You are on page 1of 26

Friedrich Wilhelm Nietzsche

Njemački filozof i umjetnik koji je razrušio moralnost i slavio romantičarski mit kao izraz života.
"Nihilizam stoji pred vratima: odakle dolazi ovaj najtajanstvenijih od svih gostiju?" Ovo se pitanje 1901. godine pojavilo u prvom poglavlju filozofskog djela Volja za moći. Autor tog djela je bio Friedrich Wilhelm Nietzsche, njemački filozof i umjetnik, poznat po svojim ljutitim napadima na kršćanstvo, moralna uvjerenja i moderno društvo u kojemu je ţivio. OtuĎen od vanjskog svijeta i pod dubokim mentalnim slomom, Nietzsche je svijetu ostavio zapanjujuće naslijeĎe koje je nastavilo da preispitiva i kritizira svaku utvrĎenu normu i principe dugo nakon njegove tragične smrti. Tko je bio taj usamljeni čovjek, koji je svoje lice skrivao iza ogromnih brkova te koji je pisao mistične aforizme koji su proglasili Boţju smrt?

Uvod
Friedrich Nietzsche se rodio 15. listopada 1844. godine u malom njemačkom gradu Röcken bei Lützen, sjeverozapadno od Leipziga. Njegov otac je umro kada je Friedrich imao samo četiri godine pa su ga odgajale njegova majka Franziska, baka s očeve strane Erdmuthe, očeve dvije sestre Auguste i Rosalie i njegova mlaĎa sestra Therese Elisabeth Alexandra. Nietzscheov je ţivot u samom početku poprimao svoje odlučujuće okvire. Rano se upoznao s glazbom Richarda Wagnera, čija je karizmatična umjetnost i osobnost privukla njegovu paţnju. Ovo zanimanje je kasnije preraslo u snaţno prijateljstvo u kome su obojica osjećali strast i entuzijazam za Schopenhauerovim filozofskim dijelima. Kada je već bio uspješan student filologije i neka vrsta sveučilišne zvijezde zbog svojih eseja o Theognisu i Simonidesu, Nietzschea su u 23. godini iznenada pozvali u vojsku. Tijekom

boravka u vojsci je zadobio ozbiljnu ozljedu prsa pa je bio prisiljen prekinuti svoju vojnu sluţbu. Nietzsche je četiri godine kasnije izdao svoju prvu knjigu pod naslovom RoĎenje tragedije (1872.) koja je proučavala grčku kulturu i metafiziku iza umjetnosti, uvelike crpeći inspiraciju i od Schopenhauera i Wagnera, od kojih je ovaj drugi jako hvalio njegovo djelo. Nastavio je redovito posjećivati Wagnera i njegovom domu u Bayreuthu sve dok nije objavio djelo Ljudski, previše ljudski (1878.) koje je označilo kraj njihovog desetogodišnjeg prijateljstva zato što je u njemu Wagner napadnut kao slabo prerušeni "umjetnik". Nietzscheov se ţivot otada potpuno promijenio; postao je Nietzsche kojeg danas poznajemo: usamljeni lutalica koji se odrekao svog njemačkog drţavljanstva putujući širom Europe bez stalnog doma ili boravišta. 1882. je posjetio Rim gdje je upoznao Ruskinju Lou Salomé. Nietzsche se zaljubio u nju te ju je zaprosio, ali ga je ona odbila. Njihovo prijateljstvo nikad više nije bilo isto i moţe se pretpostaviti da se Nietzsche nikad nije poptuno oporavio. Slijedeće godine su predstavljale Nietzscheov produktivni period, s objavljivanjem djela poput Vesela znanost (1882.), Tako je govorio Zaratustra (1883.-85.), Iznad dobra i zla (1886.), O geneologiji morala (1887.), Sumrak idola (1888.) i Antikrist (1888.). Nietzsche je nedugo od objavljivanja Antikrista doţivio mentalni slom, koji se često opisuje dogaĎajem u kome je, videći da netko šiba konja, obuhvatio njegov vrat svojim rukama te se potom srušio na zemlju. Dugo se smatralo da je ovo posljedica infekcije sifilisa, ali su nedavna istraţivanja pokazala da je Nietzsche zapravo imao rak mozga, bolest koju je moţda naslijedio od svog oca. Nietzsche je svoje posljednje dane proveo u kući zvanoj Vila Silberblick, koju je iznajmljivala njegova sestra Elisabeth. Ona je bila udana za njemačkog anti-semita zvanog Bernhard Förster koji se bio pripremao ustanoviti koloniju u Paragvaju. Nietzsche je umro 25. kolovoza 1900., a uzrokom smrti se smatra kombinacija upale pluća i moţdanog udara. Pokopan je u obiteljsku grobnicu zajedno sa svojom majkom i sestrom pored crkve u Röcken bei Lützenu. Vila Silberblick je postala "Nietzscheovim arhivom" u kojoj su se nalazili njegovi osobni rukopisi, ali je za ostatak svijeta Nietzsche već bio ubiljeţen u povijest čovječanstva kao osoba koja je zauvijek promijenila njemačku filozofiju.

Umjetnost
Nietzschea su od ranog doba ţivota privlačili kultura i umjetnost, posebno glazba. Budući da

Nietzsche je pod velikim utjecajem Schopenhauerovog djela Svijet kao Volja i predodţba počeo razvijati jedinstvenu povezanost s umjetnošću. Slava pustolovine i divlja priroda su bili uobičajene ideje u pokretu Romantizma. U ovome leţi temelj onoga što Nietzsche smatra briljantnim kod grčkog mita tragedije: on bezuvjetno slavi ţivot i hvata svoj srţ postojanja bez oklijevanja ili opravdavanja samoga sebe s etičkim principima. Umjetnost nije stvorena iz moralnih ili racionalnih principa. Zašto su ljudi. Mit tragedije Nietzsche u svom ranom djelu RoĎenje tragedije iz 1827. počinje proučavati antičku grčku kulturu. A budući da se organski ţivot ne ravna po moralu. kultura polako propada iznutra zbog nedostatka njege. mora odraţavati ţivot te stoga mora biti bezmoralna. postoji istina u tragičnom ţivotu. boţica i mističnih priča u kojima grčki umjetnici traţe inspiraciju za stvaranje umjetnosti. posebno grčku tragediju. Čovjek mora izmisliti mitove da bi tragedija nastala. što je dovelo do početka definiranja njegove vlastite filozofije ţivota. kaţe on. kroz koje stvara i uništava niţi ţivotni oblik poput ljudi i ţivotinja. čija se kultura inače činila tako vedrom i punom ţivota. nego iz dubine duša ljudi. nego organski. razumljivo je da je Nietzsche branio romantični oblik umjetnosti.je bio veliki oboţavatelj Wagnera i Straussa. dok je u isto vrijeme upirala ravno u srţ metafizike. Ovo shvaćanje postaje središnja ideja koju Nietzsche ţeli stvoriti o umjetnosti: bez jakog i bogatog ţivota ispunjenog mitovima i fantastičnim pričama. Mit je . Ali za Nietzschea je ovaj zaključak samo podij. nego jedino po osnovnim prirodnim zakonima. pa je stoga pao u milost i nemilost bogova? Za Nietzschea. odjednom počeli pisati sloţene drame u kojima je usamljeni pojedinac odabrao pogrešan put u ţivotu. Religiozni ţivot Grčke je prepun stotinama bogova. On je jasan izraz samoga ţivota. koji već počinje otkrivati dijelove svoje filozofije. Istinska umjetnost. bola i tragedije. jer ţivot u svojoj srţi nije moralan. mora se "ne-ţivotom" smatrati moralno osuĎivanje prirodnih stvari poput smrti. On se pita zašto su Grci izumili nešto poput tragedije. koja je nastojala izraziti osjetljivi emocionalni ţivot subjektivnog pojedinca.

Nietzsche vidi vezu izmeĎu mita i percepcije stvarnosti. Jedini način da ţivimo u skladu je da prihvatimo ograničenja našeg ljudskog stanja te da traţimo istinu u metafori umjetnosti. prema Nietzscheu. Prema Schopenhaueru. on tvrdi: "Različiti jezici stavljeni jedan pored drugog nam pokazuju da se s riječima nikad ne radi o istini. onda polako ubijamo naš kulturni ţivot i zamjenjujemo ga s kliničkim.istinom za koju Nietzsche kaţe da joj ionako ne moţemo pristupiti." Umjetnost kao volja i predodžba Budući da smo došli ovoliko daleko. "stvari u samoj sebi". ne nalazimo zbog toga što je istina o ţivotu. "Stvar u sebi" (ono što bi točno prava istina bila. prvo se moramo upoznati sa Schopenhauerovom filozofijom Volje. Mi ne moţemo izravno pristupiti nijednoj objektivnoj istini. Mi ne moţemo otkriti Zeusa na nebu. u kojemu smo doslovno ubili vjerovanje u religiju. Ovaj zaključak je početak estetičnog manifesta. a zbog izraţavanja tih veza on razumije najsnaţnije metafore. čaroliju i mit zbog toga jer ne moţemo više shvatiti njihovu funkciju. U svom revolucionarnom djelu zvanom O istini i laţima u bezmoralnom smislu.. postavljamo sebi slijedeće pitanje: Što je onda umjetnost? Što je metafizička srţ umjetnosti? Crpeći ideje izravno od Schopenhauera. naravno. umjesto toga je tumačimo kroz subjektivni simbolizam. jer inače ne bi bilo toliko jezika. materijalističkim pogledom na ţivot. ili kako je on slavno ustvrdio u RoĎenju tragedije: "postojanje svijeta je opravdano jedino estetičkim fenomenom. Mi tragamo za "objektivnim" odgovorima na same mitove te ih.jer su to samo metafore koje nam govore nešto o našem postojanju što se ne moţe objasniti na drukčiji način. ali čim počnemo "objektivizirati" ili racionalno objašnjavati njegovu vaţnost. Tvorac jedino odreĎuje vezu izmeĎu stvari i čovjeka. Nietzsche uvodi ono što će poslije postati jednom od najslavnijih metafora o tumačenjima umjetnosti. strast.. ne leţi u samom mitu nego u njegovom metaforičkom izrazu ţivota.izraz te jedinstvene duše. gdje je subjektivno iskustvo vrijednije od potrage za objektivnom istinom . Ovakav pogled na svijet je onaj moderni. Ali da bismo razumjeli ovu metaforu. nikad se ne radi o odgovarajućem izrazu. niti ćemo ikada naići na kiklopa koji je umalo ubio Odiseja . baš kao što doţivljavamo ţivot kroz metaforu u umjetnosti. odijeljena od bilo kojih svojih svijesti) je isto tako nešto prilično neshvatljivo tvorcu jezika te nešto za što se uopće ne vrijedi boriti. naš svijet se sastoji od dva .

dok poezija zahtijeva dodatnu razinu medija. ili "soundscape" kako ga neki nazivaju. je podijeljena u različite oblike umjetnosti: prvenstveno na glazbu i poeziju. Ne moţete ga vidjeti. dok glazbu našim osjetilima spoznajemo na izravniji i apstraktniji način. zaključuje Schopenhauer. koju jedino moţemo spoznati kroz predodţbe. čuti. Primjer predstavlja Beethovenova Peta simfonija. Ovo shvaćamo u obliku kojeg mnogi često zovu "apsolutna glazba". Stoga je. Ovo je osnovna metafizička rasprava koju Nietzsche koristi da razvije svoju teoriju o srţi umjetnosti. s krznom. kada ju slušamo. Ako bismo ovo mogli objasniti u vizualnim oblicima. glazba jedinstvena vrsta umjetnosti u tome da je sposobna izraziti potpunu objektivizaciju Volje. predodţbu. Ne moţemo iskusiti pjesmu na isti način kao što moţemo iskusiti simfoniju jer se poezija u potpunosti oslanja na našu unutarnju vizualizaciju. pandţama i krvavim zubima. Kada čitamo neku pjesmu. jedino potpuni izraz Beethovenovih osjećaja. U njoj. nego da je ona u svojoj srţi potpuno apstraktna. Umjetnost. jedino njenu predodţbu. Volja je objektivna sila. Zamislite da je volja instinkt tigra. Glazba je izraz objektivne Volje o kojoj Schopenhauer govori. ali znate da je stvaran jer on pokreće tigra da napadne svoj plijen i ubije ga. Poezija. Glazba nam dopušta izravan pristup Volji. je jedina vrsta umjetnosti koja je sposobna u potpunosti izraziti objektivnu Volju. tvrdi Schopenhauer. slična našim osjetilima u tome da predstavlja medij kroz kojeg spoznajemo svijet. ali što je s poezijom? Prije smo spomenuli kako ovu Volju obično spoznajemo kroz oblik predodţbe. izraz koji znači da glazba ne pokušava dočarati unutarnji vizualni krajobraz. na primjer. strasti i iskustava.osnovna elementa: od Volje i predodţbe. Za Petu simfoniju se onda moţe reći da obuhvaća Beethovenovu objektivnu Volju. Glazba. mi prevodimo rečenice u vizualna iskustva. je različita vrsta umjetnosti od glazbe zbog toga što ne moţe izraziti objektivnu Volju. U ovome je razlika. niti osjetiti. Za predodţbu te Volje bi se moglo reći da predstavlja tigra onakvog kakvog ga poznajemo. kaţe Nietzsche. nema jasne vizualne namjere ili programa iza sebe. onda bi to izgledalo nešto .

ona je još uvijek ovisna o vizualizacijskom procesu. vizualizirati odreĎene dijelove u Beethovenovoj "apsolutnoj" Petoj te dodati dodatnu razinu medija koji se nalazi u poeziji . za razliku od glazbe.poput ovoga: Glazba => Volja => Primatelj Poezija => Volja => Predodţba => Primatelj Razlika izmeĎu poetskog i glazbenog oblika umjetnosti je dakle metafizička: glazba ima sposobnost da obuhvati samu Volju jer govori izravno našim osjetilima.ali to je razina medija koji mi kao primatelji dodajemo iskustvu. Mi moţemo. to jest. Kada čitamo pjesmu. Simfonija je skladana s jasnim programom za svaki dio te se za nju moţe reći da nije u potpunosti apstraktne prirode. često u obliku različitih tema programa.kao jedini oblik umjetnosti koji je sposoban najdublje prodrijeti u srţ našeg organskog postojanja. On prvo nalazi unutarnji glazbeni ritam te onda piše vizualni izraz te glazbe. Ovo je istina i Nietzsche ovo razmatra tako da za primjer uzima Beethovenovu Šestu simfoniju. ne moţe izraziti objektivizaciju Volje. Ovaj zaključak navodi Nietzschea da postavi glazbu kao najviši oblik umjetnosti . Dioniz je bio grčki bog . stoga se moţe reći da mi zapravo čitamo glazbu! Ali čak i ako poezija ima svojih očitih glazbenih svojstava. ali ono što se ţeli ustvrditi jest da glazba ne ovisi o procesu vizualizacije. nego u sebi nosi unutarnju glazbenu melodiju. Nietzsche spominje njemačkog pjesnika Friedricha Schillera koji objašnjava stvaralački proces poezije. takoĎer moţemo shvatiti i njegovu svjetski poznatu metaforu: onu i Dionizu i Apolonu. Kako bi pojasnio ovu razliku. To vrijedi i za ono što obično zovemo "programskom glazbom". na primjer. Glazba prema tome moţe sadrţiti vizualne ili programske elemente. dok poezija ovisi o našem zamišljanju Volje. Drugim riječima. mi slijedimo unutarnji ritam svakog stiha. a ne medij koji je temeljan prirodi same glazbe.interpretaciju volje . Dioniz i Apolon Sada kad smo objasnili Nietzscheovu koncepciju umjetnosti. ali i ne mora. da odreĎena glazba zapravo opisuje nešto veoma vizualno. Neki ljudi će ovdje ustvrditi da nije svaka glazba "apsolutna glazba". zbog čega. poezija nije samo vizualizacija iskustva. o njenom ponovnom stvaranju na vizualni način.

ili kako bi ga Schopenhauer nazvao. ali ispod njegovog dostojanstvenog karaktera leţi Dioniz.zadovoljstva i meteţa. razum. Primjenjujući ova dva elementa na umjetnost. dihtomiju. U glazbi Richarda Wagnera Nietzsche vidi junački preporod njemačkih mitova i duše njemačkog naroda. Nietzsche koristi ova dva elementa te ih primjenjuje i na grčku tragediju i na grčki mit. čije je slavljenje tragedije i kaosa sposobno komunicirati sa srţi postojanja. Ponekad se prikazivao s kultom muških i ţenskih oboţavatelja poznatima kao Satiri i Maenadi. Njegova potpuna suprotnost je bio Apolon. umjetnost i kulturu. Umjesto toga one su sile koje suraĎuju.kao jedini oblik umjetnosti koji moţe obuhvatiti srţ ţivota. ali se temelji na temeljnoj sile glazbenog Dioniza. je u konačnici sposoban da učini smislenim ţivot. blisko i neizbjeţno meĎusobno povezano. ne znanost ili razum. ali moţe sadrţiti elemente poetskog Apolona. Ono što ove dvije sile imaju zajedničko jest Dioniz. kroz svoja divlja i nekontrolirana sredstva izraţavanja. Volju. predstavljajući divlje i nekontrolirane sile u čovjeku. MeĎutim. Kao što objašnjava Schopenhauer. nego u metafizici našeg postojanja. mirnoću i spokojstvo. se moţe izjednačiti s glazbenom vrstom umjetnosti. koji predstavlja njihove temeljne sile. kaţe on. s druge strane. ali objašnjava da one ne čine račvanje. koji je predstavljao racionalnost. Nietzsche uzdiţe grčku tragediju zbog njene sposobnosti za poetsko komuniciranje viših istina našeg postojanja te stoga brani grčki mit kao porijeklo ovog umjetničkog iskustva. Dioniz. mi ne moţemo objektivno spoznati stvarnost . vrijednost umjetnosti za Nietzschea ne leţi ovdje. Nietzscheova vizija srţi umjetnosti počinje da dobija svoj oblik: poezija je oblik umjetnosti Apolona sanjara. tj. Mit. ali ono što je najinteresantnije jest da ih primjenjuje na samu umjetnost. Zanimljivo je da Nietzsche stoga zaključuje kontrast izmeĎu dvije sile. Glazba je oblik umjetnosti ekstatičnog Dioniza. Apolon obuhvaća istinu kroz svoje proročanske snove. predstavlja poetsku vrstu umjetnosti zbog svojih sanjarskih svojstava vizualizacije. kako bi uspostavile ravnoteţu. Apolon. Umjetnost i život Saţetak: Nietzsche slavi glazbu kao najviši oblik umjetnosti .

On počinje istraţivajući dualističku moralnost. zastupajući vrline za koje se činilo da se odmiču od ţivota i da ga demoniziraju. što navodi i Nietzschea i Schopenhauera da zaključe isto: jedina i istinita sredstva nadilaţenja se ostvaruju kroz vrline i strasti umjetnosti. Njegovo vjerovanje u poptunu i neumoljivu individualnost. onoga koji ima moć nad sobom. Stoga je znanost u krivu kada tvrdi da ima odgovore na sve tajne ţivota. poglavlje. ali ne i njegovu unutarnju jezgru. a kada šutjeti. koji zna kada treba govoriti.jer ju spoznajemo u obliku metafora. U njegovom slavnom djelu Iznad dobra i zla piše: Plemenit čovjek cijeni u sebi ono što je moćno. nejednakosti i borbe zabranjene i proglašene moralno "pogrešnima". Ovo je dovelo Nietzschea do ratničke staze. ona jedino moţe dekodirati i objasniti "koru" našeg postojanja. ili tumačenja. posebno vjerovanje da postoje dobre i loše sile u neprestanom meĎusobnom sukobu i da sklonost . IX. boli. koju su ranije branili njemački romantičari poput Heinricha von Kleista. osuĎujući one koji su osuĎivali ţivot s kontroverznom viješću za moderni svijet: "Bog je mrtav". "Odin je stavio čvrsto srce u moja prsa". Jedino glazba moţe prodrijeti dublje i izraziti objektivnu volju. (Iznad dobra i zla. Religija Nietzscheov odnos prema religiji je bio problematičan. je dovelo do oštrih napada na temeljne dogmatične odlike religijskog prakticiranja i oblika. Gospodar i rob U svom klasičnom djelu O geneologiji morala Nietzsche odreĎuje povijesno porijeklo različitih oblika moralnosti. On je sustavno istraţio temeljne psihološke motive iza stvaranja moralnosti i došao do zaključka da je to bio način u kome je nekolicina ljudi uspostavila paralelni svijet u kojemu su neugodne strane stvarnosti poput smrti. U isto vrijeme je bio pod velikim utjecajem njemačke mitologije i duhovnih vrijednosti u kojima je vidio radikalni kontrast modernom judo-kršćanskom pokretu. umjesto da ga slave s radošću i strašću. kojemu je zadovoljstvo podgvrgavati se surovosti i teškoćama i koji ima poštovanje za sve što je surovo i teško. §260) Ali ono što je najvaţnije jest da je religija Nietzscheu simbolizirala stvaranje statičnih moralnih zakona. kaţe stara skandinavska saga: ona je dakle ispravno izrečena iz duše ponosnog Vikinga.

Ovi primjeri se mogu naći u cijeloj ljudskoj povijesti. Dok se ovo manje-više dogodilo svim starim kulturama kroz različite periode u povijesti. Ono što se prije vladajuće kaste smatrale dobrim je sada postalo poptuno zlo za robove. bogatstvo. to nisu bili moralni zakoni per se. On klasificira ova dva sustava vrijednosti kao gospodarsku i ropsku moralnost kako bi istaknuo i povijesni i moralni kontrast. IX. U ovoj inverziji vrijednosti (u kojoj je takoĎer uključeno korištenje riječi "siromašan" kao sinonim za "svetac" i "prijatelj") se moţe naći značaj Ţidova. "nasilan". Za aristokrate su moć. jer se u obliku kršćanstva izokrenute judaističke vrijednosti proširuju Europom. "izopačen". Nietzsche objašnjava da je kod ovih pobuna došlo do moralne inverzije vijednosti izmeĎu aristokrata i robova. MeĎutim. nego vrijednosti koje su se poklapale s njihovim odnosom prema niţim kastama poput robova. Polako su niţe kaste počele zamjerati onim višim zbog situacije u kojoj su se nalazili i to je naposlijetku dovelo do pobune robova protiv svojih gospodara. (Iznad dobra i zla. posebno su upečatljivi primjeri francuske i ruske revolucije. bolesti. "bezboţan". s njima počinje uzdizanje ropstva u moralu. Njihovi su proroci spojili u jedno izraze poput "bogat". kao što ih je Tacit i cijeli stari svijet vidio. judaizma. "odabrani ljudi meĎu nacijama". koju on napada i u njenom modernom obliku kršćanstva. "senzualan" te su po prvi put stvorili izraz "svijet" kao izraz za zamjeranje. §260) Nietzsche ne donosi nikakve etničke zaključke o ovoj povijesnoj činjenici te stoga razlikuje Ţidove kao ljude od njihove religije. dok su karakteristike niţih kasti poput krotkosti. Nietzsche se usredotočava na ljude za koje smatra da predstavljaju početak ove inverzije moralnih vrijednosti: Ţidovi--ljudi "roĎeni za ropstvo". slabosti i straha predstavljale prirodno zlo.prema "dobrom" predstavlja ispravni moralni stav. sila i junaštvo smatrani kao moralno dobri. donoseći novu poruku: "krotki će nastaniti zemlju!" . poglavlje. Prema Nietzscheu. vladajuće kaste u starim civilizacijama su zastupali oblik dualne sklonosti prema onome što su oni smatrali "dobrim" ili "zlim". kako oni kaţu i vjeruju--Ţidovi su izveli čudo inverzije vrijednosti tako da je ţivot na zemlji poprimio novi i opasni šarm za nekoliko milenija.

Kako su gospodari mogli podleći svemu ovome? Nietzsche ima nekoliko objašnjenja zašto su stvari došle do toga. koji je slab. To znači da ono što obično označavamo kao "griţnja savijesti" zapravo predstavlja moralnu percepciju dogaĎaja. kada učinimo nešto za što mislimo da je samo po sebi loše. Kršćanstvo slavi sve što je slabo i ima nisko samopouzdanje. osjećamo se loše zbog toga.osim ako ne izmisli teoriju po kojoj je gospodar zapravo slab. Kako bi se osjećali nadmoćnije u odnosu na njihove bivše gospodare. robovi su morali pronaći način pasivnog dolaska do moći. Nietzsche objašnjava očigledni sukob koji se sada pojavljuje izmeĎu novog moralnog sustava i prirodne stvarnosti.Psihologija ropskog morala Posljedice novog vala ropskog morala postaju očigledne u psihološkim mehanizmima sljedbenika kršćanstva. Izmislili su pojam saţaljenja. a ne nečega što je objektivno ili apsolutno. prirodno ne moţe podnijeti svog gospodara . A jedini način da gospodar bude odan Bogu robova koji navodno provodi ovaj sustav je da prihvate svoju inferiornost i pridruţe se robovima u jednakosti. Nietzsche analizira saţaljenje i takav način mišljenja iz psihološke perspektive: pojedinac. tada moţete manipulirati ljudima oko vas da se osjećaju loše oko stvari koje su definirane moralno neispravnima. poput ubojstva neke osobe. ali ovo samo potvrĎuje mjesto roba. Rob stoga stvara iluziju da je on u superiornoj poziciji u odnosu na svoga gospodara. koji tvrdi da su jedino krotki s krotkim porivima nagraĎeni. Mane i temeljna slabost ljudskog pojedinca su podloţne psihološkoj manipulaciji. dok se u isto vrijeme osjeća dobro zbog toga. Zločin i kazna . informirajući nas o sukobu izmeĎu naših djela i naših moralnih načela. ako uspostavite novu moralnu percepciju onoga što je "dobro" ili "zlo". Rob prema tome tvrdi da saţaljenja svoga gospodara jer on nije posvećen sustavu vrijednosti ropskog morala. Na primjer. To nam govori naša ljudska savijest. Drugim riječima.

Naravno. Prema Nietzscheu je ovo bila bolest monumentalnih proporcija. gospodar ga ima pravo kaznititako je nastao pojam kazne. Ubili smo ga-ja i ti! Svi smo ga mi ubili! Ali kako smo to uradili? Kako smo ispili more? Tko nam je dao spuţvu da izbrišemo cijeli obzor? Što . pokoravajući kulturu za kulturom. Tri judo-kršćanska vjerovanja (Judaizam. ako što Nietzsche otkriva.Nietzsche istraţuje psihološki fenomen iza griţnje savijesti te mu nalazi porijeklo u povijesnom periodu kada je čovjek izgubio vezu sa svojim prirodnim instinktima lova i osvajanja. povezujući ga s vremenom kada su ljudi stvarali društvene odnose temeljene na obećanjima i povjerenju. Val kršćanske revolucije širom Europe nije mogao prema tome trajati vječno. Islam. Božja smrt "Gdje je Bog?". "Reći ću vam. čovjek se okrenuo protiv sebe te je izumio griţnju savijesti. Rob vjeruje da je ovo način oslobaĎanja od potlačenosti. odjednom se osjećamo loše zbog onoga što jesmo. ali. ili hijerarhijskih zakona prirode. sva ovakva obećanja nisu bila odrţana te je naposlijetku gospodar morao izumiti protu-obećanje: ako radnik ne moţe ispuniti svoje obećanje. uzviknuo je. Nietzsche je ovo znao te je otkrio da je ţivio u vremenu koje će spriječiti religiju pobunjenih robova. Nietzsche takoĎer istraţuje porijeklo zločina i kazne. čitava ljudska priroda pati zbog inverzije morala gospodara. Imamo primjer gospodara koji posuĎuje novac svom radniku. Kršćanstvo) su postigle ogromne pobjede širom svijeta. On je vidio grupu robova koji su prevarili svoje gospodare da poštuju Boga koji je proglasio moralni sustav koji nije u skladu s prirodnim zakonima. Kada je ovaj primitivni način ţivota odjednom postao demoniziran. On postavlja niz dubokih pitanja: da li će se prekršeno obećanje ispuniti ako gospodar kazni radnika? Moţe li se gubitak jednog pojedinca jednako usporeĎivati s gubitkom drugoga? Opet vidimo da se dolazi do iste stvari: jednom kada uspostavimo moralne zakone koji se ne poklapaju s našim prirodnim ljudskim ponašanjem. Stvarnost je izgraĎena na prirodnom odabiru koji kaţe da će samo onaj koji je najviše prilagoĎen svom okolišu preţivjeti. jedinu garanciju koju gospodar ima da će opet vidjeti svoj novac se zasniva na povjerenju meĎu ljudima. Nietzsche je kritičan prema svim ovakvim moralnim sustavima koje vidi kao fenomene koji potječu od pred-moralnih situacija.

Bog je mrtav zato što smo ga ubili. je li to nešto vrijedno teţnje? Ali ono što je dovelo do slabljenja kršćanstva na Zapadu je bio novi znanstveni optimizam Prosvjetljenja.Bogovi se takoĎer raspadaju! Bog je mrtav! (Vesela znanost. boli. Tijekom ovog vremena se cijenio čovjekov kapacitet za razum i objektivne istine. prema naprijed. nasuprot vjeri koja je došla na udar zbog podrţavanja propalog cilja. netko bi mogao reći. Traţimo istinu i dolazimo do zaključka da nema Boga. To znači da kršćanin demonizira zemaljski ţivot i njegove prirodne zakone u korist svijeta u kome nema svih neugodnih stvari koje su svojstvene ovoj stvarnosti. Za Nietzschea ovo doba predstavlja period u kome je Bog ubijen. Pravi kršćanin ţivi svoj ţivot prema moralnim zakonima Raja. Nietzsche i mnogi drugi ljudi poput njega u modernom vremenu su počeli polako i otvoreno kritizirati same temelje kršćanskog vjerovanja. Knjiga treća. u svim smjerovima? Postoje li još gore ili dolje? Zar se nismo izgubili kao u beskonačnom ništavilu? Zar ne osjećamo dah praznog svemira? Zar nije postao hladniji? Zar se noć neprestano ne obrušava na nas? Zar ne trebamo paliti svjetiljke ujutro? Zar ne čujemo ništa drugo osim zvukova grobara koji pokapaju Boga? Zar ne osjećamo ništa osim boţanskog raspadanja? . Sve ovo ide protiv Boţje moralne etike koja obećava svojim sljedbenicima sigurno mjesto u raju. Znanost i tehnološki napredak će odvesti čovjeka u bolje doba materijalnog bogatstva i napretka. "Sjajno". Da li zaista ima Boga? Postoji li zaista raj. na zemlji kako bismo došli do raja. postrance. Kako? Mora se prodrijeti do same jezgre kršćanstva da bi se ovo shvatilo. i ako da. §125) Ovo je iskrena. Zemaljski ţivot je prema kršćanskom vjerovanju uţasno mjesto ispunjeno smrću.smo uradili kada smo odvojili ovu zemlju od njenog sunca? Gdje se sada kreće? Gdje se mi krećemo? Odmičemo li se od svih sunca? Zar se padamo neprestano? Unatrag. i u tome leţi problem. nejednakosti i prirodnim instinktima. Ali mi moramo ţivjeti prema zakonima tog svijeta poslije smrti ovdje. što je Nietzsche i učinio. ali i kontroverzna poruka koju luĎak u Veseloj znanosti obznanjuje svojim sugraĎanima modernog svijeta. "saznali smo da Bog nije stvaran . ili mu inače nije dozvoljeno doći do rajskih vrata te je osuĎen zauvijek na ţivot u paklu.

Postoji tračak nade. istraţila svijet pomoću logike i racionalnosti. Kako se raj pokazao kao religijski san i kako je zemaljski ţivot još uvijek predstavljao ono što je etički i moralno pogrešno. Za Nietzschea je ovaj ključni trenutak u povijesti zapravo tragičan. stremeći prema višem boţanskom dostignuću. Usamljen. čime je zapravo promicalo oblik materijalizma gdje je ugodnost pojedinca postala najvećim ciljem. Ali kao što je Nietzsche primijetio. slomljen očajem kada je shvatio da je zaglavio u svijetu uţasa. u što bismo trebali vjerovati? Ljudi su polako počeli postavljati isto pitanje. istina nije uvijek ono što traţimo. ali ne moţemo očekivati da ga naĎemo ni kod Boga ni kod znanosti. čovjek je bio osuĎen ţivjeti svoj ţivot u praznini. Zbog ovoga je Nietzsche mogao predvidjeti modernu ateističku dilemu koja ne zna u što da vjeruje. što je ironično iskazano naslovom Vesela znanost. Za znanost se čini da nam moţe pruţiti jasno i racionalno . jer on takoĎer označuje trenutak kada je čovjek prestao vjerovati u više ideale. čovjek nije nikamo imao otići. Zatekli smo se u situaciji da ţivimo svoj ţivot ne znajući zašto. Osjećali su se trenutno olakšanima znajući da ne moraju više mariti za Boga koji ne postoji. Je li ovo kraj čovječanstva? Da li ovaj trenutak u povijesti označava posljednji dah idealizma. Kada se istina za koju smo vjerovali da je istinita iznenada pokazala neistinitom. Vrijeme je da istina zavlada!" To su takoĎer mnogi mislili tijekom tog vremena. Odjednom se ostvarila gora nego ikad sudbina: ljudi su napustili svoja vjerovanja u vječne bogove. odbacio stvari na zemlji koje bi mogle ozlijediti ili ubiti pojedinca. Čim je znanost. Znanost i mistifikacija Nietzsche je razotkrio kršćanstvo kao religiju protiv ţivota. bez dolaţenja do ikakvog zaključka. junaštva i umjetnosti? Nietzscheov odgovor: ne. u smislu da je idealizam te religije. Ono je jedino moglo očuvati svoju vjeru u Boga sve dok je bilo temeljeno na dogmatičnoj moralnosti. On se upitao: ako više ne vjerujemo u bogove. budući da je razvitak kršćanstva slijedio očekivani tijek. Smisao postojanja je spao na obično postojanje bića. nije. odmah nam je potrebno nešto novo da zamijeni istinu koja nedostaje. Bog nam ne moţe pruţiti značenje jer je dio laţne religije koja prezire srţ samog ljudskog ţivota.nego samo izmišljotina za praznovjerne neznalice. Ali Boţja smrt ne simbolizira samo polaku propast kršćanstva. ali bez vraćanja u nešto drugo. kršćanski mitovi i većina moralnoga temelja su se pokazale kao laţi.

mora se povući prije vlastitih posljedica. aleksandrijski čovjek.. samo kliničke zaključke. Ona nam ne pruţa one istine koje traţimo. Kada se znanstvena teorija dokaţe pogrešnom. (RoĎenje tragedije. ali brojevi sami po sebi ne čine nikoga sretnijim. tj. temelji svoje razumijevanje stvarnosti kroz teoriju. koja pretpostavlja da smo u stanju objektivno tumačiti stvarnost bez ljudske subjektivnosti. pokušavajući sakriti proteţuću prazninu koja je inherentna ljudskom postojanju: . "kritičar" bez radosti i energije. Nietzsche počinje ispitivati motive iza pretvaranja vjerovanja od religije do znanosti te otkriva da je ono postala plitka zamjena za ideale koji nedostaju. istraţiti porijeklo svemira. koja nikad nije u potpunom skladu s pravom istinom. Naša umjetnost pokazuje ovaj univerzalni problem: uzalud se netko oslanja imitativno na sve velike produktivne periode i stvari. Jedino egzistencijalna filozofija moţe pruţiti značenje našem ţivotu i upravo ovdje Nietzsche otkriva probleme pri pretvaranju znanosti u novu religiju. jer nema kontekstualne povezanosti s našim postojanjem. kako bi im mogao dati imena. znanost i religija u konačnici nisu toliko različiti. ljudi počinju vjerovati da ih čak ni obećanje o objektivnosti ne moţe spasiti od njih samih: {. što znači da ne nudi nikakvu egzistencijalnu istinu ili savjet. §18) Znanost je pristup ţivotu bez konteksta. koji je knjiţničar i ispravljač pogrešaka. uzalud netko skuplja svu "svjetsku literaturu" oko modernog čovjeka zbog ugodnosti. kao što ih je Adam dao zvijerima: taj netko još uvijek ostaje gladan iz vanjskog pogleda. kao i religija. Zaista. Znanost moţe. uzalud se netko postavlja usred stilova umjetnosti i umjetnika svih doba. Nietzsche opisuje kako znanost. moţe biti više ili manje realistična.. kao što Nietzsche pametno razotkriva.}Kultura koja se temelji na principima znanosti mora biti uništena kada počne postajati nelogična. ali ne daje nikakve tvrdnje zašto je nastao ili što on znači za nas. ali. Ona nam daje brojeve.vjerovanje u istinu. na primjer. I jedno i drugo vjeruje u objektivnu istinu. koji je bezveze osliijepio od prašine iz knjiga i tiskarskih pogrešaka.

Istina je ljudska subjektivna tvorevina koja je primijenjena na ţivot kako bi mu se dodijelilo značenje. njihova bezumna marljivost. Ovo je dovelo ljude u stanje patnje i očaja. njihove glave iz kojih isparava dan i noć samo majstorstvo njihovog rada .Iako znanost nije najnoviji oblik asketskog ideala koji se pojavio . što ćemo dalje učiniti.koliko često je ovo izvlačilo svoj smisao iz činjenice da oni više ne dopuštaju nekim stvarima da postanu vidljive. Zapad ubrzano propada duhom. nezadovoljstva sa uvjetom nedobrovoljnog skromnog prijezira. pokušavajući odgovoriti na pitanje: "Je li ostalo imalo nade?" Kao što Nietzsche objašnjava. što se djelotvorno razotkrilo dekonstrukcijom religije i znanosti. ona pati od nedostatka velike ljubavi. On je divlje i ekstatično slavlje onoga što nas zaista čini ljudima. Ona je tjeskoba nedostatka ideala. mrţnje prema samome sebi. (O genealogiji morala. Što će biti sa bezboţnim modernim pojedincem. nedostatka vjerovanja. gubeći originalne . U nekoj mjeri se čak moţe tvrditi da je srţ njegove filozofije pokušavanje pronalaska produktivnog i pozitivnog načina suočavanja s prazninom i boli. Nietzsche predviĎa mistifikaciju znanstvene "istine" koja će naposlijetku dovesti do istog nihilističkog stanja kao što je učinilo i kršćanstvo prije nje: shvaćanje da ne postoji nijedna objektivna istina koja je inherentna ţivotu. Filozofija čekića Nastavljamo tamo gdje smo stali. §23) Zbog ovakve prirode znanosti i stanja u kojem se trenutno nalazi. griţnje savjesti. sada kad smo postali bogovi? Istina je da je Nietzscheova proto-egzistencijalna filozofija ima mnogo povezanosti sa patnjom i boli koja čini veliki dio ljudskog ţivota. što sve danas znanost ne skriva! Za koliko toga je namijenjena da skriva! Učinkovitost naših najboljih učenjaka. O. ali Nietzscheov egzistencijalizam je puno više od pasivnog prihvaćanja. Znanost je sredstvo za njihovo uspavljivanje. dok u isto vrijeme potajno ukazuje na postojanje iznad onoga što trenutno uzimamo zdravo za gotovo. koji bjeţi od svoje neizbjeţne sudbine? Je li ostalo imalo nade? Život Mnogi ljudi često svrstavaju Nietschea zajedno sa modernim egzistencijalistima. ali iznad toga leţi svijet praznine.a tada se radi o slučajevima koji su previše rijetki. plemeniti i iznimni koji se mogu suprotstaviti općem mišljenju znanost je danas mjesto za skrivanje svakakvih oblika nesretnosti. nagrizajućih crva. zbog toga što oni vjeruju da ţivotu manjka bilo kakvo inherentno značenje.

zalaţući se za ono što je slabo i što propada. "Zar nismo srodni?"-"Zašto toliko mekan? Srodniče. kršćanski ropski instinkt svoj svijet suţava do nihilizma. Nietzsche ne vidi nihilizam kao konačni korak zbog kojeg se nikad nećemo moći vratiti natrag. Nietzsche objašnjava. one zapravo predstavljaju varijable. ovo te pitam: zar nisi moj srodnik? Zašto toliko mekan. mudrost. ponizan i pokoran? Zašto postoji toliko poricanja i abnegacije u tvom . Nietzsche otkriva da se ovaj postupak moţe upotrijebiti kao produktivna filozofska metoda. Niezsche oslikava ovu nejednakost izmeĎu vrijednosti kroz simbolički aforizam: "Zašto si toliko tvrd!". poput čekića: uništimo sve vrijednosti kako bi pronašli one koje će ostati. Zapravo. Prije ili poslije. Nietzsche vidi doba nihilizma kao logičnu posljedicu kršćanskog negiranja ţivota. od vjerovanja u ništa. širenje i junaštvo. novom duhu nade za budućnost. ili će inače propasti u crnu rupu kršćanskog poricanja ţivota. budući da su uspjele odoljeti dobu nihilizma. naziva nihilizmom. reće jednog dana ugalj dijamantu. Ali Nietzscheov nihilizam je drukčiji od popularnog tumačenja. Kršćanstvo ne podrţava stvari koje označavaju sretan ţivot u skladu s vrlinama. Ovaj proces je uţasan. ali simbol ovog procesa postaje očigledan: budući da su vrijednosti. Umjesto toga pokušava doći do moći kroz moralnost. On ga naziva ponovnim vrednovanjem svih vrijednosti. On ovu prikradajuću prazninu. moć. njegovi osjećaji straha i prijezira prema umirućoj civilizaciji se polako primiču novoj filozofiji. kao i uništavati vrijednosti. naša jedina prilika za preţivljavanjem predstavlja nadilaţenje kršćanskog nihilizma stvaranjem novih vrijednosti. tj. Ove vrijednosti moraju biti plemenite i moraju voljeti ţivot.vrijednosti koje su ga nekad činile toliko velikim. Moţemo stvarati. ali neizbjeţan. Ponovno vrednovanje svih vrijednosti označava povijesni pomak prema novim vrijednostima. razvoj. a nisu nešto što je inherentno prirodi. moral i etika društvene norme koje je stvorio čovjek. ili nedostatak vrijednosti. Te vrijednosti će biti istinske. snaga.

ako na vosak. pomoću kojeg moţemo razlikovati istinu od laţi.srcu? Zašto ima toliko malo sudbine u tvom izgledu? A ako jednog dana nećemo biti neumoljivo povezani sudbinom. iliziju od stvarnosti. Natčovjek Jedna od Nietzscheovih najkontroverznijih i pogrešno shvaćenih filozofskih ideja je ona o Natčovjeku (Übermenschu). kako ćeš jednog dana stvarati zajedno sa mnom? Jer su tvorci tvrdi. Ovu novu ploču. --snaţnije od mjedi. §29) "Postani tvrd" . A blagoslov se tebi čini pritiskanje tvoje ruke na milenije. Kako bi preţivjeli sile koje prijete zapadnoj kulturi i njezinim junačkim vrijednostima.ovo je Nietzscheova filozofija otpora dobu propadanja u kojemu se našao zarobljen iznutra. neprestano trpeći tjelesnu i mentalnu patnju. o moj srodniče. kako ćeš jednog dana pokoravati zajedno sa mnom? A ako tvoja tvrdoća neće sijevnuti i rezati i sjeckati na komade. postavljam iznad tebe: POSTANI TVRD!--(Tako je govorio Zaratustra. iako je ţivio usamljeničkim ţivotom. plemenitije od mjedi. moramo stvarati i izgraĎivati budućnost. Njegov uspon do vrha je postao definitivan te je stvorio koncept koji će još jednom zauvijek promijeniti zapadnu filozofiju. Nova tvrdoća jedino je najplemenitija. Prvi put smo se upoznali s Natčovjekom u djelu Tako je govorio Zaratustra: UČIM VAS O NATČOVJEKU! Čovjek je nešto što treba nadići.---Blagoslovom ti se čini pisanje na volji milenija kao na mjed. Što ste učinili da ga nadiĎete? Sva bića dosad su stvorila nešto što je iznad njih: ţelite li biti oseka te velike plime te se radije vratiti zvijerima nego nadilaţenju čovjeka? . Ovaj aktivni nihilizam je proizvod Nietzscheove zapanjujuće volje za otpor. Nihilizam postaje djelotvorno oruĎe u tom procesu. Treće poglavlje.

stvar srama. Nietzsche nas poziva da se uzdignemo i napustimo naše ljudske. Jednom ste bili majmuni. Poglavlje I. mnogo toga u vama je još uvijek ono od crva. Da bismo nadišli sebe. tj. Najgora sudbina je pretvaranje volje za moći u volju za preţivljavanjem. prvo se moramo znati nositi sa našim inherentnim slabostima i pretvoriti ih u nešto produktivno što će dovesti do veće slave. Napredovali ste od crva do čovjeka. Ali najgoru sudbinu čovjekovu ne predstavlja postajanje ţivotinjom. u volju za očuvanjem i odrţavanjem statusa ljudskih uvjeta. ni tonući. Kako bi se suprotstavio ovom nihilizmu nastalom od kršćanskog poricanja ţivota. U njemu se tvrdi da čovjek nije odreĎena konstanta. Poglavlje I.§4) Tri oblika čovjeka . opasno putovanje. (Tako je govorio Zaratustra. čovjek. Opasni prijelaz. na primjer. nego stvorenje koje je sposobno ili da degenerira i sroza se do razine ţivotinja. ili da se uzdigne iznad ljudskih uvjeta i nadiĎe sam sebe.je pradavna teorija koja se pojavljuje. u epu o Gilgamešu.ţivotinja. (Tako je govorio Zaratustra.Što je majmun čovjeku? Smijurija. bog . Isto to će i čovjek biti natčovjeku: smijurija i stvar srama.§3) Čovjek je uţe raspeto izmeĎu ţivotinje i natčovjeka--uţe iznad provalije. njegova filozofija se okrenula prema unutra u obliku borbe za trenutno preţivljavanje i očuvanje. koje su bile potrebne za nadilaţenje. čak i danas je čovjek više majmun od bilo kojeg majmuna. ali je i takoĎer izgubio svoje plemenite vrijednosti. suviše ljudske . opasan pogled prema natrag. ni uzdiţući se. opasno drhtanje i zaustavljanje. Nietzsche naziva ovo stanje Posljednjim Čovjekom. moderni zapadnjak je kroz kršćansku moralnost demonizirao svoju ţivotinjsku prirodu. Kao posljedicu ovoga.

što će označiti potpuno novo doba u povijesti čovječanstva: doba Natčovjeka. Ovo moţemo ostvariti tako da naučimo kako se nositi s našim unutarnjim Dionizom i kako usmjeravati destruktivne moći u čistu kreativnost.nema Boga koji nam obećava bolji ţivot. zahvaljujući našem vjerovanju u nadvladavanje nihilizma. Volja za moći Do mnogih se vaţnih otkrića došlo u 19. nego konačno i do trenutka u kome će ljudska slabost i mane poput saţaljenja. Za natčovjeka se prema tome moţe reći da predstavlja egzistencijalni proces u kojem Zapadni čovjek moţe naučiti kako da se nosi sa smrću vrijednosti i ideala. Treće. spremni uništiti ono za što se dokaţe da je iluzija te ostati s objema nogama na zemlji. ili kao što je Zaratustra rekao: "onaj mora imati kaos u sebi. moramo napustiti pasivno stanje jednostavnog bivstva čovjekom i nadići sami sebe. Odbaciti moć mase. koji su dugo vremena potiskivali prirodne čovjekove instinkte. moramo slijediti našu volju za moći i postati Natčovjekom. objavljivanje svjetski poznatog djela Charlesa Darwina. Odbaciti saţaljenje. nastaviti provoditi plemenite vrijednosti prihvaćanja i slavljenja ţivota. Ovi idoli će biti zvijezde vodilje za buduće generacije. stoljeću. nema objektivne istine koja bi oslobodila čovjeka od njegovog zemaljskog postojanja i učinila ga boţanskim . Ostajemo sami. te iskoristiti produktivno taj tragični nihilizam kako bi se stvorile nove vrijednosti koje će naposlijetku dovesti ne samo do plemenitih vrijednosti koje nadilaze judo . nego jednostavno napredniji . kao bi stvorio zvijezdu koja pleše" (Tako je govorio Zaratustra. Drugo. Nema platonske transcendencije iznad ovog svijeta.§5. Odbaciti vjerovanje da će pokorni naslijediti zemlju. čime ostaje prostor da stvorimo nove vrijednosti i idole. moramo odbaciti laţi nihilističke kršćanske vjere.) je ozačilo novo doba u povijesti. moramo ga slaviti i cijeniti kao proces u kome laţni idoli polako blijede.odlike. Porijeklo vrsta (1859. Prvo. koje će. Odbaciti slabost. moramo razumjeti doba nihilizma. Ovo je jedino moguće ako posjedujemo Dionizijske moći. Poglavlje I.kršćansku vjeru. Jedno od njih. Čovjek iznenada više nije bio uzvišeno biće kojeg je Bog stvorio. samo-poraţavanja i psihologije robova biti nadvladane. Ne smijemo ga se bojati. naprotiv. spremni za rat i uništavanje.).

ali je on vjerojatno bio jedini koji je takoĎer odbacio i teorije suvremenih biologa. te ju je nazvao "volja za moći". Različiti mislioci su tijekom godina ovo različito tumačili. Ova volja. pokoravanjem. Ovo je promijenilo način na kojeg smo gledali na sebe u odnosu na ostatak ţivotinjskog carstva. Nietzsche nije bio impresioniran nijednom od ovih teorija. Darwinova teorija. . same moći. On je oblikovao vlastiti koncept. dok oni slabiji propadaju. tvrdi Nietzsche. Nietzsche je pripadao onoj grupi mislilaca koji su odbacili kršćanske moralne temelje. kao društvenu teoriju koja se primjenjivala na ekonomske klase (socijalni darwinizam) ili čak na čistu snagu ("snaga je sve"). Prirodni odabir. volje za moći.Što god izranja iz slabosti. je u osnovi tvrdila da sve vrste na našem planetu ţive prema instinktu za preţivljavanjem. na primjer. nije u potpunosti objasnio zašto odlučujemo ţivjeti i koji su naši najosnovniji porivi koji nas nagone na postojanje. Slijedeći ulomak iz Antikrista je rani odjek ove filozofije: Što je dobro? . nego jednostavno zbog primitivnih nagona koji su duboko ukorijenjeni u naše evolucijsko pamćenje. ali najviše od svega je potvrdilo ono o čemu su mnogi filozofi već neko vrijeme razmišljali: čovjek u konačnici ne stremi prema nečemu zbog moralnog dobra. po njegovom mišljenju. što nas u konačnici motivira da ţivimo.oblik ţivotinje čiji su instinkti poţude i sukoba još uvijek bili prisutni u modernom vremenu.Što god pojačava osjećaj moći. volja za moći u osnovi nije o borbi za preţivljavanjem. Što je zlo? . je sama srţ ţelje bića za ţivljenjem. Umjesto toga je ona volja za širenjem. Nasuprot materijalističkoj borbi koju je zagovarao Darwin. razvojem i skupljanjem energije. i da se samo najjači od oblika ţivota prilagoĎavaju okolišu. koji je bio više egzistencijalan nego čista naturalistička znanost Darwina i njegovih kolega. danas poznata kao "prirodni odabir". u čovjeku.

Volja za moći je zanimljiva u tome da uključuje jednu od Schopenhauerovih granajućih ideja. pogotovo o onom tehnološkom. Dok je Schopenhauerova volja ona koja očuvava nečiji ţivot. §2. Sami ţivot postaje prava definicija one Nietzscheove volje: Što god da je ţivo. koja će nastojati rasti. kao i materijalizam 19. Ovaj prvi je predstavljen u judo . Razlika se najbolje moţe objasniti ako se vrijeme zamisli kao uţe.Osjećaj da se moć povećava . i čini to isto drugim tijelima. Njegov zaključak je bio da svi oblici ţivota ţive kako bi pobijedili bilo kakav otpor te kako bi postali moćniji.što više same egzistencije. širiti se. mora biti utjelovljena volja za moći. gdje se na vrijeme gleda kao na nešto ciklično i ponavljajuće.kršćanski pogled vidi vrijeme kao ispravljeno uţe koje ide prema gore. čak i traganje za samom objektivnom istinom. prvo moramo razumjeti koncept vremena. judo . nego kao egzistencijalni poriv sa samim sirovim i snaţnim osjećajem moći.) Sama moć se gleda kao neprestano rastući instinkt. Ovaj pogled je još uvijek prisutan danas.kršćanskoj kulturi. (Antikrist. Umjesto toga je on traţio dublje motivacije koje su razlog zašto postupamo na odreĎene načine. saţaljenje. borbu za trenutno preţivljavanje. gdje se na vrijeme gleda kao na stalni razvoj prema kontinuirano boljem stanju postojanja. stoljeća koje je tvrdilo da je čovjek ţivio samo zbog materijalnih poriva. Nietzscheova volja je veća koja čak uključuje i druge volje kako bi postala još jača. Kontroverzno je da on uključuje ostale vrline kao ljubav. Suprotni pogled je onaj kod starih Grka. laganje. ali nije ograničen na.Što je sreća? .) Briljantno otkriće koje je Nietzsche ostvario s ovom teorijom se sastojalo u tome da je pobilo kršćansko vjerovanje u čovjekovu prirodnu sposobnost za moralnim dobrom. Moţe se reći da postoje uglavnom dva različita pogleda na vrijeme: linearni i kruţni pogled. a ne mrtvo. u smislu kad govorimo o modernom "napretku". nego borba za moći koja bi obuhvatila što više ţivota . kao osnovnu volju za moći. Stoga proces prirodnog odabira više nije bio samo borba za preţivljavanje. privlačiti sebi i uzdizati se. (S onu stranu dobra i zla. kroz jedinstvo.da se otpor nadvladao. ne dugujući ništa moralnosti ili nemoralnosti zbog toga što ŢIVI i što JE ţivot prava volja za moći. dok stari Grci gledaju na vrijeme kao na . Vječno vraćanje Kako bismo shvatili naše postojanje kao fenomen. §259. pri čemu se pojedinci unutar nje suzdrţavaju da to čine jedno drugom. gdje moć nije definirana kao materijalno bogatstvo. koji uključuje.

Nietzsche. i u njemu neće biti ništa novog. prvo ćemo postati veoma skeptični."ono što me ne ubije.) Implikacija iznesena u ovom aforizmu se najbolje razumije kada se stavimo u istu situaciju i pokušamo zamisliti njen učinak na naš ţivot ovdje i sada. nekog dana ili noći. je pronašao savršenu metaforu koja opisuje stvarno značenje vremena koje je kruţno po svojoj prirodi. moţda čak i uplašeni ţivljenja svog ţivota opet i opet. zrnce prašine! Zar se ne bi bacio na zemlju. U Veseloj znanosti on piše: Što kada bi ti se. je ispunjen sa mnogo tuţnih i uţasnih trenutaka. Dok ne zastanemo i ne razmislimo: ako je to istina. . čini me jačim" . §341. čak i ovaj trenutak." (Vesela znanost. bez obzira koliko nam to bilo teško.uţe u obliku kruţnice.te da se aktivno otvorimo prema ţivotu. i ti s njim. i ja sam. kojega otprije poznajemo kao velikog štovatelja stare grčke kulture. suprotno od naprednog pogleda koji kaţe da ćemo biti sretniji i sretniji što više vremena prolazi. Kao što Nietzsche kaţe. ali svaka bol i svaka radost. Pa kako se onda moţemo nositi s boli. Vječni pješčani sat postojanja je okrenut naopako opet i opet. sve u istom redoslijedu i poretku--čak i ovaj pauk i ova mjesečina izmeĎu stabala. demon ušuljao u tvoju najusamljeniju usamljenost i rekao: "Ovaj ţivot kojeg sada ţiviš i kojeg si ţivio ćeš morati proţivljavati bezbroj puta iznova. i škrgutao zubima i prokleo demona koji ti ovo govori? Ili si jednom iskusio veliki trenutak kada bi mu odgovorio: "Ti si bog i nikada nisam čuo ništa uzvišenije. kao bih se s time nosio? Ţivot. svaka misao i svaki uzdah i sve neizrecivo maloili veliko u tvom ţivotu će ti se morati vratiti. Nietzsche je znao da su bol i patnja bili stvarni i da im ne moţemo pobjeći. kako moţemo nadvladati uţase ţivota? Nietzsche je smatrao da je najbolji način prihvatiti bol kao iskustvo .

Morali bismo prihvatiti ţivot. velika otkrića. ne moţemo naći "nove istine" o ţivotu. i sve što netko sa . obnavljajući stari poredak i bodrio buduće generacije da ţive s hrabrošću i časti. protresući njegove same temelje kako bi srušio sve što je sveto. Ono što ostaje su ostaci plemenitog pojedinca: velika umjetnost. sigurno da ţelimo da ţivot bude što smisleniji i bogatiji. Friedrich Nietzsche . kao što tvrdi kršćanstvo. koji je tragično preminuo u danima stalnog propadanja. Friedrich Wilhelm Nietzsche je objavio rat čitavom modernom svijetu. jer su uspjeli uhvatiti zračak vječnosti u svojim djelima. gledajući pojedinca kao na organski proizvod ţivota kruţnog protoka dogaĎaja. Glazba Ludwiga Van Beethovena.Vječno vraćanje je determinističko u smislu da ne vjeruje u slobodnu volju. glazbe i pisama. Umjesto toga moramo traţiti stvari u ţivotu koje nastavljaju ţivjeti i nakon našeg prisustva ovdje na zemlji.i bio je u pravu: kroz njegovo zapanjujuće naslijeĎe poezije. do mjere da će se velike stvari ponavljati nakon što umremo. vječnost se nikako ne moţe naći u tjelesnom postojanju. Ovo znači da sreća u konačnici mora biti u vječnosti i ovdje Nietzscheovi aforizmi počinju imati praktični učinak na naše ţivote: ako smo prisiljeni ţivjeti stalno iznova.CORRUPT perspektiva Moj dragi prijatelju. Umro je uvjeren da je ostavio svijet u drugačijem stanju nego što je dotada bio . samo moţemo otkriti i naučiti iz vječnih aspekata našeg postojanja. kakav je ovaj naš ţivot? To je brod koji pluta morem. riješiti se našeg poricanja smrti i boli i shvatiti da smo samo mali dio mnogo većeg sustava. filozofskih aforizama. Morali bismo naučiti kako ţivjeti strasno i stremiti prema vječnosti. velike borbe i velika povijesna ostvarenja. Nietzsche. je ipak uspio prikupiti svoju snagu i nastaviti borbu za onim u što je vjerovao. Jedini način da postanemo besmrtni je stvaranje i borba za promjenom svijeta u kojem ţivimo. Ali kako? Budući da ćemo svi umrijeti. slike Caspara Davida Friedricha i filozofija Arthura Schopenhauera: ovi majstori će nastaviti ţivjeti kroz svoju umjetnost koju su darovali čovječanstvu.

Kada je Friedrich Nietzsche napustio ovaj svijet. Trebali bismo jako mnogo nedostajati jedan drugome! Podnošljivo mirno more i dobar vjetar i iznad svega sunce . ţelim takoĎer i za tebe. razuma i civilizacije. Religija je još uvijek ostala. Jedan od najvećih Nietzscheovih doprinosa svijetu filozofije predstavlja njegov skepticizam društvenih tvorevina koje se smatraju svetim zakonima. Pozitivizam Prosvjetiteljstva je završio onda kada su ljudi počeli shvaćati negativne posljedice tehnološkog razvoja.svatko iz obzira prema onom drugom. ali iza svega toga su se mogli predvidjeti budući politički problemi koji će biti posljedice saveza i sukoba. ali za . za dugo. Moral i etika ne definiraju nuţno nešto što je u skladu sa stvarnošću. je krivo za ubacivanje ovakvih stavova u zapadnu kulturu: mitovi i rituali vjera prije kršćanstva su zapravo bili izraz ljudskog stanja ovdje na zemlji. Religija. Pokušao je pronaći razlog iza ljudskih motiva i radnji.kršćanstvo. bol i uţase koje ţivot sa sobom nosi. Nietzsche je je odrastao u nestabilnom vremenu gdje su se prethodne sigurnosti glede vjere. i iznad svega tvoja ruka je učinila sve da me spiječi "nasukavanja"! Nastavimo onda naše putovanje . Plitki optimizam koji su ljudi pokušali predstaviti kao otpor je ometao njegovu potragu za istinom i smjerom u ţivotu. i ţao mi je da moja zahvalnost moţe naći svoj izraz jedino u takvoj ţelji koja nema nikakvog utjecaja na vjetar ili vrijeme.sigurnošću moţe reći o njemu je da će se jednog dana nasukati.ono što ţelim za sebe. je davao nagovještaj da je razrušeno iznutra. Nietzsche se udaljio od religije u potpunosti te je osjećao da biva uvučen u krug kaosa. Evo nas. a posebno judo . Problem u pokušaju stvaranja vlastitog "sigurnog" svijeta je u tome da se lako pomiješa sa stvarnim svijetom u kojem svi predstavljamo jedan dio. a opet dugo vremena. Prvi Svjetski rat još nije počeo. ali nadolazeći kolaps onoga za što se prije smatralo da su sami temelji vjere. znanosti i dobra čovjeka polako počeli raspadati. u zraku je bio neugodni osjećaj kroz čitavu Europu. (Ulomak iz pisma Franzu Overbecku). kako bi očuvao svoj razum. ali se našla u svijetu gdje se broj vjernika stalno smanjivao i gdje je moderna sekularizacija sve više rasla. dva stara dobra broda koji su bili vjerni susjedi. Zapravo su većina naših moralnih stavova stvoreni kao tableta za uspavljivanje ili protuotrov za dosadu. Društvo je ubrzano napredovalo u nekim područjima.

Problem nije bio samo vanjske prirode.kršćanstvo su mitovi postali stvarni fizički svijet s nerealnim uvjetima koje su ljudi morali ispuniti kako bi ostvarili duhovnu transcendenciju.ali da li je bila imalo bolja? Sokrat je u staroj Grčkoj branio ljudsku sposobnost za ljudskim razumom. individualnost. vjera. jedina nada je bila nadvladavanje praznog prostora koji se stvorio te postavljanje novih temelja za buduće generacije. Laţna transcendencija koja je uskoro uslijedila je uskoro rezultirala u vlastitoj dekonstrukciji. ispod krinke "istine" i "dostojanstva". dostojanstvo. Uslijedio je gnjevni Nietzsche koji je oštro kritizirao moderni humanizam te je umjesto toga zagovarao vrline i ideale koji su pokušavali nadići prosječnog ljudskog pojedinca. ne ostavljajući mu nijedan trenutak olakšanja bez da ga ne podsjete na tragičnu egzistencijalnu sudbinu svih ljudskih bića koja su . Nietzscheove mentalne i tjelesne bolesti su ga godinama opsjedale. Ali se borba za uskrsnućem njemačkog duha pokazala mnogo teţom nego što se očekivalo. Ţivot ispunjen neprestanom borbom i uzbuĎenjem mu je bio privlačan. Ako bi Europa mogla opet izrasti iz kaosa u kojeg se upetljala. Što je ostalo od dostojanstva sada kad je propala kultura? Junačka i mračno emotivna glazba Richarda Wagnera je dala Nietzscheu novu nadu za budućnost: ovo je bilo ponovno raĎanje njemačke kulture kojoj se on toliko nadao. moć. Bog je ubijen. Ove mane su bile ljudske. što je Nietzsche vidio kao umanjivanje emocionalne moći Dioniza i laţnu vjeru u klinički pogled na svijet koji se nije temeljio na istini. nego je i ljudska priroda u svojoj srţi imala mnoštvo mana. nego na besciljnim nagaĎanjima i grubom materijalizmu. ali ipak su i dalje bile mane te se stoga s njima moralo suočiti. što je bila oštra suprotnost dogmatičnom samo-poricanju i znanstvenoj racionalnosti. Čovjek je morao prestati biti pukim čovjekom te je morao teţiti da postane natčovjekom. Čovjek je izgubio svoju volju da ţivi strastveno te se odlučio skrivati od ţivota. ali je pitanje da li je na kraju on sam sebi oduzeo ţivot? Ono što je uslijedilo je prije izrečeno Nietzscheovim napadom na Sokrata: za religiju se ispostavilo da je bila prijevara i znanost je bila nova vjera koja ju je zamijenila .

poznajemo ga kao njemačkog genija koji je slavio ţivot. ali je stvarni svijet u konačnici posvećen samo onima koji se usude na izazov uzdizanja. naše zamjeranje sukobu i moći i naše opsesije s nama i drugima. Dodatna literatura Friedrich Nietzsche. Napuštajući naš samo-poraţavajući pogled na svijet. ovdje i sada. Iako je prošlost mračna i iako se moderno vrijeme čini potpuno praznim i tuţnim. "Filozofija Friedricha Nietzschea" . "RoĎenje tragedije" Friedrich Nietzsche. sa svrhom da poboljša našu moć i volju za ţivotom. još ništa nije izgubljeno. moţemo se polako početi racionalno suočavati sa ţivotom. "Antikrist" Friedrich Nietzsche. Ovo za modernog čitatelja treba predstavljati Nietzsche. "Sumrak idola" Henry Louis Mencken. štovao ga kao boga. "Iznad dobra i zla" Friedrich Nietzsche. Njegova filozofija se razvila do nemilosrdne posvećenosti onome što stavlja našu snagu i hrabrost na kušnju. te biti zamijenjen stvarnim Nietzscheom kojeg poznajemo kroz njegova djela i glazbu. počašćeni što smo ţivi. Ako postanete jedan od onih koji se usuĎuju prihvatiti takav izazov. "O istini i laţima u bezmoralnom smislu" HTML Friedrich Nietzsche. danas ćete ratovati. Agonija i očaj nisu uspjeli ugušiti njegovu neizmjernu volju za ţivotom i nadilaţenjem.patila poput njega. ostajući vjeran njegovim zakonima i oštrim uvjetima. Moderni stereotip ogorčenog i usamljenog čovjeka koji mrzi sve i svakoga mora biti izbrisan iz povijesti. Ţivot se mora nastaviti u stvarnom svijetu. od kojeg moramo učiti i primijeniti to što naučimo na svakodnevni ţivot. naš sram od usamljenosti. ali će vam sutra vječnost pripadati zauvijek. "O geneologiji morala" Friedrich Nietzsche.