INDUSTRIJSKA POLITIKA

Hrvatske industrijske mogućnosti
u realnom međunarodnom okruženju

autor: TIHOMIR ČULJAK

Sadržaj: 1. Resursi kojima raspolažemo 1.1. materijalna dobra 1.2. ljudski potencijali 1.3. intelektualna dobra 2. Gospodarsko razvojni sustav 2.1. Razvojni mehanizmi 2.1.1. Mehanizmi za udruživanje ideja i sredstava 2.1.2. Mehanizmi selekcije 3. 3.1. 3.2. 3.3. 3.4. 3.5. 3.6. 3.7. 3.8. 3.9. 4. Problemi koji koče razvoj industrijske proizvodnje Nelikvidnost Monopolizam Neinventivnost Pravna nesigurnost Prevelika javna potrošnja Prevelika javna administracija Vanjskotgovinski deficit Proračunski deficit Obavještajna nesigurnost Nosioci budućeg razvoja

Cilj industrijske politike je unaprijediti gospodarski sustav kako bi se povećala i unaprijedila domaća industrija na temelju vlastitih resursa, i vlastitih sposobnosti. Industrijska politika mora ponuditi viziju Hrvatske budućnosti, te zadatke koje treba ostvariti kako bi se ta vizija ostvarila. Hrvatska ne može izbjeći svoje međunarodno okruženje i ne može izbjeći probleme koji iz toga proizlaze, te mora pronaći način kako iskoristiti svoj položaj, proizvodnju i zaposlenost, a istovremeno mora biti mjesto ugodnog življenja svih svojih stanovnika.

1.

Vlastiti resursi s kojima raspolažemo

Pod resursima se podrazumijevaju; 1.1. Materijalna dobra

Materijalna dobra su sirovine, prirodna bogatstva, lokacije i raspored sirovina, transportni pravci, infrastrukturni objekti i organizacije, geostrateški položaj i slično. Hrvatska je bogata vodom, šumama, poljoprivrednim površinama i građevinskim materijalom, dok je sa većinom drugih sirovina siromašna. Kako bi smo bolje iskoristili ono što imamo i kako bi naši proizvođači bili konkurentni na svjetskom tržištu koncesije za korištenje ne bi smjele biti veće nego u susjednim zemljama. Zaštita dobara mora biti usmjerena zaštiti od "kvarenja" a ne zaštiti od korištenja, što sada često imamo. Kako razne ekološke rente ne bi smanjivale konkurentnost one ne smiju biti veće od onih u konkurentnim državama, dok prava za korištenje također ne smiju biti stroža od onih u susjednim državama. Nedopustivo je zabraniti našim proizvođačima korištenje pijeska, ili šljunka iz Drave, Save, ili Dunava, iako susjedne države taj isti materijal nesmetano koriste i izvoze nama. Isto tako postoje čudna pravila za korištenje vode, koji opterećuju domaće proizvođače, dok su zaštićenih površina imamo više nego većina zemalja Europe, što direktno smanjuje našu konkurentnost upravo u onim djelatnostima gdje bi smo mogli biti konkurentni. Sva takva pravila i koncesije je potrebno preispitati pošto postoji mogućnost kako su i donesena pod utjecajem lobista plaćenih od naših konkurenata iz drugih zemalja. Energetika je područje u kojem samo djelomično zadovoljavamo svoje potrebe. Nafte i plina imamo za djelomično zadovoljavanje vlastitih potreba, s tim što bi se rezerve nafte i plina na Jadranu daljnjim istraživanjima možda mogle i povećati. Hidropotencijal djelomično zadovoljava domaće potrebe za el., energijom. Znatne uštede moguće je postići i obnovom prijenosne mreže, kao i ugradnjom novih efikasnijih turbina i generatora u postojeće stare elektrane. Izgradnjom većeg broja manjih kogeneracijskih postrojenja u većim gradovima moguće podići efikasnost iskorištnja energije, osobito zimi. Znatne rezerve imamo za razvoj enegetskih potencijala od bio-mase, energije vjetra i sunčane energije. Kako bi se svi ti izvore mogli priključiti na el., mrežu potrebno je izgraditi više malih reverzibilnih hidrocentrala kao skladišta energije. Trebalo bi poticati i male obiteljske izvore energije na osamljenim mjestima kao što su vikendice, šumska i planinska svratišta, odašiljači i slični objekti koji nemaju priključak na mreže kako bi se omogućio ruralni razvoj. Investicije u nove obnovljive energente i izvore trebalo bi znatno povećati, ali tako da se ugrađuju domaći dijelovi i oprema, kako bi se i u toku izgradnje postigla što veća zaposlenost. Solarni kolektori za grijanje vode već danas su isplativi bez ikakvih državnih poticaja. Na području fotoćelija u perspektivi je nova efikasnija i puno jeftinija generacija savitljivih fotoćelija koji će se moći postavljati na prozore i zidove, a rade i pri oblačnom vremenu, te će biti komercijalno isplativi bez državnih poticaja čim počne masovna proizvodnja. Na području malih obiteljskih vjetrenjača naglo se razvijaju vjetrenjače koje rade već pri vjetru od 2 m/s, te mogu ostvariti puno veći broj radnih sati. Na području gdje ne postoji priključak na el., mrežu već danas su isplative, a daljnjim razvojem postati će znatno isplativije i na drugim mikro lokacijama s povoljnom vjetrovitošću. Građevinska industrija: Dolaskom ekonomske krize 2008. godine građevinska industrija je u naglom padu, te broj zaposlenih u ovoj radno intenzivnoj djelatnosti stalno opada. Za oporavak ove industrije gdje cijene materijala, radova i konačnih proizvoda dobrim dijelom padaju, neophodno je stimulirati privatne investitore na veća ulaganja. Komunalna industrija i javna poduzeća: Gotovo sva domaća komunalna industrija i javna poduzeća nalaze se u rukama lokalnih, ili

centralnih vlasti kojima vrlo često služe kao mjesto za smještanje lojalnih stranačkih prijatelja i rodbine. U takvim poduzećima postoje tisuće izmišljenih radnih mjesta na kojima pojedinci ništa ne rade, a često i ne dolaze na posao, osim kad im trebaju nekakve potvrde. To je moguće zbog monopolskog položaja ovakvih poduzeća koja dizanjem svojih cijena povećavaju proizvodne troškove tržišnih poduzeća, te ih čine nekonkurentnima i na domaćem, a i na stranom tržištu. Zbog takve politike zapošljavanja i određivanja cijena monopolska poduzeća su osnovni generator hrvatske krize, uz HNB i dosadašnju politiku jake Kune. Kako bi se monopole natjeralo na tržišno ponašanje potrebno im je zakonom zabraniti bavljenje bilo kakvim drugim poslom osim njihove osnovne djelatnosti u kojoj imaju monopol, kako ne bi mogli rušiti cijene na sporednim djelatnostima, zahvaljujući zaradi ostvarenoj u monopolskoj djelatnosti. Također bi ih trebalo zakonski natjerati na izdvajanje sporednih poslova u samostalna poduzeća, ili prepuštanje tih poslova privatnim poduzećima za održavanje, informatiku, čišćenje, zaštitu i td. Na taj način bi se iz bilanci izdvojenih poduzeća vidjelo gdje se ostvaruje dobit, a gdje gubitak, te bi prebacivanje troškova s jednog poduzeća na drugo povezano poduzeće bilo znatno teže. Broj rukovodećih nivo ne bi smio biti veći od 3, pa bi se nakon svega navedenog znatno smanjio broj zaposlenih, osobito broj rukovoditelja. Mnogi rukovodeći kadrovi bi se pobunili kako se time smanjuje mogućnost njihovog stručnog usavršavanja, ali bi njima trebalo objasniti kako institucije postoje zbog korisnika, a ne zbog njih. Tada bi se puno lakše uočavali oni koji ništa ne rade, troškovi njihove proizvodnje bi se znatno smanjili, pa bi se i cijene mogle smanjiti. To bi dovelo do sniženja troškova tržišnim poduzećima koja bi postala znatno konkurentnija, prodaja i proizvodnja bi im se povećala, kao i broj zaposlenih. Sve navedeno dovelo bi do smanjenja nezaposlenosti, smanjenja iseljavanja, pa čak i do povratka iseljenih. Informatika: Informatička industrija je visokotehnološka industrija koja se može razviti samo u visokoobrazovnom okruženju. Ova industrija se neprimjetno razvila u mnogim dijelovima Hrvatske bez ikakvih državnih olakšica zahvaljujući sposobnosti pojedinaca koji su se znali probiti i na domaćem tržištu, a i na svjetskom tržištu. Najveći domaći kupci informatičkih proizvoda su privatna poduzeća, dok državne institucije najčešće kupuju uvozne programe velikih svjetskih informatičkih kuća. Kako bi se to promijenilo potrebno je standardizirati programe svih državnih institucija i javnih poduzeća na način da se odrede parametri nabave kako bi svi novi programi bili kompatibilni sa programima koje koriste druge institucije. Ako domaće informatičke kuće ne mogu izraditi neki softver trebalo bi razmotriti korištene besplatnog "open source" koda koji bi domaći stručnjaci trebali prilagoditi domaćim potrebama i koji bi takav besplatni softver održavali i usavršavali. Ovakva rješenja koja primjenjuju mnoge velike zemlje poput Kine i drugih, zbog materijalnih i sigurnosnih razloga, u Hrvatskoj a i u mnogim drugim manjim visokokorumpiranim državama se ne primjenjuju. Razlog je taj što je u ovoj djelatnosti vrlo visoka mogućnost podmićivanja, pošto je teško utvrditi realnu vrijednost nekih program, te je vrlo lako uzeti vrlo visoke postotke u privatni đep, na teret poreznih obveznika. Za izradu domaćeg softvera za potrebe državnih institucija morala bi se brinuti posebna organizacija koja bi usklađivala sve nabave softvera i kontrolirala međusobnu kompatibilnost različitih programa. Poseban odjel u MUP-u bi morao imati pravo zatražiti sav izvorni kod svih programa koji se koriste u državnim institucijama kako bi se moglo kontrolirati što sve takvi programi rade, dali su usklađeni sa domaćim zakonima, te dali izvode radnje opasne za državnu sigurnost. Pretpostavka za ovakve akcije osvijestiti političare o možebitnim materijalnim i sigurnosnim problemima koje mogu donijeti strani programi, te mogućnosti i prednosti koje se mogu ostvariti upotrebom programa razvijenih u domaćim informatičkim poduzećima. Metalska industrija: Nekad snažna metalska industrija danas je gotovo potpuno uništena. Krivica za to je djelomično na svjetskom tržištu koje je preradu ruda i proizvodnju metala preselilo u Kinu, Indiju, Australiju i druge države koje imaju jeftiniju radnu snagu, ili bogatija rudna ležišta. Djelomično krivica leži i u procesu pretvorbe i privatizacije u kojem su državni direktori u suradnji s lokalnim vlastima poduzeća najprije uništili neracionalnim poslovanjem, za što su često bili i stimulirani od stranih konkurenata, da

bi nakon dovođenja u berspektivno stanje poduzeća prodali raznim špekulantima nekretnina i trgovcima koji o proizvodnji najčešće nisu znali ništa. Opstalo je samo nekoliko tvornica za proizvodnju čelika i aluminija, a i to uz pomoć državnih poticaja. Kako bi se metalska industrija bar djelomično oporavila potrebno ju je prodati onima kojima je to i do sada bila osnovna djelatnost, ali to ni u kojem slučaju ne smije biti prodaja konkurenciji koja bi kupnju mogla iskoristiti samo za uništenje konkurenta. Također je potrebno smanjiti troškove sirovina, energije, koncesija, opće države (porezi i doprinosi), kao i troškove radne snage. Opstanak domaće industrije ne odgovara stranoj konkurenciji, te su oni spremni za podmićivanje direktora i političara, ili za uništavanje damping cijenama, te je s njihove strane moguće očekivati otpor izvršenju navedenih zadataka. Njihovu djelatnost nije moguće spriječiti bez jačeg rada policije, obavještajnih službi, pravosuđa i agencija za zaštitu tržišnog natjecanja. Kemijska industrija: Kemijska industrija je većim dijelom također uništena, a i ono što je preostalo na putu je gašenja, pošto većina stranih vlasnika ima slična postrojenja u drugim državama. Najznačajnija je petrokemija i proizvodnja umjetnih gnojiva, te proizvodnja sirovina za plastične proizvode. Ove industrije nisu na vrijeme, dok su bile u mogućnosti, obnovile svoja postrojenja i skladišne kapacitete, pa sirovine u pravilu kupuju kad su najskuplje, a robu prodaju kad je najjeftinija. Kako bi se to popravilo nužna je intervencija HBOR-a u projekte koji mogu rezultirati smanjenjem troškova proizvodnje, prije svega dobavu nafte i plina po što nižim cijenama. Također je potrebno razraditi planove za zamjenu sirovina u slučaju velikog povećanja cijena sirovina na svjetskom tržištu. Zamjenske sirovine proizvedene od celuloze alternativa su koja postaje isplativa kad nafta i plin poskupe, a kao izvor celuloze možemo upotrijebiti drvnu masu, slamu, pa čak i stajsko gnojivo, što se danas vrlo slabo koristi. Kao sirovina kemijske industrije može se koristiti i bioetanol kojega možemo proizvoditi u većim količinama na neobrađenom zemljištu, te je potrebno pripremiti planove i poticaje za situaciju u kojoj bi to postalo realna alternativa. Strojarska industrija: Industrija mehaničkih i električnih strojeva i alata dobrim dijelom je opstala, ali s mnogo manjim brojem zaposlenih i uz suradnju s malim domaćim dobavljačima. To je uspijelo u onim poduzećima koji su i u bivšem sustavu razvili vrhunsku proizvodnju koju novi dalekoistočni proizvođači nisu uspjeli preuzeti. Dobrim dijelom ova poduzeća su prodana velikim stranim kompanijama koje su ocijenile kako im je jeftinije proizvoditi kod nas nego u matičnim državama, pa su neki čak i povećali proizvodnju, uz nužno smanjenje troškova proizvodnje. Kako bi se povećala proizvodnja ovih poduzeća, te kako bi se povećao i broj samih poduzeća bitno je povećati narudžbe od strane države i državnih poduzeća, te smanjiti troškove države i cijenu ostalih ulaznih komponenti. Brodograđevna industrija: U Hrvatskoj postoje dvije vrste brodogradilišta, jedna velika u državnom vlasništvu koja proizvode jednostavne velike brodove koje Kinezi proizvode puno jeftinije, te druga mala brodogradilišta u privatnim rukama koji proizvode visokotehnološki zahtjevne male brodove i pri tome ostvaruju zaradu. Osim konkurencije iz Kine za stanje u velikim brodogradilištima odgovorni su i od političara postavljeni direktori koji su državne poticaje trošili za nabavku materijala i opreme po cijeni daleko većoj od tržišne, pri čemu su mnogobrojni privatni dobavljači i posrednici dobro zarađivali na račun države koja je plaćala takve nerealne troškove. Jedini izlaz je privatizacija kako bi se nepotrebni troškovi eliminirali, te kako bi se znalo što je sposobno opstati u konkurenciji s Kinezima, a što je potrebno preorijentirati na neke druge proizvodnje kao što su vjetrenjače, ili ugasiti. Pri tome je potrebno otkloniti kupce koji se zanimaju samo za nekretnine. Nekretnine koje nisu u funkciji proizvodnje potrebno je prodati prije privatizacije, kako bi se time pokrio bar dio dosadašnjih gubitaka. Za poticanje male uspješne brodogradnje potrebno je poticanje narudžbi malih brodica i jahti, smanjenjem poreza, taksi i drugih troškova, kao što su takse za sidrenje u lukama i marinama.

1.2.

Ljudska dobra

Ljudski kapitali su stručni kadrovi koji mogu obaviti specifične poslove kao što stručnjaci za razna područja. Osobito su važni podaci o nedostatnim i rijetkim strukama i vještinama, kao što su najkvalitetniji menadžeri za pojedine djelatnosti, vrhunski stručnjaci za posebna područja, najvažniji političari, te banke podataka o takvim kadrovima s izrađenim psihološkim profilima za najvažnije, najpotrebnije i najrjeđe kadrove. Najvažniji neiskorišteni ljudski potencijal su iseljenici. Iseljenici su veliki intelektualni, a i materijalni potencijal hrvatske pošto brojni iseljenici imaju veliko znanje, iskustvo, kao i kapital kojim bi se mogla pokrenuti mnoga nova poduzeća. Donacije iz inozemstva koje iseljenici, ili oni na privremenom radu u inozemstvu šalju članovima obitelji drugi su najveći izvor deviza u zemlji, nakon turizma, te bi se to moglo usmjeriti u proizvodnju, a ne samo potrošnju. Kako bi se ostvario povratak bogatih hrvata potrebno im je osigurati lagano i brzo ulaganje bez administrativnih prepreka i ležanja raznih zahtjeva u ladicama. Broj raznih zahtjeva za pokretanje poslova potrebno je maksimalno smanjiti, a svi zahtjevi za razne dozvole morale bi se riješiti za najviše 30 dana, uz prijetnju otkazom tko to ne riješi. Zaštitu sitnih dioničara je potrebno maksimalno ojačati kako većinski ulagači ne bi varali manje dioničare, a brzinu rješavanja sudskih sporova u slučajevima poslovnih prijevara i neplaćanja je potrebno smanjiti na manje od godinu dana. Kako bi se ostvario povratak stručnjaka potrebno je za zapošljavanje na stručna radna mjesta u državnoj administracija raspisivati međunarodne natječaje kako bi se na njih mogli zapošljavati i iseljenici sa iskustvom koje bi mogli primijeniti i kod nas. Pri tom bi povratnici sa poželjnim iskustvom trebali imati prednost u zapošljavanju. Na fakultetima bi stručnjaci, povratnici iz razvijenih država također trebali imati prednost pri dobivanju katedri. Prepreke povratka stručnjaka i njihovog ulaganju su mnogobrojne zakonodavne prepreke, korumpirana državna administracija koja sve koči ako ne vidi osobni interes od nekog ulaganja, te domaće elite koja se boji konkurencije iz iseljeništva u strahu za vlastite pozicije moći. Osim intelektualnih i materijalnih interesa povratkom iseljeništva znatno bi se popravila i demografska slika hrvatske, a također i položaj hrvata u susjednim državama, pošto mnogi potječu od tamo, pa bi povratkom u Hrvatsku mnogo češće odlazili i u mjesta svoga podrijetla. Državne institucije: U državnim institucijama postoji vrlo velika količina zaposlenih različite stručne kvalitete. Osnovni problem u državnih institucijama je višak zaposlenih koji ne znaju što bi radili pošto ih nitko ozbiljno ne kontrolira i ne daje im zadatke. Mnogi dolaze na posao i smatraju kako je to dovoljno za plaća, a ako netko želi da nešto naprave očekuju dodatnu novčanu stimulaciju, u vidu korupcije koju nazivaju "rad u fušu", ali ga obavljaju za vrijeme radnog vremena. Ozbiljne radne zadatke obično obavljaju najsposobniji pojedinci koji imaju status pomoćnika, dok rukovodioci postaju oni koji imaju najbolje političke veze. Kako bi se oslobodili intelektualni potencijali u državnim službama sposobne treba osloboditi balasta nesposobnih od čega bi koristi imala i država, porezni obveznici, a osobito poduzeća koja bi smanjenjem državnih troškova dobila velik prostor za povećanje konkurentnosti. Isključenjem nesposobnih ili nepotrebnih pojedinaca, odjela, službi ili agencija iz državnih službi poduzeća bi dobila novu količinu radne snage na poslovima za koje su ti bivši državni službenici sposobni. Privatnici su mnogo bolje motivirani za ispravnu procjenu nečijih radnih potencijale, te zapošljavanje djelatnika na poslovima koje su oni sposobni obaviti. Obrazovne institucije Obrazovne institucije, osobito sveučilišta, najveći su rezervoar stručnih kadrova u gotovo svim strukama. To su ljudi koji imaju znanje, a također imaju i poznanstva po čitavom svijetu s ljudima iz

struke. Preko tih poznanstava moguće je doći do svih uskospecijaliziranih znanja prema potrebama privrede, pod uvjetom da netko prati potrebe za takvim znanjima i vodi evidenciju o tome tko može doći do takvih znanja. Obrazovna struktura hrvatskih građana je prosječna. Visokoobrazovanih ima premalo, ako se usporedimo s razvijenim državama, ali ih ima previše ako se gledaju trenutne potrebe gospodarstva. Zbog toga obrazovani najbrže napuštaju zemlju, čime čine veliku štetu domaćem gospodarstvu, a također predstavljaju i demografski gubitak za državu. Kako bi obrazovni sustav proizvodio kvalitetnije kadrove koji mogu potaknuti razvoj društva potrebno je mnogo snažnije povezati obrazovanje i privredu. Država mora mnogo više ulagati u znanstvena istraživanja i razvoj novih tehnologija, od ideje do proizvodnje, a kako bi te tehnologije bile profitabilne uvjet za dobivanje državne potpore određenim projektima morao bi biti da nosioci projekata najmanje 20% troškova pribave od privatnih poduzetnika koji su zainteresirani za razvoj te ideje. Svako sveučilište bi trebalo imati svoj tehnološko razvojni institut gdje bi se vršila laboratorijska ispitivanja i razvoj novih proizvoda, na čemu bi se studenti učili raditi te poslove radeći uslužno za potrebe lokalnih poduzeća, obrtnika i inovatora. Projekti bi se morali raditi interdisciplinarno, timovima sastavljenim od znanstvenika i studenata s različitih fakulteta, kako bi se mogli primijeniti u praksi, a ne samo kako bi se napisao neki znanstveni rad koji nikom ne treba. Na taj način privreda bi dobila konkretnu razvojnu pomoć, dok bi se studenti naučili kreativnom rješavanju konkretnih ideja, a ne samo pamćenju gomile nepotrebnih činjenica. Također je potrebno povezivanje domaćih fakulteta s našim vrhunskim znanstvenicima iz svijeta koji imaju iskustva na najboljim institutima i organizacijama. Povezivanjem s njima mogli bi dobiti razvojna i proizvodna znanja i iskustvo koje je u razdoblju komunizma u hrvatskoj potpuno izgubljeno. Osim znanja mnogi od povratnika bi mogli donijeti i znatan kapital potreban za pokretanje specifičnih visoko-tehnoloških proizvodnji, pod uvjetom da se oslobode od straha kako bi ih netko mogao prevariti i oteti ono što su godinama stjecali. Bolonjski proces donio je malo promjena u sadašnji sustav obrazovanja. Naime, uvođenje promjena ne odgovara onima koji u obrazovanju rade desetljećima, te se teško prilagođavaju promjenama koje su nužne za postizanje konkurentnosti znanjem. Sadašnji sustav obrazovanja najviše odgovara onima koji su tako naučili raditi desetljećima. Uvoditi kreativne novine nije lako onima koji nemaju kreativnosti, a surađivati s privredom u zajedničkom interesu je nemoguće onima koji znaju kako njihovi projekti nikome ne trebaju. Takvima najviše odgovara naći vezu do nekog političara kojeg trebaju uvjeriti kako je njihov projekt najbolji, što i nije teško ako tom političaru obećaju neki postotak od državne pomoći. Kako bi se to promijenilo potrebno je dopuniti uvjete za stjecanje zvanja sveučilišnog profesora. Dodatni uvjeti bi morali biti najmanje 5 godina uspješnog rada izvan obrazovnog sustava, te minimalni IQ 140. Zdravstvene institucije Zdravstvene institucije liječe bolesnike te time poboljšavaju kvalitetu života građanima, a i osiguravaju brzi povratak bolesnih na radna mjesta. Zdravstveni djelatnici su među najobrazovanijim djelom stanovništva, te su sposobni preuzimati i razne druge općekorisne društvene aktivnosti na korist sebi i svojim sugrađanima. Potrebno je više ulagati u stručno osposobljavanje vrhunskih stručnjaka u suradnji s medicinskim fakultetima. Kako medicinski stručnjaci ne bi potpali pod utjecaj farmaceutskih lobija potrebno je kontrolirati njihova putovanja i stručne konferencije na račun farmaceutske industrije, kako ne bi postali žrtve korupcije i naručitelji nepotrebnih ili skupljih lijekova. Za poboljšanje sustava potrebno više ulagati u opremu i prostor za što treba više lobirati i kod lokalnih, a i kod državnih političara. Kako bi se poboljšao zdravstveni sustav bilo bi potrebno bitno smanjiti troškove liječenja pošto zdravstvo znatno opterećuje državni proračun. Manipulacije u zdravstvu su velike kao i u svim ostalim državnim službama, te je potrebno racionalizirati poslovanje. Izdvajanjem svih sporednih službi u druga poduzeća znatno bi se smanjili troškovi, a slanjem godišnjeg izvještaja svim bolesnicima s popisom izvršenih usluga i potrošenih lijekova smanjili bi se lažni troškovi. Prebacivanjem troškova liječenja na same bolesnike koji su skrivili svoje ozlijede, ili na privatno osiguranje također bi se mogli

dodatno smanjiti troškovi. Iseljenici: Iseljenici su veliki intelektualni, a i materijalni potencijal hrvatske pošto brojni iseljenici imaju veliko znanje, iskustvo, kao i kapital kojim bi se mogla pokrenuti mnoga nova poduzeća. Donacije iz inozemstva koje iseljenici ili oni na privremenom radu u inozemstvu šalju članovima obitelji drugi su najveći izvor deviza u zemlji, nakon turizma, te bi se to moglo usmjeriti u proizvodnju, a ne samo potrošnju. Prije je ta stavka u Statističkom zavodu prikazivana kao posebna stavka, ali je pri prilagodbi međunarodnim računovodstvenim standardima priključena turizmu. Prepreke povratka stručnjaka i njihovog ulaganju su zakonodavne prepreke, korumpirana državna administracija koja sve koči ako ne vidi osobni interes od nekog ulaganja, te domaće elite koja se boji konkurencije iz iseljeništva u strahu za vlastite pozicije moći. Osim intelektualnih i materijalnih interesa povratkom iseljeništva znatno bi se popravila i demografska slika hrvatske, a također i položaj hrvata u susjednim državama, pošto mnogi potječu od tamo, pa bi povratkom u Hrvatsku mnogo češće odlazili i u mjesta svoga podrijetla. Vjerske organizacije Vjerske organizacije su veliki rezervoar vrlo stručnih kadrova, ne samo u moralnom i teološkom području, već i u raznim drugim strukama. Osim toga njihova poznanstva s mnogim najkvalitetnijim svjetskim stručnjacima mogu poslužiti za dovođenje tih stručnjaka u Hrvatsku kad se ukaže potreba za rješavanjem nekog specifičnog problema. Katolička crkva je organizirala prva Europska sveučilišta, a i danas su katoličke škole među najboljim svjetskim obrazovnim institucijama, te bi te potencijale država morala znatno bolje koristiti i više cijeniti. Stručne i gospodarske komore: Stručne komore bi uz obavještajne službe morale biti osnovne baze podataka o tome tko je za što sposoban u državi. Stručnjaci za pojedina područja najbolje znaju tko što može napraviti, ako se ukaže potreba za nekim specifičnim znanjima i sposobnostima. Gospodarske komore nastale u socijalizmu funkcioniraju kao organizacije za zbrinjavanje zaslužnih političara i njihove rodbine. Kako bi se ove organizacije pretvorile u korisne organizacije potrebno je ukinuti monopol i obavezno članstvo. Umjesto jedne trebalo bi postojati mnogo sektorskih komora koje bi trebale služiti kao lobističke organizacije za promoviranje svojega članstva. Uvjet za osnivanje je okupiti najmanje 40 članova koji bi sami odlučivali o svojoj članarini i upotrebi novca, te određivanju ciljeva. Nekima od članica Sabor bi mogao dodijeliti javne ovlast, s tim što bi im te ovlasti mogu biti i oduzete ako ih zloupotrebe. Kako bi se smanjila moguća korumpiranost bitno je postojanje konkurencije među takvim organizacijama. Vojska Vojni kadar raspolaže specifičnim vojnim vještinama koje osim u ratu mogu biti vrlo korisne i u miru. Za potrebe nekog potencijalnog budućeg rata najvažniji su kadrovi koji imaju ratno iskustvo, a to su dragovoljci, branitelji i sudionici mirovnih misija u borbenim zonama. Iskustvo u zapovijedanju kojim raspolažu vojni časnici također je vrlo korisno i u civilnim institucijama, ali je kod nas to nedovoljno iskorišteno, iako bi se iskusni zapovjednici mogli zaposliti u velikim poduzećima, državnim institucijama, a i u privatnom sektoru kao izvršni rukovodeći kadar. Zapošljavanjem umirovljenika smanjuju se izdaci za umirovljenike, čime se smanjuje porezno opterećenje na proizvođače. To vodi do povećanja konkurentnosti, nakon čega raste potražnja i proizvodnja, te zapošljavanje. Veća proizvodnja i veći broj zaposlenih dovodi do većih poreznih prihoda države i uz niže porezne stope, pa država jača. Amerikanci su nakon 2 svjetskog rata otpuštali državne službenike da bi na njihova mjesta zapošljavali povratnike s ratišta, a i danas pričuvnici i pripadnici nacionalne garde dobivaju neku malu plaću kad

nisu u uniformi, iako to vrijeme rade na civilnim poslovima. Interesantan je i primjer Argentine koja je nakon svoga osamostaljena zemlju podijelila vojnim časnicima. Idućih 70 godina bila je najrazvijenija latinoamerička država, ali je počela propadati kad su ih naslijedili njihovi nesposobni unuci. Političke stranke Političke stranke su osnovni kreatori društvenog života u Hrvatskoj s prevelikom moći koju je potrebno znatno smanjiti. Statuti političkih stranaka svu moć su koncentrirali u rukama predsjednika stranke, a manjinski izborni sustav tu moć dodatno povećava. To je dovelo do pojave strahovite korupcije u vrhovima stranaka, pošto su u vrh izbili kadrovi koji poslušno izvršavaju sve naloge svojih predsjednika, kako bi ih on i na idućim izborima stavio na izborne liste, a osnovni cilj bavljenja politikom im je osobni, a ne opći interes. Kako bi se ta politika strančarenja promijenila potrebno je demokratizirati statute samih stranaka, a u izborni sustav je potrebno uvesti barem otvorene liste, a najbolje bi bilo uvesti većinski izborni sustav. Tek kad birači budu birali po imenu i prezimenu doći će do selekcije prema poštenju i sposobnostima, te će u vrh politike doći normalni i stručni ljudi koji znaju kako svoj položaj duguju biračima, a ne predsjednicima stranaka i koji se mogu oduprijeti raznim lobističkim pritiscima velikih korporacija koje djeluju uz podršku stranačkih predsjednika. Udruge i općekorisne fondacije Udruge su organizacije koje okupljaju ljude sličnih interesa koji rade na ostvarenju određenih ciljeva i tu se ponekad znaju okupiti vrhunski stručnjaci za neka područja. Ti ciljevi mogu biti društveno korisni, a mogu biti i prikriveno štetni. Većinu novca u Hrvatskoj udruge dobivaju od države i tu je velika mogućnost zloupotrebe i mita. Kako bi se osigurale korisne funkcije udruga morao bi se promijeniti porezni zakon kako bi građani dio svoga poreza na plaću dobrovoljno preusmjeriti u korist udruga, fondova, znanstvenih organizacija, zdravstvenih ustanova, športskih klubova, crkava i drugih neprofitnih organizacija po vlastitom izboru. Na taj način građani bi novcem "glasali" koje su udruge korisne, a koje služe uglavnom uskom osobnom interesu. Država bi mogla sufinancirati samo udruge od općeg nacionalnog interesa, a koji su to morale bi suodlučivati obavještajne službe i vojska uz suradnju strateških instituta. Umirovljenici Mnogi mlađi umirovljenici, osobito vojni i policijski, imaju preostalu radnu sposobnost i mogli bi raditi lakše poslove, ali to ne mogu da ne bi izgubili mirovinu. Takvim umirovljenicima bi trebalo dozvoliti da honorarno rade u privatnim poduzećima, uz svoju mirovinu, s tim što bi plaćali manje porez i doprinose. Ovakvom mogućnošću umirovljenici bi povećali svoj standard, a prihodi države bi se povećali. Poduzeća bi dobila iskusnu radnu snagu uz manja porezna opterećenja, pa bi postala konkurentnija u zemlji i inozemstvu, te bi mogla proširiti proizvodnju i zaposliti nove ljude. Time bi se troškovi države smanjili pa bi se i porezi mogli smanjiti čime bi konkurentnost domaćeg gospodarstva dodatno porasla.

Studenti Studentima treba omogućiti stipendiranje i lakše studiranje uz mogućnost stjecanja najkvalitetnijeg znanja. Zato je fakultete potrebno opremiti boljom opremom i laboratorijima, kvalitetnijim profesorima i besplatnim internetom. Profesije kojih nedostaje na domaćem tržištu potrebno je stimulirati povoljnih državnim stipendijama, kao i najbolje studente na ostalim fakultetima. Izuzetak mogu biti samo one struke kojih ima previše među nezaposlenima, te na tim fakultetima treba imati manje mjesta za besplatno studiranje, a oni koji baš žele takvu struku trebali bi to i samofinancirati. Veza između sveučilišta i privrede treba biti puno jača, a poduzeća bi trebala i sama stipendirati studente koji će im biti potrebni u budućnosti.

Djeca Djeca imaju pravo na sretan i zdrav život bez obzira žive li u gradu ili na selu, te bez obzira dali su rođeni u bogatoj ili siromašnoj obitelji. Samo ako odrastu kao slobodna, obrazovana i kreativna bića mogu postati budući nosioci razvoja društva. Izdvajanja za djecu trebaju biti puno veća i direktno i indirektno u objekte koji koriste djeca. Dječja igrališta trebaju biti dostupna svugdje gdje postoje djeca. Škole, osobito za prva 4 razreda moraju biti manje i bliže mjestu stanovanja. Školski program mora biti rasterećen od raznih teorija, a djecu više treba pripremati za stvarni život. Svako dijete treba imati pristup internetu, igralištima, školskim labaratorijima i vježbaonicama. Škole djecu trebaju osposobiti da izrastu u samostalne osobe sposobne za samostalni život, ali i za daljnje školovanje. Selo Selo je kroz povijest uglavnom služilo kao izvor hrane, jeftine radne snage i vojnih obveznika. Kako bi selo postalo i izvor intelektualnih potencijale potrebno je razne stručne ljude privući na selo, a to nije moguće bez razvoja seoske infrastrukture kako bi kvaliteta života bila jednaka kao i u gradu. Razvoj sela nije nužan samo iz ekonomskih razloga, već i zbog ravnomjernijeg rasporeda stanovništva, te boljeg demografskog razvoja. Država mora poticati veća ulaganja u male industrijske pogone prerade poljoprivrednih proizvoda, male seoske trgovine i sl. Svako, pa i najmanje selo treba imati svoja dječja igrališta, trg, vodu, telefon i cestu do posljednje kuće. Za to je nužno veći dio poreza ostaviti tamo gdje se porezi prikupljaju. Državna ministarstva i ostala institucije je potrebno dislocirati izvan glavnog grada kako bi se povećao broj radnih mjesta u manjim gradovima i okolnim selima. Nepotrebne institucije je potrebno ukinuti, a nove potrebnije osnivati širom Hrvatske. Korist od razvoja sela imaju i stanovnici sela, ali i stanovnici velikih prenapučenih gradova gdje su cijene stanovanja prenapuhane i gdje nije moguće naći ni parkiranje, a kamoli mjesto za igru djece. Obavještajne službe Sigurnosne organizacije Državne sigurnosne organizacije kao što su vojska policija i obavještajne službe, kao i privatne zaštitarske organizacije znatan su potencijal za zapošljavanje domaće radne snage. Kako bi to i ostale potrebno ih je zaštititi od stranog preuzimanja. Članstvo u NATO savezu ne smije se pretvoriti u služenje drugima, već ga treba pretvoriti u prednost. U vrhove Vojske, Policije i Obavještajnih službi moraju doći natprosječno inteligentni ljudi visoke nacionalne svijesti koji znaju i žele kontakte sa strancima iskoristiti za prikupljanje znanja i informacija, te bolju logističku opskrbu, a ne samo za izvršavanje dobivenih zadataka iz EU-a. Vojska i policija osim obrane države i zakona veliki su potencijal za regulaciju nezaposlenih, za angažiranje domaće industrije ciljanim narudžbama, za razvoj novih proizvoda po specifičnim zahtjevima. Kad postotak nezaposlenih pređe 25% država se nalazi u stanju koje vrlo lako može završiti u revoluciji i građanskom ratu. U takvoj situaciji osim javnim radovima nezaposlene se može angažirati mobilizacijom u sigurnosne organizacije. Time se postiže više ciljeva; smanjuje se nezaposlenost, država se brani od revolucionara, a i pojačava se obrambena sposobnost države. Država nešto mora platiti; socijalnu pomoć, pomoć za nezaposlene, javne kuhinje, minimalnu plaću za javne radove, ili zatvor za one koji kradu kako bi preživjeli. Minimalna plaća za javne radove je puno jeftinije riješenje nego trošak držanja u zatvoru onih koji moraju krasti kako bi preživjeli. Privatne zaštitarske kuće u postupku su preuzimanja od sličnih stranih kompanija, a kako bi se to spriječilo šefovi političkih stranaka bi morali direktorima javnih poduzeća, te županima i gradonačelnicima u četiri oka naložiti kako javne natječaje moraju prilagoditi poduzećima u domaćem lokalnom vlasništvu. Otpore jačanju državne sigurnosti moguće je očekivati od svih koji surađuju sa stranim službama. Strane sigurnosne službe nastoje preko stranih privatnih zaštitarskih poduzeća staviti pod svoju kontrolu i veći do domaćih zaštitarskih poduzeća, te su spremni potkupiti, ili ucijeniti bilo koga tko

ometa ostvarenje njihovih. Osnovna sigurnosna brana protiv stranog preuzimanja sigurnosnih službi morao bi biti saborski odbor za nacionalnu sigurnost. Na rukovodeće položaje u vojsci, policiji, obavještajnim službama ne bi smio doći nitko tko nije stručno osposobljen prema jasnim kriterijima, tko nije domoljubno svjestan i višestruko provijeren, i tko je podložan bilo kakvoj ovisnosti. Ucjenjivi i korumpirani pojedinci morali bi se ukloniti iz službi još dok su na nižim položajima kako ne bi došli u situaciju da ih netko progura na više položaje. Pretpostavke za izvršenje navedenih zadataka je Saborskom odboru za nacionalnu sigurnost dati znatno veće ovlasti i bolje savjetnike, a i same sigurnosne službe bi u svojim kriterijima morale uvesti strože kriterije po pitanjima stručnosti i inteligencije. Na rukovodeće položaje u službi ne bi smio doći nitko tko ima IQ ispod 140, a na mjesto analitičara osobe s IQ manje od 160. Takve osobe puno teže je prevariti, a i potkupiti, pod uvjetom da su odrasle u zdravom hrvatskom obiteljskom okružju, osobito u braniteljskim obiteljima.

1.3.

Intelektualna dobra

Intelektualna dobra su kvaliteta pravnog sustava, obrazovni sustav, intelektualno vlasništvo, gospodarsko razvojni sustav, politički sustav, sigurnosni sustav, komunikacijsko medijski sustav, udruge i slično. Svi ovi sustavi su bitni za gospodarski razvoj, a najlošiji smo u gospodarskom razvojnom sustavu koji moramo u mnogim segmentima znatno unaprijediti. Pravni sustav je površno gledano dobar, ali su mnogi zakoni kontradiktorni i prilagođeni velikim stranim kompanijama. Većina zakona proizvod su lobiranja bankarskog i uvozničkog lobija koji raznim administrativnim preprekama nastoje pogodovati velikim uvozničkim kompanijama, te onemogućuju razvoj nove domaće konkurencije. Obrazovni sustav se ne usklađuje s potrebama gospodarstva što šteti i gospodarstvu, a i državi. Način obrazovanja je neprimjeren tržišnoj privredi koja se stalno mijenja pošto se mlade ne uči kreativnosti i rješavanju problema već se bazira na učenju nepotrebnih činjenica. Gospodarsko razvojni sustav Zaštita industrijskog vlasništva je formalna i služi uglavnom zaštiti stranog industrijskog vlasništva, dok ne postoje mehanizmi za razvoj domaćih inovacija. Sustav nužan za razvoj od ideje do prototipa, ili pilot projekta ne postoji i prepušten je pojedincima. Sustav naručivanja novih tehnologija koje tek treba razviti ne postoji, a bankarski sustav u rukama stranaca nema interes za razvoj novih proizvoda, pa čak ni za proširenje postojećih proizvodnji. Za razvoj nužno je znatno promijeniti čitav privredni sustav, te uvesti razvojne mehanizme u sustav. Sigurnosni mehanizmi Osim gospodarskih razvojnih mehanizama također je važno imati državne i društvene organizacije koje služe za jačanje sigurnosti i bolje zadovoljavanje potrebe građana za sigurnošću, bez čega nema ni gospodarskog razvoja. Za zadovoljenje tih zahtijeva osim vojske i policije nužno je imati i odgovarajuće znanstvene institute kao što su: institut za međunarodne odnose, institut za strateško planiranje, institut za nacionalnu sigurnost, institut za obranu, udruge za zaštitu nacionalnog identiteta, forumi za razvoj medijskog pluralizma, udruge za razvoj ljudskih resursa, instituti za analize sirovinskih kapaciteta, udruge za razvoj konkurentnosti, institut za analizu financijske stabilnosti,

institut za tehnološki razvoj, institut za razvoj prehrane, lijekova, zaštite okoline itd. Ove organizacije je potrebno osnovati od najboljih stručnjaka za pojedina područja, koji su se dokazali svojim praktičnim, teorijskim ili inovativnim radom, a nisu vezani uz strane interese, ili organizacije. Mediji Mediji služe za prenošenje informacija, ali se vrlo često koriste za širenje stavova, vjerovanja, dezinformacija, ideologija, straha i drugih poželjnih stanja i interesa za vlasnike, oglašivače i druge korisnike medija. Tom svojom mogućnošću mediji često služe kao osnovni alat u pripremi za ideološki, stručni, gospodarski, politički ili vojni sukob, kao i za izvođenje specijalnih oblika rata. Da bi se mediji mogli koristiti za agresiju na drugu državu potrebno ih je najprije preuzeti. To se najčešće postiže ciljanim kreditiranjem, tj., odobravanjem velikih kredita lokalnim medijskim kućama, iako kreditori znaju kako ih vlasnici neće moći vratiti, a za garanciju povrata uzimaju većinski paket dionica. Vrlo brzo nakon toga preuzimaju vlast u medijima, te nakon toga postavljaju svoje urednike. Kad se preuzmu vrlo brzo se pretvaraju u oružje za širenje dezinformacija u interesu strane gospodarske, političke ili vojne konkurencije. Udruge Udruge civilnog društva, humanitarne, sportske, vjerske, sindikalne, ili slične udruge imaju vrlo značajnu ulogu u današnjoj ljudskoj zajednici i gospodarstvu, ali se ta pozitivna uloga znatno smanjuje kad ih počnu financirati političari ili korporacije, na račun poreznih obveznika, što znatno opterećuje državni proračun, te potiče korupciju. Političari to čine u prvom redu kako bi smanjili opravdane napade tih udruga na loše političare, te kako bi preko tih udruga ostvarivali neke svoje interese. Kako bi se takav negativan utjecaj politike na udruge izbjegao potrebno je zabraniti financiranje udruga na teret proračuna, a kako bi udruge ipak opstale potrebno je poreznim obveznicima, odnosno svim građanima koji plaćaju porez na dohodak omogućiti da dio svoje porezne obveze plaćaju po vlastitom izboru; ako žele državi onda plaćaju njoj, a ako ne žele onda sami odlučuju hoće li taj dio poreza ići nekoj udruzi, humanitarnoj organizaciji, znanstvenom institutu, fondaciji, crkvi, športskom klubu i sličnoj neprofitnoj organizaciji. Na taj način bi sami građani određivali dali je neka udruga korisna te bi je financirali, ili je nepotrebna te ju ne treba financirati. Tada se ne bi moglo događati da neke udruge s dobrim vezama u državnim službama dobivaju previše novca, dok većina drugih ne dobiva ništa. Poduzećima ovu mogućnost ne treba dati pošto veća poduzeća za veće iznose uvijek traže protuusluge, dok bi manja poduzeća mogla biti izložena reketu od strane lokalnih političara. Kako udruge ne bi služile kao sredstvo u rukama stranih službi, ili kompanija koje ugrožavaju nacionalnu sigurnost ili domaće gospodarstvo potrebno je staviti pod kontrolu javnosti sve strane udruge građana, humanitarne organizacije i slične nevladine institucije, preko kojih globalni korporacijski kapital nastoji kreirati javno mnijenje, a preko njega i politiku. To se može ostvariti zakonom po kojem bi banke sav promet preko žiro-računa udruga morale staviti na internet kako bi javnost znalo tko ih financira i kako troše taj novac. Politički sustav: O kvaliteti političkog sustava ponajviše ovisi budućnost države i gospodarstva pošto politički sustav kreira sve ostale sustave i kontrolira njihov rad. Kako bi se negativan utjecaj političkog sustava ograničio sve institucije državnog sustava potrebno je postaviti tako da mogu funkcionirati i međusobno se regulirati bez utjecaja političara, a njihov rad mora biti kontinuiran i kad se politička vlast promjeni. Sve institucije sustava moraju djelovati po zakonima, a ne po odlukama političara. Najveća opasnost za politički sustav je situacija kad pojedini političari koncentriraju previše vlasti u svojim rukama, što se događa u diktaturama, a i u demokratskim državama s izbornim sustavima gdje predsjednik stranke odlučuje tko će biti na izbornoj listi i na kojem mjestu, te gdje birači ne mogu birati po imenu kandidata, već samo glasati za stranku. Uvođenjem većinskog izbornog sustava razvlastili bi

političke stranke u korist jakih političkih osobnosti.

2.

Gospodarsko razvojni sustav

Gospodarsko razvojni sustav je intelektualno dobro o kojem najviše ovisi gospodarski razvoj. Za razvoj proizvodnje u današnjem globaliziranom svijetu svaki proizvođač konkurira proizvođačima čitavog svijeta, te da bi opstao na tom tržištu on mora biti svjetski prvak u svome poslu. Da bi to mogao naš proizvođač mora iskoristiti neke prednosti. Sirovine moraju biti jeftinije od onih koje ima konkurencija što znači da porezna opterećenja moraju biti manja nego ih ima konkurencija, a također i opterećenja za razne dozvole i licence treba smanjiti. Radna snaga je jeftinija nego u razvijenim zemljama, ali je istovremeno i skuplja nego u mnogim zemljama koje imaju brzi razvoj. Kako bi se konkurentnost radne snage povećala treba smanjiti opterećenja na plaće, kao i poboljšati kvalitetu radne

snage poticanjem obrazovanja i inventivnosti. Sve poreze i doprinose koji opterećuju proizvodnju treba prebaciti na potrošnju. Time se potrošači opterećuju, ali svi su oni dugoročno istovremeno i proizvođači, te većom zaradom mogu u perspektivi i više trošiti. Pošto i svi drugi mogu na tržištu nabavljati sirovine po istim cijenama i smanjivati opterećenje proizvodnje najvažnija djelatnost gdje se nešto može poboljšati je inventivnost i veće ulaganje u industrijsko vlasništvo. Neophodna je bolja zaštita industrijskog vlasništva koja je danas samo formalna i služi uglavnom zaštiti stranog industrijskog vlasništva, dok ne postoje mehanizmi za razvoj domaćih inovacija. Sustav nužan za razvoj od ideje do prototipa, ili pilot projekta, ne postoji i prepušten je pojedincima. Sustav naručivanja novih tehnologija koje tek treba razviti ne postoji, a bankarski sustav u rukama stranaca nema interes za razvoj novih proizvoda, pa čak ni za proširenje postojećih proizvodnji. Za razvoj nužno je znatno promijeniti čitav privredni sustav, te uvesti razvojne mehanizme u sustav kao najvažniji instrument gospodarskog razvija. 2.1. Razvojne mehanizme možemo podijeliti na dvije grupe: Mehanizmi za udruživanje ideja i kapitala te mehanizmi selekcije sposobnih između mase nesposobnih. 2.1.1. Mehanizmi za udruživanje ideja i sredstava su razne vrste dioničkih društava, ortačkih društava, te fondacija i to su osnovni organizacijski sustavi unutar kojih se razvijaju novi proizvodi. Razvoj novog proizvoda može se podijeliti u više faza. Prva je ideja na osnovu koje se pravi idejni plan, pa izvedbeni plan, pa demonstracijski model Do ove faza samo vrlo mali broj ljudi može shvatiti vrijednost nove ideje. Kad je napravljen demonstracijski model tada već, veći broj ljudi može zaključit da li je ideja tehnički izvediva. Nakon ovoga izgrađuje se prototip. Kad se on izradi, stručnjaci raznih struka mogu proračunati tehničke i ekonomske mogućnosti novog proizvoda. Na osnovu toga pravi se probna serija, na osnovu koje se mjere praktične mogućnosti novog proizvoda, i da li ga kupci prihvaćaju. Ako kupci prihvate novi proizvod dolazi do izgradnje novih kapaciteta i do faze širenja proizvoda. Neprofitabilne ideje financiraju se iz raznih državnih, privatnih ili crkvenih fondova. Ovi fondovi financiraju ideje koje ne donose profit, koje se razvijaju dugo vremena, ili za čiji je razvoj potreban veliki kapital. Na ovaj način se financiraju osnovna znanstvena istraživanja, socijalni programi, sportske ili kulturne aktivnosti, pomoć nerazvijenim državama i sl. Hrvatska je premalena zemlja za financiranje neprofitabilnih ideja te bi se trebala usmjeriti samo na profitabilna istraživanja, pa bi zbog toga kod financiranja znanstvenih projekata trebalo uvesti pravilo da se za svaki znanstveni projekt treba osigurati barem 20% iz privatnih izvora kako bi se stekli uvjeti za odobrenje državnog poticaja. Mehanizmi za udruživanje ideja i sredstava u Hrvatskoj su vrlo slabo razvijeni pošto vlasnici kapitala nemaju ni znanja, ni sposobnosti, a ni interesa za razvojem novih ideja, dok inovatori i znanstvenici kao manjinski dioničari nisu dovoljno zaštićeni od samovolje većinskog vlasnika. Ovo je osnovni razlog za bijeg mozgova, tj,. iseljavanje mladih i obrazovanih ljudi. Zbog toga je potrebno mnogo snažnije razviti zaštitu sitnih dioničara. Efikasnost mehanizama za udruživanje ideja i sredstava ovisi o broju stvaratelja ideja, o broju kapitalista, o njihovoj sposobnosti, o vjerojatnosti njihovog povezivanja, te snazi pravne zaštite interesa sitnih dioničara. Obično su stvaratelji ideja manjinski dioničari, te ako ih pravni sustav ne štiti oni se ne mogu udruživati. Stvaratelji ideja postoje svugdje. Obrazovanjem se može smanjiti broj loših, neostvarivih i zastarjelih ideja, a samim tim povećati broj dobrih ideja. Sposobnost poduzetnika ovisi o efikasnosti mehanizama za selekciju prema sposobnostima. Broj kapitalista poduzetnika ovisi o brojnosti stanovništva, te o visini i distribuciji nacionalnog bogatstva. Vjerojatnost povezivanja stvaratelja ideja i poduzetnika ovisi o gustoći naseljenosti, o razvijenosti sredstava komuniciranja, o broju mjesta na kojima se ovakve osobe mogu susresti, te o motiviranosti za susret. Što je ideja jednostavnija i što je na višem stupnju razvoja prema gotovom

proizvodu to je veća i vjerojatnost pronalaska kapitala potrebnog za daljnji razvoj. Motiviranost za razvoj novih ideja bitan je faktor o kom ovisi efikasnost mehanizama za udruživanje ideja i kapitala, te država znatno mora povećati motiviranost za udruživanje. Motiviranost stvaratelja ideja zavisi o mogućnosti patentne zaštite, o troškovima zaštite, o mogućnosti pronalaska investitora i o nagradi u slučaju uspješnog realiziranja ideje. Povjerenje u potencijalne suradnike značajno utječe na povezivanje stvaratelja ideja i vlasnika kapitala. Strah od nepoštenja, kao bitan demotivirajući faktor udruživanja potrebno je svim mogućim pravnim i moralnim mjerama svesti na minimum. Motiviranost poduzetnika ovisi o troškovima razvoja, o kazni u slučaju neuspjeha i o nagradi u slučaju uspjeha. Privatni kapitalisti ulažu dio svojih sredstava, a ako razvoj ne uspje gube dio sredstava koji su uložili. Ako razvoj uspije oni se bogate, mogućnost ulaganja u druge nove ideje se povećava, a njihova moć, ugled i društveni utjecaj jača. Kod nas je upravo suprotno, pošto su mediji proširili vrlo snažnu antipoduzetničku klimu u kojoj se na poduzetnike gleda kao na kriminalce koji stalno nešto kradu. Za ovu klimu kriva je i država koja s tržišta ne uklanja one koji varaju dobavljače i radnike, a ponekad ne uklanja čak ni one koji varaju i samu državu neplaćanjem poreza i doprinosa. Osnovni uvjet za postojanje mehanizama za udruživanje ideja i kapitala je postojanje pravne države. Ograničavajući faktor u udruživanju novih ideja i kapitala su i međunarodni patentni zakoni koji su kreirani po zahtjevima starih velikih dioničkih društava, tj. krupnih multinacionalnih kompanija, dok sitni poduzetnici nemaju mogućnost podnijeti troškove kvalitetne međunarodne patentne zaštite. Ako i uspiju kvalitetno zaštititi neku ideju na svjetskom nivou velika je vjerojatnost bojkota konkurencije koji će radije pričekati 15 - 20 godina dok patentnoj zaštiti ne istekne rok trajanja. Tek ako se nađe jedan kupac licence tada će se svi njegovi konkurenti potruditi i sami kupit licencu. Ovo je osobito došlo do izražaja tijekom 20 stoljeća kad je osnovni ulagač u nove tehnologije postala vojska, te nove tehnologije za koje vojska nije bila zainteresirana vrlo teško su nalazile kapital za razvoj. Čak što više, velike kompanije su vrlo efikasno sabotirale razvoj konkurentskih novih tehnologija koje bi mogle naštetiti njihovim tehnologijama. Kako bi se ovo spriječilo i hrvatska vojska bi morala biti naručitelj novih tehnologija razvijenih prema domaćim idejama u domaćim tvornicama, a postupak nabave bi trebao biti u više faza kao što se naručuju arhitektonski projekti. Za brži razvoj nužno je uvesti mehanizme za brži razvoj novih domaćih proizvoda i sigurnije poslovanje bez čega nema razvoja privrede i zapošljavanja. 2.1.2. Mehanizmi selekcije

U svakoj društvenoj organizaciji i u svakom društvu postoje mehanizmi za selekciju o kojima ovisi tko će napredovati na društvenoj ljestvici, a tko neće. Tržišni mehanizam selekcije prema sposobnostima nastao je paralelno s nastankom pravne države. Tržišni mehanizam selekcije je podsustav razvojnog mehanizma i čitavog privrednog sustava. On vrši selekciju među investitorima prema sposobnostima. Kao što sito odvaja pšenicu od pljeve, tako i ovaj mehanizam selekcije odvaja sposobne i poduzetne od ostalih. Elementi tržišnog mehanizma selekcije su: Slobodno formiranje cijena, slobodna konkurencija te slobodan, jednostavan i brz stečaj nesposobnih. Slobodno formiranje cijena znači da vlasnik robe može svoju robu prodavati po tržišnim cijenama, s tim da ga država mora štititi od monopola, duopola i oligopola koji mogu ponuditi dampinške cijene (ne pokrivaju realne troškove proizvodnje). Hrvatska je visoko monopolizirana zemlja u kojoj prikriveni monopoli, kako državni tako i privatni, pa čak i strani imaju monoplol. Stranci su uspjeli stvoriti potpunu dominaciju u bankarstvu i medijima, te je to područje gdje treba snažnim poticajima i zakonskim izmjenama poduprijeti domaće ulagače. Slobodna konkurencija znači da svatko tko misli kako može proizvoditi neku robu ima pravo to i pokušati, pod istim pravnim, poreznim, kreditnim i carinskim uvjetima kao i svi konkurenti, te da ima

jednak pristup javnim nabavkama, bez protežiranja određenih ponuđača. U hrvatskoj su strani lobiji uspjeli znatno ograničiti slobodnu konkurenciju različitim kreditnim uvjetima, kupovinom i gašenjem malih inventivnih poduzeća, uvođenjem raznih pravila, mjerila, standarda i certifikata koje veliki lako plaćaju, a malima predstavljaju veliki trošak i sl. Kako bi se ojačala domaća konkurencija potrebno je preispitati sva takva pravila, te ostaviti samo ona koja štite zdravlje i sigurnost potrošača, kao i energetsku štedljivost dok sva ostala pravila i certifikate treba isključiti iz javnih nabavki državnih institucija i poduzeća. Sve druge vrste mjerenja kvalitete treba prepustiti kupcima, a ne nekim certifikacijskim kućama koje samo podižu troškove proizvodnje i tako snižavaju konkurentnost domaćih proizvođača. Jačanje domaće konkurencije smanjenjem monopola, povećanjem likvidnosti i uklanjanjem nesposobnih poduzetnika s tržišta osnovni su uvjeti za jačanje lokalnog poduzetništva. Iako sve međunarodne institucije zagovaraju slobodnu konkurenciju, većina država tu konkurenciju jača samo među domaćim poduzećima, dok na međunarodnom tržištu nastoje pomoći vlastitim poduzećima obavještajnim informacijama, nižim porezima i nižim kamatama. Bankarske garancije kod naručivanja radova od strane države javnih poduzeća, gradova i gradskih poduzeća treba zamijeniti državnim vrijednosnim papirima kako bi se smanjili troškovi izvođača, a istovremeno bi se povećala potražnja za takvim vrijednosnim papirima. Slobodni stečaj ne smije znači propast neke proizvodne cjeline. Stečajni postupak mora biti brz i efikasan način promjene vlasništva nad nekom pravnom osobom, zajedno sa svim spornim tražbinama. Hoće li te tražbine biti naplaćene rizik je kupca. Bankrot treba biti kazna za nesposobnog vlasnika, a ne za radnike i dobavljače. Stečaj ne može rješavati «nevidljiva ruka tržišta», ili «politički mandarini» već to mora rješavati potpuno nepristrana pravna država. Pravni sustav treba izvršiti stečajni postupak nad poduzećem čim postane nelikvidno. Kad neko poduzeće ne može podmiriti obveze tada nju treba, ako je ikako moguće, prodati kao pravnu osobu. To dovodi do promjene vlasništva, a poduzeće i dalje normalno radi. Tek ako nitko nije zainteresiran kupiti poduzeće, makar po cijeni od jedne kune, poduzeće treba ukinuti kao pravnu osobu, sredstva (uključujući i potraživanja) se u što kraćem roku prodaju na tržištu, radnici ostaju bez posla, nakon čega konkurenti dobivaju veće tržište. Bankrot se može odgoditi na nečiji teret, tj. ili na teret dobavljača, ili na teret države. Vlasnici poduzeća računovodstvenim manipulacijama mogu prije stečaja spasiti dio svoje imovine i to je potrebno spriječiti, pošto stečaj treba biti kazna prije svega za njih kao loše investitore. Stečajne prihode treba dijeliti propocionalno na sve vjerovnike čim se neka imovina proda, a ne čekati da se sve proda pa tek onda dijeliti. Ako je poduzeće otišlo u stečaj nesavjesnim radom odgovornih osoba, članova upravnog i nadzornog odbora, koji su znali kako poduzeće propada, a i dalje su naručivali robu i usluge tada i njihova privatna imovina koju su stekli za vrijeme dok je poduzeće tonulo u stečaj treba uzeti u stečajnu masu. Ako su pri tome kršili zakone svima koji su to radili treba oduzeti svu privatnu imovinu, kao i imovinu bračnih drugova stečenu u periodu dok su vršili odgovorne dužnosti u tom poduzeću. Ako su odgovorne osobe izvlačili imovinu poduzeća na druga poduzeća, ili povezane osobe (djeca, roditelji, rodbina i prijatelji) tada i tim drugim osobama treba oduzeti imovinu koju su dobili na poklon, kupili po nerealno niskoj cijene, ili ostvarili fiktivnom prodajom,kao i stvarnom prodajom svojih proizvoda ili usluga poduzeću u stečaju po nerealno visokoj cijeni. Kako bi tržišni mehanizam selekcije što bolje djelovao potrebno ga je proširiti na što veći broj privrednih subjekata. Za to je potrebno izvršiti sveobuhvatnu demonopololizaciju svega osim prirodnih monopola, a i takve prirodne monopole treba osloboditi svih djelatnosti osim njihove osnovne djelatnosti. Sve sporedne aktivnosti putem izdvajanja (outsourcing) i privatizacije potrebno je izložiti tržišnom mehanizmu selekcije. Isto tako sporedne djelatnosti potrebno je izdvojiti i u državnim službama i organizacijama kako bi se smanjio trošak države, čime se postiže veća konkurentnost domaćih proizvođača. Kako bi se nepotrebni troškovi države dodatno povećali trebalo bi ukinuti sve nepotrebne organizacije, odjele, a broj rukovodećih nivoa ne bi smio biti veći od 3 (osim u vojsci). Oni koji bi se mogli pobuniti kako time gube mogućnost stručnog usavršavanja treba objasniti kako institucije postoje zbog korisnika, a ne nečijeg usavršavanja. Zaposlenicima plaća, položaj, društveni ugled i stimulacije moraju biti dovoljna nagrada. Na taj način bi se sniženjem troškova države i posljedičnim povećanjem konkurentnosti ojačao međunarodni položaj i snaga Hrvatske.

Danas se većina svjetskih država i međunarodnih organizacija zalaže za slobodnu konkurenciju, ali u praksi većina država tu konkurenciju jača samo među svojim domaćim poduzećima, dok na međunarodnom tržištu nastoje pomoći vlastitim poduzećima obavještajnim informacijama, nižim porezima i nižim kamatama. Kako bi se tome suprotstavili hrvatska treba slobodnu konkurenciju jačati samo među domaćim poduzećima, kako bi među njima ojačala selekciju, dok prema stranim poduzećima treba postupati kao što oni postupaju prema našim poduzećima, tj., formalno zagovarati slobodnu konkurenciju, a stvarno na sve moguće neformalne načine štititi interese domaćih proizvođača koji porez plaćaju u hrvatskoj državi i koji dobit, kao i dividendu troše u hrvatskim trgovinama. U hrvatskoj strani lobiji su uspjeli znatno ograničiti slobodnu konkurenciju različitim kreditnim uvjetima, kupovinom i gašenjem malih inventivnih poduzeća, uvođenjem raznih pravila, mjerila, standarda i certifikata koje veliki lako plaćaju, a malima predstavljaju veliki trošak i sl. I pravila za javne nabavke treba znatno mijenjati. Natječajna dokumentacija javnih ustanova i javnih poduzeća je često namještena za unaprijed poznatog naručitelja što se vidi po tome što samo jedan naručitelj zadovoljava sve uvjete. Ovakvo namještanje natječaja trebalo bi dozvoliti samo kad se radi o međunarodnom natječaju kako bi se isključila strana konkurencija, dok je u svim ostalim slučajevima natječaj potrebno poništiti ako se na natječaj ne jave barem tri ponuditelja koji zadovoljavaju sve uvjete. Kod centralizacije javnih natječaja također su moguće manipulacije tvrdnjom kako se time smanjuju cijene nabave. Centralizirane nabavke su pozitivne samo kad se radi o nabavkama opreme, ili kompjutorskih programa kako bi se to unificiralo, čime se štedi na održavanju. Centralizirane nabavke su također povoljne kad se radi o nabavkama većih količina uvoznih proizvoda. Kad se radi o nabavkama raznih usluga, ili sitnih potrošnih dobara, centralizirana nabava može dovesti do više šteta kao što su veći troškovi nabavke i održavanja. Duga velika šteta je što takve nabavke pogoduju metropolizaciji Hrvatske koja je vrlo štetna za održanje ravnomjerne razvijenosti i jačanju nacionalnog identiteta. Kod centraliziranih nabavki WC papira i slično može se dogoditi da jedno Zagrebačko poduzeće isporučuje jednu rolu papira u Dubrovnik, ili Ilok po cijeni daleko većoj od nekog lokalnog poduzeća. Isto tako kod servisiranja, ili drugih usluga iz Zagreba trebaju putovati izvršitelji za neki mali posao u Vukovar, iako bi lokalni izvršitelj to mogao vršiti puno jeftinije. Kako bi se ovakve nelogičnosti spriječile potrebno je kod nabavki usluga, ili sitnog materijala domaće proizvodnje uvesti za sva javna poduzeća i državne ustanove obavezne natječaje prema mjestu troška, kako bi se razni dobavljači mogli javiti na jedno ili više mjesta troška, a ne samo za područje čitave Hrvatske. U Hrvatskoj mehanizam tržišne selekcije često ne može djelovati zbog korumpiranih političkih, poreznih i pravosudnih struktura, što za posljedicu ima dolazak na rukovodeće položaje nesposobnih pojedinaca s jakim političkim vezama. Ovaj mehanizam može djelovati samo u uvjetima pravne države, te samo onda kad postoji kao jedinstvena cjelina sastavljena od sva tri elementa ovog mehanizma. Među privatnim poduzetnicima može se očekivati otpor od svih bivših komunističkih tehnomenađera koji su uspjeli steći prikriveni oligoplolni položaj u skoro svim djelatnostima, te taj svoj privilegirani položaj nastoje održati financiranjem svih političkih stranaka kako bi zadržali postojeće stanje.

3.
3.1.

Problemi koji koče razvoj industrijske proizvodnje
Monopolizam

Tržišni monopolizam je pojava kad netko dominira tržištem, te zahvaljujući tome može određivati cijene, ili druge uvjete na tržištu. Monopolizam može biti apsolutni, tj., kad jedan privredni subjekt potpuno sam određuje uvjete na tržištu. Duopol je slučaj kad se dvoje dominantnih tržišnih subjekata dogovaraju u svome interesu, dok je oligopol slučaj kad se nekoliko tržišnih subjekata dogovaraju te tako stječu monopolski položaj. Monopol također može biti prirodni, kad netko ima dominantni položaj zahvaljujući nekoj prirodnoj pojavi, naprimjer kad je netko vlasnih neke rude koja se ne može naći na drugim mjestima. Prirodni monopol je i vlasništvo nad infrastrukturom kao što je kanalizacija, voda, električna mreža i ima je obično onaj tko ju je izgradio, dok drugima istu infrastrukturu ne mogu izgraditi do istih potrošača. Monopol može biti javni kad je u vlasništvu države, ili privatni kad je u vlasništvu privatnih osoba. Monopol nad industrijskim vlasništvom je slučaj kad je netko izmislio neki patent, ili otkrio neko znanje i to je jedini opravdani monopol pošto je rezultat vlastitog rada, zalaganja i investiranja. Svi drugi monopoli rezulatat su političke, vojne ili financijske sile, te djeluju negativno na potrošače, konkurentne i tehnološki razvoj. Kad netko ima više od 30% tržišta smatra se kako ima monopolski položaj, te se u većini država to zakonski nastoji spriječiti. Ti antimonopolski zakoni se često ne poštuju kod velikih multinacionalnih kompanija koji nastoje svoj monopol opravdati svojim ulagajem u razvoj, iako je on često rezultat planskog uništenja konkurencije iz drugih država što se često provodi uz pomoć matične države i njezine obavještajne, političke i financijske javne ili tajne pomoći. Svaka velika međunarodna organizacija nastoji stvoriti monopol i izvan vlastite zemlje kako bi ostvarila ekstra zaradu, ili neki drugi privilegij. U postupku stvaranja monopola na stranim tržištima najprije se nastoji uništiti manju konkurenciju izvozom i prodajom vlastitih proizvoda, rijeđe usluga, po damping cijenama (cijena koja ne pokriva troškove proizvodnje). U ovoj fazi potrošači ostvaruju korist pošto kupuju jeftinu robu, ali kad sitna konkurencija propadne cijena se diže, te tada potrošači moraju plaćati daleko višu cijenu. Damping cijenom veliki tržišni igrači koji obično u matičnoj državi imaju monopol, duopol ili oligopol mogu uništiti male konkurente u drugim državama pod uvjetom da imaju velike financijske zalihe, pristup povoljnim izvorima kredita, ili da na nekom drugom tržištu ostvaruju zaradu. Damping se obično provodi na tržištu jedne "napadnute" države, te kad u toj državi konkurencija propadne cijena se diže, te kreće u osvajanje tržišta u drugoj državi. Prema međunarodnim propisima u ovakvim slučajevima je dozvoljena antidamping carina, ali je to teško provesti zbog nedostatka dokaza, osobito kod prodaje usluga kad se koristi domaća radna snaga. Najbolja zaštita je dobra poticajna politika i jeftini dugoročni krediti za nabavu najbolje svjetske opreme kako bi domaći proizvođači mogli smanjiti troškove i spustiti cijene svojim proizvodima. Moguće je i osigurati domaćim proizvođačima kredite za finaciranje prodaje kako bi mogli kupcima nuditi prodaju na više rata, te tako steći dodatnu konkurentsku prednost. Druga vrsta dampinga je kad damping provode lokalna poduzeća protiv konkurencije u vlastitoj državi. Ovo mogu provoditi poduzeća koja imaju velike zalihe novca, privatne ili političke veze sa velikim finacijerima, interesne veze sa velikim kupcima, ili potkupljuju rukovodeći kadar takvih kompanija. Zahvaljujući tome ovakvi proizvođači proizvoda, ili češće usluga mogu u poslovanju sa kapitalno ili interesno povezanim kupcima ostvariti velike zarade, te tom zaradom mogu financirati dampinški rat protiv lokalnih konkurenata tako da na natječaje idu sa cijenama ispod troškova poslovanja, čime uništavaju konkurenciju. Kad konkurencija propadne, nekoliko ovakvih proizvođača obično stječu oligopolni položaj, te dogovorno povećavaju cijenu na štetu kupaca. Pri ovakvom postupku se može dogoditi i propast provoditelja dampinga koji pokušavaju lokalnim dampingom istovremeno uništiti svoju konkurenciju na čitavom svome tržištu, ali zbog nedostatka zaliha, ili zbog nedostatka privilegiranih kupaca koji su spremni platiti višu cijenu ne uspijevaju ostvariti svoj plan. To se obično događa kod promjene političke vlasti kad izgube podršku lokalne politike, ili financijskih krugova. Zapadni ekonomski teoretičari ovu vrstu rušenja konkurencije damping cijenama nazivaju

"predatorske cijene" što bi se moglo prevesti i kao "grabežne cijene". Kako neki domaći proizvođač ili trgovac ne bi mogao ovakvi predatorskim cijenama tj., domaćim dampingom gušiti domaće proizvođače potrebno je zakonom odrediti kako jedan proizvođač ne može za isti proizvod, ili uslugu nuditi cijenu koja je 20% (ili više) manja od njegove najviše cijene koju ima na domaćem tržištu. Također je potrebno minimalnu plaću radnika definirati kroz minimalnu satnicu, a ne samo kroz minimalnu mjesečnu plaću. Na ovaj način bi se moglo spriječiti pojedine ponuđače usluga da nude svoje usluge po satnici kojom ne mogu podmiriti ni minimalnu plaću. Treća vrsta dampinga događa se događa kad lokalna monopolska, obično javna, ili komunalna poduzeća imaju i sporedne tržišne djelatnosti, pri čemu na tržištu te sporedne proizvode, ili usluge nude po cijenama koja ne pokriva troškove proizvodnje. Taj gubitak pokrivaju dizanjem cijena monopolskih proizvoda, ili usluga, čime povećavaju trošak poslovanja svojim kupcima kojima se smanjuje konkurentnost na domaćem, ili stranom tržištu. Istovremeno se i krajnjim kupcima povećavaju životni troškovi i pada standard. Zbog toga proizvodna poduzeća propadaju, raste nezaposlenost, porezni prihodi se smanjuju zbog čega se država mora zaduživati za održavanje istog nivoa javne potrošnje, te cijelo društvo tone u kolaps. Kako bi se ovo spriječilo potrebno je državne monopole maksimalno smanjiti. Sve djelatnosti javnih poduzeća koji nisu prirodni monopol potrebno je izdvojiti u posebna poduzeća i privatizirati, ili ih je potrebno postupkom autsorcinga prepustiti dobavljačima. Kako direktori pri tome ne bi mogli od prevelikih, ili izmišljenih narudžbi, uzimati proviziju potrebno je točno definirati koliko je nekih proizvoda, ili usluga potrebno nabavljati, a kako monopol ne bi stekli ti novi dobavljači potrebno je poslove dodjeljivati javnim natječajima, pri čemu uslugu treba prepustiti barem petorici regionalnih dobavljača koji međusobno konkuriraju. Ovime bi se uz sprječavanje monopolizacije smanjila i opasnost od metropolizacije. Zbog standardizacije opreme, ili tehnologije, samo jednokratne nabavke proizvoda treba nabavljati od jednog dobavljača, po mogućnosti direktno od proizvođača bez posrednika, dok sve proizvode, ili usluge koje se nabavljaju kontinuirano u manjim količinama treba nabavljati od više lokalnih dobavljača. Za takve poslove natječaje treba nabavljati po mjestu troška kako se ne bi događalo da neki sitni materijal, ili inventar u Dubrovniku, ili Vukovaru dobavlja poduzeće iz Zagreba. Četvrta vrsta dampinga je obrnuti damping, a to se događa kad jače kompanije svojim lokalnim dobavljačima nude cijene koje ne mogu pokriti prodajom svojih proizvoda, ili usluga. Pri tome ostvaruju gubitak koji pokrivaju iz zaliha, ili na drugim tržištima. Strani vlasnici ovakvih poduzeća gubitke pokrivaju kreditima s niskim kamatama, ili dokapitalizacijama. Kad u prvoj fazi dampinag mali lokalni konkurenti propadnu ovakva najčešće duopolna, ili oligopolna poduzeća prelaze u drugu fazu u kojoj spuštaju cijenu dobavljačima koji više nemaju izbora, te moraju prodati svoju robu onima koji su preostali na tržištu. Pri ovome obično veći broj malih dobavljača propadne, pošto ne mogu sniziti cijenu svojih proizvoda ili usluga. Zaštita od ovakve vrste dampinga je moguća u prvoj fazi pomoći slabijim domaćim konkurentima da "zamrznu" svoju proizvodnju na neko vrijeme, ili kapitalnim povezivanjem dobavljača sa prerađivačima osnivanjem zajedničkih zadruga, ili zamjenom dionica, gubitke u jednoj djelatnosti pokriti zaradom u drugoj djelatnosti. U drugoj fazi kad dobavljačima padaju cijene zaštita je puno teža, ali su ponekad mogući poticaji dobavljačima u nabavci opreme koja im omogućuje "preskakanje" njihovih kupaca prerađivača, kako bi sami mogli doći do krajnjih kupaca, što kod složenijih proizvoda često nije moguće. Hrvatsko tržište je izrazito monopolizirano tržište, te u gotovo svakoj tržišnoj djelatnosti postoje prikriveni duopoli, ili oligopoli koji koriste svoj položaj za pljačkanje kupaca. Izuzetak su samo djelatnosti izložene međunarodnoj konkurenciji gdje velike međunarodne korporacije nastoje uspostaviti svoj monopol, a domaće zaštitne agencije ih u tome ne znaju i ne mogu zaustaviti. U području javnih usluga također vladaju vrlo snažna monopolska poduzeća koja svojim velikim troškovima i visokim cijenama snižavaju konkurentnost svojih kupaca, tržišnih poduzeća koja zbog toga ne mogu biti konkurentni ni na domaćem ni na međunarodnom tržištu. Za zaštitu od međunarodnog dampinga potrebno je pod poseban nadzor staviti sva poduzeća koja imaju strane vlasnike, kako ne bi uz pomoć financijske snage svojih vlasnika dampingom uništavali domaća poduzeća. Sva takva poduzeća svoje proizvode i usluge ne bi smjeli prodavati po

cijeni koja je 20% (ili više) manja od najveće cijene koju postižu na drugim tržištima, iako je ovo teško provesti u slučajevima kad zapošljavaju domaću radnu snagu. Osim dampinga velike kompanije mogu uništavati sitnu konkurenciju i na druge načine, kao što su namješteni javni natječaji sa natječajnim uvjetima prilagođenim ciljanom naručitelju, što je obično rezultat mita. Jedan od važnijih načina namještanja natječaja su zahtjevi za određenim certifikatima koje ponuditelji moraju imati. Certifikati su smišljeni kao osiguranje kvalitete, ali u praksi često nemaju sa kvalitetom nikakve veze, već služe za onemogućavanje konkurencije. Velike kompanije imaju mogućnost sa certifikacijskim kućama stalno smišljati nove certifikate kvalitete koji za velike nisu značajan trošak, ali za mala poduzeća jesu, čime se smanjuje njihova konkurentnost. Kad i mala poduzeća nabave certifikate izmišljaju se neki novi certifikati što sve više smanjuje opću konkurentnost. Osim navedenih načina monopolizacije veliku ulogu u tome procesu imaju i obavještajne službe razvijenih zemalja koje i do 70% svojih kapaciteta koriste za industrijsku špijunažu. Na velikim međunarodnim javnim natječajima velike kompanije SAD-a i Velike Britanije često o stranim konkurentima dobivaju sve važne podatke kao što su tehnologija koju imaju i mogu ponuditi, podatke o razvojnim projektima, podatke o najvažnijim kadrovima i njihovim slabostima, a ponekad dobiju i podatke o cijenama i ostalim uvjetima iz ponude. Zato je kod velikih javnih nabavki važno cijene i ostale najvažnije podatke potrebno upisivati rukom u tiskani tekst, kako ne bi ostali nikakvi tragovi u kompjutoru, ponudu treba nositi sigurnim i povjerljivim kuririma i dostavljati je neposredno prije otvaranja ponuda. Potrebna je također i borba protiv monopolskih organizacija i udruga kojima ljudi, ili poduzeća silom zakona moraju plaćati članarinu, kao što su razne gospodarske, ili stručne komore. Ovakve organizacije bi se morale baviti samo svojom osnovnom ulogom stručnog usavršavanja članica i povećanjem kvalitete. Predimenzirane komore su veliki trošak za članove, te bi se moralo članovima dati mogućnost izbora između više udruga, ili komora kako bi se i među njima stvorila konkurencija. Tada se ne bi moglo dogoditi da HGK za plaće uposlenika troši više nego sve općine zajedno. Borba protiv monopola je jedan od najvažnijih uvjeta za povećanje domaće konkurentnosti, povećanja nezaposlenosti i izlaska države iz dužničkog ropstva. Otpor koji se može očekivati izuzetno je velik i može se očekivati od svih javnih poduzeća, njihovih uposlenika i sindikata, te onaj tko se u to upusti može očekivati gubitak slijedećih izbora, ako se pozitivni rezultati brzo ne pokažu. Zato je sve teške poteze poput otpuštanja viška zaposlenih u monopolskim poduzećima i organizacijama potrebno provesti u prvoj godini vlasti. Privatizaciju svega što ne pripada prirodnom monopolu potrebno je provesti preko burze i to u paketima dionica od 1% tjedno, po tržišnim cijenama kako bi se svatko mogao natjecati za kupnju. Kako bi postojala potražnja potrebno je dodijeliti vaučere stanovništvu kako bi svi vlasnici vaučera mogli sudjelovati u kupnji ravnopravno sa onima koji kupuju novcem. Kako se ne bi moglo dogoditi da vaučere dobiju i abolirani agresori vaučere bi trebalo dodijeliti samo hrvatskim braniteljima (ovisno o broju dana u obrani), te iseljenicima i ostalima koji su svojim dobrovoljnim prilozima pomagali obranu, ovisno o količini doniranih sredstava. Na taj način bi se nerentabilna poduzeća prepustila tržištu, država im više ne bi morala pokrivati gubitke, te bi mogla i naplatiti porez. Otpor u monopolskim organizacijama također je potencijalno vrlo velik pošto tu na izmišljenim radnim mjestima rade obično rade isluženi političari, ili rodbina političara koji samim time imaju vrlo jeke veze i politički u utjecaj kojim mogu rušiti rukovodstva pojedinih političkih stranaka, bilo preko svojih kadrova u vrhu stranaka, bilo napadima preko medija. Kako bi se ova opasnost smanjila potrebno je smanjiti i moć vlasnika medija, a povećati slobodu samih novinara, zbog čega je potrebno smanjiti i monopolistički položaj pojedinih medijskih kuća. Za zaštitu od međunarodnih monopola potrebno je javno koristiti sve međunarodne antimonopolske i antidampinške propise, dok je tajno potrebno provoditi tajne protekcionističke poteze kakve prikriveno provode, SAD, Japan, VB, Francuska i druge razvijene zemlje. U tom cilju sva domaća poduzeća koja se suočavaju sa stranom konkurencijom morala bi imati tajnu obavještajnu podršku domaćih službi, kakvu i ta strana poduzeća imaju od službi iz matičnih država.

Podršku za provođenje amtimonopolskih poteza moguće je očekivati jedino od privatnih poduzetnika, te od udruga za zaštitu potrošača, te ih je potrebno jačati pošto je jedino tako moguće ojačati njihovu podršku. 3.2. Nelikvidnost

Nelikvidnost je pojava kad sve veći broj privrednih subjekata ne plaća, ili ne može platiti svoja dugovanja. Uzroci mogu biti neracionalno poslovanje, ili druge slabosti privrednih subjekata, a ako se nelikvidnost širi i na one koji racionalno posluju uzrok je ili nefunkcioniranje stečajnog mehanizma koji mora uklanjati nesposobne s tržišta, ili pogrešna, pretjerano restriktivna monetarna politika koja ne obraća pažnju na međunarodna monetarna kretanja, valutne ratove i razne oblike međunarodne financijske agresije. Za promjenu pogrešne monetarne politike potrebna je suglasnost u vrhu izvršne i zakonodavne vlasti, što nije realno dok se u vrhu stranaka ne pojavi dovoljno pojedinaca koji se razumiju u monetarnu politiku i imaju volje lomiti utjecaje stranih financijskih centara moći. Potrebno je promijeniti zakone o HNB u kako bi ta institucija morala voditi brigu i o međunarodnoj konkurentnosti domaće privrede i povećanju zaposlenosti, a ne samo o stabilnost cijena i tečaja. I bez suradnje HNB-a Ministarstvo financija, kao i financijski odjeli lokalne uprave i samouprave mogu dosta učiniti na smanjenju nelikvidnosti izdavanjem veće količine prenosivi mjenica svim svojim dobavljačima kao osiguranje plaćanja. Dobavljači bi te mjenice mogli prenositi na svoje dobavljače, a krajnji vlasnici mjenica njima bi trebali imati mogućnost plaćati sve obaveze prema izdavatelju barem 30 dana prije dospijeća. Vlada, županije, gradovi i općine bi trebale svim institucijama i poduzećima u svom vlasništvu naložiti da te dionice kod javnih nabavki koriste umjesto bankarskih garancija. Bankarske garancije se plaćaju i znatan su izvor bankarskih zarada, dok poduzećima predstavljaju nepotreban trošak. Poduzeća koja bi umjesto bankarskih garancija uzimali gradske mjenice imali bi sigurno jamstvo, a potražnja za prenosivim mjenicama bi se znatno povećala. Kolanjem tih mjenica u privredi bi se znatno smanjila potreba za gotovinom, čime bi se smanjila nelikvidnost i povećala konkurentnost lokalnog gospodarstva. Današnju monetarnu politiku u većini država kontrolira međunarodna financijska oligarhija koja brani interese banaka, štediša i valutnih špekulanata, te se oni opiru bilo kakvom jačanju nacionalne monetarne politike. Kreditiranjem država dobili su mogućnost uvjetovanja daljnjeg kreditiranja kontrolom monetarnih vlasti, te su na taj način mnoge države uvukli u kreditnu zamku kojom su građane takvih država pretvorili u dužničke robove. Iako promjene zakona o HNB -u predlaže sam HNB i Vlada može inicirati promjene zakona. Da bi Vlada to i učinila morala bi biti svjesna važnosti monetarne politike na ukupno gospodarstvo, te dovoljno jaka da se suoči s ucjenama međunarodne financijske oligarhije. Pojedine države koje su se usudile radikalno promijeniti svoju monetarnu politiku, poput Argentine i Islanda imale su velike kratkotrajne probleme, ali su se vrlo brzo oporavili i krenuli putem razvoja. 3.3. Neinventivnost

Razvoj nije moguć bez racionalizacija, inovacija i tehničkih unapređenja u svim aspektima proizvodnje i života, na području tehnike tehnologije i organizacije. Iako imamo vrlo kvalitetne inovatore koji na međunarodnim sajmovima inovacija osvajaju znatna priznanja ne postoji sustav uvođenja inovacija u praksu. Razvojni instituti su postojali u velikim poduzećima, ali su ukinuti čime je onemogućen razvoj takvih poduzeća. Poduzeća u stranom vlasništvu svoje razvojne imaju u matičnim državama i zasigurno ih neće razvijati kod nas. Mali proizvođači nemaju dovoljno ekonomske snage za financiranje razvoja inovacija, osim za pojedine sitne racionalizacije. Sustav nužan za razvoj od ideje do prototipa, ili pilot projekta ne postoji i prepušten je pojedincima. Sustav naručivanja novih

tehnologija koje tek treba razviti ne postoji, te ga je potrebno razviti. Jedini centri oko kojih se takvi razvojni instituti mogu razviti su sveučilišta. Svako naše sveučilište bi moralo imati svoj znanstveno razvojni tehnološko inovacijski centar. Cilj takvog centra bi morao biti prepoznavanje dobrih ideja, te razvoj takvih ideja od ideje, do prototipa, nulte serije i gotovog proizvoda, nakon čega daljnju proizvodnju treba prepustiti privatnim proizvođačima koji su sudjelovali u razvoju. Slanje ideja na izložbe inovacija kontraproduktivno je pošto od toga koristi imaju samo administrativci u pojedinim udrugama inovatora koji tako putuju po svijetu, pri čemu i bračne drugove vode u "šoping", te usput ostvaruju terenske dnevnice. Korist također ostvaruju industrijski agenti velikih multinacionalnih kompanija koji snime dobre inovacije, te ih malo izmijenjene pretvaraju u svoje proizvode. Kako bi se ovi nepotrebni troškovi izbjegli inovacije ponuđene u proces razvoja tehnološko inovacijskim centrima ne bi se smjeli izlagati na nikakvim sajmovima do ne dođu do faze novog proizvoda. Razvoj svake inovacije trebao bi se razvijati kao novi projekt, u više faza. Na početku ocijene inovacije stručna ekipa sastavljena od najboljih stručnjaka bi morala ocijeniti tehničku ostvarivost ideje, a kad se izradom malog modela dokaže kako inovacija može tehnički funkcionirati. Nakon toga ekipa stručnjaka treba procijeniti koliko bi takav proizvod koštao u serijskoj proizvodnji, te ako procijene kako bi mogao biti perspektivan treba ići na izradu prototipa, nulte serije i gotovog proizvoda. Prije svake faze ponovno treba ići na procjenu ostvarenog i mogućnosti daljnjeg razvoja. Kako se ne bi novac uzalud trošio država bi ovakve projekte smjela financirati samo djelomično, dok bi većinu sredstava morali osigurati mali zainteresirani proizvođači novog proizvoda i dobavljači dijelova za taj novi proizvod. Postotak koji financira država, županije, gradovi i općine u početnim fazama izrade ispitnog modela i prototipa bi mogli biti manji, dok bi u kasnijim fazama razvoja učešće privatnih ulagača trebalo biti sve veće. Otpor ovakvom načinu razvoja novih ideja i financiranju moguće je očekivati od kompanija i banaka u stranom vlasništvu pošto njima nije u interesu razvijati konkurenciju sebi i svojim vlasnicima. Otpor je moguće očekivati i od udruga inovatora kojima upravljaju njihovi administratori čiji osnovni interes je od države, županija i gradova izvuči što više novca za financiranje njihovih plaća i putnih troškova. Otpor je također moguće očekivati i od sveučilišnih profesora koji su naučili izvlačiti novac od države za projekte od kojih nitko nema koristi i čiju kvalitetu nitko ne može provjeriti, a u tome im podršku mogu pružiti i državni funkcionari koji su im odobravali novac za njihove projekte, uz odgovarajući postotak mita koji se ponekad zna kretati između 10% i 20% . Pretpostavka za izvršenje je ovakvih promjena je stimulirati poduzeća i obrtnike za ulaganje u nove projekte na način da im se omogući 5% poreza na dobit alternativno uplatiti za razvoj nekog konkretnog znanstvenog ili razvojnog projekta. Na taj način bi se novac manje trošio za razna istraživanje seksa među bakterijama, dok bi se više sredstava ulagalo za konkretna i isplativa istrživanja. Svi vanjski suradnici na projektima trebali bi imati mogućnost svoje učešće prijaviti kao sudjelovanje u znanstvenom radu za priznanje diploma, magisterija i doktorata, te bi na taj način bili zainteresirani za uspjeh razvoja i istraživanja. Za osnivanje ovakvih instituta trebalo bi zadužiti pojedina sveučilišta uz suradnju sa tehničkim fakultetima, a dio sredstava morale bi priložiti i županije kao i gradovi gdje se nalaze ta sveučilišta i gdje bi se nalazili ti razvojni instituti. Dio finaciranja pojedinih projekata od kojih bi mogli imati koristi trebale bi osigurati zainteresirane državne institucije kao što su vojska policija i obavještajne službe. Za razvoj takvih projekata ove institucije bi morale osigurati i zaštitu od krađe ideja i prototipova. 3.4. Pravna nesigurnost

Dugo trajanje sudskih sporova , te veliki broj raznih nepotrebnih propisa i pravila velika je prepreka za ulaganja u proizvodnju. Sve zakone i propie potrebno je stalno preispitivati od strane neovisnih stručnih tijela sastavljenih od vrhunskih stručnjaka iz područja poduzetništva i znanosti. Sudske procedure potrebno je također pojednostaviti, dok je potrebno promijeniti i kadrovsku politiku u državnim inspekcijama, tužiteljstvima i sudskim institucijama. Sudačka struka je postala zatvorena kasta u koju ulaze djeca sudaca kao sudački pripravnici, te čitav radni vijek provode u sudstvu, iako

nemaju nikakvog iskustva u realnom životu i privredi. Pravila napredovanja bi se morala promijeniti kako bi na sudačke funkcije mogli doći samo pojedinci sa bogatim i uspješnim iskustvom privatnih ili državnih odvjetnika, dok oni koji su većinu svojih sporova kao državni ili privatni odvjetnici izgubili ne bi smjeli postajati suci. Otpor ovakvim kadrovskim promjenama moguće je očekivati od čitave postojeće sudske elite, te od ucijenjivih političara čije spise o nezakonitostima pojedini suci ili istražitelji drže u svojim ladicama. Za provođenje promjena u sudstvu nužna je prethodna javna kampanja kako bi se dobila podrška javnosti za lomljenje otpora sudačke elite. 3.5. Prevelika javna potrošnja

Javna potrošnja je najveći generator potrošnje, a samim time i poreznih prihoda. Pošto se javna potrošnja temelji na stranim kreditima javna potrošnja ne može rasti, pa samim time padaju porezni prihodi iz kojih se javna potrošnja financira. Pošto takav način poticanja potrošnje vodi u sve veći dug i dužničko ropstvo potrebno je povećati potrošnju tržišnih poduzeća, to jest privatne investicije i njihove narudžbe, dok je javnu potrošnju potrebno maksimalno smanjiti kako bi se mogli smanjiti porezi, kako bi privatna poduzeća mogla što više investirati i otvarati nova radna mjesta. Smanjenjem nezaposlenosti povećava se broj poreznih obveznika, nakon čega je moguće daljnje smanjenje poreza koji opterećuju proizvodnju, te tako povećati konkurentnosti privrede. Smanjenjem nezaposlenosti smanjuju se izdaci za nezaposlene i na mirovinske fondove, a također se smanjuju i pritisci za zapošljavanje u državnoj administraciji. To su najveći korisnici javnih sredstava koji troše najviše poreznih prihoda. Veliki dio poreznog novca odlazi i u državne investicije čime se i tržišna privreda oslanja na državne naruđbe pri čemu postoje i znatni pritisci za ulaganje u korupciju. Sve to slabi konkurentnost privrede i države, te je potrebno što više investicije prepustiti privatnim investitorima, dok se država treba kao investitor pojavljivati samo tamo gdje privatni investitori ne mogu pribaviti dovoljno sredstava i u društveno neophodnim opće korisnim djelatnostima gdje privatnici ne mogu brzo ostvariti dobitak. Smanjenju državnih investicija i opće javne potrošnje suprotstaviti će se svi koji su korisnici državnog proračuna, a oni čine večinu birača, te svi koji upravljaju državnim investicijama i pri tome stječu priliku za uzimanje mita. Otpor je logično očekivati i od privatnih poduzetnika koji su većinu poslova ostvarivali u poslovanju sa državom i državnim poduzećima. Kako bi se otpor umirovljenika smanjio potrebno je dozvoliti umirovljenicima sa preostalom radnom sposobnošću honorarni rad u privatnom sektoru, uz zadržavanje mirovine. Umjesto velikih i skupih javnih investicija potrebno je veliki broj nezaposlenih angažirati na jeftinim javnim radovima koji se ne mogu obavljati strojevima, a nužni su za povećanje općeg društvenog standarda. Umjesto raznih novčanih poticaja potrebno je smanjiti troškove poslovanja postojećim poduzetnicima, obrtnicima i seljacima, osobito onima koji su tek osnovali poduzeća i obrte. 3.6. Prevelika javna administracija

Velika javna administracija posljedica je velikog broja zakona i propisa koji su često u međusobnoj suprotnosti. Sve takve propise potrebno je kontrolirati što traže dodatni broj propisa. Veliki broj zaposlenih u administraciji posljedica je i nastojanja svih za zapošljavanje na sigurno i dobro plaćeno radno mjesto na kojem je gotovo nemoguće dobiti otkaz. Za smanjenje administracije i nepotrebnih troškova potrebno je ukinuti sve nepotrebne propise u svim segmentima života osobito u području poduzetništva. Općinama, gradovima i županijama potrebno je smanjiti postotak vlastitih prihoda koje mogu koristiti za plaće zaposlenika. Plaće, dodatke na plaće i druga prava zaposlenika potrebno je uskladiti sa pravima i plaćama u privatnom sektoru. Kako se komunalni doprinosi ne bi mogli koristiti za plaće potrebno je strogo kontrolirati njihovu upotrebu kako bi se koristili isključivo za izgradnju infrastrukture na području lokalnih platitelja takvih doprinosa, i sve druge lokalne prihode

potrebno je koristiti samo za namjenu zbog koje se prikupljaju kako se ne bi trošili za plaće zaposlenika. Administracija je prevelika i u javnim poduzećima, te je u njima potrebno izvršiti autskorcing svih sporednih djelatnosti, broj hijerarhijskih nivoa upravljanja smanjiti na najviše tri, te javnim i komunalnim poduzećima zabraniti nuđenje usluga na tržištu kako ne bi konkurirali tržišnim poduzećima. Ovakva konkurencija je nelegitimna pošto javna poduzeća mogu zaradom iz monopolskih djelatnosti pokrivati damping cijene u drugim djelatnostima, te na taj način gušiti tržišna poduzeća. Otpor smanjenju administracije u javnoj administraciji moguće je očekivati od svih uposlenika, od političara koji su ih tamo zaposlili, te čak i od nižih stranačkih aktivista kojima je glavni razlog bavljenja politikom steći priliku za zaposlenje u državnoj administraciji ili javnim poduzećima. Kako bi se ovi otpori smanjili potrebno je u politiku uvući što više sitnih poduzetnika i obrtnika, te njihove djece i djelatnika, kojima je interes smanjiti državnu administraciju, te marginalizirati one aktiviste koji očekuju nagradu za lijepljenje plakata. Kako bi se povećao broj privatnih poduzetnika potrebno je osnivati gospodarske, obrtničke i stručne savjete i na nivou temeljnih ogranaka, dok bi svi predsjednici općinskih, gradskih i županijskih odbora morali imati osobni savjetnički tim sastavljen od uspješnih poduzetnika, profesora i dokazanih stručnjaka raznih slobodnih profesija. Pri tome treba izbjegavati savjetnike koji su zaposleni u državnim službama i državnim poduzećima. 3.7. Vanjskotgovinski deficit

Vanjskotrgovinski deficit nastaje kad je uvoz proizvoda i usluga veći od izvoza proizvoda i usluga. Postoje više načina za regulaciju uvoza i izvoza. Prvi način je sprječavanja uvoza visokim carinama. Za primjenu ovakvog rješenja opredijelila se Švicarska koja naplaćuje vrlo visoke carine na sve što se proizvodi u Švicarskoj, čak i do 100% na neke poljoprivredne proizvode. Oni to mogu zato što nisu članice EU-a i WTO-a. A u tim udruženjima ne žele ni biti baš zato što žele štititi svoju proizvodnju i svoje interese. A to mogu ne zato što su bogati, već su bogati zato što su svjesni svojih mogućnosti, znanja i sposobnosti, te ne ne žele da im drugi gospodare. Članstvo u ovim organizacijama su odbili kad su bili znatno siromašniji, a to bogatstvo im se u međuvremenu znatno povećalo. Jedan od razloga zašto su mogli odbiti međunarodne pritiske je i taj što se sve važnije odluke donose na referendumu, te zbog toga međunarodne korporacije ne mogu korumpirati političare čije se odlike u svakom trenutku mogu poništiti na referendumu. Za razliku od Švicarske južne europske države koje su ušle u sve integracije postale su prezadužene, sa ogromnim vanjskotrgovinskim deficitom i velikom nezaposlenošću ponajprije zahvaljujući svojim korumpiranim političarima koji su desetljećima spremno prihvaćali sve zahtjeve stranih "spasioca" , a na štetu svojih birača. Drugi način za reguliranje vanjskotrgovinskog deficita je politika tečaja domaće valute. Klizanjem tečaja domaće valute prema gore konkurentnost domaće privrede na stranom tržištu se smanjuje, a konkurentnost stranih proizvođaća na domaćem tržištu se povećava. Cijena strane robe se smanjuje, a naša roba na njihovom tržištu poskupljuje. Rezultat je povećanje uvoza, smanjenje izvoza, proizvodnje i zaposlenosti. Porezni prihodi od carina i PDV-a na granici se povećavaju, ali se smanjuju svi ostali porezni prihodi, uz istovremeno povećanje izdataka na socijalnu politiku. U suprotnom slučaju, kad tečaj domaće valute klizi prema dolje strana roga poskupljuje, a domaća se lakše izvozi, što dovodi do supstitucije uvoza, porasta proizvodnje, smanjenje nezaposlenosti, povećanje državnih prihoda i smanjenja potrebe za stranim zaduženjem. Ima onih kojima ovo ne odgovara. Ne odgovara onima koji su se zadužili sa deviznom klauzulom, ne odgovara onima koji su oročili novce pa se plaše kako bi im banke mogle smanjiti kamate, ili devizno oročenje pretvoriti u kunsko, a ne odgovara ni onima koji zarađuju na provizijama kad država, ili lokalne jedinice vlasti uzimaju kredite. Od svih njih za državu su bitni samo oni koji su uzeli kredite sa deviznom klauzulom. Kad se država odluči za laganu devalvaciju morati će najprije njih zaštititi, kako se svi ne bi pretvorili u socijalne slučajeve i "sjeli" na trošak socijalnih fondova, a zaštita je vrlo jednostavna, potrebno je ukinuti deviznu klauzulu, te sve kredite sa valutnom klauzulom pretvoriti u kunske kredite po tečaju na dan donošenja

odluke. Treći način za reguliranje vanjskotrgovinskog deficita je povećati produktivnost vlastitih proizvođača. Proizvođači koji se moraju snalaziti na tržištu sami mogu učiniti vrlo malo, mogu uložiti u neku racionalizaciju, ili inovaciju koja ne traži velika ulaganja, ili mogu nabaviti bolju opremu, ako im banke odobre kredite, za što je vrlo mala vjerojatnost u uvjetima kad privreda ide prema dolje. Pošto njihovi konkurenti iz jačih zemalja također žele povećati svoje tržišne udjele oni će sve učiniti kako bi uništili konkurente koji se već nalaze na koljenima, te će pojačati pritiske na bankare kako konkurentima ne bi odobravali povoljne kredite, a i velikim trgovačkim lancima će uvjetovati suradnju izbacivanjem konkurentskih roba sa polica kad god im se ukaže prilika za to. Ako se još uzme u obzir i činjenica kako obavještajne službe najjačih zemalja svojim velikim kompanijama redovito šalju podatke o potezima konkurencije iz slabijih zemalja jasno je kako proizvođači u malim zemljama ne mogu pobijediti konkurenciju iz većih zemalja. Kako bi se bar donekle poboljšala konkurentnost domaće industrije i smanjio vanjskotrgovinski deficit potrebno je kombinirati sva tri načina za postizanje toga cilja. Država doista mora smanjiti troškove manjim porezima, racionalizacijom u monopolskim javnim poduzećima moguće je tržišnim poduzećima smanjiti troškove, a smanjenjem radničkih prava moguće je dodatno smanjiti troškove tržišnom gospodarstvu. Ako se država zaustavi samo na tim potezima, sve to vodi do povećanje troškova socijale, te do smanjenja prihoda države, uz istovremeno smanjenje prihoda stanovništva koje manje troši pa se prihodi države dodatno smanjuju. Ovakva politika opće štednje se pretvara u spiralu koja stalno vodi prema dolje, te bez barem djelomične primjene prva dva načina rješavanja vanjskotrgovinskog deficita on postaje sve veći i rješava se prodajom poduzeća, zgrada, zemljišta i ostaloga strancima. Ako se državne vlasti ne odupru pritiscima za stalnom štednjom svu imovinu preuzimaju stranci, dok domaće stanovništvo postaje samo jeftina rana snaga. A kad stranci sve preuzmu tada oni pokreću proizvodnju sa puno jeftinijom radnom snagom, zatvaraju pogone u matičnih državama gdje je skuplja radna snaga, te se tako kriza seli i u razvijene zemlje, a korist imaju samo multinacioalne korporacije koje postaju sve moćnije, na štetu sitnih poduzetnika, zaposlenika i slabijih država. 3.8. Proračunski deficit

Proračunski deficit je posljedica državne potrošnje koja se ne može pokriti prihodima proračuna od poreza, carina i drugih taksi. Ako proračunski deficit traje dulji niz godina dolazi do državne prezaduženosti, nelikvidnosti i financijskog sloma države. Zaduženost se javlja kad netko želi trošiti, ili investirati novcem koji nema, te zbog toga posuđuje novac od drugih. Pri tom nastaje trošak u obliku kamata. Ako se kredit uzima za neku investiciju koja pouzdano donosi dobit veću od kamate tada je investicija na kredit opravdana, dok je u svakom drugom slučaju kredit put u prezaduženost, nelikvidnost i kreditno ropstvo. Kad se država zadužuje za izgradnju neke investicije koja je korisna privredi i građanima, kad se građani na toj investiciji zapošljavaju, povećava se zaposlenost, građani plaćaju poreze, doprinose i prireze, te se na taj način povećavaju i prihodi države, čime se vraća kredit, te takav dug nije problem, ako kamata nije veća od povećanja prihoda države. Ako se kredit uzima za isplatu plaća zaposlenih i isplatu mirovima velika je vjerojatnost kako će potreba za kreditiranjem svaki mjesec rasti, te je to put u polagani kolaps državnih finacija. Ako se kredit uzima za kupnju uvoznih proizvoda (opreme, materijala, namještaja, automobila) u državnu blagajnu se vraća (osim carine i PDV-a za robu izvan EU), te od takvih investicija nema skoro nikakve porezne koristi. Ovakvo zaduživanje je najbrži put u bankrot države. Bitno je i od koga se uzima kredit. Ako se on uzima u inozemstvu kamate odlaze van, a ako se uzima na domaćem tržištu kamate ostaju kao prihod domaćih poslovnih subjekata koji dio te kamate u obliku raznih poreza plaćaju državi, čime se bar dio troška vraća u državnu blagajnu. Zaduženje u inozemstvu vodi i do dodatnih problema kao što je povećanje tečaja domaće valute što dovodi do smanjenja konkurentnost domaće privrede, povećanja uvoza,

smanjenja izvoza, povećanja nezaposlenosti i naglog rasta vanjskotrgovinskog deficita. Kako bi se potakle investicije, a kako se istovremeno ne bi upalo u stanje prezaduženosti država se treba financirati samo iz svojih osnovnih izvora, a to su porezi, carine i takse, s tim što treba što manje opterećivati proizvodnju, kako se ne bi smanjila njena konkurentnost. Kako bi se smanjila potreba za zaduživanjem Vlada bi mogla donijeti uredbu po kojoj bi sva poduzeća u vlasništvu države morala sva svoja slobodna novčana sredstva iznad prosječne tjedne potrošnje prebaciti na žiro-račun države. Država bi im za to morala izdati zadužnicu kako bi mogli novac vratiti na svoj račun kad im sredstva zatrebaju. Na ovaj način bi se izbjegle situacije kad poduzeća oročavaju sredstva u bankama po nižim kamatama, a država istovremeno uzima kredite od tih istih banaka po višim kamatama. Ako se zaduženje nikako ne može izbjeći kredit treba tražiti prije svega kod onih koji traže manju kamatu i kod onih koji veći dio svojih poreza i taksi plaćaju samoj državi. A kad se prezaduženost pojavi jedino riješenje je drastična štednja, prije svega na plaćama zaposlenika u državnim institucijama. Jedna mogućnost je smanjenje plaće svim zaposlenicima, dok je drugo riješenje smanjenje broja zaposlenika. Oba rješenja su vrlo teško provediva bez velikih socijalnih udara, te su vrlo spora. Zbog štednje prihodi države se dodatno smanjuju, čime se potreba za štednjom dodatno povećava, što vodi u spiralu sve većeg beznađa. Kako bi se to izbijeglo, umjesto uzimanja kredita bolje je svoje obaveze plaćati prenosivim mjenicama koje mogu funkcionirati kao novac. Dobavljači mjenice mogu prenijeti na svoje dobavljače dok ne dospiju u ruke onom tko duguje državi, ili dok im ne dođe dospijeće. Država tada može izdati nove mjenice. Time se smanjuju troškovi kamata, smanjuje se nelikvidnost u domaćoj privredi, povećava se zaposlenost i izbjegava prezaduženost grada. Protiv ovakvog načina zaduživanja su svi oni kojima to ne odgovara, a to su u prvom redu banke i oni političari koji uzimaju kredite u ime države uz tajnu, nelegalnu proviziju, ili dobivaju velike privatne kredite po privilegiranim kamatama. Njihov argument je kako se time izvršna vlast miješa u poslove monetarne vlasti. Takvo miješanje u monetarnu politiku je neophodno sve dok monetarna politika ne preuzme svoju ulogu u rješavanju nezaposlenosti. Dok god monetarna vlast funkcionira kao lobi stranih bankarskih interesa, izvršna vlast se treba miješati u monetarnu politiku svim mogućim legalnih sredstvima. Za promjenu monetarne politike potrebno imati hrabrosti otkloniti ucjene stranih bankara kako će nam srušiti kreditni rejting i obustaviti odobrenje novih kredita. Takve strahove potrebno je otkloniti shvaćanjem kako će do toga prije ili kasnije morati doći, a bolje je prije nego kasnije. Na primjeru Argentine, Islanda i drugih zemalja koje su odbile međunarodni financijski diktat vidljivo je kako takvo riješenje vodi do vrlo kratkog pogoršanja standarda, te vrlo brzog izlaska iz krize i zaduženosti. Protiv promjene postojeće monetarne politike su i svi štediše koji svoj novac po visokim kamatama oročuju u bankama i njima ne odgovara promjena takve politike. A to su u velikom postotku upravo oni koji trebaju misliti o općim interesima, političari, državni funkcioneri, suci, tužitelji i razni korumpirani inspektori koji imaju puno više nego su legalno zaradili. Protiv smanjenja zaduživanja su i zaposlenici u državnim institucijama koji razmišljaju samo o svojim kratkoročnim interesima i isplati plaća, a ne misle kako time dugoročno mogu ostati bez ikakve plaće. Ministarstvo financija bi trebao biti inicijator plaćanja i osiguranja plaćanja mjenicama, ili zadužnicama, iako bi to za njih bilo puno više posla. Izdane mjenice treba pratiti po datumu dospijeća, kako bi se unaprijed znalo koliko koji dan treba imati novca za naplatu mjenica. Kako bi se ovakva rješenja mogla primijeniti nužno je u državnu upravu, osobito na mjesta ministara i pomoćnika dovesti ljude, naše povratnike sa iskustvom u tržišnoj privredi, koji shvaćaju probleme poduzetnika, a ne stalno zapošljavati "stručnjake" koji lobiraju za interese stranih bankara, ili koji na poduzetništvo gledaju kao na "kravu muzaru" koju treba musti dok ne crkne. Hrvatska je uvođenjem PDV-a imala priliku riješiti se deficita državnog proračuna. Prihodi države tada su naglo porasli i to je bila šansa za smanjenje poreza i doprinosa koji opterećuju konkurentnost tržišnog dijela privrede. Međutim tada su se svi ministri polakomili i povećali zahtjeve za svoje troškove. Neki su to čak i opravdavali tvrdnjama kako je "ova generacija na svojim leđima stvorila državu, te kako dio

troškova izgradnje države treba prebaciti na slijedeće generacije". Zahvaljujući takvim "stručnjacima" danas nam je država prezadužena, bez vlastite proizvodnje i bez jasne perspektive. A tako će i ostati dok sva ministarstva ne preuzmu ljudi koji su ideološki svjesni kako je njihov posao štititi interese poreznih obveznika, a ne interese zaposlenika u svom ministarstvu i interese korisnika državnog proračuna. Sposobna, gospodarski obrazovana i iskusna ideološka ekonomska desnica koja troškove smanjuje, a konkurentnost povećava jedina može riješiti državni deficit. Ideološki ekonomski ljevičari koji bi samo trošili novac poreznih obveznika najveće su opterećenje HDZ-a iako se takvi često nastoje prikazati kao nacionalni desničari, iako o dugoročnim nacionalnim interesima i ne razmišljaju.

3.9.

Korupcija

Korumpirano društvo je zajednica u kojoj pojedinci mogu nekažnjeno kršiti pravila koja, u principu, vrijede za sve članove zajednice. Ovo kršenje pravila igre dozvoljavaju pojedinci iz strukture vlasti, iz vlastitih interesa, a na štetu zajednice. Na ovaj način nepošteni pojedinci postaju konkurentniji na tržištu od onih koji se pridržavaju pravila. Rezultat je negativna selekcija tj., narušavanje djelovanja tržišnog mehanizma selekcije po sposobnosti, što vodi do sporijeg privrednog napretka i slabljenja države u odnosu na inozemnu konkurenciju. Od državnih djelatnosti najizloženiji korupciji su pravosudni djelatnici i to je kod nas najkorumpiranija djelatnost. Kako bi se to izmijenilo potrebno je promijeniti uvjete za stjecanje sudskog zvanja. Suce treba izabirati između više kandidata koji bi morali imati najmanje 10 uspješnih godina iskustva na poslovima državnih ili privatnih odvjetnika. Na taj način bi se spriječila pojava da suci postaju samo bivši sudski vježbenici bez ikakvog iskustva u realnom životu, čime su se suci postali zatvorena kasta koja nikome ne odgovara i radi sve što poželi. Glavne državne, županijske i općinske odvjetnike trebalo bi birati na općim izborima između više kandidata koji zadovoljavaju uvjete. Na taj način državni odvjetnici bi prestali biti ovisni o izvršnoj vlasti te bi odgovarali isključivo zakonu i biračima. U javnim poduzećima postoje dvije vrste korupcije. Prva vrsta korupcije naslijeđena iz komunizma je zapošljavanje rodbine, prijatelja i političkih aktivista na izmišljena radna mjesta. Druga vrsta korupcije je nastaje kad se dio poslova prebaci na privatne kooperante. Dok su određene teže poslove obavljali vlastiti radnici oni su to izbjegavali raditi, te su šume bile bez šumskih putova, odvodni kanali su bili zarasli i neočišćeni, ceste su bile neodržavanje. Prepuštanje takvih poslova privatnim poduzećima postoji težnja za obavljanjem što veće količine takvih radova, čak i kada su potpuno nepotrebni, pošto je to u interesu direktora javnih poduzeća koji tako stječu mogućnost za uzimanje veće količine "provizije". Posljedica je povećanje troškova poslovanja zbog čega se zahtjeva od države povećanje cijene njihovih usluga i roba, što dovodi do povećanja troškova tržišnog dijela privrede, nakon čega konkurentnost tog dijela privrede na svjetskom tržištu pada. Nakon toga raste uvoz, smanjuje se izvoz pada broj zaposlenih u tržišnom dijelu privrede, raste nezaposlenost i država tone u propast. Kako bi se spriječila i jedna i druga mogućnost korupcije u javnim poduzećima potrebno je izvršiti autsorcing svih sporednih djelatnosti, a kako se korupcija ne bi vršila preko dobavljača država bi morala precizno definirati koje radovi su potrebno naručivati i u kojim količinama, kako se na bi događale nepotrebne narudžbe. Sveučilišni obrazovni sustav također je vrlo izložen korupciji. Kako bi se ova pojava smanjila potrebno je uvesti pravila prema kojima nitko ne može postati sveučilišni profesor ako ima rodbinu među profesorima na istom fakultetu i ako nema najmanje 5 godina iskustva u drugim djelatnostima. Kako profesori sa različitih fakulteta ne bi mogli mogli međusobno kao asistente zapošljavati svoju

nesposobnu djecu potrebno je uvest pravilo da nitko tko ima IQ manji od 140 ne može postati asistent ili sveučilišni profesor. Lobističke udruge i poduzeća i poduzeća su neuspio pokušaj stavljanja korupcije pod kontrolu. Legalizacijom lobiranja smanjena je korupcija na niskom nivo, na nivou nižih državnih službenika, običnih policajaca, inspektora i drugih administratora. Na višim nivoima korupcija je čak i povećana. Lobisti uspijevaju mijenjati zakone i prilagođavati ih potrebama svojih klijenata, najčešće velikih kompanija, interesnih skupina i bogatijih ideoloških pokreta. Novac dobivaju lobisti koji služe kao posrednici prema političarima koji trebaju predlagati nove naručene zakone i glasovati za njih, prema državnim naručiteljima koji trebaju javne natječaje prilagoditi njihovim klijentima, prema inspektorima i tužiteljima koji trebaju pojačano kontrolirati sitne konkurente naručiteljima, prema sucima koji trebaju pogodovati naručiteljima, prema medijima koji trebaju medijskim kampanjama stvarati javno ozračje u kojemu političari, istražitelji, tužitelji i suci mogu lakše odrađivati svoj posao prema željama naručitelja. Lobisti rjeđe korumpiranima isplaćuju novac, a i kad to rade, nakon dugotrajne provjere, novac šalju na tajne račune u porezne oaze. Mnogo češće nagrada su "stručna" putovanje na razna turistička odredišta, zapošljavanje bračnih drugova, djece i rodbine u lobističkim poduzećima, ili u poduzećima nekih drugih lobistovih klijenata. Posebnu ulogu u lobiranju imaju razne, najčešće ekološke udruge koje svoju djelatnost prilagođavaju interesima velikih donatora. Kako obični članovi ne bi mogli znati tko su stvarni naručitelji njihovim kampanja donacije se često skrivaju prebacivanjem preko računa više drugih udruga, kako bi se prikrio trag pravih naručitelja. Na taj način velike kompanije vrlo lako preko "zaštitnika životinja" uništavaju sitne obiteljske proizvođače krzna, kože, drveta i slično, a sve u interesu povećane prodaje umjetnog krzna, kože i drugih plastičnih proizvoda. Korupcija se pojavljuje svugdje gdje ju je moguće prikriti,a korupciji su izloženi svi koji imaju priliku, tj., svi koji svojom odlukom mogu nekome pogodovati. Kako bi se smanjile "prilike" bitno je svim poslovima gdje je potrebna nekakva stručna procjena, dozvola, ocjena ili odobrenje u svemu utvrditi stroge kriterije i u pogledu nečijih prava i u vremenu potrebnom za izdavanje takvih prava. Broj propisa i raznih dokumenata za bilo kakve zahtjeve potrebno je svesti na minimum. Kod registracije poduzeća nepotrebno je navođenje djelatnosti kojom se netko želi baviti, osim za proizvodnju i prodaju oružja, eksploziva i za život ljudi opasnih tvari. Ovakvom rješenju mogli bi se suprotstaviti birokrati zabrinuti za svoj posao, pošto ne znaju što bi radili kad ne bi kontrolirali suvišne propise. Svim državnim službenicima koji su navikli dokumente držati u ladici lako je izbiti priliku za dodatnu zaradu, dovoljno je donijeti propis po kojem se neki zahtjev u određenom roku smatra pozitivno riješen ako se ne donese nikakvo riješenje, uz otkaz onom tko ije donio nikakvo riješenje. Korupciju između državnih i privatnih poduzeća najlakše je suzbiti privatizacijom svega osim prirodnih monopola. Korupciju među političarima je najlakše smanjiti uvođenjem većinskog izbornog zakona kako bi političari bili manje podložni predsjednicima stranaka, a više svojim biračima. Takvi političari puno lakše se mogu oduprijeti lobistima koji preko njih naručuju propise, odluke i zakone koji pogoduju krupnim korporacijama koje često preko zakona i propisa nastoje otežati opstanak sitnoj konkurenciji. Otpori borbi protiv korupcije mogući su u vrhovima politike, pravosuđa, i državnih poduzeća pojedinaca koji su uključeni u korupcijske postupke. Njihov interes je nastaviti po starom, te se suprotstavljaju svim promjenama u zakonskoj regulativi, te pri izvršenju zakona ili običaja u izvršavanju radnih obveza državnih službenika.

3.9.

Obavještajna nesigurnost

Hrvatska je premrežena stranim državnim i privatnim obavještajnim mrežama koje prikupljaju podatke potrebne zaštiti njihovih interesa, dok hrvatske obavještajne službe nisu sposobne zaštititi naše državne interese, kao ni interese naših poduzeća. Često su čak i dijelovi naših institucija pa i obavještajnih službi instrumentalizirani u stranom interesu. Kako bi sigurnosne organizacije osim za zapošljavanje dijela radne snage služile interesima hrvatskog naroda i države vojsku, policiju i obavještajne službe moraju voditi natprosječno inteligentni ljudi visoke nacionalne svijesti koji znaju i žele kontakte sa strancima iskoristiti za prikupljanje znanja i informacija, te bolju logističku opskrbu, a ne samo za izvršavanje dobivenih zadataka iz EU-a. Sigurnosne organizacije moraju mnogo efikasnije štititi domaće strateške, političke, vojne i gospodarske interese, te nadzirati strane sigurnosno obavještajne organizacije koje štite interese svojih zemalja. U globalnom tržišnom gospodarskom sustavu poduzeća konkuriraju na svjetskom nivou, te su svi međusobno suprotstavljeni u borbi za iste kupce. U tom ratu protiv konkurencije dobavljači su saveznici, konkurenti su neprijatelji, a kupci su bojno polje za koje se konkurenti bore. Kako bi pobijedili u tom ratu hrvatska poduzeća moraju biti sposobna kreirati svoje strateške planove opstanka, a za to je neophodno posjedovanje informacije (bilance i probleme) o protivnicima i njihovim saveznicima, o kupcima (tržištu) i o vlastitim saveznicima (dobavljačima). U tom ratu velike strane kompanije imaju pomoć svojih obavještajnih službi, te bi i naša poduzeća morala imati istu takvu pomoć. Za uspješno kreiranje strateških planova i naša poduzeća bi od znanstvenih i obavještajnih službi morala dobivati podatke o bilanciama raspoloživih dobara: materijalnih, intelektualnih i ljudskih. Bilance je potrebno izraditi za: 3. vlastita raspoloživa dobra, sadašnja i buduća, 4. sadašnja i buduća dobra saveznika, 5. protivnička sadašnja i buduća dobra, dobra protivničkih saveznika. Za sve njih potrebno je poznavati i najvažnije probleme, kao i dobro prepoznavanje vlastitih problema. Velike kompanije imaju svoje odjele za "busines inteligence" koji se bave prikupljanjem podataka na zakoniti način, ali mnoge razvijene države svojim kompanijama dostavljaju podatke stečene obavještajnim radom i na nelegalan način. Za razliku od javnih sigurnosnih službi kojima je zadatak štititi zakon i opsluživati pravosudna tijela, obavještajno sigurnosne službe štite državne interese, te nisu dužni pomagati rad sudskih vlasti osim kad je to u interesu države. Ove službe u većini razvijenih demokratskih država za praćenje, nadzor i prisluškivanje ne moraju tražiti dozvolu od sudskih vlasti, već je to regulirano posebnim zakonima, te također, kad doznaju za kaznena djela ne moraju o tom izvijestiti tužilaštva i sudove, osim kad je to u interesu njihovog posla, tj., zaštiti države. Obavještajno sigurnosne službe obično imaju više odjela, ili mreža čiji pripadnici se međusobno ne poznaju. Najvažniji odjeli su; odjel za mobilizaciju i obuku, odjel za prikupljanje podataka, odjel za analizu podataka, odjel za širenje dezinformacija, odjel za provokacije, odjel za planiranje, odjel za terorističke operacije, odjel za unutrašnju zaštitu, te odjel za financiranje. Poneki odjeli, osobito oni gdje se traži veća stručnost, mogu biti organizirani kao posebne službe, ili znanstveni instituti. Obavještajci se mogu podijeliti na profesionalce koji su formalno zaposleni u pojedinim službama, a samo povremeno, na nekom zadatku imaju nekakvu «masku», te na povremene vanjske suradnike, (doušnike, spavače, špijune, agente dezinformatore i agente provokatore) koji rade na svojim radnim mjestima, a sa službom samo povremeno kontaktiraju. Profesionalni obavještajci dobivaju plaću u službi, a povremeni vanjski suradnici se nagrađuju na različite načine. Vanjski

suradnici mogu raditi iz uvjerenja, iz interesa, stoga što su ucijenjeni, ili zbog ega. Nagraditi ih se može i tako što ih se, na osnovu lažnih dokumenata, pošalje u privremenu mirovinu te oni tako zauvijek ostanu vezani uz službu, moguće im je omogućiti brže napredovanje na radnome mjestu ili karijeri, moguće im je osigurati javnu promociju, potrebite veze i sl. Obično profesionalci različite razine imaju svoje doušnike, ili mrežu doušnika, s tim što oni na višoj razini znaju doušnike svojih podčinjenih, dok nižerangirani profesionalci ne znaju doušnike svojih pretpostavljenih, ili doušnike suradnika iz paralelnih odjela. Agenti spavači, dezinformatori i provokatori obično su na vezi sa samim vrhom obavještajnih službi. Agenti za prikupljanje podataka, tzv., špijuni najčešće se traže među vojnim i državnim službenicima, te političarima, dok se dezinformatori najčešće traže među nezadovoljnim novinarima i marginalnim političarima. Doušnici, a i ostali vanjski suradnici se financiraju sa tajnih računa koji se pune na razne, najčešće nezakonite načine, kako bi ostali skriveni od pogleda službenika u različitim ministarstvima. Ponekad obavještajne službe prikrivaju pojedine akcije čak i od vlastitih političkih naredbodavaca, a kako bi prikrili tragove o ovakvim svojim tajnim operacijama zapovjedi su izdaju usmeno, a i izvještaji o takvim tajnim operacijama se tada također podnose usmeno. Pismeni izvještaji podnose su jedino o legalnim operacijama koje su pod nadzorom političkih vlasti. Pošto političari vole sve znati najlakše im je sve kontrolirati analizom financijskih troškova, ali se obavještajci u nelegalnim operacijama obično obraćaju raznim lobističkim, ili masonskim udrugama, koje imaju iste interese i od kojih traže financiranje takvih nelegalnih operacija. Suvremene obavještajno sigurnosne službe uhođenje protivnika nastoje paralelno izvoditi tehničkim sredstvima, analizom legalno prikupljenih informacija iz sredstava masovnog priopćavanja, te širenjem mreže informatora u protivničke: vojne, političke i privredne strukture, patentne urede, znanstvene institucije, humanitarne organizacije, vjerske sekte, te pokrete za zaštitu ljudskih prava. U velikim, razvijenim državama obavještajno sigurnosne službe su podijeljene na: obavještajne (prikupljanje podataka), sigurnosne (zaštita vlastitih podataka), službe za vođenje specijalnog rata, te vojne obavještajne službe. Američke obavještajno sigurnosne službe su tehnički najbolje opremljene, dok britanske imaju najjače analitičke prateće institute, te najjače provokatore u protivničkim redovima. Analitika kao najvažnija komponenta obavještajnog rada bavi se u prvom redu analizom interesa protivničkih i prijateljskih država, te svih bitnih organizacija koje bi mogle postati protivnici, ili značajni suradnici. Za sve njih prikupljaju se: a) podaci o glavnim financijerima, njihovim osobnim interesima i sposobnostima, te sredstvima i metodama za ostvarenje osobnih interesa, b) podaci o glavnim kadrovima, njihovim osobnim interesima, te sposobnostima, sredstvima i metodama kojima mogu ostvariti te interese. Kvaliteta obavještajnih službi najviše ovisi o znanju, inteligenciji, motivaciji i iskustvu analitičara. Ni najbolji podaci ne vrijede puno ako analitičari ne znaju prepoznati vrijednost podataka, a najkvalitetniji analitičari ponekad i analizom novinskih natpisa i ostalih javnih podataka mogu zaključiti više nego loši analitičari uz pomoć najbolje tehnike. Suvremene obavještajne službe najviše sliče na znanstveno istraživačke institute, a razlika je u tom što službe smiju kršiti sve zakone kad je to neophodno za izvršenje zadatka, s tim što moraju ukloniti tragove kršenja zakona. Mnoge službe 90% informacija najčešće i skupljaju na legalni način preko znanstveno istraživačkih instituta, medija, Interneta, stručnih kongresa, sajmova i sl. a samo manji dio informacija prikupljaju upotrebom tajnih tehničkih sredstava, uz pomoć doušnika, ucjenama i sl. Najveće države koje raspolažu špijunskim satelitima mogu snimati sve telefonske komunikacije (razgovori, fax, e- mail, Internet) bilo gdje na svijetu. Kabel koji spaja telefonsku slušalicu i aparat zrači dovoljno da razgovor snime sateliti. Takvi razgovori kasnije se kompjutorski sortiraju i analiziraju po pozivnom i dozivnom telefonskom broju, po lokaciji pozivnog i dozivnog telefona, po vremenu razgovora, po jeziku, po ključnim riječima i po boji glasa govornika. Tek ovako sortirani i analizirani razgovori idu analitičarima na provjeru. Zaštita od ovakvog prisluškivanja moguća je tek ako se i pozivni i dozivni aparat nalaze u prostoriji koja je izgrađena kao Faradejev kavez, i ako su svi električni kablovi i spojevi kroz koje putuje signal smješteni duboko pod zemljom.

Ako obavještajna služba ima “prijateljske veze” s lokalnom telefonskom kompanijom ni ovakva zaštita nije sigurna. Mobilne telefone mogu prisluškivati, te prostorno locirati i najslabije opremljene obavještajne službe. Bolje organizacije mogu vršiti prisluškivanje preko mobitela i kad je aparat isključen. Na taj način mobitel postaje “buba” koja prenosi sve zvukove do 15 metara iz okoline. Tek ako se izvadi baterija iz mobitela, ili se mobitel umota u uzemljenu aluminijsku foliju, moguće je onemogućiti ovakvo prisluškivanje. A ni vađenje baterije nije sigurno ako mobitel ima malu rezervnu bateriju za održanje memorije. Kompjutorske podatke koji prelaze preko ekrana kompjutora moguće je snimiti na udaljenosti od nekoliko kilometara. Obavještajne službe koje imaju “prijateljske veze” s proizvođačima kompjutorskih operativnih sustava mogu skidati podataka sa svakog kompjutora priključenog na Internet, koji radi pod operativnim sustavom te kompanije. Pomoću diskete s posebnim programom moguće je zaobići sve zaštitne šifre u kompjuteru. Zaštita podataka koji se pregledavaju na kompjutoru, moguća je ako su kompjutori smješteni u prostorijama izrađenim kao Faradejev kavez i pod uvjetom da kompjutor nije priključen na nikakvu mrežu. Mobilne telefone nije moguće zaštititi. Američka služba za zračno motrenje i izviđanje opskrbljena je i kamerama vrlo visoke rezolucije i širokog spektra koje snimaju određena područja brzinom od 16 snimaka u sekundi. Kompjutorskom analizom ovih snimaka moguće je vidjeti što se na određenim koordinatama, u određenom trenutku nalazi. Moguće je razlikovati vozila i ljude, a vrtnjom filma unatrag, ili unaprijed, moguće je otkriti odakle su vozila ili ljudi došli i kuda su otišli. Filmske snimke koje prikupljaju bespilotne letjelice i sateliti kompjutorski se obrađuju tako da se izdvoji snimka ciljanog terena u određenom trenutku. Na snimci se obilježi vozilo ili čovjek čije se kretanje želi pratiti, a nakon toga kompjuter, vrtnjom filmova naprijed ili natrag, analizira put kretanja označenog objekta, gdje je stajao i koliko dugo, odakle je došao i kuda je otišao. Ovakva tehnologija mogla bi vrlo korisno poslužiti u otkrivanju ubojstava, silovanja, krađa i pljački koje se događaju u velikim gradovima, ali zapadne obavještajne službe te mogućnosti zasad čuvaju samo za sebe. Ovaj sustav je u razvoju, a pokriva sve veću površinu zemlje. Kod zaštite vlastitih tajnih podataka problem je čak i u definiciji podataka koje treba čuvati. Prema birokratskom shvaćanju tajnosti tajna je svaki dokument na kojem piše «tajna» poslovna, vojna ili državna. Ovakvi birokrati često troše ogromna sredstva koja bi se mogla puno bolje iskoristiti u zaštiti podataka koje neprijatelj zna, ili može vrlo lako otkriti iz tiskanih i elektroničkih medija, ili sa Interneta. Neracionalno je štititi podatke koje neprijatelji znaju. Sposobne obavještajno sigurnosne službe sve «tajne» koje neprijatelj pouzdano zna nastoje, posredno, dostaviti vlastitom stanovništvu i time vlastito postojanje opravdati pred poreznim obveznicima, pri čemu nastoje povećati povjerenje stanovništva među građanima i povećati spremnost vlastitog stanovništva na suradnju sa službama. Izvorno, tajna je svaki podatak koji može koristiti neprijatelju, poslovnom, vojnom ili političkom. Najveći stupanj tajnosti trebaju imati podaci o tom koliko znamo o protivničkim tajnama, te metodama i sredstvima koje ti protivnici koriste, kao i svi podaci iz kojih se mogu razotkriti naši obavještajni suradnici, te sredstva i metode koji oni koriste. Isti stupanj tajnosti trebaju imati naši dugoročni interesi i ciljevi kojih protivnik nije svjestan. U zaštiti vlastitih tajnih podataka sigurnosne službe vrše tajne višestruke provjere svih osoba i članova njihovih obitelji koje dolaze u doticaj s tajnim podacima. Kod zaštite projekata koji se nalaze u stanju razvoja i ispitivanja, zaštitne službe često pribjegavaju kampanjama dezinformiranja, čim primijete da je i najmanja količina informacija o tajnim projektima procurila u javnost ili neprijateljima. Današnje zapadne obavještajne službe svoje kapacitete sve više koriste za industrijsku špijunažu. Uspjeli su staviti pod nadzor gotovo sve znanstvene i istraživačke laboratorije svih velikih kompanija u svijetu, a jedini faktor koji ne mogu predvidjeti su novi proizvodi koji se stvaraju u nekoj garaži nekog inovatora, ili sitnog poduzetnika. Čim netko takav svoju ideju, ili proizvod prijavi patentnom uredu, ili iznese na neki sajam i on ulazi pod nadzor i sustav kontrole.

Dvije intelektualno najjače obavještajne službe su izraelski Mosad i britanska služba MI6, dok su tehnički najjače američke službe CIA i NSA. Mosad se temelji na izraelskoj dijaspori među kojima postoji veliki broj znanstvenika i poduzetnika u mnogim svjetskim sveučilištima, znanstvenoistraživačkim institutima i multinacionalnim kompanijama. Britanski MI6 je kadrovski najjača svjetska obavještajno sigurnosna služba. Strateške ciljeve ova služba dobiva od Kraljevskog instituta za međunarodne poslove (Royal Institut of International Affairs). Jezgra MI6 nalazi se u britanskom ministarstvu vanjskim poslova, a ključni kadrovi dolaze iz britanskog nasljednog plemstva i iz vrhova bogataških masonskih udruga. (Ova služba je u vrlo čvrstoj simbiozi sa masonskim klubovima, a preko masona iz drugih država povezani su i sa drugim obavještajnim službama koje također nastoje svoje ljude ubaciti u masonske klubove. A hoće li ti ubačeni pojedinci biti više lojalni svojoj obavještajnoj službi, ili masonskom klubu najviše ovisi o trenutnim osobnim materijalnim, političkim, ili karijerističkim interesima.) Zaposleni službenici MI6 rade za plaću, dok većinu ostalih služba nagrađuje tako što im pomaže u karijeri, u sklapanju dobrog posla, i u osobnom bogaćenju. Što postanu bogatiji to lakše dolaze do podataka pa su samim tim i korisniji. Služba pod svojom kontrolom ima desetak najvažnijih znanstveno istraživačkih instituta, nekoliko najvažnijih medija, mnoge humanitarne, ili ekološke udruge građana, te kontrolne pakete dionica u najmanje dvije kompanije u svim djelatnostima. Posebni odjeli nastoje djelovati kao svjetski karteli za kontrolu dijamanata, plemenitih metala, droge, umjetnina i rijetkih sirovina. Najvažnije djelatnosti koje kontroliraju su bankarstvo, nafta, osiguranje, investicijski fondovi, vojna proizvodnja, visoke tehnologije, automobilska industrija, kemijsko farmaceutska industrija, zaštitarstvo, i sl. U svim ovim djelatnostima kontroliraju najmanje dvije kompanije koje glume međusobnu konkurenciju i koje imaju kontrolne pakete manjih regionalnih kompanija, a koje opet drže kontrolne pakete još manjih nacionalnih poduzeća. Kontrolne pakete dionica obično vode na ime neke fizičke, ili pravne osobe koje potajno služe kao maska za MI6. Preko ovakvih kompanija MI6 podmićuje razne državne službenike drugih zemalja preko kojih dobivaju unosne poslove, nakon čega mogu lako prikupljati podatke i materijalna sredstva za operacije. Podmićeni državni službenici obično misle kako se radi o običnoj korupciji, te i ne znaju kako tajno rade za britance. Preko bankarske piramidalne mreže koja se sastoji od nekoliko britanskih banaka koje imaju nekoliko podružnica na svim kontinentima, a koje opet imaju podružnice u svim susjednim državama, vrlo lako mogu doći do podataka o stanju i prometu na računima skoro svih većih svjetskih i nacionalnih kompanija, te pojedinaca. Preko osiguravajućeg društva Loyd mogu doći do podataka o tijekovima roba u međunarodnom prometu. Preko nekoliko multinacionalnih revizorskih kuća mogu doći do podataka o poslovanju mnogih banaka i kompanija u svijetu nakon čega podatke mogu iskoristiti za korumpiranje i ucjenjivanje vodećih ljudi u tim sustavima, te jeftinu kupovinu kompanija ili banaka. Preko paramasonskih humanitarno lobističkih udruga kao što u Rotary i Layons mogu doći do podataka o većini društveno angažiranih pojedinaca u svijetu. Ovi klubovi sa svojih redovitih sastanaka zapisnike šalju u centralu iz kojih se može otkriti što tko predlaže, kakve ima interese i stavove, na temelju čega se može izraditi psihološki profil takvih pojedinaca, a u slučaju potrebe izabrati nekoliko najboljih kandidata za obavljanje nekog zadatka u nekoj zemlji. Nakon takvog odabira dovoljno je organizirati neko veće međunarodno druženje u kojima se neki agent ubačen u vrh organizacije upoznaje s potencijalnim lokalnim suradnikom, vrbuje ga za lijepo oblikovani zadatak, uz osiguranje dobre motivacije. Preko međunarodnih stručnih udruga mogu doći do podataka o svim relevantnim stručnjacima svih struka, preko udruge MENSA-e koja ima sjedište u Londonu mogu doći do podataka o svim natprosječno inteligentnim ljudima svijeta, a preko zaštitarskih kompanija mogu doći do podataka o svim službenicima i menadžerima u institucijama i kompanijama koje štite. Svi podatci šalju se u institut za strateško planiranje Tavistock gdje se drže dosjei više milijuna najvažnijih ljudi svijeta s precizno izrađenim psihološkim profilima. MI6 drži dvije multinacionalne zaštitarske kompanije koje glume međusobnu konkurenciju i koje imaju svoje podružnice u svim europskim državama, a te

podružnice su najčešće vlasnički maskirane pod imenom svojih terenskih suradnika. Ove podružnice obično najviše zarađuju čuvanjem banaka pod britanskom kontrolom, a tako stečenim profitom korumpiraju najveće političke stranke, državne dužnosnike i menadžere državnih poduzeća, kako bi preuzeli čuvanje svih državnih institucija i državnih poduzeća. A kad jednom čuvari uđu na neki objekt vrlo lako mogu doznati što se događa na objektu, tko su najvažniji rukovodioci i menadžeri u čuvanim objektima, kakvi su odnosi među njima, koje su im slabosti i ovisnosti, kakav im je privatni život, seksualne sklonosti, imaju li ljubavnice ili ljubavnike i slično. Čuvare povremeno kontroliraju kontrolori od kojih su neki obučeni kako iz čuvara, u nevezanom razgovoru izvući informacije na osnovu kojih se u Tavistock institutu mogu izraditi vrlo kvalitetni psihološki profili svih važnih osoba, ili osoba koji bi jednog dana mogli postati važni. Medijska i novinarska mreža koju je MI6 stvorio širom svijeta povremeno služi za kontrolu nekih informacija, ali im je glavna svrha širenje dezinformacija o osobama, ili pojavama, u cilju ostvarenja njihovih strateških interesa. Razvili su i mrežu za širenje dezinformacija preko interneta, te na svim važnijim jezicima svijeta redovito prate rasprave na različitim internet forumima i uključivanjem u rasprave nastoje omalovažiti diskutante koji šire istinite podatke o onom što MI6 želi skriti, uz istovremeno širenje dezinformacija o onom, ili onima koje žele medijski, ili politički uništiti. Osim državnih obavještajnih službi i velike korporacije imaju svoje obavještajne odjele često organizirane kao posebna poduzeća, instituti, fondovi, ili udruge. U tim organizacijama imaju svoje timove sastavljene od tehnologa, ekonomista, matematičara, pravnika i psihologa čiji posao je razvijanje strateških planova (zavjera). Ovi timovi su najčešće organizirani u obliku samostalnih znanstvenih instituta, te za njihov rad znaju samo vlasnici velikih kompanija, ili većinski dioničari velikih dioničarskih društava. Menadžeri takvih velikih kompanija obično imaju ovlasti snižavati troškove, povećavati kvalitetu, snižavati cijenu dok borbu protiv konkurencije i izbor najvažnijih dobavljača vlasnici koji sjede u nadzornim odborima ostavljaju u svojim rukama. U borbi protiv sitne konkurencije velike kompanije nastoje potkupiti političare kako bi donijeli zakone koji otežavaju poslovanje sitnim konkurentima, a ne predstavljaju problem velikim poduzećima. To su obično razni certifikati, sanitarni propisi, ekološki propisi, tehnološki propisi, knjigovodstveni propisi i slične pravne prepreke koje mali proizvođači ne mogu savladati bez angažiranja stručnjaka, dok velike kompanije stručnjaci koji se brinu o tim propisima koštaju daleko manje mjereno po jedinici proizvoda. Podmićeni birokrati uvođenje ovakvih nepotrebnih propisa obično pravdaju tehnološkim napretkom, a stvarni razlozi su osobni interesi kod onih koji odlučuju, te nesposobnost i neupućenost kod onih koji propise pripremaju po nalogu donosioca odluka. Ako se ovakvim potezima ne uništi sitna konkurencija moguće ju je, nakon početnog slabljenja damping cijenama, radi rušenja cijene kupiti tzv., neprijateljskim preuzimanjem, što predstavlja najjednostavniji oblik financijske agresije. Za postupak preuzimanja bitno je nabaviti dovoljno novca za jednokratnu isplatu svih dioničara, što ponekad mogu učiniti i manje kompanije, ako imaju banku koja će ih u tome pratiti. Na području obavještajnog djelovanja hrvatska se teško može suprotstaviti stranim službama, osobito ulaskom u EU institucije, ali je bitno maksimalno obnoviti suverenitet na području zakonodavne, sudske i izvršne vlasti, te na području poduzetništva, medija i financija. Kako bi tri osnovna stupa vlasti bila međusobno neovisna, te otporna na korupciju potrebno im je osigurati materijalnu neovisnost i mogućnost međusobne kontrole. Kako jedni druge ne bi potkupljivali, ili ucjenjivali potrebno ih je i fizički udaljiti, te bi sjedište svih osnovnih državnih institucija i ministarstava trebalo biti smiješteno u drugom mjestu. Time bi se ojačala njihova samostalnost, osigurao bi se veći stupanj decentralizacije vlasti, te bi se spriječila metropolizacija države. Za zaštitu od stranih medijskih provokatora i dezinformatora naše obavještajne službe moraju pravodobno otkrivati sve novinare i medijske kuće koji se time bave, te napadati njihove financijere. Porezna, carinska i financijska kontrola njihovih sponzora je učinkovitija od napada na novinare, a

sponzore je najlakše otkriti gledajući koliko tko izdvaja za oglašavanje i reklamiranje u pojedinim medijima. Dovoljno je napraviti popis svih koji se reklamiraju i oglašavaju u takvim reketaškim i dezinformatorskim medijima. Nakon toga bi trebalo poslati razne inspekcije svima koji se nađu na popisu, pa to ponavljati svakih 15 – 20 dana, dok ne shvate o čemu je riječ. A kad mediji ostanu bez reklama i oglašivača vrlo brzo mogu otići u stečaj. Tada državne službe trebaju državotvorno orijentiranim i provjerenim zaposlenici pomoći u jeftinom preuzimanju (kupovini) takvih medija. Kako bi smanjili štete koje čine ekspoziture stranih službi maskirane u privatna poduzeća, nužno im je jačati domaću konkurenciju. Takva poduzeća napreduju zahvaljujući privilegiranim informacijama, a domaće obavještajne službe moraju domaćim pouzdanim kompanijama na vrijeme dostavljati isto takve informacije. Prije međunarodnih javnih natječaja potrebno je tajno, pouzdanim domaćim poduzetnicima dojaviti tko će se javiti na natječaj, okvirne cijene i kvalitetu, tko je u povjerenstvu za nabavu potkupljiv, ili podložan ucijeni i slično, pošto takve informacije strani konkurenti i njihovi domaći suradnici redovito dobivaju od svojih obavještajnih službi. Veliki industrijski i financijski lobiji uz pomoć međunarodnih institucija koje su pod njihovim nadzorom (tj. nadzorom njihovih država) razrađuju kompjuterske simulacijske tržišne i financijske igre gdje mogu vrlo brzo simulacijski provjeriti učinak svojih poteza. Usporedbom simulacijskih rezultata i stvarnih rezultata na terenu, analitičari otkrivaju greške u svojim scenarijima i simulacijskim igrama te ih stalno usavršavaju. Najveći problem su im nove ideje i inovacije koje nitko ne može predvidjeti. Ako te nove ideje, proizvodi ili tehnologije predstavljaju konkurenciju nekim postojećim proizvodima, ili tehnologijama, od ugroženih velikih vlasnika, konkurenata, mogu se očekivati sabotaže. U ovome znatnu ulogu imaju razne stručne institucije koje «pomažu» inovatorima, te obavještajno-sigurnosne službe razvijenih država koje se bave industrijskom špijunažom i pomažu vlastitim velikim kompanijama. Takve udruge i službe, između ostaloga pomažu u organizaciji raznih međunarodnih sajmova inovacija i novih proizvoda gdje prikupljaju informacije o novim tehnikama, tehnologijama i proizvodima, te pretpostavljeni utjecaj tih novosti na postojeće tehnologije. Ako otkriju kako postoji opasnost da nove tehnologije znatnije poremete postojeću ravnotežu i ugroze profit njihovih kompanija, nastoje usporiti njihovo usvajanje dok se njihove kompanije ne pripreme za novosti. Razvojne odjele velikih konkurentskih kompanija lako je kontrolirati, ali problem su im mali poduzetnici-inovatori koji godišnje smišljaju tisuće novih ideja i nije ih moguće kontrolirati. Kada kod njih otkriju neki «opasan» novi proizvod, nastoje na sve moguće načine usporiti razvoj takvih poduzetnika. Od takvih inovatora otkupljuju patent, ili licencu, te kreću u proizvodnju samo ako nemaju drugog izlaza, tj., ako je on toliko dobro zaštićen da ga ne mogu ukrasti, a istovremeno se neki konkurent zainteresirao za taj patent. Veća vjerojatnost otkupa je ako se radi o inovaciji koja predstavlja malo poboljšanje postojećeg proizvoda, ili ako se radi o sniženju troškova proizvodnje postojećih tehnologija. Ako se radi o potpuno novom proizvodu za koji tek treba razviti potražnju na tržištu vjerojatnost ulaska u proizvodnju je gotovo nikakva. U takve inovacije velike kompanije ulaze samo kad se nalaze u očajnoj situaciji glede opstanka na tržištu, zbog toga što konkurenti već imaju kvalitetnije, ili jeftinije proizvode. Osnovna sigurnosna brana protiv stranog preuzimanja sigurnosnih službi morao bi biti saborski odbor za nacionalnu sigurnost. Na rukovodeće položaje u vojsci, policiji, obavještajnim službama ne bi smio doći nitko tko nije stručno osposobljen prema jasnim kriterijima, tko nije domoljubno svjestan i višestruko provijeren, tko je podložan bilo kakvoj ovisnosti (droga, kocka, seks, alkohol), ili tko je iz vlastitog ega spreman zanemarit državne interese. Ucjenjivi i korumpirani pojedinci morali bi se ukloniti iz službi još dok su na nižim položajima kako ne bi došli u situaciju da ih netko progura na više položaje. Kako bi službe bile pod kontrolom politike potrebna je djelomična konkurencija među njima, uz istovremenu djelomičnu suradnji i razmjenu podataka, iako političari zbog svoje komocije najviše vole jednu službu od koje bi dobivali sve informacije. Takve monopolizirane službe su snažno podložne

infiltraciji stranih agentura, neefikasnosti i otimanju od nadzora politike. Kad se strane službe ubace u vrh jedne službe, ili institucije mogu je potpuno preuzeti i koristiti za sabotiranje, a kad postoji više službi faktor sigurnosti od prodora stranih službi je znatno veći. Također je potrebna podjela prema načinu rada, ciljevima i tehničkim sredstvima prikupljanja podataka. Vojska bi trebala imati dvije obavještajne postrojbe; obavještajnu i kontraobavještajnu. Unutar obavještajne službe trebala bi djelovati posebni odjeli za zračno motrenje i elektroničko prisluškivanje. MUP bi morao imati civilnu obavještajnu službu za zaštitu od kriminala i terorizma, te civilnu kontrašpijunažu. Ministarstvo vanjskih poslova bi moralo imati obavještajnu službu za prikupljanje političkih i poslovnih informacija iz inozemstva. Ova služba bi morala pratiti sve značajnije gospodarske sajmove u svijetu, osobito sajmove inovacija i novih proizvoda kako bi prikupljali informacije o novim idejama koje bi naša poduzeća mogla proizvoditi, te informacije o razvojnim projektima kompanija koje konkuriraju našim poduzećima. Ovo bi trebali raditi u uskoj suradnji sa vojnom obavještajnom službom koja bi prikupljala informacije o idejama i proizvodima značajnim za vojnu i obavještajnu upotrebu. Pri ovom poslu naše službe bi trebale angažirati i naše inovatore koji prisustvuju takvim sajmovima, pošto oni najbolje mogu prepoznati dobre ideje, a u tom poslu bi trebalo angažirati i naše iseljenike sa istaknutom tehnološkom izobrazbom i radnim iskustvom u industriji i znanosti. Sve prikupljene informacije trebalo bi obraditi, analizirati i slati na dalju upotrebu Hrvatskoj gospodarskoj komori, znanstvenim institucijama, velikim domaćim poduzećima u domaćem vlasništvu, te razvojnim institutima koji bi trebali brinuti o razvoju najperspektivnijih projekata od ideje do nulte serije. Carina bi morala imati malu obavještajnu službu za zaštitu od nelegalne međunarodne trgovine. HNB bi morala imati službu za zaštitu od falsifikatora novca, praćenje međunarodnih valutnih ratova i zaštitu od svih oblika financijske agresije. Pravosudni sustav bi morao imati svoju sigurnosnu službu za zaštitu i nadziranje podataka unutar pravosudnog sustava, a kontrolu nad tom službom bi trebao imati predsjednik vrhovnog suda, ili neka neovisna institucija. Posebna centralna služba bi morala imati pristup svim podacima ostalih službi kako bi vršila usporedbu podataka, njihovu analizu i međusobnu razmjenu podataka. Osim prikupljanja podataka i zaštite od stranih obavještajnih službi naše obavještajno sigurnosne službe bi morale pojačati djelovanje prema geostrateškim vojnim, političkim ili gospodarskim protivnicima, te ubacivanja dezinformacija u provokacija u njihove redove. Vojnoobavještajne službe morale bi istraživati i analizirati planove stranih vojnih organizacija i službi. Vojna kontraobavještajna služba treba otkrivati strane obavještajce koji ugrožavaju domaće vojne strukture. Antiteroristička obavještajno-sigurnosna služba treba se boriti protiv terorističkih organizacija. Služba za elektronsko izviđanje treba snimati telefonske i mobilne razgovore, fax-poruke, email i internet telekomunikaciju u susjednim državama, te dobivenim snimkama opsluživati ostale obavještajno-sigurnosne službe. Služba za zračno izviđanje treba fotografskim i filmskim kamerama širokoga spektra snimati prostor uz granice države i okolo njega, te obrađenim snimkama opskrbljivati ostale obavještajnosigurnosne službe i najvažnije državne institucije. Zračni snimci mogu poslužiti i vojnim i gospodarskim i sigurnosnim službama, a također mogu poslužiti i u borbi protiv kriminala, te znanstvenim i privrednim institucijama. Služba za zaštitu od stranih medijskih i informatičkih napadaja treba pratiti medijsko izvješćivanje, te zaštititi nacionalne interese u slučaju širenja dezinformacija od strane stranih lobija bilo putem elektronskih, tiskanih medija ili interneta. Sve službe moraju imati pravo nadzirati svaku osobu koja dolazi u doticaj s tajnim podacima uključujući i osobe iz samih obavještajnih službi kroz određeno vrijeme, ovisno o kategoriji tajne. Dosjei bi se trebali otvarali o predmetima i projektima koji se štite, a ne o osobama. Čuvanje tajnih podataka unutar sigurnosno-obavještajnih, pa i svih pravosudnih službi trebalo bi se organizacijski i

tehnički postaviti tako da nikakvo nekontrolirano iznošenje, fotokopiranje i snimanje ne bude moguće nikom, pa ni šefovima nadležnih služba. Preslike koji se šalju nadležnim službama trebalo bi pratiti čitavim putem kojim putuju i o tomu bi se morala voditi evidencija u originalnom dosjeu. U slučaju curenja i zloupotrebe tajnih informacija krivac mora biti otkriven. Prve bi tri osobe u svakoj službi (ravnatelja, upravitelja općih i pravnih poslova, te upravitelja financija) trebale imenovati različite državne institucije (predsjednik države, predsjednik vlade, te predsjednik sabora ili neki ministar). Ako postoji sumnja da su neke tajne otkrivene, treba ih dodatno zaštititi, čak i istovremenim ciljanim odašiljanjem raznih dezinformacija, a ako se pouzdano zna kako su tajne informacije došle do protivničkih tajnih služba, tada s tih tajni treba skinuti oznaku tajnosti.

4.

Nosioci budućeg razvoja

Veliki dio hrvatske industrije nalazi se u rukama države, ili u mješovitom vlasništvu gdje država posjeduje određene pakete dionica, ali ništa ne čini kako bi se vrijednost tih dionica povećala. Predstavnici države u takvim poduzećima češće rade na smanjenju vrijednosti dionica kako bi nekome olakšali njihovo preuzimanje. Veliki postotak takvih mješovitih poduzeća posluje sa gubitkom a država još uvijek pokriva gubitke, nakon čega se ta sredstva knjiže kao dokapitalizacije, čime država postaje sve veći vlasnik gubitaša. Obnova industrije je potpuno nemoguća na temelju takve vlasničke strukture. Obnova je također nemoguća na temelju jeftinije radne snage pošto postoje države sa još jeftinijom radnom snagom. Obnova je isto tako nemoguća ulaganjem u stare proizvodne programa koji su tehnološki zastarjeli. Obnova je moguća jedino na ulaganju u potpuno nove ideje i projekte koji su na svjetskoj razini bez konkurencije. Malim inventivnim proizvođačima koji imaju novu paletu proizvoda potrebno je omogućiti brz razvoj čitavom paletom državne podrške, od ideje do serijske proizvodnje. Inovatorima je potrebna pomoć u razvoju modela, prototipova, testiranja, usavršavanja i ponovnog testiranja što sve treba izvoditi u suradnji sa znanstvenim institucijama. To je potrebno provoditi na način sličan američkoj agenciji DARPA koja finacira i testira razvoj novih ideja, iako samo vrlo mali postotak ideja dolazi do faze proizvodnje. Pošto ideje nikad ne dolaze iz nekih kolektiva, već iz glava pojedinaca takve pojedince je potrebno pretvoriti u poduzetnike. Država treba pomagati, ali država nikad u zajedničkim ulaganjima u nove ideje ne smije imati većinsko vlasništvo pošto bi ono omogućilo nekim budućim činovnicima uništenje i najbolje ideje zbog vlastite gluposti, zbog vlastitog interesa, ili koruptivno zbog interesa konkurencije. Za proizvodnju ispitanih i testiranih novih inventivnih proizvoda potrebno je osigurati najprije prostor za proizvodnju. Neiskorištenih proizvodnih pogona hrvatska je prepuna, ali ih država treba preuzeti korištenjem zakona o stečaju, te ih iznajmiti uz simboličnu naknadu proizvođačima sa perspektivnim proizvodnim programom. Zbog ovoga bi neiskorištenim proizvodnim nekretninama trebala upravljati jedna agencija koja bi odlučivala kome treba iznajmiti takve nekretnine. Nakon toga potrebno je osigurati početnu narudžbu uz avansno plaćanje, a ovo je moguće jedino od strane vojske i državnih institucija, pod uvjetom izmjene zakona o nabavi, kako bi se novi proizvodi koji još ne postoje na tržištu mogli nabavljati na način na koji se nabavljaju urbanistički projekti, ili umjetnički projekti. Isporukom početnih količina novih proizvoda državnim institucijama novi proizvođači bi mogli steći neophodno iskustvo na osnovu kojega su moguće dodatne racionalizacije, mogli bi steći početni obrtni kapital, mogli bi steći reference za svoje nove proizvode, te tako razviti potražnju za proizvodima koji na tržištu ne postoje, (ili su znatno bolja ili jeftinija). Tek nakon ovakve državne potpore novim proizvodima u rukama inventivnih proizvođača moguće je takve proizvođača prepustiti tržištu. Kako bi se stvorilo što više novih inventivnih poduzeća potrebno je zakonski i materijalno poticati udruživanje inovatora i poduzetnika međusobno, a također i sa znanstvenim institucijama.

Kako postojeći iskusni poduzetnici ne bi varali poslovno neiskusne inovatore zakone o zaštiti sitnih dioničara potrebno je znatno ojačati. Kako se sredstva općina, gradova, županija i pojedinih ministarstava ne bi nepotrebno razbacivala na razne udruge inovatora od kojih sami inovatori najčešće nemaju puno koristi poticaje je potrebno koncentrirati uz suradnju ministarstava industrije, znanosti i obrtništva, dok bi za pojedine konkretne projekte trebalo angažirati i druga ministarstva, agencije i institucije. Kako bi se u razvoj novih proizvoda uključilo što više domaćih poduzeća dio poreza na dobit bi poduzeća morala imati pravo alternativno uplaćivati u projekte razvoja novih proizvoda.