You are on page 1of 6

FLORALNI REGIONI Floristička carstva se odlikuju visokim stepenom endemizma biljnih porodica, dok se floristički regioni odlikuju visokim

stepenom endemičnih rodova. Floristička provincija je geografska oblast sa relativno uniformnim sastavom biljnih vrsta.  Susjedne florističke provincije obično nemaju oštre granice, nego su prijelazi prilično mehki, sa tranzicijskom zonom u kojoj se mogu naći brojne vrste iz oba regiona.  Ovaj region prepokrivanja se označava kao vegetacijska tenziona zona.  Postoji nekoliko različitih sistema florističkih provincija, koji su većinom hijerarhijski organizirani sa najvećim jedinicama podijeljenim na manje geografske zone, sačinjenim od manjih florističkih zajednica itd.  Sistemi florističkih provincija pokazuju i značajne sličnosti, ali i značajne razlike sa zoogeografskim provincijama koje slijede sastav porodica sisara kao i sa biogeografskim provincijama ili terestri čnim ekoregionima koji uzimaju u obzir i biljne i životinjske vrste.  Njemački botaničar Engler, je 1879. godine definirao četiri biogeografska regiona na osnovu distribucije skrivenosjemenica:  (1) umjereni i hladni regioni Sjeverne hemisfere,  (2) tropski predjeli starog svijeta od Afrike do Australije,  (3) tropski predjeli Novog svijeta koji su obuhvatali najveći dio centralne i Južne Amerike,  (4) te područje tzv. drevnog okeana odnosno obale Čilea, Ognjenu zemlju, Kejp region Južne Afrike, veći dio Australije, Tasmaniju, južni otok Novog Zelanda i subantarktičke otoke najjužnijih dijelova Atlantskog, Indijskog i Tihog okeana.  Na osnovu ove podjele, engleski botaničar Ronald Good je definirao šest ključnih floralnih regiona, odnosno najvećih prirodnih cjelina koje je on determinirao za vaskularne biljke I koje je nazvao „carstvima“:  (1) Borealni region,  (2) Paleotropski region,  (3) Neotropski region,  (4) Australijski region,  (5) Južnoafrički ili Kejp region i  (6) Antarktički floralni region,  Oni se, dalje, dijele na manje jedinice, odnosno subregione kojih ima ukupno 37 i koji se označavaju kao provincije.

Rod Liriodendron obuhvata samo dvije vrste. Sjeveroistočnosibirska. Irano-turanijanski i Madreanski region.  Uz obale Atlantskog okeana se nalazi Evropska atlantska provincija sa nekolicinom endemičnih vrsta i endemičnim rodovima Petrocoptis i Thorella. grab ( Betulaceae).  Arktička provincija obuhvata područje krajnjeg sjevera iza granice šume. Evropu i Aziju i razdvaja veliki broj rodova kao što su. Sjevernoamerički atlantski. Evrope. Alti-sajanska. molika (Pinus peuce) i dr. koja naraste do 10 cm u toku 100 godina i Salix arctica. johe. Ukrajine i Rumunije. munika (Pinus heldreichii).  Ovdje se razvija nekoliko endemičnih rodova i veliki broj endemičnih vrsta: Pančićeva omorika ( Picea omorika).  Na ovom području nema endemičnih porodica. breze.  U ovom regionu se nalaze još i Euksijanska.  Cirkumborealni floristički region je najveći na svijetu i proteže se od Kanade preko Aljaske.  Istočnoazijski region obuhvata područje umjerenog pojasa istočne Azije i odlikuje se najvišim stepenom biološke raznolikosti u okviru Holarktika. te veliki broj endemičnih vrsta. Kavkaska. npr.  Istočnoevropska provincija obuhvata područje od Pribaltika preko Bjelorusije do Moldavije.  Endemičan je rod Diapsenia sa četiri vrste. Bugarsku. Pulmonaria. od kojih D. Ramonda. Saharo-arapski. ranjiva vrsta sa vrlo ograničenim staništem od svega oko 60 hektara i populacijom od oko 1. Na ovom području nema endemičnih rodova. Salix herbacea. npr. Telekia itd.000 stabala.  Centralnoevropska provincija obuhvata veliki dio Evrope i uključuje nekoliko endemičnih rodova i vrsta..  Neki reliktni rodovi (Liriodendron i Hamamelis) rastu i u Sjevernoj Americi. Makaronezijski. Region Stjenovitih planina. odnosno biom tundre.  U okviru ovog carstva postoje slijedeći regioni: Cirkumborealni.  Ilirska provincija. Grčku i Tursku.. Centralnosibirska i Transbajkalska. obuhvata i ostale zemlje u regionu kao i Albaniju.  Uz ovu provinciju se nalazi Sjevernoevropska provincija u kojoj raste svega nekoliko endemičnih vrsta. Astrantia. Istočnoazijski. od kojih je veliki broj endema: snježni ljutić ( Ranunculus niveus) i svega nekoliko drvenastih vrsta sa vrlo ograničenim prirastom. Kineski tulipanovac (Liriodendron chinense). Holarktik je najveće biljno carstvo (43%) koje obuhvata Sjevernu Ameriku. u kojem dominiraju zeljaste biljke. . Ohotsko-kamčatska i Kanadska provincija.  Ovaj region se dijeli na veliki broj provincija. osim Bosne i Hercegovine. lapponica ima najširu distribuciju.  Ovdje se razvija 30 endemičnih porodica meĎu kojima su najznačajnije golosjemenice kao što je porodica Ginkgoaceae te 300-600 endemičnih rodova. dok postoji nekoliko endemičnih rodova: Soldanella. što je odlika i Zapadnosibirske provincije. Mediteranski. jagorčevine (Primulaceae) i ljutići (Ranunculaceae). Kavkaza do Rusije. otkriven početkom 20.

 U subalpinskom pojasu dominiraju Engelmanova smrča (Picea engelmannii) i subalpinska jela (Abies lasiocarpa). Nasturtiopsis. Endemični su rodovi: Nucularia. raste u montanim. koje su nekada pokrivale najveće površine na ovim otočjima. odnosno endemično je oko 25% svih vrsta viših biljaka. Madeira i Savadž otoci u sjevernom dijelu Atlantika uz obale Evrope i sjeverne Afrike sa jedinstvenom florom. tulipifera) nastanjuje lišćarsko-listopadne šume istočnog dijela SAD. uglavnom. podsjećaju na drevne šume u području Mediterana.  Fosilni nalazi ukazuju da se.800 km. na kojem raste veliki broj endemičnih rodova i vrsta. Simmondsiaceae i Setchellanthaceae).  Nekada. dok američki tulipanovac (L. polupustinja i savana. lovorove šume su znatno reducirane. Agathophora.  Makaronezijski region obuhvata pet arhipelaga: Azori. Dominantan tip vegetacije čine četinarske šume umjerenog područja u kojima dominiraju vrste: žuti ili zlatni bor (Pinus ponderosa) i usukani bor (Pinus contorta).  Sjevernoamerički atlantski region obuhvata najveće dijelove SAD i Kanade sa dvije endemske porodice: Hydrastidaceae i Leitneriaceae i velikim brojem endemskih rodova koji su.  Saharo-arapski region obuhvata dijelove Sahare umjerenog pojasa. danas gotovo potpuno iščezle sa velikog broja lokacija.  Madreanski region koji obuhvata aridna i semiaridna područja jugoistoka SAD i sjeverozapada Meksika se odlikuje vrlo specifičnom florom sa tri endemične porodice (Fouquieriaceae. vruća umjerena zona pružala preko velikog dijela Sjeverne hemisfere.  Ovaj region obuhvata dvije provincije: Vankuverska i Provincija Stjenovitih planina.stoljeća. prije 5.000 godina. Gymnarrhena i Lifago. odnosno biome pustinja. povezujući Ameriku i Aziju. distribuirani na području Apalačkog gorja i Ozarka. odlikuje se najvećim stepenom diverziteta u Novom svijetu.  Lovorove šume (laurisilva). Sinaja. koje su.  Djelovanjem čovjeka i unošenjem novih biljnih i životinjskih vrsta. Muricaria.  Karakteristična vrsta za ovaj region je maslina (Olea europaea). tvrdolisnom vegetacijom koju većinom čine razne vrste žbunova.  Mediteranski region se odlikuje specifičnom. Zilla. Iznad ove zone razvija se alpska tundra.  Veliki dio flore ovog regiona se nalazi i u Mediteranu i Iransko-turanskom regionu. uvijek zelenim. Kanarski otoci.  Ovo područje.  Ovaj region obuhvata četiri florističke provincije: Veliki bazen. uvijek zelenom. Lonchophora. Sonora i Meksičke visoravni. juga Palestine i donje Mezopotamije.  Region Stjenovitih planina ili Stjenjaka se pruža od otoka Kodijak na Aljasci do zaljeva San Francisko i Sijera Nevade i od obala Atlantika do velikih ravnica u dužini od oko 4. Kalifornija. ovo područje su pokrivale četinarske i lišćarske šume. Arabije. za vrijeme tercijara. uslijed djelovanja čovjeka. Fredolia. endemične vrste su ugrožene a pojedine vrste su već i nestale. dok su više od 50% vrsta endemične. Kapaverde. šumama sliva rijeke Jangcekjang u Kini. . oko 250 endemičnih rodova.

Melanophyllaceae. Malezijski region se odlikuje izuzetno visokim stepenom diverziteta sa oko 400 endemičnih rodova.  Na području Jadranskog primorja. Brojni su predstavnici porodice usnatica (Lamiaceae): kadulja (Salvia officinalis). Tipična je makija u kojoj dominira nisko drvenasto rastinje do 5 m visine i koja pripada zajednici šuma česmine i crnog jasena (Orno-Quercetum ilicis). Veliki dio flore ovog potcarstva potiče iz Indo-malajskog potcarstva (44%)  Od drvenastih vrsta u savanama Afrike raste baobab (Adansonia digitata) koji je dobio naziv po tome što mu listovi podsjećaju na prste ruke.500 godina. Karakteristična vrsta je hrast prnar (Quercus coccifera). Vrsta Dracaena draco je endem otoka zapadno od Afrike i danas je njena populacija svedena na svega nekoliko stotina vrsta. Orinoko te jug Južne Amerike.  Garig je tip zajednice koji se odlikuje patuljastim šibovima do pola metra visine koji rastu na stjenovitom terenu. Didiereaceae.  Madagaskarsko potcarstvo sa Madagaskarskim regionom ima devet endemičnih porodica sa preko 450 endemičnih rodova koji obuhvataju preko 80% endemičnih vrsta. Didymelaceae.  Neotropsko carstvo obuhvata najveći dio Južne Amerike. Značajna vrsta je plameno drvo (Delonix regia) koje raste na otvorenim i suhim staništima  Indo-malajsko potcarstvo obuhvata pet regiona sa 11 endemičnih porodica. ove vrste grade posebne heliofilne zajednice gariga koje pripadaju posebnoj endemičnoj svezi Cisto-Ericion iz reda Cisto-Ericetalia.  Takhtajan dijeli ovo carstvo na pet potcarstava sa 13 florističkih regiona. Indiju. Endemične porodice su: Asteropeiaceae. ali se svi slažu da se jasno mogu izdvojiti Malezija.  Polinezijsko potcarstvo obuhvata dva regiona: Polineziju i Havaje i nema endemičnih rodova. ružmarin (Rosmarinus officinalis) i brojne druge.  Postoji neslaganje oko podjele na regione. Karibi. centralnu Ameriku i veliki dio Meksika te Zapanoindijsko otočje.  Vrlo česte vrste su: planika (Arbutus unedo). Centralna Amerika.  Afričko potcarstvo koje obuhvata pet florističkih regiona se odlikuje sa deset endemičnih porodica i velikim brojem endemičnih rodova. Česte vrste su predstavnici roda bušina (Cistus). ali je jedna vrsta naĎena i u Južnoj Americi. tršlja (Pistacia). Centralne Ande. istočni dio Južne Amerike. jugoistočnu Aziju i dijelove zapadnog i centralnog Pacifika.  Rod proteja (Protea) je sa oko 115 vrsta uvijek zelenih žbunova koji rastu u tropskim predjelima Afrike. Arapski poluotok. Indo Kina i Polinezija.  Glavni ekološki regioni su: Amazon.  Od drveća ovdje rastu i brojne akacije (Accacia) koje se odlikuju specifičnim izgledom krošnje. Sarcolaenaceae i Sphaerosepalaceae. Physenaceae. mirta (Myrtus communis).  Rod zmajevac (Dracaena) obuhvata oko 40 vrsta koje su nativne za područja Afrike i Arapskog poluotoka. Sjeverne Ande. Kaliphoraceae. žuka ili brnistra (Spartium junceum) i oleander (Nerium oleander).  Paleotropsko carstvo obuhvata najveći dio Afrike. Ova vrsta naraste do 25 m i doseže starost od oko 4. .

 Južnoafričko carstvo obuhvata Kejp region. Ovo carstvo se odlikuje iznimno visoki stepenom biodiverziteta sa 47 endemičnih porodica i preko 3. Od 18. Ove vrste su često bez listova jer koriste i korijen kao list što je jedinstven sluča j kod biljaka. zatim šibove sa malim uskim i često uvijenim listovima u koje spadaju predstavnici porodica: Ericaceae. gdje na samo jednom hektaru raste i do 300 vrsta drveća. formiraju velike rezervoare svojim mesnatim listovima koji grade rozete gdje se skupljaju voda i nutrijenti. Bruniaceae.  Brojne vrste bromelija su ugrožene.  Tlo je obično neplodno i kiselo.  Najveći broj vrsta se nalazi u rodovima Erica (658) iz porodice Ericaceae i Aspalathus (257) iz porodice Fabaceae. Rod ehmeja (Aechmea) obuhvata oko 200 vrsta epifita iz vlažnih. ali i na kaktusima. Asteraceae. manzaneiana. Achmea fasciata. 8. Dracula.  Veliki broj vrsta ovog područja su endemi. ali i drvenastih biljaka sa tvrdim kožastim listovima.252 endemi.  Ova vegetacija uključuje visoke šibove sa tvrdim listovima u koje spadaju predstavnici porodice Proteaceae sa rodovima: Protea. Canistrum. brojne vrste se nalaze na crvenim listama (npr. Masdevallia itd. Leucadendron. Cattleya. od koji se čak osam nalazi na crvenoj listi. A. kao npr.  Najbrojniji vrstama iz ove porodice je rod Bulbophyllum sa preko 3. Aechmea biflora. od kojih su čak 6.000 endemičnih rodova viših biljaka. MeĎutim. Phragmipedium itd. . Guzmania. A. Epifitske orhideje (Orchideaeceae) imaju mesnato korijenje koje kupi vlagu i nutrijente iz zraka.  Vrste roda Barkeria uključuju 15 vrsta.  Ovdje spadaju i vrste iz rodova Canistropis.  Epifitske vrste roda Billbergia se često uzgajaju. vrlo malo područje na krajnjem jugu Afrike koje se odlikuje dominantnim mediteranskim tipom klime sa hladnim i vlažnim zimama i vrelim i suhim ljetima. Pau brazil ili brazilsko drvo ( Caesalpina echinata) je nacionalno drvo Brazila i ključna vrsta u atlantskim kišnim šumama  Ovdje su karakteristične i brojne epifite koje rastu visoko na drveću u potrazi za svjetlom koje gotovo da i ne dolazi do tla.532 vrsta biljaka iz južne Afrike.000 vrsta koje žive u tropskim i suptropskim šumama. neke Cyperaceae i Poaceae. Rosaceae te vrste koje formiraju busenje sa cjevastom stabljikom koja je gotovo bez listova iz porodica: Restionaceae. Ovdje spadaju i rodovi Epidendrum. Leucospermum. kišnih tropskih i kišnih suptropskih šuma koje se često uzgajaju kao kućne biljke.550 živi u ovom carstvu. Nidularium. Laelia.. pygmaeum koje se mogu posmatrati pod povećalom.  Naziv finbos koji se odnosi na vegetaciju ovog područja potiče od holandskog naziva „fijn bosch“ za veliki broj uvijek zelenih grmolikih.  Najznačajniji biom ovog carstva su tropske kišne šume (Pluviisilvae).. abbreviata itd). Ovdje spadaju najmanje orhideje na svijetu: Bulbophyllum minutissimus i B.  Epifitske bromelije (Bromeliaceae) koje rastu na drveću.

 Kraljevska proteja (Protea cynaroides) je nacionalni cvijet Južnoafričke republike  Australsko carstvo obuhvata australski kontinent sa tri regiona: sjeveroistočna. Erikoidi obuhvataju oko 3.  Cedar sa Novog Zelanda ili kavaka (Libocedrus plumosa) raste u miješanim šumama ovog područja. proteodi i geofite.  Iz porodice proteja (Proteaceae) najznačajniji rod je Grevillea sa oko 300 vrsta koje su većinom endemi Australije.  Ovo carstvo obuhvata četiri floristička regiona: Fernandez region. četinar Agathis australis. od kojih su najpoznatiji predstavnici eukaliptusi (Eucalyptus) koji rastu samo u najaridnijim područjima Australije.  Pitosporum dallii je vrsta koja raste samo na Tasmanovim planinama Južnog otoka na Novom Zelandu. su uvijek zelene biljke koje su jedinstvene za finbos.000 vrsta vaskularnih vrsta biljaka.  Na Sjevernom otoku Novog Zelanda raste najpoznatija vrsta drveća sa ovog područja. Restioidi. južni vrh južne Amerike.  Ugrožena vrsta je močvarna ruža (Orothamnus zeyheri) koja raste na svega nekoliko teško pristupačnih lokacija. jugozapadna i centralna Australija sa oko 24. Vrsta Nothofagus glauca je endem Čilea koji raste na priobalnim Kordiljerima i Andima. erikoidi.  Ovaj rod obuhvata oko 700 vrsta koje obuhvataju krupno drveće i šibove. Sa njim je blisko srodan endemični rod Dryandra sa oko 60 vrsta koje rastu na pjeskovitim vrištinama. discolor. . Rod Leucadendron obuhvata oko 80 vrsta uvijek zelenog drveća kao što su L.  Proteoidi iz porodice Proteaceae su najviše vrste u finbosu koje narastu 2-4 m.  Dominantne skupine biljaka su: restioidi.  Takhtajan navodi 11 endemičnih porodica za ovo carstvo. antarctica.  Karakterističan florni element je južna bukva (Nothofagus). obalama i u šibljacima. koji većinom pripadaju porodici Restionaceae. argenteum i L. Antarktik i otoke oko njega te Novi Zeland.  Antarktičko carstvo obuhvata priobalni dio Čilea. Ova vrsta koja se odlikuje brojnim mirisnim cvjetovima zlatne boje je floristički simbol Australije (slika 44).  Vrlo česti su i predstavnici roda drvolikih paprati (Discksonia) sa oko 25 vrsta od kojih je najpoznatija D.  Zlatna akacija (Acacia pycnantha) iz porodice leptirnjača je nisko drvo koje naraste 2-8 m.000 vrsta šibova iz porodice Ericaceae. Region otoka južnog Subantarktika i Novozelandski region.  Rod Banskia obuhvata oko 70 vrsta uvijek zelenih žbunova koje rastu u šumama i šibljacima Australije. region Argentina – Čile – Patagonija. sa 35 vrsta drveta i šibova koje rastu u priobalnim i montanim šumama.