SIMPTOMI DUHOVNIH BOLESTI I TERAPIJA

SIMPTOMI DUHOVNIH BOLESTI I TERAPIJA Don Tomislav Ivančić: Osnove hagioterapije O uzrocima duhovnih bolesti Grijeh je nutarnji nered

. To je djelatno počelo podijeljenosti izmeĎu čovjeka i njegova Stvoritelj, izmeĎu čovjeka i prirode, pojedinca i društva. U dubini duhovne podsvijesti ukorijenjeni su etos i eros, savjest, ljubav i estetski senzibilitet. Viktor Frankl u dubini duhovne podsvijesti razlikuje etički podsvjesno, estetski podsvjesno i erotski-podsvjesno. Iz ''transcendentne podsvijesti'' javlja se potisnuta transcendencija u obliku ''nemira srca'' koji moţe osobu dovesti do neurotskih simptoma. Podsvjesna religioznost moţe biti patogena, ''nesretno potisnuta''. Potisnuta vjera se izroĎuje u praznovjerje i neurotsku egzistenciju. Ateist ima latentnu religioznost (V. Frankl). Cilj psihoterapije je duševno zdravlje, a cilj religije je spas duše. Smisao ţivota se ne moţe dati, nego se mora naći. Ne moţe se izmisliti nego se mora otkriti. Savjest je organ smisla. Ali, savjest moţe čovjeka zavesti u zabludu. ''Srce ima razloge što ih razum ne poznaje'' (B. Pascal). Čovjekova konfliktnost se nalazi u vrijednosti. Čovjek kao biće trudi se da nadvlada neko odreĎeno nutarnje stanje, primjerice kompleks manje vrijednosti, tako što razvija teţnju za nadmoći. Tu motivaciju nazivamo ''volja za moć''. Volja za smislom danas je uvelike frustrirana. Današnjeg čovjeka spopada osjećaj besmisla – riječ je ''egzistencijalnom vakuumu'', manjku inicijative da se nešto promijeni. Mladi najviše trpe od osjećaja besmisla koji nastaje kao plod otuĎenja. ''Religija je ispunjenje volje za posljednjim smislom'' – ističe Frankl. Krize identiteta su krize smisla. Forsirana teţnja za samoostvarenjem odaje frustriranu teţnju za ispunjenjem smisla. Bog je duševna činjenica neposredne iskustvenosti. Kako spoznajemo Boga? 90-ih godina 20 st. sve više se počelo govoriti o SQ (duhovnoj inteligenciji) nakon što je neuropsihijatar Michael Persinger proveo istraţivanje o postojanju ''boţanske točke'' u ljudskom mozgu. Neurolog Ramachandran je 1997. godine otkrio da se ''boţanska točka'' nalazi meĎu ţivčanim spojevima sljepoočnih reţnjeva u mozgu. Pozitivnom emisijskom tomografijom se pokazalo kako svi ovi skupovi ţivaca zasvijetle čim se ispitanik upusti u raspravu o duhovnim/vjerskim temama. Duhovna bolest i smanjenje SQ-a javlja se zbog nemogućnosti uspostavljanja veze s dubokim središtem u sebi. ''Bol duše'' javlja se kad je pojedinac odsječen ili u nesuglasju s najdubljim dijelovima sebe. Bol duše se moţe opisati kao osjećaj rascjepkanosti, otuĎenosti i besmisla. Duhovna patologija se veţe uz nedostatak smisla, očaj, odbačenost, opsjednutost, zlo. Osjećaj otuĎenja je shizotipno stanje. ''Bolesti smisla'' su ovisnost, stres, depresija. Duhovne zaostalosti su: fanatizam, narcizam, mazohizam i sadizam, te sociopatska nemogućnost osjećaja za druge. tu su još opsesija, fobija (histerija), manična depresi ja, zloupotreba moći, nezdrava paranoja. Ključni faktor ovih nezdravih reakcija je otuĎenje od nekog dijela sebe, kao kad se zavade dva prijatelja. O agresivnosti Agresivnost je znak da su se u čovjeku nagomilali konflikti, a oni se rješavaju na tri načina : agresivnošću, depresijom, rezignacijom. Agresivnost se javlja kad se čovjek liši sigurnosti. Zli (diabolos) je onaj koji razbacuje, smućuje. Ljudska egzistencija je ograničena. Čovjek je stvorenje ontološki ovisno o Stvoritelju. On je biće utemeljeno u bitku koje je vječno. Nepoznavanje Boga, udaljavanje od njega i neprijateljstvo s njime ugroţava čovjeka, stvara osjećaj besmisla, straha, tjeskobe, nesigurnosti. Sigurni korijeni čovjeka uvjet su mira, a bolesni nemira, agresije i autoagresije. Najvaţnija čovjekova duhovna struktura jest sposobnost povjerenja ili vjere. Izvor agresivnosti je u nepovjerenju, a ono raĎa strah. Agresivnost se prvo javlja kao trauma u kojoj čovjek doţivljava bol, tjeskobu, strah.

Glavni uzročnici egzistencijalnih, bazičnih i aktualnih rana su zlo, poţuda, uvrede. U enciklici Salvifici doloris se ističe da je duhovna patnja daleko teţa od psihičke ili tjelesne. Uzročnici duhovne patnje napadaju cjelokupnu duhovnu strukturu čovjeka pa se on moţe osjećati svestrano izranjen, nemoća n. Ako smo voljeni, imamo povjerenjeu Začetnika bitka. Zadaća terapijske teologije je posredovati smisao u pustinji besmisla! Čovjeka treba dovesti do svijesti o njegovim unutrašljim kočnicama i blokadama, a onda mu reći: ''Ti ne moţeš baš ništa učiniti da te ja prestanem voljeti''. Svaki stav koji ne sadrţi ljubav ugroţava drugu osobu, razara njezino povjerenje. O terapijskoj teologiji ''Ja sam Gospodin koji dajem zdravlje'' (Izl 15,26). Krist je Magister interior – unutarnji učitelj srdaca, svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka. On je ozdravitelj egzistencijalne bolesti, PUT, ISTINA i ŢIVOT. Putem se ide, istina se spoznaje, ţivot se ţivi! Program terapijske teologije saţima se u riječima: ''Trpljenje ima smisla'' (Usp. Lk 4,18-19; Jak 5,16). Logoterapija je liječenje smislom, a hagioterapija je liječenje svetim. Hagioterapija liječi posljedice nepoštivanja čovjeka, boli i rana koje su pri tome nastale, te tako pomaţe čovjeku da moţe vjerovati u povratak u izvornost svog bića. Čovjek se oslobaĎa duhovne boli kada povjeruje da ga Bog voli i da mu je njeţni otac. Pastoral oslobaĎa od grijeha a hagioterapija od patnje. Hagioterapija razlikuje psihičku i duhovnu strukturu duše.

Simptomatika duhovnih bolesti Duša u čovjeku predstavlja supstancijalni ţivotni princip. Duh je najdublji dio naše nutrine. On nije misao, ali je oblikuje. On nije kreativnost, ali je omogućuje. Duh stoji iza svega u našem biću. Duh oblikuje dušu istinom i smislom. Svaka bolest koči, onemogućava funkciju pneumo -psiho-somatskog organizma, a istovremeno stvara bol. Duhovna bolest se suprotstavlja ţivotu. Duhovna bolest djeluje u dva pravca: agresivno i autoagresivno. Strah je znak duhovne bolesti. Isto tako panika i nemir, kukavičluk, oklijevanje, očaj, zloća, nevjera, ludost, grubost, svaĎa, škrtost, tuga, bestidnost, ruţnoća, oholost. Poroci upućuju na bolesnu volju, ali i karakter. Potrebno je liječiti savjest, intelekt, volju, srce i karakter. Isus rekapitulira čovjekov ţivot od začeća do smrti i vraća mu sve u uskrsnoj preobrazb i. Kad imamo bolesnu savjest bjeţimo i skrivamo se, hvataju nas strahovi, tjeskoba, nesigurnost, postajemo dvolični. Tko razori organ duhovne spoznaje ili intelekta postaje nesposoban spoznati istinu. Ako je čovjek emotivno ranjen ne moţe u srcu prepoznati ni racionalnu spoznaju ni duhovne stvarnosti, ni Boga. Slobodna volja je bolesna ako postoji nered, samovolja, ovisnost. Sloboda nije biranje dobra i zla, nego moć biranja dobra. Ne trudi li se čovjek oko vrlina postaje plijenom poroka. Bolesna religioznost je izgubljenost (očituje se u lutanju po sektama). Izlaz iz takvog stanja je povratak prvoj ljubavi, Stvoritelju. Kultura ovdje znači čovjekovu sposobnost da duhom oblikuje svoje ponašanje, komunikaciju s drugima, svoj okoliš i čitav svoj ţivotni stav. Cilj i bit kulture je ljepota ili sklad svega postojećeg. Čovjek bolesne kulture je onaj koji je podloţan alkoholu, drogi, sektama, ezoteriji, kako bi tu našao nadahnuće za svoj rad. Nepatvorena ljepota dolazi samo od Boga, a sve drugo su imitacije i laţi. Vrhunska kultura moguća je tek po molitvi. Bolesnu seksualnost karakterizira razdvajanje ljubavi od seksa, egoistično plijenjenje uţitaka i samozadovoljstva. Nedostatak ljubavi u djetinjstvu uzrokuje da u čovjeku zakrţlja neka vrsta antene za ljubav i simpatije drugih. Kad su nekome začepljene ''duhovne uši'' tada taj čovjek vidi samo grubu materijalnu stvarnost, postaje materijalist, trči samo za profitom i u tome vidi smisao. Duhovno gluh čovjek je sveo svoju egzistenciju samo na psihosomatsku, imanentnu stvarnost. Škrtost i gramzljivost su bolesti ''duhovnih ruku''. Bolest ''duhovnih nogu'' se očituje u tome da netko slijedi druge na krivim putovima. Čovjek sam sebe traumatizira kad čini grijeh. Devijacije su otklon od savjesti i središta ţivota. Takvi ljudi porok smatraju vrlinom, te ne razlikuju religiju od magije, formalnog kršćanina od svetog. Devijacije čovjeka čine slijepim, gluhim, glupim, nerazumnim.

Nije na čovjeku da se svojim snagama bori protiv zloga, poţuda i uvreda, nego je na njemu da jača svoje vrline, krjeposti i čitav duhovni organizam kako bi ostao duhovno zdrav čovjek. Krjepost je snaga za dobro, a porok je snaga za zlo. Poţude razaraju srce i karakter. Uvrede, odbačenost, neuspjeh, neljudsko ponašanje, mogu nekoga duboko povrijedit i i slomiti njegove nutarnje duhovne sile. Uvrede i patnje mogu pomutiti razum, savjest, intelekt i srce. Duhovna patnja takvog tipa moţe čovjeka ostaviti cijeli ţivot duhovnim invalidom. Neposlušnost savjesti, lakoumnost, prihvaćanje laţi – ranjavaju organ osobnosti, ţivota, savjesti, intelekta i srca. Organ ljubavi ranjavaju oholost, mrţnja, egoizam, duhovna kratkovidnost. Ovisnost kao duhovna bolest moţe biti četverojaka: o ljudima, stvarima, idolima, strahovima. Somatizacija nastupa kad duhovna bol prouzroči tjelesnu ili psihičku traumu. Najdublje patnje nastaju iz nesklada spoznaje i volje. U hagioterapiji Isus je liječnik i lijek (Lk 9,1-2).

Neki primjeri sekundarnih simptoma duhovnih bolesti Osobnost je bolesna ukoliko se čovjek lako vrijeĎa, ili se previše hvali. Savjest je bolesna kad netko ţeli sve promijeniti samo sebe ne, kad mrmlja,optuţuje druge, ogorčen je i rezigniran. Intelekt postaje bolestan ako su nekome novac, vlast i karijera bogovi (primjer fašizma, nacizma) Slobodna volja je bolesna ako se netko ne moţe otrgnuti od hrane, televizije, cigareta, alkohola, seksa, novca. Srce je bolesno ako netko pati od očaja, osjećaja beznaĎa, gubitka povjerenja, hladnoće, zloće, bezvoljnosti, potrebe za obranom. Bolestan karakter se očituje u nehumanom ponašanju, nevjernosti, nepravednosti, laganju, bogaćenju na tuĎi račun. Bolesna vjera se očituje u ateizmu i fanatizmu Bolesnu kulturu karakterizira psovka, vulgarnost, sklonost kiču, ruţnoći, neurednosti, itd.

Put ozdravljenja Hagioterapija poznaje četiri vrste terapija:
1. Agape terapija

2. Pistis terapija 3. Eirene terapija 4. Dynamis terapija 5. Pneuma terapija
IZVOR:
http://www.prudencija.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=92:simptomi-duhovnih-bolesti-i-terapija&catid=2:duhovnost&Itemid=3

… ''Budi ti prvi koji će ubaciti pšenicu u svoj mlin prije nego što tvoj neprijatelj ubaci korov''. (s tim se lsaţe i
starac Pajsije Svetogorac, vidjeti link: http://sr.scribd.com/doc/45759193/Starac-Pajsije-Svetogorac-%C4%8Cuvajte-du%C5%A1uBorba-protiv-pomisli )

Nadam se da je sad malo jasnije ono kad Isus govori da će čovjek ţivjeti od svake Riječi koja izlazi iz Boţjih usta. Sveta riječ se razlikuje od profane upravo po tome što je ljekovita. Hraneći se Biblijom unosimo reda u svoje misli i ţivot. U psihologiji se ova antiretička metoda kojom uvjeţbavamo i ponavljamo pozitivne poruke namjesto zabrana i prisila, zove ''translacijska metoda''. Predodţba da ruţna misao dolazi od demona pomaţe monahu da se od nje distancira te da se s tom mišlju ophodi kao s izvanjskim neprijateljem. Ponavljati u sebi Boţju Riječ znači vjerovati i podsjećati se da je to istina. Vjera je čvrsto stajanje u onome čemu se nadamo. Vjera ţivi od pozitivne projekcije. Ona nas oslobaĎa predbacivanja. Sloboda ovisi o ispravnom znanju. Zadaća askeze je da spriječimo vanjskim stvarima pristup u posvećeni prostor našeg ''ja''. Moj stvarni bitak i identitet je u Kristu. Neka nam Duh Sveti pomogne da ga otkrijemo i napredujemo u slobodi i duhovnoj spoznaji! Svaki od nas nosi u sebi temelje jedne druge katedrale koju treba graditi: to je hram Duha Svetoga u našim dušama. Mi moramo najprije u nama izgraditi tu katedralu, a onda pomoći graditi katedrale u dušama naših bliţnjih. Bl. Ivan Merz

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful