You are on page 1of 261

IVE MAŽURAN

POVIJEST HRVATSKE OD 15.


STOLJEĆA DO 18. STOLJEĆA
Sadržaj
PREDGOVOR ................................................................................................................................ 3
UVOD .......................................................................................................................................... 8
DINASTIČKI RAT U HRVATSKOJ I PRVE TURSKE PROVALE .......................................................... 10
POČETAK DROBLJENJA HRVATSKE I NOVE TURSKE PROVALE .................................................... 17
PAD BOSNE 1463. I NEPOSREDNO UGROŽAVNJE HRVATSKE ...................................................... 26
ŠIRENJE OSMANSKE VLASTI I RAZORNI I TURSKI NAPADI U HRVATSKOJ .................................... 31
TURSKA OSVAJANJA U HRVATSKOJ DO 1532. GODINE ............................................................... 46
GUBITAK SLAVONIJE I KLISA 1537. GODINE ............................................................................. 67
TURSKA OSVAJANJA OD 1541. DO 1545. GODINE ....................................................................... 79
PAD VIROVITICE I ČAZME 1552. I PRODOR PREKO UNE 1556. GODINE .................................... 100
TURSKA OSVAJANJA IZMEĐU RIJEKA UNE, KORANE I KUPE ................................................... 112
TREĆA OPSADA SISKA 1593. I KRAJ OSMANSKE NAJEZDE ........................................................ 135
DUGI RAT I MIR NA UTOKU ZSITVE U DUNAV 1603. GODINE.................................................... 148
RAZARANJE NASELJA, ODVOĐENJE I RASELJAVANJE STANOVNIŠTVA ...................................... 161
SERHAT-VOJNA KRAJINA ........................................................................................................ 166
DIJELOVI HRVATSKE U SASTAVU OSMANSKOG CARSTVA ....................................................... 174
MANJE BITKE I OKRŠAJI NA GRANICI POSLIJE 1606. GODINE .................................................... 207
ZIMSKA VOJNA BANA NIKOLE ZRINSKOG DO OSIJEKA 1664. GODINE ..................................... 215
RAT ZA OSLOBOĐENJE OD OSMANSKE VLADAVINE .................................................................. 222
RAZGRANIČENJE S OSMANSKIM CARSTVOM 1699. GODINE..................................................... 254
RAZGRANIČENJE S OSMANSKIM CARSTVOM 1741. ................................................................. 257
POSLJEDNJI RAT S OSMANSKIM CARSTVOM I RAZGRANIČENJE 1795. ...................................... 260

2
PREDGOVOR

Već potkraj 14. stoljeća bili su Hrvati suočeni s golemom opasnošću i ne sluteći tada da će
ona za njih imati tragične posljedice. Naglo širenje Osmanskog (Turskog) Carstva na
Balkanskom poluotoku, ne samo da je ugrožavalo njihov opstanak, nego je vodilo potpunom
uništenju i brisanju Hrvata s etničke i političke karte ondašnje Europe. Nasuprot osmanskoj
državi koja je poput plimnog vala sve pred sobom satirala, Hrvati su kao mali narod imali
neusporedivo.l11anje ljudske i materijalne mogućnosti da zaustave tursku vojsku i obrane
svoj etnički prostor od Drave, Dunava i Jadranskog mora. I veći narodi ubrzo su podlegli
Osmanskom Carstvu i prepustili-se zloj sudbini. za razliku od njih, Hrvati su, unatoč svemu,
odabrali jedino mogući put u obrani svoga bića, na kojem su život i smrt postajali
jednoznačni. Stoljetne povijesne mijene i opasnosti kroz koje su prije toga prolazili, bile su
daleko manje i
.nikada nisu dovodile u pitanje njihovu opstojnost i dosegnutu srednjoeuropsku razinu
kulturnog i gospodarskog razvoja. Istina, tatarska je bujica protutnjila Hrvatskom kao vihor
ostavljajući za sobom zgarišta i pustoš, ali je i sama na povratku bila gotovo umrtvljena i
nikada se više nije vratila.
U sudaru s Osmanskim Carstvom i stostruko nadmoćnijim neprijateljem, koji se nije
razlikovao samo načinom ratovanja, nego i cjelokupnom državnom, društvenom i vjerskom
organizacijom i svjetonazorom, Hrvatima svojstveno njihovu povijesnom biću, jedino nije
manjkalo hrabrosti i odlučnosti da se žestoko suprotstave osmanskom divu i da se po cijenu
života bore za svaku stopu svoje zemlje.
Od tog vremena, kao nitko i nigdje na europskom prostoru, Hrvati tri stoljeća ratuju s Turcima
i generacijama ginu na bojištima. U ratnim okršajima prepušteni su uglavnom sami sebi i
nadljudskim naporima i stradanjima suzbijaju turske napade. Sve učestalije turske provale,
pustošenja i razaranja crkava i samostana, sela i naselja, odvođenje i uništavanja stanovništva,
slabili su njihovu otpornu snagu i prisiljavali ih na povlačenje prema zapadnom dijelu
Hrvatske. Nezaštićeno i zastrašeno stanovništvo napuštalo je pred Turcima svoje kuće i
kućišta i zauvijek odlazilo sjeverno od Save i Drave u Mađarsku, Češku i Austriju, ili preko
I Jadranskog mora na Apeninski poluotok. I Za to vrijeme Turci su sustavno otkidali komad
po komad hrvatskog prostora i pomicali granicu Osmanskog Carstva sve dalje i dalje prema
zapadu. Uzalud je 1522. godine sjedobradi starac, knez Bernardin Frankapan, danima jahao
do Numberga tražeći pomoć od njemačkih I knezova i staleža. Obraćajući se nazočnima na
Saboru, izrekao je 19. studenog znakovit govor na latinskom, u kojem je između ostalog
rekao:
Ja dođoh pred vas, svijetli knezovi i slavna gospodo, da vam živom riječi kažem kolika
pogibelj prijeti od Turčina, najprije Hrvatskoj, a preko nje i vašim zemljama u susjedstvu
Hrvatske, i da vas osobito na to sjetim da je Hrvatska štit i vrata kršćanstva. Zato vas molim
da u ime sve Hrvatske, dapače u ime svega kršćanstva, već jednom date pomoć toj zemlji koja,
čemu nema
drugdje primjera, sama odbija turske navale sve od onog dana kada je Constantinopolis pao.
Pomislite koliki bi jadi nastali u kršćanskom svijetu da Hrvatska po nesreći padne. Naša je
potreba tako prijeka da se oklijevati ne smije. Da se Turčin po nesreći Hrvatske dočepa, teško
bi ga odanle istisnule vojske svega kršćanstva; takva je Hrvatska po svojoj prirodi i takvi su
joj gradovi. Mi nećemo prosjačiti, onako kao što sam vidio u Rimu da čine mnogi ugledni
ljudi iz drugih zemalja. Neka se ganu vaša srca našim suzama; sva Hrvatska pada pred vas i

3
moli pomoć u Kristovo ime. Vršeći svoje poslanstvo ja sa suzom u oku i prignutim koljenom
vapim za pomoć.

Ako nas ostavite bez pomoći, dogodit će se jedno od ovoga dvoga ili će Hrvati prihvatiti
ponude i Turske i tako se podložiti, ili će ostaviti svoju postojbinu te se radije potucati
svijetom od nemila do nedraga, nego da dođu u tursko ropstvo.
Vapaji nesretnog kneza Bernardina nisu ganuli srca ni knezova ni staleža. Čekajući njihov I
odgovor, drugi dan obratio se ponovno Saboru i rekao: Kada je tome tako, onda vas molim da
mi date bilo kakav odgovor, pa da se vratim II svoju nesretnu domovinu i donesem joj kobne
glase, te da u svojim gradovima kao pravi Kristov vojnik završim svoj život. Duboko
razočaran i ožalošćen, na povratku u svoju osakaćenu domovinu, bio je knez Bernardin
svjestan da od Europe pomoći nema i da Hrvatima preostaje jedino da se pouzdaju u vlastite
snage i bore na život i smrt.
Uz granicu s Osmanskim Carstvom ubrzo je bio izdvojen dosta širok prostor i pretvoren u
Vojnu granicu ili krajinu, na kojem su svi sposobni za oružje postali doživotni vojnici. Pod
sve jačim pritiskom i naletima osmanske vojske, iscrpljena i osiromašena Hrvatska je potkraj
16. stoljeća svedena na ostatke ostataka (reliquiae reliquiarum). Izgubila je dvije trećine
svoga prostora i više od polovice stanovništva. Glad i neimaština njezina su životna stvarnost,
a ratovanje protiv Osmanskog Carstva postaje zanimanje većine stanovnika.
Ratujući s Turcima Hrvati su brzo učili, prihvaćali njihov način borbe i žestoko uzvraćali
udarce. Poput turskih akindžija, njihovo Iako i vrlo pokretljivo konjaništvo upadalo je na
prostor pod osmanskom vlašću -i pustošilo polja i turska naselja, ili izvodilo kršćansko
stanovništvo na hrvatsku stranu. U primorskim krajevima istaknutu ulogu imali su senjski
uskoci, koji se protiv Turaka bore i na kopnu i na moru.
Na osvojenom prostoru Hrvatske, osmanske su vlasti naseljavale skupine Srba i Vlaha,
uključivale ih u pomoćne vojne redove da ratuju protiv Hrvata, zbog čega su bili oslobođeni
nekih davanja i poreza. Njihova naselja blizu granice, posebno u okolici Pakraca, postaju
sjedišta razbojničkih družina koje odvode ljude, otimaju stoku i napadaju iz zasjeda, prema
kojima se osmanske vlasti blagonaklono odnose. Ovisno o rasporedu snaga i sigurnosti radi,
skupine doseljenika prelaze i na hrvatsku stranu i nastavljaju boriti se protiv Turaka.
Pobjedom nad osmanskom vojskom 1593. kod Siska bila je, napokon, zaustavljena turska
najezda i Hrvatska je mogla makar malo-predahnuti. Ponesena pobjedom, krajiška i banska
vojska ubrzo prelazi u protunapad, provaljuje u okolicu Pakraca, Požege i Slatine. Hajduci
oštećuju glasoviti Sulejmanov most kod Osijeka, a kraće vrijeme bio je Turcima preotet i
Klis. Sklapanjem mira između carske Austrije i Osmanskog Carstva na utoku rijeke Zsitve u
Dunav 1606. godine, borbe na granici u Hrvatskoj nisu prestajale. Krajiški zapovjednici i
turski pogranični sandžakbegovi samostalno vode mali rat, uzajamno provaljuju preko
granice, pustoše i pljačkaju. Središnje vlasti s obje strane međusobno se optužuju za kršenje
mira, ali mirovni sporazum produžuju. Zauzeti unutrašnjim nemirima, smjenama na
prijestolju, ratom protiv Poljske a potom i Venecije, Turci zapravo i ne ratuju u Hrvatskoj i
Ugarskoj. Koristeći se stanjem ni rata ni mira, u nizu većih i manjih bitaka s Turcima blizu
granice, Hrvati izlaze kao pobjednici, što im vraća samopouzdanje i raspiruje nadu da će u
dogledno vrijeme uspjeti protjerati Turke iz osvojenih krajeva Hrvatske.
Postavljanjem Fazil Ahmed-paše Kopruluja za velikog vezira, odnosi s carskom Austrijom
zapali su u duboku krizu, pa je 1662. godine bilo zaključeno da se pode u rat protiv Ugarske.
Kao uvjet produženju mira, Turci su tražili vraćanje Szekelyhida, rušenje novosagrađene
tvrđave Novi Zrin hrvatskoga bana Nikole Zrinskog nasuprot Nagykanizse, povlačenje
carske, vojske iz Erdelja i godišnji danak u iznosu trideset tisuća zlatnika. Bečki dvor pristao
je na postavljene uvjete, ali o plaćanju danka nije želio ni čuti. Iduće godine na čelu jake

4
osmanske vojske stigao je veliki vezir u Osijek, odakle je sporo napredovao prema Budimu
očekujući pomoć Tatara. Kad je pomoć pristigla, usmjerio je vojsku na Ujvar (Neuhausel,
Nove Zamky), koji se pokraj rujna predao Turcima. Poslije osvajanja Ujvara opsjednu Turci
Nograd i Levice i prisile njihove posade na predaju. Za to vrijeme pokušao je Cengizade Ali-
paša osvojiti Novi Zrin, ali ga je Petar Zrinski sačekao u zasjedi i potukao.
Zadovoljan uspjesima na bojnom polju, poslao je Ahmed-paša vojsku u zimovnike i preko
Budima i Osijeka otputovao u Beograd, gdje je želio prezimiti. Njegovo ratno neiskustvo
strateške pogreške iskoristio je Nikola Zrinski, pa je usred zime 1664. munjevito provalio do
Osijeka, opustošio i zapalio osječku palanku i spalio velik dio Sulejmanova mosta.
U nastavku rata Turci su osvojili i razorili Novi Zrin, a veliki vezir Ahmed-paša utaborio se
na prijevoju Szentgothard, točnije u Mogersdorfu, gdje je I. kolovoza 1664. doživio težak
poraz. Umjesto da iskoristi pobjedu, Bečki dvor je požurio sa sklapanjem mira 10. kolovoza u
Vasvaru, koji je bio vrlo povoljan za Turke. Sklapanje mira izazvalo je nezadovoljstvo
vodećih velikaša u Hrvatskoj i Ugarskoj, posebno Nikole Zrinskog. Ovjenčan ratnom slavom,
Nikola je ubrzo stradao navodno loveći vepra, pa je tako s političke pozornice nestao
najopasniji velikaš i nezadovoljnik.
Poslije Nikoline smrti preuzeo je bansku dužnost njegov brat Petar, ali je u nju službeno bio
uveden istom 1668. godine. Rodbinski povezan s Franom Krstom Frankapanom i Franjom
Rak6czijem, pridružuje se palatinu Franji Wesselenyju, dvorskom sucu Franji Nadasdyju i
drugim velikašima koji žele nastavak rata protiv Turaka i jasno vide kamo smjera politika
cara Leopolda I. koji bezobzirno krši ustavna, odnosno, staleška prava Hrvatske i Ugarske.
Pomoć traže od Francuske i Venecije, ali ona posve izostaje. Iznenadna Wesselenyjeva smrt
na vodeći položaj dovodi Petra, koji uzalud traži podršku poljskog kralja. Osamljen i
napušten, Petar odustaje od protuturske politike i uz pomoć Osmanskog Carstva želi
suprotstaviti se caru Leopoldu. Dobro obaviješten o svemu, Bečki dvor je Petra Zrinskog,
Frana Krstu Frankapana i druge velikaše optužio za urotu i unaprijed ih osudio na smrt, iako
su prema 31. članu Zlatne bule kralja Andrije II. imali zakonito pravo dići oružje protiv kralja,
ako krši zakone.
Iskazujući surovom silom neprikosnovenost i snagu carske vlasti, optužba za urotu bila je,
zapravo, smišljen izgovor da se satre samosvijest velikaša i zastraši plemstvo u Hrvatskoj i
Ugarskoj, o čemu svjedoči suđenje bez nazočnosti staleških predstavnika Hrvatske i Ugarske.
Smaknuće Petra Zrinskog i Frana Krste Frankapana 1671., bolje rečeno uništenje njihova
I roda i otimačina svih dobara, duboko se dojmila i trajno urezala u pamćenje hrvatske
javnosti. I Uza sve nevolje koje su pratile Hrvate u ratovanju s Turcima, kobne posljedice tog
čina
odredile su budući razvoj događaja koji će Hrvatsku odvesti do ruba ponora. Uvođenju
apsolutističke vladavine cara Leopolda I. i njegovih nasljednika nije više ništa stajalo na putu.
Druga opsada Beča 1683. i poraz velikog vezira Kara Mustafa-paše, promijenili su odnos
snaga, ali se Bečki dvor opet požurio s ponudom mira. Nakon poraza osmanske vojske 8.
listopada i kod Parkanya, na mir se nije više ni pomišljalo niti sa Turci odgovarali na ponudu
Bečkog dvora. Stvaranjem saveza, ili takozvane Svete lige 1684. godine, posredovanjem pape
Inocencija XI., između cara Leopolda I., poljskog kralja Jana Sobieskog i Republike Venecije,
odlučeno je nastaviti rat protiv zajedničkog neprijatelja. Prema sporazumu, svaki član Lige
samostalno je planirao i vodio rat, a sve što bi u ratu osvojio isključivo je pripadalo njemu.
Probijanjem turskog serhata (vojne krajine) u Slavoniji i osvajanjem Virovitice 1684. godine
bio je krajiškoj vojsci otvoren put do Osijeka. Padom Budima, Pecsi (Pečuha), Siklosa,
Szigeta,
Kaposvara i uništenjem Sulejmanova mosta 1686., bili su Turci izbačeni iz Ugarske. Pokušaj
velikog vezira Sulejman-paše da vrati izgubljeno završio je teškim porazom kod Nagy

5
Harsanya 12. kolovoza 1687. i protjerivanjem Turaka iz Slavonije i većeg dijela Srijema. Pred
snažnim napadima i naletima hrvatske vojske bili su Turci 1689. također prisiljeni napustiti
cijelu Liku i Krbavu. Poraz i povlačenje carske vojske 1690. iz Srbije, iskoristili su Turci za
protunapad preko Save opsadom Osijeka i osvajanjem Broda, Gradiške, Pakraca i Požege.
Sjajna pobjeda nad Turcima blizu Slankamena 1691. završila je potiskivanjem Turaka'
zauvijek iz Slavonije. Odlučna bitka, od koje su obje zaraćene strane očekivale da će biti
prijelomna, vodila se 1697. kod Sente, u kojoj su Turci bili strahovito potučeni. Poraz je
značio je kraj iscrpljujućem ratu i ubrzao sklapanje mira s Osmanskim Carstvom 1699. prema
načelu tko što posjeduje neka mu i ostane (uti possidetis). Poslije duga tri stoljeća beskrajnih
patnji i nadljudske borbe za opstanak, bilo je ratovanje Hrvata s Osmanskim Carstvom
napokon završeno, Velik dio Hrvatske bio je oslobođen ispod osmanske vlasti, ali su Bihać i
krajevi istočno od Une, ili takozvana Turska Hrvatska, ostali i dalje u sastavu Osmanskog
Carstva.

Još prije završetka rata, ponesen uspjesima svoga oružja, požurio je car Leopold I. sazvati
Sabor u Požunu (Bratislavi). Na traženje staleškog sabora Hrvatske, dao je car 18. listopada
1687. pismeno obećanje da će svi krajevi kojih su nekad bili u sastavu Hrvatske biti vraćeni
Hrvatskoj i slavljeni pod upravu bana. Davanjem tog obećanja koje ga ničim nije obvezivalo,
imao je car sasvim drugo na umu, iz čega se jasno vidi na čemu se temeljila optužba za urotu
Zrinskog i ostalih velikaša u Hrvatskoj i Ugarskoj. Na Saboru su poslanici trebali riješiti dva
krupna pitanja. Kao prvo, ozakoni ti nasljedstvo muškoj lozi Habsburgovaca i priznati za
kralja Lepoldova sina Josipa I., i drugo, ukinuti 31. član Zlatne bule kralja Andrije II. iz 1222.
godine, prema kojemu je svakom plemiću bilo slobodno dići oružje protiv kralja krši li zakone
Kraljevstva. Dajući glas za te prijedloge hrvatski poslanici su učinili kobnu pogrešku, koja je
odgodila priključenje oslobođenih krajeva ispod osmanske vlasti Hrvatskoj gotovo za dva
stoljeća.
O tom, zaista, dugom i više nego dramatičnom razdoblju hrvatske povijesti, čije su posljedice
ostavile neizbrisive tragove, pisano je malo, a hrvatski povjesničari nisu se dovoljno ni trudili
učiniti više. Pogotovo ako se ima na umu da je zanimanje povjesničara bilo usmjereno na
istraživanje starije i novije povijesti Hrvatske, pa je u poimanju hrvatske povijesti u cjelini i
zakonima uzročnosti uvijek nedostajala upravo ta prevažna dionica, premda su neposredne i
posredne posljedice spomenutog razdoblja stoljećima lebdjele nad Hrvatskom, a na određen
način one je potresaju još i danas. Nedostatak povijesnih izvora i nepoznavanje orijentalnih
jezika svakako su pridonosili tome, ali, istini za volju, nisu korišteni ni oni izvori koji su bili
dostupni.
Već davne 1879. napisao je Dane Gruber raspravau Borba Hrvata s Turcima od pada Sigeta
do mira Žitva-Dorožkog (1566 -1606) na temelju dosta oskudne izvorne grade i literature. Od
1885. do 1889. objavio je Radoslav Lopašić tri knjige povijesnih izvora Spomenici Hrvatske
krajine, zatim 1888. raspravu Dva hrvatska junaka Marko Mesić i Luka Ibrišimović, 1890.
Bihać i bihaćka krajina i 1895. Oko Kupe i Korane. U povodu obilježavanja dvjestogodišnjice
oslobođenja Slavonije izradio je 1891. Tadija Smičiklas opsežnu studiju Slavonija i druge
hrvatske zemlje pod Turskom i rat za oslobođenje. Kao podlogu istraživanju povijesti senjskih
uskoka prikupio je i objavio od 1910. do 1913. Karlo Horvat dvije knjige izvora Monumenta
historiam uscocchorum illustrantia. Dosta cjelovit prikaz ratovanja Hrvata s Turcima dao je
Vjekoslav Klaić u svojoj velikoj Povijesti Hrvata, a važne zbirke izvora tiskali su od 1912. do
1918. Ferdo Sišić Hrvatski saborski spisi 1- V i Emilij Laszowski Habsburški spomenici I-III.
Pojedine doga daje iz tog razdoblja također su obradili i prikupili manje zbirke izvora: Franjo
Rački, Radoslav Lopašić, Matija Mesić, Rudolf i Karlo Horvat, Aleksa Ivić, Emilij
Laszowski, Ferdo Sišić, Vjekoslav Klaić, Luka Jelić, Ivan Tomašić i Stjepan Ivšić. Osim

6
povjesničara i kroničara Antonija Bonfinusa Rerum Ungaricarum decades, Nikole Istvanffyja
Historiarum de rebus Hungaricis libri XXXIV, Jurja Rattkaya Historia regum et banorum
regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae i Johana Philipa Abelinusa Theatrum
Europaeum pravi putokaz u istraživanju bilo je kapitalno djelo Josefa von Hammera
Geschichte des Osmanischen Reiches u deset knjiga, kao nezaobilazan izvor podataka.
Usporedo s tim, važne zbirke izvora koji govore o Hrvatskoj u tom razdoblju tiskali su
mađarski povjesničari: Gyorgy Pray, Jozsef Teleki, Antal Gevay, Lajos Thal1oczy, Antal
Hodinka, Gusztav Wenzel, Samu Barabas, Ivan Nagy, Albert Nyary, Bela Radvanszky,
Levente Zavodszky, Karoly Zichy, Aron Szilady, Sandor Szilagyi, Jozsef Thury, Imre
Karacson, Lajos Fekete i drugi. Između dva svjetska rata radova je sve manje i mogu se na
prste izbrojiti. Poslije Drugoga svjetskog rata od hrvatskih povjesničara gotovo se nitko nije
ni bavio istraživanjem tog razdoblja, osim pisca ove knjige. Štoviše, povijesna znanost u
Hrvatskoj nije ni poticala takva istraživanja, a još manje sustavno radila na objavljivanju
izvora iz turskih arhiva. Nasuprot tome, u Turskoj, Mađarskoj, Austriji, Srbiji, a posebno u
Bosni, napisane su brojne rasprave i knjige, objavljene su zbirke izvora i kronike osmanskih
pisaca koje uvelike proširuju i produbljuju znanje o hrvatskim krajevima za osmanske
vladavine.
Ova je knjiga nastala na tragu upravo te činjenice i želje da se nešto više kaže o najtragičnijem
razdoblju hrvatske povijesti. Njezin je cilj približiti čitatelju tri stoljeća borbe Hrvata za goli
opstanak kao dug prema prošlim naraštajima ratnika i stradalnika, kako bi se makar donekle
ispunila praznina u hrvatskoj historiografiji. Isto tako njezin je cilj i potaknuti buduće
povjesničare da nastave sa istraživanjem, mijenjajući pritom povijesno mišljenje u prilog
cjelovitosti hrvatske povijesti prema načelima kauzaliteta, u kojoj se i očituje povijesno biće
hrvatskoga naroda.

7
UVOD

Na čelu malog pograničnog bejlika na granici s Bizantskim Carstvom u sjeverozapadnom


dijelu Male Azije, predvodeći gazije (ratnike, junake), akhije (poluvojni red u gradovima i
selima) i spahije (uživatelje timara, lena), Gazi Osman (1288. -1326.) nije ni slutio da
postavlja temelje budućem carstvu. Štoviše, jednom od najvećih i najmoćnijih u povijesti
svijeta. U sukobu s bizantskom vojskom 1301. kod Bafeona (Koyun Hisari) izašao je Osman
kao pobjednik. Pobjeda nad bizantskom vojskom donijela je Osmanu slavu, pa su pod zastavu
i na njegovu stranu prelazile mnoge gazije iz Anadolije, da bi se prema imenu svoga vode
nazvali Osmani.
Smišljeno i postupno šireći vlast, potkraj života osvojio je Osman Brusu (Bursu) i učinio je
prijestolnicom svoje države.
Osmanov sin i nasljednik Orhan (1326. -1362.) proglasio se sultanom i odlučno je nastavo sa
osvajanjima. Zabrinut širenjem osmanske države, mladi car Andronik III. upustio se 1329. u
bitku s Orhanom u Pelekanonu (Maltepe), ali je bio potučen. Već 1331. bila je izgubljena
Nicomedia (Izmit), a 1333. godine Nicea (Iznik), pa je Orhan postao gospodar poluotoka
Kocaeli (Kodžaeli) i opasno se približio Constantinopolisu. U nastavku ratovanja domogao se
Orhan 1337. ili 1338. Smirne (Izmir) i proširio svoju vlast na pokrajinu Karasi.
Osim što je prvi od sultana kovao svoj novac, Orhan je proveo novu organizaciju vojske i
uprave koja stojećima ostaje stup posve centralizirane osmanske države. Kao prvo, osnovao je
stajaću vojsku – janičare (yeni = nov i çeri = vojska), zatim odvojio teško od lakog
konjaništva i od redovne pješadije (yaya, pyade), izdvojio red vojnika za borbu na rijekama i
moru – azape. Nova vojska temeljila se na odabiru dječaka (devşirme) zarobljenika i
pokorenih kršćana koji su školovani za razne vojne i upravne službe, i odgajani u islamskom
duhu i fatalnoj odanosti sultanu. Dobro izvježbani za borbu, janičari ubrzo postaju oslonac
sultanove vlasti, a ratovanje im je gotovo jedino i pravo zanimanje.
Vrlo pokretljivo lako konjaništvo bilo je naoružano sabljom ili dugim zakrivljenim nožem
(yatagan), kratkim kopljem, lukom i tobolcem sa strjelicama, zaštićeno kožnim pršnjakom ili
žičanom košuljom. Kao prethodnica osvajačkih pohoda ono je upadalo na prostor država i
naroda koje su Osmani (Turci) željeli osvojiti, sustavno rušeći, paleći i uništavajući sve pred
sobom i odvodeći ljude u robije. Zbog takvog načina ratovanja to je konjaništvo bilo nazvano
akindžijama prema riječi akin u značenju upad, provala i pljačka.
U skladu s islamskim vjerskim učenjem i pravu (şer'iye), Orhan je vodio sveti rat (gaza)
protiv Bizantskog Carstva, ali istodobno i protiv bejlika i emirata u Anadoliji i dalje u
istočnom dijelu I Male Azije. Gaza je bila važan činitelj u širenju osmanske države,
nadahnjujući i potičući vjernike na ratne pothvate i žrtve. Njezin ideal bio je sukladan
interesima svih društvenih slojeva države i carstva u nastajanju.
Poistovjećujući osmanski sultanat s islamskom državom ili kućom islama (dar-ul-islam),
druge su države bile poprište neprestanog svetoga rata (dar-ul-harb), kojemu prema vjerskom
učenju nije bio cilj uništiti nego samo pokoriti nevjernički, odnosno, ne islamski svijet. Ubrzo
nakon osvajanja Smirne, pod vodstvom Umur-bega, Turci su iz Çanakkale (Čanakale) prvi
put prešli preko Dardanela na europsko kopno. Iako prijelaz preko Dardanela nije tada značio
i širenje osmanske vlasti, stečeno vojno iskustvo bilo je dragocjeno u planiranju budućeg
vojnog pohoda. S mnogo većim snagama, koje su pratili derviš i (sufi, vjerski mistici) kao
borci i propovjednici vjere, osnivači samostana (zaviye, tekke) i naselja, prešao je 1345.
Umur-beg po drugi put na europsko kopno i utro put širenju osmanske vlasti. Već 1352.

8
zauzeo je Orhanov sin Sulejman \ tvrđavicu Cimpe, a iskoristivši pomutnju izazvanu
potresom zauzeli su Turci 1354. Galipolje (Gelibolu). Na taj način bila su dobivena na
europskom kopnu važna uporišta, kamo su neprestano pristizali doseljenici iz Male Azije.
Usporedo s tim, Turci su u Anadoliji osvojili staru Ancyru (Angoru) odnosno Ankaru i
stvorili već moćnu i prostranu državu.
Iz svojih europskih uporišta Turci su poput plimnog vala nezadrživo prodirali na Balkanski
poluotok. Uz spahijsko konjaništvo, janičare, akindžije i druge vojne redove, turska je vojska
na bojnom polju upravo satirala svoje protivnike. Zemlja osvojena sabljom (kiliç) na tom
prostoru proglašavana je državnim dobrom (erazi miri), koju sultan daje na doživotno
uživanje zaslužnim ratnicima i vojnicima, vojnim posadama i državnim službenicima kao
timare (feude, lena), uspostavljajući tako poseban oblik feudalnih odnosa. Ovisno o veličini
prihoda, svi uživaoci timara bili su dužni na sultanov poziv krenuti u rat kao konjanici ili
pješaci. U svakom ratnom pohodu pružala im se prigoda da steknu još veće posjede i prihode.
Takav način nagrađivanja ratnika i državnih službenika bio je sam po sebi važan činitelj
vojnih pohoda i neprestanih težnji za prostora.
U osvojenim krajevima Turci nisu prisiljavali stanovništvo da prihvati islam, već su bivšim
feudalcima, ako bi se dobrovoljno predali i služili osmanskoj državi, ostavljali posjede.
Podložno stanovništvo, bez obzira na vjersku pripadnost, zanimanje i mjesto boravka,
nazivano je općim imenom raja (ra'iyya).
Obveze raje prema spahijama i središnjoj vlasti sastojala se od osobnih obaveza odnosno
šerijatskih (hukuk-i şer'iye) i državnih redovnih i izvanrednih poreza (tekalif-i orfiye i avarazi
divani- yye). Kao posrednici između središnje vlasti,.spahija i podložnog stanovništva, bile su
kadije (suci) iz reda obrazovanih predstavnika vjere ili uleme. Naime, prema islamskoj teoriji
politička je vlast bila samo sredstvo u primjeni šerijata. Oslanjajući se na vojne snage i jačanje
državne uprave, na zalasku života Orhan je 1361. godine osvojio Jedrene (Edirne), koje
postaje nova prijestolnica. Prenošenje sjedišta vojne i državne uprave iz Burse na europsko
kopno bio je Orhanov dalekovidan potez, koji je mladu osmansku državu gotovo spasio od
propasti.
Naslijedivši od oca Orhana već snažnu državu, sultan Murad I. (1362. -1389.) razvija i
poduzima brojne osvajačke pohode na Balkanskom poluotoku. Zauzimanjem Čorlua i potom
Plovdiva (Filibe) bila je prekinuta veza Bizantskog Carstva sa zemljama na Balkanu, pa je
ono bilo svedeno na malu oblast oko Constantinopolisa, opkoljenu sa svih strana turskim
položajima. Brzim napredovanjem Turci su jasno pokazali da žele uništiti Bizantiju i osvojiti
cijeli Balkanski poluotok. Na rijeci Marici kod Cemomena turska vojska je 26. rujna 1371.
naprosto satrla srpske velikaše i konačno učvrstila položaj osmanske države u Europi.
Ponesene pobjedom na Marici, turske akindžije prodiru duboko u Grčku, Makedoniju,
Albaniju i Srbiju. Osvajanjem Sredeca (Sofija) 1385. i Niša 1386. godine bio je Turcima
otvoren put prema zapadu i Podunavlju. U jednom takvom naletu bila je turska vojska 1388.
potučena kod Pločnika, pa je sultan Murad 1389. osobno poveo vojsku protiv Srbije. Na
Kosovu polju srpsku vojsku, potpomognutu odredima iz Bosne i Hrvatske, predvodio je knez
Lazar Hrebeljanović. U vrlo žestokoj bitci ta je vojska bila poražena, ali je na bojištu smrtno
stradao i sultan Murad. Još u toku bitke prijestolje je preuzeo Muradov mladi sin Bajezid I.
(1389. -1402.), nazvan Yildirim (Munja), koji je bio više nego dostojan nasljednik svojih
prethodnika. Za njegove kratke vladavine Turci su 1391. osvojili Solun, 1392. Skopje i od
1393. do 1396. pokorili Bugarsku, dok je Srbija bila pretvorena u vazalnu državu.

9
DINASTIČKI RAT U HRVATSKOJ I PRVE
TURSKE PROVALE

Na dvoru kralja Ludovika I. (1342. -1382.) i u Hrvatskoj, znalo se za turska osvajanja na


europskom kopnu već 1354. godine. Papa Inocencije VI. nagovarao je kršćanske vladare da se
suprotstave Turcima pod vodstvom srpskog cara Stefana Dušana. 1 Osim dobre procjene
stvarne opasnosti, od te zamisli nije bilo ništa, jer je već iduće godine Dušan iznenada umro i
njegovo se carstvo raspalo. Turci su bili tada još daleko i nisu ugrožavali Ugarsku, Hrvatsku i
Bosnu, a kralj Ludovik imao je posve druge vojne i državne ciljeve. Mirom sklopljenim u
Zadru 18. veljače 1358. priznala je Republika Venecija poraz i predala Ludoviku sve
dalmatinske gradove i otoke od polovice Kvarnera do međaša grada Drača, a sam dužd morao
se odreći naslova vojvode Dalmacije i Hrvatske. 2 Raspadanju Dušanova carstva pridonio je i
Ludovik kad je 1359. poslao vojsku u Srbiju da bi zaštitio Mačvansku banovinu. Osim toga,
on je iskoristio slabljenje bugarske države, pa je 1364. pokorio tzv. Vidinsku carevinu
pretvorivši je u Bugarsktl banovinu, a cara Sracimira je zarobio. Zapravo bilo je to
privremeno proširenje Severinske banovine, da bije uskoro vratio Sracimiru kao svome
vazalu. Ludovikovo ratovanje u Srbiji i Bugarskoj olakšavalo je Turcima da se učvrste na
europskom kopnu i ovladaju glavnim putovima idući prema zapadu: Također i ratni pohodi u
Bosni udaljavali su Ludovika od pridavanja veće pozornosti širenju i jačanju osmanske
države. Pogotovo kad je 1370. godine, poslije smrti svoga ujaka Kazimira III., postao i poljski
kralj. Nasuprot tome, pobjeda osmanske vojske pored rijeke Marice kod 1371. jasno je
pokazala i najavila da je samo pitanje vremena kad će Turci izbiti na granice Ugarske i
Hrvatske. Međutim, zaokupljen sukobom između Venecije i Genove, Ludovik je stao na
stranu Genove i 1378. upustio se u novi rat protiv Venecije. Iscrpljena ratom, Venecija je 26.
studenoga 1381. u Torinu ponovno potvrdila sve odredbe mirovnog sporazuma u Zadru iz
1358. i obvezala se godišnje plaćati hrvatsko-ugarskom kralju 7 000 zlatnika! 3
Kraće vrijeme zatim, 11. rujna 1382. godine kralj je Ludovik umro. U braku s Elizabetom,
kćerkom bosanskog bana Stjepana Kotromanića, imao je dvije maloljetne kćeri. Po godinama
stariju Mariju, vjerenicu češkog kralja Sigismunda Luksemburškog, sina oca i kralja Karla
IV., i mladu Hedvigu. U Marijino ime vladavinu državom preuzela je njezina prevrtljiva i
častohlepna majka Elizabeta. Većina velikaša u zemlji bila je nezadovoljna Marijinom
vjeridbom sa Sigismundom, niti je željela Sigismunda za kralja. Još veće nezadovoljstvo
izazivali su samovoljni postupci kraljice Elizabete i njezinih miljenika, koji su vodili u
otvorenu pobunu. Da bi, ipak, nekako očuvali državno jedinstvo i smirili duhove u zemlji,
okupili su se sredinom svibnja 1385. krupni velikaši Hrvatske i Ugarske u Požegi, gdje su
nagovorili kraljicu Mariju da razvrgne vjeridbu sa Sigismundom i uda se za orleanskog
vojvodu Louisa, brata francuskog kralja Charlesa VI. Na takav ishod sukobljenih strana
prividno je pristala i kraljica Elizabeta.
Zadovoljni postignutim dogovorom, velikaši su odmah izabrali visoko poslanstvo s
erdeljskim vojvodom Ladislavom, krčkim i modruškim knezom Ivanom Frankapanom i
krbavskim knezom Jurjem Kurjakovićem na čelu da smjesta otputuje u Francusku i dovede

1
Wenzel, Gusztav, Magyar diplomacziai emlekek az Anjou-Korbol, Budapest I875.,II., p. 445, 446.
2
ldem, o.c., II., p. 501-522.
3
Ljubić, Šime, Listine o odnošajih izmedju Južnoga Slavenslva i Mlelačke Republike, Zagreb 1874., knj. IV., p.
119-180.

10
novoga kralja. Obavijest o poslanstvu i njegovu sastavu poslao je Juraj Kurjaković Republici
Veneciji 27. lipnja iz Brinja. 4
Saznavši za taj dogovor odlučio je Sigismund silom oružja izboriti pravo na prijestolje. Da bi
osujetio njegove planove i neposredno utjecao na dalji razvoj događaja u zemlji, otputovao je
tada zagrebački bisup Pavao Horvat u Napulj i nagovorio Karla Dračkog, nekadašnjeg
hrvatskog hercega (1365. -1376.) i rođaka kralja Ludovika, da preuzme prijestolje. Uzalud je
kraljica Margareta odgovarala svoga muža da odustane od tog nauma, i nipošto nije pristajala
da sa sobom povede i njihova sina Ladislava, jer da će ga sigurno odvesti u smrt. Već 12.
rujna 1385. stigao je Karlo u Senj, odakle je produžio u Zagreb. Još dok je boravio u Zagrebu
pozvala je Elizabeta Sigismunda u Budim da bi obavila njegovo vjenčanje s Marijom. Poslije
sklapanja braka Sigismund je odmah napustio Ugarsku i prepustio svoju mladu suprugu
njezinoj sudbini. Čekajući u Zagrebu da se okupe njegove pristaše i stvore uvjeti za nastavak
putovanja, otputovao je Karlo u Stolni Biograd (Szekesfehervar), gdje se 31. prosinca 1385.
okrunio za kralja. 5
U prvi mah činilo se da je dinastička kriza sretno prebrođena i da će u zemlji napokon
zavladati mir. Ali bilo je to samo kraće zatišje pred oluju koja će snažno uzdrmati državnu
zajednicu između Hrvatske i Ugarske i ostaviti iza sebe neizbrisive tragove. Silno povrijeđena
i posve potisnuta u stranu, kraljica Elizabeta nikako se nije mirila s takvim razvojem
događaja, već je snovala kako da ukloni kralja Karla s prijestolja. I ne sluteći što se zapravo
na dvoru u potaji sprema, čim su velikaši predvođeni braćom Horvat i vranskim priorom
Ivanom Paližnom doznali da je 24. veljače 1386. na poticaj kraljice Elizabete Karlo Drački
ubijen, odmah su pograbili oružje i silom zavladali Požeškom, Vukovskom i Srijemskom
županijom i Mačvanskom banovinom.
Mačvanski ban i vjeran pristaša kraljice Marije i kralja Sigismunda Stjepan Korog nalazio se
u to vrijeme izvan svoje banovine. Kad je primio obavijest što se događa na prostoru između
Drave, Dunava i Save, hitno se zaputio u Slavoniju i Mačvu. Okupivši vrlo brzo vojsku, u
silovitu naletu razbio je Ladislava Horvata u čijim su redovima bili odredi vojske bana Tvrtka
iz Bosne i Lazara Hrebeljanovića iz Srbije i podvrgao svojoj vlasti Požešku, Vukovsku i
Srijemsku županiju i Mačvansku banovinu. Izgubljena bitka nije značila i odlučan poraz jer su
ubrzo Ladislavu pritekli u pomoć ban Ivan (Ivaniš) Horvat i vranski prior Ivan Paližna, pa su
udruženim snagama potukli Stjepana Koroga. Pretrpjevši poraz, našao se Stjepan Korog u
teškom položaju, jer obećana pomoć iz Ugarske nije dolazila. Poslije neizvjesne budućnosti,
kad je pomoć ugarskih velikaša napokon stigla, zaputio se on prema Požegi, gdje je blizu
grada porazio ustaničku vojsku i prinudio pobunjene velikaše na povlačenje prema Savi i
zapadnom dijelu Slavonije.
Općenito nezadovoljan razvojem događaja, to više što su u tim bespoštednim okršajima ljuto
stradali i njegovi posjedi, odlučio je palatin Nikola Gorjanski osobno doći u Slavoniju i skršiti
otpor pobunjenih velikaša. Držeći da će lakše ostvariti svoj naum, nagovorio je kraljice
Elizabetu i Mariju da mu se pridruže s dvorskom pratnjom, vjerujući da će njihova nazočnost
snažno utjecati na smirivanje stranačkih borbi i obuzdavanje strasti.
Sredinom srpnja 1386. godine, kraljice Elizabeta i Marija s palatinom Nikolom Gorjanskim
prešle su Dravu, gdje su ih dočekale vjerne pristaše Filip Korog i njegov sin ban Stjepan, Ivan
Morović i članovi obitelji Gorjanski. Iako se u izvorima ne kaže na kojem mjestu je obavljen
prijelaz preko Drave, nema sumnje daje riječ o prijelazu kod Osijeka i kraćem boravku u
gradu obitelji Korog.
Nakon kraćeg predaha i odmora od putovanja, iz Osijeka su produžili do Đakova, i potom
krenuli prema Gorjanima. Kad su 25. srpnja bili blizu Gorjana, iznenada su ih iz zasjede
4
Wenzel, o.c., ili., p. 563-566, 582.
5
Klaić, Vjekoslav, Povijest Hrvata, Zagreb 1975., knj. II., p. 251-254.

11
napali Ivan Paližna i braća Horvat. Tu se zametnuo kratak ali krvav boj u kojem su bili
sasječeni palatin Nikola Gorjanski, ubojica kralja Karla Dračkog Blaž Forgač (Forgacs) i
brojni drugi velikaši i članovi dvorske pratnje. Bijegom su se spasili jedino Ivan Morović i
Nikola Gorjanski " Mladi. Kraljice Elizabeta i Marija i nekolicina krupnih velikaša, medu
kojima slavonski podban Martin Ders od Sredica (Zerdahel)6 i mačvanski ban Stjepan Korog,
pali su u ruke svojih protivnika. Ivan Paližna i braća Horvat odveli su, zajedno s ostalim
zarobljenicima, . Stjepana Koroga u Počitelj u Lici, a kraljicu Elizabetu i Mariju u Novigrad
kod Zadra. 7
Poslije bitke kod Gorjana cijela Hrvatska, veći dio Slavonije i Mačvanska banovina
priznavale su vlast Ivaniša i Ladislava Horvata. Smrt palatina Nikole Gorjanskog,
zarobljavanje kraljica i najmoćnijih velikaša, izazvali su opći metež i rasulo u zemlji, pa je
kralj Sigismund požurio u Ugarsku i u ime svoje zarobljene supruge preuzeo vladanje
državom. Potkraj iste godine stigao je on s vojskom u sjeverozapadni dio Slavonije da bi što
bliže bio ratnom poprištu. Njegova pojava u Slavoniji izazvala je pobunjene velikaše na još
žešći i tvrdokorniji otpor, tako da su prvih dana siječnja 1387. predali kraljicu Elizabetu
krvniku. Čim je Sigismund doznao za Elizabetinu nasilnu smrt, smjesta se povukao preko
Drave, strahujući da bi razjareni velikaši mogli predati krvniku i njegovu suprugu Mariju i
odcijepiti sve hrvatske zemlje od Ugarske.
Takav razvoj događaja najzad je prisilio Sigismunda da se znatno bolje pripremi za odlučan
obračun sa svojim protivnicima. Između ostalog, zatražio je on diplomatsku i stvarnu pomoć
od pape Urbana VI. i venecijanskog dužda Antonija Venerija. 8
Obaviješten o tim pripremama, provalio je Ivaniš Horvat iz Slavonije u Baranju i opustošio
grad Pecs (Pečuh), očekujući da mu se pridruže protivnici kralja Sigismunda. Ali dok je on
bio zabavljen ratovanjem u Baranji, prešli su na Sigismundovu stranu krčki i krbavski knezovi
Frankapani i Kurjakovići i uz pomoć Venecije oslobodili iz zatvora kraljicu Mariju i
zarobljene velikaše. 9 Odmah nakon izlaska iz zatvora ti su se velikaši pridružili kraljevskoj
vojsci blizu Križevaca, odakle su hitno krenuli preko Drave i potisnuli Ivaniša Horvata iz
Baranje u Slavoniju. U tim okršajima istaknutu ulogu imao je opet Stjepan Korog, koji se već
otprije pokazao kao vješt i sposoban vojskovođa. Goneći bivšeg bana Ivaniša iz Baranje ubrzo
je Stepan Korog razbio njegovu vojsku u Pobosuću i odbacio je preko Save u Bosnu. 10
Na taj način bio je dinastički rat u Slavoniji privremeno okončan, a zakleti protivnici kralja
Sigismunda našli su utočište u Bosni. Uz podršku bosanskog kralja Stjepana Tvrtka i velikog
vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića utjecaj Ivana Paližne i nekadašnjeg bana Ivaniša Horvata
na prilike južno od Save do Jadranskog mora još uvijek je bio vrlo jak, iako su Hrvatska i
Dalmacija priznavale vlast kralja Sigismunda i kraljice Marije. Zapravo, kraljevska je vlast na
tom prostoru ovisila o vojnoj moći i rasporedu snaga, jer su pojedini velikaški rodovi ostali i
dalje nepomirljivi kraljevi protivnici.
Za to vrijeme izbili su Turci na granicu Bosne i Mačvanske banovine i opasno se približili
Hrvatskoj. Pobjedom nad srpskom vojskom na Kosovu polju 15. lipnja 1389., osigurali su oni
put prema zapadu i neposredno ugrozili Bosnu, Hrvatsku i Ugarsku. Svakako bolje

6
Magyar orsaigos leveltar (dalje MOL), Budapest, DI. 33 468 (Mratinus, filius Georgii filii Ders, de Zerdahel).
7
MOL, Budapest, Dl. 7 309; Wenzel, O.C., 1[[., p. 634,650; Smičiklas, Tade, Codex diplomaticus Regni
Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (dalje CD), Zagreb 1981., Vol. XVII. p. 85-92.
8
Wenzel, O.C., III., p. 634, 635.
9
Ljubić, o.c., IV., p. 240-242.
10
MOL, Budapest, DI. 7 309; Wenzel, O.C., III., p. 536,650; SmičikIas, CD XVII., p. 85-92; Klaić, O.C., II.,
261-270.

12
obaviješten od drugih kako je završila spomenuta bitka, ubrzo je kralj Sigismund poveo
vojsku u Srbiju i stigao do tvrđave Nikodim južno od Prilepa. U njegovoj pratnji bili su
istaknuti velikaši Slavonije, medu kojima Ivan Morović, Stjepan Korog i Nikola Gorjanski
Mladi. Još 12. studenoga 1389. nalazio se Sigismund u Nikodimu, 11 odakle se žurno vratio
prije nastupa zime. Turci su pratili nastupanje njegove vojske ali je nisu napadali, tako da je
Sigismundov vojni pohod završio bez ikakva uspjeha.
Preuzevši prijestolje još u jeku bitke na Kosovu polju, imao je sultan Bajezid I. tada važnijeg
posla nego da se njegove vojskovođe upuštaju u bitku s kraljem Sigismundom, čije su snage,
očito, bile premoćne. Za mladoga i vrlo odlučnog sultana bio je to pravi izazov, a jednako
tako i dokaz opasnosti koja prijeti turskim posjedima na Balkanskom poluotoku. Sustavno
šireći vlast osmanske države u Makedoniji i stvarajući krajište sa sjedištem u Skopju, odakle
su i započinjali turski prodori prema zapadu, ubrzo je stanovništvo istočne Slavonije i Srijema
iskusilo što su turske akindžije i koji su načini i ciljevi njihove borbe. Negdje sredinom 1391.
godine, poput jahača Apokalipse, prešli su jači akindžijski odredi Savu i nasrnuli u istočnu
Slavoniju i Srijem. Svuda gdje su i prolazili, mahnito su rušili i palili sela i naselja, pljačkali i
ubijali njihovo stanovništvo i odvodili ga u roblje. Obaviješten o toj provali, žestoko se
suprotstavio Turcima Ivan Morović i razbio ih kod Manđelosa, ali su mu u okršaju zarobili
brata Dionizija. Koji dan kasnije sukobio se Ivan Morović ponovno s akindžijima nedaleko od
Morovića kod mjesta Eng i potukao ih, zadobivši pri tom dosta teške rane. 12
Opisujući zasluge Ivana Morovića u jednoj ispravi iz 1405. kaže se da je bio prvi od velikaša
koji se borio protiv Turaka, ne štedeći pritom ni sebe ni svoje službenike i ratnike.13 Zapravo,
bio je to početak neviđene tragedije hrvatskog naroda i tri stoljeća duge borbe Hrvata protiv
Turaka. U toj borbi najodlučnije mjesto imao je Ivan Morović kao pouzdan oslonac kralja
Sigismunda, ispisujući od tog vremena neponovljive životne stranice izuzetno smjelog i
najpoznatijeg vojskovođe i ratnika svoga doba.
Napad akindžija shvatili su kralj Sigismund i vodeći velikaši Slavonije i Ugarske vrlo
ozbiljno, smatrajući da je nužno zaustaviti Turke i odbaciti ih što dalje prema istoku. Za takvu
vojsku trebalo se dobro pripremiti i osigurati pomoć drugih zemalja, što je u kraćem roku bilo
nemoguće postići. Ipak, da ne bi stajao skrštenih ruku, poveo je 1392. Sigismund vojsku uz
Dunav do Golubca, prešao zatim Dunav i produžio dolinom Mlave robeći i paleći sve do
Ždrela, odakle se vratio a da nije postigao nikakav vojni uspjeh. Štoviše, ta je vojna potaknula
sultana Bajezida na još odlučnije ratovanje.
Usporedo s tim prilike u Bosni i na jugu Hrvatske nakon smrti bosanskog kralja Stjepana
Tvrtka i polaganjem prava na prijestolje Ladislava Napuljskog, sina ubijenog kralja Karla
Dračkog, postajale su sve zamršenije. Tvrtkov nasljednik Stjepan Dabiša podržavao je Ivana
Paližnu i braću Horvat koji su odlučno stali na stranu Ladislava Napuljskog. Istodobno, da bi
pridobio što veći broj pristaša Ladislav je obilato dijelio posjede i povlastice širom Hrvatske i
Ugarske. Strahujući da bi Ivaniš Horvat i buntovni velikaši iz Hrvatske opet mogli prijeći s
vojskom Savu, trebao se 1393. Sigismund sastati s bosanskim kraljem navodno u Đakovu radi
utanačenja mira. O planiranom kraljevu dolasku u Đakovo znalo se i u Zadru, pa je Veliko
vijeće 20. svibnja 1393. svojim izaslanicima dalo upute za razgovor sa Sigismundom. 14 Od
susreta dvaju kraljeva nije, međutim, bilo ništa, niti su oni uopće i dolazili u Đakovo.

11
MOL, Budapest, D1.7 530.
12
MOL, Budapest, 01.8 302, 37 586; Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (dalje AHAZU), Zagreb,
D-VIIa-48; Sišić, Ferdo, Nekoliko isprava iz početka XY. st., Starine JAZU 39, Zagreb 1938., p. 230-232.
13
MOL, Budapest, 01. 8 998.
14
Smičiklas, CD, XVII., p. 507.

13
Naime, ako je Sigismund i namjeravao tada doći u Đakovo, morao je odustati od te zamisli,
jer su Turci 17. srpnja 1393. osvojili Trnovo i potom opkolili cara Ivana Šišma na u Nikopolju
i prisilili na predaju, odakle su ga odveli u Plovdiv. Osvajanjem istočnog dijela Bugarske
namjeravao je sultan Bajezid već iduće godine pokoriti i Vlašku sjeverno od Dunava, odakle
bi iz donjeg Podunavlja Iako mogao provaljivati u Erdelj i Ugarsku.

Dok se Bajezid pripremao za rat, dugo očekivani dolazak kralja Sigismunda u Đakovo
ostvario se prvih dana srpnja 1394. Zajedno s njim stigla je i dobro opremljena vojska, da bi
zauvijek satro otpor pobunjenih velikaša iz Hrvatske, utaborenih u gradu Doboru na ušću
Bosne u Savu, i prisilio kralja Stjepana Dabišu na pokornost. U žestokom okršaju strahovito
je potukao protivničku vojsku i zarobio Ivana Paližnu i braću Ivaniša, Ladislava i Pavla
Horvata, kao i veći broj njihovih pristaša. Silno zaplašen težinom poraza i nadmoći
Sigismundove vojske, poklonio se kralj Stjepan Dabiša Sigismundu, iskazujući pritom svoju
pokornost. Zarobljene velikaše i njihove pristaše poveo je Sigismund sa sobom, neprestano ih
zlostavljajući na putu. Kad su stigli u Pečuh, nagovoren od kraljice Marije, dao je Ivaniša
Horvata vezati konju za rep i vući ulicama grada, i potom polumrtva mučiti usijanim
kliještama i rasjeći na četiri dijela. Ostali zarobljenici bili su odvedeni u Budim, gdje ih je
Sigismund osudio na smrt odsijecanjem glave, poštedivši život jedino Pavlu Horvatu kao
duhovnoj osobi. Sigismundov svirep postupak izazvao je pravo zgražanje javnosti Hrvatske i
Ugarske, a stara mržnja protiv njega planula je opet punim žarom. Samouvjeren u svoju
nadmoć i odanost svojih vojskovođa i pristaša nije se Sigismund na to ozbiljnije ni osvrtao,
vjerujući da će nezadovoljne velikaše Iako prisiliti na pokornost. Dapače, pobjeda vlaškog
vojvode Mirče nad Turcima 10. listopada 1394. kod Rovina i sklapanje saveza s njim, još ga
je više osokolila u nadi da će u planiranom ratu protiv Turaka izvojevati odlučnu pobjedu.
Iznenadna smrt kraljice Marije 17. svibnja 1395. ugrozila je, međutim, Sigismundov položaj u
državi, jer su mnogi velikaši mislili da se njezinom smrću ugasilo i njegovo pravo na
hrvatsko i ugarsko prijestolje. Bosanska vlastela pod vodstvom Hrvoja Vukčića Hrvatinića
nije za Sigismunda više htjela ni čuti, već je nakon smrti kralja Stjepana Dabiše prepustila
vladanje njegovoj udovici Jeleni. Uskoro zatim, sredinom proljeća 1395., porazili su Turci
vojvodu Mirču i osvojili Malo NikopoIje (Turnu Magurele) , Oslanjajući se na ban ove
Detrika Bubeka, Ivana Morovića i Nikolu Gorjanskog Mlađeg, pohitao je Sigismund u pomoć
vojvodi Mirči. U teškim borbama oko Nikopolja (Nikopol) Turci su bili prisiljeni na predaju,
a ratna slava pripala je Ivanu Moroviću koji je tom prilikom bio teško ranjen. 15
Daleko od tih zbivanja na Sigismundov poziv i uz podršku pape Bonifacija IX. okupljala se u
Francuskoj, Engleskoj i Njemačkoj viteška i križarska vojska za rat protiv Turaka. Engleske
vitezove predvodio je vojvoda od Lancaslera, a francuske burgundski vojvoda Jean. 16 Njima
su se u Njemačkoj pridružili vitezovi iz Falačke i najamnici iz drugih zemalja. Većinu
brodova koji su preko Conslantinopolisa uplovili u Dunav i nastavili put prema Nikopolju,
dala je Republika Venecija. Na čelu te vojske zaputio se kralj Sigismund pored Dunava do
Vidi na i Orehovice i osvojio ih najuriš. 17 U kraljevoj blizini bile su iskusne vojskovođe Ivan
Morović i Nikola Gorjanski Mladi. Ponesen početnim uspjesima u ratu stigao je Sigismund do
Nikopolja, gdje gaje čekao sultan Bajezid Yildirim i 25. rujna 1396. strahovito potukao.
Spašavajući gole živote kralj Sigismund i Nikola Gorjanski Mladi pobjegli su s bojišta i
potražili spas na mletačkoj galiji na putu prema Constantinopolisu.

15
MOL, Budapest, D1. 37 536.
16
MOL, Budapest, Dl. 33 380 (illustris princeps dominus Johannes primogenitus dux Burgundiae).
17
MOL, Budapest, DI. 8 202; SmičikJas, CD, XVIII., p. 202.

14
Pobjedom kod Nikopolja osigurao je sultan Bajezid turska osvajanja na Balkanskom
poluotoku i širom otvorio vrata osmanskoj vojsci za nesmetane prodore u Vlašku, Srbiju i
Bosnu, a preko njih u Hrvatsku i Ugarsku.
S ostacima svoje vojske žurio je Ivan Morović s bojišta u svoje banovine Mačvu i Slavoniju.
Naime, da bi iskoristio prednost pobjede i rasulo Sigismundove i križarske vojske ubrzo je
nakon bitke kod Nikopolja sultan Bajezid poslao jake akindžijske snage u Slavoniju i zapadne
dijelove Hrvatske. U silovitu naletu napale su akindžije Mitrovicu i opustošile velik dio
Srijema sve do Slankamena. 18 Jedan njihov jači odred nasrnuo je u Požešku kotlinu i okolicu
Našica, odakle su Turci pored Drave stigli sve do Ptuja i ovladali gradom. Na povratku,
goneći pred sobom nekoliko stotina zarobljenika oba spola, Ptuj opljačkaju i zapale i ponovno
se sruče u Požešku kotlinu. Obaviješten o njihovu kretanju, upinjući sve snage, Ivan Morović
okupi vojsku i razbije Turke blizu Požege. 19 Gotovo u isto vrijeme stigle su akindžije i do
Zrina, opustošile i spalile njegovu okolicu i odvele u roblje mnoštvo muškaraca, žena i
djece. 20
Poslije poraza kod Nikopolja, o kralju Sigismundu i palatinu Nikoli Gorjanskom Mladem nije
se dugo ništa znalo, pa je pravo Ladislava Napuljskog da preuzme prijestolje postalo sve
izglednije. Na poziv da dođe u kraljevstvo bez kralja, Ladislav se nije mogao odazvati, jer mu
je opasan suparnik bio francuski kraljević Louis, koji je još uvijek držao glavni grad
Napuljske Kraljevine, već je kao svoje namjesnike u Hrvatskoj i Ugarskoj imenovao Stjepana
Lackovića i Stjepana
od Simontornje (de Simontomya) da u njegovo ime vladaju i pripremaju put do prijestolja.
Naivno vjerujući Stjepan Lacković i njegovi privrženici mislili su da bi se to moglo lako
ostvariti sklapanjem saveza sa sultanom Bajezidom, odnosno, ženidbom Ladislava s nekom
od Bajezidovih kćeri.
U međuvremenu iskrcali su se kralj Sigismund i Nikola Gorjanski s venecijanskih galija 21.
prosinca 1396. u Dubrovniku. Primajući najviše počasti i darove dubrovačkog kneza i
vlastele, obećao je Sigismund da će Dubrovčane uvijek držati kao najvjernije podanike, te je
dubrovačkog kneza i njegove nasljednike imenovao vitezom zlatne ostruge i odobrio
Republici pravo kovanja novca s njegovim likom. Kad su prošli božićni blagdani, zajedno s
pratnjom otplovio je on venecijanskim brodovima 29. prosinca iz Dubrovnika u Split.

Vijest o kraljevu povratku munjevito se širila, izazivajući ozbiljne nedoumice. Iz Splita je


Sigismund produžio do Knina, odakle se zaputio krbavskim knezovima Kurjakovićima. Već
13. veljače 1397. stigao je on u Topusko i nastavio put prema Križevcima,gdje je njegov ban
Detrik Bubek bio sazvao sabor slavonskih velikaša i plemića. Na sabor je bio pozvan i
Stjepan Lacković sa svojim sljedbenicima. Mirni početak sabora pretvorio se u Stjepanovu
optužbu za izdaju i šurovanje s Turcima, pa su kraljeve pristaše nasrnule na njega i 27. veljače
1397. na Sigismundov očigled sasjekle Stjepana Lackovića i njegova nećaka Andriju.

Napuštajući poprište tzv. "krvavog sabora" i žureći se iz Križevaca preko Drave, ispriječio se
Sigismundu njegov zakleti protivnik Stjepan iz Prodavića (Virja), nazvan Vrag (Vrdeg,
Ordog), unuk nekad slavnog bana Mikca. Međutim, suočen s nadmoći kraljeve vojske,

18
Klaić, o.c., II., p. 322.
19
MOL, Budapest, D1.37 586; Fejer, Gyorgy, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, Budae
1841., T.X/5, p. 295, 297; Hammer; Joseph von, Geschichte des Osmanischen Reiches, Pesth 1834., B.l., p.
201, 202; Šišić,
o.c.,StarineJAZU39,p.131,232.
20
Šišić. o.c., Starine JAZU 39, p. 158.

15
Stjepan se povukao s bojnog polja i zatvorio u Đurđevcu. Uvidjevši da se neće moći održati,
potajno je napustio grad i prebjegao u Bosnu. 21
Kupujući odanost i naklonost velikaša davanjem brojnih posjeda i dovođenjem stranaca,
ubrzo je Sigismund smirio prilike u zemlji. Strahujući od progona i gubitka posjeda mnogi su
plemići pognuli glavu pred Sigismundom, premda u duši nikada nisu prestajali biti njegovi
protivnici.
Prvih dana jeseni sazvao je Sigismund i veliki državni Sabor u Temišvaru na kojem su bili
doneseni važni zaključci, kojih se kralj uglavnom nije pridržavao. Nasuprot tome zaključci
vezani za obranu zemlje od Turaka bili su dalekosežni i provođeni su sve dosljednije. Na
području ugroženom od Turaka svi plemići posjednici morali su poći u rat. U slučaju bolesti
bili su dužni poslati svoje podanike ili za svakog podanika platiti zlatnu forintu. Također, dok
traje rat s Turcima morao je svaki velikaš ili plemić opremiti jednog vojnika na dvadeset
svojih podanika, a duhovna lica i crkveni dostojanstvenici od svojih nadarbina dati polovicu
prihoda za obranu države od Turaka ili drugih neprijatelja.
Od teškog poraza kod Dobora 1394. i tragične sudbine zarobljenih velikaša, izbjegavao je
vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić sukob s kraljem Sigismundom. Nasilna smrt Stjepana
Lackovića promijenila je njegovo držanje i priklanja se stranci Ladislava Napuljskog. Ne
čekajući kraj zime, s manjim odredom vojske i osobne pratnje, prešao je Sigismund Dravu i
prije 19. veljače 1398. našao se u Đakovu. 22 Provodeći dane uglavnom u dokolici, ostao je
Sigismund u Đakovu sve do kraja ožujka. 23 Odatle je otišao u Ilok, vratio se opet u Đakovo,
produžio zatim u Gorjane i početkom lipnja stigao u Požegu. 24 U Požegi je ostao desetak
dana, čekajući da se okupi vojska. Za to vrijeme nije ni vojvoda Hrvoje sjedio skrštenih ruku,
već je tražio saveznike sjeverno od Save i pozvao Turke u pomoć. Početkom srpnja prešao je
Sigismund s vojskom Savu i prodro do Vrbaškog grada (Orbaz), ali ga je vojvoda Hrvoje uz
pomoć Turaka su zbio i prisilio na povratak. 25
Da vrati kralju Sigismundu milo za drago, na poziv Sigismunda Našičkog poslao je 1400.
godine vojvoda Hrvoje svoju vojsku i odrede turskih akindžija preko Save. U toj provali teško
su stradali posjed i kraljevih pristaša u okolici Požege, Našica, Gotjana i Levanjske Varoši, 26
a nije bila pošteđena ni okolica Đakova. Dio te vojske prešao je također i preko Une i napao
cistercitsku opatiju Topusko i Zrin. 27
O žestini otpora na koji su tada Turci nailazili govori molba učenika novaka Pečuške
biskupije, Nikole iz Nevne (Levanjske Varoši), upućena papi Bonifaciju IX. da ga oslobodi
svih crkvenih kazni, jer je u obrani domovine i kršćanstva okupio manji broj kršćana i ratnika
(bellatores) s kojima je zarobio i ubio nekolicinu Turaka i Srba (Turcos et Rascianos) koji su
spalili crkve, kuće, sela i posjede. 28
21
Klaić, O.C., II., p. 328.
22
Mtilyusz; Elmer, Zsigmondkori okleveltir, Budapest 1951., T.I., p. 573.
23
Fejer, O.C., T. X/2, p. 645; Mtilyusz, o.c., T.I., p. 576; Kukuljević, Ivan, Jura Regni Croatiae, Dalmatiae et
Slavoniae,
Zagrabiae 1862., Pars I., p. 169.
24
Ljubljić, O.C., IV., p. 413.
25
Klaić, o.c., II., p. 336.
26
MOL, Budapest, Dl. 33 616 (... Sigismundus filius Alexandri de Nekche ...ad castrum suum Nekche
Boznenses et Turcos adducendo et per eosdem de eodcm spolia, incendia, strages et devastationes enormiter
perpetrando, et quid plura dum nas congregato valjda nostro exercitu ad opprimendum pertinentiam dictorum
Boznenses et Turcorum versus prescriptum regnum Bozne personaliter accessisemur ...); Zichy, Károly,
Codex di pio maticu s domus senioris comitum Zichy de Zich et Vasonkeo, Pesth 1874., T. V., p. 149; Sišić,
o.c., Stari ne JAZU 39., p. 131, 132, 154.
27
Šišić, o.c., Starine JAZU 39, p. 158.
28
Monumenta vaticana histori~m regni Hungariae. Bullae Bonifacii IX. P.M. (1396.-1404.), Budapest 1889., II.,
p. 229, 230.

16
POČETAK DROBLJENJA HRVATSKE I NOVE
TURSKE PROVALE

Katastrofalan poraz sultana Bajezida I. Yildirima u ratu s mongolskim hanom Timurom blizu
Angore (Ankare) 1402. i prinčevski rat u borbi za prijestolje, zaustavili su Turke u širenju
Osmanskog Carstva na europskom kontinentu. Prestankom opasnosti od turskih napada u
političkom životu Hrvatske i Ugarske ponovno je u prvi plan izbilo pitanje kraljeve osobe.
Nezadovoljstvo Sigismundovom vladavinom širilo se medu svjetovnim i duhovnim
velikašima koji izlaz i rješenje vide u osobi Ladislava Napuljskog, kojeg je svestrano
podržavao i zagovarao papa Bonifacije IX. Ohrabren sve jačom podrškom, sredinom lipnja
1402. poslao je Ladislav vojvodu Alojzija Aldemarisca sa pet galija i jednim brigantinom da u
njegovo ime uspostavi vlast u Dalmaciji i Hrvatskoj. Provodeći dobiveni nalog milom ili
silom, napao je Aldemarisco 6. rujna Vranu, koja se nakon mjesec dana opsade predala.
Osvajanjem Vrane pokret protiv Sigismunda dobio je sveopći zamah u Hrvatskoj i Ugarskoj,
potaknut još i Sigismundovim nametanjem svoga nećaka Albrechta Austrijskog za
nasljednika. Procjenjujući da su uvjeti za preuzimanje prijestolja napokon sazreli, 19. srpnja
1403. iskrcao se Ladislav u Zadru. Tu su ga dočekali vojvoda Hrvoje Vukčić, knez Ivan
Nelipić i mnoštvo plemića iz : Bosne. Dva dana kasnije stigli su ostrogonski (Esztergorn) i
kaločki (Kalocsa) nadbiskupi, zatim biskupi iz Zagreba, Gyora, Veszprema i Nitre i bivši ban
Detrik Bubek u pratnji ugarskih plemića. Raspravljajući što poduzeti dalje, predložili su
ugarski velikaši Ladislavu da otputuje u Stolni Biograd i okruni se za kralja. Ali zastrašen
očevom pogibijom, Ladislav se nije usudio poći dalje, pa je 5. kolovoza 1403. krunidba
obavljena u Zadru.
Ladislavovu neodlučnost i pomanjkanje hrabrosti iskoristio je Sigismund da silom uspostavi
svoju vlast i vrati mir u zemlji. Naime, pouzdavajući se u svoje uvijek odane velikaše
vojskovođe Nikolu Gorjanskog, Ivana Morovića, Martina Dersa, Filipa Koroga i Sćibora
Sćiborića prešao je Sigismund odmah u protunapad, odlučno slamajući žarišta otpora svojih
protivnika. U nizu žestokih okršaja njegove su vojskovođe ubrzo porazile Ladislavove
pristaše na sjeveru Hrvatske (Slavonija) i u cijeloj Ugarskoj. Štoviše, da bi ubrzao slamanje
otpora, proglasio je Sigismund javni oprost svim pobunjenim velikašima uz jamstvo života i
svih dobara.
Takav nepovoljan razvoj događaja potaknuo je Ladislava da se krajem listopada 1403. vrati u
Napulj, iako se nije odricao snova da će u dogledno vrijeme ipak zasjesti na hrvatsko i
ugarsko prijestolje. Prije odlaska, svoje kraljevske ovlasti prenio je na vojvodu Hrvoja i
Alojzija Aldemarisca.
U procjepu izmedu kralja Sigismunda i vojvode Hrvoja Vukčića, priklonio se bosanski kralj
Sgepan Ostoja Sigismundu. Bosanska vlastela na čelu s vojvodom Hrvojem, nezadovoljna
mirenjem sa Sigismundom, zbacila je Ostoju s prijestolja i za kralja Bosne postavila Stjepana
Tvrtka II., sina kralja Tvrtka I. Zbačeni kralj zatražio je pomoć od Sigismunda, pa je 1405.
poslao Ivana Morovića i hrvatskog bana Pavla Bisena (Bessenyo de Ezdege) s vojskom preko
Save. Nailazeći na žestok otpor osvojio je Ivan Morović Dobor, Bobovac, Srebrenik i cijelu
Usoru, dok je Pavao Bisen, unatoč osvajanju Bihaća i osobnoj pomoći kralja Sigismunda, bio
suzbijen. 1 Uvidjevši da na bojnom polju više neće ništa postići, vratio se Ivan Morović iz
Usore.

1
MOL, Budapest, DI. 6 923,8 998; Šišić, o.c., Starine JAZU 39, p. 256, 257; Fejer, o.c.,T.X/4, p. 398

17
Prije odlaska predao je Stjepanu Ostoji Bobovac i u Srebreniku smjestio posadu pod
zapovjedništvom Nikole zvanog Garazaa iz Križa (de Kerezthwr) i Ladislava Szilagyja. 2
Ratovanje u Bosni nastavljeno je i 1406., a 1407. stigao je na čelu vojske do Bobovca i kralj
Sigismund, ali se na putu razbolio i morao je uzmaknuti. 3 Još u vrijeme priprema za odlazak u
Bosnu, ponudio je Sigismund Republici Veneciji savez, ne bi li tako lakše skršio moć vojvode
Hrvoja Vukčića i satro bosansku vlastelu. Njegove ponude Republika je odlučno odbila, ne
želeći se izravno miješati u sukob i utjecati na njegov ishod. Naime, u ratu iz- medu pristaša
kralja Sigismunda i Ladislava Napuljskog ona je bila suzdržana, vjerujući da bi u pogodnom
trenutku mogla više postići svojom diplomacijom nego oružjem. Poštivanje mirovnog
sporazuma u Torinu iz 1381. bio je Republici dobar izgovor, iako je izbjegavala izvršiti
preuzetu obvezu i godišnje platiti sedam tisuća zlatnika. 4

Nezadovoljan polovičnim uspjehom u Bosni, već od jeseni 1407. započeo je Sigismund s


pripremama za novu vojnu. Prvih dana svibnja 1408. stigao je on na čelu vojske u Gorjane i
Đakovo, gdje se zadržao kraće vrijeme. Iz Đakova je Sigismund produžio u Dragotin, kamo je
stigao 17. svibnja, 5 i zaputio se u Bosnu. Nastupajući vrlo žurno, osmi dan utaborio se pod
Doborom 6 i početkom lipnja strahovito po tukao vojsku Tvrtka II., a zarobljenu bosansku
vlastelu bezobzirno je dao pogubiti. 7 Međutim, Sigismundovi glavni protivnici Hrvoje
Vukčić i druge vojvode i velikaši izbjegli su njegovu osvetu i sačuvali svoju samostalnost.
Posebno, Sandalj Hranić protiv koga je Sigismund slao vojsku, ali ga nije mogao slomiti.
Poraz kod Dobora zastrašio je Sigismundove protivnike, pa je stranku Ladislava Napuljskog
zahvatilo opće rasulo. Među prvima pokorio se Sigismundu moćni knez Ivan Nelipić, 8 kojeg
će uskoro slijediti i ostali velikaši. Pritiješnjen gotovo sa svih strana i bez oslonca na turske
vojne odrede zbog sudjelovanja u prinčevskom ratu, bio je potkraj 1408. prinuđen izmiriti se s
kraljem Sigismundom i vojvoda Hrvoje Vukčić.
Uvidjevši da od prijestolja preko Jadranskog mora neće ništa biti, prodao je 9. srpnja 1409.
Ladislav Napuljski za stotinu tisuća zlatnika Zadar, Novigrad, Vranu, otok Pag i sva svoja
prava na preostali dio Dalmacije Republici Veneciji. Ta bezočna trgovina, čije su posljedice j
odredile njezinu stoljetnu povijesnu sudbinu, bila je kobna za Hrvatsku. Osim Zadra i okolice,
do kraja jeseni Venecija je zaposjela otoke Pag i Rab i opsjela Šibenik. Uzalud je kralj
Sigismund 1411. poveo rat protiv Venecije, koji je 1413. završio primiIjem na pet godina
prema I načelu tko što posjeduje neka mu i ostane (uti possidetis). U odmjeravanju snaga na
vojnom i diplomatskom polju Hrvatska se bez dobro opremljenog ratnog brodovlja nije mogla
obraniti, pa je novom ratu protiv Venecije od 1418. do 1420. zajedno s otocima izgubila svoje
najvažnije gradove (Split i Trogir) i najvrjedniji dio svoje obale, a njezino more postaje
pomorski put Republike Venecije. Bio je to nenadoknadiv gubitak u kojem su Hrvati i
Hrvatska gotovo izgubili tlo pod nogama, a zajedno s njim ishodište i obilježja svoje stoljetne
državne i pravne opstojnosti na tom prostoru koja će moćna Republika sustavno zatirati.
Još uoči tih sudbonosnih zbivanja, poslije jedanaest godina prinčevskog rata, prijestolje
Osmanskog Carstva preuzeo je 1413. sultan Mehmed I. (1413. -1421.) s pridjevkom Čelebi
(učen, srčan i otmjen gospodin). Isto kao prijašnjih godina, oštricu svojih napada Turci su
opet usmjerili prema Ugarskoj, Srbiji i Bosni, a preko njih i Hrvatskoj. Već 1415. opustošili
su akindžijski odredi skopskog krajišnika Ishak-bega okolicu Zrina i Blinje, poharali posjede

2
MOL, Budapest, DI. 37 588; Šilić, O.C., Starine JAZU 39, p- 259-263; Feju, o.c., T. X/4, p. 385.
3
Šilić, O.C., Starine JAZU 39, p. 291. 4 Wenzel, O.C., III., p. 472-474.
4
Wenze/, O.C., III., p. 472-474.
5
Šilić, O.C., Stari ne JAZU 39, p. 306, 307.
6
Idem, O.C., Starine JAZU 39, p. 307.
7
Iden!, O.C., Star~ne JAZU 39, p. 307-309; Feju, O.C., X/4, p. 752.
8
ldem,o.c.,StanneJAZU 39,p. 312-314.

18
Nikole Frankapana i prodrli u Sloveniju do Celja. Ta je provala uslijedila nakon što je
vojvoda Hrvoje sredinom kolovoza blizu Doboja udruženim snagama s Turcima strahovito
porazio slavonskog bana Pavla Čupora, Ivana Morovića, Ivana Gorjanskog, Martina Dersa
odmredica i druge slavonske i ugarske velikaše, koji su tom prilikom bili zarobljeni. Osim
Pavla Cupora, kojeg je zadržao vojvoda Hrvoje, ostale zarobljenike odveli su Turci i za
njihovo oslobođenje zatražili visoku otkupninu. Znajući dobro koga su zarobili, Turci su za
Ivana Morovića u ime otkupnine tražili pravo bogatstvo u iznosu od četrdeset tisuća zlatnika. 9
Prikupljanje novca za njegovo oslobađanje trajalo je više godina, pa su Ivanova supruga
Uršula i njegovi rođaci prodali i založili većinu obiteljskih posjeda. Nakon više od četiri
godine teškog tamnovanja bio je 1420. Ivan Morović napokon slobodan. 10
Zaokupljen vjerskim pitanjima kralj Sigismund nalazio se u to vrijeme u Konstanci, odakle je
otputovao u Francusku, ponovno se vratio u Konstancu i nastavio put kroz Njemačku, da bi
nakon sedam godina izbivanja opet stigao u Ugarsku. Premda daleko od tih zbivanja,
Sigismund je bio dobro obaviješten o svemu, pa je odmah iza povratka 1419. započeo s
vojnim pripremama za rat protiv Turaka. Pripreme su obavljene dosta brzo, ali se vojni pohod
pretvorio u pokazivanje sile i zastrašivanje protivničke strane. Dok je Sigismund na čelu
vojske boravio na tromeđi Ugarske, Srbije i Bugarske blizu Oršove, 11 prešle su turske
akindžije 1419. Savu i opustošile veći broj naselja u Slavoniji. 12 Tražeći predah ponudio je
sultan Mehmed I. primirje na pet godina, kojeg je Sigismund bez kolebanja prihvatio.
Međutim, njegov nasljednik sultan Murad II. (1421. -1451.) smatrao je da ga dogovor o
primirju ne obvezuje, pa su Turci 1422. upali u Požešku kotlinu 13 a 1423. opustošili okolicu
Đakova i zapalili crkvu u selu Jošavi. 14
Ratovanje s Turcima nastavljeno je u Vlaškoj i sjevernoj Srbiji, u čemu je istaknutu ulogu
opet imao Ivan Morović. 15 U nekoliko bitaka bila je turska vojska poražena, da bi potkraj
srpnja 1427. kralj Sigismund zaposjeo Beograd. Grad je kralju predao nećak i nasljednik
nedavno preminulog despota Stefana Lazarevića, Đurađ Branković, poštivajući tako ugovor
sklopljen između Sigismunda i despota Stefana. Prema istom ugovoru trebao je Sigismund
preuzeti i Golubac na Dunavu, ali ga zapovjednik i vojvoda nije htio predati bez novčane
naknade koju mu je dugovao despot Stefan. Vojvodin zahtjev Sigismund je odbio, pa je on za
traženi iznos i tvrđavu predao Turcima. Gubitak Golupca potaknuo je kralja na novu vojnu i u
proljeće 1428. opsjeo je grad. Kad se očekivala predaja napola razrušenog Golupca, stigao je
sultan Murad s vojskom gradu u pomoć. Tražeći častan izlaz postignut je dogovor: neka
sultan zadrži grad, a Sigismund se nesmetano s vojskom povuče preko Dunava. Turci se,
9
Hrvatski državni arhiv (dalje HDA), Zagreb, Doc. antiq. et med., Nro 209. Nichilominus tamen tandem prout
placuit exercituum domino, in cuius manu omnis consistit victoria trumphalis, ipsi nostro exercitu fatis sinistra
statuentibus, prefatus Johannes banus post multa sui bellicosi laboribus certamina, inter alios nostros fideles
barones in area certaminis huiusmodi per iam fatos Turcos non si ne plurimorum suorum carissimorum fratrum
et familiarium predictorum occisione et interitu captus et in Turkyam abductus, ibique dirissime captiuitati et
teterrimis carceribus mancipatus per continuos quatuor annos et vltra huiusmodi captiuitatis penas diriter preferre
est coactus. Et licet ipse ob huiusmodi sudorosorum suorum seruiciorum merita de talis modi dire. captiuitatis
mancipio nostre maiestatis subsidio non in meri to redimi debuerunt. Tamen nobis tunc racione prima in remotis
agentibus ex eoque et propter alia ardua agenda regnorum nostrorum notabilem expedicionem concernencia sibi
in hac parte subuenire nequencitibus a manibus dictorum Turcorum suis propriis sumptibus, videlicet pro qu
adraginta milibus florenis puri auri per ipsius thesauri scrinalis, aliarumque ingencium rerum suarum et bonorum
hincinde dissipacionem et dilapidacionem jobagionumque suorum non modicam dispersionem ac possessionum
suorum deuastacionem et desolacionem difficilime acquisitis extitit liberatus...
10
HDA. Zagreb, Doc. anLiq. et med., Nro 182. II AHAZU, Zagreb, D-VIII-90.
11
AHAZU, Zagreb, D-VIII-90.
12
Zichy,o.c.,T.V.,p.559.
13
Lukcsics, o.c., T.I., p. 132
14
Idem, o.c., T.I., p. 150.
15
HDA, Zagreb. Doc. anLiq. et med., Nro 209.

19
medu tim, nisu držali dogovora već su iznenada napali Sigismundovu vojsku i povlačenje se
pretvorilo u golo spašavanje života i bijeg preko Dunava. Samo kraće vrijeme zatim poslao je
sultan svoje akindžije preko Save u Srijem. 16 Nasuprot neuspjehu u opsadi Golupca,
zaposjedanjem Beograda postigao je kralj Sigismund krupan vojni uspjeh. Gotovo jedno
stoljeće bio je Beograd nesavladivo uporište u obrani Ugarske i cijelog sjevera Hrvatske.
Vođen raznim poslovima kao njemački i češki kralj i rimski car, napustio je 1430. Sigismund
Ugarsku i Hrvatsku. Upravljanje državnim poslovima povjerio je sebi uvijek odano m
palatinu Nikoli Gorjanskom, slavonskom banu i svome tastu Hermanu Celjskom i hrvatskom
banu Nikoli Frankapanu. Kraljevo izbivanje u tuđini potaknulo je trvenja između krupnih
velikaša, a nasilja, otimačine, razbojstva, ubojstva i razna druga bezakonja prevršila su
između Save i Drave svaku mjeru. Usporedo s tim, početkom 1432. ugasio se život hrvatskog
bana Nikole Frankapana, a životni put Nikole Gorjanskog i Hermana Celjskog bližio se
također kraju. Smrt bana Nikole iskoristili su Turci i pod vodstvom Ishak-bega provalili u
Hrvatsku sve do Zadra, odakle su odveli manji broj zarobljenika i otjerali mnogo stoke. 17
Na mnoge pritužbe plemstva iz Slavonije upućene kralju, sazvao je I. svibnja 1432. Herman
Celjski Slavonski sabor, na kojem se raspravljalo o žalosnim prilikama u zemlji i mjerama
koje valja provesti da se onemoguće bezakonja, a nakon provedene istrage počinitelji zločina i
nasilja kazne.
Tri mjeseca kasnije sastali su se duhovni i svjetovni velikaši Ugarske u Budimu da bi
raspravili što je potrebno poduzeti za obranu od Turaka i drugih vanjskih neprijatelja.
Obaviješten o tom skupu kralj je Sigismund zaključio da ugarski velikaši osim praznih
mudrovanja nisu učinili ništa. S obzirom na to, vjerojatno uz izdašnu pomoć svojih savjetnika,
izradio je on potkraj 1432. ili početkom 1433. osnovu za vojno uređenje i poslao staležima
neka je na Saboru rasprave i proglase zakonom u obrani zemlje. Prema toj osnovi pogranični
krajevi bili su podijeljeni u vojne oblasti, bolje rečeno krajišta, koje čine okosnicu obrane.
Prva oblast obuhvaćala je južni i primorski dio Hrvatske nasuprot i Republici Veneciji i
Turcima. Druga je bila slavonska uzduž rijeke Une, a treća, prostorno najveća, južno od Save
usorska oblast. U slavonskoj i usorskoj oblasti ratovali bi niži plemići iz svih slavonskih
županija, kao i županija južne Ugarske. Osim spomenutih, preostale dvije oblasti činila su
temišvarsko i erdeljsko krajište. 18 Uspostava i raspored vojnih oblasti bila je dobro zamišljena
obrana od Turaka i poslužila je kao zametak budućih banovina u Bosni, kao i Vojne granice u
Hrvatskoj u 16. stoljeću. Takav raspored nametale su obrambene i životne potrebe,
pretvarajući velik dio stanovništva na tom prostoru u vojnike, kojima će ratovanje protiv
Turaka postajati gotovo zanimanje. Smrt vrhovnog kancelara i zagrebačkog biskupa Ivana
AIbena i pala tina Nikole Gorjanskog 1433. ubrzali su Sigismundov povratak u zemlju.
Njegovi bliski suradnici nestajali su jedan za drugim, a i sam je bio zašao u visoku životnu
dob. Kao odanu osobu i vještog vojskovođu još 1433. postavio je Matka Talovca za
upravitelja Zagrebačke biskupije, a nakon smrti Hermana Celjskog 1435. i za slavonskog
bana. Opće prilike u Bosni postajale su sve složenije, pa se Sigismundov štićenik Tvrtko II.
bez njegove pomoći nije mogao održati. Nepokorna krupna vlastela neprestano je šurovala s
Turcima i slabila kraljev položaj. Vjerojatno znanjem kralja Sigismunda, poveo je 1434.
Matko Talovac vojsku u Bosnu i osvojio Jajce, Komotin, Bočac i Hodidjed. 19 Osvajanje
Hodidjeda neposredno je ugrozilo planove turskih vojskovođa i krajišnika, pa je Ishak-begov

16
Fejer, o.c., X/6, p. 860-867; Klaić. O.c., knj. III., p.137.
17
elcich, Jozsef, Diplomalarium relationum reipublicae Ragusinae cum regno Hungariae, Budapest 1887, p. 367;
18
Thalloczy, Ljudevit, Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450-1527, Zagreb 1916, p. 257-260.
19
AHAZU, Zagreb, D-X-67; Thalloczy)l Lajos -Aldasy, Antal, Codex dipomalicus parlium regno Hungariae
adnexarum, Budapest 1907., p. 124-126.

20
sin Barak potkraj 1435. napao grad. 20 Kako je prošla ta opsada, ako je do nje s obzirom na
doba i godine uopće i došlo, nije poznato. Bliže istini bit će da je vojvoda Barak čekao
povoljnije vremenske prilike u proljeće 1436. i znatno bolje uvjete za siguran vojni uspjeh.
Naime, prvih dana proljeća 1436. započeo je u Hrvatskoj rat za baštinu kneza Ivaniša Nelipića
protiv Ivana (Anža) Frankapana, kojeg je po kraljevu nalogu vodio Matko Talovac. Nekako u
isto vrijeme upale su turske akindžije u Slavoniju, a jedan njihov odred stigao je i do Ostrožca
na Uni. 21
Osvajanjem grada Hodidjeda dobili su Turci snažno uporište u Bosni, odakle su nesmetano
mogli upadati u središnji dio Bosne i dalje prema južnim i zapadnim dijelovima Hrvatske.
Već na izmaku života, prikupio je kralj Sigismund 1437. vojsku za novi rat i pohod protiv
Turaka, u kojem osobno nije sudjelovao. Uz ostale vojskovođe na čelu te vojske bili su
erdeljski vojvoda Ivan Marczaly i severinski ban Franko Talovac. Poslije prijelaza preko
Dunava kod Požežane, vojska je prodrla do Petrovca na Mlavi i spalila tursko brodovlje.
Odatle je produžila do Kruševca i 23. lipnja zapalila grad. Na povratku, sustigao je vojvodu
Marczalyja voda akindžija Ali-beB Mihaloglu kod Smedereva, gdje se zametnuo žestok boj u
kojem su Turci bili posve poraženi. 22 Koji mjesec kasnije, točnije 9. prosinca 1437., umro je
kralj Sigismund u Pragu. Za njegova nasljednika bio je izabran austrijski vojvoda Albrecht V.
iz obitelji Habsburg (1437. -1439.) odnosno, muž Sigismundove jedine kćeri Elizabete.
Pobjeda nad Turcima kod Smedereva ubrzala je odluku sultana Murada da iskoristi promjenu
Ina prijestolju i 1439. osvoji Smederevo i zaposjedne gotovo cijelu Srbiju, ugrozivši tako
neposredno Hrvatsku i Ugarsku. Pokušaj kralja Albrechta da pritekne Smederevu u pomoć
nije uspio, a njegova iznenadna smrt ostavila je neriješeno pitanje nasljednika prijestolja.
Procjenjujući da će borba oko izbora novoga kralja odvratiti pozornost u obrani granica i
pograničnih tvrđava, zaključio je sultan Murad da tu priliku valja što prije iskoristiti. Odmah
nakon povratka iz Smedereva započeo je s pripremama za novu vojnu, a njezin cilj je bio
osvajanje Beograda. Kao iskusan državnik i vojskovođa on je dobro znao da će, osvoji i
Beograd, širom otvoriti Turcima vrata za osvajačke pohode daleko na zapadu. Već prvih dana
proljeća 1440. vojska je bila okupljena, pa se sultan Murad iz Edirnea zaputio prema
Beogradu.
Zapovjednik obrane Beograda i beogradski kapetan bio je u to vrijeme poglavar reda vitezova
ivanovaca u Hrvatskoj i Ugarskoj Ivan Talovac, brat hrvatskoga bana Matka Talovca. Osim
vojske pod njegovom zastavom, obrana grada sastojala se od nekoliko stotina plaćenih
strijelaca iz Italije i Češke, kao i manjeg broja Srba. Obaviješten o kretanju osmanske vojske,
prior Ivan brižljivo se spremio za obranu i dužu opsadu grada. U grad je dopremio veće
količine hrane i streljiva te učvrstio gradske zidove. Pribavio je također i novu vrstu oružja ,
kojim se mogao suprotstaviti i poraziti znatno veću vojsku.

Novo oružje činile su dvije vrste pušaka, od kojih su jedne izbacivale desetak olovnih zrna, a
druge jedno olovno ili željezno zrno s kojima se gađalo na udaljenost od nekoliko stotina
metara. S nekoliko desetaka takvih pušaka i dovoljnim količinama baruta, računajući pritom i
na iznenađenje, bio je Ivan Talovac siguran da. će moći odoljeti sultanu Muradu.
Prije nego što je sultan stigao do Beograda, zametnuo je on s Turcima boj na otvorenom
polju, ali se uskoro uvjetno da nema dovoljno snage i povukao se u beogradsku tvrđavu. Za

20
Gelcich, Jozsef, Diplomatarium, p. 394; Fennendžin, Eusebius, Acta Bosnae, p. 147.
21
Thalloczy, Lajos -Barabds, Samu, Codexdiplomaticus comitum de Blagay, Budapest 1897, p. 321.
22
Fennedžin, O.c., p. /42-/44; Thalloczy -Aldasy, O.c., p. 1/9. 29

21
koji dan opkolio je Murad Beograd s kopna i vode i počeo ga zasipati kamenim kuglama iz
topova i pokretnih tornjeva, da bi u zidovima probio otvore kroz koje će na juriš upasti u grad
i osvojiti ga. Ali što bi Turci i njihovi topnici I danju oštetili ili porušili, branitelji su noću
popravili.
Otvore i oštećenja na zidovima zasipali su zemljom i kamenjem. Prolazili su tako dani i
mjeseci, a svaki turski juriš slaman je pod zidovima grada. Pucnjevima iz pušaka branitelji su
u turskim redovima stvarali pravu pustoš.
Bijesan zbog neuspjele opsade naredio je tada sultan Murad da se jarak naokolo tvrđave
ispuni drvećem i granjem kako bi osmanskoj vojsci olakšao penjanje ljestvama na gradske
zidove. Promatrajući što Turci rade, dovoženo drveće i granje branitelji su noću posuli baru
tom i bacili na njih veće količine Iako zapaljivih tvari. Kad su idućeg dana, kako u izvoru stoji
zabilježeno, Turci poput skakavaca (quasi locustae) krenuli preko jarka i počeli se ljestvama
uspinjati na zidove, bacili su branitelji upaljene baklje i klade na drvo u jarku. Posuto barutom
drvo je planulo u golemu vatru u kojoj je stradalo više stotina Turaka. Pucajući iz topova i
bacajući zapaljive strijele, branitelji su također uništili ili zapalili tursko brodovlje na Dunavu,
dok su galije usidrene uz obalu zarobili. Uz teške gubitke i potpun poraz bio je sultan Murad
prisiljen na povlačenje, a za novi napad nije više imao snage niti se mogao suprotstaviti novoj
vrsti oružja.
Da bi iskalio svoj bijes za pretrpljeni poraz, poslao je 1441. sultan Murad svoje akindžije koje
su ognjem i mačem opustošile čitav kraj između Save i Drave. 23 Koliko su u tom napadu
stradali pojedini dijelovi Slavonije, teško je prema uopćenim vijestima bilo što određeno
zaključiti. Ali na temelju pojedinačnih podataka o sukobima i okršajima s akindžijama kod
Levanjske Varoši i Dobre Kuće, nema sumnje daje otpor Turcima bio vrlo žestok. 24
Podijeljeni u manje čete i skupine upadaju tada akindžije i u okolicu Topuskog, gdje u Boviću
pale crkvu sv. Kvirina. 25
Stranački rat i borba poljskoga kralja Vladislava za prijestolje nakon smrti kralja Albrechta,
iskoristio je bosanski vojvoda Stjepan Vukčić, pa Je ujesen 1440. ovladao Omlšem, Neretvom
i župom Poljica. Unatoč tome i razornim provalama akindžija, izvojevao je 1441. i 1442.
daroviti vojskovođa i vojvoda Ivan (Janos) Hunyady sjajne pobjede nad Turcima, a početkom
1444. između Niša i Pirota u klancu Kunovice nanio im težak poraz. 26 Istodobno držeći se
podalje od sukoba i stranačkih borbi i koristeći zauzetost u ratu s Turcima, Republika je
Venecija pod izgovorom da će ih vratiti, početkom 1444. zaposjela Omiš i Poljica i nastavila
sakaćenjem primorskog dijela Hrvatske.
Hunyadyjevi uspjesi na bojnom polju snažno su utjecali na opće raspoloženje i uvjerenje da je
Turke moguće ne samo zaustaviti u osvajačkim pohodima, nego i protjerati iz Europe.
Svjestan stvarne okolnosti koja mu prijeti, pogotovo što se u Maloj Aziji upleo u rat protiv
Karamana, ponudio je sultan Murad sklapanje ugovora o primirju, odnosno miru. Prema
njegovoj mirovnoj ponudi mišljenja su u državnom vijeću bila podijeljena i konačan ishod
ovisio je o stavu Ivana Hunyadyja. Nagovoren od despota Đurđa, Hunyady se ipak priklonio
miru, premda je papin poslanik Julije Cesarini bio protiv toga. Početkom srpnja 1444.
doputovali su kralj Vladislav i članovi državnog vijeća u Szeged (Segedin), kamo je bio stigao
i turski poslanik. Nakon poduže rasprave i pogađanja sklopljeno je primirje, točnije mir na
deset godina. Najviše koristi od mira imao je despot Đurad kojemu su Turci, uz uvjet da plaća
J sultanu godišnji danak i šalje određeni broj vojnika ako to bude od njega zatraženo, vratili

23
Radonić, Jovan, Zapadna Evropa i balkanski narodi prema Turcima u prvoj polovici XV. veka, Novi Sad
1905, p. 107.
24
Lulcsics, Pal, XV. szazadi papak oklevelei, Budapest 1938, II, p. 210, 301.
25
Lukcsics, O.C., II., p. 197.
26
Jireček, Konstantin, Istorija Srba, Beograd 1952.,1., p. 367; Klaić, O.C., III, p. 229.

22
cijelu nekadašnju Despotovinu. Ugarskoj je također bila vraćena Vlaška, ali je njezin vojvoda
morao sultanu plaćati danak. Osim toga, Turci su se obvezali da neće prelazili Dunav i
provaljivati
na područje Ugarske, ako to ne bi činila druga strana na prostoru Osmanskog Carstva. i Tako
sklopljeni mir značio je pravu pobjedu turske diplomacije jer je Turcima davao pravo
slobodnog djelovanja prema Bosni, a preko nje i Hrvatskoj.
Samo nekoliko dana poslije sklapanja mira stiglo je kralju Vladislavu pismo zapovjednika
udružene kršćanske mornarice na Istoku, u kojem javlja da su stigli do Helesponta
(Dardanela) i da će pokušati zapriječiti sultanu Muradu povratak s vojskom iz Male Azije. Na
europskom prostoru inače je malo turske vojske, pa je prilika da se Turci odatle protjeraju.
Pismo slična sadržaja došlo je kralju Vladislavu i od bizantskog cara Ivana VIII. Paleologa, u
kojem ga poziva da se ne drži mira s vjerolomnim Turcima, nego da iskoristi odsutnost
sultana Murada i smjesta udari na Turke. Kralju Vladislavu obratio se i sultan Karamana
Ibrahim ističući da je pravi čas za vojnu protiv sultana Murada.
Protiv mira vatreno je istupio i papin poslanik, tvrdeći da sklopljeni mir zapravo i nije mir,
niti su kralj i okupljeni velikaši imali pravo sklopiti takav mir.
Naime, stupanjem ugarsko-hrvatskog kralja u savez s drugim kršćanskim vladarima u borbi
protiv Turaka, bez njihova pristanka uopće nije bilo moguće sklopiti pravno valjan mir.
Dapače, s ugarske strane to je jednostran čin koji druge
ne obavezuje. Slušajući Cesarinija, okupljeni velikaši u državnom vijeću polako su mijenjali
mišljenje i otvoreno se žalili da je sklapanje mira bilo prenagljeno i nedomišljeno. Ponesen
sadržajem primljenih pisama i istupom papinog izaslanika, kralj Vladislav je odustao od mira.
Kao iskusan vojskovođa jedino se Ivan Hunyady držao suzdržano i nije bio sklon odustajanju
od mira. Ali kada mu je kralj na Cesarinijev prijedlog obećao Bugarsku kao nasljednu
kraljevinu, nije Hunyadyviše kolebao, pa je 4. kolovoza bilo zaključeno da se ugovor o miru s
Turcima proglašava ništavnim, i da se do 1. rujna okupi i pripremi vojska za prijelaz preko
Dunava.
Suprotno donesenom zaključku ostao je despot Đurađ vjeran Turcima i sultanu Muradu, pa je
desetak dana kasnije utanačio sa sultanovim izaslanicima poseban ugovor o miru. Štoviše, u
skladu s tim ugovorom onemogućio je Jurju Kastriotu da preko Despotovine dovede vojsku
koja će se pridružiti kralju Vladislavu.
Mlad i poletan i osobno hrabar, vjerovao je kralj Vladislav da je upravo njemu povijest
namijenila ulogu zaustavljanja turske najezde i protjerivanje Turaka iz Europe. Međutim,
očekivana pomoć je izostala, pa se u kraljevu taboru okupilo jedva desetak tisuća vojnika. Od
hrvatskih velikaša došao je kralju u pomoć jedino brat hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana,
Franko Talovac, predvodeći nekoliko stotina konjanika.
Dobro obaviješten o svemu odmah je sultan Murad prestao s napadima na Karaman i sklopio
mir sa sultanom Ibrahimom, da bi odatle pohitao s vojskom u Europu, odnosno, tursku,
Rumeliju. Dvadesetog rujna prešao je Vladislav kod Beograda s vojskom Dunav i zaputio se u
Vidin, ali ga nije želio opsjedati već je produžio do Nikopolja. Spalivši podgrađe u Nikopolju
i zaobilazeći potom gorske klance Balkana dopro je 9. studenoga do Vame, odakle je
namjeravao idući crnomorskom obalom stići do Bospora. Istoga dana uvečer ugledale su
predstraže nedaleko od svoga logora utaborenu vojsku sultana Murada II. Idućeg dana 10.
studenog 1444. započeo je u prijepodnevnim satima odlučan boj, u kojem je kralj Vladislav
izgubio život, a njegova vojska pretrpjela težak poraz. 27
Pobjedom kod Vame raspršili su Turci snove o njihovom protjerivanju iz Europe i osigurali
svoju prevlast na Balkanskom poluotoku za nekoliko stoljeća. Od tog vremena Osmansko

27
Memoiren eines lanitscharen oderTiirkische Chronik, p. 102-104; Klaić, o.c.III, p. 235-237.

23
Carstvo stalno povećava pritisak na Bosnu, a ostaci Bizantskog Carstva i srpska Despotovina
bili su unaprijed osuđeni na propast. Turske akindžije i razne druge razbojničke družine
krstare Bosnom i sve češće upadaju u Hrvatsku. U proljeće 1445. opustošile su akindžije
okolicu Otočca i razorile benediktinski samostan sv. Nikole. 28
Za pogibiju kralja Vladislava kod Varne nije se neko vrijeme ništa pouzdano znalo. Istom
kada je ta vijest bila potvrđena, trebalo je što prije izabrati novoga kralja. Raspravljajući dugo
o tome, konačno je početkom svibnja 1445. vojvoda INikola Iločki u ime cijelog plemstva
predložio da to bude sin kralja Albrechta, Ladislav, roden poslije njegove smrti. Budući da je
Ladislav bio maloljetan i Ipod skrbništvom, bilo je pitanje tko će u njegovo ime upravljati
državom. Za taj vrlo utjecajan položaj bilo je dosta zainteresiranih, ali je najviše izgleda imao
vojvoda Ivan Hunyady. Na Saboru održanom na Rakoškom polju ispred Pešte, 6. lipnja 1446.,
Hunyady je proglašen gubernatorom i Vladarom države. Osobnim ugledom i vojnom silom
utišao je on brzo svoje protivnike, iako je u žestokom ratnom sukobu s celjskim grofovima
Friedrichom i Ulrichom bio prisiljen na kompromis. Nasilničko ponašanje i razbojnički
postupci grofa Friedricha i njegova vojskovođe Jana Vitovca prevršili su mjeru i obzire
plemstva, pogotovo kad je Friedrich nakon smrti bana Matka Talovca prigrabio slavonsko
banstvo i preoteo veći broj gradova i posjeda u Slavoniji. Ratniku i vojskovođi Hunyadyju
ishod bitke kod Var- ne duboko se urezao u 'pamćenje, pa je gotovo bio opsjednut mišlju kako
sultanu Muradu uzvratiti što snažniji udarac i satrti ga na bojnom polju. Tražeći pomoć na
raznim stranama ubrzo je, među tim, spoznao da se može pouzdati samo u vojsku iz Ugarske
kraj 14. st. i Hrvatske, kao i manji broj vojnika iz Vlaške, nekoliko stotina križara iz
Njemačke i topnika iz Češke. Vojsku i iz Hrvatske predvodili su hrvatsko-dalmatinski ban ;
Franko Talovac, brat nekadašnjeg bana Matka Talovca, Hunyadyjev rođak i slavonski ban
Ivan Sekelj (Szekely) i Stjepan Bamć od Lendave.
Unatoč lošem iskustvu s despotom Đurđem u vojnom pohodu do Vame, Hunyady se nadao da
će ga i nakon prelaska s vojskom preko Dunava ipak pridobiti na svoju stranu i da će
zajedničkim snagama udariti na Turke. Očekujući takav ishod pregovora, početkom rujna
1448. prešao je on Dunav kod Kovina i utaborio se blizu Smedereva, gdje je ostao gotovo
mjesec dana. Da se dobije na vremenu, u dosluhu s Turcima otezao je despot Đurađ s
pregovorima, obavještavajući istodobno Turke o Hunyadyjevim planovima i snazi njegove
vojske. Kad se napokon uvjerio da od savezništva s despotom Đurđom neće biti ništa, zaputio
se potkraj rujna Hunyady prema Nišu, usput plijeneći i paleći kao da se nalazi u
neprijateljskoj zemlji. Po dolasku u Niš odustao je od prvotnog plana, vratio se na Kosovo
polje i utaborio uz lijevu obalu rijeke Sitnice. Na maloj udaljenosti znatno premoćnija turska
vojska pratila ga je u stopu i već 17. listopada počeli su prvi konjanički okršaji. Ohrabren
povlačenjem sultana Murada s lijeve na desnu obalu Sitnice, pošao je Hunyady odmah za
Pavisar sa znakovljem Kanižaja, oko 1450. njim i ne sluteći da se oko njega steže obruč.
Usprkos silnom junaštvu i hrabrosti i preziranju smrti, u iduća dva dana bila je Hunyadyjeva
vojska naprosto satrvena, a on sam doživio je potpun slom bezglavo bježeći s bojišta. Medu
nekoliko tisuća poginulih ostali su na bojnom polju banovi Ivan Sekelj i Franko Talovac,
Stjepan Banić i drugi.

Zajedno s njima izginula je i većina Hrvata koje su predvodili. Tražeći spas u bijegu prema
Dunavu, sačekivali su Srbi u zasjedama bjegunce, iskaljivali svoj bijes na njima zbog pljačke
i paleža i ubijali. Kloneći se Turaka i Srba probio se Hunyady pješačeći do Kladova, ali je bio
prepoznat i odveden despotu Đurdu i odmah zatvoren. 29

28
Lulkcsics, O.C., II., p. 227,228.
29
Memoiren eines lanitscharen oder Tiirkische Chronik, Graz-Wien-Koln 1975. Eingeleitet und iibersetzet von
Renate Lachmann, p. 103, 104.

24
Za njegovo oslobađanje tražio je despot vrlo velike ustupke koje su morali jamčiti vodeći
velikaši Ugarske i Hrvatske, pa je uoči Božića 1448. nakon sastavljanja ugovora i svečane
prisege Hunyady opet bio na slobodi. Grb Ivana Talovca Druga velika bitka na Kosovu polju
nije označila samo odnos snaga u skoroj budućnosti i labuđi pjev sultana Murada, već je
ujedno pokazala i ukupnost duhovnih osobina sudionika u tim zbivanjima, čije su ishodište
Turci tako dobro shvatili i znalački koristili u ostvarivanju svojih ciljeva. To se duhovno
stanje iskazivalo u vlastoljublju i samoljublju, prijetvornosti i vjerolomnosti, udvorništvu,
laskavosti, licemjernosti, potkupljivosti i mržnji prema jačemu, surovosti, nemilosrdnosti,
nasilnosti i grabežljivosti prema slabijem, zluradosti i zavisti prema drukčijem i sposobnijem,
isključivosti, samodovoljnosti i neprikosnovenosti u poimanju svijeta, ljudskih i etičkih
vrijednosti toliko različitih od srednjoeuropskih kulturnih, civilizacijskih i kršćanskih
dostignuća. Na tom mentalnom sklopu i razdjelnici između Istoka i Zapada, Turci su silovito
udarali po najranjivijim mjestima, spretno uzmicali i popuštali, sklapali saveze i ugovore, kao
slijepo oruđe iskorištavali pojedince i etničke skupine i bezobzirno ih odbacivali, sustavno
izgrađujući vojnu i državnu moć Osmanskog Carstva, da bi na kraju i sami postali žrtva tog
istog mentaliteta.
Hrabreći zapravo sama sebe obećavao je Hunyady da će uskoro poći na novu vojnu protiv
Turaka, ali za tako što nije više bilo dovoljno materijalnih i raspoloživih ljudskih mogućnosti,
niti je on poslije izgubljene bitke na Kosovu polju bio ista osoba. Navalni rat protiv Turaka
pretvara se tada u obrambeni, u kojem Turci stalnim napadima iscrpljuju branitelje i
zadobivaju sve izrazitiju vojnu nadmoć.
Premda već na izmaku života, poslao je 1450. sultan Murad svoje akindžije ponovno preko
Save. Šira okolica Požege bila je opet široka pozornica turskih razaranja, u kojima je teško
stradala i benediktinska opatija Rudina blizu sela Čečavca. 30
Duga i vrlo uspješna vladavina sultana Murada II. znatno je ojačala osmansku državu, I
obranila osvojeno i stvorila vojne i druge pretpostavke za nove osvajačke pohode. Osim
sjajnih I. pobjeda kod Varne i na Kosovu polju, Turci su u tom razdoblju čvrsto zagazili i
preko rijeke Drine, zaposjeli Hodidjed i Vrhbosnu (buduće Sarajevo), odakle su akindžije Isa-
bega Isahkovića imale otvoren put prema dolini Neretve, naročito sjeverno od Save i cijeloj
Hrvatskoj.

30
Lukcsics, O.c., II., p. 285.

25
PAD BOSNE 1463. I NEPOSREDNO
UGROŽAVNJE HRVATSKE
Sultana Murada.II. naslijedio je 1451. njegov sin Mehmed II. (1451. – 1481.) uz čije ime je
ubrzo dodan pridjevak et-Fatlh, odnosno, Osvajač. Preuzimajući prijestolje kao najpreči
zadatak državne i osvajačke politike bilo je sultanu Mehmedu osvajanje preostataka
Bizantskog Carstva, točnije Constantinopolisa i uže okolice grada. Napadom s kopna i mora
bio je 29. svibnja 1453. Constantinopolis osvojen i prestalo je postojati drevno Bizantsko
Carstvo, a osmanska država i njezini sultani postaju baštinici carskog zvanja i nekadašnjeg
Carstva. Ime gradu promijenjeno je u Istanbul, koji postaje prijestolnica osmanskih vladara i
države. Ponesen ratnom slavom iduće godine stigao je na čelu vojske sultan Mehmed u Srbiju
i opsjeo Smederevo, ali je despot Đurađ uspio obraniti grad i privremeno odgoditi propast
srpske Despotovine. Na odlasku ispod Smedereva ostavio je sultan dio svoje vojske koju su
Srbi uz pomoć Ivana Hunyadyja potukli, a sam Hunyady dobio je donekle zadovoljštinu
provalivši do Niša i spalivši Vidin.
Poraz osmanske vojske nije obeshrabrio sultana Mehmeda, već je 1455. opet stigao u Srbiju i
poslije dužeg opsjedanja osvojio Novo Brdo. Da bi dobio na vremenu i proveo odgovarajuće
pripreme, sklopio je s despotom Đurđom i mirovni ugovor, ostajući i dalje nepokolebljiv u
provođenju osvajačkih planova.
Opasnost od turske najezde napokon je prisilila kralja Ladislava da se ozbiljnije pozabavi
obranom zemlje. Sredinom siječnja 1456. sastao se u Budimu Sabor staleža radi dogovora o
pripremi vojne protiv Turaka. Pregovori i dogovori krupnih velikaša napredovali su vrlo
sporo, unatoč zalaganju papinog poslanika Ivana Carvajala i gorljivih istupa franjevca Ivana
Kapistrana, koji je za obranu kršćanskog svijeta pozivao okupljene staleže na križarski rat
protiv Osmanskog Carstva.
Za opasnost od napada sultana Mehmeda znalo se, više nego dobro, u Osijeku, odakle je 8.
veljače 1456. mačvanski ban Ivan Korog javio Ivanu Kapistranu kako mu je došao glasnik
bosanskog kralja, a stigao mu je i list od despota Đurđa. Na temelju saznanja do kojih je
došao, sultan Mehmed kreće na opsadu Smedereva i Beograda. Od bosanskog kralja, hercega
Stjepana i vojvode Petra, sina vojvode Radoslava, zatražio je sultan pomoć u većem broju
vojnika i ratne opreme, ali su mu oni umjesto pomoći ponudili uobičajeni danak. Istog dana
dok mu to javlja došao je u Osijek i glasnik Skenderbega (Jurja) Kastriota, koji mu je prenio
poruku daje Skenderbeg voljan udariti na Turke. 1
Kad su se na Saboru u Budimu krupni velikaši konačno uspjeli dogovoriti o obrani zemlje od
Turaka, stigla je dvoru obavijest da je sultan Mehmed pokrenuo vojsku ispod Smedereva i
zaputio se prema Beogradu.
Pod dojmom primljene obavijesti, izdao je kralj Ladislav hitan nalog da se utvrde svi prijelazi
preko Dunava, a gradovi opskrbe hranom i streljivom. Shvaćajući kao iskusan vojskovođa
bolje od drugih kakva opasnost prijeti zemlji od osmanske vojske, pohitao je s malobrojnim
snagama Ivan Hunyady odmah za Beograd, a za njim su krenuli papin poslanik Ivan Carvajal
i na čelu svojih križara Ivan Kapistran.
Svakako bolje i podrobnije obaviješten o tim zbivanjima od ostalih, tih je dana napustio
Osijek i ban Ivan Korog da bi se s manjim odredom vojske pridružio Hunyadyju u Beogradu.
Želeći, navodno, biti što bliže poprištu ratnih zbivanja, ostao je kralj Ladislav u Budimu,

1
Pettko, Bela, Kapisztran Janos levelezćse a magyarokkol, Tortćnelmi tar, Budapest 1901., p. 193, 194.

26
odakle je zajedno s Ulrichom Celjskim neprimjetno umakao u Beč. Kad su velikaši saznali da
je kralj napustio Ugarsku razišli su se na sve strane, a od saborskih zaključaka ostala su samo
mrtva slova na papiru. Obrana Beograda bila je na taj način prepuštena Ivanu Hunyadyju,
Kapistranovim križarima, banu Ivanu Korogu i papinu poslaniku Ivanu Carvajalu (Juan de
Carvaial).
Početkom srpnja 1456. opkolio je sultan Mehmed Beograd i odmah započeo s napadima.
Golema turska vojska tukla je topovima i bijesno jurišala na gradske zidove više od dvadeset
dana, ali bez ikakva uspje- ha. Smjelost i odlučnost branitelja Beograda, da po cijenu života
obrane grad, prisilila je sultana Mehmeda na povlačenje, pretrpjevši pritom dosta velike
gubitke.
Pobjedničko slavlje branitelja Beograda nije trajalo dugo jer je 11. kolovoza zarazna bolest
pokosila Hunyadyja, a 23. listopada i Kapistrana u Iloku. Ozbiljno narušena zdravlja vratio se
iz Beograda u Osijek i ban Ivan Korog, gdje je dvije godine kasnije umro.
Bez obzira na gubitke i poraze, nije sultan Mehmed odustajao od plana da srpsku Despotovinu
pretvori u tursku pokrajinu i tako osigura nesmetano širenje osmanske države prema zapadu.
Prije odlaska s glavninom vojske 1458. u Grčku, provođenje log plana povjerio je velikom
veziru Mahmud-paši. Zaposjedajući vojna uporišta i gradove ostvario je vezir, međutim,
polovičan uspjeh. Istodobno da se osigura u provođenju tog plana od iznenadna napada
novoizabranog ugarskog i hrvatskog kralja Matije (Matijaša, 1458. -1490.), sina vojskovođe
Ivana Hunyadyja, koji je po gavranu (corvus) u očevu grbu bio prozvan Corvin, poslao je on
svoga sina Ali-bega s vojskom preko Save. Zajedno s njim krenuli su i krajiški zapovjednici
na čelu akindžija koje su podijeljene u manje skupine preplavile velik dio Slavonije. Pustošeći
Srijemom sve do Petrovaradina i blizu Futoga, Ali-beg je napao i zapalio Mitrovicu.
O pokretima turske vojske u Slavoniji i Srijemu stizali su kralju Matiji hitni izvještaji, pa je uz
pomoć Ivana Carvajala i ostalih vojskovođa odlučno odbacio Turke preko Save u Bosnu i
pokazao se dorastao protivnik sultanu Mehmedu. 2 Osvajanjem utvrde Žamovo (Avala) u
kolovozu 1458. Mahmud-paša je opasno ugrozio Beograd, kojeg su Turci od tog doba stalno
imali na oku. Posve neometan, u proljeće 1459. stigao je sultan Mehmed s vojskom do
Smedereva, koje mu se 20. lipnja preda bez borbe. Padom Smedereva prestala je postojati
srpska Despotovina i pretvara se u pograničnu oblast Osmanskog Carstva. Njezinim
uključivanjem u sastav osmanske države opasnost od turske najezde za Ugarsku, Hrvatsku i
Bosnu postaje sve izrazitija i zlokobnija, a obrambeni rat pretvara se u opću značajku
ratovanja s Turcima. Premda je u vojnim pohod ima 1458. i 1459. stradalo mnoštvo
stanovništva u Srbiji, koje su Turci odveli u zarobljeništvo i raselili, znatan dio tog
stanovništva uvrstili su oni i u pomoćne vojne redove i koristili ga u borbi protiv Ugarske, i
osobito protiv Hrvatske.
Okončanjem ratovanja u Srbiji oštricu svojih napada sultan Mehmed tada usmjerava protiv
vlaških vojvoda Vlada Dracula i Radula te Jurja Kastriota u Albaniji. za to vrijeme
posredstvom i nagovorom pape Pija II. sklopio je 1461. kralj Matija savez s bosanskim
kraljem Stjepanom Tomaševićem. Oslanjajući se na taj savez računajući na obećanu papinu
pomoć odbio je 1462. bosanski kralj platiti Turcima traženi danak. Bio je to dobro došao
izazov sultanu Mehmedu koji je čekao samo pogodnu priliku da napadne Bosnu. U proljeće
1463. okupio je on vojsku kod Edirnea, i držeći u strogoj tajnosti kamo će ona krenuti.
Štoviše, primio je poslanstvo bosanskog kralja i obećao primirje na petnaest godina. Usporedo
s tim, pod zapovjedništvo Ali-bega, sina vezira Mahmud-paše, poslao je i nekoliko odreda
akindžija prema Savi da bi zadržao i zavarao kralja Matiju. Samo nekoliko dana kasnije,
nastupajući vrlo žurno, stigao je sultan Mehmed s vojskom u Skopje i preko Vučitrna i

2
Nagy, Ivan -Nyary, Albert, Magyar diplomacziai emlekek Matyas kiraly korabol, Budapest 1875., Elsbkbtct, p.
38-42; Babinger, Franz, Mehmed Eroberer und seinc Zeit, Munchen 1953., p. 133.

27
Sjenice munjevito udario na Bosnu. Kao svoju prethodnicu poslao je velikog vezira Mahmud-
pašu koji je 19. svibnja došao do grada Bobovca, odakle je kralj s rođacima i dragocjenostima
pobjegao u Jajce. Drugi dan našao se pod Bobovcem i sultan Mehmed, a zapovjednik obrane
grada, zastrašen turskom vojskom, predao je grad bez borbe. Ispod Bobovca pohitao je
Mahmud-paša za kraljem u Jajce, ali je on već bio napustio grad i sklonio se u tvrđavu Ključ.
Kad je Mahmud stigao do Ključa opkolio je tvrđavu i odmah je počeo tući topovima. Položaj
tvrđave bio je takav da je ona mogla izdržati vrlo dugu opsadu pa se veliki vezir plašio da je
neće moći osvojiti. S obzirom na to pribjegao je on lukavstvu i pismeno zajamčio kralju da
mu se ništa zla neće dogoditi ako se preda. Vjerujući Mahmud-paši, predao se kralj Sgepan
Tomašević i zajedno s Mahmud-pašom otputovao u Jajce, gdje ih je čekao sultan Mehmed.
Pod sultanovom prisilom izdao je zarobljeni kralj naredbu posada ma u tvrđavama i
gradovima da se predaju Turcima. Za desetak dana zaposjeli su Turci sve važnije gradove i
tvrđave u Bosni. Unatoč dobivenom jamstvu velikog vezira, sultan je nesretnom kralju dao
odrubiti glavu. Na taj način, gotovo bez ikakve borbe, nestalo je Bosansko Kraljevstvo. Pad
Bosne i zla sudbina kralja Stjepana Tomaševića zaprepastili su i duboko zabrinuli okolne
zemlje, ponajviše Hrvatsku i Ugarsku. Ponesene pobjedom, pojurile su turske akindžije u
Hrvatsku, opustošile i popalile cijelu Krbavu i Liku, kao i posjede kneza Frankapana gotovo
do Senja. 3 U žestokom okršaju suprotstavio se Turcima hrvatski ban Pavao Špirančić, ali su
ga oni zaskočili i zarobili. Banova supruga zatražila je tada pomoć od Venecije ne bi li možda
otkupom spasila muža. Njezinu nevolju iskoristila je Venecija tražeći od nje da joj ustupi
Klis, Knin i Ostrovicu, a za uzvrat Republika će njoj i njezinoj djeci osigurati miran i
dostojanstven život. 4 S obzirom na takve uvjete, zarobljenom banu nije bilo spasa i gubi mu se
potom trag. Općenito nezadovoljan razvojem događaja i shvativši da je u traženju pomoći od
pape, sklapanju saveza s talijanskim knezovima, Napuljskim Kraljevstvom i Republikom
Venecijom, samo izgubio na vremenu, i da ga je brzim pokretima vojske sultan Mehmed
pretekao, ubrzao je kralj Matija vojne pripreme. Izbijanjem Turaka na desnu obalu Save bile
bi Slavonija i južna Ugarska dovedene u smrtnu opasnost, pa je zbog toga trebalo djelovati
vrlo brzo i odlučno da se ta opasnost ukloni. Voden tim ciljem, početkom jeseni 1463. prešao
je kralj Matija s vojskom Dravu kod Virovitice, odakle se spustio do Gradiške, gdje je prešao
Savu i zaputio se prema Jajcu. Zajedno s njim išli su brojni slavonski, hrvatski i ugarski
velikaši sa svojim vojnicima, a medu njima i hrvatski ban Stjepan Frankapan. Još prije nego
što je kralj stigao do Jajca vojne su prethodnice napale i opsjele grad i tvrđavu Zvečaj. Turci
su hrabro odbijali napade i zapovjednik tvrđavske posade u Jajcu, Harambaši Iljas-beg, nije
želio ni čuti o predaji. 5 Puna dva mjeseca lomljena je turska obrana da bi Iljas-beg bio
prisiljen na predaju, pa je na sam Božić 1463. kralj Matija ušao u grad. Turska posada u
Zvečaju predala se nekoliko dana prije toga, jer također nije imala nikakvog izgleda za
obranu. Osvajanjem Jajca i Zvečaja predala se kralju Matiji gotovo cijela Bosanska Posavina,
zatim nekoliko gradova uz Vrbas i u oblasti Usora. U tim borbama velike zasluge na bojnom
polju stekao je slavonski velikaš Emerik Zapolja, zbog čega mu je kralj povjerio dužnost
upravitelja Bosne (gubemator Bosne) da provede organizaciju obrane i uspostavi javnu
upravu.
Vojna kralja Matije ohrabrila je sinove vojvode Stjepana Vukčića, Vlatka i Vladimira, koji su
samostalno vodili rat protiv Turaka i otimali od njih pojedine gradove i manje oblasti. Svoja

3
Idem, O.C., I., p. 216-219.
4
Idem, O.C., I., p. 237, 238.
5
Memorien eineslanitscharen oderTiirkische Chronik, p. 140,141; Frakno4 Vilmos, Matyas kiraly levelei,
Budapest
1893.,T.I., p. 63,64.

28
osvajanja opravdavao je vojvoda Vladimir da to čini u ime Republike Venecije, zbog čega se
ona morala ispričavati kralju Matiji. 6
Premda dobro obaviješten o zbivanjima u Bosni, sultan Mehmed nije odgovarao na izazov
niti kupio vojsku, jer u pravilu Turci nisu zimi ratovali. Zapravo, prividno nezainteresiran za
nepovoljan razvoj događaja, radio je on zdušno na učvršćivanju osmanske vlasti u Bosni i
pretvaranju Bosanskog krajišta u Bosanski sanandžak. Na čelo novoosnovanog sandžaka
postavio je 1463. Mehmed-bega Minetoglua, koji je do tada bio Smederevskl sandžakbeg.
Osnivanje sandžaka u Bosni bilo je sudbonosno za dalji slijed događaja jer je svojim
položajem .bio pogranični sandžak, odakle će ubuduće započinjati svi turski napadi i provale
u Hrvatskoj. To više što je njegov sandžakbeg imao vrlo široka ovlaštenja (serbestiyet) i
mogao je samostalno voditi manje vojne pohode, organizirati provale i usmjeravati pljačkaške
upade prema mjestima i krajevima gdje se moglo ugrabiti najviše plijena. Na izmaku zime
okupio je 1464. sultan Mehmed novu vojsku da bi vratio izgubljeno i zadobio nove prostore u
Bosni. Isto kao prošle godine poslao je u prethodnicu velikog vezira Mahmud- pašu, čija
pojava je u Bosni izazvala silan metež i bježanje stanovništva prema Dubrovniku i uopće
jadranskoj obali. Pogotovo kad su turske akindžije upale u zaleđe Splita, Šibenika i Zadra, a
preko Krbave i Like doprle do posjeda bana Sljepana Frankapana i počinile mnoge štete. 7
Potkraj lipnja stigao je u Bosnu i sultan Mehmed i 12. srpnja 1464. započeo s opsadom Jajca.
Punih četrdeset dana tukao je grad topovima, slao vojsku na juriše i na kraju doživio poraz.
Izvještaji da opsjednutom gradu hita u pomoć vojska kralja Matije smanjivali su izglede za
uspjeh opsade, pa je Mehmed osobno poticao vojsku na juriše. Posada Jajca hrabro je odbijala
napade i nanosila sve veće gubitke turskoj vojsci. Pod vodstvom Emerika Zapolje bila je
kraljeva vojska doista blizu Jajca i sultanu Mehmedu nije preostalo drugo nego da prekine
opsadu. Osim toga i njegova vojska bila je sve iscrpljenija, ponestalo je hrane i stalno se
povećavao broj ranjenika. Da ne bi ostavio pobjedničkoj strani velike topove salivene podno
grada, naredio je Mehmed da se prije povlačenja bace u Vrbas. 8
Nakon odlaska sultana Mehmeda vratio se Emerik Zapolja s vojskom iz Bosne u Slavoniju i
pridružio kralju Matiji, koji je tada odlučio osvojiti cijelu sjeveroistočnu Bosnu i odbaciti
Turke preko Drine. Početkom listopada prešao je on s vojskom Savu kod Rače 9 i zaputio se
pokraj Zvornika do Srebrenice. Kad je Srebrenica bila osvojena vratio se kralj Matija u
Zvornik, ali unatoč dobro postavljenom lopnišlvu tvrđavu nije mogao osvojili. Kišno vrijeme,
nedostatak hrane i rani početak zime primorali su ga sredinom studenog na povratak, koji je
zbog raskvašenih putova i silna blata bio vrlo tegoban.
Osvajanjem u sjeveroistočnoj Bosni i Podrinju želio je kralj Malija stvoriti dovoljno širok
pojas uzduž Save od Beograda preko Mačve, Srebrenice i Jajca sve do rijeke Une, koji će
zapriječili Turcima napade i upade preko Save u Srijem i Slavoniju i dalje u južnu Ugarsku.
Također i 1465. boravio je kralj Matija s vojskom u Bosni. 10 Koji je bio cilj njegova dolaska,
nije poznato. Vjerojatno da mu je namjera bila vojno ojačali osvojena područja i riješiti neka
od temeljnih pitanja vezanih za osnivanje Jajačke i Srebreničke banovine. U osnovi bilo je to
ostvarenje obrambenog plana kralja Sigismunda iz 1432., odnosno, 1433. i pretvaranje
prostora Banovina u krajiško područje kao protutežu Bosanskom sandžaku. Za njihovo
snabdijevanje i vojnu pomoć bile su dužne brinuti se Zagrebačka, Križevačka, Požeška,
Vukovska i Srijemska županija. Umjesto krupnih velikaša, na čelo Banovina postavljao je
kralj Matija, uglavnom, vojne zapovjednike vješte ratovanju s Turcima. To prije što su oni

6
Ljubić, o.c., X., p. 278; Fermendžin, O.c., p. 257.
7
Nagy-Nytiry, O.C., I., p. 286.
8
Memoiren eines lanitscharen odcr Tiirkische Chronik, p. 141.
9
Klaić,O.c., IV.,p.71. 37
10
Nagy-Nytiry, O.c., I., p. 364, 370, 371.

29
najbolje i poznavali njihov način borbe, u kojoj milosti nije bilo ni za jednu stranu. Za više od
pedeset godina surovih i bespoštednih borbi s Turcima već je bio stasao poseban soj odlučnih,
ludo smjelih i od života ogrubjelih ratnika i graničara koji će obilježiti cijelu epohu
neprestanih okršaja i ratovanja Hrvata protiv Turaka.

30
ŠIRENJE OSMANSKE VLASTI I RAZORNI I
TURSKI NAPADI U HRVATSKOJ

Osnivanjem Jajačke i Srebreničke banovine 1465. zaštitio je kralj Matija od većih turskih
napada i provala sjeverni dio Hrvatske i južnu Ugarsku. Nasuprot tome, lijevo krilo osmanske
vojske imalo je slobodan prostor djelovanja prema jadranskoj obali, odnosno Hercegovini,
dolini Neretve i uopće jugu Hrvatske. Sultan Mehmed i njegove krajiške vojskovođe nisu
stoga gubile na vremenu, nego su odmah krenule u napade i osvajanja. Od većih i značajnijih
mjesta bila je 1465. osvojena Foča i cijela njezina šira okolica, a 1466. bosanski sandžakbeg
Isa-beg Ishaković zaposjeo je Mostar.
Rat kralja Matije u Češkoj i njegova zauzetost osobnim planovima, dobro je došla Turcima za
nove i još razornije provale u Hrvatskoj. U jesen 1467. upale su akindžije Isa-bega Ishakovića
u okolicu Zadra i Šibenika, opljačkale i uništile što su mogle uništiti, zarobile veći broj ljudi i
natjerale stanovništvo u paničan bijeg. 1 Potkraj zime 1468. upale su Isa-begove . akindžije
njima dobro znanim putovima do Modruša, uništile više stotina seoskih domaćinstava i
opasno ugrozile Senj. 2 Prvih dana rujna iste godine osobno je Isa-beg vodio pljačkaški upad
sve do Zadra, opustošio i opljačkao sela i dobra u zaleđu grada, i na povratku iz okolice Zadra
i Splita odveo nekoliko stotina ljudi u zarobljeništvo.3 Također i sredinom siječnja 1469. upao
je Isa-beg u okolicu Zadra i Šibenika hvatajući ljude i otimajući njihova dobra. Spašavajući
gole živote, zastrašeno stanovništvo pod vlašću Venecije bježalo je na dalmatinske i otoke, 4
odakle su neki odlazili preko Jadranskog mora na Apeninski poluotok.
Teško pogođeni turskim provalama, knezovi Frankapani traže pomoć od Venecije, a njima se
pridružuju i krbavski knezovi Kurjakovići, čiji su posjed i bili stalna meta turskih napada.
Opće stanje pogoršao je novi upad Isa-bega početkom svibnja, koji je preko Krbave i Like
stigao do Senja, odakle su ga bogatim darovima odvratili knezovi Frankapani. Od Senja su
Turci produžili do Modruša i opustošili njegovu okolicu, prešli zatim Kupu i preko Metiike
stigli i do Ljubljane. Četrnaest dana trajalo je njihovo divljanje Kranjskom, uništavanje i
pljačka nje i dobara, pustošenje i paljenje crkava, hvatanje žena, djece i muškaraca. 5 Kad su
saznali da će im Hrvati zapriječiti povratak, pretovareni plijenom i mnoštvom zarobljenika
stanu se odmah vraćati.. Zbog visokg vodostaja sve opljačkano i sve zarobljenike nisu mogli
preko Kupe prevesti, već su manje vrijedne stvari pobacali u vodu, a dio zarobljenika sasjekli.
Jedva da je prošla ta opasnost, uslijedila je nova turska provala potkraj lipnja i početkom
srpnja, u kojoj su akindžije iz Bosne pohvatale nekoliko tisuća ljudi na jugu Hrvatske i
opustošile imanja kneza Stjepana Frankapana. 6
Turske provale najviše su pogađale knezove Frankapane, pa se oni posve okreću Veneciji,
traže njezinu zaštitu i vojnu posadu u Senju. Obaviješten o žalosnim prilikama u Hrvatskoj i
držanju knezova Frankapana, napokon se trgnuo i kralj Matija da bi vojnom silom osujetio
takav razvoj događaja i uspostavio kraljevsku vlast. Opravdano zabrinut da se pod izgovorom
pomaganja Frankapanima, Venecija zapravo želi ugnijezditi u Senju, odakle bi zavladala
Podvelebitskim kanalom i sjevernim dijelom Hrvatskog primorja. S obzirom na to, poslao je

1
Nagy -Nyary, o.C., II., p. 67, 68.
2
Idem, O.C., II., p. 75, 76.
3
Idem, O.C., II., p. 87.
4
Ljubić, O.C., X., p. 423; Fermendžin, O.C., p. 277.
5
Nagy-Nyary, O.C., II., p. 102,103, 105, 117, 118, 122, 123; Ljubić, O.C., X., p. 430, 432, 434-439.
6
Idem, O.C., II., p. 130-132, Ljubić, O.C., X., p. 454.

31
kralj iskusna kapetana Blaža Madara (Podmanickog), da bez obzira na otpor knezova
Frankapana, u njegovo ime zaposjedne Senj. Usred borbe između Frankapana i kraljeva
kapetana provalili su Turci po četvrti put zaredom u Hrvatsku i doprli do Save, ali su zbog
poplave i raskvašenih putova bili prisiljeni na povratak. Poslije njihova odlaska nastavio je
Blaž Mađar otimati Frankapanima gradove i posjede da bi se probio do Senja. Prema
izvještaju venecijanskog poslanika, Senj je neko vrijeme bio posve napušten jer je
stanovništvo saznavši o približavanju Turaka pobjeglo iz grada, pa je vojska Republike ušla u
Senj da ga ne bi ugrabili Turci, i tako sačuvala za knezove Frankapane. Kraće vrijeme zatim
nahrupio je sredinom studenoga 1469. Blaž Mađar s vojskom u Senj, zaposjeo ga u kraljevo
ime i pretvorio u sjedište kapetanije. 7
Bio je to nesumnjivo oštrouman potez koji je svoju vrijednost ubrzo pokazao i dokazao, iako
je produbio jaz između kralja Matije i knezova Frankapana. Odlučnost Blaža Mađara u
provođenju kraljeva naloga neposredno je utjecala na njegovo postavljenje za bana Bosne,
Dalmacije, Hrvatske i Slavonije u svibnju 1470. godine. Preuzimajući bansku dužnost
namjeravao je on provaliti u Bosnu, 8 ali su ga Turci očito pretek1i i osujetili njegovu ,
namjeru.
Naime, u jesen iste godine upale su turske akindžije u Hrvatsku i počinile mnogo štete.
Istodobno s upadima na jugu Hrvatske zaletavaju se akindžije i preko Save u Slavoniju, gdje
nailaze na žestok otpor. U svibnju 1471. poharao je Isa-beg cijelu okolicu Splita, Šibenika i
Zadra sve do gradskih zidova. 9 Početkom lipnja upao je takoder Isa-beg preko Hrvatske do
Ljubljane i Kranja, prešao gornji tok Save i stigao do Celja, odakle se morao žurno vratiti kad
je saznao da se približava vojska iz Koruške. 10
Pljačkaškim upadima i stalnim uznemiravanjima, Turcima je bio cilj rastočiti obranu Hrvatske
i krajiškim zapovjednicima odvratiti pozornost od glavnih točaka napada i osvajanja. Osim
toga, uništavanjem materijalnih dobara i odvođenjem stanovništva sustavno lomiti otpornu
snagu te obrane, pretvarajući pojedine predjele u pravu pustoš koji će u pogodan čas postati
laki plijen osvajanja. Osnivanjem Hercegovačkog sandžaka 1470. i postavljanjem na njegovo
čelo Hamza-bega, dobila je osmanska vojska jaču udarnu snagu i pokretljivost u napadima na
Hrvatsku. Dok je Isa-beg provaljivao prema zapadu, dotle je Hamza-beg napadao prostor uz
obalu Save i obrnuto.
Premda je Blaž Madar sredinom 1471. dobio pomoćnike u banovanju u osobi Damjana I
Horvata od Litve (de Lythwa) i Pavla Tara, nisu oni bili u stanju nositi se s Turcima na sve
strane. Zapravo, početkom lipnja na očigled mačvanskog bana Matijaša Morovića presjekli su
Turci obrambenu crtu između Beograda i Jajca i pokraj Save započeli graditi utvrdu Zaslon
(Bogurdelen), odnosno Sabac, 11 odakle su mogli upadati u Srijem i neprestano ugrožavati
veći dio Slavonije. Takav razvoj događaja primorao je banove Blaža Mađara i Damjana
Horvata da ostanu s vojskom u Slavoniji, pa je obrana juga Hrvatske bila prepuštena ban u
Pavlu Taru. Pomno prateći pokrete banske vojske poslao je početkom kolovoza Isa-beg
akindžije u Hrvatsku, koji su opustošili okolicu Zagreba i uništili dominikanski samostan
izvan gradskih zidova. 12 Nekako u isto vrijeme glavninu svojih snaga pod vodstvom Hamza-
bega usmjerio je on na Počitelj u donjem toku Neretve, kojeg su branili ban Pavao Tar i
kaštelan grada Pavao Sandar. Opsjednutom gradu pomogao je Dubrovnik u novcu, hrani i
oružju, ali mu nije bilo spasa. Premoćne turske snage osvojile su 19. rujna 1471. Počitelj.

7
Idem, o.c., II.. p. 136,
8
Idem, o.c" II" p. 174, 175.
9
Idem, O.C., II., p. 216.
10
Idem, o.c., II., p. 224; Klaić, O.C., IV., p. 105. 41
11
Thalloczy-Alda.sy, O.C., p. 262; Klaić, O.C., IV., p. 105.
12
AHAZU, Zagreb, 0-XV-59.

32
Osvajanjem Počitelja ostvarili su Turci krupan vojni uspjeh, a obrana Hrvatske pretrpjela je
značajan gubitak. Granica s Osmanskim Carstvom pomaknuta je tada do rijeke Cetine, osim
priobalnog područja uz Jadransko more. Samo koju godinu kasnije osvojili su Turci i Livno i
zaposjeli cijelo Livanjsko polje. Žalosne prilike u Hrvatskoj i nedovoljna briga kralja Matije u
obrani od Turaka, izazvale su opće nezadovoljstvo i pobunu krupnih velikaša u Hrvatskoj i
Ugarskoj, koji potajno rade na njegovu udaljavanju s prijestolja uz pomoć poljskog kralja
Kazimira. Međutim, od svojih pristaša saznao je on za urotu i tko su njezine glavne vode, pa
ih je pozivao na dvor i na razne načine im ugađao, praveći se pritom da ništa ne zna. Medu
najopasnijim njegovim protivnicima bio je vojvoda Nikola Iločki, kojega je najviše i
odlikovao. Da bi zadovoljio njegovu taštinu, imenovao ga je 10. studenoga 1471. kraljem
Bosne i banom Hrvatske i Slavonije, dajući mu još i zvanje priora Vranskog. Na sličan način
pridobio je kralj Matija Emerika Zapolju, Petra Gereba i druge velikaše, i zavjera je propala.
Posljedice zavjere pogodile su jedino zagrebačkog biskupa Osvalda Tuza i pečujskog biskupa
Ivana (Janus Panonius), a donekle i bivšega bana Blaža Mađara.
Imenovanje Nikole Iločkog bosanskim kraljem nije imalo utjecaja na prilike u Bosni, niti je
on uz kralja Matiju bio dorastao tom položaju.
Gorskim i planinskim stazama Dinare, Grmeča, Plješevice i Kapele, upadaju akindžije Isa-
bega 1472. u Hrvatsku i preko Ćićarije u Istri stižu do Kopra. 13 U proljeće iste godine upadaju
one i preko Save u Slavoniju, o čemu svjedoči pogibija Gašpara Koroga, posljednjeg muškog
potomka nekad moćne obitelji. 14 Prikupivši svježe snage upao je Isa-beg u Hrvatsku i 1473., a
pojedini akindžijski odredi pustoše i plijene Kranjskom, Koruškom i Štajerskom. Još razornija
provala uslijedila je 1474. kad su Turci oplijenili posjede Stjepana Frankapana, prešli zatim
Savu i opustošili okolicu Ptuja, Varaždina, Koprivnice, Križevaca i Rakovca. 15 Od turskih
napada nisu hrvatski krajevi bili pošteđeni ni 1475. kada akindžije upadaju preko Save i
plijene u okolici Čazme. 16
Sve učestalije turske provale i napadi napokon su pokrenuli kralja Matiju da se odlučno
suprotstavi Turcima i zaštiti južnu granicu Ugarske.
Prikupljanje vojske i ratne opreme počelo je prvih dana jeseni, a potkraj prosinca 1475.
doputovao je kralj Matija u Beograd. Predvodeći vojsku, iz Beograda je produžio do Šapca,
kamo je stigao sredinom siječnja 1476. godine. Očekujući napad Turci su dobro utvrdili grad,
snabdjeli ga s dovoljno hrane i streljiva i posadom od više stotina vojnika. Odbijajući hrabro
napade više od mjesec dana, Turci nisu , mogli obraniti grad i 15. veljače uslijedila je
predaja. 17 Pokušaj Ali-bega iz Smedereva i Šahin ,vojvode da priteknu Šapcu u pomoć nije
uspio, jer nisu bili dovoljno jaki da se upuste u boj s vojskom kralja Matije.
Osvajanjem Šapca namjeravao je kralj Matija napasti i Smederevo, ali se zbog izdaje
ostrogonskog nadbiskupa morao hitno vratiti u Budim. Prije odlaska dao je popraviti Sabac i
poslao svoje vojskovođe da poharaju i opustoše sav kraj preko Drine sve do Višegrada. 18
Padom Šapca izgubili su Turci važno uporište pokraj Save što će bitno usporiti njihove
osvajačke planove. Zajedno s Beogradom Sabac postaje okosnica obrane Srijema i Slavonije,
bolje rečeno sjeverne Hrvatske i cijele južne Ugarske, pa je u skladu s tim kralj Matija proveo
i upravne promjene. Smrću bana Matijaša Morovića, posljednjeg iz svoga roda, 19 drevna

13
Fermendžin, o.c., p. 280.
14
MOL, Budapest, 01. 23 079.
15
Nagy-Nytiry, O.C., II., p. 260; AHAZU, Zagreb, 0-XV-89.
16
AHAZU, Zagreb, 0-XIV-55.
17
Fraknoi,o.c.,I.,p.334,335,IV.,p.316,317
18
Nagy-Nytiry, O.c., II., p. 309.
19
HDA, Zagreb, Doc. antiq. et med., Nro 483, 484.

33
Mačvanska banovina bila je ukinuta i umjesto nje osnovana Šabačko-Beogradska krajiška
kapetanija i banovina sa sjedištem u Beogradu. Prvi njezin kapetan bio je iskusan vojskovođa
i ratnik Pavao Kiniži (Kinizsy).
Za razliku od sjevernog dijela, jug je Hrvatske ostao i dalje nezaštićen od provala i napada
bosanskih i hercegovačkih sandžakbegova i njihovih krajiških vojskovođa, o čemu govori
pustošenje i pljačkanje Dalmacije i Hrvatske sredinom 1476. godine. 20 O pripremanju nove
provale akindžija iz Bosne, znalo se već prvih dana proljeća 1477. i da im je cilj upasti preko
Hrvatske i austrijskih pokrajina u Furlaniju. 21 Očekivana provala doista je uslijedila sredinom
1477., u kojoj su bile opustošene Kranjska, Štajerska, Koruška i Furlanija, a ništa manje i
zapadna Slavonija. Smrt bosanskog kralja Nikole Iločkog kao da je smanjila pritisak na turske
snage u Bosni i ubrzala njihove napade i provale u Hrvatskoj i dalje prema zapadu.
Silno pogođeno pljačkaškim upadom turskih akindžija 1477. zatražilo je slavonsko plemstvo
pomoć od kralja Matije, koji se u to vrijeme nalazio u Austriji. Dok se, međutim, čekalo
kraljev odgovor, Turci su u listopadu opet protutnjili Hrvatskom i preko Krasa stuštili se u
Furlaniju.
Uz ispriku zauzetošću državnim poslovima kralj je Matija 18. studenoga odgovorio
slavonskom plemstvu da ne može osobno doći i poslati vojsku u Slavoniju, već je prdložio da
nedavno postavljeni ban Ladislav od Egervata sazove opći Sabor plemstva i svih posjednika,
bez obzira na red i stalež, na kojem će se utvrditi koliko tko može dati ljudi za obranu.
Također, pod prijetnjom kazne neka Sabor odredi da je svatko dužan ustati na oružje kad je u
pitanju obrana zemlje. Osim toga, neka Sabor dogovorom sviju prisutnih izabere posebnog
kapetana koji će predvoditi plemićku i narodnu vojsku, te pozivati na opći ustanak i biti na
pomoći banu u borbi protiv Turaka. Shodno tome, da se što prije oporave od pretrpljenih
šteta, kralj ih je oslobodio svih davanja i plaćanja u roku od četiri godine. 22
Odgovor kralja Matije značio je da se slavonsko plemstvo i njihovi podložnici sami brane od
Turaka kako najbolje znaju i umiju. Uostalom, takvo stanje trajalo je već godinama na jugu
Hrvatske, pa su pojedini velikaši da bi zaštitili svoje posjede potajno šurovali s Turcima ili se
priklanjali Veneciji. Svoju naklonjenost Veneciji otvoreno su pokazivali knezovi Ivan (Anž)
Frankapan i Karlo Kurjaković, što kralju Matiji nimalo nije bilo po volji. Privučeni pljačkom,
u dva navrata upali su Turci u Hrvatsku, Kranjsku i Furlaniju i 1478., ali su ih hrvatski
velikaši, dobivši pomoć u novcu i oružju od Venecije, na povratku sačekali i na posjedu Petra
Zrinskog negdje na Uni razbili. 23
Uplitanje Venecije u političke prilike na jugu Hrvatske razdražilo je kralja Matiju, pa je od
dužda Giovannija Moceniga zatražio objašnjenje zašto to čini. To više što su Ivan Frankapan i
Karlo Kurjaković kraljevi odmetnici i njihovo pomaganje znači kršenje međudržavnog
ugovora. U istom pismu za Ivanova šurjaka Karla Kurjakovića kralj nije birao riječi, već ga je
nazvao običnim tatom i razbojnikom. 24

Iskazujući tako oštro svoje nezadovoljstvo, I ma koliko se trudio, kralj Matija nije shvaćao
životnu stvarnost u krajini nasuprot Turcima, koja je tražila drukčije ljude i drukčije

20
Vramecz, Antu,., Kronika, Zagreb 1908., p. 51.
21
Nagy-Nyary, o.c., II., p. 350.
22
HDA, Zagreb, Privilegium Nro 45.
23
Unrest, Jacob, Chronicom Austriacum, Collectio monumentorum veterum et recentium, Brunsvigae 1124., T.I.,
p. 642-645.
24
Klaić,o.c.,IV.,p.134. 43

34
ponašanje od života na dvoru, i da su Kurjakovići i Frankapani bili najveći stradalnici od
razornih upada turskih akindžija.
Živeći i odrastajući u takvoj stvarnosti njihov se život sastojao od nesmiljene borbe za
opstanak, u kojoj se nisu birala sredstva i savezništvo. Daleko od kraljevskog dvora na jugu
najbrže im je pomoć mogla stići iz Venecije, a dajući pomoć njima štitila je Venecija zapravo
samu sebe.
U želji da uspješno okonča rat s Venecijom ponudio je sredinom 1478. sultan Mehmed kralju
Matiji sklapanje sporazuma o miru ili makar primirju. Ponudu o sklapanju mira bio je kralj
Matija voljan prihvatiti i pregovori s turskim poslanstvom ulijevali su nadu u povoljan ishod,
pa je bilo izabrano poslanstvo koje će otputovati u Istanbul i zaključiti sporazum. U iskrenost
sultana Mehmeda nije, međutim, bio uvjeren jer su turske provale u Hrvatsku i austrijske
pokrajine govorile suprotno, o čemu svjedoče Matijina pisma upućena sultanu u srpnju i
kolovozu 1478. godine. 25 Očito u želji da dobije na vremenu, Mehmed se poslužio
diplomatskom igrom, i kad je 29. siječnja 1479. s Venecijom sklopio mir, za mirovne
pregovore s kraljem Matijom nije više bio zainteresiran. Štoviše, početkom kolovoza 1479.
izvršili su Turci najveću do tada provalu u Hrvatskoj i upali prvi put u jugozapadnu Ugarsku.
Koristeći sušno doba i nizak vodostaj, pregazili su "trkači i palikuće" (akindžije) rijeku Unu,
Savu i Dravu i stigli u Međimurje, opustošili okolicu Nedelišća i Čakovca, produžili odatle u
Štajersku oko Ptuja i Ljutomera i u manjim četama rasuli se do rijeke Raabe i okolice Vasvara
26
Istom brzinom
kako su došli, tako su se i vratili pretovareni plijenom i mnoštvom zarobljenika. Jedva da se
stanovništvo malo pribralo od iznenađenja i silnog straha, kad su Turci početkom jeseni
ponovno upali u Hrvatsku i Slavoniju, produžili u Kranjsku i Štajersku svuda robeći i paleći.
U potjeri za "trkačima i palikućama" sustigao ih je zagorski knez Juraj Vitovac, sin
nekadašnjeg bana Jana, i na povratku razbio, preoteo im dosta konja i zarobljenika.
Osim turskih provala snašla je Hrvatsku potkraj 1479. i druga nevolja, kad je kralj Matija
poslao svoga kapetana Blaža Mađara da vojnom silom skrši otpor kneza Ivana Frankapana.
Posljedica te odluke bila je gubitak Krka, posljednjeg hrvatskog otoka, koji je 22. veljače
1480. prešao u posjed Venecije.
Istodobno s provalama u Hrvatskoj i austrijskim pokrajinama, napali su Turci Erdelj, pod i
vodstvom Ali-bega i Iskenderbega Mihaloglua, Isa-bega i Hasan-bega Evrenosoglua, te Bali-
bega Malkočoglua i drugih vojskovođa, ali su na Krušnom polju (Kenyermezo) doživjeli
strahovit poraz koji se pretvorio u pravi pokolj osmanske vojske. 27 Pogođen stradanjem svoje
vojske u Erdelju, tražio je sultan Mehmed zadovoljštinu na drugoj strani i smišljao
diplomatsku stupicu kralju Matiji. Naime, kao glasnogovornik poslužio mu je bosanski
sandžakbeg Daud-paša koji je kralju ponudio mir, a u potaji pripremao vojsku za silovit udar.
Preko svojih uhoda pratio je paša kretanje kralja Matije i što smjera, kako bi odabrao
najpovoljniji trenutak za napad. Početkom kolovoza 1480. poveo je Daud-paša vojsku i preko
Hrvatske upao u Kranjsku, Korušku i Štajersku. Doline rijeka Krke, Drave i Mure, Turci su
pretvorili u pravu pustoš, spalili sve kuće, crkve i neutvrđena mjesta, zarobili i pohvatali
mnoštvo ljudi, među kojima veći broj svećenika. 28
Za to vrijeme kralj se Matija nalazio u Donjoj Lendavi, odakle je požurio ne bi i možda
sustigao Daud-pašu i presjekao mu povratak. Obaviješten o kraljevu dolasku povlačio se paša
što je brže mogao, i zajedno s plijenom i robljem umakao u Bosnu. Izazvan pašinom drskošću
poveo je kralj Matija potkraj listopada 1480. vojsku u Bosnu da bi uništio glavna turska
25
Fraknoi, o.c., I., p. 381, 382.
26
Unrest, o.c., p. 654; Vramecz, O.C., p. 51.
27
Babinger, o.c., p. 325, 326; Vramecz, O.C., p. 51.
28
Unresl, o.c., p. 654; Klaić, o.C., IV., p. 146; Fraknoi, o.c., II., p. 43, 44.

35
uporišta i kaznio Daud-pašu za počinjena razaranja, palež, otimačinu i stradanje stanovništva
u Hrvatskoj i susjednim austrijskim pokrajinama. Nekoliko dana prije nego što je prešao Savu
kod Gradiške, poslao je u prethodnicu hrvatskoga i slavonskog bana Ladislava od Egervara,
koji je uglavnom predvodio konjanike i nastupao dolinom Vrbasa prema Jajcu. Banu
Ladislavu pridružio se srpski despot Vuk (Zmaj) Grgurević, pa su udruženim snagama
napadali Turke idući do Jajca. Nakon dolaska u Jajce njima se priključio jajački ban Petar
Doci (Doczy) da bi silovito udarili na Vrhbosnu (Sarajevo), iznenadili i razbili Daud-pašu,
spalili grad i opustošili njegovu cijelu okolicu. Prikupivši žurno nove snage prešao je paša u
protunapad, ali je kod Travnika ponovno bio potučen. 29
Dok su ban Ladislav i ostale vojskovođe vodili žestoke bojeve s Daud-pašinim snagama,
boravio je kralj Matija u Jajcu, odakle se prvih dana prosinca 1480. vratio u Zagreb.
Nekako u isto vrijeme s odlaskom kralja Matije u Bosnu, prešao je Pavao Kiniži s vojskom
Dunav istočno od Smedereva i provalio u Srbiju, paleći i pustošeći sve do Kruševca. Na
povratku iz Srbije pošlo je s njim i nekoliko tisuća Srba da ih prevede u južnu Ugarsku.
Uskoro zatim prešao je on i po drugi put Dunav kod Smedereva, gdje ga je čekao s vojskom
smederevski sandžakbeg Bali-beg Malkočoglu. Dobro vodenim napadom razbio je Kiniži
Bali-bega i natjerao ga u bijeg, svladavši pritom još i tursko brodovlje na Dunavu, i
slavodobitno se vratio s bogatim plijenom i zarobljenim ratnim zastavama. 30
Porazi u Bosni i Srbiji primirili su krajiške sandžakbegove na granici Hrvatske i Ugarske jer
je pozornost središnje vlasti bila usmjerena prema Apeninskom poluotoku, gdje se iskrcala
osmanska vojska i osvojila Otranto. Pojava Turaka u Italiji natjerala je strah u kosti papi
Sikstu IIV., napuljskom kralju Ferdinandu III. i talijanskim knezovima koji su preklinjali
kralja Matiju da im pritekne s vojskom u pomoć.
Nakon povratka iz Bosne proveo je kralj Matija zimu u Zagrebu, gdje je sazvao Sabor i
održao t kraljevski sud. Kralju se ubrzo pridružila i kraljica Beatrice, a zajedno s njom došli
su i vodeći velikaši u državi. Boravak kraljevskog dvora u Zagrebu privukao je i mnoge
velikaše i plemiće koji .su u znak odanosti došli pokloniti se kralju, ili ishoditi potvrdu starih
ili dobivanje novih povlastica. Neki od njih došli su i na poziv suda da se opravdaju, jer je sud
velik broj velikaša i plemića proglasio krivim i osudio ih zbog raznih zlodjela, nasilja i
šurovanja s Turcima, da bi na kraju uglavnom bili pomilovani. O ukidanju izrečenih presuda
kralj je objavio proglas svim posjednicima da to čini kao ustupak i zbog toga uvodi u
Slavoniji novu daću od pola forinte. Na poziv svoga tasta, napuljskog kralja Ferdinanda,
odgovorio je 10. ožujka 1481. kralj Matija iz Zagreba da mu preko Senja šalje u južnu Italiju
pomoć u pješaštvu i konjaništvu pod vodstvom iskusnog vojskovođe i ratnika Blaža
Mađara. 31 Glavninu te vojske činili su Hrvati, koji su ratnim iskustvom u borbi s Turcima i
osobnom hrabrošću uvelike pridonijeli njihovu porazu, pa su Turci morali predati Otranto i
napustiti Italiju.
U jeku rasplamsavanja borbi za Otranto iznenada je 3. svibnja 1481. umro sultan Mehmed III.
Smrt, uzrokovana trovanjem, snašla ga je u naponu muževne dobi. Sultansko prijestolje
preuzeo je tada njegov najstariji sin Bajezid II. (1481. -1512.) s pridjevkom Veli (Sveti).
Veliki vezir Karaman Mehmed-paša trudio se svim silama da to mjesto pripadne njegovom
mlađem bratu, princu Džemu, zbog čega je platio životom.
Vijest o smrti sultana Mehmeda II. dočekana je u Veneciji i cijeloj Italiji s velikim olakšanjem
i radošću iskazanoj poklikom "Veliki orao je mrtav!" (La grande aquila e morta). Krajiški

29
Fraknoi, o.c., II., p. 66, 76-80, 91, 92; Tomašić, Ivan, Chronicon breve Regni Croatiae, Arkiv za povjesnicu
jugoslavensku, knj. IX, p. 21.
30
Fraknoi, o.c.,IV., p. 341, 342.
31
Idem,o.c., III., p. 108.

36
zapovjednici u Hrvatskoj nisu pokazivali takvo raspoloženje jer su dobro znali da promjena na
prijestolju ne znači i kraj ratovanja s Turcima, nego da im predstoji još neizvjesnija budućnost
koja bi mogla imati nesagledive posljedice. Konačno osvajanje Hercegovine 1482. potvrdilo
je njihova očekivanja i da novom sultanu poput njegova oca ne manjka ratobornosti koja će
zasigurno utirati put velikim osvajačkim pohodima.
Na turski napad nije se dugo čekalo, pogotovo kad je kralj Matija ponudio vojnu pomoć
princu Džemu da bi svrgnuo s prijestolja brata Bajezida. Početkom listopada 1483. poslao je
sultan jake akindžijske snage iz Srbije i Bosne u Hrvatsku, koje su prešle Unu i Savu i preko
Kranjske upale u Korušku. Na desnoj obali Une akindžije su se podijelile na tri alaja
(skupine) i krenule svaka svojim smjerom, da bi se u povratku opet našle zajedno. Hrvatski
ban Matija Gereb bio je obaviješten o upadu akindžija, ali nije imao dovoljno vojske da se
suprotstavi Turcima. Ne gubeći na vremenu izvijestio je ban krajiške zapovjednike i pozvao
okolne velikaše da mu priskoče u pomoć, šaljući istodobno dio svog konjaništva neka na
određenoj udaljenosti prati Turke u stopu. Pozivu bana Gereba odazvali su se despot Vuk
Grgurević, knezovi Frankapani, Zrinski i Blagajski i drugi velikaši, koji su dočekali Turke
kod "broda Zrinskog" (Novigrad, Novi) i u dvodnevnom boju 29. i 30. listopada potukli
akindžije do nogu i oslobodili sve zarobljenike. S vojnog gledišta bila je to sjajna pobjeda, u
kojoj se hrabrošću i baratanjem oružjem osobito istakao knez Bernardin Frankapan. Više od
tisuću Turaka palo je na bojnom polju, a još više bilo je zarobljeno.
O toj pobjedi Hrvata nepoznati pisac zabilježio je glagoljicom sljedeće: Let gospodnjih 1483.
tada tecaše, kada Gerebi Matijaš, ban hrvatski, i Vuk despot i gospoda hrvatska Turke pobiše
na brodu Zrinskoga, pobiše je prez čisla. 32
Iako griješi u godinama slično kaže i kroničar Antun Vramec: Ovo isto vreme sedamdeset
jezer Turkov na konjeh čez Harvatsku zemlu jesu na Kransku robul, žgati i pleniti zašli.
Deset jezer robja pelajući razbiše je Vuk despot, Bernardin Frankapan i Gereb ban. Od vse
pogibeli pobiše Turke i od njih vez dobiček uzeše na granu pri Une vode. 33
Pobjeda Hrvata nad Turcima duboko se dojmila kralja Matije, pa je 6. studenoga 1483.
požurio podrobno izvijestiti o tome papu Siksta IV. i talijanske knezove. 34
Kraće vrijeme zatim sligao je poslanik sultana Bajezida II. u Budim i ponudio kralju Matiji
primirje na pet godina uz vrlo povoljne i časne uvjete. Većina magnata i velikaša bila je
protivna sklapanju primirja, vjerujući da je to opet jedna od smicalica osmanske diplomacije.
Prihvaćajući donekle njihovo mišljenje, kralj je odgovorio poslaniku da ne traži mir ili
primirje, ali da ga i ne odbija ako su doista takvi uvjeti kao što se nude.
Svoj odgovor temeljio je kralj Matija na činjenici da je u borbi s Turcima ostao osamljen i da
princa Džema nije mogao dobiti u svoju vlast. Isto tako, da je car Friedrich neprestano
moljakao Turke za mir, a Republika Venecija gotovo otvoreno šurovala sa sultanom
Bajezidom. S obzirom na to, zajedno s turskim poslao je on svoga poslanika u Istanbul, gdje
je potkraj 1483. bilo utanačeno primirje na sedam godina.
Sklapanjem primirja prestao je rat između kralja Matije i sultana Bajezida, iako je na granici
Hrvatske i Ugarske bilo manjih pljačkaških okršaja s obje strane. Unatoč tome primirje se
uglavnom poštivalo i nije bilo većih sukoba, pa su krajiški zapovjednici i vojnici mogli
donekle predahnuti i pojačati svoje obrambene položaje. Usporedo s tim, obnovom razorenih
gospodarstava i domaćinstava te vraćanjem života u svakodnevnu kolotečinu, stasali su i novi

32
Ktlkuljević, Ivan, Acta croatica, Zagrabiae 1863., p. 321; Šurmin. Duro, Hrvatski spomenici, Zagreb., Sv. I., p.
291. I
33
Vramecz, O.c., p. 52.
34
Šilić, Ferdo, Rukovet spomenika o hercegu Ivanišu Korvinu i o borbama Hrvata s Turcima (1473-1496),
Slarine JAZU 37, Zagreb 1934., p. 330-335, Tomašić, O.C., p. 22, Vramecz, O.C., p. 52.

37
naraštaji budućih ratnika, koji će preuzimati mjesta svojih prethodnika kojima je prirodna
smrt bila prava povlastica.
Umjesto da iskoristi blagodati primirja, kralj se Matija međutim upustio u rat s carom
Friedrichom, nemilice trošeći i rasipajući materijalne i ljudske snage. Obrana od Turaka i
zaustavljanje njihove najezde bili su zbog toga zapostavljeni i potisnuti na sporedan kolosijek,
čije će posljedice biti više nego kobne za Hrvate i Hrvatsku. Naime, predah od nekoliko
godina iskoristio je sultan Bajezid za učvršćivanje osobne vlasti i pripremu svježih snaga koje
će stvoriti i ostvariti glavne preduvjete za širenje osmanske vlasti prema zapadu i prostoru
Hrvatske i Ugarske.
Smrt kralja Matije 6. travnja 1490. označila je prekretnicu u odnosu snaga i početak
neprestanog ratovanja s Osmanskim Carstvom tijekom jednog stoljeća, u kojem će ono doseći
svoj vrhunac, a Hrvatska biti razuđena, zaustavljena u svome razvoju, opustošena i svedena
na "ostatke ostataka" (reliquiae reliquiarum).
Borbe oko prijestolja između Vladislava II. Jagelovića i cara Maksimilijana bila je dobra
prigoda sultanu Bajezidu da nakon isteka primirja pošalje "trkače i palikuće" iz Bosne pod
vodstvom Hasan-bega Mihaloglua zvanog Šahin (Sokol) u napad, koji su početkom rujna
1491. neočekivano prešli Unu i preko Hrvatske upali u Kranjsku. Gotovo mjesec dana
boravili su oni u Kranjskoj, paleći, pustošeći i hvatajući roblje. Na povratku iz Kranjske,
dočekao je hrvatski ban Ladislav od Egervara Hasan-bega kod Vrpila blizu Udbine i porazio
njegovu vojsku. 35 U ruke pobjednika pao je bogat plijen, a sve zarobljene osobe koje su
pohvatali Turci bile su puštene na slobodu.
Poraz kod Vrpila primirio je Turke i 1492. oni ne provaljuju u Hrvatsku. Dolaskom na čelo
Bosanskog sandžaka Hadum Jakub-paše prilike se na granici naglo pogoršavaju i Turci kreću
u silovite napade i postupno šire osmansku vlast. Sredinom travnja 1493. znalo se u Veneciji
da će Turci napasti Jajce, 36 a mjesec dana kasnije opustošile su akindžije gotovo cijelu
Dalmaciju do Knina. 37 Početkom lipnja došao je Jakub-paša do zidova Jajca, ali grad nije
mogao osvojiti, već je opustošio cijelu njegovu okolicu. 38 Nekako u isto doba upale su
akindžije i do Šibenika. 39 Od Jajca je Jakub-paša produžio do rijeke Une, nastavio zatim put
do Kupe, prešao Kupu i udario na Kranjsku i Štajersku, robeći i paleći do Celja, Ptuja i
Maribora.
Štajerski kapetan Jakov Sekely snažno se suprotstavio paši i prisilio ga na uzmak. Zadovoljan
uspjelom provalom i ugrabljenim plijenom, prošao je Jakub-paša na povratku blizu Zagreba i
zatim stigao do grada Modruša, sjedišta Krbavske nadbiskupije. Naselje ispod grada i
katedralnu crkvu je uništio, a sam grad teško oštetio.

Napuštajući područje Modruša turska je vojska išla preko preko Plješivice i spuštala se prema
Krbavskom polju. Prateći pašin povratak, hrvatski ban Emerik Derenčin (Derencsenyi)
okupio je vojsku da bi mu zaprijetio put u Bosnu. Pašina vojska bila je, međutim, brojnija i
nadmoćnija, posebno, brojem konjanika. Knez Ivan Frankapan mislio je da se s Turcima ne bi
trebalo upuštati u bitku na otvorenom polju, nego da se oni napadnu u brdskim klancima i
tjesnacima i tako onemogući djelovanje njihova konjaništva. Nasuprot tome, ban je zagovarao
bitku na bojnom polju, vođen više srcem nego razumom vojskovođe. Banovo mišljenje
konačno je prevladalo, pa su 9. rujna 1493. pokraj Udbine na Krbavskom polju obje vojske
poredane u tri bojna reda stajale jedna nasuprot drugoj. Siloviti napad s jedne i druge strane

35
Tomašić, Chronicon, Arkiv IX., p. 22.
36
Šišić, O.C., Starine JAZU 38, P, 6.
37
Idem, O.C., Starine JAZU 38, p. 7.
38
Thalloczy, Ljudevit, Povijest Jajca 1450-1527., Zagreb 1916., p. 133.
39
Šišić, o.c., Starine JAZU 38, p, 14.

38
uskoro je pokazao da je prevaga na turskoj strani. Pogotovo kad je poljuljani bojni red pod
zapovjedništvom kneza Bernardina Frankapana napalo tursko konjaništvo s oba krila i gotovo
pregazilo pješake, te se zatim svom žestinom oborilo na bana Derenčina. Za nešto više od
jednog sata borbe bila je banova vojska uništena. Na bojnom polju pali su knez ovi Ivan i
Juraj Frankapan, Ivan knez Cetinski, jajački ban Mihajlo Pethkey, knezovi Zrinski i Blagajski,
Derenčinov sin i stotine drugih vitezova i ratnika, dok su bana Derenčina i kneza Nikolu
Frankapana Turci zarobili. Bijegom se spasio jedino knez Bernardin Frankapan s nekoliko
suboraca od njih tri stotine koliko ih je predvodio.
Težak poraz na Krbavskom polju u kojem je izginuo cvijet staroga hrvatskoga plemstva,
duboko se dojmio Hrvata i uzdrmao je obranu cijele Hrvatske. Zbog veličine gubitaka i
stradanja Krbavsko je polje u narodnoj predaji bilo nazvano Krvavim poljem. Neposredne
posljedice poraza bile su razaranje materijalnih i kulturnih dobara širom Hrvatske i
raseljavanje stanovništva koje bježi prema zapadu. Jednako tako bila je to i surova pouka
Hrvatima da se ne upuštaju s Turcima u bitke na otvorenom polju ako nemaju dovoljno
konjanika koji u to vrijeme čine moćnu zaštitu pješaka i udarnu snagu u svakom ratnom
okršaju.
Izvještavajući papu Aleksandra VI. o žalosnim prilikama u Hrvatskoj nakon poraza na
Krbavskom polju, njegov izaslanik Antonije Fabregues 13. rujna 1493. iz Senja piše da je
seosko stanovništvo napustilo svoja selišta i potražilo spas u šumama. 40 Papu Aleksandra
izvijestio je 27. rujna o boju na Krbavskom polju i kninski biskup Juraj Divnić, čiji opis
događaja zaslužuje povjerenje. 41 Vijest o porazu Hrvata brzo je stigla i do kralja
Maksimilijana, pa je 24. rujna o tome javio bavarskom vojvodi Albrechtu. 42
Od domaćih izvora o provali Hadum Jakub-paše u Hrvatsku i Kranjsku i boju na Krbavskom
polju, sačuvan je zapis popa glagoljaša Martinca, napisan u Novom Vinodolskom iste godine,
u kojem se između ostalog kaže:
Tagda že roblahu vse zemle hrvatske i slo vinske do Save i Drave daže do Gore Zaprte, vse že
dežele Kranske daže do mora, robešće i harajuće i domi božie paleće ognem i oltari, gospodne
razrušujuće, prestarih že izbijejušće oružiem junoti že djevi i vdovi, daže kvekajućie čeda, plk
božji pelajuće v tuze usilije, svezani sušti železom, ni prodajući e na tržišćih svoih, jakoće
skotu običaj est. I ošće izide baša Rumianie i Vrhbosne i porobiv Posavje pade v Modrušu i
poče rvati Modrušu, požga že ognem burge ohrstnie i kloštri ošće i crkve gospodne. Tagda že
gospoda hrvatska i bani hrvatski dvigoše vojsku protivu im, boi zastupni v poli veliem
Krbavskom. I tu boriše se braniju velieju. Tagda že pobježdena bist čest hristjanska, tagda že
uhitiše bana hrvatskoga ošće živuća, tagda že ubiše kneza Ivana Frankapana, tagda že otpelaše
kneza Mikulu Frankapana, tagda že ubiše bana jajačkogo. Tagda že padoše krepci vilezi i
boriteli slavni v premoženiji ih vjeri radi Hristovi. Ošće že i pišci izabrani boriteli tu umriše,
obslrti zaslupi v plčine polja, tuže semert priješe vjeri radi jakoše družba svetago Mavricija.
Tkmo že knez Bernardin Frankapana izide ot sredi boja s malimi. I tagda načeše cviliti
rodivšie i vdovi mnoge i proči ini. I bist skrb velije n vsih živućih v strah sih, jeka že nest bila
ot vremena Tartarov i Gotov i Atelje nečastivih. 43
Kraći zapis o događajima koji su prethodili boju na Krbavskom polju zabilježio je također
župnik Petar Vidaković, koji dorječno glasi:
Leta 1493. bi rasap grada Modruše, koga Turci porobiše i popališe; iz koga pobiže častni
gospodin Kristofor, biskup Modruški ali Karbavski i s nikoliki kanonici starešimi, ki došavši
simo v Novi grad va Vinodoi, i ustani se tu i učini sebi prebivanie istolicu v crikvi svetih
40
Idem, O.C., Starine JAZU 38, p. 35-46; Tomašić, O.C., p. 22-24; Vramecz, O.C., p. 53.
41
Šišić, O.c., Starine JAZU 38, p. 38-43.
42
Idem, O.C., Starine JAZU 33, p. 37.
43
Kukuljević, Acta croatica, p. 154, 155; Šurmin, o.c., p. 376, 377.

39
Filipa i Jakova apoštoli, i tih kanonici učini delnike od vsih prihodak te plovanie skupa s
plovanom, oslavivši za se samo pola desetini, a plovanu odluči od same desetini da daju
kanonici dva dela za njegov trud, kie e dužan činiti svoim podložnim dušam. Sre pisah ja pop
Petar Vidaković plovan. 44
O boju na Krbavskom polju pisali su također njegovi suvremenici kroničari i povjesničari, I
odnosno Jan Hasišteinsky z Lobkovic, 45 Antonius Bonfinus, 46 Jacob Unrest, 47 Florian Wal-
dauf Ritter von
Waldenstein, 48 Paolo Iovio 49 i Ludovicus Tubero (Crijević), 50 zatim Donado da Lezze,51
Nicolaus Isthuanffy, 52 Rabi Josip ha Kohen, 53 Johannes Lowenklau 54 i Mehmed Saduddin. 55

Služeći se djelima prethodnika i suvremenika koje dorječno prepisuje, izradio je u drugoj


polovici 16. stoljeća fra Ivan Tomašić "Ljetopis Kraljevine Hrvatske", u kojem o porazu
Hrvata na Krbavskom polju uglavnom prepričava što su drugi rekli. Između ostalog on kaže
kako je Jakub-paša naredio da se izbroje svi leševi poginulih kršćana i u znak sjećanja na
pobjedu mnoge glave i odsječeni nosovi pošalju sultanu. A poginulih je bilo više od trinaest
tisuća. Naime, bio je to prvi rasap Kraljevstva Hrvatskog, i tu je izginulo cijelo hrvatsko
plemstvo (Hec est prima destructio regni Crovatiae ibique tola nobililas cofTuit Crovaliae,
anno salulis 1493.). 56
Tomašićev suvremenik, kroničar Antun Vramec, griješi čak i u godini, a poraz Hrvata na
Krbavskom polju svodi na bilješku koja glasi: Turci Jemriha Derenčina bana na Vduine
pobiše i posjekoše mnoge, i bana uloviše živa Turci, a sinu mu glavu odsjekoše. 57 Turski
pisac Saduddin vrlo kićenim stilom veliča Jakub-pašinu pobjedu na Krbavskom polju, iako
ona nije bila prijelomna niti je slomila otpornu snagu i odlučnost Hrvata da se bore protiv
osvajača.
O poginulima na Krbavskom polju brojke suočilo preuveličane da bi se i na taj način istakla
veličina pobjede i sama tragika poraza. Bliže istini bit će daje stradalo znatno manje boraca, a
pogibija nekolicine krupnih velikaša nije značila i uništenje hrvatskog plemstva. To više što ni
osmanske snage nisu u to vrijeme bile tako brojne kad su polazile u velike osvajačke pohode.
Osim pobjede na Krbavskom polju, Turci su išle godine zaposjeli Makarsko primorje 58 i sve
se više približavali Omišu. Nakon povlačenja Hadum Jakub-paše u Bosnu akindžije nisu
mirovale, a silno zabrinuti hrvatski staleži tražili su pomoć od pape Aleksandra VI. i kralja

44
ldem, O.C., p. 155, 156; Šurmin, O.C., p. 377, 378.
45
Putovani k Svatemu hrobu. DIe rukopisu prazskec. k. universitni knihovny vydal Ferdinand Strejček, Praha
1902.,
p.93-95.
46
Bonfinlus, Anotnilus, Rerum Hungaricum decadis (edit Sambuci), Koln 1690., p. 510, 514-516.
47
Unrest,o.c.,p.750,751,793-795.
48
Šišić, O.C., Starine JAZU 38, p. 133, 134.
49
Javio, Paolo, Commentario delte cose de Turchi, Basiliae 1532., s. pag.
50
Tubero, Ludovicus, Comentariorum de temporibus suis (apud Schwandtner, Scriptores II), Vindobonae 1747.,
p. 171,200,201.
51
Lezze, Donadoda, Historica Turchesca (1330-1514), Bucuresti 1910., p. 190-195.
52
Isthuanffy, Nicolaus, Regni Hungarici historia, Coloniae Agrippinae MDCCXXIV, Lib. II., p. 18-20.
53
Tortenelmi tar, Budapest 1880., p. 345, 346.
54
Uiwenklau, Johannes, Historiae Musulmanae Turcorum de monumentis ipsorum excriptae, Francofurti 1591.,
col. 634-636.
55
Thury, Jozsef, Torok tortenetir6k, Budapest 1893., T.I., p. 173-175; Olesnicki Aleksandat; Krbavski razboj po
Sa'd-ud-dinu, Nastavni vjesnik, Zagreb 1935.,knj. 43, p. 197-208.
56
Tomašić, Chronicon, Arkiv IX, p. 22-24.
57
Vramecz, O.C., p. 53.
58
Šabanović, , Hazim, Bosanski pašaluk, Sarajevo 1982., p. 161, 162.

40
Maksimilijana, jer od njihova kralja Vladislava pomoći nije bilo niti je žurio s postavljanjem
novoga bana. Istom sredinom studenoga 1493. preuzeo je bansku dužnost Ladislav Kaniški
koji je već odavno bio pristaša
kralja njemačkog cara Maksimilijana, pa je u skladu s tim 22. studenoga izdao u Budimu
ispravu kojom priznaje nasljedno pravo obitelji Habsburg. 59
Potkraj siječnja 1494. javio je kardinal Askanio Sforza milanskom vojvodi Lodoviku Sforzi
da su "trkači i palikuće" ponovno provalili u Hrvatsku, gdje su osvojili tri kaštela. 60 O kojim
kaštelima je bila riječ, u pismu nije rečeno.
Kao iskusan vojskovođa, ban Ladislav Kaniški mislio je da bi slavonski staleži sa svojim
četama trebali sudjelovati u obrani i juga Hrvatske, točnije, gdje se za to ukaže potreba.
Smatrajući njegova nastojanja neumjesnim, pogotovo kad ih je počeo provoditi silom,
podnijeli su staleži kralju tužbu protiv bana. Pismom od II. ožujka kralj je Vladislav naredio
banu da ne primorava slavonsko plemstvo na ratovanje izvan granica Slavonije, 61 pokazujući
tako svoje neshvaćanje veličine opasnosti koja preko Hrvatske prijeti i Ugarskoj.
Trudeći se koliko je mogao da makar donekle pripremi jug Hrvatske za obranu od idućih
turskih napada, sazvao je početkom travnja 1494. ban Ladislav Kaniški sabor u Bihaću. Sto je
bilo dogovoreno i zaključeno na zasjedanju Sabora nije poznato, osim da su 10. travnja bila
upućena pisma papi Aleksandru VI. i caru Maksimilijanu. Obraćajući se za pomoć, pod
zastrašujućim dojmovima i prizorima bitke na Krbavskom polju, staleži su prikazali žalosno
stanje u zemlji, naglašavajući između ostalog:
Izgubili smo očeve, izgubili smo braću, izgubili smo rođake jednom riječju izgubili smo cijeli
svoj imetak. Turci su često među nama i ognjem i mačem neprestano pustoše i pljačkaju našu
domovinu, a nas i naše očeve i djecu stalno odvode u teško ropstvo. Kako osim našega
zlosretnoga jezika nijednog drugog ne znamo, niti se nakon gubitka imetka možemo po
drugim krajevima svijeta razasuti, hoćeš-nećeš morat ćemo uz gubitak naših duša i kršćanstva
s vlastitim progoniteljima tražiti način da ostanemo u svojoj domovini i ne budemo prisiljeni
raspršiti se po stranim zemljama. 62
U pismu sročenom istoga dana caru Maksimilijanu staleži su jasno rekli kakva nevolja
godinama pritišćem jug Hrvatske, kojoj om više sami ne mogu odoljeti.
Preko sedamdeset godina opiremo se strašnome neprijatelju, izlažući svoje živote i svoja
dobra smrtnoj opasnosti. Koliko je u ljudskoj moći branimo kršćanske zemlje kao tvrđavu.
Svakodnevno i svaki čas žrtvujemo svoj život, čast i ime/ako Naši očevi, braća i prijatelji,
svirepo su ubijeni, neljudski pohvatani i zarobljeni. Naše žene, djeca i kćeri su odvedeni i
obeščašćeni, što je za nas najveća nesreća na svijetu. Do sada smo se branili uvijek postojani
u kršćanskoj vjeri, jer smo se nadali da će car i izborni knezovi kao najviši vladari Rimskoga
Carstva shvatiti naše teško stanje i priteći nam u pomoć, da se na taj način otme groznoj
nesreći ne jedna ili dvije države, nego čitavo kršćanstvo. Padne li Hrvatska, lako će neprijatelj
iz nje napadati sve kršćanske zemlje. Ako nam se ne pomogne, nećemo se moći obraniti od
Turaka, jer su nas ratovi s njima satrli, gradovi i kuće su nam djelomice prazne, podložnici i
kmetovi odvedeni, a naše imanje oteto, opustošeno i popaljeno. Do sada smo odbijali
svakojake ponude koje su nam Turci nudili, jer smo držali da će se car i knezovi već jednom
oprijeti turskoj sili, i da ćemo tako ostati povezani s kršćanskim svijetom. A sada se doista

59
Sišić, o.c., Starine JAZU, 38, p. 64, 65.
60
Idem, o.c., Starine JAZU 38, p. 68.
61
Idem, O.C., Stari ne JAZU 38, p. 74.
62
Idem, o.c., Stari ne JAZU 38, p. 76,77.

41
obraniti ne možemo, jer su nam Turci do proljeća ili ljeta postavili rok do kojega im moramo
odgovoriti i obećati našu pokornost. 63
Vapijućim glasom tražeći pomoć od pape i cara staleži nisu, međutim, ni pomišljali na
predaju Turcima. Slika prikazanog
stanja nije bila pretjerana jer su "trkači i palikuće" pojedine krajeve pretvorili u pravu pustoš,
pa je pomoć u novcu, hrani
i oružju doista bila pitanje života i smrti.
Strahovanja staleža da će Turci opet krenuti u napad nisu bila bez razloga, jer je 23. srpnja
1494. jajački ban Franjo Berislavić javio iz Bijele Stijene kod Pakraca vranskom prioru
Bartolu Berislaviću da su Turci krenuli iz Lašve, i da će preko Slavonije upasti u pokrajine
njemačkog cara. 64 Prvih dana kolovoza prešla je turska vojska Savu kod Mitrovice i zaputila
se prema Zagrebu, robeći i paleći u okolici Samobora i Stajerskoj sve do Ptuja. Premda je
štajerski zemaljski kapetan Reinprecht von Reichenburg dogovorio s banom Ladislavom
Kaniškim da će udruženim snagama udariti na Turke, 65 nije se kapetan odazvao pozivu niti je
carska vojska pokušala zaustaviti "trkače i palikuće".
Na povratku iz pljačke, vodeći sa sobom mnoštvo zarobljenika, uglavnom žena i djece, išli su
Turci Podravinom i od Virovitice spustili se u Požešku kotlinu, koju su strahovito Ratnik sa
znakovljem Frankapana
opustošili. Od ukupno 3 647 kmetskih selišta bilo je tom oko 1480. prilikom uništeno 411
selišta. 66 Ako se tome pribroje i ona selišta u okolici Virovitice, kao i ona koja su u toj provali
djelomično stradala, bila je tada opustošena gotovo polovina svih naseljenih mjesta na tom
prostoru. 67
Pozivom na Bonfinija, opisujući stanje požeške okolice nakon upada "trkača i palikuća",
mađarski povjesničar Istvan Katona kaže da su Turci odatle otjerali mnogo plijena i da su
posve poharali bogat i vinorodan požeški kraj s brojnim naseljima, utvrdama i trgovištima.68
Ni mjesec dana od te provale uslijedila je provala pod vodstvom Hadum Jakub-paše. Idući
preko Krbave i Like stigao je on do Modruša, u kojem se nalazio knez Bernardin Frankapan.
Turci nisu napadali grad nego su pucnjevima iz pušaka samo plašili okolno stanovništvo.
Knezu Bernardinu poslao je Jakub-paša svoje glasnike tražeći od njega da prisegne vjernost i
plaća danak sultanu, kao što su to učinili knezovi Blagajski. Ako prijeđe na stranu sultana i s
njim se dogovori, sporazumjet će se i kneginja Dora, udovica krbavskog kneza Karla
Kurjakovića, kao i preostali Hrvati, pa će jesti svoj kruh u miru (et mangal"ete el pan vostro
in paxe).
Zaprepašten pašinim zahtjevom, zamolio je knez Bernardin da mu se odredi makar neki rok
kako bi se mogao dogovoriti sa svojim plemićima. Knežev odgovor značio je dobivanje na
vremenu, u čemu ga je odlučno podržao otočki biskup Vincent de Andreis. Iako vrlo zabrinut
zbog pašine prijetnje da će na povratku iz pljačke ostati pod gradom do njegove predaje i
uništiti njegovu okolicu za primjer drugima, knez je znao da Jakub-paša nema tako snažnu
vojsku jer bi u protivnom napao. grad, a u međuvremenu mogao bi dobiti i pomoć. Polazeći

63
Idem, o.c.,Starine JAZU 38, p. 78-81.
64
ldem, o.c., Starine JAZU 38, p. 84, 85.
65
ldem, O.C., Starine JAZU 38, p. 86.
66
Adamček, Josip -Kampuš, Ivan, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XY. i XVI. stoljeću, Zagreb 1976., p.
3.
67
ldem, O.C., p. 4-6.
68
Katona. Istvan, Historia critica regnum Hungariae, Pest 1782., X., p. 664.

42
od te činjenice obratili su se 6. listopada knez Bernardin biskup Vincent duzdu Agostlnu
Barbadlcu I od njega zatražili pomoć. 69

Videći da od predaje kneza Bernardina neće ništa biti, pohitao je Jakub-paša od Modruša
prema Zagrebu, odakle je provalio do Koslanjevice i poharao južni dio Štajerske. Na povratku
iz pljačke opustošili su "trkači i palikuće" posjede Jurja Kašlelanovića u okolici Daruvara, 70
prešli zatim opet Savu i vratili se u Bosnu.
Zaoštravanje odnosa s Republikom Venecijom i provala Pavla Kinižija u Srbiju promijenili su
držanje sultana Bajezida, pa je ponudio kralju Vladislavu II. primirje. Sredinom ožujka 1495.
stigli su turski poslanici u Pecs (Pečuh), gdje je potkraj mjeseca bilo sklopljeno primirje na tri
godine. Ugovorom o primirju Turci su se obvezali da za to vrijeme neće provaljivati u
Hrvatsku i Ugarsku, i da će pustiti na slobodu sve zarobljene u bitci na Krbavskom polju kod
Udbine.
Bansku dužnost u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji preuzeo je iste godine sin kralja Matije,
Ivaniš Korvin, koji će iskoristiti ratni predah za jačanje obrane Hrvatske i obračun sa svojim
protivnici ma. Da bi učvrstio svoju vlast i stekao što veći ugled,
oženio je Ivaniš 1496. kneginju Beatricu, kćer kneza Bernardina Frankapana. Odolijevajući
raznim nevoljama i dvorskim spletkama, kad je 1497. bio postavljen za bana Juraj Kaniški,
dočekao je on spremno kraj primirja sa sultanom Bajezidom.
Pokušaj Skender-bega da 1498. provali iz Bosne u Hrvatsku, Ivaniš je odlučno suzbio i u dva
navrata razbio tursku vojsku
Kod Livna. Pobjeda nad Turcima dojmila se njegovih i neprijatelja, pa je Skender-beg
odlučio neko vrijeme s banom
Ivanišem i Hrvatima živjeti u miru, kako ne bi kralju Vladislavu dao povoda za sklapanje
Isaveza s Venecijom protiv koje se sultan spremao za rat.
Još uoči izbijanja rata s Venecijom sredinom 1499. započeo je Skender-beg s napadima na
Ivenecijanske posjede u Dalmaciji. U tim napadima stradala je okolica Trogira, Šibenika i
Zadra, da bi se Skender-beg zatim okomio na Ostrovicu, koju je uzalud jurišajući pokušao
osvojiti. Prema zabilješci Marina Sanuta, Turci su tada navodno zarobili 674 muškarca i
314 žena i djece i otjerali čak 37 987 glava sitne i krupne stoke. 71 Neuspjeh pod Ostrovicom
potaknuo je Skender-bega na još žešću provalu, pa je, izbjegavajući sukob s banom Ivanišem,
gorskim stazama preko Hrvatske i Istre upao u venecijansku Furlaniju, odakle se natovaren
bogatim plijenom vratio u Bosnu. 72 Za to vrijeme osvojili su Turci Makarsku i zavladali
cijelim Makarskim primorjem. 73 Tražeći moćne saveznike uspjela je Republika Venecija
nagovoriti kralja Vladislava II. da joj se pridruži u ratu protiv sultana Bajezida. Saznavši za te
dogovore Turci se nisu dvoumili nego su odmah krenuli u napad. Potkraj 1500. opsjedao je
Skender-beg Jajce, opustošio njegovu okolicu i razorio utvrde koje su služle kao stanice za
opskrbu grada. Napola razrušenom i izgladnjelom Jajcu pohitao je početkom 1501. u pomoć
ban Ivaniš Korvin i natjerao Turke u paničan bijeg. 74 Poraz pod Jajcem nije obeshrabrio
Turke, nego je Skender-begov sin Mustaj-beg prikupio novu vojsku i ponovno napao grad.
Napadnutom Jajcu poslao je kralj Vladislav u pomoć kapetana Ivana Tarcaja (Tarczay), koji

69
Šišić, O.C., Starine JAZU 38, p. 87, 88.
70
Idem, o.c., Starine JAZU 38, p. 90, 91.
71
Sanuto, Marino, I Diarii, Venezia 1879-1902., Tl., p. 943.
72
Idem, O.C., T.I., p. 949,950,974,997, 1006.
73
Šabanović, O.C., p. 160, 161.
74
Kukuljević, Jura regni, Zagreb 1862., T.I., p. 248; Thaolloczy, Lajos-Horvath Sandor, Codex diplomatieus
palrtium regno Hungariae adnexarum (Banaltus, castrum et oppidum Jajcza), Budapest 1915., Nro 94.

43
je s jakom vojnom pratnjom vozio gradu opskrbu. Čim su Turci saznali za njegov dolazak
napali su tabor sa živežom, ali su bili suzbijeni. Povlačenjem dijela vojske ispod Jajca
pokušao je Mustaj-beg zaći Tarcaju iza leđa i osvojiti tabor sa živežom. Dok se tabor žilavo
branio, izvršio je Tarcaj snažan proboj i natjerao
tursku vojsku u bijeg. Bježanje je bilo tako naglo i bezglavo da su Turci ostavili konje,
topove, ratne zastave, oruđa i razne dragocjenosti i pješice hitali u šume. U Tarcajeve ruke
palo je mnogo konja, ratnih zastava i oko 400 turskih vojnika, medu kojima i 37 odlučnijih
Turaka. 75
Zla sudbina pratila je također "trkače i palikuće" kad su 1501. prešli Savu i upali u Vukovsku
i Požešku županiju. Pod vodstvom Jurja Kaniškog njih su slavonski velikaši satjerali, razbili i
protjerali iz Slavonije i Srijema. 76
Osim manjih trvenja i pljačkaških upada na granici, nije poslije toga bilo većih sukoba. Sve
zaraćene strane željele su okončati rat. Prva je to učinila Venecija, a 20. kolovoza 1503.
sklopili su kralj Vladislav i sultan Bajezid primirje na sedam godina. Ugovorom o primilju
Turci su se izričito obvezali da neće provaljivati i upadati preko oblasti i zemalja kralja
Vladislava u druge kršćanske zemlje. Prema istom ugovoru granica s Osmanskim Carstvom
vodila je od Rogoznice, Proložca, Livna, Ključa, Vinca, Vranduka, Doboja i Maglaja, zatim
rijekom Krivajom preko Tuzle do Srebrenika, odakle je preko Drine izbijala do Šapca, i
potom Savom do Beograda 77
Nova granična crta bila je zapravo ruševina nekadašnjeg sustava obrane kralja Matije, vjerno
oslikavajući opće vojno i političko nazadovanje koje će se u skoroj budućnosti pretvoriti u
pravu katastrofu: Ma koliko utvrdili u stoljetnom ratovanju s Osmanskim Carstvom, krajiški
su zapovjednici i vodeći velikaši u Hrvatskoj znali da je sve do tada bio tek uvod u završni čin
drame, u kojoj će malo tko od njih ili njihovih nasljednika preživjeti i obraniti se od osvajača.
Primirje sa sultanom Bajezidom obnovio je 1511. kralj Vladislav na pet godina. Međutim,
bosanski i hercegovački sandžakbegovi nisu marili za primirje, već su neprestano
uznemirivali pogranične gradove u Hrvatskoj, izgovaraj ući se pritom da u sporazumu o
primirju Hrvatska nije izričito spomenuta. Krajem kolovoza 1511. upali su "trkači i palikuće"
do Modruša i opustošili okolicu Ribnika, Metiike, Ozlja i Dubovca. 78
Uskoro zatim došlo je do promjene na sultanskom prijestolju u Istanbulu. Sultana Bajezida II.
Zbacio je 23. travnja 1512. s prijestolja njegov sin Selim I. (1512. -1520.) snadimkom Yavuz
(Strogi, Okrutni). Novi sultan bio je znatno ratoborniji nego njegov otac i nije se obazirao na
ugovore koje je on sklopio, pa su učestale provale akindžija u Hrvatsku. Silovitim udarom
početkom jeseni 1512. osvojili su Turci Srebrenik, Soko, Tešanj i Brčko, zapravo cijelu
Srebreničku banovinu. 79
Istodobno prešle su akindžije Savu i opustošile cijelu slavonsku Posavinu do utoka Une u
Savu. 80 Početkom ljeta 1513. upali su Turci na prostor između Une i Kupe i napali grad
Blinju kod Petrinje. Čim je za tu provalu saznao ban Petar Berislavić, okupio je vojsku i
utaborio se kod Dubice. U početku su Turci mislili daje riječ o velikoj vojsci i čekali su da

75
Klaić, o.c., IV., p. 262.
76
Isthaunffy,o.c., Lib.IV., p. 31.
77
Vidi kartu Jajačke i Srebreničke banovine
78
Thallozy, Lajos-Hodinka, Antal, Codex diplomaticus partium regno Hung:lriae adnexarum, Budapest 1903.,
T.I., p.24.
79
Theiner, Augustina, Vetera monumenta historica Hungariam sacrum illustrantia, Roma 1860., T. II., p. 594;
Pray, O.C., 1., p. 81.
80
Isthaunffy, O.C., Lib. IV., p. 38; Pray. O.C., 1., p. 81.

44
budu napadnuti. Kad su dobili obavijest da su Hrvati mnogo slabiji, krenuli su odmah u napad
i doživjeli potpuni poraz. 81
Pobjeda nad Turcima kod Dubice ohrabrila je Hrvate i vratila im samopouzdanje da se
hrabrošću i odlučnošću uvijek mogu nositi sa Turcima. Nasuprot tome, na jugu Hrvatske
Turci sustigli do Skradina, a 1514. osvojili Čačvinu i Sinj. 82
Položaj Jajca od 1512. bivao je sve nesigurniji a obrana grada sve slabija. Bosanski
sandžakbeg Firuz-beg i njegove vojvode dolazili su do Jajca i budnim okom pratili što se u
gradu i okolici događa. Sredinom 1515. zaprijetila je Jajcu smrtna opasnost, ali se ban Petar
Berislavić uspio probiti i opskrbi ti grad živežom, novcem i vojskom.
Zauzet ratovanjem u Siriji i Egiptu, nije sultan Selim I. obraćao veću pozornost na prilike u
Bosni, nego je vođenje manjih napada i provala prepustio svojim krajiškim begovima, koji su
sustavno slabili obranu Hrvatske.
Kao gost kneza Bernardina Frankapana boravio je početkom svibnja 1520. hrvatski ban Petar
Berislavić u Steničnjaku (Sjeničak), gdje je s knezom raspravljao o javnim poslovima. Odatle
se ban zaputio u Trsat i poslije nekoliko dana vratio u Otočac. Tijekom boravka u Otočcu
stigao je ban u glasnik da su "trkači i palikuće" upali do grada Drežnika i opustošili njegovu
okolicu. Pohitavši odmah za njima ban je najprije svratio do Bihaća i pozvao građane na
oružje. Usput je u Drežniku primio je obavijest da se Turci nalaze u šumi kod Korenice.
Promijenivši tada smjer kretanja, Berislavić je udario preko Plješevice, spustio se do Korenice
i naredio svojim četama da napadnu Turke. U žaru borbe, razgoneći Turke, banovi su ,
konjanici otišli predaleko i ostavili bana s dva mlada pratioca. Jašući za njima banov konj je
posrnuo i pao. Dok je zatezao stremen da bi opet uzjahao, na bana su iz zasjede nahrupili
Turci. Iznenadni napad zaprepastio je njegove pratioce da su od straha bezglavo pobjegli i
ostavili ga sama, suočena sa smrću. Boreći se očajnički protiv brojnih Turaka, ban se branio
dok ga nisu svladali i odrubili mu glavu. Kad su banovi vojnici saznali za njegovu smrt
smjesta su krenuli u potjeru za Turcima ne bi li im makar oteli glavu svoga bana i vojskovođe.
O nemilom događaju hitno je bio obaviješten i krbavski knez Ivan Karlović (Kurjaković) u
Udbini, koji je s lakim konjanicima jašući mahnito pohitao u goru iznad Korenice, pronašao
banovo tijelo i odrubljenu glavu i odnio ih u Bihać. 83 Smrt junačkog bana Petra Berislavića
bolno je odjeknula u hrvatskom narodu i duboko se dojmila njegovih suvremenika, zlokobno
najavljujući sve tragičniji rasplet budućih događaja. Njegovom smrću bila je Hrvatska
obezglavljena i prepuštena sama sebi, upravo u sudbonosnom času kad je na njezinu čelu
trebala stajati sposobna i hrabra ličnost koja će odlučno i brzo djelovati u borbi s Turcima.
Prema mišljenju većine velikaša u Hrvatskoj bio je to krbavski knez Ivan Karlović, koji je
odrastao u borbi s Turcima i najbolje poznavao njihov način borbe, kao i mnoge smicalice i
varke kojima su se služili u borbi. Usprkos hitnosti u rješavanju tog pitanja, kralj se Ludovik
kolebao, pa je bansko mjesto u Hrvatskoj ostalo nepopunjeno više od godine dana.

81
Tubero, O.c., p. 283; Rattkay, Georgius, Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae. Croatiae et
Sclavoniae, Vienae Austriae MDCLII, p. 117; lsthuanffy, O.C., Lib.IV., p. 38.
82
Šabanović, O.C., p. 191; Ljubić, Commissiones et relationes venetae, Zagrabiae 1876., T.I., p.139
83
lsthaunffy, O.C., Lib. VI., p. 56; Tomašić, O.C., Arkiv IX., p. 24, Marnavich-Vrancsic, Vita Petri Berislavi
Bosnensis, episcopi Vesprimensis, Dalmatiae, Croatiae, Slavoniaeque bani etc., Monumenta Hungariae historica,
Scriptores 111.,p.277-281.

45
TURSKA OSVAJANJA U HRVATSKOJ DO 1532.
GODINE

Sultana Selima I. Yavuza, osvajača Sirije 1516. i Egipta 1517., prvog osmanskog halife
(vjerskog poglavara) i čuvara svetih mjesta islamskog svijeta, Meke i Medine, naslijedio je
30. rujna 1520. njegov sin Sulejman (1520. -1566.). Premda vremenski dosta kratka,
Selimova je vladavina pretvorila osmansku državu u svjetsku velesilu istočnog i južnog
Mediterana, Bliskog istoka i jugoistočne Europe. Njegovim kolosalnim osvajanjima doseglo
je Osmansko Carstvo opseg kao nikad prije i prostiralo se na azijskom, afričkom i europskom
kontinentu, čiji su izvori vojnih i materijalnih snaga izrasli u gotovo nezadrživu silu u
daljnjem širenju osmanske države. Ostavljajući sinu Sulejmanu tako golemu državu na
upravljanje, imao je sultan Selim više nego dostojna nasljednika., koji će tijekom
dugogodišnje vladavine znalački upotrijebiti sve raspoložive snage u stvaranju ugleda i moći
povjerene mu države, iosigurati mjesto jednog od najznačajnijih vladara i najvećih osvajača u
ratnoj povijesti Osmanskog Carstva.
Kao vrlo sposoban i darovit čovjek, živa i pronicljiva duha, odmah po dolasku na vlast
Sulejman ne razvija samo široko zasnovane osvajačke planove, nego usporedo i dosljedno
provodi jačanje i organizaciju državne uprave, zbog čega. su mu suvremenici dali pridjevak
Kanuni, odnosno, Zakonodavac. Odlučno podržavajući nastavak započetih osvajanja na
Bliskom istoku i obali sjeverne Afrike, nasuprot ocu Selimu, težište svoje vanjske politike
Sulejman usmjerava prema zapadu, kako bi zavladao Panonskom nizinom i prodro u srednju
Europu. Zapravo, odlično obaviješten o stanju i odnosima snaga na zapadnoj granici Carstva,
Sulejman je s dubokim osjećanjem stvarnosti nepogrešivo zaključio da će napad u tom smjeru
imati najveći uspjeh. i donijeti najviše koristi, gdje su inače razorni upadi "trkača i palikuća"
iz Bosne, Hercegovine, Srbije Vlaške, uglavnom, već rastočili obrambene snage oslabili
materijalnu i životnu osnovu Hrvatske i Ugarske, te utrli put osvajanjima osmanskog oružja
na tom prostoru.
Promjena na osmanskom prijestolju u Istanbulu nije izazvala veću pozornost na dvoru kralja
Ludovika II. u BudImu, jer se vjerovalo da će novi sultan nastaviti osvajanja izvan Europe i
da će tako Hrvatsku i Ugarsku zaobići veća iskušenja. S takvim uvjerenjem i posve
pogrešnom procjenom razvoja događaja, dočekan je početkom 1521. u Budimu Sulejmanov
poslanik Behrem-čauš, koji je u sultanovo ime zatražio plaćanje danka. Umjesto da se u
pregovorima zbog nepovoljna rasporeda i odnosa snaga pokuša diplomatskom umješnošću
dobiti na vremenu donekle otkloniti opasnost, taj je zahtjev shvaćen kao drzak izazov koji je
poslanika stajao života.
Grubo kršenje poslaničkih prava i svirepo ubojstvo Behrem-čauša silno je razbjesnilo sultana
Sulejmana i ubrzalo njegovu odluku da osobno povede vojsku protiv Ugarske, a svojim
pograničnim sandžakbegovima prepusti ratovanje u Hrvatskoj. Od tog vremena nisu osvajački
mlinovi Osmanskog Carstva prestajali desetljećima drobiti i satirati države i narode koji su im
se ispriječili na tom putu.
Neuspjeh sultana Mehmeda Fatiha da već pomalo davne 1456. osvoji Beograd, postaje
Sulejmanu neodoljiv izazov i cilj njegove prve velike vojne, koji će mu širom otvoriti vrata
Panonske nizine. Sredinom lipnja 1521. poslao je Sulejman rumelijskog beglerbega Ahmed-
pašu da napadne Šabac, a velikom veziru Piri-paši naredio da opsjedne Beograd. Iza njih kao
svojih prethodnica polagano je nastupao sam Sulejman predvodeći glavninu vojske. Posada
Šapca junački je odbijala turske juriše i ginula, dok se nije svela na pedesetak vojnika.
Sedmog srpnja ušao je Ahmed-paša u grad i sasjekao ostatak branitelja. Idućeg dana stigao je

46
u Šabac sultan Sulejman i naredio da se odmah započne s izgradnjom mosta preko Save. Prije
toga Turci su pod vodstvom Ball-bega Jahjaoglua prešli Savu i upali u Srijem. Napredujući
vrlo brzo osvojio je Bali-beg Kupinovo, a Piri-paša Zemun. 1
Osvajanjem Zemuna opkolio je veliki vezir Beograd sa svih strana. Branitelji grada uporno su
odbijali turske napade, iako su znali da bez pomoći svježih snaga neće odoljeti Turcima. To
više što je palatin Stjepan Bathory, unatoč pobjedi nad jačim odredom Bali-begovih akindžija
kod Mitrovice, bio prisiljen povući se preko Dunava.
Obavijest. da je veliki. vezir Piri-paša napao Beograd i da se gradu približava sultan
Sulejman, dočekao je kraljevski dvor u Budimu nespremno, pa je istom 9. srpnja kralj
Ludovik Izdao nalog Pečuškom kaptolu da hitno pošalje vojsku u Osijek, a na njezino čelo
postavlja bosanskog biskupa Mihajla Keserića. 2 Istoga dana naredio je biskup Keserić
Gyorgyu Gorffyju da s vojskom Tolnanske, Baranjske i Vukovske županije odmah krene za
Osijek, i da osim svojih vojnika dovede i petinu kmetova s posjeda u Slavoniji i Ugarskoj, jer
će u protivnom biti strogo kažnjen. 3 Ali dok se ta vojska još okupljala, prešao je 26. srpnja
sultan Sulejman most preko Save kod Šapca, nastavio put uzduž Save do Zemilna i 30.
kolovoza 1521. slavodobitno ušao u Beograd. Za to vrijeme osvojio je ili razorio Bali-beg
Barič, Mitrovicu, Vrdnik, Kamenicu, Karlovce, Slankamen i cijeli istočni Srijem. 4
Padom Beograda i gubitkom istočnog Srijema nadvila se nad Hrvatskom i Ugarskom smrtna
opasnost, koju kralj Ludovik i njegovi dvorjanici nisu ozbiljno shvaćali niti su željeli suočiti
se s istinom. Nasuprot tome, iskusni ratnici u borbi s Turcima bili su posve sigurni da se
sultan Sulejman neće na tom putu zaustaviti, i daje samo pitanje vremena kad će osmanska
vojska poput olujna oblaka protutnjiti dunavsko-savsko-dravskim međurječjem i cijelim
Podunavljem, satrti hrvatsko-ugarsku državu i za dugi niz godina osigurati svoju vladavinu na
tom prostoru.
U isto doba s opsadom Beograda, napali su Turci i Jajce, ali ih je jajački ban Petar Keglević
dočekao i otjerao od grada. 5 Pokrete i upade turskih akindžija iz Bosne, koji su uznemiravani
i pustošili okolicu Knina, budno je pratio knez Bernardin Frankapan iz Bihaća. 6 Prvih dana
studenoga 1521. bio je napokon postavljen za hrvatskog bana Ivan Karlović. Njegovo
banovanje pratile su sve veće i veće nevolje na koje nije mogao utjecati niti im se oduprijeti.
Provodeći vrijeme stalno u pokretu i u konjskom sedlu, između Udbine, Drežnika, Bihaća,
Bužima, Mutnice, Topuskog, Križevaca, Čazme, Budima, Zagreba, Cetina i drugih mjesta,
odlučno i hrabro je obavljao bansku dužnost. Poput većine krajišnika, odlično je baratao
oružjem i odlikovao se oporom naravi. Kao vrlo obrazovan čovjek za ono vrijeme, s dugim
obiteljskim rodoslovom, znao se savladati i prilagoditi prilikama, umješno voditi razgovore i
obraćati se sugovornicima na dvorskoj razini, ali istodobno planuti kao munja i bezobzirno
postupiti protiv svojih protivnika. Jedino tako mogao se održati na granici s Osmanskim
Carstvom i braniti svoje pradjedovske posjede, koje su "trkači i palikuće" do tog vremena
većim dijelom opustošili.
Preuzimajući bansku dužnost našao se Ivan Karlović u nezavidnu položaju koji će se ubrzo
pretvoriti u vladavinu ognja, mača i smrti, u kojoj Hrvati gube povijesni prostor na kojem su
prije gotovo devet stoljeća postavljali temelje svoje pravne posebnosti i državne
samostalnosti.

1
Thallpczy-Hodinka, O.c., I., p. 31, 32. 36.
2
Thalloczy-HoIVQlh, O.c., p. 309; Mažuran. Ive. Srednjovjekovni Osijek, Osijek 1962., p, 149.
3
Mažuran, o,c., p. 150.
4
Thury, O.C., Szulejman naploi, I., p. 287, Ferdi-pasa, II., p. 54, Muszlafa Dselalzade, p. 142, 143, Katib
Mohamed zalm, p. 371, Thalloczy-Hodmka, oc., p. 36.
5
Thalloczy, Povijest Jajca, p. 188.
6
Klaić, O.C., IV., p. 379.

47
Nasuprot banu Ivanu, stoje višestruko vojno jači bosanski i hercegovački sandžakbeg Gazi
Husrev-beg i Mahmud-beg, sin Ahmed-paše Hercegovića, koji će se poput jastrebova
ustremiti na jug Hrvatske.
Pišući nadvojvodi Ferdinandu iz Udbine 15. ožujka 1522., javio je Ivan Karlović kako Turci
svakodnevno pljačkaju i pustoše na granici, a bosanski sandžakbeg će navodno napasti Krupu
i Bihać. 7 U pismu od 27. ožujka iz Mutnice (Mutnika) obavijestio je on nadvojvodu da su
Turci upali u Hrvatsku i zbog toga strahuje da bi mogli napasti njegove posjede u Primorju.
Prema dobivenoj obavijesti, bosanski sandžakbeg se sprema upasti u Liku i osvojiti njegove
gradove. 8 Umjesto očekivanog napada akindžije su, međutim, upale u Kranjsku, opustošile
okolicu Grobnika, Ledenika, Brinja i Modruša. 9 Za to vrijeme nasrnuo je Husrev-beg na Knin
i 29. svibnja 1522. osvojio grad. Za koji dan kasnije, pali su u turske ruke također Drniš i
Skradin. 10 Ban Ivan Karlović nalazio se tada u Mutnici i potom u Topuskom, kamo su
obavijesti o stanju u Kninu i Skradinu stizale sa velikim kašnjenjem. 11 Poslije osvajanja
Knina krenuli su Turci na Klis. U tvrđavi je bila jaka posada koju Husrev-beg nije bio u stanju
slomiti i morao se povući. Krajiški zapovjednici očekivali su da će Turci neuspjeh pod Klisom
tada nadoknaditi na drugoj strani, odnosno, napasti Udbinu, Bihać i gradove u Primorju, a uz
to opustošiti
kraj između Une i Save. 12
Gubitak Knina uzdrmao je cijelu Hrvatsku. Nad starim kraljevskim gradom, sjedištem juga
Hrvatske i Kninske biskupije, zlokobno se nadvijala turska zastava s polumjesecom.
Kolijevka hrvatske države i mjesto saborovanja hrvatskog plemstva bilo je izgubljeno, a
stanovništvo protjerano i uništeno. Dalja sudbina ostalih gradova i mjesta na tom prostoru bila
je unaprijed određena, i bilo je samo pitanje vremena kad će i njih progutati Osmansko
Carstvo. U vrlo dramatičnim prilikama općeg rasula i propasti, pokušavao je ban Ivan
Karlović, unatoč sukobu s knezovima Frankapanima, spašavati što se spasiti dalo. Glavni
oslonac u obrani od Turaka postaje Bihać, koji ujedno preuzima i vodeću ulogu u Hrvatskoj
južno od Save. Daleko Ozbiljnije od kralja Ludovika shvatio je nadvojvoda Ferdinand kakva
opasnost prijeti I od Turaka nakon pada Knina, pa je odmah banu Ivanu poslao u pomoć
svoga zemaljskog kapetana grofa Nikolu Salma. O razgovorima i dogovorima s banom
izvijestio je 23. lipnja Salm nadvojvodu, kao i o tome da je na banovu molbu poslao u Bihać
400 konjanika jer se Turci opet spremaju provaliti u Hrvatsku i napasti Bihać ili Krupu. 13
Zahvaljujući toj pomoći suzbijani su upadi "trkača i palikuća" preko Une, Kupe i Save, pa je
pritisak osmanske vojske popuštao i nije bio izgubljen niti je stradao još poneki grad u
Hrvatskoj. Do kraja 1522. na granici je uglavnom bilo mirno i ban Ivan Karlović mogao je
malo predahnuti i pozabaviti se drugim poslovima. Pomoć nadvojvode Ferdinanda u obrani
gradova na Uni, posebno Bihaća i Krupe, ulijevala je samopouzdanje, iako su banovi gradovi
južno od Velebita bili bez jačih vojnih posada. Medu njima izuzetno važnu ulogu imala je
Ostrovica, koja je branila prilaze Zadru i osiguravala posjede Ivana Karlovića na tom
prostoru. Predah od nekoliko mjeseci dobro je došao i Turcima da pojačaju svoje redove. U
proljeće 1523. manje skupine akindžija ponovno upadaju u Hrvatsku, a vojska bosanskog i
hercegovačkog sandžakbega opasno ugrožava Šibenik. Međutim, većih i zapaženijih uspjeha
Turci nisu imali jer ih je sprječavala vojska nadvojvode Ferdinanda u Hrvatskoj, a Republika

7
Thalloczy -Hodinka, O.C., I., p. 47.
8
Idem, O.C., I., p. 49.
9
Idem,0.c.,I.,p.76,77.85,96,97.
10
Šabanović, O.C., p. 176; Thalloczy -Hodinka, o.c.,I., p. 138, 139, 144, 151.
11
Thalloczy -Hodinka, O.C., r., p. 143.
12
Idem,o.c.,I.,p.151. 59
13
Idem, o.c.,I.,p.188.

48
Venecija uspjela je ishoditi od sultana zabranu Husrev-begu i Mahmud-begu da uznemiravaju
i napadaju njezine posjede u Dalmaciji.
Prateći stanje na granici, činilo se da će Turci bar za neko vrijeme obustaviti napade i povući
se u zimovnike. Suprotno očekivanju krajiških zapovjednika, akindžije su početkom studenog
prešle Unu i od Martinja (2. studenog) osam puta pustošile okolicu Modruša i Ozlja.
Izvještavajući o tome Erasma Braunbarla u Ljubljani, Ferdinand Frankapan kaže da mu
njegovi susjedi u Mellici i Kostanjevci nikako ne pomažu, da bi na kraju pisma pomiren sa
sudbinom dodao: "Dok sam mogao, činio sam, a sada više nemam što da činim... Ne znam ni
dan ili sat kad ću poginuti." 14
Južno od Velebita, još u kolovozu napali su Turci Ostrovicu, koju tada nisu mogli osvojiti:
Ban Ivan Karlović vjerovao je da će jaka posada u gradu moći i dalje odolijevali turskim
napadima. Međutim, udruženim snagama došli su potkraj prosinca 1523. do Ostrovice
Husrev-begi Mahmud-beg i nakon kraćeg opsjedanja zaposjeli grad. 15
Pad Ostrovice bacio je Ivana Karlovića na koljena i najavio skoru propast južnog dijela
Hrvatske. Zamoren stalnim okršajima s Turcima koji su ga doveli na pr6sjački štap, bio je on
zapravo već i sit banske časti i banovanja. S obzirom na to, tražeći izbavljanje od neminovne
propasti, poslao je početkom 1524. ban Ivan svoje poslanike u Veneciju i ponudio Republici
da preuzme sve njegove posjede. Banovu ponudu nije Republika nipošto željela prihvatiti, već
ga je savjetovala i hrabrila da ustraje na tom položaju, odobrivši mu plaću i godišnju
pripomoć od pet tisuća zlatnika.
Stanje na granici i držanje bana Ivana Karlovića zabrinuli su također nadvojvodu Ferdinanda,
pa je najmio 200 konjanika i 600 pješaka da zajed11o s Hrvatima brane krajiške gradove od
turskih provala, a preko njih i austrijske pokrajine.
O stanju na jugu Hrvatske poslije pada Ostrovice, raspravljalo se i na dvoru kralja Ludovika u
Budimu. Kraljevi savjetnici mislili su da bi se banu Ivanu moglo pomoći ako bi dobio sudruga
u banovanju u osobi Ivana Tahyja. Njihov prijedlog naišao je na podršku utjecajnih
dvorjanika, ali ne i većine velikaša u Hrvatskoj, koji se zbog općih prilika u zajedničkoj
državi sve više i otvorenije okreću i obraćaju za pomoć nadvojvodi Ferdinandu. Dobro
obaviješteni o nemoći kraljevskog dvora da zaštiti ugrožene prostore na jugu Hrvatske,
iskoristili su Turci za novi napad na Klis. Hercegovački sandžakbeg Mahmud odlučio je, bez
obzira na žrtve, osvojiti klišku tvrđavu kao posljednji branik Hrvatske južno od Velebita.
Početkom veljače 1524. opasao je on grad jakim snagama i postavio topove da ruše tvrđavske
zidove. Ako ne bi uspio silom, vjerovao je da će glađu prisiliti posadu na predaju.
Obrana Klisa pogoršavala se iz dana u dan i doista je bilo samo pitanje vremena dokle će
izgladnjeli branitelji izdržati. Obavijest o pogibeljnom položaju Klisa primio je ban Ivan
Karlović u Bihaću, odakle je 3. travnja javio kranjskom kapetanu Josipu Lambergu da će uz
Božju pomoć s manjim snagama poći do Klisa i tako spasiti grad od propasti. U istom pismu
kaže on da je od zarobljenih Turaka kod Udbine saznao da će jake snage "trkača i palikuća"
ubrzo provaliti u Kranjsku. 16 Idućega dana tu je vijest potvrdio hrvatski plemić Ivan Kobasić
u pismu kapetanu Johannu Helfenbergeru, u kojem kaže da će Turci provaliti preko Kupe. 17
Sredinom travnja, stigle su akindžije do Metlike i napale grad. Kad su bili suzbijeni opustošili
su njezinu okolicu, kao i okolicu Črnomelja. 18
Ista sudbina zadesila je gradove i posjede knezova Frankapana, Zrinskih i Blagajskih. 19

14
Idem, o.c., I., p. 274.
15
Sanuto,o.c.,ArkivVIII.,p.166,169.
16
Thalloczy-Hodinka. O.C., I., p. 289.
17
Idem, O.C., I., p. 295.
18
Idem, o.c. I., p. 304. 61 1
19
Idem,o.c., I., p. 356,361.

49
Je li u takvim prilikama ban Ivan Karlović održao obećanje i pomogao obrani Klisa, nije
poznato. Nasuprot tome, senjski kapetani i kliški kaštelani Petar Kružić i Grgur Orlovčić
uspjeli su uz novčanu pomoć pape Klementa VII. prikupiti vojsku i ukrcati je u Senju u
brodovlje.
Ploveći samo noću taje vojska 10. travnja stigla do Solina i prije svanuća se iskrcala, odakle je
ubrzanim hodom produžila do Klisa i uz zaglušnu viku napala turski tabor. Preneraženi od
iznenađenja nisu Turci ni pomišljali na otpor, pa je Kružić mnoge sasjekao, pohvatao i posve
rastjerao, a cijeli tabor zarobio. Posadu u Klisu je pojačao, opskrbio hranom i streljivom, a
sam grad još jače utvrdio da bi i dalje odolijevao turskim napadima.
Premda poraženi pod Klisom, nisu Turci prestajali s provalama i napadima u Hrvatskoj.
Pozivom na izjavu svoga uhode javio je 23. lipnja zapovjednik lakih konjanika u Metliki,
Hans Katzianer von Katzenstein, vrhovnom zapovjedniku nadvojvode Ferdinanda, Bernhardu
Ritschanu, da se jaka turska vojska utaborila na Modruškom polju. Čim je saslušao uhodu,
smjesta je krenuo preko. Kupe i poslao svoje konjanike da traže "trkače i palikuće".
Prema njegovu mišljenju, Turci bi mogli udariti preko Stemčnjaka prema Samoboru i upasti u
Krško polje. 20 Primivši tu obavijest, pokrenuo je Ritschan cjelokupnu svoju vojsku, odnosno
konjaništvo, pješaštvo i topništvo, i već 25. lipnja stigao u Jastrebarsko. Noć prije njegova
dolaska Turci su umakli iz okolice Samobora Jastrebarskog prema Kupi, pa ih više nije
mogao dostići. 21 Više od mjesec dana ostao je Ritschan u okolici Jastrebarskog, Samobora i
Zagreba, odakle je 22. srpnja javio nadvojvodi Ferdinandu o turskim provalama i svojim
pripremama da ih suzbije. 22
Osim obrane od Turaka, Ritschanu je također bilo povjereno da ishodi nagodbu između bana
Ivana Karlovića i njegova sudruga u banovanju Ivana Tahyja. Naime, suprotno protivljenju
staleža u Hrvatskoj, kralj je Ludovik početkom 1524. imenovao i postavio Tahyja za bana. Od
svoje odluke kraljevski dvor nije odustajao, pa je Hrvatska potkraj ljeta u zao čas ostala bez
bana. Po svemu sudeći banu Ivanu Karloviću dodijale su dvorske spletke i vjerojatno se sam
odrekao banske časti. Za obranu Hrvatske bilo je to više nego pogubno jer su Turci u jesen
počeli opet napadati i provaljivati. U pismu kneza Krste Frankapana, upućenog 19. studenog
iz Budima njegovu prijatelju i venecijanskom patriciju Antoniju Dandolu, između ostalog se
kaže, kako Turci ne prestaju razarati i pljačkati ubogu Hrvatsku, a samo koji dan prije toga
opustošili su oni imanja njegova oca Bernardma oko Skrada i Dubovca. 23 Već na izmaku
života, pod teretom godina i surove stvarnosti, morao je knez Bernardin napustiti napola
razrušeni Modruš i preseliti u netom dograđeni Ogulin, odakle je 23. srpnja poslao Bernhardu
Ritschanu obavijest o pripremanju bosanskog sandžakbega za novu vojnu. 24 Za junačku
obranu Klisa dao je 13. studenoga 1524. kralj Ludovik senjskim kapetanima i kliškim
kaštelanima, Petru Kružiću i Grguru Orlovčiću, kaštel Brezovicu (Berzencze) u Virovitičkoj
županiji, koji je prije toga bio u posjedu vojvode Lovre Iločkog. Navodeći njihove zasluge, u
darovnici je istaknuto što su poduzeli, i na koji su način razbili tursku vojsku i obranili Klis. 25
Pitanje izbora i postavljanja bana, u tako nesigurnom i opasnom vremenu, u kojem se nije
znalo što donosi svaki novi dan ili noć, izazvalo je opće nezadovoljstvo nižeg i srednjeg
plemstva u Hrvatskoj. Svoje nezadovoljstvo iskazalo je ono tražeći od nadvojvode
Ferdinanda, a ne od kralja Ludovika, da imenuje bana, ističući pritom da to ne bude nitko od
hrvatskih velikaša koji su toliko nemoćni da sami sebe ne mogu braniti, ali istodobno i nasilni
da bi plemiće pretvorili u svoje podanike.

20
Idem, o.C., I., p. 356, 361, 390.
21
Idemo o.c., I., 361.
22
Idem, o.C., I., p. 365.
23
Theiner, o.C., T. II., p. 648.
24
Thalloczy-Hodinka. o.c., I., p. 390, 391.
25
AHAZU, Zagreb, D-XXVI -72.

50
Obraćanje nadvojvodi Ferdinandu da imenuje hrvatskog bana, svjedoči o sveopćoj i dubokoj
krizi juga Hrvatske, koju su Turci već toliko razorili i opustošili, da je u velikoj mjeri opao i
ugled banske časti i dostojanstva, a ponestajalo je u takvim prilikama i samopouzdanja u
vlastite snage Starim velikaškim rodovima preostali su jedino plemićki naslovi iza kojih više
i nije bilo materijalne i vojne moći, pa se nisu birala sredstva u borbi za golo preživljavanje.
Nadvojvoda Ferdinand nije se, dakako, želio miješati u izbor i postavljanje bana, niti je za to
imao pravne osnove kao budući vladar druge države. Ali da bi zaštitio austrijske pokrajine od
turskih provala, ništa mu nije vstajalo na putu da pomaže knezove Ivana Karlovića,
Frankapane i naročito Nikolu Zrinskog. Štoviše, s knezom Nikolom Zrinskim sklopio je on
22. listopada 1524. poseban ugovor o preuzimanju kneževih gradova Novog (Newhaus,
Newgrad) i Dobre Njive na dvije godine.
U njih će nadvojvoda smjestiti svoje posade, opskrbiti ih hranom i streljivom, a po isteku
dvije godine opet vratiti knezu. Osim toga, darovao je nadvojvoda Nikoli Zrinskom oružje i
bojne sprave i primio ga u svoju službu, a on se zauzvrat obvezao da će uz mjesečnu plaću od
150 zlatnika uzdržavati 50 konjanika. Slično tome, bio je Zrinski voljan ustupiti i svoje
rudnike u Gvozdanskom, ako mu Ferdinand dade u zamjenu Pazinsku grofoviju i grad Kastav,
čemu se odlučno usprotivio kralj Ludovik. 26
Slanjem pomoći pridobivao je nadvojvoda Ferdinand hrvatske velikaše, vezao ih za sebe i
postupno utirao put izboru za kralja Hrvatske, a preko nje i Ugarske. Naime, diplomacija
Bečkog dvora budnim je okom pratila razvoj događaja u Hrvatskoj i Ugarskoj i na temelju
svestrane procjene zaključila da hrvatsko-ugarska državna zajednica u sudaru s Osmanskim
Carstvom u bliskoj budućnosti više nema izgleda za opstankom. Prostor Hrvatske i zapadne
Ugarske bio je stoga za nju od životne važnosti, jer se preko njega branila cijela Austrija. U
svojim procjenama polazila je ona od vojne nadmoći centralističke državne uprave
Osmanskog Carstva, koje su činile stajaća vojska i koncentracija vlasti u osobi sultana, čije su
odluke bile neprikosnovene. Ratno iskustvo i odlučnost Hrvata da očajnički brane svaku stopu
svoje zemlje bili su u tom pogledu prevažan činilac u stvaranju i razvijanju sustava obrane
austrijskih pokrajina, kojeg će potom pretvoriti u oruđe vojnih i političkih ciljeva Bečkog
dvora.
I prije isteka zime na granici Bosanskog sandžaka, oko Skradina, Ostrovice i Knina počelo je
okupljanje akindžija, odakle su provaljivali do Udbine i plijenili posjede kneza Ivana
Karlovića. U tim naletima stigli su i do kneževa grada Obrovca, kojeg je branio njegov dalji
rođak i kaštelan knez Ivan Posedarski. Iz Obrovca je zatim Posedarski preko Podgorja
otputovao u Bag, stari grad Ivana Karlovića nasuprot otoku Pagu kojeg su branili knezovi
Ivan i Gašpar Perušić. Posve neočekivano napali su 27. veljače 1525. Turci iz Skradina grad
Bag, strahovito ga opljačkali i popalili, a stanovništvo odveli u zarobljeništvo. Među
zarobljenicima bili su također knezovi Perušići, Ivan Posedarski i Grgur Banić 27 Stradanje
Baga izazvalo je opću uznemirenost stanovništva u primorju, od Obrovca do Senja i na
otocima Pagu, Rabu i Krku.
Pišući o tome, venecijanski poglavar Dalmacije Giovanni Vituri 12. ožujka kaže daje,
zapravo, cijela Hrvatska već turska, a u najvećoj opasnosti su također Senj i zadarska okolica,
osim grada Zadra. 28
U sve kobnijim časovima za Hrvatsku, konačno je 12. ožujka 1525. kralj Ludovik imenovao
Franju Batthyanyja za hrvatskog bana, o kojem većina hrvatskih velikaša poput Ivana Tahyja
nije željela ni čuti. Ni mjesec dana nakon toga, upali su Turci sve do Bakra i zapalili grad

26
Klaić, o.c., IV., p., 395,3960
27
Samito, o.c., Arrkiv, VIlI., p. 196,200; Ljubić, Commissioncs, T.lI., p. 258.
28
Sanuto, O.C., t\rkiv, VIlI., p. 200; Klaić, o.C., IV., p. 405.

51
Modruš. 29 Ta je provala izazvala opći strah u Senju, kojemu je kapetan Petar Kružić
povlačenjem dijela svoje vojske iz Klisa pritekao u pomoć.
Na drugoj strani, više od godinu dana bilo je Jajce u smrtnom obruču Husrev-begove vojske,
koja ga je silom i glađu pokušavala prisiliti na predaju. Kad se iz opkoljenog Jajca uspio
probiti glasnik i doći na kraljev dvor u Budimu, slušaj ući njegov izvještaj, svojevoljno se
ponudio glasoviti ratnik i daroviti vojskovođa Krsto Frankapan da će povesti vojsku do Jajca i
opskrbiti grad hranom i oružjem. Njegovu ponudu prihvatili su kralj Ludovik i državno vijeće
s odobravanjem, obećavajući pritom izdašnu pomoć u broju pješaka i konjanika, hrani i
oružju. Premda je pomoć bila znatno manja od obećane, knez je Krsto početkom lipnja kod
Gradiške prešao Savu i brzim hodom dolinom Vrbasa, izbjegavajući zasjede i veće okršaje s
Turcima, probio se 11. lipnja 1525. do Jajca. Opskrbivši grad hranom, istog dana na očigled
Turaka utaborio se izvan Jajca. Istim putem kojim je došao, boreći se neprestano s Turcima i
pobjeđujući, za četiri dana vratio se natrag, U sjajno vodenom proboju, u dolasku i povratku
izgubio je knez Krsto svega nekoliko vojnika.
Podvig kneza Krste Frankapana široko je odjeknuo u Hrvatskoj i Ugarskoj, pa su ugarski
staleži na Saboru 4. srpnja u Hatvanu zatražili od kralja Ludovika da kneza Krstu imenuje za
hrvatskog bana. Njihovo traženje nije se ostvarilo, iako se medu staležima i na kraljevskom
dvoru mnogo raspravljalo kako da se nagradi hrvatski vojskovođa. Po dolasku u Budim,
uzalud je knez Krsto čekao da ga kralj Ludovik nagradi za učinjeno. Umjesto priznanja, zbog
žestokog sukoba s estregomsklm (Esztergom, Ostrogon) nadbiskupom Ladlslavom
Szalkayem, stigao je, međutim, u tamnicu. Zalaganjem kraljice Marije, sestre nadvojvode
Ferdinanda, i papinog poslanika, knez se izmirio s nadbiskupom, dočepao opet slobode i
praznih se ruku vratio u Hrvatsku.
Vrativši se u Hrvatsku i njezinu stvarnost, bilo je knezu Krsti Frankapanu posve jasno da u
borbi protiv Turaka od kralja Ludovika i cijelog kraljevskog dvora nema Hrvatima i Hrvatskoj
pomoći. Kao razborit čovjek i vrstan vojskovođa nagovarao je stoga hrvatske staleže da se
stave pod okrilje cara Karla i nadvojvode Ferdinanda, što su vodeći velikaši u zemlji već i
učinili. Staleško poslanstvo upućeno u Budim dalo je kralju Ludoviku nedvosmisleno do
znanja da će biti prinuđeno birati drugog vladara ako ih ne bude zaštićivao. Nekako u isto
doba bilo je upućeno poslanstvo i nadvojvodi Ferdinandu, koji je dao novčanu pomoć i
zadržao u svojoj službi knezove Ivana Karlovića i Nikolu Zrinskog. Nemoć kralja Ludovika i
kraljevskog dvora da bilo što učine i pripreme se za obranu od turske najezde, zlokobno su
predskazivali da se bliži dan propasti i uništenja.
Okončanjem rata s Perzijom, u jesen 1525. izdaje sultan Sulejman nalog da se okuplja vojska
i ratna oprema, a cilj vojnog pohoda bio je prodor u Panonsku nizinu. Osmanske vojskovođe
točno su znale što im je činiti i kojim putem najbrže stići do cilja, a u njihovim planovima
istaknutu ulogu imali su smederevski i bosanski sandžakbeg Bali-beg Jahjaoglu i Husrev-beg.
Za to vrijeme život na dvoru kralja Ludovika odvijao se ustaljenim redom kao da se ništa
važno ne zbiva, i da Ugarskoj i Hrvatskoj ne prijeti nikakva opasnost. Ali, kad je na dvor
došao srpski prebjeg ispod osmanske vlasti, vojvoda Pavao Bakić i potanko izvijestio o
turskim pripremama i namjerama, više nije bilo sumnje da će sultan Sulejman osobno
predvodeći vojsku ubrzo udariti na Ugarsku.

O predstojećoj vojni sultana Sulejmana bio je obaviješten nadvojvoda Ferdinand, pa je 27.


ožujka 1526. imenovao za vrhovnog kapetana vojske u borbi protiv Turaka Nikolu Jurišića,
koji se već nekoliko godina nailazio u njegovoj službi. 30 Dva dana kasnije, javio je kralj
Ludovik iz Budima banu Franji Batthyanyju kako je posve sigurno da sigurnije ne može biti,
da će sultan Sulejman svim raspoloživim snagama napasti Ugarsku. S obzirom na to sazvao je
29
Klaić, o.C., IV., p. 405.
30
Theiner, O.C., II., p. 759-766.

52
on 24. travnja Opći sabor staleža zbog dogovora što da se poduzme i učini za obranu od
neprijatelja. 31
Dok se na Saboru istom trebalo raspraviti kako prikupiti vojsku i nabaviti ratnu opremu,
pripreme u sultanovu taboru bile su završene i 23. travnja 1526. napustio je Sulejman Istanbul
i na čelu goleme vojske zaputio se prema Ugarskoj. Kao prethodnicu poslao je velikog vezira
Ibrahim-pašu, kojeg je u Beogradu čekao s vojskom smederevski sandžakbeg Bali-beg. Kad
je ta vojska iz Beograda krenula preko Save, istodobno je prešao Savu Husrev-beg s vojskom
iz Bosne. Već 7. srpnja osvojio je Bali-beg Slankamen i zajedno s Ibrahim-pašom okomio se
9. srpnja na Petrovaradin. Obrana grada odolijevala je napadima i jurišima sve do 28. srpnja,
kad su Turci prodrli u tvrđavu i gotovo sasjekli cijelu posadu. Malobrojna vojska kaločkog
nadbiskupa Pavla Tomorija, poslana u Srijem da zapriječi Turcima dalje nadiranje, padom
Petrovaradina povukla se preko Dunava i zaputila u tabor kralja Ludovika. Za to vrijeme
osvojio je Husrev-beg Mitrovicu, Ratu, Irig, Grgurevce i Berkasovo, 32 a 1. kolovoza stigli su
Turci do Iloka i bez većih napora osvojili grad. Dok je sultan Sulejman s glavninom osmanske
vojske još boravio u Iloku, predali su 8. kolovoza izaslanici Osijeka i Erduta gradske ključeve
veziru Mustafa-paši Jahjaogluu. 33
Saznavši za pad Petrovaradina i da su Turci u Iloku, naredio je kralj Ludovik palatinu
Stjepanu Bathoryju da smjesta požuri s vojskom do Osijeka ne bi Ii možda tu zapriječio
Turcima prijelaz preko Drave. Šestog kolovoza javio je dvorski kancelar Stjepan Brodarić
kraljici Mariji da se tursko brodovlje već nalazi oko Erduta i da će ga Turci osvojiti. Ako ga
možda ne osvoje, osvojit će zato čim prije Osijek, a odatle i sva ostala mjesta kamo se s
vojskom zaputio palatin Stjepan Bathory. 34
Idući od Iloka pokraj Vukovara i Borova, stigao je Sulejman 14. kolovoza u Osijek i odmah
naredio da se otpočne s gradnjom pontonskog mosta preko Drave. U želji da te radove ubrza,
postavio je šator nedaleko od gradilišta kako bi osobnom nazočnošću utjecao na graditelje.
Radeći vrlo užurbano na očigled sultana, graditelji su za pet dana premostili Dravu. Poslije
završetka radova, osmanska je vojska 19. kolovoza krenula preko mosta. Ali, budući da je
most bio dosta uzak, prijelaz vojske i komore odvijao se sporo i trajao je do 23. kolovoza.
Napuštajući posljednji Osijek, odredi vojske iz Anadolije zapalili su grad, opustošili kuće,
crkve i vrtove, a most iza sebe porušili. 35
Od napuštanja Budima 20. srpnja, pratila je kralja Ludovika silna neizvjesnost, jer se u
privremenim logorima na putu prema Mohacsu vojska okupljala sporo i u malom broju.
Pitanje je također bilo kome povjeriti vrhovno zapovjedništvo nad tom vojskom, da bi izbor
pao na kneza Krstu Frankapana, koji se u to vrijeme nalazio u Njemačkoj (Speier). Kad je
vojska stigla u Batu (Bataszek) bilo je zaključeno da vrhovno zapovjedništvo preuzme kaločki
biskup Pavao Tomori dok ne stigne knez Krsto Frankapan. Podizanjem vojnog logora na
Mohačkom polju, razboritiji velikaši savjetovali su kralja da se ne upušta u bitku prije nego
dođe knez Krsto, jer u protivnom srlja u očitu propast. Dvorski kancelar Stjepan Brodarić
zdušno je podržavao takvo mišljenje, ističući pritom daje vojska nasuprot turskoj malobrojna,
i da svakako valja bitku odgoditi i čekati kneza Krstu i Hrvate, ljude ratoborne. Protiv takvog
mišljenja najgrlatiji je bio estergomski nadbiskup Ladislav Szalkay, koji nikako nije mogao
zaboraviti dvije pljuske kneza Krste, proglašavajući sve njegove zagovornike kukavicama i
optužujući ih da žele ratnu slavu prepustiti drugima. U kraljev tabor uoči bitke stigao je
hrvatski ban Franjo Batthyany predvodeći veći broj konjanika i pješaka. Zajedno s njim došli
su velikaši Ivan Tahy, Ivan i Sigismund Banić (Banffy), zagrebački biskup Šimun i njegov

31
Thalloczy-Hodinka, O.C., I., p. 513.
32
Thury, O.C., I., p. 214, 219, 224, 229-231, 306,309,310, II., p. 12, 13,62,64,65,155,156.
33
Idem, O.C., Szulejman naploi, I., p. 311, 313.
34
Pray, Georgius, Epistole procerum regni Hungariae, Posonii 1806., T.I., p. 268, 269.
35
Thory,o.c., I., p. 311,313.

53
brat Petar Erdody, knezovi Mihajlo Zrinski i Matija Frankapan, senjski biskup Franjo Jožefić i
senjski kapetan Grgur Orlovčić.
Nekoliko dana prije njih stigao je također bosansko-đakovački biskup Juraj od Paline (de
Palyna) na čelu svoje čete (banderium).
Nakon prijelaza Drave, zbog kišna vremena i raskvašena putova, napredovao je sultan
Sulejman dosta sporo. Osim toga, bio je i na oprezu da ga protivnička strana poznavajući
dobro taj prostor ne bi zaskočila. Peti dan od napuštanja Osijeka obje vojske stajale su jedna
nasuprot drugoj. Osmanska vojska bila je višestruko brojnija i raspolagala je znatno većim
brojem dobro postavljenih topova. Sve do tri sata poslije podne 29. kolovoza 1526. bitka nije
započinjala, kad je na desnom krilu prvi krenuo u napad Bali-beg. Jedva sat i pol od početka
bitke bila je kraljeva vojska naprosto satrvena. U sveopćem pokolju, bježeći s bojišta, smrtno
je stradao u nabujalom potoku Cseleju (Čeleju) i kralj Ludovik II.
Od sudionika bitke iz Hrvatske, smrt su izbjegli: ban Franjo Batthyany, Ivan Tahy i senjski
biskup Franjo Jožefić, kao i neznatan broj konjanika i pješaka.
Svi zarobljeni vojnici i plemići, osim nekolicine, bili su idućeg dana pogubljeni. S Mohačkog
polja krenuo je Sulejman pored Dunava prema Budimu, kamo je stigao 10. rujna, spalivši
osim kraljevske palače Budim i Peštu. Pljački i razaranju prepustio je također sva mjesta od
Blatnogjezera (Balaton) do Gyora svojim "trkačima i palikućama". Kao neposredan svjedok
tih zbivanja kancelar Stjepan Brodarić kaže:
Noću i danju, koji su slijedili poslije bitke, neprijatelj se okomio na sva obližnja područja,
usput ih opustošio i popalio ne štedeći nikoga, bez obzira na spol, dob i vjeru, počinivši nad
bijednim narodom sva moguća odvratna i okrutna djela. Ja nemam dovoljno riječi da oplačem
poraz koji je toliko bio velik one noći i sljedećih dana po cijelom onom kraju ovo strane
Ugarske, i nije mi znano da je ijedan neprijatelj počinio nešto mahnitije i okrutnije. Između
ostalog, vjerojatno se nikad prije nije dogodilo što sada, da su prežalosne majke nejaku
dječicu živu ukapale u zemlju kako se vriskom ne bi odala, i kada su se one odande .sklonile,
djeca su se u zemlji bez zraka ugušila... A broj .svih pogubljenih i zarobljenih u tom ratu, na
temelju onoga što sam mogao doznati, smijem tvrditi bio je blizu dvjesto tisuća ljudi. 36
Zgranutost kancelara Brodarića nad mahnitanjem i okrutnosti osmanske vojske na prostoru
Ugarske, svjedoči o bolnom suočavanju s ratnim strahotama s kojima su se Hrvati i Hrvatska
suočavali već desetljećima, čiji su inače prostorni, materijalni i ljudski gubici bili
neusporedivo veći. To više što su njihovi vapaji za pomoć iz godine u godinu ostajali na
kraljevskom dvoru i među dvorjanicima bez odjeka, jer su njima osobni probici više ili manje
uvijek bili na umu unatoč smrtnoj opasnosti od turske najezde, i uvelike su tako pridonijeli
svojim držanjem i postupicima vlastitoj propasti i propasti same državne zajednice, u kojoj su
Hrvati uglavnom bili prepušteni vlastitoj sudbini. U općem metežu nakon poraza i glasinama
o sudbini kralja Ludovika na Mohačkom polju, nad cijelom Hrvatskom nadvila se doista
turska opasnost, pa je bilo samo pitanje vremena kad će pojedine krajeve zadesiti ista sudbina.
Pogotovo kad je vijest o kralj Ludovik nije imao zakonita nasljednika, što će sjever i jug
Hrvatske podijeliti u dva suprotna tabora.
Započinjući vojnu protiv Ugarske, na granici s Osmanskim Carstvom južno od Save, Turci su
neprestano uznemirivali hrvatska naselja i gradove i držali u napetosti krajiške zapovjednike.
Tražeći pomoć u novcu i oružju na raznim stranama ti se zapovjednici sve češće obraćaju
nadvojvodi Ferdinandu, koji se odaziva njihovim pozivima i molbama i pomaže ih na razne
načine. Dok su Turci opsjedali Petrovaradin, uputili su sredinom srpnja 1526. velikaši i
hrvatsko plemstvo nadvojvodi molbu za vojnom i drugom pomoći, jer su u borbi s Turcima
napušteni od kršćanskih vladara i svoga kralja i prepušteni vlastitoj sudbini. Vjerojatno zbog
nemarnosti službenika i vojnih zapovjednika, ili nekih drugih razloga, pomoć koju im
36
Bradarić, Stjepan, Mohačka bitka 1526. (De conf1ictu Hungarorum cum Solyrnano Turcarum imperatore ad
Mohach historia verissima). Preveo Stjepan Sršan, Vinkovci 1990., p. 55, 57.

54
nadvojvoda daje pristiže u malim količinama i neredovito. 37 Isto tako šalju se nadvojvodi
poslanstva, a 16. srpnja izvijestio je Nikola Jurišić iz Cetina o stanju obrane na granici i
zahtjevima Hrvata za vojnom pomoći. 38 Sljedećega dana potužio se nadvojvodi knez Stjepan
Blagajski da ne dobiva pomoć, premda su njegovi gradovi Blagaj, Otoka, Bušević i Ostrožac i
okolica, teško stradali od turskih provala i prevažni su u obrani granice. 39 Koji dan kasnije,
poslao je grof Ivan Karlović nadvojvodi pismo, u kojem javlja kako je u borbi s Turcima
izgubio dvije svoje pokrajine, Krbavu i Liku, i stigao dotle da više nema gdje držati svoju
ostarjelu majku niti je može hraniti. S obzirom na to moli nadvojvodu da mu dade neko
mjesto bilo gdje, u kojem bi mogao zbrinuti svoju majku sve do njezine smrti. Za uzvrat on će
nadvojvodi i kršćanstvu vjerno služiti na granici i boriti se protiv Turaka do kraja života. Što
se tiče tvrđave Weitersfelden koju mu je nadvojvoda dao da bi zbrinuo majku, on je zbog
siromaštva ne može preuzeti. 40
Odgovarajući na izvještaje, molbe i pritužbe, upozorio je 4. kolovoza nadvojvoda Ferdinand
Nikolu. Jurišića da granica ne može ostati bez posade i neka se pobrine za grofa Ivana
Karlovića, kneza Blagajskog opata u Topuskom. 41 Istoga dana poslao je on i pismo
hrvatskom plemstvu da ustraje u borbi protiv Turaka i pomoć neće izostati. 42
Od obećanja, dobrih želja i škrte pomoći nije se na granici moglo opstati, pa su grof Ivan
Karlović i knezovi Vuk i Juraj Frankapan 29. kolovoza uputili nadvojvodi predstavku da će
bez redovite plaće i pomoći, iako to ne žele, stupiti u službu Venecije, a grof Ivan Karlović
zajedno sa svojim posjedom i podvrći će se Veneciji. 43 Usporedo s dogovorima i prepiskom s
nadvojvodom Ferdinandom, knez je Krsto Frankapan kupio vojsku da bi pohitao u tabor
kralja Ludovika na Mohačkom polju i preuzeo vodstvo u predstojećoj bitci protiv Turaka.
Prvoga rujna stigao je on u Zagreb, kamo su idućeg dana stizali bjegunci i pričali o
strahovitom porazu kraljeve vojske. Zastrašenost i uznemirenost medu stanovništvom bila je
tolika da se ono spremalo na opći bijeg, pa je 3. rujna knez Krsto izdao proglas kako nema
razloga očajavanju, jer još nije sve izgubljeno. Na pobjedonosnom povratku iz Ugarske Turci
su odmah zaposjeli Osijek i užurbano otpočeli obnovu grada, tako da je do kraja 1526.
uglavnom bio obnovljen. 44 Sjajnom pobjedom na Mohačkom polju stekao je sultan Sulejman
golemu prednost i osigurao put novim osvajanjima u Panonskoj nizini. Jednako tako od
hrvatsko-ugarske države ostala je na Mohačkom polju samo osakaćena lešina, označivši
ujedno i kraj stoljetnom razdoblju hrvatske povijesti i početak novog u posve drugom ozračju
s mnogo težim i sudbonosnijim posljedicama.
Prema bilješci kroničara Antuna Vramca, čini se da su Turci potkraj iste godine provalili u
Požešku kotlinu i tom prilikom opsjeli i grad Požegu. 45
Smirivanjem prvotnih uzbuđenja izazvanih težinom poraza na Mohačkom polju, vodeću
ulogu u političkom životu Hrvatske preuzeo je tada knez Krsto Frankapan kao njezin zaštitnik
i branitelj. 46 Preuzimanjem te uloge nije se on u prvi mah priklanjao ni vojvodi Ivanu Zapolji
ni nadvojvodi Ferdinandu Habsburgu kao suparnicima za kraljevsku krunu. U tom pogledu po
strani se držao i ban Franjo Batthyany, premda je 30. rujna 1526. od nadvojvode Ferdinanda
tražio da pomogne senjskog kapetana Petra. Kružića slanjem novca i pješaka naoružanih
puškama, jer bi gubitak krajiških gradova (Klis i Senj), kojima zapovijeda, imao nesagledive

37
Laszowski, Emilij, Monumenta Habsburgica, Zagreb 1914., T.I., p. 2.
38
Idem, O.C., I., p. 4, 5.
39
Idem, O.C., I., p. 7, 8.
40
Idem, O.C., I., p. 6. 67
41
Idem, O.C., I., p. 12-14
42
Idem,o.c., I., p. 14,15.
43
Idem, O.C., p. 17, 18.
44
Mažuran, Srednjovjekovni i turski Osijek, Osijek 1994., p. 108, 109.
45
Vramecz, O.C., p. 55.
46
Laszowski, O.C., I., p. 20, 21.

55
posljedice. 47 Isto tako, negdje sredinom listopada predao je poslanik Franje Batthyanyja
dvorskom vijeću u Wiener Neustadtu pismeno sročene uvjete o preuzimanju banske časti u
Hrvatskoj, u kojima se posebno ističe obrana krajiških gradova (Obrovac, Udbina i Bihać) na
granici s Osmanskim Carstvom. 48
Izborom nadvojvode Ferdinanda 23. listopada za kralja Češke, bila je ubrzana podjela na dva
suprotna tabora, pogotovo kad se 2. studenoga Ivan Zapolja okrunio u Stolnom Biogradu
(Szekesfehervar) za kralja Ugarske. Na stranu Ivana Zapolje tada odlučno staju knez Krsto
Frankapan, zagrebački biskup Šimun Erdody i dio plemstva između Save i Drave, a kralju
Ferdinandu priklanja se većina velikaša i plemstva u Hrvatskoj i ban Franjo Batthyany, kao i
nekolicina vodećih velikaša i dio plemstva u samoj Ugarskoj.
Sredinom istog mjeseca boravili su u Požunu (Bratislavi) poslanici hrvatskih staleža s kojima
je došao i grof Ivan Karlović, odakle su ubrzo otputovali u Beč radi pregovora s kraljem
Ferdinandom. Poslanike je kralj primio vrlo blagonaklono i s grofom Ivanom sklopio ugovor
o davanju gradova Medvedgrada i Rakovca u zalog za četiri tisuće zlatnika. 49 Poslije
obavljenih razgovora, kralj je savjetovao poslanike da se vrate u Požun i prisustvuju Izbornom
Saboru na kojem će Ferdinanda birati i za kralja Ugarske, a krunidbu Ivana Zapolje proglasiti
ništavnom. Na prijedlog palatina Stjepana Bathoryja, okupljeni su staleži 17. prosinca izabrali
Ferdinanda za kralja Ugarske, odakle su se hrvatski poslanici vratili opet u Beč i dogovorili o
slanju kraljevih opunomoćenika, koji će prisustvovati zasjedanju Hrvatskog sabora savanom
za 21. prosinca u Cetinu. S odgodom od deset dana zbog kašnjenja kraljevih povjerenika,
Sabor se sastao 1. siječnja 1527. i jednoglasno izabrao Ferdinanda za kralja Hrvatske,
potvrdivši tim činom njezinu državnu i pravnu posebnost.
U kraljevo ime povjerenici su pismeno zajamčili da će kralj u Hrvatskoj držati i plaćati tisuću
konjanika i dvije stotine pješaka, kao i osam stotina konjanika koji će biti dodijeljeni
velikašima i plemićima ovisno o njihovoj časti i položaju. Osim toga, kralj će Ferdinand na
granici Hrvatske i Kranjske držati primjeren broj vojnika, dati pregledati sve gradove i
tvrđave u Hrvatskoj i opskrbi ti ih vojnim i drugim potrepštinama, i nadasve poštivati sve
povlastice, prava, slobode i zakone Kraljevine Hrvatske, te je uvijek braniti i štititi njezine
staleže i stanovnike. 50
Kao odgovor na Sabor u Cetinu, sazvao je 6. siječnja 1527. knez Krsto Frankapan Sabor u .
Dubravi kod Čazme, na kojem su prisutni izabrali Ivana Zapolju za kralja. Na taj način sjever
II i jug Hrvatske podijelio se u dva suprotna tabora, u kojima su ratnički bubnjevi postajali sve
glasniji. Obrana od Turaka bila je zbog toga potisnuta u stranu, tako da su o tome, uglavnom,
brinuli oni velikaši čiji su posjed i neposredno bili ugroženi i zapovjednici posada u krajiškim
gradovima i pograničnim mjestima.
Sukob oko izbora kralja i pripreme za rat protivničkih strana, pozorno je pratila osmanska
diplomacija, nastojeći da iz tog sukoba sa što manje napora i snaga postigne svoje osvajačke
ciljeve u Bosni i na jugu Hrvatske. Provodeći tu zamisao, bilo je stoga naređeno bosanskom
sandžakbegu Husrevu da uznemirava gradove uz granicu i provaljuje na posjede Ivana
Karlovića i Bernardina Frankapana. Početkom veljače 1527. poslao je on svoje akindžije u
dolinu Gacke, odakle su plijenili i pustošili okolicu Brinja i Modruša sve do Kastva i
Metlike. 51
Stražareći uz Unu nije Ivan Karlović tada mogao stizati na sve strane, smatrajući da je u tom
času obrana Krupe od presudne važnosti za Hrvatsku. 52 Za svoje gradove Udbmu i Obrovac

47
Idem,o.c., I., p. 21.
48
Idem, O.C., I., p. 24, 25.
49
Idem, O.C., I., p. 28. 69
50
Staats Il. Hofarchiv, Wien; Klaić, O.C., V., p. 82-85.
51
Thalloczy-Hodinka, O.c., I., p. 611, 612.
52
Idem, O.C., I., p. 621; Laszowski, O.C., I., p. 44.

56
nije pokazivao toliku zabrinutost, vjerujući da će njihove dobro opremljene posade izdržati
turske napade. Od turskih provala i napada nije bio siguran i Nikola Zrinski, pa je početkom
ožujka iste godine zatražio od kralja Ferdinanda pomoć u baru tu, puškama i topovima, kako
bi ojačao obranu svojih gradova i posebno zaštitio rudnik Gvozdansko. 53
Nekako u isto doba, na prostoru između Save i Dunava izveo je naslovni srpski despot
Stjepan Berislavić Grabarski protunapad i preoteo Turcima utvrde u Erdutu, Borovu i
Vukovaru. 54 Njegova je očita namjera bila zaći turskoj posadi u Osijeku iza leđa, odatle je
protjerati i ovladati prijelazom preko Drave i drugim strateškim uporištima pomoću kojih bi
se zaustavilo dalje nadiranje osmanske, vojske prema zapadu. S vojnog gledišta bila je to
smjela zamisao za koju Stjepan Berislavić nije imao ni dovoljno vojnika ni ratne opreme, niti
je dobio ikakvu pomoć iz Hrvatske i Ugarske. S obzirom na to njegov je protunapad ostao bez
utjecaja na buduća zbivanja, jer su Turci spomenute utvrde ubrzo opet osvojili i u njih
smjestili jake posade.
Stalno uznemiravanje juga Hrvatske i opipavanje najranjivijih mjesta bila je prigoda Husrev-
begovu bivšem robu, oslobođeniku i ljubimcu, poturici Murad-begu Tardiću porijeklom iz
Šibenika, da stekne ratnu slavu. Naime, po prirodi vrlo ratoboran i zadojen osmanskim
duhom, duže vrijeme pratio je on stanje i raspoloženje posada u pojednim gradovima na
granici. Na temelju dobivenih obavijesti, stekao je Murad-beg čvrsta uvjerenja da bi gradovi
Ivana Karlovića, Obrovac i Udbina, lako mogli postati njegov plijen. Brzim pokretom vojske i
lakog topništva došao je on do Obrovca, čija se posada poslije nekoliko topovskih hitaca 3.
ožujka 1527. predala. 55
Prema sadržaju pisma vlastelina Ivana Kobasića od 4. travnja kapetanu Johannu
Helfenbergeru, tih se dana u blizini Udbine nalazio navodno ban Franjo Batthyany, gdje je
razbio neku tursku četu i od zarobljenih Turaka saznao da će provaliti preko Kupe ili upasti
do Krasa. 56 Okršaj s Turcima kod Udbine nije obeshrabrio Murad-bega, nego je požurio do
Obrovca i do sredine travnja osvojio Udbinu i kaštele Komić i Mrsinj. 57
Osvajanjem Obrovca i Udbine slomili su Turci otpor na jugu Hrvatske, gdje je u zaleđu
Splita, poput osamljena otoka u moru, izvan dosega njihove vlasti ostao jedino Klis.
Pad Obrovca i Udbine duboko se dojmio cjelokupne javnosti u Hrvatskoj, zbog čega je 28.
travnja bio sazvan Sabor u Cetinu. Okupljeni velikaši na Saboru: kninski biskup i topuski opat
Andrija Tuškanić, knezovi Nikola Zrinski, Vuk i Krsto Frankopani Brinjski, Juraj Frankapan
Slunjski i Cetinski, Stjepan Blagajski, Ivan Karlović i brojno plemstvo, izrazili su kralju
Ferdinandu oštro negodovanje da ne mari za obranu Hrvatske i ne drži se datih obećanja
prigodom izbora za kralja. Opisujući bijedno stanje u Hrvatskoj, slabosti obrane od Turaka i
boravak bana Franje Batthyanyja uglavnom izvan Hrvatske, sabornici su na kraju s ponosom i
nikad ugaslom sviješću o državnoj posebnosti, kralju poručili:
Neka zna vaše veličanstvo da se ne može naći da bi ikoji gospodar (vladar) s pomoću sile
Hrvatskom zavladao. Jer iza smrti našega posljednjega kralja, sretne uspomene Zvonimira,
slobodne se volje pridružismo kruni Kraljevstva Ugarske, a nakon toga sada vašemu
veličanstvu. 58
Odlučno držanje Sabora i suglasno s tim usmeno izlaganje hrvatskih poslanika, primoralo je i
kralja Ferdinanda da se još jednom pismeno izjasni i nešto učini prema izbornim obećanjima.
Što se tiče konjanika i pješaka, kralj je poslanicima i staležima dao do znanja da ih nije u

53
Thalloczy-Hodinka, o.c., I., p. 641. 54
54
Laszowski, O.C., I., p. 50.
55
ThaIIĆJCzy-Hodinka, o.c., I., p. 659.
56
Idem, o.c., I., p. 654.
57
Kuku/jević, Acta croatica, p. 222.
58
Chmel, Joseph, Actenstiike zur Geschichte Croatiens und Slavoniens in den Jahren 1526 und 1527, Wien
1846., p. 43-48.

57
stanju držati u Hrvatskoj, jer se sprema za rat protiv Ivana Zapolje, ali je zato primio u službu
bivšeg bana Petra Keglevića i naredio Nikoli Jurišiću da Bihać opskrbi ratnim potrepštinama i
pronađe način kako bi grad bio stavljen pod kraljevsku vlast.
Uoči zasjedanja Sabora u Cetinu bilo je 27. travnja napokon riješeno pitanje predaje
Medvedgrada i Rakovca grofu Ivanu Karloviću, 59 a ubrzo je kralj Ferdinand pridobio na svoju
. stranu i Stjepana Berislavića Grabarskog, Ludovika i Nikolu Pakračkog (Pekry), Ivana
Kaštelanovića od Svetog Duha, Ivana, Krstu i Franju Svetačke (Zempche), Ivana Hlapčića
(Alapy, Halapy) i druge, i tako ojačao svoju stranku sjeverno od Save.
Istodobno s jačanjem Ferdinandove stranke, opće prilike u Hrvatskoj nimalo se nisu
poboljšavale, o čemu svjedoči pismo Krste Frankapana od 29. svibnja senjskom biskupu
Franji Jožefiću, u kojem, između ostalog, kaže da nema dana od kako su Turci osvojili
Udbinu da ne pljačkaju i pustoše dobra u Hrvatskoj. 60 U takvim prilikama bilo je dovedeno u
pitanje i banovanje Franje Batthyanyja, pa u pismu poslanom iz Rače kod Bjelovara 6. lipnja,
ban objašnjava palatinu Stjepanu Bathoryju da se nije odrekao banske časti što ne želi služiti
kralju Ferdinandu, nego je toliko siromašan da ima samo 16 forinti. 61 Slično tome požalio se
14. lipnja i Krsto Frankapan biskupu Jožefiću kako nikad nije bio u većoj bijedi da čak ne
može ni u zalog posuditi novac.62 Bijedno stanje bana Franje Batthyanyja i upitnost njegova
daljeg banovanja, ubrzalo je potkraj srpnja odluku kralja Ferdinanda o postavljanju Ivana
Karlovića za bana. Na taj način želio je kralj olakšati Franji Batthyanyju obavljanje banske
dužnosti, a banu Ivanu povjeriti obranu Hrvatske od Turaka južno od Save. Staleži su tu
odluku prihvatili vrlo blagonaklono i među banovima je odmah uspostavljena dobra suradnja.
Iako stalno na oprezu zbog turskih provala i napada, priskakao je ban Ivan u pomoć svom
sudrugu u banovanju i sjeverno od Save, koji je potican od kralja Ferdinanda svim silama
radio na tome kako bi suzbio pristaše Ivana Zapolje.
Rasplet stranačkog sukoba ubrzala je vojna kralja Ferdinanda protiv Zapolje, čija je vojska 27.
rujna 1527. bila razbijena kod Tokaja. 63 Istoga dana smrtno je stradao ispred Varaždina i
Zapoljin nepokolebljiv pristaša knez Krsto Frankapan 64 Smrću kneza Krste nestao je vodeći
Ferdinandov protivnik u Hrvatskoj i glavni oslonac Zapoljine stranke, koja se nakon toga
počinje osipati, a tvrdokornije pristaše stizati kazna. Nasuprot zagrebačkom biskupu Šimunu
Erdodyju, među prvima je zagrebački Gradec iskazao svoju vjernost kralju Ferdinandu, pa je
suglasno tome kralj upozorio banove da poštivaju i brane njegove gradske slobode i
povlastice dobivene još od davnih vremena. 65
Zaokupljen ratom protiv Ivana Zapolje i slaveći pobjedu kod Tokaja, zanemario je, međutim,
kralj Ferdinand obranu Jajca u Bosni i cijele Jajačke banovine. Naime, jajački banovi Ivan
Horvat i Nikola Giletfy bili su prije tokajske bitke naklonjeni Ivanu Zapolji, da bi ubrzo
nakon njegova poraza prešli na Ferdinandovu stranu. Takav razvoj događaja zapravo je
zaskočio kralja Ferdinanda i nije se na vrijeme pobrinuo da Jajce i ostale gradove Jajačke
banovine opskrbi jačim posadama, hranom i streljivom. Samu obranu Jajca povjerio je on
nekom Stjepanu iz Gorbonoka (Kloštra), čija se posada sastojala od desetak vojnika.
Kaštelani ostalih gradova imali su još manje vojnika koji su se osjećali napušteni i
zaboravljeni. Pozorno prateći to stanje, zaključili su Husrev-beg i njegov suborac Murad-beg
daje prilika za napad koja se ne smije propustiti. Potkraj studenoga 1527. osvojila je
osmanska vojska Vinac, a desetak dana kasnije predalo se Husrev-begu Jajce. Do kraja iste

59
Laszo:vski, o.c., I., p. 28, 58, 61, 63, 64, 109.
60
Thalloczy-Hodinka, o.c., I., p. 673.
61
Idem, O.C., I., p. 682.
62
Idem, o.c. I., p. 679.
63
Laszowski, O.C., I., p. 77, 79, 81.
64
Idem, O.C., I., p. 80.
65
Idem.o.c.,I.,p.90,91.

58
godine Turci su redom osvojili gradove Sokol, Jezero, Greben, Komotin, Bočac, Zvečaj,
Levač, Krupu, Banja Luku, Vrbaški grad i druge, odnosno, cijelu Jajačku banovinu. 66
Nestanak Jajačke banovine bilo je zvono na uzbunu, jer su naselja i gradovi uz rijeku Unu bili
neposredno na udaru osmanske vojske. Isto tako bio je Turcima otvoren put sjeverno od Save
u Požešku i Križevačku županiju, što je ozbiljno zabrinulo i uznemirilo cjelokupno
stanovništvo i plemstvo na tom prostoru. Usporedo s tim razne i vrlo proturječne glasine
neprestano su rasplamsavale taj nemir i pothranjivale ga, dovodeći stanovništvo u očaj. To
više što se turski obruč između Save i Drave doista počeo stezati nakon propasti Jajačke
banovine, gdje će Turci u odnosu na ravničarski prostor primijeniti drugačiju strategiju u
širenju osmanske vlasti nego na južnim dijelovima Hrvatske.
Prema gotovo ustaljenom običaj u i početkom proljeća 1528. krenuli su "trkači i palikuće" iz
Bosne u pljačku i upali u Kranjsku do Novog Mesta, pričinivši dosta štete. Pismom iz Praga
10. travnja naredio je kralj Ferdinand banu Batthyanyju da suzbija turske provale, i da u svim
mjestima javno oglasi zabranu izvoza stoke u Italiju pod prijetnjom smrtne kazne i gubitka
svih dobara. 67
Daleko od glavnih poprišta zbivanja, obrana Klisa na jugu Hrvatske bila je na izdisaju.
Obraćajući se 15. svibnja dvorskom blagajniku (Gerendyju) za pomoć, senjski i kliški kapetan
Petar Kružić požalio se kako već tri godine drži Senj, Klis i Otočac a da, unatoč kraljevu
pismenom obećanju, nije primio nikakvu plaću. Pišući o žalosnim prilikama u kojima se
nalazi obrana Klisa između ostalog on kaže: Umiremo od gladi i svake nevolje. Neka vaša
milost zna sve što sam imao dao sam u zalog, blago, vjeru i dušu, a sada više nemam što dati.
Dok je toga bilo živio sam, branio i držao gradove kraljeve svjetlosti. Sada više dalje ne mogu
jer mi je svega nestalo od čega ljudi žive. 68
Na temelju dobivene obavijesti iz Slavonije javili su 28. svibnja 1528. dvorski savjetnici
kralju Ferdinandu da je Sulejman naredio sedmorici paša da napadnu i osvoje Morović,
Nijemce, Jaruge i Novigrad. 69 Tjedan dana od primitka te obavijesti javio je kralj Ferdinand
banovima Ivanu Karloviću i Franji Batthyanyju da su Turci opsjeli Morović, Jaruge i
Novigrad i naredio im da opsjednutima odmah priskoče u pomoć. 70 Pismom iz Đakova 4.
lipnja potvrdio je Ivan Tahy da se Turci zasigurno spremaju osvojiti Morović, a Husrev-beg
će provaliti do Požege i opustošiti cijelu okolicu. Na kraju pisma Tahy je također dodao kako
mu je upravo stigao glas da se turska vojska već nalazi u Gradiški. 71 Kako je završila ta
navodna opsada, nije poznato, ali je posve sigurno da Turci nisu tada osvojili Morović i ostala
mjesta.
Nagađanja i razne glasine kamo će Turci krenuti, iskoristio je Husrev-beg i početkom srpnja
preko Hrvatske provalio u Kranjsku sve do Ljubljane. 72 Na drugoj strani, javio je 6. srpnja
Stjepan Berislavić iz Laslova kod Osijeka palatinu Stjepanu Bathoryju da je golema turska
vojska, koja će uništiti i u prah pretvoriti ostatak Kraljevstva, prešla preko Save u Srijem. U
odnosu na toliku silu njegove su snage poput kapljice naspram mora. Osim njega, sa svojim
vojnicima jedino je na granici Ladislav More, pa ukoliko palatin ne pošalje pomoć i ne
preuzme njegove gradove, u roku od petnaest dana morat će ih napustiti. 73

66
Thalllxzy, Povijest Jajca, p. 218-229.
67
Laszowski, O.C., I., p. 98, 99.
68
Idem, O.C., I., p. 103, 104.
69
Ivić, Aleksa, Istorija Srba u Ugarskoj od pada Smedereva do seobe pod Ćarnojevićima (1459-1690), Zagreb
1914., p.71,nota 14.
70
Laszowski, o.c.. I., p. 104, 105.
71
Idem,0.c.,I.,p.106,107.
72
Klaić, O.C., V., p. 109.
73
Ivić, Aleksa, Spomenici Srba u Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji, Novi Sad 1910., p. 8.

59
Da bi uzvratio Husrev-begu istom mjerom, prešao je sredinom srpnja Ivan Tahy Savu i
provalio do Kotorvaroša, spalio grad i okolna sela, zarobio dosta ljudi i otjerao mnogo
stoke. 74
I na jugu Hrvatske nije bilo mira. Pismom od 20. kolovoza 1528. obavijestio je ban Ivan
Karlović iz Medvedgrada bana Batthyanyja da je od zarobljenih Turaka kod Udbine saznao o
skoroj turskoj provali u Kranjsku. 75 Primivši tu obavijest hitno je Batthyany zatražio pomoć
od dvorskog kancelara i egerskog biskupa Tome Szalahazyja. 76 Izjava zarobljenih Turaka bila
je doista istinita, pa je 20. rujna ban Ivan javio iz Mutnika banu Batthyanyju kako se sukobio s
Turcima i razbio ih pred vratima Udbine, ali da nije uspio pohvatati one Turke koji su otišli
pljačkati i pustošiti dobra kneza Bernardina Frankapana. Zapravo, njih je čekao tri dana i noći
u zasjedi na putovima kojima su obično prolazili. Suprotno njegovu očekivanju, oni su mu
ipak umakli, jer su na povratku krenuli stazom uz morsku obalu. Inače, koliko je od
zarobljenih Turaka mogao saznati, novi hercegovački sandžakbeg sprema se na provalu u
Hrvatsku i Kranjsku. 77 U pismu poslanom istoga dana iz Mutnika, obavijestio je ban Ivan o
tome i ljubljanskog i štajerskog potkapetana Nikolu Thurna, moleći ga da s vojskom krene
prema Metlici gdje se očekuju Turci, dok je on pozvao hrvatsku vojsku da se okupi u
Jastrebarskom kamo će i sam doći. 78

Prema očekivanju Husrev-beg je i po treći put provalio u Hrvatsku i Kranjsku i zaputio se


prema Metlici. Zajedno s njim bili su hercegovački sandžakbeg i veći broj vojvoda i
glasovitih ratnika. Početkom listopada javio je Petar Kružić iz Senja riječkom potkapetanu
Ivanu Rezanu da je velika turska vojska stigla do Otočca, pa ga moli neka o tome hitno javi
ostalim vojnim zapovjednicima. 79 Krajiška vojska sastavljena od Kranjaca, Korutanaca i
Hrvata, pod zapovjedništvom Bernardina Ritschana i bana Ivana Karlovića, spremno je
dočekala Husrev-bega. Pošto su Turskoj tri dana pljačkali i pustošili oko gornjeg toka Kupe,
5. listopada 1528. obje vojske našle su se oči u oči ispred grada Belaja nedaleko od Duge
Rese. U poslijepodnevnim satima počela je žestoka bitka u kojoj su Turci bili poraženi i
natjerani u bijeg, a najveći dio onoga što su napljačkali morali su ostaviti pobjedničkoj vojsci.
Dosta mrtvih i ranjenih bilo je na obje strane. Loše je prošao i ban Ivan zadobivši navodno
osamnaest rana koje su mu zadali Ritschanovi vojnici misleći da je turski vojvoda. 80
Uzajamne provale i trvenja na granici, pa i žestoke bitke nisu, međutim, 1528. dovele ni do
kakve promjene granice Hrvatske i Osmanskog Carstva. Zapravo, bile su one tek uvod u novu
Sulejmanovu vojnu, čiji je cilj bio osvajanje Beča.
Pripremajući se za tu vojnu još od jeseni l528., prvih dana proljeća 1529. naredio je sultan
Sulejman da se podigne most preko Save kod Šapca, i utvrdi Osijek. U najužoj vezi s tim
radovima obavijestio je potkraj travnja Bernardin Henyey kralja Ferdinanda da Turci grade
most kod Šapca a neki Mehmed-beg podiže drveni kaštel u Osijeku, odakle će Iako moći
pustošiti veće dijelove Slavonije. 81 Tko je bio taj Mehmed-beg iz Henyeyeve obavijesti nije
jasno. Nema sumnje da je riječ o smederevskom sandžakbegu i beogradskom muhafizu
(krajišniku) Mehmed-begu Jahjaogluu.
Poslije neuspjelih pregovora kralja Ferdinanda o produženju primirja, kojeg Turci u Hrvatskoj
nikad nisu poštivali, prema ratnom planu napustio je sultan Sulejman 10. svibnja Istanbul i

74
Klaić, O.C., V., p. 109.
75
Laszowski, O.C., I., p. 112.
76
Idem,o.c.,I.,p. 112,113.
77
Idem,o.c., I., p. 114,115.
78
Idem, O.C., I., p. 115,116.
79
Idem, O.C., I., p. 118.
80
ldem,o.c.,I.,p.119.
81
Idem,o.c., I., p. 159.

60
zaputio se u smjeru Beograda. 82 Potkraj istog mjeseca javio je ban Franjo Batthyany kralju
Ferdinandu da je Slavoniji zaprijetila golema opasnost od velikog vezira Ibrahim-paše, koji će
poharati čitav kraj između Save i Drave. 83 Koji dan kasnije naredio je kralj Ferdinand banu
Batthyanyju da se zdušno zauzme oko obrane od Turaka, ističući da ni u kojem slučaju ne
napušta Slavoniju. 84 Sredinom lipnja poslao je iz Palote Ladislav More de Chula kralju
Ferdinandu pismo, u kojem ga moli za hitnu pomoć Moroviću, jer će u protivnom Turci grad
u prvom naletu osvojiti. 85
Unatoč krajnje nepovoljnom razvoju vojnih i političkih prilika u Hrvatskoj, upinjao se kralj
Ferdinand da uspostavi na granici Hrvatske s Osmanskim Carstvom svojevrstan sustav
obrane. Istina, ta su nastojanja bila više izraz dobrih želja nego stvarnih snaga, a trebala su,
ako ništa drugo, da bar donekle vrate duboko poljuljanu vjeru u mogućnost obrane od nad
moći osmanske vojske. Pismom iz Speiera 21. travnja, javio je kralj banu Batthyanyju da mu
šalje u pomoć 1 500 pješaka i strijelaca iz Španjolske, ističući pritom neka budno pazi na
pokrete turske vojske na granici i o tome odmah izvijesti vojne zapovjednike u Kranjskoj.86
Na jugu Hrvatske bilo je uglavnom mimo, pa je 7. lipnja kralj Ferdinand nare- dio ban u Ivanu
Karloviću neka nipošto ne dopusti trgovanje Hrvata s Turcima kod Udbine, a još manje da se
zarobljeni Turci puštaju na slobodu bez banova znanja. 87
Redovito obavještavan s raznih strana o pokretu osmanske vojske i namjerama sultana
Sulejmana, imenovao je Ferdinand 23. lipnja 1529. krajiškim kapetanom i vrhovnim
zapovjednikom krajine u Slavoniji, neustrašivog ratnika i sposobnog vojskovođu, Ivana
Hoberdanca iz Slatine. 88 Isto tako uputio je i poziv plemstvu Požeške i Vukovske županije na
slogu i opći ustanak protiv Turaka. 89 S obzirom na dalji slijed događaja taj je poziv ostao bez
ikakva odjeka, jer su Turci do tog vremena Vukovsku županiju gotovo cijelu osvojili, i što su
najistaknutiji velikaši Požeške kotline, udruženi s najutjecajnijim velikašima Virovitičke,
Križevačke i Zagrebačke županije, podržavali protukralja Ivana Zapolju. Na taj način, općem
rasulu i slabljenju obrane u zemlji, uvelike je pridonosio i početak stranačkih borbi i sukoba
na sjeveru Hrvatske. Štoviše, u sklopu tih vrlo zapletenih odnosa, najgorljivije pristaše Ivana
Zapolje okupili su se 25. srpnja 1529. u Požegi i održali svoj Sabor. 90
U međuvremenu stigao je 17. srpnja Sulejman do Beograda, a 8. kolovoza utaborio se podno
Osijeka, čekajući da pontonski most na Dravi bude sagrađen. Za to je vrijeme veliki vezir
Ibrahim-paša ulagao mnogo napora oko njegove izgradnje, jer se most zbog visokog
vodostaja Drave gradio jedno noćište iznad Osijeka. Da bi olakšao kretanje vojske i ratne
komore, naredio je veliki vezir vojsci iz Anadolije neka pomoću drveća i granja zatrpava
močvarne bare i dublje kaljuže. Osim toga, bilo je u vojnom logoru izdano i naređenje da se
od okolnog stanovništva ništa ne oduzima, ne pale niti pljačkaju sela i ne odvode ljudi u
zarobljeništvo. Kad je most bio sagrađen, 13. kolovoza prešao je Sulejman preko njega i
utaborio se na lijevoj obali Drave. Idućeg dana prešla je Dravu i vojska iz Anadolije, a 15.
kolovoza most je bio porušen. 91 Dok je vojska rušila most, prevalio je Sulejman put do
Mohacsa, gdje se sastao s Ivanom Zapoljom 92 i odatle produžio prema Beču.

82
Behrnauer, WF.A., Sulaiman Tagesbuch suf seinem Feldzuge nach \Vien 1529. \Vien 1858., p. 9.
83
Laszowski, o.c., I., p. 166.
84
Šilić, Acta comitialia Regni Croatiae, Dalmatiae, Slavoniae, Monumenta spectamia JAZU, VoI. 33, Zagreb
1912., knj. I., p. 184.
85
Laszowski, O.C., I., p. 177.
86
Idem, O.C., I., p. 153.
87
Idem, O.C., I., p. 173, 174.
88
Idem, O.C., I., p. 184, 185.
89
Idem, O.C., I., p. 185-187.
90
Šišić, Acla comitialia..., I., p- 187, 188.
91
Behrnauer, O.C., p. 14-16.
92
Idem, O.C., I., p.16.

61
Prije nego što je Sulejman stigao u Osijek, pozvao je 3. kolovoza kralj Ferdinand hrvatsko
plemstvo na vojnu protiv Turaka i da stoji pripravno sa 1 370 konjanika koji će krenuti tamo
kamo im se naredi. Među pozvanima bili su ban Ivan Karlović, kapetan i dvorski savjetnik
Ivan Kaštelanović, grof Petar Keglević, knez Juraj Frankapan Slunjski, knez Nikola Zrinski,
knez Stjepan Blagajski, knez ovi Krsto i Vuk Frankapan Brinjski, grof Petar Kružić, kninski
biskup i topuski opat Andrija Tuškanić, vlastelin Mihajlo Budišić, kapetan Gašpar Križanić, te
vlastelini Ivan Kobasić i Stjepan Deshazy Susjedgradski. 93 Neki od njih, poput Petra
Keglevića, sudjelovali su u obrani Beča, iako su prethodno imali žestoke okršaje s pristašama
Ivana Zapolje, poglavito sa zagrebačkim biskupom Šimunom Erdodyjem. Prolazeći Srijemom
i dijelom Slavonije, Turci nisu usput napadali utvrđena mjesta i gradove. Po svemu sudeći,
Nijemci su se predali sultanu bez ikakve borbe. U Sulejmanovu dnevniku kaže se daje 30.
srpnja i Morović priznao vrhovnu vlast sultana. 94 Tom prigodom Morović je, medutim, samo
nominalno priznao tursku vlast, jer je i poslije završene opsade Beča 16. studenoga Ladislav
More molio kralja Ferdinanda za pomoć radi obrane Morovića. 95 Istoga dana uputio je
Ferdinand Moreu pismo, u kojem mu nareduje da se brine za obranu
Morovića. 96 Desetak dana kasnije javio je More kralju da Morović više neće moći održati. 97
Prema sadržaju tih vijesti očito da su Turci ubrzo nakon toga, vjerojatno već početkom
prosinca, zauzeli i Morović. Osvjanjem Nijemaca i Morovića proširili su Turci do kraja 1529.
svoju vlast na čitav Srijem i lijevu stranu Pobosuća. Granična crta izmedu Hrvatske i
Osmanskog Carstva približno je vodila iznad Osijeka zaobilazeći tvrđavu Korog, odakle se
spuštala prema Vinkovcima, od Vinkovaca Bosutom do utoka u Savu, zatim Savom do
Gradiške, gdje je skretala prema jugu potocima Jablanica i Vrbaška, prelazila Sanu do
Kamengrada, ispod kojeg je produžavala preko Grmeča i Plješevice i približavala se Baškim
Oštarijama i Kosinju sa širokim pojasom ničije zemlje.
Neuspjela opsada Beča 1529. kao daje odvratila pozornost velikaša na sjeveru Hrvatske od
turske opasnosti i ohrabrila pristaše Ivana Zapolje nakon njegova susreta sa sultanom
Sulejmanom. Međusobno zatiranje sukobljenih strana poprima u to vrijeme tolike razmjere da
postaje gotovo pogubnije od turskih napada. .
Takav razvoj događaja uvelike je koristio Osmanskom Carstvu u ostvarivanju njegovih
osvajačkih ciljeva i učvršćivanju vlasti na osvojenom prostoru. Prvih dana siječnja 1530. upali
su "trkači i palikuće" u Vinodol, osvojili i zapalili kaštel Novi a stanovništvo odveli u
zarobljeništvo. 98 Na stalne turske provale i pljačke tuže se u to doba također Senjani, Brinjani
i Otočani, i mole kralja Ferdinanda za pomoć. 99 Kralju Ferdinandu potužio se i Krsto
Frankapan Tržački da su 16. veljače Turci opljačkali cijelu gospoštiju tržačku i doprli do
zidova grada Tržca, odakle su odveli više od tisuću osoba obaju spolova, oko četiri stotine
konja i mnoštvo sitne i krupne stoke. 100 Potkraj veljače obratili su se kralju za pomoć i
stanovnici Bihaća, moleći ga da hitno pošalje vojnike i ratnu opremu kako bi se mogli obraniti
od Turaka. 101 O prilikama na granici rječito govori i pismo bana Ivana Karlovića upućeno 1.
ožujka vojskovođi Hansu Katzianeru von Katzensteinu, u kojem zbog silne nevolje od njega
traži novčanu pomoć i za kraće vrijeme stotinu vojnika. Isto tako moli ga da se pobrine i za
93
Laszowski, O.c., I., p. 207, 208.
94
Behrnauer, o.c., p. 14
95
Laszowski, O.C., I., p. 215.
96
Idem, o.C., r., p. 220.
97
Idem, O.C., I., p. 239.
98
Idem, o.c.,I., p. 249, 250.
99
Idem, O.C., I., p. 252,253.
100
Idem,o.c., I.,p. 271,272.
101
Idem, o.C., r., p. 261, 262.

62
smještaj prebjega ispod turske vlasti. 102 Tri dana kasnije javio je kapetan Nikola Thum da se
turska vojska okuplja oko Udbine 103 zbog čega krajiški zapovjednici moraju biti na oprezu.
Nepoznati potpisnik pisma od 24. ožujka upozorio je riječkog kapetana na pogibelj koja
prijeti od Husrev-begova ćehaje (zamjenika) Murad-bega Tardića, koji će možda napasti Klis
ili I krenuti u neku drugu provalu. 104
Kako je vrijeme odmicalo, prijeteće vijesti s granice postajale su sve učestalije, a obećava na
kraljeva pomoć malo je pristizala ili nikako nije dolazila. Prema izvještajima svojih uhoda,
očekivao je ban Ivan Karlović da će Turci napasti Bihać ili Ripač, ili poći u okolicu Senja. 105
Ti su izvještaji, uglavnom, bili dosta pouzdani jer su Turci ubrzo provalili do Brinja i
Otočca, 106 a 30. travnja javio je ban Ivan kapetanu konjanika Gašparu Karšanu da je turska
vojska preplavila Liku i Krbavu. 107 Dva dana kasnije poslali su kapetani Erasmo Obrićan i
Gašpar Karšan izvještaj Hansu Katzianeru o turskoj provali u okolici Klokoča. 108 Nagađanja
kamo će krenuti Murad-beg bila su također ubrzo razjašnjena napadom na Klis, ali gaje kliška
posada razbila ispred ulaza u grad. Kraće vrijeme zatim udarili su Turci po drugi put na Klis
bez ikakva uspjeha, počinivši jedino veće štete na poljima u okolici grada.109 Da bi donekle
smanjili turski pritisak na granici, sredinom srpnja upali su konjanici iz Bihaća do Knina,
pohvatali manji broj ljudi i odveli sitnu i krupnu stoku.110
Osim redovne vojske i akindžija, u borbi protiv Hrvata Turci tada sve više koriste poseban
vojni red sastavljen, uglavnom, od pokorenih kršćana i Vlaha stočara iz Bosne tzv. martoloze.
Načinom borbe oni se nisu razlikovali od akindžija, obavljajući na granici najprljavije vojne
poslove i ne prezajući ni od kakva zločina. Pljačka i otimačina, odvođenje ljudi i trgovanje
robljem, postaje njihov stalan izvor prihoda i sam način življenja. Poput razbojničkih družina,
martolozi postavljaju zasjede, prikradaju se izvorima, pojilištima stoke i naseljima, hvataju
ljude i otimaju sve što mogu ugrabiti. Obrana granice traži zbog toga još veći oprez, a život uz
granicu pretvara se u surovu pustolovinu. Borba protiv martoloza vodila se zato do
istrebljenja i bez ikakve milosti. Istodobno s provalama i napadima na jugu Hrvatske, nastavili
su Turci s izgradnjom i utvrđivanjem Osijeka, sagradivši ispred tvrđave vrlo prostranu i dobro
utvrđenu palanku. Te su radove s velikom zabrinutošću pratili krajiški zapovjednici i
neposredno ugroženi velikaši koji nisu bili toliko zaslijepljeni stranačkim strastima, strahujući
od novih turskih prodora i osvajanja u savsko-dravskom medurječju. .
Već prvih dana ožujka 1530. javio je ban Franjo Batthyany kralju Ferdinandu da su Turci u
Osijeku sagradili kaštel a grad opasuju zidovima, odakle će pružati pomoć pristašama Ivana
Zapolje s kojima su nedavno sklopili savez. 111 Iste godine, 16. ožujka, odgovorio je kralj banu
Batthyanyju da u interesu obrane zemlje osječki kaštel valja osvojiti ili razoriti, jer će u
protivnom Turci iz Osijeka Iako moći provaljivati i odvoditi podložno stanovništvo iz okolnih
mjesta. 112 Pismo slična sadržaja poslao je 2. svibnja kralju Ferdinandu i vojvoda Pavao Bakić,
u kojem kaže da se u Osijeku naseljavaju Turci i da su podigli čvrst toranj, ogradili ga
zidovima i grad opskrbili različitim ratnim oruđima, odakle će osvojiti sve obližnje gradove i

102
Idem, o.C., r., p. 265, 266.
103
Idem, O.C., r., p. 266.
104
Idem, o.c., I., p. 298, 299.
105
Idem, o.c., I., p. 307, 308.
106
Idem, O.C., I., p. 314.
107
Idem, O.C., I., p. 315, 316.
108
Idem,o.c., I., p. 317.
109
ldem, O.C., I., p. 336.
110
Idem,o.c., I., p. 367.
111
Idem, O.C., I., p. 268.
112
Idem, o.c., I., p. 294.

63
utvrde između Drave i Save. 113 Podržavajući pristaše Ivana Zapolje, sredinom srpnja prešli su
Turci Savu i strahovito opustošili Orahovicu i Mikleuš, posjede Ladislava Morea, čije
stanovništvo je potražilo spas u bijegu. 114

Šurovanje pristaša Ivana Zapolje s Turcima dovodilo je do moralnih i ljudskih padova, o


čemu svjedoči optužba protiv upravitelja vranskog priorata Ivana Tahyja i despota Stjepana
Berislavića Grabarskog da su hvatali kršćanske dječake i djevojčice i predavali ih Turcima,
koji su ih zatim odvodili u krajeve pod njihovom vlašću. 115 Nasilničko ponašanje protivnika
kralja Ferdinanda poprimilo je takve razmjere da je orahovički kaštelan Stjepan Škiljanović
25. kolovoza javio Ludoviku Pakračkom kako su Ivan Tahy, Stjepan Berislavić i Petar
Markus gori nego rođeni Turci. 116

Zatišje na granici južno od Save nije dugo trajalo, jer su potkraj kolovoza Turci upali u
Vinodol. 117 Napad "trkača i palikuća" između Kupe i Save očekivao je također ban Ivan
Karlović, zbog čega je uputio poziv Hansu Katzianeru neka dođe s vojskom u Turopolje. 118
Četvrtog rujna upozorilo je Ratno vijeće Hansa Katzianera da izbjegava sukobe sa
zagrebačkim biskupom Šimunom Erdodyjem i ostalim pristašama Ivana Zapolje, jer očekuju
tursku pomoć iz Osijeka. 119 Prema očekivanju bana Ivana, Turci su 7. rujna prešli Kupu i
krenuli u pljačku do Save, ali nisu počinili veće štete. 120 Pozivom na obavijest ptujskog
kapetana Luke Bamsa, o turskim pripremama u Osijeku javio je 21. rujna Hansu Katzianeru iz
Graza i Andreas Hol1enegh, napominjući da će idućeg mjeseca osječki paša krenuti na
četovanje. 121
Držeći krajiške zapovjednike u stalnoj napetosti, i manjim upadima i provalama odvraćajući
njihovu pozornost od stvarnih namjera osmanske vojske, početkom studenoga 1530. osvojio
je Husrev-beg Kobaš na ušću Orljave u Savu. 122 U vojnom pogledu bio je to značajan uspjeh i
gotovo ključ kojim su se Iako mogla otvoriti vrata ne samo Posavine i Požeške kotline, nego
li većeg dijela Slavonije i uopće sjevera Hrvatske. Istog mjeseca, gradeći drvenu utvrdu u
Kobašu, oplijenio je i popalio Husrev-beg znatan dio Posavine, osobito Oporovac, Bijelu
Stijenu, Kreštelovac i većinu posjeda plemića Svetačkih u široj okolici Novske. 123 Osvajanje
Kobaša i stvaranje turskog uporišta na lijevoj obali Save bilo je, doista, zvono na uzbunu
velikašima čiji su se posjedi našli neposredno ugroženi. Pod vodstvom Ivana Tahyja i uz
pomoć zagrebačkog biskupa Šimuna Erdody ja bila je zato hitno okupljena vojska da
onemogući Turcima utvrđivanje i odbaci ih preko Save. Napad na Kobaš, Husrev-beg je
spremno dočekao i u žestokom boju obranio osvojeno, nanijevši pritom Ivanu Tahyju težak
poraz. 124 Do kraja prosinca 1530. sagradio je Husrev-beg utvrdu u Kobašu i opskrbio je
topovima iz Jajca, odakle su Turci ugrožavali sva mjesta uzduž Save i na obroncima Dilja,
Papuka, Krndije i Požeške gore. 125

113
Ivić, Spomenici..., p. 36, 37.
114
Laszowski, o.c., I., p. 369.
115
Idem, O.C., I., p. 386. 77.
116
Idem ,o.c., I.,p. 394.
117
Idem, o.c., I., p. 398.
118
Idem, o.c., I., p. 403.
119
Idem,o.c., I., p.407.
120
Idem,o.c.,I.,p.410.
121
Idem,o.c., I., p.426.
122
Šišić, Acta comitialia..., Io,t>. 269; Laszowski, Ooc., I., p.453.
123
Laszowski, O.C., I., p. 452; Sišić, Acta comitialiao.., I., po 269.
124
Sišić, Acta comitialia..., I.. p. 270.
125
Laszowski, O.C., IIo, p. 3, 40

64
Napadajući uvijek na više strana stigli su Turci prije Božića 1530. do Brinja, opsjeli grad i u
dva ne uspjela juriša pokušali ga osvojiti. 126 Primirje sklopljeno 25. prosinca 1530. između
kralja Ferdinanda i sultana Sulejmana u trajanju do 1. svibnja 1532. slabo se na granici
poštivalo, iako nije bilo većih sukoba.
Sredinom travnja 1531. upali su "trkači i palikuće" do Velike Gorice i opustošili okolicu
grada Zelina, odakle su više od pet stotina ljudi odveli u ropstvo. 127 Okupljanje turske vojske
u Lici početkom svibnja, uznemirilo je posadu i vojne zapovjednike u Bihaću,
pretpostavljajući da se ona sprema na neku provalu ili će napasti neki od gradova na granici.
Samo koji dan kasnije taje vojska upala do Brinja, a 18. svibnja javili su Petar Čolnić i Grgur
Gojmerčić iz Modruša Hansu Katzianeru da su razbili tursku četu pod vodstvom Deli Radića i
oslobodili zarobljene Brinjane. 128 Manje čete turske vojske krstarile su također i u okolici
Zagreba, pa je 22. lipnja Salvator Prenzinger zatražio od Hansa Katzianera hitno pomoć
Zagrebu jer bi ga ubrzo mogli napasti Turci. 129 Na turske izazove nije mirovala ni druga
strana, zbog čega su Husrev-beg i Murad-beg uložili banu Ivanu Karloviću i kapetanu Ivanu
Piichleru prigovor o izvršenoj provali kod Novog i Bilaja u Lici. 130 Što su, međutim, Huserv-
begove snage prije toga iz Kobaša upale u Požešku kotlinu i opustošile sela i na povratku
odvele dosta ljudi i stoke, 131 nije Husrev-beg smatrao da na taj način krši dogovoreno
primirje.
Živeći stalno na oprezu i čekajući dalji razvoj događaja, umoran od brojnih bitaka s Turcima i
nevolja koje su ga pratile u životu, umro je 9. kolovoza 1531. u Medvedgradu neustrašivi
ratnik i potomak prastarog hrvatskoga plemstva strasno vezan uz rodnu grudu, ban Ivan
Karlović. 132 Odlaskom bana Ivana u vječnost nestala je s vojne i političke pozornice Hrvatske
jedna od najmarkantnijih ličnosti toga doba, prema kojoj su iskazivali poštovanje prijatelji i
protivnici, posebno turske vojskovođe i ratnici. Zapravo, u sudbonosnom vremenu njegovom
smrću ostala je Hrvatska obezglavljena, jer je bansku dužnost napustio i Franjo Batthyany.
Suočen s tom činjenicom nije kralj Ferdinand imao pogodne osobe za bansku dužnost, već je
suprotno starinskom ustavu Hrvatske postavio topuskog opata i kninskog biskupa Andriju
Tuškanića za banskog namjesnika i tako uveo u život novu čast koja u političkom životu
Hrvatske nije do tada bila poznata.
Smrt bana Ivana osokolila je turske vojskovođe na granici pa su, unatoč primirju, desetak
dana od njegove smrti opsjeli Krupu. 133 Isto tako poslao je Murad-beg preko Hrvatske u
Kranjsku svoje martoloze, koji su opustošili okolicu Kočevja, Metiike i Ćrnomelja. 134
O žalosnim prilikama u Hrvatskoj poslije smrti bana Ivana, izvijestio je 25. studenoga 1531.
Stjepan Deszhazy iz Želina Hansa Katzianera, ističući da u Hrvatskoj nema upravitelja niti se
itko brine za javno dobro, zbog čega bi je mogle snaći još veće nevolje. 135 Zloguki mir na
granici upućivao je na zaključak da se Turci u potaji spremaju na veliku vojnu, što je ubrzo
bilo i potvrđeno.
Stradanja stanovništva, razaranja posjeda i naselja u pograničnim provalama i čarkama, ma
koliko pogubna i teška, bila su tek međučin stravičnih prizora koji će se zatim odigrati na
sjeveru Hrvatske. Naime, na povratku s treće Sulejmanove vojne iz Ugarske ispod Kiszega,
126
Idem,o.c., I., p. 460.
127
Idem, o.c., II., p. 26.
128
Idem,o.c.. II., p. 34,35.
129
Idem, o.c., II., 52.
130
Idem,o.c.,II.,p.53,54. 131 132
131
Šilić, Acla comitialia..., I., p. 270.
132
Laszowski, o.C., II., p. 72, 73.
133
Idem, O.C., II., p. 76.
134
Idem,o.c.,II.,p.77.
135
Idem, O.C., II., p. 92.

65
kojeg je junački branio i obranio Hrvat Nikola Jurišić, potkraj rujna 1532. preplavila je
tosmanska vojska ondašnju Slavoniju. Zajedno s cijelom svojom svi tom prošao je tada
između Varaždina, Virovitice, Voćina, Slatine, Našica i Đakova i. sultan Sulejman, a
cjelokupna zapadna Slavonija bila je prepuštena strahovitoj pljački i haranju osmanske
vojske. U tim danteovskim prizorima vladavine ognja i mača, zlu sudbinu doživjela je i
Požega. Snage velikog vezira Ibrahim-paše osvojile su Požegu na juriš, temeljito opljačkale i
zapalile grad. 136 Prema bilješci turskog kroničara Dželalzadea, Požega je u to doba bila
golemi grad s gotovo pedeset tisuća stanovnika. 137 Iznoseći taj podatak nema sumnje da je
Dželalzade višestruko pretjerao, to više što cijela Požeška županija jedva da je u to vrijeme
imala toliko stanovnika. Tom prilikom očito je stradalo samo požeško podgraše, jer samu
tvrđavu Turci nisu ni osvajali. U prilog tome govore i podaci da na povratku s vojne 1532.
nisu Turci uopće ni opsjedali ni osvajali tvrde gradove. Za takve pothvate, kako zbog
poodmaklog doba godine, tako i zbog poljuljanog borbenog morala vojske koja se vraćala s
neuspjele vojne, oni više nisu imali ni volje ni snage, a još manje potrebnog topništva u
opsadi tvrđava i gradova. Osim toga, njihovu vojnu pokretljivost i udarnu sposobnost
sputavao je, također, golemi ratni pljen i nekoliko tisuća zarobljenih ljudi koje su tjerali iz
Ugarske, Štajerske i sjeverne Hrvatske. 138 Vojnom do Kiszega 1532. završilo je prvo
razdoblje osvajačkih ratova sultana Sulejmana, u I kojem se granica između Hrvatske i
Osmanskog Carstva iz 1530. nije mijenjala.

136
Hammer, O.C., II., p. 452; Šilić, Acla comilialia..., I., p. 466.
137
Thllry, O.C., Musztafa Dselalzade, II., p. 219.
138
Hammer,o.c., II., 96.

66
GUBITAK SLAVONIJE I KLISA 1537. GODINE
Neprestani ratovi sultana Sulejmana Kanunija silno su iscrpili ljudske i materijalne snage
Carstva, pa je i Turcima bio potreban predah u ostvarivanju osvajačkih ciljeva. Koristeći
upravo taj predah, sklopio je 1533. kralj Ferdinand sa sultanom Sulejmanom primirje, a
nedugo zatim priznali su njegovu vlast i najistaknutije pristaše Ivana Zapolje. Prelaskom
zagrebačkog biskupa Šimuna i brata mu Petra Erdody ja na Ferdinandovu stranu, izgubila je
Zapoljina stranka na sjeveru Hrvatske oslonac, pogotovo nakon smrti Zapoljina najodanijeg
sljedbenika i palatina Ivana Banića. Na taj način bio je najzad završen stranački rat i opće
stanje u zemlji pokazivalo je znakove smirivanja i popuštanje unutrašnjih napetosti.
Pitanje izbora.i postavljanje novoga bana zaokupljalo je i dalje političku javnost, osobito od
smrti kninskog biskupa Andrije Tuškanića početkom svibnja 1533. kad je i bansko
namjesništvo bilo ispražnjeno. Između neposrednih takmaca za bansku čast: Ludovika
Pakračkog, Petra Keglevića, Nikole Zrinskog Starijeg, Stjepana Blagajskog i drugih, odlučio
se kralj Ferdinand za Petra Keglevića kojeg je imenovao svojim povjerenikom ili
namjesnikom u Kraljevinama Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji. Preuzevši spomenutu dužnost,
predsjedavao je Petar Keglević u Zagrebu 24. lipnja 1533. Saboru, na kojem su se zajedno
okupili staleži Hrvatske i Slavonije, što će ubrzo postati ustaljeni običaj da obje Kraljevine
imaju samo jedan Sabor.
Primirje sklopljeno s Turcima, uglavnom se poštivalo, iako manje pljačkaške provale preko
granice nisu izostale. Sredinom svibnja 1534. upali su martolozi preko Hrvatske u Kranjsku
do Kostela i Osilnice, odakle su odveli 17 ljudi i oteli 30 konja. 1 Mjesec dana kasnije javio je
iz Bihaća Petar Keglević kralju Ferdinandu da su Turci pustošili na poljima oko Bihaća,
hvatali ljude i otimali stoku, ali ih je posada iz grada razbila i protjerala. Druga jedna turska
četa došla je pod Ripač, kojoj su Keglevićevi vojnici zašli iza leda i neočekivano je napali.
Iznenađeni Turci bili su strahovito potučeni, tako da se samo nekolicina uspjela spasiti
bijegom. Isto tako nahrupili su 31. svibnja Turci u Bosiljevo, posjed kneza Vuka Frankapana,
gdje su pohvatali i poveli sa sobom oko 250 žena, djece i muškaraca. Uz pomoć kneževih
službenika diglo se protiv Turaka cjelokupno stanovništvo, napalo ih sa svih strana,
oslobodilo sve zarobljene i natjeralo turske pljačkaše u bijeg. Na povratku s neuspjele provale
sačekao je Keglević Turke i zarobio neke od njih, koji su izjavili da ih je poslao Husrev-beg
radi uznemiravanja. Osim toga da Husrev-beg okuplja vojsku, pa će vjerojatno obnoviti
Udbinu ili
potrti ljetinu na poljima oko Bihaća i Ripča kao što je nedavno učinio u okolici Klisa, ili
možda graditi utvrdu u Gradiški na desnoj obali Save. Prema povjerljivim izvještajima koji su
Kegleviću pristizali, Turci su stalno dolazili pod Klis i bilo je samo pitanje vremena kad će ga
napasti. 2 Do kraja 1534. vladalo je ipak na granici zatišje, premda su Turci 37 dana bez
uspjeha opsjedali Klis. 3 U miru je također protjecala i 1535. godina, u kojoj izbor bana
ponovno izbija u prvi plan. Naime, nezadovoljan svojim položajem, a još više da je banska
čast navodno obećana Ludoviku Pakračkom, povukao se Petar Keglević u svoj grad Kostel u
Hrvatskom zagorju, odakle je 11. srpnja otkazao kralju Ferdinandu svaku javnu službu.

1
Jug, Stanko, Turški napadi na Kranjsko in Primorsko od prve tretjine 16. stoletja do bitke pri Sisku (1592),
Zgodovinski časopis, Ljubljana 1955., Letnik IX_, p. 27.
2
Laszowski, O.c.. II., p. 205-207.
3
Idem, o.c., II., p. 220.

67
Odgovorivši istom 31. kolovoza na Keglevićevo pismo, kralj je obećao namiriti dugovanje za
njegovu službu i zamolio ga neka i dalje radi u korist općeg dobra. 4
Početkom rujna sastao se u Topuskom i Sabor, na kojem su okupljeni staleži uložili kralju
Ferdinandu oštar prosvjed, tražeći od njega da se brine za obranu Hrvatske od turskih napada,
i da se u zemlji uspostavi vladavina prava. U protivnom neka im vrati ispravu o izboru za
kralja u Cetinu, a oni će vratiti povelju u kojoj su njegovi izaslanici zajamčili Hrvatskoj stara
prava i povlastice i obećali pomoć u obrani zemlje.
Na predstavku Sabora istoga mjeseca kralj je Ferdinand požurio s odgovorom, obećavši da će
smjesta izabrati i postaviti banove te se pobrinuti za mir i obranu zemlje. Zahtjev hrvatskih
staleža za imenovanje bana podržao je i Ugarski sabor održan 19. studenoga u Požunu.
Odgovarajući Ugarskom saboru u prosincu 1535., kralj je opet ponovio kako je pripravan
imenovati bana i ublažiti tegobe staleža na sjeveru Hrvatske. Međutim, prolazili su i prvi
mjeseci 1536. da se u tom pogledu, unatoč opetovanim obećanjima, nije ništa dogodilo, pa je
Hrvatska i dalje ostala bez svoga bana i vrhovnoga vojnog zapovjednika. Takvo stanje
postajalo je sve opasnije, jer se sa istoka približavala orkanska oluja čije posljedice u tom času
nije nitko mogao ni sagledati. Pogotovo što su turski napadi do tada bili usmjereni prema
jugu, dok je sjever Hrvatske u osvajačkim planovima sultana Sulejmana bio i ostao sporedno
ratište, i što su osvajanja na tom prostoru od 1526. do 1532. vođena samo zbog toga da
osiguraju osmanskoj vojsci kopneni i vodeni put u plodnu Panonsku nizinu. U spomenutom
razdoblju taj je prostor bio prepušten vojnom djelovanju smederevskog i bosanskog
sandžakbega, kojima je, pored ostalih, bio jedan od osnovnih zadataka da manjim upadima i
uznemiravanjima što više razjedine i oslabe stranački zavađene velikaše i skrenu njihovu
pozornost od glavnih osvajačkih ciljeva Sulejmana Kanunija. Izvršavajući smišljeno te
zadatke: osvajanje i utvrđivanje Osijeka, Morovića i Nijemaca, zatim svih utvrda i naselja na
lijevoj strani Pobosuća i Kobaša na ušću Orljave u Savu, sustavno je pripremana strateška
osnova za opći napad u dravsko-savskom međurječju. Širenje osmanske vlasti na tom
prostoru bilo je od posebne vojne i gospodarske važnosti za Osmansko Carstvo, gdje je i samo
vođenje rata bilo mnogo lakše nego na jugu Hrvatske, a opće koristi neusporedivo veće.
U skladu s tim, već prvih mjeseci 1536. nezadrživo se približavao završni čin davno otpočete
drame, kojoj je povijest unaprijed odredila tragičan završetak. Vijesti koje su pristizale iz
pograničnih krajeva ozbiljno su upozoravale na predstojeću opasnost, posebno od Husrev-
begovih snaga iz Bosne. Na pripreme i okupljanje Mehmed-begove vojske u Srijemu i okolici
Osijeka, obraćana je manja pozornost, o čemu govori odluka hrvatsko-slavonskih velikaša
koji su okupili vojsku i utaborili se na Dilj-gori iznad Broda da bi zapriječili Husrev-begu
prijelaz preko Save. Petoga srpnja javio je vojvoda Pavao Bakić iz Gyora savjetnicima kralja
Ferdinanda da se smederevski i bosanski snadžakbeg, odnosno, Husrev-beg i Mehmed-beg
Jahjaoglu, ozbiljno spremaju na osvajanje u Slavoniji, upozorivši ih da će Turci ako osvoje
Ivankovo lako osvojiti Đakovo i Gorjane. 5 Koji dan kasnije obavijestio je Bakić ponovno
kraljeve savjetnike da se turska vojska naveliko prikuplja i da će u najskorije vrijeme napasti
Slavoniju, u prvom redu posjede despota Stjepana Berislavića. 6 Krajem istog mjeseca
odgovorilo je Donjoaustrijsko vijeće Bakiću kako mu je poznato da će Turci preko Save, pa
ga moli da ih i dalje o tome izvještava. 7 Drugoga kolovoza poslao je Bakić iz Pape
savjetnicima hitno pismo, u kojem piše da su Turci prešli Savu i osvojili despotove posjede
Brod, Jaruge i Novigrad, kao i šest kaštela čija mu imena nisu poznata. 8 Vijest da su Turci

4
Idem, o.c., II., p. 249,250; Bojničić, Ivan, Kraljevske darovnice odnoseće se na Hrvatsku, Vjesnik kr. zem,
arkiva, knj. VII., p. 205.
5
Ivić, Spomenici..., p. 143.
6
Idem, o.c., p. 145.
7
Laszowski, o.c., II., p. 286.
8
Ivić, Spomenici ..., p. 146.

68
prešli Savu potvrdio je pismom od 3. kolovoza iz Varadina i naslovni biskup Ivan iz Lunda. 9
Sljedeći dan javili su kraljevi savjetnici Bakiću da su primili njegovo pismo, te ga ujedno
obavještavaju da će u slučaju veće opasnosti hrvatskoj vojsci pri teći u pomoć Hans Katzianer
s 200 vojnika. 10 Istoga dana uputili su gradski sudac i vijeće iz Ptuja štajerskom vicedomu
Mihajlu Meixneru pismo, u kojem javljaju kako su od uhoda i Petra Erdodyja saznali da su
Turci prešli Savu kod Broda, ali da se hrvatska vojska s njima još nije sukobila. 11 Pišući 5.
kolovoza, izvijestio je dvorski sudac Aleksije Turzo iz Galgocza Donjoaustrijsko vijeće da se
hrvatska vojska nalazi kod Orahovice, a bosanskom sandžaku Husrev-begu dolazi u pomoć
smederevski sandžak Mehmed-beg. 12 Dan poslije javio je Nikola Jurišić iz Kiszega istom
vijeću o turskoj provali i osvajanjima u Slavoniji, kao i o nadmoći osmanske vojske nad
hrvatskom, koja se pred Turcima povukla u tvrde gradove. S obzirom na takav odnos snaga
Turci mogu po volji pustošiti prostor između Save i Drave. 13 A 10. kolovoza pisao Pavao
Bakić ponovno iz Gyora da su Hrvatskoj i diplomat Turci osvojili posjede Stjepana
Berislavića: Dobor, Brod, Jaruge, Novigrad, Garčin i Pleternicu, gdje su odmah smjestili
svoje posade. Isto tako Vinicu, Vratnu i Babinu Gredu, I koje su ujedno i spalili. 14
Obaviješten o tim događajima, izvijestio je 13. kolovoza kralj Ferdinand Donjoaustrijsko
vijeće da je u hrvatskoj vojsci došlo do oštrih trvenja između vojskovođa te da će u slučaju
veće opasnosti od Turaka poslati u pomoć vojsku na čelu s Hansom Katzianerom. 15 Nasuprot
tome, 20. kolovoza pisao je Pavao Bakić iz Gyora kralju da su Turci u Brodu smjestili posadu
od 500 vojnika; od toga 500 bešlija (krajiško lako konjaništvo s dnevnom plaćom od 5 akči),
500 azapa i 500 martoloza, a nedaleko od Osijeka podižu pored Drave utvrdu, odakle će
nesmetano moći provaljivati i pustošiti po županijama Baranya, Somogy i Zala. 16 Tjedan dana
kasnije pisao je Bakić opet kralju o prilikama u Slavoniji, gdje su Turci osvojena mjesta dobro
utvrdili, odakle ostalim gradovima i naseljima prijeti velika opasnost. Osim toga, primio je i
obavijest da su Turci zauzeli Sv. Juraj (Đurad) pored Drave nedaleko od Osijeka i Valpova i
utvrdili ga, a podigli su i utvrdu u mjestu zvanom Polocske (Perechke), također pored Drave,
udaljenom oko četiri milje uzvodno od Osijeka. 17 Izvještaji krajiških zapovjednika i pojedinih
velikaša krajem ljeta i prvih mjeseci jeseni 1536., o turskim osvajanjima između Save i Drave,
bili su i dalje dosta uopćeni, a za pojedina mjesta netočni i proturječni. Tako je polovicom
rujna Ladislav More javio kralju da su Turci za posljednjih 14 dana osvojili trinaest utvrda i
kaštela medu kojima i Požegu, odakle se razbježalo plemstvo i ostalo stanovništvo. 18 Sedam
dana kasnije izvijestio je Pavao Bakić dvorske savjetnike da će Mehmed-beg poslije osvajanja
Đakova i Gorjana vjerojatno napasti Valpovo, grad Petra Perenya. 19 Nekako u isto vrijeme
poslao je i zagrebački biskup Šimun izvještaj da su Turci u Brodu smjestili posadu od 1 500
vojnika i osvojili oba kaštela zvana Gradište, točnije Gradac, zatim utvrde u Doboru,
Jarugama, Novigradu i Dubočcu. 20 Krajem rujna obavijestio je Aleksije Turzo iz Galgocza
kralja Ferdinanda da se Mehmed-beg opet sprema na osvajanje još koje od obližnjih utvrda u
Požeškoj županiji. Stanovništvo se inače, uglavnom, razbježalo i napustilo je svoja selišta,
mada ima dosta i onih koji se predaju Turcima i prepuštaju sudbini. Osim kmetova čine to i

9
Laszowski, O.C., II., p. 288.
10
Ivić, Spomenici..., p. 147.
11
Laszowski, o.c., II., p. 289, 290.
12
Idem,o.c.,II.,p.291.
13
Idem,o.c., II., p. 292.
14
Ivić, Istarija Srba u Ugarskoj..., p. 117, nota 25.
15
Laszowski, O.C., II., p. 294.
16
Ivić, Spomenici..., p. 148.
17
Idem, O.C., p. 148
18
Idem, O.C., p. 162; Laszowski, O.C., II., p. 298.
19
Idem, O.C., p. 152.
20
Idem, o.c., p. 162.

69
pojedini plemići i velikaši koji su čak i skloni Turcima. Naime, Mehmed-begje razglasio da se
svima onima koji dobrovoljno priznaju Ivana Zapolju za kralja (zapravo, osmansku vlast)
neće ništa zla dogoditi i bit će pošteđeni oni i njihov imetak. S tim u vezi Turzo napominje da
ima priličan broj onih koji se doista odazivaju tom pozivu i predaju Turcima, pa moli kralja za
hitnu pomoć. 21 Potkraj listopada javio je dvorski savjetnik Luka Marenczy da su Turci poslije
opsade Orahovice otišli prema Mikleušu i Sopju, i da su nedaleko Sopja opustošili Cadavicu a
stanovništvo odveli. 22
Na brojne izvještaje o turskim osvajanjima između Save i Drave i vapaje za pomoć, nije kralj
Ferdinand poduzimao išta vrijedno spomena, jer je samo ponavljao već ranije data obećanja.
U vlastitoj nemoći da se odlučno suprotstavi Turcima, poslao je on 5. studenoga iz Wiener-
Neustadta pismo zagrebačkom biskupu Šimunu u kojem javlja da je odredio Hansa
Katzianera da priskoči s vojskom u pomoć i udari na Turke. 23 Pismo istog sadržaja poslao je
kralj i Petru Erdody ju, ali od pustih obećanja i lijepo sročenih riječi nije bilo ništa osim
mrtvih slova na papiru. 24 Zapravo, krajiški zapovjednici i vodeći velikaši bili su posve
prepušteni sami sebi u obrani Slavonije, odolijevajući nadmoćnim turskim snagama koliko su
mogli i umjeli, boreći se odlučno i gineći u obrani svojih posjeda.
Prema izvještajima Ladislava Morea i Ludovika Pakračkog, Turci su do sredine studenoga
1536. osvojili Đakovo, Gorjane, Podgorač, Palinu, Levanjsku Varoš (Nevna), Sedlak,
Suboticu (Zombathel), Gradišku i tvrdi grad Korog. U istom izvještaju More posebno ističe da
su također Orahovica i tvrđava Našice vrlo ugroženi, i da im prijeti neposredna opasnost da ih
Turci osvoje. 25
Potkraj studenoga poslao je zagrebački biskup Šimun iz Dubrave dvorskom savjetniku Franji
Batthyanyju pismo, u kojem kaže da se Turci ponovno spremaju na osvajanje između Save i
Drave. Između ostalog, biskup posebno ukazuje na teške posljedice od gubitka Broda, i da su
Husrev-beg i Mehmed-beg razglasili da će svakome tko se sam pokori sultanu ili Ivanu
Zapolji biti zajamčeni mir i sigurnost posjeda. Podložno stanovništvo doista se odaziva tom
pozivu i više ne sluša svoje zemljišne gospodare. Ne samo da se dobrovoljno pokorava
Turcima, nego prelazi i na islam, a koliko je njemu poznato, islam je prihvatilo do tada više
od četrdeset tisuća osoba. 26
O teškim prilikama u Slavoniji pisao je 3. prosinca biskup Šimun i kralju Ferdinandu. U
pismu kaže da Mehmed-beg prikuplja svježe snage iz Bosne i sprema se za novi napad. Silno
zaplašeno stanovništvo natjerano je u očaj, prepušta se svojoj zloj sudbini i prelazi na islam. S
njegova posjeda Sopja podložnici su se uglavnom razbježali, a on svakog dana očekuje da će
ga Turci osvojiti. Iz središnjeg dijela Slavonije neprestano stižu glasovi da se Turcima ne
predaju samo kmetovi nego i plemići. Da nevolja bude veća Drava se izlila iz korita i
poplavila golema prostranstva, pa siromašni i od straha izbezumljeni svijet nema kamo da bi
spasio
sebe i svoju imovinu. 27
21
Laszowski, o.c., II., p. 304.
22
Ivić, Spomenici..., p. 162, 163; Laszowski, o.c., II., p. 298.
23
Laszowski, O.C., II., p. 308, 309.
24
Idem, O.C., II., p. 309, 310.
25
Idem, O.C., II., p. 298; Ivić, Spomenici..., p. 162.
26
Idem, o.c., II., p. 311. U prikazivanju vjerskih prilika u Slavoniji za osmanske vladavine, spomenuti izvještaj
zagrebačkog biskupa shvaćen je kao vjerodostojno svjedočanstvo, iako je daleko od stvarnosti i višestruko
preuve- ličan. I deseterostruko manji broj prijelaznika na islam bio bi u to doba izuzetno velik. Pogotovo ako se
ima na umu da u ratnim prilikama Turci nisu imali toliko vejrskih službenika i ustanova na osvojenom prostoru
koje bi prihvatile tako brojne prijelaznike na islam i podučile ih novoj vjeri. Iz tog razloga navedeni podatak ne
zaslužuje povjerenje i nema nikakvu povijesnu vrijednost. Vidi Josip Butorac, Katolička crkva u Slavoniji za
turskoga vladanja, Zagreb 1970., p. 21. sqq.
27
Pray, o.c., II.,p. 68,69.

70
Posljednjeg dana prosinca 1536. obratio se iz Bužima Petar Keglević kralju Ferdinandu i
zatražio od njega da hitno preuzme gradove Bihać i Ripač, jer ih više ne može braniti od
Turaka. Isto tako u golemoj opasnosti je i njegov grad Bijela Stijena koji se nalazi nedaleko
od Gradiške, gdje su inače Turci smjestili jaku posadu. Prilikom napada turske vojske na
Gradišku, nagrnula je u Bijelu Stijenu sila izbjeglica medu kojima je ubrzo izbila neka zaraza,
od koje je za nekoliko dana umrlo sedamdesetak osoba. Ukoliko zaraza uskoro ne prestane, a
gradu ne pritekne pomoć, Turci će Bijelu Stijenu osvojiti bez ikakve borbe, što oni vjerojatno
i čekaju. 28
Prema nepotpunim popisima osvojenih gradova, Turci su do kraja 1536. osvojili: Ivankovo,
Cernu, Gradište, Babinu Gredu, Jaruge, Novigrad, Trnjane, Garčin, Brod, Zdence, Gradac
(Gračac), Vratnu, Vinicu, Petnjegrad, Dubovac, Dubočac, Giletince, Šagovinu, Gradišku, I
Zapolje, Pleternicu, Brčin, Veliku, Đakovo, Gorjane, Palinu, Levanjsku Varoš, Podgorač,
Sedlak i Suboticu, te navodno i tvrdi grad Korog. 29 Iako u izvještajima nema ni spomena, iste
godine osvojili su Turci i trgovišta Našice i Cernik. 30
Nižući kronološkim slijedom iznesene podatke i redoslijed ratnih djelovanja, strateška zami-
sao turskih vojskovođa u 1536. može se više ili manje dosta vjerno prikazati. Naime, na
temelju vrlo pomno smišljenog i taktički izvanredno razrađenog plana vođenja rata, Turci su
početkom 1536. počeli uznemirivati okolicu Klisa i provaljivati do Senja i Modruša. 31
Sredinom svibnja i početkom lipnja nastavili su s upadima u okolicu Bihaća, 32 držeći tako u
stalnoj napetosti krajiške zapovjednike na jugu Hrvatske. Prvih dana srpnja krenuli su Turci iz
Bosne i Srijema u silovit napad. Osmansku vojsku iz Srijema predvodio je smederevski
sandžakbeg Mehmed-beg Jahjaoglu, a iz Bosne bosanski sandžakbeg Gazi Husrev-beg.
Glavnina Mehmed-begovih snaga kretala se od Morovića i Nijemaca putovima Pobosuća
prema Ivankovu, Đakovu, Gorjanima, Levanjskoj Varoši, Podgoraču, Našicama i Orahovici.
Jedan krak tih snaga išao je u smjeru Broda, a drugi od Osijeka pored Drave prema
Podravskoj Moslavini i Sopju. Istaknutu ulogu u sastavu te vojske imao je Arnaud (Mehmed)
Memi-beg, kome je bilo povjereno osvajanje Đakova, Gorjana, Podgorača i okolice. Nakon
prijelaza Save i osvajanja Broda, dijeli la se i Husrev-begova vojska u nekoliko većih skupina.
Jedna od njih nastupala je uz Savu do Babine Grede i u smjeru Đakova i Gorjana, druga
prema Gradiški i Jasenovcu, a treća u smjeru Požege, Velike, tvrđave Našice i Orahovice.
Hrvatska vojska utaborena na Dilj-gori iznad Broda, umjesto da odmah krene u napad i
spriječi Husrev-begovim snagama osvajanje Broda i odbaci ih preko Save u Bosnu, a potom
se suprotstavi Mehmed-begu i prisili ga na povlačenje u Srijem, pretvorila se naprosto u
promatrača kojemu su Turci naočigled preoteli Brod i otpočeli silovit napad uzduž Posavine.
Kako zbog nesloge i kolebanja, tako i zbog propuštene prilike da napadne Husrev-bega dok je
prelazio Savu, ta se vojska nakon pada Broda dijelom povukla u obližnje tvrđave, a dijelom
napustila bojište. Naglo prodiranje Mehmed-ega iz Srijema prisililo je ubrzo ostatke te vojske
da se i odatle povuče u Orahovicu i tvrđavu Našice, pa su Posavina i središnji dio Slavonije
ostali bez obrane. U više nego odlučnim trenucima bitke za Slavoniju, beskrvan i jalov

28
Laszowski, o.C., II., p. 317.
29
Ivić, Spomenici..., p. 163.
30
Tvrđava i trgovište Našice dva su različita lokaliteta, a zajedničko im je samo ime. za razliku od tvrđave,
trgovište je bilo naselje bez utvrda, smješteno oko franjevačkog samostana i crkve, kao i samostana k1arisa,
odnosno na prostoru današnjih Našica. Poslije osvajanja Podgorača, Turci su 1536. na putu prema Mik1eušu bez
teškoća zaposjeli trgovište Našice, dok je tvrđava odolijevala njihovim napadima još nekoliko godina. Vidi
Mažuran, Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine, Osijek 1988., p. 89, 90. Budući da su Turci
1536. iznad Baćin-Dola osvojili tvrdavu Gradac, sada zvanu Gračanica, zauzeli su tom prilikom i kaštel Cernik.
31
Laszowski, o.c., II., p. 265, 266, 281.
32
Idem,o.c.,II.,p.271.

71
pokušaj hrvatsko-slavonskih velikaša da se suprotstave Turcima završio je tako kao posve
beznačajna epizoda.
U međuvremenu, dok se hrvatska vojska povlačila u Orahovicu i Našice, osvojile su
Mehmed-begove snage Ivankovo, Cernu, Gradište i sav kraj između desnog Pobosuća i Save,
zatim Đakovo, Gorjane, Podgorač, Levanjsku Varoš i negdje između Đakova i Babine Grede
susrele se s Husrev-begovom vojskom. Dio Mehmed-begovih snaga poslanih iz Osijeka pored
Drave osvojio je utvrdu Sv. Juraj i opustošio Podravinu sve do Moslavine i Sopja.
Husrev-begova vojska osvojila je redom sve utvrde i gradove uz Savu: Babinu Gredu, Jaruge,
Novigrad, Trnjane, Garčin, Brod, Dubočac, Gradac, Cernik, Gradišku, Jasenovac i prodrla
prema Subockom Gradu i Kraljevoj Velikoj. Središnji dio tih snaga zauzeo je utvrde:
Dubovac, Zdence kraj Broda, Pletemicu, Brčin, Drenovac blizu Požege, Veliku i odatle
krenuo prema Orahovici i Našicama.

Istodobno, nakon osvajanja Đakova, Gorjana, Podgorača i trgovišta Našice, stigla je nadomak
tvrđava Našice i Orahovica i Mehmed-begova vojska, ali kako Orahovicu i Našice nije mogla
osvojiti, zaputila se prema Mikleušu i Sopju i opustošila kraj između Našica, Slatine, Sopja i
Drave. Negdje početkom rujna povukao se Husrev-beg s dijelom vojske u Bosnu, dok je
Mehmed-beg vjerojatno ostao u Osijeku i prikupljao svježe snage za nova osvajanja.

O uspjesima osmanskog oružja u Slavoniji 1536. suglasni su, manje ili više, izvještaji
suvremenika, kroničara i historiografa. 33 Ali nasuprot tim izvještajima i mišljenjima, tvrdi
gradovi Korog, Požega i još neki drugi, bili su i dalje izvan dosega osmanske vlasti.
Katastrofalan razvoj događaja u Slavoniji potaknuo je sazivanje Sabora 15. kolovoza u
Križevcima, na kojem su staleži za vrhovnog (zemaljskog) kapetana izabrali Ivana Alapića.
Osim toga, bilo je odlučeno da se u roku od petnaest dana ubere ratna da ća od jedne forinte,
ne samo od kmetova i plemića jednoselaca nego i duhovnih staleža, a pobirač i blagajnik
daće, bit će zagrebački biskup Šimun Erdody. Jednako tako bilo je zaključeno da se u ime
Sabora pošalje kralju Ferdinandu bivši ban Franjo Batthyany koji će mu prikazati žalosno
stanje u zemlji i od njega izmoliti toliko potrebnu pomoć. Nevezano uz sjednicu Sabora,
obratio se 24. kolovoza kralju Ferdinandu iz Btikszada i dvorski savjetnik i ubirač poreza u
Hrvatskoj Ivan Kaštelanović i zamolio ga da već jednom imenuje bana, jer će inače cijela
Hrvatska propasti. Prema njegovu mišljenju, najpogodnija osoba za tu čast i dužnost bio bi
Ludovik Pakrački. 34 Dva, odnosno, tri dana kasnije pisao je kralju Ferdinandu i Aleksije
Turzo ističući nužnost imenovanja bana, na što mu je kralj 6. rujna odgovorio da će doista
imenovati vrijedna bana 35 poslije toga, unatoč tolikim obećanjima i sve većem turskom
pritisku, kralj se neprestano kolebao i odgađao donošenje odluke, pa je Hrvatska i dalje ostala
bez bana.
Poslije kraćeg zatišja, usprkos poodmakla godišnjeg doba i nastupa zime, krenuo je Mehmed-
beg potpomognut Husrev-begovim snagama ponovno u napad. Cilj mu je bio osvojiti Požegu
i podvrći osmanskoj, vlasti cijelu Požešku kotlinu. Kao što je spomenuto, o tim pripremama
za napad znalo se već u prosincu 1536. na temelju obavijesti biskupa Šimuna i Petra

33
Idem, O.c., II., p. 298; Ivić, Spomenici..., p. 162; Vilezović, Pavao, Kronika aliti szpomen vszega szvieta vikov
u dva dela razredyen, Zagreb 1696., p. 141; Vramecz, O.C., p. 56; Isthanjfy, O.C., Lib. XIII., p. 129; KercseJics,
Adam Baltazar, De regnis Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae notitiae praeliminares, Zagrabiae 1770., p. 362;
Thúry:' o.;c., L.ufti-pas.a, II., p. 95; Klalc, O.C., V., p. 142-148; Horvat, Rudolf, Povijest Hrvatske, Zagreb
1924., p. 227; Ev!tJa CeJebl, PutOpIS, Sarajevo 1973., p. 238, nota 68.
34
Šišić, Acta comitialia..., I., p. 357.
35
Laszowski, o.c., II., p. 297, 298.

72
Keglevića, ali su one ostale bez ikakva odjeka i ništa se nije poduzimalo za obranu. Što se
tada zapravo događalo, opširno je 29. siječnja 1537. pisao kralju Ferdinandu biskup Šimun,
iznoseći daje Mehmed-beg s vrlo jakim snagama opsjeo ili Požegu ili Kaptol pokraj Požege.
U istom pismu on je naveo i razlog zbog čega nije mogao priskočili Požegi u pomoć, jer je i
sam raspolagao s malim brojem konjanika u Sopju, plašeći se istodobno da će Turci ubrzo
opsjesti i Sopje.
Dapače, dok je još pisao spomenuto pismo, povjerljiv ga je čovjek iz Sopja izvijestio da se
nakon osvajanja Požege Mehmed-beg sprema napasti i Pakrac kako bi pretekao Husrev-
bega. 36 Na Svijećnicu, 2. veljače, opet je zagrebački biskup pisao Ferdinandu, ponavljajući
istu obavijest o turskoj opsadi Požege. 37 Istoga dana bila je iz Slavonije, napokon, poslana i
jedna ohrabrujuća vijest. Dlinjski kaštelan Ladislav Krnčić i Pavao Bojničić javili su Petru
Kegleviću da su blizu Jasenovca razbili Turke. 38
Međutim, dok su stizali ovi i slični izvještaji i redali se manji okršaji s Turcima, Požegi i
njezinoj I okolici više nije bilo pomoći. Prema obavijesti Franje Tahyja od 4. veljače osvojio
je Mehmed-beg do 15, siječnja vrlo znameniti grad Požegu, a još punih deset dana poslije
toga, sve do 25. siječnja 1537. odolijevala je turskoj sili drevna požeška tvrđava. Zajedno s
Požegom i požeškom tvrđavom osvojio je Mehmed-beg Kaptol i sve okolne utvrde i naselja i
ovladao cijelom Požeškom kotlinom. Nekako u isto doba, dok je Mehmed-beg upinjao snage
da osvoji Požegu, napao je Husrev-beg Dubicu i oplijenio njezinu okolicu. 39
O ishodu Mehmed-begove zimske vojne javio je 5. veljače i dvorski savjetnik Mihajlo
Szentiványi. U pismu poslanom Franji Batthyanyju on kaže daje Požega osvojena a Mikleuš
napušten, pa u tom času Turci opsjedaju i svim silama nastoje osvojiti Orahovicu. Usporedo i
s tim, prodrli su oni i do Mogor-grada i Kreštelovca, a u Meduriću su oteli prikupljeno žito i
odatle ga odvezli.40 Također, 5. veljače obratio se kralju Ferdinandu Franjo Tahy moleći hitno
pomoć, jer će u protivnom Turci osvojiti ne samo Slavoniju nego i cijelu Hrvatsku. Njegov
bivši grad Šagovinu Turci su obnovili i utvrdili i odatle neprestano kreću u pljačku. 41
Započinjući zimsku vojnu Mehmed-begje očito računao na iznenađenje, vjerujući da će tako
najlakše zaskočiti neprijatelja. U odnosu na postignute uspjehe, nema sumnje da je njegov
plan bio dobro smišljen i da ga je u cijelosti i ostvario. Može se reći da je on bio i prisiljen na
taj gotovo neuobičajeni postupak u ondašnjem načinu ratovanja, jer vojna 1536. nije posve
ispunila postavljene strateške zadatke. Naime, prema zemljopisnom smještaju osvojenih
mjesta i gradova, nisu Turci u toj vojni ovladali najvažnijim strateškim uporištima, pa je
njihov položaj između Save i Drave još uvijek bio vrlo nesiguran. S tog gledišta osamljena
tvrđava Korog južno od Osijeka nije im bila od neke osobite vojne važnosti, za razliku od
Požege i Požeške kotline koje su činile ključna mjesta u zahvaćanju prostora izmedu obronaka
Papuka, Krndije i Bilo-gore i Drave u kliješta, čije će krakove u najpogodnijem trenutku Turci
postupno zatvarati. Na taj način preostali slobodan prostor Između Krndije, Papuka i Drave
bio je već unaprijed osuđen na propast, to više što je na tom prostoru bilo nemoguće provoditi
smišljenu i organiziranu obranu u daljoj borbi s Turcima. Isto tako ni utvrđivanje postojećih a
ni podizanje novih utvrda između Valpova, Slatine i Virovitice nije više imalo većeg smisla i
vojnog opravdanja, jer bi se one, kada Turci počnu zatvarati kliješta, ubrzo našle opkoljene sa
svih strana i stajale bi kao usamljeni otočić u osmanskom moru. i

36
Idem, O.C., Il., p. 329, 330.
37
Idem, O.C., Il., p. 331.
38
Idem, O.C., Il., p. 330.
39
Šišić. Acta comitialia..., Il., p. II, 12.
40
Idem, O.C., Il., p. 13.
41
Idem, o.c.,II., p. 12.

73
Istodobno s Mehmed-begovim osvajanjem Požege i Požeške kotline, napali su Murad-beg
Tardić i hercegovački sandžakbeg Piri-beg Klis, riješeni da ga napokon osvoje. Oslanjajući se
na pouzdanost svoje posade u Klisu, tražio je kapetan Petar Kružić pomoć na sve strane. Od
kralja Ferdinanda i pape Pavla III. ishodio je veći broj vojnika pod vodstvom grofa Nikole
Thurna i Luke iz Ancone. Kad se ta vojska 10. ožujka iskrcala s brodovlja u Solinu, napao je
Kružić odmah utvrde koje su Turci podigli da bi Klis odvojili od ostalog svijeta i tako prisilili
na predaju. Osvojivši dvije i slamajući turski otpor u trećoj utvrdi, posve neočekivano pojavio
se na Solinskom polju Murad-beg zajedno s Malkoč-begom i poput vihora nasrnuo na Kružića
i kršćansku vojsku. Iznenađena i zaplašena vikom turskih konjanika i pješaka natjerana je
kršćanska vojska u paničan bijeg. Uzalud je Kružić pokušavao zaustaviti bjegunce koji su
hitali prema morskoj obali i tražili spas na brodovima. Kad su počeli bježati i njegovi vojnici,
uzjahao je Kružić konja i medu posljednjima stigao do obale i popeo se na brod. Ali kako je
brod bio pretovaren, nisu ga veslači mogli pokrenuti iz plićaka, pa su turski konjanici zagazili
u more i počeli sjeći vojnike na brodu. Prepoznavši Kružića okomili su se na njega, svladali
ga i odrubili mu glavu i odnijeli je Murad-begu. S odrubljenom glavom kapetana Kružića
došao je Murad-beg pred Klis i pozvao posadu i građane na predaju, a za uzvrat ponudio im
slobodan izlazak iz grada. Nemajući više nikakva izgleda za opstanak, pogotovo što su Turci
zauzeli i jedini izvor koji je opskrbljivao posadu i građane vodom, predao se Klis 12. ožujka
1537. Turcima. Najveći dio posade i građana povukao se tada u Senj, gdje će pod imenom
senjskih uskoka ili samo uskoka, ubrzo nastaviti borbu protiv Turaka i na kopnu i na moru, a
potom i protiv Republike Venecije.
Padom Klisa bilo je izgubljeno posljednje uporište na jugu Hrvatske. Njegov gubitak mučno I
se dojmio javnosti, iako više nije imao utjecaja na obranu Hrvatske. Zapravo, neposredno je I
bila pogođena Venecija, koja je svojim držanjem i postupcima sama i pridonijela padu Klisa.
Junačka smrt i životna postojanost kliškog i senjskog kapetana Petra Kružića, bolno je
odjeknula i trajno se urezala u pamćenje hrvatskog naroda, uvrstivši ga medu svoje
najistaknutije ratnike i borce za slobodu.
Ponesen pobjedom i promaknućem na viši položaj, nedugo zatim, osvojio je Murad-beg
Kamengrad, pa se granica Osmanskog Carstva približila rijeci Uni. Gradovi blizu Une i uz
samu Unu na taj su način bili prvi na udaru i o njima je ovisila obrana preostalog dijela juga
Hrvatske.
Gubitak Požege i okolice izazvao je silno uzbuđenje u svim slojevima stanovništva Hrvatske.
Izvještaji krajiških zapovjednika iz dana u dan unosili su još veću zabrinutost, jer su govorili o
sve težim uvjetima obrane na granici i neprestano rastućoj opasnosti od Turaka. Takvo stanje
napokon je primoralo kralja Ferdinanda da se ozbiljno pozabavi obranom Slavonije, jer je
odatle neposredno prijetila opasnost i austrijskim pokrajinama. S obzirom na to, trebalo je
doista brzo i odlučno djelovati i po svaku cijenu zaustaviti dalje napredovanje osmanske
vojske. Podržavan od svih staleža u zemlji, odlučio je stoga kralj prijeći u protunapad i dobro
pripremljenim vojnim pohodom osvojiti Osijek i potom izbaciti Turke iz Slavonije. Za
vrhovnog zapovjednika planiranog pohoda postavio je vojskovođu Hansa Katzianera i odmah
otpočeo s ratnim pripremama.
Sredinom travnja 1537. sastao se u Križevcima Sabor, na kojem je bilo zaključeno da se do
I25. prosinca iste godine proglasi mir u cijelom Kraljevstvu, jer su trvenja i svađe između
velikaša odvraćale pozornost od obrane zemlje. Nadalje, da se podigne četa od 800 konjanika
i 200 pješaka kojom će zapovijedati Ludovik Pakrački umjesto zemaljskog kapetana. Isto tako
da svaki velikaš i plemić od deset selišta dade po jednog pješaka, ili da to učini deset
jednoselaca zajedno. Za uzdržavanje te vojske treba hitno ubrati porez od jedne forinte i u
roku osam dana predati ga rizničaru Emeriku Bradaču. Ako bi se, međutim, netko protivio
tom zaključku, neka se prema njemu primijeni sila. Osim toga, za tu vojsku treba osigurati

74
hranu uz povoljnu cijenu. Odobren je i cjenik, a uz to izabran i odbor koji će paziti
pridržavaju Ii se trgovci i dobavljači hrane tog cjenika. Što se tiče vojnog djelovanja, valja u
tom pogledu uvijek raditi u punoj suglasnosti s Hansom Katzianerom. 42
Drugoga svibnja odobrio je kralj Ferdinand saborske zaključke, naglašavajući pritom da se i
dalje radi u najboljem sporazumu s vojskovođom Katzianerom. Usporedo s tim, pozvao je on
staleže da se listom dignu na oružje sa svojim banderijima i tako daju punu podršku obrani
zemlje, te da se pobrinu za dovoljan broj kola za prijevoz hrane radi opskrbe vojske. 43

Izvršaajući kraljeve preporuke i zahtjeve, Sabor je u Križevcima 17. lipnja zaključio da 300
konjarnika stavi na raspolaganje zagrebački biskup Slmun Erdody, 200 Ludovlk Pakrački,
100 knezovi Zrinski, 200 Gašpar Ernust, 100 Franjo Batthyany, 200 Petar Erdody, 100 Toma
Nadasdy, 60 Petar Keglević, 25 Franjo Tahy, 60 Stjepan Banić, 100 Ladislav More, 25 Vuk
Frankapan, 32 Vuk Stubenberger, 25 Stjepan Gyulay, 12 Pavao Rattkay, 6 Emerik Bradač, 32
imanje Susjedgradsko, 25 grad Samobor, 40 Kaptol zagrebački, 20 Kaptol čazmanski, 8
samostan lepoglavski, 12 udovica Dessewfy i 8 konjanika nasljednici Pavla Kerechenyja, ili
ukupno 690 konjanika za sastav banderijalne vojske. U pogledu prijevoza hrane i ostalih
ratnih potrepština za vojsku, zaključeno je također da 32 kola dade Petar Erdody, 25 Ladislav
More, 25 knezovi Zrinski, 36 Gašpar Ernust, 25 Franjo Batthyany, 20 Kaptol zagrebački, 15
Kaptol čazmanski, 20 Cesargrad, 10 Susjedgrad, 5 grad Samobor, 15 Petar i Vuk Keglević, 5
Stjepan Gyulay, 5 Pavao Rattkay, 10 grad Križevci, 6 općina Gradac (Zagreb) 16 kola Ivan
Thuroczy, što je bilo ukupno 260 kola. Za svaka kola sa zapregom od šest konja dogovoreno
je da se dnevno daje 20 krajcera, dok je za glavnog dobavljača hrane bio određen zagrebački
biskup Simun Erdody. Da ne bi bilo krijumčarenja hrane, koju su neki prodavali i Turcima, na
krijumčare će paziti u Podravini Šimun Erdody, Ladislav More i Stjepan Banić, a u Posavini
obitelj Svetačkih i službenici grada Kraljeve Velike. 44
Saborske odluke i zaključke odobrio je kralj Ferdinand 29. lipnja i od staleža ujedno zatražio
da ih u cijelosti i ostvare. 45 Istodobno s donošenjem spomenutih saborskih odluka, polako se
okupljala vojska u Katzianerovu taboru pokraj Koprivnice. Po svome sastavu taje vojska bila
vrlo šarolika, jer su vojnici pristizali iz austrijskih pokrajina, Štajerske, Koruške i Kranjske,
zatim Češke i ostalih krajeva, od kojih većina nije imala nikakva iskustva u borbi s Turcima.
Već po dolasku prvih odreda u tabor, započela su trvenja i nesporazumi između velikaša i
Katzianera i prenosili se na vojsku, slabeći njezinu djelotvornost i borbenu sposobnost. Veliko
kraljevo povjerenje u Katzianerove vojne sposobnosti nije imalo uvjerljivih dokaza, jer ni sam
Katzianer nije imao dovoljno iskustva u borbi s Turcima, a još manje je poznavao prostor
preko kojeg je trebao povesti vojsku do Osijeka. Od iskusnih ratnika u tom su pogledu u
njegovu taboru bili jedino domaći velikaši, medu kojima na prvom mjestu prava konjanička
legenda, vojvoda Pavao Bakić.

Čim su Turci saznali za okupljanje vojske u Katzianerovu taboru, pozvao je Mehmed-beg


hitno Husrev-bega iz Bosne, Džafer-bega iz Zvornika, Ahmed-bega iz Kruševca i Murad-bega
iz Klisa, na dogovor u Vukovar. 46 Okupljeni sandžakbegovi izradili su plan i dogovorili se o
načinu obrane, kako bi sa što manje napora porazili Katzianera, izbjegavajući pritom otvoreno
sučeljavanje s njegovom vojskom. Kao prvo, utvrdili su Osijek i opskrbili ga s jakom
posadom. Drugi dio plana sastojao se od stalnih uznemiravanja i onemogućavanja redovitog
opskrbljivanja te vojske, koja je do Osijeka morala proći opustošenim prostorom.
42
Idem, o.c., II., p. 31-33.
43
Idem, O.c., II., p. 35-37.43-45.
44
Idem, o.c.. II.. p. 34-49. 51.
45
Idem.o.c., II.. p. 51.
46
Hammer, o.c., II., p. 143.

75
Još uoči tog sastanka obavijestio je 3. svibnja Ludovik Pakrački kralja Ferdinanda da se
Husrev-begova vojska okuplja na Vrbaškom polju, a Mehmed-begova u Srijemu i okolici
Osijeka. Turci inače ne miruj u, već su zauzeli Novigrad u Požeškoj županiji, posjed
Ladislava Morea. 47
Pripreme u Katzianerovu ta boru tekle su doista vrlo sporo, tako daje istom potkraj kolovoza i
početkom rujna mogao započeti vojni pohod. Put je Katzianera vodio Podravinom i teško se
probijao neprohodnim i kišom raskvašenim zemljištem prema Osijeku. Opskrba mu je bila
vrlo neredovita, pa je vojska stalno pati la od gladi, praćene još i nedostatkom pitke vode.
Ubrzo je zbog toga medu vojnicima izbila neka crijevna zaraza, od koje su mnogi vojnici bili
toliko iscrpljeni da su se jedva kretali. Manji odredi turskih konjanika pratili su tu vojsku na
određenom odstojanju i neprestano je uznemiravali. Konačno, 26. rujna stigao je Katzianer na
milju udaljenosti od Osijeka i tu se utaborio. Od silnih napora, gladi i bolesti vojska mu je bila
posve iznurena i gotovo prepolovljena. Drugi dan pojavilo se tursko konjaništvo i Katzianer je
postavio vojsku u bojni red i naredio da se puca iz topova, ali su se Turci pred topovskom
paljbom odmah povukli. Tada je Katzianer prišao bliže Osijeku i počeo ga tući topovima. Na
taj napad odgovarali su Turci iz Osijeka tek pojedinačnom vatrom iz topova, znajući dobro da
toj izgladnjeloj i desetkovanoj vojsci ionako nema spasa. Svjestan da ne može držati opsadu
grada, krenuo je Katzianer prema Erdutu, vjerujući da će možda tamo naći hrane, Njegova
očekivanja bila su uzaludna i odatle se zaputio u Ivankovo, izbjegavajući ići pokraj Osijeka da
ga ne zaskoče Turci. Na putu prema Ivankovu ispriječila mu se nabujala rječica Vuka, pa je
na brzinu dao podići most preko kojeg su najprije prešla kola, laki topovi i pješaci. Kad je
pokušao prevesti teške topove, most je popustio i srušio se, zbog čega ih je Katzianer morao
ostaviti utonule u blatu. Poslije iscrpljujućeg i dugog pješačenja, napokon je došao u
Ivankovo, gdje je umjesto obilja hrane našao dosta vina. Veliki dio gladne vojske pohlepno je
pio vino i izopijao se do mrtvila. Za to vrijeme približavala se iz Osijeka i okolnih gradova
Murad-begova i Mehmed-begova laka konjica koju je predvodio Mehmed-begov sin Arslan-
beg. Odbijajući nalete konjanika, Katzianer se iz Ivankova povlačio prema Širokom Polju u
nadi da će se uspjeti probiti do Valpova, kamo je navodno bila stigla hrana namijenjena
vojsci. Odstupajući što se brže moglo, oko te vojske polako se stezao turski obruč. Poput
jastrebova ustremljivali su se Turci na nju i zadavali joj udarac za udarcem. Idući u prvim
redovima, nedaleko od Širokog Polja poginuo je 8. rujna u žestokom boju proslavljeni ratnik
Pavao Bakić, a zajedno s njim pali su i mnogi njegovi dugogodišnji suborci. Istoga dana u
poslijepodnevnim satima, negdje između Širokog Polja i Gorjana, utaborio se Katzlaner na
nekoj čistini. Jedva što je tabor bio podignut, pala je noć i sve je obavio mrkli mrak. Ubrzo su
noćne straže javile da je tabor opkoljen sa svih strana: Saznavši za to, pod okriljem noći
odmah su se biskup Šimun Erdody, Ludovik Pakrački, Ladislav More i Hans Ungnad na čelu
svojih odreda dali u bijeg. Slijedeći njih, bezglavo je iz tabora pobjegao i Hans Katzianer.
Opkoljenu vojsku i njihove zapovjednike: grofa Lodrona, Alberta Hardegga, Erasma Meyera,
Nikolu Thurna i Josipa Lamberga, obuzeo je nakon toga silan strah. Svatko je mislio kako
izbjeći skorom zagrljaju smrti. U rano jutro 9. rujna 1537. nasrnuli su Turci na tabor i bitka se
pretvorila u pravi masakr. Boreći se očajnički za život, bježalo se prema sjeveru i zapadu
ispred ubojitih sablji turskih konjanika. Ne prezajući ni pred čim, u najžešće okršaje hitao je
poput lava Arslan-beg, potvrđujući tako svoje ime. Na bojnom polju oko tabora i daleko od
njega ostalo je ležati na stotine mrtvih i teško ranjenih vojnika koje su Turci ubijali.
Zahvaljujući Murad-begu koji je znao cijeniti vojničku hrabrost, mnogima su ipak bili

47
Šišić, Acta comiti:lli:l..., II., p. 38.

76
pošteđeni životi odvođenjem u zarobljeništvo. 48 Obranom Osijeka i uništenjem Katzianerove
vojske turske su vojskovođe znalački i s malim snagama sačuvale osvojeno i osigurale
prevlast Osmanskog Carstva na prostoru između Save i Drave punih 150 godina.
Neuspjeh Katzianerove vojne, od koje se zaista mnogo očekivalo, izazvao je pravu buru
negodovanja medu svim slojevima stanovništva. Opasnost od turske' najezde u Slavoniji
postala je nakon toga još očitija, zahtijevajući sve veće i teže napore da se očuva bar ono što
se u takvim prilikama uopće moglo očuvati. Da bi donekle smirio uzavrele duhove i vratio
poljuljano povjerenje, umjesto Katzianera imenovao je kralj Ferdinand za vrhovnog kapetana
u Hrvatskoj, proslavljenog borca protiv Turaka Nikolu Jurišića. 49 Zbog hitnosti daljeg
rješavanja pitanja obrane od Turaka bio je 5. studenoga sazvan Sabor staleža u Dubravi kod
Čazme. Istupajući na Saboru, izvijestio je Nikola Jurišić prisutne staleže da kralj od njih traži
neka upute svoje poslanike u Graz, gdje će zajedno s austrijskim staležima vijeća ti i zastupati
Interese Hrvatske radi obrane od Turaka. Taj je zahtjev bio vrlo delikatan, jer se pravno kosio
s hrvatskim ustavom. Nakon provedene rasprave, Sabor je ipak donio takav zaključak i uputio
svoje poslanike u Graz, bez obzira na protuustavan čin. 50 Saborske poslanike primio je kralj
Ferdinand i uručio im svoj prijedlog organizacije obrane granice od Turaka. Proučivši taj I
prijedlog, poslanici su od kralja zatražili da poveća broj vojnika na granici, osobito riječnim
brodovima (šajkama). Osim toga, da se napokon srede odnosi s Ivanom Zapoljom i da u
idućim vojnim pohodima kralj osobno predvodi vojsku. 51 Primivši kraljev odgovor, poslanici
su izrazili mišljenje da je razboritije graditi riječne brodove izvan Slavonije, odnosno, u
gornjem toku Drave i Save i donjem toku Mure, gdje postoji obilje je love i smrekove grade, a
uz to ima vještih brodograditelja i radnika kojima ne prijeti turska opasnost. Što se tiče
najpogodnijih mjesta gdje bi se spremala hrana potrebna za vojsku, poslanici su predložili da
to budu Zagreb i Varaždin. Isto tako, nadopunjavajući prijašnji prijedlog, nabrojili su i
gradove i tvrđave u Hrvatskoj koje bi trebalo što prije opskrbiti vojnim posada ma, oružjem i
puščanim prahom. Na prostoru između Drave i Save bili su to: Korog, Orahovica, Mikleuš,
Drenovac, Brezovica, Voćin, Bijela, Sirač, Kamengrad, Ras, Pakrac, Kreštelovac, Sredice,
Petrovina, Oporovac, Zelinjak, Čaklovac, Pašinac, Račica Sv. Stjepana, Dišnik, Bijela Stijena,
Britviče- vina, Novska, Dijanovac (Okučani), Subocki Grad i Kraljeva Velika. J~žno od Save
poslanici su naveli ove gradove i utvrde: Dubica, Kostajnica, Novi, Otoka, Krupa, Hrastovica,
Gradec, Bušević, Brekovica,lzačić, Bihać, Ripač, Drežnik, Tržac, Cetin i Slunj. 52
Iznesene prijedloge poslanika kralj je uglavnom prihvatio i obećao da će uskoro imenovati
banove po starom običaju, da bi 9. prosinca javio staležima o postavljanju Petra Keglovića i
Tome.Nadasdyja na bansku dužnost. 53 Istoga dana pozvao je kralj i hrvatske velikaše da dođu
na Sabor u Križevce 6. siječnja 1538. godine. 54 U zakazano vrijeme sastao se Sabor, na kojem
su banovi bili svečano uvedeni u dužnost, i u skladu s ranijim dogovorom s kraljem,
zaključeno je kako treba provesti organizaciju obrane zemlje. 55

48
Iovio, Paulo, Historia sui temporis, Basiliae 1567., T. Il., Lib. XXXVI, p. 35-66; Hammer, O.c., II., p. 143,
144; Kupelwiesel; Ltldwig, Johann Katzianers lug gegen die Turken, Separatabdruck aus der "Neuen Armće-
leitung", Jah!gang 1899., Wien, p. 7; Laszowski, Tri priloga za povijest Kacijanerove vojne u Slavoniji 1537.,
Vjesnik lem. Iarhiva, Zagreb 1901., III., p. 157-178; Thliry, o.c., Musztafa Dselalzade, II., p. 225; isthaunffy,
O.C., Lib. XIII., p.
132-134.
49
Šišić, Acta comitialia..., Il., p. 56,57.
50
Idem, o.c., II., p. 79, 80.
51
Idem, o.c., Il., p. 86-96.
52
Idem, o.c., II., p. 96-100.
53
Idem, o.c., II., p. 102.
54
Idem, o.c., II., p. 103.
55
Idem, o.c., II., p. 139-148.

77
Južno od Osijeka, i poslije Katzianerova poraza, bio je i dalje slobodan grad Korog. U njemu
je bila smještena manja posada prepuštena sama sebi, a prilaze gradu otežavale su okolne
močvare. Prema mišljenju staleških poslanika Korog je svakako trebalo sačuvati i opskrbiti ga
s dovoljnim brojem posade, hranom i streljivom. Iako malobrojna, njegova je posada hrabro
napala Turke kad su vozili iz Katzianerova tabora topove u Osijek. Unatoč tome, i dobrim
željama staleških poslanika, položaj posade i samoga grada bili su dalje neodrživi. Opisujući
prilike u Slavoniji i posebno se osvrćući na Korog, javio je 22. studenoga kapetan Franjo Zay
kralju Ferdinandu da u gradu nema ni hrane ni praha ni olova, i da će ga vojnici morati
napustiti najkasnije do 25. studenoga. 56 Prema toj obavijesti nema sumnje daje Korog tada
zaista bio napušten i da su ga Turci do kraja 1537. zaposjeli. Na taj način oni su neposredno
osigurali zalede Osijeku i završili osvajanja natom prostoru.
Na drugoj strani, oko utoka Une u Savu, nastavljeni su okršaji na granici manjih razmjera.
Naime, kaštelani plemića Svetačkih iz Novske, Subockog Grada i okolnih utvrda, sastali su se
i dogovorili da uz pomoć kmetova preotmu Turcima Jasenovac. Neovisno o njihovu dogovoru
i poslanici hrvatskih staleža istodobno su upozorili i pozvali kralja Ferdinanda da svim silama
onemogući Turcima utvrđivanje Jasenovca,jer ako se oni tu učvrste bit će uskoro
i izgubljen cijeli kraj uz Savu i rijeku Unu. 57 Ne čekajući što će kralj odgovoriti ili poduzeti,
kaštelani su pokupio svoje snage uz podršku bana Tome Nadasdyja početkom 1538. silovito
napali Turke i osvojili Jasenovac. Tom prilikom zarobili su dosta turskih vojnika, medu njima
Turhan-bega Vilića i Cejvan vojvodu. 58 Zahvaljujući odlučnosti kaštelana, vratili su tako
plemići Svetački izgubljene posjede, dok je istodobno Turcima bio privremeno zapriječen put
za nove prodore uz Savu.

56
Laszowski. o.c., II., p. 350.
57
Kercselics, o.c., p. 362.
58
Fraknoi, Filmos, Monumenta comitialia Regni Hungariae, Budapest 1875., T.II., p. 235.

78
TURSKA OSVAJANJA OD 1541. DO 1545.
GODINE
Nakon propasti Katzianerove vojne, povukli su se Murad-beg i Husrev-beg u svoje sandžake.
Prije odlaska u Bosnu, ostavio je Husrev-beg nešto vojske nasuprot krajiškim utvrdama blizu
Save. Na prostoru između Drave i Save ostao je Mehmed-beg baveći se utvrđivanjem
osvojenih mjesta i radeći na uvođenju osmanske vlasti osnivanjem novog sandžaka sa
sjedištem u Požegi. Da bi što bolje osigurali osvojeno i dobili na vremenu, Turci su ponudili
primirje do 23. travnja 1538..godine. 1 Takav predah bio im je potreban i zbog toga što je
Osmansko Carstvo bilo u ratu s Venecijom, pa su njegovi pogranični sandžakbegovi u Bosni,
Hercegovini i Klisu imali pune ruke posla, boreći se u Dalmaciji i dijelu Hrvatske pod vlašću
Venecije. Kako, međutim, Venecija nije mogla sama odolijevati turskoj sili, obratila se za
pomoć papi Pavlu III., caru Karlu V. i kralju Ferdinandu. Sklapanjem vojnog saveza i
stvaranjem tzv. Svete lige cilj je bio zaustaviti Osmansko Carstvo u daljem širenju i skršiti
njegovu moć, osobito na moru. Nekako u isto vrijeme otpočeo je i mirovni pregovor u
Velikom Varaždinu (Nagyvarad) između Ivana Zapolje i kralja Ferdinanda, pa je napokon bio
okončan desetogodišnji stranački rat. Spomenuti razvoj događaja nije, međutim, bitni je
utjecao na opće stanje u pograničnim područjima, jer su Turci, uza sve napore i vođenje rata
na više strana, ipak imali dovoljno raspoloživih snaga da i dalje provaljuju i napadaju u
Hrvatskoj. Već 30. siječnja 1538. izvijestili su banovi Petar Keglević i Toma Nadasdy kralja
Ferdinanda da od zaključaka Sabora u Križevcima 6. siječnja neće ništa biti ako ih on stvarno
ne pomogne, kako je to uostalom i obećao. Na prostoru između Drave i Save, točnije od
Virovitice do Kraljeve Velike, nedovoljno
je 400 konjanika da se suprotstave manjim turskim odredima, a kamoli dvojici sandžakbegova
koji imaju na raspolaganju nekoliko tisuća pješaka i konjanika. Prije dva dana udario je
Murad-beg na Rasu, ali gaje posada iz Bijele Stijene prisilila na uzmak. Od zarobljenih
Turaka banovi su saznali da se u Gradiški okuplja turska vojska i velik broj martoloza koji
namjeravaju oplijeniti okolna mjesta, osvojiti Jasenovac i obnoviti ga. A da je doista tako,
govore i prebjezi kako su Turci hitno otišli prema Stupčanici i Baba-gori nasjeći i pripremiti
gradu za podizanje utvrde u Jasenovcu, budući da je Murad-beg vojnim poslom morao odmah
krenuti u Primorje. Položaj banske vojske kod Jasenovca posve je nezavidan, jer ona nema
dovoljno ni konjanika ni pješaka ni brodova, Ra ako Murad-beg bude htio obnavljati
Jasenovac, neće mu se moći ozbiljnije suprotstaviti. Štoviše, vojni graditelj koji je trebao
pregledati položaj i odrediti oblik kaštela u Jasenovcu uopće nije došao, a kako prebjezi
pričaju, Murad-beg već ima gotov plan po kojem bi se utvrda gradila. 2
Pritisak osmanske vojske na granici nije popuštao ni idućih mjeseci. Tako su prvih dana
veljače akindžije provalile sve do Koprivnice, pustošeći i paleći sela i naselja. Utaboreni s
vojskom kod Ustilonje, javili su 15. veljače banovi kralju kako nemaju nikakve pomoći u
gradnji utvrde u Jasenovcu, mada je na Križevačkom saboru bilo zaključeno da im se ta
pomoć dade. 3 Dan kasnije pisali su oni iz Ustilonje da se u okolici Gradiške zaista okuplja
turska vojska pod vodstvom Malkoč-bega, Murad-bega i Sauk vojvode, pa će vjerojatno
napasti Rasu ili popaliti sagrađeno u Jasenovcu. Ako Turci osvoje Rasu, onda će Iako osvojiti
Pakrac i Bijelu Stijenu. S tim u vezi banovi mole kralja da naredi knezu Ivanu Zrinskom neka
se i on pobrine za obranu, ne samo svojih gradova Rase i Pakraca, nego i okolnih utvrda koje
1
Laszovski, O.C., II., p. 350.
2
Šišić, Acta comitialia..., II., p. 157-162.
3
Idem, O.C., II., p. 171.

79
drži u posjedu. Što se tiče djelovanja Katzianera u Slavoniji, u istom pismu banovi su
izvijestili kralja da on spletkari i buni plemiće protiv njega. 4
Na molbe i vapaje Petra Keglevića i Tome Nadasdyja odgovorio je kralj Ferdinand 20.,
odnosno, 27. veljače, obećavajući kao i ranije da će im pomoć stići u najskorije vrijeme. 5
Nekako u isto doba dok je kralj banovima slao puka obećanja, javili su oni kralju da je uz
Katzianera pristao veći broj knezova i plemića, i da je kao njegov izaslanik Ivanu Zapolji
poslan Valentin Torok. Inače, Katzianer se nalazi u Gvozdanskom kod knezova Zrinskih, gdje
navodno snuje kako bi zajedno s Turcima ratovao protiv kralja. 6
Uviđajući doista težak položaj obrane na granici, naredio je 12. ožujka kralj Ferdinand knezu
Ivanu Zrinskom, da smjesta uputi pomoć Petru Kegleviću i Tomi Nadasdyju za gradnju
utvrde u Jasenovcu, kako bi na taj način, bar donekle, ispunio obveze preuzete na
Križevačkom saboru. 7 Spletke Hansa Katzianera nisu ga posebno zabrinjavale, jer se poslije
sklapanja mira s Ivanom Zapoljom Katzianer sam našao u procjepu. Za razliku od toga,
njegovo šurovanje s Turcima ozbiljno je brinulo kralja Ferdinanda, tim više što je ono moglo
dovesti do predaje važnih utvrda na granici i tako izazvati nesagladive posljedice u
postojećem sistemu obrane.
Do kraja ožujka 1538. neprestano su stizale uznemiravajuće vijesti s granice, koje su poveća-
vale opću napetost i strah od budućih događaja. Unatoč teškim gubicima i brojnim kraljevim
obećanjima o skorom slanju pomoći, bili su hrvatski velikaši i krajiški zapovjednici gotovo
prepušteni sami sebi, grčevito se boreći s Turcima za gole živote. Živeći i postojeći na rubu
srednjoeuropske civilizacije, složene političke prilike u zapadnoj Europi posredno i
neposredno su utjecale i na stanje obrane u Hrvatskoj. Naime, uključivanjem u borbu protiv
reformacije u Njemačkoj i stalan sukob Habsburgovaca s Francuskom, našao se nadvojvoda
Ferdinand poslije izbora za kralja Hrvatske u golemim novčanim poteškoćama, zbog kojih
nije bio u stanju podmirivati preuzete obveze prema Hrvatskoj. Tražeći privremeno izlaz iz tih
neprilika morao se on neprestano obraća ti austrijskim pokrajinskim staležima i moliti
novčanu pomoć, koja nikad nije bila dovoljna, pa je stalno ostajao dužan hrvatskim
velikašima i krajiškim zapovjednicima, koji su u njegovo ime ratovali protiv Turaka i
uzdržavali vojsku na granici. Upravo zbog nedostatka novca vojska je preko zime uglavnom
bila raspuštana, što su Turci, ovisno o vremenskim prilikama, koristili za napad. Gospodarski
upropašteni i dovedeni do ruba bijede, nisu hrvatski staleži više bili u stanju sami nositi teret
rata, bez obzira na hrabrost i odlučnost u obrani svoje zemlje. Pomoć sa strane bila im je zato
prijeko potrebna, a sama zakonitost prava na tu pomoć značila je dodatni poticaj da se ustraje
u toj borbi, premda se ta pomoć često svodila na isprazna obećanja.
S druge strane, uspostava dobrih odnosa Francuske s Osmanskim Carstvom 1535., stavila je
od tog vremena Hrvatsku i njezinu borbu za opstanak u žrvanj globalnih interesa u duhu
protuhabsburške politike u kojoj za nju nije bilo mjesta. Na toj okomici i sastavnici francuske
politike, bili su Hrvatska i hrvatski narod gurnuti u anonimnost i poistovjećeni s vladavinom
Habsburgovaca, koji će svojim postupcima istodobno težiti njihovom pretvaranju u nasljednu
pokrajinu, od koje će zadržati samo stare naslove.
Potkraj ožujka 1538. javili su Petar Keglević i Toma Nadasdy kralju Ferdinandu kako se
govorka da će Mehmed-beg udariti na Valpovo. Posve suprotno tim govorkanjima, sigurno je
da su Turci dopremili Savom u Gradišku veće količine hrane i provalili iz Bosne s većim
brojem konjanika sve do Moslavine, odakle su odveli dosta ljudi i stoke i spalili mnoga sela.
U istom pismu banovi su kralja upozorili da se kod kneza Zrinskog nalazi neki njegov

4
Idem, o.c., II., p. 173-176.
5
Idem, o.c., II.. p. 180, 184, 185.
6
Idem, o.c., II., p. 185-188.
7
Idem,o.c., II.. p. 188.

80
službenik po imenu Janković, koji stalno šalje razne izvještaje Turcima. Nije im, međutim,
jasno čini i on to potajno ili u dosluhu svoga gospodara, odnosno, kneza Zrinskog. 8 Pored
svih nevolja koje su teško pogađale obranu granice, do sredine travnja uspjelo je ipak Petru
Kegleviću i Tomi Nadasdyju obnoviti Jasenovac i u kaštel smjestiti jaču posadu. Obnovom
Jasenovca obrana granice na sjeveru Hrvatske dobila je tako još jedno čvrsto uporište u borbi
s Turcima. Ali, unatoč golemim naporima, bio je to samo kratkotrajan uspjeh koji se rasplinuo
poput mjehura od sapunice. Naime, dok su još stizali spomenuti izvještaji, iznenada su
nahrupili Turci iz Bosne i 20. travnja 1538. osvojili tvrdi grad Dubicu. O događajima koji su
slijedili iza toga, povjesničar Isthuanffy kaže da su vojnici u Jasenovcu i Subočkom Gradu
zastrašeni padom Dubice sami zapalili svoje gradove i razbježali se. Saznavši za to, da bi
zaštitili okolne utvrde i gradove, krenuli su Petar Keglević i Toma Nadasdy odmah s vojskom
protiv Turaka. Budući da je Keglević bio već slabijeg zdravlja, morao se vratiti kući.
Predvodeći dalje vojsku sam, nasrnuo je Nadasdy silovito na Turke u . Jasenovcu i uz pomoć
vojvode Marka Tomasovića otjerao ih iz grada. Zarobljeni plijen u Jasenovcu podijelio je
vojnicima, a grad zapalio i razorio. 9 Obaviješten s velikim zakašnjenjem o zbivanjima u
Jasenovcu, obratio se 9. svibnja zemaljski kapetan Nikola Jurišić iz Ptuja Petru Kegleviću i
Tomi Nadasdyju i preporučio im da u Jasenovac stave posadu od oko 500 Hrvata odanih
kralju, kojima će osobno zapovijedati ban. 10 Ma koliko želio pomoći banovima i suosjeća ti s
njima, Jurišićev prijedlog bio je bespredmetan i daleko od stvarnosti.
Golemi napori Petra Keglevića i Tome Nadasdyja oko obrane i utvrđivanja Jasenovca završio
je tako potpunim neuspjehom. Put za nove prodore uz Savu postao je Turcima opet slobodan.
Silno uznemiren i vrlo zabrinut sudbinom Jasenovca, pozvao je Petar Keglević staleže na
zasjedanje Sabora 19. svibnja u Zagrebu, o čemu je hitno obavijestio i Tomu Nadasdyja. 11
Obavijest o sazivu Sabora poslao je 12. svibnja iz Križevaca Nadasdyju i podban Andrija
Tharnoczy, izvijestivši ga ujedno da su Turci u Dubici smjestili posadu od 40 janičara, 100
martoloza i 300 konjanika, odakle neprestano provaljuju. 12 Istoga dana poslao je Petar
Keglević Tomi Nadasdyju i pismo u kojem ga poziva na razgovor u Lobor-grad, odakle će
zajedno poći na zasjedanje Sabora u Zagrebu. Sredinom svibnja javio je Andrija Tharnoczy
banu Nadasdyju da se zbog velike opasnosti na granici zasjedanje Sabora odgađa,
napomenuvši da je u Požegu došao novi vojvoda 13 i odmah započeo s napadima na granici,
dok se Hans Katzianer nalazi u Susjedgradu zajedno s knezovima Ivanom i Nikolom
Zrinskim. 14 Odgođeni Sabor bio je nakon toga sazvan 1l. lipnja u Križevcima. 15 Dvadesetak
dana prije zasjedanja Sabora, sastali su se 19. svibnja hrvatski staleži u Zagrebu da bi
raspravili što učiniti
za obranu zemlje od Turaka poslije pada Dubice. Tom prigodom izrazili su okupljeni staleži
spremnost učiniti i poduzeti sve što je u njihovoj moći, ali da za to nemaju sami dovoljno
snage ako im kralj ne pomogne. 16
U očekivanju zasjedanja Sabora u Križevcima, pod teretom golemih briga i nevolja, zamolio
je 26. svibnja Petar Keglević Hansa Ungnada, koji je u međuvremenu bio postavljen za
kraljeva povjerenika sa sjedištem u Ptuju, da ga novčano pomogne jer kao ban ne prima plaću
ni bilo koju vrstu pomoći. Izdaci za obranu granice u Hrvatskoj postajali su iz dana u dan sve

8
Idem, o.c., II., p. 189-192.
9
Isthuanffy, O.C., Lib. XIII., p. 136.
10
Laszowski, o.Co, II., po 378.
11
Šilić, Acta comitialia..o, II., p. 204.
12
Idem, O.C., II., p. 219.
13
Arslan-beg, sin Mehmed-bega Jahjaoglua, prvi požeški sandžakbego
14
Šilić, Acta comitialia..., 110 p. 222,223.
15
Idem, ooc.,II., p. 223, 224.
16
Idem, O.c., II., p. 225.

81
veći, a novca i druge pomoći niotkuda. Njegovi gradovi Međurić i Kraljeva Velika u golemoj
su opasnosti i pitanje je vremena kad će ih Turci osvojiti. Sva njihova okolica je opljačkana i
opustošena, tako da su njegovi podložnici bili prisiljeni zatražiti da ih se preseli, jer će u
protivnom stradati oni, njihove žene i djeca. 17 Na to pismo odgovorio je Ungnad 31. svibnja i
pozvao Keglevića na razgovor u Ptuj kako bi se posavjetovali oko obrane zemlje. 18 Poslije
nekoliko dana provedenih u razgovoru, Keglević je napustio Ptuj i zaputio se na zasjedanje
Sabora u Križevcima, gdje je izvijestio staleže o sadržaju razgovora. Kad su prisutni na
Saboru saznali da, unatoč čvrsto danim obećanjima, Keglević nije primio ni novčića, staleži
su se u znak općeg negodovanja razišli. 19
Za to vrijeme, dok je Sabor u Križevcima još zasjedao, Turci su iznenada u noći napali
Grabovnik (Kloštar) i odveli veći broj ljudi i stoke. Prolazeći, također, noću pokraj Križevaca,
upali su Turci i do Koprivnice, gdje su ugrabili mnogo ljudi, stoke i sve ono što su mogli sa
sobom ponijeti. 20
Šaljući izvještaj o razlazu okupljenih staleža na Saboru u Križevcima, javio je podbanAndrija
Tarnoczy ban u Nadasdyju daje Mehmed-beg prikupio oko Požege veći broj konjanika,
odakle će za koji dan vjerojatno napasti Gudovac.21
Nezadovoljstvo hrvatskih staleža i njihov razlaz u znak negodovanja, nisu imali gotovo
nikakav odjek, jer tražena pomoć i dalje nije stizala. Natjeran gotovo u očaj, pisao je ban Petar
Keglević kralju Ferdinandu i njegovim ratnim savjetnicima i povjerenicima da će se morati
odreći banske časti, budući da ne prima plaću ni bilo kakvu pomoć koja je obrani granice i te
kako potrebna. Ne samo da se odricao banskog dostojanstva, nego je upozorio kralja kako nije
siguran hoće Ii moći obraniti od Turaka svoje gradove Bijelu Stijenu i Ustilonju. 22 U pismu
upućenom kralju iz Ormoža 15. rujna, Keglević je opširno obrazložio kako su ga ratni
savjetnici u Ptuju u nekoliko navrata pozivali na razgovore i bezočno zavaravali isplatom
njegove plaće. 23
Iako duboko povrijeđen i ponižen takvim postupkom, nije se Petar Keglević predavao i vrlo
časno je obavlja bansku dužnost. Poput vjetra stizao je na sve strane, hrabrio posade u
gradovima i smišljao da na turske napade odmah odgovori protunapadom. Nakon povratka iz
Ormoža u Topusko, pozvao je on 25. rujna Ivana Kaštelanovića neka bude sa svojim četama
pripravan i čim dobije obavijest da odmah krene s vojskom prema označenom mjestu. Iz
Topuskogje 30. rujna Keglević pisao i kralju Ferdinandu kako je mogao Iako preoteti Turcima
Dubicu da su mu priskočili u pomoć knezovi Zrinski i drugi velikaši. 24
Prateći zbivanja i na drugim ratištima, javio je 10. listopada Ivan Pastor iz Varaždina kralju
Ferdinandu da su Turci završili vojnu u Moldaviji, ali da je sultan Sulejman naredio Mehmed-
begu da s golemom vojskom napadne Slavoniju, Štajersku i Kranjsku. 25
O žalosnim prilikama na granici pisao je 18. listopada iz Ljubljane kralju Ferdinandu i
kapetan Ivan Lenković, ističući daje Otočac zapušten i u ruševnom stanju, moleći ujedno
hitnu pomoć Senju u hrani i opskrbi. 26

17
Idem, O.c., II., p. 226, 227.
18
Idem, O.c., II., p. 228.
19
Idem, O.c., II., p. 236, 237.
20
Idem, O.c., II., p. 238.
21
Idem, o.C., II., p. 234.
22
Idem, o.C., II., p. 233, 243.
23
Laszowski, O.C., II., p. 397, 398.
24
Idem, O.C., II., p. 400, 401.
25
Idem, o.C., II., p. 403.
26
Idem, o.c., II., p. 406.

82
Prepušteni sami sebi u borbi protiv Turaka, ogorčeni praznim obećanjima i postupkom ratnih
savjetnika prema banu Petru Kegleviću, zatražili su hrvatski velikaši i staleži da se sazove
Sabor na vijećanje. 27 Vijesti o pokretima turske vojske, ma koliko bile proturječne i daleko od
stvarnosti, ozbiljno su brinule krajiške zapovjednike i pothranjivale stalan nemir medu svim
slojevima stanovništva. Jedino uz izdašnu materijalnu pomoć i uz krajnje naprezanje svih
raspoloživih ljudskih mogućnosti, moglo se je odolijevati Turcima bez većih prostornih
gubitaka, čega je, uostalom, bio svjestan i kralj Ferdinand. Naime, kao što je prije rečeno, ni
uz najbolju volju nije on mogao nasmagati tolika sredstva i boriti se protiv osmanske najezde
na tako ogromnom prostoru od srednjeg toka Dunava do Jadranskog mora.
Na brojne molbe i vapaje za pomoć, napokon je kralj Ferdinand odgovorio Petru Kegleviću
20. studenoga 1538. da je već poduzeo odgovarajuće mjere za obranu Hrvatske, i da će
tražena pomoć u najskorije vrijeme stići gdje bude najpotrebnija. U istom pismu pozvao ga je
neka budno pazi na svoje gradove Ustilonju i Bijelu Stijenu da ih ne bi ugrabili Turci. 28
Pod stalnim pritiskom krupnih velikaša iz Hrvatske i njihovu pozivanju na preuzete obveze
pri izboru za kralja, a još više da bi preko Hrvatske zaštitio austrijske pokrajine od turskih
provala, sredinom siječnja 1539. poslao je Ferdinand u Slavoniju oko četiri tisuće najamnika
iz Španjolske i preporučio tu vojsku staležima da joj budu od pomoći. 29 Da bi se ujedno
raspravila i pitanja vezana za obranu zemlje, sazvao je za 24. travnja i Sabor u Križevcima. 30
Isto tako, želeći napokon riješiti opravdane zahtjeve Petra Keglevića, kralj se obvezao da će
njemu ili njegovim nasljednicima isplatiti dug u iznosu od 24 224 ugarskih forinti, od kojih 3
224 odmah plaća u gotovu i I 000 forinti od ratnog poreza koji će se ubrati u Varaždinskoj
županiji. 31
Vojska najamnika iz Španjolske imala je zadaću pomagati krajiškim zapovjednicima u obrani
pograničnih gradova i utvrda i štititi stanovništvo i njegove posjede od turskih provala i
pustošenja. Osim toga, ukaže i se prigoda, uhvatiti Katzianera i ukloniti ga s političke
pozornice.
Na molbu vodećih velikaša zakazani Sabor u Križevcima bio je odgođen za 8. svibnja u
Dubravi kod Čazme. Okupivši se spomenutoga dana na saborskom zasjedanju u Dubravi,
staleži su izrazili zahvalnost kralju na poslanoj pomoći i .odredili mjesta gdje će se spremati
hrana za vojsku iz Španjolske. Za obranu granice staleži su odobrili da se unovači i četa od
oko 300 haramija (vojnika) po uzoru na turske martoloze, koje će novačiti osobno ban i
raspoređivati po utvrdama na granici da progone i uništavaju turske martoloze. Uzdržavanje te
čete podmirivat će se prihodima od izvanredno uvedenog poreza. Osim toga, Sabor je
zaključio da je svaki plemić dužan odazvati se banskom pozivu i priskočiti u pomoć kada
zaprijeti opasnost od Turaka, jer će u protivnom izgubiti sve svoje posjede koje će banovi
zaposjesti i držati u kraljevo ime. 32
Tijekom zasjedanja Sabora poslao je ban Petar Keglević obavijest Nikoli Jurišiću, koji se tada
nalazio s vojskom u Križevcima, da su Turci prešli Savu i zaputili se pored Čazme da
opustoše sva mjesta do Zagreba. Međutim, kad su doznali da se kod Križevaca nalazi vojska,
promijenili su smjer i udarili prema Koprivnici i Varaždinu. 33 Iako ta obavijest nije bila posve
točna, Turci su početkom srpnja doista provalili između Čazme, Križevaca i Dubrave, popalili

27
Šilić, Acta comitialia..., II., p. 244.
28
Idem, O.C., II., p. 244, 245.
29
Idem, O.C., II., p. 249; Laszowski, O.C., II., p. 418.
30
Idem, O.C., II., p. 251.
31
Laszowski, O.C., II., p. 428.
32
Šilić, Acta comitialia..., II., p. 261-265.
33
Idem, O.C., II., p. 266.

83
i opljačkati mnoga sela i odveli dosta ljudi i stoke. 34 Jesu li tom prilikom krajiški zapovjednici
imali kakav okršaj s Turcima, ili su im oni na vrijeme umakli, nije poznato.
U ljeto iste godine napao je turski admiral Hajredin Barbarossa Senj, koji se jedva obranio
dobivši nešto pomoći iz Bihaća. Krajnjim naporima suzbijao je kapetan Ivan Lenković turske
provale i odbijao napade, našavši se i sam na izmaku snaga. 35
Ni u jesen nisu "trkači i palikuće" mirovali, već su početkom listopada prešli Kupu i upali u
Kranjsku, gdje su u okolici Kočevja i Poljana pohvatali veći broj Ijudi. 36
Opasnost od turskih provala nije prestajala, pa se ban Petar Keglević zaputio s vojskom u
Kreščiće kod Bihaća, odakle je 26. studenoga javio kralju Ferdinandu da se Murad-beg nalazi
u Bistrici i okuplja vojsku radi provale u Hrvalsku i Kranjsku. Četiri dana prije toga na gori
zvanoj Garićnica, sukobila se jedna njegova četa od četrdeset vojnika s Turcima, čije su inače
snage bile nešto brojnije, od kojih su dvanaest ubili a trideset zarobili, pa se tek nekolicina
uspjela spasiti bijegom. Da bi zapriječio turskim konjanicima prijelaz preko Kupe na
mjestima koje oni koriste, pojačao je Keglević utvrđenja kod Siska, u Hrastovici, Pokupskom
i Strilečkom (Imbričevina). 37
Napetost na granici Hrvatske s Osmanskim Carstvom bila je, ipak, u znaku popuštanja zbog
zauzetosti sultana Sulejmana ratom na istoku s Venecijom i njegovih pograničnih sandžak-
begova koji su ratovali u Dalmaciji. Prateći neravnomjerno odmjeravanje snaga na ratištima,
kralj je Ferdinand dobro znao da će ubrzo Venecija biti prisiljena zatražiti mir i da će se Sveta
liga neminovno raspasti. Stoga, da bi preduhitrio rasplet događaja, Poslao je Jeronima Laskyja
u Istanbul da pregovara sa sultanom o primirju. Takav predah bio je kralju Ferdinandu više
nego potreban kako bi donekle obnovio svoje snage i pripremio se za vojni pohod protiv
Turaka u Ugarskoj.
Prestanak ratnih djelovanja širih razmjera nije bitni je utjecao na opće stanje i položaj obrane
na granici u Slavoniji. Španjolske čete poslane da olakšaju obranu od Turaka, zadavale su
krajiškim zapovjednicima više brige nego što je od njih bilo koristi. Naime, budući da su
najamnici iz Španjolske neredovito primali plaću, otimali su od stanovništva sve do čega su
mogli doći. Medu velikašima čiji su posjedi najviše stradali od najamnika bio je i zagrebački
biskup Šimun, koji je zbog toga predložio kralju da ih što prije opozove. 38
Tvrđave i utvrde na granici bile su općenito vrlo slabo opremljene za obranu; bez dovoljno
topova, streljiva, hrane i jačih posada. Pojedini velikaši, u čijem su posjedu one bile, nisu ih
bez kraljeve pomoći zaista mogli sami uzdržavati ni hraniti. O tim prilikama rječito je
govorila predstavka Požunskog sabora upućena mjeseca rujna 1519. kralju Ferdinandu da
hitno priskoči u pomoć tvrđavi Dobra Kuća, jer u njezinoj okolici nema niti jednog kmeta, a
Franjo Szekely je više ne može držati i čuvati. 39 Sličan izvještaj poslao je 3. listopada i ban
Toma
i Nadasdy, ističući da Krsto Svetački ni sam ne zna što da učini sa svojim gradovima,
odnosno, da li da ih napusti ili spali. Drvene kaštele Britvičevinu i Oporovac može spaliti do
temelja, ali Subocki Grad i Novsku koji su od kamena ako i popali, nema dovoljno ljudi da ih
poruše i zatrpaju gradske jarke, pa ih Turci mogu kasnije lako popraviti i obnoviti. 40 Istoga

34
Laszowski, O.C., II., p. 441, 442.
35
Idem, O.C., II., p. 451, 452.
36
36 Jug, O.c., p. 30.
37
Laszowski, O.C., II., p. 454.
38
Idem, O.C., II., p. 443, 445.
39
F.raknoi, Monumenta comitialia..., II., p. 130.
40
Suić, Acta comitialia.., II., p. 273, 274.

84
mjeseca Požunski je sabor još jednom zamolio kralja Ferdinanda za hitnu pomoć utvrdama i
gradovima na granici u Slavoniji, posebno Dobroj Kući. 41
Živeći u stalnoj neizvjesnosti na granici i uz granicu, gdje nitko nije znao što mu donosi novi
dan i noć, šurovanje Hansa Katzianera s Turcima ozbiljno je uznemirilo knezove Ivana i
Nikolu Zrinskog. To više što je Katzianer zaprijetio da će se zajedno s Kostajnicom, koju su
mu Zrinski za neko vrijeme ustupili, predati Turcima. Ta je prijetnja toliko djelovala na
Zrinske da su odlučili riješiti se pod svaku cijenu neugodna gosta. Radeći svakako u dosluhu s
kraljem Ferdinandom, krajem listopada došao je Nikola Zrinski u Kostajnicu i zbog izdaje
nevjere dao Katzianera smaknuti, ili kako neki sumnjaju, sam ga je ubio. 42 Na vijest o
Katzianerovu pogubljenju mnogi su velikaši otvoreno negodovali, pogotovo potajne pristaše
Ivana Zapolje. I sam sultan Sulejman bio je radi toga ojađen, pa je od kralja Ferdinanda tražio
kažnjavanje Zrinskih, ili će ih pomoću svojih pograničnih sandžakbegova on satrti.

Daleko od zbivanja na granici, uspio je Jerolim Lasky u Isatambulu ugovoriti sa sultanom


Sulejmanom primirje na šest mjeseci, počevši od 1. siječnja 1540. godine. 43 Početkom iste
godine imenovao je kralj Ferdinand vrhovnim krajiškim zapovjednikom Hansa Ungnada, a
Petra Keglevića jedinim banom, jer se Toma Nadasdy u međuvremenu zahvalio na banskom
dostojanstvenu. 44
Unatoč ugovorenu primirju, na granici i dalje nije bilo mira. Nisu ga se pridržavali ni Turci ni
krajiški zapovjednici, vodeći ratove u malom i poravnavajući neke svoje račune. Tako su 29.
siječnja 1540. knezovi Zrinski napali i otjerali Turke od Dubice, da bi Turci potom opsjeli
Pakrac. 45 Ban Petar Keglević poslao je protiv Turaka vojsku, ali je na poziv kraljice Ane
odmah opozvao naredbu, kako se ne bi kršilo ugovoreno primirje. 46 S druge strane, Turci su
nastavili s pljačkama i provalama uz granicu, kao da ugovor o primirju uopće i ne postoji.
Obaviještena o tome, naredila je 10. ožujka kraljica Ana banu Kegleviću da izdvoji 30 do 40
konjanika i dade ih kao pripomoć obrani Bihaća i Ripča. 47 Napetost na granici stalno se
povećavala, pa je 14. ožujka Nikola Zrinski zatražio od kralja Ferdinanda i kraljice Ane
pomoć u obrani svojih gradova, jer se protiv njega spremaju tri sandžakbega koji žele osvojiti
ne samo gradove nego i njegove rudnike srebra, olova i željeza. Ako ih osvoje, zaprijetit će
odatle golema opasnost Koruškoj, Kranjskoj i Štajerskoj. 48 Da bi Zrinskima doista
vratili milo za drago, okupljao je Murad-beg vojsku nedaleko Gradiške na Levačkom polju,
čekajući da mu se pridruži Mehmed-beg i udruženim snagama krenu u napad. Okupljanje
turske vojske kod Gradiške potaklo je bana Petra Keglevića na još veći oprez. Prema
dobivenim obavijestima, raspolagali su Murad-beg i Mehmed-beg s toliko konjanika i
pješaka, riječnih brodova, lakih i teških topova, da su mogli ugroziti i velik dio Hrvatske.
Strahujući za sigurnost i obranu zemlje od tako mnogobrojne osmanske vojske, Keglević je
izvijestio 24. ožujka iz Topuskog o tome kraljicu Anu, moleći je za hitnu pomoć. 49
Samo nekoliko dana prije nego što se Keglević obratio kraljici Ani, opustošili su martolozi
širu okolicu Podborja (Daruvar), poubijali i zarobili mnogo ljudi i stoke. 50

41
Fraknoi, Monumenta comitalia.., II., p. 136.
42
Pray, O.C., II., p. 77; Laszowski, O.C., II., p. 451.
43
Šilić. Acta comitialia..., II., p. 289.
44
Idem, O.C., II., p. 285,286.
45
Laszowski, O.C., II., p. 459.
46
Idem, O.C., II., p. 463.
47
Idem, O.C., II., p. 464.
48
Idem, O.C., II., p. 464-466.
49
Idem, O.C., II., p. 469, 470.
50
ldem, O.C., II., p. 470

85
Posve siguran da se turska vojska okuplja nedaleko Gradiške radi napada na njegova imanja i
gradove, pisao je potkraj ožujka knez Ivan Zrinski kraljici Ani, ističući da su oni štit i
predziđe Hrvatske u obrani od Turaka. 51
vječno u pokretu i budno prateći pokrete osmanske vojske uz granicu, poslao je 12..travnja iz
Topuskog ban Keglević Hansu Ungnadu obavijest da su prije šest dana Turci napali Krupu i
Mračaj, gdje su bili suzbijeni i prisiljeni na povratak. 52
Strepeći od skorog Murad-begova napada na njegove gradove i posjede, obratio se 25. travnja
iz Gvozdanskog knez Ivan Zrinski zemaljskom kapetanu Hansu Ungnadu tražeći hitno
pomoć. 53 Zauzimajući se u isto vrijeme za obranu Hrvatske, naredila je 2. svibnja kraljica
Ana knezovima Frankapanima da se sami pobrinu oko utvrđivanja Otočca i da se ne oslanjaju
na to da će taj posao obaviti podložnici iz Kranjske, koji zbog udaljenosti i opasnosti na putu
nikako ne mogu doći. 54
Čekajući uzalud Ungnadov odgovor i pomoć, javio je 4. svibnja knez Ivan Zrinski iz Gvoz-
danskog Nikoli Jurišiću da su Turci opljačkali i popalili njegove posjede, uništili rudnike u
Gvozdanskom i pokušali na juriš osvojiti Zrin, Pedalj i Gvozdansko. Zahvaljujući jedino
srčanoj obrani gradskih posada, turska je vojska bila suzbijena i prisiljena na povlačenje. 55
Na drugoj strani, glad i brojne druge životne nedaće upravo su satirale stanovništvo i vojnu
posadu u Senju, odakle je 7. svibnja kapetan Ivan Lenković zatražio od zemaljskog kapetana
Kranjske isplatu zaostalih plaća i hitno slanje pomoći u hrani, barutu i drugim
potrepštinama. 56
U odgovoru iz Beča 8. svibnja na pismo Tome Nadasdyja, kraljica Ana iznijela je mišljenje da
će Turci ubuduće prestati provaljivati nakon što su iskalili svoj bijes i osvetiti se knezu
Zrinskom. 57 Nasuprot tome, obraćajući se 12. svibnja kranjskim staležima da obavijeste
knezove Slunjske, Blagajske i Brinjske kako se sklopljeni mir s Turcima odnosi i na njihove
posjede, kraljica je spomenula da je od mira izuzet jedino knez Zrinski, kojeg su Turci
nedavno za kaznu oplijenili. 58
Prema ranijoj odluci, za to vrijeme preuzeo je od Bartola Raunacha mjesto kapetana u Bihaću
Martin Gall. Odmah po dolasku u Bihać, izvijestio je 10. svibnja kapetan Gall zemaljskog
kapetana o stanju obrane grada i okolnih utvrda, opisujući njihove vojne nedostatke.
Pozornost u njegovu izvještaju privlači, međutim, brojnost vojnih posada, koja sama za sebe
dovoljno jasno govori kakve su bile stvarne mogućnosti i na čemu se, zapravo, temeljila
obrana jednog od ključnih mjesta na granici s Osmanskim Carstvom. Pozivom na taj izvještaj,
u Bihaću je tada zajedno s kapetanom bilo ukupno 70 vojnika, od kojih 47 konjanika. Posada
u Sokolu sastojala se od 6 vojnika, Izačiću 4 i Topuskom 3 vojnika koji su primali 3 forinte
mjesečne plaće, koja im je 14. svibnja isplaćena u iznosu od 414 rajnskih forinti.59 Protiv sebe
te su posade s malobrojnim stanovništvom uvijek imale neusporedivo nadmoćnijeg
neprijatelja pa je teško i povjerovati kako su uopće tako dugo mogle i odolijevati osmanskoj
najezdi. To isto može se, dakako, reći i za cjelokupnu obranu Hrvatske, koja nigdje nije bila u
izraziti joj prednosti niti je raspolagala s većim materijalnim i ljudskim mogućnostima.

51
ldem, O.C., II., p. 475.
52
ldem, O.C., II., p. 476.
53
Idem, o.c., II., p. 481, 482.
54
Idem, O.C., II., p. 482, 483.
55
Idem, O.C., II., p. 483, 484.
56
Idem, O.C., II., p. 484, 485.
57
Idem, O.C., II., p. 487.
58
Idem, O.C., II., p. 492, 493.
59
Lopašić, Radoslav, Spomenici Hrvatske krajine, Zagreb 1889.,111., p. 395-398.

86
"Trkači i palikuće" nisu prestajali napadati posjede Zrinskih, o čemu svjedoči pismo kneza
Ivana upućeno iz Zagreba 9. lipnja zemaljskom kapetanu Hansu Ungnadu. Između ostalog
knez se u pismu žali kako Turci svakodnevno pustoše njegova imanja, odvode ljude i
spremaju se napasti njegove gradove. Progoneći pljačkaše da im otmu ugrabljeno i oslobode
zarobljene, sačekati su Turci njegove službenike blizu Kamengrada i razbili ih. Pritisnut
brigama i borbom za opstanak ne može k njemu osobno doći na razgovor, već mu šalje brata
Nikolu koji je u sve dobro upućen i raspolaže sa svim ovlaštenjima. Poslao bi mu i svoga
kaštelana u Kostajnici Jurja Kobasića, kojeg su Turci nedavno bili zarobili, ali se on mora
zadanom vjerom vratiti u Tursku. 60
Uzajamni okršaji i pustošenja na granici nisu prestajali, sve dok sredinom lipnja nije Husrev-
beg naredio da se prekine s pljačkom. 61 Opreza radi, zamolio je l5. lipnja zemaljski kapetan
Hans Ungnad bana Keglevića da ne raspusti vojsku Varaždinske županije, jer bi se to moglo
nepovoljno odraziti na austrijske pokrajine. 62
Događaji u Erdelju i smrt Ivana Zapolje 26. lipnja 1540. zapravo su odvratili Turcima
pozornost od Hrvatske. Smatrajući daje smrću Ivana Zapolje nastupio povoljan trenutak za
osvajanje Budima, započeo je tada kralj Ferdinand u potaji pripreme za vojni pohod. Da bi
dobio na vremenu i lakše ostvario svoje namjere, poslao je u Istanbul opet Jeronima Laskyja
da pregovara sa sultanom Sulejmanom o produženju primirja. Prije odlaska kralj je Laskyja
imenovao hrvatsko-slavonskim banom i dao mu potrebne upute, 63 krijući i pred njim prave
razloge njegova puta u Istanbul. Uoči njegova polaska uputio je Petar Keglević pismo
Mehmed-begu Jahjaogluu i zatražio od njega da kraljevu poslaniku osigura nesmetan put do
sultana. Ime ratnika i bana Keglevića bilo je već godinama dobro znano ne samo pograničnim
sandžakbegovima, nego i svakom turskom vojskovođi i četovođi, prema kojemu su gajili
duboko poštovanje kao sebi ravnom protivniku. U odgovoru na to pismo 15. kolovoza iz
Beograda, Mehmed-beg je takav odnos prema Kegleviću jasno iskazao u naslovu "najslavni
jem i najodličinijem, vrlo poštovanom i najhrabrijem gospodinu banu Hrvatske i Slavonije,
zapovjedniku sve vojske na granici", priopćivši da će kraljeva poslanika prijazno primiti i
pratiti do njegova cilja. 64
Budno prateći cjelokupan razvoja događaja, Turci su pomoću svojih uhoda i doušnika ubrzo
prozreli namjere kralja Ferdinanda. Dvoličnost njegove diplomacije razbjesnila je sultana
Sulejmana, pa je svoj bijes iskalio na Laskyju bacivši ga u tamnicu. Neposredno zatim, Turci
su odmah započeli s okupljanjem vojske oko Budima i novim provalama i napadima na
sjeveru Hrvatske. Već 12. rujna javio je Krsto Svetački Tomi Nadasdyju iz Zagreba da su
turski martolozi opustošili okolicu Ivanića, izrazivši pritom mišljenje da bi vojska okupljena
kod Budima trebala složno udari ti na Osijek i osvojiti ga da bi presjekla Turcima put, jer je s
obzirom na doba godine više nego sigurno da sultan Sulejman neće doći. 65 Idućega dana
pisao je zagrebački biskup kralju o velikim štetama koje mu nanose turske provale, pa u
okolici Ivanića i Dubrave više nema ni jedne sačuvane kuće a ni kmeta. 66
Obrana granice od turskih napada i provala iziskivala je u takvim okolnostima i načinu
ratovanja goleme materijalne i ljudske napore, a uz to i nepokolebljivu odlučnost krajiških

60
Laszowski, O.C., II., p. 495.
61
Idem, O.C., II., p. 498.
62
Idem, O.C., II., p. 499
63
Šišić, Acta comitialia..., II., p. 298.
66 Idem, O.C., III., p. 8,9.
67 Gevay, Anton, Urkunden und Acktenstucke zur Geschichte der Verhtiltnisse zwischen Oesterreich, Ungarn
und der Pforte im XVI. u XVII. Jahrhunderte, Wien 1842., T. XI., p. 17, 102; Laszowski, O.C., III., p. 28.
64
Laszowski, o.c., III., p. 3.
65
Idem, O.c., III., p. 8.
66
Idem, O.C., III., p. 8,9.

87
zapovjednika i posada da u tome ustraju po cijenu gubitka vlastitog života. Na toj razornoj
vjetrometini za većinu malih plemića, pa i krupnih velikaša, temeljno je pitanje bilo kako
uopće preživjeti i kamo krenuti ako izgube materijalnu osnovu svoga življenja. Vjerojatno
zbog toga, ali i drugih razloga, grčevito tražeći izlaz i dvoumeći što da učini, predao se potkraj
listopada 1540. Krsto Svetački Turcima, zajedno sa svojim gradovima Subockim Gradom,
Novskom, Britvičevinom i Oporovcem. 67 Predaja Krste Svetačkog zaprepastila je krajiške
zapovjednike u Slavoniji, pogotovo što su nakon toga Kraljeva Velika, Međurić, Bijela
Stijena, Pakrac i Podborje bili neposredno na udaru osmanske vojske. To je zaprepaštenje bilo
tim veće, jer je u istom mjesecu kralj Ferdinand uputio obilniju novčanu pomoć za obranu
granice. Tako je 18. listopada doznačio 300 forinti za utvrđivanje Varaždina i plaću posadi od
50 do 60 vojnika u Ustilonji. Istoga dana doznačio je kralj godišnju plaću od 2 000 forinti
Vuku i Jurju Frankapanu i Stjepanu Blagajskom za udržavanje 400 konjanika radi obrane
njihovih posjeda i granice od turskih provala. 68 Dva dana kasnije javilo je Dvorsko vijeće
knezovima Zrinskim da im je kralj dao I 000 dukata za obranu njihovih gradova, utvrda i
posjeda od turskih napada, kao i 2 000 dukata za 400 konjanika koji će se boriti protiv
Turaka. 69
Po svemu sudeći, nije Krsto Svetački bio u prilici ni mogućnosti da na određeno vrijeme kupi
od Turaka mir i osigura zaštitu svojih posjeda, kao što je to učinio Vuk Frankapan, zbog čega
se ispričao kralju i zatražio od njega odobrenje da se sastane s Murad-begom. 70
Krstareći tih dana granicu, provalili su Turci do Đurdevca, gdje ih je14. studenoga sačekao
Petar Keglevlć natjerao u bijeg. 71 Ponesen tim uspjehom, Keglević je obavijestio kralja 21.
studenoga iz Đurdevca, daje pozvao Hansa Ungnada ne bi li zajedničkim snagama provalili
pored Drave do Osijeka ili udarili na Požegu, pa ako se Ungnad ne odazove pozivu, onda će
on sam provalili i napasti Turke. 72 Prema daljem razvoju događaja, Keglević je ubrzo morao
odustati od te provale i krenuti s vojskom u drugom smjeru.
Dok su "trkači i palikuće" pljačkali uz granicu, okupio je u Požegi Arslan-beg vojsku
Požeškog sandžaka i na poziv svoga oca Mehmed-bega uputio se u Osijek. Nakon prelaska
Save išao je na čelu vojske Kliškog sandžaka u Osijek i Murad-beg, kamo je stigao 20.
studenoga. Koji dan kasnije, zajedno s ostalim sandžak begovima, ta se vojska zaputila u
Budim. 73 Još uoči dolaska Murad-bega u Osijek, napao je Ferdinandov vojskovođa Leonard
Vels Budim, ali kako je to bio prekrupan zalogaj za njegovu vojsku, morao se povući i
odustati od opsade grada. Pokušaj kralja Ferdinanda da se na prepad domogne Budima,
završio je tako bez ikakva uspjeha.
Raspravljajući o mogućem sustavu obrane od osmanske najezde na sjeveru Hrvatske nakon
predaje Krste Svetačkog Turcima, krajiški su zapovjednici na temelju opće procjene prilika i
u krvi stečenoga ratnog iskustva, dobro znali da je nemoguće braniti sve utvrde i gradove koji
se nalaze na tom prostoru. Stoga je bio potkraj 1540. sastavljen popis gradova i utvrda koje
treba braniti, opskrbiti posadama, streljivom i hranom, ako je razoriti da ih ne ugrabe Turci i u
njih smjeste svoje posade. Ne računajući Valpovo, prema tom popisu, okosnicu obrane od
Turaka na granici činile bi utvrde u Đurdevcu, Šandrovcu, Zdencima, Virovitici, Voćinu,
Drenovcu, Mikleušu, Orahovici, Našicama, Bijeloj, Podborju, Pakracu, Stupčanici, Krešte-

67
Gevay, Anto/, Urkunden und AcktenstUcke zur Geschichte der Verhtiltnisse zwischen Oesterreich, Ungarn
und der Pforte im XVI. u XVII. Jahrhunderte, Wien 1842., T. XI., p. 17, 102; lAszowski, O.C., III., p. 28.
68
Lazowski,o.c.,III.,p.18-21.
69
Idem, O.C., III., p. 23, 24.
70
Idem, O.C., III., p. 29.
71
Idem, o.c., III., p. 31-33.
72
Idem, O.C., III., p. 34.
73
Idem!, O.C., III., p. 32,33.

88
lovcu, Meduriću, Kraljevoj Velikoj i Ustilonji. Sve ostale utvrde i kaštele na tom prostoru
blizu granice treba što prije razoriti, ili neka ih brane sami velikaši u čijem su posjedu. Stalna
posada u Sandrovcu sastojala bi se od 24 pješaka, Zdencima od 25, Virovitici od 50, Mikleušu
od 25, Orahovici od 50, Našicama od 20, Bijeloj od 32, Podborju od 32, Kreštelovcu od 25,
Ustilonji od 20 i Kraljevoj Velikoj od 50 pješaka, ili ukupno 346 vojnika u sastavu stalnih
posada. Za plaće tih vojnika trebalo je godišnje osigurati 8 016 forinti, dok bi troškove ostalih
posada podmirivali sami velikaši i drugi posjednici brinući se za obranu svojih gradova. 74
Turske provale i napadi u Hrvatskoj od 1537. do kraja 1540. nisu ipak doveli do bitnijih
promjena na granici. Vođenje rata na više strana odvodilo je glavninu osmanskih snaga na
druga ratišta, zbog čega je ratno djelovanje u Hrvatskoj, uglavnom, ostajalo u okvirima
manjih sukoba i lokalnih akcija pograničnih sandžakbegova i njihovih martoloških jedinica.
Osnovni cilj tih provala i napada bio je razaranje gospodarske podloge u pozadini krajiške
obrane kao priprema budućih osvajanja. Posljedice takvih provala i napada bile su upravo
katastrofalne i očitovale su se u općem slabljenju gospodarstva i naglo m smanjivanju
stanovništva na tom prostoru. Predaja Krste Svetačkog i njegovih gradova bio je Turcima u to
vrijeme dovoljan uspjeh, jer im se odatle pružala široka mogućnost za nove prodore prema
sjeveru i zapadu. Uz dosta širok pojas "ničije zemlje", granica Hrvatske prema Osmanskom
Carstvu na kraju 1540. vodila je od velebitskog sedla iznad napuštenoga i razrušenog grada
Baga na obali Jadranskog mora, odakle se spuštala preko obronaka Velebita do Ličkog polja i
približavala rijeci Gackoj. Preko Male Kapele od Drežnika i obroncima Plješevice do rijeke
Une ispod Ripča, zatim Unom do njezina utoka u Savu kod Jasenovca, od Jasenovca preko
Kraljeve Velike, Medurića, Bijele Stijene, Pakraca, Bijele, Podborja, Dobre Kuće, Stupčanice,
Voćina, Drenovca, Orahovice i Našica, a od Našica pokraj Mikleuša i Koške do Valpova i
sjeverno od Valpova izbijala na Dravu. 75 Utvrde i kaštele pored Drave, Sv. Juraj, Moslavinu i
Sopje, Turci su osvojili još 1537. i 1538. godine, ali ih tada nisu mogli i zadržati, pa je taj
prostor bio pod nadzorom posada u Valpovu, Brezovici, Virovitici, Orahovici, Voćinu i
Mikleušu.
Neuspjeh pod Budimom nije, međutim, obeshrabrio kralja Ferdinanda, nego se odlučio
okušati ratnu sreću i 1541. godine. Poučen iskustvom iz prethodne vojne, svim je sila- ma
nastojao da ratne operacije započne najkasnije prvih dana proljeća, kako bi preduhitrio sultana
Sulejmana i velikog vezira Mehmed-pašu prije nego stignu s glavninom osmanske vojske do
Budima. Držeći se čvrsto toga plana, Ferdinand se u zimskim mjesecima užurbano pripremao
i tražio pomoć od čeških nasljednih zemalja i njemačkog sabora. U tim pripremama nije
zaboravio ni stanje na granici u Hrvatskoj, pa je 1.siječnja 1541. uputio novčanu pomoć
knezovima Ivanu i Nikoli Zrinskom radi obrane i čuvanja njihovih pograničnih gradova i
utvrda, osobito Pakraca. 76 Isto tako odobrio je 13. siječnja, na molbu kapetana Ivana
Lenkovića, isplatu novčane pomoći i nabavu hrane Senju, Otočcu i drugim mjestima na
granici. 77 Pismom od 15. siječnja obvezao se Juraj Vragović da će vjerno čuvati grad Sokol
između Bihaća i Ripča, koji mu je na temelju kraljeve odluke vratio kapetan Erasmo Thurn, i
da će ga opet predati kralju ako to od njega bude tražio.78 Suprotno tome, 5. ožujka, Melhior,
Juraj i Petar Kaštelanović, ogradili su se pred Zagrebačkim kaptolom od krivnje, ako njihovi
gradovi Sirač, Želnjak i Sv. Ladislav padnu u turske ruke, jer za njihovu obranu nemaju
nikakve pripomoć 79 U nešto povoljnijem položaju bio je Franjo Tahy, kojem je 4. travnja

74
Idem,, o.c.,III., p. 492, 493.
75
Idem,o.c.,III.,p.49I,492. -
76
76 Idem, O.C., III., p. 50
77
Idem, O.C., III., p. 55-57.
78
Idem, O.C., III., p. 58, 59.
79
Idem, O.C., III., p. 495.

89
kralj doznačio 200 forinti za čuvanje i obranu njegovih utvrda i gradova u Slavoniji, da bi
istodobno obustavio sve isplate banu Petru Kegleviću radi neposluha. 80
Pri kraju travnja 1541. ratne pripreme u taboru kralja Ferdinanda bile su završene. Za glavnog
zapovjednika imenovao je on Vilima Rogendorfa, koji je već 3. svibnja opsjeo Budim. Još za
vrijeme nastupanja njegove vojske prema Budimu, ubrzali su i Turci pripreme za obranu, pa
je uskoro stigao u Beograd veliki vezir Mehmed-paša i odmah počeo okupljati vojsku oko
Mitrovice u Srijemu. Istodobno se kraj Osijeka utaborio Mehmed-beg na čelu vojske
Smederevskog sandžaka, čekajući da mu se pridruže okolni sandžakbegovi. 81 Kao i prošle
godine i u toj je vojni vjerojatno sudjelovao Arslan-beg, iako se u izvorima izričito ne
spominje. Poslije uzaludnih pokušaja i juriša da osvoji Budim, dolaskom velikog vezira
Mehmed-paše bio je Rogendorf prisiljen na povlačenje preko Dunava u Peštu. Ali umjesto
povlačenja, doživio je Rogendorf 21. kolovoza pravu katastrofu, u kojoj je i sam zaglavio od
zadobivenih rana. Pet dana kasnije stigao je u Budim i Sulejman Kanuni. Boravak u Budimu
iskoristio je Sulejeman da Budim i njegovu širu okolicu pripoji Osmanskom Carstvu i osnuje
Budimski beglerbegluk.
Potkraj rujna zaputio se Sulejman iz Budima u Istanbul, a zajedno s njim i osmanska vojska u
sandžake odakle je i došla. Prolazeći na povratku Slavonijom, osvojili su Turci tvrđavu
Našice, Ladislava Morea, udaljenu nekoliko kilometara od mjesta i trgovišta Našice.82 Je li u
tom osvajanju sudjelovao Arslan-beg, u nedostatku izvora nije moguće bilo što tvrditi, mada,
s obzirom na dužnost požeškog sandžakbega koju je obavljao, nije isključeno da je upravo on
i bio njezin osvajač.
Osvajanjem tvrđave Našice 1541. zadan je krajiškoj obrani u Slavoniji vrlo osjetljiv udarac,
odakle je Turcima bio slobodan put prema Orahovici, Voćinu, Drenovcu, Mikleušu i donjoj
Podravini.
Stavljanjem težišta vojnog djelovanja na osvajanje Budima, nije kralj Ferdinand gubio iz vida
I potrebe obrane granice u Hrvatskoj, premda je pomoć koju je slao bila nedovoljna. Na tu
činjenicu upozorio je kralja Nikola Zrinski 24. svibnja iz Gvozdanskog, ističući da Pakrac
neće moći dalje držati niti ga zbog veličine zidova porušiti. 83 O žalosnim prilikama i
nedovoljnoj pomoći, pisala je 9. svibnja kralju i senjska općina, tražeći pomoć u opskrbi i
plaće za vojsku, jer će se inače stanovništvo raseliti. 84 Znajući da je doista tako kako su
javljali krajiški zapovjednici i pojedini velikaši i čineći što je u tom času mogao, dao je 10.
lipnja kralj Jurju Kaštelanoviću 300 forinti da lakše brani od Turaka gradove Sirač, Želnjak i
samostan Podborje. 85 Isto tako naredio je on 15. lipnja kapetanu Luki Szekelyu da u njegovo
ime preuzme gradove Varaždin, Đurdevac i Zdence. 86
Vjerojatno poslije odlaska sultana Sulejmana iz Budima i uspostave Budimskog ejaleta,
napustio je Arslan-beg Požegu. Žestoki okršaj s Turcima blizu Kraljeve Velike imali su u to
doba službenici i vojnici Tome Nadasdyja, u kojem je poginulo nekoliko turskih vojvoda, o
čemu je 2. listopada obavijestio kralja Ferdinanda kaštelan u Steničnjaku Andrija
80
Idem, O.C., III., p. 67, 68.
81
Idem,o.c.,III.,p.,71.
82
Barabas, Samu, Codex epistolaris et diplomaticus comitis Nicolai de Zrinio, Budapest 1896., T. I., p. 32.
Prema, komorskom popisu iz 1698. godine tvrđava Našice udaljena je od trgovišta Našice jednu njemačku milju.
U istom popisu o tome je zabilježeno dorječno sljedeće: "Arx ruderosa Nashicza distat a conventuali oppido
Nashicza uno miliari germanico". Hofkameru..Finanz-Archiv, Wien, Anhang vermischte ungarische
Gegenstande, Konskriptionen, Fasz. 40, T. I. Vidi Mažuran, Popis naselja..., p. 89. Pozivom na taj popis, nema
sumnje da je tvrđava Našice zapravo Bedem-grad, čije ruševine i danas stoje na padinama Krndije.
83
Barabas, o.c., I., p. 27.
84
Laszowski, O.C., III., p. 73. '
85
Idem, O.C., III., p. 76.
86
Idem, o.c., III., p. 79.

90
Tharnoczy. 87 Dvadesetak dana kasnije iz Lukavca je Nikola Zrinski pisao kralju i ponovno ga
zamolio da od njega preuzme Pakrac, jer ga on nikako ne može držati i braniti niti nositi
odgovornost ako bude izgubljen. 88
Do kraja 1541. ili najkasnije početkom 1542. za novog požeškog sandžakbega bio je
postavljen ratoborni Murad-beg Tardić. Ubrzo po dolasku u Požegu počeo se Murad-beg
odmah spremati za napad na gradove i krajiška uporišta na granici. Krajem veljače 1542.
iznenada je krenuo na tvrđavu Orahovicu, koju je od straha pred Turcima napustio Ladislav
More, i poslije samo nekoliko dana opsjedanja je osvojio. 89 Tom prilikom vjerojatno je
Murad-beg zauzeo još Mikleuš, Slatinu i Drenovac i u njih odmah smjestio manje posade.
Pad Orahovice i okolnih mjesta uzdrmao je krajišku obranu u Slavoniji iz temelja, i više nije
bilo sumnje da će Turci krakove kliješta otvorene još 1536. između obronaka Krndije, Papuka
i Drave, uskoro zatvoriti. U tom smrtonosnom zagrljaju prvi na udaru bit će Valpovo,
Brezovica i Voćin, i potom između Save, Psunja i Bilogore Bijela, Sirač, Stupčanica, Dobra
Kuća, Podborje, Pakrac, Bijela Stijena, Rača i Kraljeva Velika. Na takav slijed događaja nije
trebalo dugo čekati, to prije što je pozornost kralja Ferdinanda bila usmjerena na priznavanje
prava na ugarsku krunu. Obuzet ostvarenjem tog cilja i računajući na potporu ugarskog
plemstva nezadovoljnog pripajanjem Budima Osmanskom Carstvu, pokrenuo je on 1542.
novu vojnu na Budim s daleko većim brojem vojnika i ratne opreme. Ali, poput prethodnih, i
ta je vojna završila potpunim neuspjehom. U okršajima i
bojevima s Turcima pod Budimom i Peštom istakao. se Nikola Zrinski, pa gaje kralj
Ferdinand potkraj 1542. u znak priznanja za ratne zasluge imenovao hrvatsko-slavonskim
banom. 90
Zapravo, još od jeseni 1541. bila je banska stolica ispražnjena, budući da je Petar Keglević
došao u sukob s kraljem zbog posjeda svoga zeta Gašpara Ernusta, koji je umro bez
nasljednika. Suprotno kraljevoj želji, te je posjede Keglević prisvojio, a obudovjelu kćer
preudao za Ladislava Banića. Na kraljeve pozive on se oglušivao, tako da je Požunski sabor
donio zaključak da se Keglević proglasi nevjernikom i buntovnikom s gubitkom života i
posjeda.
Zbog učvršćenja osmanske vlasti na prostoru Ugarske i da bi uzvratio kralju Ferdinandu za
opsadu Budima, napustio je 26. travnja 1543. sultan Sulejman Edirne i zaputio se na čelu
vojske u Ugarsku. 91 Desetak dana prije Sulejmanova polaska, napali su Murad-beg iz Požege
i Ulama-paša iz Bosne udruženim snagama Voćin, kojeg je branio Stjepan Paprotović.
Zastrašena Paprotovićevom nesretnom pogibijom, posada se Voćina predala uz uvjet da može
slobodno napustiti grad. Poslije toga udarili su Murad-beg i Ulama-paša na Stupčanicu i
Bijelu Stijenu i osvojili ih. 92 Također, tom prilikom zauzeli su oni još Dobru Kuću, Bijelu i
Sirač, i potom krenuli s vojskom prema Dravi i opsjeli Valpovo. 93 Grad je branio Mihajlo
Arky, opskrbivši se s dovoljno vojnika i hrane, tako da je dosta dugo mogao odolijevati
napadima osmanske vojske. Prepušten u obrani grada sam sebi i ne očekujući pomoć niotkuda
odlučio je Arky boriti se do krajnjih mogućnosti. Za to vrijeme, dok Je on odbijao turske
juriše na Valpovo, primicao se Sulejman s glavninom vojske sve brže Osijeku, pa su osječki
Turci užurbano gradili most na Dravi i nastojali da što spremnije dočekaju sultana. Već prvih
dana lipnja poslao je ban Nikola Zrinski obavijest Nikoli Jurišiću da je most u Osijeku

87
Barabas, o.c., I., p. 32.
88
Idem, O.C., I., p. 34.
89
Lasowski, o.c., III., p. 103, 104.
90
Šišić, Acta cornitialia..., II., p. 307, 308.
91
Barabas, O.C., I., p. 54.
92
Pray, o.c., II., p. 131, 132; Isthuanffy, O.C., Lib. XV., p. 159: Vramecz, O.C., p. 58.
93
Lopašić, Radoslav, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. veka iz štajerskog zemaljskog arhiva u Gradcu,
Starine JAZU 17, Zagreb 1885., p. 180; Laszowski, o.c, III., p. 100, 148, 151.

91
sagrađen. 94 Saznavši za skori dolazak sultana, nasrnuli su Murad-beg i Ulama-paša još žešće
na Valpovo, želeći ga svakako osvojiti prije nego Sulejman stigne u Osijek. Pod žestokim
naletima osmanske vojske, iscrpljena gotovo dvomjesečnom opsadom, bila je posada Valpova
23. lipnja 1543. prisiljena na predaju. 95 Tri dana iza toga utaborio se pod Valpovo sultan
Sulejman i za ratne zasluge nagradio Murad-bega povećanjem godišnjih prihoda za 30 000
akči a njegova sina timarom od 12 000 akči., 96 Odatle se Sulejman vratio u Osijek, prešao s
vojskom Dravu i na jugu Ugarske osvojio Pćcs i Siklos, a na sjeveru Szćkesfehćrvar (Stolni
Biograd), Tatu i Esztergom. Zajedno sa sultanovom vojskom zaputio se i Murad-beg.
Ban Nikola Zrinski nalazio se u to doba kod Gyora na sjeveru Ugarske, kamo je stigao na
poziv kralja Ferdinanda i okupljao vojsku. Njegovu odsutnost iskoristili su "trkači i palikuće"
i sredinom kolovoza upali u Hrvatsku, opljačkali Bosiljevo i Novigrad na Dobri i popalili
Ribnik na rijeci Kupi. Nakon toga prešli su Kupu i opustošili Metliku, Semič i Krupu u
Kranjskoj. Na povratku iz pljačke dočekali su Turke hrvatski velikaši pod vodstvom Petra
Keglevića, kojima su pritekli u pomoć i Kranjci, i 24. kolovoza 1543. razbili ih nedaleko od
Otočca. 97
Da bi uzvratila Turcima za pljačke i provale na jugu Hrvatske, krenula je sredinom listopada
1543. uskočka posada u Senju u protunapad i od tog vremena počela ispisivati svoju ratničku
epopeju. U pismu poslanom iz Senja 27. listopada obavijestio je kapetan Ivan Lenković
kranjske staleže da su uskoci četovali kod Šibenika i Vrane i tom prilikom ubili nekoliko
Turaka i 24 zarobili. Od drugih vijesti, kako ističe, nema što posebno javiti, osim da umjesto
Bali-bega na čelo Hercegovačkog sandžaka dolazi Malkoč-beg Karšumović. 98
Nekako u isto doba vratio se Murad-beg iz Ugarske i 5. studenoga 1543. gotovo na prepad
zauzeo između Virovitice i Vaške utvrdu Brezovicu. 99
Gubitak Brezovice silno je uznemirio krajiške zapovjednike, tako da su virovitički kaštelan
Stjepan Toth i upravitelj grada Martin Pahy odmah izvijestili krajiškog kapetana Luku
Szekelya da se nakon pada Brezovice Virovitica i cijela Podravina nalaze u životnoj
opasnosti. 100 Njihovu izvještaju i molbi za pomoć pridružili su se i krajiški zapovjednici iz
Đurđevca i Kloštra, pa je. 19. studenoga Franjo Tahy javio Luki Szekelyu da će Turci po
svemu sudeći
napasti Viroviticu i postaviti granicu negdje kod KIoštra. 101 Početkom prosinca poslao je
Mihajlo Forgacs iz Križevaca pismo Luki Szekelyu, u kojem javlja da se u Požegi okuplja
osmanska vojska i on drži da će ona napasti Viroviticu. 102
Uzbuđenje i strahovanja krajiških zapovjednika bili su posve opravdani, jer su obrambene
snage na granici bile malobrojne i jedva su suzbijale sve žešće turske nasrtaje. U prilog tome
da je stanje doista tako i bilo, govori napuštanje tvrdoga grada Pakraca, koji se smatrao štitom
u obrani zemlje. 103 Zauzimajući Brezovicu nema sumnje da je Murad-beg tada zaposjeo i
Slatinu, koja je već odavno bila napuštena.

94
Barabas, o.c., I., p. 48, 49.
95
Idem, o.C., I., p. 54; Istrnlanffy, O.C., Lib. XV., 1>. 160,161.; Lopašić, O.C., Starine JAZU 17, p. 180,182;
Thury, O.C., Szlnan csaus, I., 314, II., p. 292-300, Katib Mohamed zaim, II., p. 379, 380, Hammer, O.C., III., p.
711.
96
Hammer, o.c., II., p. 188.
97
Jug, O.C., p. 34; Vramecz, O.C., p. 58; Tomašić, O.C., p. 25
98
Laszowski, O.C., III., p. 161.
99
Lopašić,o.c.,StarineJAZU I7,p.I86,187.
100
ldem,o.c., Stari ne JAZU 17,p.187.
101
ldem,o.c.,StarineJAZU 17,p.188.
102
ldem,o.c.,StarineJAZU 17,p.188.
103
ldem,o.c.,StarineJAZU 17,p.186.

92
Ratnim djelovanjem i osvajanjem 1543. potpuno su Ulama-paša i Murad-beg zatvorili
krakove otvorenih kliješta osmanskih snaga između obronaka Krndije, Papuka i rijeke Drave.
Od važnijih utvrda na granici, u Podravini je ostala slobodna samo Virovitica, a u Posavini
Kraljeva Velika.
Granica Hrvatske s Osmanskim Carstvom vodila je tada od Drave između Virovitice i
Brezovice preko obronaka Bilogore, Podborja, Čaklovca, Pakraca, Medurića i Kraljeve
Velike do utoka Lonje u Savu, zatim Savom do Jasenovca i dalje Unom prema jugu bez
ikakvih promjena.
Teški gubici na granici 1543. potakli su hrvatske staleže da se 25. siječnja 1544. sastanu na
Saboru u Zagrebu. Raspravljajući o žalosnom stanju u zemlji, staleži su izglasali nove poreze
i donijeli odgovarajuće mjere za obranu i opskrbu gradova na granici, osobito Kraljeve Velike
i napuštenog Pakraca. 104 Ali, još za vrijeme zasjedanja Sabora izvijestio je kapetan Luka
Szekely upravitelja Kranjske baruna Antuna Thurna, da se Turci spremaju napasti Viroviticu,
a Ulama-paša i Murad-beg dobili su navodno od sultana zapovijed da pokore Slavoniju sve do
njemačkih međa. 105
Vijesti o pripremama osmanske vojske stizale su iz dana u dan s raznih strana, a krajiški
I zapovjednici nagađali su kamo će Turci udariti. Tako je 21. veljače javio Juraj Keglević t
kapetanu Jurju Wildensteinu da se Murad-beg nalazi u Brezovici s većim brojem konjanika,
pješaka i topova, pa se govorka kako će udariti na Viroviticu ili Koprivnicu. Nasuprot tome,
on je mislio da će Murad-beg, kad je već okupio tako veliku vojsku, sigurno napasti Varaždin
ili možda Zagreb. 106 U stanju opće neizvjesnosti na granici, pisao je 21. ožujka 1544. Petar
Keglević iz Topuskog Zagrebačkom kaptolu da kaštel Ustilonju više ne može držati ni čuvati,
jer na tom prostoru nema niti jednoga svoga vojnika i službenika. Ako od bana ne dobije
pomoć, morat će kaštel spaliti, ističući pritom da je voljan ustupiti ga Kaptolu uz jamstvo
sigurnog povratka. 107
Dok su krajiški zapovjednici bili u nedoumici i nagađali kamo će krenuti Murad-beg, zaputio
se on s vojskom u Ugarsku, gdje je početkom svibnja sudjelovao u osvajanju Visegrada. 108
Vjerojatno još istog mjeseca vratio se on u Slavoniju, kamo su u međuvremenu poveli vojsku
bosanski i hercegovački sandžakbeg, odnosno, Ulama-paša i Malkoč-beg. Prema obavijesti
Jurja Wildensteina ta je vojska prešla Savu prije 20. svibnja i trebala je napasti Varaždin. 109
Suprotno očekivanjima i nagađanjima krajiških zapovjednika hoće li Turci napasti Varaždin
ili koje drugo obližnje mjesto, početkom lipnja usmjerili su oni napad na Kraljevu Veliku. O
kretanju osmanske vojske nešto je bio načuo ban Nikola Zrinski i 3. lipnja 1544. iz
Gvozdanskog odmah izvijestio upravitelje Kranjske da su Turci pod Kraljevom Velikom i
sigurno im je cilj osvojiti je. 110 Pišući o tome, povjesničar Isthuanffy pripovijeda kako su
Ulama-paša i Malkoč-beg došli pod Veliku i opsjeli je. Bježeći pred Turcima u grad su
nagmuli kmetovi iz okolice, tako da ih je bilo više nego vojnika. Medu njima se nalazio i neki
Andrija Pilat, inače službenik Vuka Svetačkog, koji je nagovorio kmetove da otvore
tvrđavska vrata i predaju grad Turcima. Kmetovi su vjerovali da će ih Turci zbog toga
nagraditi, ali umjesto nagrade bili su sasječeni. 111 Slično bilježi i kroničar Antun Vramec i
kaže da su grad Veliku zauzeli Turci izdajom nekih kmetova. 112 Predaja Kraljeve Velike
104
Šišić, Acta comitialia..., II., p. 322.
105
Laszowski,o.c.,III.,p.171.
106
ldem,o.c., II., p. 172
107
Hammer, o.c., II., p. 194.
108
Laszowski, O.C., III., p. 174.
109
Lopošić, O.C., Starine JAZU 17, p. 188, 190.
110
Laszowski, O.C., III., p. 175.
111
Isthuanffy, o.c., Lib. XVI., p. 190.
112
Lopašić, o.c., Starine JAZU 17, p. 190; Vramecz, o.c., p. 58.

93
Turcima, vjerojatno se tako i zbila, jer je 10. srpnja kapetan Juraj Wildenstein pisao kranjskim
staležima da je Velika pala iako grad
nije bio nimalo oštećen. 113 Na jugu Hrvatske istodobno je kapetan Vuk Auersperg provalio do
Udbine, spalio njezino predgrađe, ali utvrdu nije mogao osvojiti, zarobio je 50 osoba i oteo
100 goveda, o čemu je izvijestio 8.srpnja 1544. iz Senja. 114 Znatno podrobniji izvještaj o toj
provali poslao je 20. srpnja iz Senja kapetan Ivan Lenković namjesniku u Kranjskoj Christoph
u Kreigu, u kojem kaže kako su senjski uskoci, ostavljeni od banske vojske u Lici, opustošili i
popalili Vranu i uništili mnogo svijeta, opljačkali Ostrovicu i svu okolicu do Obrovca,
utjeravši Turcima silan strah u kosti. 115
Osvajanjem Kraljeve Velike uklonili su Turci i posljednju veću prepreku koja im je stajala na
putu prema Sisku i Zagrebu. Ban Nikola Zrinski upravo je zdvajao što da učini, jer su sa svih
strana stizali izvještaji o više nego žalosnom stanju obrane na granici, a pomoći u borbi s
daleko premoćnim osmanskim snagama niotkuda. Opisujući to stanje, pisao je on 24. srpnja iz
Gvozdanskog kapetanu Hansu Wernikeru da se nakon osvajanja Kraljeve Velike Ulama- paša
utaborio u Cemiku, gdje okuplja nove snage s kojima će osvojiti i preostale dijelove Hrvatske.
Ne samo to, nego je načuo da Ulama-paša očekuje pomoć i od velikog vezira, koji je navodno
već krenuo iz Istanbula.116 Idućega dana pisao je Nikola Zrinski i Jurju Wilden- steinu kako je
od nekog prebjega iz Kamengrada doznao da će Turci napasti njegove gradove Krupu i
Kostajnicu, pa ga moli da o tome hitno izvijesti Leonarda Velsa i ostalu gospodu da mu
pomognu i ne ostave ga sama u borbi s Turcima. 117 Svega četiri dana kasnije pisao je Zrinski
iz Gvozdanskog opet Wildensteinu da je tursko konjaništvo u Cemiku u pripremi, čeka skori
dolazak velikog vezira i nema sumnje da će napasti njegov grad Gvozdansko. 118 Krajem
istoga mjeseca poslao je iz Zadra Nikola Drašković obavijest kapetanu Ivanu Lenkoviću, u
kojoj kaže da se Turci okupljaju u Grahovu i namjeravaju obnoviti gradove Vranu ili Udbinu,
ili možda provaliti u Vinodoli Kras. 119 Na temelju dobivenih izvještaja i pisama, javio je 8.
kolovoza .kapetan Lenković iz Senja kapetanu Jakovu Ravnikaru da je Veli-beg sa tri tisuće
vojnika stigao u Udbinu i popravlja grad, a uskoro bi mu trebali doći u pomoć Ulama-paša i
Murad-beg. 120
Izvještaji krajiških zapovjednika potakli su štajerske staleže da se obrate zemaljskom
kapetanu Hansu Ungnadu, moleći ga da odmah opskrbi Zagreb i sve utvrde na granici u
Slavoniji. 121 Za to vrijeme dok su izvještaji krajiških zapovjednika putovali od granice prema
Ptuju, Grazu i Beču i obrnuto, suprotno Lenkovićevoj obavijesti, zaputio se Veli-beg na poziv
Ulama-paše u Slavoniju. 122 Svakako prethodno obaviješten o njegovu dolasku, Murad-beg je
istodobno okupljao konjanike i pješake u Podravskoj Moslavini, pa su virovitički kaštelan
Ivan Szalay i upravitelj grada Martin Pahy vjerovali da se sprema na Virje ili Viroviticu. 123
Početkom rujna napustio je Murad-beg Moslavinu, a nekako u isto doba stigao je u Slavoniju
Veli-beg i sastao se između Cernika i Kraljeve Velike s vojskom Ulama-paše. Nedugo zatim
udruženim snagama su Ulama-paša, Murad-beg i Veli-beg munjevito napali i osvojili
Medurić i Čaklovac, zaposjeli napušteni Pakrac, Kreštelovac i Podborje, a silno zaplašen

113
Lopašić. o.c., Starine JAZU 17. p. 190.
114
Laszowskl', o.c., IIL, p. 176
115
Idem,o.c.,IIL,p.177,178. 116
116
Idem.o.c.,1II.,p.179.
117
Lopašić, O.C., S~arine JAZU 17, p. 190.
118
Idem. o.c., Stanne JAZU 17. p. 190; Laszowski, O.C., IIL, p. 180.
119
Laszowski, o.c.,lII., p. 180, 181
120
Idem, O.C., [IL. p. 185.
121
Lopašić, O.C.. StarineJAZU 17,p.191.
122
Laszowski, o.c., III., p. 189.
123
Idem, o.C., III., p. 193, 194.

94
narod u Rači sam je zapalio račanski toranj i razbježao se. 124 Krajiški su zapovjednici
vjerovali da će oni iza toga napasti Viroviticu, Novigrad na Savi ili Moslavinu, 125 ali mimo
njihova očekivanja, osmanska se vojska povukla. Zadovoljni vojnim uspjehom vratili su se
Ulama-paša i Veli-beg u svoje sandžake, a Murad-beg u Požegu. Odlazak i boravak Ulama-
paše i Veli-bega sjeverno od Save, iskoristili su uskoci iz Senja i Vinodola tako da su
početkom rujna napali, popalili i opustošili Nadin, smaknuli nekoliko Turaka i 15 zarobili te
odveli oko 900 komada sitne i krupne stoke. 126 Poneseni tim uspjehom, podijeljeni u četiri
čete ubrzo su uskoci iz Senja kopnom i morem krenuli u novi napad. Prva četa stigla je do
ušća Neretve, gdje je zarobila sedam Turaka. Druga se probila do brda Prolog iznad Livna i
ugrabila devet Turaka i tri žene. Treća je napala neki toranj u Grahovu, sasjekla nekoliko i
zadobila deset Vlaha i otjelala oko IOO dobrih konja: Iznad Šibenika prikrala se četvrta četa
zarobila dva Turčma i četiri dječaka. Od zarobljenih Turaka saznali su da Ulama-paša ostaje u
Bosni, a umjesto Veli-bega za novog kliškog sandžakbega dolazi Mehmed-beg. Osmanska
vojska pod vodstvom Ulama-paše još uvijek se nalazi kod Velike, a što ona smjera, njima
ništa nije poznato. 127
Osvajanjem Međurića, Rače, Caklovca, Pakraca, Kreštelovca i Podborja, stekli su Turci
golemu prednost, odakle su neposredno ugrozili Moslavinu, Čazmu, Ivanić, Viroviticu,
Đurdevac, KJoštar, Virje, a preko njih Koprivnicu, Varaždin i Zagreb. Još uoči tih događaja
predlagali su hrvatsko-slavonski staleži da se na pogodnom mjestu sagradi tvrđava koja će
zapriječiti Turcima dalje nadiranje i zaštititi preostale ostatke ostataka Hrvatske. Poslije
osvajanja na granici 1543. i 1544. taj je prijedlog uvelike dobio na važnosti i s njim se više
nije smjelo odugovlačiti. Kako su budući događaji pokazali, izbor je sretno pao na Sisak.
Prijedlog staleža odobrio je 20. rujna 1544. kralj Ferdinand i obećao novčanu pomoć.
Odobravajući prijedlog staleža, kralj je ujedno tražio da se ne ostane samo na prijedlogu već
da se on u cijelosti i ostvari. 128
Žestoki nasrtaji osmanske vojske i teški gubici na granici primorali su kralja Ferdinanda da
pitanju obrane u Slavoniji posveti veću pozornost, pa je 30. lipnja naredio Tomi Nadasdyju
neka svim silama brine za obranu Slavonije jer se osmanska vojska nalazi u Kraljevoj Velikoj,
odakle će napasti utvrde Zagrebačkog kaptola ili neka druga mjesta između Save i Drave. 129
Desetak dana kasnije pisao je kralj i naredio ban u Nikoli Zrinskom neka se zauzme kod
staleža da se novac za gradnju tvrđave u Sisku prikupi u što kraćem roku, kako je to Sabor i
zaključio. Početkom prosinca 1544. odobrio je Ferdinand novčanu pomoć za gradnju sisačke
tvrđave, a banu Nikoli Zrinskom preporučio da u tu svrhu pokuša nagovoriti staleže neka
plaćaju desetinu Zagrebačkom kaptolu. 130 Sredinom veljače 1545. odobrio je izgradnju
tvrđave u Sisku i Ugarski sabor u Trnavi i zaključio neka se za njezino podizanje koriste i
prihodi od kmetova i kanonika Zagrebačke biskupije. 131 Zaključke Sabora u Trnavi prihvatio
je i potvrdio kralj Ferdinand 26.ožujka 1545. u Wermsu. 132
Pripremajući se za izgradnji tvrđave u Sisku, istodobno je kralj Ferdinand poslao u Istambul
Jerolima Adoma (Aduma), prepošta u Egeru da pregovara sa sultanom Sulejmanomom o miru
ili barem primirju. U očekivanju

124
Idem, O.C., III., p. 194.
125
Idem,o.c.,III.,p.195.
126
Idem,o.c., III., p. 178, 189.
127
Idem,o.c., III., p. 196.
128
Šišić, Acta comitialia..., II., p. 325, 326.
129
Idem, O.C., II., p. 328.
130
Idem, O.C., II., p. 328-331
131
Idem, O.c., II., p. 332.
132
Laszowski, O.C., III., p. 238, 239.

95
da ga sultan primi na razgovor, Adorno je umro. Vođenje pregovoro nastavio je nastavio je
tada Niccolo Sicco, a njemu se ruŽIO poslamk cara Karla V., Nizozemac Gerhard Veltwyck.
Tvrđava u Sisku, bakropis iz 1606, Kao posrednik u pregovaranju bio im je poslanik
francuskog kralja Francois I. Jean de Montluc. Oslanjajući se na njega, poslije dugih
razgovora i pregovaranja, bilo je, napokon, ugovoreno primirje samo s budimskim pašom
(beglerbegom). Na ugovor o primirju s budimskim pašom nisu se Ulama-paša i Murad-beg
uopće ni obazirali, nego su okupljali vojsku i spremali se za napad. Već je početkom travnja
1545. počele su stizati vijesti da se osmanska vojska okuplja blizu granice. Čim su za to
saznali ban Nikola Zrinski i kapetan Juraj Wildenstein odlučili su zaustaviti Turke i suzbiti
njihov napad. Žureći sa pripremama okupio je kapetan Wildenstein oko 600 konjanika koje su
vodili Pavao Rattkay, Franjo Tahy i Stjepan Držić (Derssffy), a banskoj četi pridružili su se
Petar Erdody Mladi, Juraj Frankapan Slunjski, Stjepan Blagajski i Juraj Keglević. 133
O pokretima osmanske vojske izvijestio je početkom svibnja štajerske staleže ratni tajnik u
Slavoniji Bartol Lechner. Prema njegovu izvještaju Malkoč-begje krenuo s vojskom iz Požege
i provalio do Dubrave. 134
Četvrtog svibnja obavijestio je kapetan Luka Szekely štajerske staleže da se osmanska vojska
još uvijek nalazi u šumi pokraj Podravske Slatine, i da je na nju zajedno s ostalim velikašima
pošao ban Nikola Zrinski. Gdje se s vojskom nalazi kapetan Wildenstein, nije mu poznato, ali
nema sumnje da je i on zajedno s banom, Kako se čuje, Turaka ima oko deset tisuća, od kojih
mnoštvo ide pješice i nosi lopate i kopače, pa će vjerojatno napasti
Varaždin ili koje drugo mjesto na granici. 135
Uglavnom dobro obaviješteni o prikupljanju osmanske vojske, nisu krajiški zapovjednici,
ipak, I bili sigurni kada i kamo će ona provaliti, ili će se pojaviti tamo gdje je najmanje
očekuju neke vijesti su ih čak i zbunjivale, a pojedine glasine očito su proturali i sami Turci
da bi prikrili svoje prave namjere. Isto tako, neke su i kasnile iza događaja stvarajući lažnu
sliku stvarnog stanja. Naime, na poziv Murad-bega došli su potkraj travnja u Požegu Ulama-
paša i Malkoč-beg, odakle su poveli vojsku i prodrli 1. svibnja 1545. blizu Varaždina.
Drugoga dana postavili su šatore po okolnim brežuljcima kraj Varaždinskih Toplica, a zatim
krenuli u Zagorje prema Zlataru i 3. svibnja stigli do grada Konjščine (Selnice) i utaborili se.
Čim je Juraj Wildenstein saznao za njihov dolazak, smjesta je sa 600 konjanika pošao
Turcima u susret i u stopu ih pratio do Konjšćine. Noću istoga dana stigao je onamo i ban
Nikola Zrinski s nekoliko stotina konjanika. Ujutro 4. svibnja predložili su velikaši iz banove
pratnje da se s Turcima ne zameće boj na otvorenom, nego da se pokuša ugovoriti primirje i
pozvati ih neka se ogledaju na junačkom megdanu. Taj su prijedlog prihvatili i Turci, pa je s
jedne i druge strane izašlo po stotinu odabranih momaka da se bore naočigled ostale vojske.
Dok su se tako lomila bojna koplja i sijevale sablje, iznenada je Ulama-paša proglasio
primirje isteklim i navalio svom snagom na Zrinskog i Wildensteina i razbio njihovu
vojsku. 136
Već idućega dana javio je Bartol Lechner kranjskim staležima da je ban Nikola Zrinski
strahovito potučen. Od nekih 500 konjanika nije se spasilo ni 300, a konji su gotovo svi
izgubljeni. 137 Pišući 6. svibnja iz Varaždina, obavijestio je Hans Ungnad kranjske staleže da
su Turci navalili na Krško, opkolili Kostajnicu i Novigrad na Uni, opljačali Čazmu i Križevce

133
Isthuanffy. O.c., Lib. XYI., p. 169; Lopašić, O.C., Starine JAZU 17, p. 191.
134
Lopašić,o.c.,StarineJAZU 17,p.191.
135
Idem, O.C., Starine JAZU 17, p. 191.
136
Idem,O.C.,Starine JAZU 17,p.191-193;lsthuanffy,o.c.,Lib.XVI.,p.169.
137
ldem,o.c.,StarineJAZU 17,p.191.

96
i potom se vratili u Dubravu, a spremaju se napasti i Bihać. 138 O provali do Krškog Valvasor
kaže da su Turci tada opustošili prostor između Krškog, Šentjemejai Kostanjevice.139
Vijest o porazu Nikole Zrinskog munjevito se širila izazivajući pravo zaprepaštenje staleža, a
još više građana Zagreba. 140 Strah od Turaka i njihove skore najezde zahvatio je ne samo
stanovništvo ostataka Hrvatske nego i susjednih austrijskih pokrajina. Općoj strepnji i nemiru
uvelike su pridonosi je razne priče zastrašenih i gotovo izbezumljenih izbjeglica, u kojima su
oni iskazivali vlastiti strah i pretjerivali, navodeći i ono čega zaista nije ni bilo. Pišući o tome
kroničar Vramec kratko bilježi: Miklovusa Zrinszkoga, bana szlovenszkoga, pod Konszkin
Turczi razbisse i porobisse dozta. 141
Pobjeda Ulama-paše u tom prepadu nije bila toliko značajna kako to prikazuje spomenuti
izvještaji. NI gubici Nikole Zrinskog i Jurja Wildensteina nisu bili tako veliki. Kao
neposredni sudionik bitke, javio je 6. svibnja kapetan Wlldenstem iz Varaždina kranjskim
staležima da je izgubljena samo većina konja, dok je vojnika malo poginulo, a još manje
dopalo turskog ropstva. Pretrpljeni poraz nije ga se nimalo dojmio, već je daleko više bio
zabrinut obavijestima koje su mu preko uhoda stizale da će Turci, čim malo odmore konje, s
još većim snagama i topovima krenuti u novu provalu i poharati gradove na granici. S
obzirom na to molio je on staleže za najhitniju pomoć, jer s nekih 800 konjanika neće moći
zaustaviti osmansku vojsku na tako dugom graničnom pojasu između Save i Drave. 142
Neposredno iza bitke kod Konjščine, mimo običaja da iskoristi prednost pobjede i pohara veći
dio Zagorja, Ulama-paša se žurno vratio u Požegu, jer je Murad-beg bio na umorno Svega
nekoliko dana poslije toga Murad je umro, a njegovo tijelo prenio je Ulama-paša u Sarajevo i
sahranio u mauzoleju pokraj Gazi Husrev-begove džamije i mauzoleja. Dugogodišnji suborci
i neustrašivi ratnici našli su se tako opet zajedno na vječnom počinku.
Ubrzo poslije Murad-begove smrti bio je postavljen za požeškog sandžakbega vjerojatno
njegov sin Mehmed-beg. Poput svoga prethodnika, jedva što je preuzeo spomenutu dužnost,
započeo je Mehmed-beg odmah s ratnim pripremama. U prilog tome govori pismo Nikole
Zrinskog od 19. lipnja 1545. kapetanu Wildensteinu, u kojem kaže kako je od zarobljenih
Turaka kod Kamengrada saznao da se istog dana treba sastati Ulama-paŠa s Mehmed-begom
u Bilaju, odakle će zajednički udariti na gradove Ripač, Bihać, Krupu ili Novigrad na Uni.
Zabrinut zbog toga pozvao je Wildensteina da smjesta pošalje vojsku iz Varaždina u Zagreb, a
dio konjanika neka uputi preko Save i Kupe, te hitno o tome izvijesti zemaljskog kapetana
Leonarda Velsa. 143 Obavijest gotovo istog sadržaja poslao je kranjskim staležima kapetan
Wildenstein. I on kaže da su njegovi ljudi četovali do Kamengrada i od zarobljenih Turaka
doznali o sastanku Ulama-paše i Mehmed-bega 19. lipnja u Bilaju zbog napada na Ripač,
Bihać, Krupu ili Novigrad na Uni, i pripremi turskih konjanika na četovanje sve do Zagreba.
Isto kao Zrinski i on je molio staleže da o tome čim prije izvijeste zemaljskog kapetana
Velsa. 144
Pismom od 23. lipnja javio je Jurica Kirinčić Nikoli Zrinskom, da će požeški sandžakbeg s
više topova doći na Lijevče polje, gdje se ima sastati s Ulama-pašom da bi zajedničkim
snagama popravljali putove radi lakšeg prijevoza topova. 145 Krajem lipnja pisao je
Wildenstein opet kranjskim staležima da će Turci opkoliti Bihać, a za napad Je dobro

138
ldem,o.c.,StarineJAZU 17,p.19I,192.
139
Valvasor, Johann Weichard, Die Ehre des Herzogthums Crain, Niirnberg 1689., XI., p. 241, 333, XV., p.
140
Lopušić, O.C., Starine JAZU 17, p. 194.
141
Vramecz, O.C., p. 58.
142
Lopušić, O.C., Stari ne JAZU 17,p. 192,193.
143
ldem,o.c., Starine JAZU 17,p.195.
144
ldem, O.C., Starine JAZU 17.17, 195.
145
ldem,o.c.,Starine JAZU 17,p.196.

97
pripremljen požeški sandžakbeg koji ima oko tisuću konjanika i dvije tisuće pješaka. 146 Ali
dok su ti i slični izvještaji putovali do odredišta, upali su "trkači i palikuće" do Mokrica i na
povratku preko Samobora opustošili i opljačkali Turopolje. Prateći ih na tom putu, sačekali su
Hrvati pljačkaše i u okršaju kod Vagatovićeva Broda oteli im dio plijena.147
Sve žešći nasrtaji osmanske vojske preko granice i sve učestaliji pozivi i molbe krajiških
zapovjednika za pomoć, potakli su zemaljskog kapetana Leonarda Velsa na razmišljanje ne bi
li možda pregovorima zaustavio turske napade. Voden tom mišlju poslao je on svoga
poslanika Ulama-paši, tražeći od njega da se i on pridržava primirja ugovorenog s budimskim
pašom. Suprotno diplomatskim običajima, dao je Ulama-paša poslanika okovati u lance i
baciti u tamnicu. Tek kad je bio spreman za vojni pohod, pustio je poslanika na slobodu i po
njemu poručio da on o miru ništa ne zna, osim na prostoru između Drave i Dunava. Ukoliko
sultan javi da se mir odnosi i na ostale krajeve, postupit će i on tako i o tome javiti
zemaljskom kapetanu Velsu. 148
Postupak Ulama-paše prema Velsovu poslaniku i sadržaj njegove poruke ozbiljno su
uznemirili Nikolu Zrinskog i kapetana Jurja Wildensteina. Oko 10. kolovoza pozvao je
Zrinski vojsku u Zagreb, a Wildentsein prikupio nekih 400 konjanika u Varaždinu i
Koprivnici, nastojeći da se na vrijeme okupi i ostala vojska. Samo dan ili dva kasnije pisao je
Wildenstein da su Turci četovali oko Krškog i spremaju se napasti Kostajnicu i Novigrad, da
bi potom kazao kako nisu išli na Novigrad, već je Ulama-paša s tisuću konjanika opustošio
Križ i Čazmu i svu okolicu, odakle se zaputio prema Moslavini, gradu Petra Erdody ja.
Zajedno s Ulama- pašom i Malkoč-begom bio je i Mehmed-beg iz Požege s kojima se sastao
blizu Gradiške. tim je posada u Moslavini doznala za približavanje osmanske vojske,
napustila je grad i razbježala se. U napuštenu Moslavinu ušao je Ulama-paša 20. kolovoza
1545. i u nju odmah smjestio posadu. 149
Poslije osvajanja Moslavine krenula je osmanska vojska prema Savi i oborila se na grad
Ustilonju. Napadnutom gradu pohitao je u pomoć Juraj Wildenstein, a prema obavijesti
vojvode Marka Tomasovića iz Ivanića, tukao je Ulama-paša Ustilonju topovima još i 1. rujna
1545. godine. 150 Kako je završila ta opsada nema pouzdanih vijesti, ali je posve sigurno da su
Wildenstein i njegova vojska primorali Ulama-pašu, Malkoč-bega i Mehmed-bega na
povlačenje.
Osvajanjem Moslavine ostvarili su Turci krupan uspjeh i pomakli granicu Osmanskog Carstva
još više prema zapadu, odakle su neposredno ugrozili Čazmu i prokrčili put do Zagreba,
Koprivnice i Varaždina.
U jesen iste godine uspjeli su poslanici kralja Ferdinanda i cara Karla V., nakon dugih
pregovora, sa sultanom Sulejmanom ugovoriti primirje na godinu dana. Ubrzo iza sklapanja
primirja sazvao je kralj Ferdinand Ugarski sabor u Požunu koji se bavio i pitanjima od životne
važnosti za obranu Hrvatske. Između ostalog, staleži su tražili od kralja da povjeri banu ili
nekom od svojih kapetana pregled svih utvrda i gradova na granici, pa da one koje treba
braniti preuzme kralj i opskrbi ih sa svime što je potrebno, a sve ostale treba porušiti kako ih
ne bi zaposjeli Turci. Osim toga, staleži su uporno zahtijevali od kralja da hrvatskom ban u
namakne potreban novac kako bi uvijek bio spreman sa svojim četama suprotstaviti se
Turcima. Po završetku zasjedanja Sabora kralj se Ferdinand vratio u Beč, gdje ga je čekao ban
Nikola Zrinski radi sređivanja dugovanja prema njemu. Da bi podmirio svoje dugovanje, kralj
je Zrinskom zauvijek dao gradove Čakovec i Štrigovu, mada ih je i dalje svojatao buntovni

146
ldem,o.c.,Starine JAZU I7,p.196.
147
Idem,o.c., Starine JAZU 17,p.196.
148
Idem, o.c., Starine JAZU 17, p. 197.
149
Idem,o.c.,StarineJAZU 17,p.197.
150
Idem,o.c.,StarineJAZU 17,p.197.

98
knez Petar Keglević. Sredivši tako svoje dugovanje prema Zrinskom, pobrinuo se kralj
Ferdinand i za saziv Hrvatskog sabora. U tom smislu izdao je on 18. ožujka 1546. upute Luki
Szekelyu i Krsti Batthyanyju, da kao njegovi izaslanici odu na zasjedanje Sabora, koji je bio
zakazan za 2. svibnja u Zagrebu. 151
Nasuprot dugo priželjkivanom i traženom primirju u borbi s Turcima, na granici Hrvatske i
dalje nije bilo mira. Na zasjedanju Sabora u Požunu hrvatski staleži su se žalili da Turci
provaljuju i napadaju isto kao prije. O tim provalama "trkača i palikuća" Valvasor kaže kako
su pokraj Kočevja upali u Kranjsku, pustošili okolicu Ribnice i Ortneka, a 24. ožujka 1546.
pljačkali okolicu Bloka i Nadliška i stigli četiri milje od Ljubljane. 152 Valvasora dopunjuje
izvještaj kočevskog upravitelja Hansa Enstallera da su Turci natovareni plijenom 24. ožujka
prošli blizu Kočevja, opustošili i popalili cijelu okolicu, i zatim prenoćili u Kostelu na Kupi,
gdje su se sastali sa pješacima, da se konjanici oslobode plijena i opet vrate u pljačku. 153
Također, i u mjesecu travnju pokušali su Turci prijeći Kupu kod Vinice, ali su bili suzbijeni i
20 ih je palo u ropstvo. 154 Kao odgovor na turske provale i pljačke nisu mirovali ni Hrvati, pa
u pismu od 17. travnja 1546. kapetan Vid Hallek kaže kako stalno četuju i provaljuju u
Tursku. To osobito čini zagrebački župnik Matija zvani Delipop, koji je zajedno s Petrom
Erdodyjem Mlađim provalio pokraj Kraljeve Velike preko Save pljačkajući sve do Banja
Luke. 155 Početkom lipnja pisao je Nikola Zrinski iz Gvozdanskog Luki Szekelyu da su Turci
prešli Savu i namjeravaju pustošiti krajeve oko Zagreba. Da bi osujetio njihove namjere,
pripremio se i sam na provalu u Bosnu, ne bi li na tom četovanju poharao koje tursko selo. 156
Sličnu vijest poslao je i Radonja Hrečkovac iz kaptolskog Gradeca kod Hrastovice da su
kliški sandžakbeg i Malkoč-beg kod Svinjara prešli Savu, odakle će, kako se priča, zajedno s
požeškim sandžak-begom provali ti prema Zagrebu. 157 Suprotno očekivanoj provali, 18.
lipnja obavijestio je Nikola Zrinski kapetana Luku Szekelya da su Turci iz Slavonije upali u
Ugarsku i oplijenili okolicu Lendave. Inače, on se sprema na provalu prema Cerniku i
Sloboštini, kako bi Turcima uzvratio na njihove provale, i poziva ga da mu se pridruži.158 U
jesen 1546. prestali su veći okršaji i upadi preko granice, osim što su manje četice martoloza
iz zasjeda napadale uz granicu. Na njihove pljačke i napade višestruko su uzvraćali senjski
uskoci, koji se nisu obazirali je li turski ili venecijanski posjed. Svojim lakim i brzim
brodicama
plovili su oni uz obalu i na otvorenom uzduž Jadranskog mora sve do Dubrovnika. Prikradali
su se noću i sačekivali u zasjedama, sijući svuda strah i trepet. Kvarnerić i Velebitski kanal
bili su njihovo more, na kojem su uspostavili svoju vlast.
Po isteku zime Turci su na jugu Hrvatske nastavili s upadima preko granice. U travnju 1547.
prešle su akindžije Onu i Kupu kod MetIike i pokraj Semiča prodrle do Novog Mesta, čiju su
okolicu strahovito opustošile i na povratku odvele više od 100 ljudi. 159 Istina, bila je to tada
jedina veća provala, jer su ubrzo poslanici kralja Ferdinanda i cara Karla V. uspjeli 19. lipnja
1547. skloniti sa sultanom Sulejmanom mir na pet godina, uz godišnji "dar" od trideset tisuća
zlatnika. 160

151
Šišić, Acta cdmitialia..., II., p. 332, 333.
152
Valvasor, O.C., XI., p. 432, 467, XV., p. 460.
153
Jug, o.c., p. 37.
154
Valvasol; O.C., XV., p. 460.
155
Lopašić, O.C., Starine JAZU 17, P 198.
156
Idem,o.c.,Starine JAZU 17,p.199.
157
Idem, O.C., Starine JAZU 17,p.199.
158
Idem,o.c.,St:lrine JAZU 17,p.199.
159
Jug,o.c.,p.37
160
Hommer,o.c.,II.p.202

99
PAD VIROVITICE I ČAZME 1552. I PRODOR
PREKO UNE 1556. GODINE

Iako pod nepovoljnim uvjetima, sklapanje mira na pet godina značilo je kralju Ferdinandu
toliko željeni predah u kojem će makar pokušati riješiti neka od gorućih pitanja. Golemi
ljudski, materijalni i prostorni gubici u dugotrajnom ratovanju s nadmoćnim neprijateljem,
tražili su nova naprezanja i drugačiji način obrane u Hrvatskoj. U krhkost mira nitko u
Hrvatskoj i Ugarskoj i na kraljevu dvoru nije sumnjao, pa je dobiveni predah valjalo što bolje
iskoristiti za skori početak nove osmanske najezde. Mir je u tom času bio potreban i sultanu
Sulejmanu radi obnove snaga i okončanja iscrpljujućeg rata s Perzijom, u kojem se upinjao da
izađe kao pobjednik. Ništa manje mir je bio potreban i banu Nikoli Zrinskom da bi
privremeno od loži o bojno oružje u ratu s Turcima i ušao u posjed gradova Čakovca i
Štrigove, koje Petar Keglević nije želio napustiti. Još u vrijeme pregovora o miru, došao je
Zrinski pred Čakovec i 2. rujna 1546. oružjem prisilio Petra Keglevića na predaju. 1 Njegovi
sinovi uskoro su Zrinskom predali Koprivnicu, Virje (Prodavić) i Đurđevac, pa je 1. i 2.
siječnja 1547. ban Nikola bio svečano uveden u posjed Međimurja. Unatoč kraljevoj osudi i
pružanju otpora, odnoseći se s poštovanjem prema istaknutom ratniku i nekadašnjem banu,
omogućio je Zrinski Keglevićevu sinu Jurju da izađe pred kralja i od njega za sebe i svoju
braću izmoli milost. Kralj je Ferdinand 24. lipnja 1547. Jurju i njegovoj braći: Franji,
Gašparu, Matiji, Nikoli, Petru i Šimunu, vratio oduzete posjede i gradove Bužim, Ustilonju,
Lobor, Kostel i pola Krapine, da bi potom upozorio hrvatske velikaše neka starinu Petra
Keglevića ostave na miru.

Objavljivanjem mira na pet godina prestali su okršaji i trvenja na granici i uz granicu. Svuda
je odjednom, doista, zavladao mir kojeg su i Hrvati i Turci poštivali. Zamoreni i jedni i drugi
neprestanim napadima, obranama i protunapadima, predah od nekoliko godina olakšao je
Hrvatima preživljavanje na granici i prikupljanje snaga za obranu, a Turcima pripremu za
nova osvajanja. Doživljeno i proživljeno kao da je blijedilo u sjećanju, iako su stare rane
pekle poput žeravice. U očima suvremenika, godina mirna života na granici činila se nekako
kraća u svome trajanju. Strahovanja od budućih zbivanja pothranjivala su takva predviđanja i
pretvarala ih u snove o nekom davno minulom životu, o kojem će još dugo maštati generacije
hrvatskog naroda sudbinski vezanog za taj prostor.
Uživajući blagodati mira nastojao je kralj Ferdinand srediti svoje odnose s Njemačkom, skršiti
otpor čeških staleža i pomoći caru Karlu V. u ratu protiv šmalkaldskog protestantskoga
saveza.
Baveći se tim pitanjima nije on posve zaboravio i jačanje obrane u Hrvatskoj. Naime, kao
iskusan ratnik procijenio je ban Nikola Zrinski da bi valjalo i Podravinu zaštititi od turskih
provala. Njegov prijedlog prihvatio je kralj i 20. prosinca 1548. odobrio 2 000 forinti godišnje
kapetanu Luki Szekeleyu za vojne posade u Koprivnici, Virju i Đurđevcu, i da brani KIoštar i
Viroviticu. 2 Bio je to dalekovidan potez, čija vrijednost je uskoro došla do izražaja. To više
što je ujedno značio i začetak vojnog krajišta u Podravini, koje će se uklopiti u cjelokupan

1
Laszowski, o.c., III., p. 254, 255.
2
Horvat, Rudolj; Prilozi za povijest Podravine, Vjesnik Zem. Arkiva, XV., p. 18,24,25.

100
sustav obrane na granici. Usporedo s tim, dobro je napredovala i gradnja tvrđave u Sisku, a
utvrđivani I su i gradovi zagrebačkog biskupa Križ, Otok i drugi.

U prvi mah činilo se da bi mir mogao i duže potrajati, pa je 1. studenoga 1549. kralj
Ferdinand ovlastio Hansa Ungnada, Luku Szekelya, Pavla Rattkaya i Vida Ugrinovića da
pregovaraju s turskim povjerenicima o razgraničenju, i u tom pogledu dao im odgovarajuće
upute. 3 Istodobno da bi ojačao obranu Bihaća, preuzeo je kralj 6. ožujka 1550. od Ladislava
Kerechenyja tvrđavu Sokol na šest godina. 4
Međutim, i prije isteka mira novi rat bio je opet na pomolu. Neposredan povod ratu bile su
prilike u Erdelju i pokušaj kralja Ferdinanda da erdeljsko pitanje riješi u svoju korist. Premda
se rat vodio u Erdelju i Ugarskoj, bila je ubrzo i Hrvatska pretvorena u poprišta ratnih
razaranja. Već 18. listopada 1550. obavijestio je Nikola Zrinski iz Čakovca Tomu Nadasdyja
o turskoj provali u Križevačku županiju do mjesta Domanjkuš (Zenth Domankos) blizu
Rovišća i postavljanju ratobornog Ulama-paše za požeškog sandžakbega. 5
Dolaskom Ulama-paše na čelo Požeškog sandžaka bio je zaista kraj miru na granici Hrvatske
i Osmanskog Carstva. Krajem listopada pisao je Zrinski Nadasdyju iz Rakovca da su Turci
upali do Zrina, spalili nekoliko kuća i odveli desetak ljudi. Zapravo, oni do mira ništa ne drže,
iako druga strana ništa ne čini suprotno miru. Što se njega tiče on bi se radije borio za
domovinu, nego da gleda kako je Turci pustoše. 6 Svoje mišljenje ponovio je Zrinski u pismu
Nadasdyju od 26. studenoga, u kojem kaže kako drugih novosti nema, osim što Turci pustoše
gradove na granici i odvode ljude, ali je od kralja dobio nalog da se pridržava mira i ništa
protiv njih ne poduzima. 7 Samo koji dan nakon slanja te obavijesti upali su Turci u Vinodoi,
opustošili cijelu okolicu i odveli mnoštvo ljudi. 8 Na drugoj strani došli su "trkači i palikuće"
do Ivanića i poharali okolicu gradova Jamnice, Kostajnice, Zrina i Hrastovice. 9
Sav zdvojan zbog mirnog promatranja turskih provala i razaranja u Hrvatskoj, otputovao je
ban Nikola Zrinski iz Ozija u Vranograč (Vranograd), odakle je 8. veljače 1551. pisao Tomi
Nadasdyju:
Mi boravimo ovdje u Hrvatskoj u pustim našim gradovima, gdje ništa dobra ni nova ne
čujemo, vidimo svuda samo pustoš u domovini. 10
Izražavajući svoje misli i osjećanja i noseći teret surove stvarnosti u Hrvatskoj, vratio se
Zrinski iz Vranograča u Ozalj i 19. ožujka javio Nadasdyju da su Turci upali do Zrina i Pedlja
i odveli veći broj ljudi. Isto tako došli su turski konjanici do Prekovrškog, pohvata1i nešto
ljudi i odveli ih sa sobom i jadnom svijetu oteli svu stoku. 11 Uskoro je Zrinski iz Ozlja
ponovno pisao Nadasdyju da turski pješaci i konjanici u sve većem broju, naročito martolozi,
stalno pljačkaju i razaraju u Hrvatskoj i odvode ljude. S raznih strana stižu mu obavijesti da se
u Bosni okuplja velika vojska koja će napasti i popaliti njegov grad Gvozdansko, a nasuprot
tako brojnom neprijatelju on u Gvozdanskom ima samo nekoliko konjanika. 12
Cijelo ljeto i jesen 1551. nastavili su Turci s pljačkama i otimanjem svega do čega su mogli I
doći, ali nisu poduzimali veće napade zbog zauzetosti ratom u Ugarskoj. Kako je, međutim,

3
Laszowski, o.c., III., p. 359.
4
Idem, O.C., III., p. 364, 365.
5
Barabas, o.c., I., p. 128, 129.
6
Idem
7
Idem, O.C., I., p. 130.
8
Idem, O.C., I., p. 136.
9
Idem. O.C., I., p. 138.
10
Idem, O.C., I., p. 145.
11
Idem,o.c.,I.,p.147.
12
Idem,o.c., I., p. 149,150.

101
1552. i službeno istjecao mir, krajiški zapovjednici u Hrvatskoj i ban Nikola Zrinski, bili su
posve sigurni da će granično područje opet biti poprište teških borbi. U očekivanju turskih
napada, 17. svibnja 1552. pisao je Zrinski iz Zagreba Nadasdyju da je bosanski paša s jakim
snagama u Ljevču, a Malkoč-beg, koji je nedavno postao livanjski (k1iški) sandžakbeg, stoji
također u pripravnosti i može svakog časa krenuti u napad. Osmanska vojska okuplja se i oko
Osijeka, odakle će sigurno poći u neku provalu. 13 Koji dan kasnije napisao je poslanik pape
Julija III., kardinal Jeronim Martinengus, pismo kralju Ferdinandu, u kojem kaže da sa svih
strana stižu vijesti kako će Turci istodobno napasti Slavoniju, Erdelj i Austriju, jer je tako i
podijeljena njihova vojska. 14 Krajem svibnja obavijestio je Zrinski i Petra Keglevića o
kretanju turske vojske i o tome daje bosanski paša kod Gradiške dao ukrcati topove na
brodove. Kako se njemu čini, Turci očito namjeravaju opsjedati Sisak, Kostajnicu ili
Ustilonju, pa ga moli da budno pazi i čuva grad Ustilonju. 15 Osmoga lipnja pisao je Zrinski
ponovno Nadasdyju da su livanjski, hercegovački i požeški sandžakbegovi utaboreni s
vojskom na Lijevče polju, a da se bosanski paša nalazi navodno u Požegi. 16 U kraćoj
zabilješci od 27. srpnja Jeronim Martinen- gus spominje neki okršaj Nikole Zrinskog s
Turcima, u kojem je Zrinski razbio jak odred Ulama-pašine vojske i zarobio dosta vojnika.17
O kojem je okršaju riječ i gdje se on odigrao, -nije poznato.
Primajući izvještaje i šaljući obavijesti o prikupljanju osmanske vojske na granici, naprezao je
Nikola Zrinski sve snage da što spremnije dočeka Turke. Kako se iz sadržaja njegova pisma
upućenog Petru Kegleviću jasno razabire, očekivao je da će Turci udariti na Kostajnicu, Sisak
ili Ustilonju. Ali mimo njegovih očekivanja, kao i očekivanja ostalih krajiških zapovjednika,
usmjerio je Ulama-paša napad na Viroviticu, gdje mu se nitko nije nadao. Prema pismu
Nikole Zrinskog od I. kolovoza Tomi Nadasdyju, Ulama-paša je 30. srpnja opsjeo Virovlticu i
tukao je žestoko topovima. 18 Četvrtoga kolovoza poslao je kapetan Luka Szekely iz
Varaždina
hitno pismo Nadasdyju, u kojem kaže da je posada u Virovitici 2. kolovoza predala grad
Ulama-paši, koji se još uvijek tamo nalazi, gdje je dao čistiti jarak oko grada i ostavio
nekoliko topova i dio vojske kao posadu. Prema izjavama prebjega, Ulama-paša će čim prije
napasti Koprivnicu. 19 Obavijest o padu Virovitice poslao je 6. kolovoza Nikola Zrinski iz
Rakovca i Nadasdyju, napominjući da se posada grada svojevoljno predala Turcima. 20 Vijest
o padu Virovitice munjevito se prenosila, pa se o tome već 7. kolovoza znalo i u Beču. 21
Virovitički grad, posjed Stjepana Banića, branio je tada kaštelan Juraj Brodanin s oko
četrdesetak vojnika. Turci su najprije zauzeli franjevački samostan koji se nalazio ispred
samoga grada, odakle su tukli topovima na opkope i trošne gradske zidine. Znajući da grad
neće moći obraniti, Brodanin je hitno zatražio .pomoć od Luke Szekelya. Ali prije nego što je
tražena pomoć i mogla stići, Brodanin se 2. kolovoza 1552. predao na milost i nemilost
Ulama-paši sa šačicom branitelja.
Čim je posada u K!oštru saznala da su Turci opsjeli Viroviticu, od straha je napustila kaštel i
razbježala se. Negdje 3. ili 4. kolovoza došao je Ulama-paša do Kloštra i spalio napušteni
kaštel. Odatle se zaputio na Virje, ali je tu bio suzbijen.

13
Šišić, Acta comitialia II., p. 370.371. 115
14
Theinrt; Augustino, Vetera monumenta Slavorum Meridionalium, Zagreb 1875., T."., p. 33.
15
Laszowski, o.c., ITt, p. 425.
16
Barabas, o.c., I., p. 163.
17
Theiner, O.C., II., p. 33.
18
Barabas, o.c., I., p. 164.
19
ldem,o.c., I., p. 165.
20
Idem, o.c., I., p. 165.
21
Theiner. O.C., II., p. 34.

102
Opisujući stanje obrane u spomenutom pismu od 6. kolovoza, Zrinski kaže:
Svoje malobrojne konjanike morao sam po kraljevoj naredbi smjestiti i raštrkati po Hrvatskoj
tako na daleko i široko, da oni sve do danas nisu mogli do nas doći. Oni koji su pod
zapovjedništvom Luke Szekelya smješteni su najvećim dijelom u Koprivnici, Virju i Đurdevcu,
pa se ni ti nisu mogli tako brzo okupiti. Neprijatelj je daleko jači od nas, te sada nakon što je
spalio Kloštar opsjeda Virje. 22
Kad nije mogao osvojiti Virje krenuo je Ulama-paša na Đurdevac. Zaplašeno turskim
napadom, stanovništvo Đurđevca i okolice bezglavo je napuštalo svoje kuće i kućišta i bježalo
preko Drave. O napadu na Đurđevac javio je 8. kolovoza Luka Szekely iz Varaždina
Nadasdyju:
Turci su žestoko udarili na grad Đurdevac. Juriš je trajao gotovo šest sati, ali se posada
hrabro držala, pa su medu Turcima poginule neke age i vojvode. Poslije toliko uzaludna
napora i obavljena posla, Turci su odatle krenuli prema Doma1Jjkušu, odakle će, kako
pripovijeda neki prebjeg koji je upravo došao, poći osvajati Dubravu, Cazmu, Ivanić, Sisak i
Kostajnicu. 23
Nekako u isto doba dok je Ulama-paša opsjedao Viroviticu, provalio je Petar Erdody Mlađi
do Kraljeve Velike, osvojio je i trudio se, kako Zrinski kaže, da u nju smjestl posadu. O toj
provali kroničar Vramec bilježi: Goszpodin Peter Erdeudy posga i popaiy grad Gradisco i
Veliku porobi i popleniti vchini. Dober dobichek vitezove i iunaczi iaky mochni i dobra zercza
odnezosse 24
O provali Petra Erdody ja historičar Isthuanffy pripovijeda opširnije, premda griješi u godini i
umjesto 1552. piše 1553. Naime, on kaže daje Erdody bio ogorčen turskim pustošenjima u
Podravini, pa je okupio veću četu vojnika, kojoj se pridružio i Juraj Frankapan Slunjski, i
spustio se malim brodovima niz Savu u krajeve pod osmanskom vlašću. Voda mu je bio
prokušan vojvoda i narodni junak Marko Tomasović. Navalivši iznenada na Gradišku, a na
povratku i na Kraljevu Veliku, osvojio je i popalio oba grada, po tukao i zarobio dosta Turaka,
te otjerao veći broj stoke, osobito konja, i bez gubitka sretno se vratio kući. Vrativši se iz te
provale ubrzo je smrtno stradao Juraj Frankapan Slunjski, kojeg je pred vratima grada
Steničnjaka ubio grom. 25 Neuspjeh pod Virjem i Đurđevcom, primorao je Ulama-pašu na
povlačenje, pa je poveo vojsku prema Dubravi. Budno prateći pokrete osmanske vojske i
Zrinski je bio obaviješten da bi Ulama-paša mogao napasti Dubravu, Čazmu, Ivanić, Sisak ili
Kostajnicu. Međutim, dok je on nagađao u kojem će smjeru Turci doista udari ti, pojavio se
Ulama-paša neočekivano pod Čazmom. Malobrojna gradska posada od dvadesetak vojnika
bila je toliko zaplašena da je
I Turcima sama otvorila gradska vrata i predala se. 26 Zastrašeni padom Čazme, čuvari kaštela
u Dubravi sami su zapalili i razorili kaštel i razbježali se. Sličnu sudbinu doživio je tom
prilikom I svakako i grad Ustilonja, koji je sve do tada bio smatran predstražom Sisku.
O događajima u Slavoniji obavijestio je Zrinski odmah kralja Ferdinanda, a 21. kolovoza
pisao je iz Križevaca Tomi Nadasdyju i Franji Batthyanyju kako su Turci nedavno osvojili
Čazmu, koja se nalazi u "srcu ove Kraljevine", odakle će uslijediti njezino potpuno uništenje.
Osim toga, da se oko Ptuja okuplja vojska iz Štajerske i Kranjske, pa je zamolio kralja neka se
ona pošalje u Slavoniju da bi zajedničkim snagama pokušali oteti Turcima Čazmu. 27 Na

22
Barabas, o.c., I" p. 165.
23
Idem,o.c.,I.,p.166,161.
24
Vramecz, O.C., p. 59.
25
Isthuanffy, O.C., Lib. XIX., p. 211.
26
Idem, O.C., Lib. XIX., p. 216.
27
Barabas, o.c., I., p. 169. I 28

103
pismo Nikole Zrinskog odgovorio je kralj 21. kolovoza iz Beča da će kapetan Ivan Lenković
doći s vojskom iz Koruške i Kranjske u Zagreb, pa neka udruženim snagama i po vlastitom
izboru otmu Turcima neki grad, osobito ako to bude moguće Veliku, Čazmu i Moslavinu. Što
se tiče pomoći gradovima na granici, čini sve što je u njegovoj moći, a kao pomoć Zrinskom i
njegovim gradovima poslat će nešto baruta. U pogledu obnove Dubrave neka se u odnosu na
doba godine učini što je moguće i u njegovo ime zatraži pomoć staleža. 28
Posve suprotno očekivanju Nikole Zrinskog i Luke Szekelya, poslije osvajanja Čazme vratio
se Ulama-paša s glavninom vojske u Požegu, kamo je bio stigao carski blagajnik radi isplate
vojske na' granici i janičara koji su u Virovitici služili kao posada. 29 Ulama-paša nije vojsku
raspuštao nego je i dalje stajao u punoj pripravnosti. Isto tako, očekujući snažne protunapade
hrvatske vojske kao odgovor na osvajanja izuzetno važnih uporišta, ostali su u Slavoniji s
vojskom bosanski i kliški sandžakbeg, tj. Ferhad-beg i Malkoč-beg. Njihov ostanak pogotovo
je nametnulo saznanje da je kralj Ferdinand poslao u Slavoniju vojsku Koruške, Kranjske i
Štajerske i preporučio Zrinskom neka ponajprije pokuša osvojiti Kraljevu Veliku, Čazmu ili
Moslavinu.
Zapravo, stalno prateći što se zbiva u taboru Zrinskog kraj Križevaca, Turci su za to vrijeme
mirovali i popunjavali svoje redove svježim snagama. O tim pripremama nešto je bio dočuo
Zrinski, tako da je 13. rujna 1552. pisao iz Čakovca Nadasdyju kako će Turci do kraja
mjeseca napasti Zagreb ili Kostajnicu. 30 U pismu od 26. rujna javio je Zrinski senjskom i
uskočkom kapetanu Ivanu Lenkoviću da se ,bosanski paša nalazi u Trnavi (nedaleko od
Gradiške), Malkoč-beg u Baćin-Dolu, a Ulama-paša u Požegi, gdje okuplja vojsku i zaprežnu
stoku za vuču topova. Prema njegovu mišljenju čini se da im je namjera osvajanje Siska. Ako
ih u tome spriječe vremenske prilike, onda će sigurno četovati prema Varaždinu ili Zagrebu. 31
Položaj bana Nikole Zrinskog i ostalih krajiških zapovjednika na granici bio je i dalje vrlo
težak, unatoč vojsci koja je poslana u pomoć. To više što se nastupom jeseni ta vojska počela
razilaziti, a novostečena uporišta na granici davala su Turcima golemu prednost. Zabrinutost
Nikole Zrinskog rječito ocrtava bilješka na spomenutom pismu Lenkoviću, gdje je pet puta
napisano "hitno" (cito) i potom "najhitnije" (citissime). Nakon razilaženja vojske iz Štajerske,
Kranjske i Koruške, napustio je Slavoniju i kapetan Lenković i otišao u Senj. Na taj način
ostali su Zrinski i Luka Szekely potpuno sami na braniku zemlje. Čini se da su Turci upravo
čekali takav razvoj događaja i početkom listopada krenuli su Ulama-paša, Malkoč-beg i
Ferhad-beg u munjevit napad. Nezapaženo su se probili pokraj Koprivnice u Varaždinsko
polje i 3. listopada utaborili u Biškupcu kod Varaždina, odakle su pojedini odredi pošli u
pljačku prema štajerskoj granici. Hitno obaviješten o turskoj provali, pojurio je Zrinski iz
Križevaca sa oko 700 konjanika što je brže mogao, zaklonio se u Maruševcu i vrebao na
Turke. Ne znajući za banov dolazak, jedan turski alaj (odred) krenuo je prema Vinici i
Zavračju (Vratno), robeći, paleći i hvatajući ljude. Iz svoje zasjede Zrinski ih je poput vihora
napao, strahovito potukao i natjerao u bijeg, zarobio mnoge Turke i oslobodio kršćansko
roblje. U međuvremenu, mahnito jašući, dojurio je Luka Szekely s vojskom iz Đurđevca na
Varaždinsko polje i zajedno sa Zrinskim silovito nasrnuo na Ulama-pašu i ostale
sandžakbegove. U
Kostajnica, grad i tvrđava grofova Zrinskih žestokom boju Turci su bili razbijeni i prisiljeni
na povlačenje, a na bojnom polju ostao je ležati Ulama-pašin sin Džafer, kojeg je ubio časnik
u banskoj četi Ivan Margitić. 32

28
ldem,o.c., I., p. 171,172.
29
Laszowski, O.C., III., p. 443,445.
30
Barabas,o.c.,I.,p.181-183.
31
ldem,o.c.,I.,p.167.
32
ldem,o.c., I., p. 183- 187.

104
Bez obzira na poraz osmanske vojske i osobno poravnavanje starih računa između Nikole
Zrinskog i Ulama-paše, položaj obrane na granici bio je više nego zabrinjavajući, Uostalom,
Zrinski je odmah uočio i znalački procijenio koliki je gubitak za obranu Hrvatske otkako su
pale Virovitica i Čazma, pa je 13. listopada pisao kralju Ferdinandu da je gotovo nemoguće
braniti se od turskih napada s obzirom na prirodan položaj Čazme. Iz tog razloga on misli da
Čazmu valja što prije i po bilo koju cijenu osvojiti. Ako se to ne učini, možda će već iste
jeseni ili najkasnije naredne zime propasti kukavni ostaci ove Kraljevine. Naime, otkako su
izgubljene Virovitica i Čazma nikako se ne mogu spriječiti potajne provale turskih pljačkaša,
bilo konjanika bilo pješaka, zbog čega je narod toliko izbezumljen i zastrašen da ni sam ne
zna što će sa sobom. 33
Pomoć od kralja Ferdinanda tražili su tada Zagrebački kaptol i upravitelj Zagrebačke
biskupije Juraj od Herešinca. U toku 1552. Kaptol je podigao tvrđu Sokol i kulu Čuntić na
svome imanju kod Hrastovice, gdje je već otprije imao tri utvrde: Petrinju (Jabukovac), te
Gornji i Donji Gradac. Pozivajući se na to, Kaptol je molio kralja neka na svoj trošak
uzdržava barem 100 vojnika u tvrđavi Sisak, koja ima izuzetnu važnost za obranu Hrvatske
otkako je propala tvrđava Ustilonja. Inače, Zagrebačka biskupija ima i previše troškova za
uzdržavanje svojih tvrđava Hrastovice, Svetog Križa, Ivanić Grada, Ivanić Kloštra i Gradeca
kod Križevaca, dok su podgrađe i tvrđava u Dubravi posve razoreni. 34 Kao odgovor na pismo
Zrinskoga, kralj je Ferdinand 27. listopada 1552. sazvao u Zagrebu komisiju koja će
pregledati i odrediti koje utvrde i gradove na granici valja podići, koje popraviti ili možda
porušiti. Za članove komisije imenovao je bana Nikolu Zrinskog, Luku Szekelya,

Jurja Herbersteina, Ivana Lenkovića i Jakova Lamberga. Ovisno o kojem je području riječ,
zajedno s članovima komisije sudjelovat će u radu i ostali krajiški zapovjednici i plemići u
čijem su posjed u pojedini gradovi i utvrde.35
Neuspjeh Ulama-paše na Varaždinskom polju nije, međutim, otupio oštricu njegovih nakana
da izvrši još neku provalu na granici. U prilog tome govori izvještaj štajerskim staležima,
varaždinskog kaštelana Jorga Waltera od 19. listopada, da je Ulama~paša 16. listopada
pozvao u Požegu konjanike i pješake, a bosanski sandžakbeg okuplja vojsku iz Bosne u
Gradiški. Prema obavijestima s kojima raspolaže, Ulama-paša namjerava osvojiti Đurđevac i
Koprivnicu i popaliti na Varaždinskom polju što još nije popaljeno. 36 Šest dana kasnije pisao
je Jorg Walter štajerskim staležima o prikupljanju turske vojske i o tome da su bosanski
sandžakbeg i Malkoč-beg prešli Savu, dok se Ulama-paša nalazi u Požegi, a dio njegove
vojske stoji zajedno s topovima kraj Virovitice i vjerojatno će udariti na Koprivnicu ili
Varaždin. 37 Slično ili sa znatno većim razlikama, pisao je Luka Szekely 1. studenoga Tomi
Nadasdyju da su Turci u Čazmi osnovali saadžak i namjestili posadu od 1 400 konjanika i
pješaka. Osim toga novi je sandžakbeg nedavno izvršio provalu do Gradeca i Vrbovca, ali su
ga razbili vojnici Nikole Zrinskog i oslobodili zarobljenike. Od zarobljenih Turaka i vlastitih
uhoda doznao je da se bosanski sandžakbeg nalazi na Lijevče polju, Malkoč-beg u Banjoj
Luci na svome Čiftluku, a Ulama-paša se navodno sprema na Đurđevac, Koprivnicu, Rasinju
i Ludbreg. 38
Obavijesti Jorga Waltera i Luke Szekelya, iako samo djelomično točne, nesumnjivo dokazuju
da su Turci doista izvršili i spremali se na neku provalu. Kako su dalje tekle te pripreme i što

33
Laswzoski, o.c., III., p. 441, 442.
34
ldem,o.c., III., p. 449, 450.
35
Šilić, Acta comitialia..., II., p. 374 -379.
36
Laszowski, o.C., III., p. 442, 443.
37
Idem, O.C., III., p. 445.
38
Barabas,o.c.,I.,p.180,181.

105
su oni do kraja 1552. poduzeli, zbog pomanjkanja povijesnih izvora, nije poznato. Jedinu, za
sada znanu vijest, bilježi kroničar Vramec, koji kaže: Porobi Malkoch Beg Krischiche i
Mutniczu i poyde na Jarak, na Koztaniczu i to by na treh Krali dan, tj. 6. siječnja 1553.
godine. 39 Drukčije rečeno, Malkoč-begje opustošio Mutnicu i Kreščiće (Podzvizd) i udario na
Jarak i Kostajnicu.
Usporedo s tim događajima, poslije gotovo punog desetljeća neprestanih borbi s Turcima i
nebrojenih molbi za pomoć i praznih obećanja kralja Ferdinanda, dao je Nikola Zrinski 7.
studenoga 1552. ostavku na bansko dostojanstvo. Pišući. o toj ostavci Tomi Nadasdyju,
Zrinski kaže da se osjeća stavljen u paklenske muke, a nagnalo ga je na to što kralj nije
ispunio svoja obećanja i što vidi "kako Kraljevstvo danju i noću propada", zbog čega mu je
crvenilo oblilo lice i suze orosile oči. 40
Odluka Nikole Zrinskog bila je posve razumljiva, budući da je tako dugo i samoprijegomo
obavljao bansku dužnost, te više ili manje stajao sam na braniku zemlje. Njegovu ostavku
nije, međutim, kralj prihvatio, već je nastojao da bar donekle nadoknadi propušteno i učini što
je trebao davno prije učiniti, pa ni posljedice ne bi bile takve kakve jesu. Početkom 1553.
došao je Ferdinand u Graz, gdje je uvjerio staleže Štajerske, Kranjske i Koruške da je u
njihovu interesu ako plaćaju stalnu vojsku od 4 200 ljudi na granici Hrvatske i Osmanskog
Carstva, jer će tako i sami biti zaštićeni od turskih provala i pljački. Zemaljskim kapetanom
postavio je Hansa Ungnada, kojem je bila dužnost da zajednički i u sporazumu radi s banom i
kapetanom Ivanom Lenkovićem i ostalim krajiškim zapovjednicima. U zajedničkom vođenju
ratnih operacija vrhovni zapovjednik sve vojske isključivo je zemaljski kapetan.
Kraće vrijeme zatim nagodio se kralj Ferdinand s Nikolom Zrinskim i nagovorio ga da ostane
i dalje na banskom položaju. Isplatio mu je i sav dug, te odobrio držanje većeg broja vojnika
koji će dobivati istu plaću kao i ostali vojnici na granici.
Još prije nagodbe s Nikolom Zrinskim, naredio je kralj Ferdinand kapetanu Ivanu Lenkoviću
da izradi opći pregled stanja i prijedlog organizacije obrane na granici. Uz pomoć krajiških
zapovjednika do 1. ožujka 1553. Lenković je izradio takav prijedlog i staleži su ga u cijelosti
prihvatili. Prema tom prijedlogu obrana između Save i Drave sastojala bi se od ukupno 1 375
konjanika i 1 416 pješaka koje će plaćali štajerski i koruški staleži. Raspored vojnika kao
stalnih posada po gradovima i utvrdama bio je sljedeći: u Zagrebu 100 njemačkih vojnika,
100 haramija i veći broj konjanika u Ivaniću 300 konjanika i 140 haramija; u Sisku 100
haramija koji su ujedno bili i šajkaši; u Križevcima 300 konjanika i 100 haramija; u Cirkveni
100 konjanika i 50 haramija; u Topolovcu 50 konjanika i 40 haramija; u Kupi- novcu 50
haramija i 300 konjanika; u Koprivnici 200 konjanika, 100 haramija i 50 njemačkih vojnika; u
Ludbregu 75 konjanika i 20 haramija i u Đurđevcu 150 konjanika i 250 haramija. Osim
posada u gradovima i utvrdama bile su razmještene i stalne straže po Ivančici i Kalmku da
hvataju Iiprogone turske martoloze i to: u Apatovcu 32 haramije, u Glogovici 30, u Velikom
Kalniku 20; u Čanjevu 32, u Remetincu 32, u Varaždinskim Toplicama 50 i u Varaždinu 200
haramija. U sastavu stalnih posada u gradovima i utvrdama bio je velik dio banskih četa
Nikole Zrinskog, tj. u Rakovcu i Božjakovini 200 konjanika i 100 pješaka, i u Vrbovcu 100
konjanika i 100 pješaka.
Južno od Save sve do Senja bile su otprije uređene Senjska i Bihaćka kapetanija. Senjska je
obuhvaćala Senj, Starigrad, Brinje i Brlog, a Bihaćka gradove Bihać, Ripač, Golubić, Sokol,
Brekovicu, Toplički Turanj i Izačić. U obje kapetanije stalna posada sastojala se od 573
vojnika. Lenkovićevim prijedlogom broj vojnika povećao se za 200 konjanika i 400 pješaka,
od kojih je 50 konjanika i 50 pješaka bilo smješteno u Bihaću. Preostali vojnici bili su

39
Vramecz, O.C., p. 60.
40
Barabas, O.c., I., p. 189.

106
razmješteni po gradovima i utvrdama hrvatskih plemića koji sami nisu mogli braniti svoje
gradove. Tako u Ogulinu 50 konjanika i 30 pješaka, Slunju 50 konjanika i 20 pješaka. Osim
toga, u Velebitu je stražarilo 50 pješaka i na Krasu oko Kostela, Klane i Gotnikajoš 50
pješaka.
Isto tako i 36 stražara od Ripča do Primotja, kao i poštanska služba od 48 konja i 3 uhode koje
će dojavljivati o svim pokretima i pripremama osmanske vojske. Jednako tako i jedan dobro
opremljen brod koji će krstariti od Senja do Dubrovnika i paziti na svaki pokret neprijatelja,
kao i pet postaja odakle će stražari vatrom i pucnjevima mužara dojavljivati i upozoravati
stanovništvo na dolazak neprijateljske vojske.
Sjeverno od Bihaća uz rijeku Onu bilo je od banske vojske 100 pješaka u Kostajnici i u
Novigradu (Novom) i Prekovrškom 50 pješaka, dok se 300 konjanika nalazilo uz bana i
stajalo je uvijek njemu na raspolaganju. 41
Na taj je način, zaslugom Nikole Zrinskog, Hrvatska dobila dosta jaku vojsku za suzbijanje
turskih provala i napada. Golemu većinu vojske na granici činilo je domaće ljudstvo, ojačano
sa četom od 150 njemačkih vojnika. Zajedno s banskim četama obrana granice u Hrvatskoj
raspolagala je s približno 4 800 vojnika, što je u odnosu na dužinu granice bilo nedovoljno,
iako se ta vojska mogla ravnopravno nositi s vojskom turskih graničara i odolijevati znatno
brojnijim protivničkim snagama. Odanu snagu te vojske činilo je Iako pokretljivo konjaništvo,
osobito na istaknutim graničnim uporištima, pa je ono premašivalo više od polovice sve
vojske na granici.
U cilju jačanja obrane, istovremeno je dobro napredovala gradnja tvrđave Nehaj iznad Senja,
kao i samo utvrđivanje i opasivanje zidom grada Senja.
Gledano u cjelini, bio je to krupan korak u stvaranju jedinstvenog sustava obrane Hrvatske
nasuprot Osmanskom Carstvu, koji se dijelio na hrvatsko i slavonsko krajište, od kojeg će
Turci još dugo južno od Save nagrizati i otkidati dio po dio i tako doista Hrvatsku svesti na
ostatke ostataka (reliquiae reliquiarnm). Osvajanjem Virovitice i Čazme i razaranjem
Ustilonje 1552. pomakli su Turci granicu Osmanskog Carstva do krajnjih točaka između Save
i Drave. Granica između Hrvatske, odnosno Slavonije i Osmanskog Carstva, išla je tada
približno ovako: od rijeke Drave ispod Vizvara pored Kloštra do obronaka Bilogore izbijajući
na Ciglarski potok, odatle Ciglarskim potokom do utoka u Česmu, zatim Česmom do utoka u
Lonju, onda Lonjom do utoka u Savu, ispred koje se nalazilo područje "ničije zemlje". Južno
od Save rijekom Unom do Plješevice i odatle sve do morske obale, gdje se granica nije
mijenjala. Nekako u isto doba kada je Lenković podnosio svoj prijedlog organizacije obrane
granice staležima na odobrenje, poslao je 19. ožujka 1553. kralj Ferdinand Antuna Vrančića i
Franju Zara u poslanstvo da pregovaraju sa sultanom Sulejmanom o miru. 42 Na putu prema
Istanbulu poslanstvo se zaustavilo u Budimu, gdje je pozdravilo novog budimskog beglerbega
Ali-pašu Sokolovića i ugovorilo s njim primirje, a potom produžilo dalje. 43 Prema dobivenim
uputama, poslanici su ponudili Sulejmanu za cijelu Ugarsku 150000 zlatnika kao godišnji dar,
a za onaj dio Ugarske i Erdelja u kojem je Ferdinand vladao još 40 000 zlatnika. O prijedlogu
da ustupi Ugarsku i Erdelj nije Sulejman htio ni čuti, nego je poslanicima predložio da je
voljan sklopiti mir na pet godina, ukoliko se kralj Ferdinand odrekne svojatanja Erdelja, a
onaj dio Erdelja kojeg je zaposjeo neka vrati Zapoljinu sinu i plaća godišnji danak od 15000
zlatnika. Da bi upoznali kralja sa Sulejmanovim protuprijedlozima, uputili su Vrančić i Zar
poslanika Malvezzia u Beč i ostali u Istanbulu do konačne odluke. Čekajući odgovor kralja

41
Lopašić.o.c., Stari ne JAZU 17,p.204-213.
42
Klaić, O.C., v., p. 249.
43
Matković, Petar, Putovanje po balkanskom poluotoku XVI. vieka, Rad JAZU 71, Zagreb 1884., p. 3.

107
Ferdinanda, ugovoreno primirje s budimskim pašom ostalo je i dalje na snazi, pa je na granici
s Osmanskim Carstvom svuda vladao mir.
Sklapanjem primirja i vođenjem mirovnih pregovora prestali su okršaji s Turcima na granici i
upadi akindžija preko granice. Bosanski sandžakbeg Sofi Mehmed-paša i novopostavljeni
sandžakbeg Požeškog sandžaka Mehmed-han radili su na učvršćivanju i jačanju osvojenih
položaja, a središnja vlast zaokupljena ratom s Perzijom, u kojem je poginuo Ulama-paša, 44
nije ni pokušavala ni pokazivala volje i želje da započne novi rat. Štoviše, prema pismu Petra
Erdody ja od 8. srpnja 1553., predlagali su ćehaja (zamjenik) bosanskog sandžakbega i
gradiški kapetan (kapudan) da razgovaraju s kapetanima u Ivaniću, jer su odlučili popravljati i
raditi na utvrđivanju Čazme. 45 Na opće smirivanje prilika uz granicu između Save i Drave,
znatno više od mirovnih pregovora, utjecalo je izbijanje kuge, koja se u jesen 1553. proširila
iz turskog dijela Slavonije u okolici Zagreba i do sredine 1554. harala je u Križevcima,
Vrbovcu, Gradecu i Sv. Petru (Orehovec), da bi potom zahvatila i Medimurje. 46
Malaksavanjem kuge nestajalo je i mira na granici, pogotovo na prostoru južno od Save koji
je ostao pošteden od zaraze. Već 31. ožujka 1554. javio je banu Nikoli Zrinskom njegov
službenik Ivan Hojsić iz Čakovca da su Turci opustošili okolicu Ripča, Ostrožca i Zrina,
odakle su odveli dosta ljudi i stoke, i da gotovo svakodnevno ugrabe po nekoliko osoba. 47
Ban se u to vrijeme nalazio u Požunu radi isplate zaostale plaće svojoj vojsci, da bi odatle
produžio u Beč i od kralja Ferdinanda ishodio pristanak o preuzimanju njegovih gradova
Kostajnice i Novigrada u kraljeve ruke. Svoj boravak u Beču iskoristio je Nikola Zrinski i za
dobivanje kraljeva pristanka da izađe na junački dvoboj s bosanskim sandžakbegom Sofi
Mehmed-pašom. Naime, još od kraja 1553. bio je on u osobnoj zavadi s Mehmed-pašom,
smatrajući da u obrani svoje časti i dostojanstva na pašine lažne optužbe, valja pitanje
zadovoljštine riješiti viteškim dvobojem. O izazovu na dvoboj uskoro se znalo širom granice
i očekivao se dramatičan rasplet. U pismu Hansu Ungnadu, negdje u srpnju ili početkom
kolovoza 1554., opravdavao je Mehmed-paša napade na posjede Zrinskog, napominjući da je
nedavno nekoliko stotina konjanika upalo do Velike, Sirača i Kamengrada, gdje su pohvatali i
odveli veći broj ljudi, a knez Zrinski upućuje mu pozive na dvoboj i okuplja se vojska u
Hrvatskoj. 48 Odlučan da se s Mehmed-pašom ogleda na viteškom dvoboju, stigao je 23.
kolovoza 1554. Zrinski zajedno s pratnjom u Đurđevac, ali od paše i drugih odličnijih Turaka
nije bilo ni traga. Za to vrijeme nalazio se Mehmed-paša u mjestu Mrtvici blizu Banja Luke,
gdje je imao svoje kupke, a požeški sandžakbeg Mehmed-han boravio je u Orahovici. 49
Iz Đurđevca se Zrinski vratio u Čakovec, da bi uskoro zbog neredovite isplate vojske i svega
300 konjanika s kojima je morao braniti granicu u dužini od 32 milje, a još više zbog raznih
objeda osobnih neprijatelja, zamolio kralja Ferdinanda neka ga oslobodi banske dužnosti. O
banovu raspoloženju u tom času jasno govori pismo upućeno 24. studenoga 1554. Tomi
Nadasdyju, u kojem kaže da bi radije čamio u tamnici i godinu dana nego li dalje banovao. 50
Poput prethodne, ostavku na banski položaj nije kralj prihvatio, već je prije toga naredio
Zrinskom da sazove Sabor staleža, kojeg je on zakazao za 1. prosinca 1554. u Zagrebu.
Spomenutoga dana Sabor se sastao i na kraljev prijedlog donio odluku o ratnoj daći
(subsidium) od jedne forinte i utvrđivanju gradova na granici, da bi istodobno zaključio kako

44
Laszowski, O.C., III., p. 481.
45
Idem, O.C., III., p. 457.
46
Barabas, O.C., I., p. 218, 239.
47
Laszowski, O.C., III., p. 481.
48
Lopašić, o.c., Starine JAZU 17, p. 195.
49
Laszowski, O.C., III., p. 477-482; Barabas, O.C., I., p. 258, 259.
50
Barabas, O.C., I., p. 263.

108
svaki plemić i podanik mora biti dobro naoružan i pripravan odazvati se smjesta banovu
pozivu i poći u boj protiv neprijatelja.
Pregovori o miru sa sultanom Sulejmanom slabo su napredovali, a umjesto umrlog poslanika
Malvezzia poslao je kralj Ferdinand Augeria Ginselma Busbecqa, koji je 20. siječnja 1555.
stigao u Istanbul. Cijelu zimu čekao je Busbecq s Vrančićem i Zayem da ih sultan primi na
razgovor. U međuvremenu sultanov odnos prema miru se izmijenio, jer je sklopio mirovni
sporazum s Perzijom, a poslanik francuskog kralja Henrija IV. neprestano ga je podbadao
protiv Ferdinanda. S obzirom na izmijenjene prilike Sulejman je odbacio kraljeve ponude za
mir i zaprijetio da će zbog Erdelja započeti rat, da bi na kraju ipak pristao na primirje od šest
mjeseci.
Sulejmanov odgovor jasno je pokazao da on na mir uopće i ne pomišlja, pa su u skladu s tim
pogranični sandžakbegovi na granici Hrvatske započeli s provalama i napadima. Već 19.
veljače 1555. pisao je Zrinski palatinu Nadasdyju da su Turci nastavili s pljačkom i
otimanjem, te su ispod Krupe ugrabili osamnaest a kod Pedlja petnaest ljudi. 51 Držeći se
primirja, Zrinski nije odgovarao na taj izazov, što će Turci iskoristiti i ponovno upasti do
Krupe i Pedlja, hvatajući i odvodeći ljude. Pišući o tome 4. ožujka Zrinski kaže da je Petar
Erdody okupio oko 500 konjanika i provalio u Bosnu do Kamengrada, gdje je uzalud mamio
Turke iz grada u neku zasjedu. Zajedno s Erdodyjem pošli su i neki njegovi službenici koji za
taj pothvat nisu imali njegovo odobrenje.52 O kršenju primirja s Turcimajavio je Zrinski
Nadasdyju i 12. ožujka kako su prije nekoliko dana znanjem i odobrenjem Hansa Ungnada,
kapetani Ivan Alapić, Stjepan Bradač i Ivan Gezthy s cjelokupnom vojskom provalili sve do
Pakraca. U istom pismu Zrinski pita odakle njima tolika sloboda da to čine, jer kralj i sam
palatin njega stalno opominju neka se pridržava primirja. Na te izazove i četovanja Turci će
svakako žestoko odgovoriti, zbog čega on ne može snositi odgovornost. 53
Protivno mišljenju i očekivanju Zrinskoga, nisu Turci do kraja ljeta napadali niti ozbiljnije
ugrožavali pogranična područja, jer je budimski beglerbeg AIi-paša Sokolović započeo rat u
jugozapadnom dijelu Ugarske. Početkom rujna 1555. boravio je Zrinski u Rakovcu, odakle se
javio palatinovu kapetanu Sgepanu Zichyju da zbog dolaska bosanskog paše s jakom vojskom
do Velike (Kraljeve) ne može napustiti svoju banovinu i priskočiti u pomoć opsjednutim
gradovima Kaposvaru i Korotni u Ugarskoj. 54 Iz Rakovca je 2. rujna pisao Zrinski i
Nadasdyju da bosanski paša stoji pripravan na granici u Slavoniji, ali ne zna se kamo će
krenuti. Možda se sprema napasti neku utvrdu ili podići novu na granici. Što se njega lice
Zrinski kaže:
Mi smo spremni za boj s onim četama koje imamo sve do posljednjeg daha i bilo gdje služiti
kraljevskom veličanstvu i ljubljenoj domovini. 55
Koji dan nakon toga napustio je Zrinski Rakovac i otputovao u Križevce, gdje se sastao s
kapetanom Jurjem Wildensteinom. Čekajući u Križevcima kamo će Mehmed-paša krenuti,
primio je Zrinski od Petra Erdody ja obavijest daje bosanski sandžakbeg još 14. rujna napustio
Čazmu i zaputio se nizvodno uz Savu prema Gradiški. 56 Ohrabren tim saznanjem otputovao je
Zrinski u Koprivnicu i odatle produžio na svoj posjed u Csurg6 (Čurgo) u Ugarskoj, odakle se
na Wildensteinov poziv hitno vratio preko Koprivnice u Križevce, jer da će Mehmed-paša
napasti Sisak. Uz manje predahe, jašući što je brže mogao prema Križevcima, čuo je Zrinski

51
Idem, O.C., I., p. 283.
52
Idem, O.C., I., p. 285.
53
Idem, O.C., I., p. 286, 287.
54
Idem, o.c., I., 311.
55
Idem, o.c., I., 311,312
56
Idem, o.c., I., p. 321, 322.

109
blizu Lovrečine pucanje topova u Vrbovcu, gdje su došli u pljačku dvojica aga iz Pakraca sa
stotinu Turaka, ali su ih banovi službenici razbili i desetoricu zarobili. 57
Do kraja 1555. i početka proljeća 1556. vladao je na granici Hrvatske uglavnom mir, a ban
Nikola Zrinski nagovoren od kralja Ferdinanda zadržao je bansko dostojanstvo. Da bi lakše
pridobio Zrinskoga, odredio je kralj banu osobnu plaću i ovlastio ga na trošak javnih prihoda
držati 600 konjanika i 400 pješaka radi obrane granice od turskih napada.
Neuspjeli pregovori sa sultanom Sulejmanom o Erdelju i o produženju primirja najavili su,
međutim, skori nastavak ratovanja širokih razmjera. Već potkraj travnja 1556. napali su Turci
iz Čazme Vrbovec, opustošili i odveli dvadesetak ljudi. 58 Na Lijevče polju okupio je
Mehmed- paša vojsku i sastao se s požeškim i kliškim sandžakbegom da bi udruženim
snagama izvršili neku provalu. Prateći okupljanje osmanske vojske, krajiški zapovjednici su
očekivali da će ta vojska u najskorije vrijeme napasti neki grad ili poći na četovanje širom
Hrvatske. 59 U stanju povećane pripravnosti na granici i čekajući što će Turci poduzeti, morao
je ban Nikola Zrinski početkom svibnja otputovati u Celje radi dogovora sa štajerskim
povjerenicima o rasporedu banske vojske na granici. Raspravljajući o tome ban se složio s
prijedlogom da 200 konjanika i 200 pješaka smjesti oko Hrastovice i Gradca, zatim 200
konjanika i 100 pješaka oko Vrbovca i Rakovca i 100 pješaka oko Ivanića, a da preostalih 200
konjanika s kojima će krstariti uzduž granice, ostane uvijek pored njega.
Turci kao da su čekali odlazak bana Nikole u Celje, pa je Mehmed-paša neposredno zatim
podijelio vojsku u tri čete koje su opustošile imanje opatije Topusko i posjede kneza Franje
Frankapana Slunjsko§ uz Kupu, a u Slavoniji opljačkali okolicu Ivanića i Vrbovca, odakle su
odveli veći broj ljudi. 60
Turske provale u Hrvatskoj prvih dana mjeseca svibnja 1556. bile su zapravo samo uvod u
opsadu Szigeta u južnom dijelu Ugarske, kojeg je branio Hrvat Marko Stančić. Budimski
beglerbeg AIi-paša Sokolović opkolio je 10. lipnja s jakim snagama grad i odmah započeo s
napadima. Hrabro odbijajući turske juriše i napade bio je Stančić prisiljen napustiti podgrađe
(varoš) i povući se u tvrđavu, zatraživši u nekoliko navrata pomoć jer su njegove snage
malaksavale. Javljajući kralju Ferdinandu o stanju obrane nakon mjesec dana opsade, Stančić
je upozorio da će Sziget biti izgubljen ako pomoć u najskorije vrijeme ne stigne. Zapravo, iz
dana u dan postojalo je stanje sve pogibeljnije, jer su Turci razorili dio utvrda i zatrpali
zemljom velik dio jarka oko grada.
Shvaćajući vrlo ozbiljno da bi Sziget mogao pasti u Ali-pašine ruke, vojska kralja Ferdinanda
pod vodstvom palatina Tome Nadasdyja okupljala se u Kanizsi (Nagykanizsa), kamo su do
sredine srpnja iz Hrvatske došli ban Nikola Zrinski i kapetani Ivan Lenković i Juraj
Wildenstein. Uoči odlaska u Kanizsu pisao je 6. srpnja Zrinski Nadasdyju iz Preloga da je
bosanski sandžakbeg prešao Savu i kani udariti prema Koprivnici i Đurđevcu, ali pouzdano ne
zna što će stvarno poduzeti. Inače se kliški sandžakbeg Malkoč, nalazi u Gradiški, a
hercegovački pak u Travniku. 61
Vojska okupljena u Kanizsi napala je 19. srpnja Baboču (Babocsa) i primorala Ali-pašu da
napusti opsadu Szigeta i pomogne obrani Baboče. U bojevima oko grada na rijeci Rinji
(Rinya) proslavio se Zrinski, premda pobjeda nad Ali-pašinom vojskom nije bila potpuna, pa
se kraljeva vojska povukla u Kanizsu. Na povratku od Baboče došao je Ali-paša do Szigeta,
kojeg je u međuvremenu Stančić utvrdio i popravio oštećenja. Izgubivši nekoliko tisuća

57
Idem, o.c., I., p. 327.
58
Idem, o.c., I.,p.344.
59
Idem, o.c., I.,p.343,344
60
Idem, o.c., I.,p.346
61
Idem, o.c., I., p. 380.

110
vojnika nije Ali-paša više imao snage da ga osvoji i 31. srpnja se povukao. Za svoj neuspjeh
prigovarao je Zrinskom i u posebnom pismu ga ukorio: Nijemci i Ugri mogu za te Boga
moliti, jer da ti nisi bio nazočan, od svih njih ne bi ni jedna noga umakla. 62
O napuštanju Hrvatske i odlasku bana Nikole Zrinskog i kapetana Lenkovića i Wildensteina u
pomoć Szigetu, bili su Mehmed-paša i Malkoč-beg na vrijeme obaviješteni, tako da su u
njihovoj odsutnosti udruženim snagama 16. srpnja 1556. napali Kostajnicu. Na čelu
kraljevske posade u gradu bio je neki Pankracije Lusthaler, kojeg su Turci očito podmitili i
23. srpnja ušli u grad. Kroničar Vramec o tom nemilom događaju kaže:
Kosztaniczu grad Turczi zauiesse; Zdal je grada neki Nemecz Loztohar, ki je bil kapitan v
gradu,
zapeneze Turkom, zkoteroga grada vsa horuaczka zemlia opuszte i szlouenszka. 63 Slično
Vramcu, ali mnogo opširnije, o gubitku Kostajnice zabilježio je kroničar Ivan Tomašić
sljedeće:
Godine Gospodnje... ljubljanski građanin, Lustar po imenu, iz pokrajine Kranjske, budući
kapitanom u Kostajnici, prodao je za novce i izdao Turcima pretvrdi grad Kostajnicu u
Hrvatskoj i to dana 23. srpnja. Nesretnik taj završio je zlo. Turčin je iz rečenoga grada
iznebuha stao udarati na polja, vesi, sela i gradove, te je čitavu Hrvatsku opustošio. Sam Bog
zna koliko je ubijao i zaplijenio. To je uzrok i početak rasula donjih strana Hrvatske i također
Kranjske. Zbrojivši sve u Jedno, poginulo je i odvedeno je iz Hrvatske u Bosnu četrdeset i šest
tisuća nesretnih duša. 64
Osvajanjem Kostajnice Turci su strahovito opustošili naselja između Une i Kupe, a zastrašena
posada u Novigradu sama je zapalila grad i razbježala se. Dosta snažna osmanska vojska
prešla je zatim Kupu i upala u Turopolje, gdje je 24. kolovoza 1556. ognjem i mačem uništila
sve što joj se našlo na putu. Natovareni plijenom i vodeći sa sobom mnoštvo ugrabljene stoke
i zarobljenih ljudi, Turci su na povratku iz Turopolja prošli pokraj Hrastovice i produžili za
Kostajnicu i dalje u Bosnu. Jedna turska četa prešla je dapače i Savu i stigla do zidova
Zagreba, pa je u magli na nju nabasao Petar Erdody i u sukobu s Turcima izgubio desetak
ljudi. Gotovo u isto vrijeme došli su Turci iz Čazme do Gradeca kod Vrbovca, opkolili kaštel
i spalili do temelja, ubili 35 i odveli 60 osoba. 65
Snažan pritisak osmanske vojske iz Bosne na Hrvatsku naglo je zatim popustio kad je
sredinom kolovoza 1556. kralj Ferdinand počeo okupljati novu vojsku u Kanizsi da bi zaštitio
Sziget i preoteo Turcima Korotnu i Babocsu koje su oni prošle godine osvojili. Zajedno s
vojskom iz Bosne i turske Slavonije morao je stoga Mehmed-paša pohitati u pomoć Baboči,
gdje Je osmanska vojska bila poražena i prisiljena na povlačenje.

62
Idem, O.C., I., p. 387.
63
Vramecz, O.C., p. 60.
64
Tomašić, O.C., p. 30.
65
Barabas, o.c., I., p. 405,406.

111
TURSKA OSVAJANJA IZMEĐU RIJEKA UNE,
KORANE I KUPE
Osvajanjem Kostajnice 1556. probili su Turci obrambenu crtu Hrvatske na rijeci Uni i
uzdrmali iz temelja njezinu obranu južno od Save. Tim se probojem nadvila smrtna opasnost
nad ostatkom Hrvatske, čije umiranje je trajalo godinama. Sirenjem osmanske vlasti preko
Une, bile su preko Hrvatske neposredno ugrožene Koruška i Kranjska, a odatle i cijela srednja
Europa. Pad Kostajnice toliko je ojadio Nikolu Zrinskoga da je podnio kralju Ferdinandu
neopozivu ostavku na bansko dostojanstvo. O svojoj odluci pisao je on 21. kolovoza 1556.
pismo palatinu Nadasdyju, u kojem kaže: Ja sam se doista odrekao banske časti i kralj me je
milostivo nje oslobodio, samo je tražio neka bansko ime i naslov zadržim najdulje do Božića,
kako bi kralj za to vrijeme mogao naći koju
pogodnu osobu. 1
Izbor za novoga bana pao je na Petra Erdodyja, sina Petrova, kojeg je osobno zagovarao
Nikola Zrinski, budući da je 26. kolovoza iste godine s njegovom kćeri Anom zaručio svoga
sina Jurja! 2 U pismu naslovljenom i upućenom 27. prosinca iz Čakovca Tomi Nadasdyju
Zrinski je, između ostalog, javio:
Već sam posve riješen banske službe, jer je prejasni kralj Maksimilijan točno ugovorio s
Erdodyjem uvjete za preuzet će ove časti; imat će plaću za 600 konjanika i 400 pješaka. Bog
ga uzvisio još više da bude pomoćnik i zaštitnik obrane bijedne domovine i svijeta
kršćanskog. 3
Uvod Petra Erdody ja u bansku dužnost svečano je obavljen 7. ožujka 1557. na Saboru u
Zagrebu. Tom prigodom staleži su izglasali i nekoliko važnih odluka za obranu zemlje. Jedna
od njih bila je da kmetovi moraju utvrđivati gradove i tvrđave Koprivnicu, Ivanić, Križevce,
Sv. Ivan Žabno, Gradec, Sisak, Zrin, Prekovrško, Blinju, Drežnik, Tržac, Modruš i Slunj. Isto
tako i sami vlasnici moraju bolje utvrditi Veliki Kalnik, Božjakovinu, Hrastovicu, Gradac,
Raven, Kostanjevec i Rasinju. Što se tiče slobodnog i kraljevskog grada Zagreba, Sabor je
zamolio kralja neka se on sam pobrine za njegovu obranu. Da bi osigurao veća novčana
sredstva, Sabor je odredio da svako ognjište mora platiti 1 forint kao ratnu daću koja pripada
kralju, dok će za potrebe obrane domovine svako ognjište platiti i 12 denara kao "dimnicu"
zemaljskoj blagajni. 4
Zimsko mirovanje prekinuli su Turci prvih dana proljeća 1557. upadom do Lješnice i Krupe,
gdje su ih vojnici i službenici Nikole Zrinskog iz okolnih utvrda udruženim snagama potukli i
razbili. U toj provali Turci su doživjeli težak poraz, jer ih je osamdeset bilo ubijeno, a pedeset
zarobljeno. 5
Taj je poraz donekle primirio, ali istodobno i potaknuo Turke na još žešće provale i napade.
Pribojavajući se da bi mogli izvršiti jači proboj, javio je 31. srpnja 1557. iz Želina ban Erdody
Ivanu Lenkoviću da se u Banja Luci i Požegi okuplja Turska vojska, koja se sprema opustošiti
ili osvojiti pretužne ostatke Hrvatske. S obzirom na to neka se pobrine da Turci ne zaskoče

1
Barabas, o.c., I., p. 404.
2
Idem, o.c., I., p. 433-435; Mesić, Matija, Život Nikole Zrinskoga, Sigetskogjunaka, Zagreb 1866., prilozi 33-
35.
3
Barabas, o.c., I., p. 433-435.
4
Šišić, Acta comitialia..., III., p. 4-1O; Fraknoi, Monumenta comitialia..., IV., p. 623-632.
5
Barabas, O.C., I., p. 457. 127

112
obranu i sve skupa zateknu na spavanju. 6 O tim pripremama bio je nešto saznao od svojih
uhoda i kapetan Lenković, odnosno, da se novi bosanski sandžakbeg Hadim Ali-paša sastao
kod Banja Luke s Malkoč-begom iz Hercegovine i Ferhad-begom iz Klisa, očito da bi
provalili u Hrvatsku južno ili sjeverno od Save. Ban je Erdody pozvao u pomoć i Nikolu
Zrinskog, koji zbog očekivanog napada sandžakbega iz Pečuha nije mogao napustiti
Međimurje, već je poslao stotinu konjanika za obranu svojih gradova na granici. Primivši
banovo pismo, Zrinski je odmah izvijestio Nadasdyja da će bosanski paša u kolovozu sigurno
opsjesti Hrastovicu ili Sisak! 7 Nešto više o turskim namjerama saznao je ban Erdody od
zarobljenih Turaka kod Zrina, pa je izdao zapovjed da svi ostanu na obranu, savjetujući
ujedno kapetana Lenkovića da se s vojskom smjesti u Križevcima, dok će se on sa svojim
četama utaborit u Ivamću i Rakovcu, a preostala vojska okupit će se kod Topuskog.
Mjere opreza i bojazni bana Petra Erdody ja bile su zaista opravdane, jer se ubrzo mladi i vrlo
ratoborni sandžakbeg novoosnovanog Čazmanskog sandžaka, Ferhad-beg Desisalić Vuković,
zaputio s jakom vojskom dolinom Lonje i stigao do Sv. Jelene blizu Rakovca. Na tu vojsku
udario je 19. kolovoza 1557. Ivan Lenković, kojem su se pridružili Ivan Alapić i Ladislav
Kerecseny, i strahovito porazili Ferhad-bega. Istoga dana razbio je koprivnički kapetan barun
Krsto Ungnad Turke iz Virovitice, koji su na četovanju doprli do Koprivnice. 8
Porazi osmanske vojske u Slavoniji nisu primirili bosanske Turke, nego je Malkoč-beg, koji je
zamjenjivao bolesnog Ali-pašu, upinjao snage da između Une i Kupe zatre sve što je
hrvatsko.
U jesen 1557. jaka turska vojska stigla je do Senja, koju su uskoci pod zapovjedništvom
kapetana Herbarta Auersperga ispadom iz grada razbili i natjerali u bijeg. Osvećujući se
Turcima za pljačke i razaranja, nisu tada uskoci imali obzira ni prema Veneciji ni
Dubrovačkoj Republici i njihovim podanicima, zbog čega je kralj Ferdinand ukorio Nikolu
Zrinskog i naredio da vrati oteta dobra koja su njegovi uskoci iz Bakra ugrabili na brodovima
iz Perasta, Dubrovnika i Venecije u luci Cigale i kod Cresa i dovukli u Bakar. 9
Ne čekajući kraj zime, već u veljači 1558. započeli su Turci novo četovanje na granici i
napadom na Blinju, grad Petra Keglevića Mladeg, čija posada je uspješno odbila napad.
Sredinom travnja nasrnula je osmanska vojska na Hrastovicu, kojoj su priskočiti u pomoć ban
Erdody i general Ivan Lenković, i u silovitu protunapadu je porazili. Jednako tako nisu Turci
imali većeg uspjeha kad su početkom kolovoza pustošili okolicu Cazina, Bužima, Ostrožca,
Hrastovice i Gore. Nasuprot tome, pod vodstvom Malkoč-bega, Ferhad-bega iz Čazme i
ćehaja kIiškog, hercegovačkog i požeškog sandžakbega, osmanskaje vojska 29. rujna poharala
okolicu Bovića, Topuskog i Steničnjaka, te se preko Perne, Krstinje, Kladuše i Vranograča,
vratila u Bosnu. Ni mjesec dana. od te provale, napao je Malkoč-beg i osvojio 1. studenoga
1558. Lješnicu, a 3. studenoga Oloku i Bušević.Svega nekoliko dana iza toga u odlučnom
protunapadu preoteo je Lenković Turcima Lješnicu, Otoku i Bušević i razorio ih.
Napuštajući privremeno Unu, okušao je Malkoč-beg ratnu sreću na drugoj strani uputivši
dosta jaku vojsku prema Koprivnici, koja se u noći 29. studenoga prikrala gradu i zapalila
podgrađe. Kad su u općem metežu kapetani Vid Hallek, Krsto Ungand i Jakov Szekely izveli
posadu iz Koprivnice, uzmakli su T urci prema Đurđevcu. Progoneći Turke sustigli su ih kod

6
Lopošić, o.c., Starine JAZU 17,p.219. 7
7
Barabas, o.c., I., p. 460.
8
Lopošić, o.c., Starine JAZU 17, p. 221.
9
Klaić,o.c.,V., p. 277.

113
Đurđevca, od kojih su 150 ubili i 120 zarobili, oslobodivši ujedno pohvatano stanovništvo i
preotevši sav plijen kojeg su ugrabili. 10
Sve učestaliji i sve razorniji napadi Malkoč-begovih snaga između Une i Kupe, potakli su
generala Lenkovića i ostale krajiške zapovjednike na razmišljanje kako neće biti moguće
braniti svaki grad i kaštel na tom prostoru, već bi one značajnije trebao preuzeti kralj, a manje
značajne i trošnije porušiti da ih ne bi ugrabili Turci i u njima se utvrdili. S takvom odlukom
nisu bili zadovoljni pojedini plemići jer su tako gubili svoje posjede, niti je ban Petar Erdody
u cijelosti bio suglasan s predviđenim postupkom. Pogotovo kad se htjelo porušiti Hrastovicu
i Bušević, čemu se oštro suprotstavio i došao u sukob s generalom Lenkovićem. Ipak, unatoč
protivljenju, bili su Blinja i još dva kaštela porušeni, od kojih jedan u posjedu Nikole
Zrinskog. Svoje mišljenje o tome izrazio je 5. rujna 1558. Zrinski u pismu Tomi Nadasdyju,
ističući da je iz Zrina i Prekovrškog istjerano njegovih 100 konjanika i 50 pješaka, jer su
stavljeni pod kraljevo okrilje i predani na čuvanje nekim Vlasima. S obzirom na to valja se
bojati da se sa Zrinom i Prekovrškim ne dogodi kao što se prije dvije godine dogodilo s
Kostajnicom i Novigradom. Uostalom, čim su Turci o tome doznali, smjesta su onamo udarili
i sve opustošili i mnogo ljudi sa sobom odveli. Istodobno okupio je Malkoč-beg dosta jaku
vojsku, pa će vjerojatno pustošiti između Une i Kupe ili udarili preko Save. 11
Kao što je prije toga rečeno, očekivanja Nikole Zrinskog ubrzo su bila pretvorena u krutu
zbilju, čije su posljedice na znakovit i sebi svojstven način odredile slijed budućih događaja.
Poraz osmanske vojske kod Đurđevca najavio je postupnu uspostavu ravnoteže sila između
Save i Drave, koja će dovesti do povlačenja osmanskih snaga prema istoku. Naime, premda je
Malkoč-beg krajem siječnja 1559. preko Hrvatske upao u Kranjsku i opustošio okolicu
Kočevja, Ribnice, Pivke, Grobnika i bez uspjeha udario na Klanu, u travnju iste godine
razorio je Čazmu i sjedište sandžaka prenio u Pakrac.12 Bilo je to napuštanje osvojenog
prostora i smještaj upravnog središta pograničnog sandžaka na sigurnije mjesto, gotovo 50 km
istočno od Čazme, jer je Malkoč-beg dobro znao da u snažnim i smišljeno vođenim
protunapadima Hrvata, neće moći zadržati Čazmu. U slučaju da hrvatska vojska osvoji
Čazmu i u njoj se utvrdi, bio bi neposredno ugrožen Pakrac, a odatle i sama Požega. Ali ne
samo to, nego je spomenuto povlačenje značilo i promjenu osvajačkih planova, koji će se od
tog vremena usporedo odvijati sjeverno od Drave na prostoru Ugarske južno od Save u
Hrvatskoj. Prema zamisli osmanskih vojskovođa, morao je u skladu s tim dio Hrvatske
između Une i Kupe biti satrven, da se preko Kupe i Siska izvrši proboj do Zagreba, a preko
Szigeta i južne Ugarske stigne do Kanizse, kako bi se preostali dio Slavonije između Save i
Drave našao između dvaju krila osmanske vojske, koja će se u dogledno vrijeme sklopiti. Na
taj način bio bi osmanskoj vojsci širom otvoren put prema Beču i dalje do granica s
Njemačkom. Suočeni s takvim planovima, koje su u osnovi ubrzo prozreli, nisu Hrvati i
njihove vojskovođe imali drugog izbora, osim da se u neravnopravnom odnosu snaga grčevito
bore za goli opstanak nimalo ne prezajući od smrti, računajući pritom na vojnu pomoć iz
austrijskih pokrajina Koruške, Kranjske, Štajerske, koje su preko Hrvatske, zapravo, branile
sebe i cijelu Austriju.
U provođenju tog plana Malkoč-beg je ulagao sve svoje ratničke sposobnosti, okupljajući
neprestano nove snage i smišljajući nove provale. Izloženi stalnim pljačkama i napadima,
stanovnici Gvozdanskog, grada Njkole Zrinskog, utanačili su početkom travnja 1559. neku
pogodbu s Turcima kojom su priznali njihovu vlast, kako više ne bi bili uznemiravani. Vijest
o predaji Gvozdanskog duboko se dojmila krajiških zapovjednika i kralja Maksimilijana, tako
daje general Lenković optužio njegove stanovnike zbog izdaje, a kralj ga ovlastio da ih
10
Barabas, o.c., I., p. 495-500; Lopašić, o.c., Stari ne JAZU 17, p. 222-231, Starine JAZU 19, p. 1-4; Tomašić,
o.c., p. 31.
11
Idem, o.c., I., p. 492.
12
Lopašić, o.c., Stari ne JAZU 19,p.4;Jug,o.c.p.40

114
pozove na sud. Istodobno pozvao je kralj Nikolu Zrinskog neka zapovjedi svojim podanicima
da smjesta opozovu predaju i sve pogodbe koje su utanačili s Turcima. Pismom od 17. travnja
1559. obavijestio je Zrinski palatina Nadasdyja da je naredio svome službeniku Stjepanu
Kapitanoviću neka prisili stanovnike Gvozdanskog da prestanu šurovati s Turcima i plaćati im
ikakav danak što se tiče pozivanja na sudsku odgovornost, Zrinski se, usprotivio da to čini
general Lenkovlć Jer nema prava sudbenosti nad njegovim podanicama. 13 Kako je završilo taj
spor, nema pouzdanih vijesti, ali nema sumnje da su stanovnici Gvozdanskog raskinuli s
Turcima i čvrsto stali u obrani svoga grada.
Zajedno sa sinovima Džaferom i Huseinom nije Malkoč-beg mirovao, nego je slao manje čete
"trkača i palikuća" koji su uznemirivali stanovništvo uz granicu i posade u krajiškim
gradovima. Pravodobno izvještavani o njihovim pokretima, ban Erdody, general Lenković i
njegovi zamjenici: Vid Hallek, Franjo Teuffenbach i Herbart Auersperg stajali su uvijek
pripravni da suzbiju napad, tako da Malkoč-beg nije ostvario išta značajnije u tom razdoblju.
Istom 11. listopada 1559., vjerojatno pod vodstvom Ferhad-bega, provalili su Turci do
Novigrada
Podravskog, gdje su počinili manje štete. 14 Jesen 1559. i zima 1560. protekli su na granici
mirno, pa je obrana Hrvatske mogla makar malo predahnuti i u granicama mogućnosti
poduzeti odgovarajuće mjere da bi što spremnije dočekala nove napade osmanske vojske.
Voden tom mišlju, sastao se 3. ožujka 1560. Sabor u Zagrebu, na kojem su staleži iskazali
spremnost da podnesu i najveće žrtve. Središnja pitanja o kojima se raspravljalo bila su
utvrdivanje i popravak gradova i utvrda: Koprivnice, Cirkvene, ( Siska, Hrastovice, Sračice,
Hresna, Bojne i Ogulina, a u pogledu opskrbe hranom da svaki dim u Slavoniji i od pet
dimova južno od Save daju po jednu četvrtinku (Viertel, kvarta) pšenice ijednu četvrtinku
prosa, koje će žitelji sami dovesti u Koprivnicu, Križevce, Zagreb, Topusko i Cetin. Da bi se
zapriječio Turcima prijelaz preko Kupe, Gline i Korane, bilo je zaključeno što je nužno
učiniti, čemu će, osim bana, voditi brigu pojedini velikaši. Kraljev prijedlog da se razore
gradovi Zrm, Prekovrško, Pedal, Buševlć I Slunj, stalezl nisu prihvatili, držeći da su oni vrlo
značajni u obrani od Turaka, pogotovo ako bi kralj dao obilatiju pomoć knezu Nikoli
Zrinskom koji bi u njih smjestio jače posade i svoje kaštelane. Nasuprot tome, staleži su
predložili da se poruše samostani uz Križevce i Hrastovicu i ovlastili bana i generala
Lenkovića da to sporazumno učine, kako u slučaju napada ne bi poslužili Turcima kao
uporište poput samostana u Virovitici 1552. godine. 15
O kraljevu prijedlogu izjasnio se 15. ožujka Nikola Zrinski u pismu Tomi Nadasdyju, da bi
rušenjem spomenutih gradova propali i ostali na tom prostoru, jer su oni "cijeloj Hrvatskoj i
Koruškoj štit, bedem i predstraža'' (quoniam lati Croatiae et Carinthiae scutum1,
propugnaculaquae et excubiae sunt). Kako zapravo nitko nije želio preuzeti brigu o tim
gradovima, molili su staleži i general Lenković Zrinskog da preuzme nadzor nad njima i
pozabavi se njihovom obranom. Da bi ugodio staležima i kralju, a još više obrani svoje
domovine, preuzeo je on taj zadatak uz uvjet da ga kralj novčano pomaže, ali se nije mogao
obvezati da će ih osobno braniti i u njima boraviti. 16
Jedva što je Sabor završio zasjedanje, jedna turska četa udarila je na Vranograč, ali su je na
povratku vojnici generala Lenkovića i kneza Nikole Zrinskog razbili kod Žirovca i oteli
plijen. Druga turska četa, robeći i paleći, zaputila se prema Slunju, gdje je doživjela istu
sudbinu. U tim bojevima iskazao se hrabrošću i junačkim držanjem knez Franjo Frankapan
Slunjski, tada mladić s jedva navršenih 23 godine života. Premda prisiljeni na uzmak, nisu
Turci imali većih gubitaka, osim stotinjak zarobljenih i približno 200 konja. Očekujući dalji
13
Barabas, o.c., I., p. 506, 507.
14
Lopašić, o.c., Starinc JAZU 19, p. 7.
15
Šišič, Acta comitialia..., III., p. 64-72. 16
16
Barabas, o.c., I., p. 533.

115
razvoj događaja, dijelovi hrvatske vojske stajali su kod Steničnjaka, dok je Malkoč-beg za to
vrijeme obnavljao Novigrad (Novi) na Uni. 17 Okršaji kod Žirovca i Slunja bili su, međutim,
samo predigra stravičnim ratnim prizorima koji su neposredno zatim slijedili. Napadi
osmanske vojske redali su se jedan za drugim, tako da je Nikola Zrinski bio prisiljen doći iz
Međimurja radi obrane svojih gradova. Obraćajući se 2. lipnja 1560. iz Ozlja Tomi Nadasdyju
on kaže da Turci, ne samo svakoga dana nego' gotovo svakoga sata, s jakim snagama
provaljuju i pustoše tužnim ostacima hrvatske krajine, kojima se bez velike pogibelji nije
moguće oduprijeti. U gradovima na granici smjestio je svoje ljude, ali su te posade premale da
bi ih mogle obraniti od osmanske vojske. Zbog toga Zrinski donekle izražava i žaljenje što je
preuzeo obranu tih gradova, napominjući da je to učinio kako bi dolično služio kralju i
preslatkoj domovini (dulcissimae patriae). Na kraju pisma Zrinski javlja
da je od zarobljenih Turaka čuo o izmirenju sultana Sulejmana sa sinom Bajezidom, i da će
sultan s jakim snagama napati Hrvatsku ili Ugarsku. 18
Petoga lipnja boravio je Zrinski s prvorođenim sinom Jurjem u Steničnjaku, gdje je razgledao
grad i o tome idući dan javio Nadasdyju iz Dubovca. 19 I ne znajući što se zapravo zbiva,
istoga dana doživio je njegov grad Novigrad (Todorovo) kod Peći pravu katastrofu. S vrlo
jakim snagama napao je Malkoč-begov sin Džafer Novigrad i spalio sve kuće u podgrađu.
Uvidjevši da grad neće moći osvojiti, prekinuo je Džafer opsadu i počeo se povlačiti. Grad je
branio službenik Nikole Zrinskog, proslavljeni ratnik i vitez Todor. Posve neočekivano došlo
je u kuli s baru tom do eksplozije i vatra se munjevito širila. Čim su Turci čuli prasak i vidjeli
sukljanje dima i vatre, smjesta su se vratili i opkolili grad, čekajući neće i se možda netko
pokušati spasiti bijegom iz grada. Pogođen prije toga metkom iz puške, Todor je pao, a jak
vjetar raspirio je vatru koja se proširila na sve prostorije zahvativši izlaz, pa je gotovo nitko
nije ispio spasili, ili bi izbezumljen od straha odmah pao u tursko zarobljeništvo. Zajedno s
Todorom, njegovom ženom i djecom, smrt u plamenu našlo je nekoliko stotina plemića i
pučana, propali su novac, srebro, plemeniti konji, razne plemićke dragocjenosti i druge stvari
vrijedne više od petnaest tisuća forinti. 20
Tragična sudbina Novigrada snažno je potresla Nikolu Zrinskog i potakla krajiške
zapovjednike na još veći oprez. Pogotovo što se s raznih strana čulo da Malkoč-beg okuplja
vojsku i vjerojatno će napasti neki od gradova, možda Hrastovicu, Sisak, Bihać, Ripač ili
Ostrožac. Obaviješten o pripremama generala Lenkovića za obranu i povećanom stanju
pripravnosti vojske na granici, nije se Malkoč-beg usudio napasti, pa je savjetovao i sinu
Džafer-begu da se ne upušta u provalu, jer je svuda velika "kaurska". vojska.. Ne slušaj ući
očev savjet, zaputio se sredinom rujna 1560. Dzafer-beg s unekoliko stotina konjanika preko
Pakračkog sandžaka prema Križevcima. Voda puta bio mu je vlaški vojvoda Vujica, koji ga je
odvraćao od tog nauma i predlagao da udari na Ivanić, što je Džafer-beg i prihvatio. Saznavši
za njegov dolazak, poslao je kapetan Vid Hallek 68 haramija iz Ivanića da postave zasjedu
kod razrušene crkve zvane Popovac, udaljene jedno milju od Čazme. I ne sluteći da upadaju u
zasjedu, iznenađene Turke haramije su razbile i natjerale u bijeg. U bespoštednom okršaju
poginuli su Džafer-beg, kapetan u Gradišci, i veći broj Turaka, dok su haramije imale
dvanaestoricu mrtvih.
Džafer-begova pogibija imala je vrlo širok odjek medu Turcima, jer je bio oženjen kćeri
velikog vezira Rustem-paše i sultanovom unukom. 21 Vapeći za osvetom svoga sina čekao je
Malkoč- beg pogodnu priliku, pa je početkom listopada osmanska vojska na njegovu

17
Idem, o.c., I., p. 538; Lopaiić, o.c., Starine JAZU 19. p. 5-8.
18
Idem,o.c.,I.,p.541.
19
Idem,o.c., I.,p. 546. 131.
20
Idem, o.c., I., p. 548.
21
Idem, o.c., I., p. 547-549 Lopašić , o.c., Stanne JAZU 19, p. 5-16; Tomašić, o.c., p. 32.

116
zapovijed upala do Kladuše, odakle je ugrozila Cetin i okolna mjesta. Zajedno s knezovima
Frankapanima iz Tržca i Slunja pohitao je ususret Turcima kapetan Herbart Auersperg do
Petrove gore da ih odvrati od daljeg pustošenja i pljačke, jer im nije mogao preoteti
zarobljenike i ugrabljena dobra. 22
Cijelu jesen 1560. i proljeće 1561. nisu Turci napadali, kad se prvih dana ljeta kliški
sandžakbeg Mustafa-beg Sokolović, kao prethodnica Malkoč-begu, odlučio na provalu,
krivudajući s vojskom pokraj Boričevca, Bunića, Cazina i Bužima do Sračice, gdje su ga
sačekali general Lenković i kapetan Franjo Teuffenbach i razbili. Krstareći s vojskom nije
Mustafa-beg znao da ga Lenković prati i sprema zasjedu, zbog čega je u kratkom okršaju
dosta Turaka bilo ubijeno još više zarobljeno, među kojima i glavni begov putovođa (kalauz)
neki Juraj Verlić. Mučen i potom nabijen na kolac, Verlić je izjavio da će Turci napasti Goru,
a Malkoč-beg će nakon toga udariti na Sisak, čim započne opsada Szigeta. 23
Od najavljivanih napada nije, međutim, bilo ništa, niti su Turci tada uopće pomišljali na
opsadu Szigeta. Poraz kod Sračice primi rio je Malkoč-bega, pa je za neko vrijeme odustao od
provala. U tom pogledu odlazak Nikole Zrinskog u Sziget i preuzimanje sigetske kapetanije u
rujnu 1561. došao mu je kao dobra prigoda koju valja što bolje iskoristiti. Naime,
napuštanjem Hrvatske morao je Zrinski dići ruke od obrane svojih gradova oko Une i
prepustiti ih svojoj sudbini. Da ih ne bi zaposjeli Turci, po kraljevu nalogu bili su tada razoren
i Pedalj, Zirovac, Prekovrško i drugi, što je Malkoč-beg odmah iskoristio za napad. Prema
zabilješci kroničara Tomašića, turska je vojska 8. listopada prešla Kupu ispod Hrastovice,
gdje je pljačkala i rušila i palila sve pred sobom. Uz pomoć nešto vojnika ustali su protiv
Turaka kmetovi i u silovitu naletu razbili ih i natjerali u nabujalu Kupu! 24
Neuspjele provale osmanske vojske hrabrile su bana Petra Erdodyja da i sam krene u
protunapad, kako bi za neko vrijeme odvratio Turke od provala i pustošenja na granici.
Mijenjajući prvotni plan, u dogovoru s Nikolom Zrinskim bilo je zaključeno da Erdody iz
Križevaca preko Pakračkog i Požeškog sandžaka provali u turski dio Podravine, dok će
Zrinski krenuti iz Szigeta preko Drave i napasti Turke u Moslavini pored Drave. Još
početkom ožujka 1562. stigao je požeški sandžakbeg Arslan-beg Jahjaoglu u Osijek, gdje je
okupio pogranične age i vojvode i odatle otišao graditi utvrde u Sv. Jurju (Đurađ) i Moslavini.
Procjenjujući da je nastupio pravi čas za napad, oborio se 20. ožujka ban Erdody s
koprivničkim kapetanom Gašparom Raabom na vlaška sela u okolici Voćina, Mikleuša i
Slatine, odakle su Vlasi neprestano upadali preko granice i pljačkali. Spalivši nekoliko stotina
kuća, napao je zatim utvrđenu Slatinu, u kojoj se nalazila dosta jaka posada pod
zapovjedništvom mjesnog dizdara (kaštelana). Smjelo izvedenim jurišom Slatina je bila
osvojena i uništena i već 30. ožujka vratio se ban Erdody u Križevce. 25
Istoga dana s napadom na Slatinu, krenuo je 25. ožujka Nikola Zrinski iz Szigeta s vojskom
preko Drave. Posve neočekivanim i munjevito izvedenim napadom iznenadio je Arslan-bega,
tako da se nije ni upuštao u bitku, već se odmah dao u bijeg prema Osijeku. Podnoseći 31.
ožujka kralju Maksimilijanu izvještaj iz Szigeta o tom četovanju, Zrinski je napisao:
Već sam prije javio vašem veličanstvu kako je požeški sandžak Arslan-beg, sakupivši čete sa
svih strana, odlučio podići utvrdu u Moslavini. Da tu njegovu nakanu osujetim zatražio sam
pomoć kako od gospodina palatina tako i od gospodina Lenkovića... Međutim, kad sam dočuo
da je Arslan-beg već započeo određeni posao, dobrotom gospodina Franje Tahyja i
gospodina Vuka Pemeczyija, koji su se meni osobno pridružili, kao i nekih pedesetak

22
Lopašić, o.c., Starine JAZU 19, p. 14.
23
Klaić, o.c., V., p. 294.
24
Tomašić, O.c., p. 32; Lopašić, o.c., Starine JAZU 19, p. 26.
25
Lopašić,o.c.,Starine JAZU.19,p.21.

117
palatinovih konjanika koji su ovamo iz Zenyera došli, to sam 25. ovoga mjeseca ožujka s tim
četama stigao do broda Martinci zvanog, gdje smo udruženim snagama prešli Dravu.
Sutradan u jutro pohitali smo ravno prema Moslavini želeći spomenutog Arslan-bega
iznebuha za teći u logoru. Ali to nam nije pošlo za rukom, jer je on jednu milju ispred svoga
tabora postavio straže od stanovitog broja konjanika, pa kad su nas ovi spazili, smjesta
ub1Zaše i dojaviše to Arslan-begu, s kojim je bio Murad-begov sin Mehmed-beg. Naše
konjaništvo moglo je doduše poći za njima u potjeru, ali nam se nije činilo sigurnim ostaviti
za leđima pješaštvo s topovima, dok nismo saznali za snagu neprijatelja. Požurili smo zato
prema Moslavin4 pa kad smo onamo stigli a u taboru nismo i našli Arslan-bega, koji je malo
prije toga odatle pobjegao da su ga naše prednje čete još vidjele, odmah smo pošli za njim u
potjeru, dok su nas pješaci s topovima slijedili. Bezglavo bježeći raspršile su se njegove čete
na sve strane po okolnim poljima, pa smo ih najvećim dijelom poubijali ili zarobili. U pratnji
od jedva pedeset konjanika, on sam bježao je tako sumanuto da su se njegovu konju polomile
obje stražnje noge, tako da' je uz najveću pogibljenost mogao zajašiti drugog konja. Otevši
mu dvije zastave i topove, progonili smo ga, koliko smo mogli vidjeti, sve do mjesta Svetoga
Đurđa, koje je udaljeno od grada Valpova samo dvije milje. Odatle smo se vratili natrag do
njegova tabora i došli do utvrde, koju je na dobar način počeo graditi. Tu smo sve što je
sagradio do temelja razorili, napunili grabe i onamo dovezene grede spalili, pa smo onda
zdravi i čitavi prešli Dravu i vratili se javljajući radosnu pobjedu. 26
Smjeli upad Nikole Zrinskog preko Drave i poraz Arslan-bega, odjeknuo je na granici kao
pucanj groma. S jedne strane iznenadio je slavonske Turke, a s druge više nego osokolio
graničare na sjeveru Hrvatske. Ništa manje bio je to i pravi izazov ostarjelom sultanu
Sulejmanu Kanuniju i njegovim vojskovođama u daljem širenju osmanske vlasti prema
zapadu, kojeg nipošto nije želio zaboraviti.
Čim su okolni sandžakbegovi saznali što se dogodilo kod Moslavine, smjesta su priskočili
Arslan-begu u pomoć i sredinom lipnja 1562. započeli obnovu popaljenih sela, popravljanje
oštećenih gradova u Podravini i utvrđivanje Moslavine. 27 Isto tako, da bi se osvetili za
pretrpljeni poraz, Turci su u dva navrata iz Kostajnice i Novigrada provalili do Kladuše i
Bovića, a jedna druga četa upala je sjeverno od Save i pustošila sve do Ludbrega.28 Daleko od
poprišta surove stvarnosti i užasa rata, za to je vrijeme u Istanbulu poslanik kralja Ferdinanda
uspio dogovoriti s velikim vezirom i sultanom Sulejmanom primirje na osam godina, pa je na
granici zavladao dugo priželjkivan, ali i varav mir. Ratno zatišje poslužilo je generalu
Lenkoviću i krajiškim zapovjednicima za jačanje obrane, ne samo uzduž granične crte između
Drave i Save i Jadranskog mora nego i u dubini pograničnog prostora. Idući od sjevera prema
jugu u sklopu tog prostora bili su: Đurđevac, Sandrovac, Vitje, Koprivnica, Varaždin,
Ludbreg, Rasinja, Apatovac, Križevci, Sv. Ivan Žabno, Cirkvena, Rovišće, Gradec, Vrbovec,
Dubrava, Božjakovina, Zagreb, Ivanić, Križ i cijelo Turopolje. Prema zaključku Sabora od 15.
svibnja 1562. bile su postavljene stalne straže od jednog ili dva konjanika u Brestu, Vukovini,
Zelinu, Kravarskom, Brezovici, Letovaniću, Streličkom i Jamici koji su krstarili okolicom i
dojavljivali o eventualnom dolasku turske vojske. Osim toga, i trideset haramija iz Preseke,
Zelina i Rakovca, stražarili su i pazili pod Medvednicom da ne bi Turci gorskim stazama
upali na taj prostor. Jednaku pozornost obratio je general Lenković obrani juga Hrvatske, gdje
su očekivani najžešći turski napadi. Glavna vojna uporišta na crti obrane bili su: Sisak,
Petrinja, Hrastovica, Blinja, Gvozdansko, Bužim, Cazin, Krupa, Ostrožac, Bihać, Ripač,
Drežnik, Slunj, Cetin, Otočac, Brinje i Senj, gdje je 1558. bila završena izgradnja tvrđave
Nehaj. Uz glavna uporišta, područje obrane od Turaka protezalo se od Klane i Grobnika i

26
Barabas, o.c., I., p. 597-600, Lopašić, o.c., Stari ne JAZU 19, p. 21, Klalć, o.c., V., p. 297, 298.
27
Barabas, o.c., I., p. 597; Lopašić, o.c., Stari ne JAZU 19, p.23,24
28
Klalć, o.c., V., p. 302

118
obuhvaćalo je gradove i utvrde: Rijeku, Trsat, Bakar, Hreljin, Drivenik, Grižan, Bribir, Novi,
Lukovdol, Bosiljevo, Ogulin, Skrad, Ključ, Ledenice, Dabar, Brlog, Modruš, Kremen, Otmić,
Krstinju, Donju i Gornju Kladušu, Hresno, Petrovu Goru, Peći, Šturlić, Mutnik, Izačić,
Brekovicu, Pernu, Sokol, Blažuj, Bilu Stinu, Jezersko, Podzvizd, Vranograč, Gradac, Bojnu,
Ajtić, Sračicu, Steničnjak, Topusko i Gradac Gornji kod Petrinje, 29 zatim Barilović, Dobru,
Dubovac, Ozalj, Podsused i Samobor.
Zapravo, gledano u cjelini, što je ostalo od Hrvatske bilo je pretvoreno u krajište na kojem se
vodila, i još dugi niz godina će se voditi, nesmiljena borba za njezin opstanak, a samim tim
uopće i opstojnost Hrvata kao staroga europskoga naroda.
Poput mnogih primirja s Osmanskim Carstvom i najnovije netom sklopljeno, bilo je kratkog
daha. Na zaoštravanje odnosa i obnovu ratnih djelovanja utjecalo je više okolnosti. S jedne
strane sama smrt kralja Ferdinanda 1564. i traženje od njegova sina i nasljednika
Maksimilijana da isplati zaostali danak, a s druge, što je sultanov štićenik Ivan Sigismund Za
polja napao Maksimilijanove gradove u Erdelju, na što je on 1565. odgovorio osvajanjem
Munkacsa i Tokaja. Premda je isplata zaostalog danka bila izvršena, sultanu Sulejmanu očito
nije bilo do mira, već mu je rat u Erdelju poslužio kao izgovor, pa je odmah započeo vrlo
opsežne pripreme za novu vojnu, koju će osobno predvoditi. O toj vojni raspravljalo se na
sultanovu dvoru nesumnjivo nekoliko godina, vjerojatno poslije neuspjele opsade Szigeta
1556., čiji cilj je bio dvojak. Kao prvo, uspostaviti trajnu prometnu povezanost od Budima do
Istanbula, koja neće ovisiti o vremenskim prilikama i dobu godine, izgradnjom mosta preko
močvara u Baranji između Osijeka i palanke Darde, točnije izgradnjom drvene ceste na
hrastovim stupovima duge približno 8 km. Sama zamisao i jedinstven graditeljski pothvat na
europskom prostoru, dostojan veličine sultana Sulejmana i moći Osmanskoga Carstva. Drugi
cilj bio je, napokon, satrti Nikolu Zrinskog osvajanjem Szigeta i tako osigurati osmanskom
oružju nesmetan put prema Kanizsi sve do Beča. Gorljivi zagovornik te vojne, koja je po
drugi put trebala dovesti ostarjelog sultana do Beča, bio je novi veliki vezir Mehmed-paša
Sokolović (Sokolli).
Uvod U pomno pripreman vojni pohod bio je napad bosanskog sandžakbega Mustafa-paše
Sokolovića na Krupu pored rijeke Une 4. lipnja 1565. Grad je branio hrvatski plemić Matija
Bakić s posadom od 28 vojnika. Očekujući pomoć odbijao je Bakić turske napade i juriše
dvadeset dana. Kad je uvidio da od pomoći nema ništa, provalio je 23. lipnja s preostalih
sedam vojnika iz grada i smrtno stradao. 30 Osvajanjem Krupe ugrozili su Turci Ostrožac,
Bihać, Ripač i cijelu južnu crtu obrane. Hladnokrvan odlazak Bakića i njegovih vojnika u
sigurnu smrt, nije prošao nezapaženo, i kao da je svojom tragikom najavio ishod planirane
vojne sultana Sulejmana.
Istodobno s opsadom Krupe podigao je uz pomoć sandžakbega iz Požege Ferhad-beg utvrdu
Sopje između Virovitice i Brezovice, a dosta brojna četa konjanika i pješaka krenula je iz
Pakraca i prodrla do Graca blizu Križevaca, odakle je bila prisiljena na povlačenje. 31
Samouvjereno i ponesen krilima pobjede, početkom rujna prešao je Mustafa-paša Savu iz
Bosne i uz rijeku Lonju i njezin pritok Glogovnicu, s nekoliko tisuća konjanika i pješaka
zaputio se prema Križevcima. Pravodobno upozoren na dolazak osmanske vojske, sačekao je
ban Petar Erdody pašu kod Obreške blizu Ivanića i 10. rujna 1565. strahovito ga potukao. U
banovoj vojsci bili su velikaši Šimun i Matija Keglević, Ivan Alapić, Ivan Gyulay iz Vinice i
drugi. 32

29
Šišić. Acomitialia III.. p. 90-99; Lopašić. Spomenici III.. p 426-432
30
Isthaufjfy, o.c, Lib, XXII., p. 279.
31
Lopašić, o.c., Stari ne JAZU 19,p.27,28.
32
Isthaufjfy, o.c, Lib, XXII., p. 280; Vranlecz, o.c., p. 61.

119
Preostali dio jeseni i zima 1566. protekli su u grčevitim pripremama za rat. Svim
beglerbegovima i sandžakbegovima u europskom dijelu Osmanskog Carstva bilo je naređeno
da bez ikakvih izgovora i kolebanja opreme vojsku koja će u proljeće biti spremna krenuti u
planirani vojni pohod. Istaknutu ulogu u tim pripremama imali su sandžakbegovi Smedereva,
točnije Beograda, Srijema, Požege, Mohacsa i Pecsi (Pečuha). Ponajviše požeški sandžakbeg
Nesuh i pečujski Hamza-beg na kojima je bila najveća odgovornost za izgradnju mosta preko
Drave u Osijeku i premošćivanje baranjskih močvara do palanke Darde.
Kad su pripreme u sultanovu taboru uglavnom bile završene, svečano ispraćen od mnoštva
ljudi, Sulejman je 26. travnja 1566. napustio Istanbul. 33 Dok se on, njemu dobro poznatim
putovima polako približavao Beogradu, bili su Osijek i njegova okolica pretvoreni u golemo
radilište. Uz nadljudske napore bio je most izgrađen prije sultanova dolaska i 26. srpnja
napustio je Sulejman Osijek i prešao preko Drave praćen pucnjevima topova. Idući na svoju
posljednju vojnu, ostavio je iza sebe veličanstvenu građevinu dostojnu veličine njegove
vladavine. Nakon kraćeg zadržavanja u Mohacsu produžio je Sulejman do Szigeta. Skrhan
bolešću i vidljivim znakovima staračke nemoći, na tom je putu njegova života svijeća već
dogorijevala. Jedina veza sa svijetom i stvarnošću bio mu je veliki vezir Mehmed-paša
Sokolović, koji ga je držao podalje od njegovih bliskih suradnika i osoba povjerenja,
uspostavljajući na taj način smišljeno i postupno vlastitu svemoć u Carstvu.
U Szigetu je Sulejmana čekao Nikola Zrinski s posadom od približno 2 500 iskusnih vojnika \
s kojima je prošao mnoge bitke. Pod vodstvom velikog vezira Mehmed-paše, osmanska je
vojska bila neusporedivo brojnija i raspolagala je s mnogo više topova. Uoči napada na grad
doživio je u sultanovu taboru osobnu tragediju bivši požeški sandžakbeg, tada na položaju
budimskog beglerbega, Arslan-paša Jahjaoglu, čija sudbina je znakovito obilježila dosegnuti
vrhunac Osmanskog Carstva, od kada se njegova zvijezda počinje polako, ali sigurno gasiti.
Opisujući taj prizor, Grk Selanik kaže da je 3. kolovoza Arslan-paša došao u šator velikog
vezira i zauzeo mjesto koje mu je prema položaju pripadalo, jer je istoga dana zasjedalo
vezirovo vijeće i sud (divan). Poslije kraće prepirke pristupio je veliki vezir Arslanu i
navodno rekao: "Što ćeš ti ovdje? Komu si povjerio svoju vojsku? Padišah (sultan) te je
postavio za beglerbega, a ti si predao gradove nevjernicima. Jao si ga tebi! Tvoja smrtna
presuda je izrečena, prokletniče!" Odmah zatim okrenuo se čaušbaši (zapovjedniku dvorskih
slugu) i naredio mu: "Ukloni ovog nevjernika s puta". U isti tren izvadio je Arslan-paša iz
njedara dva izvještaja za sultana koji do njega nikada nisu stigli niti je bio upoznat s njihovim
sadržajem. Te je izvještaje vezir naprosto istrgao Arslanu iz ruku, a čaušbaša je istodobno
pograbio svoju žrtvu. Odvodeći ga iz šatora usput mu je Ajas-aga kazao: "Svijet nema
opstanka, čini pokoru i obrati se bogu."
Znajući da je svemu došao kraj, Arslan se obratio krvniku: "Dragi majstore, svrši brzo i drži
dobro palac." Na to ga je ovaj pograbio i smjesta zadavio. Istoga dana za budimskog
beglerbega bio je postavljen dotadašnji bosanski sandžakbeg Mustafa, nećak velikog vezira
Mehmed-paše Sokolovića. 34
O stvarnim uzrocima Arslanove tragedije povijesni izvori ništa izričito ne govore, premda
nema sumnje da je za njegovo smaknuće morao postojati vrlo krupan razlog. To prije što su i
drugi prokušani vojni zapovjednici gubili bitke i doživljavali poraze a da gotovo nitko od njih
I nije zato snosio tako teške posljedice. Pogotovo ako su bili članovi uže sultanove obitelji ili
pripadnici starog osmanskog plemstva, bez obzira na njihove ljudske slabosti, pa čak i onda
kada su se odavali užicima vina i opijuma, zbog čega je i Arslan bio često napadan. Taj je
uzrok očito bio mnogo dublji i složeniji nego što se na temelju škrtih podataka u prvi mah to

33
Hommer, o,c., II., p. 313. Pogrešno datirano 1. svibnja
34
Idem,o.c.,II.,p.318,319. I

120
uopće može i sagledati. Ali ako se u daljem raspletu događaja koji su uslijedili neposredno
nakon Arslanova pogubljenja uoči naglo izbijanje Mustafe Sokolovića u prvi plan i njegov
dolazak na jedno od ključnih položaja zapadnog dijela Osmanskog Carstva, onda se traženi
odgovor sam po sebi nameće i odjednom cijela prethistorija toga zamršenog slučaja postaje
jasnija i razumljivija. Naime, vjerojatno kao nitko od suvremenika, Arslan je shvatio da su
silni osvajački ratovi i širenje osmanske države naprosto satrli i potisli iz političkog života
staro osmansko plemstvo, i da u novom rasporedu društvenih snaga balkanske poturice,
ponajviše iz Bosne, i razni drugi skorojevići postupno preuzimaju sve ključne položaje u
osmanskoj državi. Isto tako, on je jasno vidio i dobro znao da je Mehmed Sokolović
najistaknutiji predstavnik i oličenje tih snaga, a da ostarjeli sultan Sulejman više nema ni
snage ni moći da utječe na te snage, već je, naprotiv, i sam postao oruđe u njihovim rukama.
Takvim razvojem općih prilika u osmanskom društvu nije se Arslan nikako mirio, pa je
njegov sukob s Mehmedom bio neizbježan. To prije što je u Arslanovim očima i očima
pripadnika njegova staleža Mehmed uvijek ostao što je i bio, bez obzira na položaje i dužnosti
koje je imao i obavljao u osmanskoj državi. S toga gledišta dijelio ih je nepremostivi jaz,
posve suprotno i poimanje života i moralnih vrijednosti koje su činile ishodište u oblikovanju
osmanske države i društva. Između tih nepomirljivih krajnosti nije postojalo nikakvo drugo
rješenje osim podmukle borbe na život i smrt. Iza Arslana je stajalo stoljetno naslijede obitelji
čiji su predstavnici bili neposredni sudionici stvaranja veličine i moći Osmanskog Carstva, a
nemale zasluge pripadale su u tome i njemu. S obzirom na svoje podrijetlo i društveni položaj,
Arslan je u toj državi doista bio netko, a snaga i moć. državne. vlasti bile su sastavni i
nerazdvojni dio njegova bića. Tu je državnu tvorevinu njezin organizam on osjećao kao dio
sebe strašno joj se predavao bez ostatka. Godinama i desetljećima vjerno i ustrajno je služio
sultanu Sulejmanu i Osmanskom Carstvu i nalazio se u njegovim prvim borbenim redovima,
gledajući ne jednom smrti u oči. U trenucima predaha i opuštanja, osebujnošću svoje ličnosti i
širine značaja, neobuzdano se prepuštao užicima života i pjesničkim raspoloženjima, razdiran
pritom teretom ljudske prolaznosti i nemogućnosti zaustavljanja postupnog rastakanja
moralnih i društvenih vrijednosti Osmanskog Carstva. Praćen glasom neustrašiva ratnika
kojeg krase obrazovanje i viteški način ophođenja, svaki vojni neuspjeh i zapostavljanja na
društvenoj ljestvici, pa čak i privremeno umirovljenje 1560., pekli su ga kao živa rana, kidali
mu srce ili dušu, pojačavali njegovo nezadovoljstvo slutnjama kamo kreće društveni i
politički život osmanske države u kojem dvorski harem (ženske odaje) preuzima vodeću
ulogu.
Za to vrijeme kao adžam-i oglan (doveden za janičara i dvorskog slugu) stasao je Mehmed
Sokolović i razvijao svoje sposobnosti pod mirnim okriljem sultanova dvora, daleko od ratnih
bubnjeva i ratišta. Prepušten sudbini tisuća dječaka poput njega, zahvaljujući nesumnjivo
vlastitoj darovitosti i sposobnostima, izdizao se malo-pomalo iznad svoje okoline. Postavši s
vremenom sljedbenik islama i njegovih institucija, na tim je temeljima izgrađivao svoje biće i
poistovjećivao se s duhom državotvorne misli Osmanskog Carstva. U bespoštednoj borbi za
svoje mjesto na društvenoj ljestvici, ni sam nije znao da će na izmaku jednog doba postati
predvodnik novih snaga koje su bile prijeko potreban dotok svježe krvi u produžavanju
životne sposobnosti osmanske države. Vođen tim ciljem i dosljedno ostvarujući taj zadatak,
stjecao je Mehmed potrebno iskustvo i korak po korak zadobivao prednost pred svojim
protivnicima, u čemu se i očitovala povijesna veličina uloge koju mu je sudbina namijenila.
Suprotno Arslanovu karakteru, Mehmed je bio vrlo oprezan, lukav i sumnjičav, i vladao je
svojim osjećajima. Hladno i proračunato uspinjao se do vrha ljestvice osmanskog društva i
neprestano je proširivao svoj društveni i politički utjecaj. Ovisno O razvoju političkih prilika i
odnosu snaga na dvoru, znalački se povlačio i pomno štitio svoja ranjiva mjesta, a u
najpresudnijim trenucima nasrtao je na svoje protivnike kao razjarena zvijer. Dok je Arslanu
islam bio stoljetno ishodište, životna filozofija i način življenja, Mehmedu je on bio nametnut

121
i značio je vanjsku ljušturu u kojoj se vješto prikrivala istinska priroda njegova bića.
Uostalom, poput svakog skorojevića, željnog moći i vlasti, bio je Meh-med svjestan svoga
položaja i opasnosti koja mu prijeti od izravnog sukoba s Arsla- nom. Pogotovo u vrijeme dok
je sultan Sulejman još čvrsto držao sve konce vlasti u svojim rukama. Međutim, poučen
surovom školom života i odlično poznavajući sve putove utjecaja na sultanovu dvoru, znao se
Mehmed suzdržati i čekati pogodan trenutak da Arslana zauvijek ukloni. Ta mu se prilika
pružila za sigetske vojne, kad je sultan Sulejman već bio živi leš, a od njegove veličine i moći
živo je bilo još samo njegovo ime. U izravnom sudaru s Mehmedom, potpuno osamljen i
zaskočen, Arslan nije imao izbora. Ostavši dosljedno vjeran sa- mome sebi, dostojanstvu
svoga položaja i svojih predaka, hrabro je pošao u smrt. Na taj način riješio se Mehmed
opasnog protivnika i vojno-političkog nasljeđa koje je stajalo iza Arslana, a dovođenjem
svoga nećaka za budimskog beglerbega, osigurao je sebi mjesto vodeće i neprikosnovene
ličnosti u osmanskoj državi. Šaljući Arslana u smrti i dijeleći se i sam od života, da li svjesno
ili nesvjesno, sa ili bez njegova znanja i odluke, povukao je Sulejman za sobom jednu od
posljednjih ličnosti koje su zapravo i činile njegovu epohu.
Na drugoj strani, ništa manje dosljedan sebi, duboko svjestan povijesnog i obiteljskog
naslijeđa starijeg od osmanske države, stajao je u Szigetu Nikola Zrinski, čiji su životni put
poistovjetio s ratovanjem protiv osmanskih snaga koje su u vojnim pohodima zatirale
Hrvatsku. Zbog osobne hrabrosti i odlučnosti na bojnom polju, istinski je poštivan i od svojih
neprijatelja, a njegovo ime i osoba bili su čest predmet razgovora na sultanovu dvoru.
Ustrajno koračajući na tom putu, napokon, Zrinski se suočio sa sultanom Sulejmanom i
cijelom osmanskom ordijom (vojskom), od čijeg su imena strepili mnogi narodi. Mimo i
staložena čekao je on napad višestruko nadmoćnije vojske i svojim držanjem jednostavno
prkosio jednom od najvećih osvajača u povijesti Osmanskog Carstva. Potomak starog
hrvatskog roda i zaljubljenik u rodnu grudu i slobodu, nije se nipošto dao zaplašiti od moći i
veličine svoga protivnika.
Četvrti dan od Arslan-pašine pogibije, nasrnuli su Turci sa svih strana na Sziget. Nakon prvih
i vrlo žestokih okršaja mora se Zrinski povući iz novog dijela grada u stari, nanoseći pritom
Turcima, ali trpeći sam, velike gubitke. punih dvadeset dana odbijao je on juriš za urišem i
teško krvario. Obaviješten o stanju opsade grada, kralj Maksimilijan nije ni pokušao priskočiti
Zrinskom u pomoć, već ga je, oklijevanjem i vlastitom neodlučnošću, svjesno žrtvovao. Da bi
dobio na vremenu i ugodio Sulejmanu, slao je veliki vezir u Sziget poruke i ponude ne bi li
makar prividno mogao javiti sultanu radosnu vijest o predaji Zrinskog, koji je priznao poraz i
pred pobjednikom prignuo glavu. Za to vrijeme uzalud je Sulejman čekao i nadao se padu
Szigeta, dok ga 4. rujna nije pretekla smrt. Vješto krijući od vojske daje sultan umro, naredio
je Mehmed-paša sveopći juriš pred kojim se Zrinski morao povući u tvrđavu. Kad je- bila
zapaljena i tvrđava, naredio je Zrinski da se otvore njezina vrata i 7. rujna 1566. s preostalim
vojnicima krenuo u svoj posljednji juriš. Svečano odjeven i pomiren sa smrću izjurio je na
konju kroz tvrđavska vrata i pao smrtno pogođen. Taj toliko željeni trenutak i radost pobjede
nad Zrinskim osvajanjem Szigeta, Sulejman nije doživio. Kako dolikuje ratniku i neustrašivu
junaku, Zrinski je poginuo na konju, pa je tako i u smrti ostao pobjednik.
Junačka pogibija Nikole Zrinskog odjeknula je širom Europe, a cijela Hrvatska oplakivala je
njegovu smrt. Više od jednog stoljeća prepričavane su te zgode, a njezin glavni junak
uspoređivan je sa spartanskim kraljem Leonidom.
U Isto vrijeme kad se opsada Szlgeta približavala svome raspletu, okupio je ban Petar Erdody
jaku vojsku blizu Topuskog. Zajedno s njim bili su knez Franjo Frankapan Slunjski kapetani
Herbart Auersperg i Josip Jošt Thurn. Taje vojska udarila prema Uni da bi napala Novigrad i
Kostajnicu. Odmah po dolasku pješaci su se okomili na Novigrad, osvojili i zapalili varoš i

122
opsjeli tvrđavu. Dio konjanika krenuo je prema Kostajnici, pustošeći i paleći uz Unu sve do
Save. U pomoć Novigradu pohitali su Turci iz Kostajnice, ali su bili potučeni i rastjerani i
malo ih se vratilo natrag. Hitno obaviješteni o provali bana Erdodyja, smjesta su Husrev-beg
iz Požege i Holi-beg iz Klisa s jakom vojskom pojurili prema Novigradu. Očekujući njihov
dolazak, odlučili su ban Erdody i Auersperg upustiti se nedaleko Novigrada u bitku, u kojoj I
Isu Turci doživjeli potpun poraz. Sam Husrev-beg bio je teško ranjen i zarobljen, odakle je
zatim odveden u Ljubljanu, gdje je proveo više mjeseci dok se nije otkupio za trideset tisuća
dukata. Medu poginulim Turcima bio je i Holi-beg, a cijeli njihov tabor, topovi i zastave pali
su u ruke pobjednika. Kraće vrijeme nakon toga poslao je nadvojvoda Karlo ban u Erdodyju i
generalu Auerspergu vojnu pomoć i nalog neka provale prema Požegi. Pustošeći i paleći širu
okolicu Požege, na povratku s četovanja poveli su oni sa sobom brojne izbjeglice i otjerali
dosta ugrabljene stoke. 35
Vrativši se kući, saznali su ban i krajiški zapovjednici o padu Szigeta i pogibiji Nikole
Zrinskog. Ozbiljno narušena zdravlja i pod dojmom tragične sudbine proslavljenog bana i
ratnika, snašla je 26. travnja 1567. i Petra Erdody ja smrt u Jastrebarskom. 36 Da nevolja bude
veća, zahvalio se na dužnosti i povukao s položaja teško bolestan slavni ratnik i general Ivan
Lenković, pa je Hrvatska ostala bez vodstva u obrani od stalnih napada i upada osmanske
vojske preko granice.
Shvaćajući težinu obrane Hrvatske, imenovao je 13. lipnja 1567. car i kralj Maksimilijan
dotadašnjeg koprivničkog kapetana Luku Szekelya od Ormožda vrhovnim, odnosno
zemaljskim kapetanom, a koji dan kasnije postavio je na banski položaj zagrebačkog biskupa
Jurja Draškovića i grofa Franju Frankapana Slunjskog. Njihovi posjedi stajali su uz samu
granicu, što je bio dovoljan razlog da ih oni odlučno brane.
Na zasjedanju Hrvatskog sabora 21. rujna iste godine staleži su oduševljeno pozdravili nove
banove i svečano ih uveli u bansku dužnost prema ustaljenom običaju. Raspravljajući tom
prigodom što je hitno potrebno učiniti za obranu zemlje, staleži su zaključili da već od 6.
listopada započne utvrđivanje Koprivnice, kojoj prijeti najveća opasnost od osmanske vojske
iz Slavonije. Isto tako da se poprave utvrde u Ivaniću, Sisku, Vrbovcu, Hrastovici, Tržcu i
Cetinu, a na rječici Glini podigne utvrda Preseka. 37
Provodeći te zaključke u skladu s mogućnostima i vremenskim prilikama, u međuvremenu je
17. veljače 1568. bilo u Edirneu sklopljeno primire s Osmanskim Carstvom na osam godina.
Poput svoga oca, morao je i kralj Maksimilijan prihvatiti obvezu da će sultanu Selimu II. slati
godišnji "dar" od 30 tisuća ugarskih zlatnika. 38 Potpisujući ugovor o primirju obje strane
prihvatile su zabranu pljačkaških upada i provala preko granice i održavanje tzv. viteških
dvoboja, ali i zadržale pravo podizanja novih tvrđava i utvrđenja.
Sporazum o primirju tumačili su krajiški zapovjednici Bosanskog sandžaka prema vlastitom
nahođenju i ponašali se kao da nije ni zaključen. Manje skupine akindžija iz Kostajnice i
Krupe zalijetale su se prema Hrastovici, Sisku, Gori, Glini i drugim mjestima, zbog čega su
banovi i morali biti uvijek na oprezu i stajati pripravni za borbu. Takve i slične upade
privremeno je, međutim, zaustavila epidemija kuge, koja je harala Hrvatskom do nastupa
ljeta. Upravo početkom ljeta, točnije 24. lipnja 1568. održano je i zasjedanje Hrvatskog sabora
u Zagrebu. Okupljeni staleži ponovili su zaključak s prijašnjeg zasjedanja o popravku tvrđava
u Koprivnici, Ivaniću, Tržcu i Cetinu, i njihovoj opskrbi ratnim potrepštinama, kao i
dovršetku izgradnje utvrde u Preseki. Obrana Hrastovice izazvala je živu raspravu staleža, da

35
Klaić, o.c., V., sr. 333; Mesić. O.C., p. 263.
36
Vramecz, o.c., p. 62.
37
HDA, Zagreb, Protocol1a generalium regni congregationum, sv. I. 1557-1601, p. 1-21.
38
Hammer, o.c., III., p. 517.

123
bi na kraju donijeli odluku o hitnom slanju 40 vojnika u Hrastovicu, čiju posadu je kuga
jednostavno pokosila. 39
Okupljanje i pokreti osmanske vojske uz rijeku Unu upozoravali su da će Turci uskoro opet
krenuti u napad. Prema dobivenim obavijestima taj se napad očekivao u okolici Hrastovice i
Siska prvih dana kolovoza. Saznavši za to banovi su smjesta pohitali u pomoć Sisku i
Hrastovici, i sredinom kolovoza natjerali osmansku vojsku u bijeg. O toj provali stigle su
carskom dvoru nepovoljne vijesti o držanju bana Draškovića, koji je navodno pobjegao s
bojišta. Odgovarajući 8. listopada iz Zagreba na pismo Antuna Vrančića, Drašković je ljutito
napisao kako nije Turcima pokazao leda nego čelo i brojem svoje vojske prisilio ih na
povlačenje. 40
Pljačkaški upadi nastavljeni su 1569. preko Like i Krbave u zaleđu Senja. Te su upade pratili
senjski uskoci, prikrali se Perušiću i postavili Turcima zasjedu. Ne sluteći što ih očekuje,
poput bijesnih vukova nasrnuli uskoci na akindžije, mnoge poubijali i zarobili. Među
zarobljenima bili su martolozi, s kojima su uskoci svirepo obračunali nabijanjem živih na
kolac, jer su hvatali djecu i prodavali ih Turcima. 41
Iako u donekle mirnijim prilikama, obranom zemlje bavio se Hrvatski sabor i 8. svibnja
1569., raspravljajući ponajviše o utvrđivanju Hrastovice i njezinih dviju tvrđava. Unatoč
općoj bijedi i gladi stanovništva, osobnim zalaganjem bana Draškovića staleži su izglasali
izvanredni porez od pola forinte po dimnjaku, odnosno poreznoj jedinici, kako bi se zidovima
opasala ne samo Hrastovica nego i druga mjesta na granici. S istom svrhom bilo je također
zaključeno da se upotrijebe i svi podanici opatije u Topuskom radi utvrđivanja Topuskog i
dogradnje nezavršene tvrđavice u Preseki. 42
Kako se uopće u to doba živjelo u Hrvatskoj uzduž granice, zorno ocrtava prijedlog Ugarske
komore kralju Maksimilijanu 22. listopada 1569. neka oslobodi građane Koprivnice godišnjeg
poreza, jer iz grada ne mogu izlaziti i obrađivati svoja polja zbog neprestanih turskih naleta i
napada. 43 U istom položaju bila su i sva druga mjesta i granične utvrde oko kojih su krstarile
veće ili manje skupine osmanskih krajišnika koji su se prikradali selima i naseljima, pustošeći,
paleći, pljačkajući i odvodeći stanovništvo.
Borbe na granici nisu prestajale ni 1570., pa su staleži na zasjedanju Sabora 12. travnja isticali
da cijela Bosna prijeti Hrastovici, a Turci se svakog tjedna dva ili tri puta zalijeću preko
granice. 44 Ali umjesto očekivanog napada na Hrastovicu, udarili su 19. srpnja Turci na
Krstinju nedaleko Cetina, opljačkali cijelo trgovište i odveli oko stotinu ljudi. Samo nekoliko
dana iza toga četovao je Ferhad-beg iz Pakraca oko Ivanića i zarobio zagrebačkog kanonika
Franju Filipovića zvanog Delipop. 45 Na turske izazove odgovorio je ban Franjo Frankapan
provalom preko Une ispod Kostajnice, u kojoj su sudjelovali knezovi Juraj Zrinski, Nikola
Frankapan Tržački, Franjo Btagajski i kapetan Gašpar Raab. Da na taj način svjesno krše
primirje, tužio je bana i knezove nadvojvoda Karlo svome bratu i kralju Maksimilijanu, koji je
16. studenoga 1570. u pismu naredio neka se posavjetuje s ratnim vijećem o kažnjavanju
hrvatskih knezova. 46 Razumije se, u postojećim prilikama o kažnjavanju nije moglo biti ni
riječi, osim da se ono svede na opomenu i suzdržavanje od većih sukoba. Utvrđivanje i obrana
Hrastovice ozbiljno su brinuli staleže, tako daje 5. travnja 1571. Sabor odredio besplatne
39
Šišić, Acta comitialia..., III., p. 215-220.
40
Klaić, o.c., V., p. 343.
41
Vitezović,o.c., p. 157. 139
42
Šilić, Acta Comitalia..., III., p. 244-249.
43
Idem, o.c., III., p. 267.
44
Idem, o.c., III., p. 290-294.
45
Staats u. Horfarcihov, Wien, Turcica 1570
46
Klaić, o.c., V., p. 352.

124
radnike koji će utvrditi Btinju kod Hrastovice, nedavno oslobođenu od osmanske vladavine. 47
Ban Franjo Frankapan stanovao je tada u svome kaštelu Gori, neznatno udaljenom od
Hrastovice. Za vrijeme dok je objedovao sa svojom družinom, stigao mu je glas da Turci
plijene polja i odvode stanovništvo u robije. Istoga trena ustao je od stola i u pratnji konjanika
pojurio na Turke, i u tri navrata ih razbio. Zapravo, potkraj srpnja okomila se osmanska
vojska iz pakračkog i požeškog sandžaka na Hrastovicu, gdje se na čelu posade nalazio
kapetan Josip Dornberg. Uz banovu pomoć Turci su bili potučeni i natjerani u bijeg. 48 Na
jugu Hrvatske, u Dalmaciji, također nije bilo mira. Započinjući rat protiv Venecije napali su
Turci iz Klisa Split, Zadar, Zemunik i Novigrad, od kojih su Veneciji preoteli Zemunik.
Uzvraćajući Turcima osvojila je Venecija 1571. Skradin i opsjela tvrdi Klis. Tražeći pomoć
na sve strane, sklopila je Venecija savez sa senjskim uskocima, koji su odmah krenuli na
kopnu i moru protiv Turaka. 49 Pokušavajući osvojiti Korčulu, bili su Turci potučeni
zahvaljujući sveopćem otporu stanovništva. U pomorskoj bitci kod Lepanta 7 .listopada 1571.
bila je turska mornarica strahovito poražena i velikim dijelom potopljena. Iako je taj poraz
označio opće opadanje osmanske moći u Sredozemlju, izgubila je Venecija otok Cipar i teško
je odolijevala napadima pograničnih sandžakbegova u Dalmaciji.
Ne bi li smanjio turski pritisak na južnom bojištu, početkom 1572. provalio je knez Juraj
Zrinski u okolicu Virovitice. Zajedno s njim bili su kapetani Hans Glaubitzer iz Koprivnice i
Hans Kellner iz Đurđevca. Ne nailazeći ni na kakav otpor stigli su do Brezovice, spalili
nekoliko sela i sa sobom poveli stanovništvo i njihovu stoku. 50 O toj provali izvijestio je 21.
siječnja budimski berglerbeg kralja Maksimilijana, upozorivši na kršenje primirja i tražeći
ujedno da se počinitelji kazne. Pismom od 3. veljače zabranio je kralj takve postupke i naredio
da se Turcima vrati oteto. 51
Za obje strane Maksimilijanov odgovor budimskom beglerbegu nije značio vraćanje mira i
poštivanje primirja, jer se ono nikad i nije ozbiljno shvaćalo niti su mu Turci pridavali neku
važnost. Već početkom travnja Turci su napali i spalili KIoštar Ivanić, opljačkali okolna sela i
udarili na utvrdu Topolovac nedaleko od Križevaca. 52 Stradanje Kloštra Ivanića ozbiljno je
ugrozilo crtu obrane, pa je Sabor 2. lipnja 1572. zaključio da se ima što prije popraviti i
odredio radnike koji će sagraditi novu tvrđavu. 53
Na jugu Hrvatske, oslanjajući se na izdaju nekog Mustafe, uspjela je Venecija početkom
kolovoza zaposjesti Klis, ali ga je zbog nesposobnosti vojnog zapovjedništva odmah
izgubila. 54
Stalno u iščekivanju što će se desiti i kamo će Turci udariti, zadesila je Hrvatsku nova
nevolja. Naime, mladi ban Franjo Frankapan Slunjski trebao je sklopiti brak s Juditom,
kćerkom Ladislava Kerecsenyja i supruge mu Klare Frankapan. Na putu prema Mikulovu u
Moravskoj, gdje se imala obaviti svadba, 2. prosinca 1572. ban je u Varaždinu iznenada umro.
Smrt je prouzročio čir iza uha kojeg je neki liječnik razrezao, zalio škorpionovim uljem i tako
ranu rastrovao. Svadbena povorka pretvorila se u tužan sprovod i žalost hrvatskog naroda.
Banovo tijelo bilo je iz Varaždina dopremljeno u Zagreb i pokopano u stolnoj crkvi. 55

47
Šilić, Acta Comitalia..., III., p. 319.
48
Rattkay, o.c., p. 146.
49
Theiner, o.c., II., p. 57; Horvat, Karlo, Monumenta uscocchorum, Zagreb 1910., I., p. 6.
50
Lopašić, o.c., Starine JAZU 19, p. 37, 38.
51
Klaić, o.c., V., p. 354.
52
Lopošić, o.c., Slarine JAZU 19, p.33.
53
Šišić, Acta comitalia..., III., p. 345-348.
54
Horvat, Monumenta uscocchorum, I., p. 7,8.
55
Rattkay, o.c., p. 146.

125
Smrću bana Franje Slui1jskog ostao je biskup Juraj Drašković sam na čelu Hrvatske, nad
kojom se opasnost zlokobno povećavala. Natjerani u očaj postupcima vlastele, ustali su
početkom veljače 1573. seljaci u širokoj okolici Zagreba protiv svojih tlačitelja. Brzim
djelovanjem banske i plemićke vojske pod vodstvom Gašpara A1apića, seljaci su bili potučeni
i nad njima je izvršena svirepa odmazda. Ubojstvom seljaka nestalo je nekoliko tisuća radnih
ruku i smanjeni su javni prihodi toliko potrebni za plaćanje vojske i održavanje utvrda i
gradova na granici. Svjestan svoga položaja, zamolio je ban Drašković kralja da ga oslobodi
banske dužnosti ili neka mu odredi sudruga u banovanju koji će voditi vojne poslove. Tražeći
najpogodniju osobu izbor je pao na kneza Jurja Zrinskog, sina nekadašnjega hrvatskoga bana i
sigetskog junaka Nikole, ali on nije želio prihvatiti bansku dužnost.
Prilike u Hrvatskoj dobro su došle Osmanskom Carstvu, pogotovo što je 7. ožujka 1573. bio s
Republikom Venecijom sklopljen mir, tako da su njegovi pogranični sandžakbegovi mogli
tada svoje snage usmjeriti na provale i napade između Une i Kupe i sjeverno od Save.
Mjeseca travnja spalili su Turci Sokol južno od Bihaća i upali do Kirina kod Vrginmosta.
Sredinom kolovoza nasrnuli su između Kupe i Save, odakle ih je protjerao ban Drašković.
Pismom od 1.rujna 1573. pozvao je kralj Maksimilijan biskupa i bana Draškovića i
Zagrebački kaptol da budno paze i dobro čuvaju Hrastovicu kao prevažan grad u obrani od
Turaka. 56 Kraće vrijeme zatim četovali su Turci do Cazina, a od manjih upada nije bio
pošteđen ni kraj izmedu Save i Drave. 57 Teške borbe s Turcima nastavljene su i 1574. godine.
Prvih dana iza Nove godine napali su Turci iz Bosne Krstinju, opljačkali Utinju i stigli sve do
Bovića. Isto tako četovali su i do Klinca južno od Hrastovice, a stradale su i utvrde Greda i
Rosac, koje su bile spaljene. Početkom ožujka poveo je Ferhad-beg Sokolović jaku vojsku i
provalio do Steničnjaka, oplijenio okolicu grada i. odveo oko 500 ljudi u ropstvo. Isto tako
udarili su Turci iz Pakraca na Ivanić, gdje ih je ivamćki kapetan Ivan Panovlć potukao s
malim snagama rastjerao. Pritisak osmanske vojske nije, međutim, na granici prestajao, već su
početkom travnja Turci opet napali Steničnjak, pohvatali i zarobili oko 100 ljudi. 58 Sve teže
odolijevajući napadima osmanske vojske, sastao se 15. svibnja 1574. Hrvatski sabor u
Zagrebu i jednoglasno zaključio da se sagrade dvije utvrde, jedna kod Topuskog, a druga kod
Bresla, gdje su inače Turci običavali prelazili preko Kupe. Osim toga da se poprave i pojačaju
tvrđave Slunj, Turanj, Tounj i Herendić, a sjeverno od Save Rasinja, Gradac i Vrbovec.
Nadalje, da se na trošak cijele Hrvatske uzdržava 240 haramija, od kojih će pod
zapovjedništvom podbana 200 braniti utvrde i paziti na prijelaze preko Kupe, a preostalih 40
haramija stražariti na Zagrebačkoj gori i na Očuri (Ivančici) i progoniti i suzbijati Vlahe, koji
su kao
turski martolozi hvatali i odvodili djecu iz Hrvatskog zagorja. Da se namakne potreban novac
za uzdržavanje haramija, Sabor je također zaključio da se u Hrvatskoj plaća "dimnica" od ,
jedne forinte od svakoga dimnjaka. 59
Saborski zaključci i poduzete mjere nisu ipak bitni je utjecali na opće stanje obrane, mada su
te mjere za gospodarski upropašteno i prorijeđeno stanovništvo značile golemo opterećenje. U
srpnju 1574. četovali su Turci opet do Bovića i odveli veći broj ljudi, a mjesec dana iza toga
popalili sela ispod Petrove gore i u okolici Steničnjaka. 60 Kudikamo bio je opasniji napad na
Koprivnicu, čije su podgrađe Turci zapalili i bez uspjeha pokušali osvojiti tvrđavu. 61
Prib1ižno u isto doba, Turci su ponovno pljačkali i pustošili oko Steničnjaka. 62

56
Lopošić, Spomenici..., I., p. 20, 21.
57
Kriegsarchiv, Wien, Register 1573., p. 382, 383.
58
Ibidem, Expedit prothocollum Ao 1574., p. 36, 37, 51.
59
Šišić, Acta comitialia..., III., p.409-414.
60
Lopašić, o.c., Starine JAZU 19, p. 38.
61
Hammer, o,c., IV., p. 613.
62
Kriegsarchiv, Wien, Expedit prothocolIum Ao 1574., p. 47

126
Pogoršavanjem prilika na granici, molbe za oslobođenjem banske službe i ostavke Jurja
Draškovića na banski položaj, riješio je kralj Maksimilijan napokon 15. listopada 1574.
godine.
Naime, kao njegova sudruga u banovanju postavio je kralj Gašpara Alapića i povjerio mu
vođenje vojnih poslova, koje biskup Drašković nije mogao sam obavljati. Na saborskom
zasjedanju 19. prosinca u Zagrebu bio je Alapić svečano uveden u bansku dužnost, premda su
staleži negodovali što njegovo imenovanje nije posebnim kraljevim nalogom bilo proglašeno
staleži ma, redovima i cijelom narodu. Obrana zemlje bila je staležima i na tom zasjedanju
glavni predmet rasprave, pa je bilo zaključeno da se obnovi i pregradi Koprivnica, utvrdi
Letovanić na Kupi i podignu ograde oko Ivanića i Križevaca. 63 Uoči zasjedanja Hrvatskog
sabora, umro je 12. prosinca 1574. sultan Selim II. i naslijedio ga je njegov ratoborni sin
Murad III. Novoga sultana sporazum o primirju nije obvezivao, tako da je kralj Maksimilijan
morao obnoviti pregovore o produženju primirja. Od tih pregovora Hrvatska nije imala ništa,
jer su pogranični sandžakbegovi, ovisno o vremenskim prilikama i raspoloživim vojnim
snagama, napadali i provaljivali kao da primirje nije ni sklopljeno.
Već prvih dana 1575. četovao je Ferhad-beg oko Cetina i stigao do Budačkog na rječici
Radonji. Tu ga je sačekao krajiški potpukovnik Hans Auersperg i 7. siječnja upustio se u
bitku. Opkoljen sa svih strana bio je Auersperg tako strahovito potučen, da se jedva bijegom
spasio od propasti. 64 Pod teškim dojmom poraza i odavno natjerano u očaj, napuštalo je
stanovništvo taj prostor i odlazilo u sigurnije krajeve, naročito u Korušku, Štajersku, Austriju
i zapadnu Ugarsku. 65
Turske provale i napadi u kojima je stradala okolica Ivanića, Đurđevca, Koprivnice i
Hrastovice, smjenjivali su se jedni za drugim. U rujnu 1575. pokušao je Ferhad-beg osvojiti
Bihać.
Kad mu to nije uspjelo, produžio je s vojskom prema rijeci Kupi. Kod Budačkog čekao je
Ferhad-bega zapovjednik hrvatske krajine Herbart Auerspcrg. Njegove snage bile su
neusporedivo slabije i malobrojnije da je upravo bilo nerazumno započinjati bitku. Pouzdajući
se u osobnu hrabrost i vjerujući u ratnu sreću, nasrnuo je Auersperg na Turke i tri puta
potisnuo njihov prvi bojni red, da bi u sudaru s glavninom Ferhad-begove vojske izgubio
život i bitku. Samo nekolicina vojnika iz njegove pratnje uspjela se probiti s bojišta i bijegom
spasiti život. Kad je bitka bila završena, stigla je krajiška vojska na bojište, ali su je Turci
jednostavno pregazili i satrli. Svoje prethodnice poslao je tada Ferhad-beg do Metiike, gdje su
opljačkale 16 sela i zarobile nekoliko stotina muškaraca, žena i djece. Ovjenčan ratnom
slavom i natovaren bogatim plijenom, vratio se 24. rujna Ferhad-beg u Bosnu. Na putu prema
Bosni pojedini odredi njegove vojske pljačkali su okolicu Steničnjaka i Kamenskog, da bi tom
prilikom zaposjeli Bilu Stinu na lijevoj strani Une. 66
Poraz kod Budačkog imao je dalekosežne posljedice, a osvajanje Bile Stine i stvaranje vojnog
uporišta značilo je snažan turski iskorak prema rijekama Mrežnici, Korani i Kupi. Zadobivenu
prednost i slabljenje hrvatske obrane, osmanska je vojska obilno koristila i povećavala pritisak
zapadno od U ne, napadajući istodobno prostor između Save i Drave. Početkom siječnja 1576.
opljačkali su Turci iz Moslavine i Velike (Kraljeve) neko selo pored Save i odveli u ropstvom
oko 80 ljudi. Sredinom istoga mjeseca četovali su Turci iz Bosne oko rijeke Korane, gdje su
pohvatali nekoliko desetaka ljudi. Mjesec dana kasnije pokušali su osvojiti tvrđavu Đurđevac
u Podravini, odakle su bili prisiljeni na povlačenje. Potkraj veljače stigle su turske četovođe u
okolicu Steničnjaka i Ostrožina, da bi uz pljačke i pustošenja odvele sa sobom gotovo tri

63
Šišić, Acta comitialia..., III., p. 427-432.
64
Kriegsarchiv, Wien., Expedit prothocolIum Ao 1575., p. 12-14.
65
Lopašić, o.c., Stannc JAZU 19, p. 39.
66
Radić, Paul von, Herbard VIII. Freiherr zu Auerspeg, Wien 1862.,p.326; Isthaunffy, o.c, Lib.XXV.,p.335,336.

127
stotine žena, djece i muškaraca. Okupivši snažnu vojsku, napao je Ferhad-beg u travnju
Hrastovicu, čija posada je izdržala i odbila četiri juriša osmanske vojske. Neuspjeh pod
Hrastovicom nadoknadio je Ferhad-beg osvajanjem utvrde Peći (Pecki), gdje je dao pogubiti
veći broj ljudi, a preostalo stanovništvo odveo u Bosnu kao ratno robije. Slobodno krstareći u
većim ili manjim skupinama vojske između Une i Kupe, negdje sredinom lipnja 1576. osvojili
su Turci na prevaru Bužim, stari i tvrdi grad grofova Keglevića. Neposredno zatim bila je
napadnuta tvrđava Gvozdansko, na koju su Turci tri danajurišali i pokušavali slomiti obranu,
ali je opsjednutom gradu pravodobno stigla pomoć. 67
Poslije manjeg predaha nastavili su Turci vojno djelovanje, tako da su najprije zauzeli
Hojsićev Gradac, a 18. srpnja 1576. u noći prevarom Cazin. Nakon toga udarili su na
Ostrožac, bezuspješno jurišajući na tvrđavu cijeli dan.
Uz pomoć osmanske vojske iz Ugarske pošli su istodobno i Turci iz Požeškog sandžaka na
četovanje prema Varaždinu. Za njihov dolazak saznala je krajiška posada iz Đurđevca, na
prikladnom mjestu ih sačekala i razbila, više od 300 vojnika ubila i zarobila.
Izvodeći napad za napadom nije se Ferhad-beg smirivao, već je 30. kolovoza bio napadnut
IBihać, odakle su Turci odveli 32 zarobljenika. Mjesec dana kasnije pao je u njihove ruke
Podzvizd, a nedugo zatim bili su izgubljeni Gornja i Donja K1aduša, Bojna i Sračica, dok je
plamen progutao Hresno. 68 Prvih dana studenoga četovala je Ferhad-begova vojska oko
Steničnjaka, gdje je ubila 35 i zarobila 147 ljudi. Pljačke i pustošenja nastavila je ona i u
prosincu 1576. oko Skrada i uz rijeku Koranu i ponovno oko Steničnjaka, sustavno lomeći
obrambene snage Hrvatske i pretvarajući njezina vojna uporišta na tom prostoru u otočiće
okružene pustoši. 69 Padom Bužima, Cazina, Podzvizda i obiju K1aduša, bio je izgubljen
hrvatski prostor između Une i rječice Gline, pa se crta obrane zlokobno približavala toku
rijeka Korane i Kupe. Na jugu Hrvatske držale su kraji~ke posade Ripač, Sokol, Bihać, Izačić,
Ostrožac. Mutnicu, Drežnik i Tržac, zapravo, uski pojas preko kojeg je osmanska vojska
nesmetano četovala i provaljivala. Osim prostornih gubitaka, lošem stanju obrane pridonosila
je također neizvjesnost o izboru i postavljanju novoga bana, jer su biskup Drašković i Gašpar
AIapić još u proljeće 1576. zatražili od kralja Maksimilijana da ih razriješi banske dužnosti.
Bansko dostojanstvo i položaj bili su tada ponuđeni iskusnom vojskovođi Krsti
(Christophoru) Ungnadu, čije uvjete kralj nije želio prihvatiti. Tražilo se obostrano
prihvatljivo rješenje, ali 12. listopada 1576. umro je kralj Maksimilijan i naslijedio ga je
njegov Sin Rudolf II. Pitanje banske stolice ostalo je tako neriješeno, pa je novi kralj 22.
listopada zamolio Draškovića i Alapića neka u granicama svojih mogućnosti i dalje banuju.
Pregovori kraljevih poslanika dobro su napredovali u Istanbulu i 25. prosinca 1576. bilo je
sklopljeno primirje na osam godina. Isto kao prije i to je primirje, na koje se Ferhad-beg i
ostali osmanski krajišnici nisu ni obazirali, za Hrvatsku bilo daleko od stvarnosti.
Ulazeći u 1577. godinu, prva crta obrane u Hrvatskoj vodila je od Drave preko Đurđevca,
Virja, Novigrada, Topolovca, Sv. Ivana Žabno, Cirkvene, Gradeca, Vrbovca, Božjakovine,
Lupoglava, Ivanića, Lekenika, Siska, Blinje, Zrina, Gvozdanskog, Vranograča, Kladuše, Peći,
Mutnika, Ostrožca, Bihaća, Ripča, Sokola, Izačića, Drežnika, Tržca, Strulića, Slunja, Plaškog,
Modruša, Brinja i Otočca, do morske obale kod Senja. Posade tih gradova i utvrda sastojale su
se od 2 170 konjanika i pješaka. 70 Na drugoj strani, nasuprot njima stajala je nekoliko puta
brojnija i nadmoćnija osmanska vojska, čiji su izvori ljudstva i materijalnih dobara bili
neusporedivi.

67
Lopašić, o.c., Starine JAZU 19, p. 40, 41;Šilić, Acta comitallia..., III., p. 474,475.
68
Lopašić, Spomenici..., I., p. 23,24.
69
Idem,o.c., I.,p. 24. 143
70
Idem, o.c., I., p. 33-40. I

128
Želeći, međutim, još više povećati pritisak na jug Hrvatske, osmanske su vlasti nastupom
proljeća 1577. u opustošene krajeve Like i Krbave počele naseljavati Vlahe. Obaviješten o
tome naredio je 7. lipnja kralj Rudolf nadvojvodi Ernestu da se Vlasi protjeraju. Desetak dana
kasnije s tim su nalogom bili upoznati krajiški zapovjednici, koji su više u potaji nego javno
trebali prikupiti vojsku i hranu i potom udariti na Turke. 71 Međutim, lakše je to bilo reći nego
učiniti, jer su Ferhad-begove snage odmah prešle u napad, pa je nekoliko stotina konjanika
pustošilo okolicu Steničnjaka. Isto tako harala je osmanska vojska u srpnju i kolovozu oko
Bihaća, zatim ponovno u okolici Stenlčnjaka i Kneje. Osobno predvodeći vojsku osvojio je
Ferhad-beg do 29. rujna silom, predajom ili izdajom, Podzvizd, Peći, Sturlić, Ajtić, Bojnu,
Sračicu i obje Kladuše. Tom prilikom pokušali su Turci osvojiti još i utvrde Hresno i
Smrčković, ali su njihovi napadi bili odbijeni. Početkom listopada poslao je Ferhad-beg jaku
vojsku do rijeke Korane, koja je pljačkala i palila sela uz Koranu, dok je sam napao tvrđavu
Gvozdansko. Prisiljen na povlačenje od Gvozdanskog usmjerio je Ferhad-beg svoje snage
tada na Ostrožac i 13. studenoga bila je tvrđava osvojena. 72 Uoči osvajanja Ostrožca upala je
osmanska vojska 5. studenoga blizu Topuskog, gdje je zapalila utvrdu Mazin, koju je bio
podigao biskup Drašković radi obrane svoga imanja oko Topuskog. 73
Prikupivši nove snage, iz Ostrožca je Ferhad-beg krenuo na Zrin, i poslije kraće opsade bio je
20. prosinca 1577. Zrin osvojen. 74
Ponesen uspjesima svoga oružja, uoči Božića stigao je Ferhad-beg opet do Gvozdanskog,
kojeg su Turci držali nekoliko mjeseci u opsadi, onemogućavajući tako dopremu hrane i
streljiva braniteljima grada. Osim oskudice u hrani i streljivu nedostajala je u gradu i voda.
Gradska posada sastojala se od približno 300 vojnika i ljudi sposobnih za oružje kojima su
zapovijedali iskusni ratnici i kapetani: Stjepan Doktorić, Nikola Ožegović i Andrija Strepšić.
Iznurena dugotrajnom opsadom, posada je u Gvozdanskom već danima gladovala i patila od
žeđi i studeni. Psi, mačke i sve drugo što se pojesti moglo bilo je već pojedeno, a za ogrjev je
korišteno sve što je gorjeti moglo. Odbijajući turske napade i juriše, mnogi branitelji grada
bili su ranjeni, a od gladi, žeđi i zime posve iznemogli. Na Ferhad-begov poziv da se predaju,
odgovorili su da će radije umrijeti nego se sramno predati. Vrlo prorijeđeni u obrani, gotovo s
posljednjim dahom života u sebi, odbili su branitelji grada turske juriše 11. i 12. siječnja 1578.
Da bi konačno slomio otpor obrane, naredio je Ferhad-beg da se oko ponoći izvede sveopći
juriš na grad. Ali na iznenađenje osmanske vojske, odmah nakon ponoći bila su u gradu
pogašena sva svjetla. Prestale su također gorjeti i stražarske vatre i više nije bilo čuti glasa.
Misleći da je posrijedi ratna varka, odgodio je Ferhad-beg napad do zore 13. siječnja.
Kad su se Turci u zoru počeli približavati gradu, nitko se od branitelja nije pojavio na
zidovima niti je planula puška. Stigli su tako i do gradskih vrata,. ali se ni tada nitko nije
oglasio. Nasrnuvši silovito na vrata, upali su u grad i ostali osupnuti prizorom koji su zatekli.
Nigdje živa stvora, ni mrvice hrane, ni kapi vode. Svuda samo blijedi leševi izranjavanih,
izgladnjelih i smrznutih ljudi koji su svjesno pošli u smrt. Duboko potresen neviđenim
prizorom, naredio je Ferhad-beg da se mrtvi pokopaju po kršćanskom obredu uz vojne
počasti. 75
Obrana Gvozdanskog i njezin ishod nadmašili su sve ratne strahote s kojima su se Hrvati
nosili gotovo dva stoljeća braneći svoj opstanak u borbi protiv Osmanskog Carstva. U
suodnosu i nasuprot stvarnosti čina branitelja grada, sve antičke tragedije doimaju se
jednostavno kao izazovno duhovno štivo u kojem se isprepliću osobne strasti i sudbine na

71
Idem, o.c., I., p. 30, 31.
72
Idem, o.c., I., p. 24, 25.
73
Staats u Hofarchiv, Wien, Turcica Ao 1577.
74
Klaić, o.c., V., p. 413.
75
Idem, o.c., V., p. 413, 414.

129
granici mogućeg i nestvarnog u iskazivanju moralnih i ljudskih vrlina. Posada u
Gvozdanskom svojim je životom tvorno pokazala i potvrdila snagu i veličinu moralnih,
duhovnih i ljudskih vrijednosti u kojima se istodobno zrcalio i sam duh naroda kojem je ona
pripadala. Izjednačujući pravo na opstanak, slobodu i smrt, u Gvozdanskom je samo smrt
mogla biti pobjednik. Svjesno i u mukama odlazeći u nepovrat, sudionici tih više nego
stravičnih zbivanja nisu ni slutili da će, zapravo, umrijeti poslije smrti, a smrtni udarac za dat
će im vlastiti narod koji nije našao za shodno da ih sačuva od zaborava i pretvori u vječiti
plamen i spomenik odlučnosti, hrabrosti i slobode, kao jednoj od značajki svoga povijesnog
bića.
Shvativši da je osvojio mrtvi grad, viđeno i doživljeno potiskivao je Ferhad-beg novim ratnim
pothvatima i osvajačkim planovima. Dok se nalazio još pod Gvozdanskim, napala je
osmanska vojska Budački i upala u okolicu Steničnjaka, paleći i pljačkajući kuće, odvodeći
ljude i stoku. 76 Ni mjesec dana iza toga, nasrnuli su Turci opet na sela u okolici Steničnjaka,
odakle su odveli više stotina ljudi u zarobljeništvo. 77
Gubilak Ostrožca, Cazina, Bužima, Zrina i Gvozdanskog, napokon, su primorali kralja
Rudolfa da se odlučnije zauzme za obranu Hrvatske, a preko nje i austrijskih pokrajina
Koruške, Kranjske i Štajerske. Prvi korak u tom smjeru bilo je postavljanje Krste Ungnada za
hrvatskog bana, koji je na zasjedanju Sabora 6. veljače 1578. u Zagrebu bio svečano uveden u
bansku dužnost. 78 Drugi, daleko važniji i dalekosežniji korak bilo je 12. rujna 1577.
povjeravanje i 25. veljače 1578. predaja cjelokupne uprave nad krajištem u Hrvatskoj,
kraljevu stricu štajerskom nadvojvodi Karlu. U dalim uputama, kako uspostavi li i organizirati
Vojnu granicu na tom prostoru, kralj se odrekao svih davanja iz Koruške, Kranjske i Štajerske
što ih je on tada primao, koja će ubuduće nadvojvoda upotrijebiti za plaćanje i uzdržavanje
krajiške vojske. Osim toga, dobio je nadvojvoda Karlo pravo da u Grazu osnuje Ratno vijeće,
u koje će Koruška i Kranjska birati 2 a Stajerska 3 člana. Nadalje, sve generale, kapetane i
druge časnike u Vojnoj granici može nadvojvoda sam imenovati, uz prethodni izvještaj kralju.
Štoviše, u kraljevo ime morao se u vojnim poslovima pokoravati nadvojvodi i hrvatski ban i
njemu podređena vojska. Isto tako i svi staleži u zemlji i sva vojska pozvana na opći ustanak u
obrani protiv neprijatelja. 79
Na temelju tako dobivenih ovlaštenja bio je samostalnosti Hrvatske i banskoj vlasti zadan
težak udarac. U ostacima ostataka Hrvatske stvorenje na taj način izdvojen prostor, čije se
vrhovno vojno zapovjedništvo nalazilo izvan Hrvatske. Banska vlast jedva da je imala ikakav
utjecaj na taj prostor, niti se mogla miješati u izbor vojnih zapovjednika. Zahvaljujući tome
vojni zapovjednici iz austrijskih pokrajna preuzimaju vodeću ulogu i potiskuju hrvatske
ratnike, koji uglavnom obnašaju male časničke dužnosti. Zajedno s njima prodire i njemački
jezik, da bi ubrzo postao i službeni na tom prostoru. Rasuđivanje Hrvatske i njezina
povijesnog bića doseglo je tako završni stupanj. Posljedice toga čina bile su katastrofalne za
gospodarski, kulturni i politički razvoj hrvatskog naroda, i odredile su njegovu povijesnu
sudbinu u iduća tri stoljeća. Raspravljajući vrlo dugo što učiniti i kako zaustaviti osmansku
vojsku na granici Hrvatske, zaključili su i odlučili kranjski, štajerski i koruški staleži na
Saboru u Brucku na Muri da se južno od Save i Kupe, odnosno u Hrvatskoj vojnoj granici,
uzdržava 2 435 vojnika, a sjeverno od Save ili u Slavonskoj vojnoj granici 2 700 vojnika uz
godišnji trošak od 313 344 forinta. Udarnu snagu te vojske na obje krajine činilo je 12OO
lako i s puškama naoružanih konjanika.

76
Lopošić, Spomenici., I., p. 25.
77
Idem, o.c., I., p. 2S. 145
78
Šišić, Acta comitialia..., IV., p.3
79
Lopašić. Spomenici..., I., p. 48-51,56-60.

130
Osim manjeg broja strijelaca (arkebuzira) i viših vojnih zapovjednika, sva ostala vojska
sastojala se od hrvatskih pješaka, odnosno haramija. Osim troškova za uzdržavanje vojske,
staleži su također odobri1i 420000 forinti za popravak nekih tvrđava i za gradnju posve nove i
vrlo jake tvrđave koja će moći suzbijali osmanske napade. Svoje odluke i zaključke priopćili
su poslanici staleža nadvojvodi Karlu I. ožujka 1578. godine. 80 Istoga dana izdao je
nadvojvoda Karlo naputak o vojnom redu za pješake i konjanike u Vojnoj granici. Prema tom
naputku svi krajiški vojnici morali su položiti prisegu vjernosti kralju i nadvojvodi Karlu, te
se bez ikakva pogovora pokoravati svojim kapetanima i ostalim vojnim zapovjednicima.
Drukčije rečeno, za njih nije postojala vlast hrvatskog bana i Hrvatskog sabora, niti su oni bili
dužni iskazati vjernost najvišim državnim i upravnim tijelima naroda na čijem su prostoru
živjeli i kojem su pripadali.
Za neposluh, krađe, otimačine, samovoljno četovanje, spavanje na straži, zaboravljanje
lozinke, izbjegavanje vojne službe, šurovanje s neprijateljskom stranom i napuštanje bojnog
reda, krajišnici su kažnjavani tjelesnim i novčanim kaznama i gubitkom života. Od rijeke
Drave do morske obale dijelilo se graničarsko područje na Kopnvmčku, Križevačku,
Ivamćku, Hrastovičku, Bihaćku, Slunjsku, Ogulinsku i Senjsku kapetaniju. Pješaci su bili
odjeveni u narodnu nošnju, naoružani kopljem, sabljom, bodežom, mlatom ili bojnom
sjekirom. Odjeća konjanika sastojala se od čizama, jahaćih hlača, košulje i kratkog haljetka,
prsnog oklopa i kacige. Naoružani su bili kopljem, štitom, sabljom, bodežom, bojnom
sjekirom ili mlatom, a manji dio i kratkim puškama. Svi graničarski vojnici morali su biti
zdravi, mladi i snažni, dobro uvježbani i vični oružju. 81
Preustrojavanje vojnih krajišta U Hrvatskoj, iskoristio je Ferhad-b.eg za nove napade.
Početkom travnja 1578. bio je osvojen Drežmk, a uskoro zatim neuspješno su Turci jurišali
na tvrdi grad Dubovac. U isto vrijeme nahrupila je osmanska vojska iz Slavonije na
Koprivnicu, zapalila kuće u podgrađu i opustošila okolna sela Ivanec, Koledinec i Buzinec,
odakle je odvela manji broj ljudi i otela svu stoku. Držeći u stalnoj napetosti granično
područje, pokušali su Turci 14. svibnja zauzeti tvrđavu Topusko, na koju su bijesno pucali i
uzalud jurišali. Na povratku od Topuskog, ojačan i većim brojem konjanika i pješaka, sačekali
su oni 22. svibnja kod Drežnika novog zapovjednika Hrvatske granice Johanna Auera
Fembergera, koji se vraćao iz Bihaća nakon što je grad opskrbio hranom i streljivom. Iskusan
u borbi s Turcima i osobno vrlo hrabar, Femberger je posve razbio osmansku vojsku,
pohvatao i poubijao nekoliko stotina turskih vojnika. 82 Na turske provale i napade odlučio je
nadvojvoda Karlo odgovoriti dobro pripremljenom vojnom koja će vratiti Turke do rijeke
Une. O toj zamisli izvijestio je hrvatske staleže na saborskom zasjedanju 15. srpnja 1578. u
Zagrebu zapovjednik Slavonske granice Vid Hallek. Staleži su prihvatili tu zamisao i
zaključili da se do 6. kolovoza okupi vojska u taboru bana Krste Ungnada kod Odre u
Turopolju. Očekujući mnogo od te vojne, staleži su također odobrili i dali hranu za vojsku,
riješili pitanje prijevoza topova iz Varaždina i Zagreba na bojno polje i odredili radnike za
popravak i utvrđivanje Koprivnice, Ivanića, Križevaca, Graca, Topolovca i Cirkvene.
Iskazujući punu podršku planiranoj vojni, staleži su pritom jasno rekli da se hrvatski ban ne
može podrediti bilo kojem vojskovođi bez povrede banske časti i starodrevnih prava i sloboda
Hrvatske. 83 Iznoseći taj stav staleži su, zapravo, otvoreno negodovali protiv politike
nadvojvode Karla, koji je skoro cijelu Hrvatsku podvrgao svojoj vlasti. Između redaka to se

80
Idem, o.c., I.. p. 60-62.
81
Idem, o.c., I.. p. 33-40, 65- 71.
82
Idem, o.c., I., p. 25, 26.
83
Šišić, Acta comitialia..., IV., p. 8-13. 147

131
negodovanje odnosilo i na bana Ungnada jer nije potjecao niti je ulazio u red hrvatskih
staleža.
Okupljanje vojske izvršeno je u predviđenom roku, a zapovjedništvo nad njom povjerio je
nadvojvoda Karlo koruškom zemaljskom kapetanu grofu Georgu Khevenhillleru. Ojačana sa
18 topova njegova se vojska sastojala od vojnika iz Koruške, Kranjske, Gorice i austrijskog
dijela Istre. Pod zastavom bana Ungnada našao se također približno isti broj konjanika i
pješaka. Obje vojske trebale su se naći u Slunju i odatle krenuti protiv osmanskih snaga.
Međutim, prije nego što su te vojske stigle do Slunja i započele vojni pohod, preoteo je
Turcima oko 1. kolovoza Cazin i Ostrožac zapovjednik Hrvatske granice Johann Femberger,
vraćajući se po drugi put iz Bihaća nakon što je grad opskrbio hranom i vojnim
potrepštinama. Mučno se probijajući od Slunja opustošenim krajem, stigli su 21. kolovoza
Kenvenhuller i Ungnad u Drežnik i koja se dijelila na Hrvatsku i Slavonsku granicu nastavili
put prema Bihaću. Napredovali su vrlo sporo zbog premorenosti vojske i još slabije prehrane i
nedostatka pitke vode. Pred njima se povlačio Ferhad-beg do 4. rujna čekajući da se ta vojska,
suočena s poteškoćama, sama od sebe počne osipati i gubiti svaku nadu u bilo koji vojni
uspjeh. Kad je medu vojnicima izbila i crijevna zaraza, više nije bilo sumnje da se odmah
mora započeti s povlačenjem i da je vojni pohod propao. Prateći stalno na određenoj
udaljenosti što se u protivničkom taboru dešava, počeo je tada Ferhad-beg polako
napredovati, puštajući Khevenhullera i Ungnada da se povuku. Dobivši u međuvremenu
pojačanje, napao je Ferhad-beg Cazin i 1. listopada opet ga osvojio, a dva dana kasnije pao je
u njegove ruke i Ostrožac. 84 Neuspjela vojna potvrdila je nadmoć osmanskih snaga i da je
prostor između rijeka Korane, Mrežnice, Kupe i Une izgubljen. Još dok je trajala ta vojna, 17.
kolovoza prešli su Turci iz Berzence, Babocse i Barcsa Dravu blizu Koprivnice i napali
tvrđavicu Drnje koju su poslije žestoke paljbe i juriša osvojili i spalili, a manji broj ljudi
pohvatali i zarobili. U pomoć Dmju pohitalaje iz Legradajedna četa konjanika kneza Jurja
Zrinskog koja se poput oluje sručila na Turke, mnoge poubijala i zarobila, tako da ih se malo
spasilo bijegom. Tri dana nakon toga napao je Ferhad-beg iz Pakraca selo Kopinac
(Kupinovac) kod Bjelovara i odatle odveo sve ljude i stoku. Za njim se u potjeru dao
zapovjednik Slavonske granice Vid Hallek, sustigao ga na rijeci Česmi i razbio, oslobodio
zarobljenike i preoteo stoku. 85
Premda u nepovoljnim okolnostima, želio je nadvojvoda Karlo da se odluka o gradnji vojne
tvrđave donesena u Brucku čim prije i ostvari. Temeljno pitanje bilo je na kojem je mjestu
graditi, kako bi najviše pridonijela jačanju obrane i štitila širi prostor od turskih provala i
napada. Vjerojatno prema savjetu vojnih stručnjaka, ponajprije potpukovnika Fernbergera,
odlučio je nadvojvoda da se tvrđava podigne blizu utoka Korane u Kupu ispod grada
Dubovca. Pripremni radovi za njezinu izgradnju počeli su već u ljeto 1578., o čemu je
nadvojvoda Karlo 20 rujna izvijestio kralja Rudolfa. 86 Usporedo s tim poslovima odvijala se
na morskoj obali i obnova Baga, starog grada bana Ivana Karlovića. Pismom od 14. veljače
1578. upozorio je senjski kapetan Gašpar Raab nadvojvodu Karla, da nipošto ne bi bilo
opravdano razoriti grad Bag ili Scrisu, kako to, zapravo, želi Venecija, jer bi tada Turcima bio
otvoren put do Senja, pa ga upravo o zbog toga valja obnoviti. 87 General Vid Hallek,
zapovjednik Slavonske granice Započinjući izgradnju nove tvrđave nije, međutim,
nadvojvoda Karlo zatražio mišljenje Hrvatskoga sabora niti je dobio suglasnost vlasnika
zemljišta kneza Jurja Zrinskog. Istom kad je knez Zrinski pristao prodati zemljište uz
primjerenu cijenu, obratio se 22. ožujka 15790 nadvojvoda Saboru da odredi radnike, kola i
zaprege za gradnju tvrđave. Sabor je 3. svibnja održao zasjedanje u Zagrebu i zaključio da
84
Lopašić, Spomenici..., I., p. 25, 26.
85
Idem, o.c, I., p. 26. 148
86
Idem, o.c., I. p. 73,74.
87
Idem, o.c., I. p. 55, 56.

132
kmetovi s imanja Ozalj, Petrovina, Slavetić, Turanj i Jastrebarsko, kao i kmetovi s plemićkih
imanja na desnoj strani Kupe, besplatno rade na izgradnji tvrđave. Sto se tiče mjesta njezine
gradnje, staleži su izrazili mišljenje da nova tvrđava baš i neće poslužiti obrani Hrvatske,
pogotovo ako se ima na umu donji tok rijeke Kupe i mogućnost prodora osmanskih snaga u
Turopolje. S obzirom na to bilo bi možda bolje da nadvojvoda pojača utvrdu i posadu u
Brestu, umjesto da gradi novu tvrđavu podno Dubovca. Za gradnju nove tvrđave bila bi
svakako prikladnija Kneja kod Steničnjaka, a kao sjedište zapovjednika Hrvatske granice
mogao bi poslužiti grad Topusko, kojemu zapravo nedostaje samo krov. Da bi se u što kraćem
roku dovršilo i utvrđivanje Koprivnice, staleži su također zaključili da određeni broj kmetova
iz cijele Varaždinske županije iskopa obrambeni jarak i podigne nasip oko grada. Na isti način
neka to učine kmetovi iz Zagrebačke županije postavljanjem ograda i zapreka u Brestu,
Letovaniću, Hergoviću, Gorici, Pračnu, Sredičkom, Brikiševini, Šišinecu, Mišljenoviću,
Degoju, Auguštanovecu, Svetom Jakobu (Gazi) i Rečici, gdje su inače Turci običavali
prelaziti preko Kupe. Ali kako je u cijeloj Hrvatskoj u to vrijeme vladala silna glad, na te
poslove krenut će oni tek I. kolovoza 15790 kada se požanje pšenica, raž i ječam i bude
novoga kruha. 88
Na mišljenje hrvatskih staleža nije se nadvojvoda Karlo ni osvrtao, već je 13. srpnja 1579. i
službeno započela gradnja nove tvrđave, u čije su temelje graditelji navodno ugradili 900
glava ubijenih osmanskih vojnika koji su prošle godine stradali u opsadi Dubovca.
Zahvaljujući velikom broju radnika, gradnja tvrđave brzo je napredovala, tako da je do 2.
rujna veći dio bedema bio sagrađen, a već 4. listopada smjestio se u gotovoj tvrđavi
potpukovnik Johann Fernberger . 89 Nova tvrđava dobila je ime po nadvojvodi Karlu
"Karlstadt", odnosno Karlovac, I kao štoje obnovljeni stari grad Bag na isti način dobio ime
Karlovbag ili Karlobag. 90
Gradnju tvrđave Ferhad-beg nije ometao, nego je popravljao Zrin, Gvozdansko, Bužim, Cazin
i li Ostrožac, dovlačio u tvrđave topove i postavljao vojne posade. Pokrete njegovih snaga
budno I je pratio potpukovnik Fernberger i nije dopustio nikakvo iznenađenje. Četovanje
manjih i razmjera na granici izvršili su Turci jedino iz Požege i Pakraca do Topolovca kod
Križevaca , ili Đurđevca, ali su oba puta bili suzbijeni i protjerani.91 Krajem listopada 1579.
imenovao je nadvojvoda Karlo Weikharda Auersperga zapovjednikom I Hrvatske granice, a
6. studenoga unaprijedio ga u čin pukovnika. 92 Novi zapovjednik trebao je stalno boraviti u
Karlovcu na čelu posade od 800 konjanika i pješaka. Pod njegovim zapovjedništvom bili su
kapetani u Hrastovici, Bihaću, Slunju, Ogulinu i Senju s ukupno 2 485 vojnika. Senjskoj
kapetaniji pripadale su tvrđave i utvrde: Senj, Karlobag, Ledenice, Trsat, Brlog, Otočac i
Brinje. Ogulinska kapetanija obuhvaćala je Ogulin, Modruš i Sveticu (kod Josipdola), dok su
Slunjsku kapetaniju činili gradovi i utvrde Slunj, Dabar, Jesenica, Cetin i Tržac. Bihaćka
kapetanija sastojala se od Bihaća, Izačića i Ripča, a Hrastovička kapetanija od Hrastovice i
Srednjeg Graca.
Pod neposrednim Auerspergovim nadzorom bili su gradovi i utvrde: Budački, Hresno,
Petrova Gora (nekad pavlinski samostan), Smrčković, Donja Kladuša i Blagajski Turanj, a
mogao je zaposjesti: Blinju i Vinodol kod Hrastovice, Bojnu, Vranograč, Gornju Kladušu,
Ključ na Korani, Plaški, Prozor kod Otočca, Perušić u Lici i Sokol kod Bihaća, ili razoriti ako
ih njihovi vlasnici ne mogu održavati i braniti. 93

88
Šišić, Acta comitialia...,IV.,p.28-32.
89
Lopašić, o.c., Slarine JAZU 19, p. 46.
90
ldem, Spomenici..., I., p. 94.
91
Lopašić, Spomenici..., I., p. 26.
92
ldem, o.c., I., p. 92.
93
ldem, o.c., I., p. 76-80.

133
U Ivanićkoj, Križevačkoj i Koprivničkoj kapetaniji koje su činile Slavonsku granicu, pod
zapovjedništvom pukovnika Vida Halleka bilo je tada 1 794 vojnika. Ta je vojska bila raspo-
ređena u vojnim utvrdama i tvrđavama: Križ, Ivanić, Remetinec, Gradec, Cirkvena, Sv. Ivan
Žabno, Sv. Petar Čvrstec, Križevci, Topolovac, Varaždinske Toplice, Ludbreg, Rasinja,
Đelekovec, Drnje, Koprivnica, Novigrad i Đurđevac. 94 Gledano u cjelini, na obje Granice,
počev od Drave do morske obale uključivo s posadom u Varaždinu, bilo je svega 4300
vojnika. Njihov raspored na ključnim točkama obrane sam za sebe govori i svjedoči što je od
Hrvatske ostalo i dokle se pružala sjena osmanske vlasti. Cijela Bihaćka kapetanija okružena
pustoši ovisila je o dopremi hrane i streljiva, čija dostava je značila pravu vojnu pustolovinu s
posve neizvjesnim ishodom. U takvim okolnostima bilo je pitanje koliko dugo i hoće li ona
uopće moći opstati.
Mišljenje hrvatskih staleža o mjestu gradnje vojne tvrđave pokazalo se uskoro opravdanim,
kad je 29. lipnja 1580. Ferhad-beg provalio u Turopolje, pohvatao mnoštvo ljudi i stoke i
nesmetano se vratio u Bosnu. Vjerojatno u dosluhu s Ferhad-begom napali su Turci i
Đurđevac, a 6. srpnja jurišali su od jutra do 4 sata poslije podne na tvrđavicu Sv. Ivan Žabno.
Desetak dana iza toga poslao je Ferhad-beg svoje snage iz Kostajnice, koje su prešle preko
Gline i opljačkale sela Rečice i Lipje na Kupi. Goneći na povratku mnoštvo stoke i nekoliko
stotina zarobljenih ljudi, za njima se iz Karlovca u potjeru dao pukovnik Weikhard Auersperg,
sustigao ih i potukao i preoteo sav plijen. Loše sreće bio je i pakrački sandžakbeg Ali-beg
nakon što je pustošio Turopoljem, jer ga je na povratku porazio ivanićki kapetan Ivan
Panović, oteo šest zastava i zarobio više konja. 95
Još nesklonija sudbina bila je Ferhad-begovom nasljedniku na čelu Požeškog sandžaka
Skender-begu, sinu Ulama-paše. U rujnu 1580. pošao je Skender-beg na Novigrad i Drnje,
odakle bi mogao neposredno ugrožavati Koprivnicu i pustošiti okolicu Varaždina. Ali nekako
u isto vrijeme krenuli su Juraj Zrinski, Baltazar Batthyany, Franjo Nadasdy i koprivnički
kapetan Hans Glaubitzer na četovanje u Požeški sandžak. Kada su 29. rujna stigli do
popaljenog Kloštra i zastali da se malo odmore, primili su obavijest da im u susret ide
osmanska vojska. Čim je Skender-beg doznao o njihovu dolasku, odmah je postavio svoje
snage u bojni red. Nakon oštrog naleta sjedne i druge strane bitka se vodila neodlučno, dok
nije Skender-beg bio ubijen. Prestrašeni njegovom pogibijom i gubitkom ostalih
zapovjednika, Turci su počeli popuštati, a zatim nagrnuli u bijeg. Na bojnom polju ostalo je
ležati gotovo 250 osmanskih vojnika, a više od 400 bilo ih je na bijegu pohvatano i
zarobljeno. Mrtvom Skender-begu pobjednici su odrubili glavu i zajedno s otetim ratnim
zastavama i bubnjevima poslali je nadvojvodi Karlu u Graz, a njegovo krupno truplo omotali
sagovima i ostavili da trune s ostalim poginulim Turcima. 96
Iznenadni uspjeh na bojištu ni u kome nije probudio varave nade o boljim izgledima za
budućnost i davno zaboravljenim životom bez straha i patnji, jer se dobro znalo da će odmah
uslijediti sve ubojitiji napadi uzduž cijele crte obrane. Ali ne samo to, nego da se unatoč
poduzetim mjerama bliži čas u kojem će Hrvatska opstati ili nestati.

94
ldem, o.c., I., p.33-40.
95
ldem, o.c., I., p.27.
96
Hommer, o.c.,II.,512; Isthuanffy,o.c.,Lib.XXV.,p.340,341.

134
TREĆA OPSADA SISKA 1593. I KRAJ
OSMANSKE NAJEZDE
Čvrsta uspostava Hrvatske i Slavonske vojne granice i gradnja tvrđave u Karlovcu, ubrzali su
odluku osmanskih vlasti da provedu svrsishodniju upravnu i vojnu podjelu u europskom
dijelu Osmanskog Carstva. U skladu s tim do kraja ljeta 1580. bio je osnovan Bosanski
beglerbegluk (pašaluk) i na njegovo čelo postavljen proslavljeni ratnik i krajišnik Ferhad-beg
Sokolović, koji je zbog novog položaja dobio naslov paše. Novoosnovani beglerbegluk
obuhvaćao je Pakrački, Požeški, Bosanski, Lički, K1iški, Hercegovački i Zvomički sandžak.
Pod vlašću bosanskog paše našlo se tako područje veće nego što je imao ijedan bosanski kralj
ili neki drugi vladar na tom prostoru.
Izgubivši u stoljetnom ratovanju protiv Osmanskog Carstva tri četvrtine svojih područja i više
od 60% stanovništva, odjednom se Hrvatska s preostalim stanovništvom morala suočiti s
cijelim Bosanskim pašalukom, čije su prirodne, gospodarske, ljudske i vojne snage bile
višestruko nadmoćnije. Prema zamislima osmanskih vojskovođa, uloga novoosnovanog
pašaluka bila je postupno satirati izatirati krajiške točke obrane, zaobići tvrđavu u Karlovcu
na slabije branjenim mjestima i učiniti je bezopasnom, a u dogledno vrijeme pregaziti
Hrvatsku i ugroziti Veneciju. Na taj način će se vezivati vojne snage kralja Rudolfa i
nadvojvode Karla i u obrani toga prostora i olakšati desnom krilu osmanske vojske krčenje
putova preko Ugarske u smjeru Beča i sve dalje prema zapadu. Svjesni goleme opasnosti u
kojoj se našla krajiška obrana i svi sposobni za oružje, u Hrvatskoj nisu u postojećim
prilikama imali drugog izbora bez obzira na cijenu zaustaviti osmanske snage obraniti što
bude moguće u Hrvatskoj, ili jednostavno izginuti i nestati. Pogibija Skender-bega i poraz
vojske Požeškog sandžaka snažno su odjeknuli sultanovim dvorom i duboko su se dojmili
turskih krajišnika u Slavoniji. Da što prije ukloni posljedice tog poraza, naredio je sultan
Murad III. Ferhad-begu da se iz Hercegovine hitno vrati u Požegu. Kao vrlo iskusan ratnik i
vrstan znalac prilika na slavonskoj granici, gdje je proveo više od trideset godina, Ferhad-beg
je odlučnim mjerama vratio samopouzdanje i počeo se odmah spremati za protunapad-
Osobito se u tom pogledu isticao pakrački sandžakbeg, brat bosanskog beglerbega Ferhad-
paše, Ali-beg Sokolović, pa mu je Ferhad-beg povjerio zapovjedništvo i nad dijelom svoje
vojske- U jeku zime, već 19. siječnja 1581., provalio je Ali-beg robeći i paleći oko Ivanića i
Gradeca, ali ga je krajiška vojska razbila i natjerala u bijeg. Početkom ožujka pljačkali su
Turci oko Topolovca i stigli do Katalene, gdje ih je potukao koprivnički kapetan Glaubitzer.
Na drugoj strani uništili su Turci jednu četu haramija kod Hrastovice. 1
Odgovarajući na svaki napad osmanske vojske protunapadom, slabili su krajiški zapovjednici
njezinu udarnu moć i stvarao se privid ravnoteže snage na granici. Produženje primirja s
kraljem Rudolfom 1581. i novi rat protiv Perzije, donekle su odvratili pozornost središnje
vlasti i osmanskih vojskovođa od Hrvatske i odgodili njezino približavanje rubu ponora, čiji
će se ishod u dogledno vrijeme pretvoriti u spasonosnu prekretnicu.
Kao što su hrvatski staleži predviđali, vrlo brzo je nadvojvoda Karlo uvidio da gradnja
Karlovca nije zaštitila Donje Pokuplje i Turopolje. Stoga je on poslao na saborsko zasjedanje
25. travnja 1581. u Varaždin svoje izaslanike, koji su u njegovo ime predložili da ban Ungnad
s vojskom stalno boravi ti kaštelu Letovanić i pazi na pokrete osmanske vojske, te da se
podignu jake tvrđave u Brestu i Sredičkom, u kojima će Hrvatska o svome trošku uzdržavati
200 konjanika i 300 pješaka. Osim toga da se razori Hrastovica koju neće biti moguće

1
Lopašić, Spomenici…,I.,p.27;Lopašić o.c., Starine JAZU 19,p.46

135
zadržati, što je zapravo značilo ukidanje Hrastovačke kapetanije. Staleži su podržali i odobrili
gradnju tvrđava u Brestu i Sredičkom, ali su odlučno bili protiv rušenja Hrastovice i
prepuštanje toga prostora Turcima. To više što je takvu odluku nadvojvoda donio, a da se
prije toga nije posavjetovao sa staležima. S obzirom na opće siromaštvo i pad javnih prihoda,
Hrvatska može u Brestu i Sredičkom uzdržavati samo 100 pješaka. Inače, te bi tvrđave mogle
imati dovoljno posade ako bi kralj povećao bansku vojsku na 600 konjanika i 400 pješaka,
kako je to bilo za bana Petra Erdodyja.
Podržavajući u osnovi iznesene prijedloge, staleži su zadržali mišljenje da bi Hrastovicu,
VinodoI, Gradac i Topusko trebalo opskrbiti jakim posadama, pogotovo kada je riječ o
Topuskom, gdje postoji prostrana tvrđava u koju se može smjestiti dovoljan broj vojnika i
streljiva. 2
Na Saboru održanom 22. srpnja iste godine, bilo je zaključeno da ban pozove na opći ustanak
i 6. kolovoza pode s vojskom u Sredičko, kako bi zaštitio gradnju tvrđave od turskih provala.
Prije donošenja spomenutog zaključka staleži su potvrdili imenovanje Gašpara Druškovečkog
za podbana, jer se na toj časti i dužnosti zahvalio Stjepan Gregorijanec koji se nije slagao s
banom Ungnadom. Završavajući raspravu staleži su također još jednom upozorili nadvojvodu
Karla i kralja Rudolfa na krajnju opasnost koja prijeti Topuskom, i da ie posljednji tren za
postavljanje posade u tvrđavi, pogotovo što ban to ne može učiniti sam. 3
Osmanska vojska nije izravno ometala gradnju tvrđave u Sredičkom, već je 3. rujna na više
mjesta prešla Kupu i počinila dosta štete. Samo koji dan iza toga upao je AIi-beg iz Pakraca u
Turopolje, opljačkao nekoliko mjesta i odveo oko 100 osoba. Da bi držali u stalnoj napetosti
krajišku obranu, napali su 21. rujna Turci i Bihać, ali poslije gubitka 80 konja napustili su
opsadu. U međuvremenu pristigle su im nove snage, pa su 24. rujna jednu milju od Karlovca
prešli Kupu i na četovanju pohvatali 400 ljudi i otjerali mnogo krupne stoke. 4
Uspješna provala turskih snaga preko Kupe vjerojatno je ubrzala odlazak Weikharda
Auersperga iz Karlovca i krajem rujna postavljanje Josepha Jobsta Thuma (Turri) za
vrhovnog zapovjednika hrvatske granice. Iskusan u ratovanju s Turcima bio je on svakako
pogodnija osoba, zbog čega je ostao na toj dužnosti sve do smrti 15. lipnja 1589. u Senju.
Bogat plijen u Turopolju privukao je Ali-bega iz Pakraca i Ahmed-bega iz Cemika da se u
drugoj polovici rujna 1581. po drugi put zapute prema Turopolju. Međutim, umjesto plijena,
dočekali su ih sa svojim četama braća Toma i Petar Erdody, Gašpar AIapić, Stjepan Tahy i
Mihajlo Szekely, i posve ih razbili. Izvještavajući o tome 6. listopada 1581. iz Varaždina, Vid
Hallek kaže da je Ahmed-ber teško poražen, zarobljeni su njegovi konji i jedna zastava koju
će poslati nadvojvodi Karlu. 5
Za poraz vojske Pakračkog sandžaka i Ali-begov neuspjeh na bojnom polju očekivali su
krajiški zapovjednici u najskorije vrijeme žestok Ferhad-pašin odgovor na raznim mjestima i
stranama. Tako je iz Bosne 20. veljače 1582. jedna četa napala kaštel K.remen, koji se nalazio
na Korani nedaleko Slunja. Kaštel su Turci najuriš osvojili i potom zapalili. Druga jedna četa
sastavljena od konjanika i pješaka prišuljala se 27. veljače po noći Slunju, ljestvama prešla
ogradu i upala u predgrađe. Iznenađeni i bunovni od sna, Slunjani su pružali slab otpor tražeći
spas u mraku, pa su Turci zapalili cijelo predgrađe, odnijeli sve što je imalo neku vrijednost i
odveli oko tridesetak ljudi. Odatle su produžili do trgovišta Belaja blizu Karlovca, gdje su
također zarobili veći broj ljudi. O toj provali bilo je dojavljeno krajiškoj vojsci .koja se odmah

2
Šilić. Acta comitialia..., IV., p. 58.64.
3
Idem, O.c., IV., p. 65-68.
4
Lopašić. Spomenici..., I., p. 27.
5
Idem,0.c.,Starine Jazu 19,p.47.

136
dala u potjeru i ubrzo ih sustigla. U kraćem okršaju bilo je ubijeno 85 osmanskih vojnika, a 40
je zarobljeno, uz gubitak plijena i oslobađanje pohvatanih ljudi. 6
Krajem veljače, točnije na samu Pepelnicu, upali su Turci u Mrežnicu kod Duge Rese,
poubijali i pohvatali veći broj ljudi i otjerali svu stoku. 7 Tih dana četovao je i Ali-beg iz
Pakraca predvodeći oko 40 konjanika. Kod Gradeca se sukobio s haramijama koji su ga
razbili, poubijali nekoliko konja i odrubili glavu cerničkom vojvodi. 8 Ista sudbina zadesila je i
dvije čete Turaka i Vlaha (martoloza), kad su ih početkom travnja napali i razbili haramije iz
Đurđevca. 9 Polovičan uspjeh na bojištu nije zadovoljavao Ferhad-pašu, već je smišljao nove
provale i četovanja. Očekujući takav razvoj događaja, nastojao je nadvojvoda Karlo ojačati
obranu na Kupi, pa je 7. ožujka 1582. kralj Rudolf od kneza Jurja Zrinskog kupio grad
Dubovac i cijelo dubovačko vlastelinstvo na čijem je prostoru bila sagrađena tvrđava
Karlovac. 10 Potom se 1. travnja sastao i Hrvatski sabor na kojem su staleži zaključili da se
ubrza dovršenje izgradnje utvrda u Brestu i Sredičkom. Taj su zaključak staleži ponovili na
saborskom zasjedanju 24. lipnja i odredili rokove završetka spomenutih poslova. Ponovljeni
prijedlog nadvojvode Karla o rušenju Hrastovice i raspuštanju Hrastovačke kapetanije,
izazvao je oštro protivljenje sabornika, jer bi napuštanje toga prostora odmah iskoristili Turci
i naselili Vlahe. Raspravljajući nekoliko dana o tome, staleži su uvidjeli da neće moći sačuvati
cijelu Hrastovicu koja se sastojala od gornje i donje tvrđave i grada opasanog zidom, kojeg su
građani već napustili i preselili u Karlovac. U odnosu na tu činjenicu, staleži su pristali da se
razori donja tvrđava i poruši zid oko bivšeg grada, a građevni materijal iskoristi za još bolje
utvrđivanje gornje tvrđave u Hrastovici, i da se u nju smjesti jaka posada koja će biti
predstraža ostalim
tvrđavama na Kupi.
Baveći se uopće pitanjima obrane, staleži su također zaključili da se popravi tvrđava u
Ivaniću, Drnju i Đurđevcu. Osim toga da se, napokon, riješi pitanje Topuskog koje pripada
zagrebačkom biskupu. Naime, ako biskup ne može brinuti o tvrđavi neka se osigura pripomoć
od 200 talira, ili u protivnom, neka se razori, kako je zbog nemara ne bi zaposjeli Turci. 11
Čekajući povoljnu priliku da za pretrpljeni poraz dobije zadovoljštinu, svakako s Ali-begovim
znanjem i odobrenjem, okupio je Ahmed-beg iz Cemika dosta jaku vojsku. Brzim pokretima
pokraj Križa preko Čazme upao je u drugoj polovici kolovoza 1582. do Vrbovca, opljačkao i
razorio posjede obitelji Erdody, pohvatao mnogo žena i djece i s bogatim plijen om vratio se u
Cernik. 12
Okupljanjem vojske Ferhad-paša i AIi-beg stalno su prijetili i držali u povećanoj pripravnosti
krajiške posade, iako do kraja godine nisu vojno djelovali. Međutim, na jugu Hrvatske, na ~.
poticaj pape i nadvojvode Karla kao i uz prešutnu suglasnost Venecije, odlučili su senjski
uskoci pod vodstvom svoga vojvode Jurja Daničića preoteti Turcima Klis, Solin i Sinj.
Smjelo zamišljena vojna bila je dobro pripremljena, ali su je pojedinci, željni ratne slave,
upropastili. Naime, kad je 2. siječnja 1583. Daničić udario na Klis, Turci su ga spremno
dočekali i odbili napad. 13
Cijela 1583. godina prošla je na granici uglavnom mimo, što su hrvatski staleži iskoristili za I
popravak tvrđava u Koprivnici, Ivaniću, Križevcima i Đurđevcu, te dovršenje utvrda u Brestu

6
Idem, Spomenici..., I., p. 27, 28.
7
Idem, Spomenici..., I., p. 27; Lopašić, o.c., Stari ne JAZU 19, p. 48.
8
Idem, O.C., Starine JAZU 19, p. 47, 48.
9
Idem, O.C., Starine JAZU 19, p. 48.
10
Lapašić, Spomenici..., I.,p. 116,117.
11
Šišić, Ac!a comitiafia..., IV., p. 75-80, 86-94.
12
Lopašić, o.c., Starine JAZU 19,p.48.
13
Horvat Monumenta uscocchorum, I., p. 30-32.

137
i Sredičkom. 14 U toj godini došlo je i do promjene na banskom položaju, pa je 25. rujna kralj
Rudolf javio kapetanima, vojvodama, zastavnicima i vojnicima o imenovanju Tome Erdody ja
hrvatskim banom. 15 Svečani uvod u bansku dužnost Tome Erdody ja, starog svega 26 godina,
proveo je Hrvatski sabor 8. travnja 1584. u Zagrebu. 16 Njegovo postavljenje na čelo
Hrvatske bilo je prihvaćeno općim odobravanjem, jer se, unatoč mladosti, dokazao kao
odlučan i sposoban vojskovođa. u borbi protiv osmanske vojske, što je u sudbonosnom
raspletu događaja za Hrvate i Hrvatsku bilo od izuzetne važnosti.
Rat protiv Perzije potaknuo je sultana Murada III. da 11. lipnja 1584. s kraljem Rudolfom
produži primirje na još osam godina. U odnosu na Hrvatsku, bosanski beglerbeg Ferhad-paša i
pogranični sandžakbegovi
nisu marili za to primirje, i ponašali su se kao da ono uopće i nije sklopljeno, niti se na njih
odnosi. Usprkos haranju kuge, cijelo ljeto okupljao je Ferhad-paša vojsku i spremao se na
provalu. Pod njegovim okriljem
našlo se nekoliko tisuća konjanika i manji broj pješaka. Zajedno s njima bili su istaknuti vojni
zapovjednici, četovođe, putovođe i krajiški ratnici, a zapovjedništvo nad cijelom vojskom
povjerio je Ferhad-paša svome defterdaru (šefu financija) Ali-agi. Lijepo jesenje vrijeme i
završetak ubiranja i slavni ratnik plodova obećavali su bogat plijen, pa je oko 20. listopada
započela trka preko Hrvatske u Kranjsku. Osmanska je vojska opljačkala i opustošila okolicu
Kostela, Poljana, Kočevja, Dolenje vasi, Rakitnice i Prigorice, a Poljane do temelja spalila.
Svakako dobro obaviješten o provali, u dogovoru s pukovnikom Thurnom, odlučio je ban
Toma Erdody sačekati Turke na povratku. Kad je 26. listopada Ali-aga stigao. s vojskom i
plijenom u dolinu Močila kod Slunja, napali su ga ban Erdody i pukovnik Thurn sa 1 330
konjanika i 700 pješaka i jednostavno satrli. Više od 2 000 osmanskih vojnika palo je na
bojnom polju, medu njima Ali-aga i mnogi drugi odličnici. Preostali Turci bezglavo su bježali
spašavajući gole živote, od kojih 60 ipak nije uspjelo pobjeći. Svi zarobljeni i pohvatani bili
su oslobođeni, a sav plijen pripao je pobjednicima. 17
Težak poraz, kakav Turci dugo nisu doživjeli, opomenuo je njihove vojskovođe da se olako
ne upuštaju u pljačke i provale. Tu je opomenu dobro shvatio Ferhad-paša, zbog čega je na
granici uglavnom vladao mir. Usporedo s tim, pobjedama nad osmanskom vojskom učvrstila
je samopouzdanje na hrvatskoj strani i dokazala da se odlučnošću, dobro vođenom obranom i
napadom može poraziti znatno brojnija i nadmoćnija vojska. Zatišje na granici iskoristio je
ban Erdody za saziv Sabora, koji je na zasjedanju 11. ožujka 1585. odredio radnike za
dovršenje utvrde u Brestu i gradnju nove kule u Sišincu na Kupi. Osim toga da od 1. travnja
25 haramija stražari na Kalniku, 18 na Medvednici sve do Božjakovine i 15 haramija na
Ivančici i čuvaju okolna mjesta i sela od pljačke i provala vlaških razbojnika. 18
Nezapamćena suša i rijeke gotovo bez vode, zabrinuli su bana Erdody ja, neće li to možda
iskoristiti Turci i Vlasi za provalu preko Kupe. Prema pristiglim dojavama ta je bojazan bila
opravdana, pa je 30. lipnja 1585. Sabor zaključio da svaki vlastelin mora imati u pripravnosti
5 pješaka i 5 konjanika, koji će se na banov poziv smjesta uputiti u njegov tabor. 19
Stalno u pokretu, držao je ban Erdody pomoću svojih uhoda Turke na oku i budno pazio na
prijelaze preko Kupe, tako da se, unatoč suši i niskom vodostaju, Ferhad-paša nije usudio
napasti. Zapravo, pokretima vojske on je stvarao takav dojam i odvraćao pozornost od Bihaća,
prikupljajući jake snage da ga u što kraćem roku osvoji. U pomoć je pozvao svoga brata Ali-

14
Šišić, Acta comitialia...,IV., p. 104-109.
15
Idem,o. c.,IV.,p.109.
16
Idem,o.c., IV.,p. 116-127.
17
Isthuanffy, o.c., Lib. XXV., p. 343; Valvasor, o.c., XI., p. 217.
18
Šišić, Acta comitialia..., IV., p. 168-172.
19
Idem, o.c., IV., p. 179.

138
bega iz Pakraca i proslavljenog ratnika i krajišnika Arnaud Memi-bega iz Zvornika.
Udruženim snagama došao je 14. rujna 1585. Ferhad-paša pred Bihać i opsjeo ga. Grad je
branio kapetan Franz Horner, koji se nije dao zaplaši ti. Idući dan dobro postavljenim
topništvom počeo je Horner pucati i nanositi Turcima velike gubitke, tako da je Ferhad-paša i
morao odustati od opsade Bihaća. 20
Neuspjeh za neuspjehom potaknuli su Ferhad-pašu da potraži vojni uspjeh na drugoj strani.
Premda je zima bila vrlo oštra, prešao je on sredinom siječnja 1586. preko Save robeći i paleći
sve do Gradeca. U isto doba četovao je i požeški sandžakbeg do Koprivnice, a osmanski
ratnici prešli su Dravu i napali Đurdevac, odakle su odveli 13 haramija i dva zastavnika. Da
uzvrate Turcima milo za drago i zastraše Vlahe, u drugoj polovici siječnja upali su Mihajlo
Szekely i kapetan Glaubitzer s nekoliko stotina haramija i konjanika u Pakrački sandžak do
Sirača, gdje su boravile najopasnije vlaške četovođe i putovođe, koji su predvodili
razbojničke družine i pljačkali hrvatska sela. Svuda kamo su prolazili, ognjem i mačem
uništili su vlaška naselja, poveli sa sobom više od 100 vlaških žena i djece i zarobili kneza
Pejašinovića, koji je Ferhad-paši bio voda puta do Gradeca i uvijek mu služio kao savjetnik. 21
Manji okršaj s martolozima (Vlasima) imao je početkom travnja vojvoda Nikola Ožegović iz
Sv. Petra Čvrsteca, kad je između Topolovca i Koprivnice sa 18 haramija nabasao na njihovu
dvostruko brojniju četu koju su predvodili neki Ostoja i Zuko iz Virovitice. U ljutom kreševu
posjekao je Ožegović Ostoju i odrubio mu glavu i potom je odnio u Cirkvenu. Od zarobljenih
Turaka i Vlaha saznao je on za Ferhad-pašin odlazak iz Bosne radi preuzimanja dužnosti
vrhovnog zapovjednika (seraskera) osmanske vojske u ratu protiv Perzije. 22
Obrana zemlje od osmanskih napada bila je banu Erdody ju najpreča od svih poslova, tako da
je Sabor, između ostalog, 20. travnja 1586. odredio besplatne radnike koji će na Kupi
popraviti utvrde Sredičko, Šišinec, Pleter, Hergović i Parčevo, a u Slavonskoj granici gradove
i utvrde Koprivnicu, Križevce, Ivanić, Dubravu i Đurdevac, te uz rijeku Česmu podići ograde
i postaviti zapreke. Zbog opće nesigurnosti i ugrožavanja stanovništva, izazvanih napadima
Vlaha i njihovih razbojničkih družina, Sabor je također povećao broj haramija od 60 na 100,
koji će od 1. svibnja do1. listopada stražariti i hvatati vlaške razbojnike na Kalniku, Ivančici i
Medvednici,
te u okolici Božjakovme, Huma kod Hrašćme i Dvonšća. Ogorčenost staleža ponašanjem
vlaških razbojnika, koji su se gorskim i šumskim stazama prikradali i upadali u Hrvatsko :
zagorje, otimali i hvatali djecu i njom trgovali, bila je tolika, da je Sabor donio drastičnu i
odluku na temelju koje su haramije uhvaćenog Vlaha trebale najprije preslušati i odmah
potom živoga nabiti na kolac. 23
Poslije zasjedanja Sabora poslao je početkom lipnja 1586. zapovjednik Slavonske granice Vid
Hallek vojvodu Nikolu Ožegovića iz Križevaca u izviđanje oko Zdenaca i Podborja
(Daruvara), da bi što više saznao o pripremama pakračkog sandžakbega. Predvodeći četu od
kojih 200 haramija, probio se on do Račanske kule, gdje se sukobio s Turcima. Silovit napad s
jedne druge strane završio je porazom osmanske vojske i zarobljavanjem dvojice aga. 24 Radi
pljačke osvete napali su krajem rujna slavonski Turci Koprivnicu, oteli mnogo stoke i
opustošili selo Ivanec. 25 Dobro pripremljen i s jakim snagama, provalio je 5. prosinca 1586. iz
Pakraca Ali-beg i preko Stare Marče stigao do K1oštra Ivanića, robeći, paleći i uništavajući
sve pred sobom. Uvjeren u svoju nadmoć i očekujući bogat plijen, nije Ali-beg ni slutio da ga

20
Krcselics, o.c., p. 273. - : 22.
21
Lopošić, o.c., Starine JAZU 19, p. 49
22
Idem, o.c., Starine JAZU 19, p. 49
23
Šišić, Acta comitialia..., IV., p. 185-193.
24
LopDšić, o.c., Starine JAZU 19, p.50.
25
Idem,o.c.,Starine JAZU 19,p.51.

139
od smrti dijele samo sati. Naime, obaviješteni o njegovu dolasku, smjesta su kapetani Ivan
Herković iz Križevaca i Baltazar Summer iz Koprivnice krenuli prema Ivaniću, a njima se sa
svojim četama pridružio i Mihajlo Szekely iz Gradeca. Prema Ivaniću zaputio se također i ban
Erdody, u čijim su redovima bili naoružani i kmetovi zagrebačkog biskupa. Idućega dana,
blizu utoka potoka Glogovnice u Česmu, prvi sat iza podne, zametnuo se kratak boj, u kojem
je osmanska vojska bila potučena i natjerana u bijeg. Ban Toma Erdody i njegov brat Petar
borili su se vrlo hrabro, izazivajući paniku u redovima Ali-begove vojske. Ne prezajući od
opasnosti, ban je nezadrživo jezdio na konju, probio se do Ali-begova zastavnika i oteo mu
zastavu. U metežu bitke uskoro je pao i Ali-beg, kojeg je biskupov kmet Nikola Pavlečić
oborio s konja i bojnom sjekirom odrubio mu glavu. Begova pogibija izazvala je tada opće
rasulo u osmanskoj vojsci, koju su ban Erdody i krajiški kapetani sjekli i progonili sve do
Čazme. Nakon toga, zarobljene zastave i Ali-begovu glavu poslao je ban nadvojvodi Karlu u
Graz. 26
Nekako u isto doba, boreći se s Turcima poluči li su uspjeh i senjski uskoci provalivši na
područje Like, gdje su zarobili i ubili veći broj Turaka i otjerali oko 300 komada krupne
stoke. 27
Slaveći pobjedu nad Ali-begom, bili su ban Erdody i krajiški zapovjednici i dalje na oprezu,
jer su očekivali da će Ferhad-paša osvetiti bratovu smrt. To se očekivanje nije međutim
obistinilo, kako zbog golemog naprezanja Osmanskog Carstva u ratu s Perzijom, tako i zbog
teškog poraza osmanske vojske 1587., zaslugom kneza Jurja Zrinskog nedaleko od
Kacsorlaka u okolici Nagykanizse. 28 Osim toga, poučeni ratnim iskustvom, shvatili su i
osmanski vojskovođe i četovođe iz Bosne, da se bez dobre pripreme jačih snaga ne upuštaju u
provale, jer su Hrvati na svaki napad odgovarali još žešćim protunapadom. S obzirom na to,
na granici Hrvatske i Osmanskog Carstva zavladalo je poduže zatišje, koje su hrvatski staleži
iskoristili za jačanje obrane. U skladu s tim, bilo je na saborskom zasjedanju 21. rujna 1587.
zaključeno da se poprave i utvrde Božjakovina, Pokupsko, Brest i Sredičko, zatim Križevci,
Ivanić, Dubrava, Gradec, Sv. Petar Čvrstec, Topolovec i Cirkvena. 29
Ni pola mjeseca od zasjedanja Sabora zapažena su u graničnom području Pakračkog sandžaka
i previranja medu stanovništvom, odakle je 7. listopada 14 vlaških obitelji s mnogo stoke
prešlo na hrvatsku stranu. Odobrenjem nadvojvode Karla polovica tih obitelji, s Eopom
Gregorijem na čelu, nastanila se u okolici Koprivnice, a druga polovica u Varaždinu. 30
Miru na granici neposrednoje pridonio i Fernad-pašin premještaj 1588. na položaj budimskog
beglerbega, kao i njegov tragičan završetak iduće godine u Budimu.
Uživajući blagodati godinama priželjkivanog mira, predahnulo je stanovništvo u Hrvatskoj i
oporavljalo se od prostornih, materijalnih i ljudskih gubitaka i nadasve nadljudskih napora u
borbi za opstanak. Istodobno, to je stanovništvo bilo svjesno da će, završetkom rata
Osmanskog Carstva s Perzijom, uskoro opet biti izloženo razornim napadima osmanske
vojske. Zapravo, u takav razvoj budućih događaja nitko nije ni sumnjao, pa je 2. svibnja 1588.
Sabor. zaključio da se podigne zidana utvrda u Nebojanu na desnoj obali Kupe, zatim poprave
utvrde Brest, Sredičko, Pleter i Parčevo, a na slavonskom dijelu kraj išta Ivanić, Gradec,
Rasinja i Ludbreg. Što se tiče rasporeda 100 haramija za hvatanje vlaških razbojnika koji su
otimali i krali djecu u Zagorju, bilo je određeno da će 20 haramija čuvati prijelaze i gorske
staze na Medvednici, 20 na Kalniku i oko Hrašćine, Huma i Čanjeva, 20 oko Božjakovine,
Rakovca, Bisaga i Moravča, 20 oko Krapine, Lobora i na Ivančici, a preostalih 20 haramija
oko Ivanca, Bijele i Leštakovca. Sabor je također ponovio zaključak da haramije uhvaćene
26
Idem, O.C., Starine JAZU 19, p. 51, 52.
27
Horvat, Monumenta uscocchorum, I., p. 55.
28
Isthuanffy, o.c., Lib. XXVI.,p.352-354; Vitezović,o.c.,p.169.
29
Šišić, Acta comitialia..., IV., p.206-212.
30
Lopašić, o.c., Starine JAZU 19, p. 53, 54.

140
Vlahe moraju preslušati i zatim nabiti na kolac, dok će Hrvatska i dalje uzdržavati 200
pješaka na Kupi. 31
U miru je protjecala i 1589. godina, osim što su Turci pokušali osvojiti Senj, ali su ih uskoci
razbili i protjerali, i pod vodstvom kapetana Furija Molze vrlo uspješno četovali u Lici. 32
Kako bi Hrvatska što spremnije dočekala predstojeće događaje, sastao se 29. svibnja 1589.
Hrvatski sabor u Zagrebu i odlučio da se obnove tvrđave Vurot kod Bresta i Kloštar Ivanić.
Isto tako da se poprave, učvrste i ojačaju tvrđave, utvrde i kašteli Đurdevac, Koprivnica,
Karlovac, Ivanić, Ludbreg, Dubrava, Cirkvena, Miketinec, Božjakovina, Rakovec, Totuševina
(Topolovac), Brest i Sredičko, a umjesto bana zapovjedništvo nad četom pješaka uz Kupu
Sabor je povjerio Stjepku Gregorijancu. 33
Poput svojih prethodnika, ni ban Petar Erdody nije bio bolje sreće s obećavanom novčanom
pomoći za uzdržavanje vojske, zbog čega je 19. rujna 1589. podnio kralju Rudolfu II. molbu
da ga razriješi banske dužnosti. Ostavku na banskoj časti podnio je on 14. listopada i
nadvojvodi Ernestu, a 6. studenoga ponovno kralju Rudolfu koji mu je potkraj mjeseca
odgovorio da je ne prihvaća. 34 Premda nezadovoljan kraljevim odgovorom, nastavio je Petar
Erdody banovati, da bi 20. lipnja 1590. ponovno zamolio nadvojvodu Ernesta neka ishodi od
kralja prihvaćanje njegove ostavke. U pismu kralju Rudolfu upitao je 30. lipnja nadvojvoda
Ernest nije li već odlučio imenovati novoga bana, na što mu je kralj 13. srpnja odgovorio neka
nagovori grofa Petra Erdody ja da zadrži bansku čast. 35
Okončanjem rata i zaključenjem mira između Osmanskog Carstva i Perzije 21. ožujka 1590. i
smrću nadvojvode Karla 10. srpnja iste godine, nastupile su nove prilike, Zbog čega je ban
Erdody bio prisiljen odustati od svoje ostavke. Shvaćajući dobro što to znači, on je znao da je
vrijeme miru isteklo i da Hrvatima predstoje presudne bitke za opstanak. Napori diplomacije
kralja Rudolfa i 29. studenoga 1590. produžavanje primirja sa sultanom Muradom III. na
osam godina, bili su u tom pogledu samo varava nada, koja će se ubrzo rasplinuti i pretvoriti u
dugotrajan iscrpljujući rat.
Protivno sporazumu o produžavanju primirja, postavljanjem ratobornog Hasan-paše
Predojevića na čelo Bosanskog beglerbegluka početkom 1591., smjesta je porasla napetost
uzduž granice između Hrvatske i Osmanskog Carstva. To više što je Hasan-paša odmah počeo
Okupljati vojsku oko Banja Luke da bi sustavno i jakim snagama satro i pregazio ostatke
Hrvatske. Ban Toma Erdody brzo je prozreo njegove namjere, pa je očekivao Hasan-pašin ,
napad na Bihać ili Sisak. Raspravljajući o tome na zasjedanju Hrvatskog sabora 26. srpnja
1591., staleži su zaključili da se u slučaju Hasan-pašine provale u Hrvatsku digne opći
ustanak, a da svi velikaši, plemići i građani, dobro naoružani, kao i njihovi podložnici, smjesta
dođu u
banov tabor. 36
Već 1. kolovoza 1591. napao je Hasan-paša s jakim snagama Sisak. Svojim položajem
tvrđava je u Sisku branila lijevu stranu Kupe, ali i sam pristup Zagrebu. Grad su branili
kanonici Nikola Mikac i Stjepan Kovačić. Posada od kojih 300 vojnika odlučno je odbijala
sve napade, a 6. kolovoza upustila se u hrabar ispad iz grada i udarila na Turke. Saznavši za
opsadu Siska, poslao je ban Erdody pomoć napadnutom gradu, zbog čega se Hasan-paša 11.

31
Šišić, Acta comitialia..., IV., p. 233- 236.
32
Horvat, Monumenta uscocchorum, I., p. 60.
33
Šišić, Acta comitialia..., IV., p. 245-252- 34
34
Idem, O.C., IV., p. 259-263.
35
Idem, O.C., IV., p. 264, 265.
36
Idem, O.C., IV., p. 268-272.

141
kolovoza odlučio na povlačenje. Na povratku ispod Siska paša je osvojio i razorio
Keglevićevu utvrdu Totuševinu (Topolovac) na Savi i produžio u Bosnu. 37
Istodobno, da bi smanjio pritisak osmanske vojske na Hrvatsku, napao je 12. kolovoza ban
Toma Erdody pradjedovski grad Moslavinu. Treći dan opsade topovskom paljbom znatno je
oštetio i zapalio tvrđavu čija se posada predala i potom je razorio. 38
Za uspjeh u borbi s osmanskom vojskom, dobio je ban Erdody već 19. kolovoza pohvalu
kralja Rudolfa, a idući dan i od nadvojvode Ernesta. 39
Neuspjela opsada Siska nije Hasan-paši dala mira, premda je sultan Murad bio obaviješten da
je upravo Hasan prvi prekršio netom sklopljeno primirje, koje inače druga strana zaista
poštiva. Uopće se ne osvrćući na tu činjenicu, početkom listopada 1591. provalio je Hasan-
paša preko Pakračkog sandžaka po drugi put u Hrvatsku. Prva na udaru bila je Božjakovina,
koju 5. listopada opsjedne, osvoji na juriš i onda zapali. U grad se bilo sklonilo mnogo žena,
djece i djevojaka koje Turci zarobe i povedu sa sobom. U zoru idućeg dana krenuo je paša
prema Vrbovcu, paleći i pljačkajući sela oko Rakovca, Sv. Helene i Vrbovca. Jedna četa
turskih konjanika približila se čak i Zagrebu, a druga je opustošila i zapalila selo Gušćerovac
ispod Kalnika. Hasan je prenoćio u Vrbovcu, kamo su osmanski vojnici dovodili zarobljenike
i dogonili otetu stoku. Natovaren plijenom i vodeći mnoštvo zarobljenika, plemića i pučana,
odatle se paša zaputio prema Gradecu, ali je na putu saznao da će ga napasti krajiška vojska iz
Križevaca, Koprivnice, Ivanića i Gradeca. Druga loša vijest bila je da su zbog kiša nabujale
rijeke Glogovica i Lonja, pa je Hasan-paša s prednjom četom požurio prema Dubravi. Na taj
i način izbjegao je potjeru koja se sručila na njegovu zalaznicu i oslobodila 400 zarobljenika,
pri čemu se osobno istakao banov brat Petar Erdody. 40
Nakon povratka u Bosnu, napao je Hasan-paša 6. studenoga 1591. Ripač na Uni i drugi dan ga
osvojio. Nastavljajući ratno djelovanje, spalio je zatim selo Golubić zapadno od Ripča i
opustošio čitav kraj oko Sturlića i Blagaja na Korani. 41
Osvajanjem Ripča obruč se oko Bihaća sve više stezao i nije bilo sumnje da će ga osmanska
vojska uskoro napasti. Pred rastućom opasnosti Hrvatska nije imala izbora i morala je upeti
preostale snage i spremiti se za obranu. Već 5. siječnja 1592. na poticaj nadvojvode Ernesta
sastao se Hrvatski sabor i donio zakonski članak o sveopćem dizanju pod oružje. Prema tom
članku sva vlastela, plemići s jednim selištem, vojno plemstvo (armalisti) i građani, moraju
osobno doći u banov tabor. Tko ne dođe ili uoči bitke svojevoljno napusti tabor, izgubit će sve
svoje posjede a trgovci robu. Osim toga, vlastela je bila dužna da na određen broj (10) seoskih
domaćinstava opremi i naoruža dva pješaka i jednog konjanika. Bogatiji trgovci morali su
opremiti i naoružati jednog konjanika, a u slučaju da osobno ne bi sudjelovali u vojni još
jednog konjanika koji će doći umjesto njih. Svi pješaci dobit će puške, a konjanici osim
pušaka kacigu, oklop i koplje. Isto tako i svi kraljevski i slobodni gradovi (Zagreb, Križevci,
Koprivnica i Varaždin), kao i samostan pavlina u Lepoglavi, morali .su osigurati dovoljan
broj kola i zaprega za prijevoz topova, baruta i olova. Da vojska ne bi ostala bez hrane, Sabor
je obvezao bana, svjetovne i duhovne velikaše, plemiće, slobodne gradove, samostane,
Zagrebački kaptol i župnike da od svakog kmetskog dimnjaka na svome posjedu do 1. ožujka
dadu četvrtinku (oko 25 kg) raži, zobi i prosa i pola četvrtinke graha i dopreme u Zagreb, gdje
će hrana biti uskladištena. 42

37
Isthuanffy, O.C., Lib. XXVII., p. 363.
38
Ivić, Aleksa, Prilozi za povijest Hrvatske i Slavonije u XVI. i XVII. vijeku, Starine JAZU 35, p. 330, 331; Šišić,
Acta comitialia..., IV, p. 329.
39
Šišić, Acta comitialia..., IV., p. 272, 273. 158
40
Lopašić, Spomenici..., I., p. 162, 163; lsthuanffy, O.c., Lib. XXVIl., p. 363; Rattkay, O.c. p. 155, 156;
Krcselics, O.C., p.279.
41
Lopašić, Bihać i bihaćka krajina, Zagreb 1943., p. 215.
42
Šišić, Acta comitialia..., IV., p. 277-283.

142
Na drugoj strani pripremao se za rat i Hasan-paša, čija je premoć bila očita. U vojnim
planovima njegov glavni cilj bio je proboj hrvatske obrane na Kupi, odakle je mogao ugroziti
Zagreb i cijeli sjever Hrvatske. Osvajanje tvrđavica Brest i Brikiševina nije mu se činilo
dovoljno pouzdanim uporištem, pa je Hasan-paša 12. travnja 1592. blizu utoka Petrinjčice u
Kupu počeo graditi drvenu tvrđavu. Građevni materijal za njezino podizanje bio je unaprijed
priređen, a mnoštvo radnika i vojnika trebali su je podići u što kraćem roku. Započinjući
radove osvojio je Hasan-paša obližnju tvrđavicu Goru, a 15. travnja predala mu se i
Hrastovica. Utvrdu Srednji Gradac Zagrebačkog kaptola nije trebao ni osvajati, jer je nju
Kaptol još sredinom srpnja 1591. dao porušiti kako ne bi pala u osmanske ruke. 43
Nova tvrđava zvana Yenikale, odnosno Petrinja, građena je u obliku četverokuta s pet
tornjeva i dvoja vrata. Oko tvrđave bila je iskopana graba u koju se mogla svesti voda iz
Petrinjčice. Hrastovi balvan i bili su povezani dugim željeznim čavlima i pričvršćeni
željeznim kukama. Kopanjem grabe dobio je dosta visok i dovoljno širok nasip s kojeg se
mogao braniti pristup tvrđavi. Posao oko njezine izgradnje bio je dovršen 2. svibnja, što su
Hasan-paša i osmanska vojska proslavili pucanjem iz topova i pušaka, sviranjem u trube i
udaranje m u bubnjeve. U novu tvrđavu postavio je paša jaku posadu s Rustem-begom na
čelu, a da bi ona imala osigurano zaleđe, postavio je i posade u Gori i Hrastovici. Zadovoljan
obavljenim poslom, vratio se Hasan-paša 4. svibnja u Kostajnicu. 44
Dok je Hasan-paša gradio tvrđavu, utaborio se ban Toma Erdody s vojskom u Maloj Gorici
kod Bresta, odakle je 14. travnja zatražio da mu se iz Zagreba pošalje hrana za vojsku. 45
Čekajući dopremu hrane, iznenada je zbog jakih kiša porastao vodostaj Kupe koja se izlila iz
korita, što je banu onemogućilo prijelaz rijeke da bi spriječio izgradnju tvrđave. Stojeći posve
bespomoćno, vojska je počela napuštati tabor, pa se s banskom četom 7. svibnja, kad je
tvrđava već bila sagrađena, povukao i , Toma Erdody.
U kraćem predahu poslije odlaska u Kostajnicu, prikupio je Hasan-paša svježe snage ojačane
većim brojem topova i 12. lipnja udario na Bihać. Grad je branio kapetan Josip Lamberg s
posadom od približno 500 vojnika i nekoliko stotina građana sposobnih za oružje. Opkolivši
grad sa svih strana, osmanska je vojska topovskom paljbom krčila put do gradskih zidina,
unoseći svojom brojnošću sumorno raspoloženje u obranu, premda su se građani i vojnici bili
zarekli boriti se do smrti. 46 Kako tražena pomoć niotkuda nije stizala, uvlačio se strah u
građane i vojnike i gubila nada u mogućnost obrane. Pogotovo kad su Turci počeli prislanjati
ljestve na gradske zidove i pripremati se za opći juriš. Zastrašeni gradski suci predložili su
tada kapetanu Lambergu neka ponudi Hasan-paši časnu predaju, uz uvjet da svatko može
slobodno ostati ili otići iz grada. Nimalo se ne dvoumeći, paša je prihvatio ponudu izdao riječ
da se nikome neće ništa zlo dogoditi, pa je 19. lipnja 1592. osmanska vojska ušla u stari
kraljevski grad Bihać.
Da bi zavarao građane, Hasan-paša je dijelio ženama, djevojkama, djeci i muškarcima novac i
obećavao miran i spokojan život. Kapetana Lamberga i njegovu pratnju, vojnike i njihove
žene i djecu osobno je ispratio iz grada do sela Čelopeka i dao im pratnju od nekoliko stotina
konjanika da ih dalje vode i štite. Međutim, čim se Hasan-paša udaljio, nasrnuli su na njih
konjanici i počeli zlostavljati, pljačkati, otimati žene i djecu. Braneći žene i djecu od
nasrtljivaca poginulo je nekoliko odlučnijih Turaka i okršaj se pretvorio u pravi pokolj, u
kojem su, osim Lamberga i nekolicine ljudi, ostali smrtno stradali.

43
Krcselics, o.c., p. 280; Ivić, o.c., Starine JAZU 35, p. 342, 343.
44
Kovacsich, Martin, Obsidio Sisciensis domini Micatti Anno Domini 1592, Scriptores rerum Hugnaricarum
minores, Budae 1798., T.I., p. 201, 202.
45
Kukuljević, Acta croatica, p. 295.
46
Valvasor, o.c., XII., p. 127. 47 Lopašić, Bihać... p. 76-80; Isthuannfy, o.c., Lib. XXVII., p. 365; Lopašić,
Spomenici... I., p. 166; Idem, o.c., Starine

143
Dano obećanje nije održao ni Hasan-paša, već je u Bihaću dao smaknuti mnoštvo građana, a
stotine muškaraca, žena i djece poslao je u Istanbul, gdje je svečano proslavljeno zauzeće
Bihaća. 47
Prije ulaska u Bihać osmanska je vojska osvojila Izačić i potom Sokolac, dok su Drežnik i
Tržacbili napušteni. 48
Gradnja tvrđave u Petrinji, gubitak Bihaća, Izačića, Sokolca i napuštanje Drežnika i Tržca, iz
temelja su uzdrmali hrvatsku obranu, nad kojom je smrtna opasnost svakim danom bila bliža.
U prvi mah pomišljalo se napustiti sva mjesta i utvrde uz Glinu, Mrežnicu i Koranu i obranu
svesti na Ogulin, Karlovac, Brest i Sisak. 49
Na dalji razvoj događaja različito su gledali i krajiški zapovjednici, pa je kapetan žumberačkih
uskoka Petar Erdody bio uvjeren da će Hasan-paša iz Bihaća krenuti na Slunj i onda na
Karlovac, u što je bio gotovo siguran i zapovjednik Hrvatske granice general Andrija Auer-
sperg. Suprotno njima, zapovjednik Slavonske granice pukovnik Stjepan Grasswein očekivao
je Hasan-pašu napad na Ivanić, Križevce i Koprivnicu.
Procjenjujući, međutim, s vojnog gledišta obrambene i opće prilike, ban je Toma Erdody
dobro naslućivao i znao da će Hasan-paša najprije udariti na Brest i Sisak. Ne sumnjajući u to
žurno je okupljao vojsku i pripremao se na obranu, ali mu je pritom zbog krivih procjena
izostala nužna pomoć generala Auersperga i pukovnika Grasswelna. Nevoljno stanje u
Hrvatskoj i strepnje od budućih događaja, iskoristio je tada i venecijanski admiral Tiepolo.
Početkom srpnja 1592. neočekivano je doplovio s mornaricom pred stari grad Bag
(Karlobag), topovima razorio tvrđavu i uništio cijelo gradsko tkivo, posadu i stanovništvo
dijelom poubijao a dijelom odveo u zarobljeništvo, ili prikovao na brodovlje. 50
Grad je opet prestao živjeti, a njegove ruševine sablasno su stajale uz morsku obalu. .
Prema očekivanju bana Tome Erdodyja, Hasan-paša je u noći od 18. na 19. srpnja 1592. Iz
Bihaća stigao u Petrinju. Odmah iza podne prešao je s vojskom preko mosta na Kupi i kod
Bresta udario na bana Erdody ja. U dvosatnom boju, daleko nadmoćnija, osmanska vojska je
izvojevala sjajnu pobjedu. Mnoštvo banovih vojnika palo je na bojištu, ili je dopalo ropstva.
Osim bojnih zastava kao ratni plijen, zarobio je Hasan-paša i pet topova. Gubeći bitku ban je
sretno umakao s bojišta i zaklonio se u svome gradu Jastrebarskom. 51
Iduće noći, nošen krilima pobjede, zauzeo je Hasan-paša tvrđavicu Brest i zapalio je. Odmah
zatim razorio je utvrde Hergović i Gotoču i spalio selo Drenčinu, gdje je počeo opsjedati
tvrđavicu jer se posada nije htjela predati. Pustošeći iza toga okolna sela i naselja, spalio je
također varoš Sisak, odakle se stanovništvo sklonilo u tvrđavu. U jutarnjim satima 23. srpnja
1592. stigao je Hasan-paša po drugi put pod tvrđavu Sisak, opkolio je sa svih strana i pozvao
posadu na predaju. Na čelu posade bili su kanonici Nikola Mikac, Blaž Đurak i Matija Fintić,
odlučni braniti Sisak do posljednjeg čovjeka. Uvidjevši da od predaje nema ništa, rasporedio
je Hasan-paša 21 top i naredio paljbu na tvrđavu. Pucajući iz dana u dan topništvo je nanosilo
velike štete tvrđavi i gubitke posadi, ali branitelji nisu popuštali. Uzaludni su bili i juriši koje
su opsjednuti odbijali nanosili osmanskoj vojsci velike gubitke. Shvativši da neće ostvariti
svoj cilj, napustio je 29. srpnja Hasan-paša opsadu Siska, zarekavši se pritom da neće mirovati
dok ga ne osvoji. Odlazeći odatle strahovito je opustošio sisačko vlastelinstvo i naredio da se
razori utvrda u Drenčini koju su u međuvremenu Turci bili zauzeli. 52

47
Lopašić, Bihać... p. 76-80; isthuannfy, o.c., Lib. XXVII., p. 365; Lopašić, Spomenici... I., p. 166; Idem, o.c.,
Starine JAZU 19, p. 58; Ivić, o.c., Starine JAZU 35, p. 342, 343.
48
Ivić, o.c., Starine JAZU 35, p. 342; Lopašić, Bihać..., p. 220, 231.
49
Lopašić, o.c., Starine JAZU 19, p. 61.
50
Idem, O.C., Starine JAZU 19, p. 58; Idem, Spomenici..., I., p. 165.
51
Idem, Spomenici..., I., p. 165; Ivić, O.C., Starine JAZU 35, p. 343; Isthuannfy, O.C., Lib. XXVII., p. 366;
Šišić, Acta comitialia..., IV., p. 285.
52
Kovacsich, Obsidio Sisciensis..., p. 203-205.

144
Jedva što je Hasan-paša prešao Kupu i vratio se u Bosnu, provalio je 18. kolovoza Rustem-
beg iz Petrinje u Turopolje i zarobio veći broj ljudi. Nekoliko dana kasnije, u noći od 25. na
26. kolovoza, prišuljalo se oko stotinjak Vlaha do Lekenika, gdje su udarili na četu uskoka
koji su tu zanoćili i spavali. Iznenađeni i bunovni uskoci su bili razbijeni, a njihov kapetan
Petar Erdody zahvaljujući noći spasio se bijegom. Mjesec dana kasnije provalio je iz Petrinje
u Turopolje i Hasan-paša, zauzeo utvrde Lomnicu i Vukovinu i pokušao osvojiti kaštel Zelin,
koji se uspio obraniti. Kako paši nije bio cilj osvajanje novih prostora nego pljačkanje i
odvođenje stanovništva, osmanska je vojska opustošila i spalila sela Mraclin, Malu i Veliku
Goricu, Veliku i Malu Mlaku, Gornji i Donji Lukavec, Gornje i Donje Čehe, Novake, Novo
Čiče, Kostanjevec, Kobilić, Markuševec, Rakarje, Lazine, Orešje, Kosnicu, Donju Lomnicu,
Zapruđe, Sv. Klaru, Plesno (Pleso), Hrašće, Buzin, Botinec, Brezovicu i Obrež, čije se
stanovništvo u paničnom bijegu sklanjalo po šumama i močvarama. Od silne vatre nebo nad
Turopoljem rumenilo se u večernjim i noćnim satima, naočigled građana Zagreba. Pljačkaške
su horde stigle također i do Kerestinca i na povratku ispod Vukomeričkih gorica opustošile
vinograde i satrle dozrelo grožđe. Neka od spomenutih mjesta nisu više ni obnavljana i
netragom su nestala. Tjerajući mnoštvo otete stoke i zarobljenih ljudi i vozeći na stotinama
kola opljačkano žito, vratio se Hasan-paša početkom rujna u Petrinju. 53
Dramatičan razvoj događaja napokon je uvjerio kralja Rudolfa da je nužno poslati vojsku i
pomoći Hrvatskoj, ne bi li se možda opet uspostavila obrana na Kupi osvajanjem Petrinje. S
obzirom na godišnje doba, dolazak i okupljanje vojske oko Zagreba nije uopće zabrinjavalo
Hasan-pašu, niti je tome pridavao veće značenje. Dapače, on je 14. studenoga 1592. opet
provalio u Turopolje, gdje je spalio nekoliko sela i odveo mnoštvo ljudi u zarobljeništvo. 54
Suočen kao nikad prije s neposrednom opasnošću zatiranja Hrvatske i sudbonosnim prilikama
u kojima se ona našla, sastao se 24. siječnja 1593. Sabor u Zagrebu, u čijem je zapisniku prvi
put izostavljeno ime Kraljevine Hrvatske. Sama činjenica da je to učinjeno, jasno govori i
svjedoči što je do tada ostalo od hrvatskog juga, i da nitko od staleža s tog područja nije bio
nazočan zasjedanju niti je mogao doći. Raspravljajući o bijednom stanju opustošene zemlje,
staleži su konstatirali da je u roku od dvije godine Hasan-paša osvojio i spali o oko 26 tvrđava
i utvrda na granici, uništio stotine sela i naselja i odveo iz Hrvatske 35 000 ljudi, što je uvelike
smanjilo njezine mogućnosti obrane. Ništa bolje od Turaka ne ponašaju se ni vojnici pristigli
u pomoć, jer od bijednog stanovništva otimaju hranu, vino, stoku, odjeću i razne druge stvari,
ne prezajući pritom ni od ubojstva. Tvrđavu u Sisku, oštećenu u nedavnom Hasan-pašinu
napadu, valja hitno popraviti i opskrbiti svim potrepštinama, jer je ona branik ostalim
pokrajinama s kojima Hrvatska graniči. Iznoseći činjenično stanje i tražeći pomoć, ogorčeni i
razočarani sabornici su istodobno kralju poručili: Staleži i redovi najbjednije Kraljevine
Slavonije, lišeni pomoći i potpore, prije nego li se nađu pod turskom vlašću, ili napuste
prebivalište u svojoj predragoj domovin4 najprije pred Bogom, zatim Vašim prejasnim
veličanstvom, kao i Kraljevstvom Ugarske i cijelim Kršćanstvom, najsvečanije se očituju da
će, dovedeni u krajnju nevolju, za svoj život i opstanak učiniti ono što im sudbina i nužda
pokaže kao povoljnije i korisnije. 55
U igri povijesne sudbine, očitovanje staleža nije dovelo do promjene postojećeg stanja, niti je
utjecalo na budući razvoj događaja. Akindžije su nastavile provaljivati u Turopolje. S njima je
krajiška vojska imala okršaj 4. veljače kod Vukovine, a koji dan kasnije i sa Rustem-begom
kod Kravarskog. Na posjedima bana Tome Erdody ja akindžije su počinile mnogo štete i
zapalile cijela sela. Nakon manjeg predaha, 20. svibnja Rustem-begje prešao s jakom vojskom
Kupu, napao Jamnicu i Brezovicu, odakle je odveo mnoštvo ljudi u zarobljeništvo. Dva dana

53
Rattkay, o.c., p. 157; Lopašić, O.c., Stari ne JAZU 19, p. 60; Valvasor, O.C., IV., p. 127; Lopašić,
Spomenici..., I., p. 166.
54
Lopašić, o.c., Spomenici…,I.,p.166;Ivić,o.c.Starine JAZU 35,p.343,344.
55
Šišić, Acta comitialia..., IV., p.284-287

145
iza toga provalio je sve do Kerestinca, Samobora i Jastrebarskog, popalio i opustošio sela
Stupnik, Zdenčinu, Kupinec, Jamnicu, Galgovo i Čolnićevo selo. 56 Sustavno uništavajući
Turopolje, cijelu zimu i proljeće spremao se Hasan-paša za rat, odlučan da osvoji Sisak i
uništi ostatke Hrvatske. Prikupljao je vojsku iz cijele Bosne i Hercegovine i osmanskog dijela
Slavonije, koju su predvodili sandžakbegovi Zvornlčkog, Hercegovačkog, Kliškog, Ličkog,
Cerničkog i Požeškog sandžaka. U sastavu te vojske našli su se najistaknutije vojskovođe,
četovođe i krajišnici, koji su svoje najbolje godine života proveli ratujući protiv Hrvata.
Napadima na Turopolje želio je Hasan-paša banu Erdody ju i ostalim krajiškim
zapovjednicima odvratiti pozornost od Siska. Međutim, dobro obaviješteni o pašinim
planovima, vojskovođe su odlučile udruženim snagama suprotstaviti se osmanskoj vojsci.
Osim banovih snaga, svoju vojsku i pomoćne čete doveli su zapovjednik pomoćne carske
vojske u Hrvatskoj Ruprecht Eggenberg, general Andrija Auersperg, pukovnik Stjepan
Grasswein, Georg i Sigismund Paradeiser, Melchior Rodern, Christoph Obritschan i kapetan
Petar Erdody. Uz bana Erdody ja, vrhovni zapovjednik te vojske bio je Ruprecht Eggenberg.
Kad su pozvani sandžakbegovi doveli vojsku u Petrinju, a gradiški kapetan dovezao lađe i
natovarene topovima i hranom, dao je Hasan-paša sastaviti od lađa most preko Kupe, da bi
zatim preveo vojsku i 15. lipnja udario na Sisak. Isto kao prethodne godine, grad su branili
kanonici Blaž Đurak i Matija Fintić s približno 400 vojnika. Odbijajući napade topništvom i
uzvraćajući na paljbu Hasan-pašinih topova, uskoro je Fintić nesretnim slučajem poginuo, a
Đurak zadobio tešku ranu. Premda teško ranjen, uspio je Đurak banu poslati poruku neka
hitno dođe u pomoć. Više iz opreza, Eggenberg se kolebao, dok je ban Toma Erdody, kojem
se pridružio i Auersperg, bio odlučan da se smjesta krene prema Sisku i upusti u bitku s
Hasan-pašom, iako su njegove snage bile višestruko brojnije. S pomoćnim četama banska i
krajiška vojska imala je približno 4 000 pješaka i konjanika, ispred kojih se nalazilo između
12 i 16 tisuća osmanskih vojnika. Nastupajući dosta žurno, stigla je hrvatska i krajiška vojska
21. lipnja do Siska i utaborila se ispred grada. Idućega dana između 11 i 12 sati započela je
odlučna bitka, o čijem je ishodu ovisila sudbina Hrvatske. U prvom bojnom redu stajali su
Hrvati s banom Tomom Erdodyjem na čelu, iza kojih su na desnom i lijevom krilu, kao i
središnjem dijelu bojnog reda zauzeli položaje Auersperg, Eggenberg, Paradeiser, Rodern,
Grassweln i ostale vojskovođe. Nasuprot banu Erdody ju postavio je Hasan-paša oko 1 000
odabranih konjanika, koji su trebali probiti bojni red i opkoljavanjem ga uništiti. Uz
zaglušujuću viku i buku obje vojske silovito su nasrnule jedna na drugu, ali je nadmoćnija
osmanska vojska počela potiskivati Hrvate prema drugom bojnom redu. Promatrajući razvoj
bitke krenuo je tada u napad Auersperg, čiji su strijelci i oklopnici stvarali pustoš u Hasan-
pašinim redovima. Ohrabreni tim napadom, udarili su Hrvati još žešće i odlučnije po Turcima,
pri čemu se osobno isticao ban Toma Erdody. Neposredno zatim pokrenuli su svoju vojsku
Eggenberg i druge vojskovođe, stjerali Hasan-pašu u kut između Odre i Kupe, i presjekli
odstupnicu zauzimanjem mosta na Kupi. Uhvaćen tako u pravu stupicu i doveden u
bezizlazan položaj, paša nije imao kamo, nego jedino spašavati se bijegom preko Kupe, čije
su strme obale otežavale prijelaz. Kako većina vojnika nije znala plivati, panično bježeći
strmoglavljivali su se u Kupu, hvatali se jedni za druge i utapali se. Posve sigurni u pobjedu
kakvu dugo nisu izvojevali, krajiški konjanici, pješaci i strijelci nemilosrdno su sjekli, pucali i
zatirali Hasan-pašinu vojsku, kojima se pridružila i posada iz Siska. Osim Hasan-paše, medu
poginulima ili utopljenima u Kupi bili su: njegov brat Džafer-beg, cernički sandžakbeg,
glasoviti gazija i krajišnik Arnaud Memi-beg, zvornički sandžakbeg, sultanov rođak i
hercegovački sandžakbeg Sultanzade Mehmed-beg, Ramadan-beg, požeški sandžakbeg,

56
Lopašić. Spomenici..., I., p. t 75, 176.

146
Ibrahim-beg, lički sandžakbeg, Kurt-beg iz Vučitrna i mnoge druge osmanske vojskovođe,
kao i tisuće osmanskih vojnika, aga i spahija. 57
Sjajna pobjeda kod Siska 22. lipnja 1593. značila je prekretnicu u ratu Hrvata s Osmanskim
Carstvom. Ostaci ostataka Hrvatske bili su obranjeni, a dalje širenje osmanske vlasti na
njezinu prostoru bilo je zaustavljeno. Poslije cijelog stoljeća krvavih bitaka i teških gubitaka,
od poraza na Krbavskom polju 1493., bile su, napokon, slomljene osvajačke snage osmanske
vojske i poturica iz Bosne. Njihova udarna snaga izgubila je prodornost, i od poraza pod
Siskom nije se više uspjela obnoviti. Istina, neko vrijeme nadvijala se nad Hrvatskom još
uvijek osmanska opasnost, ali ona nije mogla ozbiljnije ugroziti njezinu opstojnost. Prednost
pobjede nad Hasan-pašom kod Siska banje Erdody želio odmah iskoristiti napadom na tursku
Petrinju, ali su se tome usprotivile druge vojskovođe, držeći da vojska nema dovoljno hrane.
Na taj način bilo je izgubljeno dragocjeno vrijeme i na vojni pohod krenulo se istom 9.
kolovoza okupljanjem vojske kod Bresta. Kad je vojska prešla Kupu, udario je ban Erdody na
tursku Petrinju s osam lakih topova, koji nisu mogli tvrđavi nanijeti veće štete. Zbog toga se
opsada otegla do 24. kolovoza, odakle se Erdody s vojskom morao povući, jer je Petrinji s
velikom vojskom hitao u pomoć Hasan-paša, sin velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića.
Istoga dana prešla je osmanska vojska Kupu i napala Sisak. Tvrđavu su branili kanonici
Andrija Kovačić i Gašpar Granda s posadom od 100 vojnika. Snažnom topovskom paljbom
Turci su probili zidove tvrđave i na juriš je pokušali osvojiti. Odbijajući juriš poginuo je
kanonik Kovačić, a 30. kolovoza bio je kanonik Granda primoran Sisak predati Hasan-paši.
Osvajanjem Siska poslao je paša u pljačku svoje lake konjanike, koji su opustošili i popalili
sela uz lijevu obalu Save sve do Božjakovine i Kraljevca kod Dugog Sela, odakle su odveli u
ropstvo oko tisuću ljudi. U prvi mah činilo se da će osmanska vojska ugroziti i Zagreb, što je
izazvalo opći strah i pomutnju, pa su kanonici riznicu Zagrebačke biskupije poslali u Bolonju.
Dok je Zagreb strepio od mogućeg razvoja događaja, za to je vrijeme Hasan-paša dobio hitnu
poruku neka smjesta s vojskom krene u Ugarsku, kamo se već zaputio veliki vezir Sinan-
paša. 58 Neovisno o pripremama bana Tome Erdody ja i krajiške vojske da osvoji tursku
Petrinju, na jugu Hrvatske provalio je početkom kolovoza 1593. senjski kapetan Juraj
Lenković u Liku, spalio turski Bunić i smaknuo veći broj Turaka, zarobio oko 200 ljudi i
otjerao mnoštvo sitne i krupne stoke. 59 Takvi i slični i sve češći napadi u Lici, kao i zaleđu
primorskih gradova pod vlašću Venecije, slabili su osmansku vlast, koja će na tim prostorima
zapasti u dugotrajnu krizu.

57
Lopašić, o.c., Starine JAZU 19, p. 64, 65; Idem, Spomenici... I, p. 182-185; Radić, Pavao, Isprave o bitci kod
Siska dne 22. lipnja 1593. godine, Starine JAZU 19, p. 172-192; Horvat, Karlo, Kobenzelovi izvještaji (1592-
1594) kardinalu Cintiju Aldobrandiniju, državnomu tajniku pape Klementa VIlI., Starine JAZU 32, p. 191-'195;
Istlulanffy, o.c., Lib. XXVII., p. 370.
58
Lopašić, Spomenici...,I., p. 180, 18 I; Horvat, Kobenzelovi izvještaji..., Starine JAZU 32, p. 212-214;
Krcselics, o.c.,
59
Horvat, Monumenta uscocchorum, I., p. 74. 1

147
DUGI RAT I MIR NA UTOKU ZSITVE U DUNAV
1603. GODINE

Katastrofalan poraz osmanske vojske kod Siska 1593. izazvao je zaprepaštenje na dvoru
sultana Murada III. Vojni krugovi i javnost, podjarivani od velikog vezira Sinan-paše, tražili
su osvetu i objavljivanje rata caru i kralju Rudolfu II. Pod pritiskom vojske javnosti i sultanija
čiji su sinovi zaglavili pod Siskom, odlučio se sultan za rat. Odmah nakon donošenja
sultanove odluke napustio je Sinan-paša s vojskom Istanbul i zaputio se prema Beogradu,
kamo je stigao 4. rujna. U predahu od desetak dana nastavio je zatim put do Osijeka, gdje je
27. rujna prešao glasoviti Sulejmanov most. Još dok je putovao preko Baranje, stigla mu je
obavijest da se carska vojska nalazi kod Gyora (Rab), pa je produžio do Veszprema.
Zauzimanjem položaja ispred grada i nakon trodnevnih napada, Veszprem se 13. listopada
1593. predao, uz uvjet da posada može slobodno napustiti grad. Isti sporazum odnosio se i na
tvrđavicu Palotu, ali je vjerolomni Sinan-paša njezinu posadu dao pogubiti. Isplativši potom
Vojsku, vratio se veliki vezir u Beograd na zimovanje, odakle je poslao u Istanbul obavijest o
vojnim uspjesima. Započevši uspješno ratovanje na prostoru sjeverne Ugarske, vezir Sinan-
paša nije ni slutio da će u tom ratu Osmansko Carstvo više izgubiti nego ostvariti snagom
oružja, i da su njegovi zvjezdani trenuci počeli gubiti na sjaju i polako tonu ti u prošlost. Za
pogranične sandžakbegove u sastavu Bosanskog pašaluka nije zbog toga bojište u Hrvatskoj
utihnulo niti izgubilo na važnosti. Pogotovo što je osvojeno trebalo obraniti i suprotstaviti se
hrvatskoj vojsci koja nipošto nije mogla trpjeti gubitak Siska da bi vratila granicu na Kupu.
Dok je osmanska vojska na granici s Hrvatskom gubila udarnu moć, dotle je hrvatska vojska
objavom rata dobila slobodu djelovanja i poduzimanja manjih udara uzduž cijele granice. Na
taj način iscrpljivane su i rasipavane osmanske snage od sjevera Ugarske do Jadranskog mora,
gubeći pritom ljudstvo i ekonomsku podlogu za dalje vođenje rata. Već potkraj 1593. provalio
je koprivnički kapetan s dijelom posade iz Đurđevca u okolicu Virovitice, gdje je opustošio
nekoliko sela i na povratku odveo dosta zarobljenika i otjerao velik broj krupne stoke. 1
Cijela zima 1594. prolazila je u dogovorima i pripremama za vojni pohod, čiji je cilj bio
osvajanje Siska i uništenje turske tvrđave u Petrinji. Unatoč jasnim i odlučnim namjerama, ti
su dogovori i planovi napredovali sporo jer je u međuvremenu došlo do promjena u vrhovnom
krajiškom zapovjedništvu. Još početkom listopada 1593. umro je general Andrija Auersperg
na njegovo mjesto bio je postavljen Juraj Lenković. Životni put zapovjednika Slavonske
granice, pukovnika Stjepana Grassweina, bližio se također kraju. Umjesto nadvojvode Emesta
namjesništvo u Hrvatskoj, Austriji i Ugarskoj preuzeo je nadvojvoda Matija, a uprava nad
Vojnom granicom u Hrvatskoj i Slavoniji povjerena je mlađem kraljevu bratu Maksimilijanu.
Osluškujući što se dešava na drugoj strani, stigla je početkom veljače 1594. obavijest da se u
Petrinji zapalio toranj s barutom od čije eksplozije su nastala mnoga oštećenja na tvrđavi.
Prema saznanju zapovjednika Slavonske granice, pozvao je budimski paša kapetane i
zapovjednike turskih tvrđava u Slavoniji neka dođu sa što više vojske i pridruže se ostaloj
vojsci na prostoru Ugarske. 2
Kako se bližilo proljeće, podržan od nadvojvode Maksimilijana, sazvao je ban Toma Erdody
21. ožujka 1594. Sabor u Zagrebu, na kojem su staleži zaključili da pod vodstvom bana ud-
ruženim snagama i uz osobno sudjelovanje nadvojvode udare na Turke. 3 Samo nekoliko dana
kasnije, umjesto umrlog pukovnika Grassweina, imenovan je zapovjednikom Slavonske
1
Horvat, Kobenzelovi izvještaji…,Starine JAZU 32,p.236.
2
Idem, o.c., Starine JAZU 32, p. 242, 243.
3
Šilić, Acta comitalia..., IV., p. 299-303.

148
granice general Hans Sigismund Herberstein, koji će uspješno obavljati preuzetu dužnost i
pridonijeti uspostavi ravnoteže sila s Osmanskim Carstvom na tom prostoru.
Zajedno s ostalim pripremama, okupljanje vojske u banovu taboru bilo je predviđeno za
početak mjeseca srpnja. Da bi zavarali osmansku obranu prije nego ta vojska pode u na pad,
upao je general Herberstein iz Križevaca sa 1500 vojnika u Cernički sandžak, 4. lipnja stigao
do Sirača i zapalio grad. Budući da nije imao topova s kojima bi rušio gradske zidove i samu
tvrđavu, I poharao je cijelu okolicu, otjerao približno 600 goveda i zarobio 30 Ijudi. 4 Taj
smjeli upad toliko se dojmio hrvatskog stanovništva graničnih krajeva Cerničkog i Požeškog
sandžaka, da je u njemu raspalio nadu u skoro oslobođenje od osmanske vladavine.
Nametnulo se pitanje kako i dokle će se osmanska vlast održati na tom prostoru.
Potkraj lipnja upali su senjski uskoci pod vodstvom kapetana Ivana Bemba u Liku i Krbavu,
pljačkajući i paleći turske posjede. Međutim, na povratku s provale priskočilo je iako
venecijansko konjaništvo iz Zadra u pomoć Turcima, poubijalo mnoge uskoke i njihova
kapetana. 5
Kad se u banovu taboru okupilo nekoliko tisuća vojnika, zaputio se Toma Erdody prema
Petrinji, kamo je stigao 21. srpnja 1594. Idućega dana postavio je na pogodnom mjestu I
pontonski most preko Kupe, preveo vojsku i topništvo i opkolio tursku Petrinju. S dosta
jakom posadom i manjim brojem topova, tvrđavu je branio Rustebeg. Tjedan dana od početka
opsade stigao je banu u pomoć i nadvojvoda Maksimilijan s 1 000 konjanika. Dok se stezao
obruč oko tvrđave stalno tučene topništvom, izgledi za njezinu obranu postajali su svakim
danom manji. Očekujući skori pad tvrđave, osvojio je 5. kolovoza general Juraj Lenković
utvrde u Hrastovici i Gori i predsjekao odstupnicu osmanskoj posadi u Sisku. Uviđajući da je
otpor uzaludan, pod okriljem noći između 9. i 10. kolovoza, naputio je Rustem-beg Petrinju i
pobjegao u Kostajnicu. Sutradan u paničnom bijegu povukla se osmanska posada iz Siska, .
zapalivši prije toga tvrđavu. Odmah zatim ušla je u Sisak hrvatska posada i započela s nužnim
popravcima. Zadovoljan postignu tim, dao je nadvojvoda Maksimilijan razoriti tursku tvrđavu
u Petrinji i proglasio da je vojna završena. 6
Ostvarivši postavljene vojne ciljeve, hrvatsko-slavonski staleži su 15. kolovoza u taboru kod
Petrinje iznijeli nadvojvodi Maksimilijanu svoja viđenja i prijedloge o tome što je prijeko
potrebno učiniti za obranu zemlje. Ponajprije podići zidanu tvrđavu sličnu Karlovcu i Brestu,
do proljeća obnoviti i utvrditi Sisak i na sutoku rijeka Save, Odre i Kupe sagraditi zida ni
toranj. 7
Nedostatak novca, vremena i radnih ruku, iskoristio je međutim Rustem-beg i u listopadu
1594. opet zaposjeo Hrastovicu i obnovio tvrđavu u Petrinji. 8 Takav razvoj događaja
potaknuo je generala Jurja Lenkovića na provalu s posadom iz Karlovca, pa je 5. studenoga
više zastrašivanja radi napao Bihać. Tvrđavu nije mogao zauzeti, ali je zato zapalio varoš,
sasjekao dosta Turaka, oslobodio više od tisuću zarobljenika i treći dan vratio se u Karlovac s
bogatim plijenom. 9
Polovičan uspjeh u ratu, odnos središnje vlasti prema obrani u Hrvatskoj i neuspio pokušaj
nagodbe s kraljem Rudolfom da za podmirenje dugovanja dade banu Tomi Erdody ju
grofoviju Pazin u Istri, doveli su do Erdodyjeve čvrste odluke o zahvali na banskoj dužnosti.
Njegova odluka nije iznenadila staleže, premda je bila donesena u vrlo nezgodno vrijeme.
Sređujući povremeno oružjem svoje odnose s uskocima, napalo je početkom ožujka 1595.

4
Lopašić, O.c., Starine JAZU 19, p. 67.
5
Horvat, Monumenta uscocchorum, I., p. 79.
6
Istthuanffy, O.c., Lib. XXVII., p. 387-389; Rattkay, O.c., p. 160; Krcselics, O.c., p. 298-300.
7
Šilić, Acta comitalia..., IV., p.314
8
Rattkay, O.c., p. 160; lsthuanffy, O.C., Lib. XXVII., p. 389; Krcselics, O.C., p. 300.
9
Vitezović, O.C., p. 175; Meyet; Martin, Ortelius redivivus et continuatus oder der ungarischen Kriegs-
Empčrungen historische Beschreibung, Frankfurt 1665., p. 155.

149
venecijansko brodovlje Senj i potopilo nekoliko manjih brodica. Kao odgovor na taj napad,
uskoci su upali sve do ušća Neretve i opljačkali tri venecijanske fregate. 10
Na saborskom zasjedanju 15. svibnja 1595. u Zagrebu, položio je Toma Erdody znakove
banske časti i dostojanstva. Njegovu ostavku staleži su nevoljko prihvatili, iskazujući ujedno
banu zahvalnost za sve što je učinio za obranu domovine. Zabrinutost staleža u tom času bila
je doista duboka, jer su u banovoj ostavci naslućivali da bi kralj mogao ukinuti bansku čast i
podvrći Hrvatsku nekome od svojih generala, što bi imalo nesagledive posljedice i vodilo
posvemašnjem gubitku državno-pravne samostalnosti. Zapravo, od zaustavljanja osmanske
najezde kod Siska, politički položaj Hrvatske se pogoršavao, pa se tome trebalo odlučno
suprotstaviti. Shvaćajući dobro kamo smjera politika središnje vlasti, Sabor je zato zaključio i
poručio nadvojvodi Maksimilijanu:
Ne budemo li imali bana, neka Vaša Prejasnost zna da se nećemo pokoravati nikakvome
generalu tuđe narodnosti, niti ćemo s njim polaziti u rat, pa makar svi zajedno s domovinom
iz ginuli. Prije ćemo sve poduzeti nego li dopustiti da nam se u tom pogledu okrnji sloboda.
U protivnom, imenuje li kralj bana, Sabor se obvezao da će Hrvati, bez obzira na žalosne
prilike u zemlji, podnijeti i najveće žrtve koje nadilaze njihove mogućnosti. Dat će besplatne
radnike za podizanje velike tvrđave u Brestu i da se obnovi spaljeni Sisak. Osim toga, na svoj
će trošak uzdržavati 300 pješaka i stalno konjaništvo. 11
Spomenuti saborski zaključci jasno govore i svjedoče da se u jeku rata s Osmanskim
Carstvom politička javnost u Hrvatskoj našla u procjepu. S jedne strane morala je voditi
političku borbu sa središnjom vlasti, a s druge strane odolijeva ti nasrtajima osmanske vojske.
Na taj način budući položaj Hrvatske po-stajao je sve upitniji, i ovisio je o političkoj volji i
odlučnosti da se obrani bit njezine samostalnosti. Početkom 1595. naslijedio je Murada III.
njegov sin Mehmed III. i rat u Vlaškoj i Ugarskoj je nastavljen. Za prvoga vezira privremeno
je bio postavljen Ferhad-paša, a na čelo Budimskog pašaluka Hasan-paša Sokolović, dok je
dužnost bosanskog beglerbega i dalje obavljao Hasan-paša Tiro. U Vlaškoj i Ugarskoj
osmanska je vojska ostvarila manje uspjehe, ali istodobno pretrpjela i nekoliko teških poraza
koji su se na određen način odrazili na stanje u graničnom području Hrvatske.
Čvrsti stav i odluke Sabora od 15. svibnja 1595. kralj je primio na znanje, ali zbog toga nije
promijenio mišljenje i odustao od svojih namjera. Vrhovni nadzor nad Vojnom granicom u
Hrvatskoj umjesto nadvojvode Maksimilijana povjerio je nadvojvodi Ferdinandu, sinu
štajerskog nadvojvode Karla, koji će poslati svoga generala Eggenberga s vojskom iz
Koruške, Štajerske i Kranjske da zajedno s Hrvatima osvoje Petrinju i Hrastovicu i učvrste
napokon granicu na Kupi. Prije nego što je Eggenberg stigao s vojskom u Hrvatsku, potkraj
kolovoza 1595. provalio je general Herberstein iz Varaždina u Cemički sandžak, i u okolici
Pakraca i Cernika osvajao i pustošio sela i naselja. Preko svojih doušnika o toj je provali bio
hitno obaviješten kliško-livanjski sandžakbeg Mustafa-meg, zvan Apardi, koji se nalazio s
vojskom u Kostajnici. Požurivši iz Kstajnicešto je brže mogao stigao je Apardl-beg do
Cernika 11. rujna sukobio se kod Čakovca s Herbersleinom, gdje je doživio potpun poraz.
Podnoseći izvještaj o toj provali Herberstein je nesumnjivo višestruko pretjerivao navodeći da
je ispod osmanske vladavine oslobodio gotovo 300 sela, jer cijeli Cernički sandžak i Požeška
kotlina nisu tada imali toliko naselja. 12
Za potlačeno stanovništvo poraz osmanske vojske kod Čaklovca bio je znak za ustanak, koji
je planuo oko Bijele Stijene i Požege. Pobunjeni narod pod vodstvom hajduka i njihovih
vojvoda počeo je nesmiljeno progoniti i ubijali svoje age i begove. Medu njima osobito se

10
Horvat, Monumenta uscocchorum, I., p. 81.
11
Šišić, Acta Comitialia..., IV., p. 322-327. 167
12
Klaić, o.c., v., p. 515, 516.

150
isticao Lovro Ilić, koji je na junačkom megdanu, navodno, ubio požeškog sandžakbega i
pritom sam zaglavio. 13
I nakon povlačenja Herbersteinove vojske nije se u okolici Požege i Cenika pobunjeni narod
smirivao. Raspršeni u manje čete, ustanici su nastavili napadali manja turska uporišta i
posjede, a neki od njih plašeći se daljeg razvoja događaja i osvete osmanskih vlasti, prebjegli
su sa svojim obiteljima preko granice. Gotovo u isto vrijeme upali su senjski uskoci u Liku,
ali su ih Turci zaskočili i veći broj poubijali, pretrpjevši u okršaju i sami velike gubitke. 14
Vrativši se iz provale od Cernika, zaputio se general Herberstein u Sisak, gdje se 22. rujna
pridružio vojsci generala Ruprechta Eggenberga i Jurja Lenkovića. Istoga dana krenuo je
prema Petrinji kao prethodnica kapetan Danijel Frankol. Njemu u susret išao je iz Petrinje
Rustem-beg i upustio se u žestok okršaj, u kojem je bio smrtno ranjen. Kad je 23. rujna
Rustem-beg od zadobivene rane umro, napustila je osmanska posada Petrinju i Hrastovicu i
povukla se u Bosnu. U napuštenu Petrinju i Hrastovicu ušla je 24. rujna 1595. hrvatska i
kraljeva vojska i u njih odmah smjestila stalne posade. 15 Na prijedlog nadvojvode Ferdinanda
dio banske vojske, odnosno 200 vojnika, trebao je stalno boraviti u Petrinji, a grad opskrbiti
hranom i vojnim potrepštinama, što je i učinjeno. 16 Stvaranjem vojnog uporišta u Petrinji i
Hrastovici bila je učvršćena granica Hrvatske s Osmanskim Carstvom na Kupi i zaštićeno
Turopolje od provala i pljački turskih akindžija.
Nemiri u zapadnom dijelu Požeškog sandžaka nisu prestajali, a misao o skorom oslobođenju
zahvatila je i dio Vlaha. Početkom listopada došao je kriomice u Križevce episkop Vasilije i
zatražio od generala Herbersteina dopuštenje da se sa 40 Vlaha može nastaniti u Križevcima.
Prema njegovoj izjavi, život Vlaha postajao je zbog turskih nasilja sve teži i nepodnošljiviji,
jer ih Turci napadaju i progone kao uhode i doušnike. Episkop Vasilije imao je lijep stan u
manastiru Orahovici i dobar prihod koji se sastojao od nekoliko akči od svake vlaške kuće.
Pismom iz Varaždina 5. listopada 1595., izvijestio je o tome Herberstein nadvojvodu
Ferdinanda, koji je u odgovoru 15. listopada dao dopuštenje i povrh toga još i potporu. 17
Nadolaskom hladnijeg vremena, uzduž granice uglavnom je oružje mirovalo, osim što su
početkom studenoga iste godine uskoci upali duboko na prostor pod osmanskom vlašću,
smaknuli veći broj Turaka, zarobili ih 50 i oteli oko 500 glava krupne i sitne stoke. 18
Međutim, uspjehe na bojnom polju zasjenjivalo je pitanje izbora i postavljanja novoga bana
nakon ostavke Tome Erdody ja. To više što je 19. kolovoza 1595. kralj Rudolf imenovao
grofa Ivana Draškovića i zagrebačkog biskupa Gašpara Stankovečkoga kao banske
namjesnike i odredio Tomu Erdody ja, Ivana J6oa i Nikolu Istvanfyja da ih uvedu u bansku
dužnost. Njihovim imenovanjem na čelu Hrvatske bio je i dalje Toma Erdody kao ban u
ostavci, koju će kralj prihvatiti istom 30. rujna. 19 Kako novim banovima kralj nije predao
bansku zastavu i odredio plaću za uzdržavanje banske vojske, nisu ih hrvatski staleži ni
smatrali pravim banovima, niti su oni sami željeli da ih se pod takvim uvjetima uopće uvodi u
bansku dužnost. Naime, ako bi prihvatili takve
uvjete, oni su mogli obavljati samo upravni i sudački dio banske vlasti, dok bi zapovjedništvo
nad vojskom pripalo generalu Ruprechtu Eggenbergu, što je bilo nespojivo s državno-pravnim
položajem banske vlasti i ' posebnošću Hrvatske. Drukčije rečeno, za Hrvatsku je to značilo
pitanje političke opstojnosti i obranu zakonitih prava, koje se kralj obvezao poštivati. S
obzirom na to, sjednicu. Sabora 17. prosinca 1595. nisu

13
Švear, Ivan, Ogledalo Iliriuma, Zagreb 1839., p. 426, 427.
14
Horvat, Monumenta uscocchorum, I., p. 82.
15
Lopšić, Spomenici..., I., p. 196,197; Rattkay, o.c., p. 160; Krcselics, o.c., p. 302.
16
Lopšić, Spomenici..., I., p. 197-199,201.
17
Lopašić, o.c., Starine JAZU 19, p. 67, 68.
18
Horvat, Monumenta uscocchorum, I., p.86.
19
Šilić, Acta comitialia..., IV., p 327, 333.

151
sazvali imenovani banovi, nego župani Zagrebačke, Križevačke i Varaždinske županije.
Sazvani i okupljeni na taj način, staleži su odredili Petra Kaštelanovića i Melhiora Tompu da
u svojstvu saborskog izaslanstva odu u Graz i Beč nadvojvodi Ferdinandu i Matiji, potanko
im obrazlože stajališta Sabora i zamole ih neka nagovore kralja Rudolfa da Ivana Draškovića i
Gašpara Stankovečkoga imenuje pravim banovima u skladu s pravima Kraljevstva i starim
navadama.
Isto kao prije, Sabor je i tom prilikom iskazao svoju brižnost za obranu zemlje, pa je odredio
da svako kmetsko selište (dimnjak) opremi i pošalje jednog konjanika u Petrinju. Također i
svi plemići morali su tamo doći ili poslati naoružanog slugu. Ta bi vojska preko zime u
smjenama čuvala Petrinju, jer se govorkalo da će bosanski paša napasti i pokušati osvojiti
tvrđavu. Osim toga, uveden je i poseban porez za uzdržavanje vojske tijekom zimskih mjeseci
u Sisku, Gori, Brikiševini, Rečici i Dunarića Slapu. 20 Pred odlučnim držanjem Sabora kralj je
odustao od svoje namjere i odredio da se Ivan Drašković i Gašpar Stankovečki uvedu u
neokrnjenu bansku dužnost prema starom običaju, Hrvatska je tako osnvavla političku
pobjedu i obranila svoj državno-pravni položaj, po kraljevu nalogu sazvao je bivši ban Toma
Erdody Hrvatski sabor, koji se sastao 1l. siječnja 1596. u
Zagrebu. U prisutnosti kraljevih povjerenika Nikole Istvanfyja i Matije Bazarića, položio je
Ivan Drašković svečanu prisegu u župnoj crkvi sv. Marka, a biskup Stankovečki, zbog teške
bolesti, učinio je to u biskupskom dvoru. Novi banovi potvrdili su službu podbanu Stjepanu
Berislaviću, dok su staleži jednoglasno izabrali Ivana Keglevića na dužnost zemaljskog
kapetana i banova brata Petra Draškovića na dužnost zemaljskog blagajnika, koji će brinuti za
ubiranje poreza i drugih davanja, i od tih prihoda isplaćivati pješake i obavljati smotru
vojske. 21
Prevladavši političku krizu, pozornost hrvatske javnosti bila je opet okrenuta obrani zemlje
nastavku rata s Osmanskim Carstvom. Još uoči proljeća pažljivo su uskoci ispitivali
mogućnost kako preoteti Turcima Klis, što im je i uspjelo, uz pomoć Hrvata iz Dalmacije 6.
travnja 1596. 22 Gubitak Klisa iznenadio je Turke, ali su žurno okupili vojsku i odmah
započeli s opsadom grada. Opsjednutom Klisu pohitao je u pomoć Juraj Lenković s približno
I 000 vojnika, kojima se pridružilo i nekoliko stotina Hrvata pod vlašću Venecije. Svoju
pomoć obećali su Lenkoviću i Vlasi iz okolice, pa je 27. svibnja smjelo udario na osmansku
vojsku i natjerao je u bijeg. Želeći što prije stići s I hranom i streljivom u Klis, upao je
Lenković zbog izdaje Vlaha u zasjedu i doživio strahovit poraz. Tražeći spas u bijegu s bojišta
je i sam je bio teže ranjen, a više od 400 vojnika snašla je smrt. Među poginulima bili su
senjski biskup Antun de Dominis i tri splitska kanonika. Klisu više nije bilo spasa i 31.
svibnja 1596. Turci su ponovno zaposjeli tvrđavu. 23
Vijest o preotimanju Klisa Turcima inače se munjevito širila prostorima Hrvatske i njezinim
dijelovima pod osmanskom vladavinom, pa je plamen nemira opet zahvatio okolicu Požege.
Već 15. travnja napao je i ubio Vid Kovačević dizdaragu Ismaila u Vrhovcima i s omanjom
četom ovladao gradom. Saznavši za to, poslao je požeški sandžakbeg protiv Kovačevića
svoga sina Huseina, ali on pogine opsjedajući Vrhovce.
Tada sandžakbeg pode sam do Vrhovaca i čvrsto opkoli grad. Uvidjevši da zbog nestašice
hrane neće moći odoljeti poveo je Kovačić svoju četu iz grada na juriš i tako probio turski
obruč. Međutim, opkoljene sa svih strana premoćnijim snagama, u silovitom okršaju Turci ih
do posljednjeg sasijeku.

20
Idem, o.c., IV., p. 334-338.
21
Idem, o.c., IV., p. 339, 340.
22
Horvat, Monumenta uscocchorum, I., p. 84-103.
23
ldem,o.c., I., p. 112,115-117,120.

152
Kraće vrijeme zatim, negdje potkraj lipnja, potajno su ušli u Požegu hajduci s Franjom Ilićem
na čelu. Na ugovoreni znak hajduci su iznenada napali i poubijali dosta Turaka, opljačkali i
zapalili požešku varoš i natovareni plijenom zaputili se u Veliku. Kada su došli tamo, odmah
su napali Turke, ali im je bilo javljeno da iz Bosne u Požegu dolazi novi sandžakbeg s
velikom vojskom. Nato Ilić smjesta pode begu u susret i sukobi se s njim blizu Sulkovaca. U
kraćem okršaju Ilić je poginuo, njegova četa bila je razbijena, a sam beg dopao je rane u
nogu. 24 Novi sandžakbeg bio je Mustafa-beg, sin Mehmed-paše Pijale, koji se do tada nalazio
na dužnosti kliškog sandžakbega. Svojim premještajem nije bio zadovoljan i želio se vratiti u
Kliški sandžak. 25 Dokle je ostao na tom položaju nije jasno, jer se uskoro o njemu govori kao
o bosanskom sandžakbegu.
Za poraz pod Klisom smatrali su krajiški zapovjednici da bi trebalo odgovoriti napadom na
Kostajnicu. Posve isključen i daleko od tih dogovora i priprema, umro je 30. lipnja 1596.
zagrebački biskup Gašpar Stankovečki i na čelu Hrvatske ostane sam Ivan Drašković.
Okupljanje vojske bilo i je do tada završeno i 3. srpnja došao je ban Drašković u Petrinju.
Koji dan kasnije stigle su i krajiške čete generala Lenkovića i Herbersteina, kao i 1 000
konjanika poslanih od nadvojvode Ferdinanda. U dogovoru s Turcima poručivali su Vlasi
između Kupe i Une ban u i generalima da će prijeći na njihovu stranu i boriti se protiv
osmanske vojske. Obaviješten o tim porukama i razgovorima, ponudio je nadvojvoda
Ferdinand Vlasima prava i slobode i zatražio od Herbersteina i ostalih zapovjednika da se
prema njima odnose obazrivo. Nastupajući od Petrinje, stigla je 10. srpnja hrvatska i krajiška
vojska pred Kostajnicu, i na brdu zvanom Djed porazila združene snage Vlaha i Turaka. Iz
Banja Luke je tada hitno krenuo prema Kostajnici u pomoć Mustafa-beg Apardi, ali je dva
dana kasnije i on bio potučen. Procjenjujući stanje na bojištu, ban i generali su zaključili da za
opsadu grada nemaju dovoljno snaga niti hrane za vojsku, i da je zbog toga potrebno povući
se. To više što je u međuvremenu stigla vijest o dolasku jake vojske u Kostajnicu, koju
osobno vodi bosanski beglerbeg Ahmed-paša Hafiz. 26
Ahmed-paša očito je i čekao povlačenje vojske od Kostajnice i njezin razilazak i nije žurio s
napadom. Istom 14. rujna stigao je on do Petrinje i počeo opsadu tvrđave. U tvrđavi se
nalazila posada od 400 vojnika pod zapovjedništvom kapetana Danijela Frankola i Jurja
Brestovskog. Osmanski su topnici bez prestanka pucali na grad, a u predasima je vojska
izvodila juriše. Posada je hrabro odbijala napade i juriše, ali je postupno malaksavala i pitanje
je bilo dokle će izdržati. Hitno obaviješteni o napadu na Petrinju, krenuli su odmah s vojskom
ban Drašković i generali Lenković i Herberstein prema opsjednutom gradu i 19. rujna sastali
su se kod Bresta. Poslije kraćeg savjetovanja odlučili su povući se prema Sisku i ondje prijeći
Kupu da bi kod Petrinje zametnuli boj na otvorenom polju. Napuštanje tabora i pokret banske
i krajiške vojske shvatili su Turci kao uzmak, pa je Hodaverdi-beg s jakim snagama prešao
Kupu i dao se u potjeru. Međutim, u zgodan čas naglo su Drašković, Lenković i Herberstein
okrenuli svoju vojsku i u žestokom naletu strahovito potukli begove snage i nagerali ih u
Kupu. Zaplašen porazom Hodaverdi-bega, naredio je Ahmed-paša u noći od 19. na 20. rujna
povlačenje teških topova, komore i dijela vojske prema Kostajnici. Da bi štitio njihovu
odstupnicu i uredno se povukao, ostao je s odabranim snagama u taboru ispred Petrinje. U
jutro 20. rujna prešli su ban i generali preko pontonskog mosta Kupu kod Siska i žurno se
zaputili prema Petrinji.
Idući tako naišli su na osmanske predstraže kod Drenčine i razbili ih. Pred straže su javile
Ahmed-paši njihov dolazak da se postavi u bojni red. U silovitom sudaru između Drenčine i

24
Švear, o.c., p. 428, 429.
25
Tomić, J.H. , Grada za istoriju pokreta na Balkanu protiv Turaka krajem XVI i početkom XVII veka, Beograd
1933., knj.I.,p.172,183.
26
Lopošić, Spomenici..., I., p. 209-221; Rattkay, o.C., p. 167.170; Krcselics, o.c., p. 304.

153
Petrinje bile su pašine snage razbijene i prisiljene na povlačenje. Kad je to vidjela posada u
Petrinji, izjurila je iz tvrđave i oborila se na osmanske snage i paši nije više bilo spasa.
Njegovo povlačenje pretvorilo se tako u bezglavo bježanje i spašavanje golih
života. 27 Sjajnom obranom Petrinje 20. rujna 1596. bila je konačno zaustavljena i slomljena
osmanska najezda na Hrvatsku. Opstanak Hrvatske nije od tog vremena doista više bio upitan,
bez obzira što je ona u stoljetnom ratovanju s Osmanskim Carstvom bila svedena na ostatke
ostataka.
Svjestan upravo povijesne prekretnice u ratu s Osmanskim Carstvom, sazvao jeban Drašković
odmah sjednicu Hrvatskog sabora, koji se sastao 25. rujna 1596. u Zagrebu. Iskazujući svoje
raspoloženje u ozračju pobjede, staleži su izglasali da se vojvodi Jurju Brestovskom,
zastavniku Mihajlu Ivančiću i dvadesetosmorici članova posade, za junačko držanje u obrani
Petrinje isplati nagrada od 100 forinti. Za popravak i utvrđivanje Petrinje, Sabor je odredio da
se pošalje i dovoljan broj kmetova koji će od 10. listopada 15 dana besplatno raditi. 28
Sabor je zasjedao i 7. studenoga 1596., a povod sastajanja staleža bilo je kraljevo pismo da
Ivana Draškovića imenuje jedinim ban om, što su sabornici s odobravanjem prihvatili. Dobro
raspoloženje kvarilo je nasilničko ponašanje generala Herbereteina, ,koji je. sebi podložio
slobodne građane Varaždina i prisvojio posjede grofa Erdodyja i drugih plemića i nametnuo
im razna davanja. Poput njega, nasilnički se ponašala i njemačka posada u Varaždinu, koja je
sebi podvrgla posjede svih plemića u okolici grada, pa čak i sela kraljevskog namjesnika
Nikole Istvanfyja. Ustajući odlučno protiv toga, Sabor je zatražio od kralja Rudolfa neka
naredi Herbersteinu i njegovim strijelcima da ne krše stare slobode i povlastice, jer se nipošto
neće dalje podnašati nečuvena podređenost u Hrvatskom kraljevstvu. 29
Iako je ratovanje s Osmanskim Carstvom nastavljeno još punih deset godina, nisu u tom
razdoblju velike osmanske vojske napadale Hrvatsku, niti su provaljivale preko granice. Na
taj način pružila se Hrvatima prilika da umjesto obrambenog prijeđu u navalni rat. Razorne
provale u dubinu prostora u sastavu Osmanskog Carstva rastakale su osmansku vladavinu,
koja se na tim prostorima morala boriti za svoj opstanak. Već početkom studenoga 1596. upao
je general Juraj Lenković u Požeški sandžak, gdje je ognjem i mačem opustošio gotovo
200 sela i naselja ispalio Voćin. 30 Taj smjeli upad satro je osmansku vlast na tom prostoru i
pokrenuo pokoreno stanovništvo da i samo pridonese njezinu slabljenju. Jedva što su
posljedice Lenkovićeva upada bile uklonjene, provalio je početkom lipnja 1597. i križevački
kapetan Georg Laibacher u Požuški sandžak, opustošio okolicu Slatine, Orahovice i
Stupčanice, spalio sela Kusonje, Drabnik (pustara Drapmka) Cjepldlake te oteo 1 000 goveda,
od kojih se zbog loših putova polovica razbježala. Na povratku s četovanja pridružilo se
njegovoj i vojsci 17 Vlaha iz Cjepidlaka i Stupčanice, koji su sa sobom poveli 100 goveda i
400 glava sitne stoke. Nakon prelaska u Hrvatsku ti su Vlasi bili nastanjeni u Cirkveni i Sv.
Ivanu Žabno. 31
Prevođenje Vlaha preko granice i naseljavanja oko Križevaca potaknulo je i ostale da se
izbave osmanske vlasti, pa su počeli pozivati i nagovarati krajiške zapovjednike na novu
provalu u Slavoniju i osvajanje Virovitice. Uz ostalo, poručili su Vlasi iz Cjepidlaka da će
sami svladati : posade u Stupčanici i Dobroj Kući, ako Virovitica bude osvojena, a Turci će
tada biti prisiljeni sami napustiti prostor oko Sopja, Brezovice, Slatine, Mikleuša i Voćina. 32
Procjenjujući poruke i raspoloženje Vlaha kao vrlo pogodan trenutak da se s malo napora ..1
zada osmanskoj obrani težak udarac, poveli su ban Drašković i general Herberstein vojsku i'

27
Isthuanffy, o.c., Lib. XXX., p. 422, 423; Rattkay, o.C., p. 170-178; Krcselics, o.c., p. 304, 305. 171
28
Šišić, Acta comitialia..., IV., p. 352-354.
29
Idem, o.c., IV., p. 354-358.
30
Klaić, o.c., V., p. 539.
31
Lopašić,o.c.,Starine JAZU 19,p.68.
32
Idem, o.c., Starine JAZU 19, p. 69.

154
8. rujna 1597. utaborili se blizu Virovitice. Drugoga dana poslali su dvije čete vojnika da
izvedu Vlahe koji su željeli osloboditi se osmanske vladavine. Jedna od tih četa pod
zapovjedništvom Sigismunda Trautmansdorfa i Georga Laibachera udarila je na Slatinu,
razbila njezinu ; posadu i opustošila cijelo naselje. Predveče istoga dana čete su se vratile
vodeći sa sobom 1 700 Vlaha i 4 000 glava krupne i sitne stoke. 33
Te je Vlahe Herberstein naselio u okolici Rovišća na posjedu obitelji Držić (Ders), od kojih je
100 unovačio umjesto hrvatskih pješaka da služe za plaću. Za preostale trebalo je pribaviti
hranu kako ne bi preko zime umirali od gladi, pa je nadvojvoda Ferdinand zamolio Hrvatski
sabor neka odobri prikupljanje hrane, ističući pritom "dok se Vlasi ne nauče obrađivati
zemlju".
Nadvojvodino obrazloženje Saboru privlači naročitu pozornost, jer je u njegovu slojevitu
sadržaju bilo rečeno s kakvim će se sve poteškoćama suočavati hrvatska javnost ubuduće.
Unatoč općem stanju neimaštine, Sabor je ipak 20. listopada 1597. zaključio da se hrana
prikuplja za prehranu Vlaha, i odobrio popravak utvrde u Rovišću kamo bi se oni mogli
skloniti u slučaju napada osmanske vojske. 34
Na proljeće 1598. prebjeglo je preko granice u Hrvatsku još 500 Vlaha koji su se nastanili
između Koprivnice, Rasinje i Križevaca. 35 Sredinom lipnja došli su vlaški izaslanici generalu
Herbersteinu i ponudili predaju Kraljeve Velike i Pakraca, što mu se učinilo vrlo
primamljivim, jer bi tako mogao osvojiti cijeli Cernički i dio Požeškog sandžaka i podvrći
vlasti kralja Rudolfa. U pismu nadvojvotkinji Mariji zatražio je u tu svrhu novčanu pomoć
kako bi svoj plan mogao i mitom ostvariti.
Naseljavanje Vlaha imalo je i svoje protivnike, pa je u međuvremenu bila donesena odredba
da se oni više ne primaju. S tim u vezi obratio se Herberstein 23. lipnja 1598. nadvojvotkinji
da bi o toj odredbi valjalo ozbiljno razmisliti. Istina, Vlasi su nepouzdani i prevrtljivi, ali ih
sada ne bi trebalo ostavljati na cjedilu kad su odlučili prijeći na drugu stranu. Očito nesklon
Mađarima i Hrvatima, Herberstein dodaje da se ne može pravo osloniti ni na njih kad ih
neprijatelj nadjača, zaboravljajući pritom nedavnu obranu Petrinje i stotine bitaka koje su
Hrvati vodili s osmanskom vojskom. Inače, s Vlasima je sve već dogovoreno, da će svladati
turske posade i otvoriti vrata Kraljeve Velike i Pakraca čim se vojska približi. Te će tvrđave
Iako biti uzdržavati jer će ih Vlasi iz okolice opskrbljivati s dovoljno hrane. Ako ih se ne bude
moglo zadržati, prijeći će oko 1 060 Vlaha i tako će osmanska vojska izgubiti svoje najbolje
pješake i stražare koji su uvelike pripomogli širenju osmanske vlasti na tom prostoru. 36
Podržavajući Herbersteinov plan, zatražio je 1. srpnja nadvojvoda Ferdinand od kralja
Rudolfa deset tisuća forinti, a 2. srpnja odobrio generalu da se upusti u preseljenje Vlaha,
obećavši mu u to ime tisuću forinti i pomoćnu vojsku iz austrijskih pokrajina. U odgovoru
nadvojvodi 22. srpnja Herberstein je izvijestio daje opet imao razgovor s vlaškim
poslanstvom, koje ga je savjetovalo neka malo pričeka s napadom dok osmanske posade iz
gradova ne odu u pomoć opsjednutom Budimu. Poslije toga oni će namamiti preostale Turke
u zasjedu i predati generalu da ih sasiječe. Vlaha ima oko tisuću kuća koji žele prijeći na
drugu stranu, od kojih oko 1 200 dobrih strijelaca. Osim milosti i slobode koje će Vlasi dobiti,
Herberstein je obećao vojnu pomoć, uz uvjet predaje Kraljeve Velike i Pakraca. Za njihovu
predaju ponudio je nagradu od 2 000 talira, a prije odlaska darovao poslanicima 90 talira.
Prihvativši njihov savjet, vojna je tako bila odgođena za mjesec dana. Također, u dogovoru s
poslanicima trebao je Herberstein uhapsiti nekoliko vlaških glavara kako bi otklonio sumnje
osmanskih vlasti. 37

33
Idem, o.c., Starine JAZU 19, p. 69.
34
Šišić, Acta comitialia..., IV., p. 3.69; Lopšić, O.c., Starine JAZU 19, p. 69, 70, 78, 79.
35
Valvasor, o.c., IV., p. 128; Ortelius redivivus, p. 243.
36
Lopašić, Spomenici..., I., p. 266,267.
37
Idem, o.c., I., p- 267.

155
Od planova i dogovora generala Herbersteina s Vlasi ma, nije se, međutim, gotovo ništa
ostvarilo. Njegova zlobna primjedba o Hrvatima pokazala se krajnje nedoličnom, jer bez njih
zapravo nije ni mogao poći u ozbiljniju provalu. Tek sredinom rujna 1597. združena vojska
bana Draškovića, generala Lenkovića i Herbersteina, upala je u Cemički sandžak a da nije ni
pokušala napasti Kraljevu Veliku ili Pakrac. Dva dana kasnije ta je vojska razbila osmanske
snage blizu Cernika, osvojila i zapalila Cernik, opustošila njegovu okolicu i na povratku
povela oko 500 Vlaha. Ti su Vlasi su potom bili naseljeni oko Ivanića, kamo je ubrzo pristiglo
još 350 Vlaha. 38
Vrativši se iz Slavonije imao je general Lenković pune ruke posla goneći i suzbijajući
pljačkaške družine iz Bosne, koje su upadale i pustošile sela u okolici Karlovca. Prema
bilješci kroničara Vitezovića, u jednom takvom okršaju bio je 17. prosinca 1598. Lenković
kod Zvečaja razbijen i jedva se spasio sa četrdesetak svojih vojnika. 39
Provale i pustošenja na prostoru Cerničkog i zapadnom dijelu Požeškog sandžaka izazvale su
opće rasulo i osmanske vlasti nisu bile u stanju krenuti u protunapad. Za to vrijeme južno od
Save osmanska je vojska ozbiljno ugrožavala Karlovac, pa je ban Drašković u svibnju 1599.
upozorio kralja Rudolfa da bi za Hrvatsku granicu trebalo više brinuti jer nije isključeno da bi
Karlovac mogao i pasti. To prije što su Turci obnovili napušteni Drežnik i u njega smjestili
stalnu posadu. 40
Banova zabrinutost nije bila bez razloga, jer su osmanske vlasti osnivanjem Bihaćkog
sandžaka očito željele povećati pritisak na granici i zadavanjem manjih udaraca ostvariti
krupnije vojne uspjehe. Prateći uvijek s posebnom pozornošću vijesti o stanju na bojištu širom
Ugarske, oslanjajući se na hrvatsku vojsku pod zapovjedništvom bivšeg bana Tome Erdody
ja, kojeg je Sabor 26. travnja 1599. izabrao na dužnost zemljakog kapetana, 41 krenuo je
sredinom rujna general Herberstein u novu provalu. Na'stupajući zajedno preko Cerničkog
sandžaka upali su u Požešku kotlinu i zaputili se u Požegu. Njima se blizu Požege pridružio
narodni vojvoda Luka Senčević s 500 hajduka koji su s vojskom nahrupili u Požegu, zapalili
požešku varoš, razbili mjesne Turke i ubili kadiju i požeškog sandžakbega Mustaj (Mustafu) -
bega. Njihovom pomoću zarobio je Erdody veći broj odlučnijih Turaka i Mustaj-begova sina
Mustafu, te oplijenio i popalio svu požešku okolicu. Odmah zatim, natovareni plijenom i
robljem vratili su se Erdody i Herberstein preko granice, a Senčević se sa svojim hajducima
povukao u šume. Još dok su prolazili Cerničkim sandžakom obećao je Herberstein Vlasima da
će ih na povratku povesti sa sobom, ali kako se s Erdodyjem nije vraćao istim putem, poslao
je 2. listopada 1599. iz Ivanića četu od 300 vojnika koji su doveli 1 200 Vlaha i 3 000 komada
stoke iz sela Bogićevci, Medari, Dragalić, Kukavica, Borovac, Smrtić, Cage, Benkovac,
Bijela Stijena, Rogolje, Bršljanica, Drenovac, Pustosel, Rakovčani, Rasočka i Džaferaginci 42
u okolici Cernika i Pakraca, od kojih neka nisu potom ni obnavljana.
Nešto više od mjesec dana prije te provale zapalili su slavonski hajduci osječki most i razbili
osmansku vojsku, uništili gotovo tisuću kuća u okolici Valpova i natjerali takav strah u kosti
Turcima da su na samu vijest o dolasku carske vojske bježali glavom bez obzira. Očito dobro
obaviješten o tim zbivanjima, pisao je 9. kolovoza tajniku papinske države kardinalu Cintiju
Aldobrandiniju poslanik Hieronim Porzia iz Graza. 43 S obzirom na to nije isključeno da su
Erdody i Herberstein iskoristili taj trenutak i planirali provalu u Požešku kotlinu. O

38
Valvasor, o.c., IV., p. 128.
39
Vitezović, o.c., p. 177.
40
Lopašić, Spomenici..., I., p. 266, 269.
41
Šišić, Acta comitialia..., IV., p. 392.
42
Lopašić, o.c., Starine JAZU 19, p. 72; Šišić, Acta comitialia..., IV., p. 395; Švear, o.c., p. 433, 434.
43
Horvat, Karlo, Prilozi za hrvatsku povijest iz arhiva rimskih, Starine JAZU 34, Zagreb 1913., p. 142

156
posljedicama te provale, o nekoliko tisuća spaljenih kuća odakle je bio odnesen golemi plijen,
pisao je 27. prosinca 1599. Porzia kardinalu. 44
U općem metežu izazvanom razornim upadima graničarske vojske, napadima pobunjenog
naroda i pogibije sandžakbega i kadije u Požegi, provalio je 27. siječnja 1 600. koprivnički
kapetan Alban Grasswein do Slatine i napao u noći dok je sve spavalo. Nasmrt zaplašeni i
bunovni od sna, Turci su se očajnički branili po kućama i radije ginuli nego da budu
zarobljeni. Koristeći se prednošću iznenađenja, Grasswem je opljačkao i zapalio Slatinu,
zarobio tamošnjeg dizdara Murat-agu, opustošio okolicu Brezovice i Virovitice, orobio sela
Bistricu, Miljavce, Medince, Gornji Miholjac i Vukojevicu i oteo 1 500 goveda. 45
Velik uspjeh imala je i provala početkom svibnja, kad je ivanički kapetan Caspar Gleispach
uz pomoć vojske iz Petrinje upao u Cemički sandžak i odveo iz Kusonje, Dereze,
Grahovljana, Kričke, Bobara, Šumetlice, Bukovlja, Cikota i Prgomelja 828 Vlaha, od kojih
309 sposobnih za oružje. Skoro polovicu uzeo je Gleispach na službu u Ivaniću, a preostali
Vlasi nastanili su se u okolici Ivanića i kod rodbine oko Rovišća, gdje su osnovali selo
Prgomelje.
Sredinom svibnja upala je također vojska iz Križevaca do Voćina radi pljačke i paleža okolnih
sela. Dolazak te vojske nije prošao nezapaženo, pa su Turci iz Brezovice, Slatine, Mikleuša i
Orahovice brzo okupili svoje snage i u dva navrata okušali ratnu sreću, ali su oba puta bili
suzbijeni, izgubivši navodno 30 ljudi. Javljajući 2. lipnja 1600. nadvojvodi Ferdinandu o
provalama vojske iz Ivanića i Križevaca preko granice, pisao je general Herberstein da je
osmanska vojska u tim okršajima imala 114 poginulih. 46
Vjerojatno da su i te provale bile usko povezane s ustankom hrvatskog stanovništva na čelu s
hajdučkim vojvodama Matom i Markom Lapsanovićem, koji su svladali osmanske posade i
popalili Bijelu Stijenu, Pakrac, Gradišku, Brod i Drenovac. Da spriječi dalje širenje ustanka,
napao je požeški sandžakbeg Hasan ustanike kraj Kobaša i razbio ih, a Lapsanovići sa svojim
družinama povuku se u šume odakle nastave četovanje širom Slavonije i Srijema. Vrativši se
nakon toga u Požegu, počeo je Hasan-beg surovo kažnjavati pobunjeni narod i da ga što više
zaplaši dao je franjevačkog gvardijana iz Velike nabiti na kolac. 47
Na prevođenje Vlaha preko granice i njihovo naseljavanje oko Ivanića, Križevaca, Koprivnice
i drugih mjesta, u početku su hrvatski staleži i javnost gledali vrlo blagonaklono, videći u
tome čin kršćanske solidarnosti i spas od osmanske vladavine. Uostalom, i dotok novog
stanovništva na opustjele posjede bio je dobro došao, kako zbog jačanja materijalne osnove
tako i povećanja javnih prihoda plaćanjem poreza i drugih davanja, kao i doprinosa u obrani
od napada osmanske vojske. Hrvatska je vlastela, na čijim su posjedima Vlasi dobili
gostoprimstvo i mjesto stalnog boravka, očekivala da će s njima uspostaviti takve odnose koji
neće krnjiti ili čak potirati njezina feudalna prava, a još manje da se na njih ne bi odnosili
hrvatski zakoni. Međutim, suprotno od toga, ubrzo je postalo jasno da general Herberstein
ima s Vlasima posve druge i vrlo pogubne namjere, koje će Hrvatsku gospodarski i politički
slabiti iznutra. Kao prvo, upotrijebiti Vlahe protiv Hrvata i od ostataka Hrvatske izdvojiti dio
na kojem neće vladati ban nego general. Drukčije rečeno, podvrći Vlahe isključivo vojnim
vlastima i tako ih izuzeti ispod zakona Hrvatske na čijem su prostoru naseljeni. Podršku u
tome davali su Herbersteinu štajerski staleži, Ratno vijeće u Grazu i nadvojvoda Ferdinand
kao vrhovni poglavar Hrvatske i Slavonske granice, pa je suprotstavljanje toj nakani i
odustajanje od nje bilo bez izgleda za hrvatske staleže, unatoč bezočnom gaženju legitimnih
prava Hrvatske i njezine državno-pravne posebnosti. Po prirodi same stvari, provođenje te
namjere značilo je završno drobljenje Hrvatske i njezino sužavanje na Varaždinsku i ostatak

44
Idem, o.c., Starine JAZU 34, p. 143.
45
Lopašić, o.c., Starine JAZU 19, p. 72.
46
Idem, o.c., Starine JAZU 19, p. 72, 73.
47
Švear.o.c..p.437. 175

157
Zagrebačke i Križevačke županije. Ali ne samo to, nego i njezino političko podvrgavanje
dugoročnim interesima Bečkog dvora, u kojima će Hrvati na vlastitom životnom prostoru
postati neravnopravni prema Vlasima i doseljenicima iz austrijskih pokrajina. Na taj način
bila je Hrvatska suočena s novom opasnošću koja će je rastakati iznutra i slabiti u obrani
njene političke i državne posebnosti. Uspostavljanjem takvih odnosa i u stalnom procjepu
ratovanja s Osmanskim Carstvom, ogledala se politička, gospodarska i kulturna stvarnost
Hrvatske na prijelazu u 17. stoljeće, koja od tog vremena, zapravo, čini polazište i bitnu
odrednicu poimanja povijesne zbilje hrvatskog naroda na njegovu mukotrpnom
prevladavanju razuđenosti svoga bića do izrastanja u suvremenu europsku naciju.
Kraće vrijeme od preseljavanja prvih skupina Vlaha, već početkom srpnja 1599. zatražio je
zagrebački biskup Nikola Stepanić Selnički od kralja Rudolfa neka Vlasima ne daje nikakve
slobode i povlastice, i zabrani generalu Herbersteinu miješati se u dogovore s Vlasima na
biskupovim posjedima Ivanić i Križ. To više što nadvojvoda Ferdinand želi Vlahe osloboditi
svih poreza i davanja bez obzira na pravo vlasnika posjeda. Pismom od 12. srpnja pozvao je
kralj nadvojvodu Ferdinanda neka udovolji biskupovu zahtjevu i prepusti njemu dogovor s
Vlasima. U odgovoru 7. rujna izvijestio je nadvojvoda kralja Rudolfa da se Vlasi oko Ivanića
ne mogu podložiti zagrebačkom biskupu, jer im je zajamčena sloboda uz obvezu ratovanja
protiv Turaka. 48
Obrazloženje nadvojvode Ferdinanda značilo je stvaranje nepremostiva jaza između Hrvata i
Vlaha, odnosno starosjedilaca i doseljenika, koji će postati slijepo oruđe u rukama Bečkoga
dvora. Premda su Hrvati stoljećima ratovali s Osmanskim Carstvom, nitko im zato nije jamčio
posebna prava i slobodu i stavljao ih u povlašteni položaj. Za razliku od Vlaha, Hrvati su
živjeli na svojoj zemlji i ona je bila njihova domovina. Mukotrpno su je branili i ginuli za nju,
duboko svjesni gotovo tisućgodišnjega političkog, kulturnog i duhovnog naslijeđa svojih
predaka. U njima je bilo živo sjećanje na stotine bitaka s osmanskom vojskom, ali neugasiva
vjera i nada da će se jednom ipak vratiti na svoje izgubljene prostore. Prema općim
značajkama bio je to cijeli svijet za sebe u sklopu srednjoeuropskog civilizacijskog kruga, čije
su povijesne, životne i duhovne razlike s doseljenim Vlasima doista bile goleme. Svojim
postupcima vojne su vlasti, sukladno interesima Bečkog dvora, podizale još veći zid između
Hrvata i Vlaha, umjesto razvijanja osjećaja pripadnosti zemlji koja ih je prihvatila, kako bi
postupno i sami postajali baštinici ukupnog naslijeđa te zemlje i hrvatskoga naroda s kojima
ih je vezala povijesna sudbina. Vjerojatno po nalogu nadvojvode Ferdinanda, preveli su u
proljeće 1599. ban Drašković i general Lenković preko granice i 325 Vlaha iz Udbine i
naselili ih u Gomirju i okolici. Zajedno s njima došli su i kaluderi, koji su u Gomirju osnovali
manastir. Posjed Gomirje s okolicom baštinili su Zrinski od Frankapana, pa je potkraj ožujka
1601. knez Juraj Zrinski pisao nadvojvodi Ferdinandu da mu podloži te Vlahe, koji su uopće
bez njegova znanja i odobrenja naseljeni, i priznaju ga tako svojim vlastelinom. Pravo na
Gomirje isticao je također knez Juraj Frankapan Tržački, zbog čega je 8. svibnja general
Lenković tražio od nadvojvode Ferdinanda neka knezu zabrani smetati Vlahe i braniti im
uživanje zemlje u Gomirju. Iznoseći jasno mišljenje o tome, javio je 4. listopada 1601.
nadvojvoda Ferdinand Jurju Zrinskom, da ne može ni njemu niti knezu Jurju Tržačkom
podložiti Vlahe u Gomirju jer im je obećana sloboda kao i ostalim Vlasima. 49 Prema datom
obrazloženju uzaludni su bili dalji pokušaji da se ta odluka promijeni ili makar djelomično
ublaži. 50 Držeći se vrlo čvrsto te odluke, zapravo je nadvojvoda Ferdinand branio načelo da
Vlasi pripadaju Vojnoj granici koja ne podliježe banskoj vlasti, kao ni zakonima koje donosi
Hrvatski sabor. Bolje i nedvosmisleno rečeno, Vlasi žive na hrvatskom prostoru ali ne
podliježu i ne priznaju vlast hrvatskog bana i zakona koje donosi Hrvatski sabor. Što se tim

48
Lopašić, Spomenici..., I., p. 269-273.
49
Idem, o.c., I., p. 293, 296, 306, 308.
50
Idem, o.c., I., p. 312,313,315,323-326,329.

158
načelom nasilno poricala državno-pravna posebnost Hrvatske nije ni malo brinulo nadvojvodu
Ferdinanda, a još manje što će tako stvoreni odnosi imati dalekosežne povijesne posljedice.
Usporedo s rečenim događajima, na granici su povremeno vodeni manji okršaji koji nisu imali
težih posljedica. Tako je 25. rujna 1600. Safer-beg iz Bihaća prešao Kupu s približno 300
konjanika i upao u Turopolje, odakle se pred naletom banske vojske i Petra Erdody ja morao
povući neobavljena posla. 51 Nasuprot tome, na glavnom ratištu južne Ugarske ostvarila je
osmanska vojska krupnu pobjedu. Vezir Ibrahim-paša osvojio je 20. listopada 1600. Kanizsu,
gdje je odmah bio osnovan novi beglerbegluk, u čijem sastavu se našao i Požeški sandžak. U
učvršćivanju osvojenog i jačanju obrane, prošle su cijela 160 I. i dio 1602. godine, uglavnom,
bez ratnih djelovanja. Obostrani prekid mira uslijedio je potkraj kolovoza i početkom rujna
iste godine, kad je Safer-beg s jakim snagama prešao Kupu i opustošio Rečicu kod
Karlovca. 52 Samo koji dan iza toga upala je krajiška vojska u Požešku kotlinu, opustošila
ispalila 14 sela. 53 Isto tako, početkom travnja 1603. pošao je koprivnički kapetan Jakov
Grasswein pokraj Đurđevca na četovanje u Požeški sandžak, ali je između Virovitice i
Brezovice nabasao na Tatare koji su naprosto sasjekli njegove vojnike, a njega živa uhvatili.
Jaki tatarski odredi došli su inače u pomoć osmanskoj vojsci da bi iznenadnim provalama
zadali što jači udarac krajiškoj obrani na sjeveru Hrvatske i zapadnom dijelu Ugarske.
Prešavši Dravu, Tatari su također krenuli u pljačku, da bi nakon uništenja Grassweinove čete
opustošili sva sela od Koprivnice do Vinice, opljačkali i spalili Rasinju i onda udarili na
Varaždin. Zahvaljujući ban u Draškoviću i brzom pokretu njegove vojske, grad i njegovo
podgrađe bili su obranjeni. Slično tome, Tatari su bili prisiljeni na uzmak i od Križevaca, a
nije im uspjela ni opsada Gušćerovca, kojeg su branili Juraj Keglević i Baltazar Vragović.
Ništa bolje nisu prošli Tatari ni u Međimurju, gdje ih je potukao knez Juraj Zrinski. 54 Da se
osvete za Grassweinov poraz i pljačke i paleže Tatara, potkraj rujna 1603. upali su ban
Drašković i novi zapovjednik Slavonske granice general Sigismund Friedrich Trautmansdorf
do Požege. Još dok su nastupali preko Cerničkog sandžaka prema Požegi, kod Dobre Kuće
pridružio im se Mato Lapsanović sa svojim hajducima, koji su prije toga porobili i popalili
Pakrac, Trojeglavu i Kamensku. Po dolasku u Požegu zapalili su varoš i okolna sela, satrli
plodine i dozrelo žito na poljima. Prije toga imao je Lapsanović okršaj s Hasan-pašinim sinom
Mujom blizu Breslovca, kojeg je razbio i zarobio i navodno nabio na kolac. Žureći odatle u
Požegu da uhvati i Hasan-pašu, s neke zapaljene kuće poklopila ga je greda i ubila. Saznavši
za smrt svoga vojvode, provalila je Lapsanovićeva družina u požeški grad, uhvatila pašu i
strmoglavila ga u ponor. 55
Iduće 1604. godine upale su 7. lipnja jake akindžijske snage iz Bosne u Hrvatsko primorje,
pljačkajući i paleći sela u Vinodolu. Uz pristiglu pomoć iz Karlovca, Turcima su na povratku
s pljačke senjski uskoci postavili zasjedu, većinu sasjekli i oteli je sav plijen. Da se još više
osvete za tu provalu, doplovili su uskoci na svojim brodovima do Šibenika, upali na prostore
pod osmanskom vlašću i oteli oko deset tisuća krupne i sitne stoke. Prevozeći tako velik
plijen, napala je Venecija uskoke i otela im gotovo sve što su ugrabili.56 Povremeni napadi
osmanske vojske očekivali su preko zime, pa je Sabor 9. studenoga 1604. ovlastio bana
Draškovića da u slučaju potrebe odmah pozove vojsku u svoj tabor, u koji će Zagrebačka i
Križevačka županija od svakih deset kmetskih kuća poslati jednog strijelca, a od dvadeset
kuća jednog konjanika. Tu je odluku Sabor 13. siječnja 1605. proširio i na Varaždinsku
županiju, odredivši pritom da u krajnjoj nuždi pod prijetnjom kazne u banov tabor moraju

51
Idem, o.c., I., p. 275.
52
HDA Zagreb, Protocolla generalium regni congregationum, sv. II., 1601-1635., p. 16,21,23.
53
Horvat, o.c., Slarine JAZU 34, p. 150.
54
Rattkay,o.c.,p.179;Krcselics,0.c.,p.319.
55
Ivić, o.c., Starine JAZU 35, p. 354, 355; Švear, o.c., p.439.
56
Rački, Franjo, Priog za poviest hrvatskih uskoka, Starine JAZU 9, Zagreb 1877., p. 201.

159
doći svi velikaši i plemići, i da se sigurnosti radi i preko zime drži stalna vojska od 400
vojnika. 57
Ozbiljna opasnost zaprijetila je tada Hrvatskoj od ustanka Istvana Bocskaya u Erdelju i dijelu
Ugarske, koji se priklonio Osmanskom Carstvu i od bana Draškovića zatražio da ga prizna
svojim kraljem. Kad je Drašković to odbio, poslao je Bocskai svoju vojsku na Dravu, kojoj su
se pridružili Turci i Tatari. Da bi predusreo takav razvoj događaja, sastao se 18. listopada
1605. Sabor u Krapini i zaključio da u roku od šest dana u banov tabor kod sela Šemovca
moraju doći svi velikaši i plemići, kamo će svakih 5 kuća poslati jednog pješaka, a svakih 20 i
kuća jednog konjanika. Za svaki slučaj određeno je također da uz Kupu uvijek ima dovoljno
vojske pod zapovjedništvom grofa Petra Erdodyja, koja će spriječiti napad osmanske vojske
iz Bosne. 58 Provedene mjere opreza odvratile su drugu stranu od napada, i Hrvatska je tako
bila pošteđena većih iskušenja.
Dugotrajno ratovanje sve je više iscrpljivalo Osmansko Carstvo i nije bilo stvarnih izgleda za
uspjeh njegova daljeg širenja prema zapadu. Materijalni položaj vojnih i vladajućih slojeva
osmanskog društva stalno se pogoršavao, jer je vođenje rata tražilo goleme novčane rashode,
do kojih je osmanska vlast dolazila sustavnim kvarenjem novca.
Dobar novac povlačio se iz opticaja, a od oke srebra umjesto 500 kovalo se 1 000 akči. 59
Već krajem 16. stoljeća vrijedio je dukat (filur) 130 a pijaster 80 akti, da bi vrijednost dukata
ubrzo porasla na 160, a pijastra na 110 akči. 60 To je stanje uvelike pogoršavao i rat s
Perzijom, pa je sultan Ahmed I. bio prisiljen okončati iscrpljujuće ratovanje s carem i kraljem
Rudolfom II., odnosno, protiv Hrvatske i Ugarske. Poslije dugih pregovaranja, polazeći od
načela tko što posjeduje neka i zadrti (uti possidetis) napokon je II. studenoga 1606. na utoku
rijeke Zsitve u Dunav blizu Komarma bio sklopljen mir na dvadeset godina, koji će stupiti na
snagu 1. siječnja iduće godine. Prema mirovnom ugovoru, Osmansko je Carstvo priznalo
Hrvatskoj pravo na tvrđave Petlinju, Čazmu, Moslavinu, Gore i Hrastovicu, zapravo, granicu
uspostavljenu oružjem. Ubuduće car više neće plaćati godišnji danak, nego će jednom
zauvijek poslati sultanu dar od 200 000 forinti. Uzduž granice zabranjuju se provale, pljačke,
pustošenja i gradnja novih tvrđava, osim popravaka i obnavljanja postojećih tvrđava i
utvrda. 61
Prema općim značajkama bio je to doista pravi mir sklopljen s Osmanskim Carstvom, jer su
do tada osmanske vlasti samo pristajale i "dozvoljavale" primirja, namećući pritom drugoj
strani vrlo teške uvjete. Tim je mirom konačno bila uspostavljena ravnoteža sila i Osmansko
Carstvo, razdirano iznutra, nije više imalo snage zaustaviti budući razvoj događaja i usmjeriti
ga u svoju korist. Granica između Hrvatske i Osmanskog Carstva sa širokim pojasom
opustjelog prostora i ničije zemlje, nije se potom mijenjala do kraja osmanske vladavine.

57
Šišić, Acta comitialia..., IV., p.454-457.
58
ldem, o.c., IV., p. 462, 463.
59
Stojanović, Ljubomir, Stari srpski zapisi i natpisi, Beograd 1923., No 967; Laszlofalvi Velics, Antal,
Magyarorszaga torok kincstari defterek, Budapest 1890.,I.,p.457.
60
Hammer, o.c., III., p. 378, 782.
61
Corpus iuris Hungarici, Tymaviae 1751., p. 649.

160
RAZARANJE NASELJA, ODVOĐENJE I
RASELJAVANJE STANOVNIŠTVA

Širenju osmanske vlasti uvijek su prethodili upadi i napadi lakog konjaništva turskih
akindžija, koji su iznenadnim napadima uništavali materijalna dobra, hvatali ljude, osobito
žene i djecu, i odvodili ih u roblje. Sve što su mogli ponijeti kao plijen nosili su sa sobom, a
nepokretna dobra palili i uništavali. Isto tako uništavali su i duhovni identitet stanovništva na
prostoru kojeg su željeli osvojiti i priključiti osmanskoj državi. Među prvima na udaru bile su
crkve i samostani, gdje se nalazilo dosta toga što se moglo oteti i opljačkati. Na taj su način
gospodarski i demografski satirali i upropaštavali protivničku stranu i slabili njezinu otpornu
snagu. Bio je to ujedno i nerazdvojan dio vojne doktrine osmanske države, čiji su izdaci za
"trkače i palikuće" bili neznatni, jer su oni pod zapovjedništvom svojih vojvoda, aga i begova
uglavnom živjeli od pljačke i prodaje zarobljenih osoba. Feudalni poredak u Hrvatskoj i Bosni
nije bio u stanju oduprijeti se takvom načinu ratovanja ako nisu pokretane veće vojne koje su
stajale mnogo novca, i čiji su ishodi više ili manje bili vrlo upitni.
Iza upada i provala akindžija svuda je ostajala prava pustoš, a preostalom stanovništvu
utjerivan je takav strah da je, natjerano u očaj, samo napuštalo svoje kuće i kućišta i bježalo u
sigurnije krajeve. Ovisno o jačanju i širenju osmanske države, raseljavanje stanovništva
započelo je već prvih godina 15. stoljeća, da bi nakon toga postalo sve učestalije. Istina, u
povijesnim izvorima o tome ima malo podataka, ali se pouzdano zna daje 1415. u istočnom
dijelu Vukovske županije bilo dosta pravoslavaca doseljenih iz zapadne Srbije i Mačve, od
kojih su neki prešli na katoličku vjeru. 1 Isto tako, pod stalnim pritiskom turskih napada na
Bosnu, preseljavalo je stanovništvo između toka Drine i Bosne, zatim Usore i doline Lašve
sjeverno od Save, među kojim je bilo i plemićkih obitelji. 2 U tom pogledu važna je isprava
požeškog župana Ladislava Tamasija iz 1437., u kojoj se kaže da između Save i Dunava u
Srijemu, osim katolika i pravoslavnih Srba, žive bosanski heretici i husiti, točnije krstjani,
koje apostolski vikar Jakov de Marchia obraća na rimokatoličku vjeru. Zajedno s katolicima i
pravoslavnim Srbima, Bosanci je također nalaze i na lijevoj strani Dunava u Bačkoj. 3 O
prelasku stanovništva iz Bosne sjeverno od Save, svjedoči i naziv mjesta Bošnjaci, koje se u
izvorima spominje već 1476. godine. 4
Nakon pada Bosne i osnivanja Jajačke i Srebreničke banovine, bili su napadi osmanske vojske
usmjereni prema jugu Hrvatske, odakle je stanovništvo bježalo u primorske gradove i otoke
pod vlašću Venecije. Razaranje Modruša i okolice i strahovit poraz hrvatske vojske na
Krbavskom polju 1493. otvorili su Turcima slobodan put, ne samo u Korušku i Kranjsku,
nego i sjeverno od Save. Ni godinu dana od teških gubitaka na Krbavskom polju i odvođenja
mnoštva stanovništva u roblje, akindžije su 1494. opustošile i popalile gotovo polovicu svih
naseljenih mjesta u okolici Požege, Virovitice i dijela Vukovske županije. 5 Sve učestaliji
napadi od 1496. do 1499. u zaleđu Trogira, Šibenika, Skradina, Ostrovice, Knina i Zadra,
završavali su odvode njem većih skupina stanovnika i brojne sitne i krupne stoke. Prema
venecijanskom izvoru, bosanski su Turci 1499. pohvatali i odveli iz Krbave gotovo 3 000
ljudi, a u okolici Zadra 674 odrasla muškarca i 314 žena i djece te otjerali čak 37 987 komada

1
MOL, Budapest, D1.10 307, 10 312.
2
AHAZU, Zagreb, D-IX-44.
3
Fermendžin, o.c.,159.
4
Csanki, Deszo, Magyarorszag tortenelmi a Hunyadiak koraban, Budapest 1894., p.297.
5
Admaček-Kampuš, o.c., p.3-6.

161
sitne i krupne stoke. 6 Broj otjerane stoke svakako je pretjeran, jer je teško i povjerovati da je
na tom prostoru uopće i bilo toliko stoke. Iste godine krajem kolovoza upali su Turci preko
Hrvatske i Krasa il Furlaniju, odakle su odveli oko deset tisuća muškaraca, žena i djece. 7
Poslije kraćeg zatišja, upale su 1501. akindžije iz Bosne opet preko Save u Vukovsku i
Požešku županiju, rušeći i paleći sve pred sobom. Na njihov napad odgovorili su krupni
velikaši pod vodstvom Jurja Kaniškog protunapadom i odbacili ih preko Save. 8 Potkraj
vladavine sultana Bajezida II. akindžije su žestoko nasrtale na granična područja, ili su
duboko upadale na područje juga Hrvatske. Između ostalog, 22. kolovoza 1511. stigli su
"trkači i palikuće" do Modruša, Ozlja i Dubovca, gdje su spalili cijela sela, crkve, žito i sijeno
na poljima. U nekoj spilji kod Ozlja, kamo se narod sklanjao, uhvatili su 300 ljudi i odveli ih
u roblje. 9
Osvajanjem cijele Usore u Bosni 1512. krenule su akindžije ponovno preko Save, pustošeći i
uništavajući ognjem i mačem slavonsku Posavinu sve do utoka Une u Savu. 10 Stupanjem na
prijestolje sultana Sulejmana I. 1520. i usmjeravanjem osvajačke politike prema zapadu,
sudbina Hrvatske i Ugarske približavala se završnom činu drame. Padom Beograda 1521. bio
je izgubljen istočni dio Srijema, a osvajanjem Knina 1522. Lici i Krbavi nije više bilo spasa.
Zastrašeno razaranjem osmanske vojske, bježalo je stanovništvo iz Srijema preko Dunava, a
na jugu Hrvatske obuzeto beznađem spremalo se na seobu. Na molbu Franje Batthyanyja,
odobrio je 17. svibnja 1524. kralj Ludovik II. da na njegove posjede Enying i Battyan u
županijama Veszprem i Fejer mogu preseliti Hrvati sa ženama i djecom, čije su kuće i posjede
uništili Turci i nemaju više nikakvih uvjeta za život. 11 U odnosu na njihovu postojbinu ti su
posjedi bili udaljeni oko 600 km, odakle nije bilo povratka. Dapače, širenjem osmanske vlasti
morali su i odatle seliti i bježati još dalje.
Uoči proljeća 1525. napali su Turci iz Skradina grad Bag bana Ivana Karlovića, oplijenili ga i
zapalili te zarobili oko 300 ljudi. Nastavljajući vojno djelovanje upali su zatim u Vinodol i
okolicu Bakra, gdje su počinili mnogo štete i zarobili veći broj ljudi. Bježeći pred Turcima
sklanjalo se stanovništvo iz Primorja na otok Krk, dok je 500 ljudi s obiteljima prešlo preko
Jadranskog mora u Italiju i nastanilo se u Markama, Abruzzima i Apuliji, 12 odakle također
nije bilo povratka. Cijelo Primorje od Senja do Obrovca bilo je tako pretvoreno u pustoš.
Prodor osmanske vojske pod vodstvom sultana Sulejmana do Osijeka 1526. jednostavno je
satro stanovništvo i naselja na desnoj strani Dunava i Drave, a poraz na Mohačkom polju
označio je kraj državne zajednice između Hrvatske i Ugarske i najavio opću propast i
uništenje dijelova Hrvatske kakvi nisu zabilježeni nigdje na europskom prostoru. Tražeći spas
u bijegu od osvajača, tisuće i tisuće stanovnika odlazilo je preko Dunava i Drave i rasipalo se
širom južne Ugarske. Nekad veća trgovišta i dobro naseljeni gradovi netragom su nestali, dok
su manja naselja pretvorena u prah pepeo izbrisana s lica zemlje. Primjera radi, od trgovišta
na ušću Drave u Dunav zvanog Ušće Drave (Drazaad, Dravaszaj) s 92 porezovne kuće 1469.,
nije ostalo ništa. Isto tako propalo je i trgovište Aljmaš sa 198 porezovnih kuća, koje će nakon
obnove pod osmanskom vlašću imati 1579. samo četrdesetak kuća. 13 Osvajanjem Udbine
1527., a 1528. Jajca i Banja Luke, izbili su Turci na Unu i do 1565. uništili većinu naselja

6
Sanuto, I Diarii, T.I., p. 943.
7
ldem, o.c., T.I., p. 996.
8
lsthuanffy, o.c., Lib.IV., p. 31.
9
Thalloczy-Hodinka, o.c., I., p. 24, 25.
10
lsthuanffy, o.c., Lib. IV., p. 38.
11
Thalloczy,Hodinka, O.C., I., p. 327, 328.
12
Sanudo, Marin, Odnošaji skupnovlade mletačke prema južnim Slavenom, Arkiv za povjesnicu jugoslavensku,
Vili., p.196.
13
Mažuran, Porezni popis grada i vlastelinstva Osijek i njegove okolice 1469. godine, Starine JAZU 58, Zagreb
1980., p. 158-162; Livai Pojega mufassal tahrir defteri, Ba6bakanlik Ar6ivi, Istanbul, Tapu defeter 672, Fol.
10/146, 147.

162
između Une, Mrežnice, Korane, Kupe i Save. Podizanjem drvenog kaštela 1530. na lijevoj
strani Save u Kobašu, osmanske su vojskovođe neposredno ugrozile i srednji dio Slavonije.
Sredinom srpnja iste godine akindžije su ognjem i mačem opustošile okolicu Orahovice sve
do Mikleuša, odakle se stanovništvo razbježalo zauvijek napustilo svoja staništa. Nekoliko
mjeseci kasnije opustošile su akindžije okolicu Bijele Stijene i odvele navodno deset tisuća
ljudi. 14
Na povratku ispod Kiszega (Koszeg) 1532. prepustio je sultan Sulejman cijeli prostor između
Save i Drave na milost i nemilost svojih akindžija sve do rijeke Bosuta. Munjevitim napadom
osmanske vojske 1536. bio je izgubljen istočni i središnji dio Slavonije, čije stanovništvo
masovno odlazi prema zapadu preko Drave u Južnu Ugarsku. Manji dio stanovništva koji nije
uspio pobjeći bio je prepušten vlastitoj sudbini. U osvajačkim pohodima od 1542. do 1552.
uništila je osmanska vojska većinu naselja, osobito u okolici Orahovice, Voćina, Slatine,
Virovitice, Sirača, Podborja (Daruvara), Pakraca, Kutine, Kraljeve Velike i Čazme. Na tom
prostoru jedva da je bilo pošteđeno ijedno naselje, a starosjedilački živalj bio je naprosto
iskorijenjen. Nastavljanjem vojnog djelovanja južno od Save između Une i Kupe, uništavanje
materijalnih dobara, razaranje naselja i odvođenje ljudi, nije prestajalo do poraza pod Siskom
1593. i zaustavljanja osmanske najezde osvajanjem Petrinje 1595. godine.
U stoljetnoj i surovoj borbi za opstanak s golemim i moćnim Osmanskim Carstvom, Hrvatska
je izgubila tri četvrtine svoga etničkog i državnog prostora. Što je sve za to vrijeme bilo
uništeno i razoreno i koji su bili ljudski i materijalni gubici, nema pouzdanih podataka, niti se
itko od povjesničara u Hrvatskoj uopće bavio tim pitanjima. Međutim, na temelju povijesne
topografije i popisa crkvenih župa i posjeda uoči osmanske najezde, moguće je makar
približno utvrditi veličinu tragedije koja je tada zadesila Hrvatsku i hrvatski narod.
Prema tim izvorima, od Iloka, Tovarnika i Nijemaca do Kraljeve Velike, rijeke Česme i
Virovitice, bilo je prije 1526. više od 3 000 gradova, gradića, trgovišta, tvrđava, utvrda, sela i
naselja. 15 Na tom prostoru nalazilo se i oko 350 većih i manjih crkava i 20 samostana muških
i ženskih vjerskih redova. 16 Ako se tome pribroje takva naselja južno od Save, točnije između
toka Vrbasa, Une, Kupe, Korane i Mrežnice, zatim Like i Krbave i dijela Hrvatskog primorja,
okolice Knina i Skradina, ukupan broj naseljenih mjesta iznosio je oko 4 000, a broj crkava i
samostana svakako više od pet stotina. Što je zapravo od toga ostalo nakon završetka
osvajačkih ratova i priključenja Osmanskom Carstvu na sjeveru Hrvatske između Save i
Drave, svjedoči i govori turski popis Srijemskog i Požeškog sandžaka iz 1574., odnosno,
1579. godine, kad su tragovi osvajanja još bili vidljivi. Osim okolice Cernika, Pakraca,
Podborja i Kraljeve Velike, u vrijeme sastavljanja popisa bilo je na tom prostoru svega 852
naseljena mjesta. Od tog broja do 10 kuća 142 naselja, a između 10 i 15 kuća 145, ili ukupno
287 naselja, što je činilo više od jedne trećine svih naseljenih mjesta. Pored toga, u 104
naselja iz kojih je hrvatski živalj netragom nestao, živjeli su isključivo muslimani. 17 Sve
crkve i samostani bili su uništeni i razoreni, a tek poneka od crkava bila je pretvorena u
džamiju. Usporede li se navedeni podaci s prijašnjim, zaključak se nameće sam po sebi i
kazuje da je bilo uništeno dvije trećine svih naseljenih mjesta. Sukladno tome stradalo je i
hrvatsko stanovništvo, čiji su gubici iznosili gotovo četiri petine. Na pojedinim područjima uz

14
Laszowski, O.c., I., p. 452; Šišić, Acta comitialia..., r., p. 269.
15
Csanki, Deszo, Magyarorszag tortenelmi a Hunyadiak koraban, Budapest 1894., p.4-133; Idem, Magyarorszag
tortenelmi foldrajza a Hunyadiak koraban, Budapest 1894., II., p. 228-556.
16
Rački, Franjo, Popis župa zagrebačke biskupije, Starine JAZU 4, Zagreb 1872., p. 201-229; Csanki, Idem,
Magyarorszag tortenelmi foldrajza, II., passim; Buturac, Josip, Katolička crkva..., p. 7-18. Laszowski, O.c., I., p.
452; Šišić, Acta comitialia..., r., p. 269.
17
Basbakanilik Arsivi, Istanbul, TD 672, Fol. 10/13-226.

163
granicu, gdje se osmanska vlast još učvršćivala, posebno u okolici Sirača, Podborja i Pakraca,
hrvatski je živalj bio gotovo iskorijenjen.
Južno od Save prema obali Jadranskog mora stanje je bilo još i nepovoljnije, jer su cijela Lika
i Krbava bile pretvorene u takvu pustoš da nije bilo moguće čak ni uspostaviti osmansku vlast
dugi niz godina. Kako se između Une i Kupe ratovalo sve do kraja 16. stoljeća, i ono malo što
je na tom prostoru još preostalo bilo je uništeno. Stalnim uništavanjem materijalnih dobara i
razaranjem naselja, hrvatsko se stanovništvo naglo smanjivalo ili je potpuno nestajalo. Dio
tog stanovništva stradao je u provalama i napadima akindžija i u borbi s osmanskom vojskom,
a dio padom u zarobljeništvo i nasilnim odvođenjem u nepoznato. Svi oni koji su na vrijeme
uspjeli pobjeći išli su prema sjeveru preko Drave i Mure i odatle u najzapadniji dio Ugarske.
Izgubivši posjede, i krupni velikaši poput Karlovića, Keglevića i Zrinskih, povlačili su se
prema sjeveru, a silno osiromašeno srednje i niže plemstvo vidjelo je svoju budućnost u
vojnim zvanjima i službi u tvrđavskim posadama na granici. Od 1536. izbjeglicama južno od
Save pridružilo se i stanovništvo iz šire okolice Virovitice, Đurđevca i Koprivnice, koje
također odlazi u južnu ili zapadnu Ugarsku. Tek mali dio stanovnika mirio se s tuđinskom
vlašću, od kojih su neki i prešli na islam.
Zarobljavanje i odvođenje stanovništva nije trebalo poslužiti samo gospodarskom i biološkom
slabljenju protivničke strane i trgovanju robljem. Smisao je bio mnogo dublji i očitovao se u
potrebnom dotoku svježe krvi, stalnoj obnovi osmanske vojske i jačanju osmanskog društva u
cjelini. U neprestanom ratovanju gubici osmanske vojske bili su vrlo veliki, i nisu se mogli
nadoknaditi prirodnim prirastom. Zbog toga je dio zarobljenika služio kao radna snaga, dok su
muška djeca odgajana u islamskom duhu i uvrštavana u vojne redove, ponajviše janjičare.
Mlade žene, djevojke i djevojčice završavale su u ženskim odajama (haremima), odakle nije
bilo izlaska ni povratka, gdje su služile kao rodilje i tako povećavale prirodni priraštaj
stanovništva. Bitan je bio otac, a ne majka, kao i svuda u islamskom svijetu, jer su uostalom i
osmanski sultani bili sinovi robinja. U skladu s vjerskim pravom (šerijat) svaki je musliman
mogao imati četiri žene, a ovisno o materijalnim mogućnostima i znatno više. Djeca rođena u
braku s muslimanom uvijek su bila muslimani, pa središnja vlast nije trebala nasilno provoditi
asimilaciju ili nekoga tjerati da silom prihvati islam. Bila je to praktična i vrlo jednostavna
životna filozofija pomoću koje se brže dolazilo do cilja, a potomstvo dobiveno na taj način
činilo je sastavni dio osmanskog društva u kojem se poistovjećivalo s njim i tražilo svoj udio
u državnoj vlasti. Odrasliji dječaci silom odvedeni i odgojeni u islamskom duhu, nisu
zaboravljali svoje podrijetlo i odakle su došli, a medu njima je bilo i dosta Hrvata. Isto tako i
oni koji su svojevoljno prihvatili islam da bi kako-tako sačuvali svoj posjed i društveni
položaj, bili su svjesni svojih predaka i njihove pripadnosti hrvatskom narodu.
Od izbijanja osmanske vojske na hrvatski prostor do zaustavljanja osvajačke najezde, bila je
Hrvatska gospodarski, politički i demografski satrvena, izgubivši više od 60% svoga
stanovništva. Za to vrijeme bilo je uništeno i razoreno oko 3 000 gradova, sela i naselja i 500
crkava i samostana. U tom sklopu bile su također uništene Makarska, Skradinska, Kninska,
Krbavska, Bosansko-đakovačka i Srijemska biskupija, a u sastavu Zagrebačke biskupije
propali su Požeški i Čazmanski kaptol. Propale su i sve crkvene župe i sva kulturna dobra
stvarana stoljećima. Netragom su nestali pisani spomenici, rukopisne i tiskane knjige i
duhovne vrijednosti, kao i sama žarišta pismenosti i kulturnog djelovanja. U najvećoj mjeri
bio je uništen i obrazovani sloj hrvatskog naroda, a nekad moćni rodovi pali su na prosjački
štap. Ništa manje, zauvijek je Hrvatska izgubila i dio svoga etničkog i državnog prostora
između rijeke Vrbasa i Une. Bijeda i siromaštvo životna su stvarnost Hrvatske, a njezino
povijesno i političko biće pretvoreno je u krhotine.
Ukratko rečeno, opći gospodarski i kulturni razvoj Hrvatske nije bio samo zaustavljen, nego
vraćen stoljećima unazad, a na osvojenom prostoru i pripojenom Osmanskom Carstvu,

164
izgubila je Hrvatska cijelo svoje nekad vrlo bujno i cvatuće srednjovjekovlje u sklopu
srednjoeuropskoga kulturnog i duhovnog ozračja.
Takav stupanj razaranja i uništenja materijalnih i duhovnih dobara i stanovništva nije
zabilježen nigdje na europskom prostoru, niti je ijedan stari europski narod doživio približno
istu katastrofu. Posljedice toga ništa manje nisu bile tragične i odredile su dalju sudbinu
Hrvata i hrvatskog naroda u cjelini, čiji izdanci još i danas čine nerazdvojan dio povijesne
zbilje.

165
SERHAT-VOJNA KRAJINA

Od osnivanja osmanske države važnu ulogu imali su pogranični krajevi, točnije krajišta
(serhat), o kojima je središnja vlast uvijek pokazivala izuzetnu brigu. Njihovi vojni
zapovjednici i salidžakbegovi (uc sancakbey) imali su znatno veća ovlaštenja (serbestiyet) od
zapovjednika izvan takvih područja, pa su samostalno mogli donositi odluke i vojno djelovati
s namjerom širenja osmanske vlasti. U vojnim uporištima i gradovima na granici bile su stalne
posade, koje su dnevno primale plaću (ulufeci) od nekoliko novčića (akči ), 1 isplaćivanu u
obrocima. Za opskrbu hranom, vojnim potrepštinama i streljivom brinula se država. Isto tako
za održavanje, popravke i gradnju novih gradova, utvrda i utvrđenja. Širenjem osmanske
vlasti krajiško se područje stalno pomicalo, zbog čega su prethodno uspostavljene takve
oblasti gubile vojno-krajiški status. Obranu važnijih gradova i tvrđava izvan krajiškog
područja preuzimali su tada mustahfizi (posadnici, čuvari) i uživaoci zajedničkih (gedik-
timar) i osobnih posjeda (timar).
Tako uspostavljena i organizirana vojna krajišta bila su u velikoj prednosti naspram gradova i
utvrda na granici Hrvatske. Naime, ti su gradovi i utvrde bili u posjed u velikaških rodova i
pojedinih feudalnih vlasnika koji su o svome trošku morali uzdržavati posade i boriti se protiv
osmanske vojske. Osnivanje Jajačke i Srebremčke banovine bio je pokušaj stvaranja slične
oblasti kao odgovor turskom krajištu u Bosni. Štiteći sjeverni dio Hrvatske i južnu Ugarsku,
obrana juga Hrvatske bila je prepuštena hrvatskim banovima i pojedinim velikašima čiji su
posjed i bili neposredno na udaru. Probijanjem te obrane i satiranjem hrvatske vojske na
Krbavskom polju, proširilo se tursko krajište i na hrvatski prostor, a u velikim osvajačkim
pohodima sultana Sulejmana i pograničnih sandžakbegova od 1521. do 1565., protezalo se
ono uzduž Hrvatske od Drave do venecijanskih posjeda uz obalu Jadranskog mora.
Osnivanje Vojne granice u Hrvatskoj nasuprot turskoj krajini, bio je već zakašnjeli čin kojim
se željelo s jedne strane sačuvati i obraniti što je od Hrvatske u drugoj polovici 16. stoljeća
uopće i preostalo, a s druge strane zaštititi austrijske pokrajine.
Koje gradove i područja je obuhvaćao turski serhat i koliko je bilo vojske u njima, vrlo
uopćeno i nepouzdano govori popis iz 1577. godine. Prema tome popisu na hrvatskom i
slavonskom dijelu turskog serhata bilo je 36 gradova, uključujući Osijek, Gorjane i Đakovo,
sa ukupno 6 563 vojnika graničara. 2
Nasuprot tome, vrlo iscrpan i pravi odgovor o gradovima na turskom serhatu, broju vojnika i
redovima osmanske vojske koji su služili kao stalne posade u njima, daje službeni popis
graničara alufedžija iz 1586. godine. Na dijelu serhata između Drave i Save u sastavu
Požeškog sandžaka bili su gradovi Virovitica, Brezovica, Slatina, Mikleuš, Voćin, Kamengrad
(Kameni Grad) i Požega. Cijeli Pakrački sandžak bio je pretvoren u krajište, a stalne posade
bile su u Zdencima, Podborju, Siraču, Dobroj Kući, Kreštelovcu, Pakracu, Cerniku, Granici,
Moslavini, Međuriću i Kraljevoj Velikoj.
Južno od Save u sastavu Bonanskog sandžaka područja serhata činili su gradovvi: Gradiška,
Jasenovac, Dubica, Kostajnica, Zrm, Gvozdansko, Bužim, Novi, Cazin, Ostrožac, Krupa,
Novi Majdan, Kamengrad i Banja Luka.
Graničari alufedžije dijelili su se na ove redove vojske: mustahfize (čuvare, posadnike), azape
(poseban red tvrđavske pješadije), farise (konjanike), topnike i martoloze (poseban red
pješadije sastavljen uglavnom od kršćanskog stanovništva).

1
Akča, sitan novčić od srebra, osnovna novčana jedinica u osmanskoj državi. Za vladavine Sulejmana Kanunija
vrijednost dukata (filur, altun) kretala se između 50 i 60 akči. Naziv akča potječe od turske riječi ak = bijelo
2
Lopašić, Spomenici..., I., p. 44, 45. 185

166
Osim martoloza, pripadnici spomenutih redova vojske bili su isključivo muslimani. Dijelili su
se na džemate (skupine, zajednice), a džemati na ode ili buljuke. Puna oda ili buljuk imala je
obično deset vojnika (nefera). Džemati istoga reda vojske razlikovali su se prema rednom
broju, odnosno pripadnosti kojemu od glavnih aga po redu ili položaju. Zapovjednici džemata
zvali su se age, oda ili buljuka odabaše i buljukbaše, a zapovjednici topnika ser topi, topčibaše
ili topči-age. U svim redovima vojske age su imale svoje ćehaje (zamjenike), koje se u
martoloza ne spominju.
Jezgru tvrđavskih i gradskih posada na serhatu činili su mustahfizi. Njihove age bile su
gotovo redovno i dizdari (zapovjednici) tvrđava i gradova, pa se katkad nazivaju i dizdar-age.
Poput mustahfiza i azapa u posadama svakoga grada bilo je po dvije ili više odao Osim age i
ćehaje redovno su u svakom džematu bili reisi (starješine, zapovjednici). Najbrojniji i
najvažniji u tvrđavama i gradovima bili su farisi. Najviše ih je bilo prvih džemata, premda u
pojedinim gradovima i tvrđavama nisu zabilježeni.
Sastavni dio posade tvrđava i gradova na serhatu bili su također i odredi martoloza. Njihovi
džemati i ode sastojali su se od kršćana, ili kršćana i muslimana. Age i ostali zapovjednici bili
su im često muslimani. Osim aga, predvodili su ihjuzbaše, kalauzi, sermaje, kalauz-sermaje,
divane i odabaše. Juzbaše (zapovjednici stotine, stotnici) su postojale u gotovo svim
džematima, iako se brojno stanje u tim džematim, a kretalo između 20 i 50 nefera. Budući da
martoloske age nisu imale ćehaje, juzbaša je vjerojatno bio isto što i kod mustahfiza ili azapa.
Slična je bila i funkcija kalauza, tj. vodiča ili onoga koji predvodi i pokazuje put, kao
zapovjednika martoloske ode ili odabaše. Naziv divane (junak, delija) bio je također sinonim
za agu ili nižeg zapovjednika, ne samo u martoloza nego i u azapa.
U tvrđavskim i gradskim posadama topnika je bilo najmanje, jedva da su činili punu odu.
Redovno su bili ubrajani u mustahfize, pa je samo ponekad azap bio i topnik. Jedino u
iznimnim slučajevima bili su azapski reisi ujedno i zapovjednici topnika (ser topi).
Osim topnika, svi džemati redovne vojske na serhatu imali su, ili su mogli imali, još i svoje
zastavnike, odnosno barjakčare ili alemdare. Vojnici na serhatu bili su postavljeni ukazima
(beratima), u kojima je bio naveden dnevni iznos plaće. Dnevnice aga iznosile su od 13 do 20
akči, ćehaja od 8 do 15, topčibaša od 2 do 13,
reisa od 9 do 10, martoloskih aga od 10 do 12 i juzbaša od 4 do 8 akči. Od običnih vojnika
najveće plaće imali su farisi od 7 do 9 i topnici od 6 do 8 akči, a mustahfiski i azapski neferi
dobivali su od 4 do 6 akči. Najmanje dnevnice primali su martoloski neferi drugog džemata u
iznosu od 3 do 4 akče.
Dnevnice vojnih zapovjednika istog zvanja očito nisu bile iste, već su ovisile o važnosti
pojedinog grada na serhatu i položaju određenog džemata. Međutim, gledajući u cjelini,
dnevnice su bile u skladu s iznosima timara stalnih posada. Na primjer, ako je dizdar imao
prosječnu dnevnicu 15 ili 20 akči, to je za hidžretsku godinu od 355 dana iznosilo 5 325,
odnosno 7 100 akči, kako su se u prosjeku kretali timari pojedinih dizdara. Isto tako i timari
mustahfiskih nefera iznosili su obično po 1 400 akči, što je odgovaralo dnevnici od 4 akče.
Plaća mustahfiskih zastavnika iznosila je dnevno od 9 do 13 akči, azapskih od 4 do 13, a
martoloskih zastavnika 6 akči. Najveću plaću imao je zastavnik mustahfiza u Bužimu i azapa
u Jasenovcu i Međuriću. Tvrđavski vratar (bevab) u Slatini, Brezovici, Cazinu i Bužimu,
primao je dnevno 7, a u Zrinu 8 akči.
Vjerski službenici dobivali su također plaću iz državnih prihoda, pa su u popisu alufedžija
uvijek ubilježeni zajedno s mustahfizima, odmah iza dizdara, odnosno age i ćehaje. Dnevnica
hatiba (propovjednika) 3 u Virovitici iznosila je 12 akči, Slatini i Brezovici 10, te u Zrinu i
Kamengradu 8 ačti. Imam i mujezin u Brezovici imali su dnevno 7 akči, dok su imami u

3
Islamski svećenik koji obavlja podnevne molitve petkom i molitve na dva Bajrama.

167
Kreštelovcu, Ostrošcu, Gvozdanskom i Irinu dobivali 10 akči. Dnevnica mujezina u
Virovitici, Slatini, Cazinu, Ostrošcu i Gvozdanskom iznosila je 8 akči, Požegi 6, Mikleušu,
Pakracu i Krupi 5, a u Dubici samo 3 akče. Slične razlike postojale su i kod devrihana 4 i
kajjima. 5 U Požegi i Brezovici dobivao je devrihan 6, a u Virovitici 4 akče. Plaća kajjima u
Voćinu iznosila je 6 akči, Kostajnici 5, Slatini i Brezovici 4, a u Virovitici 3 akče. Vrlo niska
bila je plaća učitelja (muallim), u Virovitici 5 i Krupi 3 akče.
Plaće alufedžija isplaćivane su iz raznih državnih prihoda, odnosno mukata 6 koje su često bile
i vrlo udaljene od gradova u kojima su se nalazile vojne posade. Na slavonskom dijelu serhata
najbrojniju posadu imala je tada Virovitica, a sastojala se od I 290 konjanika, 150 azapa, 80
mustahfiza, 10 topnika i 40 martoloza.
Vrlo snažna posada bila je također u Brezovici, gdje se nalazilo 310 graničara alufedžija, od
toga 160 farisa, 90 azapa i 60 mustahfiza. Kao najbrojniji bili su farisi svrstani u 21 odu i tri
džemata, azapi u 9 oda i tri džemata, a mustahfizi u 6 oda prvog džemata. Mustahfizima je
zapovijedao aga i njegov ćehaja, azapima tri age i njihove ćehaje te dva reisa, farisima po
jedan aga u džematu. U prvom džematu imali su azapi i zastavnika, a među mustahfizima
nalazio se gradski vratar ili kapidžija. Vjersku službu obavljali su hatib, imam, mujezin,
devrihan i kajjim.
U obližnjoj Slatini bilo je 200 alufedžija, i to 100 farisa, 40 mustahfiza, 20 azapa, 10 topnika i
20 martoloza. Farisi su bili raspoređeni u 11 oda i dva džemata, topnici u 1 odu, a martolozi u
2 ode prvog džemata. Na čelu te posade stajali su fariske age prvog i drugog džemata,
mustahfishi aga i njegov ćehaja, azapski aga i njegov ćehaja te reis, ser topi i njegov ćehja,
martoloskl aga juzbaša. Jedan od mustahfiza bio je i gradski vratar. Od vjerskih službenika
bili su hatib, imam, mujezin i kajjim.
Posada u Mikleušu sastojala se od 50 farisa, 30 azapa i 30 martoloza, ili ukupno 110
alufedžija. Osim alufedžija bilo je tu i nekoliko desetaka timarnika. Alufedžije su bile
raspoređene u 11 oda prvog džemata. Na njihovu čelu stajali su aga farisa, azapa i martoloza,
azapski ćehaja i reis te martoloski juzbaša, dok je od vjerskih službenika bio samo mujezin.
Tvrdavska posada u Voćinu imala je 210 alufedžija, od kojih 60 farisa prvog i drugog
džemata, 40 mustahfiza i 30 azapa prvog džemata, 10 topnika i 70 martoloza prvog i drugog
džemata. Zapovjednici posade bili su dizdar grada i njegov ćehaja, age azapa, farisa i
martoloza i martoloski juzbaša. Vjersku službu obavljali su imam i kajjim. Dosta brojna
posada bila je i u Kamengradu južno od Voćina, koja se sastojala od 50 azapa, 50 farisa i 30
martoloza prvog džemata. Osim alufedžija u sastavu posade bilo je i nekoliko desetaka
timarnika. U gradu nije bilo dizdara, već je aga azapa bio ujedno i dizdar-aga. Ostali
zapovjednici bili su azapski ćehaja i reis, aga farisa i njegov ćehaja, martoloski aga,juzbaša i
sermaje (glavar, niži zapovjednik). Svoga zastavnika imali su azapi, a vjersku službu vodio je
hatib.
Vrlo jaku posadu imala je i Požega kao sjedište sandžaka. Ta se posada sastojala od 40 azapa i
50 farisa alufedžija prvog džemata i oko 200 timarnika. Požeška tvrđava nije imala svoga
dizdara, nego je spomenutu službu obavljao prvi aga azapa.
Prema istom popisu bilo je, dakle, 1586. godine na serhatu Požeškog sandžaka ukupno 610
graničara alufedžija. Tome broju valja svakako pribrojiti i nekoliko stotina timarnika, čiji se
broj s vremenom i povećavao. Najviše alufedžija bilo je u Virovitici i okolnim mjestima koji
su činili više od dvije trećine svih graničara na serhatu Požeškog sandžaka. Uostalom, bilo je
to i razumljivo, jer je taj prostor bio najranjiviji i teško ga je bilo braniti. Utvrde Mikleuš,

4
Vjerski službenik, čitač kurana u džamiji.
5
Vjerski službenik koji se brinuo o čistoći, opremi i osvjetljenju U džamiji.
6
Svaki državni prihod i zakup državnih prihod koji se plaćao paušalno u novcu.

168
Slatina, Voćin i Brezovica bile su pripojene serhatu Požeškog sandžaka skoro deset godina
prije Virovitice. Prvih godina od ulaska u sastav serhata, posade u Mikleušu, Slatini i
Brezovici sastojale su se samo od alufedžija. Od 1546. do 1549. godine primali su. alufedžije
u Mikleušu plaće iz prihoda carske solane u Akhiolrna Crnome moru. Godine 1550.
isplaćivane su alufedžije u Brezovici, Slatini i Mikleušu iz carskih prihoda solane u GilI
Tekfur u Mramornome moru.
Nakon osvajanja Virovitice, plaćeni graničari u MikIeušu postupno su zamjenjivani
timarnicima. Prema sumarnom popisu Požeškog sandžaka iz 1569. godine, nalazilo se u
Mikleušu 47 timarnika, od toga četiri buljuka mustahfiza i buljuk topnika od 6 vojnika.
Dizdar grada Alija uživao je timar od 3 000, a njegov ćehaja Ramadan od I 900 akči. Veći
timar od dizdareva imao je imam i hatib džamije u Mikleušu, Mevlana Ibrahim -3 400 akči,
atimar mujezina Velije, sina Mehmedova, iznosio je 1 800 akči. Timar zapovjednika topnika
Kurda, sina Ferhadova, iznosio je 1 800, a njegova ćehaje 1 700 akči. Neznatno veći bio je
timar topničkog buljukbaše -1 900 akči, dok su mustahfiske buljukbaše i 33 obična nefera
uživali timare po 1 400 akči. Jedan od topnika imao je timar od 1 700, a ostala dvojica po I
400 akči. Među topnicima bio je timarnik i jedan kršćanin, zanimanjem tesar (dunđer).
Timarnici koji se spominju u Mikleušu 1569. svakako su postojali i u vrijeme popisa
alufedžija 1586. godine. Nakon te godine pa sve do kraja osmanske vladavine, broj timarnika
vjerojatno se i povećavao, dok je broj alufedžija možda bio i manji.
Stalne posade imali su u 17. stoljeću i gradovi Sopje i Podravska Moslavina, u kojima je
također bilo timarnika i alufedžija. Krajem osmanske vladavine bila je u Moslavini, čini se,
većina alufedžija, jer u izvoru stoji zabilježeno da su posadnici dobivali plaću (incolae ejus
Turcae, salarium habentes). 7
Isto tako u Orahovici i Kaptolu nedaleko Požege, gdje su bila povojničena mnoga sela i
uspostavljene poluvojne organizacije, odnosno vojvoda luci Kaptol, Velika, Grac1ište,
Kutjevo, Pleternica, Brestovac i Kamenska.
Kao stražari na granici ili pomoćni vojnici u sastavu spomenutih vojvodaluka pod
zapovjedništvom požeških sandžakbegova i krajiških zapovjednika, obavljali su vojne
dužnosti također i stanovnici sela Dobrogošća, Latinovca, Ljeskovice, Londžice, Stojčinovca,
Jurkovca, Duboke, Hrnjevaca, Venja, Laza, Bresnice, Jaguplija, Kantarovaca, Lučinaca,
Bratuljevaca, Mrtovlasa, Smoljanovaca, Ozdakovaca, Nježića, Kaćunice, Mijaća, Bogdašića,
Striježevice, Seovaca, Sažija, Amatovaca, Klise, Vučjaka i Vrhovaca. 8
Serhat Požeškog sandžaka nije se mijenjao od osvajanja Virovitice 1552. do 1684. godine,
kad su osmanske snage gubitkom Virovitice, Brezovice, Vaške, Podravske Moslavine, Slatine
i Mikleuša bile potisnute iz slavonskog dijela Podravine.
Uz požeški serhat prislanjao se serhat Pakračkog sandžaka, s kojim je zapravo činio
jedinstveno krajiško područje između Drave i Save. U 11 prije spomenutih krajiških gradova,
na tom prostoru bilo je 1586. godine 400 graničara alufedžija, čije se dnevnice nisu
razlikovale od alufedžija u sastavu Požeškog sandžaka. Svi gradovi osim Pakraca imali su
svoje dizdare, dok je dužnost pakračkog dizdar-age obavljao mustahfiski aga. Dnevnice
dizdar-aga dosta su se razlikovale, tako da je dizdar u Granici dobivao 10 akči, a u
Kreštelovcu dvostruko više, dakle, 20 akči.
Najbrojnija posada alufedžija nalazila se u Pakracu kao sjedištu sandžaka. Ta se posada
sastojala od 50 mustahfiza, 70 azapa, 100 farisa i 40 martoloza, ili ukupno 260 alufedžija. Toj

7
Mažuran, Popis zapadne i srednje Slavonije 1698. i 1702. godine, Osijek 1966., p. 57.
8
Smičiklas,, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije, Zagreb 1891., II., p. 146, 161, 182,
183,188,204,208,216, 231,233,235,237.

169
su posadi nedostajali topnici, ili je možda netko od timamika obavljao takvu dužnost. Njihovi
zapovjednici bili su aga mustahfiza i njegov ćehaja, age prvog i drugog džemata azapa, ćehaja
age prvog džemata azapa, age prvog i drugog džemata farisa i njihove ćehaje, aga martoloza,
sermaje i kalauz. Svoje zastavnike imali su jedino azapi prvog i drugog džemata. U sastavu
posade, vjersku službu obavljao je imam s dnevnicom od 5 akči.
Dosta jaka posada alufedžija od 40 mustahfiza, 80 azapa, 40 farisa i 10 topnika bila je u
Kraljevoj Velikoj. Isto tako u Kreštelovcu, jugozapadno od Podbolja, 50 mustahfiza, 80 azapa
i 40 martoloza, među kojima je važnu ulogu imao imam, čija dnevnica je iznosila 10 akči.
Posada alufedžija u Podborju sastojala se od 20 mustahfiza, 50 azapa, 50 farisa i 20 topnika
svrstanih u 14 oda prvog i drugog džemata. U odnosu na ostale redove vojske, pažnju privlače
topnici, kojih je na cijelom serhatu Pakračkog sandžaka bilo najviše. Dužnost dizdara grada
obavljao je aga mustahfiza i njegov ćehaja. Zapovjednici azapa bile su age prvog i drugog
džemata, njihove ćehaje i reisi, a topnika sertopi i njegov ćehaja. Za vjersku službu u posadi
brinuo se imam s dnevnicom od 7 akči.
I u tvrđavi Moslavini nalazilo se 140 graničara alufedžija, od kojih 60 mustahfiza, 50 azapa,
10 topnika i 20 martoloza. Po svome položaju Moslavina se nalazila na prvoj crti osmanske
obrane nasuprot slavonskom dijelu Vojne granice. Zapovjednik tvrđave i njegov ćehaja bili su
ujedno zapovjednici mustahfiza. Na čelu azapa bile su age prvog i drugog džemata i njihove
ćehaje te reis prvog džemata, topnika ser topi, dok su martoloze predvodili aga i juzbaša.
Po broju iste posade od 120 alufedžija imale su tvrđave Zdenci, Medurić istočno od Kutine i
Granica. Posada u Meduriću sastojala se od 20 mustahfiza, 50 azapa, 40 farisa i 10 topnika
prvog džemata. Osim 40 mustahfiza i 80 azapa u Zdencima je bilo i timarnika koji su bili
članovi posade. Nešto drugačiji sastav posade bio je u Granici, gdje se nalazilo 20 mustahfiza,
I 40 azapa, 20 farisa, 10 topnika i 30 martoloza. Ovisno o redu vojske, njihovi zapovjednici
imali su ista zvanja kao i u drugim krajiškim gradovima. Pitanje na kojem se mjestu nalazila
tvrđava Granica zbunjivalo je istraživače, koji su nesigurno pretpostavljali daje riječ o gradini
zvanoj Gračanica iznad Baćin-Dola na obroncima Babje Gore. Samo ime Granica jasno kaže
da se tvrđava morala nalaziti na granici između Požeškog i Pakračkog sandžaka. Tvrđava
Gračanica svojim položajem posve odgovara tvrđavi Granica i sa sigurnošću se može s njom
poistovjetiti. Zabuna je, međutim, nastala zbog toga što se ta tvrđava prethodno zvala Gradac
(castrum Gradach). U popisu iz 1698. ona je zabilježena pod imenom Gračac (aex deserta
Gracsacz, 9 na temelju kojeg je nastala izvedenica Gračanica.
Tvrđava Gradac nastala je početkom 15. stoljeća, koju su Turci osvojili 1536. i u nju
vjerojatno odmah smjestili posadu. Osnivanjem 1557. godine Čazmanskog sandžaka
provedeno je razgraničenje s Požeškim sandžakom, pa se spomenuta tvrđava našla na granici.
S obzirom na to, nekadašnju tvrđavu Gradac nazvali su Turci jednostavno Granica, kao što je
u stvarnosti i označila granicu. U prilog tome govori ime obližnjeg sela Sinlije, u starijem
obliku Sindlije, koje izvorno znači graničari. Naime, prema turskom sindi (granica), jer se
nalazilo na granici Požeškog sandžaka, u kojem su boravili graničari i vjerojatno služili u
tvrđavi Granici.
Zbog čega je tvrđava Granica imala tako jaku posadu, nije poznato. To više što se nalazila
daleko od poprišta ratnih zbivanja na serhatu Pakračkog sandžaka. Možda je štitila Cernik, a
još više prilaz Požegi.
Prilično brojna posada alufedžija bila je i u Siraču, i sastojala se od 40 mustahfiza, 20 azapa i
20 farisa prvog džemata. Obavljajući vjersku službu tu se također nalazio imam s dnevnicom
od 6 akči. U Dobroj Kući (Dobri Grad), starom gradu Nelipića, bilo je smješteno 10
mustahfiza, 30 farisa i 10 topnika, a u Cerniku samo 30 mustahfiza, gdje je svakako bio i veći
broj timarnika.

9
Mažuran, Popis naselja..., p. 57. 189

170
Od 1546. do 1570. godine na serhatu Pakračkog sandžaka spominju se još tri grada u kojima
su stajale posade alufedžija. To su gradovi Stupčanica, Bijela Stijena i Čaklovac. Do 1549.
primale su alufedžije plaću u Stupčamci iz prihoda solane Akhloli na Crnom moru, a oko
1570. godine imale su posade u sva tri grada timare u nahijama Bijela Stijena i Pakrac. Poslije
1577. te su gradove Turci napustili. Promatra li se serhat između Drave i Save u cjelini, bilo je
na tom prostoru 1586. ukupno 3030 graničara alufedžija smještenih u 21 tvrđavi i krajiškom
gradu. Od toga 1 080 konjanika, ili više od trećine sve vojske na granici, 930 azapa, 600
mustahfiza, 320 martoloza i 100 topnika. Udarnu snagu činili su konjanici, a obrambenu
topnici. U to doba bila je to vrlo snažna i dobro raspoređena vojska nasuprot hrvatskih
graničara. Izdržavanje te vojske stajalo je godišnje oko 60 tisuća zlatnika (filura), što je silno
opterećivalo osmansku vlast i koje ona nipošto nije mogla namaknuti iz lokalnih izvora.
Osvajanjem i razaranjem Moslavine 1591. bili su Turci prisiljeni na povlačenje do Kutine i
rijeke Ilove. Kao neposredna posljedica toga gubitka bilo je premještanje sjedišta sandžaka iz
Pakraca u Cernik 10 i provođenje nove organizacije obrane. Napuštena tvrđava Bijela Stijena
bila je obnovljena i u nju su smještene alufedžije. Podignuta je također utvrda u Lipovljanima
i Badljevini, u kojima su bile stalne posade graničara. Osim toga, bila su povojničena sela
Prvča, Okučani, Laze, Šagovina, Lađevac, Borovac, Bodegraji, Donji Rajić, Kričke,
Markovac, Seovica, Bijela, Donji Borki, Kip, Karanovac i Miljanovac, čiji su stanovnici
stražarili na Ilovi i postavljali zasjede hrvatskim graničarima. Ti su stanovnici uglavnom bili
doseljeni Vlasi, dok su u selima Prvči, Donjem Rajiću, Borovcu i Badljevini vojnu službu na
granici obavljali i katolici pod zapovjedništvom osmanskih vojskovođa. 11 Tako uspostavljena
obrana na serhatu Cerničkog sandžaka nije se mijenjala sve do velikog rata za oslobođenje od
osmanske vladavine.
Kao što je bilo uobičajeno, s obje strane uzduž granice prostirao se dosta širok pojas spaljene i
ničije zemlje, gdje su postavljane zasjede ili se odlazilo u pljačkaške upade.
Južno od Save nastavljao se serhat u sastavu Bosanskog i Krčko-ličkog sandžaka do granice s
Republikom Venecijom. Na tom prostoru bili su 1577. krajiški gradovi Kostajnica, Novi,
Bužim, Cazin, Krupa, Kamengrad, Bunić, Boričevac, Bilaj, Udbina i Ostrovica s navodno
3700 pješaka i konjanika. 12 Do. 1586. bila je granica Bosanskog sandžaka pomaknuta prema
zapadu osvajanjem Zrina, Ostrošca i Gvozdanskog, zatim gradova do gornjeg toka Gline i
Korane, Bile Stine, Brekovice, Mutnika, Jezerskog, Vranograča i Tržca. U sastav serhata bili
su također uključeni gradovi Gradiška, Jasenovac, Banja Luka i Novi Majdan (Bronzani
Majdan).
Od svih gradova na serhatu najbrojniju posadu imala je Kostajnica. Ta se posada sastojala od
80 mustahfiza prvog i drugog džemata, 130 azapa, 60 farisa, 10 topnika i 50 martoloza, ili
ukupno 330 graničara alufedžija. . Neznatno manja posada od 300 alufedžija bila je u Krupi,
koju su činili 60 mustahfiza, 110 azapa i 90 farisa prvog i drugog džemata, 10 topnika i 30
martoloza. Po broju graničara iza Krupe bilo je Gvozdansko sa 220 alufedžija, čija se udarna i
obrambena snaga sastojala od 80 farisa i 10 topnika.
Posade u Zrinu, Bužimu i Jasenovcu imale su 200, a u Novom, Cazinu i Ostrošcu 150
graničara alufedžija. Osim alufedžija bilo je u Jasenovcu i timarnika, jer se 1563. spominje
jedan zajednički timar petorice jasenovačkih mustahfiza u nahiji Drenovac na području
Pakračkog sandžaka. Prihod od tog timara iznosio je 7 000 akči, tako da je svakom
mustahfizu pripadalo 1 400 akči godišnje. Vjerojatno i dizdar grada bio je timarnik, zbog čega
se u popisu iz 1586. i ne spominje među alufedžijama.

10
Mažuran, Pakrački ili Cernički sandžak, Historijski zbornik XIX-XX, Zagreb 1966-67., p, 409-412,
11
Idem, Popis naselja..., p. 206, 223-227, 233, 234, 456, 460, 470, 472, 524, 534, 537, 548, 549,551,552.
12
Lopšić, Spomenici..., I., p. 44. 191

171
U Gradiški i Dubici nalazilo se 170 odnosno 140 graničara alufedžija. Od toga u Dubici 50
mustahfiza, 30 azapa, 30 farisa, 10 topnika i 20 martoloza, a u Gradišci 30 mustahfiza, 110
azapa i 30 martoloza. Zajedno s alufedžijama bilo je u Gradišci i 24 mustahfiza i 3 topnika
koji su uživali zajedničke timare u nahijama Drenovac i Cernik.
Vrlo male posade graničara alufedžija bile su u Banja Luci, Kamengradu i Novom Majdanu.
Posada u Banja Luci i Kamengradu sastojala se od 30 mustahfiza i u Novom Majdanu od 30
martoloza. Zbog strateške i opće važnosti tih gradova očito da je u sastavu njihovih posada i
bio veći broj timarnika koji nisu obuhvaćeni popisom alufedžija. Malo je također vjerojatno
da se u to vrijeme posada u Novom Majdanu sastojala samo od martoloza. Svoje zastavnike
imali su mustahfizi u Dubici, Kostajnici, Bužimu, Cazinu i Zrinu, čija dnevnica je iznosila od
9 do 13 akči. Gradski vratari postojali su u Zrinu, Cazinu i Bužimu, koji su za svoju službu
dobivali plaću 7 i 8 akči. Od svih gradova na bosanskom dijelu serhata, učitelj je spomenut
jedino u Krupi. Njegova dnevnica iznosila je samo 3 akče.
Za vjerske službe i dnevne molitve u gradovima i posada ma na serhatu brinuo se imam u
Kamengradu, Jasenovcu, Dubici, Kostajnici, Novom, Krupi, Cazinu, Bužimu, Ostrošcu,
Gvozdanskom i Zrinu. Dnevnica imama iznosila je od 5 do 10 akči. Pored imama u
Kamengradu je vjersku službu obavljao i hatib. Uz imama bili su također mujezini u Dubici,
Krupi, Cazinu, Bužimu i Gvozdanskom. 13
Zbroje li se posade u spomenutim gradovima bilo je 1586. godine na serhatu Bosanskog
sandžaka 2 300 graničara alufedžija. Od toga 610 mustahfiza, 730 azapa, 530 farisa, 70
topnika i 360 martoloza. Ako se tome još dodaju i timarnici, u stalnim posadama na granici
nalazilo se oko 2 500 osmanskih vojnika. Izdržavanje te vojske iznosilo je godišnje oko 45
tisuća zlatnika, što je bio velik izdatak državne blagajne. Usporedi li se stanje posada u
krajiškim gradovima, broj konjanika na bosanskom serhatu bio je upola manji nego na serhatu
između Drave i Save. Presudnu ulogu u tome nesumnjivo su imale prirodne odlike prostora,
gdje su manje posade mogle lakše braniti osvojeno, nasuprot ravničarskih predjela na kojima
je pritisak hrvatskih graničara bio znatno veći. Promatraju li se navedeni podaci zbirno, na
cijelom serhatu uzduž Hrvatske bilo je 1586. godine 5 330 graničara alufedžija koji su činili
stalne posade u 32 krajiška grada. Zajedno s timarnicima kao stalnim članovima posada taj se
broj kretao između 5 500 i 5 700 osmanskih vojnika. Za uzdržavanje te vojske morala je
državna blagajna godišnje izdvojiti više od 10 milijuna akči. Preračunato u zlatni novac više
od 100 tisuća zlatnika. Bila je to golema svota bez obzira na veličinu i moć Osmanskog
Carstva.
U to vrijeme vrlo brojna i snažna vojska na serhatu, u čijem sastavu je bilo I 610 konjanika i
170 topnika, nije služila samo za obranu nego istodobno i za ratno djelovanje i pripremu
novih osvajanja.
O stvarnom stanju na serhatu Krčko-ličkog sandžaka pouzdanih podataka nema, niti je na I
tom prostoru, osim Udbine, bilo većih posada osmanskih graničara. Uostalom ni protunapadi
hrvatskih graničara nisu bili tako česti, niti su ozbiljnije ugrožavali osmansku vlast.
Osvajanjem Bihaća 1592. zauzela je osmanska vojska Izačić, Sokolac i Ripač, a nešto kasnije
Todorovo, Veliku K1adušu, Peći Grad, Sturlić i Podzvizd. Na taj način bilo je područja
serhata pomaknuto još više prema jugu i zapadu, da bi iduće godine doseglo obalu Kupe.
Zaustavljanjem osmanske najezde kod Siska 1593. i vraćanjem izgubljene Petrinje,
Hrastovice i Gore, bili su Turci potisnuti prema Zrinu, Gvozdanskom i Bužimu. Samo u neke
osvojene gradove osmanske su vlasti postavile stalne posade, o čemu govori popis alufedžija
iz 1642. godine. 14
13
Handžić, Adam, Prilog istoriji starih gradova u Bosanskoj i Slavonskoj granici pred kraj XVI vijeka,
Godišnjak ,društva istoričara Bosne i Hercegovine, god. XIII., Sarajevo 1962., p. 321-338.
14
Šabanović, Bosanski pašaluk. p. 67.

172
Nakon toga na sjevernom dijelu bosanskog serhata nije do kraja 17. stoljeća bilo više
promjena.

173
DIJELOVI HRVATSKE U SASTAVU
OSMANSKOG CARSTVA

Upravna podjela

U organizaciji osmanske vlasti sandžak (liva) je bio osnovna jedinica koja je pokrivala veće
područje, a na njegovu čelu bio je vojni namjesnik ili sandžakbeg (mir-i liva). Kao simbol
svoje vlasti nekada je sandžakbeg dobivao od sultana sandžak, tj. zastavu. Pored upravnih,
sandžakbeg je u prvom redu obavljao vojne dužnosti i vodio osmansku vojsku s područja
sandžaka u rat. U obavljanju tih dužnosti imao je i svoje pomoćnike, odnosno alajbega ,
(zapovjednika spahija), ćehaju, janičarskog agu, čeribaše (zapovjednike akindžija), vojvode i
druge niže vojne zapovjednike. Ovisno o položaju u granicama Osmanskog Carstva, neki
sandžaci nazivan i su krajiškim ili udžsandžacima, čiji su sandžakbegovi imali veća vojna i
politička ovlaštenja.
Područje sandžaka dijelilo se na sudsko-upravne jedinice, kadiluke ili kaze. Na čelu kadiluka
bio je kadija (sudac) kao jedina ovlaštena osoba u obavljanju sudskih poslova na području
kadiluka. Osim toga, imao je kadija široka ovlaštenja i dužnosti u području vojne i građanske
uprave i pravo nadzora zakonitosti svih odluka i rješenja koje donose organi vlasti. Za sudske
poslove kadija nije dobivao plaću, nego je ubirao propisane takse prema vrsti pravnih spisa i
njihovo ovjerovljavanje. Ovisno o dnevnom prihodu određivan je i položaj (rang) kadije i
kadiluka. Kadija u Istanbulu, čiji se prihod procjenjivao na 500 akči dnevno, imao je najviši
položaj, a najniži je bio između 60 i 70 akči. Prema tome, kadiluk od 300 ili 150 akči nije
značio plaću kadije nego rang kadiluka.
Kadije su pripadale redu obrazovanih predstavnika vjere, odnosno ulemi. Drukčije rečeno,
nitko nije mogao biti postavljen za kadiju ako nije pripadao spomenutom redu. Ulema je
imala vrlo krutu hijerarhiju koja se sastojala od muderisa, 1 muftija 2 i kadija, sa strogo
utvrđenim redom napredovanja. Na čelu uleme bio je šejh-ul islam. Na taj položaj imenovao
gaje ukazom sultan-halifa kao vjerski poglavar islamske zajednice. Presude i odluke donosio
je kadija na temelju islamskoga vjerskog prava -šerijata i pravnih tumačenja (Jetve) istaknutih
pravnika koji su proučavali islamsko pravo i tradicije (hadis) , kao i zakona -kanuna koje su
izdavali pojedini sultani. Isto tako bio je kadija dužan brinuti o provođenju sultanovih
naredaba i nadzirati financijsko poslovanje u kadiluku. U skladu s tim, kadija je ujedno bio
obvezan odmah izvijestiti središnju upravu u Istanbulu o svakom protuzakonitom postupku
bilo kojeg od upravnih službenika i spahija u kadiluku. Prema vrlo širokim pravnim i
upravnim ovlaštenjima koje su kadije imale, kadiluci i njihove kadije bili su jedan od stupova
osmanske vlasti.
Kadiluk se dijelio na manja sudska okružja -nahije, na čijem čelu su bili naibi kao kadijini
opunomoćenici, u čije ime su obavljali pravne i upravne poslove.
Veći broj sandžaka činilo je najvišu upravnu jedinicu koja se zvala beglerbegluk, ajalet ili
pašaluk. Na čelu beglerbegluka stajao je, u svojstvu namjesnika pokrajine, beglerbeg
(beylerbey) u značenju beg nad begovima, knez nad knezovima, vojvoda nad vojvodama i sl.
Od 17. stoljeća imali su beglerbegovi naslov vezira, a sandžakbegovi naslov paše.

1
Upravitelj i profesor medrese, odnosno više vjerske škole.
2
Najviši predstavnik islamskog duhovništva na određenom području, koji je bio ovlašten izdavati fetve (pravno
mišljenje) o raznim pitanjima.

174
U europskom dijelu Osmanskog Carstva prva takva jedinica bio je R'lmelijski beglerbegluk,
osnovan između 1371. i 1385. godine. Ime Rumelija u turskom (Rumeliye, Rum-ili) doslovno
znači Grčka, to jest grčka zemlja, a u prenesenu značenju kršćanska zemlja ili zemlja kršćana.
Širenjem osmanske vlasti u 15. i 16. stoljeću, novoosnovani sandžaci u Srbiji, Grčkoj,
Albaniji, Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori i dijelovima Hrvatske, pripojeni su Rumelijskom
ajaletu. Osnivanjem Budimskog beglerbegluka 1541. godine, izdvojeni su Zvornički,
Osječko-srijemski i Požeški sandžak iz Rumelijskog i pripojeni Budimskom pašaluku.
Zapadni dio Slavonije sve do Čazme, osvojen između 1542. i 1552., bio je priključen
Bosanskom sandžaku. Kad je 1557. osnovan Cazmanski sandžak, nije pri pojen Budimskom
nego Rumelijskom beglerbegluku. Provodeći novu upravnu podjelu 1580. osnivanjem
Bosanskog pašaluka izdvojeni su Čazmanski, tada već Pakrački, Požeški i Zvornički sandžak
iz Rumelijskog i Budimskog i pripojeni Bosanskom pašaluku.
Nakon zauzimanja Kanizse (Nagykanizsa) u jugozapadnom dijelu Ugarske 1600. i osnivanja
Kaniškog ajaleta, izvršena je posljednja upravna promjena, pa je Požeški sandžak izdvojen iz
Bosanskog i pripojen Kaniškom ajaletu, dok je Pakrački, odnosno Cernički sandžak zadržao
svoje mjesto u Bosanskom pašaluku, u čijem će sastavu oni ostati sve do kraja osmanske
vladavine.

Osječko-srijemski sandžak
Do sredine 1536. godine bio je Osijek krajnja točka Osmanskog Carstva između Drave i Save.
U njegovu zaleđu prostiralo se krajiško područje, koje se protezalo od Osijeka, Korogvara,
Vukovara, današnjih Vinkovaca i uz rijeku Bosut do njezina utoka u Savu. Poslije obnove
Osijeka 1526. godine, Evlija Čelebi kaže da je Osijek "određen za sjedište sandžaka koji je
podijeljen Kasim-paši Pečujskom", 3 jer je on bio postavljen na čelo obnove grada. Slično piše
i Ferdi-paša, ističući daje Osijek po sultanovu nalogu određen za glavno mjesto na osvojenom
području Srijemskog otoka. 4 Iz sadržaja spomenutih obavijesti nije, međutim jasno koje
godine je osnovan sandžak u Osijeku, je li to bilo 1526. ili neke druge godine. Za razliku od
Evlije i Ferdi-paše, Mustafa Dželalzade navodi da je to bilo 1529. godine, a na čelo Osječkog
sandžaka bio je postavljen neki Murad-beg. 5 Ponavljajući manje ili više što je Ferdi-paša
rekao o smještaju posade i obnovi Osijeka, Ibrahim Pečevi dodaje da je tim poslovima
rukovodio azapski aga Kasim. 6 Istina, Pečevi zna za postojanje Osječkog sandžaka, a poput
njega Ajni Ali i Koči-beg, ali o njemu govore mnogo kasnije, ili u vrijeme kada on zaista više
nije postojao. 7
Pozivom na spomenute osmanske pisce, koji su po vremenu svoga života bili bliže tim
događajima, Evlija u svojoj tvrdnji svakako ne griješi, iako se postavlja pitanje kada je
osnovan Osječki sandžak, ili, bolje reći, koje godine je mogao biti osnovan. Pretpostavi li se
da je to bilo 1529., kao što kaže Mustafa Dželalzade, ili možda 1533. kad se prvi put spominje
osječki kadiluk, 8 toj se pretpostavci suprotstavljaju podaci koji kazuju da se pod upravom
Mehmed- bega Jahjaoglua kao smederevskog sandžakbega nalazio i Osijek. Naime, u pismu
Bernardina Henyeya iz 1529. navodi se da izgradnjom utvrđenja u Osijeku rukovodi
Mehmed-beg, 9 dok Sempliciano Bizozeri piše da je 1535. Mehmed-beg utvrdio Osijek. 10

3
Evlija, Ćelebi, Putopis, p. 362.
4
Thury, o.c., Ferdi-pasa, II., p. 85.
5
Idem, O.C., Musztafa Dselalzade, II., p. 178.
6
Peeevi; Ibrahim, Tarihi, Istanbul 1968., I., p. 250.
7
Ayni, Ali, Kavanin-i al-i Osman der hulasa-i mezamin-i defteri divan, Istanbul 1280/1864., p. 11; Koeibey,
Risalesi, Istanbul 1939., p. 100.
8
Tadić, Jorjo, Dubrovačka arhivska grada o Beogradu, Beograd 1950., knj. I., p. 5,6.
9
Laszovski, O.C., I., p. 159.

175
Također, da bi suzbio Katzianerov napad 1537., sazvao je Mehmed-beg okolne
sandžakbegove na dogovor u Vukovar i preuzeo vodeću ulogu u obrani Osijeka. 11 U pismu
Stjepana Stiljanovića upućenog Tomi Nadasdyju početkom 1538., kaže se daje sultan
Sulejman dao Meh- med-begu na upravu čitav Srijem i Slavoniju do Ivankova, a od Ivankova
do Kobaša na Savi njegovu sinu Arslan-begu. 12 Prema navedenim podacima, očito je da
Osječki sandžak nije mogao biti osnovan prije 1538. godine, nego tek poslije osnivanja
Požeškog sandžaka.
Pišući dosta iscrpno o tom pitanju, Hazim Šabanović je zaključio da je Osijek "poslije 1529.
godine postao, vjerojatno, sjedište komandanta podčinjenog smederevsko-beogradskom
muhafizu", 13 odnosno krajišniku. O valjanosti Šabanovićeva zaključka svjedoče svi
raspoloživi izvori, a pogotovo Pečevijina napomena daje 1529. zapovjednik osječke posade
bio Kasimaga, u to vrijeme na dužnosti azapskog age. U skladu s promjenama nastalim
osnivanjem Požeškog sandžaka 1538., uslijedila je također i nova organizacija osmanske
vlasti u istočnoj Slavoniji i Srijemu, pa je 1539..ili najkasnije 1540. osnovan sandžak sa
sjedištem u Osijeku. S obzirom na to da mu je sjedište bilo u Osijeku, nazivao se do sredine
16. stoljeća Osječkim sandžakom, a kada je njegovo sjedište bilo premješteno u Ilok, nazvan
je Iločki m ili Srijemskim sandžakom.
Prvi put o tom se sandžaku posredno govori 1540. godine u dnevniku Jeronima Laskyja,
poslanika kralja Ferdinanda. 14 U poreznom defteru Pečujskog sandžaka spominje se Osječki
sandžak izričito 1548., odnosno timarnici Sofi Veli sin Abdullaha i Vurus sin Ibrahima koji
žive u Osječkom sandžaku, 15 pa nema sumnje da je taj sandžak mogao biti ukinut nakon te
godine. Približan odgovor na to pitanje daje nalog sultana Sulejmana od 1l. studenoga 1554.
kojim se naređuje srijemskom sandžakbegu Halilu da preuzme dužnost sandžakbega Lipove,
a kopanskom sandžakbegu Mehmeđu da stupi na dužnost sandžakbega Srijemskog
sandžaka. 16 Na temelju rečenog naloga, sa sigurnošću se može zaključiti da je Osijek poslije
1548., a svakako prije 1554. godine, bio pripojen Požeškom sandžaku. Ta je promjena
uslijedila vjerojatno uskoro poslije osvajanja Virovitice i Čazme 1552., pa su Osijek i osječki
kadiluk izdvojeni iz nekadašnjeg Osječkog i pripojeni Požeškom sandžaku, a samo sjedište
sandžaka premješteno je iz Osijeka u Ilok.
Kao što se točno ne zna godina osnivanja ni ukidanja Osječkog sandžaka, tako se pouzdano
ne zna ni njegov opseg. Prema nedatiranom defteru moguće je zaključiti da je u prvim
godinama postojanja obuhvaćao prostor kadiluka Petrovaradin, Nijemci i Osijek. 17
Koliko je do sada poznato, prvi osječki sandžakbeg bio je Kasim-beg. Tko je on bio i dokle je
obavljao dužnost sandžakbega, nije moguće reći ništa. određeno. Evlija Čelebi ga naziva
Pečujski, a na drugom mjestu govori o njemu kao Osječaninu. 18 Budući da je Kasim kao
budimski paša dao u Osijeku izgraditi džamiju i da je pokraj te džamije bio pokopan, nije
isključeno daje doista i bio porijeklom iz Osijeka. 19 Neko vrijeme obavljao je dužnost

10
Bizozeri Sempliciano, Notizia partlarie dello Stalo passato, e presente de regni d'Vngheria, Croatia e
principato Transilvania, Bologna l686., p. 221.
11
Hommer, o.c., II., p. 143.
12
Šišić, Acta comitalia..., I., p. 160.
13
Šabanović, Bosanski pašaluk. p.64.
14
Gevay,o.c..XI.,p.6.
15
Laszlofalvi, Velics, o.c., II., p. 56.
16
Kovaćević, Esref, Muhime defteri, Sarajevo 1985., p. 12.
17
Basbakanlik Arsivi. Istanbul, Tapu defter 1000; Zirojević, Olga, Upravna podela današnje Vojvodine i
Slavonije u vreme Turaka, Matica srpska. Novi Sad 1971., Zbornik za istoriju. br. I., p. 14.
18
Evlija Celebi. Putopis. p. 234. :
19
Idem,o.c., p.370, 371.

176
osječkog sandžakbega vjerojatno i Murad-beg Tardić, 20 dok se iz Sinan-čaušova teksta može
zaključiti daje 1543. bio to vojvoda Čejvan. 21
Još prije nego što je Osijek postao sjedište sandžaka, osmanska je vlast u Osijeku osnovala
kadiluk. Koje godine je to bilo, točno se ne zna, ali je posve sigurno da je 1533. postojao. 22
Poslije ukidanja Osječkog sandžaka, osječki je kadiluk na istoku graničio s kadi.lukom Ilok i
Nijemci. U sastavu kadiluka Ilok bile su nahije Ilok, Morović i Vukovar, a u kadiluku Nijemci
nahije Nijemci, Rača, Podgorje, Ivankovo i Posavlje. 23

Kliški sandžak

Šaljući obavijest sultanu Sulejmanu o zauzimanju Klisa 12. ožujka 1537., predložio je
bosanski sandžakbeg Gazi Husrev-beg osnivanje sandžaka u Klisu, i da se na njegovo čelo
postavi njegov ćehaja i dugogodišnji su borac Murad-beg Tardić. Taj je prijedlog bio
prihvaćen, pa je iste godine Kliški sandžak osnovan i povjeren Murad-begu. Njegovo
službeno sjedište bilo je u Klisu, iako su kliški sandžakbegovi uglavnom stolovali u Livnu.
Osnivanjem Kliškog sandžaka bilo je smanjena područje Bosanskog sandžaka, jer su u njegov
sastav ušli svi osmanski posjeda sjeverozapadno od Solina, u jugozapadnom dijelu Bosne,
Krbavi i Lici.
Prilikom osnivanja dijelio se Kliški sandžak na kadiluke Skradin, Neretva, Novosel, Akhisar
ili Prusac, Zagorje ili Klis i Jezero (Golhisar). Središnji kadiluk bio je Skradin, čije sjedište je
ubrzo bilo premješteno u Livno, zadržavajući pritom i dalje staro ime.
Kadiluk Skradin obuhvaćao je nahije Grahovo, Sinj i Cetina, Dicmo, Zminje Polje, Vrlika,
Petrovo Polje, Petrova Gora, Kosovo, Nečven, Strmica, Plavno, Popina, Zrmanja, Knin,
Zečevo, Skradin, Ostrovica, Benkovac ili Bukovica, Kličevac, Karin, Nadin, Obrovac i Pod-
gorje. Isto tako nahije Klis, Zagorje, Zvonigrad, Vrana, Velim i Sonković, a u Krbavi i Lici
Lapac, Nebljuh, Mazin, Bunić, Gračac, Udbina, Medak, Lika, Perušić, Bilaj i Novi.
Tako velik broj nahija u sastavu kadiluka govori da je sredinom 16. stoljeća na tom prostoru
bilo malo muslimana, i da se proces islamizacije odvijao vrlo sporo. Kad je bio osnovan
Krčko-lički sandžak, izgubio je Kliški sandžak znatan dio svoga prostora zapadno od rijeke
Krke i donjeg toka Une. Točnije, cijelo zaleđe Zadra, okolicu Knina, Krbavu i Liku. 24
Na dužnosti kliškog sandžakbega nije Murad-beg ostao dugo, već je najkasnije početkom
1542. bio premješten u Požegu. Na južnoj granici Kliškog sandžaka, nasuprot venecijanskih
posjeda u Dalmaciji, vodio se neprestano mali rat. Da bi osigurala i zaštitila svoje posjede,
posebno Split, nastojala je Venecija na bilo koji način domoći se Klisa, ali istodobno i
sačuvati mirne odnose s Osmanskim Carstvom nakon izgubljenog rata za otok Cipar.
Težak poraz osmanske vojske kod Siska 1593. i pogibija bosanskog beglerbega Hasan-paše,
potaknuli su stvaranje prave zavjere i pokretanje opće borbe protiv Osmanskog Carstva na
širokom prostoru od Drave i Dunava do Jadranskog mora. Unatoč potajnoj naklonosti
Venecije, u toj se borbi ona držala vrlo suzdržano kako bi izbjegla novi rat s Osmanskim
Carstvom, što je došlo do punog izražaja nakon što su uskoci privremeno zauzeli Klis 1596.
godine. Na dužnosti kliškog sandžakbega nalazio se tada Mustafa-beg (Mustaj-beg), odakle je
sredinom lipnja 1596. bio premješten u Požegu, ali se želio što prije vratiti na čelo Kliškog

20
Thury, o.c., Muszlafa Dsela1zade, II., p. 239.
21
Idem, o.c., Szffiancsaus, II., p. 297.
22
Tadić, o.c., p. 6.
23
McGowan, Brnce W:, Sirem sancagi mufassal tarir defleri, Ankara 1983., p. 71-37, 129-157,404-461,488-
518.
24
Šabanović, Bosanski pašaluk, p. 72, 73.

177
sandžaka. 25 Njegovo mjesto i položaj zauzeo je, međutim, Derviš-beg, 26 da bi zatim otišao na
bojište u južnoj Ugarskoj. Sporovi o razgraničenju između Kliškog i Krčko-ličkog sandžaka i
Venecije trajali su desetljećima, pa je 1626. bosanski beglerbeg Murteza-paša poslao kliškog
sandžakbega Mehmed-bega s jakim snaga- ma u pljačku prema Šibeniku,
Ali ga je šibenski knez Giovanni Cigogna razbio i prisilio na povlačenje. Izviješten o tome,
sultanov dvor je zaključio da se provede novo razgraničenje, 27 koje nije dovelo ni do kakvih
promjena, zbog različitog tumačenja uspostave granice pod vodstvom Ferhad-bega
Sokolovića 1573. godine.
U ratu za otok Kretu (Kandija) od 1645. do 1669., južni dijelovi Kliškog i Krčko-ličkog
sandžaka bili su poprište žestokih borbi u kojima je Venecija preotela Turcima Obrovac,
Karin, Nadin, Islam, Zemunik, Ostrovicu, Skradin, Drniš, Knin, Vrliku, Klis i druga mjesta.
Vlast Venecije priznali su također Makarska i Makarsko primorje. Nakon početnih uspjeha u
ratu, osim Klisa, bila je Venecija prisiljena napustiti osvojeno. Sklapanjem mira 9. rujna 1669.
i povlačenjem novih granica 1671. godine zadržali su Turci Obrovac, Vranu, Zemunik,
Skradin, Makarsku i Poljica. Iako se Venecija obvezala da će vratiti Makarsku i Primorje, nije
se držala sporazuma, pa je tako stvoreno stanje ostalo do kraja osmanske vladavine.28

Požeški sandžak
Poslije osvajanja Požege i obrane osvojenog prostora između Drave i Save 1537. godine, bili
su stvoreni uvjeti za osnivanje sandžaka sa sjedištem u Požegi. Najkasnije do početka proljeća
1538. bio je sandžak osnovan i po svome sjedištu nazvan Požeški sandžak, odnosno Sandžak
Požega. Prema obavijesti bana Petra Keglevića i Tome Nadasdyja kralju Ferdinandu 300
siječnja iste godine, tom je sandžaku pripao sav kraj između Drave i Save od Ivankova do
Kobaša. 29 U skladu s tom obavijesti je i pismo podbana Andrije Tharnoczyja od 15. svibnja,
1538., u kojem se kaže da je u Požegu stigao novi vojvoda i odmah počeo s napadima. 30
Pozivom na Osmansku kroniku (Tevarih-i AI-i Osmani) i kroničara Ferdi-pašu, povjesničar
Hammer piše daje Požeški sandžak osnovan prvih dana svibnja 1538. godine. 31
Nasuprot ovim podacima, Olga Zirojević kaže da je Požeški sandžak osnovan koju godinu
kasnije. Svoju tvrdnju ona temelji na djelomično očuvanom katastarskom popisu iz 1540.
godine, u kojem se nalazi i zakon za raju Srijema, koji je istodobno vrijedio i za vilajet
Požega. 32 Prema njenu mišljenju, mogao je Požeški sandžak biti osnovan najranije 1540. ili
tek iduće godine. Posve suprotno izneseno m mišljenju, u domaćem izvoru poimence se
spominje Požeški sandžak već 5. travnja 1540. godine. 33
Uspoređujući prije spomenute izvore, bez obzira na manje razlike u vremenu, očito daje je
Požeški sandžak bio osnovan prvih mjeseci 1538. godine.
Prvi požeški sandžakbeg bio je Arslan-beg, sin Mehmed- paše Jahjaoglua, tada smederevskog
sandžakbega. 34 Potjecao je iz vrlo ugledne velikaške obitelji Jahja, čiji su članovi
generacijama obavljali visoke državne dužnosti još od vremena sultana Mehmeda Fatiha. Po
ženskoj lozi pripadao je krugu sultanovih krvnih

25
Tomić ,o.c.,I.,p.172,183.
26
Novak, Grga, Commissiones et relationes venetae, Zagreb 1970., T.VI., p. 125.
27
ldem, o.c., T.VII., po 21,220
28
Stanojević, Gligor, Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim ratovima XVI-XVIII vijeka, Beograd 1970, p.
293, 294; Novak, Grga, Prošlost Dalmacije, Zagreb 1944., II., po 225.
29
Šilić, Acta comitialia…., I., p. 160.
30
Idem, o.c., I., p. 223.
31
Hammer, o.c., II., p. 150.
32
Zirojević, o.c., p. 13, 140
33
Lopašić, o.c., Starine JAZU 17, p. 160, 161.
34
Hammer, o.c., II., p. 15O; Šišić, Acta comitialia..., I., p 160.

178
srodnika, pa mu je Sulejman Kanuni bio ujak. Isticao se izvanrednom hrabrošću i širinom
obrazovanja, a uz to je bio i darovit pjesnik.35 S obzirom na svoje podrijetlo i društveni
položaj, bio je ujedno i najznačajnija ličnost koja je ikada došla na čelo Požeškog sandžaka.
Njegov životni put uglavnom je dobro poznat i gotovo je bio sudbinski omeđen osvajačkim
pohodima sultana Sulejmana, kojima završava jedna od najblistavijih epoha Osmanskog
Carstva. Na tom putu bio je Arslan-beg posve osebujna i donekle tragična pojava svoga doba.
Ibrahim Pečevi piše da je Arslan-beg bio postavljen za požeškog sandžakbega kad je u
Istanbul odnio vijest o padu Požege. 36 Mislim da je taj podatak samo djelomično točan,
točnije da je neposredan povod bila Katzianerova vojna, a ne osvajanje Požege. U prvom redu
već i stoga što je od pada Požege do osnivanja sandžaka prošla godina dana, a i posljedice
sloma Katzianerove vojne bile su mnogo važnije nego što je bilo zauzimanje Požege. Ništa
manje, dobro je poznato da se u odlučnoj bitci s Katzianerovim snagama Arslan-beg osobno
istakao i da je bio jedan od glavnih zapovjednika osmanske vojske, te da su od bitke do
osnivanja Požeškog sandžaka prošla jedva tri mjeseca. Dakle, ako se imaju na umu te
činjenice, onda je logičan zaključak da je Katzianerov poraz bio stvaran povod postavljanju
Arslan-bega na čelo novoosnovanog sandžaka u Požegi.
Po svome položaju u Osmanskom Carstvu, bio je Požeški sandžak pogranični sandžak, pa je
Arslan-beg imao vrlo široka ovlaštenja. U sjevernim i sjeverozapadnim dijelovima sandžaka
bila je ustavljena krajina (serhat). Krajiško područje protezalo se tada negdje na prostoru
ispod Osijeka, Valpova, tvrđave Našica, Orahovice, Voćina i zapadnih dijelova Požeške
kotline. Kako se širila osmanska vlast, tako se i pomicalo krajiško područje prema zapadu.
Preuzimajući dužnost sandžakbega, bio je Arslan-beg u naponu životne snage i odmah je
zdušno počeo raditi na uspostavi osmanske vlasti. Veliku pomoć u tome davao mu je otac
Mehmed-beg, iskusan ratnik i državnik. Ali dok se Arslan-beg bavio tim poslovima, iznenada
je vlastelin i vojskovođa Franjo Tahy sa stotinjak konjanika i pedesetak strijelaca provalio u
Požešku kotlinu do Kaptola, a njemu se na povratku s uspjela četovanja pridružio veći broj
stanovnika iz okolnih mjesta. Čim su Arslan-beg i njegove četovođe saznale za tu provalu,
smjesta su krenuli u potjeru za Tahyjem, sustigli ga blizu Bijele Stijene i razbili. Prema
obavijesti podbana Andrije Tharnoczyja od 8. svibnja 1538. godine, u tom je okršaju Tahy
izgubio veći broj konjanika i strijelaca, astradalo je i oko 300 ljudi koji su bježali ispod jarma
osmanske vlasti. 37
Da bi predusreo slična iznenađenja, poslao je Arslan-beg svoje akindžije koje su robeći i pa
leći stigle gotovo do Virja. 38 Samo nekoliko dana kasnije došao je Mehmed-beg s jakim
snagama u Požegu, sinu u pomoć, i 11. lipnja napala je osmanska vojska noću Grabovnik
(Kloštar), odakle je odvela mnogo ljudi, konja, krupne i sitne stoke. Drugi napad uslijedio je
već sredinom istoga mjeseca, kad su "trkači i palikuće" upali do Koprivnice. 39
Poslije tih pljačkaških upada i provala bilo je stanje na granici uglavnom mirno, pa se Arslan-
beg mogao posvetiti uspostavi i jačanju osmanske vlasti. Vjerojatno iste godine, usporedo s
osnivanjem sandžaka, bili su osnovani kadiluci Požega, Brod, Gorjani i Podgorač. Potkraj
1541. ili početkom 1542. godine otišao je Arslan-beg iz Požege, a na mjesto požeškog
sandžakbega bio je postavljen znameniti ratnik svoga doba Gazi Murad-beg Tardić. Jedva što
je preuzeo povjerenu mu dužnost, zauzeo je Murad-beg Orahovicu, Mikleuš, Slatinu i
Drenovac, a 1543. zajedno s Ulama-pašom iz Bosne, Voćin, Stupčanicu, Bijelu Stijenu,
Dobru Kuću, Bijelu, Sirač, Valpovo i Brezovicu nedaleko od Virovitice.

35
Šabanović, Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo 1973., p. 701.
36
Evlija Celebi, O.c., p. 238, nota 68.
37
Šilić, Acta comitialia..., II., p. 214.
38
Idem, o.c., II., p. 223.
39
ldem, O.C., II.., p. 238.

179
Bijela Stijena, Stupčanica, Dobra Kuća, Sirač i Bijela bili su pri pojen i Bosanskom, a svi
ostali gradovi i krajevi Požeškom sandžaku. Usporedo sa širenjem osmanske vlasti između
obronaka i Papuka i rijeke Drave bili su osnovani novi kadiluci i nahije. Istaknutu ulogu u
tome imao je svakako Murad-beg, čiji se život ugasio 1545. u Požegi, odakle je njegovo tijelo
Ulama-paša prenio u Sarajevo i sahranio u mauzoleju pokraj Gazi Husrev-begova mauzoleja i
džamije.
Dugogodišnji suborci i neustrašivi ratnici našli su se tako opet zajedno na vječnom počinku.
Osvajanjem Virovitice i 552. i priključenjem osječkog kadiluka, dosegao je Požeški sandžak
svoj konačni opseg koji se nije mijenjao do kraja osmanske vladavine.
Prvih godina postojanja imao je kadiluk Požega u svome sastavu nahije: Požega, Gnojnica,
SvIIna, Ruševo, Gradac, Kamengrad, Kutjevo, Orljavac, Voćin, Drenovac i Bresnica. Te se
nahije spominju 1545. da bi zatim neke od njih bile ukinute ili pripojene drugim kadilucima.
Prema popisu iz 1579. na prostoru kadiluka bile su nahije Požega, Svilna, Kutjevo, Orljavac i
Bresnica. 40
Vjerojatno od osnivanja 1538. do kraja osmanske vlasti, obuhvaćao je kadiluk Brod nahije:
Brod, Vrhovine, Brezna i Ravne, o kojima se govori i u popisu iz 1579. godine.
Ako ne prije, onda svakako 1538. bio je osnovan kadiluk Goljapi, u čijem su sastavu do 1545.
godine bile nahije: Đakovo, Goljani, Jošava, Dragotin, Dubravnik, Prikraj i Poljana. Poslije
1545. bila je ukinuta nahija Dubravnik i umjesto nje osnovana nahija Nevna, odnosno
Levanjska Varoš. Sjedište kadiluka bilo je preneseno u Đakovo, alije zadržao nekadašnji
naziv, o čemu svjedoči popis iz 1579. godine. Tom je kadiluku bila pripojena i nahija
Podgorač nakon što je bio ukinut kadiluk u Podgoraču.
Kadiluk Podgorač spominje se od 1545. u čijem sastavu su bile nahije: Podgorač, Vrhovci
(Vukojevci), Krstošija (Kršinci), Podlužje (Podgorje) i Koška. Taj je kadiluk zatim ukinut, a
njegove nahije bile su pripojene kadiluku Orahovica i Valpovo.
Kadiluk Orahovica spominje se prvi put 1545. i potom 1579., 1626., 1660. i 1667., pa nema
sumnje da je postojao do kraja osmanske vladavine. Početkom svoga djelovanja dijelio se na
ove nahije: Orahovica, Mikleuš, Slatina, Bukovica, Sopje, Brezovica, Čađavica, Moslavina,
Dolinci (Golinci) i Valpovo. Osvajanjem Virovitice i osnivanjem kadiluka bila je provedena
nova upravna podjela. Iz orahovičkog kadiluka bile su izdvojene nahije Slatina, Moslavina i
Brezovica i pripojene kadiluku Virovitica, dok su nahije Voćin i Kršinci pripadale kadiluku
Orahovica. Isto tako, neke od spomenutih nahija bile su ukinute.
Najkasnije 1553. bio je osnovan kadiluk u Virovitici, u čijem su sastavu 1579. bile nahije
Virovitica, Brezovica, Slatina i Moslavina. 41
Prvi i najstariji kadiluk u Požeškom sandžaku bio je kadiluk Osijek, osnovan vjerojatno 1529.
godine. U sastavu tog kadiluka bile su 1579. nahije Osijek, Karaševo, Čepin i Erdut. Kada je
osnovan kadiluk u Valpovu, nije poznato. Međutim, taj se kadiluk izričito spominje 30.
svibnja 1566. godine, kad je upućen sultanov nalog valpovačkom kadiji neka osigura
prenoćište i potrebnu hranu za vojsku. 42 Područje kadiluka obuhvaćalo je 1579. nahije
Valpovo i Koška. Prema zapisu Evlije Čelebija taj je kadiluk imao rang od 150 akči. 43 O tom
se kadiluku govori i 1684. godine, 44 što je nepobitan dokaz da je postojao do kraja turske
vladavine.

Čazmansko-pakračko-cernički sandžak

40
Basbakalnik Arsivi, Istambul, TD 672, Fol.10/13-66.
41
Ibidem, Fol.10/213-226.
42
Kovačević, o.c., p. 136.
43
Evlija, Ćelebi, o.c., p. 490.
44
Fekete, Ludwig, Die Siyaqat-Schrieft, Budapest 1955., I., p. 807.

180
Ubrzo nakon što je Ulama-paša 1552. osvojio Čazmu, na prijedlog bosanskog sandžakbega
Mehmeda, bio je 15. listopada 1557. osnovan sandžak sa sjedištem u Čazmi. U osmanskim
izvorima taj se sandžak naziva Začasna, a njegov prvi sandžakbeg bio je Ferhad-beg
Desisalić-Vuković. Zbog žestokih protunapada hrvatskih graničara, Turci su 1559. razorili
tvrđavu u Čazmi plašeći se da je protivnička strana ne osvoji i pretvori u snažno uporište u
borbi protiv osmanske vlasti. Vjerojatno iste godine, ili najkasnije 1560., bilo je sjedište
sandžaka premješteno u Pakrac, iako se do 1565. nazivao Sandžak Začasna. 45 Međutim, u
katastarskom popisu iz 1565. njegov službeni naziv je Sandžak Pakrac (Pakrič).
Po svome položaju cijeli Pakrački sandžak bio je pogranični sandžak, uključen u serhat. Od
osnivanja do 1580. pripadao je Rumelijskom beglerbegluku, a od 1580. Bosanskom pašaluku
do propasti osmanske vladavine.
Na koje se kadiluke dijelio, pouzdano se ne zna. Među prvima za koje se može posve
određeno reći bio je kadiluk Kraljeva Velika ili Velika, koji se spominje 1560. i njegov kadija
Mevlana Ahmed. 46 Prema popisu iz 1565. bile su na području sandžaka ove nahije: Cernik,
Sređani (Pakarskl Sredel), Bijela Stijena, Podvrško, Pakrac, Sirač, Dobra Kuća, Čaklovac,
Stupčanica, Kutina, Šagovina, Pod borje i Drenovac. Te su nahije zajedno s nahijom Velika
vjerojatno pripadale kadiluku Velika. 47
Kad je ban Toma Erdody 1591. osvojio i razorio tvrđavu Moslavinu, bilo je sigurnosti radi
premješteno sjedište san- Kraljeva Velika, utvrda u sastavu serhata Cerničkog sandžaka džaka
iz Pakraca u Cernik.
Premještanje iz Pakraca u Cernik zbilo se potkraj 1592., ili najkasnije početkom 1593. godine.
Naime, u bitci kod Siska 22. lipnja 1593. među poginulima bio je i Hasan-pašin brat Džafer-
beg, tada na dužnosti cerničkog sandžakbega. 48
Smirivanjem prilika na granici i povlačenjem osmanske vojske prema rijeci Ilovi, provedena
je potkraj 16. ili početkom 17. stoljeća upravna podjela Cerničkog sandžaka. Područje
sandžaka bilo je podijeljeno na kadiluk Cernik i Pakrac. Kadiluk sa sjedištem u Pakracu
morao je biti osnovan još u vrijeme premještanja sandžaka iz Čazme u Pakrac. Isto tako
osnivanje kadiluka u Cerniku moralo je biti vezano za ukidanje kadiluka Velika, kojem se
potom gubi , trag. Koje su nahije bile u sastavu tih kadiluka, nije poznato. Ali može se
pretpostaviti da je kadiluk Pakrac obuhvaćao nahije: Pakrac, Podborje, Sirač, Dobru Kuću,
Stupčanicu i druge, a kadiluk Cernik nahije: Cernik, Bijela Stijena, Velika, Kutina i još neke.
Na proputovanju kroz Pakrac i Cernik zabilježio je Evlija Čelebi da su to kadiluci u rangu u
od 150 akči. 49
S propašću osmanske vlasti 1691. godine nestali su Cernički sandžak i njegovi kadiluci.

Krčko-lički sandžak

Kao što je prije rečeno, taj je sandžak nastao izdvajanjem iz Kliškog sandžaka. O godini
njegova osnivanja mišljenja se razilaze.

45
Šabanović, Bosanski pašaluk, p. 67.
46
Kovačević, o.c., p. 34,35.
47
Šabanović, o.c., p. 223, 224.
48
Horvat, Kobenzelovi izvještaji..., Starine JAZU 32, p. 192; Lopašić, Spomenici..., I., p. 179, 180, 185; Horvat,
Prilozi..., Slarine JAZU 34, p. 90.
49
Evlija, Ćelebi, o.c., p.232,234.

181
Tako Luka Jelić jednom kaže daje to bilo 1573., a drugi put prije 1578. godine. 50 Za razliku
od Jelića, Milan Prelog ističe da se taj sandžak spominje istom 1584. godine. 51 Na temelju
propisa Kliškog sandžaka iz 1574. dokazao je Hazlm Sabanovlć da to nikako nije moglo biti
1573., nego pozivom na zadužbinsku povelju (vakufnamu) Ferhad-paše Sokolovića i gradnju
džamije Ferhadije u Banja Luci, zaključio daje Krčki ili Lički sandžak osnovan poslije 1578.,
a najkasnije prije ljeta 1580. godine, kad je osnovan Bosanski pašaluk. Kako bi još više
potkrijepio svoje mišljenje, on je u napomeni dodao da se može posve sigurno tvrditi da je taj
sandžak osnovan najkasnije 1581. godine jer se o njemu govori u jednom dokumentu. 52
Šabanoviću nije, međutim, bio dostupan izvještaj venecijanskog kneza i kapetana Splita
Alvise Loredana od 12. kolovoza 1580. godine, u kojem se kaže daje Ferhad-beg bosanski
sandžakbeg postao berlerbeg novoosnovanog Bosanskog pašaluka pod čijom se upravom
nalazio i Lički sandžak. 53 Na temelju te obavijesti ne može biti sumnje da je Lički sandžak
već postojao i da je osnovan najkasnije 1579. godine.
Prvi lički sandžakbeg bio je vrlo iskusan ratnik i krajišnik Arnaud Mehmed Memi-beg, kojeg
je naslijedio njegov sin Ibrahim-beg. 54 Dugo vremena na čelu ovoga sandžaka bio je Halil-
beg, koji je 1647. zarobljen u Zemuniku, odveden u Zadar i Veneciju, a potom u Bresciu, gdje
je i umro njegov sin Durak-beg poginuo je u obrani Zemunika.55
Sjedište Krčko-ličkog sandžaka bilo je u Kninu ili povremeno u Udbini. U izvještajima
venecijanskih kapetana i upravitelja u Dalmaciji, pod imenom Sandžak Krka zabilježen je
istom 1626. godine. 56 Od Kliškog sandžaka dijelila ga je rijeka Krka, pa je obuhvaćao
sjeverni dio Dalmacije, Krbavu i Liku i prostirao se uz Velebit prema Senju, Brinju i Otočcu,
dotičući na Sjeveru gornji tok rijeke Une. S Venecijom je graničio od zapadne obale
Vranskog Jezera preko Rokova, Vrzen Gorice, Prkosa, Zemunika, Smokovića, Brda, Skrline,
Polešnika, Suhovara, Kašića, Karina, Obrovca i Podgorja do Starigrada. 57
Svojim položajem u Osmanskom Carstvu bio je Krčko-lički sandžak pogranični, čije su
utvrde I i gradovi činili sastavni dio serhata, u kojima su bile stalne posade alufedžija i
timarnika. 58
Osnivanjem Krčko-ličkog sandžaka bila je osnovana sudsko-upravna jedinica -kadiluk Krka
sa sjedištem u Kninu. Kadiluk je obuhvaćao nahije: Knin, Strmica, Plavno, Popina, Zrmanja,
Zečevo, Skradin, Ostrovica, Benkovac, Kličevac, Karin, Nadin, Vrana, Zvonigrad, Velin,
Sonković, Obrovac, Podgorje, Mazin, Gračac, Udbina, Bunić, Lika, Budak, Medak, Perušić, ,
Bilaj-Barleta, Novi i Kotari sa Zemunikom. Taj se kadiluk prvi put spominje u izvorima
1591.i 1593. godine, 59 iako nema sumnje da je morao biti osnovan nekako u isto doba kada i
Krčko-lički sandžak.
Godine 1638. spomenuta je u izvorima i druga sudsko-upravna jedinica -kadiluk Kotari.
Sjedište tog kadiluka bilo je u Zemuniku, a obuhvaćao je nahije: Zemunik, Karin i Kotari.
Nakon što je venecijanska vojska 1647. osvojila Zemunik, Nadin, Karin, Novigrad, Vranu i

50
Jelić, Luka, Lički sandžakat i postanje mletačke krajine početkom Kandiskog rata 1645-1648, Narodrn
koledar, Zadar 1898., p. 79.
51
Prelog, Milan, Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade, dio I. (1463-1739),Sarajevo 1910.,P.162.
52
Šabanović, o.c., p. 75.
53
Novak, Commissiones..., IV., p. 233.
54
Idem, o.c., IV.,p. 317,434,444, V., p. 88.
55
Idem,o.c.,VII.,p.68.
56
Idem, o.c., VII., p. 33, 34.
57
Jelić, o.c., p. 79, 80.
58
Rački, Franjo, Prilozi za geografsko-statistički opis bosanskoga pašalika, Starine JAZU 14, Zagreb 1882., p.
182-184.
59
Šabanović, o.c., p. 226, 227.

182
Skradin, zatim 1648. Drniš, Knin i Klis, nije poznato kamo je bilo premješteno sjedište
kadiluka Krka. Ponovnim zauzimanjem Knina 1654. i drugih gradova, bili su spomenuti
kadiluci obnovljeni, da bi 1675. kadiluk Kotari bio pripojen kadiluku Krka. 60
Posljednjih godina osmanske vladavine bio je krčko-lički sandžakbeg Muhamed-beg Durak-
begović, sin Durak-bega koji je poginuo kod Zemunika. 61
Društveni odnosi Na osvojenim prostorima Hrvatske osmanska je vlast uspostavila spahijsko-
timarski sustav kao poseban oblik feudalnih društvenih odnosa. Prema tome sustavu sva
zemlja i svi prihodi sa zemlje, bez obzira na njihov izvor, bili su sultanovo, odnosno državno
dobro (erazimiri) osvojeno sabljom (kilif) u pobjedonosnom i svetom ratu (gaza) osmanske
vojske. Društvena i politička osnova tog sustava temeljila se na islamskim institucijama i
naturalnom gospodarstvu. S obzirom na feudalni karakter spahijsko-timarskog sustava,
cjelokupno društvo dijelilo se na dva osnovna sloja: vladajući vojno-feudalni i podložnu raju.
Vojno-feudalni sloj dijelio se na timarnike i zaime, koji su se zajedničkim imenom zvali
spahije. Njihova je dužnost bila da u vrijeme rata sudjeluju u vojnom pohodu kao konjanici.
Ovisno o prihodu spahije su bile dužne povesti u rat i odgovarajući broj vojnika bolje
naoružanih i opremljenih za rat (džebelija). Ako je spahijin prihod iznosio do tisuću akči,
onda je takav spahija i sam sudjelovao u ratu kao džebelija.
Timari su bili dobra s kojih je godišnji prihod spahiji iznosio najviše 19 999 akči, a zeameti
od 20 000 do 100 000 akči. Dobra koja su donosila više od sto tisuća akči godišnje nazivala su
se hasovi, a davali su se na uživanje sandžakbegovima, beglerbegovima, članovima sultanove
obitelji i ostalim visokim predstavnicima osmanske države.
Istaknutim pojedincima i članovima njihove obitelji, kao vrlo zaslužnim ratnicima i
vojskovođama (gazijama), davana su zemljišna dobra i u osobno vlasništvo koje se zvalo
mulk. Vlasnici mulka mogli su svoja dobra prodati, založiti, prenijeti u nasljedstvo i uopće
njima slobodno raspolagati. Prema rimskom građanskom pravu, takva su dobra bila osobno
vlasništvo (dominium) s punim pravom raspolaganja. Posve isti pravni status imala su i dobra
koja su bila dobivena na temelju isprave zvane malikana (malikana, miilkname). Zapravo,
mali kana je isto što i mulk, pa su vlasnici takvih dobara mogli s njima raspolagati kako hoće i
na način potpunog vlasništva (mulkiyet uzere). U istom pravnom statusu bilo je i vlasništvo
nekretnina u gradovima, varošima i kasabama.
Zemljišna dobra ili prihodi s njih mogli su se također stavljati u zaklade ili zadužbine u
dobrotvorne ili ponajviše vjerske svrhe (vakufe). Vakufe je osnivala državna vlast i pojedinci
koji su se odrekli dijela svojih prihoda. Inače, u vakuf je mogla biti stavljena svaka nekretnina
ili odgovarajući novčani iznos. U osvojenim krajevima Hrvatske vakufe je osnivala u prvom
redu državna vlast radi izdržavanja džamija i ostalih vjerskih ustanova. Slijedeći državnu vlast
i mnogi istaknuti i bogati pojedinci osnivali su vakufe u duhu islamske tradicije (hadis): "Tko
u ime Boga sagradi džamiju, Bog će njemu sagraditi kuću u raju".
Vakufi su uglavnom bili oslobođeni državnih poreza i ostalih davanja, a uz to i zaštićeni od
posezanja svjetovnih vlasti. U 16. i osobito u 17. stoljeću razvili su se vakufi posebna oblika
(evladiyet vakufi) u kojima je dio zakladnog iznosa zakonski odlazio zakladniku ili njegovim
nasljednicima. Takav oblik vakufa bio je zato vrlo raširena pojava.
Kao uživatelji prihoda s nekog dobra, spahije nisu ujedno bili i vlasnici tih dobara, pa ih nisu
mogli otuđiti, odnosno prodati, založiti i uvakufiti. Ali s obzirom na karakter društvenih
odnosa, nisu ni spahije bili samo uživatelji dijela prihoda, već su oni, dok su izvršavali svoje
obveze prema središnjoj vlasti, zapravo bili gospodari zemljišta (sahibi en), atimari i zeameti

60
Idem, o.c., p. 227.
61
Desnica, Boško, Historija kotarskih uskoka, Beograd 1951., sv. II., p. 64, 65.

183
bili su nasljedna dobra. Na taj način spahije su bile spona između podložnog stanovništva i
središnje vlasti, pa je takvo stanovništvo bilo zavisno od svojih spahija.
Izuzetno važno mjesto na društvenoj ljestvici imala je ulema iz čijih su redova jedino mogle
biti postavljene kadije. Svoje pravo na taj položaj ulema je temeljila na poznavanju nauka o
vjeri, pa je samo ona bila isključivi tumač i izvršitelj islamskih zakona. Naime, prema
islamskoj teoriji politička je vlast zapravo sredstvo u primjeni šerijata, raje ulema smatrala
daje država podređena vjeri i neprestano se borila da to ostvari. U skladu s tom teorijom,
ulema se pozivala na islamsku tradiciju, stvorenu još u vrijeme djelovanja suboraca proroka
Muhameda, koja je govorila: "Ulema su nasljednici znanja svih proroka."
Nasuprot vladajućem vojno-feudalnom sloju, podložno stanovništvo, bez obzira na vjersku
pripadnost, zanimanje i mjesto boravka, nazivalo se raja (ra'iyya). Društveni i gospodarski
položaj raje u 16. stoljeću bio je donekle podnošljiv, sve dok je ona izvršavala svoje obveze
prema spahiji i središnjoj vlasti. Državne obveze i obveze prema spahiji bile su u to doba
umjerene i točno utvrđene zakonima, a njihovo ubiranje bilo je pod strogim nadzorom sudskih
vlasti. Pravni položaj raje bio je tako više ili manje postojan. U skladu s tim položajem, raja je
imala (tesarruf) svoje sesije ili baštine koje su bile uključene u timare, zeamete i hasove. Pod
određenim uvjetima baština raje bila je nasljedna i ostajala je uglavnom u krugu jedne obitelji,
a novi uživatelj, na čije ime je baština bila upisana, plaćao je spahiji pristojbu za prijenos
baštine (resm-i topu).
Spahija nije imao pravo protjerati raju sa zemlje, jer je ona uživala pravo stalnosti na zemlji
(hakki-i karar) i koristiti je i obrađivati prema svom nahođenju (hakk-i tesaruff). Uz
suglasnost spahije mogla je raja zemlju i prodati, pa čak i napustiti bez odobrenja spahije. Ako
spahija odbjeglu raju ne bi uspio vratiti na zemlju u roku od deset godina, ona je postala
slobodna. Ipak, u takvim ili sličnim slučajevima obveze raje ostajale su i dalje, pa je ona sve
do stjecanja slobode plaćala pristojbu za napuštenu zemlju (rism-icift bozon). Istina, tu je
pristojbu uglavnom plaćala ona raja koja je otišla sa zemlje u gradska naselja i ondje se bavila
drugim zanimanjem. Unatoč pravu stalnosti na zemlji, raja nije pravno bila njezin vlasnik,
iako je zemlju stvarno uživala. U smjeni svojih spahija, raja je mijenjala samo gospodare
zemljišta, a feudalna zavisnost i od spahija i od osmanske države, određivala je njezin
društveni, gospodarski i pravni položaj. Ali usprkos feudalnoj zavisnosti, nije raja istodobno
bila i kmet u smislu zapadnoeuropskog feudalizma. Zapravo, u tome i jesu neke od bitnih
razlika između spahijsko-timarskog sustava u klasičnom razdoblju njegova razvoja i feudalnih
odnosa zapadne Europe. Porezne obveze i davanja raje sastojale su se od osobnih obveza
(rusu-i ra'iyyet) i šerijatom (hukuk-iseriye) određenih pristojbi i ušrova (or) -desetina, te
zakonom uobičajenih redovnih i izvanrednih poreza i pristojbi (tekalif-i orfiye i avanz-i
divaniyye).
Raja se dijelila na povlaštenu nepovlaštenu, tj. na raju koja je plaćala sve dažbine i na onu
koja je bila opterećena manjim davanjima (mu'ajiyyet). Najveće povlastice koje je raja mogla
dobiti sastojale su se u potpunom oslobađanju od svih davanja. Međutim, najčešće
primjenjivana povlastica bila je oslobađanje raje od redovnih i izvanrednih državnih poreza i
polovičnog plaćanja ostalih davanja. Položaj raje kršćana bio je nepovoljniji od raje
muslimana. Raja kršćani plaćali su, ne samo sve državne i osobne poreze i namete koje je
plaćala muslimanska raja, već su davali još i harač, kao poseban porez na svoje baštine.
Rajinske baštine kršćana bile su opterećene haračom i u slučaju ako bi prešle u posjed
muslimana, sve do novog popisa, u kojem su obično pretvarane u rajinske čifluke (ciflik).
Osim toga, i osobni porezi i davanja raje kršćana bili su veći od istih poreza i davanja
muslimanske raje. Posebno je teško pogađao raju kršćane odabir zdravih i naočitih dječaka
(devsirme) koji su osmanske vlasti povremeno provodile i odvodile ih u Istanbul, gdje su
odgajani i obrazovani u islamskom duhu za dvorske službe ili uvrštavani u janičarske redove.

184
Za roditelje takvih dječaka bio je to pravi danak u krvi, iako je osmanska dr2ava o tim
dječacima vodila brigu i stvarala uvjete za njihovo napredovanje do najviših vojnih i
državničkih položaja u osmanskom društvu.
Nasuprot raji na selu, položaj raje u gradovima i gradskim naseljima bio je mnogo povoljniji.
Nepovlaštena raja u gradovima i gradskim naseljima plaćala je samo osobne i državne poreze,
a zemljišne samo onda ako je obrađivala svoju zemlju u granicama grada, ili rajinsku baštinu
izvan gradskog područja. Muslimanska raja u gradovima bila je oslobođena izvanrednih
državnih nameta i redovitih osobnih davanja, a kršćanska samo izuzetno.
Potkraj 16. i prvih godina 17. stoljeća, gospodarski, društveni i pravni položaj raje kršćana
počeo se naglo pogoršava ti. Osnovni uzrok tome bilo je opće slabljenje Osmanskog Carstva,
praćeno neprestanim povećavanjem državnih poreza i nameta, pa je raja opterećivana sve
većim davanjima, kako u korist države tako i u korist raznih predstavnika središnje i
pokrajinske uprave. Osim toga, sve češće zlouporabe položaja i samovoljni postupci pojedinih
spahija i predstavnika državne uprave, do kojih autoritet središnje vlasti jedva da je dopirao,
dovodili su raju gotovo do očaja i u nepodnošljivo gospodarsko stanje, kada ona više nije
mogla podnositi težinu svojih tereta. Da se bar donekle zaštiti od povećanih obveza, napuštala
je raja baštinske zemlje, preseljavala se s posjeda na posjed, a u pograničnim područjima
bježala i preko granice ili se sklanjala u šume i odmetala u hajduke. Pogoršanju materijalnog
stanja raje uvelike je pridonosilo i davanje javnih prihoda u zakup (iltizam), jer je zakupac
uvijek ubirao više nego što je bilo propisano.
Pored općeg pogoršanja materijalnog i pravnog položaja raje, ništa manje važan čimbenik u
jačanju nezadovoljstva bilo je, također, što je hrvatsko stanovništvo pretvoreno u raju u
graničnim područjima Osmanskog Carstva gajilo silnu nadu u skoro oslobođenje i nikada se
nije mirilo s tuđinskom vlašću. Bez obzira na težinu svoga položaja, to je stanovništvo bilo
odlučno u očuvanju nacionalnog bića u surovoj borbi za opstanak. U toj borbi važnu ulogu
imali su svijest o povijesnom naslijeđu i pripadnost katoličkoj vjeri, kao moćna zapreka u
prihvaćanju duha i tekovina islamske civilizacije i potpunog poistovjećivanja s njom. Takav
razvoj društvenih napetosti od kraja 16. i početkom 17. stoljeća došao je do punog izraza u
Požeškom sandžaku prerasta njem 1607. u opći ustanak kršćanske raje. Gušenjem tog ustanka
surovom silom nije osmanska vlast od tog doba više mogla slomiti duh otpora potlačenoga
hrvatskog stanovništva, koje nije gubilo nadu da će ipak doći vrijeme da i samo pridonese
vlastitom oslobođenju.
Kako se uspostavljala osmanska vlast na osvojenom prostoru Hrvatske, što je tada bilo
zatečen o i koje su bile obveze raje, odgovor daju popisi i zakoni (kanun-name) pojedinih
sandžaka. Prema popisu i zakonu za Požeški sandžak iz 1545. godine, osnovni porez raje na
području tog sandžaka bio je porez nazvan dukat (resm-i filuri) ili filurija, a naplaćivao se
godišnje o Jurjevu (Hirz-IIijas), 23 travnja, od svake kuće u ime harača u iznosu 60 akči. Prije
sastavljanja popisa taj je porez iznosio 50 akči. Prilikom popisivanja, pazeći da se harač ne
upiše po stanovniku, predstavnici raje su izjavili: "Ako se zapovijedi da se uzme od svake
kuće po jedan dukat po ranijem običaju, pristajemo dobrovoljno dati 60 akči kao resm-i
filuri."
Osim filurije, za vrijeme vojnih pohoda plaćala je svaka kuća i ratni dukat ili vojnicu (sefer
filurisi, sefer harci). Isto kao i filurija i taj je porez prije popisivanja iznosio 50 akči. Za
podložno stanovništvo Požeškog sandžaka nisu ti porezi bili nikakva novost. Naime, i prije
osmanske okupacije to je stanovništvo plaćalo te poreze, ali samo pod drugim nazivom. U
stvari, bili su to nekadašnji porezi poznati pod imenom porta (vrata) ili dimnica i ratna dika
(dica).
Ozakonjenje spomenutih poreza ujedno dokazuje s koliko je umješnosti osmanska vlast
prilagođavala svoj spahijsko-timarski sustav zatečenim prilikama i prihvaćala nekadašnje

185
fiskalne obveze podložnog stanovništva, ako nisu bile suprotne samom sustavu ugrađivala ih
u svoju poreznu politiku. Prije donošenja zakona za raju Požeškog sandžaka (kanun-i hukukve
rusum-i reaya-i livai Pojega) plaćao se od žitarskih proizvoda porez zvan plug. Umjesto tog
poreza zakonom je bilo određeno da se od svih zemljoradničkih proizvoda od raje uzima
desetina (or, ušur) po odredbama šerijata.
Od vinograda koji su bili u rukama raje muslimana plaćao se porez na dunum (resm-i d6num)
od pet akči za svaki dunum. 62 Ako je vinograd bio u posjedu kršćanina (zimmi), 63 on je
moraodavati desetinu. Istu obvezu imao je zimija i onda kad bi vinograd kupio od muslimana,
tj. on nije mogao plaćati porez u novcu odnosno resm-i donum. Ali ako bi musliman vinograd
kupio od zimije na koji je bila upisana desetina, morao je i on davati desetinu.
Vino prikupljeno od raje u ime desetine na carskim hasovima imalo je pravo prednosti u
prodaji, zbog čega je bio uveden monopol (monopolya) koji je godišnje trajao dva mjeseca.
Vrijeme monopola moglo se odrediti po volji mjesnih vlasti. Dok je trajao monopol, raja nije
smjela prodavati svoje vino, ali ako bi se hasovsko vino prodalo i prije isteka toga roka,
monopol se ukidao. Isto tako, nakon isteka dva mjeseca, bez obzira na to je li ili nije prodano
hasovsko vino, monopol je prestajao vrijediti.
Od ostalih obveza davala je raja svome spahiji od deset košnica pčela jednu košnicu. Za dvije
ovce (koyun resm-i, resm-i ganem, resm-i agnam) ili dva svinjčeta (bid'at-i hinzir) plaćala se
jedna akča. Osim toga, plaćala je svaka kuća i pet akči poreza u ime travarine (resm-igiyah).
Također, prema prastarom običaju, plaćao se godišnje porez od 50 akči na vodenice (resm-i
degirmen), koje su bile postavljene na rijekama Dunavu, Dravi, Savi i Vuki. za vodenice na
manjim rijekama i potocima taj je porez iznosio 32 akte.
Spomenutim zakonom bile su također određene carine i trošarine (bac) za poljoprivredne i
stočarske proizvode, kao i svu trgovačku robu koja se prodavala na sajmovima i trgovima. Od
konjskog tovara pšenice, brašna, riže, meda, sira, ribe, sapuna, čizama i papuča ubiralo se
dvije, a od kolskog tovara četiri akte. Od tovara ječma, zobi, raži, prosa ili leće trošarina je
iznosila jednu aktu. Za kola sol i ubiralo se osam, a za konjski tovar maslinova ulja ili maslaca
četiri akte.
Za vino koje su građani i seljaci donosili iz vlastitih vinograda svojim kućama radi pića, nije
se plaćala nikakva trošarina. Ali ako su vino prodavali kod svojih kuća, naplaćivala se
trošarina ; od svakog bureta (resm-i fuci) 8 akči, a za vino koje se prodavalo na trgovima 15
akči po buretu. Ako bi, međutim, kupac vino prodao, morao je platiti još 12 akči trošarine.
Također i svaki kupac vina koje je iznosio ili izvozio izvan grada morao je platiti četiri akte
trošarine po buretu.
Od ovaca i koza koje su dogonjene radi prodaje, ubirala se za dvije ovce ili koze od prodavača
jedna akča trošarine. Ako je kupac bio mesar, plaćao je za svake dvije ovce ili koze još jednu
aktu trošarine. Za prodano goveče mesaru, ubirale su se i od kupca i prodavaoca po dvije akte.
Ali ako kupac nije bio mesar, već je kupovao ovcu, kozu ili goveče zbog vlastite prehrane,
nije plaćalo nikakve trošarine. Prigodom prodaje muzne krave, plaćao je i kupac i prodavat
dvije akte trošarine. Isto tako, i za prodano svinjče plaćali su i kupac i prodavat po jednu aktu.
Međutim, za prodanu kravu ili svinju, koje su seljaci međusobno prodavali po selima ili kod
svojih kuća, nije se plaćala trošarina.
Za uvezenu robu, poput suhog grožđa, smokava i drugih proizvoda, koja se prilikom prodaje
mjerila mjerom kan tar, odnosno na cente, plaćali su kupac i prodavat po jednu aktu. U
slučaju da je kupac ili trgovac istu robu opet prodavao na cente, ubirala se još jedna akča od

62
Mjera za površinu iznosila 40 koraka u du1.inu i širinu, odnosno 1 600 kvadratnih aršina ili 1 088 kvadratnih
metara.
63
Pripadnik monoteistitke religije, nemusliman, pravno priznati podanik osmanske države.

186
prodavača i kupca. Ali ako je trgovac kupljenu robu prodavao na malo, po pet do deset akči,
tada nije plaćao trošarinu.
U to doba rob očito nije bio na cijeni, pa je trošarina za prodanog roba i konja bila jednaka.
Naime, za prodanog roba ili konja ubirala se tržna trošarina od prodavača i kupca po dvije
akte. Osnovni porez raje muslimana na zemljište (čiftluk) iznosio je godišnje 22 akte. Ako ta
raja nije uživala cijeli čiftluk, plaćala je svome spahiji godišnje 12 akči (resm-i bennak).
Potpun rajinski čiftluk sastojao se od 60 dunuma najbolje zemlje, od 80 do 90 dunuma srednje
kakvoće, te između 120 i 130 dunuma zemlje lošije kakvoće.
Do 1545. godine bio je društveni i gospodarski položaj raje Požeškog sandžaka pravno
nesiguran i teško podnošljivo Već prvih godina od uvođenja osmanske vlasti bila je raja
izložena raznim bezakonjima i nasiljima svojih spahija, koje su naplaćivale i utjerivale poreze
namete suprotno odredbama šerijata i zakona Osmanskog Carstva.
Umjesto desetine od žita i vina, naplaćivao se porez u novcu, a u doba žetve i berbe vinograda
ubirale su se i po dvije akče u ime takse za dozvolu. Kad se naplaćivao namet za ovce, svinje i
košnice pčela, posebno se utjerivala i taksa za brisanje navodnih dugova. Slično tome, kada se
ubirala travarina, uzimale su spahije za svoje konje i stoku sandžakbegova, kadija i vojvoda
još i kola sijena, ili su kao protuvrijednost za sijeno naplaćivale od pet do deset akči. Isto tako,
spahije su od raje silom otimale kruh, meso, kokoši i sve ostale živežne namirnice, i nisu
plaćale ništa. Osim toga, morala je raja svojom stokom i kolima besplatno prevoziti spahijama
sijeno i drvo i obavljati razne druge poslove.
Stupanjem na snagu spomenutog zakona bio je društveni, gospodarski i pravni položaj raje
Požeškog sandžaka najzad utvrđen, a protuzakoniti postupci njihovih spahija proglašeni su
novotarijom i samovoljom, zbog čega su bili zabranjeni. Na taj način pravne odredbe zakona
osigurale su raji mirnije uživanje i korištenje njezinih dobara, sve dok je ona svoje čiftluke
(baštine, sesije), livade, vinograde i vrtove držala na temelju posjedovne isprave (tapije), i dok
je uredno plaćala poreze i pristojbe i davala šerijatom propisanu desetinu. Samo onda kad je
zemljište bez opravdanih razloga ostajalo tri godine zapušteno i u parlogu, timarnik (sahib-i
timar) je takav čiftluk oduzimao i tapijom ga davao drugom na uživanje.
Također, bili su ukinuti i svi godišnji zakupi čiftluka, pa je zakonom bilo određeno da se od
takvih čiftluka, livada, vinograda i vrtova, ubuduće uzima šerijatom propisana desetina.
Samovoljni postupci spahija i pravne zabrane navedene u zakonu, ujedno svjedoče da su
spahije u Požeškom sandžaku pretvarale naturalna u novčana davanja, i da su Turci prilikom
osvajanja tog prostora zatekli već razvijenije robno-novčane odnose. Ali kako su ti odnosi bili
suprotni odredbama šerijata, osmanska je vlast zaustavila njihov razvoj i vratila ih ponovno u
okvire naturalne ekonomije. U sklopu tih odnosa, od posebne društvene važnosti i značenja
bilo je ukidanje zakupnih čiftluka, jer ono rječito govori o početnoj pojavi i pokušaju
pretvaranja raje u Požeškom sandžaku u kmetove ili čifčije. Naime, davanjem čiftluka u
zakup, pojavljivao se između raje i spahije i treći korisnik u osobi gospodara čiftluka (ciflik
sahibi), pa je ona dolazila u kmetski položaj i morala je izvršavati svoje obveze kako prema
državi, tako i prema spahiji i prema čiftluk-sahibiji.
U odnosu na rajinske obveze, u povlaštenu položaju bili su nahijske i seoske ćehaje, koji su se
nazivali knezovi i primićuri. Oni su pomagali organima mjesne uprave u prikupljanju poreza i
pristojbi s područja svojih nahija i sela te se brinuli o naseljavanju napuštenih sela. Zbog tih
usluga koje su činili osmanskoj vlasti, bili su oslobođeni svih poreza i pristojbi, osim što su
plaćali ratnu filuriju i filuriju na kuću (hane filurisi).
Velike povlastice uživali su i vojnuci (vojnici), koji su bili oslobođeni svih poreza i nameta jer
su njihove baštine bile slobodne. Sinovi, braća i ostali srodnici vojnuka plaćali su državi 30
akči osobnog poreza, ali ako su uživali rajinsko zemljište, gubili su te povlastice i morali su
plaćati sve rajinske obveze. U Požeškom sandžaku bilo je 1545. godine upisano 120 vojnuka i

187
svi su bili kršćani. Njihova je obveza bila da na svojim konjima i vlastitom ratnom opremom
obavljaju različite vojne dužnosti. Za vrijeme vojnih pohoda služili su kao graničari, izvi dali
neprijateljske položaje, upadali preko granice, bavili se pljačkom i odvođenjem kršćanskog
stanovništva u roblje ili su pod vodstvom svojih vojvoda i sandžakbegova odlazili u rat.64 Po
svojoj društvenoj, gospodarskoj i pravnoj važnosti, bio je zakon o porezima i obvezama raje
Požeškog sandžaka iz 1545. godine temeljni zakon u sve vrijeme osmanske vladavine. Za
nasljednika sultana Sulejmana Kanunija u 16. i 17. stoljeću, s manjim izmjenama i dopunama
unosile su se ključne odredbe tog zakona u katastarske popise i potvrđivale novim zakonima.
Većina tih izmjena i dopuna odnosila se na povećanje novčanih iznosa već ustaljenih obveza
raje i pojašnjenja nekih pristojbi, kao i na uvođenje novih poreza i nameta.
Tako je sultanovom pismenom zapovijedi (ferman-i humajun) 1566. bila povećana filurija u
Požeškom sandžaku sa 60 na 70, a 1574. godine na 75 akči. 65 Slične ili posve iste obveze
imala je i raja Srijemskog sandžaka, pa je filurija 1566. iznosila 60 akči, da bi u novom
zakonu i popisu (Kanun-i hukuk ve rusum-i raya-i liva-i Sirem) iz 1574. godine bila povećana
na 70 akči. Za razliku od Požeškog, u Srijemskom sandžaku je bilo 60 karamartoloza koji su
hvatali razbojnike u Fruškoj Gori, čuvali putove i na drugi način pomagali osmanskoj vlasti u
kadiluku Nijemci, zbog čega su njihove baštine bile slobodne i nisu plaćali poreze. 66 Novim
popisom i dopunjenim zakonom o porezima i obvezama raje Požeškog sandžaka iz 1579.
godine, bio je uveden porez na vrata (resm-i kapu) od 40 akči, koji se plaćao u dva jednaka
obroka. Isto tako i porez za ispašu (resm-i otlak) i torove (resm-i agil) ovaca. Obrazlažući
odredbu o ubiranju tog poreza, u zakonu se kaže:
Ako u ovom sandžaku ovce cijele godine borave na jednom mjestu, njihovi vlasnici na svakih
10 ovaca plaćaju torarinu (resm-i agil) jednu akču. Porez na ispašu (resm-i otlak) pripada
mjestu gdje se ovce kreću, a ne pripada ovom mjestu gdje stanuje vlasnik ovaca. Na onim
mjestima, gdje je resm-i otlak upisan, neka se po starom običaju uzme od svakog stada jedna .
srednja ovca. Od ovaca koje dođu iz drugog sandžaka na ispašu, neka se u ime poreza za
ispašu od većeg stada uzme jedna ovca čija je vrijednost 20 akči, od srednjeg stada jedna ovca
čija je vrijednost 15 akči, a od slabijeg stada jedno šilježe (toklu, jednogodišnja ovca ili ovan)
čija je vrijednost 10 akči. S tim u vezi, zakonom je bilo riješeno i pitanje uobičajene ispaše
(otlak adet-i) na poljima nakon žetve i pobiranja plodina, pa ,je određeno da se stoka slobodno
i bez ikakva ograničenja napasa na njivama i staništima.
Zakonom je bio uveden i porez na udaju, zapravo svadbu (resm-i arusane) koji je plaćao
svome spahiji rajetin, djevojčin otac, u iznosu od 60 akči. Za ženu koja se drugi put udavala
plaćalo se 30 akči, dok se od siromašne žene ubiralo upola manje. Taksa za vjenčanje (resm-i
nikah) pripadala je onome na čijem je timaru vjenčanje bilo obavljeno.
U selima je raja svake godine birala svoga kneza, koji je zbog svoje službe bio oslobođen
plaćanja pristojbi i davanja desetine, dok je državne poreze i filuriju plaćao kao ostala raja.
Naknade i kazne za poljske štete, kazne za tjelesne povrede, ostavštine umrlih osoba bez
nasljednika (amme), takse za napuštenu imovinu i stoku, prodaja pčelinjeg voska ovlaštenim
voskarima, žirovanja svinja i sječa drveta u šumama, bili su također uređeni zakonom. 67
U Krčko-ličkom i južnom dijelu Kliškog sandžaka obveze raje donekle su se razlikovale, jer
je na tom prostoru, ovisno o prirodnim uvjetima života, više bilo stočara nego zemljoradnika.
Osim filurije tu je raja svome spahiji plaćala osobni porez, odnosno ispendžu (ispenca), a od

64
Đurdev, Branislav, Požeška kanun-nama iz 1545.godine. Glasnik državnog muzeja, Sarajevo 1946.. sv. I.. p.
135- 138.
65
Basbakalnik Arsivi, Istambul, Tapu defter 672. Kanun-i hukuk ve rusum-i reaya'yi liva-i POjega
66
McGowan, o.c., Kanun-i hukuk ve rusum-i raya-liva-i Sirem, p. 1-6.
67
Basbakalnlik Arsivi, Istanbul, Tapu defter 672.

188
poljoprivrednih i stočarskih proizvoda šerijatom propisanu desetinu. Davanja i plaćanja raje
muslimana nisu se razlikovala od ostalih sandžaka na prostoru Hrvatske. 68
Od kraja 16. i početkom 17. stoljeća porezi i nameti raje postupno su povećavani, bez obzira
što je središnja vlast nastojala ograničiti takav rast. Glavni i osnovni uzroci tome bili su
dugotrajni i više nego iscrpljujući ratovi Osmanskog Carstva i sve dublja kriza naturalnog
gospodarstva koju prati neprestano pada nje vrijednosti turskog novca. Dok je sredinom 16.
stoljeća jedan zlatnik (filur) vrijedio oko 50 akči, već potkraj istog stoljeća njegova je
vrijednost bila između 120 i 160 akči. 69
Usporedo s pogoršavanjem položaja raje pogoršavao se i položaj osmanskih spahija. Naime, u
odnosu prema prihodima i obvezama zapadnoeuropskoga feudalnog posjednika prema
središnjoj vlasti, bio je osmanski spahija neusporedivo opterećeniji, pogotovo u pograničnim
krajevima kada su provale hrvatskih graničara postajale sve češće i sve razornije. S obzirom
na to, nastojale su spahije da makar dio davanja u naturi pretvore u novčana i povećanjem
poreza i nameta bar donekle ojačaju svoj materijalni položaj. Zbog toga se povećavala filurija,
uveden je osobni porez na muško stanovništvo (ispendža) i kuluk, zatim različite vrste darova
spahijama, kao što su maslo, konji, janjci, pijetlovi (kopuni) i slično, a udvostručuju se i
pristojbe na ovce, koze i svinje.
Jedna od najomrznutijih obveza raje, odabir dječaka, mogla se već tada zamijeniti i novčanim
davanjem. Tako je 1604. godine, kad je bilo određeno da se u Požeško m sandžaku sakupi 200
dječaka, umjesto kupljenja i odvođenja dječaka plaćeno 400 zlatnika. 70
Osim toga, bio je uveden i dotad posve nepoznat porez, nazvan džulus. Zapravo, bio je to
porez koji su morali plaćati franjevački svećenici kao naknadu što su bili oslobođeni državnih
obveza. Godine 1607. trebali su požeški franjevci platiti džulus 2 000 talira, ali su ga prebacili
na katoličko stanovništvo, što je bio povod izbijanju općeg ustanka potlačene raje, koji je
zahvatio gotovo cijelu Slavoniju.
U sklopu tih promjena neprestano se pogoršavao i položaj one raje kojoj su bile nametnute
krajiške obveze, bez obzira što je ona bila u povlaštenu položaju i što je osim filurije bila
oslobođena drugih davanja. Stalne provale i okršaji na granici, zapravo rat u malom koji nikad
nije ni prestajao, iziskivali su goleme ljudske i materijalne gubitke. Opća imovinska i životna
nesigurnost toga stanovništva bila je gotovo još teža nego raje koja je plaćala sve državne
poreze i davanja svojim spahijama.
Redovni porezi i nameti utvrđeni zakonima i katastarskim popisima nisu, ipak, u cjelini bili
pretjerani. Dapače, neki od njih ostali su više ili manje nepromijenjeni za sve vrijeme
osmanske vladavine. Mnogo su teži bili izvanredni nameti i druga davanja koja su pogađala
raju više od svih redovnih poreza. U prvom redu različiti oblici kulučenja, kako u mjestu tako
i izvan mjesta boravka. Primjera radi, morala je raja sela Tordinaca, Našica, Vukojevaca,
Podgorača, Poljanaca, Bickog Sela, Gundinaca, Sikirevaca, Donjih Andrijevaca, Oprisavaca,
Garčina, Gromačnika i Slobodnice popravljati i održavati glasoviti Sulejmanov osječki
most. 71 Ta je obveza raji nesumnjivo bila teška, osobito onima udaljenijima od Osijeka i više
od 80 kilometara. Ništa manje, otežavali su život samovoljni postupci spahija, nasilja i
otimačine vojske, pogotovo neredovitih tatarskih četa i razbojničkih družina koje su 1663. i
1664. godine pustošile i harale Srijemskim i Požeškim sandžakom. O takvim i sličnim
životnim prilikama stanovništva u okolici Požege, vrlo dojmljivo govore putopisne bilješke

68
Spaho, Dž. Fehim, Jedan turski popis Sinja i Vrlike iz 1604. godine, Acta historico-oeconomica Iugoslaviae,
Zagreb 1985.,Vol.12,p.21-116.
69
Slanojević, Lj., o.c., No 967.
70
Historija naroda Jugoslavije. Zagreb 1959., II., p. 625.
71
Mažuran, Popis naselja...,p.60,9I,97,108,113,115,128,131,135,170,173,178.

189
Evlije Čelebija. Pišući o svojim doživljajima s tatarskim i osmanskim vojnicima na povratku
iz Međimurja 1664., Evlija, između ostalog, kaže kako su susreli odred ratnika iz Požeškog
sandžaka i grada Đakova, koji su krenuli u pljačku. Nastavljajući dalje put s tim odredom
stigli su oni tako i do Požege, ali im se tu suprotstavio muselim (zastupnik) i ćehaja požeškog
paše s pet stotina ljudi. Muselim ih je napao da su buntovnici i nasilnici jer su pohvatali i
zarobili sultanovu raju, pa je naredio da se odmah povuku ispod grada. U protivnom, otvorit
će na njih topovsku paljbu. Kako muselimu nisu ništa od opljačkanog ponudili, smislio je da
im se osveti i napadne ih pod okriljem noći. Opisujući kako je dalje tekao taj sukob Evlija
nastavlja:
Te noći postavili smo na sve četiri strane veoma jake zasjede koje su stajale pri pravne. Kada
je bilo oko ponoći i kada su crni kradljivci došli u naš tabor, onda je u roku od pet sati bilo
pobijeno preko tri stotine haramija (razbojnika),. svima su glave odsječene. Tri sata prije zore
začu se topot konjice i pješadije koja je dolazila iz grada Požege. Kako je bila mjesečina,
konjica i pješadija naše ordije izbacila je na one koji su dolazili salvu tatarskih strijela i jednu
salvu krajiških pušaka, tako da su se odmah zbunili. Mnogi povikaše:
-Da bježimo, ali ih dočekaše i napadoše naši ratnici koji su se ranije bili skrili u zasjedama, te
se gotovo sve haramije nađoše u kopci, pa smo pri mjesečini do rane zore posjekli sedam
stotina ljudi, ne ostavivši ni jedne žive duše.
Ujutro smo pokupili njihovo oružje, konje i posječene glave, koje smo natakli na koplja, i
kada smo druga dana stigli u grad Osijek, ostavili njihove glave na sudu i uzeli od kadije
hudžete 72 o slučaju koji nam se dogodilo pod gradom Požegom, pa se onda s našim alajom
(odredom) smjestili na panadurištu (sajmištu) izvan grada Osijeka, pod naše šatore. 73
Bez obzira na Evlijina pretjerivanja, ovako krvavi, ili njima slični prizori jezivo sablasne
povorke konjanika s ljudskim glavama nabodenim na koplja, žalim svi repa kažnjavanja
deranjem kože sa živih ljudi i nabijanje na kolac, nasilja i otimačine prilikom ubiranja poreza,
grabežljivosti i potkupljivost predstavnika pokrajinskih i središnjih organa vlasti, silno su
utjecali na opće raspoloženje potlačenog stanovništva, kojem jaram tuđinske vlasti posljednjih
desetljeća 17. stoljeća postaje upravo nepodnošljivo Svaki jači i dobro pripremljen upad
hrvatskih graničara naoko granice, snažno je rasplamsavao nadu u skoro oslobođenje i poticao
stanovništvo da izdrži u pogodnom trenutku samo sudjeluje u borbi za oslobođenje, osobito
poslije strahovitog poraza osmanske vojske nedaleko od Vasvara 1664. godine.

Gradovi i naselja
Prije osmanske najezde nije u Hrvatskoj bilo gradova s većim brojem stanovnika. Uostalom,
takvih gradova bilo je malo u to doba u cijeloj Europi, pa se Hrvatska u tom pogledu nije
razlikovala od većine drugih zemalja. Kako su zemljišna dobra bila temelj feudalnog sustava,
najveći .dio stanovništva živio je stoga u selima i naseljima, a tek manji broj u gradovima
opasanim zidovima i obrambenim kulama utvrđenima. U slučaju opasnosti od napada, seoska
naselja nisu imala vlastitu zaštitu, nego su ih branili njihovi feudalni zemljoposjednici i iz
svojih utvrđenih dvorova (zamkova), tvrđava, tvrđavica i dobro utvrđenih gradova, ispod
kojih su nastajala i manja podgrađa.
Širom Hrvatske bilo je nekoliko stotina takvih gradova, tvrđava i utvrda sagrađenih od
kamena i opeka, koji su više ili manje činili okosnicu njezine obrane. Isto tako postojao je i
znatan broj drvenih plemićkih kurija (dvorova) koje su u slučaju kakve opasnosti mogle

72
Huccet, hudžet -službena potvrda koju izdaje kadija.
73
Evlija, Ćelebi, o.c., p. Putopis, p. 499, 501-503.

190
pružiti privremeno zaklonište za ljude i njihovu pokretnu imovinu. Ali kako su one bile vrlo
ranjive, postajale su privlačan plijen turskih akindžija, pa ih je vatra gutala jednu za drugom.
Na osvojenom prostoru Hrvatske, osmanske su vlasti u gradovima i tvrđavama jedva što I
mijenjale, već su u njih odmah smjestile svoje posade. Ako su gradski ili tvrđavski zidovi bili
oštećeni ili je vatra uništila dio prostorija, to su odmah popravili, a zatečene crkve i tvrđavske
kapele pretvorili u džamije. Zajedno s posadama dolazilo je i novo islamizirano stanovništvo
iz susjedne Bosne i drugih krajeva Osmanskog Carstva. Starosjedilački živalj koji je, usprkos
svemu, uspio preživjeti osvajanje, bio je potisnut iz užega gradskog područja i morao je
odvojeno živjeti od muslimana u posebnoj četvrti, odnosno kršćanskoj mahali. Dio tog življa
prihvatio je prvih godina osmanske vladavine islam, ne bi li tako makar donekle očuvao svoj
raniji položaj u društvu i olakšao vlastiti život. Istina, takvih prijelaznika na islam bilo je malo
i činili su vrlo tanki sloj gradskog stanovništva.
U pograničnim gradovima i tvrđavama, osim posada i članova njihovih obitelji, malo je bilo
drugog stanovništva. Od toga manji broj timarnika koji su također služili u posadama, zatim
ponetko od spahija i zanatlija, a od kršćana gotovo nitko.
Kakvo je bilo stvarno stanje i koja su naselja imala status grada (kasaba) u zapadnom dijelu
Srijemskog i na području Požeškog sandžaka, govore katastarski popisi iz 1574. i 1579.
godine. Kao sjedište sandžaka i kadiluka na prvom mjestu bio je Ilok s 264 kuće. Jedno
stoljeće kasnije zabilježio je Evlija Čelebi da se u Iloku nailazilo navodno 1 160 kuća, 74 po
čemu bi zauzeo jedno od vodećih mjesta među ondašnjim gradovima na sjeveru Hrvatske.
Razumije se daje u tom razdoblju bilo u Iloku sagrade no dosta novih kuća i daje dobio
izrazitija gradska obilježja, ali je opravdana sumnja da je Evlija u tome svakako pretjerao.
Iza Iloka na drugom mjestu bilo je današnje selo Nijemci s 256 kuća, u to vrijeme i do kraja
osmanske vlasti sjedište kadiluka i nahije. Vukovarje zauzimao treće mjesto s 209 kuća i
jedva da je imao tisuću stanovnika. Status gradića (varoši) imalo je i selo Sotin nedaleko od
Vukovara sa 66 kuća. Sva ostala naselja bila su sela (kariye) koja su u prosjeku imala između
15 i 30 kuća. Prava iznimka u tom pogledu bilo je selo Lovas (Uzun Lovas) sa 74 kuće. 75
U Požeškom sandžaku bila je 1579. najveći grad Požega, kao sjedište sandžaka, kadiluka i
nahije sa 464 kuće. Iste godine imao je Osijek 345 kuća i dijelio se na grad opasan zidovima i
utvrđeno podgrade -palanku.
Znatno manje kuća nalazilo se tada u drugim gradovima, gradićima i trgovištima. Tako u
Orahovici 208 kuća, Brodu 203, Mikleušu 169, Dubočcu 167, Đakovu 133, Dalju 115,
Valpovu 110 i Erdutu 106 kuća. Preostali gradići i trgovišta poput Kaptola, Kutjeva, Slatine,
Moslavine, Motičine, Podgorača i Čepina imali su između 55 i 98 kuća. Najveća sela bila su u
okolici Valpova: Đurad sa 76 kuća i Petrijevci sa 72 kuće.
Od nekad gusto naseljenih mjesfa, većina sela imala je u prosjeku između 10 i 15 kuća.
Zapravo neka od njih i nisu bila sela nego tek pojedinačne kuće, ili je uz njihova imena
zabilježeno da su prije bila varoši, poput Našica s 28 kuća, Levanjske Varoši s 15, Voćina s 9
kuća i Sopja s 3 kuće. 76
Premda nema pouzdanih podataka, kao značajno vojno uporište na serhatu bila je Virovitica,
svakako veća kasaba s nekoliko stotina kuća. Veće naselje bilo je također i današnje selo
Lužani kod Broda, koje se jednostavno i zvalo Kasaba. 77

74
Idem, o.c., p. 524.
75
McGowan, o.c., p. 36, 69,129-134,404-409.
76
Basbakanlik Arsivi, Istanbul, Tapu defter 672,Fol.10/13.17,44,45,60,6I,84,85, t02, 103, 127,133-135, 150,
151, 157,161,162,168,169,178,186-188,218,219.
77
Mažuran, Popis naselja..., p. 191, 193.

191
Napokon, sklapanjem mira 1606. otpočeo je brži razvoj gradova i naselja. Blagodati mira i
sigurniji način života i življenja povoljno su utjecali na opći porast broja kuća i stanovništva.
Zahvaljujući Sulejmanovu mostu, već prvih godina 17. stoljeća izbio je Osijek na prvo
mjesto, da bi potkraj istog stoljeća izrastao u najveći grad, ne samo Požeškog sandžaka nego i
cijele Hrvatske. 78 Broj kuća u Požegi bio je također udvostručen, pa je mogla imati oko 4 000
stanovnika. Prema opisu Bosanskog pašaluka Ibrahim-paše Memibegovića, oko 1620. godine
bilo je u Cerniku kao sjedištu sandžaka oko 500 kuća, Virovitici oko 300, Kraljevoj Velikoj
oko 200 i navodno u Voćinu 300 kuća. Osim toga, isti izvor kazuje da se u to doba u manjim
mjestima i selima na području Požeškog sandžaka nalazilo približno 10000 kuća i
domaćinstava koja su mogla dati i toliko ljudi sposobnih za oružje. 79
Dakako, bila je to slobodna procjena koja nije odgovarala stvarnom stanju, jer je više od
navedenog iznosa bilo kuća i domaćinstava još 1579. godine.
Putujući od grada do grada i prolazeći manjim mjestima 1663. i 1664. godine, zabilježio je
Evlija Čelebi da je Osijek veliki grad, a iza tvrđave u Valpovu nalazi se varošica s tri mahale i
200 kuća, dok je kasaba Nijemci vrlo bogata, ima devet mahala i više od tisuću kuća, od kojih
su neke podignute i na kat. 80 U Krčko-ličkom i južnom dijelu K1iškog sandžaka nije bilo
većih naselja. Zapravo, bila su to podgrada ispod tvrđava i tvrđavica sagrađenih na
uzvisinama. Na temelju dostupnih izvora najveća naselja bili su gradići Knin i Udbina s
približno 300 kuća.
Veća naselja bili su također Skradin, Vrana, Zemunik, Islam, Nadin i Obrovac, u kojima se
nalazilo između 100 i 150 kuća. U Sinju, Vrlici, Drnišu i Perušiću bilo je između 40 i 50 kuća,
dok se u nekim selima njihove okolice nalazilo čak i više kuća, pa su uglavnom bila dosta
dobro nastanjena.
Tako je 1604. zabilježena u Hrvacama 61 kuća, a u selu Spaško polje (nestalo) iste godine 53
kuće. 81 Kao i na sjeveru Hrvatske, u spomenutim gradovima i gradićima uz granicu, većinu
stanovnika činile su vojne posade i manji broj ljudi različitih zanimanja.

Stanovništvo
Prvih godina osmanske vladavine na osvojenom prostoru Hrvatske nailazile su osmanske
vlasti na ozbiljne poteškoće zbog malog broja stanovnika. Naime, u prethodno izvršenim
pljačkaškim upadima i provalama, dio stanovništva bio je zarobljen i odveden pa su pojedini
krajevi naprosto opustjeli. Isto tako smrtno je stradalo i mnoštvo ljudi ili su, spašavajući goli
život, zauvijek otišli iz svoga zavičaja. Zapuštenih imanja i napuštene imovine i stoke bilo je
svuda, ali nikoga nije bilo tko će brinuti o njima i obrađivati zemlju. Takvo zatečeno stanje
bilo je u oštroj suprotnosti životnim interesima osmanske države, čije temelje je činilo
naturalno gospodarstvo. Munjevito izvedena osvajanja 1536. i 1537. godine između Save i
Drave spriječila su bježanje većeg broja stanovnika u selima koji više nisu imali kamo otići.
Ali, unatoč tome, u prethodnim provalama to je stanovništvo bilo znatno prorijeđeno i goleme
površine zemljišta stajale su neobrađene. S obzirom na to, uspostavljajući svoju vlast
osmanska je država u selima postavljala primićure (premikur), starješine čija zadaća je bila
naseljavanje pustih zemljišta, zbog čega su njihove baštine bile oslobode ne nekih poreza i
davanja.
Odmah nakon osvajanja, osmanska je vojska zaposjela sve gradove i tvrđave i počela je
uspostava osmanske vlasti. Usporedo s vojskom dolazilo je islamsko stanovništvo iz raznih

78
Mažuran, Srednjovjekovni i turski Osijek, p. 190.
79
Rački, O.C., Starine JAZU 14, p. 185, 186.
80
Evlija. Čelebi, Putopis, p. 360-372,487,490,491,510.
81
Spaho, o.c.,p.81, 92, 109, 110

192
krajeva, posebno iz susjedne Bosne. Među tim stanovništvom bili su ponajprije vjerski
službenici i misionari, radi širenja islama.
Od nekad brojnog stanovništva u gradovima i trgovištima, preostalo je malo stanovnika i
pokorilo se osmanskoj vlasti. Tek ponetko od njih prihvatio je islam da bi donekle zaštitio
svoju imovinu i zadržao bolje mjesto unutar gradskog naselja. U selima je prijelaza na islam
bilo vrlo malo, a ni osmanske vlasti uopće nisu nasilno provodile islamizaciju. Uostalom,
kršćanska je raja imala veće obveze i plaćala više poreze nego muslimanska, pa bi njezinom
islamizacijom osjetno bili smanjeni državni prihodi, kao i prihodi samih spahija. Prema
obavijesti zagrebačkog biskupa Šimuna 24. studenoga 1536. godine banu Franji Batthyanyju,
poslije uspješno završene vojne u Slavoniji, razglasili su Mehmed-beg i Husrev- beg da će
svakome onome tko se sam pokori sultanu ili kralju Ivanu Zapolji biti zajamčeni mir i
sigurnost posjeda. Tom se pozivu zaista odazivaju kmetovi i više ne slušaju svoje zemljišne
gospodare. Ne samo da se dobrovoljno pokoravaju Turcima, nego prelaze i na islam, a koliko
je njemu poznato islam je prihvatilo do tada gotovo 40 tisuća osoba. 82
U prikazivanju vjerskih i demografskih prilika za osmanske vladavine u Slavoniji, na tu se
obavijest često pozivalo kao vjerodostojno svjedočanstvo, 83 iako ona u konfrontaciji s drugim
izvorima nema nikakvu povijesnu vrijednost, i valja je zauvijek odbaciti.
Koliko je do sada poznato, od krupnih velikaša predao se Turcima u jesen 1540. Krsto
Svetački sa svojim gradovima Novskom, Subockom, Britvičevinom i Oporovcem 84 i potom
prešao na islam. Na taj način zadržao je dio svojih posjeda i uvrstio se u red spahija, a njegovi
nasljednici bili su begovi Svetačkovići. 85 Vjerojatno Krsto Svetački nije tada bio usamljena
pojava, jer su, tražeći izlaz, i neki drugi plemići učinili isto.
Do sredine 16. stoljeća bio je uglavnom završen prvi val naseljavanja muslimana u
Srijemskom i Požeškom sandžaku: Usporedo s tim odvijalo se i naseljavanje vlaškog
stanovništva, naročito u pograničnim krajevima Požeškog sandžaka na prostoru cijeloga
Pakračkog sandžaka, koje više ili manje traje sve do početka 17 stoljeća.
Kakva je bila uloga Vlaha u Požeško m sandžaku, kaže se u zakonskoj odredbi iz 1545.
godine:
- Spomenuti su naseljeni na praznim mezrama 86 u pograničnom vilajetu i obraduju ih. Neki se
bave zemljoradnjom, a neki napasaju svoju stoku i ovce. Određeno je, kao protuvrijednost za
obrađivanje zemlje i porez na stoku prema vlaškom običaju u drugim vilajetima, svakoj kući
83 akče. To je zavedeno u defter. Oni su obvezni na nadzor i čuvanje granica i na vršenje
službe kad osvane carski fermen. Ovo je pogranični vilajet i kad ne bi bilo ovih Vlaha, ne bi
ga se moglo naseliti.-
Iste godine bile su 82 vlaške kuće, da bi se u roku od dvadeset godina taj broj povećao na 486
kuća. 87
Osim važnosti pomoćne vojne službe Vlaha, očito da je naseljavanje pustih prostora bilo
najpreči zadatak, koji ujedno svjedoči o stupnju uništenja starosjedilačkog življa.
Stalno jačanje osmanske vlasti i mirniji uvjeti života u Srijemskom i većim dijelom Požeškog
sandžaka, povoljno su utjecali na opći porast broja stanovništva i njegov raspored u
gradovima i selima. Već 70-tih godina 16. stoljeća jasno se ocrtava ne samo postojeće, nego i
buduće stanje, u kojem je muslimansko stanovništvo imalo apsolutnu prevlast u gradovima i

82
Laszowski, o.c., I., p. 310, 311.
83
Buturac, Katolička crkva..., p. 21.
84
Gevay,o.c.,XI.,p.17,102.
85
Lopašić, Spomenici..., II., p. 119; Mažuran, Popis naselja..., p. 189, 191,509, 536, 537
86
Obradivo zemljište ili staro selište sa svojim granicama i vidljivim tragovima nekadašnjeg naselja.
87
Moačanin, Nenad, Vlasi u Požeškom sandžaku 1545-1581, u Vojna krajina, Zagreb 1984., p. 197.

193
gradskim naseljima. Isto tako, da se ono jednim dijelom smjestilo i u selima, u kojima nije
bilo pripadnika drugih vjera, a također da je u nekim selima bilo muslimana samo nekoliko
kuća.
Prema popisu iz 1574. u Iloku se pored 237 muslimanskih kuća nalazilo svega 27 kuća koje
su pripadale kršćanima. Imena novih muslimana pokrivena su eufemističkim izrazom sin
Abdullahov (abdullah -božji rob) koji kazuje da je otac takvog muslimana bio kršćanin.
Sinova Abdullahovih upisano je tada u Iloku 24, što ujedno govori da su oni već potjecali iz
druge generacije novih muslimana.
U obližnjoj negdašnjoj tvrđavi i podgradu Voćin, sada Šarengradu, pripadala je 21 kuća
muslimanima i 15 kuća kršćanima. Varošica Sotin sastojala se od 28 kuća kršćana i 38 kuća
muslimana, od kojih su ih posjedovali novi muslimani. Inače, na području cijele iločke nahije,
.uključujući i grad Ilok, bilo je I 156 kuća i domaćinstava, od kojih su 836 imali kršćani i 320
muslimani. Navedeni podaci kazuju da je iločka nahija bila dobro nastanjena i da je mogla
imati između pet i sedam tisuća stanovnika, od kojih skoro 28% muslimana. Do sredine 17.
stoljeća broj kuća i domaćinstava u Iloku se više nego udvostručio, a u njemu je živjelo oko 3
000 stanovnika, uglavnom muslimana.
Nešto povoljnije stanje bilo je 1574. u Vukovaru, gdje se nasuprot 142 kuće muslimana
nalazilo 67 kuća kršćana. Među vukovarskim muslimanima bilo je čak 35 sinova Abdullaha.
Na području nahije Vukovar u 19 sela, od kojih se danas prepoznaju Mikluševci, Negoslavci,
Cerić, Bogdanovci, Lipovača i Marinci, nalazile su se 384 kuće kršćana i svega 2 kuće
muslimana. Zajedno s Vukovarom, broj kršćanskih kuća u nahiji iznosio je 451 kuća naprama
144 kuće muslimana, koji su činili oko 25% ukupnog stanovništva.
Najveće kršćansko naselje bilo je u to doba u Nijemcima, gdje su se nalazile 142 kuće kršćana
i 114 kuća muslimana, od kojih su 25 bili potomci novih muslimana. Nahija Nijemci
obuhvaćala je 30 sela, među kojima Podgrade, Otok, Komletince, Privlaku, Svinjarevce, IIaču
i Apševce sa 472 kršćanske kuće i domaćinstva. Premda su Nijemci bili sjedište kadiluka i
nahije, stanovnici sela u sastavu nahije pripadali su uglavnom katoličkoj vjeroispovijedi.
Muslimanski živalj povećavao se poslije toga jedino u Nijemcima, dok su okolna sela i dalje
ostala bez muslimana.
U nahiji Podgorje nalazilo se 19 sela, od kojih i danas postoje sela Đeletovci, Berak, Ćakovci,
Tompojevci i trgovište Tovarnik, u kojima je bila 281 kuća kršćana i samo 9 kuća muslimana.
Nahija Ivankovo obuhvaćala je 26 sela i naselja sa 407 kršćanskih kuća i 4 kuće muslimana.
.Najveće naselje bilo je Ivankovo koje se sastojalo od 70 kuća kršćana i samo jedne kuće
muslimana. Osim Ivankova u sklopu nahije bila su sela Vinkovci, Jarmina, Leskovac,
Retkovci, Andrijaševci, Prkovci, Šiškovci, Slakovci, Jankovci, Laze i Petrovci, dok su Ostala
nestala ili promijenila ime.
I u nahiji Posavlje s 26 sela bile su samo 2 kuće muslimana nasuprot 350 kršćanskih kuća.
Najveće naselje bila je varošica Cerna sa 45 kuća, zatim Rahova (nestalo) s 34, Babina Greda
s 31, Županja Blato s 23 i Gundinci s 22 kuće, a između 8 i 16 kuća sela Strošinci, Soljani,
Jamena, Podgajci, Štitar, Vrbanja, Drenovci, Gunja, Bošnjaci, Račinovci i Gradište. 88
Zbroje li se navedeni podaci, u zapadnom dijelu Srijemskog sandžaka bilo je 1574. godine,
dakle, 170 gradova, gradića, sela i naselja s 3 180 kuća i domaćinstava, u kojima je živjelo
približno 32 000 stanovnika. Od toga 2 587 kuća kršćana i 593 kuće muslimana koji su
uglavnom boravili u gradskim naseljima. Bez hasova srijemskog sandžakbega, na području
Srijemskog sandžaka nalazilo se 1636. godine 48 zeameta i 168 timara s kojih su njihove

88
McGowan,o.c.,p.7-16,23,24,69,129-134,404-510.

194
spahije godišnje dobivale 2 158 120 akči, 89 ili oko 1 350 zlatnika, što i nije bio tako velik
iznos. Isti podatak ujedno kazuje kolike su bile vojne snage spahijskog konjaništva, unatoč
obvezi da ovisno o prihodima spahije opreme i određeni broj vojnika.
Raspored stanovništva u Požeškom sandžaku nije se bitni je razlikovao od Srijemeskog
sandžaka, iako su muslimani živjeli i u selima, a vlaško stanovništvo smjestilo se pretežno u
graničnom području. Popis iz 1579. godine zorno prikazuje postojeće stanje i uklanja
proizvoljne i neutemeljene zaključke. Iako je Požeški sandžak jednim dijelom bio pogranični,
većina muslimana živjela je u gradovima i gradskim naseljima. Od 464 kuće u Požegi 412
posjedovali su muslimani, a 52 kuće kršćani.
Osim Požege, požeška je nahija obuhvaćala 71 selo i naselje s 506 kuća i domaćinstava, od
kojih su 385 činila muslimanska domaćinstva. Muslimani su također živjeli u 34 sela, kao i u
znatnoj većini u Kaptolu, dok se u 24 sela nalazio isključivo kršćanski živalj. Preostala sela i
naselja imala su miješano kršćansko i muslimansko stanovništvo.
U nahiji Svilna bila su 22 sela sa 182 kuće, od kojih su kršćani imali 171, a muslimani samo
1l kuća. Za razliku od toga, potpunu prevlast imali su muslimani u nahiji Kutjevo, gdje je od
36 sela bilo 20 muslimanskih. Isto tako u samom Kutjevu nalazilo se dvostruko više
muslimanskih domaćinstava nego kršćanskih. Na prostoru cijele nahije bilo je inače 470 kuća
i domaćinstava, od kojih 327 muslimanskih i 143 kršćanskih.
S 36 sela i naselja, nahija Orljavac kao pogranična, bila je nastanjena muslimanima i manjim
brojem Vlaha. Od 218 kuća i domaćinstava muslimani su imali 172 kuće, dok su preostalih 46
činila vlaška domaćinstva.
Zajedno s gradom Požegom u 166 naseljenih mjesta nalazilo se, dakle, 1 376 domaćinstava,
od kojih 895 muslimanskih i 481 kršćansko domaćinstvo, pa su muslimani činili gotovo
polovicu ukupnog stanovništva.
Nahije Brod, Vrhovina, Brezna i Ravne, imale su 77 naseljenih mjesta s 1 384 kuće i
domaćinstva, od kojih su 272 pripadale muslimanima. Muslimansko stanovništvo smjestilo se
u Brodu i Dubočcu, dok se u selima nalazilo 11 kuća muslimana.
Slabije nastanjene bile su nahije Đakovo, Jošava, Gorjani i Podgorač s 90 sela i naselja, u
kojima su nalazile 924 kuće i domaćinstva. Muslimani su zaposjeli Đakovo i. Podgorač, u
kojima su bile 104, odnosno 54 muslimanske kuće.
Još slabije po broju stanovnika i naseljenosti bile su Ilahije Koška, Podlužje i Prikraj s 50 ."
sela i naselja, u kojima se nalazilo 256 kuća i domaćinstava, od kojih je 7 u Našicama
pripadalo muslimanima.
U nahijama Dragotin, Poljana i Levanjska Varoš (Nivna, Nevna) s 53 sela i naselja, u kojima
su se nalazile 473 kuće i domaćinstva uopće nije bilo muslimana. Svi stanovnici i
kućedomaćini u Levanjskoj Varoši bili su povlaštena raja (derbendžije), jer su popravljali
putove, postavljali čuvare i brinuli za sigurnost prolaza putnika kroz klance. Kako je iz popisa
vidljivo, sela su bila slabo naseljena i u prosjeku nisu imala ni 9 kuća.
Središnji dio Požeškog sandžaka obuhvaćale su nahije Krstošije, Orahovica, Mikleuš i Slatina
sa 100 sela i naselja, u kojima se nalazilo I 643 kuća i domaćinstava. Muslimani su zaposjeli
Orahovicu, Mikleuš i Slatinu, gdje su obavljali vojne dužnosti i služili kao vojne posade. Od
209 kuća u Orahovici 187 pripadalo je muslimanima i svega 22 kuće kršćanima. U Mikleušu
je taj odnos bio još nepovoljniji, pa je nasuprot 152 muslimanske kuće bilo 17 kuća kršćana.
Vojna posada u Slatini sastojala se od 29 mustahfiza, 15 azapa i 11 martoloza koji su također
bili muslimani. Osim toga, tu se nalazilo i 12 kuća muslimanske raje i samo 5 kuća kršćana.

89
Finanz u. Hofkammerarchiv (dalje FHKA), Wien, Handschriflen No 688.

195
Najveće kršćansko naselje na tom prostoru bila je Motičina sa 65 kuća, dok se u Gornjem
Miholjcu, Kapincima, Vaški i okolnim selima nalazio i veći broj vlaških domaćinstava.
Premda pogranična, nahija Brezovica s 20 naselja i 265 kuća i domaćinstava bila je nastanjena
kršćanskim življem. Najveća sela u njezinu sastavu bila su Petrovci (nestalo) i Detkovac s 33,
odnosno 30 kuća.
Nahija Moslavina sastojala se od 12 sela u kojima se nalazilo 305 kuća i domaćinstava. Iako s
55 kuća, od kojih 7 kršćanskih, Moslavina je imala položaj kasabe u kojoj se nalazila vojna
posada. Osim Moslavine, samo u Sopju bile su 3 kuće muslimana. Veći broj stanovnika imala
su sela Čađavica s 48 i (Gornje) Predrijevo s 43 kuće.
Brojem naselja i stanovnika, nahija Valpovo bila je najveća. Zajedno s Valpovom u 73 sela i
naselja nalazilo se 911 kuća i domaćinstava. Osim 100 muslimanskih kuća u Valpovu, na I
području cijele nahije živjelo je isključivo kršćansko stanovništvo.
Graničeći s nahijom Valpovo, nahije Karaševo i Čepin imale su u svome sastavu 55 sela i
naselja sa 792 kuće i domaćinstva. Veća naselje bila su jedino Čepin sa 68 i Sankovo (nestalo)
I sa 63 kuće. Svi stanovnici u obje nahije bili su kršćani.
Najistočnije nahije Požeškog sandžaka bile su Osijek i Erdut. Drugi po veličini grad u
sandžaku bio je Osijek s 345 kuća, od kojih su 319 posjedovali muslimani a 26 kršćani.
Muslimani su živjeli unutar gradskih zidova i najvećim dijelom u palanci. Nasuprot tome,
kršćanski je živalj stanovao isključivo u palanci, i u odnosu na broj muslimana činio je svega
7,5 % ukupnog stanovništva. Novih muslimana bilo je unutar grada trinaest a u palanci tri.
Nahija Osijek obuhvaćala je bližu okolicu grada s 18 sela i naselja, u kojima se nalazilo 460
kuća i domaćinstava. Sela Nemetin, Sarvaš, Trnovci (Bijelo Brdo), Tenje i Mikluševci
(nestalo), bila su nastanjena muslimanima u 86 kuća. Ti su muslimani uglavnom potjecali iz
Bosne, osim šest novih muslimana u Sarvašu.
U selu Mučaru (nestalo) s 27 i selu Marinovcima (nestalo) s 24 kuće živjelo je vlaško
stanovništvo koje su osmanske vlasti naselile sredinom 16. stoljeća. Oko njegova doseljenja i
smještaja brinulo se vjerojatno primićur Mihajlo, sin Ivanišev, zbog čega je bio oslobođen
nekih poreza. Preostala sela bila su nastanjena pretežno mađarskim življe m u 323 kuće. Od
starohrvatskog bilo je tek poneko domaćinstvo, osim u selu Orosinju (nestalo), koje je imalo i
svoga kneza. Zajedno s kućama u gradu Osijeku, na području cijele nahije bilo je, dakle,
ukupno 805 kuća i domaćinstava i to 405 muslimanskih i 400 kršćanskih.
Poput osječke nahije, i nahija Erdut bila je dobro naseljena. Obuhvaćala je 24 sela i naselja s
825 kuća i domaćinstava. Veća mjesta bile su kasabe Dalj i Erdut s ukupno 231 kućom, od
kojih su 163 posjedovali muslimani. Kao sjedištu nahije, u Dalju se nalazilo 107 kuća
muslimana i samo 8 kuća kršćana. Pored 56 muslimanskih kuća u Erdutu su bile i po jedna
mahala Srba s 23 i Mađara s 27 kuća. Novih muslimana bilo je u Erdutu, Dalju i Palagaru
(nestalo) ukupno 26, što je činilo približno 16% svih muslimanskih domaćinstava. Sela
Tordinci, Pačetin, Ljeskovo (nestalo), Korog, Aljmaš i Palagar imala su između 34 i 53 kuće.
Starohrvatski i mađarski živalj uspio se održati u Tordincima, Antinu i Korogu, dok su ostala
sela zaposjeli pravoslavci doseljeni iz Bosne i Srbije. 90 Gledajući u cjelini, na području
Požeškog sandžaka nalazilo se 1579. godine ukupno 727 gradova, gradića, sela i naselja s 9
950 kuća i domaćinstava, od kojih je 2 463 pripadalo muslimanima. Više od polovice svih
muslimana živjelo je u Požegi, Osijeku, Orahovici, Mikleušu, Brodu, Dubočcu, Đakovu i
Valpovu. Kako za nahiju Virovitica nedostaju podaci, broj naselja, kuća i muslimanskih
domaćinstava bio je svakako veći, pa je iste godine u Požeškom sandžaku moglo biti između
110 i 120 tisuća

90
Basbakanlik Arsivi, Istanbul, Tapu defter 672, Fol. 10/13-226

196
stanovnika svih uzrasta. Na toj podlozi broj stanovnika iz godine u godinu se povećavao,
posebno u Osijeku, Požegi, Brodu, Đakovu i Valpovu, da bi potkraj osmanske vladavine
dosegao oko 200 tisuća. U prilog tome govori zabilješka Evlije Čelebija da je u Požeškom
sandžaku bilo 23 zeameta 296 timara, i da je požeški paša mogao dići 4 000 vojnika, 91 što je i
više ili manje odgovaralo broju muslimanskih domaćinstava.
Bez uvida u osmanske popise o stanovništvu Pakračkog, odnosno Cerničkog sandžaka,
moguće je govoriti samo na temelju posrednih podataka. Budući da je taj sandžak bio
pogranični, sve gradske i tvrđavske posade činila je osmanska vojska, pa je u tim mjestima
većinsko stanovništvo bilo muslimansko. Ponajprije u Pakracu, Siraču, Podborju (Daruvaru),
Lipovljanima, Kraljevoj Velikoj, Bijeloj Stijeni, Cerniku, Kobašu i Lužanima. Nakon što je
potkraj 16. stoljeća sjedište sandžaka premješteno iz Pakraca u Cernik, izrastao je Cernik u
poveće naselje s nekoliko stotina kuća i domaćinstava i približno 1 500 stanovnika.
Za razliku od sjevernog i zapadnog dijela sandžaka, njegov južni dio prema Savi nije toliko
stradao u osvajačkim pohodima, pa se na tom prostoru uspio donekle održati starohrvatski
živalj. Nasuprot tome, između rijeke Ilove i brdskih predjela Psunja, bilo je starosjedilačko
stanovništvo gotovo iskorijenjeno, zbog čega su osmanske vlasti na opustjela selišta sustavno
naseljavale Vlahe iz Bosne. Zapravo od Okučana (Dijanovac) do Grublšnog Polja (Grubešmo
polje) nizala su se vlaška sela. S obzirom na to i cijeli taj kraj bio je nazvan Mala Vlaška
(Parva Valachia). Poput otoka u moru bilo je selo Badljevina, u kojem je živjelo katoličko
stanovništvo. Prema komorskom popisu iz 1698. godine, uoči samog sloma osmanske vlasti,
nalazilo se u Cerničkom sandžaku nešto više od 100 sela i naselja, od kojih je tek tridesetak
bilo naseljeno katoličkim življem. Istina nisu to bila veća naselja jer su u prosjeku imala
prosjeku između 10 i 15 kuća i domaćinstava, čiji stanovnici su stražarili na granici, obavljali
pomoćne vojne službe i u redovima osmanske vojske borili se protiv hrvatskih graničara. 92
Oslanjajući se na te podatke, na prostoru Cerničkog sandžaka jedva da je bilo od 25 do 28
tisuća stanovnika, pri čemu je udio katoličkog življa bio veći nego što se to čini na temelju
broja naselja. Pišući o Ceniku, Evlija Čelebi kaže da je to sandžak s malim prihodima i
velikim izdacima, u kojem se nalazi samo 3 zeameta i 103 timara. 93
O stanovništvu u južnom dijelu Kliškog i Krčko-ličkog sandžaka, podaci su vrlo oskudni i
nepouzdani. To više što su Lika i Krbava bile toliko opustošene da su gotovo pola stoljeća
uglavnom ostale bez stanovništva. U prilog tome govori podatak da se većina nahija na
prostoru Like i Krbave spominje prvi put istom 1574. godine. Nekako u to doba počele su
osmanske vlasti naseljavati Vlahe koji su u Lici zaposjeli oko dvadeset napuštenih gradova i
mjesta. Javljajući 3. lipnja 1577. o tome kralju Rudolfu, predlagao je nadvojvoda Ernest da se
zbog obrane granice Vlasi odatle silom protjeraju. Prihvativši taj prijedlog, kralj je dao nalog
Komori neka namakne potreban novac za plaćanje vojske i njezinu opremu i prehranu. O toj
odluci obavijestio je nadvojvoda kranjske staleže i krajiške zapovjednike i pozvao ih neka
smjesta učine sve što je potrebno i potiho provedu pripreme radi istjerivanja Vlaha. Ali kako
je nedostajalo novca i odlučnosti od te namjere nije bilo ništa. 94 Sličnih prijedloga bilo je i
poslije, ali su također završili bez ikakva učinka.
Zajedno s Vlasima pristizale su u Liku i Krbavu turske spahije i muslimansko stanovništvo, te
nastanjuju sva vojna uporišta i važnija naselja u kojima odmah čine većinu ukupnog
stanovništva. Prije svega Gračac, Udbinu, Lapac, Korenicu, Bilaj, Bunić, Novi i Perušić.
Osim Udbine, ta su mjesta imala između 40 i 50 kuća i svega nekoliko stotina stanovnika.

91
Evlija, Čelebi, Putopis, p. 238.
92
Mažuran, Popis naselja..., p. 434-555.
93
Evlija, Čelebi, o.c., p. 232.
94
Lopošić, Spomenici..., I., p. 32.

197
Jugoistočni dio Krčko-ličkog sandžaka bio je znatno bolje naseljen, o čemu svjedoči opširni
popis Bosanskog sandžaka iz 1528., kao i popisi Kliškog sandžaka iz 1550., 1574. i 1604.
godine. Tako su u nahiji Petrovo Polje 1528. bile 232 kuće, od kojih samo 4 muslimanske.
Nahija Zminje Polje imala je 289 kršćanskih i 8 muslimanskih kuća. Prema popisu Kliškog
sandžaka 1550. ista nahija sastojala se od 24 sela s 335 vlaških kuća i domaćinstava, iako je
zapravo riječ o katoličkom življu koji se bavio stočarstvom. Nahija Petrovo Polje obuhvaćala
je 18 sela s 295 kuća katolika, dok se posada u Drnišu sastojala od 11 muslimana
mustahfiza. 95 Kakvo je stvarno stanje bilo u nahijama Sinj i Vrlika, govori popis Kliškog
sandžaka iz 1604. godine. Na temelju tog popisa, u kasabi Sinju nalazile su se 54 kuće
muslimana koji su posjedovali i uživali zemljište i vinograde u njegovoj okolici. Sama nahija
Sinj obuhvaćala je 38 sela i naselja s 805 kuća i domaćinstava, od kojih je 188 pripadalo
muslimanima.
Poput Sinja i Vrlika je bila kasaba s 59 kuća muslimana, kojima su pripadala okolna zemljišta
i vinogradi. U sklopu nahije Vrlika nalazilo se 17 sela s 277 kuća i domaćinstava, od kojih 55
muslimanskih. 96
Najveći grad, tvrđava i sjedište Krčko-ličkog sandžaka bio je Knin, u kojem se nalazilo oko
300 kuća i približno 2 000 stanovnika. Ostala veća mjesta i tvrđave bili su Skradin, Ostrovica,
Vrana, Zemunik, Islam, Karin i Obrovac. 97 O stanovništvu tih mjesta podaci su uopćeni i
stoga nepouzdani, pogotovo ako se usporede s djelomičnim uvidom u sadržaj osmanskih
popisa Bosanskog i Kliškog sandžaka. Naime, dok se ti popisi ne objave i učine pristupačnim,
u tom će pogledu izvođenje zaključaka ostati na razini uopćavanja i stvaranja demografske
slike u raskoraku sa stvarnim stanjem. Ipak, u nedostatku prvorazrednih izvora za sva
područja Hrvatske pod osmanskom vlašću, nema sumnje da je kršćanska raja živjela u selima
i tek manjim dijelom u gradovima. Muslimansko stanovništvo smjestilo se u gradovima i
većim naseljima, čineći pritom
dosta tanak vladajući sloj koji se oslanjao na osmanske vojne snage i tvrđavske posade.

Vjerski život
U osvajačkim pohodima osmanske vojske i provalama akindžija, bila je na osvojenom
prostoru Hrvatske uništena katolička crkvena organizacija. Nestale su brojne crkve i
samostani i prestalo je vjersko bogoslužje. Očuvanih crkava bilo je malo, a u njima nije imao
tko ' voditi vjerske obrede. Dijeleći sudbinu stanovništva, svećenstvo je uglavnom stradalo ili
se razbježalo, tražeći spas u sigurnijim krajevima.
Uspostavljanjem osmanske vlasti bila je u gradovima i tvrđavama s vojnim posadama
istodobno uvedena islamska vjeroispovijed. Radi vjerskih u tom su razdoblju neke crkve
odmah pretvorene u carske ili Sulejmanhanove džamije. Tako je franjevačka crkva u Iloku
postala Sulejman-hanova džamija, kao i župna crkva sv. Trojstva i obiteljska grobnica '
baruna Koroga u Osijeku. Carske džamije bile su također u Požegi, Kaptolu, Orahovici,
Valpovu, Brodu, Dubočcu, Jasenovcu i Kninu.
Jačanjem muslimanskih zajednica (džemata) ubrzo su iz temelja građene nove džamije, ili su
podizane manje mahalske džamije (mesdžidi) koje nisu imale minber (propovjedaonicu) a
često ni minaret. Njihovi graditelji bili su istaknute vojskovođe i dobrotvori koji su ih gradili
kao svoje zadužbine. U muslimanskim selima s manjim brojem kuća postojale su, međutim,
uređene prostorije u kojima su obavljane zajedničke molitve petkom. Među prvima, svoje

95
Spaho, Splitsko zalede u prvim turskim popisima, Acla historico occonomica lugoslaviac, 1986., VoI. 13, p.
50-82.
96
Idem, o.c., Acta VoI. 12., p. 32, 34,92,93.
97
Batinić, Mijo Venceslav, Njckoliko priloga k bosanskoj crkvenoj povijesti, Starine JAZU 17, p. 143, 144.

198
džamije podigli su u Iloku vjerojatno Mehmed-beg Jahjaoglu i Arslan-beg, sin Bali-bega
Malkočoglua, o kojima govori Evlija Čelebi opisujući Ilok. Dobro opremljenu i veliku
džamiju dao je 1558. podići Kasim-paša u Osijeku, a pet godina kasnije bila je u osječkoj
palanci izgrađena i džamija požeškog sandžakbega Filibeli Mustafa-paše. Po sultanovu nalogu
sagradio je Ferhad-beg Sokolović također džamije u Zemuniku i Hrvacama kod Sinja. Osim
spomenutih islamskih bogomolja, potkraj 16. stoljeća postojale su džamije i mesdžidi u
Šarengradu (Voćinu), Sotinu, Vukovaru, Nijemcima, Erdutu, Dalju, Bijelom Brdu (Trnovcu),
Sarvašu, Nemetinu, Dardi, Đakovu, Podgoraču, Donjoj Pištani kod Orahovice, Mikleušu,
Slatini, Brezovici, Moslavini, Voćinu, Virovitici, Kamengradu (Kamensko) , Kutjevu,
Doljanovcima, Grabarju, Gradištu, Vukojevcima, Radovancima, Knešcima, Vidovcima,
Brodskim Zdencima, Lužanima, Kobašu, Cerniku, Granici (Gradcu) , Siraču, Podborju,
Pakracu, Kreštelovcu, Bijeloj Stijeni, Kraljevoj Velikoj i Lipovljanima. Na jugu Hrvatske u
Klisu, Sinju, Vrlici, Drnišu, Skrad inu, Ostrovici, Vrani, Nadinu, Islamu, Obrovcu, Karinu,
Udbini i Gračacu, i potom svakako u Bilaju, Novom i Perušiću. Koliko je bilo džamija u
pojedinim gradovima i mjestima, podaci su vrlo manjkavi, a obavijesti putopisaca, naročito
Evlije Čelebija, često daleko od stvarnosti.
Prema popisu iz 1574. u Iloku su postojale četiri džamije, od kojih jedan mahalski mesdžid, i
u Vukovaru svakako dvije i Nijemcima vjerojatno tri mahalska mesdžida. Osim toga u
Vukovaru i Nijemcima nalazili su se derviški samostani (zaviye).
U Požegi je 1579. pored Sulejman-hanove bila i Jahja-begova džamija. Zajedno s bratom
Ahmedom bio je Jahja-beg, sin Arslan-bega, nekadašnjeg požeškog sandžakbega i sina
Mehmed-bega Jahjaoglua. Isto tako tu se nalazilo i šest mahalskih džamija i to Hadži
Džarerov mesdžid, Katiba (pisard) Muslihuddina, Hadži Alije, vojvode Čejvana, Bali-age i
Hadži-age mesdžid. Također i derviški samostan s brojnim posjed ima dobivenim kao zaduž-
bine, koji je za svoga sandžakbegovanja osnovao Ulama-paša.
Unutar gradskih zidova u Osijeku je uz Sulejman-hanovu i Kasim-pašinu džamiju bio i
Kapudan-begov mesdžid, a u palanci nedaleko od Mustara-pašine džamije nalazila se i
džamija u muslimanskoj mahali.
Premda zilatno manje brojem stanovnika, u Đakovu se nalazilo pet džamija, od kojih Benlu-
age mesdžid, Muslihuddin hodže, Derviš-age, Sari (Žutog)-age i čaršijski, odnosno mesdžid
na tržnici.
Odmah nakon osvajanja 1543., tvrđavska crkvica sv. Ladislava i grobnica mačvanskih banova
Morovića u Valpovu, bila ja pretvorena u Sulejman-hanovu džamiju. Naseljavanjem musli-
manskog stanovništva, ubrzo su u Valpovu kao zadužbine podigli svoje mahalske mesdžide
Mustafa ćehaja i Sulejman-aga.
Tri su džamije također bile 1579. u Brodu, od kojih jedna Sulejman-hana i mahalski mesdžidi
Tuzdžu Balije i Mehmeda Čelebije. Uz carsku džamiju u Orahovici se nalazio i mesdžid u
Hurrem-pašinoj mahali, a u Mikleušu mesdžid Bali-age. Derviški samostani postojali su još u
Kaptolu, Osijeku i Dalju, od kojih je samostan u Dalju svakako bio veći, jer se 1579. u njemu
nalazilo šest derviša, koji su vjerojatno zaposjeli stari pavlinski samostan u mjestu zvanom
Irig, blizu Dalja.
U mjestima gdje su bile džamije postojale su i osnovne škole (mektebi) u kojima su vjerski
službenici podučavali djecu vjeri i pismenosti. Više škole (medrese) nalazile su se u većim
gradovima poput Iloka, Osijeka, Valpova, Požege i Cernika.
Seoske i mnoge druge džamije bile su grade ne od drveta, zbog čega su u ratnom vihoru
netragom nestale. Do kraja osmanske vladavine broj džamija se u gradovima svakako
povećao, osobito u Požegi, Osijeku, Iloku, Brodu i Cerniku, dok se pouzdano zna da su u
Vukovaru bile četiri.

199
U blizini džamija podizana su kao zadužbine svratišta za trgovce i smještaj robe i tegleće
stoke (karavan-saraji), skladišta za robu (hanovi) i prenoćišta (musafirhane), kao i javne
kuhinje (imareti) za putnike i namjernike i kupališta (hamami). 98
Navedeni podaci govore da je potkraj 17. stoljeća na osvojenom prostoru Hrvatske bilo oko
100 džamija, od kojih su dvije trećine bile smještene u gradovima i većim naseljima, što se u
cijelosti podudaralo s razmještajem muslimanskog stanovništva.
Osnivanjem budimske eparhije 1541. i obnovom Pećke patrijaršije 1557. godine, bili su
stvoreni uvjeti i za uspostavu vjerske organizacije doseljenoga vlaškog i pravoslavnog
stanovništva između Dunava, Drave i Save, što se uskoro odrazilo i na životne prilike
starosjedilačkog življa katoličke vjere. Vjerojatno poslije 1560. bila je osnovana pravoslavna
eparhija u Požegi, I koja svakako prije 1579. postaje mitropolija. Pomoću osmanske vlasti
mitropolija se željela nametnuti i katolicima na tom prostoru, od kojih traži plaćanje posebnog
doprinosa. O takvom doprinosu svjedoči popis Požeškog sandžaka iz 1579. godine, u kojem
se kaže da se raja sela Odvoraca, Frkljevaca, Pleternice, Kadanovaca i Vrčin Dola, između
ostalog, oslobađa plaćanja poreza mitropoliti radi održavanja mosta na rijeci Orljavi. Ista
odredba vezana za javne radove i službe odnosila se i na raju sela Čaglin, Čenkovo i Tulnik u
nahiji Kutjevo, kao i nekih sela u nahijama Levanjska Varoš, Valpovo, Karaševo i
Orahovica. 99 Plaćanje tog poreza izazivalo je oštre nesporazume s katoličkim življem, koji su
ponekad prerastali u otvorene sukobe. Međutim, prepušteno u pojedinim selima samo sebi,
katoličko stanovništvo se raseljavalo, ili je pod pritiskom životne stvarnosti prelazilo na
pravoslavlje.
Duhovno središte pravoslavaca nije bilo u Požegi, nego u manastiru Duzluku kod Orahovice,
gdje je 1594. bila izgrađena nova manastirska crkva. Za dugog rata s Osmanskim Carstvom,
prešao je početkom 1595. požeški mitropolit u HlVatsku kao episkop svega pravoslavlja u
Slavoniji, a njega su potom slijedile mnoge vlaške obitelji. 100
Zahvaljujući pravu vjerskog djelovanja bosanskih franjevaca na temelju povelje (ahdname)
sultana Mehmeda Fatiha iz 1463., kao i stvaranja provincije Bosne Srebrene 1517. godine,
koja se protezala na Dalmaciju, Slavoniju, Srijem i Ugarsku, uspjeli su neko vrijeme održati
se franjevački samostani u Šarengradu, Lukovu i Đakovu. 101 Postojanje tih samostana nije,
međutim, bilo dovoljno da se obnovi i organizira vjerski život katolika.
U novoj političkoj i društvenoj stvarnosti prvi su se ipak snašli kalvini, koji su već 1551.
godine održali svoj crkveni sabor u Tordincima., 102 vjerskim prilikama i stanju katolika na
tom prostoru, nešto se više doznalo kada je 1571. stonski biskup Bonifacije Drakolić izvršio
kanonski obilazak Slavonije i Srijema. 103 Svjetovnih svećenika ostalo je malo, uglavnom u
selima i manjim mjestima udaljenijim od glavnih putova. Unatoč neizvjesnoj svakodnevici,
neki od svećenika zadržali su se također u Požegi, Kaptolu i Cerniku. Odjeveni poput ostale
raje, nisu na sebe svraćali pozornost, lakše su se kretali iz mjesta u mjesto i po kućama davali
vjersku poduku.
Oko 1575., ili najkasnije 1579. godine, polučili su franjevci značajan uspjeh osnivanjem
samostana u Velikoj nedaleko od Požege, koji je uskoro postao duhovno središte katolika i

98
McGowan, o.c., 7-36, 69-l34, 404-409; Basbakanlik Arsivi, Istanbul, Tapu defter 672; Eylija, Čelebi, Putopis;
Vakufnaffie iz Bosne i Hercegovine (XV i XVI vijek), Sarajevo 1985., p. 201, 209, 210, 220, 22l, 222.
99
Basbakanlik Arsivi, Istanbul, Tapu defter 672,Fol.10/38,53, 127, 150, 182,205.
100
Lopaiić, o,c., Starine JAZU 19, p. 67, 68.
101
Femlendžin, Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae ordinis s. Francisci Seraphici, Starine
JAZU 22, p. 27,28.
102
Idem, o.c., Starine JAZU 22, p. 28.
103
Idem, Acta Bosnae, p. 310.

200
Požeškog sandžaka. Koju godinu kasnije, točnije 1581., održali su katolički svećenici
Slavonije i Srijema svoj sinod u crkvi sv. Marije u Bajincima, među kojima su bili župnici ili
njihovi , kapelani iz Ivankova, Gorjana, Dragotina, Vrčin Dola, Tompojevaca, Bapske i
Morovića. 104 Nisu to, dakako, bile sve župe na tom prostoru, već su tada postojale župe u
Stražemanu, Vetovu, Kaptolu i drugim mjestima požeške okolice. Poslije spomenutog sinoda,
ipak nije bila provedena crkvena organizacija u Posavini, pa je 1586. papa Siksto V. poslao
franjevca Jurja iz Soli (Tuzle) da zajedno sa svojim suradnicima pridonese obnovi vjerskog
života u tom kraju. 105 S istim ciljem bio je 1595. poslan i franjevac Luka Jurišić u Đakovo i
Cernu. 106
Nekad templarski i potom franjevački samostan u Našicama, ostao je začudo pošteđen ratnih
razaranja 1536., da bi potom 1596. godine iz njega bili redovnici protjerani, a samostan
zaposjela osmanska vojska. U izvještaju biskupa Franje Baličevića iz 1600. godine, kaže se da
je tada i crkva ostala bez krova. 107
Znatno gora sudbina zadesila je 1599. franjevački samostan u Šarengradu. Naime, bježeći
pred Tatarima, neki od ustanika iz okolice Požege sklonili su se u samostan, zbog čega je
gvardijan bio optužen kao njihov jatak i nabijen na kolac. Crkva i samostan bili su opljačkani
i opustošeni, a redovnici protjerani. 108
Po završetku iscrpljujućeg ratovanja 1606. i gušenja ustanka potlačene raje 1607. godine,
nastupilo je razdoblje mirnijeg života i donekle slobodnijeg iskazivanja vjerskih osjećaja i
održavanje obreda, uključujući i popravak crkvenih zdanja.
U sklopu misionarskog djelovanja, od 1612. do 1618., obišao je Bartol Kašić župe Morović,
Nijemce, IIaču i Ljubu, a u okolici Valpova Karaševo, Sgregorijance (nestalo), Križ,
Kuzmince, Marijance i Viljevo.109
Do kraja Kašićeva boravka u Srijemu i Slavoniji, osmanska je vojska napustila našički
samostan, pa su franjevci 1621. obnovili samostan i crkvu i posvetili je sv. Anti
Padovanskom. 110
Na taj način, uz samostan u Velikoj, vraćeno je privremeno izgubljeno duhovno žarište
katolika u središnjem dijelu Slavonije.
Potpunije podatke o stanju katoličkih župa i vjernika zabilježio je barski nadbiskup Petar
Masarechi, koji je kao apostolski vizitator obišao 1623. i 1624. Bugarsku, Srbiju, Slavoniju i
Bosnu. Putujući od Zemuna, Masarechi je pregledao župe: Bapska, Morović, Ilača, Nijemci,
Otok, Cerna, Ivankovo, Tompojevci, Karaševo, Kuzminci, Križ i Viljevo, te franjevačke
samostane u Našicama i Velikoj. Te su župe brinule o katolicima u 140 naseljenih mjesta s
približno dvadeset tisuća stanovnika. Što se tiče Vukovara, Masarechi kaže da ima između 15
i 20 duša katolika, a u Osijeku svega sedam obitelji. Većina stanovnika u okolici Valpova
prihvatila je protestantsku vjeroispovijed, čija su crkvena središta u Sv. Jurju,
Sgregorijancima i Marijancima. Međutim, o broju kalvinskih sela i stanovništva Masarechi
očito griješi, jer cijela Valpovština i znatan dio Slavonije nije tada imao pedeset tisuća

104
Idem, Chronicon..., Starine JAZU 22, p. 30.
105
Idem, Acta Bosnae, p. 340.
106
Idem, o.c., p. 340.
107
Horvat, Karlo, Noviji spomenici za povijest Bosne i susjednih zemalja, Glasnik Zemaljskog muzeja, XXI.,
Sarajevo 1909., p. 69, 70.
108
Fermendžin, Chronicon..., Starine JAZU 22, p. 28.
109
Idem, Acta Bosnae, p. 342-366.
110
Horvat, Noviji spomenici..., Glasnik Zemaljskoj muzeja, Sarajevo 1909., p. 69, 70; Smičiklasi,
Dvijestagodišnjica..., II., p. 10, II; Draganovič, Ktunoslav, Izvje~će apostolskog vizitalora Petra Masarechija o
prilikama katol. naroda u Bugarskoj, Srbiji, Srijemu, Slavoniji i Bosni 1623. i 1624., Starine JAZU 39, p. 40.

201
stanovnika. Samostan u Našicama imao je šest i u Velikoj deset redovnika, od kojih je u
Velikoj jedan podučavao mlade fratre logici. Na čelu župa bili su uglavnom svjetovni
svećenici, o kojima se Masarechi nije uvijek povoljno izražavao.
Na kraju apostolske vizitacije obišao je Masarechi Bosnu, pod čijim imenom podrazumijeva
Bosanski pašaluk, koji se proteže od Novog Pazara do granice s Hrvatskom. Procjenjujući da
tri dijela stanovništva čine muslimani i približno jednu četvrtinu katolici i pravoslavci, kojih
može biti i do 150 tisuća uz desnu obalu Save i južno odatle prema Jadranskom moru,
Masarechi kaže da nema crkvenih župa nego bosanski franjevci obilaze mjesta i sela,
održavaju po kućama mise i obavljaju vjerske obrede. 111 Drukčije rečeno, to znači da na
južnom dijelu Kliškog kao i cijelom Krčko-ličkom sandžaku nisu postojale crkvene župe niti
je tada, osim islama, bila uspostavljena neka druga vjerska organizacija.
U izvještaju o stanju franjevačke provincije Bosne Srebrene iz 1629. stoji, međutim,
zabilježeno da franjevačkom samostanu u Našicama pripada šest župa i to: Zoljan, Motičina,
Gazije, Gorjani, Selci Đakovački i navodno Osijek. U samostanu boravi 13 redovnika, dok je
samostanska crkva posvećena Pres. Trojstvu. 112
Opisujući žalosne prilike u Slavoniji i Srijemu, anonimni pisac između 1629. i 1630. kaže da
su crkve uglavnom bez krova i posve opustošene iznutra. Da nevolja bude veća, fratri i
svjetovni svećenici se međusobno ne podnose, a nepoćudne vizitatore čak i tužakaju Turcima
da su papine uhode, zbog čega ih oni prate s nepovjerenjem i proganjaju. 113
Kad je 1631. Petar Masarechi bio postavljen za apostolskog upravitelja (administratora)
Ugarske, Slavonije i Srbije, on zatečen o stanje ne mijenja, jer uza sva svoja nastojanja nije
mogao dobiti dovoljan broj svjetovnih svećenika. Kao pripomoć Masarechiju, došao je Petar
Sabbatini kao misionar po vlastitoj želji u Nijemce 1632., gdje je postao dušobrižnik. Iz
Nijemaca je Sabbatini, zajedno s drugim svećenicima, predložio Kongregaciji za širenje vjere
da što prije imenuje smederevskog biskupa koji bi svoje sjedište imao u Nijemcima, odakle bi
kao srijemski vikar upravljao i ugarskim biskupijama pod osmanskom vlašću. Iduće 1633.
godine osnovao je on škole kako bi sebi i drugim svećenicima olakšao širenje vjerske poduke
I među neukim svijetom. 114
Pozivajući se na dobivene povlastice, bosanski su franjevci mislili da oni jedini imaju pravo
dušobrižništva u zemljama pod osmanskom vladavinom, pa u skladu s tim, u istočnoj
Slavoniji i Srijemu. Protiveći se spomenutom tumačenju, tražio je Masarechi od Kongregacije
da se povlastice bosanskih fratara točno odrede i provede razgraničenje između uprave
Bosanske biskupije na čelu s naslovnim skradinskim biskupom Tomom Ivkovićem i uprave
Smedereyske biskupije između Dunava, Drave i Save. Isto tako pokušao je on ishoditi od
osmanskih vlasti slobodu vjerskog djelovanja poput fratara, ali u lome nije uspio. 115
Da se pitanje biskupijskih područja napokon riješi, pozvala je Kongregacija Masarechija
uRim, kamo je bio stigao i opunomoćenik biskupa Ivkovića fra Ivan. Pod predsjedanjem i
kardinala Anlonija Barberinija, Kongregacija je II. svibnja 1633. donijela odluku da granica
između apostolskog vikara Bosanske biskupije Tome Ivkovića i upravitelja Smederevske
biskupije Pelra Masarechija ima biti rijeka Drava i trgovište Osijek. Na temelju te odluke
istočna Slavonija i cijeli Srijem bili su izuzeli ispod uprave skradinskog biskupa i ostali su u
sastavu uprave Smederevske biskupije. Takva podjela vrijedila je i za njihove nasljednike

111
Draganović, O.c. Starine, JAZU 39, P. 43,44.
112
Buturac, o.c., p. 42.
113
Fermendžin, Acta Bosnae, p. 390, 391.
114
Buturac,o.c.,p.81. 221
115
Idem, o.c., p. 82.

202
dokle Turci budu vladali tim prostorom. Istom odlukom bila je opozvana i poništena odluka
Kongregacije donesena 20. studenoga 1626. godine. 116
Spomenuto razgraničenje bilo je manjkavo, zbog čega su trvenja između fratara i svjetovnog
svećenstva nastavljena. Po nagovoru fratara, katolici iz Iloka, Ljube, Sata, Berkasova,
Bačinaca, Gibarca, Ilače i drugih sela, pisali su 30. lipnja 1634. Sv. Stolici da im odobri
franjevce iz samostana u Olovu kao dušobrižnike. Svoju predstavku obrazlagali su time da ih
svjetovni svećenici slabo obilaze, zbog čega ljudi u Velikim Remetama, Šuljamu,
Dobrincima, Kraljev- cima, Golubincima, Rumi, Vognju, Mandelosu i velikim dijelom u
Mitrovici, prelaze na pravoslavlje. 117 Sličnu predstavku uputili su 20. kolovoza iste godine i
katolici iz Vukovara, Jankovaca i Laza, tražeći od Sv. Stolice da im za dušobrižnike odobri
franjevce, koji već u
proljeće 1635. drže u svojim rukama župe Laz i Jankovce. 118
Takav razvoj događaja pokušavao je Masarechi spriječiti, ali ga je 27. studenoga 1637. u
Skopju snašla smrt. Na skupu svjetovnih svećenika i fratara održanom 15. travnja 1635. u
Nijemcima, bio je kao Masarechijev nasljednik za vikara Smederevske biskupije izabran Petar
Sabbatini. Obraćajući se Sv. Stolici, okupljeni fratri i popovi opisali su tom prigodom kakvim
je sve progonima i nasiljima izložen katolički živalj i njihovo svećenstvo, otkako je
istanbulski patrijarh Kirilo uspio nagovoriti budimskog pašu da na svome području uništi
katolički vjerski život, a katolike podvrgne Pravoslavnoj crkvi. U sklopu progona i nasilja,
franjevački gvardijan u Našicama i dva redovnika bačeni su u okove, a pop Šimun Matković i
još dva svećenika zvjerski su zlostavljani i na razne načine mučeni. 119 Pišući i sam 14. svibnja
1635. iz Sarajeva Sv. Stolici, pop Šimun kaže da je više puta namjeravao pisati, ali zbog silnih
progona, muka i straha od patrijarha Kirila, nije to mogao učiniti. Potraju li progoni još koju
godinu, neće se u Bosni, Slavoniji i Ugarskoj katolik moći održati. Njega i još dvojicu
svećenika uhvatili su Turci, okovali ih oko vrata i ruku i oko dva mjeseca ostavili na ledu i
snijegu da su im otpali nokti s prstiju na nogama. Kako bi im utjerali strah u kosti, držali su ih
gdi nabijaju na kolje ljude, druge pod palicama more, a treće sieku... Više smo bili mrtvi nego
li živi i dadosmo ono što ištu: dvije tisuće i petnaest škudi. I sada u Sarajevu od Turaka
uzimamo na kamatu zalažemo bracu i rodake; a popovi i fratri iz Srijema pobjegoše. Nas
trojicu popova navlače Turci kao vuci Ovce. 120
Sličnih progona i nasilnog utjerivanja poreza istanbulskom patrijarhu i pojedinim
pravoslavnim episkopima, bilo je i prije, od kojih su neki završili krvavim obračunima.
Katolički živalj nije se želio odreći svoje vjere, bez obzira na progone osmanskih vlasti
potaknutih nasrtljivošću pravoslavnih episkopa. 121
Poput svoga prethodnika, nastavio je Petar Sabbatini borbu protiv bosanskih fratara koji se
nisu pridržavali odluke Kongregacije o razgraničenju, već su zaposjeli još nekoliko župa u
Srijemu. Štoviše, fratri su 15. kolovoza 1643. iz Olova podnijeli Kongregaciji tužbu protiv
Sabbatinijaih je prognao iz Vukovara i Laza, i radi na tome da ih protjera iz ostalih župa. 122
Kako je ta borba zauzimala sve više maha, sastalo se 7. ožujka 1650. svjetovno svećenstvo u
kući vikara Sabbalinija u Niiemcima i zaključilo da vikar osobno pode u Rim i podnese
izvještaj Kongregaciji o sporovima s fralrima. 123 Premda je potkraj iste godine Kongregacija

116
Idem, o.c., p. 82, 83.
117
Fermendžin, Acta Bosnae,p.417,418.
118
Idem,o.c.,p.419.
119
Idem, o.c., p. 423.
120
Idem, o.c., p. 422, 423.
121
Vanino, Miroslav, Kašićevo izvješće o don Šimunu Malkoviću, Vrela i prinosi I, Sarajevo 1932., p. 85-87.
122
Fermendžin, Acta Bosnae, p. 445.
123
Idem, o.c., p. 468.

203
zaključila da beogradskom biskupu Maliji Benliću pripada župa Dragotin kod Đakova, 124
sukobi s fratrima nisu prestajali. Isto lako nisu prestajali i progoni katolika, pa je stanovništvo
napuštalo svoje kuće i bježalo u druge krajeve. Takvo slanje nije odgovaralo ni spahijama ni
središnjoj vlasti, zbog čega je sultan Mehmed IV. uzeo 1657. katolike u Nijemcima i
Mitrovici u zaštitu i naredio naibu u Nijemcima da revno pazi kako bi katolici po ustaljenim
običajima mogli slobodno obavljati svoje vjerske obrede, i da ih se zato ne progoni i globi. 125
U životnoj stvarnosti ta je zaštita bila od male koristi, iako je na tom prostoru, ovisno o
razvoju političkih prilika, donekle pridonosila stvaranju povoljnijeg ozračja.
Bosanski fratri nisu odustajali od nakane da prošire svoj utjecaj, pa su 1658. tražili od
Kongergacije da se franjevačke žure u Lazu, Nijemcima i Bapskoj obnove i silom pripoje
franjevačkom samostanu u Olovu. 126
Kao svojevrstan odgovor na taj zahtjev, sastali su se 1. kolovoza 1658. župnici i svjetovni
svećenici u Požegi, odakle su zamolili zagrebačkog biskupa Petra Petretića za podršku
apostolskom vikaru Matiji Benliću protiv nasrtaja bosanskog biskupa Marijana Maravića. 127
Njihovoj molbi pridružili su se 14. kolovoza i redovnici franjevačkih samostana u Velikoj i
Našicama, tražeći od biskupa Petretića da ne dopusti bosanskom biskupu zaposjedanje
prostora između Drave i Save, na koji nema nikakva prava.128
Potaknut tim molbama, poslao je biskup Petretić 1660. svoga generalnog vikara Petra
Nikolića u Slavoniju na obilazak župa, za koje se držalo da pripadaju Zagrebačkoj biskupiji.
Opisujući viđeno i što je na putovanju mogao saznati, Nikolić započinje svoj izvještaj od 28:
svibnja 1660. konstatacijom da su između Save i Drave dva franjevačka samostana, jedan, sv.
Augustina u Velikoj kod Požege i drugi, sv. Ante Padovanskog u Našicama. Fratri iz tih
samostana dušobrižnici su između spomenutih rijeka, koji poslije treće godine mijenjaju župu.
Nedaleko od Velike, u selu Poljanska ruševna je crkva i samostan, vjerojatno franjevačkog
reda. Stara i obnovljena crkva sv. Nikole je u Pleternici, dok su mnoge u okolici razorene i
uništene.
U selu Kaptolu, nekad Kaptolu sv. Petra Zagrebačke biskupije, unutar turske tvrđave je velika
zidana crkva sv. Petra s visokim tornjem. Izvan tvrđave u selu je drvena crkva, dosta lijepa i
dobro opremljena. Toj župi pripada i stara zidana crkva posvećena sv. Katarini.
U selu Stražemanu nalazila se zidana i porušena crkva sv. Mihajla, gdje se svaki mjesec na
njezinim ruševinama čitala sv. misa, posebno i svečano na dan sveca zaštitnika. Tu su također
bile i ruševine neke kapele, čiji oltar je ostao očuvan, ali bez krova.
Dvije razorene crkve posvećene sv. Marku i sv. Pavlu bile su također u Velikoj, kao i stara
zidana i ruševna crkva sv. Kuzme i Damjana u Vetovu..
U Kutjevu su ostaci velike opatije i samostana, Nikoliću nepoznata reda, iznad koje su velički
fratri podigli drvenu crkvicu i uredili prikladno boravište.
Prema ostacima zidova i vanjskog izgleda, Požega je morala biti dosta velik grad, gdje se
nalazi jaka tvrđava. Prastari franjevački samostan razoren je do temelja, osim crkve koju su I
Turci pretvorili u džamiju. I druga crkva ispod tvrđave, čije ime nije poznato, bila je također
pretvorena u džamiju. Od župne, velike i vrlo lijepe crkve kod gradskih vrata nije ostalo ništa.
U Požegi je inače dosta lijepa i prostrana drvena crkva sv. Duha s tri oltara, koju je izuzetnim
marom i zalaganjem iz temelja podigao fra Toma Požežanin. Na prostoru cijele župe Cernik
nalazila se samo jedna zida na crkva, sv. Nikole, dobro uređena i opremljena za bogoslužje.

124
Idem, o.c., p. 469.
125
Idem,o.c.,p.481.
126
Idem, Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentine, Starine JAZU 22, p. 42.
127
Fermlendžin, Acta Bosnae, p. 482.
128
Idem, o.c., p. 483. 484.

204
Sve ostale crkve su razorene, od kojih se na ruševinama crkve sv. Ivana i Martina povremeno
svetkuje, dok je u Cerniku mala kapela i noćište za dva fratra.
Stara zidana crkva u Brodu, posvećena sv. Marku, pretvorena je u džamiju, a izvan mjesta
nalazi se dobro očuvana zidana crkva sv. Ante, uređena i opremljena svim potrepštinama.
Župa Gradpotok, danas Zagrađe, imala je dosta vjernika koji su se zbog ratne opasnosti i
drugih nevolja razbježali na sve strane kao što. su to učinili vjernici ostalih župa. U toj su župi
bile četiri zidane i dobro opremljene crkve i to: Blažene Dj. Manje u Dubovcu, sv. Luke u
Oriovčiću, sv. Jurja u Vrbovi i sv. Mihajla u Gradpotoku.
I u župi Lužani nalazila se samo jedna crkva, posvećena Velikoj Gospi, dok su u župi
Drenovac Ibile tri crkve, obnovljena sv. Martina, sv. Demetrija i sv. Jurja, kojoj je nedavno
izgorio krov. U župi sv. Benedikta, danas Podcrkavlje, bile su tri dobro opremljene crkve,
jedna posvećena sv. Benediktu, druga sv. Stjepanu i treća sv. Andriji, a četvrta posvećena sv.
Petru nije imala čitav krov. Osim župne crkve sv. Mihajla u Vrhovini, na području župe
nalazila se i zida na crkva sv. Jurja. Susjedna župa u Garčinu imala je dvije dobro uređene
zida ne crkve, jednu posvećenu sv. Nikoli i drugu sv. Petru apostolu. Podalje od glavnih
putova bila je župa Vrčindol, u kojoj su bile dvije crkve; jedna drvena, sv. Martina i druga
zidana, posvećena Gospi Snježnoj.
Župu Dragotin dala je Kongregacija na uživanje biskupu Matiji Benliću, u kojoj su bile
drvene crkve sv. Marka i Blaža te zidana-sv. Ivana. Blizu samostana u Našicama stajala je
stara crkva sv. Trojstva, vjerojatno nekad župna crkva. Obnovljena, dosta velika i lijepa crkva
Sviju Svetih nalazila se u selu Motičini. U selu Zoljan bio je neki samostan i stara crkva sv.
Martina, a pokraj njih i crkva sv. Katarine. Također u njihovoj blizini stajale su ruševine
crkve zvane Petkovica. O kojem je samostanu riječ i gdje se on točno nalazio, Nikolić ne kaže
ništa određeno. U selu i župi Poljana drvene su crkve sv. Fabijana i Sebastija i sv. Nikole u
Podgoraču, te zida na crkva sv. Ivana Krstitelja. Idući iz Našica prema zapadu u selu
Martinuje stara, dobro očuvana zidana crkvica sv. Martina. U Dugom Selu Lukačkom bila je
zidana crkva sv. Luke, a u župi Suha Mlaka Uznesenja Gospina i drvena crkva sv. Katarine.
Selo Bučanci (nestalo) imalo je drvenu crkvu sv. Jelene, dok je druga zidana, sv. Lovre, bila
porušena. Na području župe Selci kod Đakova nalazile su se dvije crkve: zida na sv. Franje i
drvena sv. Katarine. I u župi Gorjani bile su dvije crkve, jedna posvećena sv. Petru i druga sv.
Martinu.
Dobro očuvane zidane crkve stajale su u selu Koški i župi Brođanci, gdje su bile crkve sv.
Križa, sv. Ivana Krstitelja i sv. Jurja.
Putujući prema istoku uz rijeku Dravu, zapazio je Nikolić velik broj ruševina crkava i drugih
građevina. U dobrom stanju bile su zidane crkve sv. Petra u Čađavici i sv. Andrije u Viljevu.
Ruševine nekog samostana i oštećena crkva sv. Jurja nalazili su se u selu Sv. Juraj (Đurađ),
gdje je stanovništvo prihvatilo kalvinsku vjeroispovijed. Slične tome bile su i ruševine dvaju
samostana u Voćinu, od kojih je jedan vjerojatno bio franjevački, a drugi reda sv. Klare.
Župa Kuzminci, nazvana po crkvi sv. Kuzme i Damjana u Ladimirevcima, imala je na svome
području još i crkve Bl. Dj. Marije i sv. Križa. Samo selo Kuzminci nalazilo se nešto južnije
od Ladimirevaca i netragom je nestalo.
Posljednja župa blizu Osijeka bila je Karaševo, gdje se nalazila crkva sv. Nikole. Toj su župi
~1 pripadali Osijek i sela Petrijevci i Samatovci.
Nedaleko od Save, u selu Mikanovcima, stajala je zidana i velika crkva sv. Bartola. Tu su bila
i tri mjesta s vidljivim ostacima crkava.
Kao najudaljenija župa, za koju je Nikolić smatrao da je možda pripadala Zagrebačkoj
biskupiji, bila je župa Ivankovo. U samom Ivankovu bili su ostaci nekog samostana, a u

205
njegovoj okolici stajale su zidane, opustošene i bez krova, crkve sv. Ivana i sv. Ilije. Toj je
župi bila pripojena nekad samostalna župa Cerna. 129 Obiljem podataka Nikolićev izvještaj je
najpotpuniji i nezaobilazan izvor koji dosta vjerno odslikava vjerski život katolika u Slavoniji
posljednjih desetljeća osmanske vladavine. Istina, sva mjesta koja on u izvještaju spominje
nije osobno obišao, već je zabilježio neke podatke što ih je saznao od pojedinih župnika.
Broj crkava u kojima je u to doba obavljano bogoslužje bio je ipak nešto veći nego što Nikolić
kazuje. Tako još možemo dodati crkve: sv. Ante u Podvinju, sv. Jurja i sv. Margarete u
Odvorcima, sv. Ivana Krstitelja u Vrhovcima Gradskim kod Požege, sv. Luke u Orljavici
(danas Pavlovci), sv. Juraja u Vrblju, sv. Magdalena u Siču, sv. Nikole u Adžamovcima, Svih
Svetih u Sesvetama Požeškim, sv. Katarine u Podgorju i Orahovici, sv. Lovre u Jošavi, sv.,
Jurja u Slobodnoj Vlasti, sv. Nikole u Dubravniku, sv. Tiburcija u Tiborjancima, sv. Grgura u
Sgregorijancima (nestalo) i sv. Mihajla u Donjem Miholjcu.
Osim već spomenutih, ruševine crkava i njihovi ostaci bili su tada u Berku, Borovu, Korogu,
Dalju, Pačetinu, Bršadinu, Erdutu, Antinu, Koprivni, Dopsinu, Ivanovcu, Laslovu, Čepinu,
Klakaru, Bebrini, Grabarju, Donjim Andrijevcima, Oriovcu, Bučju Brodskom, Koprivnici,
Prvči, Starom Petrovom Selu, Kuzmici, Buku, Bilaču, Ruševu, Djedinoj Rijeci, Pavlovcima
blizu Komorice, SviIni, Sažijama, Mrtovlasima, Zvečevu, Tornju Požeškom, Golobrdcima,
Štitnjaku, Podsreću, Sloboštini, Mitrovici (Trenkovo) , Kokočaku, Pakracu, Batinjanima,
Dragoviću, Donjoj Šumetlici, Šušnjevcima, Siraču, Badljevini, Podborju, Bijeloj, Bijeloj
Stijeni, Golešima, Dragaliću, Donjem Rajiću, Novskoj, Sređanirna, Borovcu, Roždaniku,
Voćarici, Lađevcu, Bujavici, Sub'ockoj i Kraljevoj Velikoj.
Isto tako u Našicama, Mrčincima (nestalo), Čakancima (nestalo), Novoj Skeli (nestala),
Janevcima (nestalo), Poreču kod Valpova, Novom Selu, Turnašici, Bušetini, Bačevcu, Nova-
kima, Kapincima, Slatini, Slatinskom Drenovcu, Bukovici, Cabuni, Bakićima, Gornjem
Miholjcu, Pčeliću, Voćinu, Kuzmi, Humu, Podgorju, Drenju i Levanjskoj Varoši.
Ostaci samostana bili su u Nuštru, Našicama, Zoljanu, Podgoraču, Voćinu, Virovitici,
Kutjevu, Rudini kod Čečavca, Poljanskoj, Podborju, Bijeloj, Dobroj Kući, Ivankovu i Sv.
Jurju (Đurađ).
Neke crkve razorili su Turci do temelja, a kamen i ostali građevni materijal iskoristili za
gradnju džamija. Takvu sudbinu imala je crkva sv. Kuzme i Damjana u Drenju, odakle je bio
kamen odvezen u Đakovo. Poslije rušenja crkve sv. Martina u Šušnjevcima .jrevezli su Turci
kamen u Brod, a na isti način iz Ivanovaca u Valpovo i Antina u Vukovar. 130
Niz ovih imena mjesta, nisu ujedno i sva mjesta u kojima su bile razorene crkve, nego samo
ona za koja se sigurno zna gdje su crkve postojale. Njihov broj svakako je veći, pogotovo
kada je riječ o prostoru između rijeka Une i Kupe i cijelom jugu Hrvatske u sastavu
Osmanskoga Carstva, za koji nema pouzdanih obavijesti. Ali unatoč tome, navedeni podaci
dovoljno sami za sebe govore i svjedoče o vjerskim prilikama stanovništva u osvojenim
dijelovima Hrvatske, uoči sudbonosnih događaja koji će potres ti ondašnji svijet i označiti kraj
osmanske prevlasti u jugoistočnom dijelu Europe.

129
Idem, o.c., p. 492-497; Smičiklas, Dvijestagodišnjica..., II., p. 7-13. I
130
Mažuran, Popis naselja, p, 89-554; Idem, Popis srednje i zapadne Slavonije, p, 20-23, 32, 37,47,48, 5t, 61, 62,
64-66,69,72,74,76,79,81,84-86,

206
MANJE BITKE I OKRŠAJI NA GRANICI
POSLIJE 1606. GODINE

Sklapanje mira 1606. na dvadeset godina, nije značilo i kraj opasnosti za opstanak
ostataka Hrvatske. Valjalo je i dalje biti na oprezu od iznenadih provala pljačkaških upada
osmanske vojske. Usporedo s tim, zaprijetila je Hrvatskoj iznutra nova opasnost, koja postaje
ništa manje razorna i vremenski duga poput ratova s Osmanskim Carstvom. Udaljavajući se
od onoga zbog čega je osnovana, Vojna granica se postupno pretvara u moćno oruđe Bečkog
dvora u kršenju prava i sužavanju samostalnosti Hrvatske, te stvaranju svojevrsne vojničke
države na njezinu prostoru, izuzete ispod banske vlasti i Hrvatskog sabora. Vojni zapovjednici
iz austrijskih pokrajina Koruške, Kranjske i Štajerske potiskivali su Hrvate s vojnih položaja i
preuzimali vodeću ulogu u svim pitanjima života na krajiškom prostoru. Radi lakšeg
ostvarivanje te zamisli, oni naseljavaju Vlahe koji isključivo priznaju vlast Vojne granice i
zaklinju se na vjernost caru. Hrvatska vlastela, na čije su posjede Vlasi naseljavani, žestoko se
opirala tome i branila svoja prava u Hrvatskom saboru i zajedničkim saborima u Požunu.
Carska i kraljevska vlast malo je uvažavala takve istupe, već je koristila svaku povoljniju
priliku kako bi ograničila bansku vlast i potkopala državno-pravnu posebnost i samostalnost
Hrvatske. U izravni sukob s krupnim velikašima, poput Zrinskih i Frankapana, nije se Bečki
dvor ipak upuštao, premda je nadvojvoda Ferdinand želio, kao budući prijestolonasljednik,
dokopati se Bakra i Vinodola i priključiti ih Vojnoj granici kako bi odvojio Hrvatsku od
Jadranskog mora. Do ostvarenja te zamisli trebalo je samo strpljivosti, pri čemu je izbor
povijesnog trenutka bio od presudne važnosti s unaprijed predvidivim ishodom.
Za opstojnost Hrvatske takav razvoj događaja bio je poguban, a njegove su posljedice bile
dalekosežne i određivale su povijesnu sudbinu hrvatskog naroda u budućim zbivanjima.
Slojevi- tost problema i priznavanje posebnih prava doseljenim Vlasima, bilo je ujedno i
ključno razdoblje u razuđivanju Hrvatske i potiranju političke samosvijesti, svodeći je na
regionalna obilježja.
Ovisno o povremenim napetostima na granici s Osmanskim Carstvom i Republikom
Venecijom, izbijanjem rata s uskocima, kao i zaoštravanjem političkih i vjerskih prilika u
Češkoj i njemačkim pokrajinama, Bečki dvor bio je pripravan na popuštanje i ublažavanje
ponašanja prema Hrvatskoj, njezinim staležima i banskoj vlasti. Ratno iskustvo Hrvata i
njihovih vojskovođa u borbi s osmanskom vojskom bilo je dobro došlo i valjalo gaje vojno i
politički iskoristiti u jačanju carske vlasti. Iskazivanjem naklonosti u dodjeli raznih časti i
visokih zvanja pojedinim velikašima, stvarao se privid o blagonaklonosti carskog dvora i
poštivanju ustavnih prava Hrvatske. Takvi postupci i otezanja u donošenju važnih odluka
zavaravali su javnost, koja, unatoč svemu, vjeruje svojim kraljevima i pripravna je žrtvovati
se za njih, iako se nisu držali obećanja izrečenih prilikom potvrde njihova izbora na kraljevski
položaj.
Nalazeći se stiješnjena u procjepu između moćnih sila, politička javnost Hrvatske jedva da je
u to vrijeme mogla učiniti išta više do uporne borbe za očuvanje samostalnosti Hrvatskog
sabora i dostojanstva banske časti i vlasti u iskazivanju političke opstojnosti Hrvatske, bez
obzira na prostornu veličinu i brojnost stanovništva.
Mir na granici s Bosanskim i Kaniškim pašalukom trajao je vrlo kratko, a rat u malom
nastavljen je s obje strane granice. Uskoci upadaju u Liku i Krbavu, otimaju hranu i stoku i
hvataju ljude, za čije oslobođenje traže otkupninu. Već 1611. činilo se da bi opet moglo doći
do rata, pa je general Sigismund Trautmansdorf zamolio zagrebačkog biskupa Domitrovića

207
neka mu pomogne svojim kmetovima li utvrđivanju sela Križa kod Ivanića. 1 Očekujući takav
razvoj događaja, Hrvatski sa- bor .je 1612. zaključio da se obnove utvrde i tvrđavice uz Kupu,
medu kojima Blatnica, Šišljavić, Jamilica, Završje i Kupčina. 2
Izbijanjem rata s Venecijom, više nije bilo sumnje da će osmanska vojska krenuti u na- pad,
zbog čega je hitno počelo utvrđivanje Koprivnice, Siska, Zelina, Novigrada, Pokupskog i
Petrinje. Dok su još trajali radovi, upali su 1615. Turci iz Bosne do Križanićeva Turnja blizu
utoka Mrežnice u Koranu i spalili kuće. 3 Poslije toga znalo se da će ubrzo uslijediti napad s
većim snagama, pa je Sabor 18. travnja 1616. zaključio da se još bolje utvrde Petrinja, Sisak,
Brikiševina, Pokupsko, Zelil1, Novigrad i Koprivnica. 4
Uskoro zatim napala je osmanska vojska s jakim snagama tvrđavu u Sredičkom i osvojila je,
zarobivši pritom 40 vojnika. Upitani zašto ratuju i krše mir, Turci su odgovorili da mira više
nema. 5
Potkraj proljeća 1616. obnovio je kralj Matija II. mir sa sultanom Ahmedom I., ali se krajiški
sandžakbegovi i serhatski zapovjednici nisu uopće pridržavali mirovnog sporazuma. Provale i
pljačke na granici su nastavljene i Sredičko je ponovno bilo napadnuto. 6
Iste godine, 8. studenoga, umro je ban Benko Turoc i na njegovo mjesto kralj Matija
imenovao je 5. travnja 1617. kneza Nikolu Frankapana Tržačkog. Zbog nužne potpore
hrvatskih staleža izboru kraljeva nećaka nadvojvode Ferdinanda za kralja, dobio je ban Nikola
potpunu bansku vlast sa svim pravima, a kralj se Matija ujedno obvezao da će na svoj trošak
uzdržavati banski čelu od 300 lakih konjanika i 200 pješaka. 7
Premda je na Saboru u Požunu došlo do sukoba između katolika i protestanata, bio je 15.
svibnja 1618. nadvojvoda Ferdinand svečano proglašen kraljem. Položivši prisegu, Ferdinand
je tom prigodom potpisao i krunidbenu zavjernicu za Kraljevine Hrvatsku i Slavoniju, u kojoj
se kaže da će u interesu Hrvatske i Slavonije provesti sve zakone koji još nisu provedeni.
Generalima i kapetanima u Vojnoj granici zabranit će uplitanje u sudbenost vlastele i
slobodnih gradova, a polovicu svih časničkih mjesta u Granici dobit će Hrvati. Osnivanjem
povjerenstva za predaju Vlaha vlasteli, pozvat će krajiške generale i kapetane da se
pokoravaju odredbama tog povjerenstva i okane prava sudovanja nad Vlasima. 8 Olako data
obećanja bila su još lakše zaboravljena. Pogotovo što je stvaranjem katoličke lige i
protestantske unije bio na pomolu veliki europski rat, koji će s prekidima trajati punih trideset
godina.
Prateći budnim okom ta zbivanja, osmanska je diplomacija smišljala kako bi vojnom silom t
pomakla državne granice još dalje na prostoru Hrvatske. Krajem ljeta 1618. upali su Turci iz
Bosne opet do Sredičkog, gdje su zauzeli neku stražarnicu i zarobili 47 ljudi. Koji dan kasnije
opustošili su. oni okolicu Sredičkog i Jamnice, zapaliti 20 kuća, pohvatali 50 ljudi i oteli
nekoliko stotina konja i krupne stoke. Očekujući ponovni napad, pozvao je 9. listopada ban
Nikola Frankapan plemstvo i narod pod oružje radi obrane od Turaka. 9
Što učiniti za obranu od sve učestalijih napada, raspravljao je 4. siječnja 1619. Hrvatski sabor
zaključio da se pojačaju utvrde uz Kupu, posebno Petrinja. Dok radnici budu podizali
utvrđenja, na banov poziv štitit će ih plemićka vojska i braniti Turcima prijelaz preko Kupe.
1
Lopašić. Spomenici II.. p. 9.
2
HDA, Zagreb. Protocolla generalium regni congregationum, sv. II., p. 102, 103.
3
Vitezoyić. O.C., p. 183.
4
Šišić. Acta comitialia V., p. 133, 134.
5
ldem.o.c., V., p. 141.
6
HDA, Zagreb. Protocolla..., sv. II., p. 126.127.
7
Šišić,Acta comitialia V..p.173.
8
HDA, Zagreb, Privilegij 138.
9
Klaić, Banovanje kneza Nikole Frankopana Tržačkog, Zagreb 1916., Rad JAZU 211, p. 52, 53.

208
Osim toga, bilo je zaključeno da se kralju Matiji pošalje poslanstvo u Beč i zatraži od njega
neka provede zakon o predaji Vlaha hrvatskoj vlasteli. 10
Kao tumač želja staleža, otputovao je ban Nikola u Graz, gdje je umjesto s kraljem
Ferdinandom pregovarao s njegovim Ratnim vijećem. Ban je tražio da se ispražnjena mjesta
generala u Karlovcu i kapetana u Senju i Koprivnici dadu Hrvatima. Što se tiče Vlaha, nema
bojazni da će se oni vratiti pod osmansku vlast ako ih kralj preda hrvatskoj vlasteli na čijim su
posjedima. Vlastela neće od njih tražiti ništa veća davanja nego što ih daju krajiškim
kapetanija. Na Granici valja popraviti i dobro utvrditi. Petrinju, Sredičko i Brikiševinu,
opskrbiti ih s dovoljno topova, oružja streljiva. O banovim prijedlozima željama staleža,
Ratno. vijeće izvijestilo je 4. ožujka 1619. kralja Ferdinanda, predloživši mu neka Hrvatima
dade jednu kapetaniju i tako ih udobrovolji. Istodobno preporučilo je Dvorsko ratno .vijeće
kralju Matiji neka naredi Vlaškom povjerenstvu da stavi Vlahe pod hrvatsku vlast uz nešto
manje obveze. Neovisno o tim prijedlozima, dva dana prije smrti, naredio je kralj Matija
Dvorskoj komori da započne pregovore sa Zagrebačkim kaptolom kako bi Sisak postao
bansko sjedište. 11
Smrću kralja Matije II. 20. ožujka 1619. preuzeo je kralj Ferdinand vlast u Hrvatskoj,
Ugarskoj i Austriji. Međutim, protiv njegove vladavine ustali su protestanti u Češkoj, Austriji
i Ugarskoj, pa je voda češkog plemstva Matthias Thurn krenuo s vojskom na Beč i opsjeo
grad. Našavši se u opsjednutom gradu, Ferdinand je bio spreman na ustupke u vjerskim
pitanjima, zbog čega je češka vojska odustala od dalje opsade i vratila se natrag u Češku. Na
Saboru u Požunu, umjesto smirivanja vjerskih napetosti, izbili su još žešći sukobi između
katolika i protestanata. Podržavajući protestante, erdeljski vojvoda i turski vazal Gabor
Bethlen nije želio propustiti priliku da se umiješa u taj spor. Uz pomoć osmanske i tatarske
vojske upao je preko granice i počeo redom zaposjedati županije na sjeveru Ugarske, da bi 8.
siječnja 1620. na Saboru u Požunu bio izabran za kneza Ugarske sa svim pravima kraljevske
vlasti, uključujući i predaju krune sv. Stjepana.
Za to vrijeme, nakon opsade Beča, otputovao je kralj Ferdinand na zasjedanje knezova
izbornika u Frankfurt, gdje je 28. kolovoza 1619. bio izabran za njemačkog cara. Vrativši se u
Graz, primio je saborsko izaslanstvo iz Hrvatske i obećao punu podršku banskoj vlasti,
redovno plaćanje banske vojske, izgradnju tvrđave u Brikiševini, premještanje banskog
sjedišta u Sisak i nastavak rada povjerenstva u rješavanju vlaških pitanja. S prijedlogom da se
udalji njemačka vojska iz Varaždina nije se složio, zbog opasnosti od napada osmanske
vojske i buntovnika iz Ugarske. 12
Pouzdavajući se u krajišku obranu u Hrvatskoj, glavna kraljeva briga. bila je u tom času
zaustaviti rat s Bethlenom i dobiti vojnu pomoć radi gušenja ustanka u Češkoj i Ugarskoj.
Vrlo ozbiljne teškoće u jačanju vlasti, s kojima se kralj Ferdinand morao nositi, iskoristila je
tada osmanska vojska iz Bosne i 1. svibnja 1620. napala Petrinju, ali je zbog odlučne obrane
posade bila prisiljena na uzmak. 13
Pojačani pritisak osmanske vojske na granici Hrvatske, stalna uznemiravanja, upadi, pljačke,
otimačine i razbojstva nisu potom godinama prestaj ali prema izvještajima krajiških
zapovjednika, gotovo nije bilo dana da netko nije stradao. Manje turske čete i razbojničke
družine iz Voćina, Sirača, Pakraca, Cernika i drugih mjesta, krstare između Drave i Save,
upadaju u sela, otimaju djecu i stoku, hvataju i ubijaju ljude, odvode pastire zatečene na
poljima i postavljaju zasjede. 14 Ista nesigurnost i opća pogibeljnost vladala je i u cijelom
10
HDA, Zagreb, Protocol1a..., sv. II., p. 140, 141.
11
Šišić, Acta comitialia..., V., p. 200-215.
12
Idem, o.c., V., p. 237-239.
13
Lopašić, Spomenici Tržačkih Frankopana, Starine JAZU 25, Zagreb 1892., p. 226.
14
Lopašić, Spomenici..., II., p. 107, 108.

209
Pokuplju, zbog čega je novoizabrani ban Juraj Zrinski 1624. poveo vojsku na Kostajnicu i
potukao tamošnje Turke. Vrativši se u Petrinju odakle je i pošao, poslije nekoliko dana
odmora krenuo je na Jasenovac, i u kraćem boju zadao osmanskoj vojsci težak poraz. 15
Tražeći zadovoljštinu za pretrpljene poraze, bosanske serhatlije prešle su početkom listopada
1626. Kupu, ali su ih kod Male Gorice, pod vodstvom petrinjskog kapetana Vuka Erdody ja,
dočekali Hrvati iz Petrinje, Bresta, Siska, Dužice i Male Gorice i u žestokom okršaju razbili i
većinom žive pohvatali. 16
Iznenadna smrt bana Jurja Zrinskog 18. prosinca 1626. tražila je od kralja Ferdinanda brzu
odluku o imenovanju novoga bana. Na prijedlog poslanika iz Hrvatske, kralj je 20. svibnja
1627. imenovao Sigismunda Erdody ja, koji je dotad bio zamjenik banu Zrinskom. 17 Pred
novim banom bila su i ostala temeljna pitanja njegova banovanja obrana Hrvatske i rješavanje
položaja doseljenih Vlaha na posjedima hrvatske vlastele. Štoviše, u prvi mah činilo se da bi
mogao i popustiti pritisak na granici s Osmanskim Carstvom kad je zbog rata s Perzijom 10.
rujna 1627. sultan Murad IV. pristao na sklapanje mira s kraljem Ferdinandom. 18
Ali poput prethodnih ugovora i sporazuma, mira na granici i dalje nije bilo, iako su izostali
veći sukobi. O prilikama i stanju na granici svjedoči zaključak Sabora od 21. listopada 1632.
u kojem se kaže da u slučaju veće opasnosti ban smjesta objavi poziv plemstvu i narodu na
opći ustanak, jer Turci svakodnevno provaljuju u Hrvatsku. 19
Pod izgovorom poštivanja mira, osmanske su vlasti za to vrijeme postupno pomicale granicu
Bosanskog pašaluka na štetu Hrvatske zaposjedanjem Drežnika, Tršca, Mutnice, Brekovice,
Sturlića, Cetina, Peći, Velike Kladuše, Todorova, Male Kladuše, Vranograča, Podzvizda,
Pedlja i Goričke, te smještanjem u njih svojih posada. Ista opasnost prijetila je pustim
gradovima i tvrđavama: Topuskom, Pemi, Klokoču, Otmiću, Vojkoviću i Hresnu, zatim
Blagajskom Turnju i Hojsićgradu između Slunja i Karlovca, tvrđavi Kremen i Furjan kod
Slunja, te Plaškom, Jesenici i Dabru između Ogulina i Otočca, što bi imalo pogubne
posljedice za obranu Hrvatske. 20
Negdje krajem ljeta 1633. zaputila se osmanska vojska s jakim snagama iz Virovitice i
okolnih mjesta u Podravinu kako bi iznenadni m napadom zadala hrvatskoj obrani što teži
udarac. Ali mimo njihova očekivanja, o toj je provali bio obaviješten krajiški general Georg
Ludwig Schwarzenberg, koji je kod Virja nasrnuo na Turke i natjerao ih u bijeg. 21
Primivši bogate darove, obećao je početkom 1634. sultan Murad IV. da će zabraniti
pograničnim sandžakbegovima provaljivanje u Hrvatsku i Ugarsku. 22 Kao i obično bila su to
pusta obećanja, jer su neprestano stizale obavijesti o pripremama osmanske vojske. Vrlo
zabrinut zbog toga, Saborje odlučio 8. lipnja 1634. zatražiti od kralja pomoć u oružju, barutu i
streljivu, pa je do kraja iste godine stiglo u Hrvatsku više od 50 tvrđavskih topova, nekoliko
desetaka viteških pušaka i veće količine raznog streljiva. 23
Iskusni u ratovanju s osmanskom vojskom nisu ni Hrvati mirovali, već su uzvraćali istom
mjerom. Zakon "oko za oko, zub za zub", sve teže je pogađao osmansku vojsku i stanovništvo
tuz granicu. Prije nastupa zime 1634. upao je preko granice ogulinski kapetan Gašpar
Frankapan s dosta jakom četom, robeći i pa leći sve do Izačića. Posada iz Bihaća i okolice

15
Rattkay,o.c.,p.196,197.
16
Nadbiskupski arhiv, Zagreb, Epistolae 1626., vol.l.
17
Šilić, Acta comitialia..., V., p. 400, 402.
18
HDA, Zagreb, Protocolla..., sv. II., p. 246-252.
19
Ibidem, sv. II., p. 295-297
20
Lopašić, Spomenici..., II., p. 186-188.
21
Vitezović, o.c., p. 187.
22
Hammer, o.c., III., p. 133.
23
HDA, Zagreb, Protocolla..., sv. II., p. 306-309.

210
pokušala je zaustaviti smjelog kapetana, ali je kod Zavalja doživjela težak poraz. Također i
1635. potukao je Gašpar Frankapan osmansku vojsku pod vodstvom nekog Turalije. 24

Još veće nevolje pogađale su Turke na granici Đurdevačke i Koprivničke kapelanije, o čemu
govore pritužbe budimskih beglerbegova o grubim povredama i kršenju mira. Medu ostalim,
beglerbegovi se žale palatinu Nikoli Esz terhazyju na provale, pljačke i pustošenja, otimačine
i odvođenje ljudi iz sela i naselja u okolici Virovitice, Brezovice i Novaka. 25 Na pritužbe istog
sadržaja s hrvatske strane, nisu se do tog vremena osmanski zapovjednici uopće osvrtali, dok
razorna snaga prihvaćenog načina ratovanja i osvetničkog mača nisu postajali sve ubojitiji.

Na izmaku života, car i kralj Ferdinand II. pozvao je u Regensburg radi dogovora njemačke
knezove izbornike, koji 9. prosinca 1636. izaberu njegova sina Ferdinanda III. za njemačkog
cara. Dva mjeseca iza toga, 15. veljače 1637. umro je kralj Ferdinand, za kojim nitko u ,
Hrvatskoj nije pokazivao znakove žalosti. Zajedno s prijestoljem naslijedio je Ferdinand III. i
u Njemačkoj dugi i krvavi rat čiji se kraj još nije nazirao, a na granici Hrvatske s Osmanskim
Carstvom stanje ni rata ni mira.
Noseći se hrabro godinama s brojnim nevoljama koje su pogađale Hrvatsku, u naponu
muževne dobi umro je 3. ožujka 1639. ban Sigismund Erdody. Pitanje tko će biti njegov
nasljednik otezalo se mjesecima, a 10. srpnja 1640. konačno je izbor pao na grofa Ivana
Draškovića, sina bivšega bana. 26
Prije toga umro je sultan Murad IV. i na čelo Osmanskog Carstva stao je njegov brat Ibrahim.
Novom sultanu poslao je kralj Ferdinand svoga poslanika s darovima i ponudom produženja
ugovora o miru. Veliki vezir Kara Mustafa nije bio osobito sklon pregovorima, postavljajući
vrlo teške uvjete koje kralj Ferdinand nije mogao nikako ispuniti. U takvom ozračju
pregovaranje je trajalo više od godinu dana, da bi opunomoćenici obiju strana napokon 9.
ožujka 1642. sklopili ugovor o produženju mira na 20 godina, iako je veliki vezir odbio staviti
svoj potpis na taj ugovor.
Krajiške vlasti Bosanskog pašaluka malo su pridavale važnosti pregovorima o miru i
pljačkaški upadi preko granice nisu prestajali, izazivajući svuda strah i opću nesigurnost.
Početkom 1641. Turci iz Kostajnice i okolice prešli su zaleđenu Kupu i u noći napali trgovište
Sisak. Vičući koliko ih je grlo nosilo da bi zaplaši li bunovni svijet, počeli su paliti kuće i
hvatati žene, koje Isu s djecom izlazile iz zapaljen ih kuća. Neki od njih razbili su crkvena
vrata i opljačkali u crkvi sve što su mogli. Mjesni župnik pucao je na njih iz župnog dvora dok
nije bio ranjen. Ne čekajući pomoć posade u sisačkoj tvrđavi, odrasli muškarci pograbili su
oružje i silovito nasrnuli na pljačkaše, koji su pod okriljem mraka pobjegli preko Kupe. 27
Ban Drašković doznao je da će Turci, koji su se primirili nekoliko mjeseci, napasti njegovo
imanje Rečicu kod Karlovca. Da ih preduhitri, okupio je on 19. studenoga 1641. oko 400
konjanika i 600 pješaka u Sredičkom, odakle se idućeg dana zaputio na Slatsko polje, gdje se
blizu potoka Trepče utaborila osmanska vojska. Čim su Turci ugledali Draškovićevu vojsku
smjesta su digli tabor i počeli uzmicati prema Kladuši. Ban ih je u stopu slijedio, sustigao kod
Kladuše i potukao. 28

24
Vitezović, o.c., p. 187.
25
Fekete, Ludwig,Turkische Schriften aus dem Arhive des Palatinus Nikolaus Esztcrhazi 1606-645. Budapest
1932., p. 320-323,325,342,353, 378, 379, 389, 458.
26
Raltkay, o.c., p. 210-212.
27
Idem, o.c., p. 223, 224.
28
Idem, o.c., p. 226, 227.

211
Potkraj iste godine, da bi uzvratio kostajničkim Turcima, napao je petrinjski kapetan Emerik
Erdody Kostajnicu noću i oslobodio zarobljene Hrvate. 29
Kad su 1642. Turci obnovili staru tvrđavu Perušić u Lici i u nju smjestili posadu, nadvila se
opasnost nad Gackim poljem, Brinjem i Otočcem. Upozoren . na tu opasnost, karlovački
general Vuk Frankapan poslao je vojsku pod vodstvom svoga sina Gašpara, koji napadne i
osvoji Perušić. Nakon toga zaputi se on prema Bihaću i opustoši cijelu okolicu Zavalja,
odakle je poveo nekoliko stotina kršćana ispod osmanske vlasti. 30
Znatno veći okršaj imala je krajiška vojska i 1643. kod Perjasice, u kojem su pali mnogi
hrvatski i osmanski ratnici. 31 S obje strane granice uslijedio je zatim kraći predah, jer se
Osmansko Carstvo pripremalo za rat s Republikom Venecijom. O prilikama uz granicu u to
doba na sjeveru Hrvatske u Podravini, rječito govori pismo svećenika Tome Natulja od 15.
srpnja 1644. godine, u kojem moli zagrebačkog biskupa Martina Bogdana da zaštiti
stanovnike Vaške i okolice od progonstva i nasilja đurđevačkoga kapetana i ostalih vojnih
zapovjednika, jer se prema njima odnose gore nego Turci. 32 Naime, da se održi, to je
stanovništvo bilo prisiljeno davati i plaćati, ne samo svojim spahijama, nego i vojnim
zapovjednicima na slavonskom dijelu Granice. Izborom bana Draškovića za ugarskog palatina
na Saboru u Požunu 1646. preuzeo je bansku dužnost Nikola Zrinski Mladi, sin bana Jurja
Zrinskog, koji je istom 14. siječnja 1649. u Varaždinu svečano uveden u bansku dužnost. 33
Kao izdanak najmoćnijeg velikaškog roda u Hrvatskoj, Nikola je bio obrazovan, hrabar i
odlučan čovjek, kojeg su krasile vojne vrline i darovitost vojskovođe, od čijeg su imena ubrzo
strepili osmanski i krajiški zapovjednici, poput još uvijek žive uspomene njegova djeda,
također hrvatskog bana i sigetskog junaka Nikole Zrinskog. Svoje vojne sposobnosti iskazao
je on zajedno s bratom Petrom 27. svibnja 1647. kad su potukli osmansku vojsku kod
Kanizse, odakle su "trkači i palikuće" upadali u Medimurje. 34
Opće nezadovoljstvo stanjem u Carstvu, izazvano i neuspjesima u ratu s Venecijom, platio je
životom sultan Ibrahim 18. kolovoza 1648. Odmah nakon smaknuća bio je postavljen na
prijestolje Ibrahimov sedmogodišnji sin Mehmed IV., u čije ime je vladala valide-sultanija,
odnosno suita nova majka Tarkhan. Na taj način vlast u Carstvu bila je podijeljena između
dvora i buntovnih janičara i spahija, zbog čega su veliki veziri smjenjivani jedan za drugim.
U jesen iste godine bio je napokon okončan tridesetogodišnji rat, u kojem je palo nekoliko
tisuća Hrvata na raznim bojištima širom Europe. Češka i Njemačka bile su strahovito
opustošene, a ugled i moć carske vlasti bio je ozbiljno uzdrman. Promjenom na prijestolju
požurio je car i kralj Ferdinand III. sa slanjem poslanstva u Istanbul s bogatim darovima i 1.
srpnja 1649. bio je produljen mir s Osmanskim Carstvom na 22 godine.
Objema stranama mir je bio nasušna potreba, pogotovo što je osmanska vojska trpjela poraz
za porazom u ratu s Venecijom, izgubivši Klis, Skradin i druga mjesta u Dalmaciji. Ali,
unatoč tome, krajiški zapovjednici u bosanskom serhatu nisu odustajali od provala i pljački.
Jednu takvu četu razbio je potkraj ljeta 1649. ban Nikola Zrinski. U silovitu okršaju palo je
oko 90 osmanskih vojnika, dok ih je približno isto toliko zajedno s konjima bilo zarobljeno. 35
Kako bi odvratio bosanske Turke od napada i kaznio ih zbog provala, poslao je potkraj
studenoga 1649. karlovački general Vuk Frankapan svoga zeta Petra Zrinskog s 800 vojnika
prema Bihaću. Nastupajući u dubinu neprijateljskog prostora, opustošio je Zrinski okolicu

29
Idem, O.c., p. 227, 228.
30
Idem, O.C., p. 215, 216.
31
Videzović, O.C., p. 188.
32
Lopošić, O.C., Stari ne JAZU 30, p. 6, 7.
33
HDA, Zagreb, Protocolla..., sv. III. (1635-1690), p. 85.
34
Rattkay, O.C., p. 247-249.
35
Ortelius redivivus…,II.,p.163.

212
Izačića, gdje su njegovi vojnici pohvatali više od 2 000 glava stoke. Zadovoljan ugrabljenim
plijenom, počeo se Zrinski vraćati, ali ga je sustigla osmanska vojska iz Krupe u Rakovici.
Blizu crkve zametnuo se kratak boj, u kojem su bosanske serhatlije bile strahovito potučene
od kojih je oko 200 ostalo ležati na bojnom polju više od 100 palo u zarobljeništvo. Vodeći
zarobljenike i tjerajući ugrabljenu stoku, stigao je Zrinski u Slunj, odakle je nakon dana
odmora produžio u Karlovac. 36
Na drugoj strani doživjeli su hrvatski graničari potpun poraz, kad ih je 1650. ivanićki kapetan
Johann Weikard Vetter poslao Savom i Unom pod Dubicu. Saznavši preko svojih doušnika
što se sprema, Turci su spremno dočekali napad i u kraćem okršaju ubili 100 graničara i
njihova zapovjednika.
Postupajući razumnije i čuvajući svoje snage i posjede, ponudio je ban Nikola kaniškom
beglerbegu Hasanu mir. Prihvaćajući ponudu u Legrad je stiglo brojno poslanstvo krajiških
aga i odabaša, gdje ih je Zrinski u odličnoj pratnji velikaša ugostio i sklopio ugovor o miru.
Tim je mirom bilo dozvoljeno Turcima iz Kanizse dolaziti u Legrad radi trgovanja. Potkraj
1650. bio je ugovor o miru potvrđen u Tumišću, kamo je došao beglerbeg Hasan da bi osobno
vidio i upoznao bana Nikolu Zrinskoga. 37 Osmanske posade u Kostajnici i okolnim mjestima
i dalje nisu odustajale od provala i pljački. Da ih kazni i zastraši, poveo je ban Nikola Zrinski
u kolovozu 1651. vojsku na Kostajnicu. Njegovoj vojsci pridružio se Juraj Frankapan
predvodeći izabranu četu u kojoj su bili mnogi istaknuti ratnici. Taje vojska prešla Kupu kod
Siska i Petrinje i do Une nije naišla ni na kakvu zapreku. Osmanska vojska poredana u bojni
red čekala je Hrvate na lijevoj obali Une nasuprot kostajničke tvrđave. Uz zaglušnu buku i
viku nasmuli su banovi pješaci i konjanici na Turke koji nisu izdržali silovit nalet, već su
panično bježali preko mosta u tvrđavu. Pucajući iz topova i tražeći pomoć osmanskih posada
iz okolnih mjesta, zastrašen da će Zrinski preko mosta upasti u tvrđavu i osvojiti je, naredio je
kostajnički dizdar Omer-aga da se digne most uz tvrđavu, prepustivši tako zloj sudbini
preostale Turke, koji su na očigled posade u Kostajnici bili sasječeni. Kako ne bi bio optužen
za otvoreno kršenje mira, obustavio je Zrinski napad i naredio vojsci povlačenje u Petrinju.
Idući prema Petrinji namjerio se Zrinski na krajišku posadu iz Zrina koja je išla u pomoć
Kostajnici razbio je kad je došao blizu Petrinje sustigla je bana osmanska vojska okupljena s
raznih strana, ali je i ona bila potučena. Vrativši se drugi dan u Petrinju, razdijelio je Zrinski
po starom običaju svojim vojnicima ratni plijen, koji se sastojao od 17 konja, 200 goveda i 38
zarobljenih Turaka. 38
Vojni pohod bana Nikole Zrinskog i poraz osmanske vojske kod Kostajnice, primili su na
neko vrijeme bosanske serhatlije i većih izgreda na granici nije bilo. Istom 1654. zaputio se
mjesni aga iz Todorova u pljačku i stigao do Popovića blizu Slunja, gdje ga je dočekao i
potukao Juraj Frankapan. Lošije sreće bio je, međutim, 1655. tvrđavski zapovjednik u Otočcu
Andrija Gusić. U žestoku sukobu s osmanskom vojskom bio je Gusić teško poražen, izgubivši
oko 200 vojnika. Pribravši se od poraza i prikupivši nove snage, iste godine udarili su Otočani
još dva puta na Turke i razbili ih. Pod vodstvom kneza Petra Zrinskog upali su također
graničari iz Ogulina i Senja u Liku, opustošili Korenicu i vratili se s bogatim plijenom.
Sve češće kršenje mira povećavalo je opću napetost na granici, pogotovo kad su 5. rujna
1656. požeški sandžakbeg lbrahim- paša Memibegović i bihaćki kapetan Mustaj-beg
Kasumović stigli s vojskom do Križanić Turnja blizu Karlovca. Za Mustaj- bega i ostale
vojskovođe, koji su inače godinama dodijavali na granici, bio je to koban dan, jer ih je
dočekao knez Juraj Frankapan i jednostavno satro. Zajedno s većim brojem krajiških aga i
36
HDA, Zagreb, Protocolla..., sv. III., p. 104, 105.
37
Rattkay, O.c., p. 260, 261.
38
Horvat, Rudolf, Povijest Hrvatske, Zagreb, 1924., p. 429; MOL, Budapest, Historia collegii societatis Jesu
Zagrabiensis, sv. I., p. 166.

213
begova bio je Mustaj-beg uhvaćen i predan generalu Her- bartu Auerspergu, odakle je dospio
u tamnicu bana Nikole Zrinskog u Čakovcu i tamnovao gotovo četiri godine. 39 Težak poraz
osmanske vojske neposredno je utjecao na smirivanje prilika uzduž granice, da bi samo koju
godinu nakon toga izbio novi rat s Osmanskim Carstvom.
Premda je Ferdinand IV. 1647. bio izabran i okrunjen za kralja, nije nadživio oca Ferdinanda
III., već je 9. srpnja 1654. umro.
Prema nasljednom redu pravo na prijestolje imao je njegov mladi brat Leopold, zbog čega je
Ferdinand III. pozvao hrvatske staleže na zajednički Sabor u Požunu 24. siječnja 1655.
godine. Prije odlaska na Sabor dobili su hrvatski poslanici upute neka glasuju za izbor
kraljeva sina Leopolda, ali uz uvjet da kralj prije krunidbe svoga sina uvaži hrvatske žalbe i
tegobe (gravamina). Osim toga, u krunidbenoj diplomi novoga kralja treba, uz Kraljevinu
Ugarsku i njoj pridružene strane, poimence navesti imena Kraljevine Hrvatske, Slavonije i
Dalmacije, kako je to na,vedeno u 1. članku Ustava kralja Vladislava iz 1490. godine.
Kraljevina Hrvatska i Slavonija imaju istu slobodu kao Kraljevina Ugarska, pa se u zakonima
i kraljevskoj kancelariji trebaju naziva ti pravim imenom, a ne
Ipridru~e~im stra~.a~a. Buduć.i. da je ugarski pa!atin Pal Palf.fy umro još ~ jesen. 1653.
trebaju poslanIcI predlozltl da se pnJe početka drugIh rasprava Izabere novI palatm. Ako bude
predložen ban Nikola Zrinski neka glasuju za njega, ili svoje glasove dadu nekom katoličkom
Ikandidatu kojeg će im preporučiti ban Zrinski. 40
Umjesto u zakazano vrijeme, došao je kralj Ferdinand III. na Sabor u Požun I. ožujka. Izbor
novoga palatina želio je odgoditi do idućeg saziva Sabora, čemu su se velikaši odlučno
usprotivili. Od predloženih kandidata većinom glasova bio je 15. ožujka izabran Ferenc
Wesselenyi. Novoizabranom ugarskom palatinu stiglo je tada nepotpisano pismo u kojem
netko poziva Sabor da se odrekne prividnoga izbornog prava i dobrovoljno proglasi nasljedno
pravo kraljevskog doma Habsburgovaca, koji će potom budno čuvati sva prava i slobodu
Ugarske. Sadržaj pisma izazvao je opće neraspoloženje poslanika, pa se kralj nije usudio poći
dalje u svojim namjerama. Naime, okupljenim poslanicima na Saboru bilo je posve jasno da
iza toga stoji Bečki dvor s kojim je kralj, dakako, suglasan. U takvu raspoloženju izabrali su
poslanici kraljeva sina Leopolda za kralja, pod uvjetom prisege na krunidbenu diplomu kakvu
su prije toga prihvatili i potpisali njegov otac i djed. Prihvaćajući taj uvjet i dajući svečano
obećanje bio je on 27. lipnja 1655. okrunjen kao budući vladar. 41
Nakon povratka iz Požuna vodeći velikaši Hrvatske dobro su razumjeli i prosuđivali kamo
smjera politika Bečkog dvora, i kakvu je sudbinu ta politika namijenila Hrvatskoj u skoroj
budućnosti. To više što od pustih obećanja i svečanih zakletvi nije Hrvatska imala nikada
ništa, niti su oba Ferdinanda izrečeno smatrali svojom kraljevskom obvezom prema
Hrvatskoj. Ni dvije godine od Leopoldove krunidbe, 2. travnja 1657., umro je u Beču car i
kralj Ferdinand III. Odgajan za biskupa, njegov sin i nasljednik Leopold, po prirodi povučen,
plašljiv, povodljiv, podmukao, bio je prava osoba li rukama Bečkog dvora u stvaranju vlastite
moći i ostvarivanja političkih ciljeva, čija će duga vladavina ispunjena spletkama, podvalama
i praznim obećanjima, zadavali Hrvatskoj najteže udarce. Zahvaljujući jedino sposobnim
vojskovođama i silnoj želji potlačenog naroda Hrvatske i Ugarske da se oslobodi osmanske
vladavine, uzdignuta je Leopoldova vladavina do neslućene razine, iako je kralj osobno u
tome imao najmanje zasluga i još manje vladarskih sposobnosti.

39
Vitezović, o.c., p. 192.
40
HDA. Zagreb, Prolocol1a..., sv. III., p. 141-143.
41
Fessler, Ignaz Aurel, Die Geschichte von und ihrer Landsassen, Leipzing 1815-1825, IV., p. 261, 262.

214
ZIMSKA VOJNA BANA NIKOLE ZRINSKOG DO
OSIJEKA 1664. GODINE

Kao što je prije navedeno, unatoč produžavanju mira 1648. godine, uzduž granice s
Osmanskim Carstvom nisu u Hrvatskoj i Ugarskoj prestajala obostrana trvenja i provale
graničara. Stanje ni rata ni mira silno je opterećivalo budimske, kaniške i bosanske
beglerbegove, koji od sultanove vlade (Porte) traže odlučnije vojne i diplomatske istupe. Na
njihova traženja Porta je bila suzdržana, kako zbog rata. s Republikom Venecijom, tako i zbog
dubokih unutrašnjih kriza i sukoba koji su potresali Carstvo. Ali kada je 1661. ban Nikola
Zrinski nasuprot Kanizse izgradio utvrdu Novi Zrin, bili su međusobni odnosi zaoštreni do te
mjere da je početak rata širokih razmjera bio samo pitanje vremena. Premda neiskusan u
vođenju rata, zastupao je veliki vezir Fazil Ahmed-paša nepopustljiv stav u pregovorima o
produženju mira, pa su uzaludna bila nastojanja poslanika cara Leopolda I. u Istanbulu,
Simona von Renningera, da se spor riješi diplomatskim putem.
Već 20. svibnja 1662. javio je kardinalu Chigiju antwerpenski biskup i papinski poslanik
Karlo iz Beča, da se u Osijek iz dana u dan dovoze hrana i ostale ratne potrepštine, a pripreme
se istodobno provode i u Budimu, očekujući skori dolazak temišvarskog beglerbega
Cengizade Ali-paše. 1 Nedugo zatim, 17. srpnja uputio je ka niški beglerbeg Ali-paša pismo
Nikoli Zrinskom, u kojem ga je pozvao neka poruši utvrdu Novi Zrin jer će u protivnom na
njega udari ti osmanska vojska od Osijeka do Kanizse. U istom pismu pozvao ga je također
neka se okani vojnih pohoda koje vodi na svoju ruku, to više što carski poslanici koji se
nalaze u Osijeku izjavljuju da o tome car Leopold ništa ne zna niti želi znati.2 Opomene i
pozivi Ali-pašini nisu, međutim, pokolebale Nikolu Zrinskog, već je on nastavio s
utvrđivanjem Novoga Zrina.
Dobro upoznat s prilikama i stanjem na granici s Ugarskom, na izmaku zime napustio je Fazil
Ahmed-paša Kbprtilti Istanbul i otputovao u Edirne, kamo je stigao 11. ožujka 1663. godine. 3
Provodeći dane u pripremama za vojni pohod i čekajući okupljanje vojske, 9. travnja krenuo
je iz Edirnea prema Sofiji i Nišu i odatle do Beograda. U Beogradu su Ahmed-pašu dočekali
poslanici cara Leopolda, Johann barun von Goes i Johann Philip Beris, da bi uz pomoć
carskog poslanika u Istanbulu Simona von Renningera još jednom pokušali pregovarati o
miru. Suprotno očekivanju poslanika, Ahmed-paša nije žuri o s početkom pregovora, nego je
pozvao baruna von Goesa da prije toga prisustvuje vojnoj smotri, ne bi li tako utjecao na
raspoloženje poslanstva i u njemu stvorio što jači dojam o snazi i moći osmanske vojske. Dva
dana kasnije pristao je na razgovor, ponavljajući prijašnje uvjete da se Osmanskom Carstvu
preda Szekelyhid, poruši Novi Zrin, povuče carska vojska iz Erdelja i plaća godišnji danak u
iznosu 30 000 zlatnika. Zbog neprihvatljivih uvjeta, razgovor je završio neuspjehom, pa je
poslanstvo s Ahmed-pašinom vojskom nastavilo put do Osijeka. 4
Nakon dolaska u Osijek, potkraj lipnja 1663. stiglo je poslanstvu pismo predsjednika Ratnog
savjeta Wenzela Eusebiusa vojvode Lobkowitza upućeno Ahmed-paši s novom ponudom za
1
Theiner, Vetcra monumenta..., II., p. 163.
2
ldem, O.C., II., p. 164. ,
3
Krieg und Sieg in Ugam. Die Ungarnfcldziige des Grosswezirs Kopruluzade F.izil Ahmed Pascha 1663 und
1664 nach den "Kleinodicn der Historicn scines Siegelbewahrers Hasan Aga. Obersetzt, eingeleitct und erklart
von Erich Prokosch. Graz-Wicn-Koln 1976., p. 23.
4
Fontes rerum Austriacarum, Ostcrreichischc Gcschichtsquellen, I. Abteilung, Scriptorcs, Wien 1855 ff. B.IV.,
Hft. II., Sicbenbiirgische Chronik, p. 333,334; Hanmler, O.C., III., p. 537, 538; Theiner, O.C., II., p. 169; Krieg
und Sieg in Ungam, p. 25-32, 245, 246, nota 29-31,38

215
mir. Trećeg dana boravka u Osijeku upoznalo je poslanstvo velikog vezira sa sadržajem
Lobkowitzeva pisma, u kojem je posebno bilo naglašeno da barun Goes i Renninger imaju sva
potrebna ovlaštenja i punomoć za sklapanje mira. Kad je pismo bilo prevedeno i pročitano
Ahmed- paši, zaključio je on da pismo ne sadrži ništa novo što od prije nije poznato, već mu
je očito cilj odugovlačenje pregovora kako bi se dobilo na vremenu. Nezadovoljan ponudom
vojvode Lobkowitza, uputio je on poslanike u šator dvorskog upravitelja neka s njim
pregovaraju. U nastavku razgovora poslanici su iznijeli prijedlog da je car Leopold voljan
prihvatiti ruše- nje Novog Zrina, predaju Szekelyhida i povlačenje vojske Erdelja, ali o
plaćanju danka od 30 000 .zlatnika ne može biti ni govora. Čuvši taj prijedlog, prekinuo je
Ahmed-paša dalji razgovor kao suvišan, i naredio da se poslanstvo s prvim vojnim odredom
odmah uputi u Budim. 5
Još uoči tih pregovora stigao je u Osijek glasnik kana krimskih Tatara Mehmeda Giraja,
Habib-aga, s porukom da će umjesto njega Ahmed-paši doći s vojskom u pomoć kanov sin,
sultan Ahmed Giraj. 6
Poslije kraćeg predaha i odmora u Osijeku, održana je ispred zidova grada velika smotra
osmanske vojske koja je bila pristigla u Ahmed-pašin tabor. Medu istaknutim vojskovođama
tu su bili beglerbeg iz Damaska Kibleli Mustafa-paša, halebski beglerbeg Gurcu Mehmed-
paša, anadolski beglerbeg Jusuf-paša Cerkez, velikovaradinski beglerbeg Mehmed-paša
Kucuk, rumelijski beglerbeg Buyuluk Mehmed-paša, bosanski beglerbeg Kose Ali-paša,
vezir Kaplan Mustafa-paša, janičarski general Ismail-paša te mnogi sandžakbegovi i poznati
ratnici.
Idućega dana iza vojne smotre započeo je prijelaz preko Drave i Sulejmanova mosta. Pod
zaštitom i nadzorom Jusuf-paše Cerkeza i odreda janičara najprvo su prevezeni topovi i
hrana, 7 a za njima je potom iz Osijeka krenula ostala vojska na čelu sa Ahmed-pašom. U
sastavu te vojske išao je i Evlija Čelebi, koji u svome Putopisu o tome kaže:
Sutradan je objavljen polazak Ispod Osijeka je p1Vi krenuo čarkadžija Ali-paša, 8 koji je bio
izvidnica cijele vojske. Zatim sam ja, siromah, sa našim gospodarom Ibrahim-pašom 9 za dva
sata s mukom prešao osječki most i tako smo stigli u palanku Dardu, koja se nalazi na kraju
mosta. Tu je predano muslimanskoj vojsci pedeset tovara transportnih lađa hrane. Time se
vojnika toliko obogatila da je jedan konjski obrok stajao samo dvije akče. 10
Nastupajući S vojskom od Osijeka do Budima vrlo sporo, sastao se Ahmed-paša 28. srpnja i
treći put s poslanicima cara Leopolda ne bi li se, ipak, sklopio mir. Budući da nije bio
raspoložen za razgovor, prepustio je pregovaranje serdaru Cengizade Ali-paši. Iznoseći
obostrano neprihvatljive prijedloge za sklapanje mira, pregovori su završili kao i prijašnji, pa
je veliki vezir usmjerio vojsku na Ujvar (Neuhausel, Nove Zamky). U tijeku opsade grada
poginuo je rumelijski beglerbeg Biiyiiklti Mehmed-paša, a 24. rujna 1663. predala se posada
Ujvara Ahmed-paši. Odmah iza toga opsjela je osmanska vojska Nograd i Levice i prisilila
njihove posade na predaju. 11 Za to vrijeme pokušao je Cengizade Ali-paša osvojiti Novi Zrin,
ali ga je Petar Zrinski dočekao u zasjedi i potukao.
Pod pritiskom skorog početka zime, zadovoljan postignutim uspjesima na bojnom polju,
poslao je Ahmed-paša vojsku u zimovnike i vratio se od Ujvara preko Budima u Osijek. Kad

5
Krieg und Sieg in Ungarn, p. 37.
6
Ibidem,p.41.
7
Ibidem, p. 34.
8
Kose Ali-paša, bosanski beglerbeg.
9
Ibrahim-paša Memibegović, sin Gazi Sarhoš Ibrahim-paše. odnosno unuk Arnaud Memi-bega. požeški
sandžakbeg i potom bosanski beglerbeg.
10
Evilija Čelebi, Putopis, p. 372.
11
Krieg und Siegin Ungam,p.85-88.131-133.

216
se nalazio blizu Szekszarda naredio je Kaplan Mustafa-paši da opustoši posjede Zrinskog,
Batthyanyja i Nadasdyja i potom s vojskom zimuje u Kanizsi.
Na putu do Osijeka vrijeme se neprestano pogoršavalo, tako da je već u drugoj polovici
studenoga pao prvi snijeg. Osim glavni ne vojske koja ga je pratila, zajedno s Ahmed-pašom
išli su istaknute vojskovođe i sinovi tatarskog kana Ahmed i Muhamed Giraj, dok je
halebskom beglerbegu Gurcu Mehmed-paši bilo naređeno da sa svojom vojskom ostane i
zimuje u Osijeku. Budući da janičari i spahi!e nisu dobili plaću od polaska na vojnu, tu im je
isplaćen odgovarajući iznos za pola godine. 12
Prije odlaska iz Osijeka na zimovanje u Beograd, stigao je 23. studenoga poslanik poljskog
kralja Jana II. Kazimira i predao Ahmed-paši pismo njegova kancelara Stanislava Potockog, u
kojem je tražio pomoć krimskih Tatara u borbi protiv Rusije. Na tu molbu odgovorio je
Ahmed-paša poslaniku da su mu Tatari potrebni u ratu protiv carske Austrije. Umiješa li se
ipak poljski kralj u taj rat, poslat će onda tatarskog kana protiv Poljske. 13
Od Osijeka do Beograda putovao je Ahmed-paša bez većih teškoća. Kad je došao u selo
Vojku, sustigao ga je Kaplan Mustafa-paša, koji se vratio iz neuspjele pljačke i pustošenja
dobara Zrinskog i ostalih velikaša, izgubivši veći broj ljudi i konja. 14
Povlačenje osmanske vojske u zimovnike i Ahmed-pašin odlazak iz Ugarske u Beograd,
pratili su ban Nikola Zrinski i carski generali s kratkotrajnim olakšanjem, ali još više sa
zabrinutošću, jer su dobro znali da će iduće godine Ahmed-paša mnogo žešće i odlučnije
napasti. Premoć osmanske vojske bila je očita, a brojčani odnos snaga gotovo jedan prema
pet. Razmišljajući što učiniti i kako iskoristiti Ahmed-pašino vojno neiskustvo i strateške
greške u povlačenju glavnine vojske iz Ugarske i slanju preostale u daleke zimovnike, došao
je ban Nikola na smjelu zamisao koja u ondašnjem načinu ratovanja nije uopće bila izvedena.
Naime, ta se zamisao sastojala od dubokog upada (reid) preko južne Ugarske u neprijateljsku
pozadinu usred zime do Sulejmanova mosta kod Osijeka i njegova paljenja, kako bi
osmanskoj vojsci zadao što teži udarac i otežao Ahmed-paši povratak na bojište. Banovu
zamisao zdušno su prihvatili Julije grof Hohenlohe, Christophor Batthyany i Louis Ratuit grof
de Souches te se pridružili sa svojim snagama.
Poslije obavljenih priprema i vrlo pomno odabranih najboljih vojnika i jahača, 21., odnosno
22. siječnja 1664. munjevito je Zrinski udario na Bab6csu i Berzence i uskoro prisilio
osmanske posade na predaju, i potom utvrde razorio. Tri dana poslije opsjeo je Szigetvar što
ga je branio Mehmed-aga, ali kako mu se žurilo i nije imao dovoljno topova da slomi njegovu
obranu, produžio je do Pečuha i 27. siječnja opkolio grad. Dok je vojska grofa Hohenlohea,
Batthyanyja i grofa de Souchesa žarila i palila pečujskim podgrađem, krenuo je 28. siječnja
Zrinski sa svojim fanatično odanim vojnicima prema Siklosu, opustošio njegovu okolicu i,
prolazeći pokraj Mohacsa, 30. siječnja sručio se poput vihora na tursku palanku Dardu koja je
branila prilaze Sulejmanovu mostu. Zaprepaštena posada u Dardi bila je naprosto pregažena i
rastjerana, a njeni su ostaci bezglavo bježali preko mosta u Osijek.
Hitajući za Turcima stigao je Zrinski u Osijek, zapalio osječku palanku i na povratku s mnogo
muke i truda pomoću ulja, masti i loja spalio Sulejmanov most, a palanku Dardu ! razorio.
Idući žurno odatle do Pečuha da se pridruži ostaloj vojsci koja je za to vrijeme opsjedala t
grad, Zrinski se povlačio istom brzinom kao što je nastupao, pa je 6. veljače stigao do

12
Osmanska vojska ratovala je uglavnom samo ljeti, odnosno od Jurjeva do Mitrovdana (Kasuma). O
Mitrovdanu prekidalo se ratovanje, vojska je dobivala kasumsku plaću i odlazila u zimovnike.
13
Kriegc und Siegin Ungam. p. 134-137.
14
Ibidem,p.131-133, 137;Ev/ijaĆetebi,Putopis.p.375-377.

217
Szigetvara , i produžio prema Bab6csi. Već 1l. veljače pisao je on iz Bab6cse caru Leopoldu
da je spalio j Dardu, Osijek i osječki most, kao i mnoga druga mjesta. 15
Smješteni u zimovnike i grijući se uz topla ognjišta, osmanske vojskovođe nisu ni u snu
mogle pomisliti da će usred zime biti napadnute. Ali kad je 25. siječnja Nikola Zrinski došao
do Szigetvara, jašući mahnito odatle stigao je za dva dana glasnik u Beograd i o tome
izvijestio Ahmed-pašu. Neposredno zatim stigao je u Beograd i Murad-begov glasnik iz
Pečuha, moleći Ahmed-pašu za pomoć. Silno iznenađen takvim razvojem događaja, istoga
dana poslao je Ahmed-paša zapovijed beglerbegovima u zimovnicima, a tatarskom sultanu
Ahmed Giraju u Somboru i okolnim sandžakbegovima da smjesta krenu s vojskom prema
Osijeku i Pečuhu i stave se pod zapovjedništvo Gilrcil Mehmed-paše. Svladavši prvotno
iznenađenje i ne gubeći , na vremenu, okupio je Ahmed-paša vojsku iz zimovnika u Beogradu
i 30. siječnja zaputio se u Osijek. Vjerujući da bi za četiri dana brza jahanja mogao doći u
Osijek, zapovjedio je vojsci da ostavi svu prtljagu, šatore i tegleću stoku. Ali kako je studen
postajala sve žešća, sporo je veliki vezir napredovao do Zemuna, a istom 4. veljače našao se u
Srijemskoj Mitrovici, kad je Nikola Zrinski već ostvario svoj ratni cilj i započeo s
povlačenjem. 16
Uoči tih zbivanja zimovao je u Osijeku Gilrcil Mehmed-paša, odakle je, nakon dobivene
obavijesti daje Zrinski napao Szigetvar, odmah krenuo s manjim odredom vojnika do Siklosa
i zatvorio se u tvrđavu. Na drugoj strani, u Mohacsu se nalazio mohački sandžakbeg Murad,
dokje Pečuh branio pečujski sandžakbeg Murad, odnosno, Murteza-beg, 17 čije se malobrojne
snage nisu na otvorenom ni suprotstavljale Zrinskom i ostalim vojskovođama. Zatvoreni tako
svaki u svojoj utvrdi i strepeći od daljeg razvoja događaja, ostavili su Mehmed-paša i
Murteza-beg Zrinskom otvoren put prema Sulejmanovu mostu i Osijeku, što je on kao iskusan
ratnik i vojskovođa znalački iskoristio.
Težak udarac što gaje Zrinski zadao Turcima nastojao je vezir Ahmed-paša što prije ublažiti,
pa je 2. veljače 1664. izdao nalog da se osječki most obnovi. Prema visini učinjene štete,
glavni je inženjer zaključio da će, ovisno o vremenskim prilikama, za obnovu mosta biti
potrebna
Najmanje dva mjeseca. 18
Budući da je zima bivala sve oštrija, a led je pokrio Savu i Dunav, nije Ahmed-paša napuštao
Srijemsku Mitrovicu. Za to vrijeme, izvršavajući vezirova naređenja, pohitali su Gurcu
Mehmed-paši u pomoć budimski ćehaja s vojskom iz Budima, Mustafa-paša iz
Szekesfehervara, sandžakbegovi iz Csanada, Simontomya i Szekszarda, te zapovjednici
palanaka na putu od Esztergoma do Osijeka. Tih dana stigao je također i Kaplan Mustafa-paša
iz Bosne, kao i alajbeg smail s vojskom iz Bihaća i Zvornika. Kad su udruženi m snagama 7.
veljače oni došli do Pečuha, Zrinskog i kršćanske vojske, razumije se, više nije bili poučen
gorkim iskustvom, radi obrane i zaštite granice pograničnih palanaka, naredio je tada Ahmed-
paša Gurcu Mehmed-paši da ode s vojskom u Szigetvar, Kaplan Mustafa-paši u Požegu,
sandžakbegu iz Bihaća, bosanskom alajbegu i budimskom ćehaji u Koppany Kaposvar,
temišvarskom paši u Pečuh, a pojedinim četama janičara da se pridruže vojsci u Pečuhu,
Koppanyu i Kaposvaru. Zadovoljan rasporedom vojske i siguran da sličnih iznenađenja više

15
Fontes rerum Austriacarum, Scriptores. IV., Siebenburgische Chronik, p. 381, 382; Theiner. o.c., II., p. 174;
Zeiler; Marlin-Stubel, Andreas, Hungaria oder Neu-Bollstandige Beschreibung des ganzen Konigreich Ungarn,
Frankfurt u. Leipzig 1690., p. 475; Gradelehmls, Johann, Hungarische-Siebenburgische, Moldau-Wallach- Turk-
Tatar-Persi- an und Venetianischc Cronica, Franckfunt 1663., p. 470; Han, Paul Conrad Balthazar, Alt und Neu
Pannonia, Nurnberg 1686., p. 449.
16
Kriegs und Sieg in Ungarn, p. 143-147.
17
Ibidem,p.149, 150. I
18
Ibidem, p. 151-152.

218
neće biti, vratio se 21. veljače Ahmed-paša u Beograd, 19 a nastupom proljeća, obnovljenim je
snagama nastavio započetu vojnu.
Vijest o pothvatu bana Nikole Zrinskog munjevito se širila Europom. Antwerpenski biskup i
papinski poslanik Karlo obavijestio je 12. veljače 1664. iz Regensburga kardinala Chigija da
je Zrinski spalio i porušio osječki most i lako onemogućio prelazak turske vojske preko
Drave. 20 Desetak dana kasnije javio je car Leopold grofu Eusebiju Pottingu da je u ratu s
Turcima postignut sjajan vojni uspjeh. Zajedno s grofom Hohenlohe, Zrinski je u Južnoj
Ugarskoj osvojio 4 ili 5 malih, ali dobro utvrđenih mjesta, poharao oko tisuću sela, popalio
Pečuh i do temelja uništio glasovi li osječki most. 21 U znak priznanja za postignute ratne
uspjehe španjolski kralj Filip IV. dao je Zrinskom red "viteza zlatnog runa", francuski kralj
Louis XIV. imenovao ga svojim "pairom" i darovao mu 10 000 talira, njemački knezovi
nazvali su ga svojim "bratom", a sam narod prozvao ga je novim Skenderbegom.
Istodobno je u Augsburgu tiskan i prigodan letak na kojem je prikazano spaljivanje
Sulejmanova mosta i ukratko opisan pothvat bana Nikole Zrinskog. 22 Također, u znak
zahvalnosti i sjećanja na pobjedu nad Turcima kod Mogersdorfa 1664. godine podignut je u
Grazu Marijin kip, na čijem je podnožju sa zapadne strane uklesan natpis:
Ponte ad Ossecum
Succenso tardantur
Turcae. Nec deinde
Proximi nocent 23

Štoviše, postavilo je Sveučilište u Wurzburgu u čast Nikole Zrinskog ploču s ovim natpisom:
Cum experti sunt
Turcae in igno Samsonem
Ad Quinque Ecclesias,
et pontem Eszekianum
Quae jlammis domavit. 24

U čast i slavu bana Nikole Zrinskog napisao je 1664. godine francuski isusovac Leonhardo
F!izon panegirik u kojem veliča njegove osobne ratničke zasluge, kao i ratničke zasluge
njegova djeda Nikole, smjele borbe s Turcima i paljenje glasovi toga osječkog mosta. 25
O pothvatu Nikole Zrinskog i paljenju osječkog mosta pisali su mnogi suvremenici,
povjesničari i pisci. Ukratko, to je tada prepričavala gotovo cijela Zapadna Europa. Ime

19
Ibidem, p. 152.
20
Theiner, o.c., ll., p. 175
21
Fontes rerum Austriacarum, Diplomataria et acta, Wien 1849., VC. B., I. Theil, p. 45
22
Kriegsarchiv, Wien.
23
Marijin kip u Grazu.
24
Kukuljević, Ivan, Nikola grof Zrinski, Arkiv za povjesnicu jugoslavensku, Zagreb 1869., X., p. 94.
25
Zrin}i Mikl6s, a torokok reme. Francziaorszagi emlekbeszed 1665-b6llatinul es magyarul. Latinb61 forditotta
Molnar lmre, Szigetvari Varbarati Kor 1969., p. 10-56. .

219
Osijeka i Zrinskog pronosilo se nadaleko, a o mostu i njegovu izgledu nastajale su brojne
priče i još brojniji crteži. 26
Na povratku od Osijeka Zrinski je iza sebe ostavio pravu pustoš, čije posljedice osmanske
vlasti nisu mogle lako i brzo ukloniti. Dapače, jedna od njih nadživjela je glavne sudionike tih
zbivanja i ostala u sjećanju čak i poslije sloma osmanske vladavine na tom prostoru. U popisu
mohačkog distrikta završenom 17. prosinca 1695., izjavili su stanovnici mnogih sela u Baranji
i okolici Mohacsa da im je, osim turskog spahije, zemljišni gospodar bio grof Zrinski kojem
su plaćali forint. 27
Pripremni radovi i obnova Sulejmanova mosta počeli su odmah čim su vremenske prilike
postale donekle povoljnije. Kako su napredovali ti radovi i što je učinjeno, o tome su krajiški
zapovjednici u Hrvatskoj i Ugarskoj bili slabo obaviješteni, jer su izvještaji stizali s velikim
zakašnjenjem i ubrzo zastarijevali. Tako je antwerpenski biskup i papinski poslanik Karlo 1.
travnja iz Regensburga pisao kardinalu Chigiju da će sultan Mehmed IV., navodno, napustiti
Edirne kako bi što bliže bio vojsci koja ide obnoviti osječki most. 28 Nasuprot toj obavijesti, u
stvarnosti je bilo posve drukčije, pa je do sredine travnja bilo izgrađeno više od polovice
mosta. Nekako u isto doba stigla je veziru Ahmed-paši u logor kod Zemuna vijest da se
kršćanska vojska uvelike okuplja i da će krenuti u dvije kolone: jedna prema Kaposvaru t
druga prema Szlgetu, a njezin cilj je domoći se osječkog mosta prije nego što osmanska
vojska iziđe na boj no polje. Strahujući da bi zaista mogao i drugi put biti razoren, naredio je
15. travnja Ahmed-paša bosanskom beglerbegu smail-paši, beglerbegu iz Damaska Kibleli
Mustafa-paši i zapovjedniku 71. janičarske pukovnije da odmah s vojskom i pet četa janičara
zaštite most i njegove graditelje, a palanku Dardu dobro utvrde i u nju smjeste jaku posadu. 29
Obavljajući zatim diplomatske poslove i žureći s pripremama, 7. svibnja naredio je Ahmed-
paša pokret vojske iz logora kod Zemuna, odakle je istoga dana stigao u selo Vojku. Još na
putu do Vojke primio je od Gurcu Mehmed-paše izvještaj da je carska vojska opkolila tvrđavu
Kamzsu tuče je topovima, ne preostajući dan i noć. U tvrđavi ima hrane strjeljiva jedva za
deset dana, a topovske granate koje neprestano padaju čine u njoj veliku štetu. Ako tražena
pomoć uskoro ne stigne, Kanizsaje izgubljena, to prije što su Bečka vrata u tvrđavi već pala u
ruke neprijateljske vojske.
Primivši taj izvještaj, požurio je Ahmed-paša pokret vojske i zapovjedio janičarskom agi neka
pohita s odredima janičara što god brže može do Osijeka. Nastupajući i sam s cjelokupnom I
vojskom koliko je brže mogao, došao je Ahmed-paša 9. svibnja u Srijemsku Mitrovicu, četiri
dana kasnije stigao je u Vukovar i 14. svibnja našao se konačno u Osijeku.
Do njegova dolaska, obnova Sulejmanova mosta, koja je trajala gotovo tri mjeseca bila je
uglavnom završena, jer je preostalo još samo nekoliko lakata koji su tijekom noći s mnogo
muke i napora bili izgrađeni. Međutim, kako se u osmanskom izvoru ističe, iako se preko
mosta moglo sigurno prelaziti, on ipak nije bio u cijelosti završen. Nakon dana odmora u
Osijeku, vojska je započela s prijelazom preko obnovljena mosta, a 16. svibnja stigao je
Ahmed-paša u Dardu. Zadovoljan gradnjom mosta i obnovom palanke Darde, primio je uz
visoke počasti beglerbega Ismail-pašu i Kibleli Mustafa-pašu i u znak priznanja zaogrnuo ih
samurovim krznom. 30 Idući odatle preko Mohacsa, Siklosa, Szigetvara, Babocse, Berzence i
26
Gradelehnus, O.C., p. 710; Ortelu/s. Hieronimus, Ausfuhrliche Beschreibung der ungarischen und
siebenburgischen Kriegs-Handel von Anno 1595. bis an 1665. Jahr, Nurnbrg 1666., p. 305; Brown Edward, A
Brief Account of some travels, London 1671., p. 5; Han, Balthasar, O.C., p. 30; Zeiler-Stuibel, O.C., p. 449;
Scala, Ercole, L'Vngheria compediata, In Modena 1686, p. 89, 90; Boethius, Christophor, Ruhm belorberten und
Triumph leuchtenden Krlegs-Helms. Nurnberg 1686..ll., p. 162.
27
FHKA, Wien, Konskriptionen, Fasz, 47,No 235.
28
Theiner, o.c., II., p. 176.
29
Krieg und Sieg in Ungam, p. 162, 163.
30
Ibidem, p. 171-175, 179, 180.

220
Kanisze, žurio je Ahmed-paša prema Novom Zrinu kako bi banu Nikoli Zrinskom zadao što
teži udarac. Opkolivši 6. lipnja sa svih strana Novi Zrin, osmanska je vojska odmah započela
silovitim napadima. Treći dan od početka opsade vanjski opkopi bili su osvojeni obruč se oko
tvrđave stezao. Premda obaviješten o stanju obrane, vrhovni zapovjednik carske vojske grof
Raimund Monlecuccoli zbog osobne netrpeljivosti i zavisti prema Nikoli Zrinskom nije
namjerno opsjednutom gradu priskočio u pomoć. Prepuštena tako sama sebi, malobrojna
posada Novog Zrina junački je odbijala napade osmanske vojske sve do 30. lipnja, kad je bila
prisiljena položili oružje. Nakon osvajanja naredio je Ahmed-paša da se Novi Zrin sravni sa
zemljom, a topovi odvezli u Kanizsu.
Nastavljajući uspješno započeto ratovanje, 17. srpnja Ahmed-paša osvojio je Kis Komar6m i
odatle produžio do Sv. Gotharda na rijeci Rabi, gdje je I. kolovoza kod Mogersdorfa doživio
strahovit poraz.. Ali unatoč veličini pobjede i strahoti poraza u kojem je zaglavio i bosanski
beglerbeg small-paša, požurio je Bečki dvor s ponudom mira, što je vezir Ahmed-paša
znalački iskoristio i vojni poraz pretvorio u diplomatsku pobjedu. Naime, dok su još s bojišta
uklanjani i pokapani poginuli, 10. kolovoza 1664. sklopljen je u Vasvaru mir na dvadeset
godina, 31 po kojem je Osmanskom Carstvu ostalo ne samo ono što je u ratu osvojeno, nego je
car Leopold pristao platiti i 200 tisuća talira ratne štete.
Brzina, uvjeti i način sklapanja mira izazvali su opće nezadovoljstvo u Hrvatskoj i Ugarskoj
koje su očekivale nastavak rata za oslobođenje ugarskih i hrvatskih krajeva od osmanske
vladavine. Zajedno s ugarski m palatinom Ferencom Wesselenyijem, dvorskim sucem
Ferencom Nadasdyjem i štajerskim grofom Erasmomvon Tattenbachom, na čelo
nezadovoljnih velikaša i staleža stao je proslavljeni ratnik i ban Nikola Zrinski, ali je 18.
studenoga. 1664. smrtno stradao u lovu na vepra. Iznenadna ban ova smrt shvaćena je u
javnosti kao smišljeno uklanjanje glavnog i najopasnijeg protivnika politici utiranja puta
apsolutističkoj vladavini cara Leopolda i svemoći Bečkog dvora. U spletu političkih interesa i
ciljeva ondašnjih velikih sila, sjena Nikoline smrti lebdjela je od tog vremena nad njegovim
bratom Petrom sve do uništenja cijeloga roda Zrinskih i Frankapana 1671. godine, kao i
pogubljenje grofova Nadasdyja i Tattenbacha, čije su osobne tragedije ostale duboko urezane
u sjećanju hrvatskog naroda. Krvavim razračunavanjem s najuglednijim i najmoćnijim
velikaškim rodovima u Hrvatskoj, a ništa manje i zastrašivanjem hrvatskih staleža, Bečkom
dvoru nije više ništa stajalo na putu u ostvarivanju svojih ciljeva.

31
Ibidem, p. 236-239; Fontes rerum Austriacarum, Scriptores, Siebenburgische Chronik, p. 401.

221
RAT ZA OSLOBOĐENJE OD OSMANSKE
VLADAVINE

Nepovoljnim mirom u Vasvaru od 10. kolovoza 1664. zvanim i sramotnim, stanje na granici s
Osmanskim Carstvom uzduž Hrvatske ostalo je, uglavnom, isto. Manji upadi, provale i
pljačke nisu prestajali, pogotovo kad je 6. rujna 1669. bio završen drugi rat s Republikom
Venecijom zbog otoka Krete. Već 1670. zaposjeli su Turci Sturlić, Cetin, Podzvizd,
Vranograč i Furjan, 1 odakle su bili stalna. prijetnja Slunju. Nakon što se otkupom izbavio
tamnice, godinama je Mustaj-beg Kasumović dodijavao na granici, dok se 6. siječnja 1676.
nije sukobio s kapetanom iz Turnja Kristofom Delimanićem koji gaje strahovito potukao.
Bježeći s bojišta, naletio je nesretni beg na kapetanove vojnike, a Nikola Orišković iz Ogulina
oborio ga je s konja i odrubio mu glavu. Šaljući obavijest o pobjedi, Mustaf-begovo oružje i
konje poslali su vojnici na dar karlovačkom generalu Josephu Herbersteinu. 2
Kako je, međutim, vrijeme odmicalo, bližio se kraj miru sk1opljenom u Vasvaru 1664.
godine, pa je valjalo povesti pregovore o njegovu produžetku. Na dvoru cara Leopolda I.
vjerovalo se da je moguće i dalje održati mirne odnose s Osmanskim Carstvom, premda su
izvještaji carskih poslanika iz Istanbula govorili suprotno. Unatoč tome, 14. lipnja 1682.
poslao je car Leopold u Istanbul poslanstvo na čelu s grofom Alberton Caprarom da
pregovara o miru. Preuzimajući poslaničku dužnost, Caprara je krenuo na put bez novaca i
darova, bez obećanja i određenih ponuda za mir. Već nakon dolaska u Budim bilo mu je jasno
da od mira neće biti ništa. To više što je u vođenju pregovora bio sapet i osjećao se vezanih
ruku i začepljenih usta. S obzirom na to, umjesto varavih nada o produženju mira, poručio je
Caprara Bečkom dvoru da se odmah započne s pripremama za rat, jer veliki vezir Kara
Mustafa-paša želi rat po svaku cijenu. 3
I prije Caprarina odlaska u Istanbul, na prostoru između Save, Dunava i Drave znalo se da je
dugo razdoblje života u miru na izmaku i da su na pomolu krupni događaji. Pišući o prilikama
u Slavoniji, 6. ožujka 1682. obavijestio je Luka Ibrišimović zagrebačkog biskupa Martina
Borkovića da se Turci ozbiljno pripremaju za rat. Svuda se kupi hrana za vojsku i utvrđuju
gradovi, a grade se i lađe za mostove na Dunavu. U Istanbul je stigao carski poslanik radi
pregovora o produženju mira, ali nema izgleda da će u tome uspjeti. 4 Sredinom svibnja
izvijestio je Ibrišimović biskupa Borkovića da u Slavoniji Turci popisuju vojnike i neprestano
dovoze velike topove u Osijek, dok su lađe i ostale ratne potrepštine uglavnom već
dogotovljene. 5
Nasuprot jasnoći Caprarinih izvještaja i očitim pripremama za rat, gajila je carska diplomacije
u Beču još uvijek nadu da će možda spretnim vođenjem pregovora i raznim pogađanjima i
ustupcima izbjeći ratnu opasnost. Ali kad je 6. kolovoza 1682. na ulaznim vratima Topkapi
Saraya u Istanbulu bio izvješen konjski rep (lug) usmjeren prema zapadu, više nije bilo
sumnje da će sultan Mehmed IV. poći na čelu vojske u Edirne. Drugim riječima, to je značilo
da je veliki vezir dobio od sultana suglasnost za vođenje rata golemih razmjera, pomoću kojeg
je trebalo vratiti nekadašnju moć i slavu Osmanskog Carstva. Dva mjeseca kasnije, točnije 6.
listopada, uz do tada neviđenu raskoš i pokazivanje vojne snage, napustio je sultan Mehmed

1
Valvasor, o.c., Lib. XII., p. 35.
2
Lopašić, Bihać..., p. 88.
3
Klopp, Onno, Das Jahr 1683, Graz 1882., p. 105-140.
4
Lopašić, o.c., Starine JAZU 30, p. 60.
5
Idem, o.c., Starine JAZU 30, p. 61.

222
IV. Istanbul i na čelu vojske zaputio se u Edirne, pa o miru jedva da je i bilo moguće još
pregovarati. 6 Potkraj jeseni pisao je Ibrišimović opet Borkoviću da je Slavonija puna janičara
koji će tu i prezimiti, a potom na proljeće 1683. odatle navodno krenuti u osvajanje Gyora. 7
Nastupom proljeća 1683. bili su Ibrišimovićevi izvještaji sve češći, pa je, između ostalog
javio da je samo iz Bosne Slavonijom prošlo 60 tisuća konjanika i pješaka, a ostale vojske i
Tatara ima kao pijeska. Za vojne potrebe digli su Turci u Slavoniji i tisuću kola sa zapregom i
poslali ih u Beograd da prevezu barut, topovska zrna i ostale ratne potrepštine radi obrane i
snabdijevanja Budima. Inače, oko Osijeka je ogromna osmanska vojska koja čeka dolazak
velikog vezira, a ima je toliko da joj kršćani bez pomoći više sile neće moći odoljeti. 8
Sadržaji Ibrišimovićevih pisama i obavijesti, ma koliko bili uopćeni, a broj osmanskih vojnika
preuveličan, rječito govore i svjedoče da je Slavoniju sve više zahvaćala ratna groznica,
posebno širu okolicu Osijeka. Budući da je Sulejmanov most bio glavni prijelaz preko Drave,
u ratnim planovima osmanskih vojskovođa pripala je Osijeku uloga i glavnog opskrbnog
središta prije odlaska vojske u južnu Ugarsku i dalje prema Beču, zbog čega je bilo naređeno
da se iz Zvorničkog sandžaka dopremi u Osijek 20 tisuća vagana ječma, 3 tisuće vagana
brašna i 4 tisuće vagana žita u vrijednosti od I 080 000 akči. 9
Više od godinu dana bujao je život u Osijeku kao nikad prije, i sve je bilo podređeno cilju
osmanskog oružja. U neopisivoj vrevi vojske i zaprežne stoke čuli su se povici na više jezika,
odzvanjao je topot i odjekivala je njiska konja, miješali su se konjanici i pješaci, a tisuće
šatora prekrili su okolicu grada, stvarajući neponovljivu sliku ratnog pohoda koji je trebao
promijeniti povijesnu sudbinu Europe. A kako se vezir bližio Osijeku, pred licem grada i
znatiželjna oka, svakoga dana redali su se prizori kakvi nisu viđeni još od vremena Sulejmana
Kanunija.
Početkom lipnja stigao je napokon u Osijek i veliki vezir Kara Mustafa-paša s glavninom
osmanske vojske i mnogobrojnom pratnjom. Osim janičarskog age (generala), zapovjednika
topnika, oružara i vezirovih tjelohranitelja, tu su vojsku predvodili anadolski beglerbeg
Ahmed-paša, karamanskl beglerbeg Mehmed-paša Šlšman, halebskl beglerbeg Beklr-paša
Deli, maraški beglerbeg Ahmed-paša Sarhoš, sivaski beglerbeg Halil-paša Binamaz, šamski
(Damask) beglerbeg Husein-paša Abaza Sari, adanski beglerbeg Mehmed-paša Deli Emir,
silistrijski beglerbeg Mustafa-paša, dijarbekirski beglerbeg Osman-paša Bošnjak, rumelijski
beglerbeg Hasanpaša Kii~iik, bosanski beglerbeg Hizir-paša, sandžakbeg Icila (Idžila)
Abdulmumin-paša, sandžakbeg Aydina Ahmed-paša, sandžakbeg Saruhana Ahmed-paša
Seikzade, sandžakbeg Teke Ali-paša Arapin, sandžakbeg Nikopolja Ali-paša Seikzade,
sandžakbeg Kaysaryiye Dilaver-paša Deli, sandžakbeg Hamida Hasan-paša, sandžakbeg
Bolua Husein-paša Kadizade, sandžakbeg Kangirija (Cankiri) Husein-beg, sandžakbeg
Ćustendila , Mehmed-paša Arslan, sandžakbeg Mentese Mehmed-paša Harmus, sandžakbeg
Beg-Sehera i Mehmed-beg, sandžakbeg Karahisara Omer-paša Deli, sandžakbeg Tarsusa
Recep-beg, sandžakbeg Vize Velibeg i hercegovački sandžakbeg Mustafa-paša, kao i drugi
viši i niži vojni zapovjednici kojima će se pridružiti sandžakbegovi iz Ugarske. 10
Zajedno s velikim vezirom došlo je u Osijek i carsko poslanstvo pod vodstvom grofa Caprare.
Sedmoga lipnja 1683. u 4 sata poslije podne primio je Kara Mustafa-paša Capraru u ,

6
Hammer, o.c., vr., p. 383-386.
7
Lopašić, o.c., Slarine JAZU 30, p. 61, 62.
8
Idem, o.c., Starine JAZU 30, p. 66, 67.
9
Fekete, Ludwig, Die Siyaqat-Schrift, Budapest 1955., I., p. 809.
10
Kara Mustafa von Wien. Das turkische Tagabuch der Belagerung Wiens 1683, verfest von Zeremonienmeister
der Hohen Pforte. Ubersetzet, eingeleitet und erklart von Richard F. Kreutel. Osmanische Geschicht schreiber,
Band I., 4. unveranderte Aunage, Graz-Wien-Koln, 1976., p. 13-116.

223
oproštajni posjet. Razgovarajući s njim bez uobičajenih diplomatskih formalnosti, upoznao i
ga je sa sadržajem pisma koje šalje kao odgovor na pismo ministra rata cara Leopolda, princa
Hermana Badenskog. Nakon što je Caprara bio upoznat s glavnim dijelovima pisma, predano
je ono njegovu tajniku Giovanniju Benagli. 11 Sadržaj tog pisma u slobodnijem prijevodu
glasi:
Najjasnijem među kršćanskim narodima, našem najpoštovanijem i najljubljenijem prijatelju,
prvom ministru njegova carskog veličanstva cara rimskoga, markizu Badenskom; neka mu
bude sretan svršetak!
Evo što se daje na znanje:
Vaš list koji ste poslali bio je odmah preveden, i sve što je u njemu sad Žano mi smo
razmotrili i razumjeli vrlo dobro. Njegov sad žar pisan je riječima koje se protive događajima.
Naime, da ste vi željeli mir ali da mi tome nismo skloni, zbog čega pozivate svoga poslanika
neka se vrati. Vrlo dobro! Evo vam ga šaljemo i neka ide slobodno shodno običajima visoke
Porte. Do ovoga vremena, kako to priliči časti i slavi našega carstva, svaki put kada je carsko
veličanstvo, naš veliki prijatelj, pisalo i tražilo mir, moj gospodar (sjenu njegova mača neka
gospodin Bog rasprostre nad cijelim svijetom), najmoćniji među svim kraljevima koji se
nalaze na licu zemaljskom, nije pokazivalo nimalo otpor i nerazumijevanja. Ali, budući da vi
niste od iskona započeli ovaj korisni mir kako je trebalo, vaše su riječi ostale protivne
događajima i sami ste prouzrokovali takve ispade i nesporazume. Već ima više od dvije
godine da ste poslali svoje poslanike tražeći produženje mira s Visokom Portom, ali protivno
našim zahtjevima, na granicama radite mnoge stvari (koje se ne mogu poreći) koje su pravi
uzrok nesporazuma. Također činite i djela koja vode prolijevanju krvi i potpunom uništenju
zemlje. Gradite nove utvrde i tvrđave na granicama carstva njegova carskog veličanstva
sultana, harate i pljačkate naše granice pomoću konjanika i ostalih drznika.
Ne pomišljate li da se takvim ispadima narušava mir? Zar se tako cijeni vrijednost
prijateljstva ove Visoke Porte?
Tri točke o kojima se raspravljalo s vašim poslanicima potrebno je izvršit4 kako to priliči
Visokoj Porti. Jer, pokazati se zaštitnikom i braniteljem tlačenih i zlostavljanih koji se utječu
Visokoj Porti, svojstvo je, vrlina i dobri su običaji slavnih osmanskih careva. Da se s vaše
strane ozbiljno razmotre ta pitanja, uvidjeli biste da to nisu neumjesni zahtjevi. A koliko je
samo prošlo vremena da vaši poslanici dolaze i odlaze a da nisu slali odgovor ta tako
prihvatljivu ponudu, već su govorili samo suvišne riječi. Zato što su ta djela doprla do ušiju
sultana, on je osobno htio krenuti na put da svojim moćnim mačem napokon spriječi izgrede i
drskosti na granicama svoga carstva. Promatraju li se vaši postupci s pravednošću i
razboritošću, oni razumni, koji sagledavaju svršetak stvari, neće ih smatrati dobrim djelom.
Zgradu mira oštećujete vlastitim rukama, a kuće i obitelji vaših podanika sami potpaljujete.
Za ovoga blagoslovljenog mira, koji se već približio kraju, učinjeno je s vaše strane nekoliko
godina unatrag toliko ispada, a ništa ni najmanje u korist mira. Što se nas tiče, mi smo se
svojski zalagali za njegovo održavanje i produžavanje. Osim mnoštva beskorisnih riječi, za
uzvrat s vaše strane nije se pokazivao nikakav znak koji bi učvršćivao prijateljstvo, iako vi
tvrdite da ono postoji. Ne može stoga postojati veća neiskrenost prema prijatelju i veća milost
prema protivniku od ovoga što se čini.
Budući da je pitanje tko je uzrok ratu, razaranju d1Žave i propasti zemlje i od koga je potekao
spor, svatko će, promatra li sa savršenom pravednošću, moći reći: naš postupak je opravdan.
Ako se poslije svega ovoga bude tražilo još obnavljanje i potvrđivanje mira, kako je shodno
slavi
li časti osmanskog veličanstva sultana, neće miru ponovno prethoditi rat.

11
Archiv fur Kunde osterreichischer Geschichts-Quellen, III. B., Heft IV., Wien 1853., p. 496.

224
Budući da nije razborito zatvarati vrata prijateljstva i prijateljske naklonosti pred onima koji je
traže, zato se svi kraljevi svijeta diče i hvale prijateljstvom ovoga carstva koje je branjeno od
svakoga zla i promjena i poznaju ga po dobrom uređenju i ukrasu države kao očitim
dokazima. A oni koji ga nisu upoznali, i nakon što unište svoje baštinske zemlje, upoznat će
ga po milosti Božjoj i na kraju će se nanovo složiti u miru.
Neka bude hvaljen gospodin Bog koji je svojom milosti u svakom ratu dopustio povećanje
ove velike države. Onima koji se utječu ovoj Visokoj Porti neće se odbiti njihove molbe, kao i
onima koji će znati i upoznati vrijednost njezina prijateljstva neće nedostajati carske milosti. I
na kraju, stvoritelj neba i zemlje učinit će ono što je u njegovoj volji, bilo to dobro ili zlo. A
mir će biti nad onima koji slijede pravi put. Dano u taboru u Osijeku. 12
Primivši na znanje odgovor na pismo Hermana Badenskog, Capraraje odmah napustio Osijek
i sa članovima poslanstva zaputio se prema Beču.
Vezir Kara Mustafa-paša nije žurio, već je u Osijeku ostao još nekoliko dana, kamo je na
njegov poziv došao turski štićenik ugarski knez lmre Thokoly zajedno sa svojom
mnogobrojnom pratnjom. Na čelu povorke koja se kretala prema šatoru velikog vezira bilo je
120 dobrovoljaca, a ove je slijedilo 150 ugarskih husara s trubama, cimbalima, sviralama i
plavim zastavama. Iza njih došla su četiri njemačka livrirana trubača, vodena su četiri konja i
nošena je crvena zastava s Thoko1yjevim grbom. Zatim je išlo 50 nižih ugarskih plemića na
čelu sa grofom Homonnayem, nošena je mala zastava uz pratnju ugarskih plemića, koji su se ;
izmiješali s Turcima i s njima se bratimili. Poslije njih, bogato i svečano odjeven jašio je na
konju Thokoly, a šest slugu idući pješice nosili su plašt koji mu je padao niz leda. Iza
Thokolyja vožena su njegova kola na kojima je stajalo šest hajduka odjevenih u svilena
odijela crvene boje. Na drugim, manjim kolima vožena je velika zelena i poderana ugarska
zastava, koja je simbolizirala raskomadanost Ugarske. Iza tih kola stupala je četa hajduka
odjevenih u plave uniforme s velikom srebrnom dugmadi. Na glavi su imali perjanice, a bili
su naoružani
puškama i sabljama. I na kraju te vrlo šarolike povorke jašilo je još 400 konjanika, na