You are on page 1of 15

ANALIZA FINANCIJSKIH IZVJETAJA

POJAM I ZNAENJE ANALIZE FINANCIJSKIH IZVJETAJA Analiza financijskih izvjetaja je prvenstveno orijentirana na vrijednosne ili novane podatke i informacije. Prema tome, analiza financijskih izvjetaja usmjerena je na kvantitativne financijske informacije i zbog toga se esto naziva jo i financijskom analizom. Obino se smatra da postoje tri aktivnosti koje odreuju postanak i razvoj financijske analize (analize financijskih izvjetaja): financijsko upravljanje, upravljako raunovodstvo i financijsko raunovodstvo. Istie se da je raunovodstvo jezik poslovanja, a financijska anal iza, koja se temelji na raunovodstvu i financijskom raunovodstvu, omogudava primjenu tog jezika u svim poslovnim situacijama. Promatrano s financijskog aspekta, analiza poslovanja za potrebe menadera mora obuhvatiti analizu financijskih rezultata, finan cijskih uvjeta, financijske strukture i promjena u financijskoj strukturi. U tom kontekstu analiza financijskih izvjetaja moe se definirati kao proces primjene razliitih analitikih sredstava i tehnika pomodu kojih se podaci iz financijskih izvjetaja pretvaraju u upotrebljive informacije relevantne za upravljanje poduzedem. Za potrebe poslovanja i razvojem poduzeda, uz ostale informacije dobivene analizom poslovanja, koriste se i informacije dobivene analizom financijskih izvjetaja. Uobiajena analitika sredstva i postupci koji se koriste u analizi financijskih izvjetaja jesu: Komparativni financijski izvjetaji koji omoguduju sagledavanje promjena u toku vie vremena (vie obraunskih razdoblja) Sagledavanje tendencija promjena pomodu serije indeksa Strukturni financijski izvjetaji Analiza pomodu pokazatelja Specijalizirane analize (predvianje toga gotovine, analiza promjene u financijskom poloaju, izvjetaj o promjenama bruto profita, analiza toke pokrida).

Vanost analize financijskih izvjetaja se razmatra prvenstveno s aspekta upravljanja poslovanjem i razvojem poduzeda. Ona prethodi procesu upravljanja ili, preciznije reeno, prethodi procesu planiranja koji ini sastavni dio upravljanja. Za dobro upravljanje planiranje je vrlo vano. Da bi se osigurala financijska stabilnost poduzeda, financijski menader mora planirati svoje budude financijske uvjete, a njegovo planiranje mora zapoeti analizom financijskih izvjetaja. Analiza financijskih izvjetaja stvara informacijsku podlogu za potrebe upravljanja tj. odluivanja. Ono osigurava informacije kao temeljni input na osnovi koga je mogude promiljanje i prosuivanje poslovanja poduzeda u svrhu donoenja odluga, tj. upravljanja. Meutim informacije proizale iz te analize nisu sveobuhvatne i ne osiguravaju razmatranje cjeline poslovanja poduzeda. Ta analiza osigurava samo financijske informacije, koje iako su

vrlo vane za upravljanje, nisu sveobuhvatne. Uoeni nedostatak analize financijskih izvjetaja kao preduvjeta procesa upravljanja ne eliminira tu analizu iz pripreme informacija za potrebe upravljanja, ali prilikom prosuivanja njezina znaenja potrebno je voditi rauna i o tom ogranienju koje proizlazi iz parcijalnog pristupa problematici upravljanja. Korisnici informacija dobivenih analizom financijskih izvjetaja jesu: kreditori, investitori (vlasnici), menaderi, analitiari fuzije i akvizicije poduzeda, revizori i drugi zainteresirani korisnici. Oblik i sadraj informacija analize financijskih izvjetaja odreen je interesom korisnika. Zavisno od korisnika informacija i njegovih interesa naglaava se znaenje pojedinih segmenata ukupne analize financijskih izvjetaja. Tako npr kratkoronog kreditora prvenstveno zanimaju informacije o likvidnosti poduzeda, dugoroni investitor najvie j e zainteresiran za informacije o zaduenosti poduzeda, vlasnici poduzeda (dioniari) su zainteresirani za dugoronu profitabilnost i sigurnost itd. Nasuprot tome, menadment poduzeda je zainteresiran za sve aspekte poslovanja, pa je s obzirom na to vana a naliza financijskih izvjetaja kao cjelina. Metode analize mogu se podjeliti na kvalitativne i kvantitativne metode. Metodama kvantitativne analize izraunavaju se odgovarajudi pokazatelji o stanju ili promjeni pojedinih pozicija financijskih izvjetaja, kao i njihovom meusobnom odnosu. Metodama kvalitativne analize otkrivaju se uzroci nepovoljnih pokazatelja o stanju ili kretanju pojava u poduzedu, predviaju se mogude posljedice i analiziraju mogude mjere za prevladavanje nepovoljnog stanja. Najede koritene kvantitativne metode analize su izraunavanje razliitih vrsta relativnih brojeva i matematiki modeli. Od relativnih brojeva u analizi se koriste: omjeri, koeficijenti, indeksi i postotci. Od matematikih metoda koriste se metode utvrivanja meuzavisnosti pojava (korelacijska i regresijska analiza) i metode izraunavanja nepoznate veliine pomodu odgovarajudih matematikih formula. Analiza financijskih izvjetaja se moe podjeliti na: Horizontalna analiza Vertikalna analiza Analiza pomodu pokazatelja

HORIZONTALNA ANALIZA Horizontalnom analizom nastoje se sagledati tendencija i dinamika promjena pojedinih pozicija temeljnih financijskih izvjetaja. Na osnovi sagledavanja tih promjena prosuuje se koliko je uspjeno i sigurno poslovanje promatranog poduzeda. Stoga, za analizu financijskih izvjetaja koja omoguduje usporeivanje podataka u duem razdoblju, kako bi se otkrile tendencije i dinamika promjena pojedinih bilannih pozicija (financijskih podataka) obino se naziva horizontalnom analizom. Za horizontalnu analizu se koriste komparativni financijski izvjetaji i analiza promjena pojedinih pozicija financijskih izvjetaja pomodu serije baznih

indeksa. Komparativni financijski izvjetaji sadre podatke za dvije ili vie obraunskih godina. Podaci se obino iskazuju u apsolutnim iznosima za tekudu i prethodnu godinu, kao i promjene u tekudoj godini u odnosu na prethodnu u apsolutnom i relativnom izno su. Za potpunije sagledavanje poslovanja poduzeda potrebno je sastaviti podlogu za analizu koja omogudava sagledavanje poslovanja poduzeda u duem razdoblju (najmanje 5 godina), me bi li se uoila tendencija promjena, tj dinamika u promjeni pojedinih pozic ija. Kada se prate podaci u duem razdoblju obino se prati kretanje samo najvanijih pozicija iz financijskih izvjetaja, npr iz bilance uspjeha se prati prihod od prodaje, bruto i neto dobit itd. Analiza kretanja ovih pozicija se obino prati pomodu indeksnih brojeva ili modelima trenda. VERTIKALNA ANALIZA Vertikalna analiza financijskih izvjetaja podrazumjena usporeivanje financijskih podataka odnosno pozicija financijskih izvjetaja u jednoj godini. Za to su potrebne podloge koje omoguduju uvid u strukturu bilance i izvjetaja o dobiti. Usporeivanje pozicija uobiajeno se vri koritenjem relativnih brojeva. U analizi bilance stanja obino se aktiva i pasiva izjednae sa 100. Pojedine pozicije aktive i pasive izraavaju udio u ukupnoj aktivi odnosno p asivi. AKTIVA Nekretnine, postrojenja i oprema Dugorona financijska ulaganja Tekuda sredstva UKUPNA AKTIVA Iznos 2.974.519 0 18.846.567 21.821.086 Struktura 13,63% 0,00% 86,37% 100,00%

UKUPNA PASIVA Kapital Dugorone obveze Kratkorone obveze

21.821.086 6.965.747 2.173.890 12.681.449

100,00% 31,92% 9,96% 58,12%

Vertikalnom analizom moe se izvriti detaljnija analiza strukture stalnih sredstava, analiza strukture tekude imovine, analiza dugoronih ili kratkoronih obveza. Npr analizom tekude imovine ona se izjednauje sa 100, zatim se izraunava udio pojedinih stavki tekude imovine (novana sredstva, potraivanja, financijska imovina, zalihe) u ukupnoj tekudoj imovini. Na analogan nain se vrpe i ostale spomenute analize. Vertikalnom analizom bilance uspjeha uobiajeno se iznos prihoda od prodaje izjednaava sa 100, a iznos pojedinih stavki u bilanci pokazuje koliko jedinica pojedinih prihoda, rashoda i dobiti dolazi na 100 jedinica prihoda od prodaje.

POKAZATELJI ANALIZE FINANCIJSKIH IZVJETAJA Pokazatelj je racionalan broj to podrazumjeva da se jedna ekonomska veliina stavlja u odnos (dijeli se) sa drugom ekonomskom veliinom. Pokazatelji analize financijskih izvjetaja su tako relativni brojevi koordinacije koji se dobivaju kao omjer dvije veliine ili pozicije financijskog izvjetaja. S obzirom na vremensku dimenziju pokazatelji se dijele na one koji analiziraju poslovanje poduzeda unutar odreenog razdoblja (ovi pokazatelji se izraunavaju pomodu podataka iz bilance uspjeha) i pokazatelje kojima se analizira stanje u poduzedu na tono odreen datum (izraunavaju se pomodu podataka iz bilance stanja). Pokazatelji se izraunavaju kako bi se stvorila informacijska podloga za donoenje poslovnih odluka. Zavisno koja se odluka eli donijeti, izraunavaju se razliiti pokazatelji. Postoje razliite podjele pokazatelja, ali se uglavnom radi o istim pokazateljima. Skupine pokazatelja su: Pokazatelji likvidnosti Pokazatelji zaduenosti Pokazatelji aktivnosti Pokazatelji ekonominosti Pokazatelji profitabilnosti Pokazatelji investiranja

Pokazatelji likvidnosti i zaduenosti su pokazatelji sigurnosti poslovanja, a pokazatelji ekonominosti, profitabilnosti i investiranja su pokazatelji uspjenosti poslovanja, dok pokazatelje aktivnosti svrstajemo u obje grupe pokazatelja. Pokazatelji sami po sebi ne daju mnogo informacija o poslovanju zbog ega ih treba usporeivati sa odgovarajudim standardnim veliinama. Najedi koriteni standardi prema kojim se usporeuju pokazatelji jesu: Planirani pokazatelji za aperiod koji se analizira Vrijednost istog pokazatelja u prethodnim periodima u istom poduzedu Vrijednost pokazatelja u poduzedima iste grupacije Prosjena vrijednost pokazatelja poduzeda iste grupacije

Financijski pokazatelji koji se temelje na novanom toku obino se svrstavaju u etiri skupine: Pokazatelji ocjene solventnosti i likvidnosti koji govore o novanom pokridu kamata, tekudih obveza Pokazatelji kvalitete dobiti koji govore o odnosu novanih primitaka od poslovnih aktivnosti i prihoda od prodaje te o odnosu novanih primitaka i dobiti

Pokazatelji kapitalnih izdataka koji dovode u vezu razne vrste novanih tokova i u tom kontekstu razmatraju mogudnost nabave kapitalne imovine, financiranja i investiranja Pokazatelji povrata novanog toga koji utvruju novani tok po dionici, povrat novca na ukupnu imovinu, obveze i glavnicu

Pokazatelji likvidnosti mjere sposobnost poduzeda u kontekstu sposobnosti podmirenja dospjelih kratkoronih obveza. Oni stavljaju u odnos karakteristine dijelove ak tive i pasive poduzeda s obzirom na rokove imobilizacije sredstava (imovine) u aktivi i rokove dospijeda obveza putem izvora u pasivi imovinske bilance. Pokazatelji likvidnosti su sljededi: 1) Koeficijent trenutne likvidnosti se dobiva kao omjer novanih sredstava i kratkoronih obveza. Ono pokazuje kolika je pokrivenost kratkoronih obveza likvidnom kratkotrajnom imovinom. Smatra se da ovaj pokazatelj ne bi trebao biti manji od 10%. 2) Koeficijent ubrzane likvidnosti se dobiva kao omjer zbroja novanih sredstava i potraivanja prema kratkoronim obvezama. On bi trebao iznositi minimalno 1, to znai da kratkorone obveze ne bi smjele biti vede od kratkotrajne imovine umanjene za zalihe (novac i potraivanja). 3) Koeficijent tekude likvidnosti se dobiva kao omjer kratkotrajne imovine i kratkoronih obveza. Poeljno je da iznosi najmanje 2, to znai da poduzede mora imati dvostruko vie gotovine, potraivanja i zaliha nego to su mu kratkorone obveze koje dolaze na naplatu. 4) Koeficijent financijske stabilnosti se dobiva kao omjer dugotrajne imovine prema zbroju kapitala i dugoronih obveza. Poeljna je da ova vrijednost bude manja od jedan, to znai da dio dugoronih izvora (kapital i dugorone obveze) ostaje za financiranje tekude imovine. Svi pokazatelji likvidnosti se raunaju pomodu podataka iz bilance stanja. Pokazatelji zaduenosti mjere stupanj zaduenosti poduzeda. Oni nam govore koliko se poduzede financira iz tuih sredstava, odnosno koliko je imovine financirano iz vlastitog kapitala. Najvaniji pokazatelji zaduenosti su: 1) Koeficijent zaduenosti je omjer ukupnih obveza i ukupne imovine (odnos duga i ukupne imovine). Ono nam govori koliko iznosi veliina zaduenja po jednoj jedinici vlastitog kapitala. Uvijek je manji od 1, a poeljno je da iznosi to manje (ispod 0,5). 2) Koeficijent vlastitog financiranja se dobiva kao omjer vlastitog kapitala i ukupne imovine. Ono nam govori kolika je iskoritenost vlastitog kapitala u financiranju ukupne imovine. On je uvijek manji od 1, a poeljno je da je veda vrijednost, to znai da je vedi dio imovine financiran iz vlastitih izvora (iznad 0 ,5).

3) Koeficijent financiranja se dobiva kao omjer ukupnih obveza i kapitala (glavnice). Ono pokazuje koliko jedinica tueg kapital dolazi na jednu jedinicu vlastitog kapitala. Poeljno je da koeficijent bude nii, a maksimalno 1 (100%). Sva prethodna tri koeficijenta se raunaju na temelju podataka iz bilance stanja i predstavljaju pokazatelje statike zaduenosti. 4) Pokride trokova kamata se dobiva kao omjer dobiti prije poreza + napladene kamate prema pladenim kamatama. Ono pokazuje koliko puta su pladene kamate pokrivene ostvarenim iznosom bruto dobiti. to je pokazatelj vedi, znai da se vedi dio poslovanja financira vlastitim sredstvima, odnosno manje je zaduenosti. 5) Faktor zaduenosti pokazuje odnos ukupnih obveza prema zadranoj dobiti + amortizacija. Manji faktor znai i manju zaduenost. Ono pokazuje koliko je godina potrebno da se iz zadrane dobiti uvedane za amortizaciju podmire ukupne obveze. 6) Stupanj pokrida I se dobiva kao omjer glavnice prema dugotrajnoj imovini. Pokazuje pokride dugotrajne imovine glavnicom. Poeljno je da se to vedi dio dugotrajne imovine financira iz vlastitih izvora, pa prema tome i veda vrijednost ovog koeficijenta. 7) Stupanj pokrida II se dobiva kao omjer glavnice + dugorone obveze prema dugotrajnoj imovini. Poeljna je to veda vrijednost i to vrijednost veda od 1, to je pokazatelj da dio dugoronih izvora ostaje za financiranje tekude imovine. Pokazatelji aktivnosti poznati i pod nazivom koeficijenti obrta, mjere efikasnost kojom poduzede koristi vlastite izvore. Raunaju se na temelju odnosa prometa i prosjenog stanja nekih oblika imovine. Pokazatelji su sljededi: 1) Koeficijent obrta ukupne imovine se dobiva kao odnos ukupnog prihoda i ukupne imovine, i prikazuje uinkovitost uporabe ukupne imovine u ostvarivanju prihoda . Pokazuje koliko se puta obrne ukupna imovina u jednom obraunskom razdoblju i predstavlja pokazatelj brzine cirkulacije imovine u poslovnom procesu. Poeljno je da pokazatelj bude to vedi. 2) Koeficijent obrta kratkotrajne imovine se dobiva kao odnos ukupnog prihoda i kratkotrajne imovine, i prikazuje uinkovitost uporabe kratkotrajne imovine u ostvarivanju prihoda. Poeljno je da ovaj pokazatelj bude to vedi. 3) Koeficijent obrta potraivanja se dobiva kao odnos prihoda od prodaje i potraivanja, a njegov iznos bi takoer trebao biti to vedi. 4) Trajanje naplate u danima se dobiva kao odnos broja dana u godini i koeficijenta obrta potraivanja. Ono nam govori da to je vedi koeficijent obrta potraivanja, to je krade trajanje naplate potraivanja tj bre se napladuje. Pokazatelji ekonominosti mjere odnos prihoda i rashoda i pokazuje koliko se prihoda ostvari po jedinici rashoda. Izraunavaju se na temelju podataka iz bilance uspjeha. Kod ovakvih pokazatelja ako je vrijednost manja od 1, to znai da poduzede koje posluje ostvaruje gubitak. Pokazatelji ekonominosti su sljededi:

1) Ekonominost ukupnog poslovanja se dobiva kao omjer ukupnih prihoda i ukupnih rashoda. Ono nam pokazuje koliko se na jednu jedinicu ukupnog rashoda ostvari jedinica ukupnog prihoda. 2) Ekonominost poslovanja prodaje se dobiva kao omjer ukupnih prihoda od prodaje i
rashoda od prodaje. Ono nam pokazuje koliko se na jednu jedinicu rashoda od prodaje ostvari jedinica prihoda od prodaje.

3) Ekonominost financiranja se dobiva kao omjer financijskih prihoda i financijskih rashoda. Ono nam pokazuje uspjenost upravljanja financijskim prihodima i rashodima. 4) Ekonominost izvanrednih rashoda se dobiva kao omjer izvanrednih prihoda i izvanrednih rashoda. Pokazatelji profitabilnosti mjere odnos ostvarene dobiti (profita) prema pojedinim pozicijama iz bilance uspjeha ili bilance stanja. Oni se mogu podijeliti u dvije skupine: pokazatelji koji profit prikazuju kao postotak prihoda od prodaje i pokazatelji koji profit izraavaju kao povrat povezan s iskoritavanjem resursa. Pokazatelji prof itabilnosti su sljededi: 1) Neto mara profita se dobiva kao omjer neto dobiti + kamate prema ukupnom prihodu. Ono nam govori koliki je neto profit ostvaren od ukupno realiziranog posla na tritu 2) Bruto mara profita se dobiva kao omjer ukupne dobiti (sa ukljuenim porezom) + kamate prema ukupnom prihodu. Pokazuje nam koliko prihoda u tvrtki ostaje nakon pokrida proizvodnih trokova ili trokova robe 3) Neto rentabilnost imovine se dobiva kao omjer neto dobiti + kamata prema ukupnoj imovini. to je omjer vedi, to je stanje u poduzedu bolje. 4) Bruto rentabilnost imovine se dobiva kao omjer bruto dobiti + kamate prema ukupnoj imovini. to je omjer vedi, to je stanje u poduzedu bolje. 5) Rentabilnost vlastitog kapitala (glavnice) se dobiva kao omjer neto dobiti i vlastitog kapitala. to je omjer vedi, to je stanje u poduzedu bolje. Pokazatelji investiranja mjeri uspjenost ulaganja u dionice. Za njihovo izraunjavanje, uz podatke iz financijskih izvjetaja, potrebni su podaci o dionicama, i to o njihovom broju i trinoj vrijednosti. Pokazatelji investiranja su sljededi: 1) Dobit po dionici se dobiva kao omjer neto dobiti i broju dionica. Ono nam govori koliko je novanih jedinica dobiti ostvareno po jednoj dionici. 2) Dividenda po dionici se dobiva kao omjer dijela dobiti za dividendu i broja dionica. Ono nam govori koliko je novanih jedinica dividende ostvareno po jednoj dionici. 3) Odnos isplate dividendi je omjer dividende po dionici i dobiti po dionici. U pravilu je dobit po dionici veda od dividende po dionici jer se dio dobiti zadrava. 4) Odnos cijene i dobiti po dionici je odnos trine cijene dionice i dobiti po dionici. Ono nam pokazuje koliko je puta trina cijena dionice veda od dobiti po dionici.

5) Ukupna rentabilnost dionice je odnos dobiti po dionici i trine cijene dionice. U normalnim uvjetima ukupna rentabilnost dionice je veda od dividendne rentabilnosti. 6) Dividendna rentabilnost dionice je odnos dividende po dionici i trine cijene dionice. Dividendna rentabilnost dionice moe biti veda od ukupne rentabilnosti dionice samo onda kada se dividende ispladuju iz zadrane dobiti akumulirane iz prethodnih obraunskih razdoblja.

SUSTAVNI POKAZATELJI I SINTETSKI POKAZATELJI Sustavni pokazatelji predstavljaju izbor odgovarajudih pokazatelja, odgovarajudeg naina povezivanja i zavisnost pojedinih pokazatelja i njihova povezanost s ciljem poslovanja. Sustavi pokazatelja se mogu podijeliti u dvije skupine deduktive i induktivne. Najpoznatiji sustav Du Pont pripada grupi deduktivnih pokazatelja. Karakteristike deduktivnih pokazatelja su sljedede: Definira se vrni ili glavni pokazatelj koji predstavlja najvii cilj rada i poslovanja mikroekonomskog subjekta Definira se vedi ili manji broj pomodnih pokazatelja koji su meusobno povezani i oni na razliitim razinama detaljiziraju ili preciziraju sadraj glavnog cilja/glavnog pokazatelja Pomodni pokazatelji na razliitim razinama detaljiziranja se formaliziraju pomodu matematiko-statistikih iskaza

Opdenito se moe redi da su sustavi pokazatelja nastali kao posljedica tenje da se obuhvati cjelina poslovanja koja se sastoji od razliitih segmenata. Du Pontov sustav pokazatelja polazi od vrnog pokazatelja koji se definira kao rentabilnost ukupne imovine, bez obzira jeli imovina pribavljena iz vlastitih ili tuih izvora. Iz rentabilnosti kao vrnog pokazatelja se izvode zahtjevi koje treba zadovoljiti na odreenim niim razinama. Na taj nain Du Pontov sustav pokazatelja ima oblik piramide. U piramidi ispod rentabilnosti ukupne imovine se nalaze skupni pokazatelji, na jednoj strani mara profita a na drugoj strani koeficijent obrta imovine. Mara profita se rauna pomodu podataka iz bilance uspjeha. Izraunavaju se razliiti pokazatelji o mari profita na razliitim razinama poslovanja. U osnovi ovi pokazatelji predstavljaju omjer ostvarene dobiti i prihoda. Koeficijenti obrta imovine su druga skupina pokazatelja. Koeficijent obrta ukupne imovine se analizira kroz koeficijente obrta razliitih kategorija imovine na razini poduzeda i na razini pojedinih dijelova poduzeda. Koeficijenti obrta se raunaju pomodu podataka o ostvarenoj prodaji (iz bilance uspjeha) i vrijednosti zaliha pojedinih kategorija imovine (iz bilance stanja).

Du Pontov sustav pokazatelja ima mnogo vede mogudnosti izvjetavanja o cjelini poslovanja nego to je to sludaj s pojedinanim pokazateljima. Najpoznatiji sintetski pokazatelj je Altmanov sintetski pokazatelj financijske nesigurnosti, koji je ponderirani zbroj vie pojedinanih pokazatelja. Na temelju ponderiranog zbroja prosuuje se financijsko zdravlje poduzeda. Pojedinani pokazatelji su: X1 = (tekuda imovina tekude obveze)/ukupna imovina X2 = zadrana dobit/ukupna imovina X3 = (neto dobit + trokovi kamata + trokovi oporezivanja)/ukupna imovina X4 = trina vrijednost obinih i preferencijalnih dionica/tekude obveze i dugoroni dugovi X5 = neto prodaja/ukupna imovina Vrijednost sintetskog pokazatelja se dobiva na sljededi nain: Z = 1,2 * X1 + 1,4 * X2 + 3,3 * X3 + 0,6 * X4 + 1,0 * X5 Veda vrijednost ovog pokazatelja znai i vedu financijsku stabilnost poduzeda. Vrijednost pokazatelja manja od 1 znai da poduzede ima znatne financijske tekode i da mu prijeti bankrot. Vrijednosti izmeu 1 i 3 znae sivu zonu poslovanja. Vrijednosti vede od 3 znae da je poduzede financijski stabilno i da nema opasnosti od bankrota. Podrazumjeva se da taj zbroj ne moe biti negativan broj.

UTJECAJ RAUNOVODSTVENIH POLITIKA NA FINANCIJSKI POLOAJ I USPJENOST POSLOVANJA PODUZEDA Pri sastavljanju financijskih izvjetaja mogu se primjeniti razliite metode i postupci u utvrivanju pojedinih pozicija. Kako su financijski izvjetaji osnova za procjenu financijskog poloaja i uspjenosti poslovanja, od vrijednosti podataka u tim izvjetajima zavisit de i ocjena poduzeda. Izbor izmeu tih razliitih metoda i postupaka je rezultat koritenja razliitih raunovodstvenih politika. Podruja primjene raunovodstvenih politika mogu biti razna, od onih opdih pa do raunovodstvenih politika na podruju imovine, obveza, rezerviranja, dobitaka, gubitaka itd. Izbor jedne, a ne druge metode ili postupka moe imati znatan utjecaj na iskazivanje vrijednosti pozicija financijskih izvjetaja. Podruja primjene vanih raunovodstvenih politika su dugotrajna imovina i amortizacija, zalihe, rezerviranja, priznavanje prihoda i otpis potraivanja. Za dokazivanje teza o utjecaju raunovodstvenih politika na financijski poloaj i uspjenost poslovanja nuno je definirati polazni model, polazne podatke te pretpostavke i ogranienja razmatranja. Model se temelji na pokazateljima analize financijskih izvjetaja. Radi

kvantifikacije utjecaja raunovodstvenih politika na cjelinu poslovanja, koristi se Du Pontov sustav pokazatelja. Du Pontov sustav pokazatelja je temeljen na bruto rentabilnosti ukupne imovine (RiB) kao vrni pokazatelj, koji se dobiva od umnoka bruto mare profita (MPb) i koeficijenta obrta ukupne imovine (KO), tj RiB = MPb * KO. Bruto mara profita se dobiva kao omjer bruto dobiti + kamata i prihoda, tj MPb = (bruto dobit + kamata)/prihodi. Koeficijent obrta se dobiva kao omjer prihoda i imovine, tj KO = prihodi/imovina.

UTJECAJ PROMJENE RAUNOVODSTVENIH POLITIKA NA PODRUJU DUGOTRAJNE IMOVINE I AMORTIZACIJE Dugotrajna imovina je vaan dio ukupnih resursa poduzeda. Obino se pojavljuje u materijalnom obliku ili u obliku raznih prava. Podruja primjene raunovodstvenih politika na podruju dugotrajne imovine i amortizacije moe imati znaajan utjecaj na visinu pojedinih pozicija stalne imovine i iznos trokova (amortizacije) u bilanci uspjeha. Osnovno obiljeje dugotrajne imovine je postojanost oblika, to znai da due vrijeme traje u tom o bliku i da se u novani oblik vrada u roku duem od jedne godine. U kojem de se izonosu vrijednost dugotrajne imovine alocirati na pojedina obraunska razdoblja zavisi od usvojenih raunovodstvenih politika, prije svega politike amortizacije. U tom konteks tu, raunovodstvene politike na podruju dugotrajne imovine mogude je promatrati na strani povedanja i na strani smanjenja (troenja vrijednosti). Podlogu i ishodite izbora raunovodstvenih politika nalazi se u Meunarodnim raunovodstvenim standardima (MRS). Na podruju dugotrajne imovine posebno se odnose MRS 4 raunovodstvo amortizacije; MRS 9 trokovi istraivanja i razvoja; MRS 16 nekretnine, postrojenja i oprema. Navedenim standardima se definira kako utvrditi knjigovodstvenu vrijednost prilikom nabave, kako tretirati naknadne izdatke, kako obraunati amortizaciju, kako tretirati naknadno povlaenje i otuenje ove vrste imovine. Za gotovo sve navedene sluajeve predvien je osnovni raunovodstveni i doputeni alternativni postupak, te nuni uvjeti za njihovu primjenu. Posebno je vano podruje amortizacije dugotrajne imovine. Iz navedenog proilazi i zakljuak da je problematika amortizacija dugotrajne imovine posebno vana. Amortizacija je raspored iznosa za koje se sredstvo amortizira tijekom procijenjenog vijeka upotrebe, ili drugaije reeno to je obraun troenja dugotrajne imovine. To je postupak kojim se vrijednost dugotrajne imovine rasporauje unutar procijenjenog vijeka upotrebe. Postoje razliite metode amortizacije predviene MRS-om kao to je linearna, progresivna, degresivna i funkcionalna. Gledano na kratki rok, razliite politike imaju razliit utjecaj na financijski rezultat, a to treba imati u vidu jer uspjenost poslovanja na kratkom roku bitno zavisi od metode obrauna amortizacije. Gledano da dugi rok uinci politika se izjednaavaju, jer u predvienom vijeku trajanja sredstvo prenosi ukupnu vrijednost na trokove preko amortizacije.

UTJECAJ PROMJENE RAUNOVODSTVENIH POLITIKA NA PODRUJU ZALIHA Zalihe predstavljaju znaajan dio imovine svakog poduzeda. Mogu se javiti u obliku zaliha sirovina i materijala, zaliha nedovrene proizvodnje, zaliha gotovih proizvoda i trgovake robe. Zalihe kao i ostali oblici materijalne imovine se vrednuju po nabavnoj vrijednosti ili neto prodajnoj vrijednosti, u zavisnosti koja je nia. Trokovi nabave obuhvadaju sve trokove kupnje, trokove konverzije i druge trokove koji su nastali u procesu dovoenja zaliha na sadanju lokaciji i sadanje stanje. Temeljno je pravilo da se zalihe vre dnuju po nabavnoj vrijednosti. Ukoliko je vrijednost zaliha manja od nabavne vrijednosti (zbog otedenja, zastarjelosti ili drugih razloga) potrebno je pristupiti korekciji vrijednosti zaliha (vrijednosno usklaivanje). Vrijednosnim usklaivanjem zalihe treba svesti na neto prodajnu vrijednost, a neto prodajna vrijednost je procijenjena prodajna cijena u redovnom tijeku poslovanja umanjena za trokove zavravanja i za trokove koji su nuni da bi omogudili prodaju. Usklaivanjem vrijednosti zaliha umanjuje se vrijednost zaliha, a za izos otpisa povedaju se rashodi obraunskog razdoblja. Primjenjena raunovodstvena politika moe imati utjecaj na vrijednost pozicija u bilanci stanja i bilanci uspjeha, gledano na kratki rok. Usklaivanje vrijednosti zaliha se moe provesti u tekudoj godini ili se moe odgoditi. Gledano na dugi rok efekti razliitih politika se ne razlikuju, jer se vrijednost zaliha mora uskladiti najkasnije kada se one prodaju ili se ugrade u proizvod koji se prodaje. Znai, raunovodstvene politike ne proizvode niti prihode niti rashode, ali ih mogu vremenski razliito iskazati. MRS-om 2 predvieno je da se trokovi zaliha tj vrijednosti izlaza trebaju utvrditi FIFO metodom (prva ulazna cijena prva izlazna), prosjenom ponderiranom cijenom illi metodom specifine identifikacije. Kao alternativna metoda se moe koristiti LIFO metoda, no tada se u financijskim izvjetajima treba objaviti to odstupanje i kvantificirati efekte. Efekti koritenja razliitih metoda trokova zaliha se analiziraju uz pretpostavku rasta nabavne cijene zaliha tijekom vremena. Ako se koristi FIFO metoda (uz pretpostavku rasta cijena zaliha) gledano na kratki rok trokovi zaliha su neto nii, a iznos preostale zalihe neto vedi. Ako se koristi LIFO metoda (uz pretpostavku rasta cijena zaliha) gledano na kratki rok trokovi zaliha su neto vii, a iznos preostale zalihe je neto nii. Gledano na dugi rok, koritenjem FIFO metode s protokom vremena uspjenost mjerena stopom bruto rentabilnosti se smanjuje, a kod LIFO metode se povedava. Stopa bruto rentabilnosti za ukupni (dui) period je jednaka. Odabirom raunovodstvene politike za vrednovanje trokova zaliha, mogude je ukupnu masu trokova zaliha rasporediti u toku vijeka trajanja imovine po dinamici koja odgovara ukupnoj poslovnoj politici poduzeda. Mogude je raunovodstvenim politikama seliti poslovni rezultat iz jednog obraunskog razdoblja u drugi. Zbog toga se moe govoriti o kratkoronom efektu raunovodstvenih politika na iskazanu uspjenost poslovanja, dok na dugi rok toga efekta nema.

Prema MRS 2 zalihe proizvodnje i gotovih proizvoda treba procjenjivati po troku nabave. Kod ove vrste zaliha trokovi nabave ine trokovi kupnje, konverzije i ostali trokovi vezani uz stjecanje ove vrste zaliha. Trokovi kupnje ini fakturna vrijednost uvedana za zavisne trokove sirovine i materijala. Trokovi konverzije obuhvadaju trokove izravnog rada i opde trokove proizvodnje, koji mogu biti fiksni (amortizacija, trokovi administracije pogona) i varijabilni (npr neizravni materijali i neizravni rad). U vrijednost zalihe se mogu ukljuiti neki od ostalih trokova koji su blisko povezani s nastankom ove vrste zaliha. Inae ostali trokovi poslovanja (tro kovi uprave, prodaje, kamata, skladitenja, prekomijerni otpad i sl) ne ulaze u vrijednost zaliha ved predstavljaju rashode razdoblja. Alternativnim raunovodstvenim politikama kod vrednovanja zaliha mogude je u vrijednost zaliha ukljuiti trokove kamata, posudbe i skladitenja. Efekti alternativnih politika se ogledaju u smanjenim rashodima u periodu kad su nastali. Ovi trokovi de teretiti rashode u periodu kada se zalihe prodaju. Znai, radi se o prijenosu rashoda iz jednog u drugo razdoblje, to kratkorono omogudava ostvarivanje ciljeva poslovnih politika.

UTJECAJ PROMJENE RAUNOVODSTVENIH POLITIKA NA PODRUJU REZERVIRANJA Dugorona rezerviranja za rizike i trokove pozicija koja su u posljednje vrijeme, u uvjetim neizvjesnosti poslovanja, nesigurnosti i rizika dobiva posebno znaenje. Dugorona rezerviranja se stvaraju za neizvjesne trokove koji mogu uslijediti kasnije, a odnose se na sadanje uinke kao i na gubitke kod nesigurnih poslova. Cilj koji se eli postidi koritenjem te mogudnosti jest iskazivanje to realnijeg obrauna. Dugoronim rezerviranjem menadment poduzeda moe provoditi takvu politiku kojom direktno utjee na visinu trokova, a samim time i na visinu dobiti pojedinih obraunskih razdoblja. Podloga za donoenje odluke o rezerviranju trokova i rizika nalazimo u Meunarodnim raunovodstvenim standardima i temeljnim raunovodstvenim naelima iju konkretizaciju raunovodstveni standardi zapravo i predstavljaju. Rezerviranja za rizike i trokove imaju karakter svojevrsne obveze poduzeda, s tom razlikom to ovdje nije izvjestan rok dospijeda kao ni iznos takve obveze. To znai da svota kao i vrijeme koje de biti podloga za evidenciju dugoronih rezerviranja u poslovnim knjigama zavise od prosudbe samog menadmenta i nigdje nisu propisani. Prosudba se vri na osnovu postojedeg iskustva, oekivanih rizika itd te je podlona subjektivnoj procjeni menadmenta. Vedim iznosom predvienim za rezerviranje pojedinih trokova smanjuje se dobit tekudeg obraunskog razdoblja, a manjim iznosom rezerviranja dobit de biti veda. Kratkorono gledano politika rezerviranja ima utjecaj na iskazani rezultat poslovanja, dok dugorono gledano trokovi de se izjednaiti i moraju biti jednaki stvarno nastalim trokovima. Politika

rezerviranja moe biti instrument porezne politike kroz utjecaj na visinu ostvarene dobiti. Gledano na dugi rok porezi se izjednauju, mogude je samo odgaanje. Najedi oblici rezerviranja su: Rezerviranje za otpremnine Rezerviranje za trokove odravanja proizvoda u garantnom roku Rezerviranje za trokove investicijskog odravanja Rezerviranje za obnavljanje prirodnih bogatstava Ostali sluajevi rezerviranja

Rezerviranje za potencijalne trokove je u skladu s naelom opreznosti. Naelo opreznosti preporuuje objektiviziranje pretpostavljenih gubitaka. Preporua se iskazivanje i priznavanje trokova u istom obraunskom razdoblju u kojem su se transakcije na koje se oni odnose dogodile. Na taj nain rezerviranje predstavlja instrument realnijeg iskazivanja financijskog rezultata.

UTJECAJ PROMJENE RAUNOVODSTVENIH POLITIKA NA PODRUJU PRIZNAVANJA PRIHODA I OTPISA POTRAIVANJA Problematika priznavanja prihoda vrlo je vano i sloeno pitanje raunovodstvene regulative. Jedno od temeljnih pitanja vezanih za utvrivanje dobiti vezano je i uz utvrivanje i priznavanje prihoda. esto od iznosa i vremena priznavanja, odnosno alokacije prihoda po obraunskim razdobljima zavisi i visina dobiti i iznos poreznog opteredenja. Stoga je potrebno definirati nain kako mjeriti prihode i kada ih priznati u izvjetaju o promjenama kapitala. Priznavanje prihoda temelji se na osnovnoj raunovodstvenoj pretpostavci nastanka dogaaja prema kojoj se prihodi i rashodi priznaju onda kad su zaraeni, a ne onda kad je uslijedio stvarni primitak ili izdatak novca. Raunovodstvene politike na podruju redovnih prihoda su regulirane MRS-om 18 Prihodi. Prema odredbama tog standarda prihodi su povedanja ekonomskih koristi u toku nekog odreenog obraunskog razdoblja, koja proizlaze iz redovitih aktivnosti i koja dovode do povedanja dobiti (kapitala). Prihodi trebaju obuhvatiti samo ona povedanja (primitke) ekonomskih koristi koje poduzede primi ili koje de biti primljene na vlastiti raun. Redovite prihode MRS 18 definira kao prihode od prodaje, pruanja usluga, kamata, tantijema i dividendi. Iz iznosa prihoda se izuzimaju iznosi napladeni u ime tredih osoba. Ako se radi o zastupnikim poslovima u prihode se ukljuuje samo iznos provizije, a ne bruto priljev novca. Za prihode od prodaje proizvoda priznanje treba izvriti kada: Poduzede na kupca prenosi znatan dio rizika i koristi vlasnitva, te ne zadri pravo upravljanja proizvodom niti kontrolu nad njime

Iznos prihoda se moe pouzdano utvrditi Vrlo je vjerojatno da de ekonomske koristi tedi u poduzede Trokovi koji su nastali ili de nastati u vezi s tom transakcijom mogude je pouzdano utvrditi

Prihodi se ne smiju priznati ako poduzede zadrava znatan dio rizika, a to je u sluajevima: Kada poduzede zadrava obvezu za nezadovoljavajude izvrenje koje nije pokriveno uobiajenim garancijama Kada je nastanak prihoda od odreene prodaje je uvjetovan kupevim ostvarenjem prihoda od prodaje proizvoda Kada su proizvodi prodani uz obvezu instaliranja Kada kupac ima pravo odustati od kupnje zbog razloga navedenih u ugovoru i kada postoji mogudnost povrata proizvoda

Odredbe MRS-a o priznavanju prihoda u sluaju prijenosa znatnog rizika, odnosno nepriznavanje prihoda ako zadri znatan dio rizika, ostavljaju prostora menadmentu da raunovodstvenim politikama odreene prihode priznaju u razliitim vremenskim razdobljima. Priznavanje prihoda u razliitim vremenskim razdobljima, gledano na kratki rok, ima utjecaj na visinu iskazane dobiti. Na dui rok ti efekti se izjednauju jer politike ne proizvode prihode, samo ih mogu priznati u razliitim obraunskim razdobljima. Potraivanja nastala po osnovu prodanih proizvoda mogu biti nenaplativa i treba ih otpisati. Menadment raunovodstvenim politikama utvruje uvjete za otpis pojedinih vrsta potraivanja. Odabirom obraunskog perioda kada se otpisuju potraivanja mogude je na kratki rok utjecati na poslovni rezultat, dok na dugi rok gledano otpisat de se stvarno nenapladena potraivanja i ne moe se govoriti o efektima politika na dugi rok. PITANJA ZA 2. KOLOKVIJ
1. Korisnici informacija iz analize financijskih izvjetaja, tko su korisnici i prilagoavanje informacija korisnicima? 2. Kvantitativne metode u analizi financijskih izvjetaja? 3. Horizontalna analiza bilance uspjeha? 4. Vertikalna analiza pasive bilance uspjeha? 5. Pokazatelji profitabinosti? 6. Altmanov sintetski pokazatelj nesigurnosti? 7. Metode utvrivanja trokova zaliha, preporuene metode prema MRS-ovima i alternativne metode, njihov utjecaj na uspjenost poslovanja u kratkom i dugom roku? 1. korisnici informacija iz analiza financijskih izvjetaja, tko su korisnici i prilagoavanje informacija korisnicima 2. metode analize financijskih izvjetaja, podjela prema mogudnosti kvantifikacije, 3. objasniti pojam horizontalne analize financijskih izvjetaja 4. vertikalna analiza aktive bilance stanja, struktura ukupne imovine i strukturu pojedinih kategorija imovine 5. pokazatelji zaduenosti 6. Altmanov sintetski pokazatelj financijske nesigurnosti 7. metode utvrivanja trokova zaliha, preporuene metode, njihov utjecaj na uspjenost poslovanja u kratkom i dugom roku 1. Kome su namijenjene fin.informacije i kako one moraju izgledati? 2. Altmanov sustav, 3. Metode - kvalitativna i kvantitativna, 4. Horizontalna analiza (bazni indeksi), 5. Vertikalna (kr.imovina), 6. Pokazatelj brzine obrtaja imovine