Kathleen K.

Reardon

INTERPERSONALNA KOMUNIKACIJA
Alinea, Zagreb, 1998. Preveo: prof. dr. sc. Pavao Novosel Napomene crvenom bojom: dr. sc. Đorđe Obradović Dubrovnik, 19. travnja 2010.

Komunikacija
Komunikacija je sredstvo pomoću kojeg dvije ili više osoba razmjenjuju informacije i međusobno utječu na svoja mišljenja i ponašanja.  U komuniciranju se susreću svijesti ljudi.

Osnovne značajke ljudske komunikacije
   

 

1. Ljudi komuniciraju iz mnoštva različitih razloga; 2. Komuniciranje rezultira namjeravanim ili nenamjeravanim učincima; 3. Komunikacija je obično obostrana; 4. Komuniciranje uključuje najmanje dvije osobe, koje jedna na drugu ne utječu u jednakoj mjeri; 5. Komunikacija se dogodila i onda kada nije bile uspješna; 6. Komuniciranje uključuje uporabu simbola.

1. Razlozi komuniciranja: Svaki oblik komuniciranja i stupanja u komunikaciju imaju određeni razlog.  Razlog tako postaje pokretačem svake komunikacije. O vrstama razloga ovisi i vrsta komunikacije.  Često se u komunikaciju s drugima ljudi upuštaju samo iz zabave, ponekad kako bi dobili neku informaciju ili da bi nekoga u nešto uvjerili.

pokazujući time da mu njezin rođendan nije dovoljno važan da ga se sjeti. no on je to ipak učinio. .2. Bez obzira što jedan komunikator mislio i kako to izrekao – drugi izgovoreno ne mora jednako tako shvatiti. odnosno kakve će učinke imati. Primjer iz knjige (i života): Mužu koji zaboravi rođendan svoje žene nije namjera povrijediti je. Komuniciranje rezultira namjeravanim ili nenamjeravanim učincima:    Nikad se ne može apsolutno predvidjeti kakvo će biti komuniciranje.

Komunikacija je obično obostrana:    Svaka komunikacija licem u lice je  obostrana komunikacija! Pa i onda kada ispred sebe imate osobu koja nimalo nije zainteresirana za verbalnu komunikaciju s Vama. Komuniciranje posredstvom masovnih medija može biti jednosmjerno. . komunikacija posredstvom masovnih medija nije tako obostrana kao što je to komunikacija licem u lice. dvosmjerno ili višesmjerno.3. No. I Vaša komunikacija je i tada – obostrana. te Vam i svojim neverbalnim znakovima to jasno daje do znanja – ona i tada s Vama komunicira.

(Ovaj ideal je u stvarnosti teško ostvariti. Komunikatori ne utječu jedan na drugoga u jednakoj mjeri:  Ljudi komuniciraju jedni s drugima.  Kada se govori o interpersonalnoj komunikaciji onda se uglavnom misli na komunikaciju između najmanje dvije osobe.4.) . a ne jedni drugima. odnosno pošiljatelja. a značenje se stvara zajednički.  Svaka poruka svoje pravo značenje nalazi tek kod primatelja.  Danas se komunikacija smatra aktivnošću (najmanje dvije osobe) u kojoj ni jedan čin i ni jedna izjava nemaju značenje mimo interpretacije uključenih osoba.

izgubili ili igrali neodlučeno u nogometnom prvenstvu.  . Radimo li to uspješno predstavlja posve drugo pitanje. ne može se osporiti za završenu utakmicu da se odigrala. bez obzira na to postižu li komunikatori svoje ciljeve.  To je činjenica i kad je riječ o komunikaciji.  Komuniciranje je ono što radimo kad drugima (verbalno ili neverbalno) iskazujemo svoje misli i osjećaje.5. Komunikacija se dogodila i onda kada nije bile uspješna: Ovu značajku najjednostavnije objašnjava primjer iz svakodnevnog života – dobili. ili ih ne postižu.

 . ako Vaš prijatelj pojam “lud” shvaća isključivo i samo kao negativan pojam – mogao bi se jako uvrijediti na tu Vašu klasifikaciju.  Upravo činjenica da ljudi često pridaju drukčija značenja istim simbolima predstavlja jedan od najvećih izazova ljudskom komuniciranju. Komunikaciju olakšavaju što su značenja tih simbola ujednačenija. veseo…” i ako on to tako razumije – neće doći do nesporazuma.  Ako u komuniciraju sa svojim prijateljem koristite pojam “lud” u pozitivnom smislu. geste i osjećaji sadrže simbole. Komuniciranje uključuje uporabu simbola: Sve naše misli. odnosno kao sinonim za “simpatičan.  No.6.

U simbole spadaju i boje. zvukovi ili pokreti.  U simbole spadaju i znakovi čak i kad ne čine riječ. preko spomenika do virtualnih pojavnosti). neovisno o obliku koji ispunjavaju. kao i objekti (od predmeta. koje su bar neki primatelji poruka u komunikacijskom sustavu naučili dekodirati u određeno značenje. slike.Simboli:     ≈   Riječi. geste. .

 Poruke su nizovi simbola.Poruke: Komunikatori komuniciraju porukama. a ne uvijek niz. . a one su potencijalno smislene i informativne. dakle mogu dobiti značenje.   Poruku može činiti i samo jedan jedini simbol.  Njihovo značenje je pod utjecajem denotacije i konotacije riječi.

 .  Konotativno značenje je osobno i zato ga nije lako otkriti i ne mora biti zajedničko većem broju ljudi.Značenje: Denotativno značenje je deskriptivno. zajedničko većini ljudi neke kulturne sredine.

znanje o drugoj osobi. gramatika (skup pravila o uporabi jezika). te za uspješnu verbalnu komunikaciju s drugima su: 1. (poznavanje značenja i uporabe riječi) 2. Znanja koja su prijeko potrebna za oblikovanje poruka i njihovo razumijevanje. a kad šutjeti.Oblikovanje poruka:      Ljude od djetinjstva uče kako upotrebljavati jezik. 3. poznavanje situacije. kad treba govoriti. . kako “čitati” ljude i situacije.

(Gotovo) je jednako važno što reći (sadržaj) koliko i kako (način) to reći. Komponenta sadržaja sastoji se od onoga što je rečeno ili učinjeno. . Komponenta sadržaja i relacijska komponenta ovisna su jedna o drugoj te u jednakoj mjeri utječu jedna na drugu.Verbalna i neverbalna ponašanja:       Komuniciranje nije samo funkcija riječi. Relacijska komponenta ili komponenta odnosa obuhvaća kako je to rečeno ili učinjeno. nego veliku ulogu u uspješnoj komunikaciji igraju neverbalni znaci koji ju prate.

Ne postoje nikakvi konačni dokazi za tu tezu. uvježbana i planirana ponašanja: Ljudi su skloni sami sebe smatrati prvenstveno racionalnim .  Spontano ponašanje – je komunikacijsko ponašanje ujvetovano osjećajima bez spoznaje kontrole uopće. Takva ponašanja mogu biti i verbalna i neverbalna (iznenadni uzvici upozorenja itd.Spontana. a ne emocionalnim bićima. Čovjek je sposoban veliki dio svojih emocionalnih ponašanja prikazati u racionalnom obliku.)  .

uvježbana i planirana ponašanja: Uvježbano ponašanje – ponašanje koja se tako dobro nauči ili uvježba da se može izvoditi bez svjesnog planiranja (svakodnevni pozdravi itd. Ona zahtijevaju veći spoznajni napor.Spontana.  Planirana se ponašanja čine primjerenima u nekoj situaciji.)  . To su. promišljena ponašanja (razgovori za posao itd. ustvari.).

a ne prema skupini ili agregatu nepoznatih ljudi.  Personalni feedback uvijek je usmjeren prema nekoj konkretnoj osobi ili prema nekim konkretnim osobama.Obuhvaća komunikatorove verbalne ili neverbalne reakcije na sugovornikove verbalne ili neverbalne akcije. komunikacija mora uključivati najmanje dvije osobe: jednu koja počinje komunikaciju i drugu koja na poslane informacije odgovara aktivnim uključivanjem u komunikaciju.  Da bi se ostvario ovakav oblik veze.  Izravna povratna veza ili personalni feedback: .

Takva pravila se još nazivaju društvenim normama. To su pravila specifična za neki konkretni odnos. (Npr.  Vanjska pravila – nemetnuli su ih drugi ljudi ili situacije. dvije prijateljice izbjegavaju neku temu o kojoj nemaju zajedničko razmišljanje).  . koje su partneri uspostavili za vlastitu uporabu u međusobnom komuniciranju.Unutarnja i vanjska pravila komunikacije: Unutarnja pravila su standardi ponašanja.

 Empiristi su bili znanstvenici koji su sa svojim djelovanjem započeli u doba renesanse i vjerovali da se pouzdano znanje može steći samo osjetilima te da se znanje mora provjeravati pokusima.Komunikologija: Znanost o komuniciranju se počinje razvijati s počecima znanosti.  .  Važna komunikološka saznanja potječu još iz Antike.

Deterministi tvrde da sve što postoji nužno proizlazi iz jednog ili više prethodnih uvjeta. Vjerovali su da je razum važniji od bilo kojeg eksperimenta i da se samo razumom može odrediti što je dobro u moralnom pogledu. .Komunikologija:   Racionalisti su bili znanstvenici koji su sa svojim djelovanjem započeli u doba renesanse.

uzročnik ljudskog ponašanja.  Kognitivisti vjeruju da je misao. a ne vanjski podražaj.  .Komunikologija: Bihevioristi su znanstvenici koji tvrde da se istraživanje ljudskog ponašanja mora usredotočiti samo na ono što se može opažati izvana.

Neke od metoda kojima djeca i odrasli surađuju u razvoju dječje komunikacije su:  1.  2.Kako djeca uče komunicirati? Osim procesa otkrivanja i podučavanja kao osnovnih metoda kojima djeca uče. Proširivanje i ispravljanje.  .  3. Kategorizacija. velik dio učenja je i slučajan proces. Oponašanje.

Tako su došli do razlikovanja dvaju kodova:  Ograničeni jezični kod – je onaj gdje govornik pretpostavlja da je primatelju poznat kontekst njegovog iskaza (kraća forma. jasnije rečenice. kod djece. kao i sva ostala ljudska bića. pričanje “u širinu”.  . što je i potaklo istraživače i znanstvenike u istraživanje jezičnih kodova. nejasnije i nesmislene rečenice).Ograničeni i razrađeni jezični kôd u djece: Djeca.  Razrađeni jezični kod – ne pretpostavlja da je slušatelju jasan kontekst (duži oblici. žive u nejednakim sredinama. smislenije).

 važan utjecaj imaju istodobnici.  U suvremenom svijetu sve je veći utjecaj medija.  slijede emocije i  spol.  .Utjecaj na razvitak komuniciranja kod djece: najveći utjecaj ima obitelj.

Interpersonalna komunikacijska kompetencija Stupanj u kojemu su nečija ponašanja primjerena situaciji i tako omogućuju osobi da ostvati svoje individualne i relacijske ciljeve.  Preklapanjem korisnika i komunikatora u novim medijima važnost komunikacijske kompetencije još više raste.  .

Kompetencija: primjerenost i uspješnost ponašanja Kompetentan komunikator mora govoriti ili činiti ono što je primjereno situaciji i ujedno uspješno s obzirom na njegove individualne i relacijske ciljeve.  .  Uspješnost se tiče namjere u kojoj komunikatorovo ponašanje pomaže ostvarivanju individualnih i relacijskih ciljeva.  Primjerenost znači mjeru u kojoj je komunikatorovo ponašanje ispravno u usporedbi s društvenim pravilima koja su relevantna za tu interakciju.

 .Kompetencija: situacijske razlike Situacijska perspektiva podrazumjeva da nema vještina i sposobnosti koje bi bile primjerene u svim situacijama.  Nije moguće sastaviti univerzalni popis situacija u kojima bi određena ponašanja bila kompetentna za veći broj ljudi.

 Bihevioralne vještine pomažu joj da te ciljeve ostvari.Vrste društvenih komunikacijskih vještina:  Kognitivne vještine pomažu osobi da otkrije načine uspješna ostvarivanja osobnih i relacijskih ciljeva. .

no ona uvijek može poboljšati komunikacijsku kompetenciju. ujedno i način da posjetimo svijest drugih.  . kako bismo došli do informacija do kojih ne možemo doći na drugi način.  Empatija nije nužna u svim vrstama interpersonalne komunikacije.  Ona komunikatorima omogućuje da dođu do informacija o drugima. koje zatim mogu upotrijebiti u izboru riječi.Empatija (kognitivna vještina) Osjetljivosti za mišljenje i osjećaje drugih osoba. stila prezentacije i izboru strategija.

Zauzimanje društvenih perspektiva (kognitivna vještina):  Predstavlja sposobnost zaključivanja o mogućnostima ili opcijama koje su pred drugim osobama.  Onoliko koliko shvaćamo način na koji drugi vide situaciju i svoje mogućnosti u izboru ponašanja. . toliko možemo predviđati njihove buduće poteze.  Ova vještina nam omogućuje da reagiramo na primjeren i uspješan način.

 . ljudi i zbivanja.  Konstrukti su mentalne strukture koje ljudima služe kao osnovica za interpretaciju značenja predmeta.Kognitivna kompleksnost (kognitivna vještina): Kognitivna se kompleksnost tiče broja i vrste pojmova i shema kojima netko raspolaže radi interpretacije različitih aspekata svoje okoline.

a u drugoj uzrokovat će tek smiješak osobe koju tek poznajete).  Ljudi nisu svjesni takvih očekivanja. U tijeku razvitka nekog odnosa ljudi stvaraju očekivanja o tome što je svakom od njih činiti i reći.Osjetljivost za standarde odnosa (kognitivna vještina): Komunikacijska kompentencija razlikuje se u ovisnosti o tipu odnosa.  . Postaju ih svjesni tek kad ona nisu ispunjena. a što nije.  (Npr : šala u nekoj situaciji je primjerena i izaziva bujicu smijeha kod poznatih prijatelja.

Ljudi interpretiraju informacije u skladu s razvojem situacije. 4.Poznavanje situacije (kognitivna vještina):      (Cody i McLaughlin): 1.  1. Ljudi ulaze u situacije. o poznavanju samih sebe ili o percipiranim kompetencijama. 3. 3. vodeći računa o vlastitim ciljevima što ih žele ostvariti u toj situaciji. Tumačenje u skladu s osobnim ciljevima. Ocjena. Ljudi se služe znanjem o situaciji radi održavanja vlastitog ponašanja. Ljudi poznavanje situacije rabe kao okvir za ocjenjivanje drugih. 2. Izbor ponašanja.    . 4. izbjegavaju ih ili ih mijenjaju u skladu s vlastitim scenarijima o sebi u situaciji. 2. Konstrukti ili standardi.

Samopraćenje (kognitivna vještina): Istraživanja pokazuju da osobe s razvijenim samopraćenjem brižljivo promatraju izraz lica svojih sugovornika i služe se tim opažanjima u vođenju vlastitog ponašanja.  Ako imaju razvijenu sposobnost samopraćenja. Samopraćenje može znatno poboljšati kompetenciju. komunikatori mogu mijenjati svoj način izlaganja u slučaju da drugi ne reagiraju u skladu s njihovim željama.  .  Te osobe sklone su humoru.

perceptivnosti (stupanj u kojem osoba zna važnost koje drugi pridaju vlastitom ponašanju i važnost koje osoba treba pripisati ponašanju drugih).Uključenost u interakciju (bihevioralna vještina):      Tiče se mjere u kojoj osoba sudjeluje u konverzaciji. pozornosti (odnosi se na mjeru u kojoj je osoba svjesna podražaja u svojoj okolini). . Sastoji se od: responzivnosti (tedencije mentalnom reagiranju na socijalne okolnosti i prilagodbu tako da osoba zna što i kad treba reći).

Jedan aspekt konverzacije. Ljudi vrlo rano uče jedva vidljive znakove koji im govore kad da govore. . komunikator mora znati i kako njome upravljati radi ostvarivanja vlastitih ciljeva. koji zahtjeva upravljanje konverzacijom. Sposobnost upravljanja interakcijom stječe se u djetinjstvu u dobi u kojoj se uče pravila uspješne interakcije. jest uzimanje riječi. a kad da slušaju.Upravljanje interakcijom (bihevioralna vještina):    Osim što mora biti uključen u interakciju.

Fleksibilnost ponašanja (bihevioralna vještina): Fleksibilnost ili gipkost ponašanja označuje mjeru u kojoj komunikatori poznaju i primjenjuju alternativna ponašanja radi ostvarivanja jednog te istog cilja.  Kad neki razgovor počne još se ne može predvidjeti u kojem smjeru će se on odvijati.  Konverzacijska devijacija je situacija kad se prekrši neko pravilo konverzacije. kad netko nekome upadne u riječ.  . npr.

njih treba slušati. Svatko može poboljšati svoje sposobnosti slušanja. Malo je sposobnosti komunikatora na tolikoj cijeni kao sposobnost dobrog slušanja. . Da bi se komunikacija mogla prilagođavati potrebama drugih. Bez dobra slušanja malo je koristi od zauzimanja društvenih perspektiva i samopraćenja.Slušanje (bihevioralna vještina):      Slušanje znatno povećava komunikacijsku kompentenciju.

a uspješnost određene vrste stila ovisi o mnoštvu činitelja (situacija. spol komunikatora. samootkrivanje. Četri ključna svojstva svakog stila su: dominacija. narav obavijesti koja se prenosi. pažljivost.) . Postoje mnoge vrste stilova.. a ne njegov sadržaj. Stil predstavlja način kako se nešto kaže. osobine jezika.Društveni stil (bihevioralna vještina):      Stil predstavlja način komuniciranja. To je ustvari jedan oblik obrasca kojeg pojedinac primjenjuje u interakciji.

Strah od komunikacije (bihevioralna vještina): Neki se ljudi jednostavno boje komunicirati. izbjegavanje društvenih situacija i sustezanje od sudjelovanja u razgovoru.  . Taj strah djeluje i na njihovo ponašanje tijekom komunikacije. Komunikacijski strah ili komunikacijska aprehenzija nije ništa drugo nego oblik straha od stvarne ili pretpostavljene komunikacije s drugima.  Popratne pojave su: drhtanje. nesposobnost gledanja sugovornika.

pogotovo kad je riječ o raznim prezentacijama i predavanjima pred većim brojem ljudi. on svakako u velikoj mjeri utječe na našu komunikacijsku kompetenciju.Strah od komunikacije (bihevioralna vještina):  Činjenica je da se svatko od nas ponekad osjeća nervozno u komunikaciji s drugim ljudima. . no ako je takav strah velik i stalan.

premda joj vještina pomaže.  Kompetencija često predstavlja kompromis sa sugovornikom kako bi se postigli i primjerenost i uspješnost.Kompetencija je često kompromis: Kompetencija u interpersonalnoj komunikaciji nije samo pitanje vještine. Reardon kaže da je kompetencija u komunikaciji relacijsko i situacijsko pitanje.  .  Zato Kathleen K.

NASTAVAK SLIJEDI .

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful