ETNOGRAFSKI PREG LED BOSNE I HERCEGOVNE

Sarajevo, 1997, godine Hadžidedić Nedžad

I
1

BOSNA I HERCEGOVINA
Ime Bosna i Hercegovina obuhvata središnji dio zapadnog dijela Balkanskog poluostrva i sastoji se iz dvije cjeline na sjeveru Bosne i i na jugu Hercegovine. ONe čine kako geografske tako i prirodne i historijske cjeline, koje su kasnije, zajedničkim životom i zajedničkom historijom, povezane, i danas čine državu Bosnu i Hercegovinu. Ime Bosna se prvi put javlja u dokumentima sredinom X stoljeća u spisu vizantijskog cara Konstantina Porfirogeneta, a odnosi se na kraj oko gornjeg toka istoimene rijeke po kojoj je, izgleda i dobilo ime. Ime Hercegovina potiče od titule hercega (vojvoda). Ova se titula u nas pojavljuje posredstvom ugarsko-hrvatskih kraljeva, a u dokumentima se javlja 1449. godine u naslovu Stjepana Vukčića Kosače koji se odvojio od Bosne i proglasio: “Hercegom sv. Save, gospodarem Huma i Primorja...”, kasnije se i zemlja kojom je herceg Stjepan vladao naziva Hercegovinom. Do tada se ta zemlja zvala Hum.

Granice, položaj i teritorijalni razvitak

Tokom istorijskog razvitka ime Bosna se znatno raširilo izvan početne teritorije i danas se odnosi na područje između rijeka Drine i Save i planina Plješevice, Dinare i Ivan Sedla, dok Hercegovina obuhvata, uglavnom, sliv rijeke Neretve. Bosna i Hercegovina je pretežno planinska zemlja; zauzima najširu i najvišu oblast Dinarskog planinskog sistema. Sa sjevera i zapada Bosna i Hercegovina graniči sa R. Hrvatskom, sa istoka i juga R. Srbijom i R. Crnom Gorom, a jednim uskim pojasom oko 15 km na zapadnoj granici izbija na obalu Jadranskog mora (karta 1.). S Jadranskim morem Bosna i Hercegovina je povezana prirodnim putem dolinom rijeke Neretve, koji - nastavljajući se na put dolinom rijeke Bosne - predstavlja, prolazeći sredinom Bosne i Hercegovne, najkraću i najbolju vezu između Jadranskog mora i Panonske nizije i Podunavlja. Osim doline Bosne i doline ostalih većih bosanskih rijeka (Una, Vrbas, Drina) otvorene su prema sjeveru, Panonskoj niziji i njenim glavnim saobraćajnicama Savi i Dunavu. Ovakav reljafni sklop i pravci glavnih komunikacija određivali su smjer cijelom nizu historijskih zbivanja, te kulturnih i drugih uticaja na teritoriju Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas. Današnja teritorija Bosne i Hercegovine razvila se iz dva historijska jezgra, jednog u dolini Bosne, a drugog u dolini Neretve. Ova dva jezgra su šireći se postepeno tokom historijskog razvitka srastala u promjenjljive političke cjeline. Po Bosnom se u srednjem vijeku podrazumijeva samo kraj u kome je postala i odakle se širila bosanskka država. To je bila visija oko gornjeg toka rijeke Bosne, od

2

njenog izvora do Vrandučkog klanca sa dolinama Bosninih pritoka: Lepenice, Lašve, Stavnje i Trstovnice. Iz ove matice Bosna se raširila na istok, jug i zapad, te se još prije prve polovine XIII stoljeća primakla srednjoj Drini, srednjoj Neretvi i gornjem Vrbasu. Do XV stoljeća politička vlast Bosne se raširila na sljedeće susjedne oblasti: na sjeveru na oblast Usoru, na sjeveroistoku na oblast Soli, na sjeverozapadu na oblast Donji Kraj, na zapadu na oblast Zapadne Strane, na jugu na oblast Zahumlje i Travunija, na jugoistoku na oblast Podrinja, te na Primorje, obalni pojas između Konavlja i Hercegnovog. Širenjem bosanske države širio se i pojam Bosne, koji je pod Osmanskom upravom dobio svoje današnje značenje i obim. U gornjem obimu ali s kolebljivim granicama Bosna i Hercegovina, nakon osmanskih osvajanja ovih krajeva u drugoj polovini XV stoljeća, postaje granična provincija na zapadu Osmanskog Carstva. Daljim osmanskim osvajanjima prema sjeveru i zapadu, granice ove provincije su se pomijerale i preko ovog obima. Današnje granice dobila je Bosna i Hercegovina tokom XVIII i XIX stoljeća nizom mirovnih ugovora, sklapanih nakon osmanskih poraza i defanzive. U tim granicama Bosna i Hercegovina ostaje i u vrijeme Austrougarske okupacije 1878. i kasnije aneksijom 1908. godine. U vrijeme prve Jugoslavije (1918.-1941.) Bosna i Hercegovina nije egzistirala kao zasebna administrativna cjelina. Odlukama II zasijedanja AVNOJ-a 1943. godine Bosna i Hercegovina je izdvojena, u okviru druge Jugoslavije, kao zasebna federalna jedinica sa granicama iz 1918. godine. Uz kasnije manje teritorijalne korekcije (Sutorina) Bosna i Hercegovina danas zauzima teritoriju od 51564 km2, od čega na Hercegovinu otpada 9119 m2. Stanovništvo - etnička (nacionalna) struktura Prema posljednjim popisnim podacima (popis 1991.) u Bosni i Hercegovini živi 4,377.033 stanovnika. Bosna i Hercegovina nije etnički homogena država. U njoj žive pripadnici tri južnoslovenska etnički srodna autohtona naroda: Muslimani (od 1993. Bošnjaci, Srbi i Hrvati) koji čine 97,6% stanovništva i pripadnici drugih slovenskih i neslovenskih etničkih (nacionalnih) manjina, koji zajedno čine 2,4% stanovništva Bosne i Hercegovine. Sljedeća tabela daje etnički (nacionalnu) strukturu tri authotona naša jugoslovenska naroda - uporedo prema popisima: 1948., 1953., 1961., 1971., 1981. i 1991. godine.

1948. BiH 2,564.308

1953. 2,847.459

1961. 3,277.948

1971. 3,746.111

1981. 4,124.256

1991 4,377.033

3

227 (25.316 (97.482. Rusini i Ukrajinci iskazivani zajedno.5%) 242.7%) 788.852 (5.5%) 1.4%) 275. Pripadnici sva tri naša naroda i narodnosti (nacionalne manjine) u Bosni i Hercegovini žive izmiješano u gradskim.2%) 1.8%) (43.6%) 772.045 (23.114 690 616 34 1. vračeno im je njihovo ranije etničko ime (etnonim) Bošnjaci.396 14.147 (23. Ne samo gradovi i mješovita naselja.406.248 (42.9%) 326..665 (8.320. Donja tabela daje brojčani pregled nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini prema popisu od 1981. U 10 opština muslimanskog 4 .0%) 1.4%) 760.4%) 1.135.3%) 1. nego i veliki broj seoskih naselja ima etnički miješano stanovništvo.902.7%) (39.7%) 711.a 1971.000 seoskih naselja u njih 1896 ili 30% žive pripadnici dva od tri naroda Bosne i Hercegovine. I u pogledu na teritorijalni raspored tri authotona naroda Bosne i Hercegovine žive izmiješano.682 (97.7%) 842. Albaci Crnogorci Česi Italijani Jevreji Makedonci Mađari Nijemci Poljaci 4.755 277 4.057 (21.798 (44. godine kao “Muslimani (etnička pripadnost)”. NAPOMENA: do popisa 1971.430 (37.649.140 (7.738 (18.104 (17. godine. To je ukupno 39% svih seoskih naselja. Od ukupno 106 opština u 52 ima preko 40% seoskih naselja u kojima živi dva ili tri naša naroda.5%) 1.796 (98. i 1991. 1961.033 (32.264. što je posebno karakteristično za etničku sliku Bosne i Hercegovine.892 945 460 609 Romi Rumuni Rusi Rusini1) Slovaci Slovenci Turci Ukrajinci Ostali 7.7%) NAPOMENA: Muslimani su u rezultatima popisa prikazani pod različitim imenima: 1948.393. a u 511 ili 8% seoskih naselja žive pripadnici tri naša naroda.883 (98. godine kao “neopredijeljeni muslimani”. Nepoznato: 26.148 (20.403 (44. mada postoje manje oblasti u kojima preovlađuje stanovništvo jednog ili dva naroda Bosne i Hercegovine. dok u 30 seoskih naselja žive pripadnici četiri i više naroda odnosno narodnosti Bosne i Hercegovine. 1981. seoskim i mješovitim naseljima na preko 90% njene teritorije.491 (1. godine kao “Muslimani u smislu narodnosti”.2%) 1.123 (31. Za ilustraciju da navedemo da prema popisu iz 1981.9%) (98.9%) 614.502 946 Nisu se nacionalno izjasnili: Regionalna pripadnost: 3.366.2%) 43.0%) 654.576.3%) 891. godine od ukupno 6.251 302 295 111 350 2. U svega 9 opština (bez gradskih naselja) se nalazi preko 70% hrvatskog stanovništva.6%) (39.4%) 758.9%) 1.6%) 1.956 (31.6%) Hrvati Jugosloveni (98. tako da nema većih nacionalno homogenih teritorija.Muslimani Srbi (30. Godine 1993.630.

“.Klaić. u 5 .6% su Muslimani (Bošnjaci). Treba napomenuti da izvan Bosne i Hercegovine u inostranstvu stalno živi znatan broj stanovika porijeklom iz Bosne i Hercegovine.. do X stoljeća nemamo nikakvih podataka o tome (N. Trakiju i Ilirik prema Crnom. 13. Jedan prodor je izvršen iz Donjeg Podunavlja na jug i jugozapad u istočne rimske provincije: obje Mezije. “Ali nije bilo sloge u tome kako su bile velike hrvatska i srpska jezgra pa se počesto pojednostavljivala slika doseljenja na taj način da se tvrdilo kako su tobože Hrvati i Srbi podijelili između sebe gotovo čitav doseobeni prostor”. Međutim. 1989. koja se u okviru ogromnog avarskog kaganata realizovala u stvaranju većih i manjih teritorijalnih cjelina. Avarska vrhovna vlast na čelu s kaganom trajala je oko dvjesta godina. iako se one. O tome nam svjedoće od Avara kasnije preuzeti nazivi župan i ban za čelnike takvih manjih i većih cjelina. 27. što ukazuje na to da su Muslimani više koncentrisani u gradskim naseljima.. Od ukupnog broja gradskog stanovništva Bosne i Hercegvoine 49. 202). sigurno u međuvremenu (VIII-X stoljeću) područje Bosne nije moglo biti prazan politički prostor. Znamo i to da je posle širenja srpske i hrvatske države dobar deo južnih slovena ostao nezahvačen srpskim i hrvatskim imenom i da se neutralna slovenska zona kroz vekove protezala od Panonske Slovenije preko Bosne ka Dubrovniku. Argentina i dr.. a isto tako i hrvatsko između Cetine i Zrmanje sa središtem oko Nina i Knina. (N.. U 5 opština (bez gradskih naselja) Hrvati čine preko 90% stanovnika Srbi također u 5 opština. kako je to doseljenje zapravo izgledalo? Znamo da su Sloveni u društvu sa Avarima (negdje i pod njihovom vrhovnom vlašću) došli na Balkan (krajem VI i početkom VII stoljeća iz dva pravca). po dolasku sa Slovenima. Prvi podatak koji pominje jednu takvu političku cjelinu na ovoj teritoriji je poznati podatak iz polovine X stoljeća kod Konstantina Porfirogeneta. 1989. iako. Sasvim je vjerovatno da su paralelno sa “zemljom Bosnom” egzistirale i druge teritorijalne političke cjeline..Ljubinković. to je zemlja (ili zemljica) Bosna. Tare i Gornje Drine). 1969.. “sloviski” koji se dugo i uporno druže. 1989. Avari su. odmah stvarali svoju vojno-političku organizaciju. dok u 17 opština u procentu preko 70% živi srpsko stanovništvo. pojavu javne vlasti u srednjovjekovnoj Bosni. 75).33).Klaić. Belgija.Klaić. Pojava srednjevekovne Bosne i dubrovačke države stoji svakako s tim u vezi” (V.(bošnjačkog) stanovništvo ima većinu od preko 70% stanovnika. 286-287). tako i onih političkih migracija poslije II svjetskog rata. kao što je rečeno. Turska. počinje sa doseljavanjem Avara i Slovena na Balkansko poluostrvo. To je rezultat kako novih migracionih kretanja.Dvorniković. ni srpska ni hrvatska nego samo slovenska zona. Međutim.. jasno dokazuju da je između srpskog i hrvatskog jezgra ostala zadugo široka. ali onih migracija političkog i ekonomskog karaktera krajem prošlog i početkom ovog stoljeća (SAD. “Slovinci”. bez vlastite političke teritorijalne organizacije. 10). tj.Nazivi “Slavonija”. 1970. Srbi i Hrvati dolaze kasnije u drugom talasu na Balkan (M. do kraja VIII stoljeća kad su Franci srušili avarsku vlast ( N.). a drugi je uslijedio na zapad u Panoniju i Norik (P. na današnjoj njenoj teritoriji. a Muslimani (Bošnjaci) u 1. Kratak pregled historijskog razvoja BiH Dosadašnja naša historiografija problamatiku političke organizacije tj.. Također.Vlahović. znamo da je prvo geopolitičko jezgro u kome je bilo najjače srpsko ime bilo srazmjerno maleno (između Pive. 1931. Time se želi pokazati kontinuitet boravka Srba i Hrvata od prvog doseljenja Slovena u ove krajeve. Egejskom i Jadranskom moru.22)..

i naknadno će ući u sastav bosanske srednjovjekovne države. Kad je osmanska vlast. Počev od kraja XVII i toku XVIII stoljeća Osmansko Carstvo se nalazi u defanzivi. Hercegovina se odupire još nekoliko godina. prisiljena da dozvoli okupaciju Bosne i Hercegovine. omogućila je transformaciju vojnog plemića-spahije u zemljoposjednika. Oba ova procesa uz velike ingerencije koje su imale vjerske zajednice (“mileti) u civilnim poslovima svojih vjernika. To izaziva mnoge unutrašnje krize.dokumentima. U ovom periodu dolazi i do autonomističkih pokreta krupnih zemljoposjednika uz koje pristaju i muslimanske mase. tako da u turskom pohodu 1463. Obje oblasti bile su u početku povremeno u formalnom pogledu u sastavu posjeda raških vladara. Sa izgubljenih teritorija u Bosanski ajalet preseljava se muslimansko stanovništvo. učestvuju i pospješuju već ranije započeti proces čitlučenja. Za razliku od timarskog. Čitlučenje je uslovilo socijalnu tranformaciju osmanskog društva iz vojno-feudalnog u sitnosopstveničko društvo islamskog agrarnog kapitalizma. stvaranjem u njenim okvirima velikih autonomnih oblasti pod vlašću najznačajnijih feudalaca i početkom neposrednog vojnog osmanskog pritiska na Bosnu. lenskog sistema. čitlučenje je proces koji seljaka privatno-pravnim putem veže za zemlju na osnovu dugoročnog zakupa. Kao rezultat neposrednih osvajanja u XIV stoljeću oko Bosne bili su ujedinjeni znatni dijelovi ranijih srpskih i hrvatskih teritorija. tražeći mjesto za sebe. godine postaje lak plijen osvajača. Paralelno sa ovim procesima provodi se i kolonizacija stočarskog . gubi mnoge ranije osvojene teritorije. usljed nemoći. jedne vrste.-1832. 6 . Ovaj pritisak slabi i iscrpljuje ekonomske i ljudske snage zemlje i utire put kasnijem njenom pokoravanju. već se nasljeđuju u porodici. sjedinjavanjem slovenskih župa. Bosna se kasnije u XI stoljeću potpuno osamostaljuje i proširuje svoj teritorij.islam u čemu osim gradskog masovno učestvuje i seosko stanovništvo. Otada počinje štirenje vlasti bosanskog bana i na ove krajeve. Dvanaesti vijek u istoriji Bosne ispunjen je borbom za očuvanje samostalnosti od snažne Ugarske države. što je posebno karakteristično za Bosnu i Hercegovinu. Prve decenije XV stoljeća u historiji Bosne obilježene su: opštim slabljenjem države. protiv centralne vlasti u Carigradu (Gradašćević. I ustanova “odžakluka” koja je značila da se u Bosni timari i ziameti više ne rotiraju (ustanovljena krajem XVI stoljeća). 1831.Izgradnjom gradova po islamsko-orijentalnom obrascu stvaraju se centri i žarišta islamsko-orijentalne kulture i civilizacije iz kojih ona zrači i na okolna seoska područja. Tada dolazi do obrazovanja Bosanske crkve koja će imati istaknutu ulogu u historiji srednjovjekovne bosanske države. Do X stoljeća nastale su. U zemlji je ostvaren ekonomski napredak. Humska oblast bila je sve do tridesetih godina XIV stoljeća odvojena od Bosne.Time su u sastav Bosne ušle i veće oblasti sa katoličkom i pravoslavnom crkvenom organizacijom. Najveći broj od njih su potomci ranijih bošnjačkih iseljenika iz vremena turske ekspanzije. dvije veće oblasti: Bosna i Hum (Zahumlje). Ovi doseljenici. Iz potreba i interesa svoje politike. Turci u Bosni i Hercegovini otvaraju procese prelaska na novu državnu vjeru . političkim.tek kasnije pominju.dovela su do homogenizacije u okviru vjerskih grupacija. 1878. kulturnim i etničkim promjenama koje su bitno uticale na etničku i etnografsku sliku savremene Bosne i Hercegovine. Kraj samostalnosti srednjovjekovne bosanske države označio je početak viševjekovne osmanske vladavine u ovim krajevima sa vrlo krupnim posljedicama: društveno-ekonomskim.).vlaškog stanovništva u opustjele krajeve. jer su zemljoposjednici bili uglavnom muslimani a zakupnici i kmetovi hrišćani. jer u to vrijeme stari turski timarski sistem postoji još nominalno.

Rezultati tog rada sepublikuju uglavnom izvan BiH (Beograd. Počeci rada na sakupljanju građe iz narodnog života u XIX stoljeću do kraja osmanske vladavine. društveno-političko. 7 .). Godine 1929. zanemarujući i ostavljajući neriješeno nacionalno pitanje. Nakon I svjetskog rata novoformirana država Kraljevina Srba. Strani kapital dobiva koncesije. Jukić. Petranović J. kao ravnopravna zajednica Srba. a stvorene su nove administrativne jedinice – banovine. Dosadašnji rad na etnološkom proučavanju Bosne i Hercegovine Etnološki rad u Bosni i Hercegovini može se podijeliti uglavnom u tri značajna perioda: 1. Austrougarska uprava (1878.) kada počinje sistemski rad na prikupljanju građe. Na tom poslu istaklo se nekoliko imena: I. Hrvata i Slovenaca. znatno proširuje i usmjerava.) razvija industriju. 2. koja je vodila hegemonističku politiku. Hadži-Ristić. ti se procesi kasnije usporavaju. tako i Bosna i Hercegovina. Znatno prirodno bogatstvo i jeftina radna snaga dovodi do brzog razvoja nekih grana industrije i rudarstva.Hiljferding i dr. 3. bila je centralistička država pod upravom srpske monarhije. Naročito se proširuje kadrovska osnova etnološkog rada.Chaumette des Foses.muzej i njen časopis. smatrajući da ih je centralna vlast izdala. sporazumom Cvetković-Maček izvršen je još jedan novi udar na to naslijeđe stvaranjem Banovine Hrvatske u koju ulazi 13 bosanskohercegovačkih srezova. Zagreb i Zadar). još u toku borbe odlukama ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a 1943.F. a osniva se i prva specijalizovana ustanova . Muslimana.Godine 1939. bosanskohercegovački Muslimani pružaju žilav otpor toj okupaciji.-1918. uvedena je u zemlji monarhofašistička diktatura i parlament je ukinut. Oblasti koje su nastale u toku historijskog razvitka su također ukinute. B. Novi Sad. Vrčević. Pamućina. kasnije Kraljevina Jugoslavija. čije granice prenebjegavaju svo historijsko naslijeđe. U toku II svjetskog rata stvaranjem Nezavisne države Hrvatske . nacionalno-vjersko pitanje oko koga su se vodile ogorčene političke borbe za čitavo vrijeme austrougarske uprave. godine. Osnivaju se mnoge naučne i stručne institucije i izdaja nove publikacije.godine od strane Austrougarske. V. Pod uticajem rada Vuka Karadžića počinje i u Bosni i Hercegovini sakupljanje građe o narodnim umotvorinama i običajima. godine stvara se federalna jednica BiH. Prva glavna literaturna obavještenja o narodnom životu u Bosni i Hercegovini potiču uglavnom od stranih putnika i naučnika (A. Hrvata i drugih naroda i narodnosti u okviru šire jugoslovenske zajednice naroda DFR Jugoslavije. M. K. U tom otporu sudjeluju djelimićno i nemuslimani (pravoslavci). A. predstavljali centralno ekonomsko. Bosna i Hercegovina pripojena je ovoj ustaško-fašističkoj tvorevini u aprilu 1941. Kapetanović Ljubušak. saobraćaj i rudarstvo. Uspješnim završetkom borbe protiv njemačkog i italijanskog okupatora te domaćih separatista četničkih i ustaških vojnih formacija.-1918. pošto austrougarska vlast zadržava na selu i dalje naslijeđene agrarne odnose. Međutim. Period druge Jugoslavije je značajan jer se etnološki rad postavlja na šire stručne i naučne osnove. Tako da su neriješeni agrarni odnosi. Ami Boue. objavljivanju monografija i rasprava. Period Austrougarske vladavine (1878. u tom periodu.

pored stručnjaka. Izlaze i posebne sveske Glasnika za Etnologiju. Paralelno s ovim radom teče i rad na etnološkom proučavanju ovih krajeva pod rukovodstvom ustanova u Beogradu i Zagrebu. Mada je bibliografija etnoloških radova o Bosni i Hercegovini obimna. odnosno Centar za balkanološka ispitivanja također organizuju i pomažu etnološki rad i u svojim edicijama objavljuju etnološke monografije. specijalista za razna područja etnološkog rada. rasprave i priloge. Osnovan je Zemaljski muzej u Sarajevu sa etnografsksim odjeljenjem. Behar. posebno u ediciji Naselja i porijeklo stanovništva koju je pokrenuo i uredjivao J. Period druge Jugoslavije pored opštih promjena donosi i preokret u etnološkom radu BiH. Istovremeno i dalje etnološke ustanove u Zagrebu i Beogradu objaljuju etnološke radove iz BiH. Saradnici iz Bosne i Hercegovine objavili su u ovoj ediciji više predionih etnoloških monografija o pojedinim . U Glasniku. Zakratko se uvodi nastava etnologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.U periodu Austrougarske vladavine pored rada na sakupljanju gradje pojavljuju se i monografije i rasprave o pojedinim etničkim cjelinama i o pojedinim pojavama u narodnom životu. udjela i uloge romanskih. Etnološki prilozi pojavljuju se još u časopisima: Napredak. Objavljuju se i knjige o narodnim umotvorinama kao i širi prikazi narodnog života (Život i običaji Hrvata. Pregled. Život i običaji Muslimana i dr. Orijentalni institut u Sarajevu objavljuje turske dokumente u kojima se mogu naći značajni etnografski podaci iz tog perioda naše historije. Muzej pokreće časopis Glasnik Zemaljskog muzeja koji i danas izlazi. Na Muzičkoj akademiji u Sarajevu uvodi se studij etnomuzikologije. odnosno Akademija nauka i umjetnosti BiH i njen Balkanološki institut. Ostala su mnoga otvorena pitanja iz područja stare slovenske baštine. analiza tih radova pokazuje da to još nikako ne zadovoljava potreba. Gajret. Osim u Glasniku etnološki radovi objavljuju se i u časopisima: Bosanska vila. postanka pojednih etničkih grupa. Rad se postavlja na stručne i naučne osnove.) stagnira. U etnološkom odjeljenju Zemaljskog muzeja u Sarajevu radi veći broj kvalifikovanih stručnih i naučnih saradnika. Više predjela i oblasti nije nikako etnološki ispitano. saradjuje i veći broj amatera. Zbog toga je malo urađeno na problemima: etnohistorije. Prosvjeta. Naučno društvo BiH. Nema stručnog osoblja.-1941. Sedamdesetih godina uvodi se nastava etnologije (dvosemestralan predmet) na Sociološkom odsijeku Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. simbioze raznih etničkih grupa i pojava koje odatle proističu.). Usljed toga složenije etnološke pojave su posve zanemarene i teško je uspješno rješavati probleme većeg i šireg značenja. Osniva se veći broj zavičajnih muzeja sa etnografskim zbirkama u mnogim manjim mjestima. Glasnik je smanjio obim i objavio je malo etnoloških radova. također mnoge značajke narodnog života i kulture ostale su sasvim neobrađene ili su samo fragmentarno obrađene. a u kojem se odjavljuju i etnološki prilozi. U Sarajevu se osniva i Institut za folklor koji izdaje svoj Bilten. Glasnik povećava obim i kvalitet priloga. Etnografske zbirke Muzeja se znatno uvećavaju sistematskim otkupom predmeta za etnografsku zbirku. mada je to uradjeno ne sistematski i nekritično. Etnološki rad u Bosni i Hercegovini u periodu prve Jugoslavije (1918. U muzejskim zbirkama skupljen je bogat etnografski materijal. orijentalnih 8 . Cvijić. U Banjoj Luci je osnovan Muzej koji je sabrao etnografski materijal iz Bosanske Krajine. U ovom periodu etnološki rad se uglavnom obavlja pod rukovodstvom akademija i muzeja u Zagrebu i Beogradu u čijim publikacijama se objavljuje veći broj etnoloških radova i rasprava. Razvitak (Banja Luka). Zora (Mostar). I u časopisu Jugoslovenske akademije u Zagrebu: Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena objavljeni su mnogi etnološki radovi sa područja BiH.

mediteranske (jadranske) i panonske. donesena prilikom doseljenja u ove krajeve i ovdje dalje razvijana. kontakte i međusobne kulturne utjecaje i miješanja u ranijim periodima potrebno je istaknuti da se u tradicijskoj kao i savremenoj kulturi naroda BiH. razumije se. 2) Značajan je i udio romanskih etničkih i kulturnih elemenata i utjecaja koji se pojavljuju u više slojeva: preko poromanjenih starosjedioca. 4) Također je moguće izdvojiti. Razumije se da je BiH kao evropska zemlja u svim historijskim periodima bila izložena srednjoevropskim i evropskim utjecajima. već prelaznim miješanim zonama. kulturnih. Opšte karakteristike razvoja i promjena u kulturi naroda Bosne i Hercegovine S obzirom na geografski položaj Bosne i Hercegovine i društveno historijska zbivanja. ili predstavljaju jednu posebnu vrstu. koja su više ili manje vidljiva i koja u drugim (susjednim oblastima dolaze rijetko ili nikako. ako bismo mogli da kažemo da su dvije pomenute periferne zone. stočarskih Vlaha u srednjem vijeku te Cincara u XVII i XVIII stoljeću a dosta je romanskih elemenata kulture ušlo u kulture naših naroda i u kontaktima sa romanskim zapadom i posredstvom katoličke crkve. dijeleći s drugim evropskim narodima zajedničku povijest i zajedničko naslijeđe. Kao posljedica svih tih geografskih. od kojih ove dvije posljednje u BiH čine krajnju periferiju tih velikih geografsko kulturnih oblasti. U Bosni i Hercegovini. međusobno nisu razgraničene nikakvim čvrstim graničnim linijama. Medjutim. kao sastavnom dijelu zapadnog Balkana. historijskih uslova i događaja u ukupnoj etnografskoj slici BiH (bez obzira na etničku pripadnost) izdvajaju se nekolike etnografske oblasti. geografskih razlika u njoj te historijskog i kulturnog 9 . zajednička za sva tri naša etnički srodna naroda. jer pored čisto klimatskih ekoloških i drugih fizičko-geografskih osobina pomenute velike oblasti se izdvajaju i kao posebne kulturne zone jugoistočne Evrope.i drugih utjecaja i miješanja zatim pojava etničkog pluralizma i simbioze u seoskim naseljima gdje žive predstavnici dva ili tri naroda Bosne i Hercegovine itd. to se ne bi moglo reći za središnju dinarsku zonu. sučeljavaju se dijelovi triju velikih geografsko-kulturnih oblasti Balkanskog poluostrva: dinarske. koja se već zbog svog velikog prostranstva. Ovi utjecaji i miješanja različito su raspoređeni kod naroda Bosne i Hercegovine i predstavljaju elemente njihovih specifičnih kultura. Ovi utjecaji i elementi najčešće imaju međuetnički karakter i značaj premda su različito raspoređeni kod tri bosanskohercegovačka naroda. koje.Takodje omedjene oblasti treba shvatiti kao prostor na kojem postoji veći broj karakterističnih obilježja etnografskog karaktera. Ovi utjecaji doprinijeli su daljnjoj međusobnoj kulturnoj i etničkoj diferencijaciji. jadranska (mediteranska) i panonska u okviru Bosne i Hercegovine relativno homogene zone u etnografskom pogledu. a prenosili su se i na druge grupe stanovništva. 3) Islamsko-orijentalni utjecaji koji se pojavljuju sa dolaskom Osmanlija u ove krajeve i traju kroz vrlo dug period izazvali su krupne kulturne i etničke promjene putem prelaska na islam jednog dijela stanovništva. u manjoj mjeri i na ograničenom prostoru panonske utjecaje. mogu izdvojiti sljedeće komponente: 1) Stara slovenska baština.

zatiče očuvane mnoge stare oblike života i kulture na selu. str. str. Gavazzi Milovan: Sudbina stare slavenske baštine kod Južnih Slavena. U kratkom periodu za vrijeme prve Jugoslavije (1918-1941) ekonomska osnovica tradicijske kulture djelimično se mijenja agrarnom reformom. Jadranska zona obuhvata Hercegovinu. U našim razmatranjima etničkih odnosa. 1964. 2 Band 1957. Zajednička historijska sudbina. Srpska književna zadruga. L i t e r a t u r a: 1. Srednja Bosna i Istočna Bosna. koje se uzajamno prožimaju i bogate. preko kojih se i selo postepeno uvlači u okvire robnonovčane privrede i tako počinje rastakanje tradicijskih ustanova i odnosa na selu. Beograd. Sarajevo.naslijedja. 3. Sarajevo. 5. akulturacioni procesi i etnička saživljavanja i simbioze. antičko-kulturnih i etnografskih karakteristika naroda Bosne i Hercegovine. srodna etnička osnova. Otvaruju se novi procesi deagrarizacije i urbanizacije koji dalje narušavaju intaktnost tradicijskih oblika života. Medjutim. 211-217. koje se formiraju u osmanskom periodu u nizu akulturacionih procesa i reprodukuju se u okviru osmanskog feudalnog pretka. što izaziva nove promjene u tradicijskoj kulturi i grada i sela. Sudosteurpas jahrbuch. izmještenost stanovništva. pa nova promjena društvenih odnosa . doveli su do specifičnih zajedničkih (međuetničkih) kao i posebnih etničkih odlika što pružaju osnovu da se etničke i etničko-kulturne karakteristike. Bosna i Hercegovina predstavlja složenu zajednicu naroda i narodnosti utemeljenu na osnovu slobode i ravnopravnosti svih naroda i njihovih kultura. a panonska Bosansku posavinu. tokom historijskog razvoja.uvodjenja socijalizma . Filipović Milenko: Etnološki (etnografski) rad u Bosni i Hercegovini. mogu i trebaju zajednički posmatrati i prezentirati. Te oblasti u dinarskoj zoni Bosne i Hercegovine su: Zapadna Bosna. Gavazzi Milovan: Die Kulturzonen Sudosteuropas.101-11 4. Filipović Milenko: Orijentalna kompomenta u narodnoj kultur Južnih Slovena. naroda Bosne i Hercegovine. 10 . U ovim procesima promjena različito participiraju pripadnici triju naših naroda. deagrarizacije i urbanizacije. značajne promjene se dešavaju i dolaskom Austrougarske. nije bilo uslova ni vremena za potpuni razvitak kapitalističkih društvenih odnosa na selu u Bosni i Hercegovini. polazimo od slijedećeg. Prilozi za orijentalnu flologiju XVI-XVII. ranije već započete procese. 11-31. duhovne kulture i socijalne strukture i narodnog života uopšte. 1955.Tada se takođe otvaraju akulturacioni procesi na podlozi kapitalističkih društveno-ekonoskih odnosa. Ćirković Sima: Istorija Bosne. U razvoju i promjenama tradicijskih kultura naša tri auhtohtona naroda. dijeli na nekoliko manjih geografsko-kulturnih oblasti. jezik. Novi društveni poredak (socijalizam) donosi vrlo značajne promjene u svim sferama materijalne. Nova agrarna reforma i industrijalizacija višestruko su ubrzali. Pregled 10. 1970. koje istovremeno čine cjeline i u etnografskom pogledu. 2.

tako isto se ne mogu ni sasvim zanemariti. Mnogima od njih se ne može odreći ni tendecioznost s ciljem realizacije ili formalnih feudalnih prava ili političkih interesa. što je. 1959. uglaavnom. prema potrebi. 6. u interpretaciji se autori često služe savremenim poimanjem etničkih zajednica i etničke strukture. osim što je usput dotican. a vrlo često i vremenske distance. a Srbi. njene historije i njenih naroda od strane njenih susjeda i sa istoka i sa zapada. kako god se ti izvori ne mogu apsolutizovati. 8. a sve to opet pruža mogućnost za različite. Sekundarna literatura. To sve stvara dodatne teškoće. Stoga je 11 . 7. u pokušajima prisvajanja Bosne. Međutim. Beograd. i bio slučaj. pored toga što je “zaražena” nacionalno-ideološkim predodžbama. 1960. Kolektiv autora: Istorija naroda Jugoslavije II. Beograd. on nije do danas sistematski ni istraživan. njene teritorije. pa i tendenciozne interpretacije. S jedne strane. Kolektiv autora: Istorija naroda Jugoslavije I. latinskih i ugarskih izvora pisanih sa velike prostorne.XXIV): “Više od jednog stoljeća Hrvati pišu knjige u kojima dokazuju da su Bosanci ‘zapravo’ Hrvati. Klaić Nada: Srednjevjekovna Bosna. Grafički zavod Hrvatske. Tako je Noel Malcolm mogao napisati u uvodu svoje “Povijesti Bosne” str. činjenica je da su primarni izvori za takva istraživanja vrlo oskudni. promjenjljive kategorije. do sada. Zagreb.biblioteka Etnološkog društva Jugoslavije 2. koje su inače u prošlosti mijenjali svoju sadržinu i značenje kao prevashodno historijske. naročito za pojedina razdoblja njene srednjovjekovne historije. Pri tom ti primarni izvori u većini slučajeva potiču iz stranih: vizantijskih. isto tako neumorno tvrde da su svi oni ‘zapravo’ Srbi”. tj. II OSNOVNE CRTE ETNIČKE HISTORIJE NARODA BOSNE I HERCEGOVINE Etnička struktura srednjovjekovne Bosne Pitanje etničke strukture srednjovjekovne Bosne je vrlo složen etno-historijski problem iz više razloga. S druge strane. 1989. 1953. Beograd.

kraljevina Bosna i Slavonija. Univerzalno i konkretno jedinstvo etničkog samosaznanja izražava se u njegovom etnonimu (samonazivu). Tako recimo od lokalnih . te transformacijom formi samosaznanja (identiteta). a u svijetlu historijske etnologije i novijih dostignuća teorije etnosa i etničkog identiteta. banovine). U odjeljku “Pregled historijskog razvoja BiH” govorili smo o doseljenju Slovena u ove krajeve krajem VI i početkom VII stoljeća i o stvaranju (zajedno sa Avarima) njihove teritorijalno-političke organizacije (župe. S obzirom na naprijed pomenute okolnosti. Bosna Bosona. dok su sastavne dijelove bosanske države nazivali župama. Pri tome ćemo se oslanjati na rezultate i saznanja “naše” historijografije. Strani diplomati su nazivali stanovnike bosanske države Bošnjanima. kraljevina (država). Bosanski krajevi. bosanski rusag (od mađarskog orsag). potrebno je voditi računa o karakteru i formi uzajamnog djejstva između socijalno-političkih i etničkih procesa i njihovim vezama i razvitkom. Ti se utjecaji javljaju u sferi jezika i materijalne kulture. kraljevina Rama. u obredima i običajima. odnosno njene etnosocijalne historije. Ponekad stanovnike bosanske države nazivaju i Slavenima sa dodatkom ili Bošnjani ili bosanski ljudi. Svi savremenici su naglašavali da je Bosna organizaciono-politička jedinica sa raznim naslovima: vojvodstvo. banatstvo. regionima i dijelovima Bosne”. Bosancima. zemljama. U tom istom periodu u pogledu na etničke procese događa se sljedeće: Sloveni su ovdje zatekli starosjedioce više ili manje romanizovane Ilire. Da postoje mogućnosti različitih interpretacija sa podacima iz primarnih izvora dobro se vidi na podacima koje iznosi historičar Marko Vego: “pregledajući diplomatske spise domaće i strane. Pri tom potestarne (političke) veze jasno prevlađuju nad ekonomskim vezama. do državnih. Pri tome potrebno je naglasiti da je struktura etničkog samosaznanja hijerarhična od lokalnih pa sve do državnih pripadnosti (identiteta). Taj se 12 . a kasnije opštedržavnim organima vlasti.posve jasno da srednjovjekovnu etničku terminologiju moramo interpretirati ne u njenim savremenim značenjima već u njenom srednjovjekovnom kontekstu. Postoje razna sjedočanstva o utjecaju mjesnog do slovenskog stanoviništva na kulturu doseljenika. također i u tradicijskim socijalnim institucijama. došao sam do mnogobrojnih podataka o nazivima za oznaku bosanske države u srednjem vijeku. Vosna. Srbima ili Hrvatima. u našem razmatranju i analizi etničke strukture srednjovjekovne Bosne. kneževstvo ili principat. Očito je da je iz ovakvih podataka uzimao svako ono što mu je trebalo u dokazivanju već unaprijed zadatih nacionalnih shema. kojim svaka etnička zajednica sebe označava i time se diferencira od drugih takvih zajednica. U tom slučaju u našoj analizi etničke strukture u srednjovjekovnoj Bosni. prvenstveno će nas zanimati pojave organizirane vlasti na toj teritoriji (teritorijama) s čime je najuže povezano uobličenje etničkog samoznanja (identiteta) kao neodvojive značajke naroda (kao i svake druge etničke zajednice). zauzimaju različita mjesta u sistemu i skali duhovnih vrijednosti. distriktima. Bosina. pokrajina.pripadnost vlastitoj zajednici. Razne konponente samosaznanja individua. važnog pojmovno-psihološkog fenomena koji održava i sintetizuje u sebi ostale etnokulturne oznake jedne etnosocijalne zajednice. zemlja Bosna. regija. zemljica Bosna. Tada se na zauzetoj teritoriji otvaraju procesi etnogenetske miksacije između auhtohtonog stanovništva i doseljenika. kao i na teoretska uopštavanja i pojmove koji su razrađeni u savremenoj etnološkoj nauci na bazi historijsko-komparativnog izučavanja i osmišljavanja opšrirnog materijala etničke historije raznih naroda svijeta od davnih vremena do naših dana. bosanskom nacijom sve u državnom smislu. koje posebno u uslovima feudalizma imaju prvenstveno lokalni karakter. grupa i socijalni slojeva. zatim njihovim izmjenama. Prema tim saznanjima na početnim stadijima etnosocijalne historije sve do kapitalističkih društava osnovna uloga u objedinjavanju članova takvih zajednica pripada potestarnim (političkim) institucijama opšteplemenskim.

Ovdje je potrebno naglasiti da se ova etnička zajednica Bošnjani jasno izdvaja svojim etničkim karakteristikama od svojih susjeda. pominjanog u više domaćih i stranih dokumenata.etnonimu Bošnjanin (“dobri Bošnjani”). Zapadne strane ili Zavrje. uz relativno nestabilne državne granice. ali su došli u drugi plan i služili su u lokalnoj upotrebi. kneževinama (protodržavama) koje su zauzimale obično odredjene geografske cjeline. lokalno pravo i običaje. gdje se one redovito odvojeno pominju sa svojim predstavnicima u opštem staleškom zboru na kojem se inače birao ban ili kralj (to je bosanski Stanak). koje će postati sastavni dijelovi države Bosne. koji će tek kasnije. u novonastaloj etničkoj zajednici. u srednjem vijeku. njena odbrana od stranog pritiska. Imena tih oblasti. To su: stabilnost teritorije.Te oblasti koje su postepeno ušle u sastav bosanske države su: Usora sa Solima. Zagora. to je zemlja (ili zemljica) Bosna. unutar oblasnu bračnu endogramiju. kao što je rečeno. Međutim.prava. jer kao što je naglašeno etnička struktura je hijerarhična. s tim da sada nakon raspada avarske vlasti ove oblasti djeluju samostalno. to ne znači da one kao i Bosna nisu postojale od ranije. područje Bosne nije mogao biti prazan politički prostor i da Bosanci u toku četiri stoljeća nisu bili sposobni da stvore vlastite političke teritorijalne organizacije. Zato ih i nazivamo etnosocijalnim oblastima.učvršćenje socijalno-političke strukture i vjeroispovijesti (crkva bosanska). Ove oblasti su i nakon uključenja u bosansku državu zadržale svoje oblasne osobenosti: dijalekt. Nakon rušenje Avarske vrhovne vlasti preostali Avari su također jezički poslovenjeni. osnovno ulogu u objedinavanju takvih zajednica imaju protestarne (političke) institucije vlasti. Donji kraji. U njima je opšti etnonim bio Sloveni uz još neki lokalni područni naziv prema tim etnosocijalnim oblastima. Konavli. Te oblasti su “Sklavinije” latinskih izvora. iako. Nastankom i učvršćenjem etnonima Bošnjanin nisu u potpunosti nestali oblasni etnonimi. To je sve rezultiralo nastankom i učvršćivanjem etničkog samosaznanja realiziranog u samonazivu . Travunija. između ostalog i svojoj religijom 13 . primiti.trgovačke razmjene i nastanka centra kulturnog života. gdje.utvrđivanje zakona. do X stoljeća nemamo nikakvih podataka o tome. koji u srednovijekovnim pisanim izvorima figuriraju pod imenom Vlasi čije je osnovno zanimanje bilo stočarstvo i. Od oblasnih etnonima jedino je u dokumentima pominjan etnonim Usorani. jedinstvo aparata vlasti. Mada je bosanska srednjovjekovna država kao i svaka feudalna država imala hijerarhičnu političku strukturu sukobljenu s oštrim protivrječnostima između centripetalnih i centrifugalnih tendencija. Jednom riječju ove oblasne zajednice ovladale su kako protestarnim (političkim) tako i posebnim etnokulturnim svojstvima. Od kojih je Usora sa Solima bila i banovina paralelno sa Bosnom. Hum (Humaska zemlja). iako o njima nema pomena u dokumetima. u pravu je Nada Klaić kad konstatuje da. Podrinje. Sasvim je sigurno da su paralelno sa “zemljom Bosnom” egzistirale i ostale etnosocijalne oblasti. ipak je centralna vlast sa svim atributima države obezbijeđivala sadjejstvo svih faktora koji su neophodni za etničku konsolidaciju jednog naroda. Očuvalo se i nešto auhtohtonog romanizovanog stanovništva i poslije pomenutog procesa.te posebno stvaranje osjećaja pripadnosti.zavojevača sa starosjediocima u svojevrsnom prihvatanju. u međuvremenu. saznačemo kasnije iz pojedinih povelja bosanskih kancelarija.lojalnosti i podanstva bosanskoj feudalnoj državi. Sloveni su od njih preuzeli (zadržali) župsku i bansku teritorijalono-političku organizaciju.proces završava jednom od tipičnih posljedica uzajamnog djestva doseljenika . osobenosti materijalne i duhovne kulture. preko pravoslavlja jezik doseljenika. kao što je rečeno. Prvi podatak koji pominje jednu takvu oblast na ovoj teritoriji je poznati podatak iz polovine X stoljeća kod Konstantina Porfirogeneta. jezika superstarta s preovladjivanjem bio fizičkih osobina substrata. U njima se odvijaju procesi etnogenetske konsolidacije.

u drugim političkim i socijalnim prilikama. kojim nisu bili obuhvaćeni samo pripadnici Crkve bosanske. dok je situacija s Latinima nešto drugačija. koje su nastale kao rezultat rezličitih vjerskih svjetonadzora.979 neoženjenih (potencijalnih kuća). 14 . pod tim imenom se kriju Italijani. Razlozi za to su višetruki i djelovali su simultano. Za ilustraciju. Jer tada u tim konfesionalnim zajednicama nije postojalo posebno etničko samoznanje. osim bošnjanskog kao određujuće oznake državne a time i etničke pripadnosti. koji uglavnom predstavljaju urbano stanovništvo specijalnog zanimanja i specijalnog statusa u bosanskoj državi. susrećemo se i sa etnonimima i etnikonima Sasi i Latini. iako je rezultiralo kulturnim specifičnostima njihovih pripadnika.1604. sa 4.sljedbenika crkve bosanske. u većem broju. godine. te su i tako tretirani. i pravoslavci i katolici. odražavaju se i na njenoj etničkoj strukturi. a najznačajnije je prihvatanje islama. Naime. u ulaznom periodu osmanske vladavine u Bosni. nije značila i različitu etničku pripadnost. u osmanskom periodu.721 domaćinstva na muslimane je otpadalo 45. Procesi etnizacije vjerskih zajednica u osmanskom periodu Osmansko osvajanje gurnulo je Bosnu u period velikih vjerskih promjena.(Crkva bosanska). Ona se usložnajva. Kao što je naprijed rečeno. već naprotiv postepen i dugotrajan proces. Tom prilikom u njen sastav ulaze. Kao rezultat ovih konverzija Crkva i vjera bosanska potpuno su nestali sa bosanske scene. Međutim. Zajedničko svim Latinima nejednakog jezika i nejednakog porijekla bila je pripadnost katoličkoj crkvi i još više uživanje personalnih prava i zaštite od strane njihovih gradova. religije novih gospodara . a time i stranim etničkim elementom. uostalom. S druge strane jedan broj vjernika Crkve bosanske prelazio je na pravoslavlje i katoličanstvo. Pri tom je potrebno napomenuti da kad su u pitanju Sasi nema dvojbe o njihovoj različitoj etničkoj pripadnosti. već. spasenje od progona kojima ih je ugrožavala kršćanska crkva i perspektiva vjerske. i činilo najbrojniju kategoriju stanovništava. Ovo širenje Bosne i naročito njen ekonomski napredak (u vezi sa rudarstvom). Etnička samosvijest preko pripadnosti određenoj religiji (konfesiji) biće postepeno formirana. kršćani sa 29%. Navodeći razloge za prelazak na islam istraživači ističu: svjetovni uspjeh islama. koje je. Od ukupnog broja 64. da navedemo podatak koji govori o širini procesa recepcije islama u Bosanskom sandžaku .Handžić. u okviru bosanske države.. a na kršćane ukupno 18. Pominjane kulturne specifičnosti u okviru konfesionalnih zajednica još uvijek su bile samo etnografskog a ne etničkog karaktera. Smatrani su stranim državljanima. sigurno je da prelaz na islam nije bio brz i masovan. ali najčešće i najviše primorski trgovci iz gradova na Jadranskoj obali. što ih je razdvajalo od domaćih ljudi u gradovima i trgovima. U tom periodu pripadnost različitim religijskim zajednicama. kao što je bilo i međusobnih konverzija. a javno će se manifestovati tek u XIX stoljeću.891. bosanska država se širila postepenim osvajanjem okolnih teritorija. Od ukupnog broja muslimanskog stanovništva na povlašteno stanovništvo otpadalo je 1/5. 1984. 137-138).941. Iz ovih podataka izlazi da su muslimani bili zastupljeni sa 71%. u značajnoj mjeri. 4/5 predstavljalo je muslimansko rajinsko stanovništvo (A. Prelazak na islam je bio fenomen širokih razmjera i obuhvatio je u masi i seosko stanovništvo.osvajača Bosne. i pripadnici drugih kofesionalnih zajednica katoličke i pravoslavne (polovina XIV stoljeća). pa pored Bošnjana i ranijih Vlaha. ekonomske i socijalno-političke punopravnosti uzrok je što je glavnina preostalih bosanskih krstjana .

četiri svoje faze: konfesiodiferencijacija. ne po narodnoj pripadnosti. Ove etnokulturne karakteristike dobijaju transparentan izraz u načinu svakodnevnog života. koje su imale veoma razvijenu autonomiju (samoupravu). ponašanja i mišljenja. integrirajući u te zajednice religijsku dogmu i svjetonadzor. etnodiferencijacija je posljednja faza stvaranja etničkog i kulturnog identiteta. Društvena kretanja s konca XVIII i početka XIX stoljeća u političkoj sferi artikuliraju dvije orijentacije: jedna koja je sklona jačem vezivanju uz centralnu osmansku vlast. 1977. tako i u dogmatsko-obrednom smislu i “kolebljivost pastve”. i druga . bez obzira tko to bio. kulturni (prosvjetni) i finansijski poslovi bili su potpuno u rukama “religioznih institucija”. utemeljenog na već izgrađenom sekulariziranom sistemu vrijednosti i normi. patrijarha i biskupa za hrišćane i velikog rabina za Jevreje.Korm. što opet ubrzava proces njihove etnizacije. Za razliku od srednjovjekovnih konfesionalnih zajenica.etnokonfesionalne diferencijacije. završeni u osmanskom periodu. Konfesiodiferencijacija je prva faza . kao pretpostavke za njihovo oblikovanje u narodne zajednice. već po konfesionalnim (vjerskim) . bilo putem vjerovanja ili putem osjećanja . dobio je nacionalne dimenzije i podstakao razvoj nacionalne političke samosvijesti kod pojedinih etnoreligijskih zajednica.) pored težnje za ostvarivanjem političke autonomije Bosne potakao je snažanije izražavanje bosanske pripadnosti i razvoj zasebnog bošnjačkog identiteta-zasebnog. utemeljenog na nastanku etničke samosvijesti. specifičnih za svaku zajednicu. dovodeći do sve većeg osamostaljivanja (individualizacije) miletskih zajednica. s jedne strane. U ovoj fazi dolazi do razvijanja procesa etnodiferencijacije. Budući da su procesi etnodiferncijacije. kršćanska vojska ili islamski osvajači.-1832. Ova etnizacija imala je u toku osmanskog perioda.autonomistička. Donia. zbora uleme za muslimane. ove zajednice. dijelila je svoje stanovništvo. shodno i ranijoj islamskoj praksi. Autonomistički pokret (Gradašćević 1831. Teokratska i imperijalna Osmanska država. 261).zajedništva”. tj. bez obzira na lokaciju njihovih vjernika (Ž. najzad. društveni. Građanska vlast. U trećoj fazi . 1989. religiozni.naime u odnosu prema dotada preovlađujućem osmanskom ili sveobuhvatnom islamskom identitetu. etnokonfesiodiferencijacija i etnodiferencijacija.“miletskim” zajednicama. u svojim najznačajnijim fazama. već se na laičkoj osnovi kod pojedinih zajednica definiraju elementi materijalne i duhovne kulture. R. prihvatila za sebe manje teško rješenje (M. Ali etnodiferencijacija u ovoj fazi je još uvijek rezultat religijskih razlika. jer “ni jedna vjera nije imala jaku organizaciju koja bi vezala svoju pastvu uz crkvu. Iz ovih učenja se izvode društveni koncepri vođenja materijalnog i duhovnog života. vanjskopolitičkim i vojnim pritiscima. su dobro organizovane i homogenizirane zajednice od kojih u mnogome ovisi život njihovih vjernika.U daljem slijedu događaja socijalni i politički bunt. Brandt. koje su već ranije na principima etnogenetske diferencijacije prošle kroz proces etnizacije.nastala uspostavom “miletskih zajednica” sa značajnim ingerencijama u reguliranju civilnih odnosa i načina života u tim zajednicama. a istovremeno idiferencijaciju prema takvim drugim zajednicama. 29). te značajan stepen ravnodušnosti prema religiji koji prizilazi iz tih uslova (J. te socijalne organizacije. I.Fine. podstaknutih različitim religiozno-dogmatskim i svjetonadzorskim učenjima. uzrokovan. 213-215). Ističu se još i sljedeći razlozi konverzije: prisustvo “slabog hrišćanstva u Bosni” kako u organizacionom.umjesto eventualnog istrebljenja ili obespravljenja pod vlašću budućih pobjednika. konfesioetnodiferencijacija. Druga faza je bila konfesioetnodiferencijacija “miletskih zajednica”. To jača njihovu koheziju. 1995. možemo konstatovati da je taj period imao ključnu ulogu u nastanku 15 . u ovom periodu.

mada nacionalno još egzistiraju pod vjerskim imenima. bilježi procentualni pad. Nacionalno-konfesionalna struktura najbrojnih kategorija agrarnog stanovništva u procentima izgledalo je ovako: Zemljoposjednici s kmetovima Zemljoposjednici bez kmetova 16 .02%). doveli su do “promjene u vjerskoj i nacionalnoj strukturi gradova i umanjili muslimansku. detaljni posljednji popis 1910. 448. na drugoj strani. iz susjednih zemalja čime su etnoreligijske zajednice izgubile karakter ranijih teritorijalno zasebnih cjelina.613 muslimana (38. koji su kroz zajednički život. pravni poredak. u pogledu na pojedine vjersko-nacionalne grupe od 1879. dok muslimansko stanovništvo unatoč apsolutnom porastu. teritoriju i jezik. M. sastavljeno iz sljedećih kategorija: zemljoposjednici s kmetovima i zemljoposjednici bez kmetova (ukupno 7. godine značajno izmijenila: pravoslavno i katoličko stanovništvo bilježi stalni (apsolutni i relativni) poraz. Krajem XIX stoljeća etnodiferencijacija. i. ne sumnjivo pod susjedskim utjecajima. Hadžibegović. teku integracioni procesi razvijanja pomenutog kulturnog identiteta Bosanstva i Bosanaca. katolici kao Hrvati. širenjem novoštokavskog govora na cijelom prostoru. Istovremeno migracije doprinose jezičkom ujednačavanju. S druge strane socijalna slika pokazuje da u BiH u ovom periodu i dalje dominira agrarno stanovništvo (88%). istovremeno.000 domaćinstava). Ovome su posebno doprinijela migraciona kretanja stanovništva unutar Bosne. apsolutnu većinu sa 70. Paralelno sa procesima etno-kulturne diferencijacije. slobodni seljaci (77. uspjeli ipak stovriti jedinstven bosanski kulturni indentitet. Austrougarski popis stanovništva iz 1879. ali i zajednica etnokulturnih zajednica.73%). na jednoj strani. Imamović. sa zadružnim polufeudalnim odnosima. poreski sistem i postojeće stanje agrarnih odnosa. unatoč diobama i suprostavljanjima.000 domačinstava). i. posebno. Kasnija tri.56% u 1910..i razvoju bosanskih naroda.88%) pravoslavaca. godina) pravoslavci ulaze kao Srbi.426 (0. 174). porijeklo. 1994.08%).29%) Jevreja i ostalih 249 (0.000 domačinstava). u nastojanju da se suprostavi procesima razgradnje Bosne od strane novonastalih nacionalizama i seperatizama srpskog i hrvatskog.391 katolika (18. poprima nacionalna obilježija. Na Austrougarsku okupaciju sem oružanog otpora muslimansko stanovništvo reaguje i iseljavanjem iz Bosne u Tursku (cc-a 100. godine. 209. a muslimani kao Bošnjaci.70% u 1879. tako bilježi 496. Moderno doba-doba nacionalnog profiliranja Okupacijom BiH Austrougarska je zadržala: zatečenu osmansku administrativnu organizaciju. Svi gore naznačeni elementi bili su podloga za ideju o integralnom Bošnjaštvu koje je formulirao još Osman-Topal paša. godini. tako da u moderni period (1878. godine pokazuju da se etnodemokratska slika BiH. godine do 1910. te tako Bosna postaje i globalna kulturno-jezička zajednica.000 emigranata).” (I. Opadanje normalnom prirodnog priraštaja i emigracija muslimanskog stanovništva u BiH s druge strane.485 (42. na 50. naročito. te kmetovi i kmetovi koji su dijelom slobodni seljaci (85.. 3. te tako i vjerska imena za već postojeće etno-religijsko-nacionalne zajednice. Prethodno uspostavljena veza tla i etnoreligijskog suptrata (doba Tvrtka I) ovim migracijama se prekida i teritorija Bosne u etnoreligijskom pogledu dobija izgled “leopardove kože” (Vidi stranu 5).

15% muslimana. Dakle.Hadžibegović. podržavajući nacionalne projekte bosanskih Srba i bosanskih Hrvata. nacionalom ideologijom i nacionalnim programom za ostvarivanje velikih nacionalno-politički i državno-pravnih ciljeva. a kmetove 95 % kršćana. Iako je austrougarska vlast (preko B. nominirajuĆi ih i dalje pod vjerskim imenom (pogrdnim) “Muhamedanci”.50% 73. dovela je do toga da se pravoslavlje pojavi kao obilježje srpstva.62% 17. S druge strane ekonomsku modernizaciju prati proletarizovanje seoske radne snage za gradsku industriju i formiranje domaćeg građanstva.90% katolici Kmetovi 4. i sama podlegla tim tendencijama. Zbog toga i poslije turskih osvajanja i propasti srpske države. umjesto da. takođe. ukidajući (službeno) bosanski jezik. Tursko osvajanje zatiče u Bosni dio domaćeg pravoslavnog .49% (I. da je u procesu etničkog uobličavanja Srba najvažniju ulogu odigrala srpska srednjovijekovna država koja je istovremeno bila i politička i religiozna zajednica.Imamović: 1994. tj.kroz političke stranke. sa tipično nacionalno-političkim mentalitetom.70% Slobodni seljaci muslimani pravoslavci katolici 36.muslimani pravoslavci katolici 91.92% 21. ona ga čak vraća unazad. što će ostati kao trajna karakteristika bosanske političke scene kroz njenju kasniju historiju.55% katolici 70. zapravo. U agrar prodiru kapitalistički proizvodni odnosi i ubrzava se proces ekonomskosocijalne diferencijacije. M. podrži proces nacionaliziranja MuslimanaBošnjaka. osnovna socijalna suprotnost izmedju zemljoposjednika i kmetova u osnovi bila je. Obje ove grupe srpskog stanovništva se 17 . 176-6) Kao što se vidi ekonomsko-socijalna i nacionalno-konfesionalna diferencijacija su u najneposrednijoj vezi i podudarnosti. SRBI: Nema sumnje.05% pravoslavci 2.15 % muslimani 6.75% 10. kao i dio življa koji je napustio Srbiju sklanjajući se ispred Turaka. Politička modernizacija svodi se na nacionalno-političku diferencijaciju .65% muslimani 25. nacionalno-konfesionalna. Kalaja) pokušala zaustaviti taj proces nacionalnih suprotnosti ona je zahvaljujući “poodmaklim” procesima nacionaliziranja.87% pravoslavci 21. a vjerska pripadnost posluži kao kriterij etničkog razgraničavanja. suprotnost . srpska crkva ostaje bitan elemenat političke i etničke svijesti kod srba doprinoseći etničkoj homogenizaciji i identitetu pravoslavnih stanovnika BiH kao Srbi. dovodeći do osiromašenja slobodnih seljaka.srpskog življa. pismo arebicu. Ova združenost crkve i države posebno u periodu njenog najvećeg rasprostranjenja. Ovaj proces onemugućavanja nacionalne konsolidacije Bošnjaka-muslimana trajaće i kroz obje Jugoslavije sve do sedamdesetih godina XX stoljeća. Ali.izmedju muslimana i kršćana. Zemljoposjednike s kmetovima činilo je 91.

stabilizacije svog društveno-političkog i vojnog poretka. a naročito one prve masovne. buđenja i jačanja etničke a kasnije i srpske nacionalne svijesti među pravoslavnim u Bosni i Hervegovini. Ova masovna kolonizacija krajem XV i u toku XVI stoljeća ojačava pravoslavno stanovništvo na selu. slijedi čitav niz parcijalnih naseljavanja zbog ekonomskih razloga i lokalnih potreba u radnoj snazi .prorjeđuju daljim kretanjem prema zapadu i sjeverozapadu ispred osvajačke turske vojske. jer bi tada posve zanijekali bitan uticaj dvaju hrišćanskih vjera i islamsko-orijentalne civilizacije u nastanku etničko kulturnih specifičnosti. Zbog potreba svoje ekonomije.iz Hercegovine. Time ne želimo reći da je na selu u Bosni i Hercegovini za vrijeme turske vlasti. doprinose unutrašnjem jedinstvu i povezivanju svih slojeva na široj osnovi unutar suprotstavljanih strana. koja najviše utiče na stvaranje savremene etničke slike u Bosni i Hercegovini. U prvim godinama poslije turskog osvajanja Bosne i Hercegovine mnogi krajevi su sasvim opustjeli a i drugi su bili slabo naseljeni. koja također pospješuju pomenuti proces. uskočkim i hajdučkim borbama podsticanim i iz vana. Ovi pokreti s druge strane. snažno jačajući osjećaje pripadnosti i identiteta. Ovo stanovništvo na taj pritisak reaguje bunama. pojačava međusobnu etnodiferencijaciju i fiksira kulturno-etničke specifičnosti srpskog naroda u Bosni i Hercegovini i izdvaja ga kako unutar Bosne i Hercegovine u odnosu na druga dva naroda. biva različito prihvačena i različito interpretirana kod sva tri naroda u BiH. vladala jedna patrijahalna kultura prenesena putem naseljavanja stočara. koji su imali. tako i prema Srbima u Srbiji. razvitkom u slobodnoj državnoj zajednici homogenog etničkog sastava uz postojanje etničke teritorije. seljaštvo i inteligenciju. Taj razvitak karakterisan je drugačijim položajem pod turskom vlašću. je i ta što na čitavom području na kojem se vrše ova kretanja i izvan teritorije. I “evropeizacija” Bosne i Hercegovine. iako na srodnoj etničkoj osnovi pojačanoj stočarskim preslojavanjem. u toku daljeg turskog vremena. Turci vrše masovnu kolonizaciju tih opustošenih i slabo naseljenih krajeva sa storčarskim stanovništvom iz iskonskih stočarskih krajeva na jugu i jugoistoku. Največi dio tih naslejenika čine preko pravoslavlja posrbljeni vlasi . BiH dolazi putem stočarskog prespojavanja patrijarhalnom kulturom. svoj specifičan etnički i istorijski razvitak. što još uz borbu za vjersko-prosvjetnu autonomiju. do tendencija približavanja i izvijesnog etničkog i kulturnog ujednačavanja sa preovlađivanjem novoštokavskog govornog dijalekta u centralnom dijelu ovog jezičkog područja. koja počinje sa dolaskom Austrougarske. Posljedice ovih migracionih struja. 18 . Agrarni pokreti (Austrougarska je zadržala feudalne kmetske odnose) još više pojačavaju diferencijaciju i antagonizam na etničkoj. Veći ustanici u Bosni i Hercegvoini i posebno Prvi i Drugi srpski ustanak i oslobođenje Srbije dovodi do još šireg povezivanja. Iza ove masovne kolonizacije. konfesionalnoj i društvenoj osnovi. Pored toga ovaj proces izaziva i nove migracione struje iz stočarskih krajeva: To je i vrijeme slabljenja turske vlasti i vrijeme autonomističkog pokreta Muslimana bosanskog pašaluka i njihovih buna što sve dovodi do zloupotreba i povečane eksploatacije rajinskog stanovništva. Borba za vjersko-prosvjetnu autonomiju koju Srbi vode u vrijeme Austrougarske vlasti u ovim krajevima povezuje još više sve slojeve unutar srpskog naroda: ojačali građanski i trgovački stalež. znatno ranijim oslobađanjem od feudalnih odnosa. U vrijeme opadanja turske vojne moći (XVII i XVIII stoljeća) i gubitaka ranije osvojenih teritorija dolazi (započinje već od XVI stoljeća) do šireg stvaranja procesa čiflučenja koji dovodi hrišćanske seljake u položaj ovisnih kmetova ili zakupaca.

proces masovne recepcije islama. učestvovali su i doseljeni Cincari putem njihove asimilacije u okolno srpsko stanovništvo. a djelimićno i ostali. S druge strane. ove zapadne provincije turskog carstva pada na domaće muslimansko stanovništvo. Naprotiv. turski izvori pokazuju da je u Bosni i Hercegovini islamizovano stanovništvo nastalo iz etnički srodne ali religijski heterogene mase. za kasniju etničku sliku. Kao što je rečeno. vojnom silom. MUSLIMANI: U turskom periodu u drugoj polovini XV stoljeća do polovine XVII stoljeća paralelno sa procesima naseljavanja stočara odvijao se još jedan. Pominjani proces čiflučenja sa svim njegovim posljedicama. i s druge strane. Ovakvo tumačenje nije potvrđeno i u izvorima. bio je uklučen u dalje turske pohode. Ovaj proces je do sada bio jednostrano tumaćen i svođen na bogumilsku komponentu. što izaziva sukobe sa centralnom vlašću (Gradaščćević 1831.-1832. Ova činjenica bila je inicijalna i odlučujuća u procesu formiranja i nastajanja muslimanskog naroda. Sukobi i otpor feudalnih snaga protiv centralne vlasti naročito dolazi do izražaja kod sprovođenja reformi te ovi slojevi pod maskom starih islamskih tradicija i obićaja pokreću protiv reformi i centralnih vlasti i muslimanske mase (bune muslimanskog stanovništva. Mnogi od njih se i nastanjuju u osvojenim krajevima. dolazi sada do punog izražaja. što se u daljem istorijskom razvoju i dogodilo. Turski gubici ranije osvojenih teritorija počev od kraja XVII stoljeća uzrok su doseljavanju sa tih teritorija muslimanskog stanovništva. sa gradom i njegovim islamsko-orijentalnim institucijama. značajan proces. Ovi doseljenici (emigranti). nastanjuju se najviše u gradovima i u pograničnim dijelovima bosanskog pašaluka. Latentno prisutna etno-konfesionalna diferencijacija muslimanskog stanovništva. muslimanski zemljoposjednici pod vidom odbrane islama od raje.). što s druge strane pojačava otpor. prepušta bosanskoj feudalnoj klasi upravljanje i odbranu Pašaluka. Islamizovani dio stanovništva. pa se klasni antagonizam sve više pretvara u etno-konfesionalne suprotnosti. ovaj proces izaziva višestruko pojačanu eksploataciju stanovništva i njegov sve snažniji otpor. Specifičnost islamizacije u Bosni i Hercegovini je u tome što je ona obuhvatila i domaće seosko stanovništvo. s jedne strane prema hrišćanskom stanovništvu istog jezika. najčešće u akindžijskim redovima i kao spahijska konjica. tako da se muslimansko stanovništvo nalazi u dvostrukoj izolaciji. U takvoj situaciji dvostruke sukobljenosti. Feudalna klasa to koristi i ispoljava autonomističke težnje. privlači na svoju stranu muslimanske snage grada i sela. prema Turcima i centralnoj vlasti. Islamizacija je odvojila ove mase od ostalog seljaštva i povezala ih jednom vjerom. najčešće i porijeklom iz Bosne i Hercegovine. pravoslavne i katoličke konfesije. I u vrijeme povlačenja i defanzive glavni teret odbrane. Centralna vlast odgovara na otpor brutalnim mjerama.U etničkom sastavu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini osim pominjanih grupa. prihvaćenoj od Porte. To otvara put procesima jačanja unutarnjeg kohezije i 19 . Ovi povratnici u njemu najaktivnije učestvuju. naročito se ubrzava sa povratkom sve većeg broja muslimanskog stanovništva sa izgubljenih teritorija. čije su bune sve učestalije i ne štede ni muslimanske seljake. nemoćna centralna vlast zaokupljena drugim problemima u odbrani prostranog Carstva. od pripadnika bogumilske. koji svoj vrhunac doživljava u kasnijem oružanom otporu austro-ugarskoj okupaciji. isto tako. a preko zajedničke pripadnosti pravoslavnoj religiji.

upotpunjavaju uslove za nastanak i egzistenciju jednog novog južnoslovenskog naroda. zatim doseljenici neslovenačkog porijekla koji su ovdje došli u manjem broju sa turskom vojskom kao činovnici. učinili su da je muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine relativno ujednačeno. Znatna unutrašnja preseljavanja Muslimana uz opšti amalgam koji su dali islam i islamsko-orijentalna tradicija i civilizacija. Tako da je turska okupacija ovih krajeva. uz manju konzervativnost u prihvatanju “evropeizacije”. i kod Hrvata u Bosni i Hercegovini religijska svijesti i religijska tradicija su imali veliki značaj u etničkoj. afirmisala. naročito radom franjevaca. Bitni etnički procesi u oblikovanju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini odigrali su također za vrijeme turske vladavine. etnosamospoznaja i etnosamosvijest. Ovi faktori identiteta potpomognuti sa još dvije isto tako važne odrednice: očite ukupne etnografsko-kulturne odlike ovog stanovništva i okolnost da ih njihovi susjedi. iako su rezultirali muslimanskim etničkim entitetom. i na kraju doseljenici iz susjednih oblasti koje je Turska izgubila. Samostalnost Bosne i njeno teritorijalno širenje od XII stoljeća nadalje rezultiralo je pripajanjem zapadnih dijelova današnje Bosne i Hercegovine bosanskoj srednjovjekovnoj državi. HRVATI: Kao i kod Srba i Muslimana. pod kraj bosanske srednjovjekovne države bila učvrstila. to se isto odnosi i na Hrvate u tadašnjoj Bosni. nisu uništili zajedništvo triju naroda Bosne i Hercegovine. a dobar dio njih predstavlja i potomke nekadašnjih iseljenika iz ovih krajeva u te zemlje (u stvari remigrante). koja za njih od tada pa sve do novijih vremene ima važnu istorijsku i kulturnu ulogu. S druge strane pominjani proces etnodiferencijacije koji su se odigrali u toku XVIII stoljeća i naročito u toku XIX stoljeća i ukupne etnografsko-kulturne specifičnosti. U tom procesu mogu se izdvojiti slijedeće komponente: starije slovensko islamizirano stanovništvo koje čini osnovu masu i etničko jezgro. kao što je rečeno odigrali prije javljanja nacionalnih pokreta u nas. a u XI stoljeću pridružila je sebi i oblast Neretljana. koje se ogleda u mnogobrojnim međuetničkim elementima njihovih tradicionalnih kultura i posebno u zajedničkom jeziku. ali bitnim odrednicama etnosa. nastale iz akulturacionih procesa u kontaktu autohtone i islamsko-orijentalne kulture. zatekla znatan broj katolika i brojne franjevačke samostane. koji su bili locirani uglavnom oko 20 . Ne manji značaj u formiranju hrvatskog etnosa imala je i rana hrvatska državna organizacija. Sam proces etničkog formiranja Muslimana bio je dosta složen. pa i kasnije u nacionalnoj identifikaciji. Svi ovi etnički narodnosni procesi su se. koji se manifestuju u onim suptilnim i teško uhvatljivim. etnički srodni narodi. smatraju posebnošću. duhovnici i zanatlije iz Turske i drugih islamskih zemalja.integracije svih slojeva muslimanskog stanovništva. spahije. tako da su se kroz etničke procese ujednačavanja vrlo brzo izjednačili za domaćim muslimanskim stanovništvom. koja je u X stoljeću obuhvatala i zapadne dijelove današnje Bosne i Hercegovine. Zapadni krajevi koje su zauzeli Hrvati došli su pod uticaj rimske crkve. a koji su ovdje poslovenjeni. Poznato je da su se Sloveni doseljeni na Balkanski poluotok nakon crkvenog raskola našli pod uticajem dvaju hriščanskih crkava: pravoslavne i katoličke. Naprijed smo istakli da je zbog etničke neizdiferenciranosti i nepostojanja jasnih granica vrlo teško fiksirati etničke odnose u srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Katolička crkva se. kao što su: osjećaj pripadnosti.

važnih rudarskih i trgovačkih središta. Na kraju treba napomenuti da se u okviru sva tri matična naroda Bosne i Hercegovine. Naročito je po iseljavanjima bilo karakteristično XVII stoljeće. Zbog nje su se i mnogi katolici kasnije vratili u Bosnu. zapadne Bosne i Dalmacije. doline. kao i unutar između srednje i sjeverne Bosne i zapadne Hercegovine i zapadne Bosne. što izaziva organizovano iseljavanje katoličkog stanovništva. Ta iseljavanja za privremeno je zaustavila turska “ahidnama” 1463. stanovništvo se stabilizovalo i otpočeli su etno procesi prilagođavanja i izjednačavanja koji su kod hrvatskog stanovništvu išli relativno brzo s obzirom na postojanje osnovne mase starinaca (etničko jezgro). kao i ostalo stanovništvo u Bosni i Hercegovini. može izdvojiti više etničkih grupa vezanih često uz karakteristična obilježja u reljefu (pojedine cjeline. a također i jedan broj katoličkog stanovništva stranog porijekla (Nijemci.000 katolika. postepeno doseljavanje. U sukobima i bunama XVIII i XIX stoljeća hrvatsko stanovništvo ostaje uglavnom po strani. godine bude nadu kod hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini u oslobođenje Turaka i povezivanje sa istovijernicima i ranijim preseljenicima iz ovih krajeva koji žive s Austrijske strane granice u Hrvatskoj i Dalmaciji. godine kojom je bosanskim katolicima zajamčena sloboda vjere i lična imovna sigurnost. te se i tako vrši diferencijacija u odnosu na ostale dvije grupacije koje upravo u tim sukobima jačaju svoju unutarnju koheziju i jedinstvo. u ovisnosti od turskih uspijeha i neuspijeha u ratovima u katoličkoj Dalmaciji i Hrvatskoj. U XVIII stoljeću naročito u drugoj polovini hrvatsko stanovništvo. U vrijeme Austrougarske uprave ( 1878-1918 godine) u Bosnu i Hercegovinu doseljavaju se u većem broju i Hrvati iz Hrvatske i Slavonije. Česi) koje je kasnije djelimično asimilovano u hrvatske etons u BiH. Prodor princa Eugena 1697. Mađari. Teške prilike doprinose i unutrašnjem premještanju hrvatskog stanovništva: sklanjanjem u planinu u stočarske stanove. Jaka crkvena organizacija i samostani kao središta religioznog i prosvjetnog života i okupljanja doprinijeli su da se to stanovništvo do danas održalo i poslužilo kao etnička jezgra u kasnijim etničkim procesima formi hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.1699. a i sami doseljenici su bili relativno ujednačeni višestrukim obostranim preseljavanjima između Bosne i Hercegovine i Hrvatske i Dalmacije. a franjevci su oslobodjeni svih danaka i nameta. .000 iseljenika. bilo je u prvoj polovini prošlog stoljeća.) 21 . Ukrajinci. Policajci. Ovim iseljavanjem prekinut je teritorijalni kontinuitet hrvatskog stanovništva izmedju Vareša i Sutjeske na jednoj i Fojnice i Kreševa na drugoj strani i u taj prostor se naseljava hercegovačko srpsko stanovništvo. I participacija u “evropeizaciji” Bosne i Hercegovine sa dolaskom Austrougarske. Italijanci. planine i sl. znatno su se prorijedile velike epidemije kuge i kolere. U Rim je javljeno 1696. sve do Sarajeva i njegovo povlaćenje kroz dolinu Bosne pokreće odavde 40. Kasnije. Austrijsko-Turski ratovi 1683. U opustjele krajeve i medju prorijedjeno stanovništvo naseljavaju se u velikom broju hrvatski doseljenici iz pasivnih područja zapadne Hercegovine. vršene su razne represalije pa i razaranja katoličkih samostana. što doprinosi još više ukupnim etnografsko-kulturnim spscifičnostima bosanskohercegovačkih Hrvata u odnosu na drga dva BiH naroda. a naročito u odnosu na Muslimane. Dolazak Turaka izazvao je znatana pomijeranja i iseljavanja katoličkog stanovništva. kod hrvatskog stanovništva je veća nego kod Srba i Muslimana. Naročito intezivno naseljavanje na opustjelim zemljama feudalaca. Pod krajem turske vladavine i u austrougarskom periodu prestala su unutrašnja seljakanja. preseljavanjem u sklonitije druge krajeve Bosne i Hercegovine. godine da se do tada iz Bosne i Hercegovine islelilo 100.

Neke opšte napomene o problemima etničkog razvitka u istoriji naroda Bosne i Hercegovine. Sarajevo. Kulišić Špiro 11. Vranjski glasnik knjiga X. Institut za istoriju. str.284-305 O problemima društvenog i etničkog razvitka u doba osmanske vlasti. Sarajevo. Ćirković Sima 2. Sarajevo. 145158 O mugraciji stanovništva Bosne i Hercegovine.. Đurđev Branislav Problemi izučavanja etničkih odnosa u srednjem vijeku. Filipović Nedim 7. 1974. 5-16 Etnogeneza Južnih Slovena. Radovi XVIII. 1960. Filipović Milenko 6. str. Sarajevo. Glasnik Zemaljskog muzeja XVIII. Godišnjak XIII. Sarajevo. 1961. Vranje. Hadžijahić Muhamed 10.-1976. Instutut za istoriju. str...-1976.274-282 Stvaranje etničkih grupa na planinama. Vukanović Tatomir 22 . Glasnik Zemaljskog muzeja VIII. Sarajevo. Svjetlost. str. str.. 1953. 141-169 Od tradicije do identiteta /Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana).. Sarajevo. Centar za balkanološka ispitivanja ANUBiH. str. Sarajevo. str. Sarajevo.. Drobnjaković Borivoje 3. 1975.-1976. Beograd. Prilozi 11-12. Beograd. 261-266 Uloga patrijarhalne kulture u istoriji naroda Bosne i Hercegovine pod turskom vlašću. 377-384 Visočka nahija. Prilozi 11-12. str. 1963. Naučno društvo BiH. Godišnjak VII. Filipović Nedim 9. Razmatranja o porijeklu Muslimana u Bosni i Hercegovini. Naučna knjiga. Prilozi 11-12.. Đurđev Branislav 4.L i t e r a t u r a: 1. 1975. Srpski etnografski zbornik XLIII. 1970. 1975. Institut za istoriju. 1976. Filipović Milenko 8. 103-119 Napomene o islamizaciji Bosne i Hercegvoine u XV vijeku. 1974. 5.267-271 Etnologija naroda Jugoslavije I. Petrić Milenko 12. Centar za balkanološka ispitivanja ANUBiH. 1928. str.

Društveno-kulturni faktori u širem smislu oduhvataju: istorijske. Obje ove grupe faktora se tokom istorijskog razvoja kombinuju na različite načine. a društveno-kulturnu u toku razvoja. zanatstva. regionalnom i užem lokalnom planu. etničke i regionalne spscifičnosti. s tim da prirodni činioci imaju prevagu u početnim fazama. Seoska privreda Seoska privreda. reljef.OSNOVNE KARAKTERISTIKE MATERIJALNE KULTURE U prikazu tradicionalne materijalne kulture naroda Bosne i Hercegovine treba istaći da su u oblikovanju elemenata materijalne kulture djelovale dvije osnovne grupe faktora: prirodni i društveno-kulturnu. kad procesi urbanizacije postepeno briše regionalne. Rečeno je da se u 23 . koji su se dešavali i dešavaju na širem globalnom. unificirajući sve njene manifestacije. prirodne komunikacije ili prepreke itd. Prirodne fakrore čini prirodna sredina: zemljište. posebno kad je riječ o seoskoj tradicionalnoj privredi ovisna je u većoj mjeri od prirodnih uslova za proizvodnju. tako da nije moguće izdvojiti neke etničke osobenosti u toj djelatnosti (posebno zbog izmješanosti stanovništva). posebno u najnovije vrijeme. ekonomske. kulturne i društvene uslove i kontakte te procese i odnose. društveni i dr. stvarajući kulturne. naselja. vodeni tokovi. stanovanja. 1.. što sve stvara početne uslove za nastanak i razvoj: seoske privrede. etničke. razlike u materijalnoj kulturi. klima. nošnje i dr.

šljez. povrća i voća dopunskim privređivanjem preko seoske zanatske proizvodnje. drenjine. u višim dijelovima. naročito u kooperativnoj sprezi sa društvenim poljoprivrednim organizacijama. U novim društvenim uslovima sa razvojem proizvodnih sredstava i napredkom tehnike i tehnologije proizvodnje i transporta i seoska privredna koristeći zadati prirodni okvir. i kukuruz. ribolov. a) Sabiranje Sabiranje plodova i drugih dijelova samorodnih biljaka. je sakupljanje ljekovitog bilja kao: kadulja. kupine. te dopunsko privređivanje preko seoskih zanata.seosku privredu karakteriše proizvodnja žitarica i krupno stajsko stočatstvo (govedarstvo) i svinjogojstvo.koja obuhvata niže planine. visoravni i duge zaobljene kose koje se postepeno spuštaju prema sjeveru i Savi predstavlja oblast izmijenjene kontinentalne klime i oblast zelenog krasa . kao i to da zarađeni novac za sabrane plodove pripada sakupljačima dok kod sabiranja ljekovitog bilja za industrijsku preradu zarađeni novac 24 . lov. zemljoradnja. bukov žir. kućne radinosti. kesteni. Interesantno je da u sabiranju plodova i ostalog učestvuju žene i djeca.glavna privredna grana je. a ne i odrasli muškarci (podjela rada). Od sitnih životinja najviše su se sakupljali puževi za ishranu i za izvoz u druge zemlje. borovnice. u ratarstvu proizvodnjom: žitarica.koja obuhvata periferno Hercegovinu i predstavlja kraško područje sa izmijenjenom mediteranskom klimom ( u nižim dijelovima) a u reljefu se ističu kraška polja i visoko planinski vijenci . Općenito uzevši tradicionalnu seosku privredu u ove tri regije karakteriše: u jadranskoj regiji . a u nižim dijelovima uzgoj vinove loze i duhana. stočarstvo. uglavnom gljive. kao i sitnih životinja. nana. povrće. drenjine. Središnja regija . Ovdje se još uzgaja krompir. pčelarsvo. a predstavlja oblast sa kontinentalnom klimom. a kao posebno značajan izvor prihoda. a zabilježeno je da se u Hercegovini koristilo 27 vsta trava u ljudskoj ishrani. jagode. šipurak. list od kupine.Bosni i Hercegovini sučeljavaju tri velike prirodne regije: dinarska. najpoznatije su: radić i kopriva. prenos robe tovarnim konjima (kiridžijanje). lješnjici. lincura itd. kao periferne. najstariji način pribavljanja hrane. stočarstvo (ovčarstvo) sa stočarskim sezonskim kretanjima. U tradicionalnoj seoskoj privredi bile su zastupljene slijedeće grane proizvodnje: sabiranje. pelin. Za prodaju na lokalnom tržištu sabiraju se. zova. kao dominantna po prostranstvu i panonska i jadranska. privremenog rada u drugim granama privrede itd. u refelju uskim pojasom nizina uz rijeku Savu i niskim pobrđem posavskih rubnih planina . sezonskog rada izvan sela. divlje kruške i divlje jabuke i dr. Osim plodova u ishrani su korištene i mnoge trave. kamilica. borovnice. kupine. jagode. čak poprima nove forme. lokalna i regionalna razmjena dobara i trgovina. drenjine i kesten. U sadašnje vrijeme mogu se izdvojiti tri načina korištenja sabranih plodova: za dopunu i ishrani. U planinskoj oblasti koja obuhvata sjeverne i sjeveroistočne dijelove Bosne. nije nikad potpuno istisnuto. tranformiše proizvodnju u skladu sa tržnim potrebana. Za industrijsku preradu od plodova sabiraju se: kupine. govedarstvo i svinjogojstvo. U dopunskoj ishrani su zavisno od ekoloških činilaca u pojedinim krajevima korišteni ili se koriste slijedeći samoradni plodovi: gljive. borovnice. za prodaju na lokalnom tržištu i za industrijsku preradu.odlikuje se kombinovanom seoskom privredom: u stočarstvu ovčarstvo.

zatim mahunarske: grah. d) Zemljoradnja Zemljoradnja je u najvišem dijelu Bosne i Hercegovine najvažnija grana seoske privrede. a tako i kasnije. koje su postojale kako uz željezne rudnike. U srednjevjekovnoj bosanskoj državi razvoj zemljoradnje dostigao je visok stepen što se vidi iz turskih izvora XV stoljeća. koje svakako predstavlja visok ili najviši stupan agrikulture. Ribolov se obavljao uz pomoć: vrša. Izvozile su se veće količine lisićijih koža. to je ipak bila zemljoradnja sa primitivnom tehničkom obradom zemlje. pa je vršen izvoz žita u Dubrovnik i gradove mletačke Dalmacije a kasnije i u Austriju. itd. Od voća su izvožene suhe šljive. Također su u rijekama lovljeni i rakovi koji su se izvozili. Gdje god su dopuštali prirodni uslovi bilo je razvijeno vinogradarstvo. b) Lov Lov je u Bosni i Hercegovini s obzirom na raniji bogat šumski pokrivač bio razvijena grana seoske privrede. Često puta sabiranje plodova vrši se kolektivno (lješnici). kruška. mreža. Lovilo se na razne načine. bob. U turskom periodu zemljoradnja je davala i višak preko potreba. nakon kratkotrajnog nazatka usljed ratnih pustošenja. a i sušena. tako i po svim trgovima Bosne. kasnije. u prošlosti imao veći značaj. kože i krzna bile su važan izvozni artikal. Agrikulturna proizvodnja u turskom periodu. kao i sportu i rekreaciji gradskog stanovništva. U srednjem vijeku i u tursko doba lovilo se i pomoću ptica grabljivica. Dominantna žitna kultura je pšenica. Relativno razvijenoj zemljoradnji u doturskom periodu. U današnje vrijeme ribolov više nema onaj značaj za seosku privredu kao ranije i više služi sa sport i rekreaciju. Turski dokumenti govore o ribnjacima. Sve do drugog svjetskog rata. Uzgajani su takodje lan i konoplja. Seljaci su uglavnom lovili uz pomoć raznih zamki i gvožđa za hvatanje zvijeri sasvim rijetko. Uzgajala se još heljda. a riba je prodavana pazarnim danom i na lokalnim tržištima u svježem stanju. 25 . vjeverica. Služio je kao dopunska ishrana a još više za pribavljanje koža i krzna divljih životinja. zatim ječam. Međutim. pregrade sa uskim otvorima na koje se stavljaju vrše ili mreže. zob i mješanac. sočivica i grahorica. jazavaca. c) Robolov Ribolov u rijekama Bosne i Hercegovine je. od voća: jabuka. Na pojedinim pogodnim mjestima na rijekama pravljene su lovnice. kao dopuna u ishrani okolnog stanovništva. orah i dr. tvorova. prvenstveno sokola (postojalo je i posebno zanimanje sokolari) zatim uz pomoć lovačkih pasa. i vatrenim oružjem. nastavlja se i razvija na istim osnovima. također. pa lov sada više služi turističkoj privredi. Danas su divlje i druge šumske životinje znatno prorijeđene. raž.odlazi u kućnu blagajnu. šljiva. sijerak. proso. gdje su te izrađivane i prodavane. to onda služi i kao sastanak mladeži. trešnja. koža zečeva. kuna. čime su se koristili povlašteni slojevi. osti i udica. doprinijelo i postojanje dobrog i pristupačnog gvozdenog poljoprivrednog oruđa: izrađivano je u mnogobrojnim kovačnicama. divljih mačaka i vukova.

a odvijajla su se u okviru određenog prostora u etapama. goveče. na sve tri ove etape postoje izgrađene nastambe za ljude. “srednje trave” i “gornje trave”. (crtež 1. Slično se dešava i sa stočarskim kretanjima u pravcu panonske nizije. c) Stočarstvo Stočarstvo je. U srednjoj etapi se boravi dva puta godišnje u proljeće i s jeseni i tu su nastali stalni stanovi katuni. a odvija se u dvije osnovne varijante. 26 . paralizovala je i onako skroman napredak poljoprivrede.). sezonski. koje je karakteristično za dinarski planinski sistem. heljda. po dolasku ovamo i smilujući autohtono stočarstvo stanovništvo prihvataju i njegova iskustva i staru balkansku stočarsku tradiciju transhumantnog polunomadsko stočarenja sa sitnom stokom (ovce i koze). Ovo remeti stalni ciklus kratanja pa se ovi stočari počinju stalno nastanjivati na srednjoj etapi. u dvije manje regije. sve do naših dana. to dovodi do uništavanja vegetacione baze. prlj. obraćala mnogo pažnje i investirala velika sredstva u poboljšanje poljoprivrede tehnike. ali to nije dalo odgovarajuće rezultate zbog ekonomske ovisnosti u kmetskom odnosu domaćih seljaka. posebno neke njegove gradne. govedarstvo i svinjogojstvo sa šumskom ispašom i evntualnim izgonom ljeti u planinu gdje se stoka utovi za jesenjsku prodaju zbog nemogućnosti zimske prehrane. sijerak. raž. krupnik. u torovima. To su Jasenice.) U središnjem pojasu. glavna privredna grana. a ni u produkciji u odnosu na tradicionalnu zemljoradnju. danas uglavnom pretvoreni u sela. (fot. zadržane su sve tri etape stočarskih seoba u jako smanjenom okviru. Obje grupe su muslimanske. i Podveležje iznad Mostara i Nevesinja. naročito u nekim krajevima.1.U srednjoj i zapadnoj Bosni kao i u cijeloj Hercegovini još do pred drugi svjetski rat u znatnoj mjeri se. počinje sprečavanje silaženja stočara u primorje. tako da i pored stalnog povećanja obradivih površina na račun šuma i pašnjaka. plužica i drveni plug. Kretanja stoke i ljudi su stalan. Kasnije svjetska ekonomska kriza. svinju). Kretanje je išlo u dva smjera: prema primorju i panonskim ravnicama. proso. ječam. od najstarijih vremena bilo. Osim ovaca i koza ovi stočati su gajili i poznate brdske konje koji su im služili za prenos tovara. a ljetni satnovi za obje grupe oduvijek su na najvišim planinskim pašnjacima Dinarskog visočja iznad granice šume. Austrougarska uprava je. ne odmakavši mnogo u primjeni agrotehničkih mjera. zemljoradnja daje skromne rezultate. a u stočarenju koriste šumske ispaše i ljetni izgon stoke. U toku istorijskog vremena. gdje tzv. iza njega pšenica. Stoka prebiva stalno na otvorenom. zob. već odavno je rašireno kombinovano ekstenzivno stočarstvo: ovčarstvo. u vrijeme prve Jugoslavije. napolica (mješavina pšenice i ječma). Osnovne su tri etape: “donje trave”. u obradi zemlje upotrebljava ralo. do skraćivanja kretanja i do stvaranja niza varijanti prvobitnog kratanja i do naseljavanja viška stočarskog stanovništva u središnjim i sjevernim krajevima Bosne i Hercegovine i njihovog postepenog prelaska na zemljoradnju (kolonizacija vlaha stočara). sa razvojem gradova u primorju. istina. U ovom periodu u proizvodnji žita po proširenosti i količini na prvom mjestu je kukuruz. s obzirom na prirodne uslove. koja je strahovito pogodila seljake. za vegetacijom. Stari Sloveni koji su i sami imali razvijeno stočarstvo (gajili su konje. “travari” izgone stoku ljeti i zimi. Ostali stočari ovog područja su stacionirani na nekadašnjim katunima i sve se više bave zemljoradnjom. Ipak.

Živinarstvo nije nikad u tradicionalnoj seoskoj privredi imalo veći značaj.U sjevernim područjima je zastupljeno govedarstvo i svinjogojstvo uz stajski uzgoj i uzgoj krmnog bilja. osnivaju se i pčelarske zadruge. kiridžijanje je bilo. i sl.. još od srednjeg vijeka. h) Razmjena i trgovina Mada je tradicionalna seoska privreda tražila da sve potrebe domaćinstva samostalno podmiruje. a izvoz stoke i stočarskih proizvoda vrlo značajnu stavku. košnica za prase ili ovcu itd. Tradicionalno pčelarstvo se modernizuje između dva rata. krećući se uvijek istim putevima u određenim putnim etapama. zastajući na istim mjestima. Vosak je od srednjeg vijeka pa sve do drugog svjetskog rata uz stočarstvo najznačajniji izvozni artikl. “pokućaraca”. pa sve do XX stoljeća glavno sredstvo transporta robe na veće distance. tek u novije vrijeme ono je zastupljeno u društvenom sektoru proizvodnje. Prenos robe tovarnim konjima . već zbog raznovrsnosti prirodnih uslova.kiridžijanje bilo je u vrijeme austrougarske uprave dopunsko zanimanje većem broju seljaka. mada su već bili izgrađeni glavni pravci željezničke i cestovne mreže. ipak nije bilo moguće. pogodovao je kmetski odnos. podmirivati sve potrebe u okviru proizvodnje u domaćinstvu. prenosili su trgovačke tovare između primorskih gradova i unutrašnjosti. “ponosnici”. bogatstvu stočnog fonda. U turskom periodu. U okviru sela razmjena je vršena između putujućih seoskih zanatlija (kasnije i putujućih trgovaca) tzv. U odnosu na tradicionalno stočarstvo u današnje vrijeme stočni fond je smanjen ali je povećan kvalitet modernizovanim uzgojem. ili je razmijena vršena između samih seljaka. Kasnije. Njihovi karavani. koji su diktirali osnovnu podjelu rada. Drugi način razmjene je periodičana 27 . danas je trgovačka mreža po selima razgranata. Ovakav vid transporta praktikovan je i kroz čitav turski period. u nedostatku komunikacija. za ove krajeve. iza prvog svjetskog rata počinju se otvarati i trgovačke radnje u selima. tzv. Kasnije se. Na temelju povoljnih prirodnih uslova bogatstvo stočnog fonda oduvijek je predstavljalo glavnu privrednu karakteristiku Bosne i Hercegovine. f) Pčelarstvo Pčelarstvo je bilo razvijeno. zamijenio med tek u poslieratnom periodu. zemljane lonce za vunu ili žito. jer od stoke nisu vršena nikakva davanja (osim za svinje). g) Kiridžijanje Usko povezano sa stočarstvom iz kojeg se izdvojilo kao posebna djelatnost. u većoj mjeri. koji su neposrednom razmjenom (trampom) mijenjali svoje proizvode za seoske npr. Međutim. Šečer je u seoskoj ishrani. Prenosom dobara tovarnim konjima u srednjem vijeku su se bavili vlasi stočari. S toga je od najstarijih vremena vršena razmjena dobara i to uglavnom na dva načina: u okviru sela i na lokalnom trgu izvan sela. gotovo vojnički organizirani. između dva rata ovaj transport zadržao kao dopunsko zanimanje seljaka u prenosu drveta na šumskim radilištima. široka baza pčelarstva opada i danas se njime bave pojedinci.

Gušić Marjana Hercegovina. 21 kongres Saveza udruženja folklorista Jugoslavije u Čapljini 17. također se iz sela odlazi na privremeni rad u industriju u zemlji i inostranstvu.1974. Na trgu se razmjena vrši uglavnom posredstvom novca. pazara). što se transportovalo nazad u svoje selo. praktikovao se od davnina odlazak na sezonski rad ili na prehranu u bogatije krajeve. kad se stoka najviše prodaje zbog nemogućnosti zimske prehrane. dunđeri i dr. 1938. Muzej grada Zenice. ali više s ciljem da se zarađeni novac investira u gradnju kuća. jer preko pazara selo participira na širem regionalnom pa nekad i na internacionalnom tržištu. U slabim godinama znalo je odlaziti na prehranu više čeljadi iz kuće s jeseni i ostati do proljeća. Ovaj način razmjene mnogo je značajniji za selo. L i t e r a t u r a: 1. 1976. najčešće u Posavinu. gradnju cesta. Za prodaju stoke još više služe. U novije vrijeme. Sarajevo. str. Sarajevo. Filipović Milenko 3. sajmovi. Pazar je vrlo stara institucija potiče od pojave proste robne proizvodnje. pomažući domaćinima u poslu. počinje i odlaženje na privremeni rad na šumske radove. Glasnik Zemaljskog muzeja XI. Beograd 1909. koji se održavaju jednom godišnje.-21. 1956. Hadžidedić Nedžad 5. privrednih zgrada i nabavku opreme za zamljoradnju i stočarstvo. kojoj i danas služi kao instrument razmjene. najčešće i berbi kukuruza i spremanju ljetine. 4. Sezonski su na radove izvan sela odlazili graditelji. koja se vrši u određeni dan u sedmici (fot. str. 85-102 Sedmični pazar u Zenici i okolini. a posebno u pasivnim krajevima i u nerodnim godinama. 09. Na ovim tržištima pored razmjene poljoprivrednih i zanatskih proizvoda vrši se i prodaja stoke. 123-139 Etnološka struktura transhumantnog stočarstva na tlu Jugoslavije. Radovi I. 29-46 Bosna i Hercegovina kao privredno područje. 37-71 O pribiranju životnih namirnica sakupljanjem kod Srba i Makedonaca. Sa pojavom industrije. najviše u jesen. kamenoresci. i) Odlazak na sezonski ili privremeni rad izvan sela Kao nadopuna seoskoj ekonomiji.). direktno između proizvođača i potrošaća. građevinske radove i dr. Koen Abo i drugi 28 . Kasnije se odlazi na privremeni rad u Ameriku i druge zemlje. željeznica. a u novije vrijeme u Vojvodinu. str.razmjena preko lokalnog tržišta. Tako se pomagalo seljacima u poljskim poslovima. Srpski etnografski zbornik XII. ali bez posrednika. Sarajevo. (pijace. Dedijer Jefto 2.2. str. Zenica 1970. također periodični trgovi: vašari. kao nekvalifikovana radna snaga (dvojna ekonomija). a za uzvrat se dobivala nagrada u naturi (kukuruz i druga hrana).

Na sedmičnim pazarima mogu se kupiti razni proizvodi seoskih zanatlija. I našim središnjim područjima siromašne zemljoradnje i ekstenzivnog stočarstva. Tako je bogat šumski pokrivač poslužio za razvoj zanata koji su se bavili preradom drveta. tako da se tradicija seoskog zanatstva produžuje kroz čitav ovaj period zadovoljavajući potrebe sela. razvili su se: lončarstvo. sa dolaskom Turaka i početkom islamsko-orijentalne urbanizacije. gradsko zanatstvo počinje naglo da se razvija. zanatstvo donosi preko 50% prihoda pojednim domaćinstvima. Rudari. Proizvode tog zanatstva prodavali su sami proizvodžači na lokalnim trgovima. razne drvene posude. Seosko zanatstvo je imalo izvanredan značaj u ekonomici sela kao dopunsko zanimanje. Seoski i gradski zanati Još u srednjem vijeku dosta razvijeno zanatsvo bilo je uglavnom locirano u selima. orjentisano na vojne potrebe i na proizvodnju luksuznijih predmeta. Stupari. (fot. graničar. Na mjestima gdje ima pogodne zemlje i kamena. metle. jer je ono proizvodilo za seoske potrebe koje se nisu tako naglo mijenjale. razmjenivali svoje proizvode hodajući po selima. Strelari.). itd. Gradsko zanatstvo u Bosni i Hercegovini razvija se znatnije. kovač. Sa dolaskom Turaka i pojačanom urbanizacijom islamsko-orjentalnog tipa. zbog rijetke mreže urbanih naselja. Srednjevjekovno seosko zanatstvo ostavilo je traga u toponomastici koju nalazimo u turskim izvorima XV stoljeća.3. željezni proizvodi. XIV i XV stoljeću seosko zanatstvo i dalje postoji paralelno s njim. krečar. Osim toga pominju se i pojedine zanatlije: strelar. Pominju se seoska naselja pod nazivima: Kovači. uglavnom. Nije ovdje samo o 29 . I pored kasnijeg razvoja gradskog obrta. kao što je rečeno. proizvodnja kreča i dr.2. Izvjesnu specijalizaciju moguće je ustanoviti i na etničkoj osnovi i po pojedinim selima i unutar mješovitih sela. ugljar. već gotovo sva domačinstva u pojedinim selima pa je moguće govoriti o zanatskim selima kao specifičnim naseljima. tako da još i danas postoje pojedini seoski zanati za zadovoljenje specifičnih potreba sela za koje industrijska proizvodnja ne pokazuje interes. Lukari. polako se orjentišući na proizvodnju suvenira za turiste. Daljna karakteristika ove dopunske ekonomije je specijalizacija pojedinih sela u proizvodnji. kamenotesar. Seosko zanatstvo se baziralo na resursima koje pruža najbliža okolina. Mnogi od seoskih zanata rade još i danas za potrebe sela. razni proizvodi lončarstva. Štitari. kao: sitni drveni rezbareni predmeti. Bogat stočni fond omogućio je razvoj većeg broja zanata baziranih na preradi sirovina koje daje stočarstvo. čilimi i sl. ali je ono. sita. kožuhar. obrada kamena. Stari bosanski rudnici metala poslužili su kao osnov za razvoj zanata koji su se bavili obradom metala. ili su rjeđe. brda za tkalačke stanove. Pojava industrijske robe u austrougarskom periodu i kasnije u vrijeme izmedju dva rata pogodila je daleko više gradsko nego seosko zanatstvo. sve do najnovijeg vremena. sabljar.

juvelirski. 4. proizvodi od obojenih materijala. Mnogi zanati nestaju kao nepotrebni. čilimi i dr. Pojedini proizvodi ovog zanatstva bili su poznati u čitavoj evropskoj Turskoj sve do Carigrada. koja je u prvo vrijeme bila pod religioznim.). a s druge strane u već postojeće zanate uvode se nove naprednije tehnike. predmeti od kože. Banja Luka. a potrebe imučnijih zadovoljavane su uvozom uz pomoć razgranate trgovine. razne vrste koža. pa se u Sarajevu kao najrazvijenijem zanatskom centru. Neki od starih zanata ipak su se održali. čije je potrebe ovo zanatstvo zadovoljavalo. Potrebe u tekstilu siromašnih i srednjih slojeva zadovoljavala je kućna radinost sela i grada. nije razvila i osnovna tekstilna grana zanatska tkalačka djelatnost. Krajem XVIII i XIX stoljeća esnafska organizacija slabi. Gradsko zanatstvo turskog perioda može se podijeliti u dvije osnvne grane: zanate koji se bave obradom raznih vrsta metala i zanati koji su se bavili preradom životinjskih ostataka (fot. jer u našim gradovima otpočinje “evropeizacija” cjelokupnog života. Visoko. Međutim. Zajedno sa novim zanatima i tehnikama u naše krajeve prenesena je i orijentalna esnafska (cehovska) organizacija. jer su nastavili da rade za selo. pa su tako našli novi modus opstanka. Osim Sarajeva poznati zanatski centri bili su: Mostar. pa se i njihova produkcija podiže na jedan viši nivo. Nove zanatlije i zanati stižu odmah sa vojskom iz raznih ranije osvojenih turskih pokrajina i nastanjuju se ovdje u važnije i razvijenije centre.učinjanje koža i brijački zanat).prostom prelasku i koncentraciji već postojećih seoskih zanata u gradove. Zenica. Tokom vremena iskristalizirali su se u zanatstvu i posebna konfesionalno etnička zanimanja. Mada je kasniji razvijeniji urbani život zahtijevao i zadovoljenjem potreba višeg standarda bogatih feudalnih slojeva. Interesantno je da se u tom čitavom periodu razvijenog i tekstilnog zanata. Travnik. a kasnije vojnim patronatom. mnoge zanatlije pretvaraju se u trgovce proizvoda koje su ranije producirali. Livno. specifičan stil i novi alati. kosti. Kasnije se odavde popunjavaju zanatlijama manji privredni centri. opada zanatska produkcija i kvalitet (koji je esnaf kontrolirao). već se tu radi o kompleksnom procesu u kojem se s jedne strane pojavljuju sasvim novi zanati i novi proizvodi. kao i zbog toga što je Turska bila nasljednik i prenosilac bogate i rafinirane zanatske tradicije Istoka i Vizantije. a muslimanske zanatlije obično su pripadale vojnom staležu. javljaju se novi strani zanati za nove potrebe. Osim Muslimana zanatstvom su se bavili i hrišćani. pominje preko 100 raznih zanata (u Mostaru 50). L i t e r a t u r a: 30 . Bio je veliki izvoz pojedinih artikala u Austriju i Ugasku. Ovakvo razvijeno zanatstvo je kasnije pored zadovoljenja vojnih i domaćih potreba uveliko produciralo i za izvoz. gdje su nastavili da egzistiraju i mnogi stari elementi tradicionalne gradske kulture. označen je početak kraja stare zanatske proizvodnje. mada je bilo i specijalnih muslimanskih zanata kojima se hrišćani nisu smjeli baviti (babački zanat . Najpoznatiji proizvodi ovog zanatstva su bili: krznarski. To je bilo moguće postići zbog toga što je zanatska produkcija bila favorizovana i usmjerena na vojne potrebe jedne osvajačke carevine. Tuzla. sa dolasko austrougarske uprave i pojavom jeftinije i nove industrijske robe. Preživjeli stari zanati u novije vrijeme proizvode suvenire za turističku privredu.

Sarajevo 1956. Sarajevo. srt. Filipović Milenko 2. Glasnik Zemaljskog muzaja XXII. Izrada češljeva. Popović Cvetko 8. 409-460. Lončarstvo u Bosni i Hercegovini. Glasnik Zemaljaskog muzeja XII.1. Hadžidedić Nedžad 3. Sarajevo 1942. Savić Milenko Ćilimi i ćilimarstvo u našimzemljama do sredine XIX v. Kreševljaković Hamdija 5. 168-209 Vareš kao glavno središte gvozdenog obrta u Bosni i Hrcegovini do 1891. Svjetlost. Glasnik Zemaljskog muzeja X. III.). Glasnik Zemaljskog muzaja LIV.-1851. Saobraćajna sredstva i transport 31 . VII. str. 1967. str. 1922. 177-195. 1949.. Sarajevo 1975. Sarajevo. Gradska privredna i esnafi u Bosni i Hercegovini (od 1463. 95-122. str. Naša industrija i zanati I. Popović Cvetko 9. 3. Bosansko-hercegovačke preslice i vretena. Glasnik Zemaljskog muzeja VIII. str. 1953. 159-186. čibuka i svirala u Goduši kod Visokog. Marković Zorislava 7. Glasnik Zemaljskog muzeja XI. Sarajevo 1955.Hadžić Adem 4.-1929. Saraevo. str. Sarajevo. Sarajevo 1957. Majdani ili samokovi u Oćeviji. Tuzla i njena okolina u XVI vijeku. Godišnjak Istorijskig društva BiH I. V. Kreševljaković Hamdija 6. str.179-194. 161180.

Negdje su saonice upotrebljavanje i za vožnju po suhom. To su bila dvoosovinska kola. Na ovim putnim pravcima odvijao se prevoz robe i putnika konjskim zapregama.) posebno u planinskim krajevima (bosanski tovarni konji su izvanredno poslužili i u partizanskom ratu 1941. pored tovarnih konja i magaraca (Hercegovina). od najstarijih vremena. koje gotovo da se nastavljaju jedna na drugu. I u tursko vrijeme regionalni promet je bio karavanski s tovarnim konjima. na njima. Balvane iz šume su također vukli volovi po 32 . Tovarni konji su osim u karavanskom prometu služili i za jahanje kao i za lokalni prenos svih vrsta tereta (drva. Iste ove pogodnosti iskorištene su i u modernom željezničkom.). te prenosa tereta ljudskom snagom. . mada se u to vrijeme. žita. Ljudi su se kretali na dalje puteve jašući na konjima. odvijao se tim prirodnim komunikacijama: rijekama. Umjesto kola zimi za vožnju po snijegu su služile drvene saone koje su vukli volovi kao i one manje koje su vukli ljudi.jug. riječnim dolinama.Svakako da su kretanja ljudi i dobara u velikoj mjeri ovisna o pogodnostima ili preprekama koje pruža prirodna sredina. dok se kamen prevlačio na račvastom drvetu (“voza”). Medjutim. čineći glavnu tranferzalnu komunikacionu osovinu Bosne i Hercegovine. Ovo je naročito važno. s druge strane. Ovim pravcima su vodile i najvažnije komunikacije rimske provincije Dalmacije. korištena su samo u našim ravničarski sjevernim predjelima. čine vijenci Dinarskog planinskog sistema koji se pruža čitavom dužinom Bosne i Hercegovine u pravcu SZ-JI. Ovakva drvena kola sa volovskom zapregom. s obzirom na planinski reljef. Donji tokovi rijeka: Neretve. usmjerene u pravcu sjevera i juga. služila su i drvena kola sa volovskom zapregom. Najveću prepreku komuniciranju. tj. kako glavne rijeke Bosne i Hercegovine. Sijeno se prevozilo na još jednostavniji način na običnim granama koje su vukli volovi po suhom. Bosne i Drine. posebno u okviru sela. a točkovi su bili od jednog komada drveta odsječenog poprijeko od trupca na kojem se provrti rupa za drvenu osovinu (fot. Vrbasa. Pored ovih prometnih sredstava korištena su i mnoga još starija sredstva za prenos tereta i kretanje ljudi. Une. kao i Save cijelim tokom kroz Bosnu i Hercegovinu i još dalje na istok korišteni su u prometu čamcima i manjim lađama.1945. Druga vrsta (nešto novija) kola istog tipa imala je točkove sastavljene od više dijelova: tri segmenta (gobelj). šest prečki (paoci) i okruglog središnjeg dijela (trupina) kroz koji prolazi drvena osovina. niskim planinskim prevojima. kako lokalni. odvijao karavanski. a ne kolski promet. Promet. U lokalnom prometu. Tek pred kraj turske vladavine izgrađeno je nekoliko kolskih puteva od Sarajeva u pravcu sjevera i sjeverozapada te juga. to je ipak omogućen relativno povoljan promet izmedju sjeverne i središnje Bosne s jedne. o postojanju ili nedostatku prirodnih komunikacija. tako i regionalni. vode. sijena i dr. za Bosnu i Hercegovinu. i Hercegovine i primorja. Poznato je da su Rimljani na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine izgradili znatnu mrežu komunikacija iz svojih strateških i drugih potreba. 5. a na kraće pješice.). naročito u lokalnom seoskom saobraćaju. u većoj mjeri i na veće distance. naročito u pravcu sjever . udolinama i kraškim poljima. Naročito su u tom pogledu važne doline Bosne i Neretve. uglavnom. pa do danas. automobilskom i riječnom saobraćaju. na kojima su svi dijelovi od drveta. Ove komunikacije su služile i kroz čitav srednji vijek. zalaze svojim dolinama duboko u ovaj planinski sistem.

Jugoslovenski i istorijski časopis 1-4. Međutim činiocima nazjznačajni su: privredna djelatnost agrarni odnosi. L i t e r a t u r a: 1. te tako stari načini transporta.Dinić Mihajlo 2. 1937. tako da je automobilski transpor i saobračaj u punoj ekspanziji. uglavnom Savom. Sva ova starinska sredstva za prenos tereta i kretanje ljudi služila su u seoskom prometu skoro sve do našeg vremena. Gradska naselja: 33 . Za kretanje pješaka zimi u planinskim krajevima služile su krplje koje su od drveta izrađivali sami seljaci. migraciona kretanja uticaj stranih civilizacija i globalnih industrijskih kretanja i procesa. Kasnije se pojavio i automobil.ekonomskih faktora i istorijskih zbivanja u zadatom prirodnom okviru. tip društvene organizacije. prenosa dobara i kretanja ljudi ustupaju mjesto novim prometnim sredstvima. 4. često puta i simultanog djelovanja niza društveno . 119-147 Primitivna sredstva za prenos dobara i kretanje na Glasincu. Pomenuta prometna sredstva i načini prenosa dobara i kretanje ljudi služili su u periodu do drugog svjetskog rata. 129-134. Još veći teret je kao što je prevlaćenje drvenih zgrada vršeno je sa više pari volova uz pomoć drvenih valjaka koji su u toku voženje podmetani pod teret. a izgrađene su i sasvim nove pruge. kao njihove zajedničke osobine rezultat su dugotrajnog uzajamnog. Sarajevo. U lokalnom seoskom saobraćaju volovska i konjska vuča se zamjenjuje traktorskom. 1933. str. Također su izgrađene hiljade kilometara novih asfaltnih modernih drumova regionalnog i lokalnog značaja. Naselja Raznovrsnost tipova seoskih i gradskih naselja u Bosni i Hercegovini. 2. str. U toku izgradnje u našoj Republici uskotračna željeznička mreža zamijenjena je prugama normalnog kolosijeka. Za vrijeme austrougarske uprave kada je izgrađena mreža uskotračnih željezničkih pruga i veći broj kolskih drumova. Riječni saobraćaj. Manji tereti nošeni su na leđima (muškarci) ili na glavi (žene). Glasnik Zemaljskog muzeja XLV. Ljubljana. Beograd. Iza rata u lokalnom seoskom prometu okovana drvena konjska kola zamijenjena su kolima sa gumenim točkovima (stare automobilske gume). Glavni pravci su i elektrificirani. osim starih prometnih sredstava uvedena su u lokalnom i regionalnom saobraćaju i nova prometna sredstva kao što su velika okovana konjska kola koja su postepeno istisnula strainsko kiridžijanje.zemlji. Zagreb. se odvija sa motornim brodovima. Filipović Milenko Dubrovačka srednjevjekovna karavanska trgovina. sv.

ekonomskih. regionalnih središta. Istovremeno rudarstvo i rudarska proizvodnja pokazuju stalnu tendenciju opadanja.Od formiranja feudalne srednjevjekovne bosanske države. bilo je u bliskim krvnim i društvenim vezama sa seoskim stanovništvom. Stanovništvo kasaba koje su davale. Mostar. pa stara rudarska urbana središta stagniraju i nazaduju. svojom brojnošću.) Stanovništvo tih gradića i gradova činilo je jedva nešto preko 10% ukupne populacije. trgovačkim. Rijetka mreža ovih naselja uzrokovala je pojavu da su veća seoska naselja bila preuzela neke ubane funkcije: zanatstvo i začetak lokalnih periodičnih trgova. uglavnom. 1. Šamac. a tragovi ove epohe vidljivi su i danas. Nagli brojčani porast stanovništva doživljavaju mnoga gradska naselja u toku XVIII stoljeća i doseljavanjem muslimanskih izbjeglica sa izgubljenih teritorija. pa sve do XIV stoljeća kada dolazi do naglog razvitka robno-novčane privrede (uglavnom na bazi eksploatacija rudnih bogatstava: srebra. otvorenih gradskih naselja sa zanatsko-proizvodnim. Među njima najznačajniji su: Sarajevo. pečat toj urbanizaciji. varoši i rudarskih trgova.orijentalne urbanizacije formiranjem nukleusa muslimanskih naselja kao dijelova starih varoši ili utemeljivanjem novih. upravnih i vojnih potreba turske imperije. razvoju proizvodnog zanatstva i naročito vanjske trgovine mnoga gradska naselja doživljavaju nagli uspon u broju stanovništva i teritorijalnom razvoju. Nakon perioda stagnacije i oporavka ratnih pustošenja. željeza i djelimično zlata i bakra). uskim uličicama sa visokim ozidanim ogradama oko kuća) dva osnovna tipa urbanih naselj: kasaba (gradić) i šeher (grad). (tor. U ovom periodu se razvio i formirao najveći broj današnjih urbanih naselja u Bosni i Hercegovini. a u zavisnosti od prevlađivanja novih pravaca strateških i trgovačkih komunikacija. Naselja urbanog karaktera su sasvim malobrojna i malena. Pominjani nagli skok u razvitku robno-novčane privrede dovodi i do razvitka više (70) malih trgova. sa Sarajevom ekonomskim. Prijedor. Zvornik i Livno. Zahvaljujući povoljnom tranzitnom položaju Bosne i Hercegovine. Ovi urbanizacioni procesi stvorili su po islamsko-orjentalnom obrascu (sa velikim “pazarima”. Period do kraja turske vladavine (1878. Kriza turskog carstva počev od XVII stoljeća dovodi do usporenog razvitka gradova. Banja Luka. mada oni i dalje brojčano rastu znatnijim prilivom stanovnika sa sela.) obilježen je stagnacijom i nazadovanjem gradske privrede a time i gradskih naselja. počinje proces islamsko. Turska osvajanja ovih krajeva zaustavljaju ovaj razvitak i usmjeravaju ga u drugom pravcu. Za njih se podižu i nova urbana naselja (Bosanski Petrovac. Čajniče. Zenica. olova. Ova urbanizacija u doba Turske ostavila je na tlu Bosne i Hercegovine mrežu većeg broja malih urbanih naselja (kasaba sa 1-2000 stanovnika) lokalnih ekonomskih i upravnih središta i nekoliko srednjih gradova (do 15. Jajce. Kostajnica). Foča. zanatlijskim četvrtima. Trebinje. Travnik. prepuštajući prvenstveno novim zanatsko-proizvodnim i trgovačkim gradskim naseljima. Seoska naselja: 34 . upravnim i vjersko-kulturnim središtem Bosne i Hercegovine.000 stanovnika). kulturno-vjerskim i upravnim funkcijama. Kulen Vakuf. pa nije ni postojala neka osobita društvena podvojenost izmedju sela i ovih gradića.

već krajem XV stoljeća dovode do konfesionalne segregacije u pojedinim seoskim naseljima. ratna pustošenja i ratni gubici u stanovništvu i posebno velike epidemije kuge i kolere u XVII i XVIII stoljeću. uglavnom. Tako dolazi i do smjene stanovništva. također raštrkana. Izgrađena je i mreža željezničkih i cestovnih komunikacija u strateške svrhe i u svrhu izvoza sirovina i 35 . a ponekad i imena. pretežno zauzimanjem zemlje krčenjem šuma. Industrijalizacija Bosne i Hercegovine koju je otpočela austrougarska uprava zasnivaju se na eksploataciju šumskih i rudnih bodatstava. tako i na muslimanske dijelove sela u mješovitim naseljima. često srodničkim. a s druge strane do stvaranja novih muslimanskih sela zbijenog tipa (i tamo gdje su njihovi hrišćanski susjedi živjeli u selima razbijenog tipa). mijenjanja njihovog spoljnjeg izgleda. Ratni gubici i epidemije (XVIII stoljeća) prorjeđuju stanovništvo stvarajući prostor za nova doseljavanja iz planinskih krajeva koja podupiru (preko svojih agenata) i feudalci ostavši bez radnje snage na posjedima. jer su veći dio muslimanskog seoskog stanovništva činili slobodni seljaci sa vlastitim zmljišnim posjedom. naročito u posljednjim stoljećima tog perioda. Na tu početnu privrednu osnovu i tip naslja počinju da djeluju i drugi faktori koji utiču i na tip i položaj seoskih naselja. Muslimanske izbjeglice sa izgubljenih teritorija osim u gradove naseljavaju se i u sela. dovodi do stvaranja novih krčevinskih sela sa međusobno udaljenim kućama i zemljišnim posjedom grupisanim oko kuće. Procesi islamizacije. naselja za sezonski boravak) i b) seoska naselja sa grupiranim kućama u avulijalnim ravnima rijeka. naročito u planinskim krajevima ( od nekoliko do pedesetak domačinstava) sa pokretljivim stanovništvom koje se seli tražeći povoljnije životne uslove i bolje feudalne gospodare. i u planinskim područjima. Takva prirodna i privredna osnova dala je i dva osnovna početna seoskih naselja: a) raštrkana sa pojedinačnim udaljenim kućama ili malim razbacanim. Usljed nestabilnih prilika naselja se grade dalje od komunikacija. migraciona kretanja stočara i njihov prelazak na zemljoradnju. dok se narodna ekonomija u brdskim i ravničarskim dijelovima zasnivala na ratarstvu. pomjeranja naselja. kako na zasebna muslimanska sela (ona su najčešće i znatno veća.Kao i većina urbanih naselja i veći broj dosadašnjih seoskih naselja formiran je u turskom periodu. Od tih faktora najznačajniji su: islamizacija. s jedne strane. uzgoju goveda i svinja. Naseljavanja stočara u središnjim i sjevernim krajevima i njihov prelazak na zemljoradnju. manja sela. čije je stanovništvo znatno stabilnije. Sprečavanje polunomadskih stočarskih kretanja prema primorskim krajevima dovodi do stalnog naseljavanja stočarskih stanova (katuna) ranijih sezonskih stočarskih nastambi. Zajednička odlika većine pominjanih tipova seoskih naselja nastalih u ovom periodu jeste: to su. posebno u ravničarskim krajevima). na nižim brežuljcima i na raskršćima puteva. Gornje karakteristike se ne odnose. gradeći nova veća sela sa zbijenim kućama po uzoru na kasabe. te seskom zanatstvu. Seoska preivredna i u turskom periodu zasniva se na polunomadskom i ekstenzivnom stočarstvu. grupama kuća na krčevinama u planinskim krajevima (kod polunomadskog stočarenja podizana su i pomoćna.

).) samo je djelimićno popravila privrednu situaciju na selu. otvaranje šumskih gradilišta i rudokopa angažuje višak seoske radne snage koje povremeno ili zastalno napušta poljoprivredu. Staro tradicionalno proizvodno zanatstvo i trgovine u sudaru sa industrijskom proizvodnjom i otvorenim tržištem potpuno propada. Mada je u ovom periodu broj gradskog stanovništva porastao. Iako u manjoj mjeri i seoska naslja u ovom periodu doživljavaju promjene. školskim i drugim objektima. Banja Luka. Svjetska ekonomska kriza teško pogađa i grad i selo usporavajući započete procese. trgovačkim i administrativnim središtima (Sarajevo. No. Podstrek privrednom razvoju pojedinih gradskih naselja daju i okupatorski vojni garnizoni. koju je. otvoreni su procesi promjena postojećih gradskih naselja i stvoreni uslovi za postanak i ravoj novih gradova. Robnonovčana privreda vrši pritisak na tradicionalni život sela. također u večini. što dovodi do brže imovinske diferencijacije na sleu. Naročito je to vidljivo na većim privrednim. A i poljoprivredna proizvodnja u blizini većih gradova postepeno se orijentiše na tržište. tome doprinose i stvaranje nove administracije. zadržavaju svoj tradicionalni oblik i izgled. (fot. I manje urbana naselja .) Na pogodnim mjstima pojavljuju se privatne trgovačke radnje i gostionice. Manja industrijska preduzeća i radionice podizane su na periferiji većih gradskih naselja. i dr. ono ne prelazi 20% ukupne populacije. najčešće uz staru zajedničku kuću.kasabe također mijenjaju svoj lik. Mostar. administrativnim.000 stanovnika. uz stradanja i ljudske žrtve prvi svjetski rat još i unazadio. Ipak višak seoske radne snage iz pasivnih krajeva dolazi u ekonomsku migraciju. upravne i prosvjetne svrhe. a urbanu osnovu čini i dalje veći broj malih gradova do 2. stagniraju ili se sasvim sporo i neznatno razvijaju izgradnjom manjeg broja malih privatnih industrijskih preduzeća i javnih objekata za administrativne. Ti se procesi na seosko naselje održavaju u usitnjavanju zemljišnog posjeda i u gradnji novih individualnih kuća.poluprerađevina. Na izmijenjenoj ekonomskoj osnovici industrijalizacijom u samoj zemlji. pretvaraju se u varošice. Agrarna reforma (1919.2. Izgradnja novih kokunikacija. i pored toga seoska naselja i dalje. Gradska naselja u ovom periodu. i umnožavaju svoje urbane funkcije naravno u skladu sa svojoj skromnom privrednom osnovom. u osnovi. Naselja uz rudokope poprimaju tipičnu fizionomiju rudarskih naselja. Uz pilane niču poluurbana naselja (mješovita naslje). građenih po srednjoevropskim obrascima. To međutim ne utiče bitnije na tip i položaj dotadašnjih seoskih naselja. Također ni ova izgradnja nije 36 . Ovim je ubrzan proces dijeljenja zemljišta i velikih zadružnih domaćinstava. Stvaraju se novi dijelovi naslje sa proizvodnim. Cijeli krajevi se održavaju novcem koji šalju emigranti svojim kućama. Otkupom kmetova povečava se broj seljaka sa vlastitom zemljom što uz priliv gotovog novca na selu od izvanpoljoprivrednih djelatnosti dolazi do gradnje većeg broja stambenih objekata. stambenim. živeći i dalje na selu. Period između dva rata. ne povečavajući znatnije broj stanovnika za razliku od srednjih gradova. zatim povezivanje Bosne i Hercegovine sa razvijenim tržištima Austrije i Mađarske. tako da se stvaraju karakteristične srodničke grupe kuća “čopori”. općenito uzevši znači i za gradska i za seoska naselja minimalan samorazvoj na postojećoj privrednoj i društvenoj osnovi.

osvajajući nove okolne prostore. zbog toga. dok su druga prostorno rekonstruisana. Dedijer Jefto 4. i dr. Industrija zahtijeva novu radnu snagu a ona se regrutuje sa sela. zauzimaju znatno veću teritoriju nego stari dijelovi grada. Cvijić Jovan 3. Novi Travnik. Radovi XXVI. s druge strane mnoga ranija sela koja su imala pogodan prometni položaj ili kakav industrijski objekat postala naselja mješovitog tipa. Tako su danas pored starih sela. koja su inače u ratu i revoluciji pretrpjela ogromna razaranja. U ovom kontekstu promjena isčezla su neka stara naselja. str. Oružana revolucija izvedena u toku drugog svjetskog rata u našoj zemlji značila je temeljit zaokret u čitavom dotadašnjem društveno-ekonomskom razvoju zemlje. Anđelić Pavao 2. nastala i nova sela drumskog tipa (izdužena uz komunikaciju . 3. njene privrede. Filipović Milenko Trgovište. a s druge strane nikla su nova naselja kako na podlozi planinskih. koja su manje ili više zadržala svoju tradicionalnu fizionomiju. Nakon perioda obnove zemlje.). Sarajevo 1963. ambulanta. str. a i samom toku tog perioda.) L i t e r a t u r a: 1. počela je industrijalizacija zemlje.fot. 228-277 Hercegovina. od toga 65% preseljenika je sa sela). Preko ovog sloja stanovništva selo se sve više urbanizira. tako i spontanih kolonizacija i naseljavanja. U novije vrijeme ovaj proces je pospješen i odlaskom seljaka na privremeni rad u inostranstvo ili u druge krajeve Jugoslavije. Gotovo svaki grad i gradić dobiva novi privredni i stambeni dio. Beograd. naselja.narušila ranije stvorenu fizionomiju ni u orjentalnom ni u evropskom dijelu gradskog naselja. a rade u gradu putujući na posao. najčešće uz industrijske objekte (Banovići.) Potreba za radnom snagom u industriji i drugim djelatnostima odvaja sa sela još jedan dio stanovništva kao dnevne ili sedmične migrante. 37 . urbanizacije i deagrarizacije djelovali su višestruko na transformaciju postojećih osnovnih oblika tradicionalnih seoskih naselja (razbijeni i zbijeni tip sela). 1909. Gradovi se višestruko povećavaju u broju stanovnika. Ovi procesi urbanizacije dovode i do osnivanja novih gradskih naselja. 1966. preuzimajući i neke središnje urbane funkcije za svoju okolinu (škola. varoš i grad u srednjevjekovnoj Bosni. dok su. Glasnik Zemaljskog muzeja XVIII (Arheologija). 179-193 Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje knjiga I i II. Naučno društvo BiH. Srpski etnografski zbornik XII. Migracija selograd poprima velike razmjere (30% stanovništva Bosne i Hercegovine je preseljeno. str. Dobivši nove industrijske i stambene dijelove gotovo sva gradska naselja mijenjaju izgled i funkcije. Ovim procesom i deagrarizacija sela uzima velike razmjere. Vitkovići i dr. 71-80 Tragovi staroslovenske (staroruske) trizne kod južnih Slovena. trgovačke radnje. sada na novim osnovama. pošta. komunikacije. Pominjani procesi intezivne industrijalizacije. Ove društvene promjene su se višestruko odrazile i na gradska i na seoska naselja. Beograd. koji stanuju i žive na selu. dobijaju ogroman zamah i intenzitet. Novi dijelovi grada. Ranije (u doba Austrougarske) otpočeti procesi industrijalizacije.

Institut za istoriju. 176-192. 1965. Ova tri osnovna tipa seoskih kuća zastupljena su u tri prirodnogografske oblasti Bosne i Hercegovine. koje se prostiru u pravcu sjeverozapada prema jugoistoku. već se upotrebljavaju kao privremeni sezonski pastirski stanovi ili kao pomoćne gospodarske zgrade.). postoje prelazne zone. Hadžić Adem Sarajevo. koji se mogu sresti ili su se doskora sretali. razvijala se tokom vremena.5. najjednostavniji i najstariji oblici nastambi sva tri osnovna tipa.sl. gdje se oni miješaju. Sjeverno i sjeveroistočno od nje. Granice između pojedinih tipova nisu oštre. transformiše se u toku razvoja. oblast zemljanih derivata drvene kuće. Različiti tipovi kuća su rezultat. Južno od središnje šumske oblasti prostire se oblast kamene kuće. 5. šilja . kompleksnog djelovanja činilaca prirodnog i društvenog karaktera. str. U oblasti drvene kuće to je: “savardak” (dubirnog. 1974. Pri tom su i pojedini tipovi prošli evolutivni put u više faza. 155-162. što nas upućuje na mogućnost izdvajanja pojedinih tipova seoskih kuća i drugih zgrada. Seoska i gradska arhitektura Postoje razlike u seoskim kućama i seoskoj arhitekturi u pojednim krajevima Bosne i Hercegovine. Međutim. Sarajevo. Početni. U središnjoj oblasti kompaktnih šuma je oblast drvene kuće. a postoji i prelazni oblici nestalih od elemenata raznih tipova. gdje je nekada također bilo drvenih kuća. djelovanja drugih društveno-ekonomskih i tehničkih faktora. što se ogleda u savršenijem načinu i mogućnosti primjene i obrade tog materijala. 38 . od jednostavnijih ka složenijim. str. možemo u Bosni i Hercegovini izdvojiti tri osnovna tipa tradicionalnih seoskih kuća: drvenu. danas više ne služe za stalno stanovanje. Najstariji turski izvori o rudnicima i trgovima u Bosni. Primarni prirodni činilac (određeni materijal u određenoj oblasti). Uzimajući za kriteriji materijal od koga su kuće građene i koncepciju kuće. Prilozi 10/3. nastajanjem šuma. unutar tih krajeva seoska arhitektura je relativno ujednačena. kamenu i zemljanu.1.

Horizontalna brvna položena su po niskom kemenom podzidu. najstariji oblici nastambi kojih je bilo još na početku dvadesetog stoljeća jesu sojenice. Najrazvijeniji tip spratne kuće (to je istovremeno i najrazvijenija tradicionalna seoska kuća) jeste takozvana spratna dimalučara (sl. nastao je dodavanjem prostorija na užu čeonu stranu kuće. 8. “kućer” . a na vrhu je otvor za dim. Ostala odjeljenja služe za spavanje. U oblasti kamene kuće primarni oblik nastambe je prastari mediteranski tip kamene građevine zvane “bunja”. prekrivena slamom. zemljana i kamena višedjelna prizemnica (sa dva.) služi kao pokretno sklonište za čobane uz torove na ljetnoj ispaši stoke. Najizrazitiji predstavnici takvih kuća su u oblasti drvenih i zemljanih kuća spratna kuća sa prepustom (seoska čardaklija sl. tako da one imaju izdužen oblik sa niskim dvovodnim krovom od slame ili kamenih ploča. 12.sl. daska ili kamene ploče. najčešće kvdratnog oblika sa ognjištem u sredini kuće sa zemljanim podom. to je kuća sa čardakom (sl. Zidana je suhozidinom bez prozora. 39 . Vatra se loži na sredini ove okrugle nastambe. Kod brvnare.). 11). To je okrugla kamena zgrada od suhozidine sa krova koji nastaje postepenim isturanjem pojedinih slojeva kamena. Služi za spavanje čobana. tri. krov je dvovodan.) se od brvnare razlikuje više po materijalu. (postojale su u ovim krajevima još u preistorijsko doba). Daljni razvoj kuće u vertikalnom pravcu je u stvaranju potpunog sprata. Ljetnica ima ognjšte. Građene su od brvana. Krovni pokrivač je slama. korom drveta ili daskama. Dalja razvojna faza kuće sva tri osnovna tipa jeste drvena. kao i za ostavu gotovih proizvoda.3.) je razvijeniji i veći tip torarice. Ova razvojna faza karakteriše se razvojem kuće u vertikalnom pravcu i to prema dole sa dogradnjom magaze (brvnara ili polubrvnara . koja se zatvaraju drvenim kapcima. paprati. Ovakve jednodjelne brvnare su danas vrlo rijetke i u planinskim krajevima i uglavnom ne služe za stanovanje. Veći broj prostorija kod višedjelne kamene prizemnice (sl.6.sl. Danas su sasvim rijetke i nesluže više za stanovanje. ostava i dr.Đubirog je okruglo jednostavno sklonište od kupasto svedenih oblica.). bez tavana. Umjesto prozora služe mala drvena okna. Jednodjelna kamena kuća (sl. prekriveno granjem. uzdignut na drvenim pilotima zbog plavnog tla.) i zemljane kuće (nastale zbog nestašice pogodne drvene gradje) stvaranje novih prostorija nastalo je unutrašnjim dijeljenjem ispod četverovodnog sveobuhvatnog strmog krova koji ne dopušta vanjske dogadjaje. U oblasti drvene kuće to je jednodjelna brvnara (sl. Čobanska koliba “ljetnica” (sl. Ona također ima plazove na kojima se prevozi. slamom.4. 10). Ima niski (suhozid) kameni podzid do 1 metar visine i dvovodni krov od oblica pokriven slamom.). pa čak i četiri odjeljenja). busenjem. a sprat predstavlja poznatu dispoziciju prizemnice sa “kućom” i sobama dignutim na prvi sprat iznad magaze. Tu se magaza nalazi ispod cijele kuće i često služi za držanje stoke.). U oblasti današnje zemljane kuće (u dolini Save). polubrvnare (sl. 7. Suprotno od ovoga išao je razvoj prema gore gradnjom sobe medju rogovima nekad na obje strane. Napravljena je od pletera. Sljedeća faza u razvoju nastambi jesu jednodjelne stalne nastambe. konobe (kamena kuća) ispod pola kuće. 9.5. To je drvena kolibica za jednu osobu sa “plazovima” (saone) za prevoz po travi. “Totarica” (“kreve”. Sledeći razvojni stupanj kod sve tri osnovne vrste kuće jesu drvene i kamene poluspratnice i njihovi derivati. Krov je drveni i četverovodan. varenje mlijeka i sirenja. Služi za ljetno boravište pastira i preradu mlijeka na planinskim pašnjacima. 2. “Povozača” (sl. Sastoji se od jedne prostorije koja se zove “kuća”. tako je ostvaren začetak sprata. Glavna prostorija je “kuća sa ognjištem”.). nego po funkciji i koncepciji.

Kod srpskih i hrvatskih seljaka imovinska diferencijacija je dosta kasno nastupila (kraj XIX stoljeća). Za ostavljanje posuda služe “panjege” pritke i udubine u zidu ili manji “dolaf” sa vratima. imale (zbog islamskih propisa) “banjicu” u uglu sobe i “abdesluk” (umivaonik) koji su služili za kupanje i ritualno pranje prije molitve. Za čuvanje rublja služili su drveni sanduci “škrinje” ili “sehare”.). “dronja” (ponjava). “zipke”. u bogatijim kućama prostire “hasura” (rogos). 19. a u bogatijim (naročito muslimanskim) kućama i vuneni dušek. pri samom podu i obično smješteno uz pregradni zid između kuće i sobe. Na tradicijonalnoj seoskoj kući su vidljive socijalne i etničke razlike koje se pojavljuju uglavnom kod razvijenijih tipova kuća. žbani”.14. “mašice”. Za sasvim malu djecu imali su drvene kolijevke “bešike”.) sa “izbom” ispod kuće u kojoj se nalazi stoka. Ognjište služi za kuhanje i za grijanje glavne prostorije. Drugi razvijeniji tip jeste spratna kamena kuća (sl.17. “stolovača” sa naslonom. Na ognjištu se još nalazi kameni li željezni “preklad” za naslanjanje glavnji. Većinom je nisko. jede.13. jagnjeća kožica i ćilim . U Hercegovini i zapadnoj Bosni javlja se “odžak”. Mlijeko se držalo u drvenom “škipu”. djelimično natkriveno ognjište. spava.). zatim slamarica. kuha. Ove su kuće relativno rjeđe među tradicionalnim kućama i znatno su raširenije u susjednoj Dalmaciji. 18. Kućni namještaj i unutrašnja oprema su skromni i oskudni bez većih umjetničkih pretenzija (za razliku od seoske nošnje) i strogo funkcionalno. Prizemlje ove kuće ima istu dispoziciju kao višedjelna prizemnica. Za kuhanje služi kotao ili bakrač obješen o “verige”. biljac. drveno. osim toga. Pandan spratnoj kući sa prepustom (čardaklija) u oblasti kemene kuće jeste kameni čardak (sl. “peka” ili glinena “pokljuka” (sl. Izrađeno je od nabijene ilovače i najčešće obrubljeno drvetom ili kamenom. Za miješanje hljeba služe “načve” ispod koji je “hambar” za brašno. niski tronošci.). “Prizemni horizont”. Namještaj. 2. “ožeg”.). Pribor uz ognjište sačinjavaju:”sadžak”. Za ostavljanje sitnih stvari služe otvorene police “rafe” duž zidova te “dolapi” (vrsta manjeg prostijeg plakara).). Za grijanje u sobama služila je “mangala” sa žeravicom i peć sa lončićima (sl. Voda se držala u drvenim sudovima: “bremi”. radi. dok se na spratu nalaze sobe izmedju kojih se u sredini nalazi manji četvrtast prostor (“dimaluk”) kroz koji sa ognjišta iz prizemlja i iz peći u sobama na spratu odlazi dim u potkrovlje. Za sušenje žita i drugog iznad ognjišta nalazi se od pruča pletena “ljesa” ili pleteni “koš”. unutrašnje uređenje i oprema u svim tipovima tradicionalne seoske kuće razvijali su se pod uticajem istih onih faktora koji su uslovili dispozicionu i prostornu koncepciju svih ovih kuća. Za spavanje je u siromašnim kućama služila slama prostrta po podu. Pri zemlji se sjedi. Za pranje rublja upotrebljavali su se “parenice” (šuplja klada) i “pratljača”. Njihov nestabilni 40 . Za pokrivanje služe vunenene ponjave. 15. i zemljanim manjim posudama (“bardak” i “testija”) ili u bakarnom sudiju “ibrik” i “džugum” (sl. Pribor za jelo sačinjavaju “sinija” (okrugli niski stočić oko 25 cm visine). zatim u sobama “sećije” (sl.). Muslimanske su kuće. “sač”.Ovaj tip kuće se pojavljuje u enklavama ili u pojedinačnim sačuvanim primjercima u oblasti drvene i zemljane kuće. U sobama po podu se. ćebe ili jorgan. Individualni karakter u pogledu njenog smještaja na kučištu. Zajedničke karakteristike seoske tradicionalne kuće (naročito u njenim manje razvijenim stadijima) jeste: 1. Za sjedenje služe niski panjevi. drvene kašike. “fučiji”. bakarno i zemljano posudje (sl 16.

ambari za žito. 4. na čardacima (kod muslimanskih kuća) je “haremluk” soba za žene. oni su bili u većini slobodni seljaci i manje su se kretali.). pleter. Sve ove privredne zgrade su uglavnom građene od istog materijala (sl. Ove kuće često imaju prema ulici na spratu iznesen dio kuće (“čoška”). jer pojedine imaju više funkcija (fot.20. vrata.). namjena i raspored prostorija u ovim novim kućama je sličan kao i u individualnim gradskim kućama. (plakar) i “rafe”. pokrivene sa čeramidom ili crijepom. ožbukane i okrečene. Osnovne razlike izmedju tradicionalne seoske kuće i njihovih kuća na selu je u tome što su nove seoske kuće u sjevernim i središnim dijelovima Bosne i Hercegovine uglavnom rađene od fabričkih materijala (opeka. Gradska kuća . Gospodarske zgrade uz mnoge savremene seljačke kuće su građene također od fabričkih materijala i ima ih manji broj ali su zato većih dimenzija. betona. uglavnom su drvene (horizontalne. vertikalne dužice i dr. samo što nije bio odvojen 41 . oblice. U sobama su i banjice (“hamamdžik”) uz peć gdje se grije voda za kupanje. godine) i nosi još djelimično i danas to obilježje. mljekar. otvoreni prostor za ljetni boravak. ako za žene nepostoji posebna kuća. pa neki od najrazvijenijih tipova tradicionalne kuće na sprat predstavljaju mislimanske kuće sa mnogim orijentalnim elementima. dok su u sjevernim područjima bogatije zemljoradnje koševi za kukuruz i ambari za žito nešto većih dimenzija.). hljebna peć. U prizemlju su hambari i ostave ponekad i staje. uz sasvim malo drvene građe . Na spratu je “divanhana” (veranda). Ove kuće imaju i bolje unutrašnje uređenje i opremu. Zatim i “musundar”. nešto u zaostatku za tekućom modom. 1. a mnoge imaju i vlastiti vodovod.). Hrišćanske gradske kuće su bile istog tipa. Kuća je visokim zidom ograđena od ulice. Građene su najčešće od čerpića (nepečena opeka). Sve privredne zgrade osim staja. Ograde oko kuće. tako je i gradska tradicionalna kuća nastala u tom periodu pod islamsko-orijentalnim uticajem. To je naročito slučaj kod novih privrednih zgrada u sjevernim ravničarskim dijelovima Bosne i Hercegovine. Većina urbanih naselja u BiH nastala je u turskom periodu (do1878. Gotovo u svakoj sobi ima peć ili “odžaklija” (kamin). kao i tradicionalne seoske kuće (drvene. pletera. trap.). (fot. a gornji dio čine kuću sa sobama i zove se “čardak”. Broj. Nove seoske kuće u južnim dijelovima Bosne i Hercegovine grade se od obrađenog kamena. Bogatije muslimanske porodice su u velikom dvorištu imale i po dvije dvospratne kuće: žensku (“harmluk”) i mušku (“selamluk”).3. a i u nekom starim kućama je fabričke izrade. a neke i u tri (sobe u potrkrovlju). armirani beton. crijep. koja nastupa tek u kasnijim fazama. Namještaj u ovim. hljebne kolibe. i gospodarskog dvorišta. ). kamene i zemljane). kokošinjac i pčelinjak (uljanik). što je pogodovalo usavršavanju i kristalizaciji tipova. te njiva. To je individualna kuća na sprat (fot.fot. U sobama je po više užih prostora u nizu. 2. plastika i dr. svinjac. Dvorište (“avlija”) je često kaldrmisano (kamenim oblutcima). U kući je i veliki broj električnih i drugih uređaja.položaj i stalna kretanja silila su ih na jednostavniju gradnju ne dozvoljavajući kristalizaciju tipova. pušnica za šljive. Zgrade Osnovne privredne zgrade na seoskom posjedu uz tradicionalnu seosku kuću bile su: staja za stoku. su manjih dimenzija. a pokrivaju se crijepom. Građene su obićno u dvije etaže (prizemlje i sprat). a najstarije i “šindrom” (drveni krov). naročito u srednjim i južnim područjima. cementni blokovi. elektrificirano je 90% sela). Prema ulici je velika zasvođena kapija. Imaju električno osvjetljenje (električno osvjetljenje ima i u većini starih kuća. koš za kukuruz.u gradskoj arhitekturi prisutne su tri različite faze u gradnji kuće. Kod Muslimana je imovinska diferencijacija nastupila ranije. armiranog betona. Oko novih kuća postavljaju se i željezne ograde.

sečije. u zasebnim dijelovima grada. 5.ženski i muški dio. naročito na periferiji individualnih kuća.Kadić Muhamed 4. Biblioteka kulturno naslijeđe. Između kuća su zelene površine i prateći trgovački. nakon obnove u ratu porušenog stambenog fonda. Sarajevo. L i t e r a t u r a: 1. Dolazak austrougarske značio je i prekid sa ovim tipom gradske arhiktekture. Sarajevo. 1967. Tipovi kuća i zgrada u pređašnjoj Bosni i Hercegovini. 1974. pristupilo se izgradnji novih kvartova u novim dijelovima grada sa velikim stambenim zgradama najčešće slobodno stojećim. Uređene kuće i namještaj je bio po istom obrascu-u sobama čilimi. a stvaraju se i radničke kolonije i sirotinjski kvartovi. Bugarski Astrida 2. str. str. od čvrstog materijala (opeke) a u ušorenim nizovima uz ulicu sa poslovnim prostorijama u prizemlju. sa više stanova za izdavanje. 42 . ali je prisutna gradnja. 1966. 123-191 Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje knjiga I i II. Glasnik Zemaljskog muzeja XXIX. 277-322.Soldo Špiro Skeletni sistem gradnje u bosanskom seoskom graditeljstvu. srednjeevropskih stambenih zgrada XIX stoljeća (fot.Cvijić Jovan 3. spavalo se na podu na dušecima. jelo na sinijama iz bakarnog posuđa. Ovi blokovi kuća imali su unutrašnja zajednička dvorišta. U socijalističkom periodu izgradnje gradova koji su naglo povećali stanovništvo. često paviljonskog tipa. sa više spratova i više desetina konfornih stanova. 13. Beograd. Ovi novi dijelovi grada kao i zgrade građene su po modernim urbanističkim i arhitektonskim principima i od najmodernijeg građevinskog materijala. sporski i drugi objekti. 1932. Na istim principima su izgrađena i novonastala gradska naselja.). Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini. Tada počinje izgradnja. U periodu između dva rata kuće ne doživljavaju bitnije promjene. Beograd. Posebna izdanja Geografskog društva sv.

grad. jer se ona zasniva na vaoma ujednačenim poljoprivrednim i stočarskim proizvodima. bezkvasni. s nešto mljevene paprike za zapršku (žito. Rafinirana i veoma bogata orijentalan kuhinja. sveden na usko područje mediteranskih kultura ogleda se u proizvodnji i potrošnji maslinovog ulja. Gustina je zavisila od količine brašna kojom je domaćinstvo raspolagalo. 250 kg soli. palenta) je svakodnevno jelo. kojim se smanjuje potrošnja hljeba. nekad s dodatkom kojeg zelja. Termini su orijentalni. cicvara. Pura (drugdje kačamak. proizvodnja masla od kiselog mleka). ona se samo bazirala na proizvodima samog domaćinstva. 5 kg zejtina. u kvas. s raznim dodacima su keške. Orijentalni elementi u ishrani širili su se preko islamiziranog stanovništva prvo u gradovima. a od pšeničnog brašna. od kukuruznog brašna.u krajevima gdje se nisu proizvodili. Pite su pravljene od rijetko zamiješanog tijesta u koje se doda sir. Razlike koje su uočene zasnivaju se na odnosu selo . ali se pretpostavlja da su ova jela poznata od ranije. a ostali su je praktikovali samo u izuzetnim prilikama. a onda i u selima gdje je živjelo muslimansko stanovništvo zajedno sa srpskim ili hrvatskim. U narodnoj ishrani novine su prodirale veoma sporo i nisu potiskivale ranije uobičajenu ishranu. u vezi s ovim u narodnoj ishrani razlika nema. Mediteranski uticaj. a kupovano je ili nabavljano razmjenmom najneophodnije: so svugdje. pa i kasnije. a tim putem je unošen i srednjeevropski utucaj (veliki broj jela od tijesta raznih vrsta).6. napravi rupa na sredini. 2.neophodni u kultu . Narodna ishrana S obzirom na to da Bosna i Hercegovina zahvata područje s velikim razlikama u klimatskim i biogeografskim prilikama. Različiti kultni hljebovi kod hrišćanskog stanovništva ili su pšenični. a vino i ulje . pripremane su često. zarca. ili što se brašno odjednom zaspe. Hljeb se pripremao redovno bez kvasa. kukuruz i grah su dokupljeni za seme). na ekonomskoj nejednakosti domaćinstava i na razlikama uslovljenim vjerskim propisima između muslimana i srpskog i hrvatskog stanovništva. 43 . Tako npr. Međutim. skrob. Koliko se dugo domaćinstvo oslanjalo samo na sopstvene proizvode. u pripremanju povrća na poseban način i u pripremanju pure stalnim mješanjem brašna koje se sipa u ključalu vodu. negdje i ječmenog ili raževog brašna (pa i s dodatkom krompira). moglo se očekivati da će se to odraziti i na tradicionalnu narodnu ishranu. Ova gusto ukuvana kaša od kukuruznog. Razne kaše. može se pretpostaviti kakvo je stanje bilo ranije. Jela od skuhanih prebijenih zrna nekog žita. bio obavezan o praznicima. sastojala se iz sljedećih osnovnih elemenata. jagle. vidi se iz računa za 1929/30. koja je zahtijevala mnogo sirovina . godinu. pravi se na dva načina: zasipanjem brašna u vodu. U vrijeme kada je tradicionalna ishrana formirana. 19 kg pirinča. tradicionalna ishrana ona koja sada naglo nestaje i utapa se u veoma široko ujednačen tip ishrane. Kada se ovo zna za tridesete godine u XX vijeku. koji su vođeni u imućnoj porodičnoj zadruzi Jovanovića u Osatu (od 34 člana). začina i vremena za pripremanje. što se odmah miješa. još starobalkanski uticaj očituje ponegdje u terminologiji ili tehnologiji oko stočarskih proizvoda (zarac.5 litara vina i 1 litar klekovače. Ako izuzememo iz narodne ishrane ono što je unijeto pod nekim od uticaja. bungur. Panonski su elementi unijeti najviše inversnim migracijama stanovništva. 12 kg kafe. odomaćena je bila kod gradskog stanovništva. Od prehrambenih artikala kupljeno je samo 25 kg šečera. pa ostavi da tako kuha. sira ili krompira.

Polumasni sir od obranog mlijeka. Više služe za proizvodnju sira. D. Sarajevo 1908. Slatko mlijeko se siri životinjskim sisrišćem ili murom i dobija se cijeli ili masni sir. Pite od razvijenih jufaka s raznim nadjevom relativno su novija stvar. pogrebu i u jesen kada se kolje i priprema pastrma. koji se ostavlja za zimu. jede se svjež ili sušen na dimu.krompir ili tikva. Ovce su se jednostavno sušile u velikim komadima stelje. Trgovina u srednjevjekovnoj Bosni. urda. Od povrća (krompir. raso i razblaženo sirće. Nekolike velike porodične zadruge u Bosni i Hercegovini. a održava se proizvodnja i potrošnja rakije (najviše od šljiva). Karanović Srpska narodna jela i pića u Bosni i Hercegovini. na kome se kuha. a kod Muslimana kao čast pored gosta se iznosi šerbe. sirće. loboda. Beograd 1908. Siri se na nekoliko načina. o svadbi. luk crni i bijeli i paprika. kalja (kada se kuha s dodatkom mesa). papula (pire od graha ili krompira). brašnare. provara ili belava dobijen od mlačanice. furda i dr. SEZb knjiga X. Od pića uzobičajena je medovina. pa ispeče. a svinjsko meso se razvrstavalo. Mlijeko i mliječni proizvodi su drugi važan činilac u ishrani ovih krajeva bili vjekovima. Sarajevo 1930. Kovačević 4. GZM knjiga XLII. Jomuža (svježe pomuženo mlijeko) i varenika (skuhano) u ovom obliku se malo troše. Kao osvježavajuća pića služe mlaćenice. mošte od jabuka i turšije (voda u kojoj su bile potopljene divlje kruške). Djela Naučnog društva NR BiH knjiga XVIII. GZM knjiga XX. Slanina se topila u mast (ostajali su čvarci ili žmire) Plećke i butovi su se poslije držanja u salamuri sušili. vina. Majstorović 3. M. Uz povrće u ishrani se mnogo koristilo samoniklo zelje: kopriva. 7. a na planinama zapadne Hercegovine i od kiselog mlijeka. kupus) pripremali su se pirijani (paprikaši). posni ili mrsni. Lika Grđić Bjelokosić 2. Sušile su se i raspolovljene noge i glava i džigerice. L i t e r a t u r a: 1. a od iznutrice su pravljene krvavice. masla. St. pasulj. kiselog mlijeka. pretpranjen se dobija zrelo ili topno maslo (ostatak je trop). Sarajevo 1961. a od ostalog mesa pravljene su kobasice. Hrana naših težaka u Bosni. koji se izvozio još u srednjem vijeku. Posni sir. Narodna nošnja 44 . Svježe meso se veoma rietko trošilo: samo o praznicima.

kroz međusobne uticaje i mnogobrojne crte i osobine. koji su tokom istorije djelovali na njihovo formiranje. rado je prihvatao orijentalnu modu. Tako u cijeloj Bosni i Hercegovini. odnosno preuzimanjem u narodne nošnje dijelova. Kada je riječ o stranim uticajima. uslovljenim mnogobrojnim faktorima. nisu strogo omeđene cjeline. Sve tri vrste faktora. Hrvata i Muslimana. Vladajući i viši sloj u gradu. te nošnje Hercegovine. orijentalno-balkanska komponenta. infiltrirana posredstvom Vizantije i Turaka. stočarstvo i uzgoj mediteranskih kultura). posredstvom Turaka djelovali u dugom vremenskom periodu. Istočne Bosne. Srbi i Hrvati. koje su sa svoje strane uticale na izbor materijala. uz konstataciju da su. Posebno se to odnosi na orijentalne uticaje koji su u ovim krajevima. tako i socijalni status. kroja i drugih karakteristika narodne nošnje. te dugotrajan zajednički život višestruko su se odrazili i na narodne nošnje. a od njih (uz znatno zakašnjenje) i na selo.). koji u Bosni i Hercegovini počinju sa Austrougrarskom okupacijom (1878. Ove grupe. jer se između njih nalaze uže ili šire prelazne zone. U kulturnoj baštini naroda Bosne i Hercegovine prisutni su: starobalkanski kulturni elementi. narodne nošnje Bosne i Hercegovine imaju i svoja zajednička obilježja. a izdvajamo ih kao: nošnje posavskog dijela Bosne. Nošnje Zapadne Bosne 45 . bez obzira na nacionalnu ili konfesionalnu pripadnost. traju u periodu Kraljevine Jugoslavije i dobijaju izrazit intenzitet u periodu izgradnje socijalističkog društvenog uređenja. u toku vremene. možemo sve narodne nošnje podijeliti u pet osnovnih grupa. bez obzira na razlike u nošnjama pojedinih oblasti. ali istovremeno imaju mnogo toga zajedničkog u odnosu na nošenje neke druge oblasti (na primjer ako međusobno uporedimo nošenje Zapadne Bosne i Posavine). donekle se difereniciraju međusobno nošnje Srba. Ovakav etnički sastav. odnosno oblasti. pa i kompletnih gradskih nošnji u raznim periodima i u raznim oblastima. Zapadne Bosne. naročito i u većoj mjeri na sela u blizini većih gradskih centara i uz glavne komunikacije.Bosna i Hercegovina se ističe bogatstvom i raznovrsnošću narodnih nošnji. Raznolik prirodni okvir omogućio je razvoj triju osnovnih grana u narodnoj privredi (zemljoradnja. Te faktore možemo svrstati u tri osnovne grupe: prirodnogeografski. kao i onih nastalih kasnije. općenito gledajući. u ljetnom periodu muškarci su nosili košulje i gaće (bez čakšira). pod direktnim uticajem procesa industrijalizacije i urbanizacije. privredni i društveno-kulturno-istorijski. S druge strane. naročito u svečanim nošnjama. ali Muslimani su nosili košulje uvučene u gaće. Na ovoj teritoriji žive međusobno pomiješani pripadnici triju naroda Bosne i Hercegovine: Muslimani. Unutar svake od ovih oblasti. potrebno je napomenuti da je njihova infiltriracija u narodne nošnje išla preko grada. koje se istovremeno izdvajaju kao posebne etnografske oblasti. narodne nošnje Bosne i Hercegovine istovremeno obilježavale kako nacionalnu pripadnost. koja se dalje širila na siromašnije građanske slovjeve. a Srbi i Hrvati su nosili košulje preko gaća. ili samo neki od njih više ili manje. Srednje Bosne. uticali su na oblikovanje tradicionalnih nošnji naroda Bosne i Hercegovine. te mediteranski i zapadnoevropski uticaji. Imajući to na umu. na osnovi zajedničkih karakteristika.

Ove nošnje odlikuje također i bogastvo srebrenog nakita. Muške nošnje Zapadne Bosne odlikuju se istim načinom ukrašavanja (laneno platno. a posebno izrađenog od srebrenih krupnijih novaca. služi za kretanje izvan kuće (fot.). Muške muslimanske nošnje bile su pod jakim uticajem gradske nošnje (isti krojevi. Pored jelečića u ženskoj nošnji karakteristične su i male kapice sa “tapelukom” (pločica od srebra veličine kapice) i sitnim novčićima. 3. Pored velikih ženskih marama za glavu. Ova se nošnja odlikuje bogastvom veza ili ornamentike. To je na prvom mjestu pravo krojena košulja. Nošnje Hercegovine Hercegovačka nošnja također je jedna od nošnji koja ima sve odlike dinarskih nošnji. Ženske pregače su velike i široke bogato ornamentisane. Po košuljama. ali je odlikuje jednostavnost: duge gaće i košulja od grubog lanenog platna za rad i tanke pamučne košulje i gaće za svečanu odjeću. u živim bojama. 1. bojenom biljnim bojama. sa “klinima” ispod rukava. sukneni haljeci i po njima vez sindžircem). Sukneni haljeci bogato su ukrašeni i to vezom “sindžircem”. ogrtača od vune u vidu pravougaonog ćebeta. a seoske od glota). zatim kabanica. bogato vezenih za udate žene. krojevi su veoma slični (košulja. (fot.). vez je izrađen tanko predenom vunom. Gornji dijelovi odjeće su od sukna. Vez je izveden na prsima (često na komadu nešivenog platna .Nošnje zapadne Bosne i kraških polja jugozapadne Bosne (ova polja čine prelaznu zonu između Zapadne Bosne i Hercegovine) imaju u sebi sve osnovne osobine nošnji Dinarske oblasti. Interesantno je da su sami proizvodili svilu. Odlika je nošnje ove oblasti. vez je znatno siromašniji (reduciran).). na skutovima. “zavratke” (fot. nošenje pojaseva “okovalnika” (široki kožni pojas bogato pokićen okovanim karneolima) i plitke kape zv. samo što su kod gradskih nošnji. U okolini Mrkonjić Grada košulje su vezene tamnoplavom vunom. na primjer.). U odnosu na nošnje Zapadne Bosne. zubun) ali je platno u većoj mjeri pamučno. Za ovu oblast karakteristične su i čarape čiji su grlići bogato vezeni sindžircem na apliciranoj čohi. a izveden je više pamukom i svilom (mediteranski uticaj). a to je upravo karakteristično za ovu oblast. U svim nošnjama ove oblasti ornamentika je bogata i pretežno geometrijskih oblika (fot. od grubog lanenog platna.) . U nekim krajevima Zapadne Bosne na muškim košuljama karakterističan je i bijeli šupljikavi vez izveden debljim pamučnim koncem po lanenom platnu. koje je kasnije zamijenjeno pamučnim . U nošnjama Zapadne Bosne mogli bi smo izdvojiti kao posebno karakteristične: srpske nošnje iz okoline Mrkonjić Grada i Kotor Varoši (fot. 4. “čakšire” bile od čohe. To je veoma sitan i gust vez svilenim koncem po komadićima čohe koja se našiva na sukno. vez vunom. 1. Ženska nošnja u Zapadnoj Bosni odlikuje se velikim bogastvom veza.“ošve”). često i one “pokićene” novcima. na rukavima i pri dnu. hrvatsku nošnju iz okoline Sanskog Mosta sa veoma karakterističnom nošnjom na glavi (jedna vrsta kape sa vezenom maramom zvanom “vindelj” i muslimansku nošnju iz okoline Cazina. karakteristične su i djevojačke plitke crvene kapice. a karakteristični su u ženskoj nošnji duži zubni. U okolini Glamoča cijela prsa i ženska kapa bili su ukrašeni našivenim novcima na posebnoj podlozi. od vune zv. protkane svilom. zatim svilene ili pamučne “šamije” (vrste marame) za glavu i velike “bošće” (marame) sa utkanim pamučnim nitovima. nošenje “struke”. “bičalja” ( sa utkanim pramenovima ovčije vune). Uz sve to nošeni su kožni potpašaji sa više pregrada (“bensilah”). U istočnim 46 . često bogato ukrašeni olovnim zrncima “pulama”. zatim plitke kape i crveni šalovi koji su se omotavali u vidu “čalme” (turbana) oko glave. 2.

duga pregača. Nosile su se i tanke bijele ženske marame “burundžuci”. ako se ima na umu da je Sarajevo. ovdje nisu nikad prihvaćene (fot. grad sa orijentalnom fizinomijom. za razliku od ostalih krajeva. Hrvatske ženske nošnje odlikuju se uzanim dugim. bijeli tozluci i dr. crnim. slična hercegovačkoj. samo nešto življih boja (fot. je interesantno i povezivanje glave crnim maramama ispod kojih su šarene tanke marame (fot. 9. Muške nošnje u ovoj oblasti karakterišu široke šalvare od sukna. Srpske nošnje Istočne Hercegovine imaju mnogo zajedničkih elemenata sa crnogorskom nošnjom (ćurdije. diskretno ukrašenim zubunima. U ženskoj srednjebosanskoj hrvatskoj i srpskoj nošnji karakteristične su i crne. U ovoj oblasti treba izdvojiti hrvatsku nošnju iz Kraljeve Sutjeske. u Sarajevskom polju). a pored njih osjećaju se i veoma jaki orijentalni uticaji.). džamadan. koji je vršio snažan uticaj na svoju okolinu. “veliki uzvod” od koga se kroje košulje. Srednjobosanske srpske i hrvatske nošnje odlikuje velika međusobna sličnost (na primjer. a novije imaju veoma mnogo sličnosti sa nošnjama dalmatinskog zaleđa (fot. jako široki rukavi od velikog uzvoda. šubare. kalkan itd. džemadani.fot. 8. Ukrašena je sa malo veza. koje su se svakako počele da nose pod uticajem muslimanske gradkse nošnje. koja ima i srednjobosanskih i hercegovačkih karakteristika. U srednjobosanskim muslimanskim nošnjama koje u sebi imaju veoma mnogo elemenata ranije gradske nošnje (na primjer. dugim širokim gaćama i dugim. siromašno ornamentisanim pregačama.). tzv. Posebno je interesantna ženska nošnja sa dugom košuljom. sa diskretno našaranim širokim pregačama. privredni i kulturni centar. u opštoj su upotrebi šarene dimije kod žena). osnovan od Turaka. ženske kape zv.). 6. kao i crni tozluci. bogato vezanom velikom 47 . crveni šalovi na glavi omotani u vidu turbana. što je svakako posljedica nekadašnjih turskih naredbi o odjevanju raje (raja nije smjela nositi odjeću živih boja da bi se razlikovala od vladajućeg sloja). dok dimije kao di gradske nošnje. Nošnje Srednje Bosne Nošnje Srednje Bosne u svojoj osnovi imaju mnogo dinarskih elemenata. posebno žensku.). veoma široke dimije. bio vijekovima administrativni. 5. što je sasvim razumljivo. sa širokim.krajevima bilo je poznato i nošenje nevesinjske kape zv. “ovrljina” (nastala već početkom XX stoljeća). samo što su u ovom slučaju bile tamne boje. kao i žensku noviju nošnju iz istog kraja. U Hercegovini posebno treba istaći raniju mušku muslimansku stočarsku nošnju (okolina Čapljine i Ljubuškog) u kojoj su svi dijelovi bili od bijelog sukna (nošeni bez košulje) . krutim rukavima (veliki uzvod je pamučno platno sa čestim naborima izvedenim u tkanju). možemo da izdvojimo seosku muslimansku nošnju na Bjelašnici (planina kod Sarajeva).). Također je karakteristično uzvodno platno. koja čitavim svojim izgledom ukazuje na svoju arhaičnost. Uopšte. u srednjebosanskim nošnjama mnogi dijelovi nošnje ukazuje na svoje orijentalno porijeklo (šalvare. dugim ornamentsanim gaćama. Također. . koresti. gdje su duge košulje zamijenjene vrstom suknje (“kotula”) kakve se nose i u srpskoj ili hrvatskoj nošnji toga kraja.). 7. odnos u bojama je uglavnom crno-bijelo. što se održalo i na oblikovanje nošnji. U ženskoj nošnji uz dugu košulju bila je i karakteristična uzana.

1963.). kao i struka. narode i socijalne grupe. Zimski dodatak toj nošnji su suknene široke šalvare. obuhvatajući brojčano veći dio seoskog stanovništva. Muslimanske posavske nošnje davno su preuzele elemente gradskih muslimanskih nošnji (fot. slična hercegovačkoj (fot.14. već imaju nabore u ramenima.11. sa pretežno biljnom ornamentikom. proces napuštanja tradicionalne nošnje. savremene seoske nošnje u Bosni i Hercegovini poprimaju odlike savremene gradske nošnje. vezeno svilama različitih boja. Glasnik 48 . dosta davno izobičajenom kapom “roga”. Za cijelu oblast karakteristični su tzv. odlikuje se karakterističnom bilom platnenom kapom (u vidu kalote). a nestaju i sve regionalne razlike. ukrasnim peškirićima i bogatim nakitom na kapi i oko vrata. Stare tradicionalne narodne nošnje nose još manji dio starijeg stanovništva. Muška nošnja uz suknene. L i t e r a t u r a: 1. Kao što je naprijed rečeno. da bi se naročito ubrzao u periodu izgradnje socijalističkog društvenog uređenja kada su procesi industrijalizacije i urbanizacije s velikom snagom zahvatili sve naše krajeve i narode. koja je periferni dio panonske oblasti osjećaju se panonski uticaji. čak se prate i modna kretanja. otpočeo je krajem XIX stoljeća i početkom XX stoljeća.maramom na glavi. platno za odjeću tkano je u raznim tehnikama (pamuk). Ovaj proces unificiranja odijevanja zahvatio je u novije vrijeme sve krajeve. zatim vezom od raznobojnih bobaka. Posebno je karakteristično nošenje djevojačkih “krpica” na glavi u srpskim i hrvatskim nošnjama (fot. Sarajevo. što je u potpunoj suprotnosti sa oštriom klimom na ovoj planini. II i III.10. Osjećaju se i uticaji srbijanske nošnje. Čulić Zorislava 2. Čulić Zorislava Narodne nošnje u Bosni i Hercegovini. U muslimanskim ženskim nošnjama nekada je također bilo poznato nošenje duge košulje mjesto dimija. Nošnje Istočne Bosne Po svojim osnovnim karakteristikama pripadaju područja sa dinarskim obilježjima. visočki opanci (Visoko u Srednjoj Bosni). te kožusima bogato ukrašenim. Za razliku od tradicionale narodne nošnje.). izdanje Zemaljskog muzeja Narodne nošnje u Posavini I. Imaju veoma mnogo sličnosti sa srednjebosanskim i djelimićno hercegovačkim nošnjama (fot. naročito u odijevanju mlađeg seoskog stanovništva. tako da sve brže nestaju sva ranija nacionalna ili socijalna obilježja označena nošnjom. U ovoj oblasti posebno je karakteristična srpska nošnja iz Osata (Srebrenica) sa karakterističnom. sličnom poznatoj frigijskoj kapi (fot.).13. Košulje su rijetko kad pravo krojene.12.). gajtanima ukrašene haljetke. Posavske nošnje U nošnjama ove oblasti. a mlađi jedino u pojedinim svečarskim prilikama i to u novije vrijeme.).

1962. Glasnik Zemaljskog muzaja XXII. i II Sarajevo. Kod izbora bračnog druga je vladala naročito u ranijim vremenima i etnička (konfesionalna) endogamija. str. a brak je u pravilu bio monogam. 1962.). Orijentalni elementi u nošnjama balkanskih Slovena. haljetak orijentalnog porijekla u nošnjama Bosne i Hercegovine. Oba propisa su se u Muslimana minimalno praktikovali.Osnovni tip tradicionalne porodice je pratrijarhalna porodica koja se tokom vremena transformiše u savremenu individualnu porodicu. XII (1957. Tradicionalna društvena struktura Porodica. 98-104 OSNOVNE CRTE TRADICIONALNIH OBLIKA DRUŠTVENE ORGANIZACIJE 1.Draškić Miroslav 4. mada su šerijatski propisi koji su važili za Muslimane dopuštali pliginiju i neke vrste rodovske endogamije. Beljkašić . srodstvo. 1972. I Banja Luka. ritualni i druge statuse.) i XIV (1959. 1967. gotovo jednako kao i kod druga dva naroda naročito kada je riječ o muslimanskoj seoskoj sredini. zadruga. str. bratstvo su “osnova” tradicionalne socijalne strukture koja je pojedincu osiguravala pravni. Etnološki pregled sv.3. smanjenjem broja članova i drugačijm međusobnim odnosom. Sarajevo Narodne nošnje sjeverozapadne Bosne. Beljkašić . U bogatijim građanskim muslimanskim porodicama oba propisa su se praktikovala također fakultativno ali u nešto većem broju. 161-175.). redukcijom svojih funkcija. politički. rod. Beograd. Brak i porodica . Kod sklapanja braka u prošlim vremenima kod sva tri matična naroda Bosne i Hercegovine vladala je rodovska egzomanija. 49 . Dimije.Hadžidedić Ljiljana Zemaljskog muzeja XI (1956.Hadžidedić Ljiljana 5.

1. djeda ili pradjeda. ali težak. trošili. zajedničkog su porijekla. zadružna kuća. 50 . Status pojedinca nije bio jednak i ravnao se po godinama i polu.Kod Muslimana i Hrvata zabilježeni su i rijetki primjeri fakultativnog levirata i sororata. Kod izbora bračnog druga u Muslimana se našto više priznavala i ljubav kao motivacija izbora. Razvodi brakova bili su regulisani uglavnom crkvenim propisima. naslijeđa. Najčešće je slučaj da svi članovi zadruge žive na jednom mjestu u istoj kući ili okupljeni oko jedne kuće i zajedničkog ognjišta. Najbitnija je osobina zadruge zajednička proizvodnja na osnovi podjele rada. zajedničkog raspolaganja sredstvima za proizvodnju i zajedničkom iskorištavanju plodova rada. uživali zaštitu. kod Hrvata nemoguć. Pored kolektivne u zadrugama je bilo i individualne svojine (odjeća. posteljina). oruđa i tehnika. I svaka mala inokosna porodica predstavljala je potencijalnu zadrugu i u njoj su vladali u osnovi isti odnosi kao u zadruzi. jer se tada mogla izvesti podjela rada i savladati teškoće koje su u proizvodnji stvarale nerazvijena poljoprivredna oruđa (drveno ralo i drugo). porijeklom su od istog oca. Zadrugu je uslovljavala naturalna privreda koja je zahtijevala veći broj “čeljadi”. Ona može da bude i supruga starješine zadruge. U izboru se naročito preferirao društveni status i imovno stanje roda iz kojeg se vrši izbor bračnog druga (gledalo se da status i imovinsko stanje budu približno jednaki). jer su oni bili potpuno ekonomski i društveno ovisni. novca. zadruga kao proizvodna zajednica gubi svoj smisao i počinje da se raspada na individualne porodice masovnom diobom zadruge. ali nepokretna imovina (zemlja) nije neophodan uslov za postojanje zadruge. O svim važnijim poslovima odlučuju zadrugari zajedno. obrazovali se. Zadruge su predstavljale autarhične zajednice koje su zadovoljavale gotovo sve potrebe svojih članova. velika kuća. liječili se. Zadružna zajednica sastoji se od više individualnih porodica (najmanje dvije). jer su zadrugari kao čivčije ili kao zakupci obrađivali tuđu zemlju. to je inokosna porodica. Iako je takvih porodica bilo u prošlosti ipak je u svim našim krajevima i kod sva tri naša naroda prevladavala takozvana proširena porodica. nakit. Izbor bračnog druga vršila je šira srodnička zajednica bez obzira na lične afinitete mladih. Kod Muslimana je bio relativno lak. Uz njih su i žene koje su udajom došle u kuću. Zadrugu čine obično porodice koje su u srodstvu. Porodicu (dom. stoke. a njeni članovi žive i rade zajednički na temelju podjele rada. Osnovni princip zadruge je partilokalnost.fot. čeljad . od darova. stopanica) u zadruzi koja se stara za ženske poslove. S promjenom društvenih uslova. U njoj su zadrugari proizvodili. prodorom robno-novčanih odnosa na selo i razvitkom proizvodnih snaga. U zadruzi je kolektivna svojina. tj. a pojedine porodice mogu da imaju zasebne zadrugice za spavanje “udžere”. Kao “ventil” za lične afinitete mladih služila je otmica (po vlastitom izboru) koja je onda obično naknadno bila sankcionisana od roditelja. poznata u literaturi kao zadruga (u narodu se nazivala: zajednica. a kad ostare i prestanu raditi imali su puno obezbijeđenje. Na čelu zadruge stajao je starješina koji je upravljao poslovima zadruge i predstavljao zadrugu ali nije raspolagao njenom imovinom. osobina je novijeg porijekla i javlja se sa prodiranjem robno-novčane privrede na selo.). a kod Srba je razvod bio moguć. Individualna svojina je bio i takozvani “osobac” (osobina) koja se satojala od zemlje. Pored starješine postoji i jedna žena (domaćica. a nastala je od zarade izvan zadruge. maja. a pošto stoji u suprotnosti sa osnovama zadružnog života znak je početka raspadanja zadružnog sistema. Muški članovi su vezani srodstvom po muškoj lozi. kuću) sačinjavaju muž i žena sa djecom. i dr.

Svojat je širi pojam od roda i obuhvata kako sve srodnike agnatske. “grana”. Do ove vrste kumstva dolazi sa prvim rezanjem dječije kosice ili ako je dijete bolješljivo iznese se rano ujutro na raskršće pa ko prvi naiđe zareže kosu djetetu makazama i tako postaje šišani kum. Srodnički nazivi . Ovo srodstvo nastaje kada u nedostatku majčinog mlijeka druga žena zadoji dijete. a kasnije i njihove djece.Iako je zadruga bila rasprostranjena u svim krajevima Bosne i Hercegovine ona nije svuda imala podjednak značaj. ali asimetrično: jače i više se proteže po muškoj liniji. su svi agnati koji vode porijeklo od jednog daljeg potomka. koji se zove “loza”. Kumstvo . šume i kolibe zvane “sobrašice” (drvene kolibe za boravak kod crkve).srodstvo je kod sva tri naroda bilateralno. U selima razbijenijeg tipa gdje je teritorijalna zajednica zbog fizičke udaljenosti imala manji značaj. Srodstvo je kao što je rečeno dvostruko. treći rođaci. odnosno srodnike iz familije. Kumovi se posjećuju. Glavni njegov oblik je “pobratimstvo” odnosno “posestrinstvo” koje se sklapa uz izvijestan ritual između lica istog ili različitog pola. Uži rod (gens). Obaveza dolaska na pogreb umrlom članu familije dalje govori o čvrstim srodničkim vezama.Pored krvnog i afinalnog (bračno srodstva) postoji i vještačko srodstvo. drugi. a zastupljena je kod sve tri nacionalne grupe. a s muške strane i četvrti rođaci. Kumstvo se može protezati više generacija. tako isto i srodnike po majci “kognati” i ženi ali prvenstveno te dvije kategorije. Rod . Kod računanja srodstva razlikuju se širi i uži rod. a dijetetu kojeg je zadojila ova žena je pomajka. često se zove “familija”. dok su djeca brata i sestre (ukršetna bratučeda) rođaci ili “prvi rođaci”. Postoji vjenčano. Ova vrsta vještačkog srodstva isključuje sklapanje braka između pobratima.djeca braće i sestara su između sebe rođaci odnosno rodice. Klasifikacija srodstva i srodnička terminologija je ista za sva tri naroda i obuhvata oko trideset raznih srodničkih naziva koji se odnose na krvno i bračno srodstvo. Svaki od 51 . Kum daruje dijete. Kumovi se smatraju vrlo bliskim srodnicima. Pobratimi se smatraju kao veoma blizak rod (kao braća) međusobno se posjećuju u svečanim prilikama. kršteno i krizmano kumstvo (ovi oblici kumstva ne postoje kod Muslimana). a djetetova majka kasnije daruje kuma. Šišano kumstvo (striženo kumstvo) je osobita vrsta kumstva. U srodstvu računaju se prvi. Svojat . Ova vrsta vjaštačkog kumstva se cijeni. mada ima izvijesnih tragova i o ranijem većem značaju matrilinearnog srodstva.je također vrsta vjaštačkog srodstva. Međutim. zatim može imati zajedničku imovinu: pašanjke.je također oblik vještačkog srodstva. Srodstvo po mlijeku . a ima i međuetnički karakter. “stup”. stup) postoji samo predanje i svijest o zajedničkom porijeklu i srodstvu. dok kod šireg roda (loza. a izražen je u zajedničkom prezimenu (kod Srba to je i zajednička slava). Širi rod. To srodstvo se drži i u sljedećoj generaciji. U krajevima sa plemenskom organizacijom (istočna Hercegovine) ta primarna zajednica je bilo bratstvo. Ritualno srodstvo . darivaju. “rođeni” (“isti”) rođaci su djeca dva brata ili dvije sestre (paralelna bratučeda). a na većini kućnih svečanosti obavezno je i prisustvo kuma. zadruga je bila osnovna jedinica združivanja. Kumovi se također međusobno ispomažu. Familija (gens) pored zajedničkog prezimena obično ima zasebno groblje ili zasebnu parcelu u seoskom groblju. njega sačinjavaju agnati koji vode porijeklo od jednog potomka tog daljeg pretka. U zbijenim selima (posebno muslimanskim) bilo je značajnije udruživanje na teritorijalnoj osnovi. Djeca koja su dojila istu osobu su polubrat ili polusestra.

Stanovništvo pojedinih predionih cjelina se tada vojnički organizovala zbog samoodbrane i održanja. Na plemenskoj teritoriji su se razlikovala dva dijela: središnji dio sa stalnim naseljima i oko njega širok pojas nenaseljenog zemljišta (šume i pašnjaci) koji predstavlja opštu plemensku svojinu. Naša plemena imala su: svoju posebnu ograničenu teritoriju. zaključenje mira. Bratstvo je egzogamna grupa (njemu odgovara irsko-škotski “klan”) u kojoj vlada kolektivna odgovornost koje se najviše ogleda u krvnoj osveti. svoje ime. kada su ovi krajevi imali prefinjeni položaj. U prošlosti su bratstva bila istovremeno i vojne jedinice. plemensku zajednicu ili “komun”. Plemensku upravu su vodili plemenski glavari. Osim toga bratstvo je imalo svoju crkvu i svoje posebno groblje. porodice jednog bratstva redovno su na okupu. potiču od jednog istog pretka. Obično svi ti dijelovi jednog bratsva zajedničkog porijekla. Pleme i bratstvo . Iako plemena većinom imaju predanja i vjerovanja o porijeklu cijelog plemena od jednog pretka. Bratstvo čini i jednu ekonomsku zajednicu. ipak plemena ne predstavljaju prave srodničke zajednice. ranije su postojali i paraleni nazivi posuđeni iz turskog ili arapskog jezika.U istočnoj Hercegovini zajedno sa Crnom Gorom transformacijom stočarske katunske organizacije nastala su plemena i bratstva razvivši se u većoj mjeri za vrijeme turske vladavine. te je najčešći slučaj da svi članovi bratstva nose ime po tom pretku. Takvo jezgro (bratstvo) nametalo je svoje vođstvo slabijim. mirenje bratstva zbog krvne osvete). a taj je obično najugledniji predstavnik najuglednijeg roda u bratstvu. Pored srodničkih naziva na srpsko-hrvatskom jeziku. manjih zajednica ili grupa koje se sastoje od više rodova.tih termina ne označava samo stepen srodstva već istovremeno podrazumijeva i odgovarajući status i međusobni odnos. mada ima plemena koja su brojčano manja od nekih bratstava u drugom plemenu (pleme se redovito sastoji od više bratstava različitog porijekla). nego se redovito sastoje od bratstva i rodova različitog porijekla koji su se vremenom okupili oko jednog snažnijeg jezgra. izbor glavara. a bili su u upotrebi kod sve tri etničke grupe. Susjedna pelmena često su sklapala saveze radi odbrane od zajedničkog neprijatelja. Na čelu bratstva je glavar. još manjih srodničkih grupa ili zajednica. Odluke na skupštini su donošene jednoglasno. Ima zajedničke šume i pašnjake. a turska vlast udaljena i slaba. svoju uređenu zajedničku upravu. Poslije oslobođenja od Turaka stvaranjem državnih zajednica bratstva i plemena postepeno gube značaj i polako nestaju. Radi toga su se bratstva prethodno dogovarala o rješavanju određenih pitanja koja su iznošena pred skupštinu (polazak u ratni pohod. Bratstvo . sklapanje saveza. Pri tom. te se opet sastoje od većeg ili manjeg broja porodica. Pleme je prvobitno bilo i vjerska ili kulturna zajednica. svoj govor i način života i svoje zajedničke interese. a najviša vlast u plemenu bila je plemenska skupština ili zbor koja se sastajala jedanput godišnje na određenom mjestu. posebno kad je riječ o bratstvima.Po pravilu svako naše pleme sastoji se od bratstava. mada još i danas postoji svijest o njima. termini majka brat nisu imali paralelu. Kuće odnosno. obično u jednom selu ili više susjednih sela. Porijeklo u bratstvu su rečeno po muškoj lozi (patrilinearnost). U tome je glavna razlika između bratstva i plemena. zajednice višeg reda. 52 . Glavarstvo je često nasljedno.

jer u tradicionalnom selu nije pored seljaka bilo drugih društvenoprofesionalnih grupa.Osim srodničkih zajednica kao što su: zadruge. Stara tradicionalna seoska zajednica se. izgradnja puteva. Danas u selu živi: a) “čisto” seljačko stanovništvo koje čini oko 50% ukupnog seoskog stanovništva i živi od poljoprivrede. Ta su mjesta obično “sredselo” (“trzanj” . “glavar” a u muslimanskim selima “muhtar”. Selo je svoga kneza plaćalo u naturi (svako domaćinstvo određeni broj kilograma žita). propisi i zakoni daju toj zajednici i oficijelni karakter. U područjima sa zadružnom i bratstveničkom organizacijom ova teritorijalna zajednica je imala sporedan značaj u odnosu na njih. pred crkvom ili džamijom. Zbor birača ima svoje komisije za pojedine seoske poslove i institucije samodoprinosa pomoću koje se izgrađuju (finansiraju) zajednički objekti (elektrifikacija. b) seljačko-radničko (službeničko) stanovništvo (mješoviti izvor prihoda) čini trećinu seoskog stanovništva i c) “čisto” nepoljoprivredno stanovništvo koje ima prihod izvan poljoprivredne djelatnosti. I on je za te poslove bio plaćen u naturi. zajednički se puši i razgovara. domova kulture i drugo).Selo kao društvena zajednica . pleme u svim našim krajevima postojale su i manje teritorijalne zajednice sela. “mejdan” ). Seoskim poslovima upravlja odbornik i zbor birača. zabave i rituali održavaju i učvršćuju svijest o zajedničkom pripadništvu. bratstvo. održala i danas ali se pri tom znatno transformisala. U selu ima uvijek i neko mjesto gdje se (neformalno) sakupljaju stanovnici svakodnevno ili sedmično poslije podne i uveče. U selu sada razlikujemo kategorije: seosko. Zajednički teritorij i atar sela je onaj elemenat koji daje osnovu zajedništva jednoj seoskoj zajednici. Knez je imao i pomoćnike preko kojih je organizovao seoske poslove i sprovodio naredbe vlasti. proslave. Tu se izmjenjuju novosti. čitaonicom. ambulanti. a zajednički interesi (proistekli iz toga) i upućenost na međusobno pomaganje ga dopunjuju. dok zajedničke akcije. Starješina se obično zvao “knez”. Tradicionalni društveni odnos Tradicionalni društveni odnosi su se manifestovali uglavnom u seoskoj zajednici. Ova su mjesta središta društvenih kontakata sela i seoske zajednice. poruke. uređenje groblja. seljačko i poljoprivredno stanovništvo. Ova teritorijalna zajednica ima svog starješinu kojeg biraju seljaci. dok je u krajevima sa većim zbijenim selima (posebno kod Muslimana) ova teritorijalna zajednica bila značajnija. školom. 53 . Na sastanku su rješavani seoski poslovi: popravci puta. a ne društveni karakter. Nastanak ovih kategorija vezan je za procese deagrarizacije seoskog stanovništva. Selo je imalo i svoj sastanak kojeg je sazivao knez. vodovoda. transformacija sela se ogleda daleko više u nestajanju socijalne homogenosti. za razliku od pominjanih srodničkih zajednica. rod. U selu je postojao i “poljar” koji je čuvao usjeve i procjenjivao nastale štete. Danas je društvena struktura postala složena i na selu. dok su odnosi u srodničkim zajednicama imali srodnički. a potvrđuje vlast. Administracija. pomoć nemoćnim i siromašnim i drugo. Tradicionalni društveni odnosi su se iskazivali u više zabilježenih institucionalizovanih oblika prisutnih kod sve tri nacionalne zajednice. pozivi. Ovaj skup su sačinjavali domaćini ili njihovi predstavnici. 2. škola. Međutim.

Jedan od najznačajnijih oblika tih odnosa je susjedstvo (komšiluk). Kontakti među susjedima su svakodnevni i po više puta na dan. Susjedi se međusobno ispomažu. U nekim vrstama društvenih kontakata (kućne proslave i svečanosti) susjed je važniji od rođaka, jer je uvijek pri ruci. Susjedi su obavezno prisutni prilikom: svadbe, sahrane, odlaska u vojsku, slave i drugo. Ovo se odnosi i na susjede u etnički mješovitim selima. Na neke od ovih događaja se susjedi pozivaju, a na neke dolaze sami. U novije vrijeme iako kontakti i veze sa rođacima slabe - ustanova susjedstva se još dobro održava. Moba - je oblik međusobnog pomaganja seljaka prilikom većih poslova (žetva, kosidba, okopavanje kukuruza, gradnja kuće i dr.). Na mobu se dolazi po pozivu bez obaveze vraćanja. Domaćin hrani pozvane. Postoji i milosrdna moba koju seljaci sami organizuju za poljske radove nemoćnim starcima, udovicama, ili invalidima. Na ovu mobu se donosi vlastita hrana. Zajam - je pozajmljivanje radne snage uz obavezu što skorijeg vračanja ravnom mjerom. Hrana je onoga kod koga se radi. Sprega - je takav odnos u kojem obično dva domačinstva sastave konje ili volove i zajednički oru i rade na oba posjeda. To je obično slučaj kada svako od njih ima samo jednog vola ili konja. U novije vrijeme sprega se vrši tako što dva ili više, obično susjeda, udružuju finansijska sredstva i zajednički kupuju: poljoprivredne mašine, električni mlin za brašno, kazan za rakiju ili traktor. Ove mašine zajednički koriste ili iznajmljuju drugim licima i dijele prihod, isto tako i troškove održavanja i eksploatacije snose zajednički. Postoji i ustanova ortačkog lova, gdje se ulov dijeli na jednake dijelove. Unutar sela postoje odnosi koji se zovu pozajmica: pozajmljuje se međusobno alat, novac, poljoprivredni inventar i dr. Vrlo značajan oblik društvenih odnosa u selu jesu kolektivne seoske radne akcije za popravak seoskog puta, uvođenje električnog osvjetljenja, izgradnju vodovoda itd. Ove akcije su postojale i ranije, ali su u novije vrijeme postale vrlo efikasna institucija koja osim neposredne koristi zajedničkim radom doprinosi povezivanju i učvršćivanju seoske zajednice. Integraciji i povezivanju seoske zajednice doprinose i odnosi koji se realizuju kroz sportska i druga takmičenja: u snazi i vještini, obavljanju poljoprivrednih poslova, zatim borba bikova, konjske trke i drugo. Mlađa lica istog pola i uzrasta često čine samoorganizovane grupe koje se javljaju: na radovima (žeteoci, kosci), zabavama i veseljima ili tučama, to se naziva drugarstvo. Viši oblik drugarstva je prijateljstvo (“jaranstvo”), to je manja grupa obično vršnjaka koji su često zajedno, i međusobno se pomažu u svim prilikama. Ove veze i odnosi su često i međuetnički. Međuetnički odnosi - Ova vrsta odnosa manifestuje se najviše u mješovitim selima, a i u širem krugu između susjednih sela. Mada je između pripadnika raznih etničkih grupa uvijek bilo svakodnevnih dodira, osobito u odnosima ekonomskog karaktera, ipak su te grupe u prošlosti imale i svoje posebne unutarnje odnose: svoje praznike, veselja i jaku endogamiju. U interetničkim odnosima zapaža se svrstavanje po polovima: žena sa ženama, “muški sa muškima”, održavaju veze i saradjuju. Karakter i pozitivna strana ovih odnosa naročito je došao do izražaja u narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji kada je zajedničkom borbom i žrtvama još više ojačano međusobno zajedništvo.

54

L i t e r a t u r a: 1. Cvijić Jovan 2. Filipović Milenko 3. Filipović Milenko 4. Filipović Milenko 5. Kulišić Špiro Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje knjiga I i II, Beograd, 1966. str. 361-418 Selo kao zajednica, Brak, porodica srodstvo u monografiji Lepenica, Naučno društvo BiH Posebna izdanja III, Sarajevo, 1963. str. 311-340. Etnološke bilješke iz istočne Hercegovine, Srpski etnografski zbornik LXXX, SANU, Beograd, str. 227283 Društveni život u monografiji Majevica, ANUBiH, Djela XXXiV, Sarajevo, 1969. str. 135-158 Arhaično bogatstvo u Crnoj Gori i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja XII, sarajevo, 1957. str. 155-177

55

OSNOVNE KARAKTERISTIKE DUHOVNE KULTURE 1. Narodni običaji Narodni običaji, kao i čitava narodna kultura, svrstali su se u dugotrajnom istorijskom procesu, taložeći u sebe sedimente raznih, često oprečnih, kultura, shvatanja, religija i društvenih odnosa. Nalazeći se u vijekovima na granici istoka i zapada, u Bosni i Hercegovini su se kroz istoriju smjenjivali različiti kulturni uticaji, među kojima su najznačajniji starobalkanski, vizantijski i orijentalni, a zatim u sjevernim ravničarskim oblastima još i panonskim, a na južnom rubnom području mediteranski. U narodnim običajima Muslimana značajni su orijentalno-islamski elementi (na primjer sunet, knivenje nevjeste, klanje kurbana i drugo). Starobalkanski kulturni uticaji doprli su do nas posredstvom srednjovjekovnog vlaškostočarskog stanovništva i djelovali su na formiranje odredjenih zajedničkih etničkih karakteristika koje nazivamo dinarskim, jer su one najizrazitije kod stanovništva koje nastanjuje dinarski planinski masiv. Kako je dinarska oblast istovremeno i područje vjekovnih migracija, to su se zajedno sa stanovništvom, dinarske kulturne osebenosti raširile daleko izvan geografske dinarske oblasti. Jedna od najznačajnijih dinarskih karakteristika je patrijarhalizacija običaja: učesnici u obredima su prvenstveno muškarci na čelu sa starješijom ceremonijala, koji može biti domačin kuće, dolibaša ili (u svatovima) stari svat. Bezuslovna poslušnost učesnika starješini kao i činjenica da, na primjer, neki učesnici svatovske povorke imaju i vojnička zvanja (vojovoda, čauš, barjaktar, buljubaša), uz navedeno, asociraju na vojničku organizaciju, što pojačava i činjenica da su učesnici nekih obreda naoružani konjanici sa nekom vrstom uniforme - crvenom kabanicom. Najvažniji momenti u obredima oglašavaju se pucanjem: rodjenja muškog djeteta, čas kada se djevojka isprosi, kada se nevjesta izvodi pred svatove i kada je privode mladoženjinoj kući, zatim trenutak kad se prelomi slavski hljeb, kada se božični hljeb stavi na vatru da se peće, kada pregori badnjak. Elementi viteštva ogledaju se i u trkama koje su obavezni sastavni dio svadbenog veselja (kod Srba, Muslimana i Hrvata), kao i u običaju postavljanja zapreka pred nevjestinom kućom, koje svatovi treba da savladaju da bi došli do nevjeste. Najzad, uobičajeni način sticanja nevjeste u prošlosti je bila otmica djevojke; danas je “kradja” (odvođenje djevojke u dogovoru sa njom, ali bez saglasnosti ili znanja njenih roditelja) uobičajeni način sticanja nevjeste kod Srba, Muslimana i Hrvata. Istaknuta uloga muškarca kao i muške linije srodstva ogleda se u minimalnom procentu domazeta u prošlosti, u položaju i ulozi domazeta u zajednici, zatim u zabrani sklapanja braka sa srodnicima po muškoj liniji bez obzira na stepen srodstva. Svatove, koji su svi srodnici, ima samo mladoženjina kuća (Srbi, Muslimani, Hrvati), dok nevjesta nema svoje svatove, a u prošlosti niko od njenog roda nije ni učestvovao u svadbi. Ženidbeni običaji održavanju odnos partijarhalnog dinarskog čovjeka prema braku, po kome je cilj braka jačanje porodične zajednice i produženje njenog kulta, a ne veza zainteresovanog para. Zbog toga, ukoliko se do nevjeste ne dolazi otmicom ili krađom mladoženja u prošlosti nije učestvovao u svadbenoj povorci niti u svadbenim obredima (Srbi, Hrvati). Centralno mjesto u ritualu zauzima nevjesta koja nizom određenih običaja najprije raskida vezu sa očinskom porodicom i kultom, a zatim je svekrva prima u dom i kult mladoženjine zajednice. Djevojku predaje jednom od svatova (nikad mladoženji) njen 56

Hrvati. Hrvati). što je znatno uticalo na formiranje tradicionalnih običaja. a naročito u jesen i zimskom periodu. zatim je prstenuju i tada ona obavezno oblaći obuću koja je za nju donijeta iz mladoženjine kuće (Srbi. Hrvati). pa su i stihovi kojima je ophod praćen njemu posvećeni. šivenje. pa i njena djeca. Muslimani. To su prije svega “vučati”. u vezi sa vukom. Muslimani). prima i daruje malo muško dijete. tkanje). ali ne i zemlju (Srbi. Vuk. a u ostalim dinarskim oblastima obavljao se kada se ubije vuk. upotreba stočarsko-mađijskih simbola u obredima. muškaraca koja obilazi selo noseći slamom ispunjenu vučiju kožu. koga u ophodu simbolizuje slamom ispunjena vučija mješina. Muslimani. Sve ostalo. Tako. Ciklus ženidbenih običaja završava se uzajamnim posjetama novih prijatelja. ovaca i koza. bez obzira da li je djevojka oteta ili isprošena. grupa. U oba slučaja ophod je isti. Muslimani. obredno uzima med. predanje. kao i činjenica da je glavni nosilac obreda ujedno i glavni proizvođač . Hrvati). “Nesnovanice” su dani (srijeda. Međujurijevi) kada se obavljaju ili se zabranjuje obavljanje određenih radnji u vezi sa stadom i vunom (snovanje. To je također grupa maskiranih muškaraca koja u vrijeme božićnjeg posta ophodi sela prikupljajući darove i pjevajući pjesme u koima se izražavaju želje za plodnost. kojom ona slobodno raspolaže. Hrvati). U Hercegovini su u prošlosti čin svođenja mladenaca ponegdje odgađao za duže vrijeme poslije svadbe. dok mladoženja ide u “tazbinu” sam drugom prilikom (Srbi.brat. obavljaju se u toku čitave godine. Muslimani. sreću i napredak domaćinstva. kao i dodirivanje alata kojim se obavljaju ovi poslovi (makaze. ophodi “čaroičara”. dok je u Bosni čin svođenja mladenaca najčešće praćen određenim običajima i obavljao se u toku trajanja svadbenog veselja (Srbi. Hrvati). vučarima unekoliko slučni. Djevojka je pored ruha i darova mogla da dobije još poneko grlo stoke. Muslimani). grebena. Muslimani. odnosno zaštitom stada od njega. U zapadnom dinarskom području (kod Srba i Hrvata) javljaju se. Nevjesta u rod odlazi sa mladoženjinim srodnicima. Hrvati). Međubožići. Među učesnicima je izvršena 57 . Hrvati. Kod Srba u Bosni. Osnovni elementi obreda koje nevjesta vrši pred mladoženjinom kućom označavaju njeno primanje u novu zajednicu. pjevajući obredne pjesme i proseći darove “za vuka” (Srbi. Ukoliko bi žena iz bilo kojih razloga napustila zajednicu. ona baca jabuku preko kuće. Hrvati). pripada zajednici. kao i novac koji nevjesta drugog dana svadbe dobije “na poljevačini” osnov su njene lična svojine u zajednici. uključivanje u prodični kult i obezbijeđivanje plodnosti u braku. prvobitno maskiranih. kada se provjeravaju njene sposobnosti (najčešće je okreću tri puta). je centralna figura ophoda. preko srenjevjekovnih Vlaha do današnjeg stanovništva je stočarstvo i to gajenje stoke sitnog zuba. ta stoka. ljubi i daruje ognjište i prag. (kada je i realna opasnost od ove štetočine najizrazitija) brojne mađijske radnje kojima je svrha zaštita stada od vuka (Srbi. Osnovna privređivanja stanovništva dinarske oblasti još od starobalkanskih Ilira. djeca su ostajala u očevoj kući (Srbi. U zapadnoj dinarskoj oblasti ophodi vučara vrše se u vrijeme božićnjeg posta.čoban (Srbi. obavlja se “mirenje” predstavnika kuća što mladoženjin otac daje nevjestinom ocu unaprijed ugovorenu sumo novaca koja je adekvatna vrijednosti nevjestinog ruha i darova koje ona dijeli prilikom svadbe. Prošjenci. zbog njega i u njegovo ime se obavlja cijeli obred. “redi” i rasipa žito ili druge plodove. Tako je jedna od osnovnih karakteristika godišnjih običaja postojanje brojnih običaja i vjerovanja vezanih za stoku i stočarstvo. i petak) i periodi (Međudnevnice. te svekrvu i ostale ukućane (Srbi. U vezi sa vukom su i neki ophidi. igle i drugo).

kao i ženidbenim običajima prilikom uvođenja nevjeste u mladoženin dom. božićne slame i polaznika). Izvan dinarskog područja. Oko Đurđavdana. Uz obredne hljebove. u srednjoj Bosni. “milanje” sa božićnim hljebovima. preskače se preko njih. 58 . a preko njihovog pepela protjeruje se stoka (Srbi Hrvati). To je grupa mladića koja na Božić (rjeđe na Đurđevdan) rano ujutru trči sa štapovima u rukama po voćnjacima imitirajući vučije zavijanje i prijeti voćkama da će ih posjeći ako u narednoj godini bolje ne rode. “Vukovi “ o svadbi se također javljaju u srednjoj Bosni kod Srba. a kod Muslimana u nekim krajevima su toga dana palili lile. kao što su upotreba “čobanaskog badnjaka” . kada se pale vatre. Muslimani). Hrvati. i sa drugačijom namjerom (djelovanja na rod voćki) rasprostranjen je ophod “vukova” (kod Srba. odnosno preskakanje preko njih (Srbi. pored običaja koji su opštepoznati (oko badnjaka. Pored opštepoznatih hljebova ovdje se pripremaju i hljebovi koji se simbolično namjenjuju stadu ili se upotrebljavaju u obredima sa njim. za šta ih domaćice daruju sirom. za dinarsko stanovništvo su karakteristični mnogobrojni običaji i mađijske radnje i zabrane u vezi sa stadom i čobanom (kod Srba. običaj “šjakanja” sa božićnom svijećom. paralelno se u obredima upotrebljavaju sir kao stočarski simbol (Srbi. zatim ovca u ulozi životinjskog polasnika i pečenice. U novogodišnjem ciklusu. zatim simbolično vršenje žita na Mali božić. te mađijskim obezbijeđenjem njene plodnosti i mliječnosti. tjeranje stoke drenovim prutom (pandan “čobanskom badnjaku” o Božić). što se sve obavlja prije izlaska sunca. Muslimani). posipanje soli ili prosa oko štale. Na Spasovdan je uobičajena zajednička čobanska užina. običaj prepuštanja stada između zapaljenih svijeća uz lomljenje obrednog hljeba. pjevajući obredne pjesme. kao što se to čini i sa obrednim hljebom. U ljetnjem periodu značajni su običaji sa vatrom koji se održavaju uoči Ivandana ili uoči Petrovdana. koji se obavljaju naročito oko Đurđevdana (Jurjeva) i na Spasovdan (Srbi. svijeće ili grebena. To je grupa maldića iz mladoženjinog sela koja poslije svođenja mladenaca fiktivno napada mladoženjinu kuću praveći buku sve dok im iz kuće ne iznesu hranu. kao agrarnomađijske simbole. Uz različite datume proljetnjeg ciklusa odvija se i mađijska zaštita stada i ljudi od zmija paljenjem bunjišta ili obredom kome je osnova trostruko obilaženje oko kuće. pečenice. kada se čobani prskaju mlijekom. trubljenje u trube od kore i slično (Srbi. te prolaženje između zapaljenih badanjaka. Pored navedenih običaja sa stokom i stočarstvom po kojima se običaji dinarskog stanovništva razlikuju od novogodišnjih običaja područja izvan dinarske oblasti su i sljedeći običaji: upotreba tri badnjaka i tri božićne svijeće. Hrvati). Njima je srodna grupa “zvončari” kod Muslimana u nekim krajevima u Bosni. U proljećnom ciklusu najzačajniji su običaji i vjerovanja u vezi sa mađijskom zaštitom stoke. Pored novogodišnjih običaja obredni sir se na isti način upotrebljava u slavskom obredu. On se također obredno dijeli i zajednički ritualno jede.podjela uloga sa određenim funkcijama i različitim maskama. pored opštepoznatih radnji za mađijsko obezbijeđenje zdravlja i sreće to su običaji: kićenje torova mlječikom ili drugim biljem. Hrvati). protjerivanje stoke između zapaljenih vatri. napijanje vina i “miroboženja” sa stadom. Tom krugu običaja pripada i ophod “lilara”: čobani sa zapaljenim lilama obilaze torove. Hrvati. lupajući u gvozdene predmete i izgovarajući zaštitnu formulu. česnice. i Hrvata i ostaci ove prakse kod Muslimana). Hrvata i Muslimana). od kojih je obavezna maska “jarca”. Muslimana i Hrvata.

smatramo. Umrli nasilnom smrću sahranjivani su van groblja najčešće na mjestu gdje ih je smrt zadesila (Srbi. GZM. Glasnik Zemaljskog muzeja (GZM). “čarojičarska”. Pored džigerice u praksi je i opšte poznato uzimanje kuhane pšenice (agrarnomađijski simbol). Ženidbeni običaji kod Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini. obilježavanje grobova vjenecem od kamena i drugo (Srbi Hrvati). pa se članovi istog roda sahranjuju u istom zajedničkom dijelu groblja. Hrvati. onda je ono podijeljeno na rodovske grupe. tužbalice. Također smo ukazali na pojedine značajnije običaje koji su rasprostranjeni samo kod jednog od naroda ili na jednom dijelu teritorije. Hercegovine i Dalmacije. Akademija nauka i umjetnoszi BiH. Teferiči i dove kod Muslimana su vjerovatno reminiscencija na ove običaje. napominjući da pored zajedničkih karakteristika u običajim postoje i nacionalne i regionalne razlike. 1963. Svakako je u vezi sa stočarskim zanimanjem običaja klanja “dušnog brava” (ovna za muškog. poslije čega je zajednička gozba i veselje. Sarajevo 1961. Kulišić Š. Kajmaković R. Groblja su stoljećima na istom lokalitetu. čija je osnovna sadržina zajednička molitva i obilazak polja. Arhaični novogodišnji običaji dinarskog stanovništva. “svatovska”. 1958. Sarajevo.daće.Kod Srba i Hrvata su opštepoznati kolektivni seoski običaji “blagoslov polja” (hrvati). Kajmaković R. GZM. L i t e r a t u r a: 1. a u Posavini “mađarsko” groblje. Godišnjak VIII. ovce za ženskog pokojnika). ali je najčešći termin za stara napuštena groblja “grčko” (kod Muslimana “kaorsko”) groblje. Uvod. U predjelima oskudnim zemljom uobičajeno je sahranjivanje više pokojnika u isti grob (otvaranje groba dozvoljeno je najčešće sedam godina poslije zadnjeg ukopa) kod Srba i Hrvata. bojenje uskršnjih jaja crnom bojom. 2. čiju džigericu (stočarsko mađijski simbol) obavezno obredno jedu na daći (kod Srba). Sarajevo. nošenje pokojnika na nosilima ili voženje saonicama i u toku ljeta. Centar za balkanološka ispitivanja 8. odnosno “masla” ili “molitva” (Srbi). Etnologija. rezanje kose u žalosti i njeno ostavljanje na grobu. 4. Ukoliko cijelo groblje ne pripada jednom rodu. Običaji oko smrti čuvaju najviše arhaičnosti: davanje posmrtne gozbe . Etnološka i folkloristička ispitivanja i Livanjskom polju. karakteristični za stanovništvo Bosne i Hercegovine. Muslimani). Kulišić Š. Hrvati) U vezi sa tim su i posebna groblja koja se nazivaju: “kužna”. često od praistorijskih tumula do današnjih grobalja (Srbi. 1973. Matrilokalni brak i materinjska filijacija u narodnim običajima Bosne. 3. 59 . Sarajevo. Od mnogobrojnih tradicionalnih običaja izdvojili smo one koji su.

Naučni zbornik Matice srpske I. suđenice. 1901-1951. 6. Zbornik Etnografskog muzeja u Beogradu. rađanje snijeti ili sniti (Mola sanguinolenta) koja se morala ubiti i sahraniti. Stoga će biti prikazana najprije ona u vezi sa čovjekom.6. 10. kod Muslimanski se čak smatralo dobrim. O nekim problemima etničkog razvitka našeg dinarskog stanovništva i njegovih odnosa sa balkanskim stranicama. Godišnjak V. 7. u tabuisanim danima ili prilikama. Novi Sad. kao i o pojedinim mjestima ili oblastima. Kulišić Š. Sarajevo 1965. 12. Filipović M. Grobovi s vijencem od kamena. Novi Sad 1953. Zbornik Matice srpske. 11. a zatim vjerovanja u vezi sa svijetom koji čovjeka okružuje. određuje rađanje čovjeka s teškim fizičkim ili psihičkim manama. Gavazzi M. pogleda na svijet pa i nestalih običaja jesu veoma brojan vjerovanja. 1950. Simpozijum o srednjevjekovnom katunu održan 24. Staro slovensko vjerovanje u usuda. Podaci o narodnim običajima u Bosni i Hercegovini nalaze se u brojnim radovima i gradji o pojedinim običajima i pojavama. I njih je mnogo. Sarajevo. po vjerovanju. 2. Godišnjak III. Gavazzi M. Već samo začeće čovjeka.5. Mađijsko razbijanje posuda. Filipović M. po kome je svakome još u periodu formiranja ploda na čeonoj kosti urezana njegova sudbina “taka mu čehra” i “taka mu nafaka”.Centar za balkanološka ispitivanja 1. 1963. Narodna vjerovanja i znanja Refleksi nekadašnjih religija. Kajmaković R. Ovo vjerovanje s čisto slovenskim nazivom rasprostranjeno je najviše kod Muslimanki. i 25. koje na rođenju određuju djetetu životni put kontaminiralo se s orijentalnim shvatanjem o fatumu. Struktura i organizacija srednjevjekovnih katuna. pa i Slovenima. GZM Sarajevo. zajednička su svim Južnim Slovenima. serija društvenih nauka. 1967. nasuprot ovome. Običaji prilikom smrti i sahrane u istočnoj Hercegovini. Centar za balkanološka ispitivanja 3. Osnovni karakter i struktura narodnog verovanja u istočnom delu Jugoslavije. 8. vjerovanje da svakom pa i najmanjem muškom djetetu treba dati od svega što ono vidi da se jede “da mu 60 . novembra 1961. Sarajevo. po prtavilu onih starijih. Opšte poznata vjerovanja koja prate trudnoću i porođaj rasprostranjena su i ovdje. 9. Većina njih. ali su dopunjena i nekim koja su u drugim našim krajevima manje poznata. Filipović M. 1968. a manje kod Srpkinja i Hrvatica. Saonice kod pogreba. O njima se ovdje neće govoriti već o onim koja su karakteristična ili više očuvana kod nekog od naroda Bosne i Hercegovine. Akademija nauka i umjetnosti BiH.

bez obzira na to da li je selo etnički homogeno ili heterogeno. ograisanja. Empirijsko poznavanje svojstva ljekovitih biljaka i liječenje njima brižljivo je zapisano u tzv. preventiva i kurativa su već i time bile određene. astrološka su znanja konkretnija: položaj zvijezda.). izvedenim od arapsko-turske riječi evladsuz. U vezi s čestim sukobima na teritoriji Bosne i Hercegovine. Muško dijete rođeno u košuljici postaje stuha. što su pored sveštenika radile i tzv. Ovo vjerovanje poznato u raznim oblicima u zapadnom dijelu Balkana.hodže. istjerivanjem šejtana. da stvore i pošalju neobićno biće cikavca po mlijeko od tuđe stoke. proljetnog praznika u vezi sa stokom. za koje se može predpostaviti da su bili poznati narodnoj medicini prije nego naučnoj (kudeljno vlakno pomiješano s bjelancetom. bez gipsanog zavoja.. njegovim zdravljem i liječenjem. zmaj na zelenom konju. tako gdje se ovaj izraz izgubio.). pravolsavna Bogorodica čajnička. Vasilija). najkarakterističnije je za Hercegovinu i Crnu Goru. da ne bi kad odraste bilo sterilno. a u vezi s njima postoje mnoge etiološke legende. nekada veoma važan za kretanje i odredjivanjem pravaca i njihov odnos.). Pored opšteg vjarovanja u vještice. Pošto se vjerovalo da su bolesti posljedica nabačenih čini. poznati su bili svakom 61 . čiji pokreti izazivaju zemljotres i sl. molitve sveštenika i slične radnje. U vijekovnom zajedničkom življenju. bavili su se naši preci samo onoliko koliko im je to bilo nužno i koliko im je vrijeme izmedju ratova dozvoljavalo. postala su i ostala interkonfesionalna. što znači bešedan. Ivo u Podmilačju kod Jajca i franjevački samostan u Fojnici. islamsko Ajvazdedino turbe u Pruscu. tj. Isus i Bogorodica zajedno. A za imobilizaciju ekstremiteta s frakturama. vadjenje kamena iz mokračnog mjehura). sihira. sačinjavali su preventivu. obrada dubokih rana u grudnoj i trbušnoj duplji i sl.” Rođenjem u košuljici žensko dijete postaje mora. Znanja: Racionalna znanja u vezi s čovjekom. vjerovanje je ostalo samo kao regula “valja se dati djetetu. gašenje ugljevlja. Objašnjavanjem svijetu koji ga okružuje i prirodnih pojava. moći. glavna prošteništva (katolički sv. zapisi i odjeća s prišivenim apotropejskim sredstvima (fot. a rasprostranjeno je dalje sve do onde. mašale (fot. koristi se nekoliko načina. salivanje strave paranje sijeri. po vjerovanju imaju moć i znanje da učine stoci.. u koju prvi školovani ljekari dolaze tek krajem XVIII stoljeća. a od racionalnih uzroka prehlade i naslijeđa. veoma se bila razvila narodna hirurgija.3.2. u kojima se za pomoć u istjerivanju bolesti mole đavo.). džin .. ili džindžije.ne bi izišao vasuz”. Medjutim. Sve to sebi omogućavaju najčešće uoči Đurđevdana. Hamajlije (fot 1. bilo je rasprostranjeno i vjerovanje u činilice i sihrobazice. zduha ili stuhać. dokle i hercegovačka komponenta stanovništva. tako i veoma smjeli zahvati (amputacije. i to ostaje do udaje. koje mogu da pomuzu tuđu stoku na daljinu i slično. uroka. poganica. sakupljanjem daira. pa i susjedni Ostrog s moćima sv. a onda postaje vještica. koji štiti ljetinu svoga sela. To su žene koje. često iznenadjuju. oblaganje gavezom kuhanim u mlijeku i daščicama zvanim dlage ili udlage). Stoga su kosmogonijske predstave veoma uopštene (zemlja stoji na ledjima vola. vile.). rasprostranjeno je kod svih ali samo pod navedenim izrazom. Srednjevjekovna bajanja. moru i slična bića. Sav taj sinkretizam reflektovao se u egzorcizmima. ljekaruše. U životu čovjeka najvažnije je bilo osigurati zdravlje. Vršeni su kao veoma delikatni (skidanje catarakte s očiju. dopunjene su pod orijentalnim uticajem za vrijeme žuraka.

On nas obavještava o pjesmama “Bošnjaka i Hrvata” o sluzi vojvode Radoslava Pavlovića i time daje za nauku dragocijen podatak o pjevanju pjesama o srednjovijekovnoj Bosni. ). Krajem XVII i početkom XVIII stoljeća već se pjesme bosanskohercegovačkih kazivača uključuju u najstarije zbornike narodne epike bugarštica i deseteračkih narodnih pjesama. Tumačenje predznaka meteoroloških prilika i klimatskih oscilacija.odraslijem čovjeku. (Beograd. zle oči i sl.Fabijanić Folklorne beleške. što je bilo neobično važno za život ljudi i stoke u surovim planinskim uslovima. a neophodni kiridžiji i stočaru za kretanje. Medjutim. R. Većina svih narodnih vjerovanja i znaja kod naroda Bosne i Hercegovine. a i Bosna i Hercegovina daje čitav niz 62 . južnoslovenska je ili čak opšte slovenska (vjerovanje u odredjivanje sudbine na rodjenju. u mnoga od njih unijeti su neki orijentalni elementi (na primjer uz vjerovanje u džavole pojavljuju se džinovi. L i t e r a t u r a: 1. vještice. U zborniku narodnih umotvorina Vuka Stef.).R. 1974. T. uz vjerovanje u sudbinu veže se odredjena doza fatalizma i sl. Drugi Kuripešićev podatak svjedoći o nastavku te tradicije u novoj. vile. Snit. Rad XIV kongresa Saveza udruženja folklorista 1967. najznačajnijeg jugoslovenskog sakupljača narodne poezije. stanovnicima Bosne i Hercegovine. godine. Srpski književni glasnik knjiga XIV (Beograd 1905. prve zabilješke stihove bosanskohercegovačkih pjevači nalazimo uklesane na nadrgrobnim spomenicima iz XIV i XV stoljeća. što im je dalo specifičnu boju. Filipović . Dokaz da je u srednjem vijeku postojala živa usmena književnost jesu i tragovi narodnog pjesničkog izraza u tadašnjim djelima pisane književnosti. takodjer je bilo veoma blisko.) Stuha u verovanju balkanskih naroda.) Narodna madicina i narodna verovanja u Žepi. Glasnik Zemaljskog muzaja NS knjiga XIX.) 3. (Sarajevo. Dr. Đorđević 2. veliki je broj kazivača iz Bosne i Hercegovine. koje se mogu pratiti od prve polovine XVI stoljeća do prvih zabilježenih tekstova sa ovoga područja s kraja XVII i početka XVIII stoljeća. Babijanić 3. muslimanskoj sredini: on pominje pjesme koje su se pojavile o junačkim podvizima kamengradskog subaše Malkošića. Prvi poznati sakupljaći narodnih umotvorina iz Bosne i Hercegovine su književnici iz XVIII stoljeća: Sarajevski hroničar Mula Mustafa Bašeskija (1731-1801) i Francuz Marko Rene Brier Derivo (oko 1770-1823). Od četrdesetih godina XIX stoljeća do kraja vijeka intezivno se radi na sakupljanju jugoslovenskih narodnih umotvorina. Medjutim. Karadžića (1787-1864). R. Medju pisanim vijestima posebno su vrijedna saopštenja putopisca Benedikta Kuripešića iz 1530. Narodna književnost O bogatoj tradiciji usmene književnosti na bosanskohercegovačkom tlu svjedoče pisane vijesti. 1964. posebno Srba.

dugo su se održale.sakupljača i zapisivača narodnih pjesama (Ivan Franjo Jukić. Medjutim. Od XV stoljeća naovamo posebno je bujna na čitavom dinarskom području. inače slabo brojne na srpskohrvatskom jeziku. Na ovim porudčjima snažna joj je osnova u stočarskoj i hajdučkoj tradiciji. Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak. da nisu hristijanizovane. uglavnom. ova je pjesma u Crnoj Gori i Hercegovini u odredjenom historijskom trenutku imala i specifičan društveni karakter . Obredne i običajne pjesme. O stalnom razvoju narodne pjesme na Bosansko Hercegovačkom terenu svjedoči istorija tužbalice. Nikola Tordinac. Vladimir Krasić. te da je rezultat ukrštanja dviju kultura: starobosanske. sunčevoj sestri i mjesecu. Delić. Od svih vrsta usmenog narodnog stvaralaštva epika je u Bosni i Hercegovini najrazvijenija i najkarakterističnija. vedre. a u Bosni su konstatovane ili zabilježene samo kod doseljenog hercegovačkog stanovništva (primjeri pjesama vezani za običaj “šjakanja”. Vuk Vrčević. granice epskih zona u Bosni i Hercegovini nikada nisu bile oštro omedjene. a cvjetala je i na terenu istočne Bosne. pa nije slučajno da su se sačuvale u čvrstoj cikluskoj povezanosti a to ih i izvodi. slovenske. Luka Grdjić Bjelkosić. Rasprostranjena čitavom jugoslovenskom nacionalnom teritorijom. najstariji sloj narodne poezije. i orijentalne kulture. Vid Vuletić-Vuksanović.). u nekim krajevima do naših dana. Internacionalni motivi obradjeni u baladama nose snažan pečat autohtonog bosanskohercegovačkog podneblja. pune životne radosti. Jedan drugi tip epske tradicije mogao je postojati u srednjoj Bosni ali je dosada nešto više osvijetljen samo u muslimanskoj epici.žalila je za nacionalnim herojima. hercegovačko srpsko stanovništvo i hrvatsko u planinskim krajevima. Marijan Šunjić. Bogoljub Petranović. Kao specifičan oblik ljubavnih pjesama boanskohercegovačkog područja ističe se sevdalinka. Fridrih Kraus. zadržale su se najviše kod Muslimana u nekim krajevima istočne Bosne. Zrelošću i dotjeranošću pjesničkog izraza bosanskohercegovačke balade mogu da udju u krug najsnažnijih umjetničkih tvorevina na srpskohrvatskom jeziku. u odnosu na ovu vrstu pjesama iz drugih krajeva posebno hrvatskih. čak ni u slučajevima kada je u pitanju poezija različitih etičkokonfesionalnih grupa. koja je došla sa epohom islamizacije. Tekstovi ovih pjesama bogato variraju i motivima i pjesničkim izrazom. Treba istaći da se neke božićne pjesme gotovo isključivo vezane za Hercegovinu. Razvijene grupe lirskih pjesama predstavljaju porodične i ljubavne pjesme. 63 . koje su se najviše pjevale u Hercegovini (Srbi i Hrvati). posebno sudbinu žene u njoj. Slikajući sukobe u patrijajarhalnoj porodici. ni po tipovima ni po vrstama. Uže regionalne razlike medju epskim pjesmama Bosne i Hercegovine bile su uvjetovane nastankom i razvojnim fazama. Pjesme prve grupe više se čuju kod muslimanskog i srpskog stanovništva. Njihova je karakteristika. kulturnih i društveno-historijskih prilika u kojima su se balade razvijale. Luka Marjanović i dr. Mitološke pjesme iz Bosne i Hercegovine najčešće pjevaju o suncu. Zanimljivo je da se tužbalica pominje i kod hercegovački Muslimana. R. te svatovskih pjesama. čak i u naše dane. a ogledaju se u varijacijama tipova i oblika. Možemo slobodno reći da naročito lirika i prelazni žanrovi s ovog područja predstavljaju visok doprinos ne samo jugoslovenskoj nego i svjetskoj narodnoj poeziji. Posleničke pjesme. Nikola Kašiković. a zabilježene su. U toj grupi treba posebno istaći vitalnost koledarskih i božićnih. Svadbene pjesme su vezane za obredni karakter svadbenih običaja. One su tople. St. Imljani). bosanskohercegovačka balada je zauzela visoko mjesto medju svjetskim baladama(Hasanaginica). Kosta Herman. Smatra se da je nastala u muslimanskoj varoškoj sredini. kod Srba. fra Grga Martić.

nosioca autonomnih težnji Bosne u okviru Osmanske carevine. Epsko stvaralaštvo hrvatskog stanovništva zabilježeno je nešto docnije. Onakva kakva nam je do danas sačuvana ona je sa izrazitom bosanskohercegovačkom lokalizacijom. sa jačom bosanskoherceg-ovačkom lokalizacijom i snažnijim vezama sa epikom Muslimana. Epska poezija Muslimana predstavlja osebujan epski oblik i izraz. Najranije zabilježene epske pjesme čije je porijeklo vezano za bosanskohercegovačko područje (primjer iz Erlangenskog rukopisa) ukazuju na jače i snažnije zajedničke tokove razvoja hrišćanske i muslimanske epike nego što to pokazuju pjesme zabilježene u XIX stoljeću. Njene osnovne odlike su slovenska epska podloga i čvrste veze sa epikom srodnih etničkih grupa hrićanskih konfesija. koje su nastale “organskim i samostalnim preobražavanjem zajedničke osnove”. On je pratio i odstupanja i novine u muslimanskoj epici. pojavljuju se sa zajedničkim oblikovanim i tipološkim specifičnostima. pa i medju Hrvate Bosne i Hercegovine. Sa korijenima u dubokoj prošlosti. i predstavlja epsku simboliku muslimanskog slovenskog dijela Bosne u velikoj Carevini. Vrčević. sačuvana je u muslimanskoj pjesmi i hriščanskog i muslimanskog prenosioca. ali za sagledavanje epske pjesme bosanskohercegovački Srba značajni su i drugi izvori. Iz fonda narodne epike bosanskohercegovački Srba Vuk Stefanović Karadžić je početkom XIX stoljeća zabilježio najsnažnije epske pjesme. uticale na formiranje motivike i stila jednog dijela zabilježenih narodnih pjesama Hrvata u XIX stoljeću. Iako je muslimanska epika u većem obimu zabilježena tek dvadesetih godina XIX stoljeća.muslimana. Njemački slavista Alojz Šmaus je prvi naučnom analizom utvrdio da hrićanska i muslimanska epika imaju istu bazu. B. dok je kod Hrvata bila uvijek više ograničena na stanovnike planinskih predjela.) Andrije Kaćića Miošića (koji istovremeno svjedoći u kontinuitetu epske tradicije bosanskohercegovački Hrvata) i Vukovim zbirkama. hrvatska epika je u vrijeme bilježenja podsticana uz “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” (1756.). Ove knjige su.Može se kazati da je epska pjesma podjednako njegovana medju srpskim i muslimanskim stanovništvom na širem geografskom prostoru. karakteristični primjeri pjesama koje su sačuvane usmenom predajom. Vukove zbirke su na isti način djelovale i na dio fonda kasnije zabilježenih epskih pjesama bosanskohercegovačkih Srba. Petranovića i dr. Ličnost epskog junaka Bosanca . epska pjesma bosanskih Muslimana egzistirala je kao izraz narodnog duha i potvrda samobitnosti jednog slovenskog naroda koji je religijom bio okrenut prema Istoku. koje su zabilježene u Bosni i Hercegovini (V. Proza: 64 . pjesme i drugih sakupljača. ona je sačuvala svoju orginalnost i predstavila se u javnosti kao specifičan stupanj u razvoju jugoslovenske epike. Nosioci epske pjesme kod Srba i Muslimana pripadaju različitim socijalnim sredinama: poznato je da su gradjanska i feudalna klasa učestvovale u prenošenju i stvaranju muslimanske epike. Samo gledana u odnosu na hrišćansku poeziju bliskih etničkih grupa. Religija i neki detalji orijentalnog običajnog ceremonijala doprinosili su izvjesnom diferenciranju ove poezije od hrišćanske. u odnosu na epiku ostalog srpskohrvatskog jezičkog područja. istovremeno. to jest stočare. prema objavljenim zbirkama. koliko i epika Srba i Muslimana. Medjutim. u viševjekovnom kontinuitetu. ona se iskazuje kao rezultat izvijesnog istorijskog paradoksa. Nema dovoljno podataka o učešću različitih socijalnih sredina u prenošenju epske tradicije medju bosanskohercegovačkim Hrvatima. koji je nesumnjiv. u vrijeme kada su Vukove antologijske zbirke prodrle u sav hrišćanski svijet.

Poznata je sklonost stanovništva ovih krajeva ka poslovičnom izražavanju i njegovanju zagonetki. treba istači da su u mnogim bajkama obrađene upravo one teme koje čuvaju najviše ostataka starih vjerovanja. Karakteristične za bosanskohercegovačku sredinu su i šaljive priče. događajima i građevinama iz prošlosti Bosne i hercegovine. većina legendi. što je naročito vidljivo u bosanskoj varijanti bajke Ali-baba i četrdeset hajduka. Veoma značajan doprinos historijskoj usmenoj predaji čine bosankohercegov-ačke legende.predstavljaju riznicu prozne tradicije bosanskohercegovačkog područja. može se govoriti o značajnim karakteristikama bosanskohercegovačke proze. U domenu usmene predaje leganda je često onaj posljednji skriveni izvor koji iznenađuje vanrednim dopunama onog za čim tragamo u narodnoj pjesmi. uz nazdravice. pretežno u pjesmama koje su sačuvane kod stočarskoh muslimanskog stanovništva i koje čine jedan nesumljivo stariji sloj epike. Bajka iz Bosne i Hercegovine je izrazito maštovita. bajke. U kompozicionoj strukturi bosanskohercegovačkih bajki može se konstatovati tendencija ka složenosti radnje (bajka Vezirov sin. Bosanskohercegovačku bajku karakteriše prisustvo realnih elemenata (hajdučija i dr. Epski Đerzelez. Ovi likovi i pojave obrađeni su u najjednostavnijim i najstarijim tipovima epskih pjesama. narodne priče koje se smatraju najstarijim .). Ovu tendenciju češće zapažamo u muslimanskim varijantama. Zanimljivo je da je u nizu bajki o Biberčetu. posebno epiku. timarnik.Ono što karakteriše bosanskohercegovačku narodnu poeziju. kao historijska ličnost najsnažnije je osvijetljen legendom. koje. nije svojstveno i njenoj prozi. Bosanskohercegovačka proza. etiološke priče i legende . U originalniji dio bosanskohercegovačke proze spadaju lokalna predanja o ličnostima. U grupi predanja o starom stanovništvu dinarskih krajeva sačuvan je znatan broj zanivljivih predanja o klimatskim uzrocima nestanka starog stanovništva. lica koja su simboli fizičke snage i moći.to su na prvom mjestu priče o životinjama. rano odrasli dječaci itd. Luka Grđić . Osim legendi i sv. Poznati junaci ovih priča su Era i Nasrudin hodža. zaimbeg iz Bosne s kraja XV stoljeća. . Posebno treba istači da je znatan broj zabilježenih pripovjedaka medju Muslimanima orijentalnog porijekla. rasprostranjeni su i kod drugih slovenskih i neslovenskih naroda. među kojima je i veliki broj satiričnih. u nekim stočarskim krajevima. U nauci se smatra da su ova predanja mogla nsatati “u vezi s realinm stočarskim kretanjima između ljetnih i zimskih ispaša 65 . posebno bajki. često ulaze u sastav obrednog ceremonijala.Biberov-aga. gdje do proširenja. kao i naordna proza ostalih naših krajeva u snažnoj je vezi sa narodnom poezijom. kao simbolu fizičke snage i moći “najsloženije i najpotpunija” bosanska varijanta te bajke . Medjutim. Današnja pripovjedačka proza svjedoči o kontinuitetu pripovjedačke prakse. Motivi bosanskohercegovačkih narodnih pripovjedaka. i o licima i o mjestima. Utvrđeno je da su uz ličnost Nasrudin-hodže. Tako postoji niz likova i pojava zajedničkih prozi i poezija: vile. Bosanskohercegovačka bajka kao oblik narodne književnosti i danas je vitalna i vezana je za selo. historijski Gerz Ilijas. što ne znači da ta proza nema svojih specifičnosti. ima izrazito bosanskohercegovačku lokalizaciju. koje su u ovim krajevima veoma rasprostranjena (kao uostalom i na širem srpskohrvatskom jezičkom području).Savi. i ta je veza najjača u bajci i legendi (krug bajki o zmiji mladoženji i poznate pripovijedne pjesme na istu temu). odnosno duljenja teksta dolazi usljed unošenja detalja i epizoda orijentalnog tipa.Bjelokosić). na našem tlu vežu i motivi stariji južnoslovenskih šaljivih priča. figure preuzete iz folklora Orijenta. ali istovremeno vedra i didaktična.

izraz autentičnog duha jednog naroda. Bogišić Valtazar Narodne pjesme iz starijih najviše primorskih zapisa. Jukić. 5. Kao što smo vidjeli ona se ni motivikom ni svojim oblikom ne odvaja od usmenih pjesničkih tvorevina ostalih naših krajeva. 1878. granice tih uticaja nikad nisu bile strogo obilježene. Ivan Franjo Banjalučanin Narodne pjesme i bosanske i hercegovačke. Sarajevo 1888. Herman Kosta Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini. Gezeman Gerhard Erlangenski rukopis starih srpsko-hrvatskih narodnih pesama.Zemun. inače. Čajkanović Veselin Srpske narodne pripovetke. Usmena književnost u Bosni i Hercegovini predstavlja zamašan dio naše opšte jugoslovenske narodne književnosti. Sv. Ova predanja su još jedna potvrda udjela tradicije stočara u duhovnoj kulturi našeg područja. pervi i Ljubomir Hercegovac (fra. Bogišić Valtazar Bosanska vila. 1925. Grga u Osieku 1858. Sr. Uticaj Orijenta nakon islamizacije jednog dijela našeg stanovništva ostavio je traga i na našem epskom i lirskom nasljedju. 2. 1891. muslimanska i hiriščanska epika i lirika imaju istu bazu. kako smo istakli. Muslimanska poezija predstavlja. Beograd . Biograd. L i t e r a t u r a: 1. feudalnog.. kao i varoškog elementa. Buturović Dženana Studija o Hermanovoj zbirci muslimanskih narodnih opjesama. U pjesmama Bosne i Hercegovine jasno se ogledaju i uticaji različitih etno-konfesionalnih grupa. Karlovci. Sarajevo. 4. 1976.I Sisak 1870. ali je obilježena i posebnostima. Martić) 66 . 3.stočara Balkanskog poluostrva i u veoma daleka vremena”. 1927. Bosanske narodne pripovetke sv. Medjutim. 8. 6. knjiga prva. Razne varijacije zajedničkih osnova samo ptvrdjuju jedinstveni karakter ovog narodnog stvaralaštva. stočarskog. knjiga druga 1889. 9. Čajkanović Veselin Folklorni arhiv Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 7.

te srednjevjekovne kamene nadgrobne spomenike .4. po materijalu. tako i onim. metal i tekstil. Narodna dekorativna umjetnost Anonimni narodni stvaraoci tokom vjekova stvorili su izvanredna umjetnička ostvarenja na različitim vrstama materijala i na različitim predmetima.stećke. tj. po bogatoj ornamentici i ukomponovanim figuralnim kompozicijama. koji doseže do pod kraj XIX stoljeća imamo sačuvane uglavnom zanatske proizvode. koji obično nazivamo tradicionalni. suptilne izrade ornamenti i oblici ukazuju na starobalkansko i slovensko nasljeđe i orijentalne uticaje (sl.2. možemo da pratimo kroz nekoliko perioda. 67 . čije tvorevine najbolje i poznajemo .1. Veliko bogastvo ornamenta koje susrećemo na svim materijalima. kako onim ukrasni. Dekorativnu umjetnost iz prva tri perioda poznajemo onoliko.4. koji su se bavili zanatima u gradskim naseljima. srednjevjekovni. koliko su to mogli da nam pruže rezultati arheoloških istraživanja.). Ako bismo izdvojili predmete umjetnički obrađene. Po oblicima ova je keramika slična orijentalnom metalnom posuđu. Posmatrano hronoliški. ostaci materijalne kulture iz tog vremena. ta umjetnička dostignuća čovjeka koji je živio na tlu Bosne i Hercegovine. nožarske i puškarske. što govori o postojanju stvarne kulturne baštine naših naroda. koji su služili za svakodnevnu upotrebu. Neki od njih. Posljednja dva perioda međusobno su tijesno povezana. Od radova u kamenu treba posebno istaći muslimanske nadgrobne spomenike Zapadne Bosne. U bosanskohercegovačkom području jedinstvena je po svojim oblicima i ornamentici keramika Srednje Bosne. te saračke proizvode.a to je period druge polovine XIX stoljeća. a to su drvo. po finoći izrade. dok iz kasnijeg perioda. bijele boje sa smeđom ornamentikom.3. terzijske. nose u sebi sintezu srednjevjekovne umjetnosti sa stećaka i islamske epigrafike (sl. onda ih treba i izdvojti i vrednovati po materijalima na kojima je narodni staralac izrazio svoju potrebu za umjetničkim ostvarenjem. ipak najviše dolazi do izražaja na onim materijalima koji su posebno pogodni za obradu. a to su: preistorijski.). pretstavljaju prava umjetnička remek djela (sl. Umjetničku tradiciju i smisao za estetsko izražavanje naroda Bosne i Hercegovine možemo da pratimo kroz stoljeća. izradi i ornamentici može da se vezuje za staro balkansku tradiciju (sl. antički.). a na osnovi materijalnih ostataka iz davne i bliže prošlosti vidljivo je da postoji kontinuitet u načinu umjetničkog izražavanja. Iz ranijeg turskog perioda djela dekorativne umjetnosti poznajemo izražena samo na monumentalnoj arhitekturi. na kojima pored veoma precizne. turski i noviji period. kazandžijske. ornamentiku i figuralne kompozicijena nadgrobnim spomenicima i mozaicima iz antičkog perioda. Tu treba izdvojiti kujundžijske. izrađene sa izuzetnim umjetničkim smislom. Od metala po finoći izrade istuču se kujundžijski proizvodi.). pa do naših dana. koji pored monumentalnog i dekorativnog. To su uglavnom sve proizvodi naših domaćih ljudi. Po finoći svoje izrade mnogi od tih predmeta pretpostavljaju prava umjetnička djela. Tu posebno treba izdvojiti ornamentiku na butmirskoj keramici (preistorijski period).

dok je značenje i simbolika mnogih ornamenata i motiva poznata savremenoj nauci. najčešće na predmetima namijenjenim svakodnevnoj upotrebi. izražena posebno u ornamentici (motiv stabla života. Marijan Wensel Jugoslovenski narodni vezovi. Po bogatstvu ornamentike i finoći izrade posebno se istiću vezovi vunom po lanenom platnu (sl. L i t e r a t u r a: 1.6. te posebno vez muslimanskih građanskih žena koji je po preciznosti izrade. U tkanju poznato je bosanskohercegovačko čilimarstvo te izvanredno skladno otkane i ornamentisane pregače (sl. vez.5. 1954. Sarajevo. 1933. Biblioteka “Kulturno nasleđe”. Glasnik Zemaljskog muzaja IX. dok su antropomorfni i zoomorfni motivi česti na guslama.). preslice (sl. Bogatstvo motiva izraženo je različitim tehnikama rada: tkanje. Na tekstilu je došla do punog izražaja mašta i estetski osjećaj seoskih i gradskih žena.).).9. Sa istočnim estetskim smislom su izrađena i posavska platna sa utkanim i vezenim ornamentima. Belović Bernardžikovska Jelica 2. 77-94. sadržavala je u sebi i različita simbolična značenja. velikom broju tehnika kojim je vez izveden i skaldu boja nadaleko poznat i van granice BiH.). Novi Sad.). Sarajevo 1965.7. pletenje (sli.). Ukrasni motivi na stećcima. Po finoći izrade isticao se također i vez iz jugoistočne Hercegovine.10. Cvetko 3.8. Popović Đ. itd.Drvo je jedan od maretijala veoma pogodnih za obradu i imalo je veoma široku primjenu u umjetničkoj obradi. Tradicionalne narodna dekorativna umjetnost pored toga što je nastala kao potreba čovjeka da izrazi svoja osjećanja i smisao za lijepo. 68 .). kao i veoma sitan vez svilom (“sindžirac”) na apliciranoj čohi iz Zapadne Bosne. svastike heksagrama. aplikacija (sl. gdje su zastupljeni pretežno geometrijski ornamenti.). Također treba istaći i vez srebrenom žicom po drvetu na nizu predmeta pretežno ukrasnog karaktera.11. zatim dijelovi nošnje i nakita od raznobojnih sitnih bobaka sa izvanredno izvedenim geometrijskim i biljnim motivima. U finoći izrade i izuzetno bogatoj ornamentici (kakava se susreće i na stećcima) izdvajaju se drvene izrađevine iz Zapadne Bosne kao što su pastirske čaše (sl. Neki simboli i njihova namjena već su davno zaboravljeni. str. Razni rezbareni predmeti u Bosni i Hercegovini. vodijeri i drugi predmeti. sa bogatom geometrijskom ornamentikom (česti spiralni motivi) koja ima sličnosti sa onom iz butmirske keramika ili sa srednjevjekovnih stećaka (sl.