Obavještajno sigurnosne službe

Autor: Tihomir Čuljak

Sadržaj:
1. 2. Stanje u Hrvatskoj Načini djelovanja obavještajnih službi (prikupljanje podataka)
2.1. 2.2. 2.3. 2.4. 2.5. Tehnička podrška Industrijska špijunaža Zaštita podataka Nadzor službi Financiranje operacija

3.

Obavještano terorističke metode (specijalni rat)
3.1. Medijski napadi 3.1.1. Medijski napadi na pojedince 3.1.2. Medijski napadi na organizacije 3.1.3. Medijski napadi na države 3.1.4. Ideologije kao oružje napada Likvidacija protivnika, Financijski rat Inflacija kao oružje obavještajnih službi Deflacija kao oružje službi Špekulacije kao oružje službi Međunarodne organizacije kao oružje sigurnosnih službi Lobiji

3.2. 3.3. 3.4. 3.5. 3.6. 3.7. 3.8.

4.

Strateško planiranje
4.1. 4.2. 4.3. 4.4. Urotnički scenariji Geopolitički strateški planovi Zaštita urotničkih planova Razotkrivanje urotničkih scenarija

5. 6.

Utjecaj službi na tehničko tehnološki razvoj Djelovanje naših službi prema protivničkim interesima
6.1. Vlastiti ljudski potencijali za prikupljanje informacija Stručne i gospodarske komore Udruge Iseljenici Kadrovi sigurnosnih organizacija

7.

Obavještajna zaštita gospodarstva
7.1. 7.2. 7.3. 7.4. 7.5. 7.6. Zaštita od monopola Zaštita razvoja inovatorsta Zaštita konkurentnosti Zaštita od medijskih napada Zaštita na javnim natječajima Zaštita od stranog pruzimanja poduzeća

8.

Strategije otpora
8.1. 8.2. 8.3. 8.4. 8.5. 8.6. 8.7. 8.8. 8.9. 8.10. Vojna strategija otpora Obavještajna strategija otpora Financijska strategija otpora Upravljanje Narodnom bankom Upravljanje državnim proračunom Upravljanje razvojnim bankama Reguliranje poslovanja poslovnim bankama Upravljanje Burzom Upravljanje Robnim rezervama Upravljanje informacijskim sustavima

9.

Kontrola službi i razbijanje po djelatnostima

1.

Stanje u Hrvatskoj

Hrvatska je premrežena stranim državnim i privatnim obavještajnim mrežama koje prikupljaju podatke potrebne zaštiti njihovih interesa, dok hrvatske obavještajne službe nisu sposobne zaštititi naše državne interese, kao ni interese naših poduzeća. Često su čak i dijelovi naših institucija pa i obavještajnih službi instrumentalizirani u stranom interesu. Kako bi sigurnosne organizacije osim za zapošljavanje dijela radne snage služile interesima hrvatskog naroda i države vojsku, policiju i obavještajne službe moraju voditi natprosječno inteligentni ljudi visoke nacionalne svijesti koji znaju i žele kontakte sa strancima iskoristiti za prikupljanje znanja i informacija, te bolju logističku opskrbu, a ne samo za izvršavanje dobivenih zadataka iz EU-a. Sigurnosne organizacije moraju mnogo efikasnije štititi domaće strateške, političke, vojne i gospodarske interese, te nadzirati strane sigurnosno obavještajne organizacije koje štite interese svojih zemalja. U globalnom tržišnom gospodarskom sustavu poduzeća konkuriraju na svjetskom nivou, te su svi međusobno suprotstavljeni u borbi za iste kupce. U tom ratu protiv konkurencije dobavljači su saveznici, konkurenti su neprijatelji, a kupci su bojno polje za koje se konkurenti bore. Kako bi pobijedili u tom ratu hrvatska poduzeća moraju biti sposobna kreirati svoje strateške planove opstanka, a za to je neophodno posjedovanje informacije (bilance i probleme) o protivnicima i njihovim saveznicima, o kupcima (tržištu) i o vlastitim saveznicima (dobavljačima). U tom ratu velike strane kompanije imaju pomoć svojih obavještajnih službi, te bi i naša poduzeća morala imati istu takvu pomoć. Za uspješno kreiranje strateških planova i naša poduzeća bi od znanstvenih i obavještajnih službi morala dobivati podatke o bilanciama raspoloživih dobara: materijalnih, intelektualnih i ljudskih. Bilance je potrebno izraditi za: 3. vlastita raspoloživa dobra, sadašnja i buduća, 4. sadašnja i buduća dobra saveznika, 5. protivnička sadašnja i buduća dobra, dobra protivničkih saveznika. Za sve njih potrebno je poznavati i najvažnije probleme, kao i dobro prepoznavanje vlastitih problema. Velike kompanije imaju svoje odjele za "busines inteligence" koji se bave prikupljanjem podataka na zakoniti način, ali mnoge razvijene države svojim kompanijama dostavljaju podatke stečene obavještajnim radom i na nelegalan način.

2.

Načini djelovanja obavještajnih službi

Obavještajno sigurnosne službe postojale su od nastanka civilizacije. Nastankom industrijske civilizacije ove službe su doživjele nagli razvoj, te su poslove počele dijeliti na vojne, industrijske i političke, odnosno na uhođenje protivnika, otkrivanje neprijateljskih uhoda i na zaštitu tajnosti važnih informacija vojne, industrijske i političke prirode. Za razliku od javnih sigurnosnih službi kojima je zadatak štititi zakon i opsluživati pravosudna tijela, obavještajno sigurnosne službe štite državu te nisu dužni pomagati rad sudskih vlasti osim kad je to u interesu države. Ove službe u većini razvijenih demokratskih država za praćenje, nadzor i prisluškivanje ne moraju tražiti dozvolu od sudskih vlasti, već je to regulirano posebnim zakonima, te također, kad doznaju za kaznena djela ne moraju o tom izvijestiti tužilaštva i sudove, osim kad je to u interesu njihovog posla, tj zaštiti države. Izvještaje o svojem radu podnose najčešće samo najvišoj izvršnoj vlasti, te ponekad zakonodavnim nadzornim tijelima koji kontroliraju eventualne zloupotrebe službi u svrhe koje nisu povezane sa zaštitom nacionalnih interesa. Obavještajno sigurnosne službe obično imaju više odjela ili mreža čiji pripadnici se međusobno ne poznaju. Najvažniji odjeli su; odjel za mobilizaciju i obuku, odjel za prikupljanje podataka, odjel za analizu podataka, odjel za širenje dezinformacija, odjel za provokacije, odjel za planiranje, odjel za terorističke operacije, odjel za unutrašnju zaštitu, te odjel za financiranje. Poneki odjeli, osobito oni gdje se traži veća stručnost, mogu biti organizirani kao posebne službe, ili znanstveni instituti. Obavještajci se mogu podijeliti na profesionalce koji su formalno zaposleni u pojedinim službama, a samo povremeno, na nekom zadatku imaju nekakvu «masku», te na povremene vanjske suradnike, (doušnike, spavače, špijune, agente dezinformatore i agente provokatore) koji rade na svojim radnim mjestima, a sa službom samo povremeno surađuju. Profesionalni obavještajci dobivaju plaću u službi, a povremeni vanjski suradnici se nagrađuju na različite načine. Vanjski suradnici mogu raditi iz uvjerenja, iz interesa, ili stoga što su ucijenjeni. Nagraditi ih se može i tako što ih se, na osnovu lažnih dokumenata, pošalje u privremenu mirovinu te oni tako zauvijek ostanu vezani uz službu, moguće im je omogućiti brže napredovanje na radnome mjestu ili karijeri, moguće im je osigurati javnu promociju, potrebite veze i sl. Obično profesionalci različite razine imaju svoje doušnike ili mrežu doušnika, s tim što oni na višoj razini znaju doušnike svojih podčinjenih, dok nižerangirani profesionalci ne znaju doušnike svojih pretpostavljenih, ili doušnike suradnika iz paralelnih odjela. Agenti spavači, dezinformatori i provokatori obično su na vezi sa samim vrhom obavještajnih službi. Agenti za prikupljanje podataka, tzv., špijuni najčešće se traže među vojnim i državnim službenicima, te političarima, dok se dezinformatori najčešće traže među nezadovoljnim novinarima i marginalnim političarima. Doušnici, a i ostali vanjski suradnici se financiraju s tajnih računa koji se pune na razne, najčešće nezakonite načine, kako bi ostali skriveni od pogleda službenika u različitim ministarstvima. Ponekad obavještajne službe prikrivaju pojedine akcije čak i od vlastitih političkih naredbodavaca, a kako bi prikrili tragove o ovakvim svojim tajnim operacijama zapovjedi su izdaju usmeno, a i izvještaji o takvim tajnim operacijama se tada također podnose usmeno. Pismeni izvještaji podnose su jedino o legalnim operacijama koje su pod nadzorom političkih vlasti. Pošto političari vole sve znati najlakše im je sve kontrolirati analizom financijskih troškova, ali se obavještajci u nelegalnim operacijama obično obraćaju raznim lobističkim, ili masonskim udrugama, koje imaju iste interese i od kojih traže financiranje takvih nelegalnih operacija. Suvremene obavještajno sigurnosne službe uhođenje protivnika nastoje paralelno izvoditi tehničkim sredstvima, analizom legalno prikupljenih informacija iz sredstava masovnog priopćavanja, te širenjem mreže informatora u protivničke: vojne, političke, privredne strukture, patentne urede, znanstvene institucije, humanitarne organizacije, vjerske sekte, te pokrete za zaštitu ljudskih prava. U velikim, razvijenim državama obavještajno sigurnosne službe su podijeljene na: obavještajne (prikupljanje podataka), sigurnosne (zaštita vlastitih podataka), službe za vođenje

specijalnog rata, te vojne obavještajne službe. Američke obavještajno sigurnosne službe su tehnički najbolje opremljene, dok britanske imaju najjače analitičke prateće institute, te najjače provokatore u protivničkim redovima. Analitika kao najvažnija komponenta obavještajnog rada bavi se u prvom redu analizom interesa protivničkih i prijateljskih država, te svih bitnih organizacija koje bi mogle postati protivnici, ili značajni suradnici. Za sve njih prikupljaju se: a) podaci o glavnim financijerima, njihovim osobnim interesima i sposobnostima, te sredstvima i metodama za ostvarenje osobnih interesa, b) podaci o glavnim kadrovima, njihovim osobnim interesima, te sposobnostima, sredstvima i metodama kojima mogu ostvariti te interese. Kvaliteta obavještajnih službi najviše ovisi o znanju, inteligenciji, motivaciji i iskustvu analitičara. Ni najbolji podaci ne vrijede puno ako analitičari ne znaju prepoznati vrijednost podataka, a najkvalitetniji analitičari ponekad i analizom novinskih natpisa i ostalih javnih podataka mogu zaključiti više nego loši analitičari uz pomoć najbolje tehnike. Suvremene obavještajne službe najviše sliče na znanstveno istraživačke institute, a razlika je u tom što službe smiju kršiti sve zakone kad je to neophodno za izvršenje zadatka, s tim što moraju ukloniti tragove kršenja zakona. Mnoge službe 90% informacija najčešće i skupljaju na legalni način preko znanstveno istraživačkih instituta, medija, Interneta, stručnih kongresa, sajmova i sl. a samo manji dio informacija prikupljaju upotrebom tajnih tehničkih sredstava, uz pomoć doušnika, ucjenama i sl.

2.1. Tehnička podrška
Najveće države koje raspolažu špijunskim satelitima mogu snimati sve telefonske komunikacije (razgovori, fax, e- mail, Internet) bilo gdje na svijetu. Kabel koji spaja telefonsku slušalicu i aparat zrači dovoljno da razgovor snime sateliti. Takvi razgovori kasnije se kompjutorski sortiraju i analiziraju po pozivnom i dozivnom telefonskom broju, po lokaciji pozivnog i dozivnog telefona, po vremenu razgovora, po jeziku, po ključnim riječima i po boji glasa govornika. Tek ovako sortirani i analizirani razgovori idu analitičarima na provjeru. Zaštita od ovakvog prisluškivanja moguća je tek ako se i pozivni i dozivni aparat nalaze u prostoriji koja je izgrađena kao Faradejev kavez, i ako su svi električni kablovi i spojevi kroz koje putuje signal smješteni duboko pod zemljom. Ako obavještajna služba ima “prijateljske veze” s lokalnom telefonskom kompanijom ni ovakva zaštita nije sigurna. Mobilne telefone mogu prisluškivati, te prostorno locirati i najslabije opremljene obavještajne službe. Veće organizacije mogu vršiti prisluškivanje preko mobitela i kad je aparat isključen, tako da nazovu broj aparata, a prije nego što stisnu posljednju znamenku pozivnog broja puste posebnu šifru koja uključuje mikrofon. Na taj način mobitel postaje “buba” koja prenosi sve zvukove do 15 metara iz okoline. Tek ako se izvadi baterija iz mobitela, ili se mobitel umota u aluminijsku foliju, moguće je onemogućiti ovakvo prisluškivanje. Kompjutorske podatke koji prelaze preko ekrana kompjutora moguće je snimiti na udaljenosti od nekoliko kilometara. Obavještajne službe koje imaju “prijateljske veze” s proizvođačima kompjutorskih operativnih sustava mogu skidati podataka sa svakog kompjutora priključenog na Internet, koji radi pod operativnim sustavom te kompanije. Pomoću diskete s posebnim programom moguće je zaobići sve zaštitne šifre u kompjuteru.

2.2.

Industrijska špijunaža

Industrijska špijunaža je korištenje obavještajnih službi u interesu kompanija iz vlastite države. Pri tom se koriste sve dostupne legalne i nelegalni metode prikupljanja informacija. Cilj je pomoći vlastitim poduzećima u borbi protiv strane konkurencije na vlastitom i na stranom tržištu, te stjecanje monopola na stranim tržištima. Osnovni načini stjecanja monopola su različite vrste dampinških napada na manje konkurente, ali postoje i druge metode napada.

Osim navedenih načina monopolizacije veliku ulogu u tome procesu imaju i obavještajne službe razvijenih zemalja. Na velikim međunarodnim javnim natječajima velike kompanije SAD-a i Velike Britanije često o stranim konkurentima dobivaju sve važne podatke kao što su tehnologija koju imaju i mogu ponuditi, podatke o razvojnim projektima, podatke o najvažnijim kadrovima i njihovim slabostima, a ponekad dobiju i podatke o cijenama i ostalim uvjetima iz ponude. Zato je kod velikih javnih nabavki važno cijene i ostale najvažnije podatke potrebno upisivati rukom u tiskani tekst, kako ne bi ostali nikakvi tragovi u kompjutoru, ponudu treba nositi sigurnim i povjerljivim kuririma i dostavljati je neposredno prije otvaranja ponuda. Današnje zapadne obavještajne službe svoje kapacitete sve više koriste za industrijsku špijunažu za što troše i do 70 % svojih kapciteta. Uspjeli su staviti pod nadzor gotovo sve znanstvene i istraživačke laboratorije svih velikih kompanija u svijetu, a jedini faktor koji ne mogu predvidjeti su novi proizvodi koji se stvaraju u nekoj garaži nekog inovatora ili sitnog poduzetnika. Čim netko takav svoju ideju ili proizvod prijavi patentnom uredu ili iznese na neki sajam i on ulazi pod nadzor i sustav kontrole. Dvije intelektualno najjače obavještajne službe su izraelski Mosad i britanska služba MI6, dok su tehnički najjače američke službe CIA i NSA. Mosad se temelji na izraelskoj dijaspori među kojima postoji veliki broj znanstvenika i poduzetnika u mnogim svjetskim sveučilištima, znanstveno-istraživačkim institutima i multinacionalnim kompanijama. Britanski MI6 je najjača svjetska obavještajno sigurnosna služba koja formalno i ne postoji. Strateške ciljeve ova služba dobiva od Kraljevskog instituta za međunarodne poslove(Royal Institut of International Affairs). Jezgra MI6 nalazi se u britanskom ministarstvu vanjskim poslova, a ključni kadrovi dolaze iz britanskog nasljednog plemstva i iz vrhova bogataških masonskih udruga. (Ova služba je u vrlo čvrstoj simbiozi sa masonskim klubovima, a preko masona iz drugih država povezani su i sa drugim obavještajnim službama koje također nastoje svoje ljude ubaciti u masonske klubove. A hoće li ti ubačeni pojedinci biti više lojalni svojoj obavještajnoj službi, ili masonskom klubu najviše ovisi o trenutnim osobnim materijalnim, političkim ili karijerističkim interesima.) Zaposleni službenici MI6 rade za plaću, dok većinu ostalih služba nagrađuje tako što im pomaže u karijeri, u sklapanju dobrog posla, i u osobnom bogaćenju. Što postanu bogatiji to lakše dolaze do podataka pa su samim tim i korisniji. Služba pod svojom kontrolom ima desetak najvažnijih znanstveno istraživačkih instituta, nekoliko najvažnijih medija, mnoge humanitarne, ili ekološke udruge građana, te kontrolne pakete dionica u najmanje dvije kompanije u svim djelatnostima. Posebni odjeli nastoje djelovati kao svjetski karteli za kontrolu dijamanata, plemenitih metala, droge, umjetnina i rijetkih sirovina. Najvažnije djelatnosti koje kontroliraju su bankarstvo, nafta, osiguranje, investicijski fondovi, vojna proizvodnja, visoke tehnologije, automobilska industrija, kemijsko farmaceutska industrija, zaštitarstvo,i sl. U svim ovim djelatnostima kontroliraju najmanje dvije kompanije koje glume međusobnu konkurenciju i koje imaju kontrolne pakete manjih regionalnih kompanija, a koje opet drže kontrolne pakete još manjih nacionalnih poduzeća. Kontrolne pakete dionica obično vode na ime neke fizičke ili pravne osobe koje potajno služe kao maska za MI6. Preko ovakvih kompanija MI6 podmićuje razne državne službenike drugih zemalja preko kojih dobivaju unosne poslove, nakon čega mogu lako prikupljati podatke i materijalna sredstva za operacije. Podmićeni državni službenici obično misle kako se radi o običnoj korupciji, te i ne znaju kako tajno rade za britance. Preko bankarske piramidalne mreže koja se sastoji od nekoliko britanskih banaka koje imaju nekoliko podružnica na svim kontinentima, a koje opet imaju podružnice u svim susjednim državama, vrlo lako mogu doći do podataka o stanju i prometu na računima skoro svih većih svjetskih i nacionalnih kompanija te pojedinaca. Preko osiguravajućeg društva Loyd mogu doći do podataka o tijekovima roba u

međunarodnom prometu. Preko nekoliko multinacionalnih revizorskih kuća mogu doći do podataka o poslovanju mnogih banaka i kompanija u svijetu nakon čega podatke mogu iskoristiti za korumpiranje i ucjenjivanje vodećih ljudi u tim sustavima, te jeftinu kupovinu kompanija ili banaka. Preko paramasonskih humanitarno lobističkih udruga kao što u Rotary i Layons mogu doći do podataka o većini društveno angažiranih pojedinaca u svijetu. Ovi klubovi sa svojih redovitih sastanaka zapisnike šalju u centralu iz kojih se može otkriti što tko predlaže, kakve ima interese i stavove, na temelju čega se može izraditi psihološki profil takvih pojedinaca, a u slučaju potrebe izabrati nekoliko najboljih kandidata za obavljanje nekog zadatka u nekoj zemlji. Nakon takvog odabira dovoljno je organizirati neko veće međunarodno druženje u kojima se neki agent ubačen u vrh organizacije upoznaje s potencijalnim lokalnim suradnikom, vrbuje ga za lijepo oblikovani zadatak, uz osiguranje dobre motivacije. Preko međunarodnih stručnih udruga mogu doći do podataka o svim relevantnim stručnjacima svih struka, preko udruge MENSA-e koja ima sjedište u Londonu mogu doći do podataka o svim natprosječno inteligentnim ljudima svijeta, a preko zaštitarskih kompanija mogu doći do podataka o svim službenicima i menadžerima u institucijama i kompanijama koje štite. Svi podatci šalju se u institut za strateško planiranje Tavistock gdje se drže dosjei više milijuna najvažnijih ljudi svijeta s precizno izrađenim psihološkim profilima. MI6 drži dvije multinacionalne zaštitarske kompanije koje glume međusobnu konkurenciju i koje imaju svoje podružnice u svim državama, a te podružnice su najčešće vlasnički maskirane pod imenom svojih terenskih suradnika. Ove podružnice obično najviše zarađuju čuvanjem banaka pod britanskom kontrolom, a tako stečenim profitom korumpiraju najveće političke stranke, državne dužnosnike i menadžere državnih poduzeća, kako bi preuzeli čuvanje svih državnih institucija i državnih poduzeća. A kad jednom čuvari uđu na neki objekt vrlo lako mogu doznati što se događa na objektu, tko su najvažniji rukovodioci i menadžeri u čuvanim objektima, kakvi su odnosi među njima, koje su im slabosti i ovisnosti, kakav im je privatni život, seksualne sklonosti, imaju li ljubavnice ili ljubavnike i slično. Čuvare povremeno kontroliraju kontrolori od kojih su neki obučeni kako iz čuvara, u nevezanom razgovoru izvući informacije na osnovu kojih se u Tavistock institutu mogu izraditi vrlo kvalitetni psihološki profili svih važnih osoba, ili osoba koji bi jednog dana mogli postati važni. Medijska i novinarska mreža koju je MI6 stvorio širom svijeta povremeno služi za kontrolu nekih informacija, ali im je glavna svrha širenje dezinformacija o osobama, ili pojavama, u cilju ostvarenja njihovih strateških interesa. Razvili su i mrežu za širenje dezinformacija preko interneta, te na svim važnijim jezicima svijeta redovito prate rasprave na različitim internet forumima i uključivanjem u rasprave nastoje omalovažiti diskutante koji šire istinite podatke o onom što MI6 želi skriti, uz istovremeno širenje dezinformacija o onom, ili onima koje žele medijski, ili politički uništiti.

2.3.

Zaštita podataka

Zaštita podataka koji se pregledavaju na kompjutoru, moguća je ako su kompjutori smješteni u prostorijama izrađenim kao Faradejev kavez i pod uvjetom da kompjutor nije priključen na nikakvu mrežu. Mobilne telefone nije moguće zaštititi. Američka služba za zračno motrenje i izviđanje opskrbljena je i kamerama vrlo visoke rezolucije i širokog spektra koje snimaju određena područja brzinom od 16 snimaka u sekundi. Kompjutorskom analizom ovih snimaka moguće je vidjeti što se na određenim koordinatama, u određenom trenutku nalazi. Moguće je razlikovati vozila i ljude, a vrtnjom filma unatrag, ili unaprijed, moguće je otkriti odakle su vozila ili ljudi došli i kuda su otišli. Filmske snimke koje

prikupljaju bespilotne letjelice i sateliti kompjutorski se obrađuju tako da se izdvoji snimka ciljanog terena u određenom trenutku. Na snimci se obilježi vozilo ili čovjek čije se kretanje želi pratiti, a nakon toga kompjuter, vrtnjom filmova naprijed ili natrag, analizira put kretanja označenog objekta, gdje je stajao i koliko dugo, odakle je došao i kuda je otišao. Ovakva tehnologija mogla bi vrlo korisno poslužiti u otkrivanju ubojstava, silovanja, krađa i pljački koje se događaju u velikim gradovima, ali zapadne obavještajne službe te mogućnosti zasad čuvaju samo za sebe. Ovaj sustav je u razvoju, a pokriva sve veću površinu zemlje. Kod zaštite vlastitih tajnih podataka problem je čak i u definiciji podataka koje treba čuvati. Prema birokratskom shvaćanju tajnosti tajna je svaki dokument na kojem piše «tajna» poslovna, vojna ili državna. Ovakvi birokrati često troše ogromna sredstva koja bi se mogla puno bolje iskoristiti u zaštiti podataka koje neprijatelj zna, ili može vrlo lako otkriti iz tiskanih i elektroničkih medija, ili sa Interneta. Neracionalno je štititi podatke koje neprijatelji znaju. Sposobne obavještajno sigurnosne službe sve «tajne» koje neprijatelj pouzdano zna nastoje, posredno, dostaviti vlastitom stanovništvu i time vlastito postojanje opravdati pred poreznim obveznicima, pri čemu nastoje povećati povjerenje stanovništva među građanima i povećati spremnost vlastitog stanovništva na suradnju sa službama. U totalitarnim režimima važnije je sačuvati podatke od vlastitog stanovništva nego od neprijatelja, pa takvi režimi čuvaju i podatke koje protivničke države odavno znaju. Izvorno, tajna je svaki podatak koji može koristiti neprijatelju, poslovnom, vojnom ili političkom. Najveći stupanj tajnosti su podaci o tom koliko znamo o protivničkim tajnama, te metodama i sredstvima koje ti protivnici koriste, kao i svi podaci iz kojih se mogu razotkriti naši obavještajni suradnici, te sredstva i metode koji oni koriste. Isti stupanj tajnosti imaju naši dugoročni interesi i ciljevi kojih protivnik nije svjestan. U zaštiti vlastitih tajnih podataka sigurnosne službe vrše tajne višestruke provjere svih osoba i članova njihovih obitelji koje dolaze u doticaj s tajnim podatcima. Kod zaštite projekata koji se nalaze u stanju razvoja i ispitivanja, zaštitne službe često pribjegavaju kampanjama dezinformiranja, čim primijete da je i najmanja količina informacija o tajnim projektima procurila u javnost ili neprijateljima. Tako se npr. eksperimenti s tajnim letjelicama najlakše štite širenjem dezinformacija, te službenim demantiranjem o pojavi letećih tanjura, svemiraca i sl. Slično se štite i vojno pomorski projekti širenjem dezinformacija o pojavi vodenih čudovišta i sl. Ove kampanje dezinformacija obavljaju se preko vlastitih suradnika u sredstvima javnog priopćavanja, a veliku pomoć dobivaju od fanatika, koji iz uvjerenja, troše gomile vlastitih sredstava i energije na praćenje ovakvih pojava.

2.4.

Nadzor službi

U demokratskim državama obavještajne službe su pod nadzorom izvršnih a djelomično i zakonodavnih tijela, tako da javnost ponešto može saznati o njihovom radu. Da bi količinu ovakvih javnih informacija smanjila na što je moguće manju količinu, sve obavještajne službe nastoje svoje djelovanje što više prikriti od zakonodavnih tijela. Da bi to mogle, one nastoje raditi po načelu ; prikupljanje podataka, analiza podataka i planiranje operacija radi služba, a izvođenje operacija se prepušta saveznicima. Saveznici među novinarima obrađuju javnost i pripremaju je na ono što službi odgovara. Saveznici među političarima, međunarodnim institucijama, nevladinim udrugama, humanitarnim organizacijama, oslobodilačkim pokretima i terorističkim organizacijama zaduženi su za izvršenje operacija.

2.5.

Financiranje operacija

Financiranje legalnih poslova se vrši iz državnog proračuna, ali se često to od javnosti prikriva u kroz vojni proračun. Nelegalne operacije koje žele prikriti i od vlastitih parlamentarnih istraga financiraju se najčešće dodatnim poslovima i suradnjom sa mafijaškim organizacijama. Dodatne izvore financiranja ove službe nalaze na više načina: 1. zaštiti mafijaških udruga pri trgovini droga ili drugih krijumčarenih roba, 2. prodaji zaplijenjene droge, ili drugih zaplijenjenih dragocjenosti u vlastitoj režiji, 3. prodaji velikim kompanijama onih prikupljenih industrijskih tajni koje nisu potrebne vlastitom vojno-industrijskom kompleksu, 4. prodajom tajnih poslovnih informacija burzovnim špekulantima uz njihovu obvezu da dio prikupljenog profita utroše za obavještajno političke poslove. Sva ovako nelegalno stečena sredstva obavještajno sigurnosne službe troše na, također, nelegalan način, s čime članovi zakonodavnih tijela nisu upoznati. Ponekad čak ni vlade i predsjednici ne znaju što im rade njihove tajne službe čime ove organizacije postaju mafijaško teroristička vlast iz sjene.

3.

Obavještano terorističke metode (specijalni rat)

Pojedine obavještajno sigurnosne službe osim prikupljanja informacija o protivnicima, te zaštite vlastitih tajni, bave se specijalnim terorističkim metodama rata protiv potencijalnih protivnika. Ti oblici rata su: 1. Medijski napadi na protivnike radi njegove političke destabilizacije, 2. Likvidacija protivnika, 3. Financijsko ratovanje.

3.1.

Medijske kampanje

U slabijim državama strane obavještajne službe stvaraju popise poželjnih i nepoželjnih političara. Nepoželjne političare nastoje ukloniti s političke scene najčešće medijskom kampanjom širenja dezinformacija. Odjel za dezinformacije djeluje najčešće preko lokalnih agenata mobiliziranih ili ubačenih na protivnički teritorij ili mreže, a ponekad i preko razotkrivenih protivničkih agenata kojima se pažljivo doziraju dezinformacije čija se istinitost ne može provjeriti, uz pružanje mnogo točnih podataka koje se mogu provjeriti, ili koje su opće poznate. U ovakvim kampanjama dezinformiranja agenti dezinformatori najčešće se služe medijima, novinarima i urednicima koji su, najčešće, već i sami protivnici napadnutih političara, a ponekad i plaćaju poneke novinare i vlasnike medija. Pri širenju dezinformacija protiv glavnog protivnika namjerno se ostavljaju tragovi kako tu kampanju poluistinama i neistinama širi netko drugi tko je u sukobu s glavnim protivnikom. Kako bi se sukob između različitih protivnika produbio šire se dezinformacije i o tome drugom protivniku pri čemu se ostavljaju tragovi kako to širi glavni protivnik. Ovakva dezinformacijska kampanja može se provoditi preko medija ili preko mreže terenskih «dobro informiranih tračera», a kad se širi preko medija odvija se obično u tri koraka: 1. dostavljanje medijima istinitih kompromitirajućih podataka o napadnutim osobama, 2. medijski napad podatcima koji su samo djelomično istiniti, 3. otvoreno zagovaranje rušenja pojedinih političara i stranaka.

3.1.1.

Medijski napadi na pojedince

Kad se ne mogu naći nikakvi argumenti kojima bi se napao protivnik, nastoji ga se otvoreno ismijavati organiziranom kampanja širenja neugodnih anegdota, viceva, skečeva i satira kojima se omalovažava protivnik, ili netko od članova obitelji i najbližih suradnika. Protiv ovakve kampanje napadnute države mogu se braniti samo jačanjem vlastitih obavještajnih službi. U svakoj ozbiljnoj državi obavještajne službe moraju biti garant da na bilo kakvu važniju funkciju neće doći osobe koje netko može ucjenjivati ili kompromitirati. Sve važnije političare i državne službenike obavještajne službe moraju štititi i nadgledati. Ako pri tom primijete da su skloni korupciji, preljubu, seksualnim nastranostima, ovisnosti o kocki, drogi, alkoholu, bilo oni bilo članovi njihove uže obitelji, tada najviši politički vrh treba biti obaviješten o postojanju sigurnosnog rizika.

3.1.2.

Medijski napadi na organizacije

Napadi na političke stranke izvode se ubacivanjem vlastitih ljudi u takve političke stranke koji se nastoje približiti ambicioznim pojedincima. Njih postepeno uvjeravaju kako su vrlo sposobni i perspektivni, te se trebaju izboriti za veći utjecaj unutar stranke. Ako u tome uspiju tada ih nagovaraju na šikaniranje stranačkih protivnika, a gubitnike nastoje nagovoriti na osnivanje novih stranaka, kako bi se protivničko izborno tijelo što više rascjepkalo.

3.1.3.

Medijski napadi na države

Osim napada na pojedine političare ili političke stranke mogući su i politički napadi na državu. Ovakvi napadi se organiziraju osnivanjem pokreta (ili stranke) koji ima zadatak oslabiti konkurentnost gospodarstva, te tako destabilizirat državu. Kako bi se takav pokret osnovao potrebno je stvoriti ideologiju (komunizam, fašizam, nacizam, vjerske fundamentalističke sekte, ekološki fundamentalizam, globalizam, otvoreno društvo i sl.) koja će privući što više nezadovoljnika.

3.1.4.

Ideologije kao oružje napada

Kroz povijest protivničke države su često rušene ubacivanjem razornih ideologija na teritorij protivničkih država, pri čemu se nastoji ubaciti dvije suprotstavljene ideologije koje se trebaju sukobiti, ili podijeliti društvo u dvije sukobljene skupine. Kako bi se takav ideološki pokret osnovao potrebno je stvoriti ideologiju (komunizam, fašizam, nacizam, vjerske fundamentalističke sekte, ekološki fundamentalizam, globalizam, otvoreno društvo i sl.) koja će privući što više nezadovoljnika. Za širenje odabrane ideologije potrebno je organizirati, ili kupiti medije i novinare koji će zagovarati i širiti ideologiju, a također i «znanstvenike» koji trebaju «znanstveno» braniti pravovjernost takve ideologije. Kako bi se ideologija uspješno širila potrebno ju je umotati u ambalažu od istine koja treba poslušati za maskiranje laži. Kako bi se sve to moglo organizirati i kontrolirati potrebno je naći financijere, a to su najčešće, formalno, privatne kompanije (najčešće banke). Financiranje medija se organizira kroz sponzorstva pojedinim medijskim kućama što se maskira u vidu oglašavanja. Mnoge kompanije i banke ponekad u napadnutim državama za reklamu troše velika sredstva čak i kad im je potražnja za robom veća od ponude, što znači da im reklama nije ni potrebna. Ovakve napade na protivničke države obično vode agenti provokatori iz najtajnijih odjela za političke provokacije iz najtajnijih odjela za političke provokacije. Povijesno promatrano, početkom industrijske civilizacije i nastankom ideologije prosvjetiteljstva ova tajna društva porijeklom iz Venecije, u svoj sastav uključuju nove bogataše iz područja bankarstva, prekomorske trgovine, uglja, a kasnije i nafte, te doživljavaju nagli razvoj. Masoni su bili glavni financijeri ideologije francuske revolucije i Bonapartizma, ideologije Marksizma i komunizma, a pri kraju dvadesetog stoljeća financiraju ideologiju “otvorenog društva” i globalizma. Sredinom devetnaestog stoljeća glavni operativac «financijer i kadrovik» im je bio Fridrich Engels, početkom dvadesetog stoljeća Parvus, sredinom dvadesetog stoljeća Robert Maxwell, a krajem dvadesetog stoljeća George Soroš. Svi oni koristili su parolu «zavadi pa vladaj» koristili proizvodeći različite svađe među susjedima, koristeći moralno slabe pojedince među narodima koje su željeli osvojiti. Glavni protivnici imperijalnih sila uvijek su bile etničke,

nacionalne države kod kojih se zajedništvo temelji na emocionalnoj vezi prema zajednici, za razliku od imperijalnih višenacionalnih država gdje se vlast temelji na interesu i strahu. Glavni suradnici imperijalista su uvijek bili pojedini pripadnici osvojenih naroda koji su zbog osobnih materijalnih, ili karijerističkih interesa pristajali na suradnju sa osvajačima. Ovi kozmopoliti kojima nikad nije bio važan interes vlastitog plemena, ili nacije za koju nisu bili emocionalno vezani, uvijek su bili osnovna poluga rasta svih globalističkih imperija. U dvadesetom stoljeću su postojala tri imperijalna globalistička ideološka pokreta: komunizam, nacionalni socijalizam i fašizam, te liberalni individualizam. Komunizam je bio najbrutalniji i temeljio se na mržnji prema vjeri i drugim socijalnim klasama, te indiferentnost prema vlastitoj naciji. Nacionalni socijalizam i fašizam bio je najbahatiji i temeljio se na mržnji prema drugim «nižim» nacijama, te javnu indiferentnost, a tajnu mržnju prema vjeri. Liberalni individualizam kao najlukaviji ideološki pokret, izrastao na pozitivnim stavovima ekonomskog liberalizma, temelji se na zagovaranju potpune slobode pojedinca, slobodno tržište s jednakim šansama za sve, te indiferentnost prema obitelji, naciji i vjeri. Kao najlukaviji ideolozi liberali su najduže opstali zahvaljujući tome što su njihovi javni ciljevi pozitivni i sukladni pozitivnoj tržišnoj selekciji prema sposobnostima, iako im je tajno djelovanje često potpuno suprotno, usmjereno izigravanju slobodne tržišne konkurencije i održavanju vlasti u rukama uske elite. Običaj liberala je javno zagovarati jedno, a na tajnim sastancima raznih elitnih «klubova» koji uključuju državne funkcionare, poduzetnike, znanstvenike, bankare, novinare i ostale «uglednike», donositi suprotne dogovore o tom kome obavještajne službe trebaju dostavljati povjerljive podatke o potezima konkurencije, kome treba krasti takve podatke; kome treba pomoći, a kome uskratiti pomoć; koga državne inspekcijske službe trebaju zaobilaziti, a koga pojačano nadzirati; koje znanstvene projekte treba financirati, a koje kočiti; koga treba financirati, a koga ne; u kojim medijima se treba oglašavati, a u kojima ne; koga preko medija treba napadati, a koga hvaliti. Sve to suprotno je načelima slobodne tržišne konkurencije i predstavlja poništenje tržišnog mehanizma selekcije prema sposobnosti. Ideologiju mogu osmisliti i pojedini lobiji poput naftne i petrokemijske industriji koji su u raznim znanstvenim radovima prepoznali su potencijalnu opasnost, te su to odlučili promidžbeno iskoristi protiv protivničkih lobija stavljanjem takvih znanstvenih radova pod kontrolu. Zaključili su kako se na osnovi takvih znanstvenih istraživanja može kreirati nova «zelena» ideologija na osnovu koje bi se mogao formirati i novi ideološki pokret «prijatelja zemlje». 1971. godine McGeorge Bundy i Fondacija Ford počinju veliku studiju globalne energetske strategije. Godine 1972. kanadski naftaš Maurice Strong izabran je za predsjednika Štokholmske konferencije UN-a o zaštiti okoline, koja usmjerava milijarde dolara u anti industrijski i anti nuklearni «pokret zelenih». 1973. na tajnom sastanku Bilderburške skupine pripremaju poteze za poskupljenje nafte od 400%. Počelo se govoriti o granicama razvitka, a velikim novčanim donacijama angloamerički lobi, uz organizacijsku i stručnu pomoć Rimskog Kluba počeo je ustrojavati ekološke zelene udruge i stranke, najprije u Njemačkoj, a nakon toga u ostalim razvijenim državama. U tome su im pomagali vlastiti agenti i priučeni zeleni fanatici koji su preuzeli zadatak promjene javnog mnijenja, nakon čega dolazi do promjene političara koji se ne slažu sa novim idejama. Prvi zadatak im je bio propagirati ekonomski neisplative alternativne izvore energije, prikupljati informacije o razvoju novih energetskih tehnologija, te spriječiti razvoj komercijalno isplativih alternativnih izvora energije koji bi konkurentima omogućili energetsku neovisnost. Agenti koje rade na razvoju i korištenju ideologija mobiliziraju se između natprosječno inteligentnih osoba čiji psihološki profil ukazuje na psihopatski, ili šizofrenični poremećaj osobnosti s jakim egom i prenaglašenom potrebom za moći, a njihov motiv za suradnju s obavještajno sigurnosnim službama je pomoć u realizaciji moći. Pojedinci sa znatno oslabljenim biološkim, psihološkim, ili duhovnim mehanizmima obrane od zla, bilo zbog nasljednih osobina, bilo zbog nekog oboljenja, ili šoka u djetinjstvu, postaju cilj kadrovika koji ih pronalaze najčešće među

starijim maloljetnicima iz nesređenih obitelji, između siročadi, ili izvanbračnom djecom, koja su odrasla bez osjećaja obiteljske ljubavi, te koji su kao takvi odlična sirovina koju je lako pretvoriti u robote programirane za beskrupulozno osvajanje moći. Ovakvi agenti s dobrom obukom iz područja psihološko političkog djelovanja, ubacuju se u protivničke obavještajne, političke, vojne ili terorističke skupine, gdje glumeći ideološku, nacionalnu, ili vjersku isključivost i radikalizam nastoje izbiti na vrh organizacija u koje su se ubacili. Pri tome ih se potiče na beskrupulozno istiskivanje svih konkurenata za vodeće položaje koristeći sva sredstva, a pri tom im pomažu agenti dezinformatori koji šire dezinformacije o njihovim konkurentima, pri čemu nastaju frakcijske borbe u kojima pobjeđuju oni koji znaju tko igra kakvu igru. Ako se kampanja dezinformacijama ne pokaže kao uspješna, agentima provokatorima pomažu i odjeli za likvidacije koji uklanjaju one koje na drugi način nije moguće ukloniti. Kad agenti provokatori dođu na vrh protivničke mreže nastoje tu organizaciju navesti na što radikalnije poteze, koji kasnije napadnutima služi kao povod za protuakcije prema protivničkim organizacijama, njihovim simpatizerima i državama koje ih štite, a za sve imaju dobro opravdanje pred vlastitim stanovništvom. Ovakvi agenti provokatori mogu imati i unaprijed pripremljene dvojnike. Ako glavni agent pogine njegovi «čuvari» uklanjaju leš, a dvojnik preuzima ulogu glavnog agenta provokatora. Ovakvi dvojnici agenata provokatora ubačeni u protivničke mreže u prošlosti su imali znatnu ulogu, ali je njihova uloga smanjena razvojem elektroničkih programa za prepoznavanje lica, glasa, potpisa i otisaka prstiju.

3.2.

Fizičke likvidacije protivnika

Sigurnosne službe često pribjegavaju i likvidaciji protivnika koja može biti pravosudna ili fizička. Pravosudna likvidacija (pravosudni terorizam) se obavlja podmetanjem lažnih dokaza napadnutoj osobi s ciljem njenog osuđivanja, a fizički se likvidiraju osobe koje se ne mogu na drugi način neutralizirat. Metode likvidacije su: 1. organizirane prometne nesreće; 2. organizirana samoubojstva; 3. atentati; 4. inficiranje kemijskim, biološkim, ili nuklearnim agensima. Atentati se obično organiziraju tako da se pripremi žrtveni jarac (neki kriminalac ili duševni bolesnik) koji misli da je atentator, koji ništa ne zna o organizatorima, i kojemu se sudi. Njegova uloga je da skrene pažnju istrage i medija na krivu stranu. Pravi atentatori djeluju iz daljeg i ostaju skriveni. U kriznim situacijama kao atentatori mogu poslužiti i nesvjesni pojedinci koji se glasinama i dezinformacijama, preko drugih osoba, ili preko sredstava veze dovedu u stanje psihološkog šoka, te tada, psihološki rastrojeni postupaju onako kako u normalnim situacijama ne bi postupili. Ovakve psihološke metode specijalnog rata osobito su efikasne kad se "meta" atentata približava nekom kontrolnom policijskom, ili vojnom punktu na kojem se nalazi netko tko je uvjeren kako mu se približavaju neprijatelji. Kad su u pitanju istaknute javne osobe, o mogućem atentatu novinarski «analitičari» često pišu i prije samog atentata, a kao organizatora, ili naručioca mogućeg atentata navode nekog sporednog protivnika, kako bi istragu unaprijed skrenuli u pogrešan smjer. Stvarnog naručitelja ovakvog atentata najlakše je otkriti razotkrivanjem novinarskih «izvora podataka».

3.3.

Financijski rat

Financijski rat se može voditi protiv kompanija koje ne surađuju ili protiv država. Neposlušne kompanije može se uništiti uz pomoć konkurentskih kompanija, ili ih se može otkupiti. U ovom veliku vrijednost imaju tajne poslovne informacije o poslovanju kompanija. Financijski rat protiv država može se voditi: a) plasiranjem velike količine lažnih novčanica napadnute države; b) Izgradnjom financijskih kreditnih piramida, uz pomoć vlastitih agenata(financijskih diverzanata), zelenaških bankara, kriminalaca i korumpiranih lokalnih političara i ekonomskih stručnjaka(financijskih sabotera). Financijske organizacije koje nude velike kamate na uloge mogu izvršavati svoje obveze dok ulozi rastu. Kad usišu sav slobodni novčani kapital na tržištu, dolazi do domino efekta, tj. istovremenog sloma svih ovakvih institucija. Kriminalci koji su uzeli kredite od ovakvih organizacija, bez namjere da ga vrate, ostvarili su zaradu, a obavještajne službe koje su pokrenule lanac financijskih piramida, ostvarile su svoj cilj, srušili su financijski sustav napadnute države. c) Investiranjem velike količine kapitala u bankarski sustav, ili na burze napadnute države moguće je dići cijene domaće valute ili dionica daleko iznad stvarne tržišne vrijednosti. Nakon ovakvog početnog rasta dolazi do daljnjeg ulaganja špekulativnog kapitala, koji ide tamo gdje dionice rastu. Rezultat je još veći rast cijene dionica i valuta. Tada, u odabranom trenutku, suradnici obavještajno sigurnosnih službi naglo povlače svoj kapital tako da prodaju domaću valutu i dionice. To dovodi do pada valute i dionica, zbog čega ostali financijski špekulanti po principu domino efekta povlače i svoj kapital. Rezultat je propast burze i vrlo velik pad cijene domaće valute. Protiv ovakvog financijskog napada napadnuta demokratska država se može boriti transparentnošću financijskog tržišta, plivajućim tečajem domaće valute, te suradnjom vlastitih obavještajnih službi i emisijske banke. Ako vlastite obavještajne službe imaju indicije da cijene dionica i domaće valute padaju zbog stranog financijskog napada emisijska banka treba, kratkotrajno, otkupiti određenu količinu dionica domaćih poduzeća (da bi spriječila njihov daljnji pad), a količinu novca (namjenskih kredita) treba svakodnevno prilagođavati potrebama pojedinih tržišnih segmenata, da bi se spriječio pretjerani pad domaće valute. Čim se situacija na tržištu smiri, opasnost od pojave domino efekta je otklonjena, te kupljene dionice treba polagano prodati, a količinu novca na tržištu postupno prilagoditi potrebama stabilnog tržišta, da bi se izbjegla deflacija ili veća inflacija. U ovakvoj situaciji bolje je dozvoliti malu kratkotrajnu inflaciju nego deflaciju. Disparitete cijena pojedinih roba lakše je otkloniti pri maloj padajućoj inflaciji nego pri deflaciji. Protiv izgradnje kreditnih piramida država se može boriti zakonskim određivanjem maksimalne kamatne stope, a ta kamatna stopa ne bi smjela biti veća od prosječne profitne stope, tj. ne bi smjela biti veća od 10% godišnje. Kako bi banke mogle poslovati i u uvjetima inflacije toj kamatnoj stopi bi trebalo dodati i stopu inflacije, te bi maksimalna dozvoljena kamata bila: stopa inflacije + 10%. Najveća opasnost iz vlastitih redova prijeti od domaćih monopola koje je najbolje razbiti na niz manjih poduzeća. U bankarskom sektoru potrebno je osigurati ravnomjernu zastupljenost velikih i malih banaka pošto samo velike banke mogu financirati velike projekte, dok samo male banke ili štedno kreditne zadruge mogu prepoznati kvalitetne male projekte koje vode sitni poduzetnici i obrtnici. Opasnost mogu predstavljati i razne udruge za zaštitu potrošača koje traže ono što domaći proizvođači ne mogu ispuniti. Rezultat je propast proizvođača, te posljedično propast i potrošača koji ostaju bez posla te ne mogu kupovati ni jeftiniju robu za koju su se udruge borile, a zapravo su nesvjesno (a poneki plaćenici i svjesno) pogodovale stranim proizvođačima, te uvoznicima. U precizno razrađenom planu financijskog napada na slabije države, ove službe dolazak do cilja dijele na više faza, a svaku fazu na desetak koraka. Napadnuti vidi korak koji je u izvođenju i eventualno slijedeći, ali ne vidi ostale korake i faze (medijski napadi na nepotkupljene političare,

napadi preko međunarodnih financijskih, političkih i sudskih institucija, prijetnje sankcijama i sl.). Pritisak na protivnika je lagan, stalan, i ide sve dalje dok mu se popušta. Pritisak traje sve dok se ne dođe do cilja, korak po korak, fazu po fazu. Napadnuta država na početku svake faze dobije kontrolora – savjetnika iz MMF-a koji savjetuje vladu što treba činiti kako bi ekonomski prosperirala. Čim jedna faza završi dolazi novi savjetnik koji dijeli savjete, često suprotne od savjeta koje je dijelio prethodnik. Zaštita je moguća ako se pritisak otkloni već u prvom koraku prve faze. Prijetnju sankcijama najlakše je otkloniti protusankcijama u obliku kaznene carine od 100% na sve proizvode i usluge koje se proizvode u državama koje se pridruže sankcijama, i koje se proizvode u kompanijama koje sjedište imaju u istim državama.

3.4.

Inflacija kao oružje obavještajnih službi

Visoka inflacija može dovesti do raspada financijskog i bankarskog sustava, a raspad bankarskog sustava mogu izazvati i male brzorastuće banke u suradnji sa obavještajnim službama matičnih država koje visokim kamatama otimaju štediše većim bankama. Ako emisijska banka na vrijeme ne reagira, a velike banke prihvate igru kamatama dolazi do naglog rasta kamatnih stopa na uloge. Kamate rastu na 5%; 10%; 20%; 30% i više mjesečno dok se ne isisa sav kapital s tržišta. Tada ovako izgrađena financijska piramida puca, ulagačima ulozi propadaju, pravni sustav se raspada, kriminalci ostvaruju zaradu, a strane sigurnosno obavještajne službe stječu mogućnost preuzimanja kontrole nad političkom kadrovskom politikom ucjenjujući političare koji su se nelegalno obogatili koristeći kamatare. Raspad financijskog sustava najčešće i organiziraju strane obavještajne službe uz pomoć domaćih kriminalaca i korumpiranih lokalnih političara.

3.5.

Deflacija kao oružje službi

Deflacija je pojava kada cijene padaju. To se događa kad emisiona banka vodi restriktivnu novčanu politiku, zbog čega dolazi do rasta kamata, naglog rasta štednje, smanjenja potražnje, smanjenja proizvodnje, otpuštanje zaposlenih, porasta nezaposlenosti koja uzrokuje dodatni pad potražnje, te nastanak privredne krize. Kako bi se deflacija prikrila, te kako emisiona banka ne bi reagirala povećanjem novčane mase i snižavanjem kamata obavještajne službe preko svojih lokalnih političkih poslušnika znaju navest monopolska poduzeća na naglo zapošljavanje nezaposlenih, kako bi im se povećali troškovi. Kako bi mogli podmiriti ti povećani troškovi monopolist naglo dižu cijene čime se namještaju statističke podatke o kretanju cijena. Na taj način statistika pokazuje prosječni rast cijena, iako većina tržišnih cijena pada. Zbog prosječnog rasta cijena emisiona banka dodatno zateže monetarnu politiku čime se kriza samo produbljuje. Kako bi se spriječio ovakav napad na monetarni sustav statistika bi morala cijene prikazivati prema djelatnostima, pri čemu bi tržišne cijene morale biti odvojene od monopolskih cijena, a emisiona banka bi morala imati zadatak i instrumente regulirati cijene prema djelatnostima, a ne samo u prosjeku. Stručni suradnici stranih službi koji često i ne znaju kome služe, obično makroekonomski analitičari stranih banaka se protiv ovakvih protivmjera bore objašnjavajući kako bi promjena makroekonomske politike dovela do inflacije, iako je to točno samo ako se tiskani novac daje Vladi za isplatu mirovina i vladinih službenika. Ako se tiskani novac da bankama, te ga one spreme u svoje trezore neće se dogoditi ništa. Ako se tiskani novac usmjeri u povećanje potražnje za kupovinu djelatnosti gdje cijene padaju i gdje su kapaciteti slabo iskorišteni dogodit će se povećanje proizvodnje i zaposlenosti, te izlazak iz privredne krize bez većeg rasta cijena.

3.6.

Špekulacije kao oružje službi

Ulaganja na burzi rastu kako rastu cijene. Svi žele zaraditi na valu rasta cijena, vjerujući kako će vrijednosne papire prodati kad budu najskuplji. Veliki igrači koriste upravo taj psihološki efekt pa ulažu dok se na burzi povećava broj ulagača. Kad većina slobodnog kapitala dođe na burzu veliki igrači se tiho povlače s tržišta, tj. preko više posrednika prodaju svoje vrijednosne papire, a kad sve prodaju, puštaju informaciju kako su se povukli s tako nestabilnog tržišta. To djeluje kao šok, te izaziva domino efekt na tržištu, tj. svi žele prodati, pa cijene na burzi naglo padaju. Mnogi sitni ulagači pri tom propadaju, osobito oni koji su spekulirali posuđenim novcima. Najopasniji ulagači su investitori povezani sa obavještajnim službama koji zahvaljujući privilegiranim informacija uvijek znaju što treba kupovati, a što treba prodavati, te tako ostvaruju vrlo velike zarade koje djelom plasiraju u obavještajne zadatke kamuflirane u razne pozitivne ciljeve, preko raznih udruga civilnog društva.

3.7.

Međunarodne organizacije kao oružje sigurnosnih službi

Osim međunarodnih kreditnih organizacija postoje i druge organizacije koje potiču međunarodnu razmjenu. Najveća takva organizacija je WTO. Ova organizacija je osnovana s ciljem poticanja smanjenja carina u trgovini među zemljama članicama. Ideja osnivača je bila da kupci u zemljama članicama dobiju što jeftinije proizvode, a da proizvođači, zahvaljujući većem tržištu, snize troškove proizvodnje i cijenu proizvoda. Rezultati WTO- a su: povećanje međunarodne razmjene, olakšano osvajanje novih tržišta od strana velikih multinacionalnih kompanija, koncentracija sjedišta ovih kompanija u razvijenim zemljama i decentralizacija proizvodnje širom svijeta. Na ovaj način razvijene zemlje su svoje kompanije pretvorile u sredstvo posredne kolonizacije svijeta i uništenje sve lokalne industrije u koloniziranim državama, osim najjednostavnijih poslova proizvodnje sirovina, usluga i montaže. Ovo su uspjele zahvaljujući tome što je slobodna konkurencija među poduzećima koja posluju u članicama WTO -a samo privid. Multinacionalne kompanije razvijenih zemalja su, uz pomoć velikih međunarodnih banaka, uspjele pokupovati slabija poduzeća iz nerazvijenih država. U tome su im pomogli korumpirani domaći političari, nepostojanje kvalitetnih zakona o zaštiti interesa sitnih dioničara, zakona o preuzimanju, zakona o stečaju, zakona o zaštiti od međunarodnog dampinga. Veliku ulogu u ovom procesu odigrale su i obavještajne službe razvijenih zemalja. Pravodobnim dostavljanjem povjerljivih informacija o lokalnim poduzećima multinacionalne kompanije su znale koliko vrijede pojedina poduzeća i gdje su im slabosti, koga je moguće potkupiti i sl. Razvijene zemlje imaju zakone koji dozvoljavaju davanje mita građanima drugih zemalja, ali o tome moraju voditi uredno knjigovodstvo. Zahvaljujući ovome, pravosudne institucije i obavještajne službe razvijenih zemalja mogu ucjenjivati korumpirane lokalne biznismene i političare. Konačni rezultat je koncentracija sjedišta multinacionalnih kompanija u razvijenim zemljama zapada, ponajviše u SAD- u. Prljave poslove proizvodnje prebacili su u države gdje je radna snaga jeftina, gdje ne postoje antimonopolski zakoni, zakoni o zaštiti radnika, djece, bolesnika i nezaposlenih. Najveću korist od ovoga imaju vlasnici multinacionalnih kompanija, te potrošači razvijenih zemalja koji imaju dovoljno novca za kupovinu sve jeftinijih proizvoda.

3.8.

Lobiji

Lobističke udruge su izmišljene kako bi se legalizirala i smanjila korupcija, ali je ona samo postala prikrivena. Osim velikih kompanija lobiste često koriste i obavještajno sigurnosne službe za ostvarenje svojih ciljeva. Lobisti bi trebali stručno uvjeravati javnost, poduzetnike ili najčešće političare kako je neki prijedlog koji oni nude najbolji. U praksi to se često svodi na običnu posrednu korupciju. Princip rada lobističkih ureda je vrlo jednostavan, kad trebaš podmititi nekog političara, istražitelja, ili suca nikad mu ne smiješ nuditi novac prije nego ga dobro upoznaš na raznim skupovima, zabavama, ili sličnim druženjima. Ako novca ima dovoljno najbolje ga je priupitati ima li nekog bliskog tko bi se volio baviti lobističkim poslom. Ako među djecom, bračnim drugovima, rođacima ili prijateljima netko takav postoji zaposliš ga u svome lobističkom uredu i daš mu posao pokraj prozora kako bi čovjek mogao gledati na ulicu nakon što se zamori od sjedenja. Ako mu je to dosadno možeš ga poslati na putovanje Havajima, ili mediteranom kako bi tamo "istraživao tržište", a ako je nekima i to dosadno možeš ga imenovati "voditeljem grupe" nekih liječnika kojima si platio "studijsko putovanje" nakon što su propisali dovoljno lijekova neke kompanije čije interese zastupaš. Ako imaš sreću sklopiti lobistički ugovor s nekom velikom kompanijom koja želi mijenjati "javno mnijenje" obilje posla ti je osigurano. Kontrolirati medije i nije osobito teško, dovoljno je pojedinim medijskim kućama osigurati obilje reklama. Ali to nije dovoljno za promjenu javnog mnijenja, potrebno je aktivirati različite grupe za pritisak, te razne aktivističke udruge. Naprimjer, ako radiš za neku veliku petrokemijsku industriju koja proizvodi umjetno krzno i kožu zadatak ti je uvjeriti javnost kako trebaju puno manje koristiti konkurentske proizvode, tj., prirodnu kožu i krzno. Normalno, javnosti to treba drugačije izložiti, potrebno je uvjeriti potencijalne kupce kako je zločin nositi kožu od krava koje smo zaklali zbog mesa, te kako je zločin uzgajati životinje zbog krzna, iako svakodnevno jedemo pliće koje smo uzgojili zbog bataka. A za odrađivanje toga zadatka najbolje je upotrijebiti one koji su za to stručnjaci, a to su društveni aktivisti koji su postali poznati i priznati kao borci za zaštitu ugroženih vrsta. Kada takve pronađeš pošalješ im nekog svoga iskusnoga djelatnika sa zadatkom učlanjenja u njihovu udrugu. Kad se upozna sa vodstvom udruge dobro je ako se uspije predstaviti kao čovjek sa dobrim vezama koji je sposoban pronaći razne donatore. A kako bi on to doista mogao potrebno je osnovati i više nekih drugih posredničkih udruge koje će primati donacije od kompanija koje naručuju posao, te te donacije prosljeđivati udrugama aktivista. Na taj način osiguravaš tajnost naručitelja, kako neki naivni aktivisti ne bi mogli doznati tko ih stvarno financira. A kad im osiguraš novac od "raznih" donatora nije ih teško navesti na viku i dreku po trgovima gdje izvode razne "perfomanse" protiv onih koji nose prirodno krzno i prirodnu kožu. Te aktiviste i onako ne zanima što će zbog njihovog "aktivizma" propasti mnogi sitni obiteljski krznari i kožari, mnogi uzgajivači činčila i mnogi mali trgovci bez "brenda" i poznate "marke". Kako bi se zaštitili od ovakvog djelovanja lobističkih poduzeća i udruga potrebno je donijeti stroge zakone o njihovom radu, te razne udruge zakonski prisiliti na objavu svojih prihoda i rashoda na internetu, kao bi javnost znala tko ih financira i kome služe.

4.

Strateško planiranje

Planiranje je osobina kreativnog predviđanja problema i pronalaženja rješenja za te probleme, a koji se mogu pojaviti na putu do ostvarenja nekog strateškog cilja, tj. cilja o kojem ovisi opstanak sustava u realnom okruženju. Pri planiranju je potrebno jednako dobro poznavati okruženje i veze sa okruženjem, kao i sam sustav. Za to služe obavještajne službe koje prikupljaju informacije o protivniku, te tako omogućuju svojim ekspoziturama koje se često nazivaju "znanstveni instituti" realno predviđanje ponašanja i mogućnosti protivnika, te osmišljavanju planova za slabljenje, osvajanje ili uništenje protivnika. U planiranju protiv inteligentnog protivnika potrebno je predvidjeti poteze protivnika, te odabrati najoptimalnije poteze s obzirom na moguće protupoteze protivnika. Za predviđanje budućih poteza protivnika potrebno je u mislima odigrati "igru predviđanja" utemeljene na osnovama teorije igara, a koja se sastoji od tri koraka; 1) definirati protivničke potrebe, interese i ciljeve, sredstava, sposobnosti i metode koje koristi, te probleme koji mu se mogu pojaviti na putu do cilja. 2) kronološki analizirati njegove dosadašnje poteze, pri čemu treba odvojiti bitno od manje bitnog kako se ne bi izgubili u gomili nevažnih detalja, čime se provjerava dali su dosadašnji njihovi potezi smisleno povezani, te gdje se svaki pojedini protivnik nalazi do puta ostvarenja svoga cilja i interesa. 3) uživljavanjem u položaj svakog sudionika igre potrebno je zapitati se: "što bih ja učinio na njegovom mjestu ?". Nakon ovakvog predviđanja budućih poteza protivnika potrebno je odabrati najoptimalnije vlastite poteze, s obzirom na naše i njihove interese, ciljeve, raspoloživa sredstva, probleme i dostupne metode. Nakon odabira najoptimalnijih vlastitih poteza potrebno ih je vremenski i prostorno razraditi u detaljan plana, a da bi plan uspio on mora biti skriven. Ako protivnik razotkrije naš plan tada on stječe stratešku prednost. Zbog tajnosti takvi planovi protiv inteligentnog protivnika obično se zovu urote, zavjere ili spletke, pri čemu se, obično krše sve zakonske ili moralne norme, odnosno dozvoljeno je sve što ide u vlastitu korist, ili na štetu protivnika. Prva takva poznata zavjera je opisana u Bibliji kad je Kain smislio plan kako se riješiti brata Abela. Takvi planovi su se pravili kroz cijelu ljudsku povijest, a njihova kvaliteta je ovisila o sposobnosti i iskustvu autora.

4.1.

Urotnički scenariji

Svaki stvarni strateški plan mora uključiti ne samo vlastite ciljeve, sredstva i metode, već mora predvidjeti i poteze gospodarskog, političkog, vojnog, ili obavještajnog protivnika, čime se on pretvara u urotu. Plan urote protiv nekog protivnika kreira se poput kompjutorskog programa gdje je potrebno predvidjeti sve situacije koje se mogu dogoditi pri korištenju programa, te predvidjeti što raditi ako se dogode različiti potezi korisnika. Na osnovu razrađenih različitih urotničkih scenarija ekonomski jake sile razrađuju različite kompjutorske simulacijske igre kojima testiraju kvalitetu pojedinih scenarija. Vojni planeri razrađuju ratne igre na kojima viši časnici treniraju različite taktičke ili strateške poteze. Obavještajni planeri razrađuju obavještajne igre gdje treniraju i ispituju različita sredstva i metode prikupljanja i analiziranja podataka, sredstva i metode za zaštitu vlastitih podataka, te sredstva i metode za širenje dezinformacija u protivničke redove. Pri kreiranju plana «urote», a i pri obrani od «urote» dobro je poznavati različite psihološke efekte poznate kao «teorija kuhane žabe», «teorije slamanja morala» i «domino teorija» (domino efekt). Sve ove teorije temelje se na manipulaciji čovjekovom, u gene ugrađenoj potrebi za sigurnošću zajednice. Snaga ove potrebe ovisi o tome koliko je čovjek silom ljubavi vezan za

zajednicu, te o procijeni stupnja ugroženosti zajednice. Kreatori urota nastoje pripadnike vlastite zajednice što snažnije vezati za zajednicu raznim psihološkim metodama izazivanja ljubavi prema zajednici, te izazivanjem straha i osjećaja ugroženosti od drugih zajednica. Prema pripadnicima protivničkih zajednica nastoji se postići suprotni efekt, smanjiti ljubav prema zajednici, te marginalizirati sve u protivničkim redovima koji upozoravaju na ugroženost njihovih zajednica. Postoje razne psihološke tehnike za jačanje veza prema vlastitoj zajednici koje se sve češće koriste čak i kod multi-level marketinaga, a cilj im je što više povezati pripadnike zajednice i izazvati osjećaj vezanosti i ljubavi, čak i kod čisto interesnih zajednica. U protivničkim zajednicama cilj je smanjiti ljubav članova zajednice prema zajednici, te smanjiti osjećaj ugroženosti zajednice. Ljubav prema zajednici najlakše je smanjiti korumpirajući pojedine vođe protivničkih zajednica, te preko medija u tim zajednicama širiti stav kako su sve vođe te zajednice korumpirani, pokvareni i nesposobni. Istovremeno potrebno je u tim zajednicama preko medija širiti uvjerenje stav kako nikakve opasnosti nema, te kako je zajednica koja ovakve napade širi zapravo spas od nesposobnih i korumpiranih vlastitih vođa. U slučajevima kad postoji više neprijateljskih zajednica poželjno je te zajednice međusobno sukobiti, što se postiže politikom «zavadi pa vladaj». Kod ovakvog urotničkog scenarija u protivničkim zajednicama je potrebno, preko medija, izazvati strah od drugih zajednica, te istovremeno pomirljivo i prijateljski nastupati prema svim tim zajednicama. Umjerene, pomirljive i razumne vođe tih zajednica je potrebno na sve moguće načine preko lokalnih medija ismijavati, blatiti i uklanjati na sve moguće načine. Istovremeno je potrebno pomagati agresivne, radikalne i sukobima sklone lokalne vođe koje je potrebno usmjeravati na sukobe prema drugim zajednicama. Kako bi to uspješnije činili potrebno im je svima pomalo pomagati, s tim što je slabijim protivnicima potrebno tajno više pomagati, a jačima manje, ponekad samo simbolično. Za postizanje ovakvih ciljeva postoje više raznih teorija i tehnika: Teorija kuhane žabe kaže: ako žabu baciš u lonac pun vrele vode ona će iskočiti. Ako je pak baciš u lonac s hladnom vodom, te vodu lagano zagrijavaš skuhat ćeš ju. Po toj teoriji ako čovjeka, ili skupinu ljudi izložiš velikom pritisku oni će se pobuniti. Ali ako ih malim obećanjima navedeš na suradnju tj. davanje protuusluga, možeš postepeno tražiti sve veće protuusluge, prijeteći prestankom malih usluga koje si im odobrio na početku. Ovaj psihološki efekt je vrlo koristan pri kreiranju plana zavjere u njegovim početnim fazama, kad za sebe vežeš vlastite dobavljače, ili kad protivnika i njegove «prirodne saveznike» navlačiš u zamku. U širenju «poželjnog» stanja protivnika bitno je slomiti moral ciljanoj osobi ili društvenoj grupi. Jedna od glavnih tehnika slamanja morala je: drži osobu u neznanju glede njezina statusa i očekivanja. Osim toga, ako česte promjene, od strogih mjera do obećavanja dobrih odnosa, uz širenje proturječnih vijesti, kognitivnu strukturu takvog stanja učine krajnje nejasnom, osoba više neće znati vodi li je određeni plan ka željenom cilju ili je od tog cilja udaljava. U takvim uvjetima čak i osobe s jasnim ciljevima i spremne na rizike ne mogu donijeti odluku što učiniti. U zadnjoj fazi kad protivnik počinje očigledno gubiti kontrolu nad svojom sudbinom pojavljuje se «efekt domina» koji se može pojačati širenjem dezinformacija i panike. Domino teorija je psihološki efekt temeljen na emocijama, najčešće strahu. (Domino teorija je istovrsna matematičkoj teoriji kaosa koja u opisu prirodnih pojava tvrdi kako zamah leptirovih krila u Kini za nekoliko mjeseci može uzrokovati oluju u Europi.) Može se primijetiti na svakom sportskom susretu kad jednu ekipu uhvati panika. Tada igru treba smiriti, ili na kratko prekinuti kako bi se prekinuo negativan slijed događaja. Domino efekt najčešće se javlja u djelatnostima gdje su moguće brze promjene koje izazivaju strah od prijenosa promjena na druge, npr. u financijama. Kad jedna veća banka dospije u stanje nelikvidnosti svi štediše pokušavaju na brzinu dići uloge. Pošto je posao banke kreditiranje one deponirani novac na drže u sefovima, već ga dalje posuđuju. To znači da ni jedna banka ne

može u istom trenutku vratiti sve depozite. Ako svi štediše istovremeno pokušaju dići novac sa štednje bankrot je neizbježan za svaku, pa i najveću svjetsku banku. Kad nestane novca na šalterima nastaje panika koja se prenosi na ostale štediše koji također navaljuju na banku. Tada banka povlači svoje uloge u drugim bankama koje također postaju nelikvidne. Tada se panika prenosi i na štediše ostalih banaka koji također navaljuju na svoje banke, te jedna po jedna banka odlaze u bankrot. Najveći takav domino efekt dogodio se 1929. u SAD-u, a i u drugim državama to se ciklički često događalo dok je postojalo zlatno važenje novca. Domino efekt redovito se javlja nakon planski izgrađivanih financijskih piramida koje imaju za cilj postepenim ubacivanjem novca na neko tržište ovladati tim tržištem i ostvariti ekstra profit, te naglim povlačenjem novca izazvati razbijanje tog tržišta i uništenje protivnika tj. konkurencije. Domino efekt, znatno rjeđe, znao se događati i u politici uvijek kad se kod velikog postotka stanovništva probudila nada u nešto novo, bolje, ili kad se javio strah od promjena. Početkom dvadesetog stoljeća, dolaskom boljševika na vlast u Rusiji postojala je znatna opasnost da se isto, poput domino efekta prenese i na ostale zapadne države. Mnogi su povjerovali u novo, bolje društvo i bili su spremni poginuti za to. Ali, vrlo brzo pristalice komunizma koji su otišli na izobrazbu u sovjetske političke centre, vidjeli su žalosne rezultate. Neki su ostali vjerni plaćenici komunizma, ali neki su se razočarali pa su ga s time upoznali svoju javnost. Dobar dio onih koji su se razočarali u ekonomske efekte marksizma i Lenjinove prve petoljetke odbacili su marksističku ekonomsku teoriju, ali su zadržali kolektivizam, boljševički apsolutni centralizam i boljševičke terorističke metode vladanja, te su se tako osnovali nove ljevičarske socijalističke ideološke frakcije kao što su nacionalni socijalizam i fašizam. Samim time nestalo je opasnosti od domino efekta u širenju marksističkog komunizma. Domino efekt javio se i kod raspada istočnog bloka. Komunizam je društvo koje se održavalo na strahu. Načeli su ga Papa Ivan Pavao II koji je preko katoličke crkve napao komunizam i SSSR, posredno preko Poljske, tako što je pokazao kako se ne treba bojati kad su svi složni, Regan koji je ekonomski uništio SSSR uvukavši ga u skupi projekt rata zvijezda, te prozapadne arapske države koje su velikim povećanjem proizvodnje nafte srušili njenu cijenu koju je SSSR izvozio u velikim količinama. Nastala je borba za vlast u samom SSSR-u, te se čitav varšavski pakt raspao čim je Jeljcin, u borbi za vlast objavio odvajanje Rusije od SSSR-a. Ovaj domino efekt je pojačan medijskim dezinformacijama koje su posijale paniku širom sovjetskog carstva za vrijeme perestrojke, ali se nije proširio na dalekoistočne komunističke države koje su medije držale pod punom kontrolom. Ali domino efekt nikad ne dolazi sam od sebe. Netko mora pokrenuti pad prve kockice koja zatim ruši ostale u nizu, a poželjno je brzo, preko medija posijanu paniku prenijeti na saveznike neprijatelja, kako bi se i oni urušili. Ako se prijenos promjena ne dogodi brzo domino efekt nestaje. Poznavanje psiholoških teorija kao što je «teorije kuhane žabe» i «domino teorije» korisno je i kreatorima zavjera, a i onima kojima je posao zaštita od njih. Korisno je poznavati i načine za izazivanje različitih psiholoških stanja kod protivnika kao što je «kompleks manje vrijednosti» koji protivnika onesposobljava za kreativno razmišljanje kod rješavanja problema. Kreatorima strateških planova, tj. « urota» ovi psihološki efekti pomažu kod planiranja planova urote tj. već pri podjeli plana na faze i korake. Napadnutima poznavanje ovih teorija pomaže u prepoznavanju i otkrivanju postojanja urote, te kod procjene cilja urote. Čim se od «prirodnih neprijatelja» ili njihovih «prirodnih saveznika» prime određeni zahtjevi koji nemaju direktnu i jasnu interesnu logiku, potrebno je upitat se: što je slijedeći zahtjev i koji je cilj tih zahtjeva? Poseban oprez je potreban ako se radi o nekakvim principijelnim ili humanitarnim zahtjevima od kojih protivnik nema nikakav direktni interes. Isto tako, kad neka naša institucija, banka, ili neki naš «prirodni saveznik» doživi kolaps moramo povući brze poteze kako se ne bi dogodio domino efekt. Kod domino efekta potrebno je spriječiti paniku tj. potrebno je učiniti ono što nogometaši zovu «smiriti loptu» ili što košarkaški treneri žele postići kad uzmu «tajm aut».

Veliki industrijski i financijski lobiji uz pomoć međunarodnih institucija koje su pod njihovim nadzorom (tj. nadzorom njihovih država) razrađuju kompjuterske simulacijske tržišne i financijske igre gdje mogu vrlo brzo simulacijski provjeriti učinak svojih poteza. Usporedbom simulacijskih rezultata i stvarnih rezultata na terenu, analitičari otkrivaju greške u svojim scenarijima i simulacijskim igrama te ih stalno usavršavaju. Najveći problem su im nove ideje i inovacije koje nitko ne može predvidjeti. Ako te nove ideje, proizvodi ili tehnologije predstavljaju konkurenciju nekim postojećim proizvodima ili tehnologijama, od ugroženih velikih vlasnika, konkurenata, mogu se očekivati sabotaže. U ovome znatnu ulogu imaju razne stručne institucije koje «pomažu» inovatorima, te obavještajno-sigurnosne službe razvijenih država koje se bave industrijskom špijunažom (bussines inteligence) i pomažu vlastitim velikim kompanijama. Takve udruge i službe, između ostaloga pomažu u organizaciji raznih međunarodnih sajmova inovacija i novih proizvoda gdje skupljaju informacije o novim tehnikama, tehnologijama i proizvodima, te pretpostavljeni utjecaj tih novosti na postojeće tehnologije. Ako otkriju kako postoji opasnost da nove tehnologije znatnije poremete postojeću ravnotežu i ugroze profit njihovih kompanija, nastoje usporiti njihovo usvajanje dok se njihove kompanije ne pripreme za novosti. Razvojne odjele velikih konkurentskih kompanija lako je kontrolirati, ali problem su im mali poduzetnici-inovatori koji godišnje smišljaju tisuće novih ideja i nije ih moguće kontrolirati. Kada kod njih otkriju neki «opasan» novi proizvod, nastoje na sve moguće načine usporiti razvoj takvih poduzetnika. Od takvih inovatora otkupljuju patent ili licencu, te kreću u proizvodnju samo ako nemaju drugog izlaza, tj., ako je on toliko dobro zaštićen da ga ne mogu ukrasti, a istovremeno se neki konkurent zainteresirao za taj patent. Veća vjerojatnost otkupa je ako se radi o inovaciji koja predstavlja malo poboljšanje postojećeg proizvoda, ili ako se radi o sniženju troškova proizvodnje postojećih tehnologija. Ako se radi o potpuno novom proizvodu za koji tek treba razviti potražnju na tržištu vjerojatnost ulaska u proizvodnju je gotovo nikakva. U takve inovacije velike kompanije ulaze samo kad se nalaze u očajnoj situaciji glede opstanka na tržištu, zbog toga što konkurenti već imaju kvalitetnije, ili jeftinije proizvode.

4.2.

Geopolitički strateški planovi
Kad je cilj geostrateški neprijateljska država, u strateškom planu napada na nju potrebno je: a) optimalizirati upotrebu vlastitih resursa, materijalnih, intelektualnih i ljudskih, b) što više potencijalnih saveznika pridobiti na svoju stranu. c) Nakon toga potrebno je protivnika oslabiti iznutra.

Kako bi se to postiglo potrebno ga je zaraziti nekom bolešću koja će ga oslabiti. Kao bolest najbolje može poslužiti neka ideologija kojom će se zavesti mentalno deficitarne, ili duhovno lijene ljude nesklone upotrebi vlastite glave za razmišljanje. Ideologije kao što su komunizam koji guši poduzetništvo i vjeru, fašizam i nacionalni socijalizam koji nastoji jedan narod suprotstaviti svim ostalim narodima, neoliberalizam, globalizam i otvoreno društvo koji nastoje razbiti male zajednice kao što su obitelji i sitni poduzetnici kako bi formalno ojačali moć pojedinaca, zeleni ekološki pokreti koji se formalno bore za zaštitu okoline, a u stvari slabe konkurenciju velikim multinacionalnim kompanijama, te vjerski fundamentalizam koji slabi protivnika i skreće pogled s interesa multinacionalnih kompanija i njihovih lobija. Kako bi se neka ideologija ubacila na protivnički teren potrebno je poznavati postojeće sukobe u protivničkim redovima kao što su sukobi između bogatih i siromašnih, nacionalista i internacionalista, rukovodilaca i podčinjenih, mladih i starih, muških i ženskih, manje i više obrazovanih. Korisno je poznavati i sve suprotnosti na interesnoj, vjerskoj, nacionalnoj ili rasnoj osnovi, a prikupljanjem ovakvih podataka bave se obavještajne službe. Za svaku ovu skupinu potrebno je izraditi kolektivni psihološki profil na osnovu čega se smišlja ideologija kojom bi se ta skupina mogla sukobiti s drugom skupinom. Uvijek se podupire ideologijski sustav vrijednosti koji je suprotan postojećem većinskom sustavu vrijednosti. Ideologija treba nedovoljno upućene uvjeriti

u neku laž, a kako bi se to moglo tu laž je potrebno umotati u ambalažu od općepoznate istine. Za izradu ideologije najbolje je angažirati nekog mladog, ambicioznog i frustriranog znanstvenika koji je i sam opsjednut mržnjom prema nekom. Kako bi ga se moglo usmjeravati on mora imati neke slabosti kojima ga se može gurati u određenom smjeru. Tako izrađenu ideologiju potrebno je unijeti u tijelo protivničke zajednice, a to je najlakše preko medija koji djeluju u samoj protivničkoj zajednici. Među vlasnicima medija i novinarima uvijek je moguće naći agente dezinformatore koji su se spremni prodati za novac, povjerljive informacije, ili veze, a koji mrze pojedince iz vlastite zajednice. Preko medija se osim širenja ciljane ideologije treba napadati i sustav vrijednosti, tj. sveukupni nacionalni i kulturni identitet. Paralelno s ovim treba što više korumpirati političare kako se ne bi mogli suprotstaviti realizaciji plana. Osim agenata dezinformatora vrlo su važni agenti provokatori kojima se pomaže osvajanje vodećih položaja u protivničkim, najčešće radikalnim političkim organizacijama, koje se navodi na radikalne poteze, a koji kasnije mogu poslužiti kao povod za vlastite radikalne poteze. Kako bi protivnik trajno oslabio najbolje je kad ideološki sukob dugo traje, ali da ni jedna skupina ne odnese pobjedu. Ako protivniku ubačena ideologija odnese pobjedu može se prebaciti i na vlastiti teren, a oko te ideologije protivnička zajednica se može mobilizirati, te postati još homogenija i jača. Zato je potrebno među protivničke redove ubaciti više suprotstavljenih liberalističkih ili kolektivističkih ideologija koje se međusobno stalno sukobljavaju, ali ni jedna ne odnosi pobjedu, kako bi se izazvao kontrolirani kaos. Ako postoji više strateških neprijatelja među njih je potrebno ubaciti suprotstavljene ideologije kako bi se uvukli u međusobni sukob i tako oslabile. Dok traje zaraza nekom ideologijom prilikom ostvarivanja geopolitičkog strateškog plana, potrebno je spriječiti prenošenje zaraze na vlastiti teritorij. Za to je najbolje protivnika stalno opterećivati nekim marginalnim problemima oko kojih će se stalno voditi rasprave u medijima, među političarima i obavještajnim službama, kako ne bi imali vremena baviti se rješavanjem ozbiljnih problema i pokušati uzvratiti udarac istom ili nekom drugom ideologijom. Osim suprotstavljenih ideologija protivničke države se mogu oslabiti i ubacivanjem etničkih (plemenskih, regionalnih, vjerskih ili nacionalnih) sukoba na teritorij protivničkih država. Kroz povijest su jače države obično nastojale ojačati regionalne osjećaje na teritoriju susjednih država kako bi takve države oslabile i naknadno osvojile. U ovom su im obično na ruku išli razni lokalni vođe koji su željeli što više oslabiti centralnu vlast kako bi što više ojačali svoju regionalnu vlast. Nakon raspada kolonijalnog sustava bivši kolonizatori su granice novih država ucrtali izvan etničkih granica kako bi nove države postale višenacionalne, sa stalnim unutarnacionalnim problemima. Osim toga, u ustave novonastalih država nastojalo se ubaciti snažan regionalizam kako centralna država ne bi mogla efikasno rješavati najvažnije državne probleme. Zahvaljujući ovom bivšim kolonizatorima je ostavljena mogućnost stalnog izazivanja regionalnih i etničkih problema uz pomoć tajnih obavještajnih službi, kako bi njihova javna diplomacija mogla stalno «pomagati» u rješavanju ovakvih problema. Na taj način bivši kolonizatori su ostali gospodari koji bivšim kolonijama upravljaju iz sjene, zahvaljujući kvalitetnom vlastitom strateškom planiranju i nepostojanju takvog planiranja na protivničkoj strani. Geopolitičke strateške napade koordiniraju lobistički «klubovi» i njihove poslovne komore koji ih na tajnim sastancima usklađuju s poslovnim strateškim napadima njihovih kompanija i financijskim strateškim napadima koje provode njihove financijske organizacije. Na tim sastancima usklađuju se podatci o vlastitim i protivničkim materijalnim i ljudskim resursima, te podatci o promjenama u tehnici, tehnologiji, organizaciji ili politici koji su se promijenili, ili bi se uskoro mogli promijeniti. Nakon svake bitne promjene planovi se iznova usklađuju unutar obavještajnih službi. Kako bi lobiji kontrolirali obavještajne službe oni nastoje svoje ljude dovesti u vrh obavještajnih službi, dok same službe stalno pokušavaju pridobiti za sebe pojedince iz vrhova pojedinih lobija, tako da je stvarna svjetska moć isprepletena između najmoćnijih lobija i najjačih obavještajnih službi.

4.3.

Zaštita urotničkih planova

Da bi plan tj. zavjera uspjela nikad se ne smije priznati njeno postojanje, čak i kad je očigledna. Najčešća metoda prikrivanja otkrivene zavjere je prikazati one koji su je razotkrili kao paranoične duševne bolesnike. (Ponekad obavještajno-sigurnosne službe, ili terorističke mreže namjerno šire desetke raznih zavjereničkih scenarija kako bi stvorili informacijski šum, gomilu zbrkanih i nepovezanih informacija kojima pažnju protivnika usmjeravaju na krivu stranu, a ponekad i stvarni duševni bolesnici rade istu stvar, što se može prepoznati po tom što se u scenariju zavjere ne vidi jasna interesna logika.) Kako se strateški plan ne bi razotkrio u njegovom stvaranju sudjeluje vrlo mali broj osoba, najčešće analitičari koji odgovaraju samo većinskim vlasnicima velikih industrijskih ili financijskih lobija, dok odjeli za strateško planiranje razrađuju samo pojedine dijelove plana. U vojnim strukturama zavjere razrađuje uski krug strateških analitičara, u obavještajnim strukturama najuže rukovodstvo, a u političkim strukturama samo predsjednici velikih stranaka s najbližim suradnicima. Svi ostali izvršitelji, tj. suradnici i «prirodni saveznici» znaju samo korak, ili dva unaprijed.

4.4.

Razotkrivanje urotničkih scenarija

Jedini način razotkrivanja protivničke zavjere je stalna analiza naših interesa, te analiza interesa naših suradnika i naših protivnika, gospodarskih, političkih, vojnih ili ideoloških. Ovaj posao mogu obavljati samo natprosječno inteligentni analitičari sa širokim općim obrazovanjem. Posebno pažljivo je potrebno analizirati informacije koje nemaju logiku, tj. ne može ih se logički povezati s ostalim informacijama. Ovu analizu je potrebno posebno pažljivo vršiti prije svakog značajnijeg strateškog poteza s naše strane, ili poslije svakog značajnijeg događaja u našem okruženju. Svaki naš značajniji potez nekom može pogodovati, a nekom štetiti i zato je potrebno unaprijed znati tko će nam biti «prirodni saveznik», a tko «prirodni neprijatelj». Svaku značajniju promjenu u tehnici, tehnologiji, kapacitetima, zalihama, organizaciji, kadrovima, ili politici koje nismo predvidjeli mogu utjecati na plan, te je nakon svake takve promjene potrebno analizirati njihov utjecaj na plan, a ako je taj utjecaj znatan potrebno je ponovno izraditi plan.

5.

Utjecaj službi na tehničko tehnološki razvoj

Tehničko tehnološki razvoj može izazvati krizu ako neki novi izum ili otkriće naglo poveća produktivnost i smanji potreban broj zaposlenih u nekoj privrednoj grani. Tada svi konkurenti, stvaratelja novog, koji nemaju to novo rješenje padaju u gubitke, te ako nemaju rezerve odlaze u bankrot. Radnici koji su radili u takvim poduzećima ostaju bez posla, strah od bankrota i opstanka prenosi se na druge ljude, što smanjuje potražnju za ostalim robama, pa se kriza prenosi na ostale privredne subjekte. Izum parnog stroja uništio je obiteljske predionice i mnoge male manufakture. Izum lokomotive uništio je lađare koji su većinu robe prevozili riječnim brodovima. Izum dizel i oto motora uništio je kočijaše i konjušare koji su do tada prevozili teret do krajnjih korisnika. Stvaratelji nove tehnike i tehnologije ostvaruju natprosječne profite i vrše nova ulaganja, pa se nova vrijednost prelijeva, djelomično na njihove kupce, djelomično na dobavljače, kojima se povećavaju njihovi profiti i investicije. Ovo dovodi do naglog privrednog razvoja i brzog prevladavanja privredne krize u zemlji gdje su nove tehnike realizirane. Ovakva kriza može početi i prije nego se nova tehnološka rješenja pojave na tržištu. Veliki investitori koji imaju obavještajne podatke o projektima koje sami razvijaju, ili ih razvija konkurencija, mogu predvidjeti kakve posljedice na stanje tehnike će izazvati ta nova rješenja. Iz tehnoloških podataka moguće je proračunat gospodarske posljedice, te je moguće predvidjeti kojim investicijama će vrijednost rasti, a kojoj imovini će vrijednost padati. Na osnovi takvih predviđanja veliki investitori mogu počet sa prodajom imovine za koju predviđaju kako će im cijena padati, te kupovati imovinu za koju predviđaju kako će im cijena rasti. Ovo izaziva prvi val krize u kojoj informirani mijenjaju svoju imovinu i tako zarađuju. Kako bi ovo mogli moraju imati podatke, a njih dobivaju od obavještajnih službi, bilo vlastitih bilo državnih. Tko ima informacije o potezima konkurencije može se pripremiti za promjene, ili ih može spriječiti prije nego dođu do tržišta. Ostali investitori koji ne znaju za nova tehnološka rješenja, reagiraju na pad cijena panično, vjerujući kako se radi o nekom novom privrednom ciklusu, te prodaju sve što im nije neophodno, zbog čega može doći do pada cijene svih dionica na tržištu, pa dolazi do produženog trajanja prvog vala privredne krize kojoj se ne vidi realan uzrok. Na taj način i prije pojave novih tehnologija na tržištu može doći do velike preraspodjele vrijednosti između onih koji imaju informacije i onih koji spoznaje o nadolazećim tehnologijama nemaju. Kad informacije o novim tehnologijama, tehnikama, ili otkrićima dospiju do običnih investitora svi počinju prodavati imovinu kojoj vrijednost pada pa dolazi do drugog vala krize, nakon čega dolazi do naglog gospodarskog napretka. Jednostavne ideje koje predstavljaju malo poboljšanje postojećeg proizvoda, ili racionalizaciju postojeće tehnologije, brže mogu naći kapital potreban za razvoj i uvođenje u proizvodnju. Ideje koje predstavljaju potpuno novi proizvod, ili tehnologiju vrlo teško, gotovo slučajno mogu naći kapital potreban za razvoj, najčešće u kompanijama koje se nalaze pred propašću svoje osnovne proizvodnje, a i kupce je teško uvjeriti u korisnost tog novog proizvoda. Ako taj novi proizvod, ili tehnologija predstavljaju konkurenciju nekim postojećim proizvodima ili tehnologijama može se, od ugroženih vlasnika, konkurenata, očekivati i aktivni otpor, tj. bojkot krađe, sabotaže, ubojstva, ili otkup s namjerom zataškavanja svih podataka o nekoj konkurentskoj ideji, proizvodu ili tehnologiji. U ovome znatnu ulogu imaju i obavještajno sigurnosne službe razvijenih država koje se bave industrijskom špijunažom (bussines inteligence). Ovakve službe, između ostalog, prikupljaju informacije o novim tehnikama, tehnologijama i proizvodima, te utjecaj tih novosti na postojeće tehnologije. Ako otkriju kako postoji opasnost da nove tehnologije znatnije poremete postojeću ravnotežu i ugroze domaća radna mjesta one nastoje usporiti usvajanje tih novih tehnologija, dok se postojeće kompanije ne pripreme za novosti. Razvojne odjele velikih kompanija lako je kontrolirati, ali problem su im mali poduzetnici inovatori koji stalno nešto smišljaju i nije ih

moguće kontrolirati. Kad otkriju kod njih neki «opasan» novi proizvod nastoje usporiti razvoj takvih poduzetnika. Takve poduzetnike nastoje marginalizirati u javnosti, otežati dobavu kredita, spriječiti kvalitetnu patentnu zaštitu i slično. Jedan patentni zahtjev zaštićen na svjetskom nivou košta oko 200.000. &, a jedan novi proizvod u prosijeku veže oko 50 patentnih zahtijeva (Potrebno je zaštititi svaki novi dio, te alat za te nove dijelove, kako ih konkurenti ne bi zaštitili na svoje ime.). Zbog tog za kvalitetnu patentnu zaštitu prosječnog novog proizvoda na svjetskom nivou potrebno je oko 10. milijuna &, a to mogu izdvojiti samo velike multinacionalne kompanije. Zbog troškova patentne zaštite mnogi inovatori propadaju i odustaju od razvoja svoje ideje. Onima koji ipak uspiju zainteresirati neku kompaniju za svoju ideju, obavještajne službe, preko «prijateljskih» kompanija nastoje otkupiti patent, te ga spremiti u ladicu. Ako ni to ne uspiju moguća je i fizička likvidacija takvog poduzetnika inovatora. Tek ako se radi o ideji korisnoj za vojnu uporabu obavještajne službe ju nastoje tajno razviti, osobito ako je zemlja u ratu, ili neposrednoj ratnoj opasnosti.

6.

Djelovanje naših službi prema protivničkim interesima

Osim prikupljanja podataka i zaštite od stranih obavještajnih službi naše obavještajno sigurnosne službe bi morale pojačati djelovanje prema geostrateškim vojnim, političkim ili gospodarskim protivnicima, te ubacivanja dezinformacija u provokacija u njihove redove. Vojnoobavještajne službe morale bi istraživati i analizirati planove stranih vojnih organizacija i službi. Vojna kontraobavještajna služba treba otkrivati strane obavještajce koji ugrožavaju domaće vojne strukture. Antiteroristička obavještajno-sigurnosna služba treba se boriti protiv terorističkih organizacija. Služba za elektronsko izviđanje treba snimati telefonske i mobilne razgovore, fax-poruke, email i internet telekomunikaciju u susjednim državama, te dobivenim snimkama opsluživati ostale obavještajno-sigurnosne službe. Služba za zračno izviđanje treba fotografskim i filmskim kamerama širokoga spektra snimati prostor uz granice države i okolo njega, te obrađenim snimkama opskrbljivati ostale obavještajno-sigurnosne službe i najvažnije državne institucije. Zračni snimci mogu poslužiti i vojnim i gospodarskim i sigurnosnim službama, a također mogu poslužiti i u borbi protiv kriminala, te znanstvenim i privrednim institucijama. Služba za zaštitu od stranih medijskih i informatičkih napadaja treba pratiti medijsko izvješćivanje, te zaštititi nacionalne interese u slučaju širenja dezinformacija od strane stranih lobija bilo putem elektronskih, tiskanih medija ili interneta. Sve službe moraju imati pravo nadzirati svaku osobu koja dolazi u doticaj s tajnim podacima uključujući i osobe iz samih obavještajnih službi kroz određeno vrijeme, ovisno o kategoriji tajne. Dosjei bi se trebali otvarali o predmetima i projektima koji se štite, a ne o osobama. Čuvanje tajnih podataka unutar sigurnosno-obavještajnih, pa i svih pravosudnih službi trebalo bi se organizacijski i tehnički postaviti tako da nikakvo nekontrolirano iznošenje, fotokopiranje i snimanje ne bude moguće nikom, pa ni šefovima nadležnih služba. Preslike koji se šalju nadležnim službama trebalo bi pratiti čitavim putem kojim putuju i o tomu bi se morala voditi evidencija u originalnom dosjeu. U slučaju curenja i zloupotrebe tajnih informacija krivac mora biti otkriven. Prve bi tri osobe u svakoj službi (ravnatelja, upravitelja općih i pravnih poslova, te upravitelja financija) trebale imenovati različite državne institucije (predsjednik države, predsjednik vlade, te predsjednik sabora ili neki ministar). Ako postoji sumnja da su neke tajne otkrivene, treba ih dodatno zaštititi, čak i istovremenim ciljanim odašiljanjem raznih dezinformacija, a ako se pouzdano zna kako su tajne informacije došle do protivničkih tajnih služba, tada s tih tajni treba skinuti oznaku tajnosti.

6.1.

Vlastiti ljudski potencijali za prikupljanje informiranje
Stručne i gospodarske komore:

Stručne i gospodarske komore bi uz obavještajne službe morale biti osnovne baze podataka o tome tko je za što sposoban u državi. Stručnjaci za pojedina područja najbolje znaju tko što može napraviti, ako se ukaže potreba za nekim specifičnim znanjima i sposobnostima. Gospodarske komore nastale u socijalizmu funkcioniraju kao organizacije za zbrinjavanje zaslužnih političara i njihove rodbine. Kako bi se ove organizacije pretvorile u korisne organizacije potrebno je ukinuti monopol i obavezno članstvo. Umjesto jedne trebalo bi postojati mnogo sektorskih komora koje bi trebale služiti kao lobističke organizacije za promoviranje svojega članstva. Uvjet za osnivanje je okupiti najmanje 40 članova koji bi sami odlučivali o svojoj članarini i upotrebi novca, te određivanju ciljeva. Nekima od članica Sabor bi mogao dodijeliti javne ovlast, s tim što bi im te ovlasti mogu biti i oduzete ako ih zloupotrebe. Kako bi se smanjila

moguća korumpiranost bitno je postojanje konkurencije među takvim organizacijama. Udruge Država bi mogla sufinancirati samo udruge od općeg nacionalnog interesa, a koji su to morale bi suodlučivati obavještajne službe i vojska uz suradnju strateških instituta. Iseljenici iseljenici bi mogli biti naš veliki izvor informacija o događanjima u svijetu, pod uvijetom da ih naša veleposlanstva i obavještajne službe znaju korisno upotrebiti u prikupljanju informacija o našim protivnicima i o novitetima na svijetskom tržištu. Kadrovi sigurnosnih organizacija Državne sigurnosne organizacije kao što su vojska policija i obavještajne službe, kao i privatne zaštitarske organizacije znatan su potencijal za prikupljanje informacija. Članstvo u NATO savezu ne smije se pretvoriti u služenje drugima, već ga treba pretvoriti u prednost. U vrhove Vojske, Policije i Obavještajnih službi moraju doći natprosječno inteligentni ljudi visoke nacionalne svijesti koji znaju i žele kontakte sa strancima iskoristiti za prikupljanje znanja i informacija, te bolju logističku opskrbu, a ne samo za izvršavanje dobivenih zadataka iz EU-a. Vojska i policija osim obrane države i zakona veliki su potencijal za regulaciju nezaposlenih, za angažiranje domaće industrije ciljanim narudžbama, za razvoj novih proizvoda po specifičnim zahtjevima. Kad postotak nezaposlenih pređe 25% država se nalazi u stanju koje vrlo lako može završiti u revoluciji i građanskom ratu. U takvoj situaciji osim javnim radovima nezaposlene se može angažirati mobilizacijom u sigurnosne organizacije. Time se postiže više ciljeva; smanjuje se nezaposlenost, država se brani od revolucionara, a i pojačava se obrambena sposobnost države. Država nešto mora platiti; socijalnu pomoć, pomoć za nezaposlene, javne kuhinje, minimalnu plaću za javne radove, ili zatvor za one koji kradu kako bi preživjeli. Minimalna plaća za javne radove je puno jeftinije riješenje nego trošak držanja u zatvoru onih koji moraju krasti kako bi preživjeli. Privatne zaštitarske kuće u postupku su preuzimanja od sličnih stranih kompanija, a kako bi se to spriječilo šefovi političkih stranaka bi morali direktorima javnih poduzeća, te županima i gradonačelnicima u četiri oka naložiti kako javne natječaje moraju prilagoditi poduzećima u domaćem lokalnom vlasništvu.

7.

Obavještajna zaštita gospodarstva

U međunarodnim odnosima država mora štititi politiku jednakih šansi, što znači da mora promatrati dali neki uvoznik ima dampinške cijene, te to kažnjavati, mora promatrati dali neka druga država ima poticaje, te domaćim poduzetnicima osigurati zaštitu kako ne bi propali, mora pratiti dali strane kompanije od svojih država dobivaju obavještajne podatke o konkurenciji, te iste takve podatke nastojati prikupiti svojim kompanijama. Monetarna vlast umjesto politike tržišnog tečaja, mora voditi makroekonomsku politiku realnog tečaja, kako strane kompanije, ulagači i špekulanti ne bi mogli velikim ulozima namjerno srušiti cijenu deviza i tako potaći uvoz, a rušiti proizvodnju i izvoz, što znači da emisijskim bankama stabilnost cijena i tečaja ne smije biti osnovni cilj, cilj treba biti približno jednak uvoz i izvoz proizvoda i usluga, čak i pod cijenu manje inflacije. Liberalna, tržišno orijentirana država mora biti jaka pravna država, sa snažnim institucijama i slabom administaracijom koje se nitko tko poštuje zakone ne smije bojati.

7.1.

Zaštita od monopola

Monopol može biti javni kad je u vlasništvu države, ili privatni kad je u vlasništvu privatnih osoba. Monopol nad industrijskim vlasništvom je slučaj kad je netko izmislio neki patent, ili otkrio neko znanje i to je jedini opravdani monopol pošto je rezultat vlastitog rada, zalaganja i investiranja. Svi drugi monopoli rezulatat su političke, vojne ili financijske sile, te djeluju negativno na potrošače, konkurentne i tehnološki razvoj. Kad netko ima više od 30% tržišta smatra se kako ima monopolski položaj, te se u većini država to zakonski nastoji spriječiti. Ti antimonopolski zakoni se često ne poštuju kod velikih multinacionalnih kompanija koji nastoje svoj monopol opravdati svojim ulagajem u razvoj, iako je on često rezultat planskog uništenja konkurencije iz drugih država što se često provodi uz pomoć matične države i njezine obavještajne, političke i financijske javne, ili tajne pomoći u kupovanju konkurencije ili njenom uništenju raznim oblicima dampinga. U stvaranju monopola veliku ulogu imaju obavještajne službe razvijenih zemalja koje i do 70% svojih kapaciteta koriste za industrijsku špijunažu. Na velikim međunarodnim javnim natječajima velike kompanije SAD-a i Velike Britanije često o stranim konkurentima dobivaju sve važne podatke kao što su tehnologija koju imaju i mogu ponuditi, podatke o razvojnim projektima, podatke o najvažnijim kadrovima i njihovim slabostima, a ponekad dobiju i podatke o cijenama i ostalim uvjetima iz ponude. Zato je kod velikih javnih nabavki važno cijene i ostale najvažnije podatke potrebno upisivati rukom u tiskani tekst, kako ne bi ostali nikakvi tragovi u kompjutoru, ponudu treba nositi sigurnim i povjerljivim kuririma i dostavljati je neposredno prije otvaranja ponuda. Za zaštitu od međunarodnih monopola potrebno je javno koristiti sve međunarodne antimonopolske i antidampinške propise, dok je tajno potrebno provoditi tajne protekcionističke poteze kakve prikriveno provode, SAD, Japan, VB, Francuska i druge razvijene zemlje. U tom cilju sva domaća poduzeća koja se suočavaju sa stranom konkurencijom morala bi imati tajnu obavještajnu podršku domaćih službi, kakvu i ta strana poduzeća imaju od službi iz matičnih država.

7.2.

Zaštita razvoja inovatorstva

Za razvoj inovatorstva potrebno je imati razvojne institute koji bi pratili i finacirali razvoj potencijalno profitabilnih ideja do probne serije. Za osnivanje ovakvih instituta trebalo bi zadužiti pojedina sveučilišta uz suradnju sa tehničkim fakultetima, a dio sredstava morale bi priložiti i županije kao i gradovi gdje se nalaze ta sveučilišta i gdje bi se nalazili ti razvojni instituti. Dio finaciranja pojedinih projekata od kojih bi mogli imati koristi trebale bi osigurati zainteresirane državne institucije kao što su vojska policija i obavještajne službe. Za razvoj takvih projekata ove institucije bi morale osigurati i zaštitu od krađe ideja i prototipova.

7.3.

Zaštita konkurentnosti

Za poboljšanje konkurentnosti nužno je smanjiti sve troškove koji povećavaju cijenu proizvoda na nivou poduzeća kao i na nivou države. Za to je nužno smanjiti sva porezna opterećenja koja se ugrađuju u cijenu proizvoda, te povećati produktivnost vlastitih proizvođača. Za povećanje produktivnosti nužno je podupirati sve vrste racionalizacija i inovacija u poduzećima i državnim službama. Proizvođači koji se moraju snalaziti na tržištu sami mogu učiniti vrlo malo, mogu uložiti u neku racionalizaciju, ili inovaciju koja ne traži velika ulaganja, ili mogu nabaviti bolju opremu, ako im banke odobre kredite, za što je vrlo mala vjerojatnost u uvjetima kad privreda ide prema dolje. Pošto njihovi konkurenti iz jačih zemalja također žele povećati svoje tržišne udjele oni će sve učiniti kako bi uništili konkurente koji se već nalaze na koljenima, te će pojačati pritiske na bankare kako konkurentima ne bi odobravali povoljne kredite, a i velikim trgovačkim lancima će uvjetovati suradnju izbacivanjem konkurentskih roba sa polica kad god im se ukaže prilika za to. Ako se još uzme u obzir i činjenica kako obavještajne službe najjačih zemalja svojim velikim kompanijama redovito šalju podatke o potezima konkurencije iz slabijih zemalja jasno je kako proizvođači u malim zemljama ne mogu pobijediti konkurenciju iz većih zemalja. Kako bi se povećale mogućnosti opstanka naše obavještajne službe bi, koristeći gospodarske komore, inovatore i iseljenike, morale pratiti sve novitete na svjetskim sajmovima inovacija i novih proizvoda, te takve informacije dostavljati domaćim poduzećima preko gospodarskih komora.

7.4.

Zaštita od medijskih napada

Za zaštitu od stranih medijskih provokatora i dezinformatora naše obavještajne službe moraju pravodobno otkrivati sve novinare i medijske kuće koji se time bave, te napadati njihove financijere. Porezna, carinska i financijska kontrola njihovih sponzora je učinkovitija od napada na novinare, a sponzore je najlakše otkriti gledajući koliko tko izdvaja za oglašavanje i reklamiranje u pojedinim medijima. Dovoljno je napraviti popis svih koji se reklamiraju i oglašavaju u takvim reketaškim i dezinformatorskim medijima. Nakon toga bi trebalo poslati razne inspekcije svima koji se nađu na popisu, pa to ponavljati svakih 15 – 20 dana, dok ne shvate o čemu je riječ. A kad mediji ostanu bez reklama i oglašivača vrlo brzo mogu otići u stečaj. Tada državne službe trebaju državotvorno orijentiranim i provjerenim zaposlenici pomoći u jeftinom preuzimanju (kupovini) takvih medija.

7.5.

Zaštita javnih natječaja

Kako bi smanjili štete koje čine ekspoziture stranih službi maskirane u privatna poduzeća, nužno im je jačati domaću konkurenciju. Takva poduzeća napreduju zahvaljujući privilegiranim informacijama, a domaće obavještajne službe moraju domaćim pouzdanim kompanijama na vrijeme dostavljati isto takve informacije. Prije međunarodnih javnih natječaja potrebno je tajno, pouzdanim domaćim poduzetnicima dojaviti tko će se javiti na natječaj, okvirne cijene i kvalitetu, tko je u povjerenstvu za nabavu potkupljiv, ili podložan ucijeni i slično, pošto takve informacije strani konkurenti i njihovi domaći suradnici redovito dobivaju od svojih obavještajnih službi. Kako bi potkupljivih bilo što manje obavještajne službe bi informacije o takvima trebalo prosljeđivati pravosudnim službama, a ako su politički previše zaštićeni takve informacije bi trebalo prosljeđivati medijima.

7.6.

Zaštita od stranog preuzimanja poduzeća

Strane kompanije bez ikakvog otpora kupuju domaća poduzeća, ili ih uništavaju metodama dampinga. Pri tome imaju svesrdnu podršku političara i državnih službenika u centralnoj vlasti. Političari se čak i natječu tko će pronači više stranih "strateških ulagača" kojima je često jedini ulog ono što su uložili u kupnju poduzeća i podmićivanje političara. Jedini koji se tome suprotstavljaju su lokalni službenici koji ulagačima postavljaju prepreke za ulaganje, ali ne u korist domaće privrede, već u vlastu korist koju ostvaruju stavljanjem projekata u ladicu koju ne otvaraju dok im netko ne plati. Čak i mnogi ekonomski stručnjaci preko medija tvrde kako nacionalnost vlasnika poduzeća nije važna, iako vrlo dobro znaju kako je cilj ulagača profit, a gdje će se profit trošiti određuje vlasnih. Ako on živi u hrvatskoj sponzorirati će domaće udruge, sportske klubove i druge organizacija, te će robu kupovati u domaćim trgovinama. Pri tome će država dobiti svoj porezni prihod, a ako je vlasnih stranac koristi će imati država u kojoj on živi. Osnovna sigurnosna brana protiv stranog preuzimanja poduzeća od strane stranih kompanija koja često imaju podršku od strane njihovih obavještajnih službi, morale bi biti domaće obavještajne službe. Naše službe najčešće nisu sposobne zaštititi naša poduzeća zbog nesposobnih ili kupljenih kadrova u našoj državnoj upravi, obavještajnim službama i politici. Kako bi se kadrovska politika u obavještajnim službama poboljšala znatno veće napore u tom pravcu bi morao odraditi saborski odbor za nacionalnu sigurnost. Na rukovodeće položaje u vojsci, policiji, obavještajnim službama ne bi smio doći nitko tko nije stručno osposobljen prema jasnim kriterijima, tko nije domoljubno svjestan i višestruko provijeren, tko je podložan bilo kakvoj ovisnosti (droga, kocka, seks, alkohol), ili tko je iz vlastitog ega spreman zanemarit državne interese. Ucijenjivi i korumpirani pojedinci morali bi se ukloniti iz službi još dok su na nižim položajima kako ne bi došli u situaciju da ih netko progura na više položaje.

8.

Strategije otpora

Male zemlje čiji interesi su suprotstavljeni interesima velikih sila moraju razviti vlastite optimalne strategije otpora i opstanka, a to znači da moraju imati svoje strateške planove, vojne, obavještajne, gospodarske i financijske. U izgradnji vlastite strategije prva faza je: a) Okupiti tim natprosječno inteligentnih i nacionalno svjesnih pojedinaca koji su spremni interese vlastitog naroda staviti ispred osobnih interesa i ambicija. Svaki pojedinac koji bi trebao postati član ovakvog tima mora proći detaljnu sigurnosnu provjeru. Pojedinci koji su interesno vezani za strane kompanije, bilo kao uvoznici, ili za velike kupce vezani izvoznici ne mogu biti članovi takvog tima. Pojedinci koji su interesno vezani za strane službe, medije, sveučilišta i slično također ne bi smjeli biti članovi ovakvog tima. Političari koji su pribavljali sponzorstva od navedenih pojedinaca, ili kompanija također ne bi mogli biti članovi tima. b) Kad se oformi tim treba prijeći na drugu fazu, a to je osvojiti vlast u nekoj jakoj postojećoj političkoj stranci, ili formirati široki politički pokret koji bi trebao istisnuti s političke scene političare kupljene novcem stranog porijekla ili vlasništva. Unutar pokreta(stranke) ili izvan njega potrebno je formirati specijalizirane odjele, timove, udruge, forume, ili znanstveno istraživačke institute za obavljanje pojedinih faza plana ili pojedinih specifičnih zadataka. Prva grupa odjela su oni koji rade na osvajanju vlasti, a to su: odjeli za pripremu medijske kampanje i preuzimanje dijela medija pod svoju kontrolu, odjel za unutrašnju sigurnost, te odjel za logističku podršku koji pronalazi donatore, a to smiju biti samo pojedinaca i organizacija koje su prošle sigurnosnu provjeru vezanosti na strane interese ili kriminal. Ako se kriminalci ili strani lobisti uvuku među donatore oni mogu kasnije potpuno vezati ruke i osobama s najpoštenijim namjerama. Druga grupa odijela su odjeli koji trebaju pripremati konkretne planove za vrijeme nakon preuzimanja vlasti kad te planove treba realizirati. Ovi odjeli trebaju naznačiti osnovne pravce i ciljeve u jačanju državne sigurnosti, financijske samostalnosti i razvoja gospodarstva. Najvažniji odjeli mogli bi se zvati npr.: institut za međunarodne odnose, institut za strateško planiranje, institut za nacionalnu sigurnost, institut za obranu, udruga za zaštitu nacionalnog identiteta, forum za razvoj medijskog pluralizma, udruga za razvoj ljudskih resursa, institut za analize sirovinskih kapaciteta, udruga za razvoj konkurentnosti, institut za analizu financijske stabilnosti, institut za tehnološki razvoj, institut za razvoj prehrane, lijekova, zaštite okoline itd. Ove organizacije je potrebno osnovati od najboljih stručnjaka za pojedina područja, koji su se dokazali svojim praktičnim, teorijskim ili inovativnim radom, a nisu vezani uz strane interese ili organizacije. c) Treća faza je osvajanje vlasti. Za osvajanje vlasti potrebno je oslabiti protivnika tj. političke stranke koje financira strani kapital. Ove snage koriste pojedine marginalne stranačke lidere kao svoje svjesne ili nesvjesne agente provokatore s ciljem mrvljenja državotvorne političke scene. Zadatak ovakvih političkih agenata provokatora je uporno izlaziti na izbore i uzimati 1% do 2% državotvornog biračkog tijela, a desetak takvih lidera mogu uništiti 10% do 15% glasova, čime se znatno umanjuje mogućnost pobjede državotvornih stranaka. Prema njima treba upotrijebiti istu taktiku, tj. potrebno je iskoristiti sve sukobe unutar kozmopolitske, od stranog kapitala financirane političke scene, te egocentrične nezadovoljnike s liderskim ambicijama iz takvih stranaka uvjeravati u njihove genijalne političke sposobnosti i velike mogućnosti. Korisno im je čak pomoći u pristupu medijima i pronalaženju sponzora za financiranje političkih kampanja. Potrebno je formirati desetak ovakvih od umjerenih do maksimalno ekstremnih, marginalnih stranaka, kako bi se neutralizirao negativan rad istih takvih marginalnih pojedinaca i skupina na državotvornoj političkoj sceni. Marginalne pojedince s državotvorne političke scene potrebno je okupiti raznim obećanjima u jedinstveni pokret, uključiti ih u stručne timove, ili ih materijalno vezati, a one koji to ne žele potreb-

no je javno obilježavati kao sabotere nacionalnih interesa. d) Nakon osvajanja vlasti planove treba dopuniti skrivenim podacima koji su dostupni samo osobama koji se nalaze na vlasti, te ovisno o potezima konkretnih država koje se postavljaju konkurentski, ili suradnički. Analitički podatci o geostrateškom položaju i bilancama svake države, vlastitim geostrateškim interesima, kao i tuđim geostrateškim interesima koji su sukladni ili suprotstavljeni vlastitim interesima su od ključne važnosti pri izboru država partnera i država prema kojima treba biti podozriv. Točno predviđanje poteza drugih država od najveće je važnosti za realizaciju planova, a kako države s različitim interesima ne bi mogle predvidjeti naše poteze konkretni planovi, s razrađenim fazama realizacije moraju ostati skriveni, osim osnovnih naznaka ciljeva i pravaca razvoja. Nakon usklađivanja unaprijed razrađenih planova s tajnim podatcima potrebno je prijeći na realizaciju planova po pojedinim područjima djelovanja.

8.1. Vojna strategija otpora
Mogućnost vojnog otpora protiv velikih država je minimalna, a i držanje velike stalne vojske može biti skupo. Pošto je najveći trošak plaća vojnika, taj trošak i nije osobito velik, ako je alternativa vojnike poslati u mirovinu, ili im isplaćivati socijalnu pomoć. Ako se vojska naoružava iz domaće proizvodnje to razvija domaću industriju pri čemu se ostvaruje znatna porezna korist, od čega država može imati i koristi. Usprkos zalaganju pacifista koji ne vide opasnost dok ona ne pokuca na vrata, uvijek postoji mogućnost da veliki, preko susjeda destabiliziraju bilo koju državu, te zbog toga vojska mora biti dovoljno jaka za otpor svakoj susjednoj državi. Najbolja strategija obrane je Izraelski i Švicarski model općeg otpora. Za to je nužno imati narod spreman i motiviran za obranu, te ravnomjerno razvijenu državu, kako ni jedan dio zemlje ne bi bio nenaseljen. Trošak vojnika je mali, pošto su oni plaćeni samo za vrijeme vojnih vježbi, a ako su vojne vježbe dovoljno česte, osobito za zapovjedni kadar, ovakva vojska vrlo brzo, za 3-4 mjeseca može dostići efikasnost profesionalnih postrojbi. Osim vojske vrlo važan faktor obrane je teritorijalni razmještaj stanovništva, osobine terena i građevinska kvaliteta izgrađenih objekata. Najlakše je braniti veća naselja sastavljena od raštrkanih samostojećih obiteljskih kuća s podrumom ispod čitave kuće i otvorima na sve četiri strane. Takve kuće se vrlo lako pretvaraju u čvrste otporne točke, ili zemunice. Ovakav tip stanovanja pogoduje i većem demografskom razvoju, te ga je potrebno stimulirati poticajnim kreditima, i poreznim olakšicama, kao i zakonskom zabranom parceliranja građevinskog zemljišta ispod dimenzija 30 x 50 metara, osobito u pograničnim zonama.

8.2. Obavještajna strategija otpora
Na području obavještajnog djelovanja stranim službama se teško suprotstaviti, ali je bitno sačuvati suverenitet na području zakonodavne, sudske i izvršne vlasti, te na području medija, poduzetništva i financija. Kako bi tri osnovna stupa vlasti bila međusobno neovisna te otporna na korupciju potrebno im je osigurati materijalnu neovisnost i mogućnost međusobne kontrole. Kako jedni druge ne bi potkupljivali, ili ucjenjivali potrebno ih je i fizički udaljiti, te bi sjedište svih osnovnih državnih institucija i ministarstava trebalo biti smiješteno u drugom mjestu. Time bi se ojačala njihova samostalnost, osigurao bi se veći stupanj decentralizacije vlasti, te bi se spriječila metropolizacija države. Za zaštitu od medijskih provokatora i dezinformatora obavještajne službe moraju pravodobno otkrivati sve novinare i medijske kuće koji se time bave, te napadati njihove financijere. Porezna, carinska i financijska kontrola njihovih sponzora je učinkovitija od napada na novinare, a sponzore je najlakše otkriti gledajući koliko tko izdvaja za oglašavanje i reklamiranje u pojedinim medijima. Dovoljno je napraviti spisak svih koji se reklamiraju i oglašavaju u takvim reketaškim i

dezinformatorskim medijima. Nakon toga bi trebalo poslati razne inspekcije svima koji se nađu na popisu, pa to ponavljati svakih 15 – 20 dana, dok ne shvate o čemu je riječ. A kad mediji ostanu bez reklama i oglašivača vrlo brzo mogu otići u stečaj. Tada državne službe trebaju podobnim i provjerenim zaposlenici pomoći u jeftinom preuzimanju (kupovini) takvih medija. Kako bi smanjili štete koje čine ekspoziture stranih službi maskirane u privatna poduzeća, nužno im je jačati domaću konkurenciju. Takva poduzeća napreduju zahvaljujući privilegiranim informacijama, a domaće obavještajne službe moraju domaćim pouzdanim kompanijama na vrijeme dostavljati isto takve informacije. Prije međunarodnih javnih natječaja potrebno je tajno pouzdanim domaćim poduzetnicima dojaviti tko će se javiti na natječaj, okvirne cijene i kvalitetu, tko je u povjerenstvu za nabavu potkupljiv, ili podložan ucijeni i slično, pošto takve informacije strani konkurenti i njihovi domaći suradnici redovito dobivaju od svojih obavještajnih službi.

8.3. Financijska strategija otpora
Od svih strategija najvažnije i najefikasnije je imati dobru strategiju razvoja financijsko monetarne suverenosti. Monetarna i financijska suverenost je sveukupnost vlasti nad monetarno financijskim mehanizmima koji osiguravaju stabilnost domaće valute, kreditnu politiku koji potiču gospodarstvo, te usklađene odnose razmjene s inozemstvom. Elementi monetarno financijske suverenosti su narodna (emisiona) banka, razvojne banke, poslove banke, burze, robne rezerve, statističke institucije, carinske i porezne institucije, financijsko istražni organi koji bi se osim otkrivanja novčanih falsifikata trebale baviti i otkrivanjem financijskih diverzanata i sabotera (financijskih stručnjaka koji djeluju u interesu drugih država), i zakonodavstvo koje upravlja ovim institucijama. Svaka zemlja nastoji osigurati što veći stupanj samostalnosti svojih monetarno financijskih politika i institucija u interesu vlastitog gospodarskog razvoja i rasta standarda građana. U odnosu prema drugim državama sve države nastoje ograničiti monetarnu i financijsku suverenost konkurentskih država. Osim državnih institucija na monetarnu suverenost snažan utjecaj imaju i međunarodne financijske institucije kao što su MMF i WB koje djeluju u interesu velikih multinacionalnih kompanija koje sjedište imaju u državama koje su glavni dioničari ovih financijskih institucija. Najveći gubitnici u ovom postupku su manji nacionalni poduzetnici, državna poduzeća i stariji zaposlenici u takvim poduzećima koji vrlo teško mogu naći posao kad ga jednom izgube. Time čitava država postaje ekonomski ovisna o stranim tzv. strateškim ulagačima. Globalni financijski igrači su detaljno razradili ovaj postupak i on je vrlo sličan načinu na koji dileri droge navode naivne na uzimanje droge, što je opisano u prethodnom tekstu. Moguća je i obrana od financijske agresije, pod uvjetom da monetarne vlasti imaju znanja i htijenja za to, tj., ako su dovoljno stručni i ako nisu kupljeni od stranaca. U prvoj fazi financijske agresije kad se na domaće tržište ubacuje velika količina deviza kreditima, investicijama ili kupovinom poduzeća te devize je potrebno novcem iz primarne emisije otkupiti. Na taj način se sprječava rast vrijednosti domaće valute, a minimalni cilj obrambene strategije bi trebao biti spustiti tečaj domaće valute barem na realnu vrijednost, tj., na vrijednost pri kojoj je ukupni uvoz roba i usluga jednaka izvozu. Optimalni cilj otpora je tečaj domaće valute spustiti na razinu nešto nižu od realne, tj., na razinu kad je izvoz roba i usluga nešto veći od uvoza, čime se postiže rast domaće proizvodnje i puna zaposlenost. Kod ovakve obrane potrebno je paziti da se na emitira previše novca kako ne bi došlo do veće inflacije, a u slučaju da agresorske države naglo povuku plasirane kredite i emisijska banka mora naglo povući višak tiskanog novca sa tržišta. Ovakvim postupkom država koja se brani ostvaruje emisijsku dobit, rast izvoza, proizvodnje i visoku zaposlenost. Dobit je moguće i povećati ako se otkupljene devize oroče u bankama trećih država, čime se ostvaruju

kamate, a ako se kupljene devize investiraju u profitabilnije projekte u inozemstvu dobit se može još i povećati, pogotovo ako se investiraju u kompanije koje kupuju naše proizvode, poluproizvode ili sirovine. Kad stranci počnu kupovati poduzeća potrebno je donijeti zakone koji će u kupnji dionica privilegirati domaće ulagače, mlade poduzetnike, te zaposlenike. Kako bi se pomoglo domaće poduzetnike potrebno je vlasništvo nad dioničkim društvima ograničiti na 25% za jednog vlasnika, mladim poduzetnicima potrebno je odobravati povoljne kredite za osnivanje poduzeća, razvoj inovacija i novih proizvoda, nova poduzeća prve 3 godine potrebno je osloboditi poreza na dobit i slična davanja. Takvim mladim poduzetnicima potrebno je dodatno pomoći iznajmljivanjem neiskorištenih poslovnih prostora u vlasništvu države po simboličnim cijenama. Kad počne druga faza financijske agresije, tj., kad MMF i WB počnu tražiti smanjenje socijalnih prava i smanjenje poreza, to je potrebno prihvatiti u segmentu koji pogoduje i malim domaćim poduzetnicima, dok sve zahtjeve koji pogoduju velikim kompanijama, na račun manjih domaćih kompanija potrebno je odbiti. Tu su prije svega zahtjevi za razna certificiranja i slične nepotrebne troškove koji velike kompanije lako podnose a malima predstavljaju veliki trošak. I u ovoj drugoj fazi moguće je postepenom malom devalvacijom od desetak posto smanjiti realne troškove proizvodnje domaćih proizvođača, te pojačati njihova konkurentnost. Istovremeno strani proizvodi poskupljuju za isti postotak devalvacije čime se smanjuje uvoz. Rezultat je supstitucija uvoza domaćom proizvodnjom, te smanjenje uvoza, povećanje domaće proizvodnje, izvoza i rast zaposlenosti. Kad počne treća faza financijske agresije, tj., naglo povlačenje deviza iz napadnute države emisijska banka mora istovremeno naglo smanjiti količinu domaće valute sa tržišta kako ne bi sa naglim smanjenjem količine deviza na tržištu došlo i do naglog povećanja potražnje za devizama što može rezultirati panikom, te pretjerano visokom devalvacijom. Devalvaciju do desetak posto koju prezadužena poduzeća mogu preživjeti, potrebno je namjerno isprovocirati, ali svaku naglu jednokratnu veću devalvaciju koju zadužena poduzeća ne mogu preživjeti, potrebno je spriječiti naglim kratkotrajnim povlačenjem velike količine novca sa tržišta, čak i pod cijenu velikog kratkoročnog smanjenja likvidnosti. U ovakvoj situaciji emisijska banka mora predvidjeti trenutak kad nije moguće sprječavati devalvaciju, te ju treba sama namjerno unaprijed izazvati kako bi ju mogla kontrolirati, slično vozaču automobila koji uspori prije nailaska na rupu, pošto auto koji ima dobre amortizere u maloj brzini može prijeći preko rupe, a ako na nju naleti u punoj brzini može ostati bez točka.

8.4. Upravljanje Narodnom bankom
Posao narodne banke(HNB) koja emitira novac i određuje primarnu kamatnu stopu je regulacija cijena na domaćem tržištu. Većina narodnih banaka nastoji regulirati tzv. temeljnu inflaciju, ali ponekad narodne banke pri tom znaju dovesti do još goreg stanja, a to je deflacija, tj., stanje kad cijene padaju. Gore stanje je prikrivena inflacija, tj., stanje kad su cijene zakonski stabilne, ali se pojavljuju nestašice roba, odnosno najgore stanje je prikrivena deflacija, tj. stanje kad nekim (najčešće monopolskim) robama cijene rastu a svim ostalim padaju. Kako bi se to spriječilo narodna banka bi morala imati vlastitu obavještajnu službu koja bi joj pribavljala sve informacije bitne za zaštitu monetarne suverenosti. Pri emitiranju novca narodna banka ostvaruje određenu emisijsku dobit koju pojedine države koriste kao izvor prihoda, umjesto poreza. Kad to postane cilj NB obično dolazi do vrlo visoke inflacije. Uz pažljivo upravljanje novcem moguće je ostvariti znatnu emisijsku dobit, a da pri tom ne dođe do inflacije. To se postiže uklanjanjem strane valute iz domaćeg platnog prometa, uz istovremeno plasiranje vlastite valute u platni promet drugih zemalja. SAD sa svojim dolarom na ovaj način ostvaruje vrlo veliku emisijsku dobit, zahvaljujući položaju dolara kao svjetske valute. Svaka država svoju emisijsku dobit može povećati plasirajući kredite iz primarne emisije preko posredničkih banaka, na tržišta susjednih zemalja. Pod izlikom odobravanja stambenih i poduzetničkih kredita vlastitoj nacionalnoj manjini moguće je na tržište susjednih zemalja plasirati

veću količinu vlastite valute, a kako se ta valuta ne bi vratili na domaće tržište i izazvali inflaciju potrebno je uvesti instrumente za povlačenje takvog novca u trezore, čim se pojavi na domaćem tržištu. Inflacija se obično pojavljuje kad narodna banka nije neovisna o izvršnoj vlasti koja svoje proračunske potrebe nastoji zadovoljiti iz primarne emisije novca pretjerano povećavajući emisijsku dobit. Kao se ovo ne bi događalo narodna banka mora biti neovisna o izvršnoj vlasti, ali isto tako mora biti neovisna i o međunarodnim financijskim institucijama, kako ne bi služila interesima međunarodnog kapitala. Neodgovorna, nesposobna ili potkupljiva uprava narodne banke može napraviti više štete za gospodarstvo jedne države od ratnog sukoba. Osnovni instrument regulacije cijena je kamata na kredita iz primarne emisije, a efikasne su i druge mjere kojima narodna banka regulira količinu novca na tržištu i potražnju za novcem. Ako se ovi instrumenti nepravilno koriste može doći do nestašice novca na tržištu, slabljenja potražnje za robama, te posljedično do smanjenja cijena, tj., deflacije. Kako ne bi došlo do deflacije narodna banka mora imati kvalitetne podatke o tom što se događa na tržištu, a te podatke obično daju statističke institucije i financijske obavještajne službe. Ako ove institucije loše rade ni narodna banka ne može dobro upravljati mehanizmima regulacije cijena. Da bi narodna banka mogla dobro raditi mora imati podatke ne samo o prosječnom kretanju cijena, već mora pratiti cijene pojedinih tržišnih segmenata, te podatke o narudžbama za pojedine grupe roba, a također i podatke o iskorištenosti pojedinih proizvodnih kapaciteta. Ako cijena nekim robama pada a nekima raste, statistika može pokazati stabilne cijene u prosjeku. To se obično događa kad naglo poraste ponuda stranog novca na tržištu, bilo zbog povećanog ulaganja iz inozemstva, bilo zbog povećanog uzimanja kredita u inozemstvu. Takvo povećanje deviza na tržištu dovodi do pada cijene deviza čime uvoz postaje jeftiniji i cijene uvoznoj robi padaju. Domaći proizvođači tada moraju spuštati cijene i svojim proizvodima, a ako je spuštanje cijena previše brzo oni tada ne mogu tako brzo povećati produktivnost pa propadaju. Ovo spuštanje cijena predstavlja deflaciju, što narodna banka mora spriječiti, ali ona to ne radi zato što to ne vidi, zbog toga što istovremeno cijene nekih proizvoda, osobito monopolskih rastu. Kad se sve cijene ponderiraju statistika pokazuje stabilnost cijena. Da se to ne bi događalo NB mora cijene pratiti po tržišnim segmentima te regulirati cijene pojedinim grupama proizvoda različitim namjenskim kreditima. Npr. cijene građevinskim robama i uslugama moguće je dizati (ili spuštati) većom (ili manjom) ponudom kredita za kupovinu kuća, stanova ili objekata infrastrukture, cijene poljoprivrednih proizvoda je moguće regulirati većom ili manjom ponudom kredita za nabavu poljoprivredne opreme i obrtnih sredstava, itd. Ovakve kredite NB može dodjeljivati sama, ali je bolje da ih plasira preko posrednika, tj. raznih razvojnih banaka kojima daje beskamatne kredite, ali količinom takvih kredita regulira ponudu i potražnju za pojedinim robama. Jedine cijene koje NB ne može regulirati su monopolske cijene, te je zbog toga monopole, duopole i oligopole potrebno sprječavati jakim antimonopolskim zakonima, antimonopolskim institucijama i istražnim organima. Sva monopolska poduzeća, državna i privatna, potrebno je zakonski prisiliti na postupak «autsorcinga» tj. izdvajanje svih sporednih djelatnosti u posebna poduzeća koja se u najkraćem vremenu moraju prodati, ili te sporedne djelatnosti treba ukinuti. Isto tako i sve državne institucije bi morale svoje sporedne aktivnosti postupkom izdvajanja u nova poduzeća prepustiti tržištu, ili bi te djelatnosti trebale ugasiti, te ih kupovati na tržištu usluga. Jedna od najvažnijih vrsta roba čiju cijenu NB mora regulirati su strane valute. Ako NB tečaj stranih valuta prepusti tržištu može se dogoditi da drugi reguliraju devizni tečaj. Ako strane banke plasiraju veliku količinu stranih valuta na domaće kreditno ili burzovno tržište tada cijena stranih valuta pada, uvoz postaje isplativ, a domaća proizvodnja i izvoz naglo opadaju. Ovakvo stanje dovodi do uništenja domaće proizvodnje, nerealnom rastu potrošnje na kredit i velikog porastu nezaposlenosti. To obično odgovara uvoznicima, državnim službenicima i potrošačima čije radno mjesto je sigurno, a ne odgovara domaćim proizvođačima koji propadaju i njihovim zaposlenicima

koji ostaju bez radnog mjesta. Pri ovome dolazi do dvojakih interesa mnogih potrošača, tj. njima odgovara pad cijena uvozne robe, ali im ne odgovara to što istovremeno ostaju bez poslana. Mnogi te dvije pojave ne povezuju pa dolazi do situacije iz koje ne vide izlaz, te postaju podložni političkom radikalizmu. Kako se to ne bi događalo NB mora regulirati i cijenu deviza (tj., držati realan tečaj pri kojem je uvoz proizvoda i usluga jednak) pošto su i devize roba, ali devize su ujedno i oružje kojim se može razbiti gospodarstvo svake države. Npr. mnoge države, odnosno njihove Narodne banke, otkupljuju viškove stranih valuta na tržištu, te tako dižu tržišnu vrijednost stranih valuta (tečaj), a spuštaju vrijednost domaće valute. Time smanjuju uvoz, a potiču izvoz, domaću proizvodnju i zaposlenost, dok otkupljenu stranu valutu ulažu u sigurne međunarodne vrijednosnice. Zahvaljujući ovakvoj deviznoj politici mnoge azijske zemlje imale su vrlo brz ekonomski rast, dok nisu financijski srušene od strane SAD-u, posredstvom Soroša i sličnih «investitora».

8.5.

Upravljanje državnim proračunom

Državni proračun je blagajna koju pune svi građani i poduzeća, a novac iz te blagajne bi se trebao koristiti za opće potrebe države i njenih građana, kao što su obrana od opasnosti izvana, te za osiguravanje mira i reda među samim građanima. Moderne države su u svoje troškove uvrstile mnogobrojne oblike solidarnosti kojima nastoje izjednačiti šanse za obrazovanjem, liječenjem i standardom. Što su oblici solidarnosti veći to su veći i problemi zloupotreba pri ubiranju poreza, ali i zloupotrebe pri korištenju sredstava. Ove probleme uvećava državna administracija, a što je ona veća to su problemi korupcije veći. Administracija često ne zna probleme sagledati u cjelini, već vidi samo ono što radi jedno ministarstvo, jedan odjel, ili jedan ured, a te bi informacije obavještajne službe morale filtrirati i plasirati vrhovima vlasti radi lakšeg upravljanja državom. Problemi prikupljanja i raspodjele sredstava su često uzročno posljedično povezani. Ako jedno ministarstvo pošalje višak zaposlenih u mirovinu oni računaju uštedu, a ne računaju koliko će se drugom ministarstvu, koje isplaćuje mirovine povećati troškovi. Kako bi se ovi problemi sveli na što manju mjeru potrebno je sve proračunske stavke promatrati jedinstveno, tj. uz svaku uštedu potrebno je izračunati koliki je trošak na nekoj drugoj stavci, a uz svaku stavku rashoda potrebno je u posebnu kolonu iznijet koliki je povrat novca državi, to jest kolika je porezna korist. Porezna korist je iznos koji se državi vraća kad država nešto plati, a to nije samo porez koji plaća državni dobavljač, tj. poduzetnik i njegovo poduzeće. U poreznu korist treba ubrojiti također poreze i doprinose koji plaćaju uposlenici tog poduzeća, pa poreze i doprinose koji plaćaju njegovi domaći dobavljači i njihovi uposlenici, te domaći dobavljači dobavljača, sve do domaćih proizvođača osnovnih sirovina. Ta porezna korist može biti i do 70% ako su svi dobavljači u nizu domaći, a ako uzmemo u obzir i da svi zaposlenici zaradu uglavnom troše u domaćim trgovinama, pri čemu također plaćaju porez, te porezna korist može biti veća od 70%. Zahvaljujući ovom efektu porezne koristi mnoge države za pojedine djelatnosti isplaćuje vrlo visoke poticaje, a pri tome još i zarađuje. To je moguće samo ako se pažljivo barata poticajima, kako se ne bi isplaćivali za uvoznu robu, tj., i korisnih poticaja i velika većina njihovih dobavljača u nizu moraju biti domaći proizvođači. I pri skupljanju, a i pri trošenju novca država osim fiskalnih ciljeva može izazvati i razne druge pozitivne ili negativne efekte na području politike gospodarskog razvoja, socijalne politike, demografske politike, politike ravnomjernog regionalnog razvoja, a također i ekološke politike. Vođenjem politike nabave od domaćih proizvođača povećava se domaća proizvodnja i zaposlenost, te se ostvaruje veća porezna korist, a to je politika dobrog gospodarskog razvoja, dok kupovinom uvoznih roba i punjenjem proračuna kreditima iz inozemstva država ruši cijenu deviza na deviznom tržištu, čime povećava uvoz, smanjuje konkurentnost domaćeg gospodarstva, proizvodnju i izvoz. Centralizacijom nabave s jednog mjesta država potiče metropolizaciju, te pojavu otpora, tj. regionalizam, što negativno utječe na stabilnost države. (Regionalizam potiču i međunarodne

organizacije, u interesu multinacionalnih kompanija kojima jake nacionalne države ne odgovaraju, pa ih nastoje oslabiti prenošenjem djela ovlasti na međunarodne institucije, a djelomično na nekoliko jakih regija suprotstavljenih središnjoj vlasti. Regionalizam su kroz čitavu povijest poticali Franci, Mlečani, Hazburzi, Mađari Turci, Srbi, Talijani a i drugi kako bi nas oslabili iznutra, te lakše upravljali s nama. Kako bi smanjio snagu regionalista Predsjenik Tuđman je državu podijelio na 20 županika, čime je razmrvio jake regije, a danas strani poslušnici žele ukinuti županije i osnovati jake regije kako bi ponovno oslabili državu. Jedini dugotrajni lijek je jačanje regionalnog razvoja kroz ostavljanje više sredstava malim općinama i gradovima u cilju spriječavanja razvoja regionalnih mertopola. ) U mnogim državama državne institucije i državna poduzeća izvršila su potpunu centralizaciju nabave, tako da direktori podružnica ne mogu samostalno nabaviti ni WC papir. Zahvaljujući tome poslove nabavke za državu i državna poduzeća dobivaju uglavnom dobavljači iz glavnog grada, pri čemu mnogi državni službenici ostvaruju visoke provizije, ili stječu mogućnost zapošljavanja rodbine i prijatelja. A upravo je provizija osnovni razlog zbog kojeg centralisti sve žele centralizirati kako bi svu proviziju zadržali za sebe, dok regionalisti žele proviziju zadržati u regionalnim centrima, tj. u svojim rukama. Kako bi se ovo izbjeglo sve državne institucije i državna poduzeća koja imaju podružnice u više regija morale bi, pri nabavi sporednih proizvoda i usluga koji se isporučuju konstantno, ili periodično tijekom godine, a isporučuju se na različito mjesto troška, vršiti izbor najpovoljnijeg dobavljača za svako mjesto troška posebno. Osim ravnomjernog razvoja svih dijelova države porezni sustav može utjecati i na razvoj obiteljskih vrijednosti. Većim ili manjim poreznim olakšicama država može utjecati na obitelji kako bi imali više, ili manje djece i kako bi više ili manje brinuli za stare i bolesne. Poreznim olakšicama na izgradnju slobodnostojećih kuća potiče se natalitet i zajednički život više generacija, a to se isto postiže i poticanjem obiteljskog poduzetništva. Nasuprot tome, poticanjem razvoja velikih kompanija i izgradnje velikih stambenih blokova mrve se obiteljske vrijednosti, smanjuje natalitet. Zbog toga država treba pomagati mladim bračnim parovima izgradnju slobodnostojećih obiteljskih kuća u hrvatskoj, a i u graničnim područjima susjednih država gdje postoje veće vlastite nacionalne manjine. Većim, ili manjim porezima država može prisiliti proizvođače na veću, ili manju brigu za zaštitu okoline od zagađenja koja nastaju u toku proizvodnje, transporta i upotrebe, a raznim necarinskim barijerama se mogu zaštititi interesi domaćih proizvođača od strane konkurencije. Kod promjene svakog poreza, ili drugog zakona, država mora vrlo pažljivo izračunati kako to djeluje na konkurentnost domaćih proizvođača.

8.6. Upravljanje razvojnim bankama
Razvojne banke su obično banke većim, ili manjim djelom financirane od strane države koje u interesu države kreditiraju određene specifične projekte, kao što je poticanje razvoja određene privredne grane, izvoza i sl. tako su poznate posebne «izvozne banke», »agro banke», stambene štedionice i slično. Svaka razvojna banka ima više funkcija. Osnovna funkcija je pomoći narodnoj banci u regulaciji cijena pojedinih tržišnih segmenata gdje su oscilacije cijena znatno veće od prosjeka. Sporedne funkcije se obično vide iz naziva banke i te funkcije se prezentiraju kao osnovna funkcija. Kako bi ove funkcije razvoje banke mogle vršiti, te kako ne bi došlo do zloupotreba morale bi u poslove prikupljanja i provjere podataka biti uključene i obavještajno sigurnosne službe. Razvojna banka može regulirati cijene građevinskog materijala i usluga odobravanjem veće ili manje količine kredita za izgradnju cesta, kuća i stanova. Pri tom može ostvariti i druge važne nacionalne ciljeve. Odobravanje kredita za izgradnju lokalnih cesta, pograničnih cesta, poljoprivrednih cesta može se potaknuti ravnomjerniji razvoj svih regija, ili pograničnih mjesta i slično. Odobravanjem izgradnje slobodnostojećih obiteljskih kuća s velikom okućnicom za mlade bračne parove može se znatno povećati natalitet, ako se pri tom uvede obveza izgradnje podruma

ispod čitave kuće znatno se povećava obrambena sposobnost zemlje, pošto svaki takav podrum u slučaju rata može poslužiti kao zemunica ili otporna točka. Ovakvi krediti se obično prikazuju kao socijalni krediti za rješavanje socijalnih problema. Prevelikom količinom ovakvih kredita moglo bi doći do povećanja cijena građevinskog materijala ili usluga pa je potrebno pažljivo regulirati količinu kredita. Kako bi interes za kredite bio veli kamata koju uzima narodna banka treba biti 0% s tim što razvojna banka može uzeti proviziju za pokriće svojih troškova do 2%, a količinu kredita se regulira izmjenom drugih uvjeta za odobravanje kredita. Ti uvjeti mogu biti, broj djece, sudjelovanje u domovinskom ratu, trajni povratak iseljenika domovinu, socijalna situacija i sl. Agro banke služe za regulaciju cijene poljoprivrednih proizvoda, a to obično čine povoljnim kreditima za izgradnju obiteljskih poljoprivrednih domaćinstava, kreditima za izgradnju skladištenje i preradu poljoprivrednih proizvoda, kreditiranjem sjetve i žetve, kreditima za nabavu modernijih poljoprivrednih strojeva i slično. Na taj način se potiče povećanje proizvodnje i ekonomičnija proizvodnja, čime se postiže lagano smanjenje cijena prehrambenih proizvoda, a ako cijene previše brzo padaju potiče se povećana potražnja za njima. To se postiže povoljnim kreditima za izvoz domaćih poljoprivrednih proizvoda, ili povoljnim kreditima za kupovinu takvih proizvoda. Količina ovakvih odobrenih kredita regulira se promjenom uvjeta za njihovo odobravanje, što se vrši kad cijene poljoprivrednih proizvoda rastu ili padaju brže od prosječnog kretanja cijena, a izvor im je narodna banka koja ih agro banci odobrava po stopi od 0%. Kad cijene poljoprivrednih proizvoda počnu rasti više od nekoliko postotaka godišnje, količina kredita za poticanje veće proizvodnje se smanjuje, odnosno količina kredita za poticanje izvoza ili potrošnje se povećava. Sezonsko povećanje cijena se regulira većim kreditima za hladnjače i skladišta. Ako cijene poljoprivrednih proizvoda počnu padati više od nekoliko postotaka godišnje količina kredita za poticanje veće proizvodnje se smanjuje, ili se povećava količina kredita za poticanje izvoza i veće potrošnje. Izvozne banke služe za regulaciju cijena najvažnijih strateških gospodarskih grana neke države. Izvozne banke uzimaju beskamatne kredite od narodne banke i plasiraju ih kao kredite za obrtna sredstva velikim izvoznicima, čiji proizvodni kapaciteti su daleko veći od potreba domaćeg tržišta. Jedan od najvažnijih uvjeta za dobivanje ovakvih kredita je obveza zajmoprimca da većinu vlastitih dobavljača bira između domaćih proizvođača. Na taj način se osigurava iskorištenje velikih proizvodnih kapaciteta, posao za veliki broj zaposlenika u izvoznim kompanijama i njihovim kooperantima. Količina odobrenih kapaciteta se mijenja ovisno o iskorištenosti kapaciteta. Ako su kapaciteti slabo iskorišteni potrebno je povećati količinu kredita za obrtna sredstva, ali toliko da dobavljači ne počnu povećavati svoje cijene, odnosno ako su kapaciteti previše iskorišteni potrebno je smanjiti količinu kredita, da ne bi porasle cijene dobavljača. Ako su izvozni kapaciteti maksimalno iskorišteni, a cijene dobavljača materijala padaju potrebno je povećati količinu kredita za proširenje proizvodnih kapaciteta izvoznika.

8.7. Reguliranje poslovanja poslovnim bankama
Poslovne banke danas se nalaze u mnogim manjim zemljama nalaze u stranom vlasništvu u vrlo visokom postotku. Strano vlasništvo nad bankama opasno je za suverenitet svake zemlje, što su Amerikanci shvatili 1929. pa su strancima ograničili vlasništvo nad bankama do 10 % dionica. Strani bankari prodaju novac na tržištu, za što višu kamatu, ali to je samo jedan njihov posao. Prikriveni, tzv. anonimni vlasnici tih stranih banaka su dobrim djelom industrijalci koji sjede u nadzornim odborima banaka, te kroz poslovnu politiku banaka nastoje prodati što više svojih proizvoda. Njima nije u interesu nuditi poduzetničke kredite čime bi ti poduzetnici konkurirali njima, ili njihovim dobavljačima, ali rado nude kredite za automobile i sličnu potrošnu robu. Njima odgovara lokacija izvan vlastite države zbog manje odgovornosti prema štedišama, a samim tim i

veće profitabilnosti (i rizika), iako mnoge štediše vjeruju kako je novac sigurnije držati u takvim stranim bankama. Koliko je to sigurno vidjeli su Argentinci, a i mnogi drugi kroz povijest, na svojoj koži. Banka je strana kad treba dijeliti profit, ali je domaća kad treba pokrivati gubitke. Kako bi se takva poslovna politika stranih banaka ograničila, svaka država mora imati strateški plan povratka bankarsko monetarnog suvereniteta, u što moraju biti uključene i obavještajno sigurnosne službe. Kako bi se vratila monetarna suverenost potrebno osnovati nove banke, te većinu financijskih sredstava (depoziti građana i pravnih osoba, te platni promet poduzeća) premjestiti u te nove banke. Za to je potrebno osnovati jake kontrolne službe koje će pratiti što se događa na bankarskom tržištu, kako se ne bi stvorile kreditne piramide koje uništavaju svako gospodarstvo. Štedno kreditne zadruge moraju imati ovlasti kao male banke, uključujući sve poslove platnog prometa, osim poslova s inozemstvom, ali im i kontrola mora biti kao i kod banaka. Tada ne bi nikome mogle poslužiti kao sredstvo pljačke građana, i kao osnova za izgradnju kreditnih piramida s ciljem napada na financijski sustav zemlje. A tada bi domaća poduzeća i građani mogli dignuti svoj novac iz stranih banaka (tko je vlasnik njegova je i banka, bez obzira gdje je locirana) i staviti ga u domaće banke (u vlasništvu domaćih građana) bez straha od bankrota. Ovakve male banke i štedno kreditne zadruge s ovlastima malih banaka trebalo bi osnovati u svim regijama i većim gradovima. Osnivači bi trebali biti udruženi sitni poduzetnici, u suradnji s lokalnom samoupravom. Kako politika ne bi mogla pretjerano utjecati na rad takvih banaka sve općine, gradovi i regije ne bi ni u jednoj banci smjele imati više od 15 % udjela zajedno. A privlačeći samo prolazne depozite lokalne uprave i samouprave ove banke bi imale dovoljno sredstava za kreditiranje novih poduzetničkih projekata i kreditno poticanja prodaje domaćih proizvoda. Francuska ima između 3 i 4 tisuće ovakvih malih banaka koje drže oko 45% depozita, zahvaljujući čemu čak ni 1929. velika financijska kriza nije jače narušila francusku financijsku suverenost.

8.8.

Upravljanje Burzom

Burza je najrazvijeniji oblik trgovine. To je mjesto gdje se roba kupuje posredstvom raznih vrsta vrijednosnih papira, a da se ona fizički ne pojavi na burzi. Kad se u nekoj državi formira burza za neku robu, tada u toj državi nema načina da netko proda robu skuplje ili da netko kupi jeftinije nego što je cijena na burzi. Nitko nije lud kupovati skuplje niti prodavati jeftinije od cijene na tržištu, osim ako postoje dugoročni poslovni ugovori ili neki neekonomski razlozi za kupoprodaju. Na burzi se mogu prodavati samo trajniji i djeljivi proizvodi određene kvalitete. Burza je najefikasniji mehanizam razmjene, koji omogućuje svim kupcima i prodavateljima poslovanje pod istim uvjetima. Na burzi se u svakom trenutku vidi kolika je ponuda i potražnja. Ako se ponuda ili potražnja naglo promijeni burza naglo reagira promjenom cijene. Nedostatak burze je to što nagla promjena cijene može izazvati još veću promjenu ponude i potražnje, što vodi još većim promjenama cijena. Uzroci ovakvog ponašanja su u tome što najbrojniji, takozvani sitni kupci i prodavači, odluke o kupoprodaji donose na osnovi subjektivnih informacija, a veliki igrači često namjerno izazivaju promjene cijena kako bi ostvarili velike zarade. Na ovaj način moguće je planski izazvati financijsku nestabilnost pojedinih tržišta i ekonomsku krizu. Opasnost od ovakvog spekulativnog kapitala nastaje kad veliki strani igrači počnu ulagati na domaće tržište dionica, obveznica, valuta i nekretnina. Tada se cijene na tim tržištima počinju dizati što ima više negativnih efekata kao što su: 1. Domaći investitori prestaju ulagati u proizvodnju, te ulažu na burzu kako bi i oni zaradili. Osobito je opasno ako počnu dizati kredite za kupovinu na burzi. 2. Ulaganje velikih količina kapitala iz inozemstva znači veliku ponudu deviza, pa cijena deviza na tržištu novca pada, odnosno cijena domaće valute raste. To ima za posljedicu promjenu u

položaju uvoznika, proizvođača i izvoznika. Uvoz postaje isplativ, a domaća proizvodnja i izvoz postaju neisplativi. Posljedica je pad proizvodnje i ulaganja u proizvodnju, te pojava velike nezaposlenosti, što bi domaće obavještajne službe trebali pratiti, predviđati i sprječavati negativne posljedice za gospodarstvo Ulaganja na burzi rastu kako rastu cijene. Svi žele zaraditi na valu rasta cijena, vjerujući kako će vrijednosne papire prodati kad budu najskuplji. Veliki igrači koriste upravo taj psihološki efekt pa ulažu dok se na burzi povećava broj ulagača. Kad većina slobodnog kapitala dođe na burzu veliki igrači se tiho povlače s tržišta, tj. preko više posrednika prodaju svoje vrijednosne papire, a kad sve prodaju, puštaju informaciju kako su se povukli s tako nestabilnog tržišta. To djeluje kao šok, te izaziva domino efekt na tržištu, tj. svi žele prodati, pa cijene na burzi naglo padaju. Mnogi sitni ulagači pri tom propadaju, osobito oni koji su spekulirali posuđenim novcima. Kako bi se spriječilo ovakvo negativno djelovanje burze potrebno je instalirati instrumente za sprječavanje neprijateljskog urotničkog mešetarenja. Najvažnije je spriječiti domaće investitore da novac iz proizvodnje ulažu na burzu, te da se zadužuju radi ulaganja na burzi. Ovakvu vrstu zaduženja država treba spriječiti svim mogućim preprekama, uključujući veliki postotak izdvajanja na obavezne depozite i posebne poreze na ovakvu vrstu kredita. Pad cijena deviza, odnosno rast cijene domaće valute država, odnosno NB treba spriječiti naglim otkupom deviza novcem iz primarne emisije. Kako pri tom ne bi došlo do inflacije NB treba povećati primarnu kamatnu stopu na kredite koje odobrava poslovnim bankama. Nagli rast cijena dionica domaćih kompanija država ne treba sprječavati, ali kad dođe do naglog pada vrijednosti takvih dionica to država treba spriječiti. Najjednostavniji način sprječavanja naglog pada dionica je, u tom trenutku odobriti najvećim domaćim suvlasnicima takvih poduzeća povoljne kredite za kupovinu kontrolnog paketa dionica, posredstvom razvojne banke. Spekuliranje nekretninama država ne treba sprječavati, naprotiv to treba poticati, pošto pri tome ubire porez na promet nekretninama, a zemlju i ostale nekretnine nitko ne može odnijeti. Kako bi prodaja bila što veća porezna stopa ne smije biti prevelika(do 20%), a ako parcelu kupuje vlasnik susjedne parcele porez treba biti prepolovljen (kako bi se parcele okrupnile). Opasnost od prodaje nekretnina postoji kad zemlju u pograničnoj regiji kupuju državljani susjednih zemalja koji imaju namjeru tu se i naseliti. Povećanjem njihovog broja, do relativne većine susjedna država, u budućnosti može zatražiti promjenu granica. Kako bi se ovo spriječilo, u pograničnim zonama agro banka i ostale razvojne banke trebaju odobravati osobito povoljne kredite domaćem stanovništvu za kupovinu zemljišta, razvoj poljoprivrede, obrta i malih poduzeća.

8.9. Upravljanje Robnim rezervama
Robne rezerve su uskladištene količine određenih strateških roba koje se ne smiju koristiti, osim u izvanrednim okolnostima kao što su rat, elementarne katastrofe ili nagle promjene cijena. Ratne robne rezerve obično čuva vojska, a ove zalihe uključuju osnovne materijale za mobilizaciju ratne vojske i njihovu prehranu. Rezerve koje služe za intervenciju u slučaju elementarnih katastrofa, ili velikih tržišnih kolebanja može držati država, proizvođači ili trgovci. Kako ne bi dolazilo do zloupotreba u korištenju robnih rezervi neka obavještajna služba neovisna o upravi robnih rzervi bi morala pratiti korištenje rezervi. Najekonomičnije je kad ove rezerve na svojim skladištima drže proizvođači i trgovci, a država ih na to treba prisiliti preciznim zakonom o držanju minimalnih robnih rezervi. Država treba prisilite sve proizvođače najvažnijih roba(u vremenima katastrofa) da drže određeni postotak tih roba, računajući ukupnu proizvodnju iz prošle godine, odnosno sve trgovce da na svojim skladištima, također u svakom trenutku moraju imati određenu minimalnu količinu tih osnovnih roba, računato prema prometu ostvarenom u toku prethodne godine. Od ovoga bi mogli biti izuzeti samo mali proizvođači koji ne proizvode više od određene količine godišnje, odnosno trgovci koji godišnje prodaju manje od određene propisane količine. Kako bi se svi držali propisane minimalne

količine roba na svojim skladištima, mora postojati jaka kontrolna inspekcijska služba, a kazne moraju biti tolike da mogu odvesti u stečaj prekršioce. Kako bi se sve osposobilo za držanje ovakvih zaliha razvojna banka treba odobravati povoljne kredite za ovakva skladišta. Prodaja robe iz minimalnih zaliha mogla bi se vršiti samo po odobrenju vlade, a odobrenje bi se izdavalo u slučaju katastrofa na određenom području, ili u slučaju velikih tržišnih kolebanja cijena izazvanih spekulativnim burzovnim igrama.

8.10. Upravljanje informacijskim sustavima
Kako bi čitav financijsko monetarni sustav funkcionirao potrebne su informacije, od računovodstvenih informacija na dalje, na osnovu kojih svi upravljački sustavi mogu reagirati na promjene u okruženju. NB mora imati podatke o promjeni cijena da bi mogla reagirati kad se cijene mijenjaju izvan zadanih okvira. Ministarstvo financija mora imati informacije o veličini dohotka koji ostvaruju porezno obveznici kako bi znalo koliko može prikupiti, a također mora imati informacije kako se novac troši, kako bi ga što manje otišlo u krivom smjeru. Za prikupljanje ovakvih informacija moraju postojati službe za prikupljanje informacija. Najefikasnije je kad informacije prikuplja samo jedna služba, pod uvjetom da ne postoje zloupotrebe. Ako se unutar takve službe pojave pojedinci koje manipuliraju informacijama takva služba bi mogla postati važnija od upravljačkih organa tj., NB i Ministarstva financija. Kako se to ne bi dogodile mora postojati više službi koje služe jedna drugoj kao djelomična konkurencija i koje međusobno kontroliraju jedna drugu. Kako bi se izvukao maksimum iz ovih službi za prikupljanje informacija potrebno je osigurati međusobnu razmjenu informacija, ali preko upravljačkih organa, kako jedni drugima ne bi plasirale dezinformacije. Osnovne informacije koje su potrebne Ministarstvu financija prikupljaju se preko završnih računa poduzeća, a te informacije su definirane međunarodnim računovodstvenim standardima(MRS). Dodatne informacije dobivaju se preko Državnog zavoda za statistiku. Preko porezne službe prikupljaju se informacije o tom koliko je netko uplati od onog koliko je trebao, prema vlastitom obračunu, a poreznim kontrolama se utvrđuje dali je taj obračun točan. Financijska policija prikuplja podatke o tom jeli točno ono što piše u papirima koji poreznim obveznicima služe za obračune. O trošenje novca poreznih obveznika podatke skuplja državna revizija koja vrši formalnu kontrolu poštivanja zakona u procesu nabave, ali nitko ne vrši kontrolu jesu li ta sredstva korištena pažnjom dobrog gospodara. Da bi se to kontroliralo potrebno je imati podatke o kvaliteti i količini nabavki po mjestu troška, uključujući sve vezane troškove, kao što su transportni troškovi do mjesta troška, veličina zaliha po mjestu troška, optimalne zalihe po mjestu troška, troškove skladištenja, čuvanja i održavanja po mjestu troška, te ostvareni škart po mjestu troška. Svi podatci bi trebali biti po apsolutnom iznosu, a također i kao indeksni broj odnosa potrebnog, utrošenog i škartiranog. Morala bi postojati i posebna služba unutar državne revizije koja bi ispitivala kolika je ostvarena porezna korist od svakog troška, koliko se novca vratilo u porezni sustav prilikom svake nabavke (porezi, doprinosi, carine takse itd.). Osnovne informacije koje su potrebne NB daje Državni zavod za statistiku, a to su podatci o kretanju prosječnih cijena i podatke o rastu troškova života. Da bi NB mogla uspješno regulirati cijene, tj. sprječavati porast cijena veći od 2%-5% godišnje i sprječavati pad cijene veći od 1% godišnje morala bi cijene kontrolirati po pojedinim tržišnim segmentima. Ovakvu regulaciju je lakše vršiti posredstvom dodatnih instrumenata regulacije kao što su Razvojna banka, Agro banka, Izvozna banka, sustav robnih rezervi i sl. Sve ove dodatne banke kapital dobivaju od NB iz primarne emisije, po stopi od 0% s tim što bi za svoj rad mogle uzimati proviziju od najviše 2%. Kako zbog prevelike količine novca na pojedinom segmentu tržišta ne bi došlo do inflacije količinu novaca koja bi dobivala pojedina vrsta banke morala bi ovisiti o kretanju cijena na pojedinom tržišnom segmentu. Ako cijene rastu količina kredita bi im se smanjivala, a ako padaju količina novca bi im se trebala povećati. Informacije o kretanju cijena po tržišnim segmentima Državni

zavod za statistiku već ima u sirovom stanju, ali ih ne daje korisnicima. Ali često, samo kretanje cijena nije dovoljno kvalitetna informacija. Kretanje cijena je potrebno i predvidjeti unaprijed. Za to je potrebno imati informacije o stanju narudžbi i informacije o iskorištenosti kapaciteta. Po preporuci MMF-a MRS(međunarodni računovodstveni standardi) koji se preporučuju manjim zemljama knjigovodstveno se ne prati stanje narudžbi, iako sve razvijene zemlje to rade, a na osnovu tih podataka ravnaju se mnoge državne i burzovne institucije. Ove informacije su neophodne za predviđanje buduće ponude, a u kombinaciji s podatcima o iskorištenosti kapaciteta moguće je predvidjeti i buduće kretanje cijena u pojedinim tržišnim segmentima. Zato je potrebno imati i što točnije podatke o iskorištenosti kapacitetima. Sve ove podatke mogao bi prikupljati Državni zavod za statistiku. Ako u nekom privrednom segmentu stanje narudžbi raste, a iskorištenost kapaciteta je slaba, mala je i vjerojatnost da će cijene porasti. Ako narudžbe rastu, a iskorištenost kapaciteta je već 80% do 90% vjerojatno će doći i do povećanja kapaciteta. U to slučaju ili treba smanjiti količinu kredita naručiteljima, a ako to nije moguće i ako predviđanja pokazuju kako će potražnja dugoročno rasti tada treba povećati količinu kredita za izgradnju novih proizvodnih kapaciteta. Za ovakvo reguliranje cijena informacije moraju prikupljati jedne institucije, analizu trebaju vršiti druge institucije unutar ili izvan NB-a, odluke treba donositi NB, koja ih treba i izvršavati, sama ili u suradnji s navedenim bankama. Informacije o burzovnim makinacijama moraju burzovnim regulacijskim tijelima donositi posebne institucije. Kod burze važna je brzina, pa svježe informacije moraju stizati svakog dana. Brzina reagiranja na sve neuobičajene pojave mora biti trenutna. Ne smije se dozvoliti panika na tržištu dionica, a osobito na tržištu novca. Zbog toga NB mora imati redovite kontakte s javnošću kako bi sprječavali širenje dezinformacija, a Guverner je dužan upoznavati javnost s podatcima koji smiruju paniku i sprječavaju pojavi domino efekta, kad se na burzi dogodi nagli pad vrijednosti nekih dionica, ili blokada neke nelikvidne banke. Ako na tržištu novca dođe do nagle potražnje NB taj nedostatak treba trenutno nadoknaditi, a po potrebi i prekinuti trgovinu. Kako naglo uvećana količina novca na tržištu ne bi izazvala inflaciju plasirani novac je potrebno povući u idućih nekoliko dana ili tjedana. Kod svake nagle pojave veće ponude ili potražnje za dionicama ili novcem potrebno je utvrditi tko to radi i zašto. Podatke o tom mogu prikupit obavještajni odjeli financijske policije, porezne službe, ili carinske službe, a i svi burzovni regulacijski organi trebaju imati i svoje odjele za prikupljanje informacija. Jadna posebna vrsta robe koju NB treba kontrolirati su devize. Velika ponuda deviza na burzi ili domaćem tržištu može dići vrijednost domaće valute, što je dobro za kupce i uvoznike, ali je loše za izvoznike, proizvođače i povećava nezaposlenost. Uzrok prevelike ponude deviza može biti povećanje interesa za domaćim dionicama od stranih ulagača, povećana ponuda kredita stranog porijekla na kreditnom tržištu preko poslovnih banaka, prodaja državne ili privatne imovine strancima, doznake iz inozemstva i sl. Bez obzira na uzrok NB višak deviza mora spremiti u trezore, bilo da ih otkupi, bilo da poveća obavezne depozite deviza u trezorima. Kako bi to uspješnije mogla obaviti NB treba znati koji je uzrok nagloj promjeni ponude deviza, a za to joj trebaju podatci obavještajnih odjela iz bilo koje institucije. Informacije o državnom proračunskom deficitu i vanjskotrgovinskom deficitu važni su kako bi se mogla predvidjeti potražnja same države za novcem na novčanom tržištu, pošto će to utjecati i na ponašanje ostalih sudionika robno novčanog prometa. Kad proračunski deficit raste znači da će država morati više posuditi novca na novčanom tržištu, što znači da NB mora smanjiti količina novca za ostale tražitelje, a to može samo povećanjem primarnih kamata, ili otežanjem drugih uvjeta za kredite. Proračunski deficit može država pokriti i kreditima iz inozemstva, ili prodajom imovine u inozemstvu. U tom slučaju raste ponuda deviza pa cijena domaćoj valuti raste, što je loše za domaću proizvodnju, izvoz i zaposlenost. Najbolje rješenje je kad imovinu država prodaje na domaćem tržištu pa dođe do pojave nedostatak novca na tržištu. Ako se prodaje zemljište tada NB mora, preko agro banke na vrijeme povećati količinu kredita za kupovinu zemljišta. Ako država ponudi na prodaju veliku količinu

poslovnih prostora, tada NB, preko razvojne banke treba povećati količinu kredita za kupovinu poslovnih prostora. Ako država odluči na domaćem tržištu ponuditi veliku količinu dionica i obveznica tada NB može, kratkoročno poslovnim bankama odobriti držanje djela obveznih novčanih depozita u obliku najsigurnijih dionica ili obveznica. Za sve ovakve poteze NB – u su potrebne pravodobne informacije o namjerama izvršne vlasti, tj. o tome što planira prodavati i u kolikim količinama. Proračunski deficit može se riješiti i smanjenjem proračuna, što znači da će se smanjiti i državna potrošnju, tj. znači da će korisnici proračuna morati smanjiti potrošnju. To može dovesti do kratkoročnog smanjenja socijalnih prava i potrošnje, investicija, proizvodnje i smanjenja potražnje za novcem, pa NB mora biti spremna i na povlačenje djela novca s tržišta. Ako se državni proračunski deficit pokuša riješiti povećanjem poreza to može dovesti do povećanja troškova proizvodnje i smanjenje konkurentnosti, što je još gore za proizvodnju, izvoz i zaposlenost. Zbog toga NB mora sve ovakve podatke unaprijed predvidjeti, te ako uoči moguću pojavu privredne depresije bolje je planski kratkoročno povećati dozvoljenu inflaciju na oko 5%, nego restriktivnom monetarnom politikom zemlju odvesti u recesiju. Proračunski deficit djelomično može biti uzrokovan i pogrešnim računovodstvenim pravilima koji nastoje prikazati što veći prihod i dobit poduzeća kako bi se obračunao što veći porez, iako poreznici znaju kako neke porezne obveze nikad neće naplatiti. Kako računovodstveni standardi ne bi djelovali negativno na sposobne, a pozitivno i neutralno na nesposobne i državu porezi moraju biti obračunati tako da budu naplativi. Kod obračuna dobiti kod većinski državnih poduzeća dobro je pravilo da se ne može otpisati nenaplaćeno potraživanje koje nije tuženo, kako direktori državnih poduzeća ne bi mogli prati novac prodajom roba onima za koje znaju kako neće platiti, ali kod privatnih poduzeća pravilo treba biti obrnuto, kako vlasnik ne bi poduzeća u krizi mogao fiktivno prodavati robu onima koji neće platiti, te tako umjetno uvećati dobit. Uzimanjem kredita takvu nenaplaćenu dobit je moguće isplatiti kao dividendu, te poduzeće nakon toga otjerati u stečaj, pri čemu se troškovi stečaja prebacuju na dobavljače, kreditore i državu. Kod plaćanja PDV-a i ostalih poreza pravila trebaju biti pogodovati onima koji uredno ispunjavaju svoje obveze, dok trebaju biti nepogodna za nepoštene koji se žele razvijati na teret dobavljača, te za nesposobne. Ne smije se dozvoliti plaćanje poreza na neplaćena potraživanja (osim kod državnih poduzeća – zbog sprječavanja krađe državne imovine preko onih koji nikad neće platit), niti obračun pretporeza na osnovu dugova koji nisu podmireni. Ovakvim načinom obračuna država dobiva pouzdanije podatke o društvenoj novostvorenoj vrijednosti i o poreznim prihodima, bez velikih nenaplativih prihoda, a troškovi sudovanja sa neplatišama se znatno smanjuju. Vanjskotrgovinski deficit znači da je država kao cjelina više uvezla nego što je izvezla, a to je vrlo loše za domaću proizvodnju, izvoz i zapošljavanje. Do uvođenja pravila međunarodne trgovi po pravilima WTO-a vanjskotrgovinski deficit se najlakše rješavao povećanjem carina. Pošto to danas nije moguće najjednostavniji i najbrži kratkoročni način rješenja problema je da NB poveća otkup deviza, i poveća obaveznu deviznu rezervu poslovnim bankama. Dugoročno vanjskotrgovinski deficit se može smanjiti povećanjem konkurentnosti, tj. smanjenjem raznih poreza i nepotrebnih izdataka.

9.

Kontrola službi i razbijanje po djelatnostima

Kako bi službe bile pod kontrolom politike potrebna je djelomična konkurencija među njima, uz istovremenu djelomičnu suradnji i razmjenu podataka, iako političari zbog svoje komocije najviše vole jednu službu od koje bi dobivali sve informacije. Takve monopolizirane službe su snažno podložne infiltraciji stranih agentura, neefikasnosti i otimanju od nadzora politike. Kad se strane službe ubace u vrh jedne službe, ili institucije mogu je potpuno preuzeti i koristiti za sabotiranje, a kad postoji više službi faktor sigurnosti od prodora stranih službi je znatno veći. Također je potrebna podjela prema načinu rada, ciljevima i tehničkim sredstvima prikupljanja podataka. Vojska bi trebala imati dvije obavještajne postrojbe; obavještajnu i kontraobavještajnu. Unutar obavještajne službe trebala bi djelovati posebni odjeli za zračno motrenje i elektroničko prisluškivanje. MUP bi morao imati civilnu obavještajnu službu za zaštitu od kriminala i terorizma, te civilnu kontrašpijunažu. Ministarstvo vanjskih poslova bi moralo imati obavještajnu službu za prikupljanje političkih i poslovnih informacija iz inozemstva. Ova služba bi morala pratiti sve značajnije gospodarske sajmove u svijetu, osobito sajmove inovacija i novih proizvoda kako bi prikupljali informacije o novim idejama koje bi naša poduzeća mogla proizvoditi, te informacije o razvojnim projektima kompanija koje konkuriraju našim poduzećima. Ovo bi trebali raditi u uskoj suradnji sa vojnom obavještajnom službom koja bi prikupljala informacije o idejama i proizvodima značajnim za vojnu i obavještajnu upotrebu. Pri ovom poslu naše službe bi trebale angažirati i naše inovatore koji prisustvuju takvim sajmovima, pošto oni najbolje mogu prepoznati dobre ideje, a u tom poslu bi trebalo angažirati i naše iseljenike sa istaknutom tehnološkom izobrazbom i radnim iskustvom u industriji i znanosti. Sve prikupljene informacije trebalo bi obraditi, analizirati i slati na dalju upotrebu Hrvatskoj gospodarskoj komori, znanstvenim institucijama, velikim domaćim poduzećima u domaćem vlasništvu, te razvojnim institutima koji bi trebali brinuti o razvoju najperspektivnijih projekata od ideje do nulte serije. Carina bi morala imati malu obavještajnu službu za zaštitu od nelegalne međunarodne trgovine. HNB bi morala imati službu za zaštitu od falsifikatora novca, praćenje međunarodnih valutnih ratova i zaštitu od svih oblika financijske agresije. Pravosudni sustav bi morao imati svoju sigurnosnu službu za zaštitu i nadziranje podataka unutar pravosudnog sustava, a kontrolu nad tom službom bi trebao imati predsjednik vrhovnog suda, ili neka neovisna institucija. Posebna centralna služba bi morala imati pristup svim podacima ostalih službi kako bi vršila usporedbu podataka, njihovu analizu i međusobnu razmjenu podataka.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful