Pisma iz dva Sarajeva

Priredila D a n k a Nikolić

biblioteka • KRUG •

1996.

Pisma iz dva Sarajeva

Pisma iz dva Sarajeva
Priredila D a n k a Nikolić

biblioteka • KRUG •

Izdavač B e o g r a d s k i krug Beograd

1996

recenzent Branka Mihajlović urednik Aljoša Mimica

Uz pisma

Od aprila 1992, kada je počeo rat u Bosni, do jeseni te godine ni o kome od mnogih naših prijatelja iz Sarajeva nismo uspevali da saznamo ništa. Prve vesti su se probile krajem septembra. Početkom sledećeg meseca stigle su prve pismene poruke, a uskoro i pisma preko Adre, Crvenog krsta, Dobrotvora i drugih huma­ nitarnih organizacija. U isto vreme uspostavljena je i nesigurna i neredovna, ali jedina postojeća poštanska veza Beogradr-Grbavica (deo Sarajeva koji drži vojska Radovana Karadžiča). Dopisivanje sa nama bliskim Sarajlijama trajalo je oko dve godine- od jeseni 1992. do kraja 1994. Tada su se, tragično ili bezbolnije, razrešile ratne sudbine većine naših sarajevskih prijatelja. Neki su još uvek tamo. Tako se stekla zbirka od oko dve stotine pisama. S pristankom autora, odlučili smo da neka od njih obja­ vimo. Pre svega zato što nam se čini da ona daleko prevazilaze okvire privatnosti i da predstavljaju dragocen dokumentarni uvid u neke segmente bosanskih ratnih zbivanja. Zatim, stoga što većina od njih svedoče o ratu iz jednog specifičnog ugla, posredno, kroz jedno­ stavne priče o svakoclnevici. I na kraju -jer nam se čini da ona koja smo odabrali imaju i literarnih vrednosti.

5

Knjiga se sastoji od tri grupe pisama. Prva pripada­ ju advokatu Rizahu Paša i i ću, nastanjenom na Grbavi­ ci. Druga — mladoj pravnici iz Sarajeva, Inji Pašalić, a treću grupu čine pisma nekolicine autora napisana povodom smrti inž. Marjana Maje Verone, našeg najb­ ližeg prijatelja. Ostali su živi. Za sada.

6

Sadržaj

Uz pisma

Rizo Inja Majo
Pisma sarajevskih prijatelja posle Majine smrti Pogovor From the Review

Rizo

Rizo

Rizah Pašalić je ugledni sarajevski advokat. Rođen je u Sarajevu, predpočetak Drugog svetskog rata, u građanskoj porodici iz nacionalno rnešovitog braka. Otac mu je bio poznati sarajevski glumac. Gimnaziju i studije završio je u Sarajevu. Od rane mladosti gradio je uspešnu karijeru. Oženjen je profesorskom Brankom Pašalić. Njihov sin, od punoletstva, kao i oni oduvek, izjašnjavao se kao Jugosloven. Živeli su u sopstvenoj kući na Grbavici. Sedam meseci posle početka rata, novembra 1992, Rizina žena Branka i sin Sandi uspeli su da izađu sa Grbavice. Već dvegodine žive u inostranstvu, u različitim zemljama. Rizo Pašalić je ostao u kući sa Brankinorn majkom Olgom. Zašto nije izašao sa ženom i sinom — za sada nije poznato. Možda je rizik bio prevelik zbog njego­ vog imena. Rizo opstaje na Grbavici pod uslovima pod kojima tu žive nesrbi. Pisma Rize Pašalića koja objavljujemo počela su da stižu krajem 1992. O životu njegove porodice tokom prvih, najtežih osam meseci rata— ne zna se ništa. U to vreme na Grbavici su stradale ili odvedene u logore čitave musli­ manske porodice, da bi im kuće potom bile opljačkane. Advokat Pašalić sa sinom i ženom uspeo je da se sačuva. Možda zbog ugleda koji uživa u gradu. Od novembra 1992. do kraja 1994. godine Rizina pisma stižu redovno i često (obično sa mnogo zakašnje­ li

nja). Nakupilo ih se oko stotinak. Odmah po prijemu prvih shvatili smo da se prepiska može odvijati samo uzdosledno poštovanje nekoliko pravila: da se piše isključivo ćirilicom, da se nepominju muslimanska imena (ipisma se naslovljavaju sa „dragi naši"), da se adresiraju na komšiju Ga­ ji ća i - što je najvažnije - da se nikada ne postavljaju nikakva pitanja. Isto tako, ubrzo se otkriva da pisma sadrže i jednu teško uočljivu skrivenost. Ona se, naime, sastoji od gotovo vedrih, često duhovitih opisa njegovog ratnog življenja, ali se pažljivijim čitanjem otkrivaju mnoge, vesto kamuflira­ ne, šifrovaneporuke: priča, recimo, o izletu na Jaborinu sa „nekim momcima" jedna je od epizoda dvogodišnjeg napornog prinudnog rada za vojsku. Teško se, ta kode, uočava podatak o opasnosti kretanja nesrba po Grbavici. Razmišljanja o bežanju saopštena su kroz kodiranu priču o razgovoru sKlinjom (Rizin nadimak iz mladosti). Na sve takve šifrovane i teže razumljive pasuse skretaćemo pažnju čitaocima u samom tekstu. Za objavljivanje pisama advokata Pašalića odlučili smo se najviše zbog toga što nam se čini da su ona sasvim neobično svedočenje čoveka-žrtve, koji- umesto beznađa ili mržnje - u svim ratnim i ličnim nesrećama traži i uspeva da pronađe dokaze ljudske plemenitosti i nese­ bičnosti. To duboko i autentično verovanje Rize Pašalića u pohedu dobroga sačuvalo ga je i sačuvaće ga, ubeđeni smo, usred holokausta u kojem se našao. Novembar 1994.

12

Sarajevo, 2. XI 92. Dragi moji, Rat nekako podnosim. Pravim se da ga ne primjećujem. Čitam, crtam, u posljednje vrijeme popravljam prozore, ložim vatru, čistim peć... Radim sve što mi uspješno odvaja pažnju od spoljnih događaja. Ako sam uopšte bio u nekoj krizi, bilo je to onih pet-šest dana dok sam čekao da se Branka* i Sandi** jave da su stigli u Beograd. Tada mi se kuća činila potpuno pustom. Imao sam osjećaj kakav, vjerovatno, ima kapetan tonućeg broda kada se posada uspješno ukrca u čamce za spašava­ nje, a on ostaje na komandnom mostu da sa brodom poto­ ne. S jedne strane - to je divno osjećanje spokojstva i mira, jer se posada uspješno iskrcala (mada na malom čamcu i uzburkanom moru nikako još nije bezbjedna), a sa druge - tuga, jer brod tone i ništa ga više ne može spasiti. Uskoro sam se, međutim, oslobodio crnih misli, pa sada radim tako intenzivno da mi dan posve neosjetno prođe. Ponovo sam nastavio i sa jutarnjom gimnastikom. U punoj sam formi. Sa lakoćom pravim 25 sklekova ili 35 trbušnjaka. Imam 65 kilograma. Sve kao u mladosti. Sa­ mo - kada se skinem i slučajno bacim pogled u ogledalo — na tijelu dječaka ugledam — sijedu, naboranu, pohaba­ nu glavu...
Supruga. ** Sin.

13

Naravno, brinem ja i za moje* na Marin-Dvoru. Često se penjem na tavan susjedne zgrade, odakle mogu da vidim krovove kuća u čijem smo dvorištu proveli djetinjstvo Gledam ih, ponekad dugo, izgledaju mi čitavi, pa hoću da vjerujem da su i kuće, i ukućani... Još uvijek se nadam skorom kraju rata. Sve što naglo počne, naglo i završi. Mi Balkanci nismo u stanju bilo šta da radimo sistematski, pa - vjerujem - ni da ratujemo. Umjesto jednog pravog rata, u stanju smo da improvizujemo tri-četiri kratka, po principu - svi protiv svih. Zato nas i puštaju da ratujemo. Vaš Rizo

Sarajevo, 10. XI 92. Dragi naši, Pozna je jesen. Beremo poslednje dunje i pravimo slatko. Nisam ranije ni zapažao kako svaka kuća u našem komšiluku ima bar po jedno stablo dunje. Mogao bi se - tako - naš kraj zvati i „Dunjaluk", ali, po mojim predstavama, dunjaluk bi morao biti mnogo veći i ljepši. Pesimisti strahuju od zime, a ja joj se radujem. Po­ mišljam kako bi mrazevi mogli ohladiti usijane glave. Pretpostavljam da su moji već negdje u Evropi, a možda i dalje? Sigurno vas zovu telefonom i raspituju se za nas. Prenesite im da smo dobro. Malo šta se promijenilo od njihovog odlaska. Vrijeme kao da je stalo. Električna ener­ gija u naš kraj još nije došla, ali u veći dio grada jeste.
*

Majka i kći iz prvog braka žive u Sarajevu.

14

Postepeno se povećava broj svijetlih tačkica koje noću dugo brojim sa našeg brda po gradu. Manje ga granatiraju, pa ljudi više ne zamračuju tako sistematski prozore. Velika radost, koja me uvijek preplavi kada nam stigne pošta, u posljednje vrijeme sve više jenjava. Odavno nam već nije stiglo ništa. Nekakav je zastoj sa poštom. Posljednje pismo koje je Branka poslala još iz Beograda putovalo je više od mjesec i po dana. Svejedno, strpljivo čekam. Vaš Rizo

13. XI 92. Dragi moji, Šef u svom pismu govori kako se divi nekoj mojoj snazi i volji. Ne znam da li je riječ o snazi, ili o instinktu samo­ održanja. Već sam i vama pisao kako pokušavam da se isključim iz zbivanja oko sebe. Znam da na njih ne mogu uticati, parni ne preostaje drugo nego da čekam. Ako išta svjesno radim — trudim se da ostanem ista osoba, da sačuvam identitet. Ipak, osjećam da se mijenjam. Još uvijek vjerujem da je većina ljudi u osnovi dobra, ali nalazim da sam u dosadašnjem životu bio bezrazložno sentimentalan i popustljiv. Mnogi su pravili tu grešku. Veliki broj ovih koji sada prave ovaj zulum dobijao je prelazne ocjene u školi (u životu) samo zato što su bili priglupi ili na bilo koji način ugroženi. Poslije su im izmišljali radna mjesta, dobijali su stanove solidarnosti, a i sam sam im činio mnoge besplatne usluge. Ovo poslednje će sigurno poslije rata biti izmije­ njeno. Utoliko sam se izmijenio. A život je, inače, neizmjenjen. Tokovi su se već ustalili. Teške su mi jedino večeri. Duge, kasnojesenje, a oči zbog nečeg peku kad se duže čita pri svijeći. I šta ću —

15

dosjetih se sjajne igre — otvaram pasijans. Pomislim želju: hoće li se rat završiti za petnaest dana. Redam, redam i, nećete vjerovati, strepim hoće li se otvoriti. Zezne me! Neće! Ali, ja se lako ne predajem. Brzo pokupim karte, promi­ ješam, i — pomislim drugu želju: hoće li se rat završiti za šesnaest dana... General Morion, pak, vjeruje da će Sarajevo do Božića biti demilitarizovano. Sta mislite o Novoj godini u Sarajevu? Bilo bi ludo. Sve vas mnogo volim Rizo

18. XI 92. Draga Danka, Juče sam primio tvoje pismo. Kao i uvijek — radost ogrom­ na. Vidim - brinete za nas. Možda i više nego mi sami. Na zlo se navikne. Često se ovih dana sjećam jednog svog klijenta koji me je stalno požurivao da okončam njegov spor, jer će - govorio je - kroz mjesec dana umrijeti od raka. Bio je duhovit i uglavnom smo se šalili na tu temu. Spor smo dobili, i on je, zaista, za kratko vrijeme umro. Prisjećam se tog događaja, jer osjećam kako smo se i mi već sasvim navikli na pucanje, nestašice, glad. Najlakše mi je kad se sa svim tim zezam. Pitaš me za Maju i Vladu. Nemam nikakve, ama baš nikakve veze sa „ostatkom" Sarajeva. Ne znam ništa o njima, a nikakav glas nisam do sada dobio ni od svojih. To mi je najveća mora. Po našoj prijateljici Jeli zamolio sam nekog Popa (tako se zove) koji na nekakav način dolazi do telefona, da zove moje i Emirove. Obećao je. Potom je nestao. Nema ga u stanu već desetak dana. Takve sam sreće.

16

Sa Grbavice radi jedan jedini telefon - ponekad. Čeka se na red i po 5-6 sati. Može se zvati samo Beograd. Ali, ja na Grbavicu ne silazim nikako*... Svim svojim susjedima obećao sam da će rat biti zavr­ šen do Nove godine. Vjeruju mi. Ne bih želio da ljude lažem, pa ću i dalje da otvaram pasijans. Rizo

4. XII 92. Dragi naši Jovovići, Nikolići, Karabegovići, slikari, novinari itd..., Kod nas se malo šta mijenja. Rat je došao u fazu u kojoj se ni glavnim akterima više ne ratuje. Međutim, kako ne znaju šta će poslije rata — nastavljaju pucanje. Tek toliko da se municija troši. Kraj rata je ipak blizu. Duboko vjerujem... Branka se raspituje za naše komšije. Sve su to dobri ljudi, sakupljeni s konca i konopca. Polovinu, prije rata, nismo ni poznavali, a sada ne znam kako bih bez njih. Svi smo zajedno živi dokaz kako je Sarajevo jedinstven, kosmopolitski grad. Srećom, svi su dobro. Napustili su nas, nekoliko dana poslije Brankinog i Sandijevog odlaska, samo Damir i njegova supruga. Ona je imala uputnicu za operaciju diskushernije na VMA. Brinuli smo kako će stići - ona Srpkinja, a on Hrvat sa musliman­ skim imenom. Ipak, imali su sreće i javili se iz Beograda. Komšinica Lada bila je ozbiljno bolesna, ali se uspješno oporavlja. Još joj nisu rekli da joj je sin poginuo u Sarajevu. Odranije šlogirani Doležal preživio je još jedan moždani
Indirektno: ugrožen mi je život pri kretanju Grbavicom.

17

udar, pa ga je supruga Vera smjestila na nekoliko dana u bolnicu Kasindol. I on se oporavlja. Prije par dana smo Ivo, Bruno Bah (Austrijanac), Huso, Arif i ja (bez nacionalnog identiteta) išli kod bračnog para Eve i Omera da popravlja­ mo krov. Skoro polovina crepova je bila polupana. Kad je sve bilo gotovo, vojska je ponovo pucala i polupala gotovo isto koliko smo popravili. Za koji dan ćemo opet. Iz Brankinog pisma doznao sam o pigibiji naše drage prijateljice Violete. Malo je reći da me je ta vijest porazila. Užasna je to tragedija i za njenog muža i za njihovo bolesno dijete, o kome su se tako predano starali. Toliko o drugima. Meni dan prođe brzo, tako da nika­ da nisam zadovoljan onim što sam uradio. Svakodnevno nosim vodu za vojsku, a ponekad dobijemo i neka druga zaduženja. Onda radim i zviždućem „Most na reci Kvaj". Tiho, da drugima ne djelujem previše veselo. Kod kuće su svi prozori zatvoreni, ali još uvijek pop­ ravljam pojedina mjesta, kroz koja bi mogao ući hladan zrak. Ložim i peć kada nema struje, a uglavnom je nema. Pismo završavam u ponedeljak, 7. XII, jer u subotu niko od komšija nije išao na poštu, pa nisam imao po kome da ga pošaljem. Sam nisam silazio na Grbavicu već dva-tri mjeseca. Tako je bolje. Vaš Rizo

25. XII 92. Dragi naši, Prije par dana primio sam Efovo pismo od 26. XI. Ef je, naravno, Šef. Odlučio sam skratiti mu nadimak iz mladosti, jer je Šef nekako suviše zvanično, pa bi neko neupućen mogao pomisliti u ovim ludim vremenima da je doista

18

nekakva važna ličnost, nekakav - šef. Skoro mjesec dana od Beograda do Sarajeva! Da je putovalo poštanskom kočijom - brže bi stiglo. Zato - pišem, a ne piše mi se. Kako da vam kažem da ne brinete za nas i da smo relativno dobro kada će vam ta poruka stići za mjesec, možda i više dana. Hoće li i tada biti važeća? Ali, znate me već - hoću da vjerujem da će nam kroz mjesec dana biti bolje nego sada... Zima nam je pala na pleća. Već sedamnaest dana nemamo struje. Škrto se grijemo, tek toliko da se ne zamrznemo. Imamo kakvu-takvu zalihu ogreva. A kad pomislim na moje (i sve ostale) u drugom dijelu grada - srce mi se cijepa. Od mame i ostalih ni glasa. Snabdijevanje je nešto slabije nego ranije. Olga* i ja imamo izvjesne zalihe, pa nismo ugroženi. Možemo još koji mjesec izdržati. Zato se nemojte više opterećivati paketima. U svakom slučaju, hvala za vaš doprinos u posljednjoj pošiljci. I prije pisma sam zaključio da bi grah, luk, dehid­ riram krompir (odličan je) mogao biti Efov doprinos. To nekako dođe kao konkretna hrana. Zna Ef da Olga može od luka i vode napraviti šest jela... Danas je Božić. Ručali smo svečanije nego obično, a Olga je odnekud izvukla i po gutljaj konjaka. Vojnici su u susjednom dvorištu posjekli manju jelku i izložili je. Vrh sam uspio donijeti kući. Nismo ga kitili u znak tuge što smo tako grubo svi razdvojeni. Brinemo i za vas u Beogradu. Ova kriza je poput požara. Gasiš ga na jednom mjestu, on niče na drugom. Pišite nam više o sebi... Voli vas vaš Rizo

Tašta.

19

Sarajevo, 11.1 1993. Dragi naši Jovovići i ostali, dragi nam Beograđani, i dragi nam „stranci", Ovo je pismo prekoredno, pisao sam nedavno. U stvari, namjensko je, a nakana mi je da se zahvalim na paketu koji smo danas primili (drugom se nadamo sutra). Nikolo Ma­ kija veli piše Veličanstvenom Lorencu Pjera de Medičija da je siromah, te da mu ništa pokloniti ne može. Stoga mu daruje svoje djelo Vladalac. Izgleda da sam još veći siro­ mah od Makijavelija, jer ni knjigu nisam napisao, pa jedino preostaje da se ovim pismom zahvalim za svu dobrotu, plemenitost i sućut koju nam ukazujete. Jednom smo davno plovili trabakulom po Jadranu. Sedam dana smo kapetan Dare i ja ribu lovili, a naveče je uz vino jeli. Dare je znao sve ćudi mora, sve tajne riba i istine vina. Jednom mi reče: „Lako ti je ubit čovika. Kupi mu gudina!" Sad mi se otvara kako sva pamet svijeta staje u tih nekoliko glupih riječi. Sve se u njima sukobljava: svijest, volja, razum, afekcija. Tako nekako vidim i ovaj rat. Svijet se podijelio. Jedni ubijaju i to im, izgleda, nije teško. Drugi kupuju gudine. Sukob dobra i zla. Onih što kupuju gudine, a u te spadate i vi, daleko je više od zlikovaca. Dobro preovlađuje - u to hoću da vjerujem. Čemu onda pesimi­ zam. Treba mi samo strpljenja da dočekam pobjedu dobra. CGudin je prase.) Već sam vam pisao da smo pilali i cijepali neka drva.* Bile su to velike cjepanice. Naše komšije, starosjedioci, imaju čudnih stvari u svojim podrumima. Novak i Pera su donijeli široke pile duge po dva metra. Uvijek sam mislio da su to nekakvi instrumenti za sviranje, jer muzički klovnovi u cirkusu na njima izvode „Na lijepom, plavom Duna­ vu" i „Očaravanje". Međutim, ustanovio sam da se uspješno mogu koristiti i za pilanje, iako je jasno da im je osnovna
Prinudni rad za vojsku.

20

namjena rekreacija. Naučio sam i kako se pile oštre turpi­ jom. Jedan zub na jednu, a drugi na drugu stranu. Potom se zubi naizmjenice povijaju u stranu da bi rez pile bio širi, te da list pile ne bi zapinjao i strugao po već ispilanom dijelu debla. To se zove razvraćivanje (tako Nikola kaže), a ako se od te riječi napravi pridevski oblik, proizašlo bi da je takva pila razvratna. Za razliku od pilanja - cijepanje ima više elemenata sportske aktivnosti. U svoj stil cijepanja unio sam mnogo elemenata sportske igre - tenis. Većina cjepača uzima sjekiru za sredinu držalje, te udara svom snagom. Ja sam se sjetio svog učitelja tenisa, koji me je učio da reket držim na samom kraju da bih uspješnije ostvarivao polugu. Tako i cijepam. Sve su to pravi voleji i jedva čekam da izađem na teniski teren i proverim efekte ovog treninga. Sve vas puno volim i mislim na vas Rizo

Sarajevo, 21.1 93. Dragi naši, Kod nas se malo šta mijenja. Čak ni vrijeme. Danima maglovita jutra sa -5, i sunčani dani sa +5 u podne. Noći su još duge... Sada se, ipak, manje puca u Sarajevu. Radim kao noćni portir za životinje. Našim kućnim ljubimcima se neprestano piški ili kaki, pa ih po svu noć puštam u dvorište. Tada gledam u zamračeni grad. Kroz prozore ne mogu, jer su i oni zamračeni ili polupani. Sarajevo noću izgleda, doista, avetinjski. Kada ne puca, to je apsolutna tišina, u apsolutnom mraku. Zato duge noći prekraćujem čitanjem. Dugo sam kupovao knjige, za koje sam znao da ih nemam kad čitati. Vjerovao sam da će vremena biti tek kada odem u penziju. Nisam ni slutio da će to vrijeme stići toliko godina ranije.

21

A kako je neobično čitati u ovim tužnim okolnostima! Svaka knjiga, misao, pa i riječ imaju nekakvo posebno značenje, proizašlo iz okolnosti pod kojima se susrećem sa njima. Čitam tako Majstora i Margarini i posve ozbiljno pomišljam kako je vrag upetljao prste i u ova naša do­ gađanja. Učini mi se kako vidim siluetu na tamnom nebu što razvratno jaše metlu... Danima, odnosno mjesecima, tako reći otkad je rat počeo, prelistavam Makijavelijevog Vladaoca. Knjiga je pisana 1513. Toliko je aktuelna da u svakoj rečenici gotovo prepoznajem istinu u kojoj, na nesreću, trenutno živim. Pošto ne mogu nigdje o tome pisati, citiram ih (nekoliko) vama: „... nikada ne bi trebalo dozvoliti da zavlada nered, kako bi se izbjegao rat, jer se rat nikako ne može izbjeći, već se može samo odložiti na vlastitu štetu." Ili — „... zaista, najsigurniji način da se zadrže gradovi koji su osvojeni jeste da se razore. Onaj ko zagospodari jednim gradom, naviklim da živi u slobodi, a ne uništi ga danas — sutra će on uništiti njega..." I posljednja: „... stoga primjećujem da ljude treba pridobiti ili ubiti, jer se oni osvećuju za lake uvrede, dok za teške — ne mogu." Naravno, čitam i poeziju. Zamućenog pogleda, uz tit­ ravu svjetnost svijeće, čitam Bodlera: „Živi Đavo drži niti što nas miču! Mi ljubimo stvari svegadnije i niže. Svakog dana Paklu za korak smo bliže I ne gade nam se smradovi što niču." Nemojte mi^se rugati. Poželeh i ja nešto da napišem. Šta i kome? Pa, naravno, svojoj ženi, koja mi je tako besko­ načno daleko. Potekoše mi stihovi glatko, pa se u momentu zabrinuli da nisam napisao nesvjesni plagijat. Oko naslova sam se malo više namučio. Želio sam da bude na neki način prolog pjesmi, da ima neku dramatiku, ali da namjerno bude trivijalan i tako kontrastan mojoj „lirici". Da ne duljim, evo pjesme:

22

Poruka ženi putem Crvenog krsta — Križa — Polumjeseca sadržana u 54 poetske riječi Ljubljena, Znam tu sjenu na licu tvom, Imam je i ja, Šaljem ti u pismu Novu boru sa mog čela. Dok pišem zjapi noćna tmina, U gradu ugašenih zvijezda Zloslutim pucanj ili krik. Napusti, mila, zvjezdane gradove Gdje i noću vlada huk bulevara, Dođi meni u sivo, blatnjavo jutro Čim javi se zoretrag. Pjesma bi sigurno mogla da pretrpi ozbiljnu kritiku, ali kako je pisac amater, treba je shvatiti samo kao ljubavnu poruku ženi. Nju i Sandija, dakle, beskonačno volim, a sve vas mno­ go, mnogo pozdravlja vaš Rizo

Sarajevo, 25.1 93. Dragi moji, Nakon niza lijepih, toplih i sunčanih dana, danas se naob­ lačilo. Još je toplo, čak +10 u podne. Sjedim u suton i gledam kroz prozor. Propada poneka kap kiše. Vjetar valja oblake i ljulja ogoljela stabla oko naše kuće. Kažu da u Sarajevu nema više nijednog stabla. Sva su ih posjekli i položili. Izložili su i knjige. Mi na Grbavici imamo još i stabla i knjiga. Znači - mi smo sretni. Imamo nešto petroleja za lampu i dosta svijeća. Ali štedimo. Gori naš improvizovani gasni gorionik u „kraljici

23

peći". Peć hukće kada se sulundari očiste i potpali prva vatra. U sobi se smračilo, pa sedam kraj peći da nastavim pisanje. Kroz kružni otvor na njenim vratima plameni jezici bacaju lelujavu svjetlost poput one što isijava iz kamina. Ova je peć uopšte jako romantična, dobro grije i osvjetlja­ va. Jedino - lonac sa pasuljem što krčka na njoj - kvari romantiku. Rat je tu, živimo s njim. Gledam ga kroz prozor, srećem na ulici. Naravno, iz svoga ugla gledam ga pojednostavlje­ nog, prizemnog. Ali, rat vode vojnici, oni su tijelo i udovi rata. Gledam ih i slušam svakodnevno. U početku su bili mladi, osioni, ratoborni i grubi prema nama civilima. Potom su postali nervozni što se rat ne završava. Mrzeli su nas civile što sjedimo u svojim stanovima i strpljivo čekamo kraj. Sada to i oni čine. Dođu do nas dok pilamo drva, nekada i pomognu. Nude nas cigaretama. Jadaju nam se. Traže razumijevanje, možda i sažaljenje! Pitaju nas kada će se borbe okončati! Nastavljam pisanje 26. 1. 93. Sinoć Olga kaže: „Hvala bogu, prođe još jedan dan, bliže smo miru." To i sam svako veče pomišljam, ali nikada ne izgovorim. Dani se dijele: od noći do noći, od jednog do drugog sna, od buđenja i jave do narednog buđenja. To je jedno mjerenje vremena. Drugo je od pisma do pisma. Današnji dan donio nam je veliku radost. Oko 16 sati došla je struja u naš komšiluk, pa smo je i mi, preko improvizovanih vodova, do nas doveli. Stigla nam je tačno poslije dva mjeseca. Kako čujem, trebalo bi da nam potraje 24 sata, a onda ćemo opet dosta dugo biti bez nje. I na to smo navikli. Prenesite pozdrave svim nama dragim Beograđanima i našima u inostranstvu. Često vas sve pominjemo, pa to Olga proprati sa puno uzdaha i pokojom suzom. Rado bih i ja, ali - kažu muškarcima to ne dolikuje. Ponekad bih se odrekao muškosti. Vaš Rizo

24

Sarajevo, 3. II 93. Dragi moji, Kada je ovako hladno, neprestano mislim na svoje u Sara­ jevu. Na radiju slušam kako su u gradu posjekli sva stabla. Posjekli i izložili. S tugom pomislih kako više nema ni „moje šume". U proljeće 1961, kao mladi novinar, pravio sam inte­ rvju za Radio Sarajevo sa direktorom Gradskih parkova. Zapitah ga zašto ne posade stabla na prostranoj marindvorskoj livadi, na kojoj sam sa Efom kao dječačić igrao nogo­ meta. U to vrijeme, na toj poljani, bila je samo Tehnička škola. Direktor mi odgovori kako je to besmislica, jer pro­ stor još nije definitivno urbanizovan, a u skoroj budućnosti će tu biti građena zgrada Opere, Narodna biblioteka i još štošta reprezentativno. Ja se uzjogunih i rekoh mu kako su njegovi razlozi neumjesni, jer je relativno jeftino saditi dr­ veće, a još jeftinije ona koja budu smetala gradnji posjeći. Direktor, naravno, osta pri svom i rastadosmo se skoro ljutito. Dan-dva kasnije u redakciju stiže nekoliko pisama (nisam ih sam pisao!) koja podržaše moj predlog. Ne bu­ dem lijenj i odmah napravih uličnu anketu o istoj temi, pa uskoro još neki prilog. Ne znam da li sam direktoru dojadio ili sam ga ubijedio - tek, stabla ostadoše. U međuvremenu na livadi su sagrađeni „Holiday Inn", neboderi „Unisa", „Sarajevo osiguranje", u koje je i Dragoš odlazio. Upravo iz te zgrade gledao sam, posljednjih godina, „svoju šumu". Bile su to već velike, raskošne krošnje, sa dubokim hladom. Ponekad bih u „Osiguranju" stao kraj nekog prozora i kočoperio se pred mladim pripravnicima pričajući naširo­ ko ovu priču. Više nema ni „moje šume", a izgorjela je i zgrada „Osi­ guranja". Vaš Rizo

25

Sarajevo, 9. II 93. Dragi moji, Neki dan, oko 11 sati, vraćam se sa Askom od komšija Jovanovića. Pri ulasku u kuću čujem kako pada neko granje. Uđem u dvorište i vidim — vojnik Mićo u susjednom dvorištu drži sjekiru u ruci, a kraj njega porezano stablo — zove. Raslo je, što bi narod rekao, u međi između naših dvorišta. Talas srdžbe sazdan od sitnih trnaca krenu mi iz svih udova i završi u glavi. Osjetih neku toplotu na licu, a grlo mu se istog trenutka osuši. Nakašljah se da bih mogao progovoriti, pa Mićo podiže pogled sa stabla i uputi ga na mene. Krakat, mršav, pogrbljen, uskih ramena, a velikih ruku i stopala - sve u svemu, nakrivo izrastao dvadesetogodišnjak. Gledam ga sa visine podzida na kome se nalazi naše dvorište. Brada mu opuštena, usta poluotvorena. Nije se zadihao posjecajući zovu. Mislim šta da kažem a da ne bude psovka. Ništa mi ne pada na pamet, pa samo izustili: „Zašto poreza zovu?" „Za loženje" — reče. Šta još da mu kažem? Zna Mićo vrlo dobro da im svakog dana pilamo i cijepamo drva i da ih ima u šupi koliko mu treba. Čitavog dana osjećao sam mučninu u stomaku. Zbog zove. Nisam znao da sam je toliko volio. A nije ni bila naša, nego komšinice Nade. Ali nam je krasila dvorište. Svojom krošnjom pravila je intiman kutak u dijelu kraj terase. Često smo sjedeli pod njom, ručavali i večeravali, od proljeća do jeseni. U rano ljeto brali bismo joj cvijet, sušili ga na tavanu i pravili sok od zove. I sada ga još pijem-posljednje ostatke. Zove, dakle, više nema, sem ako neki izdanak ne potjera iz panja. Ali tu je panj Mićo. Mjesecima ga gledam kako hvata zjale pokraj naše kuće. Ponekad iz puške gađa dimnjake susjednih kuća, tek toliko da prikrati dosadu. Ljetos je dosta truda uložio dok nije uspio, šutirajući loptu, da polupa sve prizemne prozore jedne napuštene kuće u susjedstvu. Potom si je, igrajući se puškom, prostrijelio stopalo. Mjesecima je šepao i klatio se, još više nego što to obično čini. Ne mogu mu oprostiti zovu, pa sam smislio priču što ću mu ispričati: zova je sveto drvo u kojem živi

26

duh. Njene grane su šuplje i imaju srž, baš kao ljudske kosti. Nekada su ljudi, prolazeći pored zove, u čast odavanja pošte skidali kapi sa njene kore i pili ih. Stablo je šuplje, vodenasto i beskorisno, a cvijet, plod i kapi su ljekoviti. A rezanje zove donosi tešku nesreću. Neka se Mićo makar malo prepadne. Bog nam je sklon. Bar što se tiče lijepog vremena. Politički lideri, generali i Savjet bezbjednosti očigledno nisu u njegovom domenu. Dani su zato ljepši od ljepšeg. Ujutro mraz, sa malo prave magle (smoga nema), a već u devet sati sunce. U podne +10 stepeni. 7.II93. pojavio se prvi dah proljeća. Odem sa Askom do Gavrila Petrovića, a on mi skoro tajnovito dade za Olgu stručak visibaba. Suptilni cvjetići iznikli iz hladne zemlje i probili ledenu koru. Nač­ itao sam ih naliv-perom, potom malo lavirao vodom. Bio sam zadovoljan rezultatom, jer je crtež bio toliko tužan da nikako nije odgovarao proljetnoj prigodi. Onda sam nasli­ kao manje uspješan akvarel, koji šaljem u prilogu. Kada vam se ukaže prilika, pošaljite ga Branki, jer je njoj namije­ njen. To joj je poklon za Osmi mart. Tu su i sve moje želje i nadanja. Kod nas je mimo, ali se u ostalim dijelovima grada još puca. Izgleda da su novinari posebno interesantna meta. Snajperista je neki dan ranio jednog francuskog novinara ovdje na Grbavici. Na onoj strani poginuo je novinar Radija Željko Ružičić, kome se Sandi uvijek smijao, jer je počinjao emisije riječima: „Dragi i mili moji, pristavite kafiću, rat će brzo proći." Paun je ranjen dva puta. Pivi put početkom rata od snajpera, a prije nekoliko dana geler granate povrijedio mu je rame. Ispred zgrade Predsjedništva poginuo je nedavno i snimatelj Ranko Šipovac, sin Gojka Šipovca, koga Danka sigurno zna. Mi se još uvijek nadamo kraju rata, samo što se ja više ne fiksiram za datum. Valjda je njima teže ratovati nego meni čekati. Uostalom, ni izbliza nisam pročitao sve što sam namjerio pročitati.

27

Pozdravite našeg pravog slikara od mene amatera. Sjetio sam se da mu je 2. II bio rođendan, pa sam ispio posljednje kapi jednog francuskog konjaka. Vaš Rizo

Sarajevo, 15. II 93. Dragi naši, Malo šta se kod nas događa. U gradu se još dosta puca. Vrijeme je lijepo, skoro idealno za ovo doba godine. Svako podne nas sunce dobro ogrije. Ponekad, svakih četiri-pet dana, dođe struja. Nekada na pola sata, nekada je imamo po cijeli dan. Jedino voda ne dolazi, sada je nema ni na Grbavici, pa je na našem izvoru uvijek gužva. Dolaze i nepoznati ljudi, a mi - navikli da uvijek vidimo ista lica gledamo ih u čudu. Čude se i oni nama. Neko jutro preda mnom u redu tri starice. Ništa čudno, puno je starih ovdje. Mladi pobjegli ili otišli za puškom, a starci čuvaju stanove i ono malo imovine u njima. Ipak, ove tri babe privukoše mi pažnju. Slušam ih šta razgovaraju, pa prva kaže: „Sinoć pred našu kuću pade mina od 82 mm." Druga će na to: Ja bih po eksploziji rekla da je bila od 60 mm." Treća dodaje: „Bila je od 82 mm, jutros sam našla krilca. To je jedna od onih što su punjene TNT sa trenutnim paljenjem." Opet ona druga kaže: „Vidiš kako se i ja mogu prevariti. Pomi­ slila sam da je to jedna od onih što ih u gradu ručno prave, a ono - molim te - tip 532 TP." Gledam babe sa poclozrenjem, da nisu prerušeni artiljerijski pukovnici. Uto stiže moj komšija Zlatan sa kolicima punim kanistera za vodu. Ob­ radova se babama. Vidim, dobro se poznaju. Jedva čekam da starice odu pa da ga upitam ko su. Konačno nasuše vodu i odoše. Komšija mi sve objasni: Tu negdje dolje,

28

blizu njegove kuće, postoji velika stambena zgrada koju je za svoje radnike sagradio „Pretis" iz Vogošće. Babe stanuju u njoj. Moj komšija i one su penziju zaradili praveći u „Pretisu" granate koje sada tuku po gradu. Hrane imamo dovoljno. Istina, jednolične, ali zato sni­ vam neobične snove. Budi me jutros oko četiri sata Aska da je pustim u dvorište. Krivo mi je. Ne zato što moram ustati, nego što mi pokvari san. Upravo sam sanjao kako sa Brankom i Sandijem čekam ćevapčiće u nekoj ćevabdžinici. Već četvrti ili peti put sanjam isti san: uvijek čekam ćevapčiće, ali su scenarija mojih snova tako komplikovana da ih nikada ne pojedem. Ovoga puta je toliko trajalo da sam se počeo prepirati što drugi dobijaju preko reda. I taman kada ih je kelner prinosio - Aska me probudi... Pisanje nastavljam 16. II 93. Nadao sam se danas nekoj pošti, ali ništa ne stiže. Jedino je preko Crvenog krsta stigla poruka bez datuma i adrese. Šalje je Emir Polić. Kako je poruka kratka, doslovno je prepisujem: „Primi puno pozdrava od Emira, Nede i Zlatana. Mi smo živi i zdravi. P. S. Dražen je ranjen, Neđo je poginuo 8. X 92. Nemeš je bio ranjen, sada je već skoro sasvim dobro. Ako možeš, javi se na isti način." Žao mi je što završavam pismo ovakvim vijestima. Kakav život - takve i vijesti. Iako ste u boljoj situaciji od nas, brinemo i mnogo mislimo o vama. I, naravno, sve vas puno volimo. Rizo i Olga

29

Sarajevo, 22. II 93. Dragi naši, Primili smo „pregršt" vaših pisama i Brankina dva - od 26. I i 4. II 93. Srećni smo kada nam stignu, ali nas njihova sadržina često rastuži. Ruži sam saopštio ono što sam iz pisama saznao o smrti njenog muža. Dugo je plakala. Čula je već bila sa nekoliko strana, ali ju je ova vijest pogodila, jer joj se činila najvjero­ dostojnijom. O navodnoj smrti sestre još uvijek ništa pouz­ dano nije saznala. U gradu se vode borbe, ali do nas dolazi samo potmula tutnjava sa Stupa. Inače, uglavnom je mirno, pa sam se već bio zabrinuo da neću imati o čemu da vam pišem. Međutim, 19. II 93. dogodila nam se vesela zgoda, koju valja opisati: Bilo je oko podne, a dan prelijep. Kosu za pilanje smo postavili na sunčani dio dvorišta našeg komšije Jovana*. Uto je stigla i Olga. Odmah je produžila kod Jovine žene da vrati neku šerpu. Jovin sin i ja počnemo pilati. Postavih se tako da mi sunce pada na lice. Već ranije sam primijetio da sam malo preplanuo. Odlučili da se svakog dana namjestim tako da me sunce grije, pa da do svršetka rata izgledam kao da sam bio na skijanju. Jovo stoji pored kose i čeka da prvo drvo odsječemo pa da on cijepa. Ostale piladžije još nisu stigle. U tom trenutku čujem sasvim kratak zvižduk. Mislim da sam uspio glavu uvući u ramena prije nego što nas je eksplozija zasula zemljom, piljevinom i obavila dimom. Potpuno sam zagluvio. Osjećam izvjesnu bol na stražnjici, kao da me je neko udario prutom. Kosa mi je puna mokrog pilježa, a čitava šaka nekog trunja sasula mi se za vrat. Počinjem se pipati. Čitav sam! U oblaku smo dima, tako da ostalima vidim samo konture. Neko me poteže za ruku da bježimo u prizemni dio kuće u kome sada stanuju Polici. Utrčavamo u hodnik. Sada već bolje vidim, dima više nema. Svi smo na broju, niko ne izgleda povrijeđen. Nešto mi
Opet je reč o sečenju drva za vojsku.

30

govore, ali ništa ne čujem. Odjednom mi proradi lijevo uho. Desno je još gluho, a usna školjka me boli. Marko, jedini koji je već povrijeđivan gelerima prije pola godine, opet ima malu ranicu na butini. Jovo ni ogrebotinu. Samo je ublijedio, pa na blijedom licu niz crnih tačkica prljavštine djeluju groteskno - izgleda kao nekakav glumac iz tradici­ onalnog japanskog pozorišta. Kaže da je to tromblonska mina pala dva-tri metra iza mojih leđa na gomilu prljave pilotine. Pomišljam da su Olga, Zora i ostali u drugom prizemnom stanu mogli takođe biti ugroženi, pa izlazim da ih obiđem. Svi su čitavi, ali prepadnuti. Pokušavam da se našalim. Međutim, ženski dio društva, što se tu zatekao, me žali. Olga kaže: Jadan ti! Mora da si strašno prepadnut. Sav si poblijedio." Uopšte nemam utisak da sam se prepao. Ipak, pogledah se u ogledalo i uvjerih se da sam uistinu vrlo blijed, a iz vrha usne školjke mi kaplje krv. Olga ne smije da izađe, pa odlazim sam kući da provjerim povrede. Ko­ načni bilans: dvije ranice veličine zrna riže, jedna na st­ ražnjici. Dakle, ranjen sam! Možda ću dobiti i neku medalju. Recimo - „Purpurno dupe", s obzirom na lokaciju povrede. Rane su takve da krvarenje samo prestaje. Čak ni flaster ne stavljam. Ipak se odlučujem na operativni zahvat, pa mag­ netom trljam po debelom mesu - ako ima neki gelerčić, da ga izvadim. Ne nalazim ništa. Vratih se na mjesto udesa. Sunce veselo sija. Tišina je. Kao da se prije desetak minuta ništa nije događalo. Po zidu, ulaznim vratima Jovinog stana, po nekom starom buretu rupe od gelera. Kako nas nijedan nije zakačio, doista je neobjašnjivo. Sa vojnog stanovišta - pogodak tri metra od cilja je puni pogodak. U sadašnjem informativnom žargo­ nu, moglo bi se reći: „Direktnim pogotkom uništena je posada pilačko-cjepačkog gnijezda sa pilom velikog kali­ bra zvanom sijač piljevine." U biti, posljedice su kao u crtanom filmu: pucanj, tresak, dim, svi garavi, ali niko krvav.

31

Pisanje nastavljam 23. II 93. Jučerašnji dan i današnje prijepodne protekli su sasvim mirno. Vjerujem da je to početak kraja rata. Posljednja dva dana palo je i dosta snijega, pa sve nekako djeluje mirno­ dopski, v Očekujemo da nam se Branka i Sandi uskoro vrate. I vama ostalima se nadamo. Red je da nas posjetite. Sve vas volim Vaš Rizo

Sarajevo, 15. IV 93. Dragi naši, Sve se teže nakanjujem da pišem. Nemam o čemu. Mučno je i dosadno vrijeme. Primirje se u Sarajevu ponovo na­ rušava. U našem kraju je još mirno. Rano donesem vodu, potom sa Askom prošetam do Jovanovića. Poslije čitam. Kada se umorim, gledam kroz prozor u još ogoljele grane naše jabuke. Dugo već pupa, ali nikako da obehara. Neke ptičice slijeću na nju. Neobične su, nikada ih ranije nisam viđao. Raspitao sam se kod komšija koji o pticama znaju više. Došle su, kažu, šumske ptice: kosovi, crvendaći,zebe, djedici... Nikada dosada nisu dolazile. Ali lasta, čavki i grlica uopšte nema. Nema nikako ni golubova. Kažu da su ih pojeli... Sjedim tako i gledam. Mator čovjek sjedi u trenerci godinu dana i posmatra kako se smjenjuju go­ dišnja doba. Bezgranično strpljivo čekam da se rat završi. Vaš Rizo

32

Sarajevo, 25. V 93. Dragi naši, Ponovo smo doživjeli nekoliko burnih dana. Granate su padale po čitavom gradu. Naš kvart je, ipak, moglo bi se reći, bio pošteđen. Danas se stanje malo smirilo. Nadamo se da će tako i ostati. Ono malo mojih zuba se ljuljaju od paradentoze. Jedan kutnjak se manje klatio, a više bolio. Nekoliko dana sam se odlučivao da idem zubaru. Imam neku averziju ne samo od lekara nego i od Grbavice.* Stoga sam ipak odlučio da ga sam izvadim. Dva dana sam pravio plan. Konačno sam od žice za navođenje rakete napravio prikladnu omču, vezao zub i potegao što sam jače mogao. Teški zub sa zlatnom krunicom je tako izletio da umalo nisam razbio ogledalo u kupatilu. Svi se nadamo skorom kraju rata. Komšije su postale veći optimisti od mene. A ja se nadam da bi mir u Sarajevu mogao početi za desetak dana. Voli vas vaš Rizo

Sarajevo, 26. V 93. Dragi moji, U posljednje vrijeme uspjeli smo uspostaviti gotovo redov­ nu vezu sa mojima u gradu. Preko ADRE. Javljaju da su dobro. Primaju pakete i kažu da toliko više ne oskudijeva­ ju. Uveden je gradski gas, tako da su riješili problem kuvanja. Sticajem okolnosti - zahvaljujući blizini bolnice Zbog opasnosti koje mu prete na ulici.

33

tri mjeseca su imali bez prestanka električnu energiju. Kažu - bilo im je više nego super! Onda se prije nekoliko dana neko dosjetio da oni ne potpadaju pod „prioritet", pa su ih isključili. Sada su, vjerujem, u istoj situaciji kao i mi: svakih nekoliko dana struja nam dođe po nekoliko sati, i to uglavnom noću. A voda se kod nas pojavljuje kao duh. Najčešće jedan­ put mjesečno, tiho, iza ponoći prošeta cijevima desetak minuta - pa nestane. Obični smrtnici je i ne primijete. Osim onih koji ostave otvorene slavine i najčešće naprave pop­ lavu. Srećom, imamo naš izvor na kome se snabdijeva dobar dio Grbavice. Početkom rata ta je voda proglašena nezdravom, pogodnom samo za pranje veša, i to uz pose­ ban oprez. Onda smo počeli da je koristimo za kuvanje, a još kasnije smo zaključili da se ona lijepo može koristiti ako se dobro prokuha. U našem kraju ima raznog mirišljavog i ljekovitog bilja, pa su svi - kuvajući vodu uz malo nane ili lipe - počeli piti čajeve. Tako je u oskudici kafe čaj postao glavno posluženje. Čajanke su postale popularne, jedino su promije­ nile naziv, pa susjede jedna drugu pozivaju na OCAJAVANJE. Bonton se takođe promijenio. Smatra se nobl, a do­ maćini to naročito cijene, kada gost izjavi da želi očajavati uz čaj bez šećera i C vitamina (koji, inače, dobijamo od Unprofora). Time se pokazuje skromnost i namjera da očajavanje prođe sa što manjim troškom. To su, eto, neke male zgode iz naših, inače monotonih, pa, recimo, i tegobnih života, ali ima nas dosta u mom komšiluku koji se ne damo i vrlo ozbiljno vjerujemo da je kraj ovoj nesreći sasvim, sasvim blizu. A dotle, ostajte nam bar vi dobro i zdravo Vaš Rizo

34

Sarajevo, 3. VI 93. Dragi naši, Posle tri-četiri burna dana, primirje se u Sarajevo opet vratilo. Precizno kažem — primirje, jer mira, naravno, punih godinu dana u Sarajevu nikako nema. Prema ovdašnjim tumačenjima, primirje je kada samo na svakih sat-dva grune negdje neka granata, ili se samo povremeno oglasi snajperista. Rezultat intenziviranja borbi protekle sedmice, a možda i nečega drugog, je da smo sada mnogo slabije snabdjeveni nego ranije. Na pijaci se može kupiti samo mladog luka i salate, a to prispijeva i u našim baštama. Nemojte me krivo shvatiti, ne pišem ovo da biste nam slali nešto. Mi imamo rezervu, tako da zasada još nismo u velikoj oskudici. Čujemo da se i kod vas sve teže preživljava, a ja obećavam da se neću ženirati, ako bude trebalo, da vas za ponešto zamolim. Optimizam me još nije napustio. Vjerujem u happyend, bar što se nas i nama bliskih tiče. Međutim, sada više nisam siguran da će tako brzo doći. Pretpostavljam da će kraj rata, kao u kakvoj pravoj krimi-drami, biti kratak i žestok, da će pucati svi na sve i gruvati svako po svakome. Zato i brinem za sve, pa i za vas. Malo je vjerovatno da lijepo vrijeme i priroda koja veselo vegetira bilo kome, osim meni, može biti bilo kakva kompenzacija za ratne strahote. A ja sam - već mjesecima - fasciniran. Gledam kako se iz behara zameću jabuke, kako među ružama u baštama raste mladi luk i stabljike paradajza. Kuća nam je puna ruža koje berem po napušte­ nim vrtovima. Prije par dana sređivao sam porodične albume. Sa strahom sam se prihvatio tog posla. Bojao sam se teškog, unutarnjeg samoranjavanja. Suprotno očekivanju, razvrsta­ vanje fotografija sa pejzažima morskih plaža, trgova Lon­ dona, Beča, bulevara Aixa, te slike sa kojih me gledaju draga, voljena lica, ispuni me unutarnjim mirom i zadovo­ ljstvom. Prošlost mi ne mogu oduzeti. Budućnost - da, ali

35

boriću se, ne dam se tek tako. Konačno, to i nije baš samo moja originalna taktika. Čuo sam je još od Cicera: „Speremus, quae vohimus, sed quod accident feramu? (Nadaj­ mo se onome što želimo, ali podnosimo ono što će se dogoditi). Aska je vesela. Posebno se raduje svakodnevnoj šetnji dugoj 50 metara do dvorišta Jovanovića, gde joj bacam drvo da seistrči, a veseli se i njihovoj keruši Mici. Žućo po danu uglavnom spava, ali se zato noću burno provodi. Juče je, izuzetno, otišao u dnevnu promenadu i nakon desetak minuta vratio se sa vrapcem u ustima. Siro­ mah mali već je bio uginuo, pa nismo mogli ništa poduzeti osim moralne osude. Kao što to čine UN, a i rezultat će vjerovatno biti isti. Možemo očekivati sasvim skoro novog mrtvog vrapca u Žućinim ustima. Stalno mislim na Vas, pominjem i nadasve volim Vaš Rizo

Grbavica, 11. VI 93. Dragi naši, Napisah kraj datuma Grbavica, umjesto Sarajevo, kako sam to uvijek činio. I sam se čudim da mi se to dogodilo, a u stvari - podsvijest mi je, valjda, slijedila činjenično stanje, istinu. Sarajevo je negdje daleko, neko nestvarno mjesto, toliko daleko da mi se ponekad čini da i ne postoji. Nemoj­ te pomisliti da sam pao u malodušnost. Ne bih to želio da priznam. Samo sam promijenio taktiku svoje psihološke pripreme za dugo vrijeme do kraja rata. Strpljivo ga čekam i ne pravim više dugo ponavljanu grešku da ga fiksiram za određeni datum. Kapricirao sam se. Kao neki gledalac u pozorištu koji je odlučio da dogleda dosadnu dramu do

36

kraja. Da li ima tri, ili pet činova, da li traje četiri, ili pet sati - nije bitno. Kraj mora doći - kad-tad - pa i ovaj ratni... Ljeto je stiglo. Vode, naravno, nema, a naše vrelo samo što nije presušilo. Postoji neki plan redukcije struje po kome bi trebalo da je dobijamo svaki 31 sat i da traje po šest časova. Dolazi nam, međutim, najviše jedanput sedmično i to na po nekoliko sati iza ponoći. Tek toliko da popunimo akumulatore. Osnovni je problem kako održati hranu, jer - naravno - frižideri ne rade. Čini mi se gotovo nestvarnim da neko sada ide na godišnji odmor. Ipak, svima koji kreću želim srećan put. Zaboravio sam u prošlom pismu upitati da li Danka i Ef namjeravaju negdje. Mi zasada ostajemo ovdje. I sve vas volimo Rizo

Sarajevo, 10. VII 93. Dragi naši, Ef u pismu piše da Olga i ja razmislimo o eventualnom napuštanju Sarajeva. Pročitah Olgi pismo i zapitah je šta ona o tome misli. Znao sam odgovor unaprijed. Rekla je: „Sada da odemo, pošto smo se zlopatili 15 mjeseci!" Petnaest mjeseci je za Olgu kapital. Ja ne znam da li je 15 mjeseci 95 odsto rata ili samo prva četvrtina, ali nekakav „kapital" jeste i sasvim razumijem Olgu. Ako smo već ušli u borbu za golu egzistenciju - u toj borbi treba ostati do kraja. Tim prije jer se u toj neravnopravnoj borbi još dobro držimo. Treba uza sve imati i malo sreće, ili bar vjerovati u boga, pa rezonovati kao Olga: „Što bi mi stradali kada nismo ništa zgriješili." Zdravlje nas dobro služi. Mršavi smo, ali u punoj formi. Komšijska djeca našla neki debeli konopac pa me molila

37

da im ga svežem na jednu granu da se uz njega penju. I niko se nije mogao uspuzati osim mene! Zato, ostajemo ovdje. Ovo, u stvari, i nije rat nego prirodna katastrofa. Da se sve to događa u srednjem vijeku, po doktrinama Makijavelija — mogao bi se i nazvati ratom, ovako je viša sila — kataklizma. Bilo je sto razloga da se ne zarati, a nijedan da rat poene i - ipak se zaratilo. Sve ovo vrijeme ratovanja postoje stotine razloga za mir, a nijedan za nastavak rata, i — ipak se nastavlja. A j a - kao neki ludi igrač u kazinu stalno igram na crveno, jer ni crni brojevi ne mogu vječno izlaziti. Vaš Rizo

Sarajevo, 23. VII 93. Dragi naši, U gradu i oko grada već dva dana grme topovi. Upravo u vrijeme kada je po mišljenju lakovjernih trebao biti zak­ ljučen mir. Mi smo nijemi, bespomoćni posmatrači. Neka­ da stanem i gledam kako granate po brdima eksplodiraju. Mislim — sada je možda ugašen neki život, srušena nečija kuća. Ali, sve je to déjà vue. Rat me više ne uzbuđuje. Čak me i ne interesuje. Navikao sam se na njega kao na tešku boljku. Znam da od mene očekujete da pišem o ratnim događanjima. Ali znam i koliko su dosadni bolesnici kada krenu da prepričavaju detalje svoje bolesti. Zato, Olga i ja uporno čekamo kraj rata. Upravo kao kraj bolesti, koja se može preživjeti, a od koje se, naravno, može i umrijeti. Ishod često ovisi i od pacijenta. A mi smo uporni bolesnici. Na treću mogućnost — da bolest može postati i hronična — zasada i ne pomišljamo. Tok je suviše buran da bi mogla dugo trajati.

38

Danas je Sandijev rođendan. Čak ni čašicom pića ne mogu da mu nazdravim. Ali mogu da poželim hiljadu želja. Ili samo jednu: da ih oboje uskoro zagrlim. Rizo

Sarajevo, 31. VII 93. Dragi naši, Rano je subotnje jutro. Žurim da vam napišem koju riječ, jer je komšinica obećala ponijeti pismo na poštu kada krene na pijacu.* Kao i obično, kod nas se malo šta događa. Za nas vijest dana nije da su ženevski pregovori donijeli neke rezultate, već da nam je jutros, poslije skoro dva mjeseca, došao gas. Nedavno je ovdje kružio vic: onima u Aušvicu bilo je lakše nego nama — imali su plin. A od pregovora u Ženevi više niko ništa i ne očekuje. Moram vam priznati kako se i dalje nadam brzom kraju rata. Kako - to, naravno, ne znam. Kao u svim teškim situacijama - ljudi vjeruju u budalaštine. Neki je vidovnjak, kažu ovdje, rekao da će se rat završiti prvih dana avgusta. Ne vjerujem vidovnjacima, ali mi se ovaj dopao. Uostalom - rekao bih da je i vojsci dodijalo ratovanje. Noću se dovi­ kuju preko vatrene linije. Ranije su se međusobno psovali, a sada lažu jedni drugima kako jedu jagnjetinu i piju pivo. Nekada su i duhoviti. Tako jedan viče: „Turci, imate li vode?", a onaj odgovara: „Nemamo", pa opet ovaj pita: ,,A čime, onda, perete dupe?" Onaj drugi odgovara: „Knjazom Milošem."

Sve poslove na Grbavici Rizi obavljaju isključivo komšije.

39

Često pomišljam na Maju i Seku. Od svih užasa u ovim okolnostima, najgora kombinacija je - rat i bolest. Ne znam, nažalost, ništa podrobnije o njima. Ako vi saznate, pišite mi. Vaš Rizo

Sarajevo, 6. VIII 93. Dragi naši, Još uvijek se hrabro držimo. Opšte je uvjerenje da je kraj rata blizu, u to je uvjerena većina komšija. Istovremeno shvatam koliko je teško dočekati nešto što se toliko priželj­ kuje. Kažu da se brodolomnici najviše dave kada su uz samu obalu. Neko i ne izdrži. Sve nas je užasno pogodilo samoubistvo Vere Anđić. Hrabro se borila sama. Muž joj je u gradu, sin u inostranstvu. Često sam je viđao na izvoru. Pisala je pjesme. Šalili smo se da ćemo zajedno objaviti zbirku. Jadranka Milošević je preživjela tešku nervnu krizu, ali izgleda da se sada već sasvim oporavila. Banana je sa majkom preselila u Tivat. Već se javila komšijama. Kaje se. Vikendica u Tivtu joj je do gola opljačkana. Nemaju na čemu spavati, ni u čemu živjeti. Nigdje nije lako, nikom nije lako... Prekjuče nas je posjetila Nada. Pili smo kafu i razgova­ rali. Zaključili smo da je kraj rata blizu (jer pucnjave nema već nekoliko dana) i da je vjerovatno više neće ni biti. I utom je zapucalo. Možda desetak minuta. Bila je to nekakva čarka u kojoj je komšiji Nikoliću jedan rikošetirani metak raznio prst na nozi. Odrezali su mu ga i kroz dan-dva izlazi iz bolnice.

40

Komšije Miko i Risto su takođe ranjeni, i to teško, ali ne znamo ni gdje, ni kako. Svakodnevno pišem novu priču za djecu. Napredujem takvim tempom da sam napisao već nekih 40-ak kartica, pa će umjesto priče ispasti najvjerovatnije dečji roman. Radnja se događa na moru, u miru, pa mi to dođe kao neki zamišlje­ ni godišnji odmor. Mislimo na vas i neizmjerno vas volimo Olga i Rizo

Sarajevo, 21. VIII 93. Dragi naši, Primili smo čitavu gomilu pisama. Da samo znate kakve su to radosti za nas! Prvo - što vidimo da ste svi, nama dragi, dobro (koliko se to u ovim uslovima može biti) i drugo — što nas niste zaboravili. Iz Dankinog pisma, kao i obično, saznajemo kako živite u Beogradu. Ne dajte se, Beo­ građani! Sve se u prirodi dešava po utvrđenim pravilima, samo što mi ta pravila uvijek ne poznajemo. Tako baš kaže Kant u uvodu Logike. Ubijeđen sam da i ovaj haos ima svoje pravilo - nama nepoznato. A protiv nepoznatoga je teško (ili je nemoguće) boriti se. Zato strpljivo čekajte, kao što i ja činim. U maju smo preživjeli jedan težak period. (Iz raznih razloga obično „propuštam" da vam pišem o nekim uzbud­ ljivim detaljima naše svakodnevice, prvenstveno da vas ne brinem.) Požari su zaredali, pa smo svaku noć brinuli hoće li nam krov nad glavom izgorjeti. Branka pita za „bijelu kuću". Čitavu noć smo je gasili, a izgorjela je do temelja. Mislim da je uglavnom moja zasluga što se požar nije prenio i na Nadinu kuću. Srećom, nije bilo žrtava. Rina je čak spasila i nešto malo stvari, a sada stanuje kod Betike. Anica

41

je iz požara pobjegla u šlafroku i papučama. Gubitak sve imovine i krova nad glavom primila je toliko hrabro da je smatram herojem. Gospođa Lenasv se još prije požara pre­ selila kod sina. Kako tragedije imaju svoje miljenike, kći Jadranka joj je prije dva dana umrla od raka. Istu noć kada je gorjela „bijela kuća", izgorjela }Q i „ciganska" - takođe do temelja. To veče je gorjela i Jadrankina kuća, ali je požar bio manji pa su ga ukućani sami ugasili. Nekoliko dana kasnije opet im je gorio krov, pa smo svi pritekli u pomoć i nekako savladali požar. Tih dana u I. G. Kovačića izgorila je do temelja kuća u kojoj su stanovale Dujnišićke, a odmah zatim i kuća do nje, gdje je živjela teta Reza. Srećom, još prije požara Reza se preselila u zgradu preko puta. Izgorila je, takođe, i Lidijina kuća, ali se i Lidija ranije iselila. I konačno (u svođenju ovog užarenog bilansa) izgorila je do temelja ona veća stambena zgrada u Zagre­ bačkoj... I još - smetnuo sam s uma - i u Ljubljanskoj je izgorjela kuća u kojoj su stanovali Šoškići. Teške su traume i zlopatnje svih tih beskućnika... Rizo

Sarajevo, 27. VIII 93. Dragi naši, Ove sedmice u našem malom kvartu nije se događalo ništa, ali za ratne uslove i to je vijest. Prošla je jedna topla ljetna nedjelja. Da nije pokojeg hica iz puške kad dokoni vojnici gađaju prazne konzerve, i nadgledanja „fantoma" po princi­ pu — avioni leta ju, nikome ne smetaju — moglo bi se reći da je u našem kvartu rat završen. Ali, kada upalimo radio, vijesti su takve da nas duša boli zbog stradanja Mostaraca, gladovanja naših u gradu, granatiranja Žepče i Zavidovića, gdje Nada ima rodbinu.

42

Slušamo i kako političari pregovaraju, glasaju, ali im više niko ništa ne vjeruje. I ne pomišljamo da će se oko bilo čega sporazumjeti, odnosno da će poštovati ono što su se dogo­ vorili. I tako može u nedogled... Ipak, samo ne znam kako, ali vjerujem da kraja mora biti. Rizo

Sarajevo, 4. IX 93. Dragi naši, Dugo od vas nismo dobili ništa. Pretpostavljam da dio pošte kasni, jer smo načuli da je sa nekim poštanskim kamionom bilo nekakvih problema. Izuzev jedne manje pucnjave, kod nas je protekla sed­ mica bila mirna. Nažalost, u toj pucnjavi su izgorjele još dvije kuće: Vesnina i jedna do nje (vlasnike te druge ne poznajem). To nas je sve pogodilo, jer smo sa Vesnom daigovali prvih mjeseci rata dok nije otišla u Njemačku. Ne znam da li i kako da joj Branka javi ovu tužnu vijest. Sve smo vas jako poželjeli. Jutros sa ulice čujem Brankin glas. Skočim iz kreveta. Tišina. Sekund zatim ulazi Olga i kaže: „Spavala sam i čujem kako me Sandi zove. Utom se probudili." Imamo zvučne halucinacije od ogromne želje da vas vidimo. Efa i Maju sam sanjao preksinoć. Vaš Rizo

43

Sarajevo, 18. IX 93. Dragi naši, Kod nas se ljeto vratilo. Nakon nekoliko kišnih, hladnih dana, jutra su svježa, ali su dani topli i sunčani. Dva dana zaređom komšija Zdravko i ja smo sa nekim momcima išli na izlet u podnožje Jahorine. * Vozili su nas „Mercedesom". U planini smo ostajali od ranog jutra do kasnog popodneva. Dobra je to bila rekreacija, a usput smo nabrali divne gljive sunčanice (Macrolepiotaprocera). Sto puta sam po­ mislio na svoju dragu ženu - kako bi se samo radovala da je mogla sa nama da se pogosti ovim izvrsnim specijalite­ tom. Da se nekako revanširamo mladićima koji su nas vozili i da se „Mercedes" ne bi vraćao prazan, tovarili smo na njega drva za loženje. Veliki je to „Mercedes", pa na njega staje 18 kubnih metara drveta. U povratku smo sjedili na natovarenim cjepanicama. To je po prilici kao da se voziš na krovu dvospratnog autobusa. Lijepo je posmatrati krajolik sa te visine. Nažalost, gore je puhao vjetar koji nam je prijao dok je mrsio naše sijede vlasi, ali nam je ipak naudio. Tako je Zdravko dobio bolove u leđima, a ja sam se prehladio. Jedan dan sam imao temperaturu, a slijedeća tri nisam izlazio iz kuće. Prenemagao sam se i primao posjete. Sav komšiluk je dolazio i svako je p>onešto lijepo donio. Olga Peternel donijela je buhtle, ali je Žućo podigao šerpu kojom su bile pokrivene, odmotao salvetu i pojeo ih. Sveto Brajović me je namjeravao počastiti divnim kruškama, spustio ih je u dvorištu na stepenice, Olga i ja ih nismo sklonili, pa ih je Aska takođe u slast pojela. Srećom, bilo je još drugih stvari što smo tom prigodom dobili, koje smo Olga i ja kradom od naših kućnih ljubima­ ca u slast pojeli. Kasno je. Znam, oduljio sam i sam sebi postao dosa­ dan.
Šifrovana priča o cepanju drva na Jahorini i tovarenju kamiona. „Neki momci" su vojnici koji sprovode civile na prinudni rad.

44

Mnogo vas sve volimo, mislimo na vas i fantaziramo o nekom skorašnjem susretu. Vaši Rizo i Olga

Sarajevo, 12. X 93. Dragi naši, Sutra se navršava tužna godina kako su Branka i Sandi napustili Sarajevo. Eh, kako sam bio naivan! Vjerovao sam tada kako će se za mjesec-dva najdalje vratiti. Čini mi se da sam bio 10 godina mlađi. Ali, mlad ili star - budala ostaje budala, pa tako i sada čvrsto vjerujem da će se rat završiti - sasvim skoro. Beskrajno strpljiv buljim kroz ovo malo čitavih stakala na prozorima, gledam kako jesen ponovo stiže. Zima je opet blizu... ali i proljeće sve bliže. Da, čekaću to proljeće, kraj rata, ženu, sina, kćer, sve vas koje toliko volim i priželjkujem. Upravo je protekao jedan teži period za nas. Bilo je oko kuće dosta pucanja. Jedan dan su svuda unaokolo padali trombloni, a nekoliko metaka iz teškog mitraljeza izbušilo je fasadu naše kuće. Srećom, sve se završilo na toj relativno maloj šteti, a ni u komšiluku nije bilo većih posljedica. Ja sam tog dana radio kao Boban*, pa nisam bio kod kuće. Desetak dana sam bio dosta angažovan. Ali, i to je prošlo. Sada sam opet kod kuće, obavljam sitne poslove, donosim vodu. Prije nekoliko dana stiglo nam je Bobanovo pismo preko Crvenog krsta. Poručuje mi da mu nabavim reket za pingić, jer se nada da ćemo uskoro zaigrati. A Bobanu valja
Kopanje rovova na prvim borbenim linijama.

45

vjerovati. On je ova ratna zbivanja u detalje predvidio. Poruku je pisao 30. VIII 93. Sve vas puno volimo, mislimo na vas i navijamo za kraj rata Olga i Rizo

Sarajevo, 13. X 93. Dragi moji, Malo čitam. Ne stižem. Do ruku mi je ovih dana dopala Senkina rasprava „O gnevu". Prelistavam je i pronalazim rečenice kod kojih zastajem. Kaže: „Ako hoćeš da posmatraš posledice gneva, i štete od njega, znaj da nijedna kuga nije više koštala rod ljudski. Pogledaj temelje najmoćnijih gradova koji više ne postoje — njih je gnev uništio." Zatim citira Aristotela: „Gnev je želja da se zlo vrati zlim." Ali poslije svega ipak zaključuje: „Gnev je kratko ludilo." Pa ako je tako, red je da i ovo naše ludilo završi, jer — valjda — već dovoljno dugo traje. I to je jedan od razloga mog optimizma. Eh, ipak mi nije lako. Danima radim od jutra do mraka teške fizičke poslove.* Začudo, sve podnosim, iako sam spao na ispod 60 kilograma. Kad i to prođe, pisaću više. Vaš Rizo

Za vojsku.

46

Sarajevo, 27. X 93Dragi naši, Kod nas se još uvijek puca. Teško nas je pogodio jučerašnji događaj u kome je teško ranjen naš komšija Zdravko Penca. Pucalo se, neka granata, vjerovatno tromblon, pala je i pogodila ga. Polomljene su mu obje noge. Mnogo je krvario, a kako je pao između dvije vatrene linije - čitav sat ga nisu mogli izvući. Ipak je nekako sam dopuzio do sigurnog, pa su ga odatle pokupili i odvezli u bolnicu. Danas mu je bila žena. Kaže da je operisan, pri svijesti je, život mu nije ugrožen, a ni noga nije amputirana, iako su oni koji su ga vodili u bolnicu pričali kako mu je cijela potkolenica bila smrskana. Uz sve nedaće koje nas prate, mene optimizam još ne napušta. Još uvijek vjerujem da je kraj rata blizu, vjerovatno početkom iduće godine. Mirim se, dakle, sa još jednom ratnom zimom. Znam da će biti teško ali... šta se sve ne može podnijeti. U našoj ulici, između asfalta i jedne kamene ograde, prošle godine primijetili sasvim malu grančicu smokve sa 4-5 listova. Bila je jesen i gledah je s tugom, mislio sam kako neće moći da preživi zimu. Nedavno opet prolazih onuda, i ugledah smokvu, sada već sa oko 15-ak listova. To je jedina smokva što raste u Bosni, koliko znam. I preživjela je surovu sarajevsku zimu! Zašto ne bih i ja? Rizo

Sarajevo, 21. XI 93. Dragi moji, Pišem vam, a znam da će pismo dugo i tegobno putovati, pa će vijesti o nama biti stare, možda i besmislene. Rani

47

snijeg zameo je gradove i puteve u Bosni, velika je nes­ tašica nafte, pa pošta putuje dugo i nesigurno. Opet sam nekoliko dana radio kao Boban. Prošlo je. Sada sam se opet vratio svojim redovnim dužnostima oko kuće. Moj prvi komšija i ja sada vodu i druge potrepštine vozimo na sankama. Nerijetko sednem na njih i spustim se nizbrdo, onako kako smo to činili prije četrdesetak godina. Podmladim se. Sjetim se čak nekih diskusija. Recimo rasprave hoćemo li doživjeti Novu 2000-tu godinu. Čini mi se da je Ef tvrdio da hoćemo, samo da nećemo više moći da igramo pingiće, već samo bilijara i prefa. Hej, Efe, kakva ti je sada prognoza? Mislim na sve vas. Zamišljam vas van ovog skučenog prostora u kome živim. Zamišljam svoju ženu kako govori na nekom jeziku na kome je nikada nisam čuo da progo­ vara, zamišljam svog sina kako nekom starom profesoru objašnjava šta se to kod nas zapravo događa. Da li Ef seta po gradu? Ne znam zašto - pretpostavljam da izbjegava susrete. Slikar bježi od stvarnosti i slika možda više nego ikada, a možda je baš sasvim izgubio volju za stvaranjem. Ne poznajem nikoga osim Aske ko se obradovao ovom ranom snijegu. Slušam vijesti i mislim kako je možda dobro što je ovako naglo zahladnilo. Možda će usijane glave ozbiljnije razmišljati o miru. Rizo

Sarajevo, 20. XII 1993. Dragi naši, Ne znam kakva će biti slijedeća godina, ali će u našem malom domaćinstvu njen početak sigurno biti u blagosta­ nju. Naime, prije dva dana primili smo čak tri paketa od vas. One koje je Dragoš, prema poštanskim žigovima,

48

uputio 6. XI, 19. XI i 4. XII. Stigli su odjednom. Teta Jasna je angažovala jednu poznanicu, koja se zatekla u pošti sa kolicima, da joj pomogne u prenošenju. Srećom, sreo sam ih u blizini kuće, u Splitskoj, pa sam preuzeo poluilegalni prenos. Postao sam stručnjak za provlačenja kroz bašte u komšiluku, tako da me niko nije vidio kako u kuću unosim toliko blago. Naravno, ne krijemo da primamo pakete. Čak je uobičajeno da se mi, stare komšije, pomalo hvališemo pažnjom i dobrotom naših van Sarajeva. I da, čim neko od nas primi paket, odmah odvaja poneku sitnicu, poklon za svaku „staru" komšijsku kuću. Ali ovi novi, koji su u komšiluku godinu ili dvije, ne moraju baš sve znati. Posljednjih dana je u našem kraju opet bilo neke puc­ njave. Ali, na to smo već navikli, Opet je ranjena jedna komšinica. Branka je zna. To je gospođa Jovanka, starica od preko sedamdeset godina. Živjela je sa kćerkom Bo­ bom, koja je prije nekoliko godina imala moždani udar, pa je ostala fizički i psihički hendikepirana. Majka se starala o njoj, pa će ova povreda sada ugroziti obje. Nesreće se uvijek nekako umnožavaju. Ili se to tako čini. Sretna je okolnost da je zalutali metak Jovanki prošao kroz rame, izašao na drugu stranu, pri tom povrijedio pluća, ali nije oštetio kosti, niti neki vitalni dio, tako da svi vjeruju da će se starica brzo i uspješno oporaviti. Jošjedan događaj nas je jalo rastužio. Poginuo je naš mačak Zućo. Prije desetak dana je otišao od kuće i nije se vratio. Uporno sam se raspitivao za njega i poslije nekoliko dana saznao od jednog vojnika da leži mrtav pokraj jednog bunkera. Nekako sam se donde došunjao, izvukao ga i sahranio. Bilo mi je mnogo teško. Nisam znao kako to da saopštim Olgi, pa sam jednostavno prešutio šta se dogodi­ lo. Naravno, ona pretpostavlja pa ga povremeno oplakuje. Mislim da i Aska tuguje za njim. Nasilno je ugašen i jedan divan primjer životinjske koegzistencije. Ko bi znao šta je našeg mačka navelo da pokuša preći najžešće čuvanu gra­ nicu u Evropi. Od mojih u gradu opet dugo nema vijesti. Ali ni ostalim komšijama ne stiže pošta odande, pa ne brinem odviše.

49

Sutra se opet nastavljaju pregovori u Ženevi o sudbini BiH. Nikada do sada nisam sebi dozvoljavao luksuz da sa sigurnošću iščekujem kraj rata. Oduvijek sam bio optimista, ali se obično nisam fiksirao za određeni datum. Sada sam glupo uobrazio da će baš u ovoj rundi biti zaključeno primirje. Jednostavno me je, izgleda, savladala prejaka želja da vidim svoju ženu, majku, kći, da telefonom čujem Sandijev glas, da nam svi toliko dragi Beograđani dođete u Sarajevo. I ta je želja, po svemu sudeći, jača od realnosti. Zato unaprijed znam da ću ovoga puta teško podnijeti ako pregovori opet budu jalovi. Da, moram priznati da mi je dosta teško posljednjih dana. A razloga za to i nemam previše. Nije nastupilo nikakvo pogoršanje. Hrane, čak, imamo sasvim dovoljno, struje gotovo neprestano (za razliku od onih u gradu), pritisak gasa se popravio, pa pored Sandijeve male sobe, u kojoj boravimo, sada grijemo i kupatilo. Ponekad čak i spavaću sobu. Ali, ovaj dugi rat, pa fizička izolovanost, a onda i briga za sve vas, jer znam da ni vama nije lako — jednostavno su me fizički (možda pomalo i psihički) iscr­ pili. Ali, kao i uvijek kada mi je teško - pokušavam da se liječim radom. Nastavio sam pisanje romana za djecu. U stvari, pri samom sam kraju. Finale bi svakako trebalo da bude uzbudljivo. Nadam se da će i ovo biti. Opisujem avanturu na moru. Mislim (ili uobražavam?) da će ove stranice djeci biti posebno zanimljive. Zasada, zaista, nema potrebe da nam bilo šta šaljete. Ipak, Branku molimo^ da nam u idućem paketu pošalje lijepak za miševe. Od Žućinog tužnog nestanka ponovo su se pojavili. Za Božić i Novu godinu nazdravite nam ponekom čašom vina. Mi ćemo vama šljivovicom. Na sopstveno iz­ nenađenje (i radost, priznajem) uspio sam nabaviti jednu bocu. Sve vas mnogo volimo Olga i Rizo

50

Sarajevo, 27. XII 93. Dragi naši, Za razliku od vas, mi vjerujemo da je kraj rata blizu. Mnogo je ubjedljivih elemenata koji govore u prilog tome, ali bi trebalo mnogo prostora da ih sve pobrojim. Ne zavaravam se. Očekujem težak i mučan kraj, ali on mora doći. Olga, Nada, Bosa i mnogi drugi (i ja sa njima) odlučili smo da se sa nedaćama rata borimo do njegovog kraja. Svako ima svoje razloge. Za sebe mogu da kažem da bih odlazak iz Sarajeva doživio kao lični poraz. Stotinu je razloga za ostanak, a samo jedan za odlazak. Taj je - da spasim glavu. Ali, gle čuda, on mi se čini najmanje važnim. Iz nekog razloga ne osjećam strah. Možda je to moje iskreno uvje­ renje da je 55 godina sasvim dovoljno za jedan ljudski vijek. Sa ratom ili bez njega - davno sam prošao bolju polovinu života. Nemojte pogrešno zaključiti da se puštam da me voda nosi. Čuvam se. Koliko je moguće. Sinoć je dosta oko nas pucalo. Sklonili smo se što je bolje bilo moguće. I nikom se ništa nije dogodilo. Jutro je bilo sunčano, proz­ račno i mirno. Tek nekoliko pucnjeva u našem kraju. Jedan je, međutim, pogodio u nogu našu prijateljicu Evu Bodež, penzionisanu učiteljicu, nagluvu, bolesnu, ali divnu stari­ cu, sa kojom sam se često dovikivao (jer je gluva) na izvoru. Čini mi se da kada sve ovo prođe, nikada ništa neću pisati o ovom ratu. Kada bih se ipak odlučio, naslov bi jedino mogao biti: „Ljepote rata". O zloj kobi ovih stradanja svi će, vjerovatno, pisati. To su grube, notorne činjenice. Ali dobrota i plemenitost, briga (nama dragih ljudi) koja stiže odasvuda do nas — po značaju daleko nadmašuje sve one bujice mržnje i gnjeva koji vladaju ovim ratnim vreme­ nima. U tu pobjedu dobra nad zlim spada, recimo, i Milicin gest, koji je samo jedan u nizu onih što vraćaju nadu da će drama biti završena i da se neki Fortinbras mora pojaviti. Nekada smo u ovo doba pisali čestitke za Novu godi­ nu. Mogao bih i sada poželjeti mnoge želje, ali ću izgovoriti samo jednu: da nam što prije stigne mir. A sa njim — šta bi sve došlo! Mogli bismo se opet okupiti, izgrliti, piti vina,

51

igrati pingića. Toliko ima toga što želim kazati svojoj ženi, sinu, kćeri, Danki, Dragošu, Efu, Slikam, Maji, Topu, Ani, Goci... i tolikima još. Neka vam bude sretna 1994. To vam želi vaš odani prijatelj Rizo

Sarajevo, 7. II 94. Dragi naši, U gradu je burno, a kod nas se u posljednje vrijeme nešto manje puca. Ali, još je daleko od mira. Prije par dana ranjena je šesnaestogodišnja Sandra, kći naših dobrih sus­ jeda Miloševića. Ni nakon tolikih ratnih dana i mučnih događanja ne navikoh se na krvave prizore. Uvijek se izgubim i skoro onesvijestim. A obično se zateknem u blizini događaja. Bilo je još rano jutro. Negdje oko osam sati. Upravo sam sišao do našeg izvora kad začuh puščane pucnje i zapomaganje iza ugla. Potom prepoznali Zdenkin glas ka­ ko kćeri dovikuje: „Hajde još malo! Pomozi i sama da se izvučeš!" Potrčah okolo bezbjednim putem. Dok sam sti­ gao, Zdenka je sama izvukla Sandru van linije vatre. Ne­ sumnjivo se onaj što je na njih pucao sažalio i dao im vremena da se sklone. Uskoro je to i pokazao, jer je par sekundi pošto su se one sklonile raspalio rafalom po kanisterima što ih Miloševići ostaviše na ulici. Sandra je ranjena u potkoljenicu. Kao i uvijek, nisam se usudio da gledam dok su je previjali, ali mi se njena povrijeđena noga posle vraćala u svijesti i činila tako beživotnom. Bio sam ubijeđen da će je morati amputirati. Srećom, kažu da rana ipak nije tako teška i Sandra se nakon operacije uspješno oporavlja.

52

Vrijeme je toplo i to je jedino što ide naruku ovom napaćenom narodu. Čak su i jutra blaga, pa se i ono malo snijega što je pao ove godine otopilo. Iznikle su visibabe, pa mi vratiše sjećanje na prošlu godinu, kada sam ih slikao za Branku. Ove godine nemam ni volje, ni vremena, iako na dragu ženu mislim više nego ikada. I sama ova preduga razdvojenost je nesnosno tegobna, a to je samo jedna od mučnina koje teško podnosimo. Još uvijek, iako s mukom, kako-tako održavam svoj optimizam i vjeru da će rat uskoro prestati. Malodušnost većine komšija i prijatelja je uzela tolikog maha da se pov­ remeno i na mene prenese. Za razliku od većine, Olga se dobro drži i ima samo povremene krize. Katicu depresija drži nekoliko dana pa to Minku brine. Ali je, uglavnom, ništa ne može poljuljati. Rizo

Sarajevo, 28. II 94. Dragi naši, Izgleda da je mir u Sarajevu počeo. Tako se bar čini. Svi u to vjeruju pa i mi. Ako je rat završen - Olga i ja smo dobili bitku. Neravnopravnu, tešku bitku da spasimo glavu i krov nad glavom. A prije samo dvadesetak dana sam pomišljao da treba dići ruke od svega i pobjeći iz ovoga ukletoga grada. Često ovih dana ponavljam sebi pitanje zašto sam sva ova tegobna 22 mjeseca sjedio ovdje. Imam samo jedan (iskreni) odgovor: nisam znao ni da će rat tako dugo trajati, ni da će biti toliko strašan. U ratnom vrtlogu pojedinac vjerovatno i nije u stanju da sagleda veliku površinulamne i u z b u r k a n e ^ n H e n s r e H koje s^zatekao T već konstatuje samo jedan vir, onaj pod sobom što ga vuče na dno. Cini

53

mu se kako će, čim ga savlada, isplivati na površinu. A kada se to i dogodi - dočeka ga drugi... I tako u nedogled. Dani nam protiču u stalnom čekanju. Čekamo poštu iz Beograda, koja je u posljednje vrijeme u velikom zastoju. Čekamo poruke od naših iz grada, i one su juče, poslije dosta vremena, napokon stigle. I kod njih, hvala bogu, nikakvih novosti, sem što opet nemaju ni struje, ni vode, fii gasa. Nešto malo oslabelog gasa pojavi se noću, pa tako uglavnom noću tumaraju kućom, kuvaju i peru, a danju u hladnim stanovima spavaju. Čekamo, između ostalog, i Unprofor. Da stane na gra­ nicu između zaraćenih strana. Bila bi to nekakva garancija da će mir potrajati. Prije tri dana nekoliko vojnika u plavim šljemovima, vjerovatno posmatrači, prošetali su našom uli­ com, nešto gledali, a potom otišli. Konačno, čekamo i proljeće. I ono jedino sigurno stiže. Zima, koje smo se toliko plašili, ipak nije bila toliko zubata. Prošle godine u ovo vrijeme sam nagovještavao kako bih za 1. maj mogao stići u Baden kako sam to uobičavao ranijih godina. Možda mi se ove godine ta želja ostvari. Toliko... toliko želim malo apsolutnog mira. Da, recimo, sa Brankom sjedim u onom stoletnom badenskom parku i slušam promenadni koncert. Eh... Vaš odani prijatelj Rizo

Sarajevo, 21. III 94. Dragi naši, Nema nikakvih velikih novosti. Plavci su stigli na Grbavicu. Francuzi i Rusi. Ali zasada ih nema dovoljno, pa nisu preuzeli sve linije. Ponekad samo prođu našom ulicom. Ali, to nije tako bitno. Bitno je da su i na drugoj strani, pa

54

se prekid vatre održava. Kroz dva dana najavljuju otvaranje Grbavice. Neće to biti ni tako lako, ni jednostavno. Ali, znate već, ja imam strpljenja. U posljednje vrijeme mnogo mislim na svoju ženu. Mislio sam, naravno, i ranije, ali sam tokom svih onih dramatičnih događaja zahvaljivao bogu što nije ovde. Sada, kada je mir zavladao, kuća mi je takojDusta bez nje... Nedavno sam na TV ponovo gledao ,,Dr Zivaga". Sjetih se kako smo Branka i ja u kinu bili potreseni scenama ratnih stradanja u Oktobarskoj revoluciji. Oživjelo mi je, zapravo, samo sjećanje na filmsku predstavu, a ne i na film. Nakon svega što smo preživjeli, ,,Dr Živago" djeluje kao idilična romansa. Sad znam šta je stvarni rat. Rizo

Sarajevo, 18. IV 1994. Dragi naši, Kod nas je mirno. Nestvarno mimo, kao da ratište nije samo četrdesetak kilometara daleko. Dani prolaze monotono. Naši u gradu su dobro. Poruke i pisma još uvijek putuju dugo i komplikovano. Vijesti od njih, i obrnuto, idu preko „kurira". Most „bratstva-jedinstva" prešlo je već nekoliko komšija, koji su obišli naše i sada imamo sasvim svježe vijesti. Sa hranom se nekako snalaze, iako paketi još nisu stigli. U jednoj poruci Inja piše da je sa komšijom Zdravkom bila na Majinom grobu. Kaže da je dosta zapušten, pa su odlučili da ga urede. Posjeta kume Tanje* nas je obradovala i rastužila. Tužno je što toliki dragi ljudi napuštaju ovu zemlju. Kum,
Inž. Tanja Lalović, izbegla sa decom u Beograd, posetila je svoga muža u Sarajevu pred odlazak u SAD.

55

međutim, treći ili četvrti za pref i pingić, zasada ostaje, pa sam siguran kako će uskoro, sa Efom i Topom, biti organizovan još jedan turnir na našem tavanu. Začudo, ona gra­ nata što je udarila u krov nije oštetila sto, pa još uvijek postoje uslovi za igru. Pregršt pisama koja smo od sviju vas dobili početkom mjeseca bila su puna optimizma i nade za skori kraj rata. Znajući vas, ne sumnjam da bi, da ih sada pišete, bila puna crnih slutnji. Kao istinski optimista, vjerujem da je kraj rata ipak blizu i da su ovi crni događaji - pucnjava na bis uspješnih ratnika. Umjesto da svijet veže naše lude ratnike u luđačke košulje, oni su to učinili sa svijetom. Ali, to nije, i ne može biti trajnije rješenje. Dok pišem ovo pismo, na TV se redaju ružne vijesti. Brinu me i dekoncentrišu. Zato završavam. Vaš Rizo

Sarajevo, 5. V 1994. Dragi moji, Kod nas je opet bilo nekoliko nemirnih dana. Počelo je nekako sa Prvim majem, datumom kada su se poklopili Praznik rada i Uskrs. U stvari, počelo je kao praznično ispucavanje, šenlučenje, a pretvorilo u nešto što se vojnom terminologijom naziva „provokativnom vatrom". Juče i danas su ifnaš kraj dolazili posmatrači UN, pa je valjda i to pomoglo da pucnjava danas prestane — nadam se trajno. Srećom, sva šteta se svela na jedan polomljeni crijep na našem tavanu. Danka piše kako se divi mojoj marljivosti i istrajnosti. Ja sam, međutim, sobom nezadovoljan. Sve slobodno vri-

56

jeme sjedim i buljim u televizor i slušam radio (naravno, kada imamo struju, a u posljednje vrijeme je češće imamo). Puno mislim na sve vas, i naravno, sve vas mnogo volim Rizo

Sarajevo, 13. V 1994. Dragi naši, Kod nas se malo šta događa. Što se nas tiče, u našem kraju rat je već završen. Pa ipak, ratnih žrtava još ima. Tako je juče poginuo naš komšija Mišo Č., što će Branku sigurno potresti, jer njega i njegovu porodicu zna već godinama. Crveni krst je, poslije izvjesnog zastoja, opet počeo dostavljati poruke. Ali vijesti od naših ipak brže stižu preko „kurira". Tako imamo sasvim svježe informacije da su do­ bro. Saznali smo da je Inja saopštila mami da joj je sestra u Novom Sadu umrla. Tugovala je mama nekoliko dana, pa se onda tiho, starački pomirila i sa ovim gubitkom. Ali nije sve u gradu tako crno da bi se moglo svesti samo na vijesti o umiranjima i teškom preživljavanju. Stiže nam, preko komšija koji prelaze, i dio duha sa druge strane smrdljive granice. Kažem — smrdljive granice — a možda bi bolje bilo reći nešto kao — gvozdene zavjese. Ipak, ovdje, kod nas, grad dijeli Miljacka, koja i nije neka rijeka. Ljeti bi se prije mogla nazvati kanalom otpadnih voda, koji poprilično zaudara. A dah svježine su, između ostalog, i šale koje kruže gradom. Evo jedne, koja svje­ doči o tome koliko su novinari u ovom ratu važni, popu­ larni ili omraženi: pitaju jednog Sarajliju šta bi poželio. „Da naši uhvate Radovana Karadžića", odgovori sprem­ no. „A šta bi onda s njim uradili?", bilo je naredno pitanje. „Da ga zamijene za Ristu Dogu."

57

Bez prestanka mislim na sve vas. Mi, obični smrtnici, rat vidimo iz žablje perspektive, pa nam je teško procijeniti u kojoj je sada fazi. Meni se, kao i uvijek, čini da je sami kraj i stalno maštam kako se uskoro Branka vraća kući, a potom se okupljate i svi ostali. Imam divne planove za pingić, izlete, provode na moru... Eh! Voli vas vaš Rizo

Sarajevo, 5. VI1994. Dragi naši, Ima već nekoliko mjeseci kako svaki put kada sjednem pred prazan papir osjetim nekakav strah da u međuvreme­ nu nismo već dojadili cijelom svijetu, pa i vama. Sve ovo naše traje već odviše dugo, a sve što je pretjerano dugo postaje i dosadno. * Rat se u Sarajevu završio, a mir nije počeo. Pogine, istina, poneko, poneko bude i ranjen, ali smo svi na to već toliko navikli da nam se čini kako to i nisu obilježja rata. Pa i u miru se gine od, recimo, saobraćajnih udesa, zar ne? Sve u svemu, ništa se ne događa. Možda je i bolje tako. Možda će se rat jednostavno polako ugasiti. U svakom sluča­ ju, malo ko se sada nada da se rat može završiti naglo—kako je i počeo. Vlada neka malodušnost. Svi vjeruju da će ovakvo stanje potrajati, ili - da će se borbe obnoviti. Pokušavam sebe i druge da ubijedim kako se rat može predočiti po nekom dijagramu. Krivulja sada ide ka miru. Prije mjesec dana bilo je gore nego danas, ali bolje nego prije godinu dana. Živimo jednolično. Olga pravi nekakve sokove od latica ruža i vrhova grančica jela. Željela bi da počne gene­ ralno spremanje kuće, ali je ja odgovaram. Još uvijek ne­ mam dovoljno vremena da joj ozbiljnije pomognem u

58

kućnim poslovima. A kuća je toliko zapuštena da bi bilo posla za deset ljudi. Radim, inače, dosta, ali mi je lakše nego ikada u toku ovog rata. Moje osnovne dužnosti su da za sve u komšiliku* raznosim vodu i hranu. Dosta sam u pokretu, ali mi to godi, pa sam u izvrsnoj formi. Stalno sam blizu kuće, pa uspije­ vam i da nađem vremena za predah. Popijem i kafu sa komšijama ili Olgom, a popodne čak i ukradem po pola sata da se odmorim. Pocrnio sam. Vratio sam i dio izgub­ ljenih kilograma, i mislim da sada imam idealnu težinu. Možda ću poslije rata raditi kao maneken. Komšije su dobro. Prije nekoliko dana iz bolnice se, poslije godinu dana, vratila Diša. Bila je pred našom kućom teško ranjena u natkoljenicu, a kad joj je ta rana gotovo zacijelila, ponovo je ranjena u kuk. Sada je i taj lom djelimično srastao, teoretski bi mogla da se kreće na štakama, ali se ne usuđuje. S obzirom da ima oko sedamdeset godina, daj bože da ikada prohoda. Sada se po kući kreće puzeći. Uprkos svemu, zadržala je vedar duh i optimizam. Ja joj svakodnevno donosim vodu i hranu. Odranije to činim i za osamdesetogodišnju Olgu u prizemlju iste zgrade. Olga je, pošto joj je sestra Zdenka poginula u stanu od zalutalog metka, pala u krizu, povremeno je vrištala i zapomagala, a sada se primirila. Prošle sedmice posjetila nas je Brankina prijateljica Ljilja. Nekoliko dana je čekala muža Luju. Potom je, pod dosta nejasnim okolnostima, na Grbavicu stigao i Lujo. Odsjeli su kod nekih prijatelja. Posjetio sam ih i proveo sat vremena sa njima. Lujo fizički izgleda dobro. Prepatio je koliko i ostali, ali nije imao posebnih teškoća. Ipak, tragovi rata se ne mogu izbrisati kod senzibilnih ljudi kakav je Lujo. Sve vrijeme dok sam bio sa njim plakao je. Plakao je što više nećemo ići zajedno na godišnje odmore, čekati Nove godi­ ne i pjevati na kućnim sijelima. Toliko je plakao da mi je bilo neprijatno od domaćina kod kojih smo bili. Učinilo mi
*

Za vojsku.

59

se umjesnim da i ja pustim koju suzu, ali tako što meni nikada nije išlo od oka. Poslije toga su njih dvoje nekuda otputovali, javiće se Branki. A ja sam uskoro zatim gledao i slušao na televiziji kako u, nekim čudom, neoštećenom pozorištu dosta jadno svira desetkovani sarajevski simfo­ nijski orkestar. To mi se učinilo toliko dirljivim i svečanim da su mi se oči ovlažile. Naravno, te suze niko nije vidio. Imali smo još jednu posjetu. U prošlu nedjelju stigoše do nas Slavicine prijateljice Ljubinka i Branka. Stigle su iz Beograda u namjeri da posjete svoje u gradu. Tako doznasmo da su Slavica, Darko i Martina već stigli u Toronto. Stalno sam podgrijevao nadu da će se rat završiti prije njihovog odlaska i da će se dogoditi čudo da se i oni vrate u Sarajevo. Ali još traje vrijeme u kome se nade gase i ne ostvaruju. Primiče se ljeto. Mi namjeravamo ljetovati kod kuće. Jovovićima želimo sretan put i boravak u USA. Ako Dragoš uspije prije puta, neka puno pozdravi Slikara. Svi vas puno, puno volimo, mislimo bez prestanka na sve vas i iščekujemo da se okupimo. Vaši Olga i Rizo

Sarajevo, 16. VI 1994, Dragi naši, U posljednje vrijeme malo novosti imam da vam javim. Malo šta se izmijenilo i od našeg posljednjeg pisma. Tek poneki udaljeni pucanj nas podsjeti da rat još nije završen. Ali, kraj je blizu, iako je još sasvim neizvjesno kakav će rasplet biti. Prije početka rata dosta je često eksploatisana Čehovljeva rečenica da puška obješena na sceni u prvom činu, do kraja drame mora zapucati. Kao glumačkom sinu

60

pada mi na pamet jedno drugo, moje lično razmišljanje: rat je tragedija, a u tragediji prvo sa scene odlaze statisti, zatim epizodisti, a tek u zadnjem činu, pred spuštanje zavjese — nosioci glavnih uloga. Padanje zastora na pozornici dočeka tek poneki epizodista, poput Fortinbrasa, recimo, da održi nadu. Sada je devet sati uveče i u pisanju me dekoncentrišu vojnici. Ne pucaju. Dovikuju se sa onima sa druge strane i raspituju za zajedničke prijatelje, bivše komšije i poznani­ ke. I to je nagovještaj kraja rata. Ponekad razmišljam i o budućnosti. Znam da sadašnja Brankina finansijska situacija nije sjajna i da jedva sastavlja kraj sa krajem. Ako ima još nešto od naše sirotinjske ušteđevine, neka slobodno troši. A kada se rat završi, zaradićemo dovoljno za život. Biće to lako, jer su moji prohtjevi, posle svega što smo preživjeli, stvarno minimalni. Kako bi samo bilo lijepo da sa Brankom sjedim večeras na našoj terasi ispod upravo procvjetale lipe! Rizo

Sarajevo, 4. VII 1994. Dragi moji, Kod nas već ustaljeno ništa novo. Čini se kako bih mogao prepisati neko pismo od prije mjesec dana i - bilo bi jednako aktuelno. Ako postoji nešto na šta bismo se mogli požaliti, to je dosada. Ali i to je bolje od pucanja, pa je strpljivo podnosimo. Ja radim manje nego ranije, isključivo oko kuće, a dužnost mi se svodi na donošenje hrane i vode za čitav komšiluk.*
*

Rizo P. radi za obližnje vojne jedinice.

61

Prije nekoliko dana voda je, nekim čudom, stigla i do našeg prizemlja. Tekla je mutna od zarđalih cijevi, sat-dva i opet nestala. Nismo je ni sakupljali, toliko je bila prljava. Tako se sve svelo na poplavljene napuštene stanove u našem komšiluku, jer je vojska poskidala sve slavine iz njih. Stalno sam tvrdio da će voda do nas stići tek po završetku rata. Kako sam ja uvijek u pravu, moguća su dva objašnje­ nja: ili je rat protiv, a da mi to i ne znamo, ili ono što je teklo iz cijevi - i nije voda. Sretoh nedavno našeg zajedničkog prijatelja Klinju.* Prenesoh mu šta ste napisali o razgovoru sa njegovom ženom. Potom ga zapitah da li on pomišlja da treba postupiti kao što je Tanja postupila, pokupiti prnje i otići što dalje od ove zemlje? Zagleda se Klinjo u mene svojim plavim okicama, pa poče iznositi svoje viđenje situacije u kojoj se nalazi. Prvo je nešto lupetao o stoicizmu, pozivao se na Seneku, pa na Kamija, Makijavelija i ko zna još koga. U ovom ludom gradu zadržao ga je, kaže, prvenstveno optimizam, a u januaru i početkom februara, kada mu je život bio ozbiljno ugrožen, tvrdoglavost i sasvim bezrazložna hrabrost. Ali, poenta svega onoga što je govorio jeste u jednoj prostodušnoj priči: Klinjo u stvari čuva porodično gnijezdo. On čuva jedno, a njegovi grade druga. Misli da je on suviše stara ptičurina da bi im bitno pomogao u gradnji novog gnijezda. Ipak, nije toliko one­ moćao da ono u kome je - ne može sačuvati. A kada se rat završi biće, tako, nekoliko gnijezda u koja će se Klinjo i njegova žena, koju neizmjerno voli, moći smjestiti. Tada će se konačno vidjeti da li je Klinjin optimizam bio opravdan. Ako nije, Klinjo će napustiti staro gnijezdo i otići u novo. Neće biti tvrdoglav. Obećava. Svaki put zaboravim da napišem da nemamo većinu vaših adresa i telefona. Istina, zasada nam nisu ni potrebni, ali kako se mir približava... Dakle, pošaljite Jovankinu ad­ resu i telefon, Efov telefon, Brankin kućni broj i njenu adresu u Badenu.
*
Rizin nadimak iz mladosti.

62

Znam da Ef radi, ali me intrigira šta Danka piše. Neka mi o tome napiše koju riječ. Ja ne pišem više ništa, iako imam dosta ideja. Nadam se da će taj rat jednom već skončati, pa da o svemu sa Dankom opširno popričam. Recimo da se svi u septembru okupimo na par sedmica u Gradcu.* Da Branka, Ef i ostali peku ribe na gradele, a Danka i ja sjednemo na našu lijepu terasu i, što da ne, napišemo neku dramu u tandemu. Tako je jako veselo pisanje. Gledao sam kako su to moj otac i Žalac radili. Istina, oni su usput pili rakiju, a mi bismo crno vino, ali mislim da to ništa bitno ne mijenja. Ne znam šta vi velite na ovakve moje ideje, ali ja u njih tvrdo vjerujem. I sve vas mnogo, mnogo volim Rizo

25. VII1994. Dragi naši, Još uvijek smo pod dojmom jučerašnjeg Injinog** nastupa na radiju. Naravno, u prvi mah smo Olga i ja bili zatečeni i iznenađeni. Potom je Olga čitav razgovor otplakala. Ja sam bio uzbuđen. Bilo je to uzbuđenje poput onog što sam ga osjećao na očevim premijerama, kada sam istovremeno bio i užasno ponosan što je u glavnoj ulozi, a i uplašen da nešto ne pogriješi. Srećom, Inja je rekla sve sa mjerom, osim što je nekoliko puta sasjekla sagovomicu. Razgovor sam snimio, tako da sam tek pri ponovnom slušanju bio istinski srećan što Inju, nakon više od dvije godine, čujem.

Mesto na moru gde su Pašalići sagradili vikendicu. ** Rizina ćerka iz prvog braka, koja živi u centru Sarajeva.

63

Pisanje ovog pisma odlažem četiri-pet dana. Sve u nadi da će neka vijest nagovijestiti kraj rata. Ali takva vijest ne dolazi. Naprotiv, opet pomalo puca u našem kraju. To je sve „provokativna vatra". Međutim, kako postoje samo bojevi i manevarski meci, a ne i provokativni, to jedni na druge pucaju bojevom municijom. Srećom, od te pucnjave u našem kraju nije bilo štete ni po ljude, ni po našu već jadnu imovinu. Uostalom, ova pucnjava i nije baš suviše opasna, ali da pro­ vocira - provocira. Čak i civile (naravno osim mene). Pišete kako se patite sa njemačkim. Tu fazu sam prošao prije desetak godina. Toliko sam poslovao sa Njemačkom da je bilo sramno ne znati nijednu riječ. Prvih desetak lekcija je išlo glatko, a onda sam, učeći novu lekciju, zabo­ ravljao po nekoliko prethodnih. Tako je moje učenje ne­ slavno završilo, jer sam shvatio da nikada ne mogu toliko da naučim koliko mogu da zaboravim. Još par riječi o nama. Olga kuva slatko od žerdelija. Ja po čitav dan nosim vodu i hranu, ali mi to ne pada teško. Pokušao sam opraviti one moje poispadale zube, ali nema potrebnog materijala. Čekaću dok ne dođe... Možda poslije rata? Voli vas vaš Rizo

Sarajevo, 14. VIII 1994. Dragi naši, Danas smo upravo primili još jedan paket. Divan je, bogat. Istina i prije njega nismo uskudijevali, tako da nam on sada predstavlja, u stvari, već rezervu za zimu. Zlu ne trebalo. Pijaca je dosta poskupila, tezge se ispraznile, ali mi imamo rezerve — zlu ne trebalo. Velike su vrućine, izgubio sam apetit, ali jedem na silu da se ugojim do zime. Opet — zlu

64

ne trebalo Nije to životinjski instinkt, nego čisti racio opti­ miste koji je doživio velika razočaranja. I dalje ostajem pun optimizma, iako mi lokalno puca­ nje oko naše kuće*, više bučno nego opasno, ne daje pravo na optimizam. Pošta je u ozbiljnom zastoju. Vijesti o vama su sada stare preko mjesec dana. Vremena su takva da nisam sigu­ ran ne samo kada će, nego hoće li uopšte ovo pismo i stići do vas. Ali, pošta je ipak kakva-takva šansa da novosti o nama izađu iz Sarajeva. Valjda će jednom doći i vrijeme kada ćemo se početi sretati i kada ćemo prestati ovako neizvjesno da se dopisujemo. Valjda će se završiti i ova luda penelopijada, u kojoj Penelopa i Telemah putuju po svijetu, a ja (Odisej) kod kuće pletem pletiva, s tim što me nikakvi prosci ne opsjedaju. I ne samo što neizmjerno čeznem da mi se vrati voljena žena, nego i svi vi da se okupite ovdje, sa nama. Kasne i vijesti od mojih u gradu. O njima znam tek toliko da su prije mjesec dana bili dobro. Poneka novost o nama dragim osobama ipak procuri. Tako doznah da je i Boban izašao iz Sarajeva. Navodno je stigao do Zagreba na putu do svojih. O tome znate, vjerovatno, više nego ja. Zato mogu samo da konstatujem kako nas je iz stare raje sve manje i manje. Ef, Top i ja. Jedva pref da se sastavi. Iz grada je otišao i Duško, sa kojim sam igrao tenis. Pedo je izišao još ranije, Boban dakle, i Duško sada, tako da sam ostao bez partnera. Ostaje, tako, da Branka i ja, po okončanju rata, održimo kratak kurs tenisa za Danku i Efa, te da Dragoša zovemo za sparing partnera. Sve vas puno volimo Rizo i Olga

Kuća Rize P. je jedva desetak metara udaljena od rovova prve borbene linije.

65

Sarajevo, 2. IX 1994. Dragi moji, Dvadeset i dva sat^a je. Pismo koje vam pišem biće, vjerom vatno, malo otkačeno. U Sarajevu su neke tropske vrućine. Rekoše na vijestima 32 ili 34 stepena, nisam siguran. Po ko zna kakvoj varijanti mog ludog optimizma došao sam do zaključka da je rat već gotov. Tim povodom zamolih komšinicu Ljilju* da nam kupi bocu vina. Učinila nam je tu uslugu i ja je popili (Olga je pomogla sa 0,21). Sjedim, tako, go do pasa, pišem pismo i, onako usput, slušam Dragu Diklića, koji na HTV (preko satelita) pjeva naizmjenice Geršvina i stare šlagere. Upravo je iskrivio usta kao staru papuču i otpjevao „Nije smiješno". Smiješno je, ali i lijepo. A i vino je dobro. Rosé, product óf RS Krajina iz Erduta. Ne znam kakve veze ima onaj akcenat na E i OF, prepisao sam sa boce, ali ponavljam - vino je dobro, lagano, lijepe arome, umjerene kiselosti, pitko. Sve to znam, i u tome ne može biti nikakve politike, već samo dugogodišnjeg isku­ stva starog šmekera. Eh, kako bih bio sretan da je sada Branka tu, pored mene. Samo večeras, ne i sutra. Jer, veče je mirno, ljetno. A već sutra opet može zapucati i tresnuti u — ili pored — nas, bez obzira na moju najavu kraja rata. Pita me Ef da li nešto pišem. Pa, eto, napisao sam našima u Francuskoj pismo na francuskom. Totalno sam zaboravio francuski, pa sam se par dana patio da sročim ovih dvadesetak redova .Napisao sam i još jednu kratku glavu mog romana za djecu. Čitava druga polovina događa se na čamcu, sa istim likovima. Još ranije sam pomišljao da tu suviše dugu cjelinu razbijem zbivanjima na kopnu, međutim, sjećao sam se kako sam kao dijete mrzio kada se uzbudljiva radnja u knjizi prekida nekim paralelnim događajima, pa sam u prvoj verziji tako i ostavio. Sada mi se ipak čini da će sa tom novom, umetnutom glavom roman ipak više nalikovati nekoj pravoj literaturi.
Pošto sam ne može do prodavnice.

66

Onaj stručni tekst, o kome sam vam jednom nešto pričao — još nisam počeo i vjemjem da i neću, dok se rat ne okonča. Inače, sve komšije su dobro. Istina, đmšinica Reza ponekad tvrdi da joj komšinica Nada pušta otrov kroz ključaonicu! To Nadu užasava. Već je jako kasno, danas sam dosta i radio, pa mi se oči sklapaju. Ne brinite za nas. čekamo vas sve u Sarajevu. Vaš Rizo

Sarajevo, 2. X 1994. Dragi naši, Teško, teško mi je napisati ovo pismo, ono će Branku i Sandija posebno rastužiti. Aska je danas uginula. Ili, tačnije, ja sam je ubio. Uspavao sam je - kako kažu ljubitelji životinja da ublaže svoju bol i od puke smrti naprave neku posebnu vrstu samilosti. A ja doista nisam imao izlaza, čak ni mogućnosti da nađem nekoga ko bi umjesto mene obavio taj tužni posao. Sve sa Askinim pogoršanjem zdravlja teklo je neobično brzo. Početkom septembra pojavio joj se nekakav otok na boku, koji se naglo povećao i od koga se nadimala. Otekle su joj čak i noge. Jedva se kretala. Bilo je pitanje dana kada će sasvim spasti s nogu. Tako zaključismo da Aski spasa nema. Mira mi je dala injekciju. Nikome, pa ni Olgi, nisam rekao da ću jutros Asku uspavati. Čitavu noć nisam oka sklopio. Rano ujutro povedoh je u šetnju kako to svakodnevno činim. Aska za mnom teško došepa do u korov zaraslog dvorišta izgorjele kuće Frkoviča. Otvorih mesnu konzervu koju sam ponio sa so­ bom. Aska je halapljivo pojede. Onda joj dadoh injekciju.

67

Ona me začuđeno pogleda. Potom se spusti na zemlju i zaspa otvorenih očiju da se više ne probudi. U tišini mag­ lovitog jutra je sahranih. Tako je skončala naša Aska, oštenjena 12. V 85, prau­ nuka Dolly von Hazentanz i drugih evropskih i jugoslovenskih psećih šampiona. Kuća je pusta bez Aske. Ne samo da je dijelila sa nama ratne teškoće, nego nam je i pomagala u preživljavanju.* Toliko da zasada za Askinu smrt znaju samo najbliži kućni prijatelji. To unekoliko može da vam objasni i tajnovitost njene smrti. Pismo sam počeo pisati u nedelju, pa kako ga nisam mogao odmah poslati, pisanje sam odložio i, evo, nastav­ ljam danas, u utorak, 4. X U međuvermenu sam dobio pismo od Pere Mirčetovića iz Beograda. On mi giše, što će Dragoša i vas sve ostale iznenaditi, da će Klinjo * i njegova stara doći u Beograd. Ja sam mu upravo odgovorio, ali neka ga Dragoš nazove i raspita se za detalje. Klinjo je rođen u Novom Sadu, to on vjerovatno zna, ali sam mu to trebao još jednom napomenuti, jer će možda posjetiti Novi Sad. Kod nas je stigla prava jesen. Tako je hladno da smo prisiljeni.da pomalo, koliko je moguće, podgrijemo sobu. Ja sa strahom gledam lipe oko naše kuće. Još su zelene, a na njima je još ono isto lišće kome sam se s proljeća toliko radovao. Ne samo zbog buđenja prirode, nego zato što je njena debela krošnja tako uspješno prikrivala našu kuću od nepoželjnih pogleda. Uskoro će biti pune dvije godine otkako su Branka i Sandi otputovali! Sve vas mnogo volimo Olga i Rizo

Čuvala ih je od nepoželjnih posetilaca. ** Rizin nadimak..

68

Sarajevo, 9. X 1994. Dragi naši, Drugog oktobra uspavao sam Asku. O tome sam prije pet-šest dana pisao opširnije Dragošu, pa je ta vijest već sigurno stigla i do Branke i rastužila je. I sam sam otpatio Askinu smrt. Možda će se vama činiti čudnim ovo što ću reći: ovaj tegobni rat za mene se dijeli na dva dijela — do Askine smrti i posle nje. Ni sam nisam bio u prvi mah svjestan da smrt mog psa predstavlja neku prekretnicu u mom životu. Ali tako jeste. Moj beskonačni optimizam jednostavno nije želio da prihvati činjenicu da je Aska bolesna i stara, te da će uginuti bez obzira šta ja poduzeo. Ipak, nemojte brinuti. I dalje vjerujem u skori kraj rata i opšti bappyend. Ali, očigledno da nešto u načinu borbe za preživljavanje treba mijenjati. Nekih posebnih novosti kod nas nema. Nekoliko pos­ ljednjih dana se u našem kraju sasvim malo, skoro nimalo puca, tako da imamo puni privid bliskog mira. Zahladilo je. Olga je čitavo ljeto skupljala nekakve grančice, papire i razne otpatke. Sada ih loži, iako bismo se mogli grijati na plin, kojeg preko dana i ima i nema, a tokom noći se pritisak pojača. Nada i Jasna su dobro. Jasna mi je opet isplela čarape — kao i ranije — za posljednju ratnu zimu. Ta se rečenica i pletenje čarapa ponavlja, evo, već treći put. Sviju smo vas se ogromno poželjeli. Volimo vas neizmjerno Rizo i Olga

69

Inja

Inja

Inja Pašalićje diplomirana pravnica iz Sarajeva. Tokom rata je položila advokatski ispit. Nezaposlena je. Rođena je u Sarajevu pre oko 25 godina. Majka joj je umrla dok je bila sasvim mala. Brigu o njoj je preuzela baka, sa kojom i sada živi. Otac je stanovao sa svojom porodicom na Grbavici. Otkada je počeo rat, odvojeni su borbenom linijom razdvajanja. Ta prinudna razdvojenost od jedva desetak minuta boda, okolnost da se iz obeju kuća vidi krov druge, a da otac i kći mesecima ne mogu saznati jesu Uživi- jedan je od najsurovijih vidova sarajevskih ratnih zbivanja. O nji­ ma nas Inja potresno obaveštava. Sticajem okolnosti, prepiska sa Injom Pašalić odvija se od maja 1993, iako se nikada nismo videle. Tokom godinu i po dana intenzivnog pismenog kontakta upoznala sam devojku izrazitog senzibiliteta, inteligencije, moći za­ pažanja i- literarnog dara. Utoliko pre sam uverena da ni pisma Inje Pašalić ne treba da ostanu u privatnom posedu.

73

Sarajevo, 10. V 1993. Draga Danka i dragi Omere, Zbunjena sam i ne znam kako da Vam opišem lavinu emocija koju je u meni izazvala Vaša pažnja. Dobili smo dva divna paketa i uz njih spasonosnu dozu ljubavi i brige. Nemate pojma koliko ste živosti unijeli u našu kuću. Bakina sestra Ajka nam je, takođe, poslala paket i ja sam sva tri podigla istog dana. Jedva sam ih dovukla do kuće. Nisam u stanju da Vam opišem uzbuđenje sa kojim smo razgledali sve što smo dobili. Prizor je bio nevjerovatan: hrane svuda, skoro da je izgledalo nemoguće smjestiti je na odgovarajuća mjesta. Trebalo mi je gotovo tri sata da raspremim špajz i da svu hranu tu poslažem. Tu divnu prostoriju našeg stana nismo koristili sedam-osam mjeseci i, evo, sad smo je, kao dobrostojeća porodica, opet stavili u upotrebu. U ovom ratu život direktno stavlja stvari na prava mjesta. Veoma si, veoma svjestan života i smrti, veoma si svjestan teškog invaliditeta, stradanja najmilijih, neizvjesnosti. Onda se nekako šćućuriš, čekaš i moliš Boga da te ne snađe. I dok tako sjediš sklupčan, postaneš svjestan onoga najhitnijeg - NE BITI SAM! I najviše zbog toga Vam toliko zahvaljujem. Što ste nam pokazali da nismo sami. Ja se, nažalost, tebe, Omere, sjećam sasvim blijedo - više sa slika, a Danku ne znam jesam li ikada i vidjela. Ali sam svjesna, i to je to divno osjećanje, svjesna sam, Omere, da je moj tata imao odanog prijatelja i da ga ima i sada. Svojom pažnjom podario si mi dio tate koga sam prokleto poželjela i koji je prokleto blizu, a da mjesecima ne znam ni da li je živ. Oprosti mi, patetična sam, nesnosno, vjerovatno, ali to je naprosto tako. Shvati da uvijek plačem kada pišem pisma svojim dragima, da i sada plačem, da plačem kada čitam Vaša pisma i da sve to ne mogu objasniti, ili - da budem poštena - i ne pokušavam. To su, valjda, neki sitni ventili bez kojih bih se jednostavno raspala. A ti si onaj topli veliki Omer koga nalazim kada gacam po svojim jedva nazirućim sjećanjima i hvala ti što se nisi promijenio. Imam za tebe jednu veliku molbu. Ali, prvo da ti neke stvari objasnim: prije tri dana sam dobila tatino pismo od

74

19. IV, a prije toga o njemu nisam znala ništa puna dva i po mjeseca. Ne znam iz kog razloga poruke nisu stizale. Ne mogu ti opisati koliko je to teško. Ako možeš shvatiti da smo svi vidjeli mnogo, mnogo smrti i da su misli nesavla­ divo zastrašujuće i crne kada tako nemaš glasa mjesecima. Zato bih te zamolila: pošto se sa tatom dopisuješ, da mi uvijek kada dobiješ glas od njega, a imaš neku vezu za mene - javiš DA JE ŽIV. Ti mjeseci bez informacija me toliko smore da prosto imam fobiju od toga da možda slijedećih mjesec-dva opet neću imati ni glasa. Kada si prošli put pričao sa Majom, ja sam sjedila pored njega, ali on nije shvatio koliko sam ja očajna i prenio mi je samo da si primio od tate pismo prošlog petka. Nije te upitao za datum kada je pismo pisano, niti ti je prenio poruku za tatu da pokuša da šalje pisma nekom drugom vezom. To me je užasnulo. Kada je spustio slušalicu, nisam mogla vjerovati da si ti nestao, da te nema na liniji, a da ja opet ne znam ništa, da nemam nijednu potvrdu da je tata u ovom času živ! Zanijemila sam i gledala u Maju neko vrijeme bez riječi (budi drug i nemoj mu o ovome pričati, jer bi se mogao naljutiti, a ja ga mnogo volim i on je fin, samo je ponekad malo čudan, malo svoj). Zato te sada molim da me samo obavijestiš da li je tata dobro, samo da li je dobro, a pošto je pošta između vas dvojice redovnija—reci mu, molim te, da sam i ja u redu. To što te molim je stvar koja mi jako, jako puno znači, zapravo, jedino u sadašnjem životu što mi znači, jedina stvar do koje mi je stalo - da je tata dobro i da ja znam da je on dobro. To posljednje pismo je, rekoh ti, od 19. IV, ali ja od tada uopšte ne znam šta je sa njim. Dobro, to jeste tek dvadesetak dana, ali i sada se brinem, a kada pomislim da se ta prokleta neizvjesnost može produžiti na mjesece - to je onda pakao, pravi pakao! I od njega smo dobili jedan paket. To me je uznemirilo, jer sam sigurna da nema dovoljno ni za sebe. Reci mu i ti da ne šalje nikakve pakete, samo neka piše. Reci mu da i ja stalno pišem preko Jevreja, C. krsta, a sada i preko ADRE, ali prokleta pisma ne stižu! Reci mu da stalno mislim na njega i da mi je mnogo teško što nije ovdje (to mu ne smijem

75

ni napisati, kad su ta pisma tako nesigurna). Mrzim te glupe, šture riječi koje pišemo jedno drugom, mrzim par stotina metara između nas, mrzim ovaj rat! U stvari sam u ovom pismu htjela tebi i Danki napisati kako umire i kako živi ovaj grad, kako provodim vrijeme, kako su ljudi čudni, jako dobri i jako loši, kako to sve rat definiše. Ali kad pomislim, tu je toliko puno stvari koje bi trebalo reći, a svaka od njih je mozaik okolnosti i emocija, sreće i tragedija, glupi apsurd koji možeš doživjeti i moraš preživjeti. Sada su mi jasne duge ljudske šutnje, mukovi onih koji su preživjeli strahote logora, ratova, zbjegova. Nakon svega se, vjerovatno, nema šta reći, a ima mnogo, mnogo toga zaboraviti. Graci je u jezivom stanju. Ljudi se bolje drže. Žene se i dalje uređuju, možeš otići u kafanu i popiti kafu, možeš pogledati predstavu, čuti koncert, vidjeti izložbu. To su ogromne stvari. Ali, ja ih se i bojim. Bojim se bejrutskog sindroma. Stalno švrljamo po gradu i ginemo zbog toga. Čudan je, uopšte, ovaj narod: kruže fantastični vicevi, ide se na kafu i na struju kod onoga ko je ima, gosta možeš počastiti TV-om, a tek video-trakom!!! Ipak, najimpresivniji su mi otkačeni „parkari". Šišaju travu i sade cvijeće i drveće. Svaki put se šokiram kad ih vidim. U jednom mjesecu imamo 20 do 30 „bučnih" dana, kada te može snaći granata, snajper, nervni slom, požar - bilo šta nalik na smrt, a oni sade cvijeće i šišaju travu. Divni su i ja navijam za njih. Ubijeđena sam da će oni pobijediti. Molim vas, ako Vam nije teško - napišite pismo. Pustite klopu, meni samo treba glas da ste dobro i da je tata dobro. Svaki put kada to saznam, obasjaće me sreća - to da znate. Mnogo vas volim Inja

76

Sarajevo, 24. VII 93. Dragi moji, Ako bih Vam pokušala pričati o ovom gradu, najbolje je da krenem od crtica o tome čega sve nema i kako se bez toga može živjeti. Najbezbolnija je struja. Najveći dio grada nema ovaj energent u kontinuitetu od novembra 92-ge. Mi smo bili jedni od rijetkih srećnika koji su bili na nekom od prioritet­ nih vodova, pa smo tako tim luksuzom raspolagali čitav mart i april. Tada je ponovo nestala, tako da smo od aprila struju imali dva puta, i to od ponoći do šest ujutru. U tim „sretnim" noćima po kućama samo bubnja i zuji - i svi smo na nogama. Uključene su veš-mašine, pegle, pune se aku­ mulatori... Sve u svemu - struja nije pretjeran problem. Jer - veš se može prati i na ruke, sobe čistiti metlom, pegla se može ugrijati i na plinu, vijesti se slušaju kod komšija koji imaju pune akumulatore... i, uglavnom, sve je OK. Ali, ako struje nestane u čitavom gradu - gubimo vodu i telefon. Nemamo ih posljednjih 45 dana. Na sreću, po gradu su organizovane javne slavine (naša gradska vlast ih sasvim ozbiljno zove POJILA) i tamo se može natočiti voda. Zimus ovih slavina nije bilo, pa smo čekali po podrumima (do kojih je voda dostizala) po pet-šest sati, da bismo dovukli do kuće po 20-30 1. Slavina je udaljena par kilometara od našeg stana i mogu vam reći da je voda daleko najteža sirovina u prirodi. Za koliko-toliko normalan život potreb­ no je najmanje 25 1 dnevno. Bila sam očajna dok nisam naučila da vozim bicikl, a otada je nabavka vode gotovo zabavna. Na biciklu vozim pet kanistera po pet litara, a kako sam izrazito skratila vrijeme koje mi je potrebno za taj posao, mogu bez napora sve to da obavim i po dva-tri puta dnevno, tako da obično imam i malu rezervu. Ona je, zapravo, neophodna, jer čim počnu borbe, ovo putovanje otpada i tada je jedini izlaz - skupljanje kišnice. I napokon plin. Daleko najteže pada nestanak tog energenta. Nemati plina znači trčkarati gore-dole po par­ kovima, sakupljati grančice i papiriće (koji su odavno već

77

sakupljeni), to sve ložiti u pećima od konzervi, u koje se mora puhati bez prestanka dok se iz tave ne izruči mali, crni hljeb, šaka riže ili tanjur-dva čorbice od kakve trave. Mo­ mentalno nemamo struju, vodu i plin. Ipak, stvar koja me najviše užasava je najezda glodara. I naš je stan pun miševa. Ne postoji nikakvo sredstvo protiv ovih napasti i - oprostite mi što sebi dozvoljavam toliku drskost i što Vas moram zamoliti da nam, ukoliko to nije previše skupo, pokušate poslati neki lijepak ili bio kakvo sredstvo protiv tih nesnosnih malih gadova, zbog kojih noćima ne spavam (od straha da se ne probudim sa misom ili pacovom na ruci, trbuhu, ili licu...). Poplavu žohara neću ni da spominjem, već godinu dana spavam sa papučom pod jastukom. Sve te stvari se vremenom pretvore u običnu svakodnevicu i to je ono što me najviše plaši. Moć adaptacije svakog pojedinca je, izgleda, neograničena, a bejrutski sindrom ulazi na velika vrata. „Normalan život pod grana­ tama i puščanim mecima." Užasno me plaši i to što se drastično povećava broj ljudi kojima je rat profesija i jedini izvor sredstava. Kada kažem „drastično" mislim da će iduće godine taj procenat iznositi 90 odsto. Toliki broj ljudi koji ostane na ovom terenu moći će da opstane jedino uz po­ moć rata i rabota vezanih za rat. Sve normalne profesije (izuzev ljekara i vatrogasaca) izgubile su smisao. Već više od godinu dana sasvim je besmisleno biti pravnik, frizer, šnajder, ekonomista, arhitekta, zidar, rudar, glumac, slikar ili bilo šta drugo. Ako nemaš jedno od novijih zanimanja (njih neću nabrajati ne bi li ovo pismo ipak stiglo do Vas), jednostavno nemaš šansu ni da opstaneš. U svem tom haosu ima i lijepih stvari, dovedenih do vrhunskog apsurda. Mada smeće sa ulica nije pokupljeno više od dva mjeseca, i mada je stanje u našim stomacima slično stanju u gradu - moje društvo pravi džez sastave po podrumima, u susedstvu se otvorila savršena stripoteka, sunčamo se i prskamo vodom po dvorištima i nikada se nisu čitale bolje knjige u ovolikim količinama. Jednostavno se čovjek poslije Junga, Borhesa, ili Kanta ne može tako

78

intenzivno baviti „mizernim" ovozemaljskim problemima kao što su voda, struja i plin, a rat je mnogo probitačnije posmatrati iz ugla socijal-patologije nego granate koja mi je prije pola sata lupila u dvorište. Ne vidim izlaz. Sa ocem vodim šturu korespondenciju u stilu „živi smo i zdravi" i za sveobuhvatni ju nemamo mogućnosti (a i opasno je), ali me živo zanima odakle on crpi tu unutarnju energiju optimizma. Po mojim procjena­ ma, sve ovo može potrajati desetinama godina i bila bih izuzetno sretna kada bi iduće godine u ovo doba situacija bila nepromijenjena, a to zato što smatram da se može promijeniti isključivo nagore. Nadam se da vas nisam ugnjavila i bila preopširna. Pokušala sam Vam približiti djelić ovdašnje atmosfere. U ovom trenutku pomislih kako se ljudi iz ovog grada trude da svojima - tamo negdje - pišu vedra, duhovita i optimis­ tička pisma, a primaoci tih pisama, pošto ih pročitaju, požele da se ubiju. Stoga Vam na kraju želim reći da sve ovo ne treba da Vas deprimira (pa i ja baš nisam previše depresivna) jer je sve to jednostavno tako, svakodnevica, rutina, „normalno stanje". Vjerujte mi, ma koliko to neuv­ jerljivo zvučalo - ovo je lakše živjeti nego o tome pisati, a vjerujem, i čitati. Prošetajte kroz park za mene i popijte jedno hladno pivo. Čuvajte se i — sve će biti OK. Puno vas volim Vaša Inja

79

Sarajevo, 7. XI 1993. Najdraži moji, Pišem Vam u velikoj žurbi, jer će pismo ponijeti jedan moj prijatelj, a nisam ni sasvim sigurna da će Vam uopšte i stići. Servisne informacije iz ovog grada su dosta crne. Struje opet nemamo već duži period (mjesec dana), ali smo prije dva dana dobili malo plina. I mada je pritisak minimalan, život je neuporedivo lakši. Struja za sobom povlači vodu, tako da i nje već duže vremena nemamo. Stric odlazi na „pojila" i dovlači vodu u kanisterima, a pripomažemo se i kišnicom, koju — kada uspjemo da sakupimo - čuvamo kao zlato. Ja sam, na nesreću, u gipsu, udario me je auto dok sam prevozila vodu, slomila sam nogu, a već sam postala veoma nestrpljiva. Nadam se da ću ga uskoro skinuti. Naj­ gore je što mi je zabranjen oslonac na bolesnu nogu, pa ne mogu ići bez štaka. Ipak, ova mi je nezgoda donijela i par dobrih stvari: položila sam pravosudni ispit (pala sam na popravni iz Upravnog prava), a nije zanemarljiva ni ušteda obuće - pogotovo lijevih primjeraka iste. Posljednje tatino pismo datirano je 28. IX! Pošta ide neopisivo sporo, pa smo većinu vremena užasno zabrinuti. Nisam u stanju ni pretpostaviti iz tih šturih pisama kakav je život „tamo", i taj apsurd mi je najteža i najbolnija stvar u ovom ratu. Kod nas je manje-više sve OK. Grad pokušava da živi, na šta sam veoma ponosna. Imali smo Filmski festival, uskoro će početi i pozorišna smotra. Nadam se da ću usko­ ro prohodati i da ću i ja početi da „lunjam" po svim tim zanimljivim mjestima. Moj drugi polazi, pa samo još da Vam kažem da Vas puno, puno volim, da ste moja srca i da ću napisati još jedno pismo i poslati ga preko ADRE. Vaša Inja

80

Sarajevo, 18. XII 93. Dragi moji, Ponovo nam je stigao, prije nekoliko dana, plin. Stan nam je napokon ugodno topao (odnosno, topla je soba u kojoj boravimo). Prije dolaska plina imali smo „pećinsku" atmos­ feru. Temperatura u sobi je bivala oko 10 stepeni, a kada se tu doda i mrak u 16 sati, nije pretjerano kada kažem da smo živjeli u pećinama. I struje ima — mada u malim količinama, ali je najvažnije to što imamo vode. Kombina­ cija plin-voda je san svakog Sarajlije. To je pretpostavka luksuznog života. Kupanje u toploj vodi, kuhanje čaja, pranje veša i suđa - sve postaje ostvarivo. Dolaskom ovih divota naglo prestaju svađe po redovima (gdje se najčešće viđamo, jer se za sve što je čovjeku potrebno za život čeka u redu) i svi smo nekako sjajniji, čistiji i sretniji. Divna je stvar što sam napokon odbacila i štaku, i sada hodam - rekla bih - normalno. To znači i da sam okončala svoje dugo izležavanje i preuzela dio kućnih poslova. Na­ dam se da će nam sada svima biti lakše. Baka je bila na granici iscrpljenosti, a prije par sedmica je zadobila i promrzline na rukama, što me je užasno uspaničilo. Sada je sve pod kontrolom - opet zahvaljujući bogatstvu zvanom — plin. Moram se pohvaliti i svojim nedavnim uspjehom: položila sam pravosudni ispit krajem prošlog mjeseca. Danas sam primila od tate jednu rekordnu poruku. Datirana je 8. XII1993. Nikada nije brže stigla. Nažalost, iz poruke vidim da su moja pisma negdje zagubljena i da već mjesecima nije primio nikakvu našu poštu. Tata ne zna ni za Majinu smrt. Nestao je čitav niz mojih pisama. Briga za tatu me izluđuje. Ako odlijepim-biće to samo zbog njega. Mada je i ova poruka stigla rekordno brzo — utjeha je nikakva. U gradu su velike frke već danima, pa ne znam da li bi me umirile poruke i od prije 24 sata. Više drhtim od detonacije u daljini nego kada mi grune granata u naše dvorište. Ta briga za tatu je hronično ludilo i jedina stvar na koju ne mogu da se adaptiram. Sve ostalo sam —

81

koliko-toliko savladala, ali strah za njega — jednostavno nisam u stanju. Ne postoji vrijeme koje bi ga otupilo. Ima trenutaka kada povjerujem da će sav ovaj pakao uskoro proći i da ću ga se sjećati samo kao ružnog, strašnog sna. Nisu mi jasni ljudi koji nakon ratova pišu knjige, sni­ maju filmove. Kada sve prođe, ne želim da mi bilo ko spomene ovo vrijeme, niti da pričam o njemu. Mislim da će nakon svega u mom ispranom mozgu nastupiti totalna amnezija. Momentalno imam zakržljanje svih moždanih ćelija, jedino je ona vijuga za preživljavanje čudno odebljala i iskočila mi nasred glave. Šaljem i pismo za brata i molim Vas (oprostite mi što Vas opterećujem) da mu ga pošaljete. Koristim svaku prili­ ku da mu se javim, a on je toliko lijen u pisanju da zaista ne znam šta da mu kažem. I tata se tuži na njegovu lijenost, a nama ta pisma toliko znače. Ona nam, u stvari, znače sve. Sva pisma. Volim Vas Inja

Sarajevo, 3. III 1994. Dragi naši, Danas nam je Saša donio Vaše pismo. Sjedim već drugi, treći sat (ne znam koliko je vremena prošlo) i intenzivno razmišljam o Vama, o svom ocu - o Vašim odnosima. Možda će Vam zvučati čudno, ali ja ne poznajem dovoljno svoga oca. Jedino što znam o njemu — to je da ga ogromno volim i da je divan. Znam i zašto to kažem, i uopšte nisam bezrazložno zaljubljeno dijete. Sve lijepo što imam, dobila sam od njega. To je pogotovo došlo do izražaja u ovim ludim ratnim vremenima kada je sve puno gadosti i jada. Tata mi je neprimjetno, tokom života, ubrizgavao nešto

82

nalik na serum protiv svega toga i na kraju postigao čudo pedagoške genetike. To čudo se zove — nemati dilemu. Jednostavno sam imuna od boleštine tipa - mrziti, zavidje­ ti, osjećati se bijedno... Nemojte me pogrešno razumjeti. Nikako ne mislim da sam savršena. Daleko od toga. Niti tvrdim da je moj otac savršen. Znam samo da sam zadovo­ ljna što imam sebe ovakvu i mnogo mu hvala na tome, jer je to isključivo njegova zasluga. Mnogi ljudi koje poznajem raspali su se u ovom ratu, ili će se uskoro raspasti, a to onda pukne jače od svih granata na ovom svijetu. Ipak, imam još mnogo da učim o toj borilačkoj vještini zvanoj - živjeti, pa mu poručite da mi je hitno potreban radi nastavka edukacije. Nemam ništa protiv da se povuče kada završi započeti posao, ali pošto sam ja tupastije dijete, neka slobodno računa na još mnoge decenije napornog rada i neka i ne pokušava da bilo šta isfolira. Mnogo mi teško pada što su pisma između nas dvoje štura i sa mačem cenzure nad glavom, pa mu ništa od toga ne mogu napisati. Još prije dvadesetak dana primili smo divan paket od Milice, ali nam je tek prije dva-tri dana stigao koverat sa njenim i Omerovim pismom. Sve ide mnogo traljavo, pa zato koristim ovu priliku, za koju mislim da je sigurnija od veza preko Humanitarne pomoći, da pošaljem i pismo za Milicu. Molim Vas da joj ga proslijedite i da se ne ljutite što Vas uvijek zaposlim ponekim pismom. Tu sam pokušala Milici da objasnim fenomen paketa u ovom gradu. Mislim da je to jedan od kurioziteta ovog rata, i da će Vas zanimati. Od Bebe sam čula za projekat na kome radite i danima bezuspješno pokušavam da Vas pronađem. Upravo sam i sada (22 časa je) posle mnogo muka odustala. Naprežem se i stalno pokušavam, jer je svaka promjena pravi dar za naša čula, koja su se, ovih dana, slila u dva velika uha. Ostala smo manje-više zanemarili. Zato stalno, i danju i noću, nešto osluškujemo. Od daljih i bližih detonacija, preko svih mogućih razumljivih radio-stanica do tako do­ bro čujnih povika iz komšiluka. Kroz naša najlonska okna imamo stalni direktan prenos gradske hronike: „Stigla je voda u podrum!"; „Edo, idi po humanitarnu!"; Je 1' to stigo

83

hljeb?"... Zato, vjerujte, u ovom gradu, kojem su oduzeli sve osim ušiju, imate sjajnu, ali i strogu publiku. U dugim mjesecima bez struje živimo od zabave koja preko polupraznih akumulatora i prepravljenih tranzistora dolazi do naših gladnih ušiju. Onda te uši proždiru sve i svašta. Kao dezert dolaze primitivluci i bljuvotine koje plutaju eterom. Poseban vid zabave je glasno komentarisanje vijesti, koje su njihovi jadni autori zamislili kao neku jako ozbiljnu stvar. To je jedna od kolektivnih zabava gdje svi arlauču od smijeha. Najčešće komentar nije ni potreban, neke stanice nas non-stop uveseljavaju. Postoji samo jedna stvar koja nije ni za najtvrđe uši: to je patetika, koja mi izaziva mučni­ nu i za nju bih, na ovim terenima, propisala doživotnu robiju. Ništa ne može tako da ponizi i rani kao patetična budala pred mikrofonom, ili s perom u ruci. Ljudi ovdje imaju savršen reper za nju i primijete je i u najmanjim dozama. Zato se i bojim svojih pisama. Možda neke stvari koje su zaista ovdje prisutne, u meni i oko mene, nekome sa strane mogu zvučati kao smeće. Presrečna sam što ste tu gdje jeste i što radite to što radite. Možemo da pratimo Prvi program TVBG i mislim da svako ko iole voli svoj mozak treba da, makar privremeno, zbriše iz tog grada. Pogotovo ljudi kao Vi nisu zaslužili da žive u takvom haosu. Bila sam jakojzabrinuta za Vas i još sam uvijek za sve drage ljude tamo. Želim svu sreću onima koji su ostali. Želim i Vama da napokon živite normalno i dostojanstveno. Sve ovo jednoga dana mora proći. Do tada nam je svima potrebno mnogo debelih i zdravih živaca. Prvi put Vam pišem bez ustezanja. Do sada sam se bojala da Vam nekakvim svojim razmišljanjima ne napravim kakav problem. Puno je manijaka svuda. Sve ovo zajedno je pro­ tivno prirodi, i to ne ljudskoj, već prirodi u smislu smjene godišnjih doba, izlaska sunca, gravitacije, svega što nas okružuje. Sve mi se čini da to i ne može dugo opstati. Obrušiće se tamo gdje mu je i mjesto i nestati samo u svom apsurdu. Taj dan vrijedi dočekati. Nadam se da će biti za moga vijeka. Do tada mi budite sretni u normalnom svijetu.

84

Misleći o Vama, učini mi se kako su vaše patnje, u stvari, mnogo suptilnije i bolnije od naših, jer Vi imate mogućnost izbora. Ne slušajte šuplje priče o hrabrosti Sa­ rajlija i ne divite nam se. Moja hrabrost nije moj izbor. Ona je izrasla u meni bez moje volje i ja jedino mogu reći da sam mutant ovog rata. To što se (više) ne bacam na pod kada tresne granata u moju ili susjednu zgradu ili što pretrčavam raskrsnicu na kojoj je prije tri minuta neko poginuo, a snajper i dalje bije - to nije hrabrost. To je moj život i život svih ljudi ovdje. Ja se iskreno nadam da ću jednog dana moći priuštiti sebi taj luksuz da budem najveća kukavica na svijetu. Sada to ne mogu biti, jer jednostavno neću ostati živa ako sebi dozvolim napade pilećeg straha. Strah ne postoji, postoji samo STRAVA. Ta se strava uvukla u nekada sasvim obične stvari. Mnogo automobila koji trube jureći ulicom oduvijek su bili asocijacija svadbe i nečega veselog. Danas je to zvuk smrti. Poslije svakog pokolja juri gradom do bolnice sablasni orkestar automobilskih sirena. Ta vozila zapomažu umjes­ to svojih raskomadanih putnika. Od toga zvuka se prevrće želudac i prevrtaće mi se dok sam živa. Moj mozak je postavio nekakvu cenzuru i na određenom stepenu užasa jednostavno prestaje da prima informacije. Ali zvuk o kome Vam pričam probija i tu blokadu. Smrt na Markalama sam gledala kao nešto što je iz neke druge dimenzije upalo u moj grad. Shvatila sam je tek kada sam čula taj zvuk. Smrt na Markalama je nešto što se normalnim ljudskim mozgom ne može obuhvatiti. Ne čude me paljanski idioti koji tvrde da su to bile lutke. Mnogo je lakše i normalnije vjerovati da su to bile lutke. Ipak, jedna od tih lutaka se zvala Zlatko Cosić i studirala je sa mnom. Ta pijaca toga dana nije bila iz naše dimenzije. To je čisti SF. I još mnogi prizori i događaji se mogu pripisati tom žanru. Moj tata, takođe, živi u nekoj drugoj dimenziji. Inače, kako bih ostala normalna sa spoz­ najom da živi na jedan km od moga prozora, i da mjesecima ne mogu saznati čak ni da li je živ. Ja, inače, i dalje dangubim i to mi veoma teško pada. U novembru ću steći uslove za upis u imenik advokata i

85

nadam se da će od tada biti i nešto normalnijeg posla. Sada, sve i da mogu samostalno raditi, najviše je posla među krivičnim predmetima, koji su u ovom ratu izuzetno mučni. Ponekad napišem poneki ugovor ili punomoć, uglavnom prijateljima. S druge strane, naučila sam niz neobičnih poslova koji mi olakšavaju život. Tako sada znam savršeno da razvijam jufke i da pletem čarape. I Vama ću isplesti po jedan šareni par. Mnogo Vas volim. Vi ste mi najdivnije iznenađenje u životu. Mislila sam da su svi tatini prijatelji već odavno zaboravili da postojim. Onda se pojavite Vi. Vaša Inja

Sarajevo, 5. III 1994. Draga naša Milice, Još prije dvije sedmice smo primili Vaš divni paket, ali sam ja tek sada našla vremena da Vam se mnogo, mnogo zahvalim na tome. Posljednjih mjesec dana u gradu je velika gužva. Te dvije riječi - „velika gužva" - imaju poseb­ no značenje, jer je kriterij GUŽVE odavno prešao sve granice normalnog. Bilo je dosta buke, bola i neizvjesnosti. Ipak, najhitnije je da je granatiranje prestalo. Po statistici, u ovom gradu je dnevno ginulo 10 ljudi. Nije teško sračuna­ ti koliko je života pošteđeno od 6. II do danas. Sada je sve lakše. Mnogo ste nas dirnuli svojom pažnjom. Veoma malo znam o Vama. Jedva nešto, posredno, preko oca. Vaše divno pismo sam pročitala mnogim svojim prijateljima. Mnogo nam znači takva podrška. Primite pozdrave mnogih mojih prijatelja, kojima ste potvrdili da njihova vjera u ljude nije uzaludna, ma koliko nam suprotno dokazivali.

86

Pretpostavljam da Vas zanima pokušaj života u ovom gradu. Bojim se da možete shvatiti samo malo stvari koje se nalaze oko mene i hvala bogu što je tako. I mi, isto tako, imamo blijedu sliku Vašeg užasa. Najhitnije je da navijamo za sve Vas - divne i normalne - koji ste takvi ostali, vjeru jem, s teškom mukom. Želim da Vam pišem o tome koliko ste nas obradovali svojim poklonom. To je za nas nešto posebno. Pokušaću Vam objasniti doživljaj zvani - paket: kartonska kutija na­ punjena hranom za nas je odavno poprimila sasvim poseb­ no značenje. Noseći je kući (odnosno, vukući je, obično, na sankama ili kolicima), imam osjećaj da dragog prijatelja vodim kod sebe na kafu. I onda, kada uspijem da je dogu­ ram do naše kuhinje (obično tu počinje ritual otvaranja paketa), i kada ga otvorim, iz njega prvo izlete mirisi pažnje i ljubavi koji mi istog trena počnu da napajaju mozak i dušu saznanjem da nisam sama, da je neko na mojoj strani, da me voli i da se brine za mene, razumije me, želi da preživim. Onda se i u meni poveća odgovornost za to da se moram izvući, da moram biti zdrava i živa. Sve to da ne iznevjerim svog dragog prijatelja i njegovu ogromnu ljubav zapakovanu u jednu običnu kartonsku kutiju. Moram još reći kako je čudno to osećanje — primati ljubav u takvoj jednoj smeđoj kartonskoj kutiji vezanoj kanapom. Ona (ta ljubav) prva izleti iz paketa, počne poskakivati po kući, doticati nas svakog ponaosob i raznježavati,xini nas srećnima. Otvara­ nju paketa, inače, svečano je prisutna cijela familija. Svi tapšemo, poskakujemo, radujemo se, nekad pomalo plačemo. Obavezno prvo izvadimo sve stvari iz kutije i rovimo po dnu paketa da slučajno ne propustimo neko pisamce koje se tamo sakrilo. Onda odmotavamo stvari koje su zapakovane u novine i čitamo te novine. Onda sve pustim i zamišljam kako je i gdje neko kupovao hranu, kako je mislio na nas dok je kupovao, kako ju je vukao kući, pravio paket, stajao u redu da ga pošalje. Mislim o tome kako i Vi, baš kao i ja, strepite hoće li taj paket uopšte stići i kada.

87

Napokon, kada je paket sasvim raspakovan, pristupa se vijećanju svih članova porodice. Dugo i pomno vijećamo 0 tome šta i koliko ćemo kome dati. Ovdje je riječ o jednom običaju koji je star koliko i ovi ratni paketi, a o kojem dosada nisam pisala. Naime, iz svakog paketa se izdvajaju sitne stvari (supa, po nekoliko šljiva, luk) i to se dijeli dragim ljudima (koji to isto čine kada oni dobiju pakete ili na neki drugi način dođu do hrane). Naizgled su to sitne stvari, ali za nas svaka ta mala stvar ogromno znači. Tako, od jednog paketa razveseli se i bude srećno bar pet-šest porodica. Kad je vijećanje završeno, odlazimo sa izabranim slasticama kod svojih prijatelja u komšiluku. Tamo predajemo darove 1 satima pričamo o tome kako je stigao paket, od koga i preko koga, kako smo ga prenijeli do kuće. Oni se dive bogatstvu darova, a ti ih tješiš da će i njihov paket, koji čekaju već mjesecima, sasvim sigurno vrlo brzo stići. I ako ga uistinu i prime, onda oni dolaze k nama, i tako ukrug... Još samo da napomenem da nikada nećete biti svjesni u kojoj se mjeri iskoristi pošiljka koja stigne do nas. Na kraju sudbine svakog paketa, kompletna ambalaža (mislim na ambalažu svakog komada u paketu) ide u peć i na njoj se može skuhati jedan bogat i divan ručak. Molim Vas da ovo moje pismo ne shvatite pogrešno. Željela sam Vam samo prenijeti dio atmosfere oko sebe i to njen ljepši dio. Nadam se da i Vi sada živite nešto lakše. Čujem da cijene padaju i da se, kao, život normalizuje. Ipak, želim Vam puno sreće i snage. Ludilo mora doživjeti svoj logičan kraj. Do tada ćemo izdržati, makar iz radoznalosti. Puno Vas volim i još jednom jedno veliko HVALA na veselom gostu u kartonskoj kutiji. Vaša Inja

88

Sarajevo, 8. IV 94. Dragi moji, Znam da Vas zanima kako putuju paketi, pa evo o tome kratki izvještaj. Bio je užasan zastoj sa svim konvojima, pa smo posljednji primili od Milice, a Vaši još nisu stigli. Sada se već nešto sredilo, pa svakodnevno izlaze spiskovi, na­ dam se da će uskoro i onaj sa našim imenima, a poslije toga će me vjerovatno uhapsiti zbog šverca. Nešto je povoljnija i situacija na relaciji Grbavica—Sara­ jevo. Ljudi prelaze most svakodnevno (u oba smjera) i često dobijamo svježe vijesti. I pošta putuje brže, sada pisma stižu za petnaestak dana. Prije par sedmica posjetila nas je tatina komšinica. Bila je silno uplašena, u našem stanu se zadržala najviše dva minuta. Kaže da je tata dobro, da je poručio da ne dolazimo (jer je to na onoj strani dosta komplikovano: kad pređeš most, dobijaš policajca koji se ne odvaja od tebe nijedne sekunde), a da on, zasada, ne može prelaziti. Na­ dala sam se dolasku bake Olge, ali izgleda da će i to sačekati. Ipak, moram reći, mnogo mi je lakše, jer vijesti ipak stižu brže, a i opasnost je manja. U gradu je mirno. Skoro da sam sasvim zaboravila kako zvuči jedna zvonka detonacija. Ponekad me podsjete na pešadijsku paljbu, ali je i to sve rede. Ostaje samo da se sakupe krhotine života i da se nastavi (ko uspije) bez ludila. Hoću da vjerujem da će i to biti uskoro. Ne znam ni kada, ni kako, ali je krajnje vrijeme da se i to desi. Vaša Inja

89

Sarajevo, 26. IV 94. Dragi naši, Opet ću malo o ovdašnjim prilikama i životima, o tome kako opstajemo. Da počnem od cijena. One su jednostav­ no neshvatljive. Posljednjih petnaestak dana su zapravo „drastično" opale, pa je jedan litar ulja „samo" 20 DM, za razliku od 40-50 koliko je koštao donedavno. Slično se desilo i sa ostalom robom. Grad je zatvoren već dvije godine, a novac nekako stiže unutra (šalju rođaci i prijatelji iz inostranstva, uglavnom PM, rede nekakvu drugu kon­ vertibilnu valutu). Taj novac onda kamara po zatvorenom gradu. Kako se naše tržište već decenijama ponaša inflato­ rno, sada imamo isti tretman i prema toj stranoj valuti, pa jednostavno i ona počinje da klizi naniže. Ovdje prvens­ tveno govorim o onome što se događa u našim glavama. Svima nam je postalo normalno da izdvajamo astronomske sume za šaku hrane, a to se uskoro proširilo i na ostalu robu. Tako sada jedne ženske gaćice koštaju po 20 DM, a šišanje između 10 i 15. U gradu je sasvim mirno. Prije par sedmica dobili smo i struju i otada je imamo stalno, vodu dobijamo svaki drugi dan na sat-dva, a kažu da će se i to uskoro normalizovati. Tramvaji rade i dosta toga se sasvim oporavilo, možeš prošetati ili sjediti u parku, funkcioniše i ulična rasvjeta u Titovoj, radi čak i par semafora. Ipak, tek sada se osjećam loše. To nije samo moj dojam, dijele ga i mnogi moji poznanici. Tek sada smo svjesni kako dolazi neminovan period bijede i poniženja. Čini se kako je bilo lako (govorim o psihološkom planu) živjeti pod granatama - bez vode, struje, grijanja, hrane. Za taj život je bio potreban samo jedan uslov: da te ništa ne pogodi. Budila sam se srećna što mi preko noći ništa nije upalo kroz prozor, i legla zadovoljna ako imam sve ruke i noge na broju. Dan sam provodila zabavljena pukim preživljava­ njem i bilo mi je sasvim normalno da skupljam jestive trave po parkovima, stojim u redu kuhinje Crvenog krsta, pri­ mam humanitarnu pomoć i pakete. Sada je sve to tegobna

90

slika bijede u kojoj smo i dalje, ali koja sada poprima sasvim drugi oblik kada se, što bi rekli novinari — „život normalizovao". Nadam se da ću od novembra, kada stičem pravo da se upišem u advokatski imenik, biti u nešto povoljnijoj situaciji. Ovi su dani, naravno, donijeli i neke lijepe stvari. Prije svega - otvaranje mosta, pa tako veoma često prelazi i neko od tatinih komšija, pa imam najsvježije vijesti. Kažu da je dobro (koliko je to uopšte moguće), a kako je i opšta situacija mirnija - mnogo manje brinem za njega. Ne razu­ mijem zašto pošta još uvijek putuje tako sporo — posljednje pismo koje sam dobila je od 23. III. Da nema tih ljudi što prelaze, čini mi se da bi mi se već istrošila snaga koju sam ulagala da savladam neizvjesnost i strah za njega. Već bih, valjda, poludela. Voli vas Inja

Sarajevo, 26. VII 1994. Dragi moji Danka i Omere, Već danima pokušavam da vam napišem pismo i već danima ne mogu da sastavim nijednu rečenicu. U gradu vlada epidemija depresije, pa sam i ja oboljela od te teške bolesti. Kako samo sa čudom buljim u razdragane i dina­ mične ljude koji ovih dana, u priličnom broju, pristižu u grad poslije dvogodišnjeg odsustvovanja. Na ulici se pre­ poznaju na prvi pogled. Doimaju se kao da su upravo pali sa Marsa. Energično se kreću, nemaju pohabanu odjeću i obuću, žučno raspravljaju o politici, prave planove (što za rješavanje vlastitih, što svjetskih problema), psuju i mrze „one s druge strane". Domoroci ih tupo posmatraju i sa sjetom spominju „divna vremena" kada je padalo na hiljade

91

granata dnevno i kada je život imao neki smisao. Tada smo se svi borili da preživimo, nabavimo hranu i vodu i tada smo se svi nečemu nadali. Sada smo se umorili od nade. To i nije najgore. Mnogo je gore što sam izgubila svaki motiv i podsticaj. U glavi mi je vakuum. Gdje god se okrenem, oko sebe i u sebi vidim neku dramu, a drame su mi neizdržljivo dodijale. Do tate ne mogu da doprem ni na koji način. Stižu te sterilne poruke Crvenog krsta, stižu i „kuriri", ali ništa od toga ne otkriva nijedan djelić njegovog razmišljanja ili nje­ govog stanja. Sve informacije koje sam dobijala mogu se svesti u nekoliko teza: - Živ je i zdrav (hvala Bogu), - Radi u radnom vodu, ali „nije mu teško". Onda slijedi lista glagola (kopati, nositi, testerisati, sjeći...), - Optimista je i sviju pozdravlja... Već više od dvije godine svako njegovo pismo i svaka njegova poruka završavaju se istom rečenicom: „Budite strpljivi, uskoro je kraj rata!!!" Ja sam, poslije svih užasa koje sam preživjela, uspjela sačuvati miran i neagresivan duh, ali kada pročitam tu njegovu, uvijek istu, završnu rečenicu - pretvorim se u zvijer. Ponekad, rijetko, procuri i ponešto van te šeme. To obično bude samo po jedna rečenica, koju onda analiziram, obrćem je, kombinujem i pokušavam da shvatim šta znači ono što je ispred i iza nje. Tako sam, nedavno, čula da opravlja zube. To je, naravno, divna vijest i može da znači puno toga: da sada ima neki povoljniji tretman, jer bi - znajući ga - dosada već, sigurno, popravio zube da je bio u mogućnosti. To, dalje, može značiti da sada, možda, ima pravo i na ostale vidove zdravstvene zaštite, što dosada sigurno nije imao. Ipak, sve su to samo moje pretpostavke, jer je isto tako moguće da se sprijateljio sa nekim stomatologom i to bi, onda, samo svjedočilo o nekom humanom pojedincu, a ne o generalnoj promjeni nabolje. I, tako onda, u mojoj glavi danima kruži svaki detalj koji do mene dopre. To me na kraju sasvim izludi i dovede do totalne konfuzije.

92

Onda me pitaju: „Pa dobro, šta on u stvari misli?", a ja im ne mogu objasniti ni šta ja mislim, a kako bih tek mogla njegove misli! A sama sam, opet, ^postala pravi paranoik kada su u pitanju pisma i poruke. Sto vrijeme više prolazi, uvjeravam se da sam bila u pravu sa tim pretjeranim opre­ zom. I, vjerujte mi, ne postoji osoba kojoj bih sada mogla pokloniti povjerenje kada je tata u pitanju. Nije fol u tome ko je zao a ko nije. Jednostavno, ljudi ovdje stradaju i zbog lakomislenosti, naivnosti, nonšalancije i još mnogo glupih stvari. I tako - ne vidim načina na koji mogu da doprem do njega. Ne vidim čak ni načina na koji mogu da mu pošaljem svoje misli. Ne mogu Vam ni pisati o tome kakve mi se sve monstruozne misli vrte po glavi... Baka i stric Vas mnogo pozdravljaju. Ona je vijest o sestrinoj smrti podnijela hrabro. Tako je nešto i pretpostav­ ljala čim se Ajka mjesecima nije javljala. Ponekad mi se čini da baka ima najviše snage za čitav ovaj cirkus koji nas okružuje. Puno vas volim Vaša Inja

Sarajevo, 9. VIII 1994. Dragi moji, Juče sam srela prijatelja preko kojeg sam poslala svoje posljednje pismo i zgranula se da taj čovjek još nije izišao iz grada. Nadam se da će sutra, napokon, ova pošta krenuti i da ćete ovom vezom dobiti dva moja pisma. Da sam to znala, našla bih neki drugi način da Vam se javim. Nedavno sam bila kod Bebe i uživale smo na njenom balkonu uz obiman, kvalitetan doručak i dosta kafe (upra­ vo joj je bio stigao paket od Emira). Sve vrijeme smo po-

93

navijale rečenicu, „Da nas sada Omer vidi". Prosto je bilo neprijatno koliko nam je lijepo. I odlučile smo da Vas uvjerimo kako nemate potrpbe da se brinete za nas. Inače, Beba je dobila stan na Alipašinom polju, na prvoj liniji. Sprat je jedanaesti. Putovanje do nje je prava avantura, igra zvana „Budi Rambo" u trajanju od oko dva sata. Čim uđeš u tramvaj na Marindvoru, moraš da se prostreš po podu, jer je još uvijek mnogo onih koji se trude da te pogode snajperom pravo u glavu. Ako preživiš i ako se saobraćaj ne zaustavi (jer svaki čas ponekoga pogode, pa tramvaj stane), ovim prevoznim sredstvom možeš stići do zgrade Televizije. Onda ti slijedi pješačenje od oko 45 minuta preko čudnih pejzaža. Velika frekvencija pješačkog saobraćaja je uzrokovala da se u tim dijelovima razvije trgovina do neslućenih razmjera. Na svakom koraku svi prodaju sve i atmosfera neodoljivo podsjeća na poznate gužve Orijenta: ljudi se guraju i cjenkaju, jedu pečene piliće umotane u novine, trgovci kidišu na prolaznike i izvikuju nekakve pjesmice (često sa lascivnim refrenima). Pošto je u Sarajevu i okolini svaki milimetar zemlje obrađen i zasi­ jan, sve vrijeme se provlačim između zgrada i kukuruza, dok me nekakve koze stalno prate ili posmatraju (imam paničan strah od rogatih životinja). Najgore od svega je, ipak, što ne poznajem teren i što se osjećam sasvim nesigu­ rnom, jer ne znam odakle me „imaju" (snajperisti). Onda, kad sam napokon stigla do njenog nebodera, uvijek se nađe neka budala koja me uporno nagovara da uđem u lift. Jer, „Sasvim je sigurno da će nas, i ako nestane struje, Meho odglaviti. Pa on je, zaboga, tako savjestan i siguran čovjek i zašto svi vi uopšte toliko sumnjičavi." Ja se ipak ne dam nasukati, držim se stepenica i kada zakucam na Bebina vrata, imam užasnu potrebu za ljekarom opšte prakse i za dobrim psihijatrom. Nedavno sam se od njene kuće vraćala traktorom, jer tramvaji nisu radili. Sreća je što sam za tu priliku bila pri­ godno obučena — imala sam sivozeleni svileni komplet sa talijanskim cipelama i lakovanom tašnom (što je savršeno uveseljavalo ostale putnike na traktoru). Sve u svemu, pos-

94

jeta Bebi je uistinu pravo turističko putovanje i pomaže ublažavanju osjećaja klaustrofobije. Postoji još jedno mjesto ng koje odlazim da bih pomog­ la sebi. To je veliki park u centru Sarajeva i u stanju sam da tamo provedem i po pet-šest sati. Taj je park ostao jedini sačuvan i zaista je divan. Pronađem poziciju iz koje ne vidim ništa osim zelenila i tako satima vršim fotosintezu. Imam užasnu potrebu da budem sa prirodom. Toliko nam je nenormalnoga ušlo pod kažu da ne znam hoćemo li ikada više uspjeti da budemo oni stari. Jedan moj prijatelj radi u MUP-u i nagovara me da odem i posjetim tatu. Ja bih to, naravno, iz ovih stopa učinila, ali je tata naglašeno poručivao više puta da to ne radim. Sada čekam nekoga povjerljivog da dođe i da ga opet pitam. Kada bih bila sigurna da mi one poruke šalje samo zato što se boji za mene, ne bih se ni trenutka predomišljala, ali se plašim da njemu ne napravim neki problem. On je i dalje u svom starom filmu. Nedavno smo dobili dvije poruke preko Crvenog krsta. Nešto ću Vam iz njih citirati. Poruka od 23. VI 94: „... Ako je još u Sarajevu (misli na našu sekretaricu), mogle biste početi da radite zajedno, a ja sam siguran da ću doći da vam pomognem do kraja ljeta." Poruka od 10. VII 94: „... Sudeći po brzini dostave pošte i poruka, vjerovatno će brižna pisma od vas pristizati još pola godine nakon završetka rata, odnosno do kraja ove godine, jer će rat ovih dana biti završen." Izluđuje me taj njegov optimizam, jer ga više ništa ne opravdava. Pomišljam kako možda piše tako jer moja pis­ ma postaju sve depresivnija, pa hoće da mi pomogne i da me bodri. Ali, ako nije to razlog, on u tolikoj mjeri bježi od realnosti da mi naprosto nije jasno kako je od jednog ra­ zumnog čovjeka, koji je uvijek bio motivisan ispravnim i ostvarivim ciljevima, mogao postati toliki utopist. Takve i slične rečenice on ponavlja na taj način već dvije godine i sam sebi daje za pravo što ništa ne predu zima, jer će, svakako, sve samo od sebe biti uskoro riješeno. Bojim se ovog njegovog stanja jer mislim da nije prirodno.

95

Nadam se da će ovo pismo stići do Vas uskoro i da se neće zagubiti na putu. Kada bi se sve nekim čydom smirilo, tako bih voljela da živite u Sarajevu. Jednog dana, kad sve prođe, mislim da ovaj grad ima najviše šansi da ostane onaj stari. I ovdje ima užasa, ali je ipak samo malo ljudi obolilo od opake mržnje. Možda i griješim, ali ja i grad se ne svađamo. Napišite mi nešto kratko. Volim vas Inja

Sarajevo, 1. IX 1994. Dragi moji, Jako sam razočarana što moja pisma ne stižu. Zato sam odlučila da Vam se javim preko „Graditelja" i hoću da vjerujem da ćete ovo pismo dobiti. Ovdje je sve po starom. Ponovo ispraćamo zadnje dane ljeta, ponovo cvikamo od zime (uz obavezan komen­ tar za ovo doba godine: ,,ova-zima-će-biti-najteža"), opet mrzimo one laste što tako nonšalantno spakuju svoj kofer i dobace u lijetu, „Vidimo se na proljeće..." Naša imitacija života pretvorila se u životni stil, pa sam, tako, i ja sebi organizovala godišnji odmor. Jedan moj drug ima balkon na zadnjem spratu zgrade i ja tamo svakodnev­ no odlazim na sunčanje. Namažem se jestivim uljem, ok­ ružnim knjigama i stripovima, i uživam u ultraljubičastim, dok iznad mene grme ultrabijeli (helikopteri UN). Ipak, sve što me okružuje, sve što jedem, pijem, dišem i mislim - ima klicu ludila. Tako ni ovo uživanje nije lišeno propratne morbidnosti. Otud vidim kao na dlanu mjesto gdje bi tre­ balo da bude tatina kuća, koju ne mogu vidjeti zbog drveća, ali zato gledam i čujem svaku detonaciju i svaki pucanj.

96

Naravno, vide i oni mene, pa se igra prekida kada počne kiša ili snajperska paljba. Sve u svemu, dobila sam lijepu platinastu boju i čir na želucu, jer sam prije par dana gledala gore ogroman požar. Nadam se, moram da vjerujem, da je sve prošlo bez posljedica. Od tate dobijam poruke sa zakašnjenjem od mjesec dana. Posljednja je nešto svježija i datirana je 15. VIII 94. Kako se smjenjuju godišnja doba, tako on pomjera svoj optimistički rok za skoro viđenje. Dosad je pisao da ćemo sigurno biti skupa do kraja ljeta, a sada je već siguran u početak zime (usput je preskočio jesen). Te mi njegove prognoze piju mozak već dvije i po godine, a on ne odustaje od njih. Ovih dana sam bila sa Topom. Malo me je uplašio. Priča mi da je dobio pismo od tate u kome mu piše da mu je kretanje ograničeno na 100 metara oko kuće. Top je super. Veseo je, zdrav i debeljuškast. Ali, Seka je jako loše. Skoro da je nepokretna i Top kaže da stalno ima užasne bolove. Strava, Ovdje je bolest strava. Bilo kakva bolest. Kada se nađem pored takvih užasa, onda zaključim da sam presrećna! Definitivan i krajnji zaključak, posle koga nas­ tupa velika srdžba. Svedeni smo na takav egzistencijalni minimum da se neprestano trudimo da budemo svjesni toga „kako može biti i gore". Neprekidno uvjeravam sebe kako sam sjajno, kako je sve sjajno: živa si, kažem, svi smo živi, nisi ranjena, nisi u logom, nemaš tuberkulozu, rak, lepru, ni sidu - eto razloga za potpunu sreću. Samo... meni je dojadilo da bivam srećna zbog toga što nisam doživjela najgore od najgoreg! Ponekad se osjećam kao kiseli kupus — stiješnjena u mraku, u kaci, sa nekom kamenčugom što me uporno gnječi, a okolo sve smrdi i smrdi. Sada jedna ljepša tema. Djeda* je dobio ulicu. Negdje je na Breki (dio grada iznad bolnice Koševo) i svi smo ovim bili obradovani i dosta iznenađeni. Molim te da o ovome ne pišeš tati, moglo bi mu se nešto tamo iskomplikovati.
*

Poznati sarajevski glumac Safet Pašalić.

97

Hvala Vam na pozivu za posjetu. Sada ne bih bila u stanju da bilo gdje odem. Ovdje sam, ipak, svojima na pomoći i ne mogu ni zamisliti da ostavim baku i strica, a o tati da i ne govorim. Možda ne shvatate, ali ja sam već više od dvije godine u niskom startu, zapeta ko puška, i čekam bilo kakav signal na koji bih spremno reagovala. Pa ja sam jedina koja je tu na licu mjesta, bilo bi odvratno da više ne može računati ni na mene. Ja mu u tim šturim i od sviju pročitanim porukama ne mogu prenijeti ni minimum svoje brige i ljubavi. Sve se u tim idiotskim formularčićima svodi na fraze - „Dagi naši... dobro smo... brinemo... jedva čekam da se vidimo..." Zanimljivo je da više nemam potrebu za ocem koji će brinuti o meni, sada imam užasnu potrebu za ocem o kome ću se ja brinuti. I svjesna sam da on ne bi povjerovao da sam ja u stanju to da ostvarim. Nije to, uostalom, sada ni važno, bitno mi je da ja osjećam svoju snagu i da sam sigurna da bih mogla biti od pomoći ako zatreba. I zato moram ovdje ostati do kraja i to u top formi. Vaš me je poziv, zapravo, bacio sa petnaestog sprata! Sada kada svi na svijetu za nas, iz ovog grada, imaju samo jedno osjećanje: „bježi-ne-utrpavaj-mi-se", Vi mi šaljete po­ ziv za posjetu. Nažalost, to sada moramo ostaviti za neko drugo vrijeme. Najviše bih, u stvari, voljela kada biste Vi mogli da dođete u miran i normalan sarajevski septembar. Bili biste moji dragi gosti, jeli biste ćevape i kukuruz, zvrljali sa vidikovca, sjedili po šarenim baštama, pa onda šenlučili do zore. Plače mi se kad pomislim na one mirne, prelijepe sarajevske septembre. Kao da se nikada neće vratiti. Ne treba biti plačljiv. Pročitala sam nešto jako dobro. Evo i Vama jedne rečenice iz te knjige: „Činjenica da smo još u životu nadoknađuje ono što nam je život učinio." Volim vas Inja

98

Sarajevo, 30. X 1994. Dragi moji, Pokušaću da Vam napišem pismo, jer sutra imam šansu da ga pošaljem. Kažem pokušati - jer ne znam da li ću biti u stanju da ga napišem. Zato se unaprijed izvinjavam ako pismo bude konfuzno, jer ga pišem u pravom bunilu, koje me drži već duže vremena. Već mjesecima (ako su mi tačne informacije, a mislim da jesu) ima problema sa Cigom.* Sva moja čula su već danima izoštrena na tu stvar. Prije više od mjesec dana stigla mi je poruka da nešto nije u redu, ali da ne reagujem dok ne dobijem „uputstva". Nakon toga pošta je potpuno pres­ tala da funkcioniše. Ne treba da Vam govorim kako sam se osjećala tog mjeseca. Ipak, golub je stigao prošle sedmice. Tim povodom Vam moram opisati nešto jako neo­ bično, uz ogroman rizik da ćete pomisliti da sam „otkačila". Ali to je tako jako u meni da ga moram ispričati. Prošle sedmice krenula sam rano prema centru grada sa namjerom da obavim niz nekakvih sitnih poslova. Na raskrsnici kod „Higijenskog" jedan momak mi se obrati rečenicom: „Bože, pa koliko je to sati?" Gledao je pravo u mene i ja pomislih kako je to dosta neobičan način da nekoga upitaš koliko je sati. Ipak, podigla sam ruku da pogledam u sat i onda shvatila da on razgovara sa policaj­ cem koji stoji iza mene i koji mu je odgovorio na pitanje. Očito da se poznaju. Sat ili dva poslije tog događaja - ponovilo se isto. Stajala sam na ulici i, čekajući tramvaj, čitala novine. Obra­ tila mi se žena srednjih godina i upitala me za tačno vrijeme. Spustila sam novine i pogledala na sat i shvatila da je ona u društvu s nekim ko je u tom momentu prolazio iza mojih leđa. Za nepunih pola sata opet isto u tramvaju. Pokušala sam i treći put da odgovorim na postavljeno pitanje, koje je u onoj gužvi bilo izrečeno pravo u moje uho. Pitanje opet
*

Očev nadimak iz mladosti.

99

nije bilo upućeno meni, a onaj koji je pitao bio mi je čak okrenut leđima. Dosada mi se nikada nisu dešavale takve koincidencije i sve me je to natjeralo na razmišljanje. Odjed­ nom sam postala ubijeđena da moram paziti na vrijeme iz nekog razloga. Pokušala sam se koncentrisati na to da li tih dana imam neki važan rok, sastanak ili bilo šta drugo gdje je vrijeme bitno. Tog dana stigao je golub. On kaže — loše je. Kaže - r - hitno je. Svaki sat je i te kako važan.* Od tada uopšte ne spavam. Usta su mi puna groznica i imam temperaturu. Non-stop sam na nogama i pred nečijim vratima. Sve sam ovdje obavila za 24 sata. Toliko mi je trebalo da ih (Cigu i njegovu staru) stave na spisak,** koji je već u proceduri. Rečeno mi je da treba da čekam i da se nadam. I baš kada sam dobila tu nadu, ona se skoro srušila. Ta vijest me je užasnula. Još ne znam šta ona znači, jer to niko ne zna. Ipak, oni su prije ove vijesti upali u „šemu", pa se nadam da će to izvući stvar. 5. XI 94. Stanje se nije mnogo promijenilo za ovih nekoliko dana. Svi mi daju nekakva obećanja, ali sve ide jako, jako sporo. Stalno spominjete moje vrline, a ne znate moju najvrijedniju manu: znam biti beskrajno dosadna i uporna kada mi je stalo do nečega. Tako sam i sada „upitomila" cijelu ekipu i nadam se nekim rezultatima,*** Moraće to napraviti, makar da me više ne gledaju 12 puta dnevno. Volim vas Vaša Inja

Sve se odnosi na očev položaj na Grbavici. ** Spisak za razmenu Muslimana i Srba. *** Nada se da će uspeti, putem razmene, oca da prevedete u Sarajevo.

100

Sarajevo, 23. XI 1994. Dragi moji, Evo još jednog pokušaja pisma. Nemam pojma kako ću ga poslati, ali ću, valjda, nešto izmisliti. U posljednjem razgo­ voru, Omere, bio si jako zabrinut. Ne mogu te tješiti, jer sam i sama luda od brige, ali ti mogu obećati da će sve na kraju biti dobro.* Jednostavno znam da će tako biti, i da u mojoj glavi ne postoji taj optimizam, vjerovatno dosada ne bih imala ni glavu. Ovo u čemu se sada nalazim je daleko najstrašnija faza ovog strašnog rata. Najviše boli nemoć. Danima sam već sa samo jednom mišlju: kako pomoći? Sve što uradim nije mu dovoljno, nema onu pravu boju i intenzitet. Kao da je sve to dosada bio neki blagi rastvor, a meni je potreban koncentrat, eks­ trakt, akcija sabijena u flašicu, jako ljuta i djelotvorna. Onda iz sata u sat analiziram sve od početka, pravim nove kom­ binacije i sve se na kraju, na moj ogroman užas, svede na to da mi preostaje da čekam. To čekanje je utoliko teže što se ne da prekratiti ničim. Ne postoji nikakva knjiga, šetnja, razgovor, provod, spavanje, baš ništa što bi mi moglo ok­ renuti misli na neki drugi tok. Ni sama ne znam zašto, ali kraj sedmice mi najteže pada. To je interesantan fenomen: počinjem plakati četvr­ tkom, u poslijepodnevnim satima, a prestajem sa plaka­ njem subotom oko ručka. Onda cijelu nedjelju razmišljam kako će naredna sedmica donijeti neki napredak i u pone­ djeljak sam puna elana. Na osnovu ovoga bi se mogao donijeti zaključak da sam u srijedu, a to je danas, najnor­ malnija. Sasvim pogrešan zaključak - i danas sam loše.

*

Reč je o očevom izlasku sa Grbavice.

101

Sarajevo, 30. XI 1994. Upravo sam pročitala svoje nezavršeno pismo i ne želim ga baciti. Poslaću ga uz ovo novo. Bože moj, je li moguće da sam i ja dočekala radost i opuštanje! Ovo Vam pišem desetak minuta poslije razgo­ vora s tatom i Omerom. Još uvijek mi bruji u glavi. Tek sada, kad se razgovor završio, shvatam da je sve istina, da me niko neće probuditi iz divnog sna. Kada pogledam u pravcu tatine kuće, osjetim bol. To je ona vrsta fizičkog bola koju osjetiš kada nosiš nešto užasno teško i onda to spustiš. (Ovaj put, samo, bol nije u krstima, već u glavi). Onda ti treba par minuta da se ispraviš, shvatiš da nema više tereta, bol nestane i javi se olakšanje. Ali, još uvijek je prisutan strah. On je postao hroničan i kao svaka bolest te vrste — teško je izlječiv. Moram se boriti protiv toga. Kada si mi, Omere, rekao da ćeš nas spojiti,* prvo sam pomislila: ne smijem pasti u nesvijest, i ne smijem početi plakati jer od toga mogu zanijemiti. Jako sam ponosna što r e nije desilo ništa od toga. Ni sada ne mogu da shvatim da mi se tolika sreća sručila na glavu i da je prošla nekažnje­ no (to je taj neizlječivi strah). Njegov glas... Bože moj!!! I to normalan, neizmjenjen njegov glas, intonacija, ritam rečenice... sve tako prirodno. Nisam nikada mogla pomisliti da će me to što čujem - običan glas svoga oca preko obične telefonske slušalice - učiniti toliko, toliko srećnom. Uz taj glas bilo je prisutno i sve ostalo: njegov lik, osmijeh... Hej, Šefe, nemaš pojma kakvo si dobročinstvo učinio! Ljubim vas Inja

Reč je o spajanju telefonskom vezom sa ocem, koji se u tom trenutku nalazio u Beogradu, posle izlaska sa Grbavice.

102

Majo

Majo

Bilo ih je četvorica. Društvo iz istog dvorišta. Sakupili su se oko svoje jedanaeste godine. Svi su pripadali istoj gene­ raciji. Detinjstvo im je proteklo u tom nevelikom dvo­ rišnom prostoru što se udenuo između ulica Valtera Pe­ tica i Titove. Bilo im je središte svih blaženih dečjih uživa­ nja. Kasnije, kroz gimnaziju — kako su fizički stasavali — dvorište im je postajalo sve skučenije, a interesovanja sve raznovrsnija. Počeli su da igraju košarku, ping-pong, odlazili na sportske terene. Uvek zajedno. Bili su četvorka solidnih sarajevskih momaka što su svoje mladićke želje ostvarivali više na sportskom nego ljubavnom i školskom planu. Često su, kasnije, sa setom i nežnošću pričali o mladosti i dvorištu u Titovoj kao o vremenu najpotpunije sreće i bezbrižja. Matura je bila prva prekretnica. Jedan iz četvorke otišao je u Beograd, ostali na različitefakultete u Sarajevu. Počela su da ih razdvajaju ozbiljnija učenja, ljubavi, početak zrelog življenja. Tvrdili su - samo formalno. Uvek su, i što je verme odmicalo sve više, govorili o svojoj četvorosmernoj vezanosti, o čvrstini prijateljstva, o spremnosti da jedan za dnigog štošta učine. Ipak, u samom tom jezgru uobličila se, između dvojice, kompaktnija zdmženost, što je s vremenom postajala sve jača. To prijateljstvo uspešnije je odolevalo izahtevimaporodica, koje su postepeno razv­ lačile konce njihovog četvornog zajedništva. Jedan je i

105

dalje živeo u Beogradu, drugi je - kao i ostala dvojica iz četvorke- pripadao dobrostojećoj sarajevskoj srednjoj klasi. Viđali su se i dalje, neretko, kad god bi onaj iz Beograda, uvek sa istom radošću, stizao u grad svog detinjstva. Bili su to opet blaženi danipodsećanja na nekadašnja uživarjja— igranje „pirigića "9 „prefa ", sedenje do zore u priči, smehu, razdraga­ nosti. Bili su tada četverac uspešnih, zadovoljnih, srećnih ljudi, dospelih, bez većih muka, do polovine životnih puteva. Prvi potres zadesio je Maju. Još mladog, na početku četrdesetih, pogodio ga je infarkt, uz lekarski nalaz o oz­ biljnom oboljenju srca. Može se — rečeno je — kirurški ublažiti, ali ne odmah, koju godinu kasnije. Onda je došla tragična za Sarajevo 92, gotovo u istom trenutku kada su i lekari zaključili da je vreme za opera­ ciju nastupilo. Početak rata i Majina operacija nesrećno su se ukrstili. Rat je grunuo svom silinom po još neosvešćenim, zaprepašćenim ljudima, po trojici četverca iz Titove. Jedan je živeo na Dobrinji, drugi na Grbavici, Majo u kući njihovog detinjstva. Četvrti i dalje u Beogradu. Gotovo pola godine jedan o drugome nisu znali ništa. Osim da Dobrinju zasipaju granatama, da je onaj na Grbavici (Musliman) usred genocidne čistke, koja je prvih meseci brutalno sprovođena, da je Majo, na svom drugom spram u Titovoj, takodepod kišom granata. I- kao i ostali - bez hrane, vode, struje, plina. Ali i teško bolestan. Vesto njegovoj smrti stigla je 19. novembra 1993U glavama i dušama Majinih drugara iz dvorišta ostala je zauvek nepoznanica: da li je njihov drug, inž. Marjan Majo Verona, morao da umre u 52. godini, ili je to, zbog nečega, bila njegova odluka. Jer, na samom početku 93- čulo se i za ptve izlaske bolesnika iz Sarajeva, uz lekarskepotvrde o neophodnim kirurškim i drugim intrevencijama. Na sve sugestije i mo­ lbe bližih i daljih poznanika, ljudi koji su bili u njegovoj blizini i, najviše, njegovog najbližeg prijatelja iz Beograda (od trenutka kada je bilo moguće uspostaviti pismenu i radio-amatersku telefonsku vezu) Majo nije reagovao i

106

uporno je ćntao. Nije preduzeo ni jedan jedini korak da izađe iz Sarajeva kakoioise operacija realizovala. O razlozima možemo samo nagađati. Sigurno je da se našao - oči u oči- sa jednom od najtežih odluka: otići, skloniti se, ili - ostati zajedno sa onima koji stradaju. Dilema je bila zastrašujuće jednostavna: spasti se ili umreti. Majo se odlučio za ovo drugo. Zašto? Zbog dostojanstva, zbog toga što se prijatelji ne na­ puštaju u nevolji? Ili zbog grada koji je voleo, zbog osećanja građanske dužnosti, patriotizma? Zbog svesti o tome da u visokorizičnim situacijama nema pošteđenih, da mu nje­ gov specifični položaj ne može biti alibi za beg iz nesreće u kojoj su se svi našli? Sve su to, naravno, pretpostavke. Šta je Majo uistinu mislio i zašto godinu i po dana nije izašao iz opkoljenog i razorenog grada- nijedan od preostalih članova četverca nikada neće saznati. Jer- za svih osamnaest meseci ratnog života, na sve pozive, molbe i ponude pomoći, Majo nije odgovorio ni jednim jedinim pismom.

107

Pisma sarajevskih prijatelja posle Majine smrti

Grbavica, 12. XII 1993. Mili moji, najdraži, Sjedimo u petak predveče okupljeni u podgrijanoj sobi i kafenišemo (Ksenija, Žiža, Mila i ja). Utom stiže jedna komšinica i donese hrpu pisama - sve od naših u gradu. Jedno s kraja oktobra, a pet iz novembra. Da ih je bilo manje, vjerovatno bih ih odmah iščitao, ovako - uz razgo­ vor - čitao sam nasumce, pokoji red. Tako naiđoh i na vijest da je Inja položila advokatski ispit. Obradovasmo se. Popismo, tim povodom, po čašicu prišteđenog pića. Srce mi je bilo prepuno. Pomislih - eto, počinju da se ostvaruju moje želje. Danas Inja, sutra, nadam se, i Sandi. Valjda će i taj rat uskoro proći, pa da se polako povlačim iz posla. Neka djeca rade, ja ću polako nadgledati iz prikrajka. I ugađati sebi. Sa ženom ću na tenis i izlete. Okupljaću staru raju, igrati pingića, prefa... Tako, u nekakvom posebnom raspoloženju, svi nekud odoše. Ostadoh sam, i dadoh se na temeljito čitanje pristigle pošte. I - kao da me grom pokosi. Naiđoh na strašnu vijest o Majinoj smrti. Zavrte mi se u glavi. Nisam pobožan, ali neka mi bog oprosti, ljudima sa bolesnim srcem nikada nisam

109

vjerovao da ozbiljno boluju. Možda zato što im se ta bolest nikako i ne zamjećuje. Tako, nikada nisam ni pomišljao da Majo od svoje bolesti može umrijeti. Beskrajno sam glupo vjerovao kako može godinama bolovati i živjeti, te da Sef pretjeruje kada se toliko brine za jijegovo zdravlje. Zato me ta vijest presječe, izbaci iz ravnoteže, koju sam toliko dugo uspješno održavao. Da sutra lako mogu poginuti, sasvim sam svjestan, sa tim sam se davno pomirio. A i nije neka šteta poginuti u ovakvim vremenima. Ali Majo je morao dočekati kraj rata. On je bio dio mog toliko puta, u mašta­ nju, ponavljanog scenarija u kome se raja okuplja, do nesvjesti napija vina i zatim danima igra pingića i prefa. Sada, i kraj rata, ako ga i dočekamo, neće biti ono što sam zamišljao. Imaće tešku, opom gorčinu. Trebalo je da pasus završim razmišljanjem o divnim Majinim ljudskim osobinama. Neću. To i tako zna svako ko ga je poznavao. Isto veče sjedoh da vam napišem pismo. Možda vijest o Majinoj smrti još nije stigla do vas? Sve će vas pogoditi. Šefa najviše. Kako to da mu saopštim? Na kraju odložih papir i pero. Teško je u jednom danu takvu vijest primiti i prenijeti. Ali u subotu stiže Šefovo očajničko pismo. Prelijepo u tuzi i očaju. Gubitak Maje nam je gubitak iluzija o imagina­ rnom oživljavanju mladosti. Kada rat prođe, ipak ćemo se okupiti u Sarajevu. To je jedino mjesto za liječenje svih naših trauma. Sastaćemo se na groblju „Lav". Inja piše da je sahrana, za sarajevske uslove, bila velika - tridesetak ljudi. Bili su Boban i Top. I mi ostali bićemo jednom... na pomenu. Rizo

110

Sarajevo, 16. XII 1993. Dragi naši, Više puta sam vam pisao i slao poštu na razne načine. Nikada nisam saznao jeste li išta dobili. Sada ti javljam strašnu vijest. Umro nam je Majo. U petak, 19. novembra. Osim Rize, svi smo bili na sahrani, na groblju „Lav", 22. novembra. Četiri dana prije smrti bio sam kod njega u stanu. Bio je slab. Imao je velikih problema sa stanom. O ostalim pričaćemo jednom kada se vidimo - valjda će i to biti. Teško je, izgubili smo velikog druga. Oduvijek sam govorio da je bio najbolji od sviju nas. Nema više prefa „učetvoro"... Seka mi je slaba. Prije sedam dana umrla joj je tetka Tona, pa joj se i zato zdravstveno stanje pogoršalo. Pakete koje ste slali još nismo dobili, ali zasada ima još lijekova za Seku. Ja sam zdrav. Radim po cijeli dan. Imam i radnu oba­ vezu u Civilnoj zaštiti. Hvala na poslatim paketima. Ne znam odakle izvlačiš pare, jer znamo da je u Beogradu sve skupo. Ipak ću biti bezobrazan pa ću te za još nešto zamoliti. Ne ljuti se, molim te, pošalji nam, ako možeš, pomalo bijelog i crnog luka i ako nije previše - malo cigara. Javi mi kako ste vas dvoje. Ovog puta pokušavam preko „Dobrotvora". Valjda će uspjeti. Vole vas Seka i Vlado

111

Sarajevo, bez datuma Dragi naši, Veoma mi je, naravno, teško pisati vam o toj osnovnoj temi — o Majinoj smrti. Najprije, između nas postoji komunika­ cijska provalija u poimanju smrti. Ovdje je to svakodnevica - rat je, mnogi ljudi ginu, mnogi umiru, jer su tijela i duše počeli da popuštaju pod teretom svega što se zbilo za ovih šest stotina i nešto dana, šest stotina dvadeset, ako se ne varam. To je jedna razvučena apokalipsa, u kojoj čovjek zgusnuto spozna prolaznost, prihvati je i živi unutar nje, ne odbacujući je kao što ju je odbacivao u neka bolja vremena. Ja o tome mogu napisati dvije kile papira i objašnjavati u detalje tu razliku, ilustrovati je hiljadama okončanih ljudskih sudbina. Ali suština je u tome da smo i Majinu smrt, kao i druge smrti, primili drugačije nego da je taj meni veoma drag čovjek umro u nekim normalnijim prilikama. U normalnijim prilikama uzbuđivalo me je i kad mi dijete pođe na ljetovanje. Nigdje se ne umire toliko kao u Sarajevu, nigdje se manje ne plače nego ovde. A odlaze ljudi i ljudine, žene i djeca, dragi starci, dobre komšije, mladići u punoj snazi. Za godinu dana u Sarajevu je umrlo više penzionera nego za prethodnih petnaest godina. Drugačiji je život, pa je drugačiji i kontekst u koji dolaze umiranja. S tim je u nekoj vezi i to da ja o Majinom životu nisam mnogo znao, jer su moja znanja bila svedena na susrete — veoma srdačne susrete, te na ono što sam sazna­ vao od tebe, Omere. Sad mislim da je bio osoba kojoj je bilo veoma teško ući u zonu, da si u zonu imao pristupa ti i još, možda, dvojica-trojica prijatelja, a nama je ostalo da ubacujemo lopte sa distance. Nisam, u stvari, ostvario kontakt s njim, kontakt one vrste koji imam sa većinom takvih prijatelja, pa mi je to smetalo da pri poslednjem pokušaju postignem kakav rezultat, tjerajući ga Kadiću. Naime, Majo mi je, prilikom ljetošnjih susreta, davao dosta optimističnu sliku svog stanja i na njegov mogući

112

izlazak iz Sarajeva gledao sam kao i na neke duge izlaske bolesnih ljudi — dobro je ako odu tamo gdje će imati uslova da se liječe. Čak mi se činilo i da vi dramatizujete stvari: Majo je tako kako jest, znamo odavno da mu srce nije u redu, ali je vedar... itd. Djelovao je i kao čovjek koji je u stanju sam obaviti sve te poslove i formalnosti oko izlaska iz grada. Možda je ljetos i bio takav? Pri svemu tome dolazili su i do Maja, kao i do svakog od nas, ti okrutni talasi optimizma - rat će se završiti. Moja ključna greška je bila što nisam znao koliko je Majo bio vezan za svoje marke, knjige, fotoaparate, koliko je vezan za Sarajevo. To sve saznajem sada, post festum. Tako je, u situaciji kada je konačnu odluku donio tako što nije donio nikakvu odluku, kako ja sada vidim stvari, prevladala ta njegova privrženost Sarajevu, nekom njegovom ambijentu, potom otpor prema bolnici i činjenica da se praktično predao bolesti. Krenuo je i nastavio ono: od danas do sutra — dok nije klonuo. Sahrana je bila jedna od ovih sarajevskih, ratnih. Na Barama i u Vlakovu se više ne ukopava, to je neposredno na liniji fronta, pa je nekadašnje oficirsko groblje kod Lava, ispod bolnice, sada prošireno do pod Zetru, sa ateističkim dijelom, u kojem je Majo, pri vrhu. Dolje se račvaju religije, ukopava se na starom pravoslavnom i starom katoličkom groblju. Ja sam se zatekao u „Oslobođenju"* i nisam stigao na ukop. Bila je Azra. Na sahrane u Sarajevu, što zbog granata, što zbog toga jer ih ima mnogo - dolazi obično po desetak ljudi, dvadeset najviše. Neki i ne saznaju, jer je novine teško dobiti, neki ne mogu ni stići, jer treba pješke sa Alipašina, recimo, u centar, ili iz Dobrinje, neki ne mogu iz drugih ratnih razloga. Uglavnom, to su skupovi onih koji su došli, a ne onih koji bi željeli doći ili bi došli u normalnim prilika­ ma. Neki su, jednostavno, shvatili da je tada već sve kasno.

Dnevne sarajevske novine koje su izlazile sve vreme rata.

113

Dragi moji Danka i Omere, Sada nastavljam ja. Tako pišemo Hamza i ja svima našim dragima-jedno počne, drugo nastavi. Osjećam kako mi je sve teže pisati, jer je mnogo toga nenormalnog ovdje nama postalo normalno i mislimo da i o svemu tome dosta znate, a onda, poslije nekog telefonskog razgovora i pisma, shvatimo da vama ipak nije sve jasno. Uglavnom, mi živimo ovaj život, ja vjerujem da ćemo preživjeti, ukoliko, naravno, neka granata, kojih je ovih dana mnogo, ne zaluta na moj put, na moj ćošak gdje sam se sklonila. Smrt je naša svakod­ nevna pratilja, o njoj govorimo dosta normalno, žalimo, ali drugačije nego u mirna vremena. Razlika je već u tome da li je neko umro prirodnom smrću, ili je ubijen, isk^sapljen. Povlašćeni su oni koji su umrli čitavi, od svoje bolesti, mada bi većina, u mirnim vremenima, živjela i dalje noseći se s njom sigurno uspješnije. Maju sam sretala ranije, dok je odlazio na posao češće, u posljednje vrijeme rede. Vidjela sam ga na petnaestak dana uoči smrti. Bio je loše. Ipak - vedar, čak optimističan. Da li je to bila maska za sve nas - ne znam. Odlučio je da će otići iz Sarajeva, ali prvo dok sve sredi, pa i to da se može u Sarajevo vratiti. Jer, kako reče, on ne može nigdje na svijetu živjeti osim u ovom gradu. Sada sam doznala da on ništa sa papirima nije bio sredio, ali nikome o tome nije govorio. Da smo znali, mnogi bismo mu u tome pomogli, jer, moram reći, takva vrsta solidarnosti ovdje je veoma prisutna. A onda, jedno mračno sarajevsko ratno veče. Neko kuca na vrata. Ulaze Gordana i Davor. Sjedaju bez riječi u naš dnevni boravak (to je sada ulazni dio stana, naj­ zaštićeniji i najbolje se može ugrijati). Onda Gordana jed­ nostavno saopštida Maje više nema. Umro je u hodu, stigao do njene mame, skinuo vindjaknu i pao. Sahrana je obavljena na -Lavu, na ateističkoj parceli, vrlo blizu katoličke, gdje je sahranjen Fedor,* petnaestak
*

Majin otac.

114

metara su jedan od drugog. Iskupilo se dosta, za ratne u slove, drugova iz mladosti, kolega, komšija, čak je Davor uspio i mali buket naći - što je u Sarajevu prava rijetkost. Neko iz kancelarije je održao topao govor o Maji kao čov­ jeku, kako su ga oni znali i osjećali, o Maji stručnjaku. U neko bolje vrijeme, u neko prošlo vrijeme ovoga grada, Majina smrt bi bila predmet priča Sarajeva zadugo. I sada ga svi žale, ali su nas već istoga dana sustigle nove vijesti o smrtima, nasilnim, i one su potisle ovu. Znam kako to vama grubo zvuči, ali je ovdje jednostavno tako. Vole vas vaši Azra i Hamza

Sarajevo, 14. III 1994. Dragi moj Omere, Prije neki dan sam vidjela Hamzu Bakšića, pa mi reče kako ste nedavno razgovarali telefonom i kako si mu rekao da ti je dragocjeno sve što možeš saznati o Majinim posljed­ njim danima. Hamza zastupa ideju da je Majo u ratu klonuo duhom, da se, navodno, prepustio smrti. Svakodnevno smo bili skupa i tvrdim da to nije istina. Majo je ostao u gradu ne zato što je prizivao smrt, već zato što je taj grad beskrajno volio. Želim da ti napišem kako sam sa Majom drugovala u ratu. Napisaću ti i sve što znam o njemu i tako pokušati da ti približim njegove posljednje dane. Biće najbolje da kre­ nem hronološkim redom. Rat u Sarajevu, bar za područje Marindvora, počinje drugog maja 1992. Tog dana prvi put doživljavamo jake detonacije u blizini, a na raskrsnici, kod mosta Skenderija, imamo i ulične borbe sa puno vatre i puno mrtvih, koji će poslije danima ležati na trotoaru kao gumene lutke. Tada

115

mislimo da je sve to tek „prolazna frka" i ne slutimo da ćemo narednih mjesec dana provesti u podrumu. Tih dana Maju sam viđala rijetko. Uglavnom bismo mahnuli jedno dmgom preko dvorišta. Ono je tada bilo užasno dugačko i rijetko ko se usuđivao da ga pretrči dok traje granatiranje, a gra­ natiranje je trajalo stalno. Sjećam se kako nismo smjeli otići po hranu i vodu do stana. Dosta ljudi je u sličnim pokušaji­ ma bivalo teško ranjeno i ginulo na stepenicama u stubištu. Stubište i dvorište su tada bili najopasnija mjesta na svijetu. Kasnije ću uvidjeti da je trebalo da budem malo hrabrija, jer je atmosfera u Majinoj zgradi bila mnogo bolja. Imali su nešto pića i najžešća granatiranja su podnosili, uglavnom, veselo. Početkom juna polako počinjemo da izlazimo iz podruma. Nastupa period komšijskih posjeta. Odlazak kod nekoga u goste, ili dolazak gostiju - bio je tada jedini vid društvenog života. Gesto smo sjedili kod Bartolovića i bilo je zaista ugodno. Obično bismo se kartali, slušali tranzistor, a Majo i Andrija su se sjećali mladih dana i prepričavali anegdote iz tog starog vremena. Obožavala sam slušati te priče i sjećati se kako ih je i tata rado pričao. U avgustu je umro čika Fedor. Majo je njegovu smrt podnio dosta dobro. Fedor je umro oko 22 h uveče i Majo je sasvim sam proveo tu noć pored njega. Rekao je da nije htio nikoga uznemiravati, pa smo za smrt saznali tek ujutro. Poslije čika Fedorove smrti češće dolazimo kod Maje. U to vrijeme prvi put ostajemo duže bez struje i redovno se okupljamo u njegovom stanu. On je već tada priključio neki mali prijemnik na akumulator i kod njega redovno gledamo Dnevnik. Sve to vrijeme izgleda izvrsno, u dobroj je formi. Često igramo stoni tenis sa klincima u dvorištu. Jako sam se vezala za njega. Tih dana sam jako zabrinuta za tatu i pričam o tome po 24 sata. Majo je jedini koji ga dobro poznaje i koji može smiriti moje strahove. Nesebičan je i uvijek voljan da pomogne. Kada su počeli pristizati prvi paketi, uvijek odvaja i za nas. Ali on sam odbija svaku pomoć. Kaže da je navikao sam da vodi domaćinstvo i zaista se u tome sjajno snalazi.

116

Negdje s jeseni kod Maje se doseljava Ico. Ico je stari Majin poznanik, koji je 30. IX 1992. prognan sa Grbavice. Tog dana je u naš dio grada protjerano oko 500 ljudi. Neki su u bukvalnom smislu protjerani, a nekima je rečeno da više nema garancije za njihovu sigurnost i da bi im pametno bilo da odu. Ico je spadao u tu drugu grupu. Majo ga je sasvim slučajno sreo na ulici izgubljenog i prepadnutog, sa dva kofera. Odmah mu je ponudio da se smjesti kod njega i Ico je, presrećan, prihvatio ponudu. Ico je divan drug i bio je od velike pomoći Maji. U to vrijeme, nekako, potpuno nam nestaje voda i Ico prima na sebe dužnost da njome snabdijeva kuću. Dotada smo se nekako snalazili. Kada bi stigla u stanove, pravili smo zalihe, a poslije skupljali kišnicu. Pred svakim olukom otegao bi se dugačak red. Sjećam se kako je Majo jednom rekao da je kišnica jedan od razloga što nikome ne piše pisma. „Kako da im objasnim da pijem procijeđena golubija govna i još da mi je to normalno." Još nije bilo javnih česmi po gradu i rijetko ko je imao kolica. Početkom zime smo, međutim, već počeli odlaziti po vodu u Istarsku ulicu, koja se nalazi odmah pored Vrbanje mosta, dakle, na prvoj borbenoj liniji. Tamo se u podrumima čekalo i po pet-šest sati za, maksimum, 20-30 litara (toliko se može prenijeti aikama) dok je po nama non-stop „radio" snajper. Ako se još uzme u obzir da se sve to dešavalo na -14 stepeni, jasno je kolika je bila Icina pomoć. On je, dakle, uglavnom obav­ ljao sve vanjske poslove (nošenje vode, skupljanje ogreva itd.), a Majo je bio zadužen za vođenje domaćinstva i imao titulu glavnog kuhara. Njih dvojica su izvrsno funkcionisali, a najvažnije od svega je što je Majo bio pošteđen u tim vremenima - zadovoljan. Nikada nisam primijetila da je imao standardnih ratnih bolesti - strah, depresiju, agresiv­ nost. Vrijeme je provodio, uglavnom, zabavljen sitnim kućnim poslovima, čitanjem i posjetama. Na rat smo se već bili nekako prokleto navikli i, zaista, ne mogu reći da nam je bilo loše. Počeli smo uživati u sitnim radostima i bivati srećni što smo živi.

117

Tako stiže i Nova godina (93-ća). Majo u svom stanu organizuje centralnu proslavu. Pravi divnu jelku od drvenih letvica, a ulaznica je flaša pića uz pozivnicu. Kako vode i struje nema već mjesecima, poželjno je, ali ne i obavezno, ponijeti još i flašu vode i nešto što bi moglo svijetliti. Situa­ cija sa hranom je užasna, ali se ipak nalazi poneka konze­ rva. Majo snosi sav teret grijanja, jer ima malo uglja u podrumu. Svečano najavljuje da na proslavu dolazi i Goga.* Sija od sreće i jako se folira - kao, to mu ništa ne znači. Nela** je već izašla iz grada i njih dvoje ulaze u renesansu svoje ljubavi. Proslava je sjajna. Svi smo euforično veseli i sjedimo do zore. Majo se osjeća izvrsno i uistinu je beskrajno srećan. Poslije te noći Goga svakodnevno dolazi kod Maje, a on pokazuje ozbiljne simptome zaljubljenosti. Narednih mjeseci potpuno je ispunjen tom vezom i polako se povlači iz društva. I dalje ga često viđam, ali sada izostaju njegove duge polemike i interesantne priče. Sada se češće sastajemo u Zdenkovom stanu, koji je u to doba uveo plin i kod njega je puno toplije. Majo će tu improvizovanu instalaciju uvesti tek krajem februara. Dugo se opirao „da krade plin", što je za njega bila jedina tačna formulacija te rabote. Devedeset odsto stanovnika Sarajeva je svoj opstanak u zimskim mjesecima riješio na taj način, ali je Maji bilo potrebno mnogo vremena da pristane na taj oblik samopomoći. Taj plin i krađa struje bile su jedine dvije stvari na koje se u ovom ratu nije lako adaptirao. Do kraja nije pristao da montiramo kabl sa „divljom strujom". To je bio njegov civilizacijski princip. Ja sam te stvari jednostavno objasnila institucijom krajnje nužde i — mirno spavam. Ali vratimo se Gogi i Maji. Prvih mjeseci njihove ob­ novljene ljubavi bio je beskrajno srećan. Nikada nije ljepše i bolje izgledao. Njegova ljubav prema njoj bila je nešto najnježnije i najbolnije na cijelom svijetu. On jednostavno nije mogao da ne govori o njoj. Čini se da su njegove
*

Majina žena, s kojom se pre nekoliko godina razveo. ** Majina šesnaestogodišnja ćerka.

118

emocije bile i njegova najveća enigma. Kao da ni sam nije znao šta da radi s tim uvijek aktivnim vulkanom u sebi. Ali mir mu je poljuljan dolaskom porodice Hadžijusufović. Porodica je četvoročlana. Oni se pojavljuju u periodu maj-juni 93-će. Mido je vlasnik čika Fedorovog stana i povremeno dolazi da vi'di da li je nosilac stanarskog prava živ. Tako je jednom pokucao i Majo mu je rekao da je čika Fedor umro. On ga je zamolio da donese neke stvari, jer je njihov stan u Dobrinji nesiguran. Tako je sve počelo. Majo nije želio (kako je sam govorio) „da pogazi očevu riječ" i dozvolio je prvo prebacivanje stvari, a potom i useljenje ove porodice. Došlo je i pravo ljeto. Svi iz okolnih zgrada danima se skupljamo ispred ruševine zgrade stare Vojne bolnice. Ta­ mo, ako ne padaju granate, imamo sve što nam je potrebno za srećan život: travu i sunce, zaklonjeni smo od snajpera, a možemo nabrati i kompletan ručak. Imamo čak i luksuzan meni — čorbu od podbjela, rižoto od puževa, salatu od radića, par divljih jagoda kao dezert. Majo se grozi svih tih naših egzibicija i ni po koju cijenu ne pristaje ni da okusi puževe. Užasna je nestašica cigareta i mi pušimo lišće podbjela pomiješano sa lišćem oraha i nane. Majo ne pris­ taje ni na taj eksperiment. Sve je, uglavnom, veselo i on se ne žali ni na kakve probleme. Majo je bio najveći džentlmen na svijetu. Stekla sam dojam da je ta njegova osobina bila izraženija prema ljudi­ ma koji je sami nisu nikako imali. Između Maje i porodice I Iadžijusufović je postojao dogovor o tome dokada će Majo ostati u stanu. Ne sjećam se kada je taj rok isticao, ali ga je on izjedao. Goga ga je nagovarala da napuste grad. Njemu se sigurno nije išlo, ali je prvi put tada počeo pominjati even­ tualni izlazak, mada nije činio ništa da bi to i realizovao. U njega se odjednom uvukao strah, jeziv strah. Strah od samoće, od bolesti, a najveći je bio strah od promjene, od bilo kakve promjene. Majo nije želio nikuda ići. Sve ovo što sam opisala je slomilo Maju. Naglo i brzo se bolest pogoršavala i svakim danom je bivao sve lošije.

119

Bila sam jako uplašena za njega. Jednog dana smo (bilo je dosta toplo) pošli zajedno u stanicu policije, u ulicu Kralja Tvrtka. Majo je poznavao mog prijatelja koji je tamo radio, i koji mu je pomogao nešto oko stana, pa smo pošli zajedno da se raspitamo šta je uradio. I sam znaš koliko je to blizu. Ali donde i natrag smo išli gotovo čitav sat. Majo se kretao jako sporo i svakih desetak metara je zastajao da bi se odmorio. Rekla sam mu tada ozbiljno da sam jako zabrinu­ ta, da on očigledno nije dobro i da mora hitno ljekaru. Od svih njegovih strahova najveći je bio od toga šta bi mu ljekar mogao reći. Napokon je otišao. Rekli su mu da hitno mora u bolnicu da mu se stavi pacemaker a da bi najpametnije bilo da ode u Zagreb i da mu se tamo uradi jedna temeljna operacija. Svi koji smo bili oko njega nagovarali smo ga da što prije ode, a on sam je bio izgubljen u svemu tome. Bila mu je hitno potrebna neka magična formula koja bi preko noći rasplela klupko spleteno od raznih problema. U tom klupku je bio i rat, i nedostatak djece, i ludilo oko stana, i dilema oko izlaska iz grada i još mnogo, mnogo toga... Dolazi jesen. Porodica u Majinom stanu postaje sve nesrptljivija. Sele ga opet u još manju sobu. Ne predu zima i dalje ništa niti za svoje liječenje u Sarajevu, niti za izlazak iz grada. Sve rjeđe ga viđam nasmijanog i veselog. Zabrinut je i nezadovoljan. Krajem oktobra ja izlazim na pravosudni ispit. I mada padam na popravni, društvo iz komšiluka mi priređuje veliku feštu. U tom društvu postoje i tri momka koja divno sviraju, pa su naše žurke popraćene kompletnim tambu­ raškim orkestrom (bas, gitara, mandolina). I Majo je, narav­ no, bio na fešti. Bilo je to prvi put, posle dugo vremena, da se opustio. Istinski je uživao u svirci, pjevao je sa nama i niko nije mogao ni pomisliti da će nas za nekoliko sedmica napustiti. Atmosfera je bila ludo dobra. Tada smo se dogo­ vorili da ćemo napraviti reprizu kada položim popravni za mjesec dana. Položila sam popravni, ali tada nije bilo više ni Maje, ni reprize.

120

O samoj smrti sam ti već pisala. Prije nekoliko sedmica sam prvi put otišla na groblje. Tek tada sam shvatila da ga nema. Mnogo mi je teško. Zdenko i ja idemo u nedjelju da pokušamo malo urediti grobove. Majo leži desetak metara od čika Fedora. Imamo vreću finog, bijelog šljunka. Po­ kuša ćemo nekako da zaštitimo humku i posadimo koji cvijet. Sada se to može izvesti, snajperi mnogo manje pu­ caju. Ne znam kako da završim ovo pismo. Pišem ga danima i nisam imala namjeni da te njim ražalostim. Ali, sigurno sam to učinila, jer sam i sama mnogo tužna. Rat pojačava intenzitet svih emocija. Mi smo dobro. Stalno neko prelazi preko mosta, pa imam svježe vijesti o tati. Toliko u ovom maratoncu. Ljubim vas i volim. Vaša Inja

1 2 1

Pogovor

Rizo Pašalić je krajem 1994, uz pomoć nekolicine školskih drugova (Srba), uspeo da izađe iz Grbavice. Poduhvat je bio rizičan i, za one koji su u njemu učestvovali ili bili upućeni u događaj — dramatičan. Srećno se završio. Rizo sada živi sa ženom u jednom malom gradu u inostranstvu. Nije zaposlen.
***

Inja Pašalić je i dalje u Sarajevu, u kojem se situacija bitno ne menja. Granate i dalje povremeno padaju, Sarajlije i dalje povremeno ginu, i žive (pretežno) bez vode, plina i struje. Injin otac je uspeo da izađe iz „srpskog dela grada". Inja provodi svoju treću ledenu ratnu zimu u svom rodnom gradu. Sa ocem se još nije videla.
***

Oko groba inž. Marjana Maje Verone, na sarajevskom groblju Lav, do sada se još nisu okupili preostali članovi „četverca". Rat u Bosni i dalje traje. Leto 1995.

123

I

Letters from two Sarajevos
(From the Review)

This book consists of three sets of letters which somehow found their way from the besieged Sarajevo to Belgrade between 1992 and 1994. The author of the first set is solicitor Rizah Pasalic, the second is by lawyer Inja Pasalic, while the third set includes letters written by different persons. Rizah Pasalic spent two war years in Grbovica, the part of Sarajevo controlled by Bosnian Serb forces. His daughter from the first marriage, Inja Pagalic, still lives in the part of Sarajevo controlled by the Bosnian Government. These facts in themselves tell of the whole drama of human relations, especially among members of one family, living in a city divided by civil and ethnic war. The letters are an Aesopian, but often also a straight record of everyday life in Sarajevo. They show that man is a very tough beast indeed, which manages to survive even under most adverse circumstances. Arduous Sarajevo subsistence is marked by poverty, anxiety, fear, death — and hope. Life stories described in these letters are specific documents allowing to reconstruct the social and individual psychology of everyday life in borderline human situations. This is a disturbing book of both documentary and literary value. It was inspired by Sarajevans who identified themselves with their city. To them, Sarajevo is both a

125

micro-cosmos an a homeland, as important as the main characters in the letters. There are many books about war-time Sarajevo. Quite a number of letters have also been published. Someday, someone will probably put together in one book letters written by members of all three or more peoples who lived through the city's Golgotha. One can sense already that Sarajevo civilians, regardless of their religion and ethnic origin, that is also those who are innocent or, to put it more accurately, who were victimized by the war lords, perceive almost identically the key elements of Sarajevo everyday life. What makes these letters different from many others is the fact that they are an exciting testimony of human nobleness, solidarity and above all, friendship. As long as there are people who exchange such letters, there is hope in the possibility of joint life and multi-ethnic co-existence. Sreten Vujovic

126

Pisma iz dva Sarajeva

izdavač Beogradski krug Obilićev venac 27/IV Beograd za izdavača Miladin Životić korektor Ružica Radovanović oprema L. W. Gadomski slog Akapit štampa Slovograf Grčića Milenka 4b tiraž 500 Beograd, 1996.

CIP - KaTajiorH3aijHJa y ny6jiHKai^HJn HapOAHa ČHČJiHOTeKa CpOwje, Eeorpafl 886.1/.2-94 PISMA iz dva Sarajeva / priredila Danka Nikolić. - Beograd : Beogradski krug, 1996 (Beograd: Slovograf). - 126 str. ; 20 cm. - (Biblioteka Krug) Tiraž 5 0 0 . - Pogovor: str. 123. - 125-126: Letters from two Sarajevos : (from the Review) / Sreten Vujovič. 1. HwKOJiHh, HaHKa ISBN 86-81493-95-7 ID=44027916

• KRUG •

Ova knjiga ne kaska za događajima. Čak i ako je rat doista završen, tek nam predstoji da se suočimo s izvornim svedočanstvima ljudi koji su svojom istrajnošću, trpeljivošću i verom u nasušnost zajedničkog života očuvali o n o jedno i jedino moguće Sarajevo. Njihova pisma iz nasilno podeljenog grada — ispunjena ne samo dokumentarnom n e g o i literarnom vrednošću — govore nam o poniženjima kojima su bili izloženi, o svakodnevnom strahu, ali i o nadi koja im je pomogla da prežive — i oni i njihov napaćeni grad. Pisma nas opominju da je najbolji saveznik zlu ljudska ravnodušnost. Eto zašto ih treba čitati čak i kada zlo najzad mine...

ISBN

86-81493-95-7