You are on page 1of 16

Kulturno-historijski razvoj ilirskog naroda Naresa (civitas Narensium

)
Amra Šačić
Sarajevo
Godišnjak/Jahrbuch 2012,41:97-112 DOI:10.5644/Godisnjak.CBI.ANUBiH-40.6

U historiji evropske civilizacije Rimska država se ne može okarakterisati kao konglomerat različitih naroda i kultura kako se to često prikazuje u historiografiji. Iako se o toj državi u periodu ranog carstva može govoriti kao o jednoj politički zaokruženoj cjelini, unutar mnogobrojnih rimskih provincija prisutan je fenomen lokalnog, kulturno-socijalnog razvoja zajednica. Jedna od njih su i Naresi čija se etnička komponenta razvijala u gornjem toku rijeke Neretve kroz svoj višestoljetni proces historijskog razvoja i etnogeneze. Pitanje etnografske slike u kasnom željeznom dobu i ranoj antici povlači određena sociološka razmatranja. Savremena antička historiografija zastupa stav da se o Ilirima ne može govoriti u značenju jednog naroda, već samo u kontekstu etničke skupine koja u sebi objedinjuje više različitih naroda, a koja je u ranijoj historiografiji označavana kao ilirska plemena. Stoga se može zaključiti da je prostor današnje Bosne i Hercegovine u ranoantičkom periodu bio naseljen s više ilirskih naroda, među kojima su i Naresi, o čemu svjedoče helenistički i rimski pisani izvori.1 Rimljani su dosta dobro znali razlikovati narode koji su činili te etničke skupine. Tako naprimjer Strabon kaže da se stari Akvitani razlikuju od ostalih Gala po jeziku, institucijama i zakonima.2 Cezar tako navodi da većina Belga potječe od Germana, oni su davno prešli Rajnu i naselili se u Galiji, “a Gale koji su ta mjesta naseljavali,
Apijan Aleksandrijski (Appianus Alexandrinus), Plinije Stariji (Gaius Plinius Secundus Maior), Kasije Dion Korkiranin (Dio Cassius Cocceianus), Strabon (Strabo), Ptolomej (Ptolemaios), Polibije (Polybios), Livije (Livius), Hekatej (Hekataios) iz Mileta 2 Strab. IV, 2
1

oni su otjerali i samo oni prema pamćenju naših predaka, dok je cijela Galija pustošena spriječili su Teutone i Cimbre da upadaju u našu zemlju.”.3 Imajući u vidu ovakve podatke savremena antička historiografija teži ka izučavanju manjih naroda4 poput Naresa i njihovo izdvajanje u kontekstu je naroda, a ne plemena.5 Kontinuitet života u gornjem toku rijeke Neretve seže još u najranije razdoblje razvoja ljudske zajednice. Povezanost ovog dijela Bosne i Hercegovine s istočnojadranskom obalom je osnovna karakteristika njegovog kulturno-historijII, 48 Južnoslavenska skupina jezika kojoj priprada i bosanski jezik u sebi ne baštini adekvatan izraz narodne skupine iz starog vijeka. Izraz narod se uglavnom veže za novovjekovni historijski razvoj, dok bi se stupanj etničkog razvoja zajednica u antičkom periodu bolje mogao opisati engleskom riječi kingship. (Više Renfrew 1984, 41). Riječ se ne odnosi samo na zajednice koje imaju strogo strukturiranu socijalnu piramidu s kraljem na čelu, već općenito za manje narode koji pripadaju većem etničkom kompleksu. Odličan primjer za to je Atenski polis klasičnog perioda. Anglosaksonski autori ga oslovljavaju izarazom kingship, iako se u tom razdoblju gubi upraviteljska institucija basileusa i demokratsko uređenje dominira u tom polisu. Međutim, Atenjani su kao kingship, a ne kao people ili nation prepoznati u modernoj historiografiji unutar matičnog helenskog etnosa. (Više Morgan 2008, 33) 5 Stavljanjem u savremeni kontekst ove problematike najjednostavije bi bilo objasniti ovakvo stajalište kroz komparaciju s nekom od savremenih etničkih skupina. S tim u vezi Iliri bi se mogli naprimjer komparirati sa Slavenima koji u sebi sadrže veliki broj naroda. Ti narodi u većoj mjeri priznaju svoje slavensko porijeklo, ali u puno većoj mjeri ističu svoj etnos. Vidljivo je to i kod ilirskih naroda. Naime, niti jedan antički pisani izvor iz predrimskog perioda i ranog carstva ne navodi da su Iliri, Gali, Kelti, Germani, jedan narod. Unutar tih etničkih skupina izvori poimenično poznaju civitates, a ne tribe.
4 3 Cez.

97

Agatah. Tako Polyen priznaje da su ih Rimljani miješali s Ardijejcima koji su im bili susjedi. Prvu skupinu činili bi izvori koji se odnose na doba političke samostalnosti Ilira i početak principata. 2. (Novak 2004. 39) 11 Govoreći o sukobima Tibala i Skordiska. i tek tada bi se. Apijan (App. gospodarskom i društvenom usponu u periodu VIII – kraj VI st.16 Izvori koji govore o etnografiji Ilira s prostora današnje Istočne Hercegovine u koje se ubrajaju i Naresi mogu se podijeliti na dvije osnovne skupine.). smjestili između rijeka Tare i južne Morave. Imamović.7 O Autarijatima su relativno dosta vijesti ostavili antički pisci: Pseudo Aristotel. Papazoglu se slaže sa Suićem. na prostoru oko Skadarskog jezera. Strabon. Većina nabrojanih isti način su Ardijejci. 7) 8 Imamović 1972. pa i Bojanovski. Tek kada dolazi do ujedinjena tih zajednica. Plinije. (Više Mesihović 2007. 72) 12 Strab. te bi se u nju ubrajali Polibije. Arijan.8 gdje su sa svojim susjedima Ardijejcima ratovali oko slanih izvora. e. Mlađi neolit u ovom dijelu Bosne i Hercegovine manifestuje se kroz hvarsko-lisičićku kulturu. III. 5. (Više Mesihović 2007. pr. (Više Papazoglu 1969. 9 Strab. Apijan i Kasije Dion.6 Primjer Lisičića pokazuje da se već u ranim fazama formiranja kulturološke svijesti javljaju određene osobenosti unutar ove mikroregije. sa susjednim Autarijatima. a ne samo oko slanih izvora. VII. i za kasniji period. e. e. a potom i Rimljani pokorili Autarijate. Livije.13 Razlog za njihovo iseljavanje u Dardaniju izvori pripisuju ogromnoj pojavi žaba. Sukobi između njih su trajali sve dok u prvoj polovici IV stoljeća pr. III. VII. iz pravca panonske nizije nisu došli Kelti. Takvog mišljenja su bili i Anđelić. Ne treba odbaciti ni prisustvo Ardijejske etničke komponente kod Naresa. Suić 1976. U periodu od VIII do kraja VI stoljeća nosioci te kulture bile su autarijatske zajednice koje će kasnije biti objedinjene u ilirski narod Autarijati. (kraj VI – kraj IV st. Za prethistorijsku prošlost gornjeg toka rijeke Neretve posebno je značajno to što je ova oblast u starijem željeznom dobu ulazila u sastav teritorija na kom je egzistirala glasinačka kultura. iako su i oni njima nanjeli mnogo zla. koji su se i sami nedugo potom našli i na udaru Kelta.15 Gore spomenuto Strabonovo tumačenje njihovog nestanka išlo bi u prilog toj tezi. Kao pobjednici iz tog sukoba izašli su Autarijati. Arist. dva kilometra nizvodno od Konjica. 13 Polyaen. može se upotrebljavati termin Autarijati. Oni su potisnuli Ardijejce na lijevu obalu Neretve.14 Taj podatak se svakako može dovesti u vezu s nekom prirodnom nepogodom koja je imala za posljedicu migraciju Autrijata ili njihovog dijela. 15 Pored Naresa u ovu skupinu uslovno rečeno postautarijatskih zajednica mogli bi se uvrstiti i Glinditiones i Melcumani. Auscult. dok Mesihović pvoj skupini prinpisuje i Deraemistae. n. Polyaen. 14 Diod. (Više Papazloglu 1969. Može se reći za nalazište u Lisičićima da obogaćuje izraz cjelokupne istočnojadranske neolitske kulture jer su tu nađeni ornamentalni prikazi koji su karakteristični samo za taj lokalitet. n. T. 11. Za populaciju koja učestvuje u naglom kulturnom. Kelti su potisnuli Ardijejce. ljudi vrsni na moru na kraju bili uništeni od strane Autarijata koji su živjeli na kopnu. n. ako se ima u vidu da je središte njihova matičnog teritorija po svemu sudeći bilo granično područje između Ardijejaca i Autarijata. Moguće je da je ilirska etnička skupina koja se javlja u rimskim izvorima pod nazivom Naresi zapravo ostatak te široke etničke ilirske zajednice poznate Grcima i Rimljanima pod imenom Autarijati. 219. Na osnovu izvora može se zaključiti da je dio Autarijata naseljavao i područje Istočne Hercegovine vjerovatno na prostoru oko današnjeg Konjica. 141) 16 Pseudo Aristotel opisuje skuobe Autarijata i Ardijejaca oko slanog izvora. BiH. 5.10 Preseljenje Ardijejaca na lijevu obalu Neretve moglo ih je dovesti u direktan sukob oko teritorija. 161. Diodor. 3) sporadično spominje i sukobe Ardijejaca i Auatrijata: Na 98 . 36. Strabon. koji tvrdi pak da mjesto sukoba između ove dvije ilirske etničke skupine treba tražiti južnije i dublje u unutrašnjosti.11 Strabon 6 AL 7 je zabilježio da su kasnije Skordisci. 76.skog razvoja i određenih prethistorijskih i historijskih faza razvoja društva. Nasuprot njima. Elijan. Justin i Orozije. 180) Savremena antička historiografija u skladu s geološkim istraživanjima ukazuje na prostor gornje Neretve kao granično područje Autraijata i Ardijejaca u IV stoljeću stare ere. 138).12 Postoji mogućnost da su Rimljani pod pojmom Autarijata podrazumijevali širu etničku zajednicu Ilira kojima nisu znali pojedinačna imena pa su ih tako oslovljavali. Mirab. koji su onda prešli na lijevu obalu Neretve odakle su sistemom lančane reakcije potisnuli Autarijate. 23. iako se u svojim radovima ne očituje do kraja jasno po ovom pitanju. 10 Prema Novaku. Apijan. 112. 6. upotrebljava se izraz autarijatska zajednica. Još krajem XIX i početkom XX stoljeća Tallóczy i Patch su ove izvore identificirali na prostoru Orahovice. prisiljeni keltskim pritiskom. VII.9 Granica između Autrijata i Ardijejaca se nalazila na gornjoj Neretvi. (Ps. pr. III. Bojanovski 1988.

a ne sa svim Ilirima koji su živjeli objedinjeni u zajedničkoj državi. 26 U nauci još uvijek nije nađen odgovor na pitanje na koga je Plinije mislio pišući svoju sintagmu proprieque dicti Ilyri? Po Suiću to je geografsko-historijski naziv. XXXII. 21 Pod pojmom “rane antike” ovdje se misli konkretno na period Oktavijanovih ratova u Iliriku (35–33. Izuzetak iz prve skupine pisaca predstavlja Appian koji u etnografiji Ilira donosi novinu iznoseći puno širu lepezu ilirskih naroda u odnosu na svoje prethodnike i savremenike. pa u unutrašnjost Bosne istočno od Vrbasa.Cerauni decuriis XXIIII. 99 . Jedan od ta tri konventa jeste i Naronitanski konvent22 koji je u administrativnom smislu obuhvatao cijelo područje Istočne Hercegovine. Desitiates CIII.pisaca od naroda Istočnog dijela današnje Hercegovine spominje samo Daorse17 što ne čudi jer se već na prvi pogled može uočiti da se radi o piscima grčkog porijekla koji događaje opisuju po savremenim izvorima i djelimično iz vlastite spoznaje. Plarens. e. 25 Plin. koji je u stvarnosti bio općenit i kompleksan. Zahvaljujući njihovim zabilješkama može se sa sigurnošću ustvrditi da su upravo Daorsi u helenističkom svijetu bili sinonim za ilirski etnos današnje Istočne Hercegovine. III. 143.. Suić i Papazoglu vodili samo pisanim izvorima zanemarujući epigrafsku građu koja pokazuje arhaične ostatke tih.26 Postoji realna pretpostavka da je Plinije koji je pisao u I stoljeću nove ere pod tim Ilirima podrazumijevao samo one ilirske narode koji su činili stanovništvo jedine ilirske državne tvorevine. Daversi XVII. Pines. Zbog različitih prepisa. ušli i Naresi. daje najkompletnije podatke za proučavanje etnografije rimske provincije Dalmacije.18 Narese (Narèsoì)19 i Glindicione (Glintidìones). uviđa se da je Ilirska država više nalikovala savezu plemena nego klasičnom kraljevstvu. jer je obuhvatao više užih etničkih skupina od kojih je svaka imala svoje posebno ime (Suić 1976.27 Tim prije što na tom širem ilirskom prostoru susrećemo ilirska imena koja su tipična “pravim” Ilirima kao što su: Annaeus. Naturalis Historia. 28). Bojanovski također smatra da bi to bio “generički naziv za nekoliko srodnih plemena iz prvobitne jezgre. ušće Bosne.20 narode koji su u ranoj antici21 naseljavali geografski prostor Istočne Hercegovine. 18. n. bez sumnje su u teritorijalni sastav te države. Isto bi se moglo reći i za arheološku. Glinditiones XLIIII. interpretacije i određenih naučnih propusta rad na ovim i drugim rimskim izvorima još uvijek može dati rezultate koji će pridonijeti potpunijoj slici strukture peregrinskih civitates na tlu Bosne i Hecegovine. Suić se pak više bavi pitanjem da li su Plinijevi proprieque dicti Ilyri jedan narod ili je u pitanju lepeza različitih etničkih zajednica (Suić 1976. Naresi CII. Primijetno je pak da su se Bojanovski. 175. 124-128). Deretini XIIII. Plinije se koristio Melinim radom. Deraemistae XXX. Dindari XXXIII. na zapadu do Cetine. Epikad. Papazoglu smatra da se pod tim Ilyrii proprie diciti zapravo misli na Ardijejce kao nosioce ilirske državnosti (Papazoglu 1967. 27 Bojanovski smatra pak da se Plinijevi Ilyrii proprie diciti trebaju dovesti u vezu s teritorijom koja je najbliža grčkom svijetu. 1988. n. 180). 24 Bojanovski 23 Plin. 1. Nešto ranije od Plinija u sličnom kontekstu tu Ilirsku spominje i geograf Pomponius Mela nazivajući ih quos proprie Ilyricos vocant. pr. Tatta. za koju se prije može reći da je bila savez naroda nego unitarna tvorevina.24 Iako su Daorsi jedini narod s prostora Istočne Hercegovine koji se spominje među ilirskim narodima koji je ušao u sastav ilirske države krajem IV st. Pol. Scirtari LXXII. 182-185).. pr. koja se dijelila na tri konventa. Melcumani XXIIII. FGrH 93-97. budući da ne daje objašnjenje za ovaj pojam. numizmatičku i drugu materijalnu građu. uključujući Crnu Goru. uslovno rečeno. Annaia. a ne jedan civitates” (Bojanovski 1988. 17 Hek. Docleatae XXXIII. a na istoku je prelazio Drinu. Temus.) 22 Naronitaski konvent protezao se od jadranske obale. III. 34. II.25 odnosno Iliri u užem smislu. Strab. Ne treba odbaciti mogućnost da se Naresi mogu posmatrati kao Plinijevi Ilyrii proprie diciti. Za razliku od njih on spominje i Melkumane (Merromènoi). 16. 8). Ako se pažljivo osmotre izvori. 4. 18 Api. g. pravih Ilira i na prostoru Istočne Hercegovine. VII 5. Ovom konventu su prema svjedočenju Plinija Starijeg pripadali sljedeći civitatesi: “.. čini se da je to u I stoljeću nove ere bila općepoznata činjenica. Vidi se to kroz Polibijevo svjedočenje prema kojem je Teuta priznala da ne može zabraniti svojim podanicima gusarenje (Polib. (Bojanovski 1988. Zanatis i Ziraeus. 20 Ibidem. 2. Drugu skupinu izvora činili bi pak izvori koji govore o Ilirima pod rimskom okupacijom. Suićevo mišljenje uglavnom se poklapa sa stavovima Papazoglu i Katičića da su to Ilirski narodi koji su naseljavali jezgro Ilirske države na prostoru južno od Drima. Siculotae XXIIII. epigrafsku. 144. Nabrojana imena su III. Predstavnici ove skupine su Plinije Stariji i Ptolomej Klaudije. U tom slučaju taj naziv bi se odnosio samo na nekoliko ilirskih naroda iz prvobitne jezgre koji su bili naseljeni na jugu. 28). 19 Ibidem. Veliko enciklopedijsko djelo Plinija Starijeg. e.23 Podatke o broju dekurija Plinije je preuzeo iz ranocarskih službenih popisa.

(Više Mesihović 2011.). Ovakvo demografsko rješenje je prihvatljivo ukoliko se ima u vidu da su Rimljani bili praktičan narod te je i njihova birokratija bila takva. Sudeći prema podacima koje daje Plinije Stariji. III. usput slučajno izostavivši Dezitijate i neke druge narode. preživljavali su zahvaljujući stočarstvu. (Više.. 5. n. Autori kao što su Ivo Bojanovski34 i John J. 30 Gabričević (1953) i Stipčević (1988) su iznijeli tvrdnju da svaka dekurija iz Naturalis Historia predstavlja demografsku jedinicu koja broji od 150 do 200 ljudi.30 Ime im se također pojavljuje i u opisu Ilirije. Zanimljivo je to da se njihovo etničko ime (Narensioi)31 pojavljuje u Ptolomejevoj “Geografiji”. što bi značilo da je ovo pleme naselilo dolinu Neretve koja se u antičkim izvorima pojavljuje pod nazivom Naron.36 Međutim.35 prilikom lociranja područja u kome su živjeli Naresi. Daversi XVII. kao ime ni jednog drugog ilirskog naroda. kao i kod Ilira iz doline Neretve. g.28 Takvih imena nema kod Delmata. Stočarstvo im je bilo osnovna grana privrede kojom su se bavili jer su zbog konfiguracije tla jedino za to imali uvjete. Dindari XXXIII. Takav razvoj događaja je logičan ako se zna da su visoki porezi bili glavni razlog pokretanja tog ustanka. polaze od tumačenja etnonima Naresi koji je po njima sinonim za pojam Neretljani. 36 Strab. 16. Docleatae XXXIII. Klaudija Ptolomeja. pr. 670) 33 Api.37 Kroz ranija istraživanja može se spoznati da su područje Ga1988. iz teksta izvora se vidi da se ta sintagma odnosi na skradonitanski konvent (conventum Scardinitanum) kome pripadaju etničke zajednice koje nisu ulazile u sastav ilirske države.29 Međutim. 37 Plin. Apijan u Ilirykama spominje Narese (Narèsoì)33 ubrajajući ih u narode koji su pružili dosta jak otpor Rimljanima prilikom njihovih sukoba s Oktavijanovom vojskom (35–33. Čak naprotiv.300 do 20. Zahvaljujući Pliniju Starijem zna se koji su narodi pored Naresa živjeli na ovom području. na primjer.Cerauni decuriis XXIIII. Desitiates CIII. njihova populacija se kretala između 15. pa su radi prikupljanja poreza narode morali dijeliti na manje demografske jedinice. ovakvo etnonimsko tumačenje ni u kom slučaju ne omogućava da se odredi okvirna geografska linija koja bi zaokružila prostor egzistiranja Naresa. 31 Ptol. III. Deretini XIIII. Wilkes. 165. jer su oni ulazili u krug onih naroda koji su ostali vjerni Rimu. 100 . n. 16. Ako se tome pridoda i bahatost lokalne rimske administracije. dok se brojniji narodi poput Delmata i Dezidijata ne pojavljuju. III 143 (nabraja abecednim redom) . Taj podatak je 28 Gèza Alföldy je onomastičkom analizom došao do zaključ- ka da su ova imena kakteristična za “prve” Ilire koji su živjeli južno od rijeke Neretve i proširujući se južno od provincijske granice s Makedonijom na rijeci Drimu. Glinditi35 Wilkes 34 Bojanovski. 5). g. e. Veliki broj autora Narese i ostale narode naronitanskog konventa navode kao Plinijev “Illyricum vocatur generatim”. Ovakav stav prihvata i Wilkes (Više Wilkles 2001). Deraemistae XXX.nadijevana i kod Ilira koji su živjeli na rijeci Drimu.400 ljudi. 139. Prostor koji su Naresi naseljavali najlakše je historijski indentifikovati ukoliko se ima u vidu kako je izgledao raspored drugih ilirskih naroda u dolini rijeke Naron ili Neretve. VII 5. značajan jer pokazuje da su Naresi zbog teritorijalne udaljenosti od većih urbanih cjelina imali manjeg dodira s Rimljanima. ovakvo tumačenje moglo bi dovesti do konfuzije i Narese locirati u bilo kom dijelu neretljanske doline. U tim stočarskim krajevima u prvim godinama rimske uprave još uvijek nije bila zaživjela novčana privreda te se porez plaćao u robnoj naturi. ukazuje na to da je prostor njihove egzistencije usko vezan za tok rijeke Neretve. koji su im bili geografski puno bliži.). vjerovatnoća da su se Naresi priključili Batonovom pokretu je velika. za očekivati je da su Naresi učestvovali u Batonovom ustanku (6–9. Takav oblik plaćanja poreza zahtijevao je višestruko veća izdvajanja za državu u poređenju s narodima koji su svoje poreske obaveze izmirivali u gotovom novcu. te su teže prihvatali njihovu vlast. Iliri koji su živjeli na dolini gornje Neretve..32 Ne treba odbaciti mogućnost da je spomenuti pisac imao priliku koristiti rad u kome Naresi zauzimaju značajnije mjesto u historijskom procesu unutar opisa nekih Ptolomeju poznatih događaja. Bregave ili Trebišnjice. Ipak njihovo ime. Ovaj izvor ne navodi naprimjer njihove susjede Daorse. Alföldy 1969). e. 32 Mesihović smatra da je Klaudije Ptolemej prilikom rada na svojoj izvornoj građi koja se odnosila na zapadni Balkan jednostavno kompilirao sam tekst. 1969. 29 Plin. Stoga iako ih izvori ne spominju. 133. Na osnovu Plinijevog svjedočenja jasno se vidi da su Naresi bili najbrojniji ilirski narod Istočne Hercegovine. Naime. (II. Po svojoj brojnosti bili su odmah iza Dezidijata kada je u pitanju cjelokupni naronitanski sudbeni konvent.

Naresi CII. 133.48 ali se ilirsko stanovništvo najvjerovatnije na ovom području naselilo u bronzanom ili tek u željeznom dobu. 48 Hvarsko-lisičićka grupa (Lisičićka grupa u Hercegovini pripada mlađem neolitu. Po svemu sudeći. bliže Neretvi. Konjic. 47 Nalazište u Donjem Selu kod Konjica jeste primjer koji se može navesti kako se kroz materijalnu građu može pratiti kontinuitet naseljenosti gornjeg toka rijeke Neretve. Područje koje su naseljavali Naresi odlikovalo se brdskim reljefom što je pogodovalo uzgoju stoke. Između planinskih masiva Bitovnje. T. 43 Naravno. Siculotae XXIIII. 39 Ibidem. te dijelove općina Prozor-Rama i Nevesinje. Za ilirske zajednice iz razdoblja nakon urušavanja Autarijatske zajednice na kraju IV st. arheološka istraživanja na tom području Hercegovine mogla bi otvoriti nove horizonte kada je u pitanju ova tematika. Treba naglasiti da je Čović za period ranog bronzanog doba na tom prostoru definirao prelaznu zonu. 46 AL BiH. a stočarstvo je bilo osnovna privredna grana kod Ilira.49 Moguće je da se taj prostor iz Čovićeve prelazne zone razvijao u smjeru srednjobosanske ili srednjodalmatinske kulturne grupe. te Prenja i Čvrsnice na jugu. Naresi se mogu locirati kao ilirski narod koje je naseljavao većim dijelom gornji tok rijeke Neretve. Bilo je i ones XLIIII. postolja za usađivanje stela. 213. Ne treba odbaciti ni mogućnost određene asimilacije jednog dijela od ove dvije ilirske plemenske skupine na tom području koje je uslovno rečeno pogranično. 40 Ibidem.44 ali arheološka građa ukazuje na dominaciju stočarstva. što je svakako u skladu s prirodnim uvjetima te sredine. 69. može se odgovoriti na pitanje koje za odgovor traži jasno definisanje prostora naseljenog Naresima. Ovakva tvrdnja nema arheološku dokazanost te se stoga može smatrati da je područje u okolici današnjeg Mostara bilo pod kontrolom Daorsa.40 dok su Ardijejci živjeli na donjoj Neretvi. 81. 105. Melcumani XXIIII. Tako je. ovakav reljef omogućavao je i bolju fizičku zaštitu koja je posebno potrebna u predrimskom periodu. otkriven je pod debelim nanosima sterilne zemlje kulturni sloj iz neolitskog doba. s rijekama Rama i Neretvica. te koristeći se pritom historijskom kartografijom. uključujući i Bijelo Polje.42 Analizirajući gore navedene podatke. po naselju Lisičićima kod Konjica). detaljnija arheološka istraživanja bi mogla potvrditi ili u potpunosti negirati Wilkesovu tvrdnju.46 Kada su vremenske odrednice u pitanju. međutim preseljeni su zbog svog buntovnog ponašanja u neplodnu unutrašnjost uz lijevu obalu Neretve prema Cetini. e. taj kontinutet ne znači da su Naresi jedina etnička skupina koja je naseljavala taj dio toka rijeke Neretve. Scirtari LXXII. pr. st. Naravno. plodne zemlje oko Lisičića i Čelebića. Prilikom raznih građevinskih radova.. naseljavali područje od izvorišta rijeke Neretve na sjeveru do Prenja na Jugu.tačkog polja naseljavali Melkumani. krajnji izdanak planine Visočice korišten kao utvrda još u prethistorijsko doba. III. 42 Ibidem. Na donjem dijelu nalazišta.39 U protohistorijsko doba.38 a područje Nevesinskog polja naseljavali su Glindicioni. 69. naseljene na prostoru koji su naseljavali Autarijati ili direktno proizašle iz njih. stoga ne čudi činjenica da je to područje u periodu antike bilo gusto naseljeno. Wilkes čak smatra da su naseljavali prostor oko današnjeg Mostara. Današnjim administrativnim rječnikom rečeno. III. Još u neolitsko doba dolina rijeke Neretve predstavljala je važnu komunikacionu vezu koja je povezivala unutrašnjost s jadranskom obalom. 38 AL BiH. zemljište je posuto ulomima građevinskog matrijala. 49 Ta prelazna zona bi obuhvatala južnu Bosnu i sjevernu Hercegovinu. Ova grupa je nazvana po prvom i za sada najpoznatijem nalazištu. još u predrimsko doba formira se civitas. 54. Bjelašnice i Visočice na sjeveru. n. je podatak da je stočarstvo čak i u XX stoljeću bilo dominatna privredna grana na području sjeverne Hercegovine. a nešto manjim dijelom i njen srednji tok.43 Naresi su. na primjer. po svemu sudeći. U carsko doba. arheološka građa nam ukazuje na neupitan kontinuitet života na navedenom području.. T. Jablanica. (Više Čović 1983. Mesihović 1988. to bi podrazumijevalo područje općina Kalinovik. 170-171) 45 Zanimljiv 44 Bojanovski 101 . Naime. Dabrovim i Popovim Poljem te Stolac sa širom okolinom i izlaskom na more kod Slanog.47 Zbog svog specifičnog reljefa ovo područje je bilo naseljeno još u mlađem neolitu.45 Pored stočarstva. o čijoj snazi i vitalnosti svjedoče brojna gradska naselja. u području oko rijeke Rame živjeli su Deretini. Tu su nađena dva tumula s ukopinama datiranim u 3.41 Susjedi Naresa bez sumnje bili su i Daorsi koji su naseljavali neretljansku dolinu od Bijelog Polja do Gabele s Bišćem Poljem.. kao i stela s natpisom Tita Aurelija Kara (rimsko doba I–III stoljeće). 41 Ibidem.

53 O njenoj etničkoj pripadnosti zapravo najviše govori cognomen njenog oca Batona Naresa. što se vidi po njegovoj i onomastici njegovih roditelja. spom. 50 Mesihović Sl.56 Ta imena nisu mogla da se prilagode latinskom izgovoru i njegovom morfološkom sistemu te su ti znakovi odraz njihovog ilirskog jezika i mogu se čak protumačiti kao naznake ilirskog pisma. za koje Strabon kaže da su nekoć bili najveće i najmoćnije pleme kod Ilira. u Crnoj Gori. VII 5. n. Iacus. Spomenik iz Gatačkog polja podignut je mladoj ženi koja je potjecala iz tog naroda (AE 1994. Pripadnici ove etničke skupine služili su i u vojnim legijama rimske vojske u Panoniji. III. pr. Do2007.. Oba spomenika potječu iz II stoljeća kada je etnička svijest kod Ilira bila još uvijek jaka. D(is) M(anibus) S(acrum) / Ael(i) Pines et Temus / parentes posuerunt / filio pientissimo ₅/ Pinnio militi legi/onis secund(a)es defunc/to Bassianis anno/rum XXXII 56 Bojanovski pojavu Keltskih imena na gornjoj Neretvi objašnjava prodorom nekog keltskog plemena (naroda) u dolinu gornje Neretve između 370. Niti jedan od tih spomenika nije pronađen na njihovom matičnom teritoriju. a bila je udata za jednog od Melkumana. i 360. Pines. 53 TEMVS B[A] / TONIS FIL / NARENSAI [-]/ ANNVAE • ANN 5/ XXV HIC SITA / EST. Epigrafski nadgrobni cippus iz Gatačkog polja na kome se spominje etničko ime Naresa (Po: Atanacković-Salčić 1990. 100. bio drugačiji. 51 Strab. Kod tih Ilira carski nomen potječe vjerovatno iz vremena cara Hadrijana (117–138). a sahranjen u Glavatičevu. Temus B[a] /tonis fil(iae)/ Narensai [et]/ Annuae ann(orum) ₅/XXV hic sita / est (Sl. 143). Mandeta. odnosno željeznom dobu raspored naroda u unutrašnjosti Hercegovine. Dazas) koja su prisutna na natpisima s njihove teritorije javljuju se posebni znakovi kojih nema u latinskoj abecedi ili grčkom afabetu. Dazas. Laiscus. što se pak može zaključiti na osnovu Plinijevog zapisa (Plin. pronađen je drugi natpis: D(is) M(anibus) / Narens(is) v(ixit) a(nnos) XXVIII / Mage Ael(i) P /antoni(s) serv₅/uso at CO(niugi) p(osuit).54 Nares. Temus i Pinnius.50 Potrebno je imati u vidu da je u bronzanom. Carvus. Naime. Kao i većina ilirskih naroda i Naresi su svoj vrhunac u kulturološkom smislu vjerovatno dosegli u razdoblju III stoljeća stare ere do uspostavljanja rimske vlasti. 7. 7. Na nekim imenima (Posaullonis. 1342). Naresi M S / AEL PINES ET TEMUS / PARENTES POSUERUNT / FILIO PIENTISSIMO₅ / PINNIO MILITI LEGI/ ONIS SECUNDES DEFUNC/TO BASSIANIS ANNO/ RUM XXII.55 Pripadao je tek drugoj generaciji rimskih građana. U tom stoljeću počinje intenzivnija romanizacija Naresa što se zaključuje kroz detaljnu anlizu epigrafske građe s njihovog matičnog područja. a ovaj stav temelji na Strabonovom pisanju o tome kako su Kelti potisnuli Ardijejce na lijevu obalu Neretve. 1.51 Na osnovu tog Strabonovog zapisa može se zaključiti da su naseljavali jedan dio teritorije na gornjoj Neretvi koju su u rimskom periodu naseljavali Naresi. U Prijepolju. (Više Bojanovski 1988. 9) kazuje to spomenik legionara II legije Adiutrix Pinniusa koji je umro u Basijani. Izvori kao istočne susjede Ardijejaca spominju Autarijate. Boio. 137) 55 D 102 . boravio je među Pirustima kao rob (servus). e. 52 Pitanje etnogeneze naroda Istočne Hercegovine u predrimskom razdoblju bi zahtijevalo detaljnu naučnu studiju budući da još uvijek ima mnoštvo pitanja na koja nauka treba pronaći odgovore.pak smatra da se može upotrebljavati termin postautarijatske zajednice. 1) 54 Mirković 1975. 11. kako to dobro uočava Bojanovski.52 Njihovo etničko ime se pojavljuje na dva epigrafska sakralna spomenika. dosta veliki procent Aeliusa (41%) koji se pojavljuju na epigrafskim spomenicima jasan je pokazatelj toga. g. koji se spominje na natpisu iz Pljevalja. Domaća ilirska imena koja su najčešće nadijevali Naresi u rimsko doba su: Boio. Ta pojava je česta kod Ilira koji su živjeli daleko od upravnih središta.

1744). / T• AUR NEPOS / FIL •ET•AUR UR / SINA CON T P – 5/ OSUER T A • /CARVO • VETE / RANO • AN / LXX. e. u brojniji ilirski. Za takav primjer može poslužiti spomenik iz Homolja kod Konjica (CIL III. porodice u kojima se pojavljuju kod djece keltska. 14617. 313. 60 Ne treba odbaciti mogućnost da se u ovom slučaju radi i o 103 . Oni se zadržavaju dugo kod zajednica koje su na istom grčkom imenu.Sl. Jedno je da su ti Kelti doseljenici u dolinu Neretve iz Norika i Panonije. Prije bi se radilo o onomstičkom utjecaju malobrojnijeg elementa. br. 2) 59 D M / AUR MAXIMUS / ET MANDeTA / VIVI FACERUN[-] ₅/ SIBI ET AUR / MAGNAE DEF AN [---] / ET MAXIM[-]NO / DEF AN II[---]/ CA. Treba napomenuti da njihova imena pripadaju tipičnim ilirskim imenima koja su nadijevali oni Iliri iz nekadašnjeg Ilirskog kraljevstva. D(is) M(anibus) / Aur(elius) Maximus / et Mandeta / vivi fecerun[t] ₅/ sibi et Aur(eliae) / Magna def(unctae) an(norum) [---] / et Maxim[i] no / def(uncto) an(norum) II[---] / ca(rissimis?) (Sl. Onomastički ostaci mogu poslužiti kao dokaz tog procesa. 2. n. Nadgrobna stela porodice Aurelijusa Maksimusa sa konbinovanom keltsko . 20) su jedan od rijetkih ilirskih naroda kod kojih je uočena ova pojava.ilirskom onomastikom pronađena u Homolju kod Konjica (Po: Patsch 1902. 9) Analizom epigrafske građe može se uočiti da se imena keltskog porijekla javljaju više kod žena nego kod muškaraca. došlo do keltiziranja starosjedilaca. ne može se reći da je u IV stoljeću pr. Sl. a kći keltsko ime Magna. te da se javljaju u porodicama koje imaju kobinovanu keltsko-ilirsku onomastiku.60 Očigledno je keltski etnički element imao utjecaja na ilirske narode koji su naseljavali to područje. Nadgrobna stela veterana Tita Aurelija Karva nađena u Donjem Selu kod Konjica iz druge polovine III stoljeća. Naime. 89 = ILJug III. D(is) M(anibus) / T(itus) Aur(elius) Nepos / fil(ius) et Aur(elia) Ur/sina con(iunx) t(estamento) p5/osuer(unt) T(ito) Aur(elio) / Carvo vete/rano an(norum) / LXX (Sl. 3) 58 DM 57 Bojanovski Sl. u ovom slučaju keltskog. Veliki broj keltskih imena kod ove etničke skupine u dosadašnjoj historiografiji je imao dva objašnjenja. a kod roditelja ilirska imena mogu se dovesti u vezu s nekim vanjskim utjecajem Kelta. stoga predstavljaju svojevrsni specifikum. (Po: Seregejevski 1938.59 ovu tvrdnju zasniva na Strabonovom pisanju. 3. Naravno.58 Nasuprot njima. a ne keltskom. 22. za suprugu veterana Tita Aurelija Karva koja je keltskog porijekla može se pretpostaviti da je svog supruga upoznala dok je on vršio vojnu službu izvan provincije Dalmacije te da je zajedno s njim pošla u dolinu gornje Neretve (ILJug I. Drugo objašnjenje je ispravnije budući da ima svoju potvrdu u epigrafskoj građi.57 a drugo je da su keltska imena s prostora gornje Neretve prisutna zbog pojedinačnog doseljavanja Kelta iz službenih i bračnih razloga. 4). Lijep primjer te pojave izražen je na spomenutom spomeniku iz Homolja gdje majka ima ilirski cognomen Mandarta.

14617. ta cesta je išla samo njegovim rubom. 11) stupnju razvoja. Njeno glavno raskršće nalazilo se na Nevesinjskom polju. Samim tim izvjesnije je da je majstor koji je radio spomenik stranac.65 Čak ni na spomenicima iz II i III stoljeća ne susreću se prikazi ljudi odjevenih na rimski način. Odjeća muške ličnosti na steli je keltska. 307. 307. Često je u italskim i 61 Bojanovski navodi još i običaj sahranjivanja inhumacijom je zaobljeni gornji luk na nišama za portrete pokojnika. e. dok u slučaju akulturacije manje razvijene zajednice u više razvijenu. Muškarci su preko tunike nosili plašt koji je fibulama bio pričvršćen za ramena. a njena gradnja je počela dok je namjesnik provincije Dalmacije bio čuveni Kornekeltskim provincijama. zatim određene keltske ukrase koji se javljaju na reljefima nadgrobnih stela. nego da Iliri s tog prostora baštine keltsku sakralnu tradiciju. takav način sahranjivanja na tom prostoru prisutan je više od 2000. (Adföldy 1969. Kako je kanjon Neretve na tom prostoru prilično uzak i nepristupačan. Nadgrobna stela iz Ostrožca kod Jablanice. 4. n. dok se u Dalmaciji pojavljuje najčešće u muškom obliku Magnus. dok su njihove kćerke hodale gologlave. CIL III.Sl. Onomastika nije jedini dokaz prisustva keltskog elementa kod Naresa. 4. Oni su koristili i sivu latensku keramiku karakterističnu za Kelte. 138). One su duže baštinile tradicionalna imena i nošnju što se vidi i po reljefima.63 Zanimljivo je da je muška odjeća koja je prikazana na reljefu loše očuvanog spomenika identična odjeći muškog lika iz Ostrošca kod Jablanice. Keltski utjecaj je u manjoj mjeri prisutan i na odjevnim predmetima prikazanih likova. Stelu je Publije Elije Verus podigao svojim roditeljima Rufu i Tatui. (Sl.. Žene iz ovog naroda nosile su dalmatinske toge i pokrivale su svoju kosu nekom vrstom marame. izvorna onomastika se brže gubi. (Sl. To što su Naresi koristili latensku keramiku je pojava koja ukazuje na postojanje stranog importa na prostor koji su naseljavali. Onomastički pojmovi uglavnom se javljaju kao rezultat bračno-porodičnih veza koje nisu bile posljedica značajnijih migracija već su pratile tokove vojno-političkog razvoja rimske države. 235) 62 Patsch 1902. 14617. 104 .62 Ovu pojavu u materijalnoj građi kao keltsku okarakterisali su Patsch i Bojanovski. Kroz teritoriju Naresa prolazila je značajna putna komunikacija. Konzervativnost ovih gorštačkih Ilira bila je velika. poistovjećivati Narese s Keltima bilo bi svakako pogrešno. 3. Međutim. 14617.64 Međutim. te se ne može nikako povezati s Keltima. pr. 3) 64 ILJug III.61 Najkarakterističniji u tumule koje su arheolozi uočili na prostoru gornje Neretve (Bojanovski 1988. naročito kod ženskog dijela stanovništva. Na dva spomenika iz Homolja kod Konjica prepoznaju se keltski elementi na odjeći. 4) 65 Patsch 1902. 63 CIL III. pritom zanemarujući činjenicu da su u provincijalnoj epigrafiji za izgled spomenika više bili odgovorni klesari nego dedikanti spomenika. a ženske ilirska (Po: Sergejevski 1965. doseljenik u dolinu Neretve. 1752 = CIIL III. To je onaj dio ceste Narona – Argentaria koji je prolazio kroz Nevesinjsko prema Sarajevskom polju. g. 2. Sl.

Ovaj kult se može dovesti u direktnu vezu s postojanjem municipija jer po svojoj definiciji municipiji bi predstavljali “Rim u malom”. 15. imena dedikanta na spomeniku su orjentalnog porijekla (Imamović 1977. 5. ali je Ivo Bojanovski metodom rekongnosticiranja došao do podataka koji potvrđuju postojanje te ceste. 6. a nalazio se na prostoru Istočne Hercegovine. / AVG. 96) lije Dolabela (14–20). Sl.67 Ova cesta nije ucrtana u čuveni itinerarij Tabula Peutingeriana. 67 DIVO 66 Bojanovski spomenik niti su pisana vrela zabilježila postojanje municipalne jedinice koja bi pod svojom ingerencijom imala gornji tok rijeke Neretve.69 Pored Stoca. Po njenom sadržaju može se zaključiti da je mlađa u poređenju sa spomenicima te vrste iz Stoca. 365. 365. Nastala je krajem III ili početkom IV stoljeća što bi u hronološkom smislu odgovaralo egzistiranju administrativne jedinice municipalnog tipa u gornjem toku rijeke Neretve. 4) 105 . Sl. terminus ante quem njegovog nastanka jeste III stoljeće.66 Materijalni dokaz za to je najstariji epigrafski miljokaz do sada otkriven u provinciji Dalmaciji koji je nađen u Podorašcu kod Konjica (CIL III 10164). Votovni spomenik posvećen boginji Junoni. Podaci vezani za putnu komunikaciju Narona – Argentaria mogu pomoći pri lociranju eventualnog municipalnog središta Naresa. Zavjetna ara posvećena Jupiteru sa kraja III ili početka IV stoljeća. 96) Sl. Jedini municipij koji je po imenu poznat. područje Konjica je jedino u Istočnoj Hercegovini gdje su nađeni tragovi Jupiterovog kulta. pronađen u Potocima kod Mostara (Po: Imamović 1977.68 Nije pronađen niti jedan epigrafski 1974. 14617. Pronađena u Cerićima kod Konjica. I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / Petroni(us) / Maximin(us) / et Severus (Sl. Potvrda o samostalnom kultu božice Junone nalazi se na votivnom spomeniku pronađenom u Potocima kod Mostara (ILJug 69 I • O • M / PETRONI / MAXIMIN / ET SEVERVS. Odgovoriti na pitanje kako je tekao proces prelaska peregrinske civitas u municipalnu jedinicu rimskog tipa kod Naresa jedan je od težih naučnih problema.Sl. 1). Divo Aug(usto) 68 Ovaj problem je šireg karaktera jer u nauci još uvijek nisu definirani metodološki mehanizmi koji bi omogućili da se peregrinske zajednice prate kroz proces razvoja unutarnjeg administrativno-pravnog sistema provincije. Jupiter nije bio jedino božanstvo iz kapitolske trojke koje je poštovano u antici u gornjem toku rijeke Neretve. za čiji prostor se zna da je u bio municipalno središte. jeste municipij Dilluntum. Kao jedan od dokaza da je na prostoru gornje Neretve postojalo municipalno središte može se uzeti i Jupiterova posvetna ara iz Cernića kod Konjica (CIL III. Ukoliko je postojao. pa su tragovi Jupiterovog kulta nađeni u svim značajnijim municipalnim središtima.

Epigrafski miljokaza iz vremena cara Maksimina Tračanina (235 . Geografski položaj je uslovio da je proces roma- 106 . Deae Iuno/ni sancta(e) / aram posu/it Iunia ₅/ Varena (Sl. Ako se ima u vidu da je i spomenik iz Življanovića nađen na prostoru kolonije Ris. 5) 71 Inače na području Bosne i Hercegovine ova boginja se štovala u kultnoj zajednici s Jupiterom i Minervom. 490 u. 7. 14616).. uzeti kao još jedan materijalni dokaz postojanja municipija na teritoriji Naresa. 1.238). 6). CIL III. 14222. Treba naglasiti da božanstva koja se pojavljuju na votivnim spomenicima nisu jedina božanstva koja su imala sljedbenike u istočnom dijelu Hercegovine. nađen u Podorašcu kod Konjica.. 70 DEAE Sl. 13859. 14617 = CIMRM 1896. Iz III stoljeća potječe i Maksiminov miljokaz iz Podorašca (CIL III 10165).. 1894. = ILJug III. (Više Imamović 1977) 72 IMP C IUL / M [-]XIMINO PIO FELICI E[-] C IU[] / VERO MAXIMO / NOBILISSIM[-] / CAES AUG. odnosno prostora koji je imao rimsko provncijalno administrativno uređenje. Samim tim treba u blizini Podorašca tražiti veće urbano središte koje bi po logici trebalo da se nalazi na mjestu današnjeg Konjica. što bi trebalo značiti da je gornji tok rijeke Neretve bio najnaseljeniji dio te mikroregije. To se vidi na osnovu reljefnih predstava na nadgrobnim spomenicima. Prema njihovoj onomastici uočavamo da se najviše radi o italicima i heleniziranom stanovništvu Male Azije. 112 = AE 1906. Lisičići i Potoci čine prostorni trougao u čijem se okviru poštovalo božanstvo Mitra. treba naglasiti da se područje koje je naseljavao ovaj ilirski narod izdvaja po brojnosti sakralnih spomenika u odnosu na ostatak Istočne Hercegovine. CIL III. socijalne i administrativne parametre koji bi mogli predstavljati potvrdu postojanja municipija. 0185). Četiri Mitrina spomenika koji su pronađeni u gornjem toku rijeke Neretve dovode do zaključka da Konjic. CIL III. fig. Šačić) organizovanja zahtijevao je postojanje određenog oblika urbane sredine u Konjicu i Lisičićima u IV stoljeću. 1748 = CIMRM 1893. To je jedan od samo dva takva spomenika nađena na području Bosne i Hercegovine. = CIMRM 1898. trenutno se nalazi u Zemljskom muzeju u Sarajevu (Foto : A. 491. (Sl.70 na prostoru koji su također naseljavali Naresi.71 Drugi spomenik gdje se samostalno spominje božica Junona potječe iz Življanovića kod Rogatice (CIL III.73 Postojale su na tom prostoru određene vjerske općine kao što su ranije spomenute. 0184 = CIMRM 1892. To je još jedna naučna činjenica kroz koju se da naslutiti da se vjerovatno u Konjicu nalazio centar peregrinske oblasti. Imp(eratori) C(aesari) IUL(io)/ M[a]ximino Pio Felici e[t] C(aesari) Iu[l](io) maximo/ nobilissim[o]/ Caesri Aug(usti) (Sl. 488. Shodno tom statističkom podatku treba tražiti i municipalno središte. Tri epigrafska miljokaza koja su nađena u Podorašcu ukazuju na važnu saobraćajnu tačku na tom mjestu. I Mitrin kult bi mogao ukazivati na postojanje municipija na teritoriji Konjica. Sadržaj teksta natpisa odražava veliku koncentraciju stranaca u tom dijelu Hercegovine.72 Iako cursus honorum na ovom spomeniku nije sačuvan. 1742 = AE 1906. Sistematsko istraživanje popraćeno korišćenjem metode rekongnosticiranja na širem prostoru Konjica u dogledno vrijeme bi moglo dati značajnije rezultate po ovom pitanju. Takav vid vjerskog • IVNO / NI • SANCTA / ARAMPOSV / IT • IVNIA ₅/ VARENA. (colonia Ris (. Iz epigrafskih spomenika mogu se sagledati faze procesa romanizacije kod Naresa. a kasnije i municipija. iako s rezervom. može se pretpostaviti da je postavljen na ovu rimsku cestu u isto vrijeme kao i spomenik iz Nevesinjskog polja. fig. Prije svega. 6) 73 ILJug I. Pored miljokaza i votivnih spomenika analiza nadgrobnih epigrafskih spomenika ukazuje na određene etničke.III. prisustvo Junoninog kulta može se..)).

Potječe iz IV stoljeća. kao što se vidi po natpisima. U dolini gornje Neretve. Razlog za to jeste što su Iliri u dolini Bregave i Trebišnjice bili pod određenim grčkim utjecajem tako da su od ranije poznavali princip filijacije i patronacije i lakše su se prilagođavali rimskom onomastičkom sistemu i prije dobivanja rimskog civitata. 1897. Time se može reći da otpočinje druga faza romanizacije. U pitanju je miljokaz iz Han Viteka. Tab. Relativno veliki broj stanovnika ovog dijela provincije Dalmacije rimsko građanstvo dobija u vrijeme Marka Aurelija i Lucija Vera.74 U komparaciji s ostatkom istočnohercegovačkog prostora. Nađen u Konjicu. (Po : Patsch. Votivni spomenik posvećen istočnjačkom kultu boga Mitre. (CIL III 10164) cima u prvim generacijama ostave u potpunosti svoju autohtonu onomastiku. Pristizanje stranaca može se također pratiti kroz natpise. 8. a to se vidi po izostanku carskih geniticilija iz I stoljeća. danas se nalazi u Zemljskom muzeju u Sarajevu. II) nizacije tu otpočeo nešto kasnije.Sl. Broj natpisa ukazuje na to da je Hadrijan civitet podijelio dosta velikom broju pojedinaca (singulatima) i time proces romanizacije tog teritorija počinje da poprima prve obrise romanizacije. Geografski položaj također je imao presudan utjecaj da Iliri koji su živjeli južnije od Naresa brže dođu u dodir s latinskom ortografijom i na sakralnim spomeni74 Samo jedan epigrafski spomenik iz gornjeg toka rijeke Neretve potječe iz ranog carstva. Tako se već od II stoljeća na spo107 . ovdje se ne susreće niti jedan natpis koji ima čisto domaću onomastiku bez rimskog genitilnog nomena. 660. Treća i posljednja faza tog procesa svoj vrhunac je dosegla Karakalinim konstitucijama (Constitucio Antoniniana). dodjela civitata počinje u Hadrijanovo vrijeme. Ime božanstva je napisano u specifičnom obliku Meteri.

jer puno govore o načinu života običnog građanina rimske provincije. g.) može se reći da Naresi sve . Veliki broj Naresa je rimski civitat dobio i u vrijeme Marka Aurelija (161–180) i Lucija Vera (161– 169) tako da se može reći da je Karakala (198–127) samo okončao proces koji su uspješno započeli njegovi prethodnici. Još jedna bitna komponenta po kojoj se natpisi iz doline gornje Neretve razlikuju od natpisa iz ostatka Istočne Hercegovine jesu reljefni prikazi na spomenicima. važan koliko i epigrafski tekst. U ovim slučajevima reljefi 108 predstavljaju značajan historijski izvor. na ostalim natpisima nema navedenog nikakvog zanimanja. odnosno orijentalna imena. Poslije Constitutio Antoniana (212.Rekonstruirani oblik na spomeniku Aelis Rufo Tattuiae P(ublius) Ael(ius) Verus Aur(eliae) Tit[--] Bricussa L(ucius) Petroni/u(s) Maximus Aeliae Rufinae Mascelio A[e]l Va[l]eri/a[e] T(ito) Aur(elio) Bo[-]o/ni T(itus) Aur(elius) Lais/cus Aur(elio) Nu[mer]ia/no Fl(avio) Aur(elio) Va/lerio Aur(elius) / Dazas Posaul/ionis Ia/ci T(itus) Aur(elius) Nepos Aur(elia) Ur/sina T(ito) Aur(elio) / Carvo Aur(eli--) V[---] Marciana Ael(ius) / Dracontius Aur(elius) Tit(us) I[acus] Aur(elius) Maximus Mandeta Aur(eliae) / Magna Maxim[i]no P(ublio) Ael(io) Pro/bo Ael(i) Pines Temus Pinnio Ime u nominativu jednine (prevedeno) Elije Ruf Tatua Publije Elije Verus Aurelija Titua Brikusa Lucije Petronije Maksim Elija Rufina Maskelio Elijus [---] Valerija Tit Aurelije Boion Tit Aurelije Laiskus Aurelije Numerijan Flavije Aurelije Valerijan Aurelije Dazas Paulionij Jacij Tit Aurelijus Nepos Aurelija Ursina Tit Aurelije Karvus Aurelije ili Aurelija V [---] Marsijana Elije Drakonitus Aurelije Tit J(akus) Aurelije Maksim Mandeta Aurelija Magna Maksimin Publije Elije Probo Elije Pines Temus Pinije Porijeklo imena ilirsko ilirsko italsko ilirsko keltsko italsko italsko keltsko nepoznato italsko ilirsko ilirsko italsko italsko ilirsko keltsko italsko keltsko ilirsko nepoznato italsko grčko ilirsko italsko ilirsko keltsko italsko italsko ilirsko ilirsko ilirsko Spol masculinum femininum masculinum femininum femininum masculinum femininum masculinum masculinum femininum masculinum masculinum masculinum masculinum masculinum masculinum masculinum femininum masculinum nepoznat femininum masculinum masculinum masculinum femininum femininum masculinum masculinum masculinum femininum masculinum Društveni položaj nepoznat nepoznat nepoznat nepoznat nepoznat nepoznat nepoznat nepoznat nepoznat nepoznat nepoznat nepoznat nepoznat nepoznat nepoznat nepoznat nepoznat nepoznat Veteranus (vojni veteran. O njihovim poslovnim zanimanjima ništa se ne zna jer. izuzev vojnika i veterana. 1 Onomastički i socijalni pregled građe s nadgrobnih spomenika iz doline gornje Neretve menicima uz keltsku i ilirsku onomastiku pojavljuju italska te grčka. bivši legionar) nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato Militi legionis secundaes Adiutrix Tab.

politički i privredni razvoj jednog. neistraženog ilirskog naroda.Graf 1. Do sada nije objavljen niti jedan članak ili monografija koji bi tematski se bavio njihovim kulturno-historijskim razvojem. Dazas jasno su vidljive specifične grafeme koje dokazuju da su i dugo pod rimskom vlašću koristili svoj maternji jezik. svakako se mogu povezati s postojanjem municipalnog središta. Dokazi o razvijenoj etničkoj svijesti kod Naresa vidljivi su na epigrafskim spomenicima. S tim u vezi treba u blizini Podorašca tražiti veće urbano središte koje bi po logici trebalo da se nalazi na mjestu današnjeg Konjica. božanstava koja pripadaju kapitolskoj trojci. ova božanstva se pojavljuju na prostoru današnje Bosne i Hercegovine samo u onim dijelovima za koje imamo pisane i materijalne dokaze da su tu postojale veće urbane cjeline unuatar municipalnog uređenja. iz naučnog ugla posmatrano. Naresi su pripadali onim ilirskim narodima koji su učestvovali u Batonovom ustanku (6–9. odnosno Iliri u užem smislu. Boio. Važno je napomenuti da se njihova etnička svijest može posmatrati i kroz to što su čak i u III stoljeću nadijevali ilirska imena. demografska brojnost Naresa koju spominje Plinije Stariji. Njihova etničko ime spomenuto je na dva nadgrobna spomenika od kojih niti jedan nije nađen na njihovoj matičnoj teritoriji. 109 . taj neistraženi dio rimske provincije Dalmacije. Jedan od argumenata za tu tvrdnju predstavljaju i tri epigrafska miljokaza koja su nađena u Podorašcu. Sudeći po materijalnim ostacima i svjedočanstvima antičkih pisaca dolazi se do zaključka da Naresi pripadaju onoj skupini naroda nastalih etnogenezom od Autarijata. Procentualni prikaz zastupljenosti carskih genitilnih imena na nadgrobnim spomenicima iz gornjeg toka rijeke Neretve više podliježu tekovinama rimske civilizacije i zajedno s ostalim Ilirima u kasnoj antici postaju njene najodanije pristaše. primjetno je da su keltski elemeti u njihovoj materijalnoj kulturi i onomastičkom korpusu zapravo posljedica inporta i bračno-porodičnih veza s tom etničkom skupinom iz drugih rimskih provincija. U nekim od tih imena poput Posaullonis. koji je u antici naseljavao prostor gornjeg toka Neretve i bio drugi najbrojniji narod naronitanskog sudbenog konventa. Pojava Mitrinog kulta kasnije u IV stoljeću potvrđuje pretpostavke o postojanju određene urbane jedinice na mjestu današnjeg Konjica. Kultovi Junone i Jupitera. uključujući i u radu spomenute autore. Premda još uvijek nije utvrđeno postojanje njihovog municipija. Postoji realna pretpostavka da je Plinije koji je pisao u I stoljeću nove ere pod tim Ilirima podrazumijevao ilirske narode koji su činili stanovništvo jedine ilirske državne tvorevine u čiji sastav su ušli i narodi Istočne Hercegovine. Značajan je to podatak jer ukazuje na to da su bili svjesni svoje etničke različitosti u odnosu na zajednicu u koju bi došli.). g. ali ne treba odbaciti i utjecaj Ardijejaca na nastanak ove zajednice. Na kraju treba istaći da je prostor gornjeg toka rijeke Neretve. Starija historiografija često je Narese povezivala s Keltima. usko vezan za kulturni. te upućuju na važnu saobraćajnu tačku na tom mjestu. Naime. Također ne treba negirati mogućnost da se Naresi mogu posmatrati kao Plinijevi Ilyrii proprie dicti. Međutim. ukazuju na postojanost municipalnog središta. Iako ih izvori ne spominju. a čiji je statistički pokazatelj i najveći broj epigrafskih spomenika unutar mikroregije Istočne Hercegovine. Zaključak Cjelokupna historiografija. dosta “maćehinski” se odnosila prema ilirskom narodu Naresi.

Dio js Roman History in nine Volumes. Građanski rat. ANUBiH – Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Sarajevo HAD – Hrvatsko arheološko društvo.: Šašel Kos. Appian of Alexandria (’Aππιανός ’Aλεξανδρεΰς) and Claudius Ptolemy (Κλαύδιος Πτολεμαῖος). / Pinder. G. Weidmannos. The process of this community’s formation is related to the breakdown of Autariates ethnical complex. SAZU – Slovenska akademija znanosti in umetnosti.. Zgodovinska podoba prostora med Akvilejo. Ljubljana 2005. M.. Revue des publications épigraphiques relatives à l’Antiquité romaine.. New York 1899. París.: Šašel Kos. Although it’s also not mentioned in the sources. but statements that Naresi are CelticIllyrian are unfounded. Nicolai. Znanstvenoraziskovalni center SAZU. Celtic names appear. – L’Année épigraphique. Sarajevo PJZ – Praistorija jugoslavenskih zemalja. Danica Ilirska. Ljubljana SKA – Srpska kraljevska akademija. Apijan 1899. In onomastics.: Tuzlić. Teubneri. Dazas. Novi Sad 1980. Apijan 2005. although sources don’t imply it. The Foreign Wars. Mandeta. Historia Romana. Specifically. F. Kasije Dion 1986. Lipsiae 1879. – Nova serija GZM od 1945 sv. Appiani. 1-234. Appian and Illyricum. Itinerarium Antonini Augusti et Hierosolymitanum. Plinije Stariji 1866. Domestic Illyrian names that were given by Naresi in the age of Roman Empire are: Boio. Their ethnic name appears on two epigraphic sacral monuments. Wien Antoninov Itinerarij 1848. They are mentioned in the works of: Pliny the Elder (Gaius Plinius Secundus Maior).perseus. Wien ŽA – Živa antika. their name could be interpreted as Neretljani. Tom I-V. od sv. or Illyrians in the narrow sense. H. Naresi are one of the peoples that became a part of the Illyrian state which can be described as peoples alliance. It needs to be emphasized that they belong to Pliny’s Ilyrii proprie diciti. Temus and Pinnius. LCL (2) 1954–1955. CBI.: Appian.: Cary. Apijan 1879.: Naturalis historia. Ilirike. ed. 110 .. Split VAMZ – Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu WMBH – Wissenschafliche Mitteilungen aus Bosnien und der Herzegowina. In mentioned century started intensive romanisation of Naresi. M. Konjic. Gaj Julije Cezar 1980. E. Jablanica and some parts of Prozor-Rama and Nevesinje. Their historical development can be tracked from the late Iron Age to the 3rd century AD. Caius Iulii Caesaris. Literally. Appian. Iacus. a large percentage of Aelius (41%) that exist on epigraphic monuments is a good enough proof for that conclusion. Both monuments are dating from 2nd century AD when Illyrians ethnic awareness was not strong enough. A. Sarajevo. Zagreb 1863. Berlin 1866. Situla 43. Zagreb ILJug – Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia N. M. L. I-VIII. which makes them post-Autariat Illyrian people.: Starčević. Arheologija (izdanje Glasnika Zemaljskog muzeja posvećeno arheologiji). Carvus. ANU BiH. The Illyrian Wars.Summary AE Cultural-historical development of the Illirian people of Naresi (civitas Narensium) Naresi were the second largest paople in Naronian convent (Narona conventus). Skoplje Izdanja izvora Bibliografija Kratice AEM – Archaeologisch-epigraphische Mittheilungen aus Osterreich-Ungarn. Kasije Dion 1954–1955.: Mendelssohn. Sarajevo CBI – Centar za balkanološka ispitivanja. bazirano na White. 52-81.. Beograd VAHD – Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku. IX (1954 g. http://www. Nowadays. Berlin 1848. Sarajevo (časopis Godišnjak) CIL – Corpus Inscriptiones Latinarum GZM – Glasnik Zemaljskog muzeja. S. S. In need to be emphasized that Celtic material and onomastics are represented in a very poor percentage and mostly came to teritory of Naresi by trade or matrimonial relations.: Parthey. Pines. Apijan.) naziva se N. 50-273. Apijan 1863.. It seems like Naresi populated area from the source of Neretva river in the North to Prenj mountain in the South. Ljubljana 1986. Laiscus. which can be concluded based on detailed analysis of epigraphic monuments from their registration area. Galski rat. Matica Srpska.tufts. it would refer to the area of municipalities: Kalinovik. A.. The Foreign Wars. The Macmillan Company. Narodni muzej Slovenije. glavni urednik Alojz Benac. there’s a big probability that Naresi participated in Bato’s revolt (AD 6–9)..edu/. Jadranom in Sirmijem pri Kasiju Dionu in Herodijanu.

N. ANUBIH. 111 . I.. 1980. 1953. VIIVIII. 161-188. Polybius. Područje Fojnice.. (1926). I. Posebna izdanja knj. 1983. originalno izdatog 1932 od The New York Public Library. 179-188. M. GZM.edu/ Thayer/E/Gazetteer/Periods/Roman/_Texts/Ptolemy/2/15*. Loeb Number L160. Zagreb 1976. Zavičajni muzej.: Cermanović-Kuzmanović. sv. Tribunija. Sarajevo 1977. Books I-II. Čremošnik. Iliri od Bardileja do Gencija. Volume II. 61-120. Civitates Dalmatiae u «Kozmografiji» Anonima Ravenjanina. Sarajevo 1983. ISBN 0-674-99178-8.. P. Beograd 1974. I antičke karte. R. Mostar 1990. 2002. E. Sarajevo 1954. 1954. Polybius. 1978. W. 181-194. 511-532 + TBL. god. Zemaljski muzej. Kiseljaka i Kreševa u rimsko doba. Sarajevo 1974. Tabula Peutingeriana. Atanacković-Salčić. Djela XLVII.html. Prilozi rimskoj arhelogiji Hercegovine. Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine. Split 1953. ANUBiH. Antički pisci (prijevod). Katičić. Sarajevo 1954. Izvori (prijevod). Institut za istoriju. G. Volume V. S. ANUBiH. 17. Arheološki leksikon BiH. Split 2004. II Prahistorijska i rimska ceasta Narona – Sarajevsko polje s limitrofnim naseljima. Sarajevo 1893. Tom I-III. u: Antički grad na istočnom Jadranu (2. Books XXVIII-XXXIX. god. 297. VAHD 55. Velleius Paterculus. Znanstveni skup. 1988. Beograd 1974. S. Katičić. Bojanovski. Sarajevo 1972. Autarijati (rukopis magistarskog rada). prvi put izdato 1991. knjiga V. Ravenjanin 1995. 17/1980. S. Prilozi za topografiju rimskih i predrimskih komunikacija i naselja u rimskoj provinciji Dalmaciji. V. 1965. N. Sarajevo 1980. CBI 2. Posebna izdanja knj. s naslovom “Geography of Claudius Ptolemy”. N. Sarajevo 1988. Arheološki muzej Zadar. u: Antički grad na istočnom Jadranu. Die eincheimische Namengebung von Ig. Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji. ISBN 0-674-99142-7.. Loeb Number L128. Cabanes. Loeb Number L161. Loeb Number L137. G.: Kuntić Makvić. Volume III. Istorijski institut. CBI 6. ANUBIH. X 1977. Bojanovski. Gatačko polje u antici.uchicago. Mit einem Beitrag von András Mócsy. I. Zagreb. “Zemljopis starog svijeta”.: Ptolemej Klaudije. A. 17. korišten tekst sa http://penelope. 1980. 1976. Polybius. F. Sarajevo 1965.. republikacija javnog rada.: Škrivanić. B. Polybius. Djela LXVI. B.. Monumenta cartographica Jugoslaviae.: Čače. Čremošnik. 5. Književni krug. 1954. Bevölkerung und Gesellschaft der römischen Provinz Dalmatien. E. Literatura Alföldy. 1977. Trebinje 1976. S. CBI 15. ISBN 0-674-99152-4. ISBN 0-674-99175-3. Suvremena istraživanja o jeziku strosjedilaca ilirskih provncija.: Suić. Velej Paterkul 1955. 1. 103-119. Sarajevo 1964. 1969. F. Strabon 1954. 17-44. ISBN 0-674-99176-1. Loeb Number L159. Imamović. Akadémiai kiadó. XVI. Dvije ilirske općine s područja Vrlike. Plinije Stariji 2003. Imamović. Trebinje 1979. Books IX-XV. Polybius. Monumenta cartographica Jugoslaviae. GZM. PJZ. bazirano na transkriptu Dover edition. Prelazna zona. Zagreb 2002. Sarajevo 1978. 1893. 1978. N. Zadar 1995. Nešto o antičkim naseljima u okolini Konjica. I. Volume VI. Rimski epigrafski spomenik iz Kazaca kod Gacka.: Pasini.: Shipley. knjiga IV. Istorijski institut.Y. Pojtingerova karta 1974.. LCL 1954. Bojanovski. Books V-VIII. ISBN 0-674-99153-2. Antički Diluntum u svetlu novih arheloških istraživanja (Stolac i Trebimlja) Tribunia. Tom IV. Loeb Number L138. I. I. Beiheft 4. Volume I. Split 1980. ANUBiH. Budapest 1965. 1972. Neka pitanja antičke topografije donje Neretve. Polybius. 7-40. br. Books XVI-XXVII. Godišnjak VI. 1965. CBI 3. Gabričević. sv. Die Personnennamen in der römischen Provinz Dalmatia. R. Hercegovina. Arheologija X. Geografija. Books III-IV. 1990. Ptolemejeva karta. (1922B). Atanacković-Salčić. Arheologija X. 170-183. 421. H. Plinije Stariji 2004. (1923). A.. BzN. Stanje i problemi antičkih istraživanja u Hercegovini. Plinije Stariji. Alföldy. 193-204. Bojanovski. 2007. Tribunia. Zavičajni muzej. Zavičajni muzej. Metković 4–7. The Geography of Strabo. B.. L. 9-58. Compendium of Roman History. G. Heidelberg 1969. Čović. CBI 1. (1922A). Bojanovski. E. Naše starine XIII. Fiala. Međašni natpisi na području rimske provincije Dalmacije.F. Zagreb 2003. 212-226. I antičke karte. Bosna i Hercegovina u antičko doba. Godišnjak XVII. 1964. Ptolemej Klaudije 1974. Godišnjak II. VII. Mape 1-4. V. Imamović. Izvještaj o iskopavanjima na Crkvini u Lisičićima kod Konjica. V. LCL 1955. 1974.Plinije Stariji 1976. Volume IV. U. izmijenjeno i dopunjeno izdanje). (1927). Bojanovski. 1979. Mesihović.: Jones. GZM. Sarajevo 1988. I. I. 7-13. Ptolemej Klaudije 1991. Trebinje 1978. Prilozi. 63-175. (1925). knjiga II. HAD.

II Rimski natpisi iz Bosne. Sergejevski. Slobodna Dalmacija. Ljubljana 1986. 1969. 1984. A. VAHD LII. Beč 1893. Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMXL et MCMLX repertae et editae sunt. Zagreb. Sarajevo 1975. S. A. 95-131. Split 1948. 85-116. Iliri. 112 . Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMLX et MCMLXX repertae et editae sunt. Ilirska onomastika na latinskim natpisima Dalmacije. ISBN 978-9958-625-21-3. Ljubljana 1978. J. Novak. Zagreb 1944. 95-108. Sarajevo 1935. Mirković. 1997. 2005. D. 21. Sarajevo 2011. ANUBiH. GZM god. 1963. F. A. 1989. Sarajevo 1965. Rimska cesta na Nevesinjskom polju. 1893. 3. Tallóczy. CBI 11. M. Sergejevski. Škegro. Ilirske onomastičke studije II. Stipčević. 179-196. 2001. Sarajevo 1969. Renfrew. 119-142. Živa antika. / Šašel. J.Mesihović. GZM N. 17-22. S. ANUBiH. Prošlost Dalmacije I. ISBN0674041658. Harvard University Press. S. Sergejevski. Approaches to Social Archaeology. 29-57. 2004. Šašel. D. N. Ljubljana 1963. Šašel. Sarajevo 1976. III. Zagreb 2003. 2011. 303-333. (ILJug I). 1944. Generic Ethics and the Problem of Badness in Pindar. 1997. (ILJug II). Rimski spomenici iz Bosne. Rimski spomenici iz Bosne i Hercegovine. Sergejevski. 1935. život. A. 101-110. Spomenik SKA LXXVII. Iz istorije Polimlja u Rimsko doba. u: KAKOS: Badness and Antivalue in Classical Antiquity. 1902. Zagreb 1989. M. 1975. Iliri. Novi i revidirani rimski natpisi. Sarajevo 1902. s. Rimska mjesta u Knjičkom kotaru. L. Šašel-Kos. Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMII et MCMXL repertae et editae sunt. D. 1951. GZM. M. D. 1965. ANUBiH. 1948. C. 1-28. Sarajevo 1951. Sergejevski. 2008. 1986. Spomenik SKA LXXXVIII. Über die Bedeutung des Namens Bosna. Mate Suić. 1976.. Godišnjak III/1. Beograd 1934. D. Leiden 2008. god. Op. Papazoglu. Rimski vuk i ilirska zmija – posljednja borba. Appian and Illyricum. 1934. Rendić-Miočević. VI. 1964. povijest. Inscriptiones latinae et graecae Bosniae et Hercegovinae. J. Split 2004. XIII. XII. sv. CBI 14. Beograd 1938. I-II. Morgan. 1978. XLVII. J. J. I (1974) i II dopunjeno izdanje (1989). Illyrii proprie dicti. G. Šašel. Zemaljskog muzeja. Skoplje 1964. / Šašel. Ljubljana 2005. Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba. sv. 135-164. Situla 25. Situla 5. Situla 43. Suić. A. Iz rimske arheologije. / Šašel. Situla 19. 301-310 + Tbl. XIV. D. Split 2001. Sergejevski D. Rendić-Miočević. kultura. K. I Rimski spomenici iz Bosne. GZM. 1938. Sarajevo 1948. Umjetnost Ilira – Iz problematike ilirske umjetnosti. Patsch. CBI 1. D. 43-62. VAMZ 3. A. 2003. WMBH I. Wilkes. 1948. Od najstarijih vremena do Kandijskog rata. XXXVI. (ILJug III). God XIII-XIV. C. Arch. Škegro. Djela XXX.