You are on page 1of 30

Osnovni elementi ivanoga sustava

ivana stanica 18 Sinapsa 24 Neuralni sustavi 32 ivano vlakno 36 Neuroglija 42 Krvne ile 44

18

Osnovni elementi `iv~anoga sustava

@iv~ana stanica
@iv~ano tkivo oblikuju `iv~ane stanice i glijalne stanice (potporne i za{titne stanice) {to potje~u od ektoderma. Krvne `ile i mo`dane ovojnice ne pripadaju neuralnome tkivu, jer su te strukture mezodermalnoga podrijetla. @iv~ana stanica (ganglijska stanica ili neuron) osnovna je funkcionalna jedinica `iv~anoga sustava. U odrasloga ~ovjeka `iv~ana stanica nema sposobnost diobe, pa nije mogu}e pove}anje broja niti zamjena starih stanica. Nakon ro|enja nema zna~ajnijeg stvaranja `iv~anih stanica. Neuron se sastoji od tijela stanice, perikariona (A1), nastavaka, dendrita (A2), i jednoga glavnog nastavka, aksona ili neurita (AD3). Perikarion je trofi~ko sredi{te stanice i izdanci koji se odvoje od perikariona degeneriraju. Perikarion sadr`ava stani~nu jezgru, nucleus (A4), s velikim, kromatinom bogatim nukleolusom (A5) kojemu je u `enskih jedinki pripojeno Barrovo tjele{ce (A6). Dendriti ra~vanjem pove}avaju povr{inu stanice i na njima zavr{avaju nastavci drugih neurona pa su oni mjesto primanja podra`aja. ^esto aksonski zavr{etci drugih neurona zavr{avaju na malim trnastim izdancima, spinama (trnovima), koji mogu gusto prekrivati povr{inu dendrita. Akson provodi podra`aj dalje od tijela prema drugim neuronima. Akson zapo~inje s ishodnim bre`uljkom (aksonski bre`uljak) (AD7), mjesto gdje se stvara podra`aj. Na odre|enoj udaljenosti od perikariona (inicijalni segment) akson ima ovojnicu (mijelinska ovojnica)(A8) gra|enu od lipoidne tvari, mijelina. Od aksona polaze kolaterale (aksonske kolaterale) (A9) i napokon se akson razgrana u ciljnom podru~ju (A10), te s malim zavr{nim pro{irenjem (boutons terminaux) zavr{ava na kraju `iv~anih ili mi{i}nih stanica. Na zavr{nom pro{irenju (presinapti~ki aksonski zavr{etak) s membranoznom povr{inom druge stanice tvoTemeljni dijelovi

ri sinapsu gdje se odvija prijenos podra`aja na druge stanice. Prema broju izdanaka razlikujemo unipolarne, bipolarne i multipolarne neurone. Ve}ina je neurona multipolarna. Neki neuroni imaju kratke aksone (interneuroni), a druge `iv~ane stanice imaju aksone duga~ke i do 1 metar (projekcijski neuroni). Nije mogu}e prikazati neuron samo jednim postupkom bojenja. Uporaba pojedinog postupka daje samo djelomi~nu sliku, i to: bojenje stanica (Nisslovo bojenje) pokazuje stani~nu jezgru i perikarion (BD). Perikarion je, uklju~uju}i i ishodi{ta dendrita, ispunjen ljuskama (Nisslova tvar ili tigroidna zrnca) te mo`e sadr`avati pigmente (melanin ili lipofuscin) (D11). Ishodni bre`uljak aksona nema Nisslovih zrnca. Nisslova zrnca odgovaraju hrapavom endoplazmatskom retikulumu. Motori~ni neuroni imaju velike perikarione s velikim Nissovim zrncima, a senzibilni su neuroni manji i ~esto sadr`avaju samo Nisslove granule. Impregnacijom srebrom (Golgijev postupak) oboje se svi neuronski izdanci, a stanica djeluje kao sme|ecrna sjena (B D). Drugi postupci impregnacije selektivno prikazuju ili zavr{ne terminale (E) ili neurofibrile (F) {to kao usporedni snopi}i prolaze kroz perikarion i akson.

@iv~ane stanice: gra|a i podjela

19

2 6 1

5 4

2 7 3

E Impregnacija presinapti~kih aksonskih zavr{etaka (sinapsi)

F Impregnacija neurofibrila
3

8 3

B @iv~ana stanica mo`danoga debla

3 3 9

C Stanica prednjega roga kralje`ni~ne mo`dine

A Shema neurona
11

D Piramidna stanica mo`dane kore

7 10

BD Shematizirani prikaz `iv~anih stanica prikazanih citoplazmatskim bojenjem (prema Nisslu) i srebrnom impregnacijom (prema Golgiju)

Temeljni dijelovi

20

Osnovni elementi `iv~anoga sustava: @iv~ana stanica Neuranatomske metode (AE) Raspolo`ivost metoda u istra`ivanju strukture i funkcije stanice, tkiva i organa ~esto je limitiraju}i ~imbenik u znanosti. Pojedina zapa`anja i interpretacije mogu}e je razumjeti samo ako se razumiju mehanizmi i mogu}nosti pojedine metode. Stoga }e se na ovom mjestu pru`iti kratki pregled najva`nijih neuranatomskih metoda. @iv~ane i glijalne stanice mogu se prikazati na tankim rezovima tkiva razli~itim histolo{kim metodama. Do danas se u primjeni zadr`ala Nisslova metoda, koja boji u neuronima bogato prisutni hrapavi endoplazmatski retikul (str. 18). Me|utim, Nisslovom metodom se ne boje nastavci koji su glavno obilje`je neurona, akson i dendriti. Kako bi se u {to ve}oj mjeri prikazali ovi nastavci koriste se debeli rezovi tkiva (otprilike 200 m). S pomo}u srebrne impregnacija (Golgijeva metoda, str. 18) mogu se na takvim rezovima prikazati pojedina~ne `iv~ane stanice s ve}inom svojih nastavaka. U posljednje je vrijeme ova, 100 godina stara metoda, potisnuta metodama kojima se s pomo}u mikroelektrode u stanicu injicira boja (A). Prednost je ove metode da se na ovaj na~in mo`e napraviti ispitivanje elektrofiziolo{kih svojstva neurona. Uz prikaz svjetlosnim mikroskopom mogu se ovi, intracelularno ili Golgijevom metodom obojeni neuroni, prikazati i elektronskim mikroskopom, ~ime se mogu dobiti podatci o distribuciji sinapsi. Jedno va`no obilje`je neurona je i sinteza neurotransmitora ili neuroprijenosnika, s pomo}u kojih se odvija komunikacija s drugim neuronima. Uz pomo} imunocitokemije i antitijela (protutijela) protiv samih neurotransmitora ili specifi~nih enzima potrebnih u sintezi odgovaraju}ega neurotransmitora mogu se selektivno prikazati samo one `iv~ane stanice koje taj transmitor sintetiziraju (B). Ovako imunocitokemijski prikazane stanice i njihovi nastavci mogu se naknadno istra`ivati elektronskim mikroskopom. Najdu`i nastavci neurona, aksoni, koji kod ~ovjeka mogu biti duga~ki i do 1 m, ne mogu se na histolo{kim rezovima ispratiti do kraja. U prikazu aksonskih projekcija od neurona iz razli~itih regija mozga (str. 28) koristimo se tvarima koje se prenose od tijela prema aksonskom zavr{etku (anterogradni transport), ili od krajeva aksona prema tijelu neurona (retrogradni transport). Uz pomo} tzv. tracera (npr. fluorescentne boje), koji se ubrizgaju ili u ciljno podru~je, ili u podru~je koje sadr`ava tijela projekcijskih neurona, mogu se prikazati dugi projekcijski putevi (CE). Retrogradnim transportom (C) tracer se iz ciljnoga podru~ja prenosi u tijelo neurona. Primjenom retrogradnoga transporta i uporabom razli~itih fluorescentnih boja (D) mogu se prikazati razli~ita podru~ja projekcije pojedina~noga neurona. Primjenom anterogradnoga transporta (E) tracer se injicira u podru~je gdje se nalaze tijela projekcijskih neurona. Za dokaz projekcije moraju se prona}i aksonski terminali u ciljnom podru~ju. Za razvojna i istra`ivanja na~ina regeneracije `iv~anih stanica, kao i za istra`ivanja djelovanja pojedinih lijekova, primjenjuju se danas kulture tkiva `iv~anih stanica.

Temeljni dijelovi

Neuroanatomske metode

21

C E Prikaz neuronskih putova primjenom retrogradno ili anterogradno prenesene tvari (tracer)

C Retrogradni transport

A Prikaz jednoga neurona injiciranog intracelularnom bojom D Retrogradni transport jednoga neurona iz razli~itih projekcijskih podru~ja

E Anterogradni transport jednoga neurona u razli~ita projekcijska podru~ja

B Imunocitokemijski prikaz jednoga kolinergi~kog neurona primjenom protutijela na kolinacetiltransferazu

Temeljni dijelovi

22

Osnovni elementi `iv~anoga sustava: @iv~ana stanica Ultrastruktura `iv~ane stanice (AC) Stani~na jezgra (AC1) je na elektronskomikroskopskoj slici obavijena dvostrukom membranom (A2). Membrana sadr`ava jezgrine pore (BC3) koje se vjerojatno otvaraju samo povremeno. Jezgru oblikuje karioplazma s fino raspore|enim kromatinskim zrncima (DNA). Nucleolus (AC4), spu`vasto je tijelo sastavljeno od gusto zrnate i rijetko vlaknaste komponente te sadr`ava proteine i RNA. U citoplazmi se pojavljuju Nisslova zrnca kao granulirani endoplazmatski retikl (AC5), slojevit sustav lamela iz membrana {to obuhva}a prostore koji me|usobno komuniciraju (cisterne) (BC6). Na membranama se izvana nalaze mala, poredana zrnca, ribosomi (BC7), na kojima dolazi do sinteze bjelan~evina. Za odr`avanje dugih aksona (do 1 metar duljine) potrebno je obilno sintetizirati bjelan~evine (strukturna izmjena tvari). Membrane bez ribosoma tvore negranulirani ili glatki endoplazmatski retikul (C8). Glatki endoplazmatski retikul komunicira s perinuklearnim prostorom (BC9) i s marginalnim cisternama (A10) ispod stani~ne povr{ine. Marginalne se cisterne ~esto nalaze na mjestima gdje je priklju~en sinapti~ki mjehuri} (bouton terminal) ili pak stani~ni glijalni izdanak. Citoplazma je pro`eta neurofilamentima i neurotubulima (A-C11), koji u aksonu tvore duge paralelne snopove. Neurotubuli odgovaraju mikrotubulima u drugim stanicama. Uzdu` neurofilamenata i neurotubula odvija se prijenos tvari (str. 28 D). Neurofibrile su vidljive svjetlosnim mikroskopom i odgovaraju nakupinama mikrotubula. Neuron sadr`ava brojne mitohondrije (AC12). Mitohondriji su omotani dvjema membranama, a od unutarnje membrane prema unutra odlaze nabori (cristae) (C13) koji str{e u unutarnji prostor (matrix). Mitohondriji imaju razli~it izgled (u perikarionu su kratki i debeli, u dendritima i aksonima su pak duga~ki i tanki) i stalno se kre}u na utvr|enim plazmatskim putevima izme|u Nisslovih tjele{aca. Mitohondriji su mjesta stani~nog disanja i stvaranja energije. Na unutarnjoj membrani i unutarnjem prostoru nalaze se brojni enzimi, izme|u ostalog enzimi citratnoga ciklusa i fosforilizacije. Golgijev ure|aj sastoji se od brojnih diktiosoma (AC14), i nekoliko me|usobno komuniciraju}ih cisterni gra|enih od jedne membrane. Na diktiosomu razlikujemo ulaznu (cis-stranu) (C15) i sekrecijsku stranu (trans-stranu) (C16). Ulazna strana prihva}a transportne mjehuri}e iz endoplazmatskog retikula. Na rubovima cisterni sekrecijske strane dolazi do odcjepljenja i stvaranja Golgijevih mjehuri}a (vezikula). Golgijev aparat slu`i za modifikaciju proteina endoplazmatskoga retikula (npr. glikolizacija, forforilacija). Brojni lizosomi (AC17) sadr`avaju razli~ite enzime (npr. esteraze, proteaze) koji sudjeluju uglavnom u probavi stanice. A 18 pigment.

Temeljni dijelovi

Ultrastruktura `iv~ane stanice, funkcije organela


2

23

18

10 12 14

A Elektronskomikroskopska shema `iv~ane stanice


17 14 11 11 6

7 17 1

3 4 5

B Isje~ak iz slike A
16 9 12 5
sinteza proteina

14 15 12
oksidacija ATP

RN

1
DNA

9 3 6 7

13
kisele esteraze

C Funkcija stani~nih organela

17

11

Temeljni dijelovi

24

Osnovni elementi `iv~anoga sustava

Sinapsa
Akson zavr{ava brojnim malim klipastim zavr{etcima, sinapti~kim pro{irenjima (boutons terminaux). Oni zajedno s prilije`e}om membranom sljede}ega neurona tvore sinapsu, preko koje se prenose podra`aji s jednoga na drugi neuron. Na sinapsi razlikujemo presinapti~ki dio, zavr{ni pro{ireni dio aksona bouton terminal (AB1) s presinapti~kom membranom (BC2), sinapti~ku pukotinu (B3) i postsinapti~ki dio s postsinapti~kom membranom (BC4) dvaju neurona. Zavr{no pro{irenje (bouton terminal) nema neurofilamenata i neurotubula, ali sadr`ava mitohondrije i uglavnom male svijetle mjehuri}e (vezikule) (BC5) koje posebno usko le`e uz presinapti~ku membranu (aktivan dio presinapti~koga mjehuri}a). Sinapti~ka pukotina ~esto ima tamnu prugu koju tvori filamentozni materijal i spojena je s izvanstani~nim prostorom. Presinapti~ka i postsinapti~ka membrana prekrivene su zadebljanjem. Sli~na se zadebljanja mogu prona}i i u razli~itih stani~nih spojeva (zonula ili macula adhaerens). Ta su zadebljanja simetri~no gra|ena pa su podru~ja zadebljanja obiju membrana istovjetna i nalaze se u istim segmentima. Kod asimtri~ne sinapse podru~je zadebljanja postsinapti~ke membrane (B6) obi~no je {ire i gu{}e od zadebljanog podru~ja presinapti~ke membrane. Sinapse mo`emo razvrstati prema njihovoj lokaciji, prema gra|i, njihovoj funkciji ili s obzirom na neurotransmitor koji sadr`avaju. Lokalizacija (A) Zavr{na aksonska pro{irenja (presinapti~ki dio) mogu biti prislonjena uz dendrite (AC7) postsinapti~kog neurona (aksodendriti~ka sinapsa) (A8, C), uz male izdanke dendriti~ke membrane, dendriti~ke trnove (spine) (akso-spinozna sinapsa) (A9), na perikarionu (akso-somatska sinapsa) (A9), ili na po~etnom dijelu aksona (akso-aksonska sinapsa). Temeljni dijelovi

Veliki su neuroni prekriveni tisu}ama presinapti~kih pro{irenja. Gra|a (B) Prema {irini sinapti~ke pukotine i na~inu zadebljanja sinapti~kih membrana, razlikujemo sinapti~ki tip I i tip II prema Grayu. U sinapti~koga tipa I sinapti~ka je pukotina {ira, podru~je je zadebljanja postsinapti~ke membrane ve}e i zaprema cijelu duljinu membranskoga kontakta (asimetri~na sinapsa). Sinapti~ka pukotina tipa II u`a je i zadebljanja su prisutna samo na pojedinim to~kama i jednako izra`ena na presinapti~kom i postsinapti~kom dijelu (simetri~na sinapsa). Funkcija (C) Prema funkciji se mogu razlikovati pobu|uju}e (ekscitacijske) i smiruju}e (inhibicijske) sinapse. Ekscitacijske sinapse nalaze se uglavnom na dendritima, ~esto na dendriti~kim trnovima (A9). Ve}ina je inhibicijskih sinapsi ili na perikarionu ili pak na po~etnom pro{irenom dijelu aksona (aksonski bre`uljak) gdje dolazi do stvaranja podra`aja, pa se na tom mjestu djelovanje mo`e naju~inkovitije inhibirati. Premda su sinapti~ki mjehuri}i uglavnom okrugli, ipak poneka zavr{na pro{irenja sadr`avaju ovalne ili duguljaste mjehuri}e (C12). Ovakvi mjehuri}i su obilje`je inhibicijskih sinapsi. Asimetri~ne sinapse (tip 1) su naj~e{}e ekscitacijske, dok su simetri~ne sinapse (tip II) inhibicijske. C13 mitohondriji.

Oblici sinapsi
9

25

8 9 10

A @iv~ana stanica sa sinapsama, elektronskomikroskopska shema (prema Baku)


11 5 1

B Sinapse tipa I (lijevo) i II (desno) prema Grayu


2 6 3 3 2 4

12 7 13

4 2

C Dendrit (presjek) obuhva}en sinapsama, elektromikroskopska slika (prema Uchizonou)

Temeljni dijelovi

26

Osnovni elementi `iv~anoga sustava: sinapsa Oblici sinapsi (A, B) Postoje mnoge varijacije jednostavnih sinapti~kih oblika. Sinapti~ki doticaj izme|u usporedno polo`enih aksona i dendrita nazivamo usporednim kontaktom (bouton en passage) (A1). Mnogi dendriti imaju na sebi trnaste izdanke (spine) koji zajedno sa zavr{nim pro{irenjem aksona tvore trnastu (spinoznu) sinapsu (A2). Na apikalnim dendritima velikih piramidnih stanica zavr{ni dio aksona obuhva}a cijeli trn koji se grana i na sebi ima brojna sinapti~ka mjesta (kompleksne sinapse) (B). Vi{e aksona i dendrita mo`e se spojiti u tzv. glomerulaste komplekse u kojima su vrlo usko isprepleteni razli~iti sinapti~ki elementi i vjerojatno me|usobno utje~u jedan na drugoga istan~anim uskla|ivanjem prijenosa podra`aja (modulacije). Svako podru~je mozga posjeduje tipi~ne oblike sinapsi. Tip I i II, prema Grayu, nalaze se uglavnom u kori velikoga mozga. Glomerulaste komplekse sinapsa nalazimo pak u kori maloga mozga, u talamusu i u kralje`ni~noj mo`dini.
Elektri~ne sinapse

Susjedne stanice mogu komunicirati putem pora (tunelski proteini), tzv. gap junction. Preko njih povezane stanice elektri~ki su grupirane i omogu}uju npr. glatkim mi{i}ima prijenos podra`aja s jedne na drugu mi{i}nu stanicu (str. 305 B8). Zbog toga se gap junction definira i kao elektri~ne sinapse, koje za razliku od kemijskih sinapsi gdje dolazi do signalizacije neurotransmitorom, izravno prenose elektri~ni signal s jedne na drugu stanicu. Neurotransmitori (C, D) Podra`aji se na kemijskim sinapsama prenose kemijskim tvarima, neurotransmitorima. U `iv~anom sustavu najra{ireniji transmitori su acetilkolin (Ach), glutamat, gama-amino-masla~na kiselina (GABA) i glicin. Glutamat je najrasprostranjeniji ekscitacijski neurotransmitor, dok je GABA najrasprostranjeniji inhibi-

cijski neurotransmitor u mozgu, a u kralje`ni~noj mo`dini to je glicin. Katekolamini noradrenalin (NA) i dopamin (DA) tako|er djeluju kao transmitori, a jednako djeluje i serotonin. Mnogi neuropeptidi djeluju ne samo kao hormoni u krvotoku, ve} i kao transmitori u sinapsama (npr. neurotenzin, kolecistokinin, somatostatin). Neurotransmitor se stvara u perikarionu, te se prenosi do presinapti~kog aksonskog pro{irenja, gdje se uskladi{tava u sinapti~kim mjehuri}ima (vezikulama). ^esto se u perikarionu stvaraju samo enzimi potrebni za sintezu neurotransmitora, a neurotransmitori se stvaraju tek u presinapti~kom aksonskom zavr{etku. Male i prozirne vezikule smatramo skladi{tem glutamata i acetilkolina, a duguljaste vezikule u inhibicijskim sinapsama smatramo nosiocima GABA-e. Noradrenalin i dopamin se nalaze u granuliranim mjehuri}ima (C). Ve}ina mjehuri}a nalazi se u blizini presinapti~ke membrane. Zadebljanje presinapti~ke membrane mo`e se posebnim postupcima prikazati kao re{etka (D3) {to obuhva}a heksagonalne prostore. Kroz te prostore prolaze mjehuri}i do sinapti~ke membrane, da bi se pri podra`aju stopili s presinapti~kom membranom (oblik omege) (D4) i ispraznili svoj sadr`aj u sinapti~ku pukotinu. Neurotransmitor se izlu~uje u odre|enim kvantima, pri ~emu se jedan mjehuri} mo`e definirati kao morfolo{ki korelat kvanta. Jedan dio molekula neurotransmitora mo`e se ponovo prebaciti u presinapti~ki aksonski zavr{etak. D6 aksonski filamenti.

Temeljni dijelovi

Oblici sinapsi, neurotransmitori

27

B Slo`ena sinapsa

A Paralelni kontakti (1), trnasta sinapsa (2)

C Razli~iti oblici sinapti~kih mjehuri}a

3 4

D Model sinapse (prema Akertu, Pfennigeru, Sandriju i Mooru)

Temeljni dijelovi

28

Osnovni elementi `iv~anoga sustava: sinapsa Neurotransmitori, nastavak (AC) Mnogi, vjerojatno ve}ina neurona ne sintetizira samo jednu transmitorsku tvar. Oni se ipak na temelju funkcionalno najva`nijeg transmitora definiraju kao glutamatergi~ki, kolinergi~ki, katekolaminergi~ki (noradrenergi~ki i dopaminergi~ki), serotoninergi~ki i peptidergi~ki neuroni. Katekolaminergi~ki i serotoninergi~ki neuroni mogu se prikazati fluorescentnom mikroskopijom, budu}i da ti neurotransmitori, nakon izlaganja formalinskim parama, `utozeleno fluoresciraju (A, B). Tako mo`emo prikazati i tok aksona, te tijela stanica unutar kojih se izdvaja okrugla nereaktivna jezgra. Fluorescencija je najoskudnija u aksonima, jasnije izra`ena u tijelima stanica, a najizrazitija je u zavr{etcima aksona gdje je koli~ina transmitora najve}a. Kolinergi~ki neuroni prikazuju se histokemijski, i to prikazivanjem enzima koji je va`an za razgradnju acetilkolina, acetilkolinesteraze. Kako je acetilkolinesteraza prisutna i u neuronima koji ne sintetiziraju acetilkolin, siguran dokaz sinteze acetilkolina je imunocitokemijskim metodama (upotrebljava se specifi~no protutijelo) prikazati enzim klju~an za sintezu acetilkolina, kolinacetiltransferaze. Uz pomo} imunocitokemije mogu se prikazati i drugi neurotransmitori i neuropeptidi (C). S pomo}u dvostrukog bojenja mo`e se prikazati da se mnogi neuropeptidi zajedno s klasi~nim neurotransmitorom sintetiziraju u istom neuronu. Funkcionalno je zna~enje kotransmisije do sada dobro istra`eno samo na nekim neuronima vegetativnoga `iv~anog sustava. Aksonski transport (D, E) Molekule transmitora ili enzima bitnih u sintezi neurotransmitora sintetiziraju se u tijelu neurona i moraju se transportirati do aksonskih zavr{etaka. U mehanizmu prijenosa posebnu bi va`nost mogli imati neurotubuli (D1). Ako se neurotubuli uni{te davanjem kolhicina, prestaje intraaksonski prijenos. Ovaj brzi transport tvari odvija se u mjehuri}ima, koji se s pomo}u motori~kih proteina uz utro{ak energije kre}u uzdu` mikrotubula. Retrogradni transport, u smjeru prema tijelu neurona (prema minus kraju mikrotubula) odvija se uz pomo} dineina (D2), dok se anterogradni transport (u obrnutom smjeru, prema plus kraju mikrotubula) odvija s pomo}u kinezina (D3). Transportni mjehuri}i su okru`eni ve}im brojem motori~kih proteina. Pritom ATP-ve`u}e glavice dolaze naizmjeni~no i reverzibilno u dodir s povr{inom mikrotubula: pri tome se ATP hidrolizira, a oslobo|ena energija koristi se za molekularno kretanje mjehuri}a po tra~nicama mikrotubula prema odgovaraju}em cilju. Kod brzog intraaksonskoga transporta brzina kretanja je izme|u 200400 mm na dan. S retrogradnim transportom mogu se neki proteini, virusi i toksini prenijeti od kraja aksona prema tijelu neurona. Osim brzog intraaksonskoga transporta postoji jo{ i kontinuirani aksoplazmatski tijek, koji je daleko sporiji, otprilike 15 mm u 24 sata. On se mo`e prikazati tako da se podve`e pojedina~ni akson (E). Proksimalno od podvezana mjesta dolazi do zastoja aksoplazme i zadebljanja aksona. U neuroanatomiji se anterogradni i retrogradni transportni mehanizmi koriste za prou~avanje aksonskih puteva (usporedi str. 20).

Temeljni dijelovi

Neurotransmitori, aksonski transport

29

A, B Katekolaminergi~ki neuroni mo`danoga stabla, fluorescentna mikroskopija (prema Dahlstrmu i Fuxeu)

C Peptidergi~ki neuron, reakcija na imunoperoksidazu (prema Saru, Stumpfu i drugima)

D Molekularni motori (kinezin, dinein) vezikularnoga transporta uzdu` neurotubula (prema Wehneru i Gehringu)

E Nakupljanje aksoplazme pri podvezivanju aksona (prema Weissu i Hiscoeu)

Temeljni dijelovi

30

Osnovni elementi `iv~anoga sustava: sinapsa Neurotransmitorski receptori (A, B) toninergi~ki (5-HT3) receptori, koji reguliraju protok kationa.
Receptori vezani uz G-protein

Temeljni dijelovi

Postoje dvije vrste neurotransmitorskih receptora: ionski kanali regulirani signalnom molekulom (ligandom) i transmitorski receptori uz koje se nalazi unutarstani~ni gvanozintrifosfat (GTP) ve`u}i protein (G-protein).
Ionski kanali regulirani signalnom molekulom

Kanali regulirani signalnom molekulom sastoje se od razli~itih podjedinica (A1), koji su ugra|eni u stani~nu membranu (A2). Vezanje neurotransmitora na specifi~no mjesto na receptoru dovodi do propusnosti kanala za pojedinu vrstu iona (B). Ekscitatorni aminokiselinski receptori. Receptori za ekscitiraju}i neurotransmitor glutamat mogu se podijeliti na podvrste na osnovi vezanja odre|enih sinteti~kih molekula (liganda). Tako razlikujemo tri vrste ionskih kanala reguliranih glutamatom: AMPA-receptori (C3), NMDAreceptori (C4), i kainatski receptori. Nakon vezanja za AMPA-receptore dolazi do ulaska natrijevih iona, nakon ~ega se stanica depolarizira. Aktivacija NMDAreceptora dovodi istovremeno do ulaska Na+, ali uz to dolazi i do ulaska Ca+. Tijekom mirovanja NMDA-receptori su blokirani magnezijem; blokada magnezijem se tijekom depolarizacije (preko AMPA-receptora) polako gubi. Ova vremenski odgo|ena aktivacija AMPA i NMDA-receptora dovodi do stupnjevita odgovora postsinapti~koga neurona na neurotransmitor glutamat. Inhibitorski GABA i glicinski receptori. GABA je naj~e{}i inhibitorski transmitor u mozgu, a glicin u kralje`ni~noj mo`dini. Oba receptora su signalnom molekulom regulirani ionski kanali, koji djeluju aktiviraju}i ulaz kloridnih iona u stanicu. Na taj na~in dolazi do hiperpolarizacije i inhibicije. U kanale regulirane ligandom, spadaju i ekscitiraju}i acetilkolinski receptori i sero-

Ve}ina neurotransmitora ne ve`e se s ionskim kanalima, ve} na receptore vezane uz G-protein. Najva`nija razlika izme|u dviju vrsta receptora vidljiva je u brzini sinapti~kog odgovora. U slu~aju ionskih kanala reguliranih ligandom aktivacija dovodi do brza sinapti~koga potencijala, koji traje tek nekoliko milisekunda. Aktivacija receptora vezanih uz G-protein dovodi do odgovora koji traje nekoliko sekunda ili minuta. G-proteini reguliraju enzime, koji stvaraju unutarnje signalne molekule koje djeluju na ionske kanale ili preko regulatornih proteina na ekspresiju gena. Sinapti~ki prijenos (C) Bitni procesi koji obilje`uju sinapti~ki prijenos zbivaju se kroz tri stadija: 1. Na aksonskim zavr{etcima akcijski potencijal se preobra`ava u kemijski signal: preko depolarizacije dolazi do otvaranja kalcijevih kanala (C5) i do stvaranja ulazne struje kalcija, koji uz pomo} specifi~nih proteina dovodi do spajanja sinapti~kih mjehuri}a (C6) s presinapti~kom membranom i na taj se na~in osloba|a neurotransmitor u sinapti~ku pukotinu (C7). 2. Oslobo|eni transmitor ve`e se sa specifi~nim receptorima. 3. Kada je receptor ionski kanal reguliran ligandom dolazi do protoka odgovaraju}ih iona. U slu~aju glutamatergi~kih receptora ulazak Na+ (i dodatno utjecanje Ca2+) dovodi do depolarizacije postsinapti~ke membrane (ekscitacijski postsinapti~ki potencijal, EPSP). U slu~aju GABA i glicinskih receptora ulazak Cl dovodi do hiperpolarizacije postsinapti~ke membrane (inhibicijski postsinapti~ki potencijal, IPSP). Pri aktivaciji receptora vezanih uz G-protein dolazi do jednog dugotrajnog odgovora, koji u kona~nici mo`e dovesti do promjene ekspresije gena u postsinapti~kom neuronu.

Receptori, sinapti~ki prijenos


A, B Ionski kanali regulirani signalnom molekulom (ligandom) (prema Kandelu, Schwartzu i Jesselu)

31

a d g

K+ A Gra|a nikotinskoga acetilkolinskog receptora B Vezanje acetilkolina (Ach) otvara Na+ i K+ kanale

K+ Na+

K+ Na+

Mg 2+ Ca 2+ Glutamat

C Sinapti~ki prijenos na jednoj glutamatergi~koj sinapsi

Temeljni dijelovi

ACh

Na+

32

Osnovni elementi `iv~anoga sustava: neuralni sustavi

Neuralni sustavi
Skupine neurona koji sintetiziraju isti transmitor i ~iji aksoni tvore samostalne snopove `iv~anih vlakana prema vrsti transmitora, nazivamo kolinergi~ki, noradrenergi~ki, dopaminergi~ki i serotoninergi~ki sustavi. Podra`aj se mo`e prenijeti na istovrsne neurone, ali tako|er i na neurone s drugim transmiterom. Tako u sustavu neurona parasimpatikusa (str. 298 B) kolinergi~ki neuroni provode podra`aj od sredi{njega `iv~anog sustava sve do perifernih ganglija gdje se podra`aj prenosi opet dalje na kolinergi~ke neurone. U simpati~kom dijelu (str. 298 C) neuroni smje{teni u kralje`ni~noj mo`dini tako|er su kolinergi~ki, a u perifernim ganglijima podra`aj se prenosi na noradrenergi~ke neurone (str 298 C). Noradrenergi~ki, dopaminergi~ki i serotoninergi~ki neuroni smje{teni su u mo`danome deblu. Noradrenergi~ki neuroni ~ine locus caeruleus (A1) (str. 100 B28, str. 132 D18) i dio lateralne retikularne formacije produ`ene mo`dine i ponsa (aksonske projekcije za hipotalamus, limbi~ki sustav, difuzno za neokorteks, prednji i stra`nji rog kralje`ni~ne mo`dine). Serotoninergi~ki neuroni nalaze se u rafe-jezgrama (A2), poglavito u nucleus raphe dorsalis (A3) (aksonske projekcije za hipotalamus, nju{ni korteks i limbi~ki sustav). Dopaminergi~ki neuroni ~ine pars compacta substantia nigra (A4) (str. 134 A17, str. 136 AB1), odakle polaze fibrae nigrostriatales za striatum. Peptidergi~ki neuroni nalaze se u filogenetski starim podru~jima mozga: u sredi{njoj sivoj tvari mezencefalona (A5), u retikularnoj formaciji (A6), hipotalamusu (A7), olfaktornom bulbusu, habenularnim jezgrama (A8), nucleus interpeduncularis (A9), nucleus solitarius (A10). Brojni peptidergi~ki neuroni nalaze se u kori mozga, talamusu, strijatumu i malom mozgu. Uloga razli~itih peptida jo{ je uvijek nepoznata. Pretpostavlja se da djeluju kao kotransmitor i imaju moduliraju}u ulogu. Mnogi od ovih peptida nalaze se tako|er i u drugim organima, pa su tako proTemeljni dijelovi

na|eni i u probavnom sustavu (npr. vazoaktivni intestinalni polipeptid, somatostatin, kolecistokinin). Glutamat je ~esto transmitor u dugim projekcijskim neuronima. Glutamatergi~ki neuroni su npr. projekcijski neuroni kore velikoga mozga, tzv. piramidnih neurona (str. 242 C, str. 244 A1 i B11). GABA-ergi~ki inhibicijski neuroni ~esto se klasificiraju prema na~inu na koji stvaraju inhibicijske sinapse na ciljnom neuronu. Tako npr. razlikujemo GABAergi~ke ko{araste stanice, koje tvore sinapse s tijelom neurona, od akso-aksonskih stanica. Posljednje stvaraju inhibicijske sinapse na po~etnom dijelu aksona (inicijalnom segmentu) projekcijskih neurona. GABA-ergi~ki neuroni naj~e{} e sudjeluju u stvaranju lokalnih neuralnih krugova (interneuroni). Osim GABA-e kao klasi~nog neurotransmitora, ~esto nalazimo u njima peptide i kalcij ve`u}e proteine. Kolinergi~ki neuroni nalaze se u mo`danom deblu, ali tako|er se nalaze i u bazalnom telencefalonu. Paralelno s katekolaminergi~kim neuronima odlaze iz spomenutih skupina neurona, npr. nucleus basalis (B11) i odre|enih septalnih jezgri (B12), duge projekcije koje preko snopova gyrus cinguli (gyrus limbicus) (B13) i forniksa (B14) opskrbljuju velike dijelove neokorteksa i hipokampusa (B15).
Klini~ki osvrt: Uzlazne kolinergi~ke projekcije iz bazalnoga telencefalona povezane su s procesima u~enja i pam}enja i pogo|ene su kod Alzheimerove bolesti, bolesti obilje`ene poreme}ajem u~enja i pam}enja. Razli~iti lijekovi mogu djelovati na sintezu, razgradnju i skladi{tenje transmitorskih tvari, te se u `iv~anim stanicama mo`e stvoriti vi{ak ili manjak transmitora, {to mo`e uzrokovati motori~ke ili psihi~ke promjene. Osim {to reguliraju sintezu i razgradnju neurotransmitova, neurofarmaci mogu djelovati kao agonisti ili antagonisti specifi~nih receptora i tako utjecati na sinapti~ku transmisiju.

Neuralni sustavi

33

5 7 9 1 6 2 10 4 3

dopaminergi~ki neuroni noradrenergi~ki neuroni serotoninergi~ki neuroni peptidergi~ki neuroni A Monoaminergi~ke i peptidergi~ke skupine neurona u mozgu

13

14

12 11

15

B Kolinergi~ke skupine neurona u bazalnom telencefalonu uklju~uju}i kolinergi~ku inervaciju korteksa i hipokampusa

Temeljni dijelovi

34

Osnovni elementi `iv~anoga sustava: neuralni sustavi Prekap~anje neurona (AD) @iv~ane stanice, zajedno sa svojim izdancima, tvore slo`enu mre`u (A) koja nije snop izravno povezanih `iv~anih vlakana (teorija kontinuiteta retikularna teorija), nego je oblikuje velik broj samostalnih jedinica, neurona (teorija neurona sinapti~ka teorija). Neuron je osnovna anatomska, geneti~ka, trofi~ka i funkcionalna jedinica gra|e `iv~anoga sustava. U `iv~anoj su mre`i neuroni na odre|eni na~in me|usobno povezani (prekap~anje neurona). Pritom su prekap~anja sa zada}om inhibicije podra`aja jednako va`na kao i prekap~anja sa zada}om prijenosa podra`aja, jer u prekap~anjima koja slu`e inhibiciji nastaju i ograni~enja izbora stalnih podra`aja; va`ni podra`aji se upu}uju dalje, neva`ni se podra`aji potiskuju. Postsinapti~kom inhibicijom ne ko~i se prijenos podra`aja, nego se prije~i aktiviranje sljede}ega neurona. Kod povratne (rekurentne) inhibicije (B) jedna aksonska kolaterala ekscitatornoga piramidnog neurona (zeleno) aktivira inhibicijsku stanicu (crveno), koja preko jedne povratne (rekurentne) kolaterale inhibira projekcijski neuron. Kod inhibicije prema naprijed (C) aktivacija inhibitornog interneurona ne nastaje kao posljedica aktivacije povratne kolaterale, ve} aktiviranih aferentnih aksona iz drugih podru~ja mozga. Me|utim, u~inak ove inhibicije je istovjetan: aktivacija inhibicijskog interneurona dovodi do inhibicije projekcijskoga neurona. Nasuprot tomu, kod disinhibicije (D) ponovno se aktivira jedan inhibicijski interneuron zbog aktivacije aferentnih aksona. Kako projekcija toga inhibicijskog interneurona ide na drugi inhibicijski interneuron, rezultat je zapravo poja~ana inhibicija drugoga interneurona i posljedi~no tome gubitak inhibicije projekcijskoga neurona. Zbog toga je kona~ni rezultat gubitak inhibicije (disinhibicija). Na jednom jedinom neuronu u mozgu nalazi se velik broj veza (konvergencija). Jedna piramidna stanica kore velikoga mozga mo`e primati vi{e od 10.000 sinapti~kih kontakata od drugih neurona. Takva jedna stanica putem aksonskih kolaterala ima brojne veze s velikim brojem drugih neurona (divergencija). Prostorno i vremensko zbrajanje (sumacija) ekscitatornih i inhibitornih aferenata na jednu stanicu, mehanizam je koji u odre|enom trenutku dovodi do depolarizacije stanice i pojave akcijskoga potencijala. Akcijski potencijal se dalje {iri aksonom i prenosi podra`aj na druge neurone. Ako prevladaju inhibicijski aferenti, izostaje aktivacija neurona.
Klini~ki osvrt: Epilepsija je obilje`ena neravnote`om izme|u ekscitacije i inhibicije. Prekomjerna ekscitacija velikoga broja projekcijskih neurona dovodi do ponavljaju}ih (rekurentnih) epilepti~nih napadaja. Osim prekomjerne ekscitacije (op. prevod.), smatra se kako smanjenje inhibicije projekcijskih neurona kao posljedica nestanka ili disfunkcije odre|enih populacija GABA-ergi~kih neurona (prvenstveno ko{arastih i aksoaksonskih interneurona) predstavlja glavni patofiziolo{ki mehanizam u nastanku epilepsije. Tako|er, kod nekih vrsta epilepsija promjene nisu na razini neuralne mre`e, ve} dolazi do disfunkcije membranskih receptora (kanalopatije). Epilepti~ki napadaj mo`e se javiti i kao posljedica gubitka ionske ravnote`e izme|u unutarstani~nog i vanstani~nog prostora, a ekscitabilnost neurona pove}ava se s pove}anjem tjelesne temperature, a {to je tako|er posljedica toga {to funkcionalna svojstva ionskih kanala ovise o temperaturi. Tako se rizik pojave epilepti~nog napadaja pove}ava eksponencijalno s pove}anjem temperature, te }e ve}ina osoba razviti epilepti~ki napadaj ukoliko tjelesna temperatura prelazi 41C. U neke djece funkcionalna svojstva membrane neurona po~inju se brzo mijenjati i kod njih }e i pri manjim pove}anjima temperature (ve} oko 38C) do}i do pojave epilepti~kog napadaja (febrilne konvulzije).

Temeljni dijelovi

Prekap~anje neurona

35

A Neuronska mre`a mo`dane kore prikazana impregnacijom srebrom (prema Cajalu)

B Povratna (rekurentna) inhibicija

C Inhibicija prema naprijed

D Disinhibicija

B D Principi prekap~anja inhibicijskih neurona

Temeljni dijelovi

36

Osnovni elementi `iv~anoga sustava

@iv~ano vlakno (AG)


Akson (AFG1) je obavijen ovojnicom koju u nemijeliniziranih aksona oblikuje citoplazma omataju}ih stanica, dok u mijeliniziranih `iv~anih vlakana akson obavija mijelinska ovojnica (ABG2). Akson zajedno s ovojnicom nazivamo `iv~ano vlakno. Mijelinska ovojnica po~inje na odre|enoj udaljenosti od po~etka aksona i zavr{ava nedaleko od njegova kona~nog razgranjenja. Mijelinska ovojnica se sastoji od mijelina, lipoproteina {to ga tvore omataju}e stanice. U sredi{njemu `iv~anom sustavu omataju}e su stanice oligodendrociti, a u perifernim zavr{etcima to su Schwannove stanice koje su nastale od neuralnoga grebena (str. 62 C2). U svje`ih, nefiksiranih `iv~anih vlakana mijelinska ovojnica izrazito lomi zrake svjetlosti i njezina struktura nije vidljiva, a na polarizacijskom mikroskopu mijelinska je ovojnica zbog lipoidnog sadr`aja dvostruko lomljiva. Poslije fiksacije uklonjeni su lipidi pa je izgled proteinskoga denaturiranog ostatka poput re{etkaste strukture (neurokeratin) (D3). Mijelinska je ovojnica u pravilnim razmacima (1 do 3 mm) isprekidana dubokim Ranvierovim su`enjima (ABF4). Odsje~ak perifernih `ivaca izme|u dvaju Ranvierovih su`enja sukladan je veli~ini Schwannove stanice. Jezgra Schwannove stanice (ADF5) smje{tena je u sredi{tu svakog interanularnoga (odnosno internodalnoga) dijela (F) te oblikuje blago izbo~enje u mijelinskoj ovojnici. Citoplazma tako|er sadr`ava ukoso usmjerene ureze, Schmidt-Lantermanove incizure (C, F6). Rubovi oblo`ene stanice ograni~avaju Ranvierova su`enja gdje se akson grana ili daje kolaterale (E), odnosno to je mjesto gdje se mogu smjestiti sinapse. Ultrastruktura mijelinske ovojnice (G) Akson je obavijen osnovnom membranom, axolemma, a oko nje se na elektronskomikroskopskoj slici mogu vidjeti pravilno koncentri~no poredane tamne i sviTemeljni dijelovi

jetle kru`ne linije, lamele. [irina je svake lamele (mjerena od tamne pruge pa do sljede}e tamne pruge) prosje~no 120 (1 = 0,1 nm). Debljina je tamne pruge 30 , a svijetle pruge 90 . Pri velikom pove}anju postaje vidljivo da je svijetla pruga ponovno podijeljena tankom nepravilnom isto~kanom prugom (G7). Stoga razlikujemo tamnu primarnu (glavnu) prugu i svjetliju, intermedijarnu prugu (me|uliniju). Istra`ivanja polarizacijskim mikroskopom i s pomo}u rentgenskih zraka pokazala su da mijelinsku ovojnicu ~ine slojevi proteinskih i lipidnih molekula koji se me|usobno izmjenjuju. U skladu s tim smatra se da tamni slojevi (primarne i intermedijarne pruge) sadr`avaju bjelan~evinske molekule, a da svijetle pruge sadr`avaju lipidne molekule.

Mijelinska ovojnica
5 2 1 4

37

A Shema `iv~anoga vlakna (prikaz prema von Mllendorffu)


2 4

B Ranvierovo su`enje
5 3

C Schmidt-Lantermanovi urezi

D Perikarion Schwannove stanice


5 4

E Ra~vanje aksona

F Internodium (prema Cajalu)


1 2

G Elektronskomikroskopska slika mijelinske ovojnice

Temeljni dijelovi

38

Osnovni elementi `iv~anoga sustava: `iv~ana vlakna Razvoj mijelinske ovojnice u perifernom `iv~anom sustavu (A) Razvoj mijelinske ovojnice upu}uje na na~in nastanka njezinih lamela. Tijelo Schwannove stanice (A1) oblikuje `lijeb u koji se postupno ula`e akson (A2). @lijeb se produbljuje, njegovi se rubovi me|usobno pribli`uju, pa gdjekad i spoje, {to uzrokuje udvostru~enje stani~ne membrane, mesaxon (A3). Stani~na membrana postupno se spiralno omata oko aksona, vjerojatno kretanjem Schwannove stanice oko njega. Naziv mesaxon potje~e od naziva mezenterij, koji je podvostru~enje serozne ovojnice {to tvori suspenzatornu svezu oko organa. Na sli~an na~in Schwannove stanice ~ine podvostru~enje koje okru`uje akson. Membrana Schwannove stanice kao svaka osnovna membrana, ima vanjski i unutra{nji gust bjelan~evinski sloj izme|u kojih se nalazi svijetli lipidni sloj. U po~etku, u vrijeme udvostru~enja membrane, dva izvanjska bjelan~evinska sloja postavljena su jedan nasuprot drugom, potom se spajaju i tvore intermedijalnu liniju (A4). Tako se iz prvotno {esteroslojne membrane, razvije peteroslojna mijelinska lamela. Sljede}i zavoj unutra{nje bjelan~evinske slojeve stani~ne membrane dovodi u bliski doticaj pa se oni spajaju i tvore primarnu tamnu prugu (A5). Na kraju razvoja po~etak se udvostru~enja nalazi na unutra{njoj strani mijelinske ovojnice (unutra{nji mezakson) (AB6), a zavr{etak udvostru~enja na vanjskoj strani (vanjski mezakson) (AB7). Razvoj nemijeliniziranih `iv~anih vlakana (A) Nemijelinizirana `iv~ana vlakna (A8) tako|er obvijaju Schwannove stanice i pritom svaka stanica obuhva}a nekoliko aksona. Rubovi `lijebova Schwannovih stanica mogu tvoriti sli~no udvostru~enje membrane (mesaxon), ali se njezini membranski slojevi ne spajaju. Gra|a mijelinske ovojnice sredi{njega `iv~anog sustava (B, C) Mijelinska ovojnica sredi{njega `iv~anog sustava (B) bitno se razlikuje od mijelinskih ovojnica perifernoga `iv~anog sustava (usporedi str. 40 B). Pritom Schwannova stanica daje mijelinsku ovojnicu samo na jednom aksonu, a jedan oligodendrocit (B9) u sredi{njemu `iv~anom sustavu oblikuje mijelinsku ovojnicu za nekoliko aksona te protoplazmatskim mosti}em me|usobno povezuje nekoliko internodalnih segmenata. Zamislimo li da su internodalni segmenti odmotani, tada opseg i izgled tijela oligodendrocita izgleda kako je prikazano na shemi (C). Mehanizam razvoja mijelinizacije nije poznat. Vanjski mezakson protoplazmatskoga mosti}a tvori vanjsko uzdignu}e (B10). Mijelinske lamele zavr{avaju u podru~ju Ranvierova su`enja (B11) (paranodalno podru~je). Na uzdu`nom se presjeku mo`e uo~iti da unutra{nje lamele zavr{avaju prije i na taj na~in povr{inske prekrivaju zavr{etke dublje smje{tenih lamela, te tako povr{inska lamela zavr{ava neposredno uz Ranvierov ~vor. Na krajevima lamela pro{iruje se gusta primarna pruga i tvori zatone ispunjene citoplazmom (B12). Akson `iv~ane stanice u sredi{njemu `iv~anom sustavu potpuno je slobodan u podru~ju Ranvierova su`enja. SchmidtLantermanovi urezi ne postoje u internodalnim segmentima sredi{njega `iv~anog sustava.
Klini~ki osvrt: Multipla skleroza je obilje`ena fokalnim progresivnim gubitkom mijelinske ovojnice u razli~itim podru~jima mozga i pra}ena je poreme}ajem funkcije zahva}enih neurona.

Temeljni dijelovi

Mijelinska ovojnica

39

7 1 3 5

A Razvoj mijelinske ovojnice (prema Hamiltonu, Boydu i Mossmanu)

10 7 6

12

B Shema elektronskomikroskopske slike `iv~anih vlakana u sredi{njemu `iv~anom sustavu (prema Bungeu)
11

C Oligodendrocit s mijelinskim lamelama (prema Bungeu)

Temeljni dijelovi

40

Osnovni elementi `iv~anoga sustava: `iv~ana vlakna Periferni `ivac (AD) Mijelinsku ovojnicu perifernoga `iv~anog vlakna okru`uje citoplazma Schwannove stanice (A1). Na njezinoj stani~noj membrani nalazi se bazalna membrana (AB2) {to obuhva}a cijeli internodalni segment i djeluje poput barijere izme|u `iv~anih vlakana. Jezgra Schwannove stanice (A3) je na slici prerezana. SchmidtLantermanovi urezi (A4) na uzdu`nom se presjeku prikazuju kao citoplazmom ispunjeni prostori u razdijeljenoj gustoj pruzi. Trodimenzijska rekonstrukcija pokazuje da su incizure poput spirala u kojima je citoplazma u komunikaciji s vanjskim okoli{em. Na mjestima Ranvierova su`enja ili ~vora (B5) nastavci Schwannove stanice (AB6) se`u preko paranodalnog podru~ja i preko aksona (ABD7), te se me|usobno ispreple}u poput prstiju {aka i tako tvore gust omota~ oko Ranvierova ~vora. Razlike u gra|i mijelinske ovojnice izme|u sredi{njega i perifernoga `iv~anog sustava prikazane su na slici B. U `ivcima postoji pravilan odnos izme|u obujma aksona, debljine mijelinske ovojnice, udaljenosti izme|u Ranvierovih ~vorova i brzine provo|enja. [to je ve}i obujam aksona, deblja je mijelinska ovojnica i ve}a je internodalna udaljenost. Ako mijelinizirano `iv~ano vlakno jo{ raste, primjerice `ivci u udovima, pove}ava se du`ina internodalnih segmenata, i {to je du`i internodalni segment, ve}a je brzina provo|enja u vlaknu. Mijelinizirana, oskudno mijelinizirana i nemijelinizirana `iv~ana vlakna nazivaju se jo{ A, B i C vlakna. U mijeliniziranih A-vlakana promjer je aksona od 3 do 20 m, a brzina provo|enja do 120 m/s. Oskudno mijelinizirana B-vlakna promjera su do 3 m i u njima je brzina provo|enja do 15 m/s. Najsporije se podra`aji provode u nemijeliniziranim C-vlaknima (do 2 m/s) gdje je {irenje impulsa kontinuirano. U mijeliniziranim se vlaknima, me|utim, podra`aji {ire saltatornim provo|enjem, tj. skokovito. Morfolo{ka osnova skokovita provo|enja jest izmjena mijeliniziranih internodalnih segmenata s Ranvierovim ~vorovima. Potencijal unutar aksona preska~e od jednoga ~vora do drugog i strujni je krug svaki put zatvoren promjenama u propusnosti aksona membrane u podru~ju ~vora. Tako je provo|enje znatno br`e i potrebno je manje energije nego pri kontinuiranu {irenju podra`aja. Periferna `iv~ana vlakna okru`uju uzdu`na vlakna kolagenskoga vezivnoga tkiva te zajedno s bazalnom membranom tvore endoneuralnu ovojnicu. Vlakna su ulo`ena u rahlo vezivno tkivo, endoneurium (D8). Razli~it broj `iv~anih vlakana okupljenih u snopove ili fascikule (C10) obuhva}a perineurij (CD9) koji sadr`ava uglavnom kru`na vlakna. Unutarnji sloj perineurija gra|en je od endotelnih stanica, a izme|u njih se nalaze brojni uski endoneuralni prostori. Perineuralne endotelne stanice imaju na perineuralnoj i endotelijalnoj strani jednu bazalnu membranu, te su me|usobno povezane putem zonulae occludentes (engl. tight junction). Na taj na~in one stvaraju barijeru izme|u `ivca i okolnog tkiva, sli~no kao u kapilarama mozga (str. 44 E). Mehani~ka ~vrsto}a perifernih `ivaca ostvaruje se kru`nim elasti~nim vlakanima. U `ivcima udova perineurij je oja~an u podru~ju zglobova. Svi su snopovi ulo`eni u epineurium (CD11), ~iji unutra{nji slojevi stvaraju tako|er koncentri~ne lamele. One ulaze u rahlo vezivno tkivo koje sadr`ava masne stanice (D12), te krvne i limfne `ile. D13 jezgre Schwannovih stanica, D14 kapilare.

Temeljni dijelovi

Mijelinska ovojnica
2 P@S 6

41

7 S@S

B Ranvierov ~vor sredi{njega i perifernoga `iv~anog vlakna (prema Bungeu)

3 2 1 7 4

10

A Shematski prikaz elektronskomikroskopske slike perifernoga `iv~anog vlakna (prema Schrderu)


13 7 8

11

C Poprje~ni presjek perifernoga `ivca

14 9

11 12 12

D Pove}ani isje~ak iz slike C

Temeljni dijelovi

42

Osnovni elementi `iv~anoga sustava

Neuroglija
Potporno i pokrovno tkivo sredi{njega `iv~anog sustava jest neuroglija (glia = ljepilo), koje ima sve funkcije vezivnoga tkiva (za{titna uloga, izmjena tvari, te u patolo{kim procesima uklanjanje degeneriranih stanica fagocitoza i oblikovanje o`iljka). Glija je ektodermalnoga podrijetla. Na Nissl preparatima na presjeku se mogu uo~iti samo stani~ne jezgre i citoplazma; stani~ni nastavci mogu se prikazati samo posebnim postupcima impregnacije. Tri su razli~ite vrste glijalnihstanica: astroglia (macroglia), oligodendroglia i microglia (A). Astrociti imaju veliku i svijetlu jezgru s velikim brojem nastavaka poredanih u obliku zvijezde. Protoplazmatski astrociti s malim brojem nastavaka naj~e{}e su u sivoj tvari, a fibrilarni astrociti s velikim brojem nastavaka nalaze se uglavnom u bijeloj tvari. Oni stvaraju glijalna vlakna i sadr`avaju ih u tijelu i nastavcima. Nakon o{te}enja mozga astrociti tvore o`iljak od glijalnih vlakana. Astrociti su potporni elementi koji, trodimenzijski promatrano, tvore strukturu koja ~ini skelet. Na vanjskoj povr{ini mozga vlakna se toga skeleta zadebljavaju i oblikuju gusti sloj, membrana gliae limitans, koja je vanjska granica izme|u ektodermalnoga tkiva i ovojnica vezivnoga tkiva {to prekrivaju mozak. Nastavci astrocita se`u do krvnih `ila i vjerojatno su uklju~eni u izmjenu tvari i u prehranu `iv~anih stanica (str. 44 B). Osim toga, astrociti su klju~ni za odr`avanje unutarnje ravnote`e (milieu), posebice ionske ravnote`e sredi{njega `iv~anog sustava. Nastavci astrocita imaju zada}u uklanjanja slobodnoga kalija iz izvanstani~noga prostora, gdje se i oni nakupljaju tijekom aktivacije neurona. Vjerojatno astrociti uklanjuju i slobodni CO2 koji dolazi iz neurona, te tako odr`avaju konstantan pH od 7,3 u intersticijskom prostoru. Astrociti obavijaju sinapse i stabiliziraju sinapti~ku pukotinu. Oni tako|er apsorbiraju i neurotransmitorTemeljni dijelovi

ske tvari (prijenos i uklanjanje GABA-e putem astrocita). Oligodendrociti imaju manje i tamnije jezgre sa samo nekoliko nastavaka {to se oskudno razgranjuju. Oligodendrociti su u sivoj tvari pridru`eni neuronima (satelitske stanice) (B), a u bijeloj tvari smje{teni su u nizovima izme|u `iv~anih nastavaka (interfascikularna glija). Oni tvore i stvaraju mijelinske ovojnice (str. 38 B, C). Mikroglijalne stanice imaju jezgre ovalna ili oblika {tapi}a, te kratke, debele nastavke koji se zatim razgranjuju na brojne manje nastavke. Smatra se da mikroglijalne stanice imaju sposobnost ameboidnoga gibanja i kretanja po tkivu. Kad je tkivo uni{teno, te stanice fagocitiraju otpadni materijal (stanice ~ista~i), te pritom poprimaju okrugli oblik (zrnate ili re{etkaste stanice). Mnogi istra`iva~i tvrde da se mikroglijalne stanice ne razvijaju iz ektoderma, nego da su mezodermalnoga podrijetla (mesoglia), ali ipak nema dovoljno dokaza koji bezuvjetno podr`avaju ta mi{ljenja.

Neuroglija

43

fibrilarni astrocit

protoplazmatski astrocit

oligodendroglija

mikroglija

A Ekvivalentne slike neuroglije: gore bojenje prema Nisslu, dolje postupak impregnacije srebrom

B Oligodendrociti kao satelitske stanice neurona

C Astrocit u kulturi tkiva

Temeljni dijelovi

44

Osnovni elementi `iv~anoga sustava

Krvne `ile
Mo`dane krvne `ile mezodermalnoga su podrijetla i u vrijeme razvoja urastaju iz mezodermalnih ovojnica u mo`dano tkivo. Te su krvne `ile redovito okru`ene slobodnim prostorom (Virchow-Robinov prostor) koji umjetno nastaje zbog skvr~avanja tkiva prigodom histolo{ke obradbe. Arterije i arteriole elasti~ne su i njihovo je mi{i}je oskudno razvijeno pa je i sposobnost kontrakcije smanjena. Kapilare imaju zatvoreni, nefenestrirani endotel i zatvorenu bazalnu membranu. U sredi{njemu `iv~anom sustavu nema limfnih `ila. Nastavci astrocita usmjereni su prema kapilarama i pro{iruju se u vaskularne no`ice (AB1). Elektronskomikroskopska istra`ivanja pokazala su da vaskularne zavr{ne no`ice potpuno okru`uju kapilare. Kapilarne stijenke oblikuju endotelne stanice (BE2) poredane poput crijepova na krovu i me|usobno ih u~vr{}uju maculae occludentes. Potom slijede bazalna membrana (BE3) i astrocitna ovojnica (BE4), koja se mo`e usporediti s membrana gliae limitans (str. 42): s ove dvije ovojnice sredi{nji `iv~ani sustav odijeljen je od mezodermalnoga tkiva koje ga okru`uje. Odijeljenost mo`danoga tkiva od ostalog tijela omogu}uje krvno-mo`dana barijera, selektivna zapreka koja mnogim tvarima prije~i prolazak kroz stijenku kapilara iz krvnog optjecaja u mo`dano tkivo. Postojanje te zapreke prvi je put dokazao Goldmann u pokusu s tripanskim modrilom (C, D). Ako se boja u{trca u venu pokusne `ivotinje, gotovo svi organi oboje se modro, ali mozak i kralje`ni~na mo`dina ostaju neobojeni (prvi Goldmannov pokus) (C). Oskudno plavo obojenje mo`e se zapaziti samo u tuber cinereum (C5), area postrema i spinalnim ganglijima. Plexus choroideus (C6) i dura mater (C7) intenzivno su obojeni. Sli~na se pojava mo`e opaziti u ljudi sa `uticom u kojih `u~ni pigment oboji `uto sve organe, osim sredi{njega `iv~anog sustava. Temeljni dijelovi

Ako se boja u{trca u likvorski prostor, povr{ina mozga i kralje`ni~ne mo`dine difuzno se oboje, a ostali dijelovi tijela ostaju neobojeni (drugi Goldmannov pokus) (D). To zna~i da postoji barijera izme|u cerebrospinalne teku}ine i sredi{njega `iv~anog sustava. Pritom treba razlikovati krvno-mo`danu barijeru od krvno-likvorske barijere. Postoji i razlika u funkcioniranju izme|u njih. Kapilarni endotel (E) (vidi tako|er i 2. svezak) je mjesto krvno-mo`dane barijere, gdje mo`dane kapilare ~ine zatvorenu stijenku bez otvora. Nasuprot tome, kapilarna stijenka u drugim organima, npr. jetrima ili bubregu (E8), ima fenestriranu propusnu stijenku, {to omogu}uje izmjenu tvari. Radioizotopskim je istra`ivanjima pokazano djelovanje krvno-mo`dane barijere za velik broj tvari. Tako ona mo`e biti posve nepropusna ili je prolazak usporen. Poznavanje propusnosti ili nepropusnosti krvno-mo`dane barijere za razli~ite lijekove ima veliko prakti~no zna~enje.

Krvne `ile, krvno-mo`dana i krvno-likvorska barijera

45

A Krvne `ile s astrocitima, impregnacija srebrom

4 2 3

C Prvi Goldmannov pokus


1

B Krvne `ile s nastavcima astrocita (prema Wolffu)

D Drugi Goldmannov pokus E Mo`dana i bubre`na kapilara, shematski prikaz prema elektronskomikroskopskim nalazima C, D Krvno-mo`dana barijera kod kuni}a (prema Spatzu)

Temeljni dijelovi