SREĆKO M.

DŽAJA “DOBRI BOŠNJANI” I “BONI HOMINES”

“Vir bonus est quis? Qui consulta patrum, qui leges iuraque servat, quo multae magnaeque secantur iudice lites, quo res sponsore et quo causae teste tenentur.” [“Tko je dobar muž? Onaj koji se drži otačkih predaja, opslužuje zakone i poštuje prava, s čijim se pravorijekom okončavaju mnogi i teški sukobi i čije se jamstvo u poslovima i svjedočanstvo u sporovima prihvaća.”] Rimski pjesnik Horacije (65.- 8. pr. Kr.), Epistulae, I, 16, 40, ed. A. Kiessling & R. Heinze 71961.

erminologija srednjovjekovne Bosne do danas je jedan od slabije istraženih aspekata bosanskog srednjovjekovlja. Naime, u manjem broju radova se na kritički način i pomoću odgovarajućih povijesnih analogija nastoji objasniti značenje pojedinih pojmova srednjovjekovnog bosanskog feudalnog društva.1 Umjesto toga, raširena je sklonost pojmove razumijevati a prima vista i stavljati ih u poželjan vlastiti kontekst ili im čak davati mitološka i čarobna značenja, kako to čine današnji bošnjački povjesničari i publicisti s pojmom dobrih Bošnjana. Po njihovu interpretiranju pridjevska sintagma “dobri Bošnjani” odnosi se na srednjovjekovne Bošnjane kao etnos u cjelini, jer “poštenje i dobrota Bošnjana bili su poslovični. To je razlog što su ih suvremenici nazivali Dobrim Bošnjanima.”2 Dakako, motivsko ishodište za tako visoku moralnu ocjenu jest postulat o odličnosti i nepretrgnutom kontinuitetu između srednjovjekovnih Bošnjana i osmanskih Bošnjaka. Nebošnjački povjesničari, koji su se sretali s ovim pojmom u povijesnim izvorima, pokušali su ovu sintagmu razumjeti kao funkcionalnu ili socijalnu odrednicu unutar srednjovjekovne bosanske društvene piramide. Dominik Mandić i Franjo Šanjek, interpretirajući fenomen Crkve bosanske, naglašeno kroz kontekst ili filtar zapadnih heretičkih pokreta, u “dobrim Bošnjanima” gledaju pripadnike Crkve bosanske u širem ili užem smislu. Za Mandića, koji svraća pozornost na širi kontekst i ne
1 2

T

Od starijih radova u tome se izdvajaju Babić 1987. (postumno objavljen tekst) i Anđelić 1963. a od novijih Lovrenović 2000. i Lovrenović 2004. Imamović 1998, str. 47. Usp. Filipović-Duraković 2002, str. 24; Agičić 2003, str. 144.

106

DIJALOG

pravi razliku između oblika “Bošnjani” (oblik u srednjovjekovnim izvorima!) i “Bošnjaci” (oblik u upotrebi tek nakon osmanskog osvojenja Bosne), “dobri Bošnjani” su isto što i “dobri ljudi”, tj. vjernici Crkve bosanske. Jer “stare, opće poznate i časne nazive ‘dobri ljudi’ (boni homines) ili ,dobri Bošnjani’ (boni Bosnenses) izabrali su bosanski krstjani kao posebno ime svojih vjernika, kao što su uzeli i sami za se staro i opće čašćeno ime ‘krstjani’ i ‘krstjanice.’”3 Šanjek se kreće u istom interpretativnom kontekstu, ali pojam “dobrih ljudi”, odnosno “dobrih Bošnjana” sužava na “hijerarhijske predstojnike Crkve bosanske”, iako ne isključuje mogućnost da “dobri ljudi” ili “dobri Bošnjani” nisu isključivo pripadnici društva bosanskih “patarena”, nego su to mogli biti i obični građani neovisno o religioznom opredjeljenju.4 Prema tome, obojica spomenutih autora znaju i za “neheretični kontekst” sintagme “dobri Bošnjani”, ali svoj interes usredotočuju na – kako oni vjeruju – funkcioniranje toga pojma u okviru Crkve bosanske i bosanskih krstjana. Za razliku od njih, Jaroslav Šidak , renomirani poznavatelj problematike Crkve bosanske i povjesničar osobito osjetljiv za povijesnu terminologiju, gledao je u “dobrim Bošnjanima” jednostavno bosansku vlastelu.5 “BONI HOMINES” U EUROPSKOM POVIJESNOM KONTEKSTU Baveći se problematikom “Crkve bosanske u suvremenoj historiografiji” koncem 70-ih godina 20. st.,6 došao sam do uvjerenja da je za interpretaciju bosanskog srednjovjekovlja od ključnog značenja pravo značenje termina, s kojima se susrećemo u povijesnim izvorima. Posebno me je zaintrigirao pojam “dobrih Bošnjana”. Upravo u godinama kada je Jugoslavija pucala po svim šavovima, a bosansko srednjovjekovlje postajalo plijen sve neobuzdanijih mitizacija, došla mi je pod ruku studija od Karin NEHLSEN-VON STRYK o srednjovjekovnim boni homines.7 Oslanjajući se na rezultate te studije u pregledu povijesti bosanskog katoličanstva “Od bana Kulina do austro-ugarske okupacije” o “dobrim Bošnjanima” napisao sam sljedeće:
3 4

Mandić 1962, str. 199-200, cit. 200. Šanjek 1975, str. 89-90; isti 1976, str. 88-89. Usp. Šanjek 1999. Ni Šanjek ne pravi razliku između oblika Bošnjanin i Bošnjak, pa u francuskom izdanju svoje monografije konsekventno upotrebljava oblik “bosniaque” umjesto “bosnien”. Šidak 1975, str. 164, 273. Džaja 1978. Nehlsen-von Stryk 1981.

5 6 7

SREĆKO M. DŽAJA

107

“Što se tiče pojma dobri Bošnjani, koji susrećemo u nekoliko sačuvanih srednjovjekovnih bosanskih povelja, te pojma dobri ljudi, odnosno dobri mužje, koji se nalazi u oporuci povijesti najpoznatijeg dostojanstvenika Crkve bosanske, gosta Radina Butkovića, iz 1466, po svoj prilici ti se pojmovi ne odnose na službe u Crkvi bosanskoj, kako nas uvjeravaju neki historičari, nego su prijevod, odnosno bosanska varijanta latinskog pojma boni homines. A komparatistička istraživanja su ustanovila da je taj pojam već u kasnoj antici, te nakon toga u franačkom pravnom sustavu, označavao kvalificirane svjedoke (testes idonei) u sudskim sporovima. Da bi to netko mogao biti – uz zdrava umna i duševna svojstva – morao je pripadati slobodnom staležu i raspolagati stanovitom imovinom, što ga je činilo u vanjskom pogledu neovisnim. Dobri Bošnjani u sačuvanim bosanskim poveljama upravo su takvi.”8 Kroz zadnjih desetak godina problem “dobrih Bošnjana” nisam ispustio iz vida, nego sam uz druge poslove pratio što je o tome objavljivano. Ustanovio sam da je pojam dobri ljudi našao svoje mjesto u enciklopedijama i leksikonima, ali je do danas temeljna studija o tome ostala upravo studija Die boni homines ... od spomenute Karin Nehlsenvon Stryk. Vrijednost te studije je u tome što autorica donosi kritičan pregled svih prethodnih istraživanja u europskim razmjerima te demonstrira na jednoj strani povijesnu dugotrajnost toga pojma od rimskih vremena pa do 17. i 18. st. u Rumunjskoj,9 a na drugoj raznoliku primjenu, koju je taj pojam našao, zahvaljujući različitom karakteru i strukturi pojedinih društava u svojoj tisućugodišnjoj povijesti. Tu se isprepliću etički, socijalni i pravni aspekti. U Horacijevu citatu istaknuto je etičko značenje. Bonus homo, odnosno vir bonus u Rimskoj republici za Catona je bio utjelovljenje kreposti, za Cicerona ideal građanstva, a za Senecu lik savršena čovjeka. Kako se društvo kroz povijest raslojavalo, tako se i značenjsko težište proširivalo i pomicalo od etičkih svojstava na društveni status i pravne funkcije. Drugim riječima, pojam se primjenjivao, odnosno sužavao na pripadnike viših društvenih slojeva. Pojam je preživio propast Rimskog carstva i našao različite primjene, i s time i značenjske pomake u europskim društvima, koja su izrastala na ruševinama Rimskog carstva – među Vizigotima, Landgobardima, Francima, Germanima, Slavenima i drugima. Dosadašnja su istraživanja

8 9

Džaja 1993, str. 38-39. O upotrebi pojma boni homines (“oameni buni”) u 17. i 18. st. na područjima današnje Rumunjske Albertoni 1930, str. 25-40.

108

DIJALOG

na vidjelo iznijela regionalne značenjske pomake – usko povezane sa strukturom dotičnih društava.10 U talijanskim autonomnim gradskim komunama ranog i razvijenog srednjeg vijeka boni homines bili su uglednici (i notabili cittadini), koji su obnašali javne službe (npr. sudaca, bilježnika), imali zemljoposjede ili su bili na drugi način imućni. Susreću se i u službi biskupskih kurija kao članovi stručnih komisija u rješavanju raznih sporova.11 Naziv su preuzeli i neki osnivači i reformatori katoličkog redovništva. Tako je u južnoj Francuskoj u 11. st. osnovan benediktinski ogranak Boni homines od Grandmonta, koji su se tijekom 12. st. proširili na Normandiju i Englesku. Između 12. i 15. st. do sličnih osnivanja je došlo u Španjolskoj i Portugalu. Napokon, i srednjovjekovne heretičke sekte prihvatile su ovaj naziv za svoje učitelje.12 Što se tiče južnoslavenskih prostora, oni su kroz srednji vijek živjeli u europskom duhovnom i političkom kontekstu daleko više negoli u stoljećima nakon osmanskih osvajanja. Tako je i termin boni homines na sličan način upotrebljavan kao i na klasičnom europskom Zapadu – samo je dosada izostalo njegovo sustavno povijesno istraživanje. Susrećemo ga u sljedećim oblicima i sličnim varijantama: dobri muži, dobri ljudi domaći i mejaški, dobri vlasi, dobri plemeniti ljudi, poštovani muži13 odnosno na latinskom boni viri, boni homines.14 Od talijanskih varijanti na ovom mjestu treba istaknuti “bony omeni de Clissa”, koje spominje kliški trgovac Radič u svom pismu, koje je početkom studenoga 1377. iz Podvisokog uputio Dubrovčanima i u kojemu Tvrtka I naziva kraljem Bosne.15 Time je ocrtan povijesni kontekst značenja pojmova dobri ljudi, dobri mužje i dobri Bošnjani u srednjovjekovnoj Bosni. Iz konteksta se vidi da se radi o sinonimnim pojmovima. Te sinonime susrećemo u bosanskim srednjovjekovnim poveljama, zapisima dubrovačkog arhiva o raznim
10

11 12 13 14 15

Dizionario di Storia natuknicu boni homines definira ovako: (buoni uomini). Titolo (con la variante boni viri) con il quale nella prima età medievale, in tutta l’Europa occidentale, si indicavano i membri di magistratura o di consigli, per lo più di ambito cittadino, i cui compiti e modalità di elezione o designazione risultano vari a seconda delle aree geografiche e non sempre compiutamente definibili (podcrtao S. M. Dž.). http:///www.pbmstoria.it/dizionari/storia_ant/b/b071.htm O tome Alberto Torresani 2004. New Catholic Dictionary: Boni homines, na internetu: http://www.catholic-forum.com/saints/ncd01369.htm. Usp. Šanjek 1976, str. 89; Nehlsen-von Stryk 1983, Boni homines, 2. Mažuranić 1975, I, natuknice: čovjek (str. 170-176), dobar (str. 250) i muž (str. 695). Usp. članaknatuknicu Đorđa Bubalo, Dobri ljudi’ u: Leksikon srpskog srednjeg veka 1999, str. 161-162, Lexicon latinitatis medii aevi Iugoslaviae 1973, I, natuknica: boni viri, boni homines (str. 126). Smičiklas XV (1934), str. 326-327. Usp. Bazler 1976.

SREĆKO M. DŽAJA

109

transakcijama, u oporuci slavnog gosta Radina iz 1466. g. te na stećcima, odnosno epitafima srednjovjekovne Bosne. Bilo bi idealno u obliku jedne disertacije sustavno istražiti svu arhivsku sačuvanu građu, u kojoj se pojavljuju ovi pojmovi, odnosno njihovi sinonimi. U okviru ovoga priloga morat ćemo se zadovoljiti s nizom primjera, koji će ilustrirati postavljeni problem i naznačiti pravac kojim bi se trebala kretati daljna istraživanja. “DOBRI BOŠNJANI” U BOSANSKIM POVELJAMA Od dosada poznate sačuvane povijesne građe “dobri ljudi”, odnosno “dobri Bošnjani” najjasnije su prisutni u srednjovjekovnim bosanskim poveljama.
RAZDOBLJE USPONA BOSANSKE DRŽAVE (1322-1391)

1. Doba Stjepana II Kotromanića (1314-1353) a) U prvim dvjema sačuvanim poveljama izdanim nakon 1326. g.,16 kojima ban Stjepan II daruje knezu Vukoslavu Hrvatiniću župe Banicu i Vrbanju u Donjim Krajima s gradovima Ključom i Kotorom – prema prvoj povelji izdanoj na sastanku u Milima “tomu su [bili] svidoci dobri Bošnjane ...” – slijedi poimenično nabrajanje ukupno 12 titula i imena visokih predstavnika banskog dvora i pojedinih oblasti srednjovjekovne Bosne s njihovom “bratjom”, tj. plemićkim rodovima;17 druga od spomenutih povelja odnosi se na isti predmet, a izdana je “na Moištri [...] prĕd dĕdom velikim Radoslavom i gostem velikim Radoslavom i pred starcem Radomirom i Žunborom i Vlčkom i pred vsom Crkvom i pred Bosnom” kao jamcima. Zatim, “ako bi u čem’ s’grešil’ Vlkoslav, da stane pred dobrimi muž’mi [kao prizivnom instancijom] da se opravi.” Razlika između prve i druge povelje je u tome što se u prvoj povelji “dobri Bošnjani” poimenično navode kao svjedoci očevici, a u drugoj “Crkva bosanska” kao jamac skupa s Bosnom, tj. stankom ili saborom, a “dobri mužje” kao prizivna instancija bez poimeničnog nabrajanja imena. Prema tome, “dobri Bošnjani” i “dobri mužje” u spomenutim dvjema poveljama nastupaju u dvostrukoj ulozi: jednom kao svjedoci očevici, a drugi put kao prizivna instancija u slučaju sporova.
16 17

Tekst povelja objavio Thallóczy 1906, str. 403-405; isti 1914, str. 7-11 s pogrešnim datiranjem nastanka povelja. Za ispravnu dataciju Ćirković 1964, str. 359. U latinskoj verziji iste povelje, koja je također sačuvana, ispuštena je sintagma “dobri Bošnjani”, pa imamo na odgovarajućem mjestu sljedeći latinski tekst: Testes sunt hi (svjedoci su ovi) – slijedi poimenično nabrajanje istih svjedoka kao i u bosanskoj verziji “unacum fratribus”. Thallóczy 1914, str. 9. O značenju pojma bratja u srednjovjekovnoj Bosni, Ćirković 1958, str. 160-163.

110

DIJALOG

b) Slično je i s još dvjema sačuvanim poveljama bana Stjepana II – jednoj izdanoj poslije 1329, a drugoj 1351. Prvom od njih18 ban Stjepan II daruje “knezu Grguru velikom Stipaniću” pet sela sa svim njihovim prihodima. Kao jamac i prizivna instancija navodi se “Crkva bosanska”: “da mu se to ne poreče nikadare, ni nemu ni negovu ostalomu, što bi ga ne opital Crkva bosanska”. “A tomu su svidoci dobri Bošnjani” – slijedi nabrajanje 16 visokih predstavnika feudalne Bosne s njihovom “bratjom”. U povelji izdanoj 1351, kojom ban Stjepan II potvrđuje darovnicu župa Banice i Vrbanje knezu Vukcu Vukoslaviću i bratu mu Pavlu nabrajanje svjedoka uvedeno je na sljedeći način: “I na to su pristavi i svidoci dobri Bošnjane i Usorane” – poimence navedeno 7 svjedoka s njihovom “bratjom”.19 c) U dvjema poveljama koje su izdane između smrti bana Stjepana II i smrti Tvrtkova oca kneza Vladislava, dakle između 1353. i 1354.20 potvrđuju se darovnice pokojnog bana Stjepana II knezu Vuku Vukoslaviću. U objema poveljama “dobri Bošnjani” nastupaju u dvostrukoj ulozi: 12 dobrih Bošnjana, bez poimeničnog nabrajanja, kao jamci (“na to mu vĕru dali i prisegli dumanadesete dobrih Bošnjan”), zatim 14 poimenično navedenih velikaša sa svojom “bratjom” kao “tomu svidoci dobri Bošnane”. U objema poveljama su imena svjedoka identična. 2. Doba Tvrtka I Kotromanića (1353-1391) a) U povelji kojom banova mati Jelena i ban Tvrtko I opet potvrđuju darovnice Vlatku Vukoslaviću, a izdana je 1354, “kada bi stanak na Mileh vse zemlje Bosne i Dolnjih kraji i Zagorja i Hlmske zemlje,”21 su “dumanadesete dobrih Bošnan knezu Vlatku Vukoslaviću […] prisegli: prvo gospoja bana mati, drugo gospodin ban Tvrtko, treće kaznac Boleslav” itd. ukupno 13 poimenično nabrojanih osoba skupa s prvospomenutom banovom majkom Jelenom. b) Sljedeća u nizu povelja ove vrste jest povelja koju je ban Tvrtko I izdao u Đakovu 13. veljače 1355. Povelja je pisana na latinskom jeziku,22 a njom Tvrtko I potvrđuje dubrovačkim trgovcima Klimu Držiću i Bistu Buniću, koji su držali trgove u Neretvi i Ostružnici (kod Fojnice), da su sve obveze podmirili, kako je to posvjedočeno “bonorum hominum testimonio fide digno”. Povelja je izdana u prisutnosti tadašnjeg
18 19 20 21 22

Tekst povelje Thallóczy 1906, str. 406; isti 1914, str. 11. Tekst povelje Thallóczy 1906, str. 408; isti 1914, str. 17-18. Thallóczy 1906, str. 408-410; isti 1914, str. 19-22. Thallóczy 1906, str. 410-411; isti 1914, str. 23-24. Tekst Smičiklas XII, 1914, br. 204 str. 269-270.

SREĆKO M. DŽAJA

111

bosansko-đakovačkog biskupa Peregrina Saksonca, zatim bosanskog vikara Franje Firentinca, predstojnikâ đakovačkog kaptola Nikole i Petra, te “nobilium hominum” – nabrojano poimenično 6 dostojanstvenika. c) Jedna nedatirana povelja bana Tvrtka I, vjerojatno izdana 1366, sačuvana nam je u vrlo iskvarenom prijepisu ili se pak radi o krivotvorini.23 U toj povelji, kojom je ban Tvrtko I darovao tri sela Stjepanu Rajkoviću za njegovu vjernu službu, posebno je naglašena uloga Crkve bosanske kao jamca i prizivne instancije na sljedeći način: “I s timi sa vasemi predasmo ga u veru dedinju (!), i vse C’rque (!) Bosanske, i vse k’rst’jane da mu je ruka i da mu se ne more sv’rći vera k’rstjanska [jamčevina] ni za jedin uzrok.[...]” Zatim: “I što ga ne sudi Ded i dva Strojnika š njim i tri vlastelje(!) župani...” Napokon: “i da ne sužanj nikadar dokle je koren u Bosni C’rque Božje, da o tom ima C’rqua statti [tj. kao prizivna instancija]”. Nakon ove rečenice slijedi tekst: “A tomu svidoci dobri Bošnjane” – poimenično s titulama nabrojano ukupno 15 svjedoka, u povijesti poznatih imena, s njihovom “bratjom.24 O citiranim dijelovima o Crkvi bosanskoj Nada Klaić rezonira: “Stoga se osnovni sadržaj ove krivotvorine može razumjeti samo tada ako se iz nje izbace suvišni dodaci o Ckrvi bosanskoj [kurziv N. Klaić]. Valja doduše priznati da je sastavljač ove nespretne krivotvorine iskvario predložak, po svoj prilici autentičnu Tvrtkovu darovnicu, na mjestima tako beznadno, da je nemoguće očitati njezinu prvotnu formu.”25 Što se tiče ostalih povelja iz razdoblja političkog uspona srednjovjekovne Bosne u kojima se ne spominju dobri Bošnjani, treba istaknuti da i te povelje imaju vrlo sličnu strukturu kao i povelje sa sintagmom dobri Bošnjani, odnosno dobri ljudi. U njima se upotrebljavaju sinonimi plemeniti ljudje, dobri mužje, vlastela i sl. Ili se pak govori o klevetnicima ili prisežnicima i poimenično nabrajaju svjedoci sa njihovim osobnim titulama.26

23 24 25 26

O tome s tekstom povelja Šidak 1975, str. 249-260; Klaić 1989, str. 247-252. Šidak 1975, str. 254. Klaić 1989, str. 251. Usp. Ćirković 1962, str. 105-106. Primjere v. kod Thallóczy 1914, br. III, V, X, XI; primjer latinske povelje str. 329-332 br. V i VI. Usp. Vego 1982, str. 138-162.

112
RAZDOBLJE POLITIČKOG RASULA I PROPADANJA
SREDNJOVJEKOVNE BOSANSKE DRŽAVE (1391-1463)

DIJALOG

U poveljama ovoga razdoblja uloga Crkve kao jamca naglašenija je od uloge kraljeve – vjerojatno zbog slabljenja kraljevske centralne vlasti27 – a termin dobri ljudi odnosno dobri Bošnjani, kao i prije, samo je jedan – i to onaj rjeđe zastupljen – u nizu sinonimnih pojmova bosanskog srednjovjekovnoga feudalnog društva. U ovom kontekstu spomenimo povelje sljedećih bosanskih kraljeva: 3. Od povelja kralja Stjepana Dabiše (1391-1395) sačuvale su se tri autentične i jedna krivotvorina. Od autentičnih povelja jedna je izdana Dubrovčanima u Lušcima oko Sane (Donji Kraji) 17. srpnja 1392, druga vlastitoj kćeri Stani u Kraljevoj Sutjesci 26. travnja 1395, a treća županu Vukmiru Semkoviću i njegovoj braći Tvrtku i Stipanu, kojima kralj dariva selo Kolo na Duvanjskom polju.28 a) U povelji izdanoj Dubrovčanima kralj daje prisegu na Evanđelje i zajedno s “gospojom kraljicom Elenom […] i vlasteli kraljevstva mi” (ukupno poimenično nabrojano 12 velmoža i drugih dostojanstvenika), a druge dvije autentične povelje imaju sljedeću uvodnu formulu pri poimeničnom nabrajanju svjedoka: “A tomu svidoci i ručnici [= jamci] naši vlastele” – u prvoj povelji izdanoj kćeri Stani 15,29 a u drugoj izdanoj Semkovićima 12 svjedoka. Treća povelja – darovnica sela Kolo u Duvanjskom polju braći Semkovićima – sačuvana u originalu s pečatom – “spada među estetski najljepše oblikovane bosanske isprave”, a “pečat predstavlja vrhunsko umjetničko dostignuće u čitavoj evropskoj sfragistici” (Gregor Čremošnik).30 b) Dabišina krivotvorena povelja djelo je velikog krivotvoritelja Ivana Tomka Marnavića (1580-1639). Datirana je 2. travnja 1394. Krivotvoritelj se pri tome očito poslužio jednom originalnom poveljom, koja nam se nije sačuvala. Na mjesto imena stvarnog primatelja povelje upisao je ime Gojka Marnavića, povelju preveo na latinski i pri tome ostavio nepromijenjenim imena stvarnih svjedoka. “Od 14 svjedoka njih 13 su sve poznate ličnosti bosanskog političkog života u Dabišino
27 28 29

Ćirković 1962, str. 111. Tekst poveljâ Miklosich 1858, str. 220-222, 224-227. U Miklošićevu izdanju omaškom je ispušten tekst “ot Hl’mske zemle knez Vl’kašin Milatović’ s’ bratiom’”. O tome Kurtović 2004, str. 230 bilj. 25. Integralan tekst ove povelje u latinskoj transliteraciji Šimundić 1996, str. 100-101. O tome s tekstom povelje Anđelić 1969.

30

SREĆKO M. DŽAJA

113

vrijeme; jedina do sada nepoznata osoba (Ostojica Obrinović) pripada poznatom velikaškom rodu i sa svoje strane dokazuje da se Marnavić nije služio nijednom danas poznatom Dabišinom ispravom” (Pavao Anđelić), tako da zasad možemo samo odgonetati – uspoređujući tekst ove krivotvorine sa sličnim formulacijama u sačuvanim poveljama – kako su u originalu glasili sljedeći i slični sklopovi: Cum omnibus Bosnensibus, pleroque Consilio […] Regni Bosnensis, princeps, palatinus etc. 31 4. U sačuvanim poveljama kralja Stjepana Ostoje (1398-1404, 1409-1418) doduše nije prisutan termin dobri ljudi, odnosno dobri Bošnjani pri nabrajanju svjedoka, nego uvodne formule glase “a tomu im’ svidoci i ručnici [= jamci] kralestva mi vlastele voevoda Hr’voe...” itd.” [Miklosich 1858, str. 232, usp. 249] ili “i kadi kralev’stvo mi više pisan’no potvr’di, tui bihu vlastele i vel’možane kralev’stva mi, koi se rotis’mo [= prisegošmo] na svetom’ evan’eliju i na čas’nim’ i životvoreštim’ krsti Hristevi” itd. i sl. Ali da je termin dobri ljudi ipak bio u upotrebi u tadašnjoj Bosni, svjedoče Dubrovčani, najbolji poznavatelji prilika srednjovjekovne Bosne. Naime, u jednoj instrukciji od 30. travnja 1404. dubrovačkim poklisarima Marinu Kabužiću i Nikoli Pusiću, koji su tada bili u Podvisokom, dubrovački knez naglašava da razloge za povratak otetih zemalja u ratu 1403-1404. između Ostoje i Dubrovnika iznesu kralju Ostoji u prisutnosti “algun di Patarini et baroni et boni homini”, odnosno, u daljnem tekstu, “in prexencia di Patarini, de la reina, et de baroni, et de zentilomeni quanti plu pori” [u prisutnosti nekolicine patarena, kraljice, baruna i što više dobrih ljudi/ plemića].32 5. U povelji, koju je kralj Stjepan Ostojić (1418-1420) izdao u Zvečaju 5. ožujka 1419.33 potvrđuju se ugovori i povlastice koje su bosanski kraljevi sklopili s Dubrovčanima. Popis svjedoka ima sljedeću uvodnu formulu: “A tomu svidoci naši dobri bošnane, od’ Bosne: voevoda Petar’ Pavlović’ z bratiom’“ itd. ukupno 8 svjedoka “s bratjom”. 6. Od povelja kralja Tvrtka II Tvrtkovića (1404-1409, 1420-1443) treba spomenuti dvije, jednu autentičnu iz g. 1421, i jednu krivotvorinu datiranu godinom godinom 1426. a) Poveljom izdanom na Milodražu 18. kolovoza 1421.34 kralj Tvrtko II potvrđuje ugovore i privilegije između Bosne i Dubrovnika po uzoru na

31 32 33

Tekst povelje i komentar Anđelić 1971, str. 348-353. Thallóczy-Gelcich 1887, br. 102, str. 159-161. Usp. Napretkova Povijest Bosne i Hercegovine, I, 1998, str. 408. Tekst povelje Miklosich 1858, str. 282-284; Stojanović I,1, 1929, str. 554-557.

114

DIJALOG

svoje prethodnike. Pri tome se poziva na povelju Tvrtka I od 10. travnja 1378. [Miklosich 1858, str. 186-190] i povelju kralja Ostoje (1398-1404) od 15. siječnja 1399. [Miklosich 1858, str. 233-235]. Uvodna formula popisa svjedoka glasi: “A vsemu tomu svidoci naši dobri bošnane vlastele i veomožane rusaga” – slijedi 6 imena svjedoka “s bratjom”. b) Navodna darovnica kralja Tvrtka II Tvrtkovića navodnom Ivanu Marnaviću od Niša datirana 7. listopada 1426. g., je opet jedna od krivotvorina Ivana Tomka Marnavića. Uloga Crkve bosanske i dobrih Bošnjana [Bosnenses odnosno boni Bosnenses] kao prizivne instancije, djeda Mirohne kao jamca i bosanske vlastele kao svjedoka dobila je u toj Marnavićevoj krivotvorini sljedeću formulaciju: „Et hoc ab illo [dicto Joanni Marnauitio Nisseno] ne auferatur propter vllam infidelitatem, quae non esset examinata per Bosnenses, et Ecclesiam Bosnensem: [...]. Et cum istis omnibus suprascriptis tradimus Ioannem, et ipsius Posteros D[omino] Abbati Mirochnio, et Abbati post Abbatem ad manus ecclesiasticas, cuius rei Testes sunt Senatores Regnorum ...” slijedi nabrajanje 14 velmoža i dostojanstvenika “cum fratribus”, od kojih su 11 osobe koje se mogu provjeriti i drugim suvremenim izvorima.35 Navedena latinska formulacija upadno podsjeća na gore citiranu formulaciju iz vrlo iskvarene povelje ili – što je još vjerojatnije – krivotvorine koja je predstavljena kao povelja Tvrtka I iz godine 1366.: “I s timi sa vasemi predasmo ga u veru dedinju (!), i vse C’rque (!) Bosanske, i vse k’rst’jane da mu je ruka i da mu se ne more sv’rći vera k’rstjanska [jamčevina] ni za jedin uzrok.[...] I što ga ne sudi Ded i dva Strojnika š njim i tri vlastelje(!) župani...” Napokon: “i da ne sužanj nikadar dokle je koren u Bosni C’rque Božje, da o tom ima C’rqua statti”. Nakon ove rečenice slijedi tekst: “A tomu svidoci dobri Bošnjane” s nabrajanjem 15 imena “s bratjom”. Prema tome, u igri su identični ili slični predlošci odnosno autentične povelje, kojima su se krivotvoritelji poslužili u svojim krivotvorinama, na što upućuje i navodna potvrda od strane djeda Crkve bosanske, koja je pridodata Marnavićevoj krivotvorini, a u kojoj se susreću termini “ecclesia [Bosnensis]” i „boni Bosnenses“.

34 35

Tekst povelje Miklosich 1858, str. 316-318; Stojanović I,1, 1929, str. 504-508. Tekst i komentar ove krivotvorine Anđelić 1971, str. 353-360.

SREĆKO M. DŽAJA

115

c) Napokon treba spomenuti i jedan podatak dubrovačke kancelarije iz g. 1442. u svezi s polozima srebra kralja Tvrtka II u dubrovačkoj komuni. “Knez’, vlastele i vsa opkina vladuštago grad(a) Dubrovn(i)ka” u dopisima od 14. travnja i 14. prosinca 1442. određuju uvjete po kojima kralj ili njegovi zakonski nasljedici mogu u cijelosti ili djelomično preuzeti pologe srebra iz dubrovačke komune: “Da rečeni go(spo)din’ kral’ Tvrtko svojem pr(i)šastjem u Dubrovnik’ ili doslanjem’ svojeh dobre ljudi jed’na alli veke svojem’ listom’ verovanem a pod’ svoiom’ običanom pečatju da bude voljan’ uzeti i odnesti kamo bude hotet vas’ ovi više upisani poklad’ ali mu koi dio na negovu volju udav’še k nam’ ovi naš’ zapis’ da se u nem odpiše što se uz’me[;] nu li bi se zgodilo ter’ rečeni go(spo)din kral’ Tvrtko za svoga života ne bude uzeo zgora rečeni poklad’ a ili koi dio od njega za ono što bi ostalo u našem komunu obetujemo da mu se opravi što bude poručiti i narediti u svom’ listu pod svoiom običnom’ pečatju koi bude upisao pr(i)d redov’nici rimske vjere ili vere bosanske [dakle, kao jamci predstavnici Katoličke crkve u Bosni ili Bosanske crkve – alternativno!] i s onem listom go(spo)dina kralja da se pr(i)nese ovzi naš’ zapis i vse zgora rečeno i upisano.”36 7. Od poznatih povelja kralja Stjepana Tomaša (1443-1461) za ovu problematiku od interesa su posebno četiri povelje – jedna iz 1444. g., druge dvije iz 1446. i jedna iz 1451. g. a) Poveljom izdanom u Kreševu 3. rujna 1444.37 kralj Tomaš potvrđuje ugovore i privilegije između Dubrovnika i Bosne. “A vsemu ovomui rot’nici [=prisežnici] i svidoci naši dobri vel’može voevoda Ivaniš’ Pavlović’ z brat’iom’” itd. navedeno ukupno 10 imena “s bratjom”. b) Drugu od spomenutih povelja izdao je kralj Stjepan Tomaš u Kraljevoj Sutjesci 25. svibnja 1446.38 Njome potvrđuje uživanje posjeda gospoji Doroteji, udovici kneza Ivaniša Blagajskog i njezinu sinu knezu Mikloušu [Nikoli] Blagajskom, nakon što su se pred kraljem pojavili sa svojim “dobrim ljudima” i zatražili potvrdu. U latinskom prijevodu, koji je pridodat, termin “dobre ludi” preveden je s “boni homines”.

36 37 38

Stojanović I/1, 1929, str. 516-518, cit. 516. Tekst povelje Miklosich 1858, str. 427-429. Tekst povelje s ondašnjim latinskim prijevodom Thallóczy-Barábas 1897, str. 342-345.

116

DIJALOG

c) Treća povelja izdana je u Vranduku 22. kolovoza 1446.39 Njome kralj Tomaš daruje knezovima Pavlu, Marku i Jurju, sinovima vojvode Ivaniša Dragišića, grad Ključ s brojnim selima. Jamstvo, prizivna instancija i svjedoci formulirani su ovako: “Da im’ se toi ne ima poreći ni potvoriti ni na mane donesti ni za ednu neviru ni zgrihu kralev’stvu našemu, što ne bi ogledano gospodinom’ didom’ i cr’kvom bosan’skom’ i dobrimi bošnami[!]. I s timii sa vsim’ više pisanim’ pridasmo ih’ gospodinu didu Miloju i didu kon’ dida u ruke cr’kovne. A tomu svidoci vlastele kralev’stva mi voevoda veliki kralev’stva bosan’skoga voevoda Stipan’ Vuk’čić’ z bratiom’” itd. ukupno 13 vojvoda i knezova “s bratjom”. d) Četvrtu povelju kralj Tomaš izdao je u Bobovcu 18. prosinca 1451. g. Njome kralj sklapa savez s Dubrovčanima protiv hercega Stjepana Vukčića Kosače i dariva im Vrsinje sa svim selima i Dračevicu s Risnom i [Herceg] Novim. Sada su jamci ne predstavnici Crkve bosanske nego predstavnici Katoličke crkve: “Mi G[ospo]din’ Štifan’ [sic!] Tomaš’ Kral’ više rečeni i sin’ mi knez’ Stipan’ zavezasmo se i rotismo prid’ otcem’ ligatom’ biškupom’ hvar’skim’ i prid’ otcem’ kuštodom’[Bosanske vikarije] i kapelanom’ Marinom’ i svidoci vlastele Kralev’stva mi voevoda Petar Voisalić z brat’iom...” itd. ukupno 9 velmoža “s bratjom”. 40 8. Na sličan način kao kralj Tomaš potvrdio je dubrovačke privilegije i kralj Stjepan Tomašević (1461-1463) poveljom izdanom u Jajcu 23. studenoga 1461.41 I tu je upotrebljena gotovo identična formula pri nabrajanju svjedoka: “a vsemu tomui više pisanomu rotnici [= prisežnici] i svidoci naše dobre velemože” uz poimenično nabrajanje ovoga puta 11 svjedoka “s bratjom”. POVELJE I DRUGI DOKUMENTI O OBLASNIM GOSPODARIMA Oblasni gospodari počeli su izdavati svoje povelje koncem 14. st., tj. kada je centralna kraljevska vlast počela sve više slabiti a srednjovjekovna Bosna se pretvorila u jednu vrstu konfederacije.42

39 40 41 42

Tekst povelje Miklosich 1858, str. 438-440. Tekst povelje Miklosich 1858, str. 447-450; Stojanović I/1, 1929, str. 118-121, cit. 120. Usp. Napretkova Povijest Bosne i Hercegovine, I, 1998, str. 527. Tekst povelje Miklosich 1858, str. 485-488. Anđelić 1976, str. 43-44. Usp. Blagojević 2003.

SREĆKO M. DŽAJA

117

U poveljama oblasnih gospodara poimenično navođenje svjedoka uvodi se većinom formulom “vlastele našega plemena” i sl. Termin “dobri ljudi”, kao i jamstvo Crkve bosanske najprisutniji su u dokumentima kojima se reguliraju odnosi s Dubrovnikom. 1. Tako su braća Sankovići, župan Bjeljak i vojvoda Radič,43 prema povelji koju su izdali 15. travnja 1391. g.44 pokušali Dubrovčanima prodati Konavlje i Vitaljinu s obrazloženjem: “poznasmo va istinu po starih’ pismih’ i po starih’ pametarih’, dobrih’ ludeh’, koi su čuli od’ ednoga kolena do drugoga i po viduščih’ bilizih’ i zlamen’..e: na Captati [!] pri mori est’ bil’ grad’ stari Dubrovnik’ polag’ župe konaval’ske, kojemu gradu pristoiše župa konavaoska ...” itd. 2. Vojvoda Sandalj Hranić Kosača (1370-1435) obvezuje se 1410. u Dračevici u Novom,45 da će svoju punicu, udovicu Vuka Vukčića Hrvatinića (+1401), banicu Anku (+1412) hraniti i paziti kao svoju rođenu majku “do koli bi ne bilo matere mi, rečene gospoe banice Anke, suproću mani takovo učinenie, kako bi mogli reći dobri ludie, ki se imenuju od’ Bosne i od’ Hrvat’ i od Bnetka i općine dubrovačke, da e za to podobno ostaviti sinu mater’ svoju.” Jednako kao i bosanski kraljevi, i bosanske velmože držali su svoje pologe novca i dragocijenosti u dubrovačkoj komuni. Dubrovačka komuna postavljala je slične uvjete i za ove depozite kao i za depozite bosanskih kraljeva. Poslove oko Sandaljevih depozita u Dubrovniku obavljao je njegov diplomat “vitez Pribislav Pohvalić,”46 a dubrovačka komuna u više navrata pismeno je regulirala uvjete. Tako u dopisu od 15. srpnja 1429, gdje među ostalim stoji: “Ako bi htili više rečeni poklad’ poslati uzeti, da pošlju svoje dobre ljudi svoimi listov’mi virovannimi pod’ nih’ petat’mi, da tako kako da imaju knez’ i vlastele dubrovčci izuvidit’ i pitat’ od’ nih’ kupno, koim’ bude ovi poklad’ pristojati, je li nih’ poslan’je pravo od’ v’sih’, ili bi jedan’ ili bi dva ili b-i-h’ vekje, kolicih’ po podobiju i po zapisu bude ov’ rečeni poklad’ pristojat’, kako je zapisanno i obekjano.”47
43 44 45 46 47

O Sankovićima v. Anđelić 1982, str. 96-99. Tekst povelje Miklosich 1858, str. 217-219. Miklosich 1858, str. 274. O vitezu i diplomatu Pribislavu Pohvaliću u službi Kosača v. Živković 1986, str. 107-118. Miklosich 1858, str. 357.

118

DIJALOG

Gotovo je identična formulacija i u dopisu istoga datuma, koji se odnosi na polog od 1000 zlatnih dukata Sandaljeve žene Jelene [Miklosich 1858, str. 359] te u dopisima od 10. studenoga 1429. [Miklosich 1858, str. 361], od 6. veljače 1431. [Miklosich 1858, str. 365] i od 21. veljače 1433 [Miklosich 1858, str. 374] o daljnim Sandaljevim polozima. 3. Sandaljev sinovac i nasljednik herceg Stjepan Vukčić Kosača (14051466), nakon što se izmirio sa svojom suprugom Jelenom i sinom Vladislavom, u dvjema poveljama izdanim 19. srpnja 1453. g. obvezuje se: “Ako li bi se koja godi sumnja našla po kooi godi riči među rečennih gospodu, da ne mogu ni hoću jaa gospodin’ herceg’ Stipan’ učiniti nijedno zloo ni nepravdu ni nemiloštu kućam’ našijem’, gospoie Eleni i sinovom’ mi knezu Vladislavu i knezu Vlatku, dokla godi ne bih’ obiskao i obnašao pravoo i cielo i istinnoo gospodinom’ didom’ cr’kve bos’nske i 12 stroinikoma, među koiemi stroinnici bude gospodin’ gost Radin’, za svoga života, i k tomu 12 vlastela našijeh’ poglavitih’, koi hote pravoo.”48 Za hercega Stjepana Vukčića Kosaču pouzdano se zna da se u svojoj politici služio diplomatskim uslugama svih triju crkava (bosanske, katoličke i srpskopravoslavne),49 a pri sastavljanju njegove oporuke, koju je Herceg izdiktirao 21. svibnja 1466, sudjelovali su zajedno [mileševski] mitropolit David, [katolik] vitez i knez Pribislav Vukotić-Crijepović,50 krstjanin Tvrdisav i krstjanin Černenko te komornik knez Radoje Krajčinović.51 4. Kod Pavlovića, oblasnih gospodara Gornjeg Podrinja i istočne Bosne,52 susrećemo isto feudalno društveno ustrojstvo i gotovo identično postupanje u pravno-političkim sporovima. U mirovnim pregovorima nakon izbijanja tzv. konavoskog rata 1430. između Radosava Pavlovića (oko 1400-1441) i Dubrovnika Dubrovčani su preko svojih poklisara Živka Gundulića i Nikše Žurgovića tražili da se pregovori nastave u
48

49 50 51 52

Miklosich 1858, str. 457-463, cit. 459, usp. 461; Stojanović I, 2, 1934, str. 66-69, cit. 68. U drugoj povelji istoga datuma (Stojanović I, 2, 1934, str. 69-72) umjesto “12 strojnika” upotrebljen je termin “12 poglavitih krstjana” (str. 70) kao sinonim za strojnike. Usp. Mandić 1962, str. 209-210. Ćirković 1964a, str. 108, 215-217. O njemu v. Živković 1986, str. 101-107. Stojanović I, 2, 1934, str. 84-92. Usp. Ćirković 1964a, str. 267. Prema turskoj administrativnoj podjeli Zemlja Pavlovića obuhvaćala je 1469. “ove župe i gradove: Višegrad, Dobrun (sa Pribojem), Hrtar (trg i župa), Brodar, Borač sa Rogaticom, Prača sa Novim ili Pavlovcem, Studena ili Kamenska, Volujak, Glasinac ili Mokro, Pale (Boğaz-i Yumru), cijelu Romaniju i Olovac, odnosno Olovo.” Šabanović 1959, str. 130. v. priloženu kartu između str. 128-129.

SREĆKO M. DŽAJA

119

Dubrovniku posredstvom Radosavovih dobrih ljudi. Prema povelji Radosava Pavlovića od 23. listopada 1432.53 spomenuti poklisari taj su zahtjev formulirali ovako: “Da dobro bi, da biste doslali svoe dobre ljudi u Dubrovnik’; i mi gospodin’ voevoda Radosav’ Pavlovik’ poslah’ moe dobre ljudi u Dubrovnik’ počtenoga muža Radina kr’st’janina i kneza Sanka Bogavčića i kneza Ivaniša Hrebeljanovićja i moga kućjanina Ostoju d’jaka, i oni ih dobrovolno i milostivo primiše u besidah, i besidivše s knezom i s vlasteli dubrovačcemi” itd. 5. U “rusagu” Hrvatinića, tj. u Donjim Krajima i Zapadnim Stranama (ili Završju) stanje je u ovom pogledu utoliko drukčije, što u tim dijelovima srednjovjekovne Bosne nema podataka o prisutnosti i djelovanju Crkve bosanske u okviru srednjovjekovnog bosanskog establišmenta,54 nego samo katoličke crkve. Podatak o dobrim ljudima sadržan je u povelji hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića (oko 1350-1416) izdanoj u Jajcu 2. travnja 1412,55 kojom je herceg Hrvoje svojoj supruzi Jeleni Nelipić dao u zalog grad Kotor sa župom Vrbanjom i “kukje [kuće] naše koje imamo u mnogoplemenitom gradu Dubrovniku i Dalmacii” za posuđenih 10.000 zlatnih dukata u “vr(i)me kada hot’ihomo poiti na Ugre g(ospo)d(i)nu kralju Šig’muntu [Žigmundu] umiriv’še se š nim’“. Tu se kaže: “A tomuj su svidoci naši dobri ljud’je iz Luke knez Milat Čučik’ z bratiom’“ itd. ukupno 6 svjedoka “s bratjom”. 6. A podatak o aktivnom sudjelovanju katoličke crkve u reguliranju političko-pravnih odnosa najpotpunije je formuliran u darovnici Jurja Vojsalića (? 1399 -? 1434) Hrvojeva sinovca i gospodara Donjih Krajeva, izdanoj pod Kreševom 12. kolovoza 1434,56 kojom vojvoda Juraj Vojsalić braći Pavlu, Nikoli i Vlatku Jurjeviću te Vuku Vukićeviću vraća posjede u Gornjem Podrinju, Hercegovini i Primorju,57 koje im je uzeo vojvoda Sandalj Hranić. Jamci, prizivna instancija i svjedoci dobili su u toj povelji sljedeću formulaciju:
53

54 55 56 57

Tekst povelje Miklosich 1858, str. 366-372, citat 368. Prema dubrovačkoj povelji od 15. veljače 1423. [Miklosich 1858, str. 319-321], kojom su Dobrovčani potvrdili povlastice podijeljene vojvodi Radosavu Pavloviću i pohvalili slogu između njega i Sandalja, posredničku ulogu u tom poslovanju između Dubrovnika i Pavlovića odigrali su “poštene mužje krstjanin Vlatko Tumrak, Radin ksrstjanin i knezovi Budisav i Vukašin” te Sandaljevi poslanici “gospodin starac Dmitar i knez Radovan Vardić”. Usp. Napretkova Povijest Bosne i Hercegovine, I, 1998, str. 469. v. karte o rasprostranjenosti crkava u srednjovjekovnoj Bosni, Mandić 1962, str. 302 i Ćirković 1964, str. 284. Tekst povelje Stojanović I/1, 1929, str. 549-551. Tekst Miklosich 1858, str. 377-379. O lokaciji nabrojanih gradova-utvrda v. Kovačević-Kojić 1978, str. 115.

120

DIJALOG

“Da im’ se to zgora pisano ne more poreći ni pretvoriti ni uzeti nikadare ni za ednu nih’ zgrihu ni krivinu, što ih’ ne bi opitao gospodin’ vikar’ s fratri i s nami naši dobri lud’e, za što bi dostoino plemenitim’ ludem’ glave odsići i nih’ plemen’štine uzeti: nu li bi se zgodilo, tere bi koi od’ nih’ toliko sagrišio, da mu se ima glava od’sići onomu, koi e sagrišio, a ostali da živu i prebivaju u vsih’ tih’ zgora imenovanih’ plemen’štinah’. I sa vsim’ tim’ više pisanim’ predasmo ih’ u ruke gospodina vikara Žuvana i vsakomu vikaru kon’[nakon] vikara i vsoj brat’i fratrom svete cr’kve katoličaske vire rim’ske reda svetoga Fran’ciška, da ih’ oni čuvaju i obaraju v vsem’ tom’ zakonom’ cr’kovnim’. I tko bi godi imao liste protiva ovomu pisan’ju, mi e umaramo ovim’ našim’ listom’ i zapisom’, i da smo mi za to par’ci [= odvjetnici] i od’govor’nici. A tomu im’ svidoci naši dobri ljud’e od’ Hum’ske zemle knez’ Vuk’ Rupčić’ z brat’om’“ itd. poimenično nabrojanih 11 svjedoka “s bratjom”. OPORUKA GOSTA RADINA BUTKOVIĆA Povijesti najpoznatiji dostojanstvenik Crkve bosanske, u rangu gosta, i diplomat u službi Kosača Radin Butković, nakon što je pobjegao pred Turcima, napisao je svoju oporuku 5. siječnja 1466. g. u Dubrovniku, gdje je ubrzo i umro. Oko interpretacije toga svakako najznačajnijeg teksta za razumijevanje Crkve bosanske do danas se nisu prestala lomiti koplja. Odlomak u kojemu se pojavljuje pojam dobri mužje glasi: “Trista dukat’ da se imaju i hoće dati u ruke net’ja [=nećaka] mi, gosta Radina Seoničanina, da on’ toi razdeli s pravom’ dušom’ i z dobriem’ načinom’ kršteniem’, koi su prave vere apostolske, praviem’ kr’st’janom’ i kmetem’ i pravem’ kmeticam’ krstjanicam’, koi da za moju dušu svaki velik’ dan’ i svetu nedelju i svetu petku, na zemlju kolena poklečuće gov[o]re svetu molitvu božiju, da bi nas’ iz’bavio g[os]pod’ bog’ od’ grehov’ našieh’ i pomilovao na strašnom’ sudištu veku vekoma; a navlašno da se toi deli stariem’ kmetem’ i kmeticam’, takoge tko bi bili ubozi dobri muž’je od koe’ su godie vr’ste, ili krst’jane ili krst’janice, koi greha ne ljube, da im’ imaa i hoće delit r[e]čeni neti [=nećak] mi Radin’, kako koga vidi i znaa od’ našega zakona, ili slepa ili hroma ili mlobna [=slabašna] ili uboga, kako koga videći, nikomu tri perpere, a nikomu četiri a nikomu pet a nikomu šest a nikomu sedam a nikomu osam, takoće i mr’snijem’ ljudem,

SREĆKO M. DŽAJA

121

prokaženiem’ [=gubavcima] i slepim’ i hromem’ i gladniem’ i žedniem’ i starcem’ i staricam’“ etc.58 Jaroslav Šidak, koji je najopreznije prilazio problematici Crkve bosanske, navedeni odlomak je ovako komentirao:59 Tekst: I. 1. s pravom dušom i z dobrijem načinom krštenijem, koi su prave vĕre apostolske a) pravijem krstjanom kmetem a pravĕm kmeticam krstjanicam [...] a navlašno da se toi dĕli starijem kmetem i kmeticam b) takođe tko bi bil(i) ubozi dobri mužje, od koje su godie vrste c) ili krstjane i krstjanice, koi grĕha ne ljube 2. kako koga vidi i zna od našega zakona, ili slĕpa ili hroma ili mlobna ili uboga; II. takođe i mrsnijem ljudem, prokaženijem i slĕpijem i hromĕm i gladnijem i žednijem i starcem i staricam. NADGROBNI NATPISI Napokon, tragovi termina dobri ljudi prisutni su i na nadgrobnim natpisima, dakako u nedorečenijem obliku negoli u ostalim pisanim dokumentima – jer se radi o epitafima, koji su po prirodi stvari višemanje uvijek kratko sročeni. Komentar: I. 1. vjernici “Crkve bosanske” (našega zakona) a) seljaci,

osobito stariji b) siromašni plemići

c) redovnici 2.; uopće svaki vjernik “Crkve bosanske”, kome je to potrebno; II. katolici u Bosni i Humu.

58 59

Navod i kurziv prema Šanjek 1975, str. 179-180. Šidak 1975, str. 164.

122

DIJALOG

Od oko 66.867 između 1951. i 1969. g. pobrojanih stećaka samo ih je 363 ili 0,54 % proviđeno natpisima.60 Od ta 363 stećka s natpisima s područja BiH su 323. Natpise s područja BiH obradio je Marko Vego i objavio u 4 sveska između 1962. i 1970. godine. Ovdje ćemo svratiti pozornost na one od tih epitafa u kojima je sadržan pojam dobar i time dodiruju problematiku srednjovjekovnih dobrih ljudi odnosno dobrih Bošnjana. 1. Na nekropoli Radimlji kod Stoca jedan od ukupno pet epitafa na stećcima glasi: “+ Sije leži dobri Radoje, sin’ vojevode Stipana, n[a] svoj baštini na Batnogah’. Si bilig postavi na me brat’ moj vojevoda Petar’.”61 2. Na nekropoli u Boljunima kod Stoca 19 stećaka ima natpis. Jedan od tih odnosi se na vojvodu Vlatka Vukovića, sudionika kosovske bitke 1389. g., i glasi: “A se leži dobri junak’ i čojek Vlatko Vuković. Piše Semorad’.”62 3. Sljedeći boljunski epitaf, koji spada u naš kontekst, glasi: “A se leži dobra vladikovka [=supruga] Jerina Vukocamić. Piše di[a]k’ Semorad’.”63 4. Još se jedan boljunski natpis odnosi na ženu: “A se leži dobra žena Stana Đurenovica. Siječe Zelija, a piše Rato.”64 5. Na nekropoli u Podgradinju u Gornjem Hrasnom kod Čapljine s ukupno 43 stećka 4 od njih imaju natpise. Na jednom od tih, tipa sarkofaga, natpis glasi: “+ A se leži Radivoj Draščić: Dobri junak’ ja bih’, molju ja se vas’, ne ticajte! Vi ćete biti kako ja, a ja ne mogu biti kako vi.”65 6. Na jednom nadgrobnom kamenom križu u pravoslavnom groblju u Trnovici kod Bileće u blizini srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika:

60 61 62 63 64 65

Bešlagić 1973. Isti Bešlagić 1971, str. 43 donosi nešto nižu brojku ukupnog broja pobrojanih stećaka: 66.478. Vego I, 1962, br. 45 str. 69; usp. Bešlagić 1971, str. 372. Vego II, 1964, br. 77 str. 29; usp. Bešlagić 1971, str. 374. Vego II, 1964, br. 78 str. 29; usp. Bešlagić 1971, str. 374. Vego 1980, str. 193-194. datira ovaj epitaf na kraj 15. st. Vego 1980, str. 189-190. Vego II, 1964, br. 82 str. 33; usp. Bešlagić 1971, str. 324.

SREĆKO M. DŽAJA

123

“Neka se zna! A se leži Vuk’ Batrićević. Ogradi Vučina oca i dobru mater Jelicu.”66 7. U selu Ljusićima udaljenom oko 12 km od Kalinovika sačuvan je natpis koji potječe između 1353. i 1377. a glasi: “A se leži dobri Pribislav’ Petojivić’ na svoj zemlji na plemenitoj. Služih’ banu Tvr’dku, g[ospo]d[i]nu vjer’no. Na tom’ pogiboh’. P[i]sa Brtoja.”67 8. U vrtu pred hotelom u Kalinoviku pročitan je sljedeći dio jednog natpisa: “Va ime Oca, Sina i Svat[a]go Duha sije dobri ležiju a sa mnom’ ...ku?”68 9. U selu Zavajtu udaljenom oko 11 km od Foče na Drini jedan od stećaka, na kome je motiv ruke, ima sljedeći natpis: “A se kamen [M]irisava Mješinića. U dobroga g[ospo]d[i]na vo[jevo]de hotih’ i mogoh’.”69 10. U zidu pročelja pravoslavne crkve u Rogatici uzidan je stećak s natpisom: “Se p[isa]... + Va ime Oca i [Si]na i Svetoga D[uha a se] leži dobri B[og]dan’ dobroga Dom’še Ozrjenovića sin’. U toj doba umrijeh’. Ni se bjeh’ omrazil’ zlu ni dobru, i kto me znaše, vsak’ me žaljaše. Dob[a]r’ hotjeh’ junak’ biti, ali mi smr’t’ pr’ekrati.[...]”70 11. Na osamljenom stećku između sela Lepenice i Rogatice oštećeni natpis glasi: “[V’] ime božije a se leži Trtiša Banović’, dobri vitez’, na svojoj plemenitoj [zemlji, baštini].”71 12. Na jednom od osam stećaka nedaleko od Kopošića kraj rječice Ljubine oko 5 km od Ilijaša nalazi se oštećeni natpis iz zadnje četvrtine 14. st.: “+ Va ime Otca i Sina i Svet[a]go D[u]ha amin’. Se leži knez Batić’ (Mir’ković’) na svoje[ji] zemlji na plemenitoj, milostiju
66 67 68 69 70 71

Vego III, 1964, br. 157 str. 31; usp. Bešlagić 1971, str. 385. Vego III, 1964, br. 182 str. 49; usp. Bešlagić 1971, str. 187. Vego III, 1964, br. 184 str. 49. Vego III, 1964, br. 189 str. 53; usp. Bešlagić 1971, str. 275. Vego IV, 1970, br. 211 str. 17; usp. Bešlagić 1971, str. 253. Vego IV, 1970, br. 221 str. 29; usp. Bešlagić 1971, str. 249.

124

DIJALOG

b[o]žijom’ i slavnoga g[ospo]d[i]na kralja Tv’rtka knez’ bosan’ski. Na Visokom’ se pobolih, na Dubokome me d’n’ dojde. Si bilig’ postavi gospoja Vukava s mojimi dobrim, i živu mi vjerno služaše i mrtvu mi posluži.”72 13. Na velikom stećku kod sela Puhovca, istočno od Zenice, nalazi se sljedeći natpis: “A se leži dobri g[ospo]d[i]n’ gost’ Mišljen’ komu biše pri[redio] po uredbi Avram’ svoje veliko gostoljubstvo. [Gospodi]ne dobr[i], kada prideš’ prid’ g[ospo]d[in]a našega Isu[sa] H[rist]a jedno[ga], [spo]meni se i nas’ svojih’ rabov. Pisa g[ra]m[atik’].”73 14. U selu Podbrežju kod Zenice nađena je ploča, koja je 1965. prenesena u Muzej grada Zenice, s natpisom na dvjema stranama. Stariji tekst (1193.g.) na bočnoj strani glasi: “... slava velikomu gospodinu + banu! Az pisah dni maja s (=6.) aa g (=1193.) i sv’šta [=posveti] a[rhi]epi[skop’] i pojdo[h’] stazama [b]ana Kulina dobriga (=dobroga) + i pasahu (=prolažahu) k[oj]i [iz] Juroj’ [˙= crkve sv. Jurja nakon posvete] sadi iziti šta[hu] (=šćahu)...?”74 15. Na jednom od 8 stećaka kod sela Šibošnice, udaljenog od Lopara oko 10 km zračne linije, Marko Vego je pročitao sljedeći natpis: “Se jest pokojište Obrada Hrž]ičića (ili: Hr[n]ičića), i dobr’ ži [=živih] i na sijem’ sv’tu i l[e]že n[a] svojeji zemlji plemenitoj na Vr’hu m’. Shi (si) postavi na nj[e]m’ si b’lg’ [= bilig] sin jego.”75 16. Na nekropoli kraj sela Parganâ u općini Zvorniku jedan stećak ima sljedeći natpis: “+ Se leži Mil’c Cr’nič’. Dobr’ živ, dobr’ umr’. Sina u njega ne biše. Sinov’c’ kami spostava, i to mu pisa Kul’duk’ +”76

72 73 74 75 76

Vego IV, 1970, br. 245 str. 57; usp. Bešlagić 1971, str. 162. Vego IV, 1970, br. 248 str. 61; usp. Bešlagić 1971, str. 146. Vego IV, 1970, br. 252 str. 67. Vego IV, 1970, br. 285 str. 105; usp. Bešlagić 1971, str. 194. Vego IV, 1970, br. 310 str. 133; usp. Bešlagić 1971, str. 205.

SREĆKO M. DŽAJA

125

ZAKLJUČCI Predočeni podaci, koji imaju reprezentativan karakter, omogućuju sljedeće zaključke: 1. Sintagma dobri Bošnjani ne pojavljuje se niti u jednom povijesnom dokumentu kao etnička kategorija, nego u svom najširem značenju uvijek kao socijalna i etička kategorija. Drugim riječima, taj pojam nikada ne označava tadašnji cjelokupni bosanski etnos, nego samo sloj slobodnjaka, odnosno plemstva u društvenoj feudalnoj piramidi. 2. Osim ovoga etičkog i sociološkog šireg značenja, pojam je imao i uže funkcionalno značenje u bosanskom srednjovjekovnom feudalnom establišmentu. Tu se dobri Bošnjani, kao pripadnici plemićkog staleža, pojavljuju u ulogama pravnih vještaka, svjedoka, porotnika, jamaca, članova-sudaca prizivnih instancija, te diplomata. U tome smislu pojam dobri Bošnjani jest bosanska inačica dobrih ljudi u srednjovjekovnoj Europi odnosno adekvatan prijevod latinske sintagme boni homines in Bosna. Spomenute uloge su u srednjovjekovnim bosanskim poveljama samo više ili manje naznačene, bez detaljnijeg opisa opsega pojedinih kompetencija. Osim toga, dobiva se dojam da se političko-pravna poslovanja u srednjovjekovnoj Bosni nisu odvijala po čvrsto utvrđenim obrascima, nego su tekla fleksibilnije, posebno što se tiče broja “dobrih ljudi”, odnosno vještaka, svjedoka, porotnika, jamaca ili diplomata u pojedinim pravnim radnjama. U poveljama je naime njihov broj nekada veći, nekada manji – već prema prilikama, mogućnostima ili važnosti pojedinih čina. Pri tome je u duhu europskog srednjovjekovlja uz stalešku pripadnost neizravno pretpostavljena i njihova odgovarajuća etička razina, odnosno moralni integritet dotičnih osoba.77 3. Ni u uključivanje crkava kao institucija (Crkve bosanske i Katoličke crkve, a u istočnim dijelovima Bosne i Huma i Srpskopravoslavne crkve) i crkvenih ljudi u pravne procedure srednjovjekovne Bosne – posebno na inzistiranje Dubrovčana u transakcijama između Dubrovnika i Bosne – nije neka specifičnost po kojoj bi se Bosna razlikovala od ostale srednjovjekovne Europe.78 Specifičnost je bila u tome što u srednjovjekovnoj Bosni nije bio na snazi princip cuius regio, eius religio, pa su u poslovima društva i države nastupale dvije crkve – crkve

77 78

Usp. Nehlsen-von Stryk 1981, str. 273. Usp. Nehlsen-von Stryk 1981, str. 240.

126

DIJALOG

bosanska i Katolička crkva, a negdje i Srpskopravoslavna crkva. Crkve su u pravnom pogledu nastupale na isti način. Ni pripadnici Crkve bosanske ni Katoličke crkve naziv dobri ljudi nisu nosili kao crkvenu funkciju, nego kao državnu odnosno društvenu funkciju – tj. kao vještaci, svjedoci, jamci itd. u poslovima visokih feudalaca kralja i oblasnih gospodara, odnosno države. Prema tome, sve spekulacije o dobrim ljudima kao nazivu za bosanske krstjane nemaju utemeljenja u povijesnim dokumentima, pa povijesni kontekst za dobre Bošnjane, odnosno dobre ljude u Bosni ne treba tražiti niti u stanovitim oblicima srednjovjekovnog redovništva niti u srednjovjekovnim sektama (Mandić, Šanjek), nego u ustrojstvu srednjovjekovnog feudalizma u Bosni. Ova konstatacija na svoj način uzima tlo pod nogama svim pokušajima objašnjavanja Crkve bosanske kao sekte, koja bi bila izvana unesena u Bosnu i imala sličan teološki i socijalni naboj kao i ostali srednjovjekovni heretički pokreti. 4. Napokon, apozicije dobar u pridjevskom ili priloškom obliku na stanovitom broju nadgrobnih spomenika reflektiraju na jednoj strani kult pokojnika, u smislu “o mrtvima treba govoriti samo dobro” (“de mortuis nil nisi bene”), a na drugoj njihovu pripadnost plemićkom staležu odnosno – na jednom dijelu spomenika – njihovu pripadnost sloju vlaških starješina.79 Da li su neki od dotičnih pokojnika nastupali i kao dobri ljudi u pravnim poslovima, o tome nadgrobni spomenici šute. 5. Na pitanje kako je nastao pojam dobri Bošnjani – da li je izravna baština antike na prostoru BiH ili je posredovan nekim drugim putem – na temelju sačuvanih povijesnih izvora ne može se ništa pouzdanoga reći. Svakako bi komparativna istraživanja ovoga povijesnog pojma na susjednim područjima, tj. u Hrvatskoj i Srbiji, unijela još više svjetla u povijesno znanje o dobrim ljudima ili dobrim Bošnjanima u srednjovjekovnoj Bosni.

79

v. Vego 1980, str. 335.

SREĆKO M. DŽAJA

127

POPIS UPOTREBLJENE LITERATURE I IZVORA
Agičić, Damir, 2003: Bosna je ... naša. Mitovi i stereotipi o državnosti, nacionalnom i vjerskom identitetu te pripadnosti Bosne u novijim udžbenicima povijesti, u: Historijski mitovi na Balkanu. Zbornik radova, Sarajevo: Institut za istoriju, str. 139-160. Albertoni, Aldo, 1930: Diritto bizantino, diritti balcanici, diritto italiano, u: Studi Rumeni 4 (1929-30), str. 3-40. = Publicazioni dell’ Istituto per l’ Europa Orientale, ser. I: Letteratura, Arte, Filosofia 22. Roma. Anđelić, Pavao, 1963: Trgovište, varoš i grad u srednjovjekovnoj Bosni. Prilog tipologiji naselja, u: GZM, Arheologija, nova serija 18, Sarajevo 1963, str. 179-194. Anđelić, Pavao, 1969: Povelja bosanskog kralja Stjepana Dabiše u britanskom muzeju, u: Radovi ANUBiH 35, Odjeljenje društvenih nauka 12, str. 285-288. Anđelić, Pavao, 1971: Originalni dijelovi dviju bosanskih povelja u falzifikatima Ivana Tomke Marnavića, u: Posebni otisak iz GZM BiH, Arheologija, nova serija 26, Sarajevo, 1971, str. 347-360. Anđelić, Pavao, 1976: Barones Regni i državno vijeće srednjovjekovne Bosne, u: Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu 11-12 (1975-1976), str. 29-48. Anđelić, Pavao, 1982: Studije o teritorijalnopolitičkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne, Sarajevo, Svjetlost. Babić, Anto 1987: Društvo srednjovjekovne bosanske države, u: Društvo i privreda srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo, I, 1987, str. 21-83. Bazler, Đuro, 1976: Proglašenje Bosne kraljevinom 1377. godine, u: Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu 11-12 (1975-1976), str. 49-61. Bešlagić, Šefik, 1971: Stećci. Kataloško-topografski pregled, Sarajevo: Veselin Masleša. Bešlagić, Šefik, 1973: Neki najnoviji rezultati istraživanja stećaka, u: Radovi sa simpozijuma “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”, Zenica, str. 279-286. Izdanja Muzeja grada Zenice III. Blagojević, Miloš, 2003: Državnost zemlje Pavlovića, u: Zemlja Pavlovića. Srednji vijek i period turske vladavine. Zbornik radova sa naučnog skupa Rogatica, 27-29. juna 2002. Banja Luka – Srpsko Sarajevo 2003, str. 113-144. ANU Republike Srpske i Univerziteta Srpsko Sarajevo, naučni skupovi 5, Odjeljenje društvenih nauka 7. Ćirković. Sima M., 1958: Ostaci starije društvene strukture u bosanskom feudalnom društvu, u: Istoriski glasnik 3-4, Beograd 1958, str. 155-164. Ćirković. Sima M., 1962: “Verna služba” i “vjera gospodska”, u: Zbornik Filozofskog fakulteta, knj. VI-2, Beograd 1962, str. 95-112. Ćirković. Sima M., 1964: Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd, Srpska književna zadruga.

128

DIJALOG

Ćirković. Sima M., 1964: Herceg Stefan Vukčić Kosača i njegovo doba, Beograd 1964. SANU, posebna izdanja 376, Odelenje društvenih nauka 48. Društvo i privreda srednjovjekovne bosanske države,I-II, Sarajevo 1987. ANUBiH, posebna izdanja 79, Odjeljenje društvenih nauka 17 i 18. Džaja, Srećko M., 1978: Die “Bosnische Kirche” und das Islamisierungsproblem Bosniens und der Herzegowina in den Forschungen nach dem Zweiten Weltkrieg, München: Rudolf Trofenik. Beiträge zur Kenntnis Südosteuropas und des Nahen Orients 28. Džaja, Srećko M., 1993: Od bana Kulina do austro-ugarske okupacije, u: Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, Napredak, 1. izd. , str. 37-78. Džaja, Srećko M., 2003: Bosanska povijesna stvarnost i njezini mitološki odrazi, u: Historijski mitovi na Balkanu, Zbornik radova, Sarajevo: Institut za istoriju, str. 39-66; englesko izdanje pod naslovom “Bosnian Historical Reality and its Reflection in Myth”, u: Pål KOLSTØ (ed.), Myths and Boundaries in South-Eastern Europe, London: C. Hurst & Co. 2005, str. 106-129. Filipović, Muhamed – Duraković, Nijaz, 2002: Tragedija Bosne, Sarajevo, juni 2002. Gelcich, József – Thallóczy, Lajos, 1887: Diplomatarium relationum Reipublicae Ragusanae cum Regno Hungariae, Budapest. A Magyar Tudományos Akadémia. Imamović, Enver, 1998: Porijeklo i pripadnost Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ART 7. Klaić, Nada, 1989: Srednjovjekovna Bosna. Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377. g.), Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1. izd. 1989. Kovačević-Kojić, Desanka, 1978: Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo, Veselin Masleša. Kurtović, Esad, 2004: Fragmenti o Milatovićima, u: Bosna Franciscana 21, Sarajevo, str. 222-246. Leksikon srpskog srednjeg veka 1999. Priredili Sima Ćirković i Rade Mihaljčić, Beograd. Lexicon latinitatis medii aevi Iugoslaviae, I-II, Zagreb: Editio Instituti historici Academiae scientiarum et artium Slavorum meridionalium 1973, 1974-1978. Lovrenović, Dubravko 2000: Vitez, herceg i pataren (Ideološki stereotipi i životna stvarnost), u: Zbornik radova sa Znanstvenog skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića, Sarajevo-Fojnica, str. 21-59. Lovrenović, Dubravko 2004: Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici na osnovi različitih konfesija kršćanstva, u: Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu 33 (2004), str. 9-57. Mandić, Dominik, 1962: Bogomilska Crkva bosanskih krstjana, Chicago, Ill. 11962. Mažuranić, Vladimir, 1975: Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, Zagreb 1975, sv. 1-2 [Pretisak izdanja JAZU 1908-1922].

SREĆKO M. DŽAJA
Miklosich, Fr., 1858: Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii, Viennae apud Guillelmum Braumüller [Pretisak Graz 1964].

129

Napretkova Povijest Bosne i Hercegovine, I, 1998: Napretkova Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463. Krunoslav Draganović et al. Sarajevo: Hrvatsko kulturno društvo Napredak 11942 [pretisci 1991. i 1998]. Nehlsen-Von Stryk, Karin, 1981: Die boni homines des frühen Mittelalters unter besonderer Berücksichtigung der fränkischen Quellen, Berlin: Duncker & Humboldt. Freiburger Rechtsgeschichtliche Abhandlungen, N. F. 2. Nehlsen-Von Stryk, Karin, 1983: Boni homines, u: Lexikon des Mittelalters 2, München – Zürich: Artemis Verlag, str. 424. SMIČIKLAS, Tade, XII/1914; XV/1934: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae XII, Zagreb, JAZU. Stojanović, Ljubomir, I/1, 1929; I/2, 1934: Stare srpske povelje i pisma, Beograd – Sr. Karlovci. Srpska Kraljevska Akademija. Šabanović, Hazim, 1959: Bosanski pašaluk. Postanak i upravna podjela, Sarajevo 1 1959. Naučno društvo NR BiH, djela 14, Odjeljenje istorisko-filoloških nauka 10. [21982]. Šanjek, Franjo, 1975: Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb: Kršćanska sadašnjost. Analecta croatica christiana 6. Šanjek, Franjo, 1976: Les chrétiens bosniaques et le mouvement cathare XIIe – XVe siècles, Paris e. a. Publications de la Sorbonne, NS Recherches 20. Šanjek, Franjo, 1999: “Dobri muž’je” Crkve bosansko-humskih krstjana, u: Stolac u povijesti i kulturi Hrvata, Zagreb-Stolac, str. 121-132. Humski zbornik – IV. Šidak, Jaroslav, 1975: Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, Zagreb. Šimundić, Mate, 1996: Jezik darovnice bosanskoga kralja Stjepana Dabiše izdane 1395., u: “Ljubuški kraj, ljudi i vrijeme”, knj.1., Zbornik Znanstvenog simpozija održanog u Ljubuškom 11. i 12. kolovoza 1995., Mostar-Zagreb 1996, str. 87-102. Thallóczy, Lajos – Gelcich, József, 1887: Diplomatarium relationum Reipublicae Ragusanae cum RegnoHungariae, Budapest. Thallóczy, Lajos – Barabás, Samu, 1897: Codex diplomaticus de Blagay, Budapest. = Monumenta Hungariae historica. Diplomataria 28. Thallóczy, Ludwig, 1906: Istraživanja o postanku bosanske banovine sa naročitim obzirom na povelje körmendskih arhiva, u: GZM 18 (1906), str. 401-444. Thallóczy, Ludwig, 1914: Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München-Leipzig: Duncker & Humboldt. Torresani, Alberto, 2004: Manuale di Storia. Cap. 14 – I comuni italiani et il conflitto con l’impero, na internetu: http://www.paginecattoliche.it/ASTMED14.htm

130

DIJALOG

Vego, Marko, I/1962; II/1964; III/1964; IV/1970: Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, I-IV, Sarajevo, Izdanje Zemaljskog muzeja. Vego, Marko, 1980: Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine. Sarajevo, Svjetlost. Vego, Marko, 1982: Postanak srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo, Svjetlost. Živković, Pavo, 1986: Ekonomsko-socijalne promjene u bosanskom društvu u XIV i XV stoljeću, Tuzla.

“DOBRI BOŠNJANI” (GOOD BOSNIANS) AND “BONI HOMINES”
ABSTRACT This article is a polemical contribution to the study of the terminology of mediaeval Bosnia, which is one of the “less well researched aspects of mediaeval Bosnia.”. This scientific research lacuna has contributed to the fact that some terms dating from mediaeval Bosnia are used uncritically, and even at time accorded “mythological and magical meaning,” which has the result, particularly on the part of certain Bosniac historians, of claiming an “unbroken continuity between the mediaeval Bošnjani and the Ottoman Bošnjaks (Bosniacs)”. This applies in particular to the adjectival certainty “dobri Bošnjanin” the content of which, in this view, relates to “mediaeval Bošnjani as a ethos in its entirety.” The article refers to several sources and uses appropriate historical analogies in an attempt to demonstrate that the meaning of the adjectival syntagma “dobri Bošnjanin does not feature in any historical document as an ethnic category, but invariably in its broad sense as a social and ethical category.”

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful