You are on page 1of 52

Karlo Goldoni Kavana

Naslov originala CARLO GOLDONI: LA BOTTEGA DEL CAFE Prevela Jerka Belan Osobe: RIDOLFO, kavanar DON MARZIO, napuljski plemi EUGENIO, trgovac FLAMINIO, pod imenom grofa Leandra PLACIDA, Flaminijeva ena, obuena kao putnik-lutalica (Tal. pellegrina; u XVIII. stoljeu pustolovka, putnik-lutalica, skitnica, to luta po svijetu, u potrazi za sreom, bez skrupula i bez novaca; ponajvie nosi ogrta od votana platna i erdan od koralja) VITTORIA, Eugenijeva ena LISAURA, plesaica PANDOLFO, vlasnik kartanice TRAPPOLA, Ridolfov sluga BRIJAKI POMONIK SLUGA u Ridolfovoj kavani KONOBAR u gostionici ZAPOVJEDNIK pandura Panduri, konobari, sluge u kavani I. IN Scena prikazuje mali trg u Veneciji ili prilino iroku ulicu. U sredini je kavana, desno brijanica, lijevo kartanica. Gore su kartake sobe, prozori kojih gledaju na ulicu. Pokraj brijanice nalazi se kua plesaice, uz kartanicu je gostionica. Scena ostaje ista za sva tri ina. I. p r i z o r Ridolfo, Trappola i sluge RIDOLFO: Hrabro, djeco, drite se dobro, posluujte goste brzo i spretno, budite ljubezni i uredni: esto povjerenje u neko poduzee zavisi od dobrog vladania posluge. TRAPPOLA: Da vam pravo kaem, gospodaru moj, ovo rano ustajanje ne prija mome organizmu. RIDOLFO: Ipak valja ustajati rano, i svakoga posluiti. Rano dolaze putnici, radnici, laari, mornari, sva ta eljad, koja ustaje u zoru. TRAPPOLA: Da crkne od smijeha, kad vidi nosae, kako dolaze da popiju kavu. RIDOLFO: Svi se oni povode jedni za drugima. Nekad su traili rakiju, a sad je u modi kava.

TRAPPOLA: Ona gospoda, kojoj svako jutro nosim kavu, gotovo me uvijek moli, da joj kupim za etiri novia drva, a ipak hoe da pije kavu. RIDOLFO: Lakomost je mana, koje se ne moe rijeiti, i to stariji postaje, sve je vea. TRAPPOLA: Nitko ne dolazi k nama, moglo se jo malko odspavati. RIDOLFO: Zaas e gosti doei. Pa i nije tako rano. Ne vidite li, brija je otvorio i pravi vlasulje u svojoj brijanici. Gle, i kartanica je otvorena. TRAPPOLA: O, kartanica je ve dugo otvorena. Igralo se itavu no. RIDOLFO: Fino! Bit e da je messer Pandolfo dobro zaradio. TRAPPOLA: Taj gad uvijek dobro zarauje; dobiva na kartama, lihvari, pomae varalice. Operua svakoga, tko k njemu dode. RIDOLFO: Ne elite sebi nikada takav dobitak, jer tko sa davolom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju. TRAPPOLA: Jadnog li gospodina Eugenija! Upropastio ga je. RIDOLFO: Nema ni taj previe mozga! Ima pristojnu i pamstnu mladu enu, a tri za drugima; osim toga, bjesomuno karta. TRAPPOLA: Zabavie moderne mladei! RIDOLFO: Igra s onim grofom Leandrom i sigurno gubi. TRAPPOLA: O, i onaj gospodin grof je cvijet kreposti! RIDOLFO: Hajde, isprite kavu, da skuhamo svjeu. TRAPPOLA: Hou li uzeti talog od sinoe? RIDOLFO: Ne, napravite dobru kavu. TRAPPOLA: Imam loe pamenje, gospodaru moj. Kada ste otvorili kavanu? RIDOLFO: Pa znate! Bit e otprilike osam mjeseci. TRAPPOLA: Vrijeme je, da se promijene navike. RIDOLFO: Kako to mislite? TRAPPOLA: Kad se otvori nova kavana, kuha se fina kava. Najvie poslije est mjeseci, topla voda i tanka juha. (Odlazi) RIDOLFO: Zgodan je ovaj; nadam se da e biti prikladan za moju kavanu, jer svi vole dolaziti onamo, gdje ima neki alidija. II. p r i z o r Ridolfo i messer Pandolfo, koji izlazi iz kartanice trljajui oi, kao da je pospan. RIDOLFO: Messer Pandolfo, hoete li kavu? PANDOLFO: Da, molim. RIDOLFO: Mladii, dajte kavu messer Pandolfu. Izvolite, sjednite. PANDOLFO: Ne, ne, valja da je ispijem brzo i da se vratim na posao. Sluga donosi Pandolfu kavu. RIDOLFO: Igraju li jo u kartanici? PANDOLFO: Igraju sve u esnaest. RIDOLFO: Ve? PANDOLFO: Igraju od juer. RIDOLFO: Koju igru? PANDOLFO: Nevinu igru: faraon? RIDOLFO: Kako ide? PANDOLFO: Za mene dobro.

RIDOLFO: I vi ste se zabavili igrom? PANDOLFO: Da, i ja sam malo drao banku. RIDOLFO: Oprostite, prijatelju, nije moje da se mijeam u vae poslove, ali nije zgodno, da i gazda karta, jer ako gubi, rugaju mu se, a ako dobiva, sumnjie ga. PANDOLFO: Dovoljno je, da mi se ne rugaju; uostalom, neka me sumnjie, koliko god ih je volja, ba me briga za to. RIDOLFO: Dragi prijatelju, susjedi smo, ne bih elio, da vam se dogodi kakva nezgoda. Znate, da ste zbog kartanja bili ve nekoliko puta u zatvoru. PANDOLFO: Zadovoljavam se s malim. Doepao sam se dva cekina, a drugo nisam ni htio. RIDOLFO: Izvrsno, oerupati prepelicu, a da ona ni ne zakrii. A od koga ste dobili? PANDOLFO: Od nekog zlatarskog egrta. RIDOLFO: Vrlo loe! Tako se podstie mladie, da okradaju svoje gospodare. PANDOLFO: Nemojte mi drati propovijedi! Tko je budala, neka ostane kod kue. Kartam s onim, tko hoe da karta. RIDOLFO: Ne cijenim kartae; vas dre za varalicu, a ovakvi poslovi brzo ovjeka upropaste. PANDOLFO: Ne radim ja lopovtine. Znam kartati, imam sreu u igri i zato dobivam. RIDOLFO: Izvrsno, samo nastavite tako. Da li je gospodin Eugenio kartao noas? PANDOLFO: Karta jo i sada. Nije veerao, nije spavao, i izgubio je sav novac. RIDOLFO (za sebe)Jadni mladi! (Pandolfu) Koliko je izgubio? PANDOLFO: Sto cekina u gotovu, a sad karta na rije. RIDOLFO: S kim karta? PANDOLFO: S gospodinom grofom. RIDOLFO: S onim nevaljalcem? PANDOLFO: Ba s njim! RIDOLFO: I s kim jo? PANDOLFO: Njih dvojica sami. Potpuno sami. RIDOLFO: Jadnik! Taj e se dobro provesti! PANDOLFO: to me se tie! Neka samo to due kartaju. RIDOLFO: Ne bih kartao, sve kad bih znao, da u se time i obogatiti. PANDOLFO: Ne? A zato? RIDOLFO: ini mi se, da estit ovjek ne moe trpjeti, da se ljude pljaka. PANDOLFO: Ako ste tako osjetljive koe, prijatelju, malo ete novaca stei. RIDOLFO: Nije mi stalo do toga. Dosad sam sluio i svoju sam dunost vrio asno. Zaradio sam neto novaca, i uz pomo svog biveg gospodara, koji je, kao to znate, otac gospodina Eugenija, otvorio sam ovu kavanu i u tom poslu hou da ivim asno i ne u da iznevjerim svoj zanat. PANDOLFO: o, i u vaemzanatu ima majstora. RIDOLFO: Ima ih u svim zanatima. Ali k njima ne idu estiti Ijudi, koji dolaze u moju kavanu. PANDOLFO: Imate i vi posebnih odaja. RIDOLFO: Istina je, ali vrata se ne zatvaraju. PANDOLFO: Kavu ne'moete odbiti nikome. RIDOLFO: Na alicama ne ostaje trag. PANDOLFO: No, jedno se oko moe i zatvoriti.

RIDOLFO: Ne treba nita zatvarati. U ovu kavanu dolazi samo poten svijet. PANDOLFO: Da, da, poetnik ste. RIDOLFO: to ste time htjeli rei? (Iz kartanice netko zove: Karte!) PANDOLFO (prema kartanici) Bit ete poslueni! RIDOLFO: Molim vas, otpremite onog jadnog gospodina Eugenija. PANDOLFO: to se mene tie, moe izgubiti i koulju. Ba me briga. (Ide prema kartanici) RIDOLFO: Prijatelju, da li da zapiem kavu? PANDOLFO: Ne treba, kartat emo za to. RIDOLFO: Nisam ja budala, prijatelju. PANDOLFO: emu to? Vi znate, da moji gosti dolaze i k vama. udim se, da ste tako sitniavi. (Odlazi. Ponovo ga zovu) Evo me! (Ulazi u kartanicu) RIDOLFO: Krasan zanat! ivjeti od nesree, od propasti omladine! Nema bojazni, da u ja kartati. Poinje se nedunim igrama, a zavrava se hazardnim. Ne, ne, kava, kava, s kavom se zarauje pedeset procenata, to da traimo jo? III. p r i z o r Don Marzio, Ridolfo. RIDOLFO (za sebe)Evo onoga, koji nikad ne uti i uvijek hoe da ima pravo. DON MARZIO: Kavu! RIDOLFO: Odmah, bit ete slueni. DON MARZIO: to ima nova, Ridolfo? RIDOLFO: Ne bih vam znao rei, gospodine. DON MARZIO: Nije jo nitko doao ovamo? RIDOLFO: Rano je jo. DON MARZIO: Rano? Deset je sati prolo. RIDOLFO: Ne, potovani gospodine, jo nije ni osam sati. DON MARZIO: Ej, vi alidijo! RIDOLFO: Uvjeravam vas, da osam sati nije jo odbilo. DON MARZIO: Hajde, ti magare! RIDOLFO: Psujete me bez razloga. DON MARZIO: Brojio sam sad, kaem vam, da je deset. A onda, pogledajte moj sat. Taj ne grijei nikada. (Pokazuje mu sat) RIDOLFO: Dobro. Ako va sat ne grijei, pogledajte; on pokazuje devet sati i tri etvrt. DON MARZIO: To ne moe biti! (Vadi lornjet i gleda) RIDOLFO: ta kaete na to? DON MARZIO: Moj sat zaostaje. Deset je sati. uo sam, kako izbija. RIDOLFO: Gdje ste kupili taj sat? DON MARZIO: Naruio sam ga iz Londona. RIDOLFO: Prevarili su vas. DON MARZIO: Prevarili su me? Zato? RIDOLFO (ironino) Poslali su vam lo sat. DON MARZIO: Kako lo? To je jedan od najsavrenijih satova, to ga je izradio Quare. (uveni engleski urar u XVII stoljeu) RIDOLFO: Da je dobar, ne bi grijeio za dva sata. DON MARZIO: Moj sat je uvijek toan, ne grijei nikad.

RIDOLFO: Kako ne, ako je osam sati, a on pokazuje deset. DON MARZIO: Moj je sat toan. RIDOLFO: Dakle, samo to nije osam sati, kako ja kaem. DON MARZIO: Drzak si. Moj je sat toan, ti ima krivo i pazi da te ne tresnem po glavi. (Sluga donosi kavu) RIDOLFO (prezirno) Izvolite kavu. (za sebe)Kakva je to ivotinja! DON MARZIO: Je li tko vidio gospodina Eugenija? RIDOLFO: Ne, plemeniti gospodine! DON MARZIO (pijui kavu) Bit e da kod kue miluje svoju enu. Kakav je to mekuac. Uvijek sa enom, uvijek sa enom. Nigdje ga ne vidi, upravo je smijean. Budala, ne zna, to treba da se radi. Uvijek sa enom, uvijek sa enom. RIDOLFO: Ali kakva ena! itave je noi kartao ovdje, kod messer Pandolfa. DON MARZIO (vraa alicu i ustaje) Kaem ja, uvijek s kartama, uvijek s kartama. RIDOLFO (za sebe)Uvijek s kartama, uvijek sa enom; neka ga vrag zauvijek odnese. DON MARZIO: Doao je k meni neki dan kriomice, da me zamoli, da mu posudim deset cekina, a u zalog mi je dao enine naunice. RIDOLFO: Sluajte me! Svakom je ovjeku kadgod neto potrebno, ali nitko ne voli, da se to sazna; bit e da je Eugenio doao k vama uvjeren da vi ne ete nikome nita rei. DON MARZIO: O, pa ja i ne govorim. Vrlo rado napravim uslugu svima i ne hvalim se time. (Pokazuje naunice u kutijici) Evo ih; to su naunice njegove ene. Posudio sam mu deset cekina. ini li vam se, da je to dovoljno pokrie? RIDOLFO: Ne razumijem se ja u to, ali mi se ini da jest. DON MARZIO: Je li tu va sluga? RIDOLFO: Bit e da jest. DON MARZIO: Zovite ga. Ej, Trappola! IV. p r i z o r Don Marzio, Ridolfo, Trappola TRAPPOLA (iz kavane) Evo me! (Izlazi) DON MARZIO: Doi ovamo! Idi zlataru, ovdje u blizini, pokai mu ove naunice, one pripadaju eni gospodina Eugenija. Pitaj ga u moje ime, da li je to dovoljno pokrie za deset cekina, koje sam posudio gospodinu Eugeniju. TRAPPOLA: Bit ete slueni. Dakle, ove naunice pripadaju eni gospodina Eugenija? DON MARZIO: Jo malo, pa ne e vie nita ni imati, umrijet e od gladi. RIDOLFO (za sebe)Jadnik! U kakve je ruke upao. TRAPPOLA: Zar gospodin Eugenio nimalo ne mari, da svi znaju, to on radi? DON MARZIO: Ja sam ovjek, kojemu se moe povjeriti tajna. TRAPPOLA: A ja sam ovjek, kojemu se ne moe povjeriti nita. D'ON MARZIO: Zato? TRAPPOLA: Jer imam manu, da sve lako izbrbljam. DON MARZIO: Vrlo je to loe. Ako bude tako radio, izgubit e povjerenje i nitko se vie nee pouzdati u tebe. TRAPPOLA: Kako ste vi rekli meni, tako ja mogu rei bilo kome drugome. DON MARZIO: Idi, pitaj brijaa, da li me moe obrijati. TRAPPOLA: Bit ete slueni. (za sebe)Za pet novia hoe da popije kavu i da ima na raspolaganju slugu. (Ulazi brijau)

DON MARZIO: Recite mi, Ridolfo, to radi ona plesaica u susjedstvu? RIDOLFO: Due mi, ne znam. DON MARZIO: Priali su mi, da je pod zatitom grofa Leandra. RIDOLFO: Oprostite, gospodine, uzavret e mi kava. (za sebe)Brinem se za svoje poslove. (Ulazi u kavanu) V. p r i z o r Don Marzio i Trappola. TRAPPOLA: Brija ima ve nekoga u svojim apama. im ga ostrue, posluit e vae gospodstvo. DON MARZIO: Reci mi, zna li ti neto o plesaici, koja ivi tu u susjedstvu? TRAPPOLA: O gospoi Lisauri? DON MARZIO: Da. TRAPPOLA: Znam i ne znam. DON MARZIO: Ispriaj mi togod. TRAPPOLA: Ako budem govorio o tuim poslovima, izgubit u povjerenje, i nitko se ne e vie pouzdati u mene. DON MARZIO: Meni moe rei. Zna tko sam; ja ne brbljam. Posjeuje li je grof Leandro? TRAPPOLA: On dolazi u zgodan sat. DON MARZIO: to to znai, u zgodan sat? TRAPPOLA: To znai, kad joj ne moe smetati. DON MARZIO: Bravo, sad razumijem. To je ovjek dobra srca, koji ne eli, da je oteti. TRAPPOLA: tovie, on eli, da se ona okoristi svojim draima, kako bi i on imao od toga koristi. DON MARZIO: Izvrsno! Ba si zloban! Idi, idi, odnesi naunice. TRAPPOLA: Zlataru mogu rei da pripadaju eni gospodina Eugenija? DON MARZIO: Reci mu slobodno. TRAPPOLA: (za sebe)Don Marzio i ja smo riznica tajnovitosti. VI. p r i z o r Don Marzio, zatim Ridolfo. DON MARZIO: Ridolfo! RIDOLFO: Gospodine! DON MARZIO: Ako ne znate nita o plesaici, ispriat u vam ja. RIDOLFO: Pravo da vam kaem, ne brinem se mnogo za tue poslove. DON MARZIO: Ali zgodno je ipak togod znati, da bi se ovjek mogao ravnati. Nju titi onaj prepredenjak grof Leandro. A za tu svoju zatitu naplauje se on iz njezinih dobitaka. Mjesto da sam plaa, pojede onoj jadnici sve. I zbog njega, moda, prisiljena je da ini ono, to inae ne bi inila. Kakav lopov! RIDOLFO: Ali ja sam ovdje itav dan i mogu posvjedoiti, da vidim samo grofa Leandra, da ulazi u njezinu kuu. DON MARZIO: Postoje i stranja vrata, budalo; uvijek promet; postoje i stranja vrata, budalo. RIDOLFO: Ja se brinem za svoju kavanu. Ako postoje stranja vrata, to se to mene tie. Ja ne zabijam nos svakud.

DON MARZIO (ustaje) ivotinjo, tako govori sa mnom? RIDOLFO: Oprostite mi, zar se ovjek ne smije aliti? DON MARZIO: Dajte mi aicu maraskina! RIDOLFO (za sebe)Ova e me ala kotati dva novia. (Daje znak slugama da donesu maraskino) DON MARZIO (za sebe)Ovo o plesaici ispriat u svima. RIDOLFO: Izvolite maraskino. DON MARZIO (pije maraskino) Promet kroz stranja vrata! RIDOLFO: Loe e se osjeati, s prometom kroz stranja vrata. VII. p r i z o r Eugenio i prijanji. Eugenio izlazi iz kartanice u veernjem odijelu. Razrogaenih oiju gleda u nebo i staje s noge na nogu. DON MARZIO: Sluga sam, gospodine Eugenio. EUGENIO: Koliko je sati? DON MARZIO: Odbilo je deset. RIDOLFO: Va sat ide dobro! EUGENIO: Kavu! RIDOLFO: Posluit u vas odmah. (Ulazi u kavanu) DON MARZIO: Prijatelju, kako ste se proveli? EUGENIO (ne obazirui se na don Marzija) Kavu! RIDOLFO (iz daljega) Odmah! DON MARZIO (Eugeniju) Jeste li izgubili? EUGENIO (vie) Kavu! DON MARZIO (za sebe)Shvatio sam, izgubio je sve! (Sjeda) VIII. p r i z o r Pandolfo dolazi iz kartanice, i prijanji. PANDOLFO: Gospodine Eugenio, jednu rije! (Vue ga u stranu) EUGENIO: Znam, to hoete da mi kaete. Izgubio sam trideset cekina na rije. astan sam ovjek i platit u. PANDOLFO: Ali gospodin grof vas eka, Kae, da je riskirao svoj novac i eli da mu se plati. DON MARZIO (za sebe)Koliko bih dao, da mogu uti to govore! RIDOLFO (Eugeniju) Evo vam kava. EUGENIO (Ridolfu) Odlazite! (Pandolfu) Dobio je sto cekina u gotovini. ini se, da nije uzalud probdio no. PANDOLFO: Tako ne govori karta. Vae gospodstvo zna bolje pravila igre. RIDOLFO (Eugeniju) Gospodine, kava e se ohladiti. EUGENIO (Ridolfu) Pustite me na miru! RIDOLFO: Ako ne ete... EUGENIO Odlazite! RIDOLFO: Popit u je ja. (Uzima kavu) DON MARZIO (Ridolfu, koji mu ne odgovara) to govore? EUGENIO (Pandolfu) Znam i ja, da valja platiti, kad se izgubi, ali kad nema, ne moe

ni platiti. PANDOLFO: Sluajte, da spasim vau ast, mogu vam pribaviti trideset cekina. EUGENIO: O, bravo! (Zove glasno) Kavu! RIDOLFO (Eugeniju) Sad je treba skuhati! EUGENIO: Ve tri sata traim kavu, i jo je niste skuhali. RIDOLFO: Donio sam vam, ali vi ste me potjerali. PANDOLFO: Naruite je ljubazno, a on e napraviti kako valja. EUGENIO: Recite mi, da li biste imali volju, da mi skuhate kavu, ali dobru? Hajde, budite vrijedni! RIDOLFO: Ako hoete malo priekati, posiuit u vas. DON MARZIO (za sebe) Nekakav velik posao. Ba sam radoznao. EUGENIO: Hrabro, Pandolfo, naite mi tih trideset cekina. PANDOLFO: Imam prijatelja, koji e vam ih dati, ali trai zalog i kamate. EUGENIO: Nemojte mi govoriti o zalogu. Tako neemo nita uiniti. Imam one tofove na Rialtu, (jedan od otoia u Veneciji, u XVIII. vijeku trgovaki centar grada) znate za njih. Zaloit u tofove, a kad ih prodam, platit u. DON MARZIO (za sebe) Platit u. Rekao je: platit u. PANDOLFO: Dobro, a to mu dajete kao kamate? EUGENIO: Dajte mu vi, koliko mislite, da je potrebno. PANDOLFO: Sluajte, on ne e htjeti manje od jednog cekina nedjeljno. EUGENIO: Cekin kamata svake nedjelje? RIDOLFO (ulazi s kavom; Eugeniju) Poslueni ste. EUGENIO (Ridolfu) Odlazite! RIDOLFO: Po drugi put me odbijate? EUGENIO (Pandolfu) Cekin na nedjelju? PANDOLFO: Za trideset cekina nije mnogo. RIDOLFO (Eugeniju) Hoete li je ili neete? EUGENIO: Odlazite ili u vam je baciti u glavu. RIDOLFO (za sebe) Jadnik! Igra ga je smutila. (Odnosi kavu) DON MARZIO (ustaje i priblii se Eugeniju) Desila vam se neka neprilika, gospodine Eugenio? Mogu li ja to da uredim? EUGENIO: Nita mi ne treba. Pustite me na miru! DON MARZIO: Ako vam je togod potrebno, zapovjedite. EUGENIO: Kaem vam, da mi nita ne treba. DON MARZIO: Messer Pandolfo, to vi to imate s gospodinom Eugenijem? PANDOLFO: Neki mali posao, za koji ne elimo, da ga sazna itav svijet. DON MARZIO: Ja sam prijatelj gospodina Eugenija, znam sve njegove poslove, a on zna, da ne govorim nikome. Posudio sam mu deset cekina, a kao zalog dao mi je par naunica, a nisam nikome rekao. Nije li istina? EUGENIO: Mogli ste ba i sad to preutjeti. DON MARZIO: Eh, u prisutnosti messer Pandolfa moe se slobodno govoriti. Jeste li izgubili na rije? Ako vam to treba, ja sam tu. EUGENIO: Pravo da vam kaem, izgubio sam trideset cekina. DON MARZIO: Trideset cekina i deset, to sam vam ve dao, ini etrdeset; naunice ne mogu toliko vrijediti. PANDOLFO: Nabavit u vam ja trideset cekina.

DON MARZIO: Bravo! Nabavite etrdeset; meni ete vratiti mojih deset, a ja u vam dati njegove naunice. EUGENIO (za sebe) Proklet as, kad sam se s ovim spleo! DON MARZIO (Eugeniju) Zato ne uzmete novac, koji vam nudi gospodin Pandolfo? EUGENIO: Zato, to trai cekin na nedjelju. PANDOLFO: Za sebe ne traim nita; prijatelj, koji mi posuduje novac, trai toliko. EUGENIO: Uinite mi uslugu: razgovarajte s gospodinom grofom, recite mu, da mi dade dvedeset i etiri sata vremena; astan sam ovjek, platit u mu. PANDOLFO: Bojim se, da mora otputovati i da e odmah traiti svoj novac. BUGENIO: Kad bih mogao prodati balu ili dvije onog tofa, izvukao bih se. PANDOLFO: Hoete li, da vam ja pronaem kupca? EUGENIO: Da, dragi prijatelju, molim vas, platit u vam za vae usluge. PANDOLFO (ulazei u kartanicu) Dopustite, rekao bih rije gospodinu grofu, i idem odmah. DON MARZIO (Eugeniju) Jeste li mnogo izgubili? EUGENIO: Sto cekina, koje sam juer primio, i jo trideset na rije. DON MARZIO: Mogli ste mi vratiti deset, koje sam vam posudio. EUGENIO: Nemojte me, doavola, vie muiti; dat u vam vaih deset cekina. PANDOLFO (s ogrtaem i ehirom izlazi iz kartanice) Gospodin grof je zaspao za stolom. Meutim, pokuat u da obavim za vas taj posao. Dao sam nalog sluzi, da obavijesti grofa, ako se probudi. Vae gospodstvo neka ne ode. EUGENIO: ekat u vas ovdje. PANDOLFO (za sebe) Ovaj ogrta je star; vrijeme je, da sebi, bez po muke, nabavim novi. IX. p r i z o r Don Marzio, Eugenio, zatim Ridolfo. DON MARZIO: Doite ovamo, sjednite, popijmo kavu. EUGENIO: Kavu! (Sjedaju) RIDOLFO: alite li se sa mnom, gospodine Eugenio? Rugate li mi se? EUGENIO: Oprostite, dragi prijatelju, smeten sam. RIDOLFO: O, gospodine Eugenio; kad bi vae gospodstvo slualo mene, ne bi se nalo u takvoj neprilici. EUGENIO: Ne znam, to da vam kaem; imate pravo. RIDOLFO: Idem da vam skuham kavu, a zatim emo se porazgovoriti. (Ulazi u kavanu) DON MARZIO: Jeste li uli o plesaici? inilo se, da nikoga nee. Grof je uzdrava. EUGENIO: Vjerujem, da je moe uzdravati; dobiva cekine, i to na stotine. DON MARZIO: Saznao sam sve. EUGENIO: Kako ste saznali, dragi prijatelju? DON MARZIO: O, znam ja sve. Obavijeten sam o svemu. Znam, kad on dolazi tamo, i kad odlazi. Znam, to troi, to jede, znam sve. EUGENIO: Samo grof odlazi k njoj? DON MARZIO: Ali kako! Tamo su i stranja vrata. RIDOLFO (nosi kavu, Eugeniju) Evo i tree kave! DON MARZIO: to kaete, Ridolfo? Znam li ja sve o plesaici? RIDOLFO: Ve sam vam rekao, da se ne mijeam u to.

DON MARZIO: Sjajan sam ja ovjek, sve mogu da saznam. Tko hoe da sazna, to se dogaa u kuama svih pjevaica i plesaica, neka doe k meni. EUGENIO: Dakle, ova gospoda plesaica je pravi majstor! DON MARZIO: Prozreo sam je ja! Roba za svakoga! Zar ne, Ridolfo, znam li ja to? RIDOLFO: Kad me vae gospodstvo zove za svjedoka, treba da vam kaem istinu. itava je ulica smatra potenom enom. DON MARZIO: Potena ena? Potena ena? RIDOLFO: Kaem vam, da u njezinu kuu ne dolazi nitko. DON MARZIO: Kroz stranja vrata. Promet! EUGENIO: Ipak, ini se, da je razborita djevojka. DON MARZIO: Da, razborita! Grof Buonatesta je izdrava. A zatim, tamo ide tko hoe. EUGENIO: Pokuao sam katkad da joj dobacim koju rije i nisam postigao nita. DON MARZIO: Imate li kudu, da se okladimo? Hajde! RIDOLFO (za sebe) Kakva je to jeziina! EUGENIO: Svaki dan dolazim ovamo da popijem kavu; i da pravo kaem, nisam nikoga vidio da odlazi tamo. DON MARZIO: A zar ne znate, da postoje tajna vrata, u pokrajnjoj ulici? Onuda idu. EUGENIO: Bit e, da je tako. DON MARZIO: Sigurno je tako. X. p r i z o r Brijaki pomonik i prijanji. BRIJAKI POMONIK (don Marziju) Ako vae gospodstvo hoe da se obrije, gazda vas eka. DON MARZIO: Idem. Tako je, kao to sam vam rekao. Idem da se obrijem, a kad se vratim, rei u vam ostalo. (Ulazi u brijanicu) EUGENIO: to kaete na to, Ridolfo? Otkrili su i plesaicu. RIDOLFO: Zar vi vjerujete don Marziju? Zar ne znate, kakva je to jeziina? EUGENIO: Znam, da ima otar i prljav jezik. Ali govori tako sigurno, da bi se moglo povjerovati, da zna to govori. RIDOLFO: Pazite, ono su vrata u pokrajnjoj ulici. Odavde se vide. Dajem asnu rije, da onuda nitko ne ulazi. EUGENIO: Ali grof je izdrava? RIDOLFO: Grof odlazi k njoj, ali pria se, da se hoe s njome oeniti. EUGENIO: Kad bi se to desilo, ne bi bilo loe; ali don Marzio kae, da u kuu ulazi tko hoe. RIDOLFO: A ja vam kaem, da ne ulazi nitko! DON MARZIO (izlazi iz brijanice s bijelim ubrusom oko vrata i nasapunanim licem) Kaem vam, da ulaze kroz stranja vrata. BRIJAKI POMONIK: Vae gospodstvo, ohladit e se voda. DON MARZIO: Kroz stranja vrata. (On i brijaki pomonik ulaze u brijanicu) XI. p r i z o r Eugenio i Ridolfo RIDOLFO: Gledajte, kakav je to ovjek. S nasapunanim licem. EUGENIO: Da, kad neto zabije sebi u glavu, ne moe ga od toga odvratiti.

RIDOLFO: Klevee svakoga. EUGENIO: Ne znam, kako moe uvijek govoriti o tuim poslovima. RIDOLFO: Rei u vam. Imetak mu je neznatan, ne treba mnogo da se brine za svoje poslove, zato ima dovoljno vremena da misli o tuim. BUGENIO: Sretan je onaj, tko ga ne pozna. RIDOLFO: Kako ste se s njim spleli, dragi gospodine Eugenio? Niste li mogli od koga drugoga posuditi deset cekina? EUGENIO: I vi to znate? RIDOLFO: Rekao je ovdje javno u kavani. EUGENIO: Znate, kako je to, dragi prijatelju, kad se netko utapa, hvata se i za slamku. RIDOLFO: Tako se i vae gospodstvo jutros uhvatilo, prema onome, to sam uo. EUGENIO: Mislite li, da e me messer Pandolfo prevariti? RIDOLFO: Vidjet ete, u to e vas uvaliti. EUGENIO: ta da uinim? Treba da platim trideset cekina, koje sam izgubio na rije. Htio bih, da se oslobodim don Marzija. A imam i drugih hitnih trokova. Ako mi uspije da prodam dvije bale tofa, uredit u sve. RIDOLFO: Kakav je tof, koji elite prodati? EUGENIO: Padovanski tof. Vrijedi etrnaest lira lakat. RIDOLFO: Hoete li, da ga ja pokuam prodati uz pristojnu cijenu, i da se ne krnji va ugled? EUGENIO: Bio bih vam zahvalan. RIDOLFO: Dajte mi malo vremena, da se pobrinem. EUGENIO: Vremena? Rado, ali onaj eka na trideset cekina. RIDOLFO: Izvolite mi dati nalog, da mi predadu dvije bale tofa, a ja u vam posuditi trideset cekina. EUGENIO: Da, dragi moj, bit u vam zahvalan. Ne e vam biti ao. RIDOLFO: ta vi to meni govorite, ne traim ja nita. Uinit u to iz zahvalnosti prema vaem gospodinu ocu, koji je bio moj dobar gospodar. Njemu zahvaljujem svoj imetak. Boli me, kad vidim, kako vas upropatavaju ovi lopovi. EUGENIO: Vi ste zaista estit ovjek. RIDOLFO: Izvolite napisati nalog. EUGENIO: Molim. Diktirajte, jau napisati. RIDOLFO: Kako se zove pomonik u vaem duanu? EUGENIO: Pasquino de' Cavoli. RIDOLFO (diktira, a Eugenio pie) Pasquino de' Cavoli... predajte messer Ridolfu Gamboniju... dvije bale padovanskog tofa... prema izboru, da ih proda za raun posudenih mi trideset cekina... Metnite datum i potpiite. EUGENIO: Eto, gotovo. RIDOLFO: Imate li povjerenja u mene? EUGENIO: Gle! Kako da ne! RIDOLFO: A ja imam povjerenja u vas. Evo vam trideset cekina. EUGENIO: Zahvalan sam vam, dragi prijatelju... RIDOLFO: Gospodine Eugenio, dajem vam ih, da biste ostali asni i poteni; prodat u vam tof, da vas ne prevare, i idem odmah, da ne gubim vrijeme; ali dopustite mi, da vam kaem nekoliko toplih rijei, zbog potovanja, koje otprije gajim prema vama. Put, kojim vae gospodstvo ide, to je put, koji vodi u propast. Tako ete vrlo brzo izgubiti kredit i

pasti pod steaj. Ostavite karte, ostavite loe drutvo, brinite se za svoj duan i svoju obitelj. Budite razboriti. Ovo nekoliko rijei izrekao vam je priprost ovjek, ali dobra srca; posluate li me, bit e bolje za vas. (Odlazi) XII. p r i z o r Eugenio sam, zatim Lisaura na prozoru EUGENIO: Ne govori loe, priznajem, ne govori loe. Jadna moja ena, to e mi rei? Noas me nije vidjela. Tko zna, to je sve pomislila? Zna se, kad mu nije u kui, ene izmiljaju stotinu stvari, sve jednu goru od druge. Bit e, da je pomislila, da sam s drugim enama, ili da sam pao u jarak, ili da sam pobjegao zbog dugova. Znam, da uzdie za mnom; volim i ja nju, ali draga mi je i moja sloboda. Vidim, uostalom, da mi ova moja sloboda prua vie zla nego dobra i kad bih se poveo za svojom enom, moji bi poslovi napredovali mnogo bolje. Treba da se odluim i postanem razborit. O, koliko sam puta to rekao! (Opazi Lisauru na prozoru) Gle, kako je uobraena! Bojim se, da postoje ta skrovita vrataca. (Lisauri) Va sam sluga, gospo! LISAURA: Slubenica vaa! EUGENIO: Jeste li rano ustali? LISAURA: Ovaj as. EUGENIO: Jeste li popili kavu? LISAURA: Jo je rano. Nisam je popila. EUGENIO: Zapovjedite, da vam je poaljem. LISAURA: Vrlo sam vam zahvalna; nemojte se truditi. EUGENIO: Ali... Mladii! Odnesite onoj gospoi kavu, okoladu, sve, to eli. Plaam ja! LISAURA: Zahvaljujem vam, zahvaljujem. Kavu okoladu pripremam kod kue. EUGENIO: Imate li dobru okoladu? LISAURA: Pravo da vam kaem, izvrsna je. EUGENTO: Znate li je dobro pripremiti? LISAURA: Moja se sluavka brine za to. EUGENIO: Hoete li, da vam malo pomognem? LISAURA: Suvino je da se trudite. EUGENIO: Doi u da je popijem s vama, ako mi dopustite. LISAURA: Nije za vas, gospodine. EUGENIO: Nisam izbirljiv; dajte, otvorite, bit emo malko zajedno. LISAURA: Oprostite, ne otvaram tako lako. EUGENIO: Recite, hoete li, da doem kroz stranja vrata? LISAURA: Oni, koji dolaze k meni, dolaze javno. EUGENIO: Hajde, otvorite, nemojmo se igrati. LISAURA: Recite mi, molim vas, gospodine Eugenio, jeste li vidjeli grofa Leandra? EUGENIO: Kamo sree, da ga nisam vidio! LISAURA: Jeste li zajedno kartali prole noi? EUGENIO: I te kako! Ali to da razgovaramo ovdje, da nas svi uju. Otvorite, rei u vam sve. LISAURA: Kaem vam, gospodine, da ne otvaram nikome. EUGENIO: Treba li moda da gospodin grof to dopusti? Pozvat u ga. LISAURA: Ako traim gospodina grofa, imam razloga za to.

EUGENIO: Odmah u vas posluiti. Tamo je u kartanici, spava. LISAURA: Ako spava, pustite ga. XIII. p r i z o r Leandro iz kartanice i prijanji. LEANDRO: Ne spavam, ne, ne spavam. Uivam u drskosti gospodina Eugenija. EUGENIO: to kaete o neuljudnosti ove gospoe? Nee da mi otvori vrata. LEANDRO: to mislite, tko je ona? EUGENIO: Prema onome, to govori don Marzio, promet! LEANDRO: Lae i don Marzio i oni, koji mu vjeruju. EUGENIO: Dobro. Moda i nije tako. Ne bih li vaim posredstvom mogao postii milost da joj se poklonim? LEANDRO: Bolje biste uinili, da mi date mojih trideset cekina. EUGENIO: Trideset cekina u vam dati. Kad ovjek izgubi na rije, ima dvadeset i etiri sata vremena da plati. LEANDRO: Gledajte, gospodo Lisauro, to su te linosti, koje se hvaliu svojom au. Nema ni pare, a hoe da bude otmjen. EUGENIO: Mladi ljudi, takvi kao to sam ja, dragi gospodine grofe, nikada ne uzimaju neku obavezu, ako je asno ne mogu izvriti. Da mi je ona otvorila, ne bi joj uzalud prolo vrijeme, a ni vi ne biste uzalud ekali na novac. Evo novca, evo trideset cekina; ljudi kao to sam ja, nau novac, kad ga nemaju. Uzmite svojih trideset cekina i nauite, kako treba da se govori sa asnim ljudima. (Odlazi u kavanu) LEANDRO (za sebe) Platio mi je, sad moe da pria to ga je volja. Malo me se tie. (Lisauri) Otvorite! LISAURA: Gdje ste bili itavu no? LEANDRO: Otvorite! LISAURA: Idite doavola! LEANDRO: Otvorite! (Sipa cekine u eir, da bi ih Lisaura vidjela) LISAURA: Za ovaj put vam otvaram. (Ulazi u kuu i otvara) LEANDRO: Zahvaljujui ovim lijepim zlatnicima, umilostivila se. EUGENIO: On da, a ja ne? Ne bio ja tko sam, ako im ne pokaem! XIV. p r i z o r Placida, obuena kao putniklutalica, i Eugenio PLACIDA: Udijelite milostinju siromanoj lutalici! EUGENIO (za sebe)Eto, lutaliee su uie u modu. PLACIDA: Gospodine, za ljubav boju, udijelite! EUGENIO: to znai to, gospodo putnice? Jeste li se obukli tako sebi za zabavu, ili je to neka varka? PLACIDA: Ni jedno ni drugo. EUGENIO: to vas, dakle, goni po svijetu? PLACIDA: Nuda. EUGENIO: Kakva nuda? PLACIDA: Sve mi nedostaje EUGENIO: I drutvo?

PLACIDA: To mi ne bi bilo potrebno, da me moj mu nije napustio. EUGENIO: Uvijek ista pjesma: mu me napustio. Odakle ste, gospodo? PLACIDA: Iz Piemonta. EUGENIO: A va mu? PLACIDA: I on je iz Piemonta. EUGENIO: ime se tamo bavio? PLACEDA: Bio je pisar kod nekog trgovca. EUGENIO: A zato je otiao? PLACIDA: Jer mu se nije htjelo raditi. EUGENIO: I ja sam patio od iste bolesti, i jo nisam ozdravio. PLACIDA: Molim vas, gospodine, pomozite mi! Ovaj sam as stigla u Veneciju. Ne znam, kamo da odem, ne poznam nikoga, nemam novaca, oajna sam. EUGENIO: Zato ste doli u Veneciju? PLACIDA: Da potraim onog nesretnika, svog mua. EUGENIO: Kako se zove va mu? PLACIDA: Flaminio Ardenti. EUGENIO: Nikad nisam uo za to ime. PLACIDA: Bojim se, da je promijenio ime. EUGENIO: Moda biste ga, vrludajui po gradu, mogli nai, ako je tu. PLACIDA: Ako me opazi, pobjei e. EUGENIO: Uinite tako: sada je karneval, maskirajte se i na taj ete ga nain lake nai. PLACIDA: Kako da to uinim, kad nemam nikoga, tko bi mi pomogao? Ne znam gdje bih stanovala. EUGENIO (za sebe) Razumio sam. I ja u u lutalice. (Placidi) Ako elite, ova je gostionica dobra. PLACIDA: Kako da odem u gostionicu, kad nemam ime da platim. EUGENIO: Draga putnice, mogu vam dati pola dukata, ako hoete. (Za sebe) Ovo je sve, to mi je preostalo poslije kartanja. PLACIDA: Hvala vam na dobroti! Ali, i od pola dukata, i od svakog novca, milija bi mi bila vaa zatita. EUGENIO (za sebe)Nee da primi od mene pola dukata. Znai, da trai neto vie. XV. p r i z o r Don Marzio iz brijanice i prijanji. DON MARZIO: Eugenio s nekom putnicom. Bit e to neto zanimljivo. (Ulazi u kavanu promatrajui Placidu kroz lornjet) PLACIDA: Pomozite mi, odvedite me u gostionicu, preporuite me gazdi. Ako uem sama, mogao bi me potjerati i izgrditi. EUGENIO: Rado! Hajdemo, otpratit u vas, Gostioniar me poznaje, nadam se, da e, iz potovanja prema meni, biti i prema vama ljubezan. DON MARZIO (gleda izdaleta kroz lornjet, za sebe) ini mi se, da sam ovu ve vidio. PLACIDA: Bit u vam vjeno zahvalna! EUGENIO: Kada to mogu, inim dobroinstva. Ako ne pronaete mua, bit u vam na usluzi, dobra sam srca. DON MARZIO (za sebe) Platio bih ne znam to, da ujem, to govore.

PLACIDA: Gospodine, vae me ljubazne izjave tjee. Ali ne bih htjela, da se usluge mladia, kao to ste vi, prema eni, koja nije jo stara, krivo tumae. EUGENIO: Rei u vam neto, gospoo: kad bismo uvijek bili tako obzirni, znailo bi ne dati ljudima mogunost da ine dobra djela. Ako brbljarije imaju bar neznatnu podlogu, umanjuje se krivnja brbljavca; ali ako zli ljudi posumnjaju u dobro djelo, ili u djelo, koje je uinjeno bez loe namjere, krivi su oni. A to ne umanjuje zaslugu onoga, koji je uinio dobro djelo. Priznajem, da sam svjetski ovjek. I ponosim se time, da sam uglaen i potovanja vrijedan. PLACIDA: To su osjeaji potena i plemenita ovjeka. DON MARZIO (Eugeniju) Prijatelju, tko je ta lijepa putnica? EUGENIO (za sebe)Eto, svuda hoe da zabode nos. (Placidi) Hajdemo u gostionicu. PLACIDA: Slijedim vas. (Ulazi u gostionicu s Eugenijem) XVI. p r i z o r Don Marzio, zatim Eugenio iz gostionice. DON MARZIO: Zgodan je ovaj gospodin Eugenio! Hvata se svega, ak i lutalice. ini mi se... sigurno je to ona od prole godine. Kladio bih se, da je to ona, koja je dolazila svake veeri u kavanu da moli milostinju. Ali ja joj uostalom nisam nikada nita dao. Eh! Ono malo novaca, to imam, hou da potroim pametno. Mladii, nije li se jo vratio Trappola? Nije li donio natrag naunice, koje mi je, u zalog za deset cekina, dao gospodin Eugenio? EUGENIO: to govorite o meni? DON MARZIO: Bravo! S lutalicom! EUGENIO: Ne smije li se pomagati sirotici, koja je u nevolji? DON MARZIO: Naprotiv, dobro je to inite. Jadnica! Zar joj od prole godine nije uspjelo nai nikoga, tko bi je zatitio? EUGENIO: Kako od prole godine? Zar poznajete ovu gospou? DON MARZIO: Dali je poznajem? I te kako! Istina je, da sam kratkovidan, ali imam dobro pamenje. EUGENIO: Recite mi, dragi prijatelju, tko je ona? DON MARZIO: To je neka ena, koja je prole godine dolazila svake veeri u ovu kavanu, da tu i tamo neto ulovi. EUGENIO: Ona kae, da nije nikada bila u Veneciji. DON MARZIO: A vi joj vjerujete? Jadna budalo! EUGENIO: Odakle je bila ona od prole godine? DON MARZIO: Iz Milana. EUGENIO: A ova je iz Piemonta. DON MARZIO: Ah, da, istina je; bila je iz Piemonta. EUGENIO: Mu joj je neki Flaminio Ardenti. DON MARZIO: I prole godine bio je s njom neki ovjek, za kojega je rekla, da joj je mu. EUGENIO: Sad nitko nije s njom. DON MARZIO: Tako one ive. Svaki mjesec mijenjaju mua. EUGENIO: Ali kako moete rei, da je to ista ena? DON MARZIO: Kaem vam, da je poznam. EUGENIO: Jeste li je dobro vidjeli? DON MARZIO: Moj me lornjet ne vara; a uo sam je i kako govori.

EUGENIO: Kako se zvala ona prologodinja? DON MARZIO: Imena se ne sjeam. EUGENIO: Ovoj je ime Placida. DON MARZIO: Upravo tako. Zvala se Placida. EUGENIO: Kad bih bio uvjeren u to, to govorite, rekao bih joj ono, to zasluuje. DON MARZIO: Kad vam ja kaem, moete vjerovati. To je takva putnica, koja, mjesto da trai konaite, trai nekoga, koga e k sebi ukonaiti. EUGENIO: Poekajte, vratit u se odmah. (za sebe)Hou da saznam istinu. (Ulazi u gostionicu) XVII. p r i z o r Don Marzio, zatim Vtitoria, maskirana. DOM MARZIO: Ne moe biti drukije, to je ona, sigurno! Dranje, stas, ak i odijelo mi se ini isto. Nisam joj ba dobro vidio lice, ali je sigurno ona; a onda, kad me je vidjela, smjesta se sakrila u gostionicu. VITTORIA: Don Marzio, klanjam se! (Skida masku) DON MARZIO: O, lijepa masko, va sam sluga. VITTORIA: Jeste li sluajno vidjeli moga mua? DON MARZIO: Da, gospoo, vidio sam ga. VITTORIA: Ne biste li mi znali rei, gdje se u ovaj as nalazi? DON MARZIO: Znam tono. VITTORIA: Zaklinjem vas, kaite mi! DON MARZIO: Sluajte! (Vue je u stranu) Tu je, u ovoj gostioniei, s nekakvom pustolovkom. Da je samo vidite! VITTORIA: Otkad to? DON MARZIO: Malo prije banula je ovamo nekakva putnica; vidio ju je, svidjela mu se i uao je odmah s njom u gostionicu. VITTORIA: Kako je nerazborit! Sasvim e izgubiti ugled. DON MARZIO: Noas ste ga prilino dugo ekali. VITTORIA: Bojala sam se, da mu se nije dogodila kakva nesrea. DON MARZIO: ini li vam se mala nesrea izgubiti sto cekina u gotovu i trideset na rije? VITTORIA: Sav je taj novac izgubio? DON MARZIO: Kako ne bi, kad karta itav dan i no, nevjernik! VITTORIA (za sebe) Jadna ja, cijepa mi se srce! DON MARZIO: Morat e sada na vrat na nos prodati ono malo tofa i onda je gotov. VITTORIA: Nadam se, da se nije sasvim upropastio. DON MARZIO: Kaem vam, zaloio je sve. VITTORIA: Oprostite, to nije istina. DON MARZIO: Meni to kaete? VITTORIA: Valjda ja to znam bolje od vas! DON MARZIO: Kod mene je zaloio... Dosta! astan sam ovjek, ostalo neu da kaem. VITTORIA: Molim vas, recite mi, to je zaloio? Moda ja to ni ne znam. DON MARZIO: Zaista, imate krasnog mua! VITTORIA: Hoete li mi rei, to je zaloio? DON MARZIO: astan sam ovjek i neu vam rei nita.

XVIII. p r i z o r Trappola s kutijicom od naunica i prijanji TRAPPOLA: Evo me! Rekao je zlatar... (za sebe) Uh, to to vidim! ena gospodina Eugenija. Neu, da me uje. DON MARZIO (tiho Trappoli) Dakle, to kae zlatar? TRAPPOLA (tiho don Marziju) Kae, da su vjerojatno kupljene za vie od deset cekina, ali on toliko ne bi dao. DON MARZIO (Trappolli) Dakle, nije dovoljno pokrie. TRAPPOLA (don Marziju) Bojim se, da nije. DON MARZIO (Vittoriji) Vidite li, kakve lopovluke radi va mu? Daje mi ove naunice u zalog za deset cekina, a ne vrijede ni est. VITTORIA: To su moje naunice. DON MARZIO: Dajte mi deset cekina i dat u vam ih. VITTORIA: Vrijede vie od trideset. DON MARZIO: Da, trideset smokava. Isti ste kao i on. VITTORIA: Zadrite ih do sutra, a ja u vam nai deset cekina. DON MARZIO: Do sutra? Oh, nemojte mi se rugati! Propitat u se kod svih zlatara u Veneciji. VITTORIA: Nemojte bar, zbog mojeg ugleda, rei, da su moje. DON MARZIO: ta se mene tie va ugled! Tko nee da se to sazna, neka ne daje svoje stvari u zalog. (Odlazi) XIX. p r i z o r Vittoria i Trappola. VITTORIA: Kako je to nepristojan i bezobziran ovjek! Trappola, gdje je va gospodar? TRAPPOLA: Ne znam, ovaj sam as stigao. VITTORIA: Dakle, moj je mu kartao itavu no? TRAPPOLA: Tamo, gdje sam ga sino ostavio, jutros sam ga naao. VITTORIA: Prokleti porok! A izgubio je trideset cekina? TRAPPOLA: Tako kau. VITTORIA: Nedostojna igra! A sad se zabavlja s jednom strankinjom? TRAPPOLA: Da, gospoo, vjerojatno je s njom. Vidio sam ga ve vie puta, kako se mota oko nje. Bit e da je otiao k njoj. VITTORIA: Rekli su mi, da je ta strankinja dola malo prije. TRAPPOLA: Ne, gospoo, bit e ve mjesec dana, to je ovdje. VITTORIA: Nije li ona lutalica? TRAPPOLA: Kakva lutalica. Pogrijeili ste, jer zavrava na ica, ona je plesaica. VITTORIA: I stanuje tu u gostionici? TRAPPOLA: Ne, gospoo, stanuj'e ovdje u ovoj kui. (Pokazuje kuu) VITTORIA: Ovdje? A don Marzio mi je rekao, da je on u onoj gostionici s nekom lutalicom! TRAPPOLA: Krasno! Jo i lutalica! VITTORIA: Dakle i lutalica i plesaica? Jedna ovdje, a druga ondje? TRAPPOLA: Da, gospoo, on jedri uvijek s vjetrom u krmi. Uz vjetar i niz vjetar, prema tome, pue li tramontana ili jugo.

VITTORIA: I treba li da uvijek ivi ovako? Takav ovjek, duhovit, talentiran, da tako bijedno rasipa svoje vrijeme, unitava svoj imetak, upropatava svoju kuu. I ja da to trpim? I da mirno podnosim, da me mui? elim da budem dobra, ali ne budalasta. Neu, da svojom utnjom potpomaem njegovo loe vladanje. Govorit u. Rei u mu sve svoje razloge. Ako moje rijei ne budu dostajale, utjei u se pravdi! TRAPPOLA: Tako je, tako je! Evo ga, dolazi iz gostionice. VITTORIA: Dragi prijatelju, ostavite me samu. TRAPPOLA: Molim, kako elite. (Ulazi u kavanu) XX. p r i z o r Vittoria, zatim Eugenio. VITTORIA (za sebe) Maskirat u se, da iznenaenje bude vee. (Stavlja masku) EUGENIO: Ne znam, to da mislim: ona nijee, a onaj se dri svoga. Znam, da je don Marzio jeziav, a enama, koje se skiu, ne valja vjerovati. U dobar as, lijepa masko! Jeste li nijemi? Hoete li kavu? elite li to? Zapovijedajte! VITTORIA: Nije mi potrebna kava, nego kruh! (Skida masku) EUGENIO: Kako! to radite ovdje? VITTORIA: Evo me oaj doveo ovamo! EUGENIO: Kakve su to novosti? U ovaj rani sat maskirana? VITTORIA: Ah, to ne kaete, krasna zabava! U ovaj sat maskirana! EUGENIO: Idite odmah kui! VITTORIA: Ja u otii kui, a vi ete ostati, da se zabavljate! EUGENIO: Vi idite kui, a ja u ostati tamo, gdje mi se svidi! VITTORIA: Krasan je to ivot, gospodine suprue! EUGENIO: Manje brbljanja, gospoo; bit e bolje da odete kui. VITTORIA: Da, otii u kui, ali svojoj kui, a ne vaoj. EUGENIO: Kamo ste namislili otii? VITTORIA: Svome ocu, koji e, ozlojeen vaim vladanjem prema meni, traiti od vas raun za va postupak i za moj miraz. EUGENIO: Krasno, gospoo, krasno! To je vaa velika ljubav, to je obzir, koji vi imate prema meni i prema mome ugledu! VITTORIA: Davno sam ve nauila, da okrutnost unitava ljubav. Toliko sam trpjela, toliko plakala, ali sad ne mogu vie. EUGENIO: Najzad, to sam vam uinio? VITTORIA: itavu ste no kartali! EUGENIO: Tko vam je rekao, da sam kartao? VITTORIA: Rekao mi je don Marzio, i jo, da ste izgubili sto cekina u gotovu i trideset na rije. EUGENIO: Nemojte mu vjerovati, nije to istina. VITTORIA: Zatim ste se zabavljali s nekom lutalicom. EUGENIO: Tko vam je pak to rekao? VITTORIA: Don Marzio. EUGENIO (za sebe) Proklet bio! (Vittoriji) Vjerujte mi, to nije istina. VITTORIA: Osim toga ste zaloili moje stvari; uzeli ste mi naunice, a da mi nita niste rekli. Postupa li se tako sa svojom dragom, dobro odgojenom i kreposnom enom, kao to sam ja?

EUGENIO: A kako ste saznali za naunice? VITTORIA: Rekao mi je don Marzio. EUGENIO: Ah, ta jeziina! VITTORIA: Eto, rekao mi je don Marzio, i svi to govore, da ete se uskoro sasvim upropastiti; a prije nego to se to dogodi, hou da osiguram svoj miraz. EUGENIO: Vittoria, da me volite, ne biste govorili tako. VITTORIA: Volim vas i previe, i da vas nisam toliko voljela, bilo bi bolje za mene. EUGENIO: Hoete li da odete svome ocu? VITTORIA: Da, svakako. EUGENIO: Ne ete vie da ivite sa mnom? VITTORIA: ivjet u s vama, kad se opametite. EUGENIO (u afektu) O, uena gospoo, nemojte me sada gnjaviti! VITTORIA: Mir! Ne pravimo scene na ulici! EUGENIO: Kad biste pazili na svoj ugled, ne biste doli u kavanu da izazivate svog mua. VITTORIA: Ne bojte se, neu vie doi. EUGENIO: Hitro! Odlazite odavde! VITTORIA: Idem, posluat u vas, jer kreposna ena treba da slua svog mua, pa ak, ako je i drzak. Ali moda, moda ete me poeljeti, kad me vie nee biti. Zvat ete moda po imenu svoju dragu enu, a ona vam nee moi odgovoriti, ni pomoi vam. Neete se aliti na moju ljubav. Uinila sam sve, to je zaljubljena ena mogla da uini za svoga mua. Uzvratili ste mi s nezahvalnou. Ali neka! Plakat u daleko od vas, ali esto ne u znati za krivice, koje mi nanosite. Ljubit u vas uvijek, ali neete me vidjeti nikada vie! (Odlazi) EUGENIO: Jadna ena, ganula me. Znam, da samo tako govori, a nije sposobna da to i uini; slijedit u je izdaleka i pokuat u s lijepim. Ako mi odnese miraz, propao sam. Ali ona ne e imati srca da to uini. Kad se ena ljuti, dovoljno je malo milovanja, da je utjei. (Odlazi)

II. IN I. p r i z o r Ridolfo s ulice, zzatim Trappola iz kavane. RIDOLFO: Ej, sluge, gdje ste! TRAPPOLA: Ovdje sam, gospodaru. RIDOLFO: Smije li se ostaviti kavana tako, bez ikoga? TRAPPOLA: Moje su oi i ui uvijek otvorene! A onda, tko e vam to ukrasti? Iza tezge nitko ne dolazi. RIDOLFO: Mogu da, ukradu alice. Znam ja, ima takva svijeta, koji siromanim kavanarima krade alice, da sebi napravi zbirku. TRAPPOLA: Ima i takvih, koji se u gostionicama opskrbljuju tanjiriima i zdjelicama. RIDOLFO: Je li otiao gospodin Eugenio? TRAPPOLA: Kad biste samo znali! Dola je njegova ena. Koliko suza i jadikovanja!

Taj barbarin, nevjernik, okrutnik! Malo njenosti, malo prezira i ganula ga je! RIDOLFO: Kamo je otiao? TRAPPOLA: Smijena li pitanja! Noas nije bio kod kue, njegova ena dolazi da ga trai, a vi pitate kamo je otiao! RIDOLFO: Je li ostavio kakvu poruku? TRAPPOLA: Vratio se kroz stranja vrata, i ostavio vam je poruku, da vas moli za one tofove, jer nema ni pare. RIDOLFO: tof sam prodao po trinaest lira lakat i dobio sam novac, ali neu da on to sazna; neu da mu dam sav novac, jer ako ga dobije u ruke, rasplinut e se za jedan dan. TRAPPOLA: Kad sazna, da imate novac, htjet e da mu ga odmah date. RIDOLFO: Neu rei, da sam sve dobio; dau mu onoliko, koliko mu je potrebno; uredit u sve razborito. TRAPPOLA: Evo ga, upravo doiazi. Lupus est in fabula. (Ovom latinskom frazom hoe da se kae, da je upravo doao onaj, o kome se govori. Mi o vuku, a vuk na vrata.) RIDOLFO: to znai ta latintina? TRAPPOLA: Znai: vuk mlati bob. (II lupo pesta la fava. Fraza, koja je bila uobiajena u Commediji dell' Arte) (Ulazi u kavanu smijui se) RIDOLFO: Smijean je taj ovjek! Hoe da govori latinski, a ne zna ni svoj jezik. II. p r i z o r Ridolfo i Eugenio. EUGENIO: Dakle, prijatelju Ridolfo, jeste li to obavili? RIDOLFO: Uinio sam neto. EUGENIO: Znam, da ste preuzeli one dvije bale tofa: pomonik mi je rekao. Jeste li ih prodali? RIDOLFO: Prodao sam ih. EUGENTO: Za koliko? RIDOLFO: Trinaest lira lakat. EUGENIO: Zadovoljan sam. U gotovu? RIDOLFO: Dio u gotovu, a dio na otplatu. EUGENIO: Jao! Koliko u gotovu? RIDOLFO: etrdeset cekina. EUGENIO: Nije ni tako loe. Dajte mi ih, upravo su stigli u pravi as. RIDOLFO: Polako, polako, gospodine Eugenio! Vae gospodstvo se sjea, da sam vam posudio trideset cekina. EUGENIO: Dobro, vratit u vam, kad dobijem ostatak novca. RIDOLFO: Oprostite mi, to nije poteno od vas. Vi znate, kako sam vas spremno posluio, ne traei za sebe nita, i sad hoete, da vas eekam. I meni je, gospodine, potreban moj novac. EUGENIO: Imate pravo, oprostite mi, imate pravo. Zadrite trideset cekina, a deset dajte meni. RIDOLFO: A ne biste li vratili don Marziju deset cekina, da skinete s vrata toga vraga? EUGENIO: Ima zalog u rukama, ekat e. RIDOLFO: Vae gospodstvo tako malo cijeni svoj ugled? Hoete li da vas klevee neoprani jezik toga brbljivca? ovjeka, koji ini usluge samo zato da se moe time hvastati, a najvee mu je veselje kaljati ast uglednih ljudi.

EUGENIO: Imate pravo, valja mu vratiti. Ali tako u ja ostati bez novaca! Koliki ste rok odobrili za otplatu? RIDOLFO: Koliko vam je novaca potrebno? EUGENIO: to ja znam? Deset, dvanaest cekina. RIDOLFO: Izvolite: evo vam deset cekina, a kad doe don Marzio, otkupit u naunice. EUGENIO: Za raun ega mi dajete ovih deset cekina? RIDOLFO: Uzmite ih i ne razmiljajte o tome. Obraunat emo ih, kad bude vrijeme za to. EUGENIO: Ali kad emo dobiti ostatak za tof? RIDOLFO: Ne mislite o tome. Potroite ovo, a poslije e biti jo; ali pazite, da ih razumno troite; nemojte ih razbacivati. EUGENIO: Zahvalan sam vam, prijatelju. Sjetite se, da za raun tofa zaraunate i svoj procent. RIDOLFO: Oprostite, ja sam kavanar, a ne meetar. Ako se zauzmem za gospodara ili za prijatelja, ne elim iz toga izvui koristi. Svaki je ovjek obavezan, da pomogne drugome, kad to moe; A ja sam posebno obavezan, da to uinim vaem gospodstvu, iz zahvalnosti za dobroinstva, koja mi je uinio va gospodin otac. Za mene e biti dovoljna nagrada, ako novac, koji sam poteno pribavio, bude sluio za dobrobit vae kue, i ako sebi budete vratili ugled i ast. EUGENIO: Vi ste vrlo poten i ljubazan ovjek. teta, da se bavite ovim poslom; zasluili biste bolji poloaj i vei imetak. RIDOLFO: Zadovoljan sam s ovim, to mi sudbina daje, i ne bih promijenio svoj poloaj s mnogim drugima, koje smatraju uglednima, a donose manje koristi. Imam sve to mi treba. Moj je zanat astan, pristojan i poten. Ako se taj zanat vodi ugledno i estito, ne bi trebalo da ga se itko stidi. To je zanimanje postalo nuno ugledu grada, zdravlju ljudi i potenoj zabavi onih, kojima je potrebno da se odmore. (Ulazi u kavanu) EUGENIO: Potenjaina je to! Ne bih htio, da netko o njemu misli, da previe umuje. Zaista, ini se, da je prepametan za kavanara. Ali u svim zanatima ima talentiranih i estitih ljudi. Najzad, ne govori ni o filozofiji ni o matematici: govori kao razborit ovjek. Kad bi providnost htjela, da ja imam toliko razbora kao on. III. p r i z o r Grof Leandro iz Lisaurine kue i Eugenio LEANDRO: Gospodine Eugenio, evo vaih cekina ovdje u kesi. Ako hoete, da vam ih vratim, hajdemo. EUGENIO: Previe sam nesretan, ne kartam vie. LEANDRO: Jedanput dobiva jedan, drugi puta drugi. EUGENIO: Dosad ste uvijek vi dobivali. LEANDRO: Tako sam pospan, da jedva drim otvorena oi. Sigurno e mi karte ispadati iz ruku. Strast za igru tako me zaokuplja, da ne marim izgubiti. Glavno je, da mogu da kartam. EUGENIO: I ja sam pospan. Ne u danas kartati. LEANDRO: Ako nemate novaca, ne mari; vjerujem vam na rije. EUGENIO: Mislite, da nemam novaca? (Pokazuje mu kesu sa deset cekina) Evo cekina. Ali neu da kartam. LEANDRO: Kartajmo bar za kavu. EUGENIO: Nemam volje.

LEANDRO: Za kavu! Uinite mi uslugu! EUGENIO: Ali kaem vam... LEANDRO: Samo za kavicu! A tko bude htio kartati jo, izgubio je dukat. EUGENIO: Ako je samo za kavu, hajdemo. (Za sebe) Ridolfo me i tako ne vidi. LEANDRO (za sebe)Ptiica je u mrei! (Ulazi s Eugenijom u kartanicu) IV. p r i z o r Don Marzio, zatim Ridolfo iz kavane DON MARZIO: Svi zlatari govore, da ne vrijede deset cekina. Svi se ude, kako me je Eugenio prevario. Ne valja nikome praviti usluge. Ne dam vie ni pare nikome, makar taj i crkao! Kamo ga je vrag odnio? Bit e da se sakrio, da mi ne mora platiti. RIDOLFO: Imate li vi naunice gospodina Eugenija? DON MARZIO: Evo tih krasnih naunica, ne vrijede ni uplja boba; nasamario me. Lopov! Sakrio se, da mi ne mora platiti. Propao je, propao je! RIDOLFO: Gospodine, nemojte dizati toliku buku. Evo vam deset cekina i izvolite mi vratiti naunice. DON MARZIO: Jesu li ispravni? (Gleda kroz lornjet) RIDOLFO: Ispravni su, a ako nisu, odgovaram ja. DON MARZIO: Dajete li ih vi? RIDOLFO: Ne paam se ja u to; ovo je novac gospodina Eugenija. DON MARZIO: Kako mu je uspjelo pribaviti novac? RIDOLFO: Ne brinem se ja za njegove poslove! DON MARZIO: Dobio ih je na kartama? RIDOLFO: Kaem vam, da ne znam! DON MARZIO: Ah, sad se sjeam! Bit e, da je prodao tof. Da, da, prodao je tof uz pomo messer Pandolfa. RIDOLFO: Bilo kako bilo, uzmite novac i izvolite mi vratiti naunice. DON MARZIO: Da li vam ih je dao gospodin Eugenio sam, ili Pandolfo? RIDOLFO: Oh, zato odugovlaite! Hoete li ili neete? DON MARZIO: Dajte, dajte! Jadan tof! Vjerojatno ga je dao u bescjenje. RIDOLFO: Hoete li mi dati naunice? DON MARZIO: Treba li da ih predate njemu? RIDOLFO: Njemu. DON MARZIO: Njemu ili njegovoj eni? RIDOLFO (nestrpljivo) Ili njemu ili njegovoj eni. DON MARZIO: A gdje je on? RIDOLFO: Ne znam. DON MARZIO: Dakle ete ih odnijeti njegovoj eni? RIDOLFO: Odnijet u ih njegovoj eni. DON MARZIO: Poi u s vama. RIDOLFO: Moete ih mirno dati meni, poten sam ovjek. DON MARZIO: Hajdemo, hajdemo; odnesimo ih njegovoj eni. (Hoe da krene) RIDOLFO: Znam ii i bez vas. DON MARZIO: Hou da budem fin prema njoj. Hajdemo, hajdemo! (Odlazi) RIDOLFO: Kad neto uvrti sebi u glavu, nema mu pomoi. Mladii, pazite na kavanu. (Odlazi za njim)

V. p r i z o r Sluga iz kavane, Eugenio iz kartanice EUGENIO: Prokletstvo! Izgubio sam sve! Za jednu kavu izgubio sam deset cekina. Ali me vie ogorio njegov postupak, nego gubitak. Navukao me na igru, dobio je sav moj novac, a zatim nije htio da mi vjeruje na rije. Sad mi ba izazvao, kartao bih do sutra. Neka kae Ridolfo to hoe, treba da mi dade novac. Mladii, gdje je gospodar? SLUGA: Upravo je otiao. EUGENIO: Kamo? SLUGA: Ne znam, gospodine. EUGENIO: Prokleti Ridolfo! Kamo je dovraga otiao! (Na vratima kartanice) Gospodine grofe, poekajte, odmah u se vratiti. (Odlazei) Idem da potraim onog avola, Ridolfa, VI. p r i z o r Pandolfo s ulice i Eugenio PANDOLFO: Kamo, kamo, gospodine Eugenio? to ste tako uzbueni? EUGENIO: Jeste li vidjeli Ridolfa? PANDOLFO: Nisam. EUGENIOr Jeste li to uredili sa tofom? PANDOLFO: Da, gospodine, uredio sam. EUGENIO: Sjajno! Kako ste uredili? PANDOLFO: Naao sam kupca. Ali kako je to teko ilo! Pokazao sam ga bar desetorici, ali svi su malo nudili. EUGENIO: A ovaj kupac, koliko nudi? PANDOLFO: Uspio sam ga nagovoriti, da pristane na osam lira lakat. EUGENIO: to kaete? Osam lira lakat? Ridolfo mi je prodao dvije bale po trinaest lira. PANDOLFO: U gotovu? EUGENIO: Neto u gotovu, a neto na otplatu. PANDOLFO: Fino ste pazarili! Na otplatu! A ja u vam izbrojiti na ruku sav novac. Koliko lakata tofa, toliko lijepih venecijanskih dukata. EUGENIO (za sebe)Ridolfa nema, a meni treba novac. Izazvan sam. PANDOLFO: Da sam htio prodati tof na vjeru, mogao sam postii esnaest lira. Ali dandanas, kad ti netko nudi novac, zgrabi ga. EUGENTO: Ali mene kota deset lira! PANDOLFO: to mari izgubiti dvije lire po laktu, ako imate u rukama novac, s kojim moete raspolagati i dobiti natrag ono, to ste izgubili. EUGENIO: Ne bi li se ipak moglo dobiti deset lira? PANDOLFO: Nema nade, da se podigne cijena ni za paru. EUGENIO (za sebe) Nuda zakon mijenja. Ono to mora biti, neka bude odmah. PANDOLFO: Dajte mi nalog za dvije bale tofa i za pola sata donijet u vam novac. EUGENIO: Odmah. Mladii, dajte mi pribor za pisanje. (Sluge donose stoli s priborom za pisanje) PANDOLFO: Piite pomoniku, da mi preda one dvije bale tofa, koje sam obiljeio. EUGENIO: Vrio dobro! Meni je svejedno. (Pie) PANDOLFO (za sebe)Oh, kako u krasno odijelo sebi saiti!

VII. p r i z o r Ridolfo s ulice i prijanji RIDOLFO (za sebe)Gospodin Eugenio pie neto s messer Pandolfom. Neto se dogaa! PANDOLFO (za sebe, ugledavi Ridolfa) Ne bih htio, da mi ovaj pokvari posao ba sad, kad je sve gotovo. RIDOLFO: Gospodine Eugenio, sluga sam! EUGENIO: Pozdravljam vas. (Nastavlja da pie) RIDOLFO: Trgujete, trgujete, gospodine Eugenio, trgujete? EUGENIO: Malenkost. (Pie dalje) REDOLFO: Smijem li znati, o emu se radi? EUGENIO: Eto, vidite li, to znai prodati na vjeru! Ne mogu da raspolaem svojim novcem, a potreban mi je. A sad treba da prodam budzato jo dvije bale tofa. PANDOLFO: to znai: budzato? Prodajete ih, kako moete. RIDOLFO: Koliko vam daju po laktu? EUGENIO: Stid me je rei. Osam lira. PANDOLFO: Ali u gotovu! RIDOLFO: I vae gospodstvo hoe tako da upropasti svoju robu? EUGENIO: A ta da radim? Potreban mi je novac. PANDOLFO: Nije tako lako odman nai novac. RIDOLFO (Eugeniju) Koliko vam je potrebno? EUGENIO: to, vi mi moete dati? PANDOLFO (za sebe) Gledajte, kako e mi ovaj pokvariti trgovinu! RIDOLFO: Ako vam je dosta est ili sedam cekina, naao bih. EUGENIO: Kakva je to loa ala! Potreban mi je novac. (Pie dalje) PANDOLFO (za sebe) Nije loe! RIDOLFO: Stanite! Koliko e vam donijeti dvije bale po osam lira lakat? EUGENIO: Izraunajmo. Svaka bala ima ezdeset lakata. Dva puta ezdeset, to je sto i dvadeset. Sto i dvadeset srebrnih dukata. PANDOLFO: Ali tu jo valja platiti meetara. RIDOLFO (Pandolfu) Kome to valja platiti? PANDOLFO (Ridolfu) Meni, gospodine, meni! RIDOLFO: Vrlo dobro! Sto i dvadeset srebrnih dukata, svaki po osam lira, koliko je to cekina? EUGENIO: Svakih jedanaest vrijedi etiri cekina. Deset puta jedanaest, sto i deset, i jedanaest, sto i dvadeset i jedan. etiri puta jedanaest, etrdeset i etiri cekina, manje jedan dukat. etrdeset i tri i etrnaest lira venecijanskog novca. PANDOLFO: Recite tonije: etrdeset cekina. Ostatak ide meetaru. EUGENIO: Zar i tri cekina idu meetaru? PANDOLFO: Svakako! Ali na ruku! EUGENIO: Dobro, dobro, dat u vam ih! RIDOLFO (za sebe) Kakav je to lopov! (Eugeniju) Izraunajte sada, gospodine Eugenio, koliko e vam donijeti dvije bale po trinaest lira. EUGENIO: O, donijet e mnogo vie! PANDOLFO: Ali na otplatu i ne moe odmah raspolagati novcem. RIDOLFO: Izraunajte!

EUGENIO: Odmah, ali napismeno. (Pie) Sto i dvadeset lakata po trinaest lira lakat. Tri puta nita; dva puta tri est; jedamput tri; jedamput nita; jedamput dva; jedamput jedan; suma: nita, est, dva i tri, pet, jedan. Hiljadu i pet stotina i ezdeset lira. RIDOLFO: Koliko je to cekina? EUGENIO: Odmah u vam rei. (Rauna) Sedam deset cekina i dvadeset lira. RIDOLFO: Bez meetarine. EUGENIO: Bez meetarine. PANDOLFO: Ali valja ekati, tko zna kako dugo. Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani. RIDOLFO: Vi ste od mene primili: najprije trideset cekina, zatim deset, znai etrdeset, i deset za naunice, koje sam otkupio, znai pedeset. Dakle, dosad sam vam dao deset cekina vie, nego to vam daje na ruku ovaj asni gospodin meetar. PANDOLFO (za sebe) Proklet bio! EUGENIO: Istina, imate pravo! Ali, kad mi je sada potreban novac! RIDOLFO: Potreban vam je novac? Eto vam dvadeset cekina i dvadeset lira, ostatak od sedamdeset cekina i dvadeset lira, cijena za sto i dvadeset lakata tofa, po trinaest lira lakat, bez ijedne pare meetarine, odmah na ruku, bez krade, bez prijevare, bez lopovluka. EUGENIO: Kad je tako, dragi Ridolfo, zahvaljujem vam mnogo; evo, derem ovaj nalog i od vas, gospodine meetaru, ne treba mi nita. PANDOLFO (za sebe) Vrag ga je donio ovamo! Odijelo se rasplinulo! (Eugeniju) Dobro, nita za to, izgubio sam uzalud vrijeme. EUGENIO: ao mi je, to ste se trudili. PANDOLFO: Dajte mi barem za rakiju. EUGENIO: Evo, drite dukat. (Prua mu duKat is kese, Tcoju mu je dao Ridolfo) PANDOLFO: Vrlo sam vam zahvalan. (za sebe)Nita zato, ulovit e se kad tad! RIDOLFO (za sebe)Eto kako baca novac! PANDOLFO (Eugeniju) elite li jo to? EUGENIO: Vau blagonaklonost. PANDOLFO (Kriomice, da Ridolfo ne vidi, poziva Eugenija na kartanje) Hoete li? EUGENIO (kriomice, Pandolfu) Idite, doi u za vama. PANDOLFO (za sebe)Zakartat e ih prije doruka. (Ulazi u svoju kartanicu) EUGENIO: Kako ste to udesili, Ridolfo? Tako ste brzo nali dunika? I odmah vam je dao novac? RIDOLFO: Da vam pravo kaem, imao sam ih ve onda u depu, ali vam nisam htio dati odmah sve, da ih ne upropastite. EUGENIO: Nemate pravo, da mi tako govorite; nisam dijete. Dosta... Gdje su naunice? RIDOLFO: Onaj dragi don Marzio, im je dobio deset cekina, silom je htio da ih sam odnese gospoi Vittoriji. EUGENIO: Jeste li vi govorili s mojom enom? RIDOLFO: Naravno da sam govorio. Iao sam i ja s don Marziom. EUGENIO: to kae? RIDOLFO: Sirotica, neprestano plae. Smilila mi se. EUGENIO: Da znate, kako se ljutila na mene. Htjela je da ode svom ocu. Htjela je, da joj vratim miraz. Spremala se na velike pothvate. RIDOLFO: Kako ste je umirili?

EUGENIO: Malko sam je pomilovao. RIDOLFO: Vidi se, da vas voli. Kako je dobra srca! EUGENIO: Ali kad se razbjesni, prava je betija. RIDOLFO: Ne bi trebalo da je muite. Iz dobre je kue, dobro je odgojena. Rekla mi je, da vam kaem, ako vas vidim, da dodete rano na objed. EUGENIO: Da, da, idem odmah. RIDOLFO: Molim vas, dragi gospodine Eugenio, brinite se za svoj posao! Ostavite kartanje, nemojte bjeati za suknjama, vaa je ena mlada i lijepa, i voli vas. to vam jo treba? EUGENIO: Imate pravo, zaista vam zahvaljujem. Pandolfo se iz svoje kartanice iskaljava, da bi ga Eugenio uo i pogledao; Eugenio se okree; Pandolfo rnu daje znak, da ga Leandro eka; Eugenio mu rukom daje znak, da e doi; Pandolfo ulazi u kartanicu, Rindolfo ne primjeuje nita. RIDOLFO: Savjetovao bih vam, da sada idete kui. Skoro e podne. Idite i utjeite svoju dragu enicu. EUGENIO: Da, idem odmah. Vidjet emo se jo danas. RIDOLFO: ime vas mogu posluiti? Zapovjedite! EUGENIO: Veoma sam vam zahvalan. (Htio bi da ode u kartanicu, ali se boji, da ga Ridolfo ne vidi) RIDOLFO: elite li neto? Da li vam je to potrebno? EUGENIO: Nita, nita, do vienja. RIDOLFO: Va sam sluga! (Ide prema kavani) Kad Eugenio opazi, da ga Ridolfo ne vidi, ulazi u kartanicu. VIII. p r i zo r Ridolfo, zatim don Marzio. RIDOLFO: Nadam se, da u ga malo pomalo izvesti na pravi put. Rei e mi netko: zato razbija glavu za nekoga, tko ti nije ni rod, ni itko tvoj. Pa to zato? Zar se ne moe voljeti prijatelja? Ne smije li se initi dobro obitelji, prema kojoj si obavezan? Ovaj na zanat ostavlja mnogo slobodna vremena. Mnogi upotrebljavaju to vrijeme za igru ili da kleveu blinje. Ja ga koristim za to da inim dobro, ako mogu. DON MARZIO: O, kakva ivotinja, kakva ivotinja! Magarac! RIDOLFO: S kim se to svaate, don Marzio? DON MARZIO: Sluaj, Ridolfo, sluaj, ako hoe da se nasmije. Neki lijenik tvrdi, da je topla voda zdravija od hladne. RIDOLFO: A vi ne mislite tako? DON MARZIO: Topla voda slabi eludac. RIDOLFO: Sigurno slabi tkivo. DON MARZIO: Kakvo to tkivo? RIDOLFO: Kau, da u naem elucu postoje dva tkiva, kao dva ivca, koji melju hranu. Ako ova dva tkiva uspore svoj rad, loe se probavlja. DON MARZIO: Da, gospodine, da. Topla voda oslabljuje eludac i sistola i diastola (Stezanje i rastezanje sranih miia) ne mogu smrviti hranu. RIDOLFO: Kakva tu posla imaju sistola i diastola? DON MARZIO: ta ti, magare, zna o tome? Sistola i diastola, to su imena onih dvaju tkiva, koja melju probavljivu hranu.

RIDOLFO (za sebe) Besmislica! Taj je premaio i Trappolu! IX. p r i z o r Lisaura s prozora i prijanji DON MARZIO (Ridolfu) Gle! Gospoa sa stranjim vratima. RIDOLFO: S vaim doputenjem idem da pogledam, da li je kuhana kava. (Ulazi u kavanu) DON MARZIO: Taj e magarac brzo rastjerati svoje goste. (Lisauri, pogledavajui je kroz lornjet) Va sam sluga, moja gospo! LISAURA: Slubenica. DON MARZIO: Kako ste? LISAURA: Mnogo zahvaljujem! DON MARZIO: Otkad niste vidjeli grofa Leandra? LISAURA: Vidjela sam ga otprilike prije jedan sat. DON MARZIO: Grof je moj prijatelj. LISAURA: Vrlo mi je drago. DON MARZIO: Kako je to krasan ovjek! LISAURA: Suta dobrota. DON MARZIO: Oh? Je li on va mu? LISAURA: O tim stvarima ne razgovaram kroz prozor. DON MARZIO: Otvorite, otvorite, razgovarat emo. LISAURA: Oprostite, ne primam posjete. DON MARZIO: Gle! LISAURA: Zaista ne! DON MARZIO: Ui u kroz stranja vrata. LISAURA: I vi bulaznite o stranjim vratima? Ne otvaram nikome. DON MARZIO: Nemojte meni to priati. Znam vrlo dobro, da primate onuda. LISAURA: Ja sam estita ena. DON MARZIO: Hoete li da vam poklonim etiri kuhana kestena? (Vadi ih iz depa) LISAURA: Beskrajno sam vam zahvalna. DON MARZIO: Izvrsni su, znate. S mog su imanja. I dobro su kuhani. LISAURA: Da, vidi se, da znate dobro kuhati. DON MARZIO: Kako to mislite? LISAURA: Jer kuhate i mene. DON MARZIO: Bravo! Ba ste duhoviti. Ako su i vai skokovi tako spretni, sigurno ste dobra plesaica. LISAURA: ta se vas tie, da li sam dobra ili nisam. DON MARZIO: Ba me se i ne tie. X. p r i z o r Placida, kao lutalica, na prozoru gostionice i prijanji PLACIDA (za sebe) Ne vidim vie gospodina Eugenija. DON MARZIO (Lisauri, promatrajui Placidu kroz lornjet) Jeste li vidjeli lutalicu? LISAURA: Tko je ona? DON MARZIO: Jedna od onih, koje provode dokoni

ivot. LISAURA: Zar gostioniar prima takav svijet? DON MARZIO: Milosnica! LISAURA: ija? DON MARZIO: Gospodina Eugenija. LISAURA: Oenjena ovjeka? Krasno! DON MARZIO: I prole se godine provodila. LISAURA: Klanjam se! (hoe da ode) DON MARZIO: Zar odlazite? LISAURA: Neu da gledam takvu enu. (Odlazi) XI. p r i z o r Placida na prozoru gostione, Don Marzio na ulici DON MARZIO: Oh, oh, oh, ovo je krasno! Plesaica se povlai, da joj ne bi ast stradala! Gospoo, moje potovanje. PLACIDA: Slubenica vaa. DON MARZIO: Gdje je gospodin Eugenio? PLACIDA: Poznajete li gospodina Eugenija? DON MARZIO: Oh, vrlo smo dobri prijatelji. Malo prije posjetio sam njegovu enu. PLACIDA: Dakle je gospodin Eugenio oenjen? DON MARZIO: Naravno, da je oenjen. Ali usprkos tome, voli da se zabavlja sa draesnim gospodama. Jeste li vidjeli onu gospou, koja je bila na prozoru? PLACIDA: Vidjela sam je. Tako je bila ljubazna prema meni, da mi je, ni ne kimnuvi mi, zatvorila prozor pred nosom, ali pritom nije zaboravila, da me dobro promotri. DON MARZIO: Pria se, da je plesaica, ali... vi me razumijete! PLACIDA: Jedna od onih? DON MARZIO: Da. A gospodin Eugenio je jedan od njenih zatitnika. PLACIDA: A oenjen je? DON MARZIO: A usto ima jo i lijepu enu. PLACIDA: Svuda ima raskalaenih mladia. DON MARZIO: Je li vam priao, da nije oenjen? PLACIDA: Ne marim, da li je oenjen ili nije. DON MARZIO: Vama je svejedno, primate ga onakva, kakav jest. PLACIDA: Za moje poslove svejedno mi je. DON MARZIO: Razumije se, danas jedan, sutra drugi. PLACIDA: Kako to mislite? Objasnite mi. DON MARZIO: Hoete li etiri kestena? (Vadi ih iz depa) PLACIDA: Zahvaljujem. DON MARZIO: Zaista, ako ih elite, dat u vam ih. PLACIDA: Vrlo ste plemeniti, gospodine! DON MARZIO: Uistinu, zasluujete vie od etiri kestena. Ako hoete, nadodat u dvije lire. PLACIDA: Bezobraznie! (Zatvara prozor) DON MARZIO: Malo joj je dvije lire. A prole godine se zadovoljavala i s manje. (Zove glasno) Ridolfo!

XII. p r i z o r Ridolfo i prijanji RIDOLFO: Gospodine? DON MARZIO: Nestaica ena! Nije im dosta dvije lire! RIDOLFO: Vi sve stavljate u isti ko. DON MARZIO: Roba, koja se vucara po svijetu? Ba me briga. RIDOLFO: Obilaze svijetom i estiti ljudi. DON MARZIO: Lutalica! Ah, ti, alidijo! RIDOLFO: Pa mi zapravo i ne znamo, tko je ta lutalica. DON MARZIO: Ja znam. To je ona od prole godine. RIDOLFO: Nisam je nikad vidio. DON MARZIO: Jer si budala. RIDOLFO: Hvala, veoma ste ljubazni! (za sebe) Spopada me elja, da ga tresnem po glavi. XIII. p r i z o r Eugenio izlazi iz kartanice, i prijanji EUGENIO (veselo i nasmijano) Sluga sam, draga gospodo! RIDOLFO: Kako, gospodin Eugenio je ovdje? EUGENIO: Naravno, ovdje sam. (Smije se) DON MARZIO: Jeste li dobili? EUGENIO: Da, gospodine, dobio sam, da, gospodine! DON MARZIO: Kakvo udo! EUGENIO: Pa to? Zar ja ne mogu dobiti? Tko sam ja? Jesam li budala? RIDOLFO: Gospodine Eugenio, je li to vaa odluka, da neete kartati? EUGENIO: utite! Dobio sam! RIDOLFO: A da ste izgubili? EUGENIO: Danas nisam mogao izgubiti. RIDOLFO: Ne? A zato? EUGENIO: Kad treba da gubim, osjeam to. RIDOLFO: A kad osjeate, zato kartate? EUGENIO: Jer treba da izgubim. RIDOLFO: A kad idete kui? EUGENIO: Opet me poinjete gnjaviti. RIDOLFO: Ne kaem nita vie. (Za sebe) teta rijei! XIV. p r i z o r Leandro iz kartanice i prijanji LEANDRO: Bravo, bravo, dobio je moj novac. I da nisam napustio igru, bio bi me sasvim operuao. EUGENIO: Ah, vrijedim i ja neto! Potukao sam ga u tri igre. LEANDRO: Igra otro. EUGENIO: Igram onako, kako valja. DON MARZIO (Leandru) Koliko je dobio? LEANDRO: Mnogo. DON MARZIO (Eugeniju) Pa ipak, recite, koliko ste dobili?

EUGENIO (veselo) O, est cekina! RIDOLFO (za sebe) O, jadna ludo! Juer j'e izgubio sto i trideset, a sad mu se ini, da je sa est cekina dobio blago. LEANDRO (za sebe)Valja kadgod pustiti da te pobijedi, da ga namami na igru. DON MARZIO (Eugeniju) A to ete uiniti sa tih est cekina? EUGENIO: Ako hoete, moemo se poastiti. DON MARZIO: Moemo. RIDOLFO (za sebe)Uzalud mi trud. EUGENIO: Hajdemo u krmu! Svaki e platiti svoj dio. RIDOLFO (tiho Eugeniju) Nemojte ii, namamit e vas na igru. EUGENIO (tiho Ridolfu) Pusti ih! Danas imam sreu. RIDOLFO (za sebe)Nepopravljiv je! LEANDRO: Mjesto da idemo u krmu, moemo naruiti ovdje gore, u sobama gospodina Pandolfa. EUGENIO: Gdje god hoete. Naruit emo ruak iz gostionice, i traiti da nam ga donesu gore. DON MARZIO: S vama, potenjacima, idem svuda, RIDOLFO (za sebe)Jadna budala, nita ne primjeuje. LEANDRO: Ej, messer Pandolfo! XV. p r i z o r Pandolfo iz kartanice i prijanji PANDOLFO: Izvolite! LEANDRO: Hoete li nam ustupiti vae sobe, da ruamo. PANDOLFO: Posluite se! Ali gledajte... i ja... plaam najam... LEANDRO: Razumije se, platit emo. EUGENIO: to mislite, s kim imate posla? Platit emo sve! PANDOLFO: Vrlo dobro! Izvolite! Naredit u, da se pripremi. (Ulazi u kartanicu) EUGENIO: Dakle, tko e naruiti objed? LEANDRO: Na vama je, vas ovdje najbolje poznaju. DON MARZIO (Eugeniju) Da, uinite to vi. EUGENIO: to da naruim? LEANDRO: to elite. EUGENIO: Ali pjesma kae: nema veselja bez ena. RIDOLFO (za sebe) Hoe mu se jo i ena. DON MARZIO: Gospodin bi grof mogao pozvati plesaicu. LEANDRO: Zato ne? U drutvo, prijatelja ona e rado doi. DON MARZIO: Je li istina, da se kanite vjenati s njome? LEANDRO: Sad nije vrijeme, da se o tome razgovara. EUGENIO: A ja u pokuati da dovedem onu lutalicu. LEANDRO: Tko je ta lutaliea? EUGENIO: Fina i kreposna ena. DON MARZIO (za sebe) Da, da, ja u ga obavijestiti o svemu. LEANDRO: Hajdete, naruite objed. EUGENIO: Koliko nas je? Nas trojica i dvije ene, znai pet. Don Marzio, imate li i vi neku damu?

DON MARZIO: Nemam, bit u s vama. EUGENIO: Ridolfo, hoete li i vi da s nama neto prigrizete? RIDOLFO: Hvala vam, treba da se brinem za svoju kavanu. EUGENIO: Nemojte, da vas molimo. RIDOLFO (tiho Eugeniju) udim e, da ste tako iroka srca. EUGENIO: to ete? Sad, kad sam dobio, hou da se zabavljam. RIDOLFO: A zatim? EUGENIO: A zatim, laku noe! Na budunost neka misle astrolozi. (Ulazi u gostionicu) RIDOLFO (za sebe) to se moe? Moj je trud bio uzaludan. (Odlazi) XVI. p r i z o r Don Marzio i Leandro DON MARZIO: Hajdete po plesaicu. LEANDRO: Kad bude sve spremno, dovest u je. DON MARZIO: S jednimo! to ima nova u svijetu? LEANDRO: Novosti me ne zanimaju. (Sjedaju) DON MARZIO: Jeste li uli, da su se ruske trupe povukle u svoja zimovalita? LEANDRO: Dobro su uinile. Zima ih je na to natjerala. DON MARZIO: Ne, gospodine, uinile su loe; nisu smjele napustiti poloaje, koje su bile zauzele. LEANDRO: Istina je, trebalo je da izdre hladnou, kako ne bi izgubile poloaje, koje su bile zauzele. DON MARZIO: Ne, gospodine, nisu smjele riskirati, da se smrznu na svojim poloajima. LEANDRO: Trebalo je, dakle, napredovati. DON MARZIO: Ne, gospodine! O, kako se divno razumijete u ratovanje! Marirati zimi! LEANDRO: Dakle, to je trebalo da uine? DON MARZIO: Dopustite, da pogledam geograf sku kartu, pa u vam toeno rei, kamo je trebalo da odu. LEANDRO (za sebe) Ovaj je lud! DON MARZIO: Jeste li bili u operi? LEANDRO: Jesam. DON MARZIO: Svida li vam se? LEANDRO: Veoma! DON MARZIO: Imate lo ukus! LEANDRO: ta se moe! DON MARZIO: Odakle ste? LEANDRO: Iz Torina. DON MARZIO: Ruan grad. LEANDRO: Naprotiv, kau da je jedan od najljepih u Italiji. DON MARZIO: Ja sam Napolitanac. Vidjeti Napulj i umrijeti! LEANDRO: Odgovorio bih vam kao onaj Venecijanac! DON MARZIO: Imate li burmuta? LEANDRO: Evo! (Otvara kutiju) DON MARZIO: Oh, kako je lo! LEANDRO: A meni se svia. DON MARZIO: Ne razumijete se vi u burmut! Najbolji je rape. (Vrsta biirmuta.)

LEANDRO: A meni se svida panjolski. DON MARZIO: panjolski ne valja nita! LEANDRO: A ja vam kaem, da je to najbolji, to se moe dobiti! DON MARZIO: Kako? Mene ete uiti, to je burmut? Ja ga pripremam, kupujem odasvud, znam, kakav je ovaj, kakav je onaj. (Vie) Rape, rape, najbolji je rape! LEANDRO (vie i on) Istina je! Rape, rape, najbolji je rape! DON MARZIO: Nije istina, nije uvijek najbolji rape. Treba da se zna razlikovati. Ne znate, to govorite. XVII. p r i z o r Eugenio, koji se vraa iz gostionice, i prijanji EUGENIO: Kakva je to galama? DON MARZIO: Kad se govori o burmutu, ne poputam nikome! LEANDRO (Eugeniju) Kako je s objedom? EUGENIO: Bit e uskoro gotov. DON MARZIO: Dolazi li lutalica? EUGENIO: Nee da doe. DON MARZIO: Hajdete, gospodine burmutski diletante, dovedite svoju damu. LEANDRO: Idem. (za sebe)Ako za stolom bude ovako galamio, bacit u mu tanjir u glavu. (Kuca na vrata plesaice) DON MARZIO: Zar nemate kljueve? LEANDRO: Nemam. (Otvaraju mu, i on ulazi) DON MARZIO (Eugeniju) Sigurno ima kljueve stranjih vrata. EUGENIO: ao mi je, to lutalica ne e da dode. DON MARZIO: Hoe, da je molite. EUGENIO: Kae, da nikada prije nije bila u Veneciji. DON MARZIO: Meni to ne bi mogla rei. EUGENIO: Jeste li sigurni, da je to ona? DON MARZIO: Posve siguran. Malo prije sam s njom razgovarao i htjela je da mi otvori... Dosta! Nisam uao, jer nisam htio da prijatelju uinim krivo. EUGENIO: Jeste li razgovarali s njom? DON MARZIO: Kako ne! EUGENIO: Prepoznala vas je? DON MARZIO: A tko mene ne pozna? Poznatiji sam od kamilice. EUGENIO: Dakle, napravite neto. Idite vi i dovedite je. DON MARZIO: Ako odem ja, bit e joj neugodno. Uinite tako: poekajte, dok ruak bude na stolu; idite po nju i bez rijei je dovedite gore. EUGENIO: Uinio sam sve, to sam mogao, i glatko me je odbila. XVIII. p r i z o r Konobari donose iz gostionice stolnjak, uitibruse, ta njire, pribor, vino, kruh i jelo u kartanicu. Odlaze i dolaze nekoliko puta; zatim Leandro, Lisaura i prijanji. KONOBAR: Gospodo, juha je na stolu. (Ulazi s drugima u kartanicu) EUGENIO (don Marziju) A gdje je grof?

DON MARZIO (kuca snano na vrata Lisaure) ivo, brzo, ohladit e se juha. LEANDRO (prua ruku Lisauri) Evo nas, evo nas. EUGENIO (Lisauri) Moje potovanje, gospo. DON MARZIO (Lisauri) Va sam sluga. (Promatra je kroz lornjet) LISAURA: Klanjam vam se, gospoo! EUGENIO (Lisauri) Sretan sam, to ste nas poastili svojim drutvom. LISAURA: Da ugodim gospodinu grofu! DON MARZIO: A ne i nama? LISAURA: Vama najmanje! DON MARZIO: Slaem se! (Tiho Eugeniju) Takve su mi ispod asti! EUGENIO: Hajdemo, juha e se ohladiti i nee vie valjati. (Lisauri) Izvolite! LISAURA: S vaim doputenjem. (Ulazi s Leandrom u kartanicu) DON MARZIO (Eugeniju, gledajui za Lisaurom kroz lornjet) Fina ptiica! Takva to nisam jo nikada vidio. (Ulazi za njima) EUGENIO (ulazei) I lisici je bilo grode kiselo. ta se mene tie, ja je ne bih odbio. XIX. p r i z o r Ridolfo iz kavane. RIDOLFO: Jeste li ga vidjeli, jo je ludi nego prije! Zabavlja se sa damama, dok njegova ena uzdie i trpi. Jadna ena! ao mi je nje. XX. p r i z o r Eugenio, don Marzio, Leandro i Lisaura otvaraju tri prozora od kartakih soba, gdje se priprema ruak i pojavljuju se na prozorima. Ridolfo na ulici, zatim Trappola. EUGENIO (s prozora) O, kako je divan zrak, kako divno sunce! Danas uope nije hladno. DON MARZIO (na drugom prozoru) Kao da je proljee. LEANDRO (s treeg prozora) Moemo promatrati prolaznike. LISAURA (pokraj Leandra) Poslrje objeda gledat emo makare. EUGENIO: Za stol, za stol. (Sjedaju. Eugenio i Leandro ostaju pored prozora) TRAPPOLA (Ridolfu) Gospodaru, kakva je ovo galama? RIDOLFO: To onaj ludak, gospodin Eugenio, objeduje u gornjim odajama s don Marziom, grofom i plesaicom. TRAPPOLA (izlazi i gleda gore) Sjajno! (Prema prozorima) Dobar tek, gospodo! EUGENIO (s prozora) ivio, Trappola! TRAPPOLA: ivjeli! Je li vam potrebna pomo? EUGENIO: Hoe li nas posluiti vinom? TRAPPOLA: Posluit u vas, ako vi mene posluite jelom. EUGENIO: Doi, doi, dobit e! TRAPPOLA S vaim doputenjem, gospodaru! (Hoe da ude u kartanicu, ali ga zaustavlja kondbar) KONOBAR (Trappoli) Kamo ete? TRAPPOLA: Da posluim vinom svoje gospodare. KONOBAR: Niste im potrebni, tu smo mi. EUGENIO: Doi gore, Trappola. TRAPPOLA: Evo me! (Konobaru) Tebi u prkos! (Ulazi)

KONOBAR: Pazite na tanjire, da ne bi pojeo ostatke, koji pripadaju nama. (Ulazi u gostionicu) RIDOLFO: Ne znam, kako mogu izii na svijet Ijud s tako malo pameti. Gospodin Eugenio hoe silom da se upropasti. A meni, koji sam toliko uinio za njega, iskazao mu toliko osjeaja i ljubavi, uzvraa tako. ali se sa mnom, ruga mi se. Dosta! Ono to sam uinio, uinio sam od srca i neu se pokajati za to. EUGENIO (glasno) Don Marzio, neka ivi ova dama! (Pije) SVI: ivjela! ivjela! XXI. p r i z o r Vittoria, maskirana i prijanji. Vittoria ee pred kavanom traei svog mua. RIDOLFO: to je, gospoo masko, elite li neto? EUGENIO (pijui) Neka ive dobri prijatelji! Vittorija uje glas svoga mua, pribliava se, gleda gore, opazi ga i oajava. EUGENIO (na prozoru sa aom, ne prepoznajui Vittoriju, nazdravlja joj) Gospoo masko, u vae zdravlje! Vittoria dre i zatetura. EUGENIO (Vittoriji, kao gore) Izvolite k nama, svi su ovdje estiti ljudi. LISAURA (s prozora) Tko je ta maska, koju pozivate? Vittorija oajava. XXII. p r i z o r Konobari dolaze iz gostionice sa drugim jelom ulaze u kartanicu; prijanji. RIDOLFO: A tko e sve to platiti? Ona budala! EUGENIO (kao gore) Gospoo masko, ako neete doi, ne mari! Imamo ovdje neto bolje od vas VITTORIA: Jao, meni je zlo, ne mogu vie! RIDOLFO (Vittoriji) Gospoo masko, vama je zlo? VITTORIA (skida masku) Ah, Ridolf o, molim vas pomozite mi! RIDOLFO: Vi ovdje? VITTORIA: Na alost, da! RIDOLFO: Ispijte malo maraskina. VITTORIA: Ne, dajte mi malo vode. RIDOLFO: O, ne vode, radije malo maraskina. Kad je duh potiten, treba neto da ga podigne. Izvolite, uite unutra. VITTORIA: Hou da odem gore onom lupeu, da se ubijem pred njegovim oima. RIDOLFO: Za ljubav boju, uite, umirite se! EUGENIO (pijui) Neka ivi ona lijepa gospoica! Divne oi! VITTORIA: ujete li onog nitkova? ujete li ga? Pustite me, da odem gore! RIDOLFO (zaustavlja je) Nikada neu dopustiti, da se upropastite! VITTORIA: Ne mogu vie. U pomo, umirem! (Onesvijesti se) RIDOLFO: Ba sam nasjeo! (Pomae joj i pridrava je) XXIII. p r i z o r Placida na vratima gostionice i prijanji PLACIDA: O, nebesa! ini mi se, da sam odozgo ula glas svoga mua. Ako je on tamo,

stigla sam u pravo vrijeme, da ga osramotim. (Konobaru, koji izlazi iz kartanice) Mladiu, molim vas, recite mi, tko je u onim gornjim odajama? KONOBAR: Tri ugledna gospodina. Gospodin Eugenio, don Marzio Napolitanac i grof Leandro Ardenti. PLACIDA (za sebe) Meu njima nema Flaminija, ako nije promijenio imse. LEANDRO (pijui) Za sreu gospodina Eugenija! SVI: ivio! PLACIDA (za sebe)Ovo je sigurno moj mu! (Konobaru) Napravite mi uslugu, dragi prijatelju, odvedite me onoji gospoi, hou da se naalim s njima. KONOBAR: Molim! (Za sebe) To je zanat konobara! (Uvodi je kroz kartanicu) REDOLFO (Vittoriji) Ohrabrite se, nee vam se nita dogoditi. VITTORIA (osvjeuje se) ini mi se, da u umrijeti. Kroz prozor se vidi, kako svi smeteni ustaju sa stola. Leandro je iznenaen videi Placidu i navaljuje maem na nju. EUGENIO: Stanite! DON MARZIO: Ne inite toga! LEANDRO: Odlazi odavde! PLACIDA: U pomo! U pomo! (Bjei preko stepenica. Leandro hoe da je slijedi s maem u ruci, ali ga Eugenio zadrava Trappola, drei u ubrusu pun tanjir, skae kroz prozor i bjei u kavanu. Placida istri iz kartanice i pobjegne u gostionicu. Eugenio s orujem u ruci brani Placidu od Leandra, koji je slijedi. ) DON MARZIO (izlazi kriom iz kartanice i bjei) Rumores fuge! (Bjei od buke!) Konobari odlaze iz kartanice u gostionicu i zatvaraju vrata. Vittoria ostaje u kavani, a Ridolfo uz nju. LEANDRO (s maem u ruci navaljuje na Eugenija) Pustite me! Hou da uem u gostionicu! EUGENIO: Ne, to neete uiniti! Vladate se prema svojoj eni kao barbarin. Branit u je do posljednje kapi krvi! LEANDRO (navaljuje na Eugenija maem) Kunem se nebom, da ete se pokajati! EUGENIO: Ne bojim se ja vas! (Napada na Leandra i prisiljava. ga da se povlai, tako da Leandro, opazivi vrata plesaicine kue otvorena, ulazi i tako se spasi) XXIV. p r i z o r Eugenio, Vittorija i Ridolfo. EUGENIO: Podla kukavice, bjei? Sakriva se? Izlazi ako ima hrabrosti. (Isprsi se pred vratima plesaice) VITTORIA (prilazi Eugeniju) Ako ste eljni krvi i prospite moju! EUGENIO: Odlazite, luda eno, nerazborita eno! VITTORIA: Dok sam iva, neu se maknuti od vas! EUGENIO (prijetei joj sabljom) Maknite se odavde, doavola, da ne napravim kakvu glupost. RIDOLFO (s orujem u ruci dotri da brani Vitoriju) to kanite uiniti, gospodaru moj? to kanite? Mislite li, da ete s tom sabljom u ruci zaplaiti itav svijet? Jadna nevina ena, nema tko da je titi. Ali dok u mojim ilama tee krv, ja u je braniti. Prijetite joj? Poto ste je toliko namuili, sad joj jo i prijetite. (Vittoriji) Gospodo, poite sa mnom i ne bojte se niega! VITTORIA: Ne, dragi Ridolfo! Ako moj mu eli moju smrt, pustite ga, da se iskali.

Hajde, ubij me, pseto, lopove, izdajnie! Ubij me, nesretnie, ovjee bez Sasti, bez srca, bez savjesti! Eugenio stavlja ma u korice, raskajan, bes rijei. RIDOLFO: Ah, gospodine Eugenio, vidim, da ste se pokajali. Molim vas, da mi oprostite, ako sam presmiono s vama razgovarao. Vae gospodstvo zna, ja vas volim i vi znate, to sam za vas uinio, i moje uzbudenje odraz je moje ljubavi. Smilila mi se ova jadna gospoa. Je li mogue da njezine suze ne mogu omekati vae srce? Eugenio brie oi i uti. RIDOLFO (tiho Vittoriji) Gledajte, gospoo Vittorijo, gledajte gospodina Eugenija. Plae, raznjeio se, pokajat e se, izmijenit e svoj nain ivota, budite sigurni, opet e vas voljeti. VITTORIA: Krokodilske suze! Koliko mi je puta obeao, da e promijeniti svoj naein ivota, koliko me je puta obmanuo svojim suzama! Ne vjerujem mu vie, tome izdajniku, ne vjerujem mu vie! Eugenio dre od stida i bijesa, oajnikom gestom baci eir na tle i bez rijei ulazi u kavanu. XXV. p r i z o r Vittoria i Ridolfo. VITTORIA Zato nita ne govori? RIDOLFO: Zbunjen je. VITTORIA: Je li mogue, da se u asu izmijenio? RIDOLFO: Mislim da jest. Rei u vam neto: da smo vi i ja samo plakali i molili, bio bi podivljao jo gore. Malo grubosti i malo prijetnji, to smo mu pokazali, uzbudile su ga i djelovale na njega. Priznaje svoju pogreku, htio bi da se ispria, a ne zna, kako bi to uinio. VITTORIA: Dragi Ridolfo, hajdemo da ga utjeimo! RIDOLFO: To vae gospodstvo treba da uini bez mene. VTTTORIA: Idite najprije vi, da biste mi rekli, kako treba da se vladam. RIDOLFO: Rado, pogledat u. Nadam se, da se pokajao. (Ulazi u kavanu) XXVI. p r i z o r Vittoria, zatim Ridolfo, VTTTORIA: Ovo je posljednji put da me vidi kako plaem. Vi e se pokajati i biti moj dragi mu ili, ako nastavi tako, neu ga vie trpjeti kraj sebe. RIDOLFO: Gospodo Vittoria, zle vijesti: nema ga vie! Iziao je kroz stranja vrata. VITTORIA: Nisam li vam rekla, da je nevjeran, da je svojeglav. RIDOLFO: A ja mislim, da je otiao, jer se stidi, jer je zbunjen, jer nema hrabrosti da se ispria, da vas moli za oprotaj. VITTORIA: Oh! On zna vrlo dobro, da bi mu njena ena, kakva sam ja, rado oprostila. RIDOLFO: Pazite, otiao je bez eira. (Dize sa zemlje eir) VITTORIA: Jer je lud! RIDOLFO: Jer je zbunjen i ne zna to radi! VITTORIA: Ali ako se pokajao, zato mi to nije rekao? RIDOLFO: Nema hrabrosti. VITTORIA: Ridolfo, nemojte me zavaravati!

RIDOLFO: Uinite ovako: sakrijte se u mom sobiku, pustite me, da ga potraim i nadam se da u ga dovesti ovamo kao psia. VITTORIA: Koliko bi bolje bilo, kad na to vie ne bih mislila! RIDOLFO: Uinite jo ovaj put, kako vam kaem, i nadam se, da se ne ete pokajati. VITTORIA: Da, uinit u tako. ekat u vas u sobici. Tako u moi da kaem, da sam uinila sve za svog mua. Ali ako on to zloupotrebi, kunem se, da e se moja ljubav pretvoriti u prezir. (Ulazi u kavanu) RIDOLFO: Da je moj sin, ne bi me jae boljelo. (Odlazi) XXVII. p r i z o r Lisaura izlazi sama iz kartanice i promatra, da li je netko gleda. LISAURA: O jadna ja, kakav sam strah pretrpjela! Ah, hulja grofovska! Oenjen je, a zavarava me, da e me, uzeti. Neu da ga ikad vie vidim u svojoj kui! Koliko bi bilo bolje, da sam nastavila plesati, nego to me spopala elja da postanem grofica. Nama se enama i suvie svia bezbrino ivjeti. (Ulazi u kuu i zatvara vrata)

III. IN I. p r i z o r Leandro, istjeran iz Lisaurine kue i Lisaura LEANDRO: Sa mnom tako postupati! LISAURA (na vratima) Da, s vama, laljive, varalico! LEANDRO: to mi moete predbacivati? Moda to, to sam zbog vas napustio svoju enu? LISAURA: Da sam znala, da ste oenjeni, ne bih vas nikada primila u svoju kuu. LEANDRO: Nisam ja bio prvi, koji je uao. LISAURA: Ali ste zato bili posljednji! II. pr izor Don Marzio gleda kroz lornjet smijui se i prijanji LEANDRO: Niste sa mnom uzalud gubili vrijeme. LISAURA: Da, imala sam i ja koristi od vaih nedostojnih dobitaka. Stidim se, kad i pomislim na to. Idite dodavola i nemojte se vie pribliavati ovoj kui! LEANDRO: Doi u po svoje stvari. Don Marzio se kriomice smije i ruga Leandru. LISAURA: Vae e vam stvari predati moja slukinja. (Ulazi i zatvara vrata) LEANDRO: Meni takvu uvredu. Platie ti to! Don Marzio se smije, kad se Leandro okrene pravi ozbiljno lice LEANDRO: Jeste li vidjeli prijatelju? DON MARZIO: to? Ovaj sam as stigao. LEANDRO: Niste li vidjeli plesaicu na vratima? DON MARZIO: Ne, zaista je nisam vidio. LEANDRO (za sebe) Hvala bogu!

DON MARZIO: Doite, povjerite se meni, ta ljudi smo! Budite uvjereni, da neu o tim stvarima priati. Vi ste stranac kao i ja, ali ja ipak bolje poznajem ovaj grad. Ako vam je potrebna zatita, sauee, savjet, a iznad svega diskrecija, ja sam tu. Stojim vam na raspolaganju sa svim srcem, brino, kao dobar prijatelj, i nitko ne e nita saznati. LEANDRO: Kad mi s toliko dobrote nudite svoje usluge, otvorit u vam svoje srce. Ali za ljubav boju, molim vas za diskreciju! DON MARZIO: Govorite! LEANDRO: Znajte, da je ona lutalica moja ena. DON MARZIO: Dobro. LEANDRO: Da sam je napustio u Torinu. DON MARZIO (za sebe, gledajui ga kroz lornjet) Gle lopova! LEANDRO: Znajte, da ja uope nisam grof Leandro. DON MARZIO (za sebe, kao gore) Jo ljepe! LEANDRO: Moji roditelji nisu plemiei. DON MARZIO: Niste valjda sin nekog uhode? LEANDRO: Oprostite, gospodine, siromaan sam, ali moji su roditelji bili poteni. DON MARZIO: Dobro, dobro, nastavite. LEANDRO: Bio sam pisar... DON MARZIO: Muan posao, zar ne? LEANDRO: Zaelio sam, da vidim malo svijeta... DON MARZIO: Za raun budala. LEANDRO: Doao sam u Veneciju... DON MARZIO: Da budete lupe. LEANDRO: Ali vi me psujete, kakav je to nain? DON MARZIO: Sluajte! Obeao sam vam svoju zatitu i odrat u obeanje. Obeao sam, da u biti diskretan, i bit u. Ali morate mi dopustiti, da vam, u etiri oka, na ljubazan nain, ipak neto kaem. LEANDRO: Vidite li, u kakvu se poloaju nalazim; ako me moja ena pronae, moe mi se svata desiti. DON MARZIO: A to mislite uiniti? LEANDRO: Kad bi se nju moglo protjerati iz Venecije. DON MARZIO: E, ba ste pravi lupe! LEANDRO: Kako to govorite, gospodine? DON MARZIO: U etiri oka, na ljubazan nain. LEANDRO: Dakle, otputovat u ja; samo da ona ne bi saznala. DON MARZIO: Od mene to nee saznati. LEANDRO: Zar mi i vi savjetujete da otputujem? DON MARZIO: Da, to je najbolje, to moete uiniti. Otputujte odmah. Uzmite jednu gondolu, odvezite se do Fusine, (Najblie mjesto na kopnu, odakle su polazila potanska kola) sjednite na potanska kola i otputujte u Ferraru. LEANDRO: Otputovat u veeras. No se i tako pribliava. Ali hou prije da pokupim ono malo stvari, to mi je ostalo kod plesaice. DON MARZIO: Pourite se i otputujte odmah. Ne mojte da vas vide. LEANDRO: Izii u kroz stranja vrata, da me ne vide. DON MARZIO (za sebe) Govorio sam ja! Slue s stranjim vratima. LEANDRO: Vie od svega vas molim, da budete diskretni.

DON MARZIO: Moete biti potpuno sigurni! LEANDRO: Molim vas jo neto: dajte joj ova dva cekina i otpremite je. (Daje mu dva cekina) Zatim mi piite i vratit u se odmah. DON MARZIO: Dat u joj dva cekina. Idite! LEANDRO: Ali uvjerite se, da li je otputovala... DON MARZIO: Idite, doavola! LEANDRO: Tjerate me? DON MARZIO: Kaem vam ljubazno, za vae dobro, neka vas vrag nosi. LEANDRO (za sebe)Uh, kakav je to ovjek! Ako psuje prijatelje, kako e tek postupati s neprijateljima! (Ulazi u Lisaurinu kuu) DON MARZIO: Gospodin grof! Lopov! Gospodin grof! Da se nije preporuio meni, nalemao bih ga tako, da bi mu sve kosti pucale. III. p r i z o r Placida iz gostionice i Don Marzio PLACIDA: Da, dogodilo se to bilo, hou da naem onog svog nevjernog mua. DON MARZIO: Kako je, lutalice? PLACIDA: Ako se ne varam, vi ste jedan od onih koji su sjedili za stolom s mojim muem. DON MARZIO: Da, ja sam onaj s kestenima. PLACIDA: Molim vas, recite mi, gdje je onaj nevjernik? DON MARZIO: Ne znam, a kad bm i znao, ne bih vam rekao. PLACIDA: Zato? DON MARZIO: Jer ako ga naete, gore za vas. Ubit e vas. PLACIDA: Pa neka! Bar e prestati moje patnje! DON MARZIO: Ah, budalatine, gluposti! Vratite se u Torino. PLACIDA: Bez svog mua? DON MARZIO: Da, bez njega. to moete? Nitkov je on! PLACIDA: Neka! Htjela bih ga bar vidjeti. DON MARZIO: O, ne ete ga vidjeti nikada vie! PLACIDA: Za ljubav boju, recite mij ako znate, je li moda otputovao? DON MARZIO: I otputovao je, i nije otputovao. PLACIDA: Po svemu mi se ini, da vae gospodstvo zna neto o mome muu. DON MARZIO: Ja? Znam i ne znam! Ali ne govorim. PLACIDA: Smilujte mi se, gospodine! DON MARZIO: Otputujte u Torino i ne mislite ni na ta drugo. Evo, uzmite, poklanjam vam dva cekina. PLACIDA: Neka vam nebesa uzvrate za vau milost. Ali ne biste li mi ipak neto rekli o mome muu?... to se moe? Otputovat u oajavajui. (Plae, hoe da ode) DON MARZIO (za sebe) Jadna ena! (Zove Placidu) Ej! PLACIDA: Gospodine? DON MARZIO: Va je mu ovdje, u kui plesaice. Otiao je, da uzme svoje stvari i izii e kroz stranja vrata. (Odlazi) PLACIDA: U Veneciji je! Nije otputovao! Kod plesaice! Kad bih imala nekoga, tko bi mi pomogao, ponovo bih pokuala, ali ovako sama, bojim se, da me opet ne napadne.

IV. p r i z o r Ridolfo, Eugenio i Placida. RIDOLFO: Zato oteavate pomirenje? Svi smo mi ljudi, svi moemo sagrijeiti. Ali kad se ovjek kaje, snaga kajanja brie sve poroke. EUGENIO: Sve je to lijepo, to govorite, ali moja mi ena ne e vie vjerovati. RIDOLFO: Doite sa mnom. Govorit u ja. Gospoa Vittoria vas voli, i sve e se izgladiti. PLACIDA: Gospodine Eugenio! RIDOLFO: Pustite gospodina Eugenija na miru! Ima on drugih briga, nego da se zabavlja s vama. PLACIDA: Ne namjeravam da ga prijeim u njegovim poslovima. U bijedi, u kojoj se nalazim, obraam se svima vama. EUGENIO: Vjerujte mi, Ridolfo, da ova jadna ena zasluuje saaljenje; ona je vrlo potena, a njezin je mu nitkov. PLACIDA: Napustio me u Torinu. Nala sam ga u Veneciji. Pokuao je, da me ubije, a sada se upravo sprema, da mi ponovo pobjegne. RIDOLFO: Znate li, gdje se nalazi? PLACIDA: Kod plesaice je, sprema svoje stvari i zamalo e otii. RIDOLFO: Ako izide, vidjet ete ga. PLACIDA: Izii e kroz stranja vrata, i neu ga vidjeti. A ako me otkrije, ubit e me. RIDOLFO: A tko vam je rekao, da e izii kroz stranja vrata? PLACIDA: Onaj gospodin, kojega zovete don Marzio. RIDOLFO: Opinski bubanj! Uinite tako: sakrijte se u brijanicu, odande se vide tajna vrataca. im ga vidite, kako izlazi, obavijestite me i ja u ve stvar udesiti. PLACIDA: Ne e me pustiti u brijanicu. RIDOLFO: ekajte as! (Zove) Ej, messer Agabito! V. p r i z o r Brijaki pomonik i prijanji BRIJACKI POMONIK: to elite, messer Ridolfo? RIDOLFO: Recite svom gospodaru, da mi napravi uslugu i pusti ovu gospodu da za kratko vrijeme ue k vama, dok ja ne dodem, da je odvedem. BRIJAKI POMOCNIK: Vrlo rado! Doite, doite, gospodarice, nauit ete se brijati, premda guliti kou znate bolje nego mi brijai. PLACIDA: to sve ne moram trpjeti zbog onog nedostojnog mua. Jadne ene! Bolje je utopiti se, nego poi za ovakva mua. (Ulazi u brijanicu) VI. p r i z o r Ridolfo i Eugenio. RIDOLFO: Ako budem mogao, pokuat u pomoei i ovoj sirotici. U isto vrijeme, poto ona otputuje, gospoda Vittoria ne e vie biti na nju ljubomorna. Spominjala mi je lutalicu. EUGENIO: Dobra ste srca. Ako se ikad naete u nevolji, sto prijatelja zauzet e se za vas. RIDOLFO: Ne dao bog, da mi itko bude potreban! Kad bi se to zbilo, ne znam emu bih

se mogao nadati. Ljudi su tako nezahvalni! EUGENIO: Na mene moete raunati, dok sam iv. RIDOLFO: Beskrajno sam vam zahvalan. Ali vratimo se na stvar. to mislite uiniti? Hoete li da potraite svoju enu u mojem kabinetu? Ili da je pozovem u kavanu? Hoete li da odete sami ili da ja podem s vama? Zapovjedite! EUGENIO: U kavani nije zgodno. Ako doete i vi, bit e joj neugodno. Odem li sam, skoit e mi u oi... Nita zato, neka se iskali, proi e je bijes. Otii u sam. RIDOLFO: Idite samo, bog bio s vama! EUGENIO: Ako bude potrebno, pozvat u vas. RIDOLFO: Neka vam bude na pameti: ne bih htio da budem svjedok. EUGENIO: O, dragi Ridolfo! Idem. (Polazi) RIDOLFO: Hrabro! EUGENIO: to mislite, to bi se moglo dogoditi? RIDOLFO: Dobro! EUGENIO: Suze ili ogrebotine? RIDOLFO: Svega pomalo. EUGENIO: A zatim? RIDOLFO: Neka svatko uini ono, to je u njegovoj moi. EUGENIO: Ako ne zovem, nemojte doi. RIDOLFO: Razumije se! EUGENIO: Sve u vam ispriati. RIDOLFO: Idite samo! EUGENIO (za sebe) Krasan je ovjek Ridolfo, divan prijatelj! (Ulazi u kavanu) VII. p r i z o r Ridolfo, zatim Trappola sa slugama. RIDOLFO: Supruzi! Pustit u ih nasamo, dok ih bude volja. Ej, Trappola, sluge, gdje ste? TRAPPOLA: Ovdje sam! RIDOLFO: Pripazite na kavanu, ja idem brijau. Ako me g. Eugenio zove, javite mi, doi u odmah. TRAPPOLA: Mogu li i ja otii, da se pridruim gospodinu Eugeniju? RIDOLFO: Nipoto! Ne smijete ii! I pazite dobro, da tamo ne ude nitko. TRAPPOLA: Ali zato? RIDOLFO: Zato! TRAPPOLA: Pogledat u, da li mu je to potrebno. RIDOLFO: Ne idi, ako te ne zove! (za sebe) Htio bih da saznam od lutalice, to se to s njom dogaa, i, ako budem mogao, pokuat u da uredim stvar. (Ulazi u brijanicu) VIII. p r i z o r Trappola, zatim don Marzio. TRAPPOLA: Ba zato, to mi je naredio da ne ulazim, radoznao sam da vidim. DON MARZIO: Trappola, jesi li se bio uplaio? TRAPPOLA: Malko! DON MARZIO: Jesi li kasnije vidio gospodina Eugenija? TRAPPOLA: Da, gospodine, vidio sam ga; tovie, tamo je unutra. Ali... pst! DON MARZIO: Gdje?

TRAPPOLA: Pst! U kabinetu. DON MARZIO: to radi? Igra? TRAPPOLA: Da, igra! (Smije se) DONMARZIO: S kim? TRAPPOLA (tiho) Sa svojom enom. DON MARZIO: Njegova je ena tamo? TRAPPOLA: Tamo je... ali... pst! DON MARZIO: Hou da ga potraim. TRAPPOLA: Ne moe se! DON MARZIO: Pusti me, alidijo! (Hoe da ode) TRAPPOLA: Kaem vam, da se ne smije. (zaustavlja ga) DON MARZIO: A ja ti kaem, da u ii! (Kao gore) TRAPPOLA: A ja vam kaem, da neete! (Kao gore) DON MARZIO: Nalemat u te! IX. p r i z o r Ridolfo iz brijanice i prijanji. RIDOLFO: to se to tamo deava? TRAPPOLA: Hoe silom da tamo igra u troje s muem i enom. RIDOLFO: Pomirite se s time, gospodine, da se tamo unutra ne moe ui. DON MARZIO: A ja hou da udem! RIDOLFO: U svojoj kavani zapovijedam ja, i vi ne ete ui! Vladajte se pristojno, ako ne elite, da se i ja upletem! (Trappoli i drugim slugama) A vi, dok se ne vratim, ne putajte nikoga unutra. X. p r i z o r Don Marzio, Trappola i sluge,Pandolfo TRAPPOLA: Jeste li uli? Brak valja potovati. DON MARZIO (za sebe, eui) Meni on tako? Neete ui!... Viadajte se pristojno! On to meni! A ja utim! I nita ne kaem. I nisam ga izmlatio! Nitkov! Prostak! Meni tako, meni! (Sjeda) Kavu! TRAPPOLA: Odmah! (Donosi mu kavu) PANDOLFO: Plemeniti gospodine, potrebna mi je vaa zatita. DON MARZIO: to se dogodilo? PANDOLFO: Zlo! DON MARZIO: Kakvo zlo? Povjeri mi, pomoi u ti. PANDOLFO: Znajte, gospodine, da ima zavidnika, koji ne ele, da nama siromasima bude dobro. Vide, kako se ja trudim da poteno izdravam svoju obitelj. Nitkovi, tuili su me, da varam na kartama. DON MARZIO (ironino) Nitkovi! Takva potenjainu, kao to si ti. Kako si to saznao? PANDOLFO: Rekao mi je neki prijatelj. Povjeravam vam, meutim, da nemaju dokaza, jer u moju kartanicu dolaze samo estiti ljudi i nitko ne moe nita loe o meni da kae. DON MARZIO: Kad bi se mene pitalo, krasnih bih stvari mogao da kaem o tvojoj vjetini. PANDOLFO: Za ljubav boju, plemeniti gospodine, nemojte me upropastiti! Smilujte mi se, zatitite me zbog moje jadne djece!

DON MARZIO: Dobro, dobro, pomoi u ti, zatitit u te. Prepusti to meni. Ali uvaj se! Nema li u kartanici obiljeenih karata? PANDOLFO: Ja ih nisam obiljeavao... ali poneki igra se zabavlja... DON MARZIO: Brzo, spali ih odmah. Ja u utjeti. PANDOLFO: Bojim se, da neu imati vremena da ih spalim. DON MARZIO: Sakrij ih. PANDOLFO: Idem u kartanicu i sakrit u ih odmah. DON MARZIO: Gdje e ih sakriti? PANDOLFO: Imam tajno skrovite pod tavanskim gredama. Ni vrag ih nee nai. (Ulazi u kartanicu) DON MARZIO: Ba si lukav! XI. p r i z o r Don Marzio, zatim zapovjednik pandura, maskiran, sakriveni panduri, zatim Trappola. DON MARZIO: Samo to nije dospio na robiju! Ako se nae netko, tko otkrije polovinu njegovih lopovtina, smjesta e ga zgrabiti. ZAPOVJEDNIK (pandurima na uglu ulice) Krenite ovuda okolo. Kad vas zovem, doite. Panduri se sakriju DON MARZIO (za sebe) Obiljeene karte! Lupei! ZAPOVJEDNIK: Kavu! (Sjeda) TRAPPOLA: Bit ete poslueni. (Donosi kavu) ZAPOVJEDNIK: Krasno vrijeme! DON MARZIO: Ne e trajati dugo. ZAPOVJEDNIK: to emo! Uivajmo, dok je lijepo! DON MARZIO: Ne emo dugo uivati. ZAPOVJEDNIK: Kad je runo vrijeme, ovjek ide u kartanicu i karta. DON MARZIO: Treba samo da se potrae takva mjesta, gdje se ne vara. ZAPOVJEDNIK: ini mi se, da u ovu ovdje kartanicu dolaze poteni ljudi. DON MARZIO: Poteni? To je skrovite lopova. ZAPOVJEDNIK: Mislim, da je vlasnik messer Pandolfo? DON MARZIO: Ba on. ZAPOVJEDNIK: Da vam pravo kaem, uo sam, da je varalica. DON MARZIO: Krasan lupe! ZAPOVJEDNIK: Je li prevario i vas? DON MARZIO: Mene nije, tako glup nisam! Ali tko god doe, svaki mu padne u zamku. ZAPOVJEDNIK: Sigurno se boji, kad se ne pojavljuje. DON MARZIO: U kartanici je, sakriva karte. ZAPOVJEDNTK: A zato ih sakriva? DON MARZIO: Sigurno su obiljeene. ZAPOVJEDNIK: Vjerojatno. A gdje e ih sakriti? DON MARZIO: Hoete li da se nasmijete? Sakriva ih u skrovite ispod tavanskih greda. ZAPOVJEDNIK (za sebe) Saznao sam dovoljno. DON MARZIO: Vi, gospodine, volite kartati? ZAPOVJEDNIK: Katkada. DON MARZIO: Ne ini mi se, da vas poznam.

ZAPOVJEDNIK: Odmah ete me upoznati! (Ustaje) DON MARZIO: Odlazite? ZAPOVJEDNIK: Zaas u se vratiti. TRAPPOLA: Ej, gospodine, kavu! ZAPOVJEDNIK: Odmah u platiti. (Ide na ulicu i zvidi) Panduri ulaze. u Pandolfovu kartanicu. XII. p r i z o r Don Marzio i Trappola. Don Marzio ustaje, utke i paljivo promatra. Trappola isto tako pozorno promatra. DON MARZIO: Trappola... TRAPPOLA: Don Marzio... DON MARZIO: Tko su ovi? TRAPPOLA: ini se krasno drutvo! XIII. p r i z o r Pandolfo vezan, panduri i prijanji. PANDOLFO: Don Marzio, vrlo sam vam zahvalan. DON MARZIO: Meni? Ne mijeam se ja ni u ta. PANDOLFO: Ja idem moda na robiju, a vi biste zasluili da vam iupaju jezik. (Odlazi s pandurima) ZAPOVJEDNIK (don Marziu) Da, gospodine, naao sam ga, kako sakriva karte. (Odlazi) TRAPPOLA: Slijedit u ih, da vidim kamo ga vode. (Odlazi) XIV. p r i z o r Don Marzio sam DON MARZIO: O avole, avole, ta sam uinio? Smatrao sam ga otmjenim gospodinom, a bio je preobueni pandur. Izdao me je, prevario me. A ja sam tako dobra srca, i sve lako ispriam! XV. p r i z o r Ridolfo i Leandro iz plesaicine kue, prijanji RIDOLFO: Bravo, tako mi se svia! Tko se pokorava razumu, pokazuje, da je ispravan ovjek. Najzad, sve to imamo na ovome svijetu, to je asno ime, dobar glas i ugled. LEANDRO: Eno onoga, koji mi je savjetovao da otputujem. RIDOLFO: Bravo, don Marzio! Vi dajete ovako dobre savjete? Mjesto da ga pokuate pomiriti sa enom, vama je uspjelo uvjeriti ga, da treba da ode. DON MARZIO: Pomiriti ga sa enom? To je nemogue, kad je on nee. RIDOLFO: A meni je to bilo mogue. S nekoliko sam ga rijei nagovorio. Vratit e se svojoj eni. LEANDRO (za sebe) Na silu, da ne bih bio upropaten. RIDOLFO: Hajdemo, da nademo gospodu Placidu. Ona je u brijanici. DON MARZIO: Idite, potraite onaj krasan primjerak svoje ene. LEANDRO: Don Marzio, kaem vam u povjerenju, u etiri oka, da imate veoma prljav jezik. (Ulazi s Ridolfom u brijanicu)

XVI. p r i z o r Don Marzio, zatim Ridolfo. DON MARZIO: Tue se na moj jezik, a meni se ini, da ispravno govorim. Istina je, da koji put kojeta i izgovorim, ali u uvjerenju da govorim istinu, ne ustruavam se. Kaem lako ono, to znam, ali to inim zbog toga, to sam dobra srca. RIDOLFO (iz brijanice) I ovo smo uredili. Ako je istina to govori, pokajao se, ako lae, gore po njega. DON MARZIO: Veliki Ridolfo! Vi ste onaj, koji sjedinjuje brane drugove. RIDOLFO: A vi ste onaj, koji pokuava da ih razjedini. DON MARZIO: Mislio sam, da inim dobro, RIDOLFO: Tko zlo misli, neka ge ne nada, da e uiniti dobro. Neka se nitko ne zavarava time, da e iz loeg djela proizii neto dobro. Rastaviti mua od ene, to je protiv svih ljudskih zakona i iz toga mogu nastati samo nered i zbrka. DON MARZIO (prezirno) Velik si ti filozof! RIDOLFO: Vi ste ueniji od mene, ali, oprostite mi, moj se jezik vlada bolje od vaeg. DON MARZIO: Drsko govori! RIDOLFO: Oprostite mi, ako moete; a ako ne moete, oslobodite me svoje naklonosti. DON MARZIO: I hou! Neu vie doi u tvoju kavanu. RIDOLFO (za sebe) Neka te bog uslia! XVII. p r i z o r Sluga iz kavane i prijanji. SLUGA: Gospodaru, gospodin Eugenio vas zove. (Odlazi) RIDOLFO: Evo me odmah! (Don Marziju) S vaim doputenjem! DON MARZIO: Duboko potovanje, gospodine diplomato! Koliko vas plaaju za ove vae podvige? RIDOLFO: Dobro, to ga uinim, to mi je najvea plaa. Zaraujem prijateljstvo i neto malo asti, a to cijenim vie nego sve na svijetu. (Odlazi u kavanu) DON MARZIO: Kakav ludak! S idejama nekog poklisara ili plemia! Kavanar, koji filozofira! I koliko se trudi! Koliko vremena ulae u to. A ja bih sve to uredio za etvrt sata! XVIII. p r i z o r Ridolfo, Eugenio, Vittoria iz kavane i don Marzio DON MARZIO (za sebe)Evo tri ludaka: raskalaena luda, ljubomorna luda i hvalisava luda! RIDOLFO (Vittoriji) Zaista, veoma sam radostan! VITTORIA: Dragi Ridolfo, vama zahvaljujem svoj mir, svoju spokojnost, a mogu rei i ivot. EUGENIO: Vjerujte mi, prijatelju, bio sam vee zasien ovim ivotom, ali nisam znao, kako da se otkinem od svojih poroka. Budite blagosloveni, otvorili ste mi oi, neto sa svojim savjetima, neto s grdnjama, neto s lijepim rijeima, neto s dobroinstvima; urazumjeli ste me, postidjeli ste me; postao sam drugi ovjek i nadam se, da e ta promjena u meni biti trajna, nama na utjehu, vama na ast; sluit e kao primjer pametnim i asnim ljudima, kao to ste i vi sami.

RIDOLFO: Previe me hvalite, gospodine, ne zasluujem toliko. VITTORIA: Dok budem iva, sjeat u se dobroinstava, koje ste mi uinili. Vratili ste mi mog dragog mua, jedino dobro, koje imam na ovom svijetu. Toliko sam suza prolila, dok sam ga zadobila, toliko sam plakala, kad sam ga izgubila, toliko suza i sad prolijevam, ali ovo su slatke suze, suze ljubavi i njenosti, koje mi ispunjaju duu radou; one briu sve pretrpljene patnje; to su suze zahvalnosti nebu i vama, koji ste pokazali toliko samilosti prema meni. RIDOLFO: Ganuli ste me do suza. DON MARZIO (za sebe, promatrajui ih kroz lornjet) O, proklete lude! EUGENIO: Hoete li da odemo kui? VITTORIA: Krivo mi je, to sam tako uplakana i neuredna. Vjerojatno me eka moja majka ili netko od mojih roakinja; ne bih htjela, da mi vide suze u oima. EUGENIO: Umirite se, poekat emo malo. VITTORIA: Imate li ogledalo, Ridolfo? Htjela bih da vidim, kako izgledam. DON MARZIO (za sebe, promatrajui je kroz lornjet) Sigurno joj je mu pokvario frizuru! RIDOLFO: Ako se elite pogledati u ogledalo, moemo ii gore u kartake sobe. EUGENIO: Ne, nikada vie moja noga nee tamo stupiti! RIDOLFO: Znate li, to ima nova? Pandolfo je uhapen. EUGENIO: Da? Zasluio je to. Lupe! Dosta me je operuao. VITTORIA: Hajdemo, dragi muu. EUGENIO: Nema nikoga, moemo ii. VITTORIA: Ovako raupana? (Ulazi veselo u kartanicu) EUGENIO: Sirotica! Klie od radosti. (Ode za njom) RIDOLFO: Idem i ja da im pomognem. (Odlazi za njima) XIX. p r i z o r Don Marzio, zatim Leandro i Placida. DON MARZIO: Znam, zato se Eugenio pomirio sa svojom enom. Izgubio je sve i nema vie od ega da ivi. A ena mu je mlada i lijepa... Nije loe smislio. A Ridolfo e biti svodnik. LEANDRO (izlazi iz brijanice) Hajdemo u gostionicu da uzmemo va prtljag. PLACIDA: Dragi muu! Kako ste imali srca da me napustite? LEANDRO: Ne govorimo vie o tome. Obeavam, da u promijeniti svoj nain ivota. PLACIDA: Dao bog! (Pribliavaju se gostionici) DON MARZIO (Leandru podrugljivo) Sluga sam ponizan vaeg gospodstva! LEANDRO: Moje duboko potovanje gospodinu pokrovitelju i njegovu finom jeziku! DON MARZIO (Placidi podmgljivo) Klanjam se gospodi grofici! PLACIDA: Pozdravljam vas, gospodine vitee kuhanih kestenova. (Ulazi s Leandrom u gostionicu) DON MARZIO: Oboje e lutati naokolo i varati svijet. Snop karata je itav njihov imetak. XX. p r i z o r Lisaura na prozoru i don Marzio. LISAURA: Lutalica se vratila u gostionicu s onim bijednim Leandrom. Ako se ona dugo

ovdje zadri, iselit u svakako iz ove kue. Ne podnosim ni nju ni njega. DON MARZIO (promatra je kroz lornjet) Va sam sluga, gospodo pleaice!

LISAURA (osorno) Klanjam se. DON MARZIO: to vam je? ini mi se, da ste uzbueni. LISAURA: udim se, da gostioniar moe drati u gostionici takav svijet. DON MARZIO: O kome to govorite? LISAURA: Govorim o onoj lutalici. To je uliarka. U ovoj etvrti nikad se nisu dogaale ovake svinjarije XXI. p r i z o r Placida s prozora gostionice i prijanji. PLACIDA: Ej, gospoice, kako to o meni govorite? Ja sam kreposna ena! Ne znam, da li se to moe i o vama rei. LISAURA: Da ste kreposna ena, ne biste se skitali po svijetu i varali ljude. Don Marzio slua, prornatra kroz lornjet i smije se. PLACIDA: Dola sam da traim svoga mua. LISAURA: Da! A prole godine, koga ste traili? PLACIDA: Nikada prije nisam bila u Veneciji. LISAURA: Laete! Lani ste ostavili alosnu uspomenu u ovome gradu. Don Marzio promatra i smije se. PLACIDA: Tko vam je to rekao? LISAURA: Eno ga ondje! Don Marzio mi je rekao. DON MARZIO: Ja nisam nita rekao! PLACIDA: On nije mogao da kae takvu la; ali o vama mi je priao kojeta! Govorio mi je o vama, da primate kriomice ljude kroz stranja vrata. DON MARZIO (igrajui se s lornjetom) Ja to nisam rekao! PLACIDA: Jeste, rekli ste! LISAURA: Je li mogue, da je don Marzio govorio o meni takve podlosti? DON MARZIO: Kaem vam, da nisam rekao! XXII. p r i z o r Eugenio, Ridolfo i Vittoria otvaraju jedan za drugim prozore, i prijanji EUGENIO: Jeste, rekli ste i meni i o jednoj i o drugoj. O gospoi lutalici ste rekli, da je prole godine varala ljude po Veneciji, a o gospoi plesaici, da prima posjete kroz stranja vrata. DON MARZIO: Meni je to rekao Ridolfo. RIDOLFO: Nisam ja sposoban za takve lai. ak smo se i svaali. Ja sam tvrdio, da je gospoa Lisaura asna ena. a vae je gospodstvo tvrdilo, da je pokvarena. LISAURA: Oh, nesretnie! DON MARZIO: Lae! VITTORIA: A meni je rekao, da je moj mu bio prijatelj i plesaice i lutalice. Prikazao mi ih je kao dvije opake ene. PLACIDA: Ah, zloine! Ah, nesretnie!

XXIII. p r i z o r Leandro s vrata gostionice i prijanji. LEANDRO: Tako je, tako je! Vae je gospodstvo prouzrokovalo hiljadu nereda. Obeeastili ste svo'jim jszikom dvije kreposne ene. DON MARZIO: Zar je i plesaica kreposna? LISAURA: Ponosim se, to jesam takva! Moje prijateljstvo s gospodinom Leandrom imalo je cilj, da se udam za njega, jer nisam znala da je ve oenjen. PLACIDA: Oenjen je. Ja sam njegova ena. LEANDRO: A da sam posluao don Marzija, bio bih ponovo pobjegao od nje. PLACIDA: Besramnie! LISAURA: Varalice! VITTORIA: Klevetnie! EUGENIO: Brbljave! DON MARZIO: Meni tako? Meni, koji sam najpoteniji ovjek na svijetu? RIDOLFO: Da bude poten, nije dovoljno samo da ne krade. Valja se i pristojno vladati. DON MARZIO: Nisam nikada uinio nikakvo zlo djelo. XXIV. p r i z o r Trappola i prijanji. TRAPPOLA: Lijepu je stvar uinio don Marzio! RIDOLFO: to je uinio? TRAPPOLA: Prijavio je messer Pandolfa, vezali su ga i kau, da e ga sutra ibati. RIDOLFO: pijun je to! Napolje iz moje kavane! (Odlazi s prozora) XXV. p r i z o r Brijaki pomonik i prijanji. BRIJAKI POMONIK: Gospodine pijune, ne dolazite vie da se brijete u nau brijanicu. (Odlazi u brijanicu) Posljednjiprizor Konobar iz gostionice i prijanji. KONOBAR: Gospodine pijune, ne dolazite vie na ruak u nau gostionicu. (Ulazi u gostionicu) LEANDRO: Gospodine pokrovitelju, meu nama, u povjerenju, lopovluk je biti pijun! (Ulazi u gostionicu) PLACIDA: To su ti kuhani kestenovi! Gospodine uhodo! (Povlai se s prozora) VITTORIA: O, mili don Marzio! Onih deset cekina, koje ste bili posudili mome muu, vjerojatno su bili plaa za vae uhoenje! (Povlai se s prozora) EUGENIO: Klanjam se gospodine dounie! (Povlai se s prozora) TRAPPOLA: I ja se klanjam, gospodine potkazivau! (Ulazi u kavanu) DON MARZIO: Zbunjen sam, oaloen sam, ne znam, gdje se nalazim! Meni kau, da sam pijun, meni? Zbog toga, to sam sluajno prokazao Pandolfove opaine, optuuju me, da sam pijun! Nisam prepoznao pandura, nisam predvidio prijevaru, nisam krivac u

ovom sramnom prestupku! Ipak me svi napadaju, svi me vrijeaju, svi me odbacuju, svi me tjeraju! Oh, da, imaju pravo! Moj me je jezik prije ili kasnije morao upropastiti! Jezik mi je priskrbio zao glas, to je najgore od svih zala! Nemam ime da se opravdavam, izgubio sam povjerenje i ne u ga stei nikada vie. Otii u iz ovoga grada; otputovat u teka srca, i zbog svog bijednog jezika morat u napustiti grad, gdje svi ive dobro, gdje su svi slobodni i mirni, i gdje se zabavljaju svi oni, koji znaju biti razboriti i poteni. (Odlazi) Kraj komedije

O GOLDONIJU I NJEGOVOJ KOMEDIJI KAVANA Kada je Goldoni, jo prije poetka svog komediografskog uspona, napisao operni libreto Amalassunta, ponudio ga je Operi u Milanu. Trebalo je, meutim, da ga najprije proita pred jednim od direktora i pred glumcima Opere. Uinio je to kod plesaice Grossateste, svoje zemljakinje, kod koje su se, te veeri, sakupili gosti. Svoj fiasko opisao je on u Memoarima karakterislino ovako: Broj gostiju neprestano se poveava: dolazi Caffariello, opazi me, pozdravi me u pozi Aleksandra i zauzme mjesto pokraj domaice. Nekoliko minuta zatim najave grofa Pratu, koji bijae fedan od direktora teatra i najbolji poznavalac opernih libreta. Gospoa me Grossatesta predstavi gospodinu grofu i progovori mu o mojoj operi on se obavee, da e me predstaviti savjetu direktora, ali, on bi bio veoma ushien, kad bih ja izvolio da ga upoznam sa svojim djelom, mojoj bi zemljakinji bilo takoer drago, da ga uje; to se mene tie, nisam mogao ni oekivati nita bolje, nego da ga itam. Priblie stol i svijeu, svi posjedaju, zapoeh itanje, najavih naslov: Amalassunta. Caffariello zapjeva rije Amalassunta, dugaka je i uini mu se smijena: svi se, osim mene, smiju, domaica prigovori, slavuj zauti. Proitam imena osoba, bilo ih je devet u mojoj operi: i zauje se glasi, to je potjecao od nekog starog ukopljenika, koji je bio pjeva u zboru; zakriao je kao maak: previe, previe, najmanje dvije osobe su suvine. Opazio sam, da mi sluaoci nisu naklonjeni i htio sam da prekinem itanje. Gospodin Prata zapovjedi bezobrazniku, koji nije bio cijenjen kao Caffariello, da uti, i ree okrenuvi se meni: Istina je, gospodine, u drami ima samo est ili sedam osoba, ali kad djelo vrijedi, da se oko njega pomuimo, rado se rtvuju jo dva glumca: budite, ree on, budite ljubazni, pa nastavite, molim vas, itanje. Nastavim, dakle, itanje: prvi in, prva scena, Clodesile i Arpagon. Tada me gospodin Caffariello upita za ime glavnoga lica u mojoj operi. "Gospodine, rekoh, evo ga, to je Clodesile., Kako, odgovori mi on, vi otvarate scenu sa prvim glumcem i doputate, da se on pojavljuje, dok publika dolazi, sjeda i bui? Dovraga! Ja nisam va pristaa, gospodine! Progovori gospodin Prata: ujmo, ree, da li je scena interesantna. itam prvu scenu i jedva zapoeh itati stihove, gle nekog krljavca, kako vadi neki smotak iz depa, odlazi klaviru, da prijee neku ariju iz svoje uloge. Nakon to su ga sluaoci ovako neljubazno primili, g. Prata odvede Goldonija u svoj kabinet i savjetuje mu: ini mi se, ree on, da niste loe izuili poetiku Aristotela i Horacija, vi ste svoje djelo napisali prema principima tragedije. Ni vi ne znate, da je muzika drama nesavreno djelo, podinjeno pravilima i navikama, koji dodue ne

odgovaraju zdravu razumu, ali ih ipak valja doslovno slijediti. Kad biste bili u Francuskoj, mogli biste se potruditi, da se svidite publici, ali ovdje treba da se zapone time, da se svidite glumcima i glumicama: valja zadovoljiti kompozitora, treba se posavjetovati sa slikarom-dekoraterom: za sve su utvrena pravila i bila bi uvreda za dramaturgiju, kad bi se netko usudio da ih prekri, kad bi netko propustio da se na njih obazire. I zaista, to je bilo vrijeme, kada su operni i dramski autori zavisili ne samo od ukruenih ablona, to su im nametali savjeti direktora razliitih teatara, glumci i slavni pjevai, nego i iskvareni ukus publike i konano, vrijeme u kojem se graanstvo i na kazalinom planu, teko probijalo na kazaline daske kroz kalupe, koje je sebi za zabavu stvorilo degenerirano plemstvo, koje je proivljavalo svoje posijednje asove. Commedia dell' arte u to se vrijeme ve posve degenerirala i izgubila svoju ivotnu snagu: pozornicom su se kretale standardizirane maskirane figure, koje su igrali specijalizirani glumci: figure prvog i drugog (bojaljivog) ljubavnika, kapetana Fracassa-hvalisavca, pedantnog i smijenog uenjaka (il dottore), subrete, budalastog Rriecchina i venecijanskog lakrdijaa, Pantalona. Scenom su vladale ne samo ukalupljene figure, nego i tipizirane fraze i lakrdijaki kalamburi, kojima se publika smijala, jer je bila na to nauena, i zato, to joj se inilo, da tako treba da bude, smatrajui, da je sadraj pojma teatar upravo ovaj standardizirani lakrdijaki riet. Isto tako bilo je i s tragedijama. Mjesto ivih ljudi, koji proivljavaju svoje jednostavne, ali ljudske nezgode i nesree, pojavljivali su se na scenama polubogovi, koji su, kao to kae Goldoni, dovodili svoje kreposti i mane do fantastinih pretjeravanja. U takvu teatarsku atmosferu stupio je Carlo Goldoni, da povede, dodue taktiku i postepenu, ali upornu i sve eu borbu protiv starog teatra, njegovih direktora i njegovih glumaca, protiv niza uenjakih autoriteta i doktorskih pedanata, i proliv pokvarena ukusa same publike. Svoje pravo i intenzivno teatarsko djelovanje zapoinje Goldoni u Medebacovu teatru. Za taj period svoga teatarskog rada kae Goldoni ponosno i s opravdanjem, uvjeren u sama sebe i znaenje svoga djelovanja: Ovdje sam poloio temelje talijanskog teatra i ovdje je trebalo da se radi na podizanju te nove zgrade. Nisam imao takmaca, da se s njima borim, ali je bilo predrasuda, koje je trebalo da prevladam. Goldonijeva je stvaralaka parola bila: okrenuti se prema prirodi, upravo, oslikati prirodu ljudi, dati je onakvu, kakva ona u stvari jest: Nezgode traginih heroja zanimaju nas izdaleka, ali one naih blinjih treba da nas jo vie diraju. Goldoni je nastojao da jednostavno, bez patosa i lanih, napirlitanih i izvjetaenih fraza opie ljude, i to one ljude, koji su se kretali po salonima, kavanama, krmama, ulicama talijanskih gradova, da opie onaj tipini junjaki ivot, koji se odvijao u tim gradovima, da u svoje drame, namjesto prvih i drugih ljubavhika i budalastih harlekina, koji su trebali da predstavljaju narod, dovede na scenu zaista onaj sloj toga naroda, graanstvo, koji je sve jae zahtijevao, da se oivi i na teatarskim daskama. Moj stil, veli Goldoni, nije bio elegantan, moji stihovi nisu nikada zapadali u uzvieni patos, ali upravo je to bilo potrebno, da se malo pomalo dovede do razuma publika, koja je bila nauena na hiperbole i na glomazne i romantine smifenosti. Godine 1749. imao je Goldoni veoma estoku bitku sa svojim neprijateljima, koji su, osjeajui da Goldonijeve komedije sve vie zaokupljaju najire stojeve teatarske publike, uperili na njega svu otrinu svojih pamflefskih pera, kako bi ga uniiili. Predvodnik je tih napada bio bivi predstojnik jezuitskog kolegija u Modeni opat Pietro Chiari. Te godine daje se Chiarijeva parodija Goldonijeve komedije Prepredena udovica (Vedova

scaltra) pod naslovom kola udovica (La scuola delle vedove). Uzbuen do krajnje miere bezobratinom ove pamfletske komedije, koja je trebala da na banalan nain ismije njegovu Prepredenu udovicu, Goldoni, tek to je doao kui poslije predstave ovoga pamfleta, sjeda za svoj radni stol, i ne die se, dok ne napie Obrambeni prolog Prepredene udovice, s kojim izaziva zabranu "kole udovica. lscrpen borbom s neprijateljem Goldoni nevoljko daje pri kraju sezone novu komediju Sretna batinica, s kojom nije bio zadovoljan ni on, a i kod publike doivljava neuspjeh. Indigniran, ali pun borbene snage, Goldoni obeava, da e u narednoj sezoni dati esnaest novih komedija. Meu tih esnaest komedija spada i Kavana (La bottega del caffe). U Kavani nema zapravo glavnog lica. Glavno je lice, venecijanski mali trg ili iroka ulica; tu su: kavana, brijanica, kartanica i, La porta di dietro, stranja vrata. Tu se, u jedan dan, stjeu sudbine razliitih ljudi: trgovaca, malih plemia, kavanara, varalica i probisvijeta. Tu prevarene ene progone svoje nevjerne mueve, trgovci, zahvaeni kockarskom strau, padaju u pande varalica; svi se ti ljudi meusobno grizu i svaaju, na ulici, s vrata kavane, iz brijanice i kockarnice, s prozora kua, tu, na toj tipino goldonijevskoj sceni vlada itav dan pravi junjaki promet, flusso e riflusso. Od svih figura, koje prolaze ovom scenom, bez sumnje je najivlji i najkonzekventnije okarakteriziran don Marzio, ija je osnovna karakteristika, bolesna znatielja, koja ga ini inirigantom i zlobnikom. Njegov je imetak neznatan, veli za njega Goldoni na usta kavanara Ridolfa, i on nema mnogo brige oko svojih vtastitih poslova; zbog toga ima preobilje vremena da zabada nos u tue poslove. I ova karakterizacija odaje, kako Goldoni svoje najbolje scenske likove nije tipizirao ablonski, po uzoru na neke apstraktne osnovne ljudske karaktere, koji e "vjeno ivjeti, nego im je davao socijalnu pozadinu, naznaio je sredinu, iz koje izrastaju negativne takozvane ljudske osobine. Odgojen u takvoj glupoj, ogranienoj sredini sitnoplemikih besposliara, don Marzio je postao hvalisavac i laljivac, koji podmee i izmilja, i nakon to je izmislio neku smicalicu, koju e zlobno nekome podvaliti, on ve u drugom momentu povjeruje i sam u njezinu realnost. Koliko je Goldonijeva satira direktno pogaala realne ljude, ljude, koji su sa tim manama, koje je on ibao, ivjeli oko njega, pokazuje i to, da su mu zbog don Marzija prijetili maem, bodeom i pitoljima Prijetili su mi, veli Goldoni, govorili su o maevanju, o bodeu, o pitoljima, ali znatieljni, valjda, da vide esnaest novih djela u jednoj godini, dali su mi vremena da ih dovrim. Ako ispustimo iz vida ablonski zavretak, moraliziranje, koje je trailo vrijeme, u kojem je Goldoni ivio, i koje je i u njemu, kao djetetu svoga doba, ivjelo, onda nam se vei dio likova u ovoj komediji prikazuje ivima i konzekventno okarakteriziranima. Ridolfo je moralist, i on je to u svakoj prilici i u svakoj svojoj reenici, Eugenio je hvalisavac, enskar, raspikua, slab i povran iip, koji e jednoga dana rastepsti sav svoj imetak; njegova ena Vitoria, premda iza svakog njegova ekscesa istupa otro, odmah zatim naivno povjeruje u njegov preobraaj i ta njezina tipska crta neprestano traje; grof Leandro je varalica, koji e, unato svome vrlo neuvjerljivom i labavom pokajanju na kraju komedije i dalje varati svijet, jer karte su, kako kae don Marzio, itav njegov imetak. Ostale su figure (Placida, Lisaura) neto bljede ili su gotovo sasvim konvencionalne tipizacije (Pandolfo, Trappola), iako i u njima ima pokoja iva crta. Premda Goldoni govori ovim svojim raskalaenim, hvalisavim ludama, propalicama i varalicama: ne budite takvi, oni ipak jesu i ostaju takvi, jer ih je takvima stvorila sredina, iz koje su izrasli, jer u toj sredini

drugaiji nisu mogli ni postati. I njegova, Goldonijeva snaga lei upravo u tome, to je na svoju scenu iznio ive i prave ljude, onakve, kakve ih je gledao oko sebe.