Cinizam - surogat prosvijećenosti ili…

Nermin Sarajlić

…demanti ideoloških privida i utvara?
Pojam cinizma, po svemu sudeći, skriva u sebi više nego što bismo isprva naslutili. Spada u pojmove kojima pružamo mali prst, a on grabi čitavu šaku…artikulira onu nelagodu koja uočava da je suvremeni svijet prožet kulturnim bezumljima, lažnim nadama i razočaranjima u njih, napredovanjem ludila i mirovanjem uma, dubokim rezom koji zasjeca suvremene svijesti i koji kao da zauvijek odvaja jedno od drugoga umno i stvarno, ono što znamo i ono što činimo. Opisujući ga dospijevamo do jedne patografije koja se primiče šizoidnim fenomenima… Peter Sloterdijk, Kritika ciničnog uma

na taj, bogme, čuvati svoju guzicu! - najčešći je, i sam kafanski izmoren vladajaućim cinizmom, komentar na cinična držanja u kritičnim situacijama uopće, a ne samo zarad konkretna povoda - pružena azila od strane ekvadorskog satrapa Rafaela Corree Julianu Assangeu. Zar na isto ne izlazi i, s vrha tamničkog bunara, od različitih zaštitnika i pokrovitelja, kardinala, kraljeva i papi, spuštana korpa izbavljenja isprebijanom i izmrcvarenom kiparu Benvenutu Celliniju, ujedno time osuđenom da provede ostatak života kao minijaturist. Da pravi barkone solnice kako bi prstohvatom darovitosti umanjio neslanost sudbine koju opet rasipnički udjeljuje gola i surova Moć. Možda dobrim dijelom na to cilja šarmantni mizantrop Houellenbecq kad, mapirajući ionako hipokrizijom
264

Z

Zeničke sveske

zapišani doslovni i unutarnji intimni teritorij, veli: “Sve one teorije o slobodi, od Gidea do Sartrea, nisu ništa drugo do nemoralnosti koje su smislile neodgovorne neženje”, domećući sirovo ’pošteno’, k’o i on uostalom...Ili kad se ruga, malo dalje, artističkom polu-svijetu i njegovom obrednom razmetljivom moralističkom posipanju pepelom, trpajući u usta likovima slijedeći dijalog: ”Počeo sam da tapkam u mjestu kad sam digao ruke od Damiena Hirsta i Jeffa Koonsa dok među sobom dijele umjetničko tržište.” “…Raduje što nisi okončao tu sliku mada mi se zamisao dopala; taj naum posjedovao je povijesni značaj, bio bi to vjerodostojan dokument o tomu što se odvija u umjetnosti u jednom određenom momentu. Podjela tržišta je uistinu postojala: s jedne strane, zabava, sex, kič, nevinost; s druge: trash, cinizam, smrt… Živimo u dobu u kojem uspjeh na tržištu opravdava i opunomoćuje sve i svašta, odmjenjuje sve teorije; niko ne može prognozirati što to nosi, apsolutno niko.” I vratiće se tom opsesivno sumornom dojmu stotinjak strana kasnije, ovaj put monološki, kroz glavnog antijunaka, potaknutog očevom odlukom da obavi eutanaziju i tako pravovremeno umakne opakoj agoniji bolesti, te činjenicom da se švajcarska uslužna kuća smrti pronašla u neposrednom susjedstvu jednog, ne manje predusretljiva bordela, kuće užitaka, zvučna imena: “Tržišna vrijednost patnje i smrti porasla je u odnosu na onu sexa i uživanja, pomisli Jed, i vjerojatno je stoga Damien Hirst, prije nekoliko godina, preoteo Jeffu Koonsu prvo mjesto na svjetskom umjetničkom tržištu.” Izvjesno je da gotovo svaki smrtnik, čak kad bi se i upinjao, neće zaobići ili promašiti zlatnu žilu licemjerja iz izdašnog majdana istorijskog. Time se svakom od nas, koji smo podanički uronjeni u postmodernarijatu pod dinastijom Moloha, kako raskriva Anders u Zatarjelosti čovjeka, stavlja u domaći zadatak da se besramnošću preobratimo u suradnike na sopstvenoj deprivatizaciji. Otud cinizam postaje svelijek, budući podesniji i prihvatljiviji, time i prigrljeniji amortizacioni kompleks, od sjete, tuge, brige ili depresije. Pojedinačnosti dozirane poput spojenih posuda, iako razbacane posvuda, ipak utilitarističkim njuhom nepogrešivo vođene ujednačavaju socijalnu perverziju. Iz živog blata egzistencije, kako pustolovni banalitet predviđa, dopušta i preporučuje, upravo
265

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

čupanje za perčin, cinizmom posredovanih olakšavajućih okolnosti, jedino tu i tako i polazi za rukom. Barem bez traumatičnijih posljedica. Istim mehanizmima predigre dospjeva se do teško ometanog orgijastičnog kompromiserstva kad se prećutkuje očita nepravda, kad se otresa prosjaka, izbjegava dosadan očajnik ili naprosto razvodnjava istina. Podnošenjem sitnih na vlastitoj koži kondicionira se za veće, po mogućnosti tuđe, samim tim i veoma daleke nepravičnosti. Mizerija opet, zaogrnuta samoživim prnjama, sve dok ima vlastiti prag nije izručena na milost i nemilost onom okrutnom napolju - beskućništvu. Pred izborom između utucanja vremena na vašaru trivijalnog i uloge ispovjednika olako se da prikloniti prvom. Naposlijetku sigurno da, nasuprot glavogubećim prečicama, pravo pravcato izopačeno osvježenje - adrenalinski koktel predstavlja i čini rafting stinim lažima do konačna odredišta - ništavila. Nimalo nije rijetko da se pod salom prezira kosturu na samrtničkoj postelji odvali jedna od utjeha iz maliciozne mudroserije: Smrt je besplatna ali košta života. Baš kao lakonski savjet onom koji kukumavči kako tri dana nije ništa jeo - nek’ proba na silu. Uprkos tome što se uzglavlje sofizma učas neočekivano preobrati u panj koji sanja sjekiru sve su prilike da taj manirizam, trend takoreći, misli, govora i čina ništa ne kalira na privlačnosti. Mit o Prometeju ne prolazi ništa bolje od onog o Sizifu čije turobno osiromašene adaptacije su se prerevno poduhvatili sve brojniji balegari konzumerizma. Direktni potomci plemenitog “sveca pobune” opet, po šupama i garažama, nadnešeni nad transparente, domaštavaju i vlastoručno žvrljaju demonstrativne poruke osakaćenog aktivizma.1 Kod vickasto razvedenijeg senzibiliteta pak, Sizif i Edip dovedeni su u direktnu vezu, presovani i konzervirani, skupa s konotiranim mitskim smislom, i to o istom trošku. Naime, Edip se uzoholjeno, na pravdi boga, iščuđava Sizifu što zaludu gura uzbrdo stijenu, a ovaj ga se lapidarno, brišući znoj s napregnuta čela, otresa
Divna šansa da bi se upotpunio kroki cinika, kojeg se jednako umije zateći u tržnici u po bijela dana cijenama pomračena raspoloženja, na puš-pauzi, između činova u pozorišnom holu, u pomamno nestrpljivoj jetkoj kritici, na autobuskoj stanici s globtroterskim prtljagom jadikujućeg dobacivanja, pri galerijskom ćaskanju s ostalim indiskretnim voajerima ili ranim jutrom, kako se uz kafu i novine, nametljivo šegači uokolo sa svim i svačim, e pa docrtajmo mu, epizodno, podle lovačke brčiće soma socijalnog mulja. Dirljivo naivan protestni slogan domaćice iz kasabe pogođene zagađenjem Industijo, iš!, bez ustezanja, zajedljiv i dokon, kadar da laje na Mjesec, etiketiraće kao proizvod kokošijeg mozga. Ta strašila koja nijansiraju i gradiraju apsurd komuniciranja su češća i štetnija no što se pretpostavlja, a što je još gore, standardno ugradiva ili saobrazna karakterima prikrivenog prepredenjaštva. Prisutna su kao ocjedine bezdušnosti, prepoznatljiva kao avatari stresnog, slavodobitnog, neoliberalnog civilizacijskog poskakivanja. 266
1

Zeničke sveske

s Jebi mater! Posigurno nisu cinici ugrožena vrsta. Naprotiv, sorta u porastu. Baš kao i njihov sve popularniji svjetonazor. U dlaku isto onako kako je Adornova ubojita sentenca Der Splitter in deinem Auge ist das beste Vergröβerungsglas odronjena do konverzacione parole na kursevima njemačkog bez muke. Da bi se ukazao cinični karakter ne treba ga podvrgavati unakrsnom ispitivanju. Koji god komad ispadne iz bubnja, i bez protresanja, ili se otme iz zaigrana kola kozerstva pristojno dočarava opšte crte njegova radnog elana. Čak i oni među promućurnijim cinicima koji vrlo istančano brkaju Lancea, Louisa i Neila, neće propustiti bogomdanu anegdotu o Armstrongu, jer im je prezahvalan model za kalem osuvremenjavanja, ali tek pošto obrste pikanteriju do gola. Tako će Good luck Mr. Gorsky! koje je tobož astronaut Appola 11 izustio stupivši na Mjesec pretrpiti vrlo bizarne intervencije. Naime, u legendarnoj urbanoj skaskici, koja se pripisuje stand up komičaru Buddy Hacketu, čuvano ime pod velom tajnovitosti sve do smrti - Gorsky je, otkriće se zapravo, bio Armstrongov komšija. Kao dječak mali Neil se, izbačen iz igre basketa, na čas u potjeri za odbjeglom loptom našao pod prozorom njegove spavaće sobe i čuo, i ni kriv ni dužan upamtio, bračnu kavgicu supružnika Gorsky. “Oralni sex? Šta ti pada na pamet! Znaš kad ćeš ga priuštiti? Kad naš mali susjed prošeta Mjesecom.” I eto, Armstrong se odužio čim je stupio na Mjesečevu površinu i poklonio svom strpljivom komšiji, g. Uskraćenom, veliki korak. A evo i koliki za u cinizam poodmaklo čovječanstvo. Budući prizemnije duhovitosti, nakon što je temeljito oglodao i svario urbanu legendu, ponešto drugačije oblaže njen skelet, ali i dalje se vrti oko neodoljive bračne erotike. Cinik 2 se rado, kao i uvijek, utrpava kao krunski svjedok kad god nanjuši
2

O slikovitoj i nepomirljivoj, i toliko sretnoj i nedovoljno slavljenoj, razlici između kinika i cinika, pored toga što je podvlači i svjedoči Sloterdijk, čini to i Saramago, kao i još mnoštvo pobunjenih u ime onih prostodušnih koji treba da se jedino plaše sopstvene neoprezne zdravorazumske neustrašivosti pred suludostima raznoraznih ideologija kao nekad smrtnici pred dugom rukom inkvizicijskih potjera. Baš kao Bartolomeo Lorenço i Baltazar Sedam Sunaca, Saramagovi maštoviti heretik, akademik nautičar slobodoumlja i njegov zabrinuti štićenik, od kojih je prvi, kako to obično pravedno i biva, “lako moguće… otišao kriomice i sam odletio u zemlje naklonjene izumima, primjerice u Nizozemsku, zemlju stvorenu za aeronautičke poduhvate, kao što je kasnije pokazao Hans Pfaall, kojega su optužili za neke beznačajne prekršaje, te još dandanas živi na Mjesecu. Što bi bilo da je Baltazar znao za ove događaje, i za druge koji su istiniti, kao ono kad su dvojica otišla na Mjesec, svi smo ih ondje vidjeli, no nisu pronašli Hansa Pfalla, jer nisu dovoljno tražili. Zamršeni su to putevi.” Kao dan je jasno da nisu svi rođeni, niti odabrani, da dosjetljivo smrtne grijehe pretvaraju u besmrtne, kao niti da božije zapovjedi okreću u balastne preporuke, stoga umjetnost i nastoji darovito, katkad čak ljekovito, revidirati tok stvari znan kao neumitna sudbina. 267

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

delikatne ljudske odnose. A posrijedi je slična fiktivna razmirica. Netom što su se sporječkali, žena partneru ’obećava’ jedanput analni sex, a u drugoj, komotnijoj verziji pristanak na svingeraj. Pod jednim uvjetom, koji se čas čini fino neprekoračivim, čas izgleda izazovnom zebnjom po pervertiranoj mašti: onda kad žena bude predsjednica SAD-a. Do tebe je sve, Lady Hillary! I kad vrebaju u busiji kolajući vic cinik i kinik, zgodno zbunjujući blizanci za škiljave i namiguše, pokazuju različite interpretativne sklonosti interveniranja. Mujo ide u šumu po drva i nabasa na tri četnika. Opkoljen, zatečen i zaskočen pitanjem: Znaš li ti ko smo mi?, okine odmah: Akobogda, skrivena kamera! Gospodin Prvi na mjestu događaja razmisli i odvaga recepcijski kontekst. U nekoj drumskoj krčmi nadomak Požarevcu, navabi putnika namjernika janjetina i prasetina s ražnja, itekako kostimograf vodi računa. Kokarde dolje, ćulafi gore, brade nek’ stoje kako stoje. Dakle, naletio je na trojicu vehabija. Trio fantastikus postavlja isto pitanje, odgovor može i ne mora biti. Velahavle, da mi je kogoderce prič’o, ne bi’ mu vjerov’o, nuto šejtana, ZZ-Top na truneji. Gospodin Drugi - kinik neće podleći zdravorazumskom šaptaču, čak i ako ga to vodi u ludilo, makar dilenovski zakavgalo s okolnostima. Mada dobro zna da je batina izišla iz raja, ne odriče se niti svijesti da je upravo pred njom utekao humor, ali nije bestraga odmaglio, nego dospio svugdje onamo gdje duhovitost još nije iščilila potpuno i zauvijek i gdje još prebiva barem kao slabašni trag anemične ljudskosti. Pouzdan u njegov razoružavajući efekt, izvjesno sasvim, pišaće uz vjetar. Na pamet mu ne pada da gostioničarski Muju prekrsti u Momira, niti pak da krišom, udvornički brzopleto presvlači prema hirovitim klimatskim mentalitetnim prilikama fino opasani trojac. Slijedili mi u nepojmljivo sabijenu dijalektiku dobra i zla ili se upravljali obećavajuće filtrirajućim oprezom pred beščašćem nasljeđa ne ishodimo dalje od cinično prepotezane Benjaminove skoro apodiktične anamneze, kojoj očito povijesno-civilizacijski hod uvećava snagu višeznačnosti, kako nema dokumenta kulture koji istovremeno ne bi bio svjedočanstvo varvarizma. Zašto grabi pripadajuće zato, jer odmah iza te čuvene sedme dolazi teza još bremenitija slutnjama i strepnjama: “Tradicija ugnjetenih poučava nas da je “izuzetno stanje” u kome živimo - pravilo.” A kako u kompost preobražavan užas proklija i

268

Zeničke sveske

slijepcu se da dokučiti. Otud filozof i pledira na intelektualnu savjest3, prekomotno demisioniranu, u prethodno formuliranoj preporuci da svaka epoha valja nastojati da se odupre i preotme nasljeđe od konformizma koji je naumio njime da ovlada. Učene sujete nalaktile se na šanku, klatile za parlamentarnom govornicom ili amfiteatarskom katedrom ili pocupkivale i skakutale u povorkama i procesijama topless-aktivizma, pored pomno održavanih prizemnih blagodeti, prijeko trebaju dozu eliksira - cinizam. Oporavlja i krijepi, obrće bespomoćnost u prezir, destilira gorčinu života u njegov aperitiv, pa došao on kao laksativ, analgetik ili sedativ, svejedno. Nema tog nevoljnika kojem se ne može nalijepiti, udijeliti, od usta otkinuti kakav hranljiv sofizam. Kao što skulptor u bjesomučnoj potrazi za originalnošću smješta svoje kalupe u vrelu lavu i strpljivo hladi invenciju u ciklus ili opus, tako cinik riskira, odmjeravajući se s vladajućom ideologijom, podizanjem opservatorija po rubovima socijalnih erupcija. I nije nenagr/a/đen za tu do rutine dovedenu odvažnost. Čemu inače služe, do vraga, dva obraza? Revnim i vrlim mazohistima, zna se, odvajkada uzaludnošću bride oba. Cinicima? Da kapital-zamorcima relaksirajuće okrenu čisti, a mandarinima i mogulima svirepog Moloha drugi, manje umazan no njihov. Vizualno to izjedajuće mori i opsjeda, naročito kraj sage, Roland Jofféovu Misiju. Konkvistadori ciničnog umijeća za razliku od tegobnih i mučnih civilizacijskih, čije zamršene puteve traumatično neuvijeno podastire i provlači filmsko ostvarenje, masakriraće u bezobzirno simultanu prijevodu. Ukoliko svako nosi svoj križ, cinici bez sumnje gledaju da svoj tegle tek na rafting dokoličarenja, da ostanemo na brzacima filmom p/r/otres/e/nih poruka. Isto tako je za očekivati da će famozni narovi podozrenja ustuknuti i pokleknuti pred nativnim i naivnim oslanjajući se samo na orfejski usvojenu tajanstvenu i čarobnu moć muzike. Lišen egzistencijalne metaforične težine i značenja, atrofirao zloupotrebama, Kristov simbol, samo mjeren karatima nije omča o vratu, podnosi se jedino kao ukrasni privjesak, dok je antičkim mitom transponiran asocirani tragizam tek amajlija estetičke klaunerije i sujevjerja, ne više.
3

Nije se uzalud sijaset autora upinjalo aforistično da ukroti i osedla, spitomi upravo savjest i taštinu, između ostalog, kako ih je po izbornoj srodnosti Roland Jaccard okupio u Rječniku savršenog cinika. Tako će savjest Schopenhauer razložiti na petine da bi potakao čuđenje razbivši grandioznu predodžbu o njoj. Nimalo uzvišene sastojke čine strah od ljudi i vjerski strah, predrasude, taština i naposljetku navada. A La Rochefoucauld će se pak okomiti na jednu sastavnicu i nepodnošljivost tuđe sujete vidjeti u činjenici što ranjava našu. Na neutješna prosuđivanja savjesti i taštine, od kojih uvelike ovisi i tolerancija, da se nadovezati ubojita sentenca o njoj Georgesa Courtelinea, koja opet baca drugo svjetlo i, reklo bi se, protiv volje, to prorijeđeno priznanje upotpunjuje sliku o njenim izgledima: “Kad bi trebalo drugima tolerirati ono što dopuštamo sebi, život više ne bi bio podnošljiv.” 269

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Cinizam ništa ne duguje nepreglednim zasadima ironije, samo pozajmljuje od nje, i to gotovo sve, iznjedren po neprikosnovenu pravu svog drskog držanja i parazitski počiva na njoj, jer je izvanredno sišući poznaje. Dakle, nema apsolutno nikakve veze s prehrambenom neupućenošću koja blazirano savjetuje da se narodu lišenom hljeba daju kolači. Cinizam ždere taj blasfemični iskaz, pogrešno pripisan Mariji Antoaneti, ždere i povraća kao mudrost distance. Inače gdje god osjeti prijetnju opoziva se izgovarajući šalom, a ukoliko je ova neslana utoliko bolje, jer lako domeće da mu i nije namjera da bilo kome soli pamet. U “kombatnoj povijesti duha”, po Sloterdijku, taj par kinizam/cinizam uvijek iznova započinje nedovršivu partiju između subverzivnosti i prepredenosti, meč brehtovskih boksera koji podjednako dobro znaju i primati i zadavati udarce, jedan pol smjera na podlokavanje Moći u svim oblicima, drugi zagovara i cilja na status quo, bez obzira koliko i gdje Moć asimptotično doticao ili padao daleko od njena centra. Cinizam staje kod “zavodljive ravnoteže protivrječnosti, ironija u vječitoj negativnosti”, poldemanovski prepoznato, paradoks tjera unedogled čuvajući mogućnost da ga prekine gdje joj se prohtije. Schlegel je izričit: Und ist sie selbst diese unendliche Welt, nicht durh den Verstand aus der Unverstandlichkeit oder dem Chaos gebilder. (Nije li sam ovaj beskonačni svijet sazdan od nerazumijevanja, od haosa, putem razumijevanja.) Cinizam na tom tankom ledu racionalnog umišlja da je stvari dovoljno proniknuo, zapravo je nagrižen njima, dok ih ironija razgrađuje oslobađajući se njihove težine. Uz to cinizam je potkožan. S njim baratati katkad nalikuje radu s medom, stalno se u napasti oblizati prste. Sloterdijk će reći: damo li mu prst, zgrabio je šaku, prima li se k znanju, zaprepašteno se konstatira kako nas je već potčinio. Stoga i jeste on i jeste prosvijećena lažna svijest, usidren kod otkrića raspolućenosti svijeta na umno i stvarno, s istančanim poentiranjem da ako ova druga polovica ne odgovara i ne naliježe na prvu, tim gore po nju, žalosnu ili ožalošćenu. Refleksivnost cinizma je dresura u perverznom jer je “istrošena prinudama samoodržanja”. I suvišno je spoznajno bludničiti ili mjesečariti društvom da bi se ustanovila nepravednost svijeta koja i najpriprostijem pojedincu jamči pustolovinu od života. Utrpajmo mu sprej i cinik će se snaći dok trepneš, te na zidovima zavidno ubjedljive apsurdnosti ležerno našarati grafit - svoj credo: Pametniji popušta. Tek potom će razmetljivo i nadmoćno terapeutski svakom, bilo kome njegove razočaravajuće doživljaje pretovarati u jeftino kameleonsko
270

Zeničke sveske

stoičko iskustvo, o kojem akupunkturno podrugljivo poučava kineska poslovica, kako je ono ništa drugo do češalj za ćelave. U nas bi se reklo: Kasno se jebanom kajati . Nedvosmisleno je ta ljekovita promiskuitetna mudrost izdžeparena kakvoj zaneseno odsutnoj usidjelici dok kapa oči nad goblenom, pa kako nema vjerodostojnog označitelja, referenti u opticaju mogu lijepo da se jebu s njom. Lukavstvo cinična ukusa obožava naprosto vrzmati se oko izreka i poslovica budući su dušu dale za persiflaže, premetačine i otklizavanja smisla. Danas više no ikad oku je sve raspoloživo, dostupno, ali to ne znači da je za pedalj srcu bliže, zunzara b/l/udni rezon licemjerja uhodeći strašilo truizma. On zatečeno nezadovoljstvo preuređuje za dnevni boravak, taman posla da se upušta u luksuzne izdatke kritičkog asketizma. Ujedno takvim djelovanjem, uzbunjenim ne pobunjenim pred učmalošću i izobličenošću neoliberalnih režima i njihovih rođaka u svim koljenima, ne pere nečistu savjest, prije je imunološki preventivno banja. U suprotnom, kako preživa pretpostavku, proveo bi se poput starice koja je tražeći pare za protezu od socijalne službe dobila blender. Sveto usitnjavanje! Cinizam sama sebe nikad ne prepoznaje niti priznaje za žrtvu, jedva pristaje i na uloge voajera i egzibicioniste. Nije pobornik ni komike, ali ni tragike življenja, radije njihova indikativno farsična miksa koji odzvanja, vibrantnije ne može, u onome tako je od kad je svijeta i vijeka. U trivijalnim prelijevanjima i obavijanjima mutno javnog u maglovito privatno, i obratno, cinik se ne osjeća izgubljen u provizoriju svakodnevlja, jer se ogleda i vidi kao privilegirani koji ni u kom slučaju nije vučen za nos, niti uho, tek za jezik, spasonosno. Odijeljen dovoljnim od onih u oskudici nije upadnim sinekurama prisiljen odreći se zajedljivosti spram onih koji imaju sve. Ako je, kao što podastire Lipovetsky, Narcis porazio Dionisa, onda je kolateralno, onako usput, zatukao i raskomadao Prometeja. Sirene cinizma ne daju se zaobići i samo intelektualni samuraji djetinjasto utvaraju da odoljevaju njihovoj melodioznosti. Mada su cinični ready made analitični postupci lešinarski siti ne prestaju privlačiti glumljenim postom, dakako post festum. Cinizam kao takav, delikatnom vičan, ne samo što konvencionalizira sve naše mane, poroke, grijehe, propuste, niskosti i prljavštine, nego ih erističkim alhemičarskim utilitarizmom obraća u prednosti, preporuke, vještine, sposobnosti, najzad u vrline. Cinik bahato prisvaja Anselmovu sentencu kako se istina možda ne otkriva baš svakom, ali zato ni pred kim nije niti skrivena, i od nje spravlja relativizirajuću poštapalicu, instrument “retorike laži”, univerzalni manipulativni ključ za sve
271

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

brave i pri tom, veteranski saučesnički, također, kadar je uskočiti u iznošenu Švejkovu uniformu i salutirati kukavičluku. Antidiogenovska tradicija, bez zavaravanja, stara je koliko i iznevjereni mislilac čudesnog subverzivnog potencijala, ako ne i dan starija. I ne jenjava automatizam izdaje te baštine, isti udes, listom i preko reda, poput neizbježne sjene, prati i njegove nasljednike. Njegov nepomirljivi, satirički nabijen “izum” pretrpio je nevjerojatna prilagođavajuća anestetiziranja. Nije izlučen njegov otrov rebelizma zarad efikasna odgovora serumske ljekovitosti na izobilje represije, poniženja i očaja, naprotiv, postepeno, smišljeno je za/trovan sam izvor drugačijeg mišljenja, ali i djelovanja na njemu utemeljena. Rez između cinizma i kinizma obavlja se bezbolno. Zalihe neodrživog polemičkog kiničkog poimanja i doživljavanja svijeta otpravljaju se u bezbrižnu razuzdanost djetinjstva, i napuštaju se s njim, ili iživljavaju i rasterećuju u snovima, mokrim ili suhim, svejedno, s odrastanjem pak, i sazrijevanjem dakako, prelazi se na kolosijek kultiviranja pragmatično superiornim cinizmom, na doborovoljno prihvaćenu uhodanu stazu neutralizacije a/moralom. Unos je, kako nalaže, manje više sofisticirani, socijalni darvinizam, intrizičan, nema vrdanja. I više je kandidata koji će zaposjesti mjesta u nama izdahlih, umorenih, lipsalih ili uspavanih “prapasa i prasvinja”, kako ih Sloterdijk suptilno ’đuture’ krsti, tih metafora lakomislenosti, za koje je, kratkovido je kazati tek povremeno, bestijalno plaćena cijena tome da se cvilizacijski četvoronoške odmakne od životinje, odnosno ne bude zvijer. Prevratničke ambicije kinizma i razornog smijeha iščezle su, zapravo ciničnim asistiranjem obraćene su u mjehure manir-kompromiserstva i skiseljenosti od pripadajućih im uvida. “Jedino se mi”, shrvani povjerenjem u interpersonalni kodeks misli, govora i čina, inače tako elegantno mrvljen i satrven, razbijen u parmaparčad, poentira njemački mislilac nesmiljenom kritikom ciničkog uma, “kao fino vaspitani ljudi, toga, i pored najbolje volje, ne možemo sjetiti.” Cinizmu, kad je već sumnjivo velikodušno usvojen, srastao s nama, i pošto nam kolorira percepciju na njega, baš kao i onu proizašlu iz njega, cinizmu onda ne treba, dakle, oduzimati ili nijekati terapeutska svojstva. Analgetičan je po tomu što nas uvjerava, s manjim ili zavidnijim uspjehom, kako je svaki trn iskustva i umijeća življenja u neprijateljsku okruženju okrutna svijeta, zapravo biorazgradiv. Isto onako kako se iz koke izlučuje kokain, ali i iz otrova spasonosan serum, tako i cinizam iz ljubavi uklanja ili izdvaja, recimo, seks, dok iz sreće, istine, dobra,
272

Zeničke sveske

slobode, prijateljstva također luči, ono što bi inače bio njihov neuklonjiv sastojak, a što možemo nazvati, da ne izmišljamo toplu šećernu vodicu, posluživši se Baudrillardovim nazivom, “fatalnom strategijom”, a koje navedene iz niza vrijednosti, navodno neumitno, nose sobom ili valjaju pred i za sobom. Kod ljubavi, mnogi njegovi adepti će se zakleti, većina čak, gotovo svi garnirani iznimkama, cinizam čuva od njenog hipnotičkog kobnog transa koji zavrće šije. Svodeći ljubav na seks čini to tako da seks poprima halucinantnu ispraznost. Uz to taloži zalihe lascivnog koje osiguravaju ponavljanje, a ne iscrpljivanje Želje za užitkom. Stoga se malo ko pravi, kao onaj šašavi Englez koji je svojoj partnerici, ogoljen samim činom nakon prve bračne noći, priprijetio čuvenim uvrnutim riječima kako se nada da to više neće morati iznova raditi, te da mu se posrećilo, odnosno da je ciljano ili žuđeno potomstvo otužno zasmijavajućim aktom iz prve pogođeno.4 U prevrtljivošću obilježenom svijetu, mediološki do zla boga premreženom, gdje se čovjek još osjeća takvim tek i jedino među ljudima, blohovski “lišen na bilo čemu ukorijenjene livreje”, cinizam, pa i kad je izblijedila potpuno njegova distingviranost spram kinizma, naučava kako se svrhe olako izokreću i izopačuju u sredstva, štiti i štedi uobraženu i bahatu Sfinginu zagonetku svih varijacija giljotiniranosti manihejstvom. Otkriva joj gdje vreba crv i virus golo i neutješno interesnog. U svojim najboljim izdanjima, s onu stranu nedostupna luksuza, cinizam svojom simboličkom kombinatorikom danomice stražari, pomaže da se za dlaku izbjegne ili umakne svakojakim hirovitim rikošetima boli, razočaranja i hinjenih “ljubaznosti očaja”.

4

Kamo puste sreće, da niz nogavicu onih, koji se po Finkielkrautu fanatično i fatalističkom pragmatično konvencionaliziranom aksiomatikom pozivaju na nebesa, curi cinizam, a ne da ispadaju komadi i tragovi jedne nedopustivo zaudarajuće kulture, gdje se preljubnice kamenuju do smrti i gdje svjedočenje muškarca vrijedi koliko i dvije žene, gdje sestru zapada tek polovica nasljednih prava koja idu bratu, pa bio on smiješno velik ili očaravajuće zdepast, gdje za krađu amputiraju ruke, gdje je bigamija trend a miješani brakovi tabu ili sablazan, jedne civilizacije gdje bi, najzad, s više no dobrodošlim cinizmom, odzvonilo presvetim “kulturnim identitetima koji garantiraju barbarske tradicije koje niti Bog više ne može opravdati.” Izborne srodnosti koje možda, između ostalog, plavi cinizam zbrisale bi, prije no bilo što drugo nasilnije, autistične multiverzume i običajne ambijentalne nepravednosti što njima zagušljivo odišu. One bi Finkielkrautov “poraz mišljenja” fermentirale makar u Pirovu pobjedu, s nasladom koju pruža galgen-humor. 273

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Uistinu, zirne li se, na tren, u Jaccardov Rječnik savršena cinika postaje više no jasno zašto cinizam tako neponovljivo pegla sve ljudske nesavršenosti, štaviše, oslobađa razdražljivosti i malodušja uzrokovanog njima. Tako tretira i slobodu - breme koje još, od Aristotelova doba naovamo, dok se za njim čezne pretovaruje političku životinju, malaksalu od ambicija i očekivanja. Upravo onako kako došaptava Phillippe Garnier, s razlogom i pokrićem uvršten u gore pomenuti glosarij: Većina ljudi flertuje sa slobodom, a drijema u okrilju tiranije. Zatičemo je, skoro pa vazda, in flagranti njene ambivalentnosti i paradoksa, baš kao u dobro znanom vicu, u dvostrukoj ulozi: ljubavnice i supruge. Družica ulovi muža na kamari s damom, a on se vadi kako nije to što misli da jest. Na njen vapaj Vidjela sam svojim očima, cinizam relaksira preljubnika, no i bilo koga uopće, dosjetkom, ali i autoironijskom čvokom: Vjeruješ li ti meni ili svojim očima. Valja dometnuti da rod imenice sloboda ne diktira i doslovni rod. Naime, stvar vrijedi isto i vice versa. Asocijativni eho vuče nas daleko, sve do bestidne dirljivosti: sjevernokorejske katarze, nažalost nimalo anegdotske. U humanitarnom misionarstvu, naime, svjedoči nam jedan dokumentarac, njemački oftamolozi trijumfalno vidaju oči zapuštenim podanicima začetnika dinastije Kim. Bakice i djedice uglavnom, u sali nestrpljenja da progledaju, kamera bilježi političku idilu, po skidanju zavoja nakon operativnih zahvata, iskreno zahvalni, suze rone, jecaju i kleče pred slikom Vođe što Ga eto, konačno, mogu vidjeti prije negoli umru. Ali ne zanosimo se prezirnim gunđanjem! Nije to isključivo sjevernokorejski izum niti privilegij. Povijest nije bajkovita i ne čudi što je njemački filozof u svojoj Kritici cinizma za krunskoga svjedoka, među odabranim, uzeo Heinricha Heinea i njegovo gorko priznanje kako valja svakomu, kad tad, bez obzira na visoku cijenu turobnosti i neprijatnosti, s nekih golih misli strgati njihov smokvin list... Apropo kolebljive percepcije, gledišta i na njima počivajućih narativnih rakursa uopće, promotrimo, uveliko računajući da sinegdoha neće iznvjeriti, čudo neviđeno, dakle, jedno pa time sva: kako art-generali, prvi među jednakim, poslije izgubljene bitke ispadaju premudri. Želeći groteskno otresti traumatično vrijeme totalitarizma rumunjski redatelj Horatiu Malaele u filmu Nunta muta (Gluha svadba) po istoimenoj pripovjetci Mitrea Cocora ’neopaženo’ je odlutao u šuplju korektivnu lakoću. Naime, cijela priča, bazirana na istinitom događaju, prati ljubavni par u karpatskoj zabiti iza željezne zavjese s nepokolebljivim naumom da je nagrize prije isteka roka. Po Staljinovoj smrti proglašena je sedmodnevna tuga
274

Zeničke sveske

čije narušavanje ili bilo kakva povreda može koštati glave, a u toj traumatičnoj atmosferi gluho protječe i ranije zakazana svadba koja se jednog časa otme kontroli i naruši oplakivanje te cijelo selo svatova, inače vrlo bizarnih karaktera, listom zaudoviči zahvaljujući revnim ruskim vojnim dželatima. Kao nebrojeno puta prije pokazeće se da nijedna tragična nedužnost ne trpi ekshumiranje zarad sumnjivo otkupljujućih motiva naknadne pravednosti. Pogotovo se do žrtava zatrpanih zaboravom ne prodire čestitim zamasima pijuka travestije. Reditelj se čak, kako pedantno registrira kepec hronisterijskog “upustio u previd” da Kobu i nakon zvanične smrti, da li za potrebe pukog efekta, drži na art-aparatima na životu još koji mjesec bez obzira što sve može, ali i ne mora, da se usmrdi. Nasuprot tom tom jeftinom hazardu po cijeni svetog Petra kajgane cinični vic ne reskira. Vic iz podzemlja, ciničan posebno, uprkos tomu što svaka poredba hrama, katapultira i sadržaj i uživaoca u sublimno. Hamvas je njime očaran jer izmiče mediokritetskom pucketavu pražnjenju, ne podjarmljuje, nego oslobađa. On jeste “oružje kritike” i kao takvo, po Haroldu Rosenbergu, “nesumnjivo slabo, ali zbog toga nikomu ne pada na pamet da ga bezuslovno položi”. Također je, poslušajmo ga najzad, gruzijski brkajlija u pitanju. Po njegovoj smrti svim pokrajinskim i oblasnim sekretarijatima iz Moskve je stigla depeša da se, a sve u cilju kompletnije žalosti, drugovi i drugarice uzdrže i od seksa, između ostalog, pošto je prepiska, da ne bude nikakve zabune, iskala precizne upute. Međutim, iskusne komsomolske AntiLizistrate bile su decidne: upravo suprotno partijskom vrhu, samo ukoliko se seks bude upražnjavao žalost će biti i dublja, temeljitija i potpunija.5 Cinizam jeste retorička borilačka vještina koja, za razliku od klasičnih koje izgrađuju i odvraćaju potencijalne napasnike, oplemenjuje stalnom, i to u raskošnom spektru, zlo/upotrebom. Naprosto je iziskuje u i na svim etapama strvinarskog hranidbenog suvremenog konzumerističkog lanca. Jednako kod onih koji kulinarski

5

Nije li Baudelaire još pozivajući se na Josepha de Maistrea ukazivao kako se mudrac smije samo s jezom i da je smijeh bio isključen, bolje reći suvišan u oba raja, shvatali ih kao prošle ili buduće, teološke ili socijalutopijske, što opet, pjesnikovim tragom, znači da je humor sam po sebi pun protivrječja, đavolsko obilježje čovjeka, već prezačinjeno iskušenje u koje se štošta još umije uvući: pakost, slabost, bolesno, opako, suludo, oholost…Naročito valja biti oprezan sa smjehom koji smjera i nosi značenja preko i izvan sebe, insistira Baudelaire, s grotesknim ili apsolutnom komikom, kako on veli, te nas s pravom podsjeća, izgleda kao usput onako, iz hira, iz dosade, kako su najsmješnije životinje ujedno i najozbiljnije: papagaji i majmuni. Nije čudo da se Valery krunisao i postavio na prijestolje upravo ove ’odveć ljudske’ menažerije. 275

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

pripravljaju, aranžiraju i serviraju ’lešine zabave’, kod onih koji se ba/trgajući lakomo bacaju na njih, kao i kod onih koji, s distance “indiskretne zantiželje”, to prežderavanje promatraju, naposljetku i probavljaju, uz zajamčenu tvrdu ili meku stolicu potvrđivanja njihovih ranijih maskirano markiranih stavova i nazora. Cinik počesto radikalno manevrira privilegirajući sama sebe da se izruguje baš onom što samom sebi tajno uvelike dopušta. Ili to isto čini preko glave upleten u prljavštine svijeta izuzimajući se od odgovornosti. I time se nipošto ne iscrpljuje kao što mu svako moralizatorsko prebacivanje ne uspijeva nauditi niti mu pak šta oduzima od ironijske prodornosti. Naprosto obožava da se rubno ironijski šeta po oštrici sječiva dozvoljenog i zabranjenog. Sit tranzicijski namrlog prosjačenja i uporno produciranog depresivnog socijalnog konteksta, optočen u užitku podnevne sieste na vapaj nesretnika s atestom ubogosti kako nije tri dana ništa jeo sasuće lakonski savjet, lapidarno rješenje: Probaj na silu, jeb’o ga ti! Druga violina cinizma uzeće u zaštitu nevoljnika, munjevito ga rehabilitirajući: E tako može odalamiti samo neko ko ima zatvor jer je pun sebe. I tu je ta ambivalentna odlika ciničnog suočavanja s nesnošljivošću svijeta. U isti mah je zarazno zasmijavajući i neodoljivo bezobrazan. Pa nije li Jaccard tu istu besprijekornu savršenost cinizma pronašao, između ostalih probranih, kod Flauberta koji uzdiše nad otkrićem kako je ljudsko srce najveća nekropola, čija ’hinjena’ zapitanost struji do nas: “Čemu ići na groblje? Otvorimo svoja sjećanja, koliko grobova!” Uistinu cinik pretjeruje kad god mu se na glavu istresa pretjeranost društvenog pejzaža, forsirana ili zatečena, doluta li u nju. Na izopačenost svijeta reagira dakako drugačije no perverzno. Međutim, ne kocka se s ulogom i ulogama. Dobro pazi da se i sam ne izvitoperi i otkliže u neslanost. Da se egzibicionistički ne upušta u mršavo inteligentnu upućenost počev od inventara beskućništva pa do legla snobizma. Nesumnjivo valja imati darovitost za cinizam, ali i gotovo isti, ako ne i veći, talent da odoli iskušenju da olako proćerda zalihe i potencijal subverzivnosti. I sačuva nosivi, samoopstojivi alibi kako se nije sudjelovalo u gomilanju užasa u svijetu više no što nalaže red i običaj. Dakle, podalje od onoga što Adorno, izvrćući Kierkegaarda, naziva zadravlje na smrt. Jer ukoliko “bijeda ostaje kakva je bila” i ako se “načisto ne da iskorijeniti”, i uprkos tomu, što se “sve čini da bude nevidljiva”, cinizam mora da anticipira da je gola Moć žigosala i budućnost,
276

Zeničke sveske

posjeduje neograničene koncesije na nju. Po, fantastičnom primaklom, uvidu briljantnog mislioca frankfurtske škole nepobitno to svjedoči “logika istorije tako destruktivna kao i ljudi koji od nje sazrijevaju: bilo kuda da tendira njena teža, ona reproducira ekvivalent prošle nesreće.” Cinizam nikom ne trlja nos neukusnim rovarenjem po gnjiloj činjenici da to biti čovjekom više ne zvuči gordo, nego tek šuplje zvečeće. Također ne vuče za uši sve one klempave od lojalnosti. Kao svojevrsna figura umjetnosti, jedna od refleksija iz oštećenog života, cinizam priječi ili bar ublažava ono što “luckasto i otvoreno egzistencija šunda izriče, naprotiv, trijumf da je ljudima uspjelo da iz sebe još jednom proizvedu jedno parče onog u čemu se inače nalaze kao mučenici okovani, i da simbolički raskinu prinudu prilagođavanja, time što sami stvaraju ono čega su se bojali…” Drugim riječima, cinizma se ni u koje doba ne odriče niti se on odbacuje, upravo onako kako je Voltaire u poznim godinama, opkoljen zanovijetanjima da se odrkene đavola, odbrusio zagriženim pametnjakovićima kako bi u tom času bilo potpuno promašeno i nepreporučljivo, neuputno i nekorisno, konačno blesavo, stvarati nove neprijatelje.

277

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful