Journal

PREPORODOV
MJESEČNIK KDBH “PREPOROD” – ZAGREB BROJ 150/151 ISSN 1334-5052 TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

REISU-L-ULEMA

HUSEIN KAVAZOVIĆ
ISLAMSKI CENTAR U RIJECI Od divljenja do kamenovanja SVEČANO OTVORENJE ISLAMSKOG CENTRA U RIJECI Svjetionik islama na Jadranu INTERVJU – HUSEIN KAVAZOVIĆ Naš narod je u nacionalnom smislu zapušten STRATEGIJA DESTRUIRANJA DRŽAVE BiH Daytonske procedure razaranja BiH
KDBH “PREPOROD”

ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod”

Journal
PREPORODOV

IMPRESUM

SADRŽAJ
UVODNIK Od divljenja do kamenovanja......................................................... 3 BOŠNJACI U HRVATSKOJ Tkalac koji tka prijateljstva.............................................................. 4 Duhovnost, bez isključivosti............................................................ 6 Prva reisova posjeta........................................................................ 7 Statističko ogledalo BiH.................................................................. 9 Ruka dobrote................................................................................ 10 Nužnost većeg angažmana........................................................... 11 Svjetionik islama na Jadranu......................................................... 14 U čast heroju Šefiku...................................................................... 19 Izvorna bosanska filozofija............................................................ 20 Treća generacija maturanata........................................................ 21 Bošnjaci pred vratima EU.............................................................. 22 Žrtvama dugujemo – istinu!.......................................................... 24 Sjećanjem protiv zaborava............................................................ 28 Promiješaš slova u ćasi i…............................................................. 30 HRVATSKA Znak oporavka HDZ-a ili................................................................ 31 Lice i naličje hrvatske politike....................................................... 34 Suočavanje s prošlošću................................................................. 37 Spomenik svim žrtvama u BiH...................................................... 39 Sisak – grad otvorenih vrata......................................................... 40 INTERVJU – HUSEIN KAVAZOVIĆ Naš narod je u nacionalnom smislu zapušten . ............................ 42 BOSANSKI BAROMETAR Uhapšen Živko Budimir................................................................. 47 Prva fronta odbrane RS-a.............................................................. 50 Daytonske procedure razaranja BiH.............................................. 52 Bosna – zemlja kontrasta.............................................................. 54 IZ SVIJETA Kontrolirani kaos........................................................................... 57 KVADRAT NAD HIPOTENUZOM Glas iz kraljevske loze.................................................................... 62 KULTURA Čudna jada od Mostara grada....................................................... 64 Priče pune životnih mudrosti........................................................ 65 Nedžib – lovac na fotke................................................................. 66 Propitivanja turske stvarnosti....................................................... 67 Nagrada Ervinu Jahiću.................................................................. 68 Nacionalni identitet Irana............................................................. 69 Jezik je kuća bitka......................................................................... 70 Neprolazna ljubav majke.............................................................. 71 Kapitalno historiografsko djelo..................................................... 72 DIJALOG CIVILIZACIJA Rasizam i islamofobija u Europi.................................................... 73 PRIČE IZ BOSNE Nepravda ubila slavnog generala.................................................. 76 ŽIVJETI ISLAM Arabija prije Muhammeda, a.s. (III).............................................. 78

Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Redakcija: Emina BUŽINKIĆ Edis FELIĆ Sena KULENOVIĆ Mirza MEŠIĆ Edina SMAJLAGIĆ Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ Suradnici: Helena ANUŠIĆ (Rijeka) Filip Mursel BEGOVIĆ (Sarajevo) Bedrudin BRLJAVAC (Sarajevo) Asim ČABARAVDIĆ (Pula) Mensur DURAKOVIĆ (Split) Avdo HUSEINOVIĆ (Sarajevo) Senadin LAVIĆ (Sarajevo) Helena MARKOVIĆ (Sisak) Faris NANIĆ (Zagreb) Adresa: Preporodov Journal Ulica grada Vukovara 235, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 Cijena: 15 kuna Pretplata: RH 100 HRK godišnje BiH 30 KM godišnje Svijet 20 E godišnje dIZAJN: Midhat MULABDIĆ FOTO: Ognjen KARABEGOVIĆ PRIJELOM: Dario MOLNAR Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nužno i stavovi redakcije Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Husein Kavazović, reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH

UVODNIK

UVODNA RIJEČ

Od divljenja do kamenovanja
Svečano otvorenje Islamskog centra u Rijeci je vjerojatno najznačajniji događaj za Bošnjake i muslimane u Hrvatskoj u zadnja dva i pol desetljeća. U subotu, 4. svibnja 2013., svjedočili smo veličanstvenom prazniku multikulturalnosti, suživota, uzajamnog uvažavanja i jedinstva u različitostima – međureligijskog dijaloga na djelu. Pred desetinama tisuća prisutnih gostiju, te mnogo većim, milijunskim TV-auditorijem, koji je svečanost mogao gledati u direktnom prijenosu HTV-a ili putem izvještaja svjetskih TV-stanica, država Hrvatska je svijetu odaslala snažnu poruku koegzistencije i tolerancije. Potvrdila je da je s pravom na pragu Europske unije, te da kao 28. članica europske zajednice naroda može ponuditi nešto što mnoge zemlje u Europi nemaju, bile one u okviru EU ili ne. Brojni govornici na svečanosti nisu štedjeli riječi, naprosto se natječući tko će s ljepšim komplimentima i atributima opisati arhitektonsku ljepotu i uklopljenost u okoliš Riječke džamije – “Mediteranske ljepotice” i “najljepše džamije u Europi”. Arhitektonsko remek djelo pokojnog Dušana Džamonje, već prije svečanog otvorenja uvršteno je u turističku ponudu kao kulturna znamenitost grada Rijeke i Kvarnera. Postala je svojevrsni ponos Riječana, simbol novog doba i multikulturalnog duha Rijeke, što je riječki gradonačelnik Vojko Obersnel i potvrdio sljedećim riječima: “Ovu ćemo džamiju svim našim prijateljima širom svijeta i gostima pokazivati kao mjesto vjere i kulture, znanja i učenja, druženja i suradnje.” Hrvatski državni dužnosnici – od predsjednika RH Ive Josipovića, preko predsjednika Hrvatskog sabora Josipa Leke do ministra Orsata Miljenića – svi odreda, isticali su dobru uklopljenost muslimana u hrvatsko društvo, značajan doprinos razvoju i napretku Hrvatske, odličnu suradnju između hrvatske države i Islamske zajednice, svesrdno sudjelovanje čelnika Islamske zajednice u izgradnji demokratskog društva, pri čemu su bili primjerom razložnog i domoljubnog ponašanja i međureligijskog razumijevanja i tolerancije. Posebno je naglašeno da je Hrvatski sabor prije skoro 100 godina, točnije 1916., usvojio Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, te kako je “islamska tradicija utkana u tkivo hrvatske društvene i duhovne povijesti” i da “obogaćuje hrvatski kulturni identitet”. Vjerojatno najtopliji govor je izrekao mons. Enco Rodinis, generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije, koji je nekoliko puta rekao “braćo muslimani”, što nismo shvatili kao prigodnu kurtoaziju već iskrenu pruženu ruku Sljedbenika Knjige, kršćana koji vjeruju u Jednoga Boga, zajedničkog Stvoritelja. S druge strane, muslimanski velikodostojnici, kao i u svakoj drugoj prigodi, pohvalili su odnos Hrvatske prema Islamskoj zajednici i izrazili želja da “hrvatski model” odnosa između kršćanske većine i muslimanske manjine bude uzor i drugim zemljama u Europi i svijetu. Bakir Izetbegović, bošnjački član u Predsjedništvu BiH, stoga je ustvrdio da je “Hrvatska dobro mjesto za život Bošnjaka muslimana”. Sutradan je u riječkom “Novom listu”, iz pera glavnog urednika Branka Mijića, “osvanuo” jedan od najljepših tekstova o islamu i muslimanima koji su ikada izašli u hrvatskim tiskovinama. U inspirativnom tekstu pod nazivom “Tisuću i druga noć” Mijić ističe da Rijeka nije dobila samo džamiju, već “ćupriju, most između Istoka i Zapada”, što je “i duhovni i civilizacijski iskorak koji je malo tko u Europi do sada učinio”. Glavni urednik “Novog lista” zatim izriče riječi istinskog poštenja: “To je kapital koji je veći od svih LNG terminala i milijarda koji nam se vrzmaju po glavi kada čujemo Katar, dolar, barel, a koji nas neće zaobići ako nastavimo cijeniti čovjeka i po tome biti prepoznatljivi svijetu.” Povezujući svoju ljubav prema džamijama u svome gradu i Damasku – Riječkoj i Umayyd džamiji – koje dijele tisuće godina i tisuće kilometara, upitao se “zašto ne sanjati da će taj sredozemni most spajanja Zapada i Istoka zaživjeti upravo na nebeskoj, duhovnoj i ljudskoj relaciji tih dviju džamija u koje se, eto, definitivno zaljubih”? Svoj tekst završio je sa: “Elhamdulillah!” – riječima zahvale Bogu Uzvišenom. Mjesec-dva prije svečanosti otvaranja Islamskog centra u Rijeci, u “Preporodovog Journala” objavili smo uvodnik pod naslovom “Put do Mediteranske ljepotice”, svojevrsnu višedesetljetnu kronologiju događanja oko ideje i izgradnje džamije u Rijeci. Napisan je s namjerom da se ne zaborave “olovna” vremena, naročito 90-ih godina prošlog stoljeća, ali i pokaže civilizacijski napredak hrvatskog društva. Nismo niti očekivali da se neke ružne stvari iz prošlosti mogu ponoviti, pa makar i u nekom drugom, blažem obliku. U večernjim satima u četvrtak, 23. svibnja, nepuna tri tjedna nakon veličanstvene svečanosti otvorenja, grupa od 30-ak riječkih mladića kamenovala je Islamski centar, pri čemu je razbijena velika staklena površina na uredskim prostorijama. Zahvaljujući pravovremenoj i nenasilnoj reakciji vjernika, koji su se nalazili u džamijskim prostorima, nije došlo do fizičkog obračuna s napadačima. Sutradan ujutro muftija Aziz Hasanović se odmah uputio u Rijeku i obavio razgovore sa gradskim i crkvenim zvaničnicima. Mešihat je izdao i priopćenje za medije u kome su dvije vrlo važne stavke: prvo, konstatacija da se radi o prvom organiziranom napadu na objekt Islamske zajednice u Hrvatskoj i, drugo, vjerovanje da se radi o izoliranom slučaju. Vrlo brzo, za manje od 24 sata, policijski službenici PU Primorsko-goranske su uhapsili i priveli na policiju dvojicu mladića iz Rijeke zbog sumnji da su “zaslužni” za bacanje kamenja na džamiju. Prema dostupnim informacijama, mediji su objavili da je grupica mladih malo ‘žešće’ slavila rođendan zbog čega su i konzumirali alkohol zahvaljujući kojem su pojedincima ‘popustile kočnice’. Potpuno je jasno da veliku odgovornost za nastalu situaciju snose i mediji. Prisjetimo se, tih smo dana bili naprosto bombardirani prilozima o terorističkom napadu na maratonce u Bostonu i brutalnom ubojstvu britanskog vojnika u Londonu. Bespoštedna propaganda o muslimanima teroristima, koja vodi u globalnu islamofobiju. Uzgred, Islamski centar u Rijeci nije negdje “usput”, uz glavnu prometnicu ili centru grada. Treba se potruditi doći do njega, naročito ako se nalaziš pod utjecajem alkohola. Incident je zabolio i zabrinuo Bošnjake/muslimane u Rijeci i Hrvatskoj, ali nije ustrašio. Svatko ima svoja iskušenja kroz koja prolazi tokom života, kao pojedinac ili narod u cjelini. Ne treba to posebno naglašavati, džamije u bošnjačkoj kulturi i tradiciji imaju posebno mjesto i značaj, poseban emocionalan odnos, bez obzira radilo se o praktičnom vjerniku ili onome koji ne zalazi u džamijske prostore. Vjera islam je diferentia specifica koja nas određuje prema narodima s kojima dijelimo isti životni prostor i vrlo sličan jezik – Hrvatima i Srbima. Želimo vjerovati da je prava slika Rijeke i Hrvatske ona iz prekrasne, sunčane subote 4. svibnja, a ne iz mraka noćnih sati četvrtka 23. svibnja. Želimo vjerovati da “alkoholne pare” neće biti ponovnim razlogom vandalskog ponašanja i skrnavljenja muslimanske bogomolje. Postoje i neki drugi objekti za izražavanje frustracija zbog loše društvene i ekonomske situacije, zar ne? 27 poginulih branitelja, čija su imena ispisan na spomen-ploči u neposrednoj blizini Islamskog centra u Rijeci, nisu zaslužili takav tretman. q Ismet ISAKOVIĆ

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

3

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

SULEJMAN ČIČIĆ, UMIROVLJENIK I DOBROTVOR

Tkalac koji tka prijateljstva
Krajem listopada 2011. godine promovirana je knjiga puna memorabilija i čak 340 fotografija o uzbudljivom životu gospodina Sulejmana Čičića, dugogodišnjeg podupiratelja mnogih bošnjačkih asocijacija u Hrvatskoj. Knjigu je naslovio “Album sa starim slikama”. Srećom za nas, kada smo krenuli na razgovor s gosp. Čičićem, nismo bili vidjeli tu knjigu; naš je razgovor bio stoga pravo otkrivanje intrigantnog i čak povijesno interesantnog radnog i životnog puta tog čilog i lucidnog gospodina. Posjetili smo ga doma, u Varšavskoj ulici. Reče nam da se zgrada od vremena 60-ih prošlog stoljeća, kada je sagrađena novcem zarađenim na prodaji tekstilnih strojeva, naziva i “Alžirkom”. “Objekt u kojem stanujem od tih 60-ih godina građen je za potrebe jugoslavenskih tekstilnih predstavnika u Alžiru, tada sam ih predvodio u Oranu. Gradili smo tamo prve tekstilne tvornice u toj nesvrstanoj prijateljskoj zemlji”, kazuje nam gosp. Čičić. Raspitujemo se za autore slika na zidovima njegova stana: “Ovo ulje na kojem je stari grad Istanbul naslikao je moj rođak, arhitekt, koji i živi u Istanbulu, ostale su slike ranog, još mladića, Mersada Berbera. Supruge su nam bliska obitelj. Moja rahmetlli Ruve i supruga rahmetli Mersada, Adaleta Berber su Muzurović, obje Bijelopoljke.”

Sulejman Čičić greb stekao sam slobodu rada. Živio je tada ovdje i dobar dio moje obitelji. Suprugina dvojica amidža, pa Hajro Skadrak, čovjek koji je praktično iz moje mahale, odrasli smo zajedno… Bilo je još prisnih znanaca. Postajem jedan od poticatelja razvoja tekstilne industrije u Hrvatskoj. Također, i u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori gdje su napravljene po dvije moderne tvornice tekstila.

Iz Prijepolja, preko Beograda do Zagreba
Kako ste se našli u Zagrebu? Ja sam Sandžaklija! Iz Prijepolja sam. U knjizi navodim sva imena svojih, a i dosta je napisano i o povijesnom kontekstu. Selili su prema Šapcu, bili su protjerani sinovi moga pradjeda. Jedan je bio ranjen u ruku i s odsječenom rukom, suprugom i četiri sina, doselio u Prijepolje. Odsjeli su tamo bili u jednom hanu Mula-Jusufa Fočevića, Mehmeda, pa ga tamošnji ljudi uvjerili da tu treba i ostati. S vremenom kupuje za četiri sina kuće i do kraja nedavnog rata su ih tamo i imali. Od Prvog do početka Drugog svjetskog rata postajemo najbrojnija familija u Prijepolju, čak 16 kuća je naše. Drugo muslimansko pleme – Hašimbegovići – imalo je 12 kuća, radi usporedbe. Djed je držao trgovinu, njegova braća su bili zanatlije. Proveo sam prvo 12 godina u Beogradu. Završio sam za inženjera tekstila. Oženio se, u Beogradu su mi rođena oba sina – Erol i Esad. Tada je firma “Mašinoimpex”, u kojoj sam se zaposlio, tražeći izlaz na vanjsko tržište napravila u Zagrebu kuću u kojoj stanujem i poslovni prostor preko puta i uputila me ovamo. U Zagrebu postajem najuspješniji čovjek u firmi. Ostvarivao sam 65-70% prometa firme. Zainteresirao sam se za projekte tekstilnih poduzeća, kreirao ih, bavio se time cijeli svoj radni vijek. Radio sam i deset godina u Vojno-tehničkom institutu, kao šef Odjela za tekstil i kožu za Jugoslavensku narodnu armiju. Tu sam naučio puno, mora se to reći. Počeo sam se baviti trgovinom u “Tehno-servisu” u Beogradu, jer čim sam ja odslužio vojsku počeo sam raditi u tekstilnim tvornicama. Slučajno sam došao na jedan skup na kojem sam upoznao direktora “Mašinoimpexa”. Oni su tražili čovjeka koji pozna tekstilni posao; bio sam odmah “vrbovan” u Zagreb. Kako ste se adaptirali na ovdašnji mentalitet? U početku je to bila stvar nevolje. U Beogradu sam, istina, bio stalno pod nekom paskom, budući da su mi oca strijeljali partizani. Želio sam se toga riješiti, skloniti se negdje u mir. Dolaskom u Za-

Brojni međunarodni kontakti
Suradnja se širila i van granica SFR Jugoslavije!? Radio sam projekte za Alžir, a i za druge zemlje, zajedno sa svojim isporučiteljima dijelova strojeva za tekstilnu industriju iz Italije i Njemačke. Kupovali smo, uvozili, nekih 35-40% dijelova strojeva koje nismo sami proizvodili. Osnovne smo tekstilne strojeve proizvodili u Kruševcu, u to vrijeme bio je to najveći naš proizvođač. I sa zagrebačkim sam “Tekstil-strojem” stalno surađivao. U toj je industriji uvijek radila ženska radna snaga. Kakva joj je budućnost? Ta se industrija i u Hrvatskoj urušila. Nijemci su, npr., sačuvali najjače svoje tekstilne firme, u postotku je to 10-20% ranijeg obima tekstilne industrije. Rekli su mi i zašto: da im se nađu “u nevolji”! Istina je, tekstilna industrija je industrija sirotinje. U njoj negdje ima više muškaraca, kao u Turskoj između dva svjetska rata, ali su, do čak 90% zaposlenih radnika, žene. Tekstilna industrija traži manualni rad. Zato su danas najveći proizvođači tekstila iz Pakistana, Indije i Kine. Nisam dobro informiran kakvo je stanje u Južnoj Americi, ali vjerujem da je slično i tamo s tekstilnim proizvođačima. Uvijek se mora zainteresirati kupca za neki svoj novi projekt. Ovdje to uprave nisu razumjele, mislilo se da tehnički direktor sve naručuje što firma treba… Menadžment je iznimno važan, bio, a pogotovu danas. Morate imati viziju što želite i strategiju kako to realizirati. Tada je bilo needuciranosti, ali zašto je i danas tako? Ukratko je riječ o nesposobnosti! Mora se znati svoj posao. A morate ga i voljeti. Morate znati ljude uvjeriti u kvalitetu i potrebu da nešto kupe od vas, a morate im i primjerima pokazati kako raditi s onim što nudite. U mom slučaju, sa tekstilnim strojevima. Velika je to industrija, različite strojeve koristi za razne vrste tekstila: za svilu, vunu, pamuk…

4

PREPORODOV JOURNAL 150/151

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Iz Zagreba poslovni put vodi Vas u arapski svijet, u Alžir… Iz Zagreba sam, nakon pet godina rada u “Mašinoimpexu” poslan, od 1960. do 1965. godine, u Alžir. I to u Oran. Tamo je moja obitelj imala krasan stan, a ja biro s pogledom na more. Dva gradilišta – dvije tvornice tekstila – za koje su nas Alžirci bili angažirali da ih sagradimo, nalazile su se 15 i 25 kilometara udaljene od moga stana. Putovao sam svakodnevno. U obje sam tvornice ostavio ekipirane stručne timove, uglavnom ljude iz Duge Rese i iz Zagreba. Nakon četiri godine, po završetku tog posla, Alžirska vlada, u znak zahvalnosti, pozvala me da zajedno sa suprugom provedem tamo neko vrijeme u gostima. Poslije više nisam išao u tu zemlju. Nekoliko puta jesam putovao u obližnji Maroko… Radili smo dosta i na obrazovanju alžirskih kadrova. I ovdje, u Hrvatskoj, u Zagrebu, je bilo oko 80 njihovih polaznika tekstilnih škola ili na doškolavanju. Brzo su učili od nas, ali ne samo od nas već i od Talijana, Francuza. Ubrzo su formirali i Tehnički biro. Ta zemlja, a došao sam kada je bila tek formirana i stekla samostalnost, nije praktički imala dotad nikakvih ulaganja. Naglo se počela razvijati. Po mom prvom odlasku u Oran primio me alžirski ministar industrije. Ponudio sam tada hrabro idejni projekt izgradnje dviju tekstilnih tvornica, uvjerio ga da im mi sve to možemo isporučiti! Vjerovali su i meni, a i našoj zemlji! Moja nastojanja, na žalost, nisu kasnije nastavljena. Iz alžirskog Orana, stjecajem poslovnih prilika, završavate u Istanbulu, velegradu na Bosporu… Po povratku iz Alžira u “Mašinoimpexsu” nisu znali za što me angažirati pa, budući da smo dobili posao u Istanbulu, a bio je zastao jer ga je vodio neki stariji Turčin iz Adane, poslali su me u Istanbul. Kako je moj stariji sin bio već 7. razred gimnazije – djeca su mi u Alžiru i u Turskoj dobila solidnu i temeljitu francusku naobrazbu – poslao sam ga mjesec dana ranije nego smo svi, cijela obitelj, tamo krenuli. Ipak, imao sam u Istanbulu dva strica i drugu rodbinu... Turci su veliki narod, velika je to zemlja. Bili su kada sam tamo došao raditi pod ruskim utjecajem, a posao u privatnoj tekstilnoj industriji vodili su ili Grci ili Židovi. Trebali su tada dosta strojeva… Još po dolasku na vlast Kemala Atatürka Turci su bili uveli tzv. dikekcije koje su osnivale poduzeća, postavljale u njima i direktore, cijele uprave. Tako da je to bilo poput državne tekstilne industrije. Naravno, pored nje je, rekoh, živjela i privatna tekstilna industrija. Zanimljivo je kod Turaka da su jako puno ulagali u obrazovanje. Prije, a i danas. Probao sam tamo prodavati strojeve iz Kruševca; interesirali su se dosta, također i za poljoprivredne strojeve. U to je vrijeme bio ministar poljoprivrede neki čovjek koji je relativno dobro govorio bosanski jezik, a naučio ga je od roditelja. Primio me... Te godine: 1968., 1969. i 1970. su godine snažnog napona Turske. Moj rod: nana i najstariji stric, već su mi bili umrli, ali je bilo još dosta žive rodbine u Istanbulu, u Fatihu i u novim dijelovima tog grada. Kod Fatihove džamije je u to vrijeme bio niz kavana u kojima se isključivo govorio bosanski jezik… Jedan mi je stric bio tvorničar tekstila, upoznao me s mnogim našim doseljenicima. U Istanbulu sam upoznao i jednog Trebinjca, vrlo uvaženog u Turskoj, valjda najuglednijeg Bošnjaka tada u Turskoj, a koji je prodavao oružje. Danas mi je zanimljivo da smo stanovali u blizini kuće u kojoj je odrastao sadašnji predsjednik Turske Erdogan. Moguće da je moj stariji sin Erol i igrao nogomet s njim. Govorite o vojnom ustroju i administracije u nekadašnjoj Turskoj. Danas se toj zemlji spočitava nedemokratičnost! Atatürk je snažnom vojskom objedinio taj narod. Odlazio sam tamo često i prije, a putujem redovito k svojima i po nekoliko puta godišnje. Odlazio sam i kupovati pamučno predivo za neke Talijane. Moćna je to zemlja, posebno u proizvodnji upravo pamučnog prediva; može njome pokriti dobar dio europskog tržišta i svoje potrebe. Moguće da sam i sâm upoznao Erdogana dok je bio mladić, a dolazio sam u Istanbul i dok je bio gradonačelnik toga grada za koji znam da je puno učinio. Istina, na istom bih sijelu u Istanbulu znao čuti kontradiktorne stavove i procjene njegova rada. Zanimljivo je za tu veliku zemlju da s porastom svoga stanovništva stalno mijenja profil, donekle i politički, praktički svako desetljeće. Na vlasti su joj danas mladi i mlađi ljudi. Može se reći i da su, naravno relativno, amerikanizirani. Ipak, to je zemlja koja ide svojim putem. Snažno se i brzo razvija. Nama, koji tamo navraćamo ili gledamo na tu zemlju sa strane, procjenjujemo je, čini se poprilično nerazumljivom. Šteta je da Turska još nije postala dijelom Europske unije. Treba li i reći koliko bi to značilo i islamskom svijetu! Jer, bojim se da je sadašnja izraelska politika prilično destabilizirajuća i za Tursku. Posredno i za, ono što mene zanima, veliki i sve snažniji Pakistan, pa Indiju u kojoj je 100 milijuna muslimana. A onda i naš prostor. Politička stabilnost je osnova za trgovinu, za ulaganje.

Treba znati mjeru
Niste ostali živjeti u Istanbulu. Kuda odlazite nakon života u turskoj metropoli? Zapravo sam svoj radni vijek okončao u ljubljanskoj firmi “Jugotekstil” i najviše radio na području Beča. Tamo sam i preselio. Predstavljao sam tu slovensku firmu gotovo šest godina, sve do mirovine. Naravno, mirovao nisam niti kasnije, putovao sam i dalje svijetom. Povremeno sam i radio za jednu njemačku firmu. Sve dok se nisam razbolio. Živjeti u Beču je lijepo. Znači to druženje s domaćim ljudima, a što nije baš niti uobičajeno za Austrijance. Ja sam stekao i tamo zanimljive prijatelje: vrsne menadžere, trgovce nakitom i dijamantima, moćne financijske direktore... Voljeli su doći i k nama u Zagreb, zanimali se za naše bosanske specijalitete. Rahmetlli supruga Ruva bi im ponudila čimbur s mesom... Moj unuk, od starijeg sina, studira sada u Beču glazbu i stanuje u mom stanu. Ovih dana je imao školski koncert. Imate rijedak talent za menadžment u svome području rada. U pripremi su dva skupa privrednika iz bosansko-hercegovačke dijaspore ovoga ljeta. Možete li pomoći savjetom? Mudrost je ne trčati pred rudo, kako se u narodu kaže. Jer, mogu vas udariti po leđima! Ipak, pri odlukama i u našim izborima ne smije biti straha niti kukavičluka. Mora se naći prava mjera. Trudio sam se uvijek i u volonterskom, društvenom radu u bošnjačkim asocijacijama ovdje u Zagrebu naći tu pravu mjeru u kontaktima s ljudima. Izbjegavati nametljivost, raditi i doprinositi bez velikih riječi i bez narcisoidnosti. Imamo ovdje kvalitetnih kadrova, naučili su se prilagoditi situaciji, zahtjevima i mogućnostima aktivista. Nije to ni lako; malo nas je, a svi ne mogu biti u prvoj liniji! Ponajviše sam se družio i kontaktirao s Hilmijom Šabićem; svoj je, ali pošteno razmišlja. Dosta je ljudi u bošnjačkoj zajednici u Zagrebu koji ne žele u prve redove aktivizma nego su svakodnevna podrška, više savjetodavna. Tu su našli mjeru svoje aktivnosti! I sâm sam takav. Valja nam poraditi svima na omasovljenju, pridobiti mlade. To nam je sada u prioritetu. Premalo je mladih ljudi i u Gimnaziji, i u aktivnostima BNZH, KDBH “Preporod” i drugih bošnjačkih asocijacija. A i žena je još premalo. q Edina SMAJLAGIĆ

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

5

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

PROMOCIJA KNJIGA “LIČNA STRANA SVIJETA” I “GASAN KANAFANI – IZ ZEMLJE TUŽNIH NARANDŽI”

Duhovnost, bez isključivosti
U petak, 5. travnja 2013., u prostorijama zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske u Ilici 54, održana je promocija dviju knjiga Hajrudina Somuna: “Lična strana svijeta” i “Gasan Kanafani – iz zemlje tužnih narandži”. Knjige su predstavili dr. sc. Tatjana Paić Vukić i prof. dr. sc. Predrag Matvejević. Tribinu je moderirao Mithat Muzurović. Hajrudin Somun je ugledni novinar, diplomata i bivši veleposlanik BiH u Turskoj i Maleziji. Bio je ratni TV-reporter sa Srednjeg istoka, dopisnik TANJUG-a iz Irana za vrijeme Islamske revolucije, diplomata u Bagdadu i Teheranu. Sada je dopisnik turske novinske agencije Anadolija. Dr. Tatjana Paić Vukić iz Arhiva HAZU, prof. arapskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kazala je: “S radošću očekujem svaki novi tekst Hajrudina Somuna, pa i onaj koji priprema za tisak. U knjizi objavljenoj 40 godina, nakon pogibije velikog Kanafanija, Hajrudin je u pet kratkih priča, vrhunskim pripovjedačkim umijećem, predstavio prvo sarajevskoj, a sada i zagrebačkoj publici, Kanafanijeve političke stavove. U drugom dijelu knjige ‘Zemlja tužnih narandži’ Somun predstavlja i spisateljsko umijeće tog borca za palestinsku slobodu. Teška tema – izgon iz Palestine 1948. godine, gotovo je mitska poveznica s onim prijašnjim i onim što je uslijedilo u povijesti te zemlje. Kod nas su prevođena Kanafanijeva djela, npr. u sarajevskom izdanju njegova kratkog, u svijetu poznatog, romana ‘Na suncu’. Posve je, međutim, nov način na koji je Somun pisao o tom autoru; krenuo je od datuma njegove pogibije i povezao je, retrospektivno, sa svim što se od te 1972. godine dogodilo s Palestinom, do 2012. godine. Navodio je pri tom prijevode njegovih djela kao i kazališna uprizorenja. Dojmila me se Somunova sposobnost harmoniziranja raznorodnih dijelova i evociranja osobnih uspomena na Bliski istok. Sve to jezikom vrsnog političkog analitičara, s uplitanjem stihova palestinskih pjesnika. Izvanredan je to, majstorski spoj faktografije i fikcije. Sve je rečeno na tako osoban i strastven način, s puno književnog dara. Somun kompleksno progovara i o Kanafanijevim ideološkim otklonima, o njegovu terorizmu kao sredstvu borbe. Nije to ni apologetska, a ni književno-kritička analiza. Za takav tekst Somun je morao biti i vrstan artist, i novinar, i diplomat, a i doživjeti 1. rujna u Jordanu i prelaziti granične crte između Iraka i Kuvajta, hodati kroz pustinju. Uz sve to strastveno voljeti književnost i biti u stanju vraćati se u Beirut i tragati za odgovorima na svoja pitanja o životu, djelu i Kanafanijevoj pogibiji. Ukratko, trebao je to biti netko koga mori nepravda i sukob na Bliskom istoku, a i netko tko ima zdravu distancu, odmak, nešto što arapski autori često nemaju. U knjizi ‘Lična strana svijeta’ dojmila su me se svjedočanstva o povijesnim događanjima koje autor navodi, ona je i povijesni izvor iz pera svjedoka tih događanja.” Govoreći nadalje o vrijednostima Somunova spisateljskog stila, dr. Tatjana Paić Vukić je naglasila njegov dar za minijature i izvanrednu spretnost povezivanja palestinskog iskustva s iskustvom u Bosni i Hercegovini. Ili, mitovi o Iranu, o njegovim pjesnicima. “Somunova izvanserijska duhovnost nema ni trunka isključivosti. Ta lijepa izbalansiranost i odmjerenost koja prožima njegove knjige, njegova je ne samo puka politička korektnost, nego i argumentirana kritika, uvijek stavljena u ljudske granice”, zaključila je dr. Paić Vukić.

Sead Berberović, Hajrudin Somun, Predrag Matvejević, Tatjana Paić Vukić i Mithat Muzurović “Osobnost, spretnost, dubina onoga tko potpisuje te dvije knjige skrenule su mi pozornost na Somuna, a i njegovo prezime govori o nečemu o čemu cijeli život promišljam i pišem, o kruhu. U Jugoslaviji, književnik Mehmedalija Dizdar i Midhad Begić, književni kritičar, upozoravali su da se Bosnom muslimanski pisac nije mogao zaodjenuti nacionalno, drugi su ga razvrstavali po vjeri. Pitanje identiteta ostajalo je mučnom čvornom i neriješenom problematikom, čak i uklapanjem u europski civilizacijski stil i život. Hajrudin ne postavlja to pitanje, on je to što piše. Politička kultura tolerancije, koju on ima, teško se stječe. Bošnjacima nije bilo lako graditi je. Zato mi je drago da ove dvije Somunove knjige dolaze do nove generacije čitatelja. ‘Lična strana svijeta’ Hajrudina Somuna knjiga je visoke literarne kulture: to su literarni članci, komentari, zapravo se pitamo koji je to uopće žanr. Ima tu i povijesti, ima svjedočanstava, ima i pripovijesti. Somuna se čita lako i sa zadovoljstvom. Zahvaljujući autoru prolazimo i kroz neke krajeve, knjiga je i putopis. Roman je to istine”, naglasio je prof. Matvejević. “Valja zapisati da je Ghassan Kanafani bio jedan od kritičkih duhova koji je sagledao nepravdu svog narodu, ali i učinio pogreške koje ni tada, a pogotovo ne danas, nisu u interesu tog naroda. I u našim uvjetima je premalo onih koji nemaju smjelosti reći ‘ne’ vlastitoj naciji. Somun spada u one koji tako pišu – neovisno. Govorom istine jedino možemo opstati. Zato i očekujem od Somuna nastavak ovakvog tako iznenađujućeg literarnog pisanja. U bosansko-hercegovačkoj književnosti su nam zajednički ishodi, životno iskustvo, odlazak u svijet i životno iskustvo: Slično nam je prepoznavanje jedni drugih, nostalgija, vraćanje. Ali, gdje se vratiti? Na ruševine!? Na memoriju o zločinima? Koliko dugo će se sve pamtiti? U svijetu, punom raznolikih memorija, često onaj tko se ne uključi u neku od njih ostaje stranac među svojima! Važno bi bilo što žurnije pozabaviti se i na sveučilištima tom problematikom. Stari most nikako da poveže dvije obale Neretve. Valja nama preko rijeke!”, zaključio je svoje izlaganje prof. dr. Predrag Matvejević. “Za Zagreb i Ilicu me vezuju velika prijateljstva. U listu ‘Polet’, jugoslavenskom glasilu mladih, počeo sam objavljivati svoje prve priče. Presretan sam što je organizirana ova večer i što sam čuo toliko lijepih riječi o svom pisanju”, poručio je na kraju tribine Hajrudin Somun. q Edina SMAJLAGIĆ

6

PREPORODOV JOURNAL 150/151

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

REISU-L-ULEMA MR. HUSEIN EF. KAVAZOVIĆ U ZAGREBU (18.-19. TRAVNJA 2013.)

Prva reisova posjeta
U okviru prve službene posjete Islamskoj zajednici u Hrvatskoj, 18. i 19. travnja 2013., Islamski centar u Zagrebu ugostio je visoku delegaciju iz Sarajeva, u kojoj su bili reisu-l-ulema mr. Husein ef. Kavazović, mr. Safet Softić, predsjednika Sabora Islamske zajednice u BiH i dr. Amir ef. Karić, rukovoditelj Vjersko-prosvjetne službe Rijaseta Islamske zajednice u BiH. Program njihovog posjeta Zagrebu bio je veoma bogat. U četvrtak, 18. travnja, u Domu HRT-a na Prisavlju reis Kavazović je novinaru Augustinu Bašiću dao intervju za emisiju “Duhovni izazovi”, a zatim u biblioteci Islamskog centra održao sastanak sa članovima Mešihata i svim glavnim imamima u Hrvatskoj. U večernjim satima, u okviru tradicionalne Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, održao je predavanje na temu “Vizija i perspektive Islamske zajednice”. U petak, 19, travnja, program reisovog posjeta Zagrebu bio je još sadržajniji. U jutarnjim satima susreo se s kardinalom Josipom Bozanićem, a zatim održao hutbu u Zagrebačkoj džamiji. U poslijepodnevnim satima reisu-l-ulema Husein Kavazović prisustvovao je prijemima u Hrvatskom saboru i rezidenciji predsjednika RH na Pantovčaku.

Reisu-l-ulema mr. Husein ef. Kavazović (džuma u Zagrebačkoj džamiji) Poslaniče, mi smo te poslali svjedokom da doneseš radosnu vijest i da ljude opominješ.’ To je osnovni motiv i svrha poslanja Allahovog poslanika. On je bio i ostao svjedok naše vjere, on je bio i ostao uzor prema kojem mi okrećemo svoja lica. Poslanik je uvijek sa nama. On je uvijek živ, njegova riječ i njegov primjer su živi. Zajednica živi kroz Poslanika, po njegovom primjeru, po njegovom uzoru i uzoritoj riječi. Ona opstaje iz stoljeća u stoljeće i predaje poslanje s koljena na koljeno”, rekao je reis Kavazović. Naglasio je da je islam došao u naše krajeve početkom 15. stoljeća preko sultana Fatiha. Može se reći da su muslimani u BiH institucionalno organizirani od 1537. godine kada su utemeljeni Gazi Husrev-begova medresa i biblioteka. Današnja Islamska zajednica iza sebe ima više od 130 godina organiziranog rada. Reis Kavazović se prisjetio brojnih prethodnika koji su u teškim trenucima borbe za opstanak bošnjačkog naroda imali snage i hrabrosti voditi Zajednicu, boriti se zajedno s njom, vjerovati u vrijednosti i ideale koje kao muslimani u sebi nosimo. “Ali, iako znamo za te ideale, uvijek je bilo potrebno da nas neko potakne, da nas neko ohrabri, da neko bude uz nas i da stane ispred nas. To je bila uloga naše uleme i to je bila uloga naših reisu-l-ulema. Islamska zajednica od 1990. do danas prošla je kroz jedan težak period. To je period uništavanja našeg naroda, raseljavanja, vrijeme velikih pogibelji, vrijeme genocida, vrijeme zločina, vrijeme uništavanja”, rekao je reisu-l-ulema. Podsjetio je da je tokom prethodnog rata u BiH ubijeno oko 64.000 muslimana i srušeno preko 600 džamija, od kojih 70 još nije obnovljeno. Naglasio je da je pred Islamskom zajednicom težak put – put povezivanja naših ljudi, jačanja vrijednosti porodice. “Želim vam kazati da smo pred donošenjem Ustava Islamske zajednice. Vezano uz platformu poveli smo jaku raspravu, želimo još čvršće povezati Zajednicu. Želimo pomoći muslimanima u Srbiji da se ujedine, želimo im pružiti ruku, dati bratski savjet da se prevaziđe takvo stanje. Vi dobro znate, naši domovi, domovi Bošnjaka su u Bosni, naši domovi su u Sandžaku, naši domovi su u Hrvatskoj. To je kičma naše zajednice. Mi se moramo boriti da muslimani u Srbiji izađu na pravi put”, rekao je reisu-l-ulema mr. Husein ef. Kavazović.

Prvi dan posjete
Na sastanku s glavnim imamima, zagrebački muftija dr. Aziz ef. Hasanović upoznao je reisa Kavazovića i članove delegacije s aktivnostima koje imami provode na svojim područjima. Istaknuo je radosne vijesti vezane uz nedavno potpisani ugovor s dubrovačkim gradonačelnikom Androm Vlahušićem, na osnovu kojega je Grad Dubrovnik donirao 900.000 kuna za uređenje novog objekta na Gružu, gdje će biti smješten dubrovački mesdžid. Riječ je o bivšoj zgradi GP-a površine 380 m², koja se nalazi na adresi Radnička 4, a ima prizemlje i kat. Tom prigodom je najavljeno i osiguranje parcele sa 160 grobnih mjesta za muslimane na dubrovačkom groblju Dubac. U razgovoru i druženju s imamima reis Kavazović, dr. Amir Karić i mr. Safet Softić su ukazali na časnu ulogu imama u proteklom periodu, te pozvali na “intenziviranje pobožnosti kod sebe i kod drugih”. Reisu-lulema je upoznao glavne imame s promjenama koje slijede s novim Ustavom Islamske zajednice u BiH, sve s ciljem da se što čvršće povežu svi muslimani na području bivše Jugoslavije. Nakon susreta u biblioteci Islamskog centra, gosti iz Sarajeva obišli su prostorije Islamske gimnazije “Dr. Ahmeda Smajlovića”, gdje ih je ravnatelj prof. Mevludin ef. Arslani informirao o njenom radu. Prvi dan posjete završen je tribinom u Kongresnoj dvorani “H. Salim Šabić”, na kojoj je reisu-l-ulema Husein Kavazović održao predavanje na temu “Vizija i perspektive Islamske zajednice”. Govorio je o značaju i povijesnoj ulozi Islamske zajednice za muslimane Bošnjake. Osvrnuvši se na institucionalno organiziranje Islamske zajednice, reis Kavazović je ukazao na potrebu međusobnog povezivanja i uvažavanja, pri čemu je izrazio ponos na ponašanje i rad Islamske zajednice u Hrvatskoj kao jedne od najorganiziranijih dijelova Islamske zajednice u cjelini. Kavazović je istaknuo da Islamska zajednica stalno zastupa vrijednosti koje je Dragi Bog objavio u Svetoj knjizi – Časnom Kur’anu. Pritom je prolazila kroz različita vremena i izazove, rješavala pitanja s kojima se suočavala. “Izvor njegovog poslanja jeste visoko moralno poučavanje koje Dragi Allah, dž.š., preko meleka Džibrila poslao ljudima kako bi ih uputio na Pravi put. Jedan ajet kaže: ‘O

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

7

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Drugi dan posjete
Prijem kod kardinala Josipa Bozanića održan je u Nadbiskupskom dvoru na zagrebačkom Kaptolu. Nakon sastanka reis Kavazović je u izjavi za medije rekao da je Islamska zajednica u Hrvatskoj na dobrom putu. “S kardinalom Bozanićem sam, među ostalim, razgovarao i o poteškoćama koje mi u BiH imamo kada je riječ o povratku ljudi u svoje domove. Pritom smo imali u vidu da su Katolička crkva i Islamska zajednica dvije zajednice koje su prilično destruirane u ratu, u agresiji na BiH. Govorili smo o povratku, međureligijskom dijalogu i s drugim crkvama i vjerskim zajednicama u BiH. Zamolio sam kardinala Bozanića da se zauzme za povratak Hrvata u Posavinu koja je ispražnjena od Hrvata. Smatramo da bi se obnovom zajednica na tom prostoru pomoglo BiH. Mi ćemo se zalagati da se to i desi.” Kavazović se osvrnuo i na potencijal vjerskih zajednica u konsolidaciji međunacionalnih odnosa u regiji. “Mi nismo u mogućnosti da napravimo nešto materijalno, tu su države i politike, ali možemo stvoriti dobar milje. Zagovaranjem etičko-moralnog u društvu vjerske zajednice mogu stvarati to ozračje u društvu. To je naše poslanje i smatramo da možemo na taj način doprinijeti društvu. Mi se ne trebamo baviti dnevnim pitanjima. Mi treba da se bavimo načelnim vrijednostima u društvu. Ne možemo se baviti pitanjima za koja su zadužena politika i država. To jednostavno ne ide”, rekao je reisu-l-ulema Husein Kavazović nakon susreta s kardinalom Josipom Bozanićem. Nakon susreta s poglavarom Katoličke crkve u Hrvatskoj, reis Kavazović je na tjednoj molitvi petkom (džuma namaz) održao hutbu pred vjernicima u prepunoj Zagrebačkoj džamiji. U njoj je preporučio bogobojaznost, naglasio važnost braka i porodice, istaknuo da je vjera dar kojeg nam daruje Uzvišeni Allah te podcrtao nužnost njegovanja dobrih odnosa u Islamskoj zajednici: “Porodica je naše ostrvo sigurnosti. Brak ispunjen ljubavlju i milošću, okrilje je iz kojega se razvija zdrava porodica, a djeca su njen ukras. Potrebno je mnogo umijeća i strpljenja na putu svekolikog razvoja našeg potomstva. Čuvajmo brak, čuvajmo toplinu porodičnog života. Ne pokleknimo pred nasrtajima relativiziranja vrijednosti braka i porodice koje su na vjetrometini modernog životnog stila, industrije zabave koja poziva na život kao zabavu i putenu strast… Naš džemat, naša zajednica biće čvrsti onoliko koliko su naši međusobni odnosi čvrsti. Dobro stanje u džematu i široj zajednici zahtijeva stalnu njegu. Budimo ustrajni u otklanjanju prepreka koje nastaju između dvojice braće… Naša je misija biti od koristi onima sa kojima živimo u zajednici i društvu. Naše je opredjeljenje da budemo korisni građani… Mi živimo sa ljudima različitih opredjeljenja. Radimo sve da oni prepoznaju ljepotu poruke koju je Muhammed, a.s., dostavio ljudskom rodu.” U poslijepodnevnim satima drugog dana prve službene posjete Hrvatskoj, delegaciji Islamske zajednice u BiH na čelu s reisom Kavazovićem upriličeni su prijemi na visokom državnom nivou: u Hrvatskom saboru i rezidenciji predsjednika RH Ive Josipovića. U Hrvatskom saboru domaćin prijema je bio Nedžad Hodžić, saborski zastupnik bošnjačke, albanske, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine, predsjednik Kluba zastupnika nacionalnih manjina i predsjednik BDSH. Pored njega, u odboru za doček bili su Nenad Stazić, potpredsjednik Hrvatskog sabora i Melita Mulić, saborska zastupnica SDP-a, inače rođena Sarajka koja u Hrvatskoj živi od 1992. godine. Nakon razgledanja prostorija Hrvatskog sabora upriličen je službeni ručak tokom kojeg se razgovaralo o brojnim društveno-političkim temama: ulasku Hrvatske u Europsku uniju, položaju pripadnika bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj, aktualnim saborskim raspravama i inicijativama oko ćirilice, istospolnih brakova, šovinističkih izjava o “gostima u Hrvatskoj”… U obraćanju prisutnima reis Kavazović je čestitao skorašnji ulazak Hrvatske u Europsku uniju. “Hrvatska je demokratska zemlja.

Prijem kod kardinala Josipa Bozanića...

...i u Hrvatskom saboru Ona to dokazuje i kroz segment zaštite nacionalnih manjina i njihovu uključenost u rad Hrvatskog sabora. Ono što ste vi postigli, nama u BiH daje nadu da ćemo i mi krenuti tim putem. Očekujemo da budete naši glasnici na putu ulaska u evropske integracije. Osobno sam jako zadovoljan onim što sam čuo od uvaženog muftije Hasanovića kada su u pitanju muslimani i Islamska zajednica u ovoj državi. Smatramo da su to standardi s kojima se Hrvatska može ponositi. Mi ćemo za nekoliko dana imati otvaranje džamije u Rijeci. Smatram da je to vrlo važna poruka koju država Hrvatska podjednako šalje i Istoku i Zapadu. U vremenu kada se na evropskom kontinentu islamofobija širi i uzima zamah, Hrvatska šalje odličnu poruku. Smatramo da na takav način svima nama daje veliku nadu da su muslimani dobrodošli, da smo dio evropske stvarnosti. Naravno, mi vam čestitamo na postignućima. Želim kazati da muslimani Bošnjaci trebaju voljeti ovu državu, oni u njoj žive… Trebaju učiniti sve da je unaprijede, da oplemene ovo društvo s onim što nosimo u našim prsima, s onim vrijednostima koje imamo kao muslimani. Onda je to i bogatstvo Republike Hrvatske. Želim vam puno uspjeha, da u Hrvatskoj vlada tolerancija, da živi u vječitom miru, da ima dobre odnose sa svojim susjedima, da s BiH imate najbolje odnose. Mi, Bošnjaci muslimani iz Bosne i Hercegovine, želimo se zahvaliti Republici Hrvatskoj za ono što ste pružili tokom agresije na BiH. Ne kažem da Bošnjaci i Hrvati nisu imali nekih neriješenih pitanja i sukoba, ali smatram da su to bili nesretni događaji od strane nerazumnih ljudi u to vrijeme. Naša povijest pokazuje da se radi o dva naroda koja su najviše upućena jedna na druge. Uz Božju pomoć, nadam se da će tako i ostati”, rekao je reisul-ulema Husein Kavazović na prijemu u Hrvatskom saboru. q Ismet ISAKOVIĆ

8

PREPORODOV JOURNAL 150/151

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

PROMOCIJA KNJIGE “DEMOKRATSKI IZBORI U BOSNI I HERCEGOVINI 1990.-2010.” AMIRA ZUKIĆA

Statističko ogledalo BiH
U organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, u petak 19. travnja 2013., u dvorani BNZ u Zagrebu, Ilica 54, predstavljena je knjiga “Demokratski izbori u Bosni i Hercegovini 1990.-2010.” autora Amira Zukića, generalnog sekretara SDA i predsjednika Kluba delegata bošnjačkog naroda u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH. Pored autora, o knjizi su govorili dr. sc. Dino Mujadžević, znanstveni suradnik na Hrvatskom institutu za povijest, dr. sc. Filip Škiljan, znanstveni suradnik Instituta za migracije i narodnosti i prof. dr. sc. Ivo Komšić, gradonačelnik Sarajeva i recenzent knjige. Dino Mujadžević je rekao da je knjiga istovremeno znanstveno djelo i praktični priručnik koji može biti koristan i istraživačima i političkim aktivistima. Radi se o iznimno detaljnom radu o povijesti demokratskog procesa u BiH – od demokratskih promjena uoči agresije do suvremenog razdoblja. Mujadžević je u svom izlaganju detaljno objasnio koncepciju Zukićeve knjige, pri čemu je istaknuo da su brojne tabele i grafikoni izbornih rezultata pojedinih stranaka posebna kvaliteta ove knjige. “Kao povjesničar osobito bih pohvalio povjesničarima, ali i pravnicima i politolozima potencijalno vrlo korisni ‘Uvod’, jezgrovitu studiju o povijesti izbora u modernom razdoblju prije 1990. te potpoglavlje ‘Postizborni period’, koje je dio šireg poglavlja o izborima 1990. U njemu autor majstorski analizira posljedice prvih demokratskih izbora iz 1990., prije svega političku situaciju koja je dovela do rata – agresije na BiH i otpora njoj. Siguran sam da će vrlo vrijedni priručnik uvaženog kolege Amira Zukića naći svoje zapaženo mjesto u nastavi na pravnim, politološkim i povijesnim studijama u BiH, kao i šire”, zaključio je Dino Mujadžević. Filip Škiljan je uvodno istaknuo da je knjiga prava riznica i vrijedno štivo za svakoga tko se bavi poviješću, demografijom, sociološkim pitanjima i politologijom BiH u posljednjih 20 godina. Rekao je da “Demokratski izbori u Bosni i Hercegovini 1990.-2010.” može biti “ogledan primjerak kako bi trebale biti pisane knjige o izborima na području bivše Jugoslavije”. Pritom je Zukićev stil vrlo nedvosmislen, objektivan i čitak tako da knjiga nije namijenjena samo za usku stručnu, odnosno znanstvenu publiku. Autor ne ulazi dubinski u temu rata u BiH, što njegov tekst lišava nepotrebnih i suvišnih informacija koje bi na neki način samo opterećivale podatke o političkim strankama, izbornim rezultatima i okolnostima izbora u BiH. Škiljan se posebno osvrnuo na uvodni dio koji govori o izborima u BiH 1990. godine, kao i okolnostima buđenja nacionalizama koji su se pojavili kod svih triju naroda koji nastanjuju BiH. “Vidljivo je da su SDS i HDZ BiH bile instrumentalizirane iz Srbije, odnosno iz Hrvatske, te da su za cilj imale razbijanje jedinstvene Bosne i Hercegovine. Zukić se, da bi prekinuo statističku monotonost, ali nužnost u ovakvoj vrsti znanstvenog rada, služi brojnim citatima iz tadašnjih dnevnih novina, s televizije i iz literature što stvara dojam dinamičnosti i protočnosti teksta. Posebno opširno se bavi izbornim rezultatima. Oni su te 1990. predznak budućeg rata u BiH”, rekao je Filip Škiljan. Ivo Komšić je rekao da je knjiga statističko ogledalo BiH. Istaknuo je nekoliko važnih činjenica koje kvantitativno dokazuju stereotipe i zablude o političkom životu u BiH. “Jedna od tih stalno ponavljanih neistina je npr. da je HDZ BiH dobio politički legitimitet od 90% hrvatskih glasova. To se stalno ponavlja i u Hrvatskoj, i u BiH. To jedno-

Dino Mujadžević, Filip Škiljan, Ivo Komšić, Amir Zukić i Ansambl “Bosana” stavno nije točno. Na posljednjim izborima od mogućih 400.000 upisanih birača Hrvata, na izbore je izašlo 50%, tj. 200.000. Od toga je oko 100.000 glasova osvojio HDZ BiH, što ne predstavlja niti 25% političkog kapaciteta”, naglasio je Komšić. Osvrnuo se i na pogrešne procjene međunarodne zajednice koja je napravila stratešku grešku smatrajući da će izborni ciklusi od dvije godine i učestalo ponavljanje izbora demokratizirati bosansko-hercegovačko društvo. Tek od 2002. godine uvedeni su izborni ciklusi od četiri godine. “Svi su ti izbori napravili još veću nacionalnu podjelu nego što je bila. To se desilo zato što su izborne kampanje najbolji oblik politizacije društva. A naša politizacija je bila, zapravo, nacionalizacija politike. Izborni ciklusi su produbili međunacionalne razlike u BiH jer su politike dobile nacionalističku formu. Neki ljudi iz međunarodne zajednice procjenjivali su da ćemo izborima demokratizirati društvo. Međutim, ono se još više polariziralo. I naravno, izborima je učvršćena entitetska podjela. Svaka kampanja je išla prema zaoštravanju nacionalnih i entitetskih odnosa, što se ogledalo u izbornom rezultatu. Oni koji vrše destrukciju BiH, svaki put dobivaju izbore. I to u sve većem i većem broju”, rekao je Ivo Komšić. Amir Zukić je rekao da knjiga govori o tranziciji i pluralnoj demokraciji. Suvremeno političko organiziranje u BiH začeto je početkom 20. stoljeća, kada je država ulazila u opći civilizacijski, demokratski trend pritom oblikujući svoj poseban, autentičan politički ambijent. U takvom ambijentu kontinuirano se odvijala borba političkih snaga koje su željele nestanak posebnog državnog identiteta BiH i snaga koje su djelovale na afirmaciji bosansko-hercegovačkog državnog identiteta. Prvi slobodni izbori bili su 1990. godine, ubrzo je uslijedio rat. Danas izbori donose rat političkih partija. “Demokracija je donijela slobodu, kreativno djelovanje stanovništva i nije donijela rat. Rat u BiH isplaniran je iz susjednih zemalja. To je bila agresija na suverenost BiH, želja za uništenjem bošnjačkog naroda. Nisu ga donijele političke partije, nego velikodržavni projekti koji žele da BiH nestane s geopolitičke karte”, rekao je autor Amir Zukić. Zaključio je da se za 20 godina prešao veliki put, za razliku od drugih zemalja koje su ga prolazile stoljećima. q Ismet ISAKOVIĆ

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

9

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

TRAVANJ 2013. U RIJECI: HUMANITARNI KONCERT I SPOMENIK BOŠNJACIMA BRANITELJIMA

Ruka dobrote
Da dobrota ne poznaje geografske granice dokazali su sudionici humanitarnog koncerta “Ruka za Aldinu” kojega su u petak, 19. travnja 2013., u dvorani Filodrammatice u Rijeci, organizirali Omladinski klub muslimana Rijeka i Hor “Selsebil” Rijeka. Potaknuti akcijom koja je senzibilizirala javnost Bosne i Hercegovine u prikupljanju sredstava za liječenje Aldine Sarajlić (24) kojoj je početkom godine dijagnosticirana akultna leukemija, te joj je za potrebe liječenja i presađivanja koštane srži potrebno 180.000 eura, organizatori su pozvali svoje sugrađane koji su do posljednjega mjesta ispunili prostor ove riječke dvorane pokazavši tako veliko srce za one kojima je pomoć potrebna. “Najvrjednije što se posjeduje je život, a najvrjednije što za života svatko od nas može razviti je ljubav, ljubav prema bližnjem. Nije stvar u mogućnostima, već u odluci da se pomogne. Prave riječi na pravom mjestu moćnije su od najmoćnijeg oružja, a prava djela u trenutku potrebe nemjerljive su vrijednosti”, riječi su Edina Okanovića, pjesnika i sudionika manifestacije koji je prve pisane tekstove počeo pisati u svojoj 10. godini, a sa 17 godina izdao prvu zbirku “Pjesme što ih život piše”. U programu su nastupili: svirački duo iz Bužima – Edvin Šahinović na tarabuku i Edin Vučelj na klarinetu koji je izveo instrumentalnu verziju “Makedonsko djevojče” i “Moj dilbere”, ansambl “Šadrvan” koji je dio novoosnovanog KUD-a “Ljiljani”, gosti iz Sarajeva hor “Hilal”, te mladi riječki pjevač sevdalinki Edvin Kujović, koji se predstavio sa skladbama “Ne klepeći nanulama”, “Haj san zaspala” i “Čudna jada od Mostara grada”.
Spomen obilježje poginulim Bošnjacima braniteljima
Tokom Domovinskog rata 1992.-1995. u obrani RH sudjelovalo je oko 25.000 Bošnjaka/muslimana, od kojih je oko 1.100 poginulo. Među njima je 27 branitelja s područja Primorsko-goranske županije. To su: Bašić Nihad, Dautović Hasan, Delić Faruk, Džakulić Husejn, Habibović Dževad, Hodžić Fadil, Hodžić Avdija, Hodžić Ibrahim, Hodžić Nusret, Handžar Enes, Ikanović Mirsad, Jašarević Ismet, Jašarević Senad, Kljajić Munib, Kudić Memsudin, Memić Ibro, Mešanović Ibro, Muminović Fahrudin, Murić Sejad, Pašagić Safet, Ramović Irfan, Saleš Atif, Salihović Samir, Šeherija Damir, Šekić Ferid, Tabaković Agan i Terzić Samir.

Njihovo herojstvo i žrtva nisu zaboravljeni. U neposrednoj blizini Islamskog centra u Rijeci napravljena je Spomen ploča na kojoj su uklesana imena 27-orice branitelja Bošnjaka koji su svoje živote ugradili u temelje nezavisne Hrvatske. Izgradnju obilježja inicirao je riječki ogranak Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske, a projekt je izradio zagrebački arhitekta Mesud Bužimkić. Od ideje do realizacije protekla su samo tri mjeseca: radovi na spomeniku završeni su 19. travnja 2013., 15ak dana prije svečanog otvorenja Islamskog centra u Rijeci. Prema informacijama dobivenim od čelnika UBBDRH – ogranak Rijeka, svečano otvorenje Spomen obilježja poginulim Bošnjacima braniteljima planirano je u subotu, 7. rujna 2013. godine, s početkom u 11,00 sati. q

“Selsebil” i “Hilal”

Hor “Hilal” i Edvin Šahinović

Manifestacija je imala i međureligijski karakter jer su djevojke iz Hora “Selsebil” pozvale komorni zbor “Schola Cantorum - Rijeka”, koji djeluje pri Zajednici Talijana. Schola Cantorum osnovana je početkom 2008. godine sa željom za izvođenje duhovnog repertoara uz Riječki komorni orkestar. Zbor plijeni svojom neposrednošću i pažljivo osmišljenim programima od ranih a cappella skladbi, do zahtjevnijih duhovnih skladbi s kraja 20. Stoljeća. Djeluju pod stručnim umjetničkim vodstvom Ingrid i Roberto Haller. Manifestaciju je zaključio Hor “Selsebil” koji je uz pratnju sviračkog dua iz Bužima, Edina i Edvina, izveo “Salavat” i ilahiju “Siroče”. Hor je osnovan 2004. godine pod vodstvom Hajrudina ef. Mujkanovića, glavnog riječkog imama. Naziv “Selsebil”, koji označava izvor u Džennetu, djevojke su same odabrale. Svi sudionici ističu kako bi se ovakve i slične inicijative trebale nastaviti i u budućnosti jer potrebitih je mnogo, a dobrih ljudi, kako je pokazao ovaj humanitarni koncert, ima i žele pomoći. Osim toga, a prema riječima članica Hora “Selsebil”, namjera je u bliskoj budućnosti organizirati više koncerata međureligijskog karaktera koji bi okupljali zborove i pjevačke ansamble svih smjerova. q Helena ANUŠIĆ

10

PREPORODOV JOURNAL 150/151

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

20. MEĐUNARODNI ZNANSTVENI SKUP “DRUŠTVENI POLOŽAJ MUSLIMANKE U EUROPI – STANJE I KAKO GA POBOLJŠATI” (ZAGREB, 25.-27. TRAVNJA 2013.)

Nužnost većeg angažmana
Povodom 26. obljetnice radnog otvorenja Zagrebačke džamije, u Islamskom centru u Zagrebu od 25. do 27. travnja 2013. održan je 20. Međunarodni znanstveni skup “Društveni položaj muslimanke u Europi – stanje i kako ga poboljšati”. Znanstveni skup su organizirali Medžlis Islamske zajednice Zagreb i Vijeća žena Medžlisa Islamske zajednice Zagreb, uz financijsku potporu Naučno-istraživačkog instituta “Ibn Sina” iz Sarajeva i pod visokim pokroviteljstvom zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Namjera organizatora Znanstvenog skupa bila je konstruktivan doprinos sagledavanju i rasvjetljavanju brojnih tema koje se tiču stvarnosti muslimana kroz minulo vrijeme i suvremene tokove, stavljajući u fokus društveni položaj muslimanke. Što položaj muslimanki u Europi čini tako specifičnim? Jesu li i koliko integrirane u društvo? O čemu ovisi stupanj integriranosti? Kakav je njihov obrazovni, ekonomski i socijalni status? Koliko je žensko pitanje važno u cjelokupnoj muslimanskoj zajednici Europe? Koji su korijeni problema i kako ih riješiti? Kakav je njen društveni položaj u raskoraku između očuvanja islamskog identiteta, tradicionalnih vrijednosti i vrlo značajnih društvenih zahtjeva; kakva je njezina sudbina uopće? Kao izvorno muslimanski imperativ, kakvo je obrazovanje žene muslimanke? Pozivajući ugledne znanstvenike/ce iz različitih oblasti, iz sedam država, organizatori su željeli pokrenuti kompleksniju raspravu o zbilji islama kroz pogled na društveni položaj žene muslimanke u današnjoj Europi. Cilj Znanstvenog skupa bio je omogućavanje boljeg uvida i točnije informacije o ženi u islamu i problematici žene muslimanke u modernom europskom okviru. Skup je bio prilika za iskazivanje razmišljanja i stavova utemeljenih na izvorima islama, ali i onih s ponešto drugačijih polazišta.

Milan Bandić, zagrebački gradonačelni

Amra Babić, gradonačelnica Visokog

Svečano otvorenje i uvodna manifestacija
U četvrtak, 25. travnja 2013., održana je uvodna manifestacija 20. Međunarodnog znanstvenog skupa “Društveni položaj muslimanke u Europi – stanje i kako ga poboljšati”. Na svečanosti u prepunoj Kongresnoj dvorani Islamskog centra govorili su Azra Omanović, predsjednica Vijeća žena Medžlisa Islamske zajednice Zagreb, dr. med. Gzim Redžepi, predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Zagreb, Amra Babić, načelnica općine Visoko (BiH), mr. sc. Nermin ef. Botonjić, šef Kabineta zagrebačkog muftije dr. Aziza ef. Hasanovića i Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik. Azra Omanović je istaknula da Islamska zajednica u Hrvatskoj živi punim i aktivnim životom, međutim, samo postojanje nije dovoljan razlog za zadovoljstvo. “U trenutke svojih najvećih obljetnica želimo utkati razmjenu mišljenja kao nasušnu potrebu svih naprednih i demokratskih društava, orijentaciju ka dijalogu, potrebu međusobnog upoznavanja i prepoznavanja, a sve sa željom da ovaj svijet učinimo boljim mjestom”, rekla je Omanović. Naglasila je da je tema Znanstvenog skupa o društvenom položaju muslimanki u Europi sazrijevala dulje vrijeme. Ona zahtijeva pažljivo sagledavanje temelja islama u odnosu prema društvenom trenutku, njegovim normama, tekovinama i promjenama različitim od podneblja do podneblja, po svim geografskim širinama i dužinama. “Društveni status žene muslimanke u Europi toliko je kompleksna tema da

bi je lakše bilo ‘stopiti’ u propitivanje položaja muslimana u Europi općenito. Ta kompleksnost proizilazi iz potrebe preispitivanja ne samo nemuslimanskog društva oko nas već i nas samih, naših naslijeđenih, naših naučenih i najzad, naših prihvaćenih stavova i običaja. Također je neizbježno propitivanje kako šire društvene zajednice, tako i Islamske zajednice o dosljednosti spram svojih proklamiranih principa”, rekla je Azra Omanović. Gzim Redžepi je rekao da Medžlis Islamske zajednice u Zagrebu svaku svoju značajnu obljetnicu koristi za organizaciju nekog hvale vrijednog skupa, znanstvenog simpozija ili natjecanja. “Baviti se ženom danas iziskuje gledanje prema sutrašnjici, ali i pogled u sve što je žena bila jučer. Znanstveni skup će stoga biti samo pokušaj da se na jednom mjestu progovori o svemu što je utjecalo i utječe na poziciju muslimanke u europskom društvu te pokušaj da se dadne barem uvod u daljnja, dublja i detaljnija razmatranja ovih pitanja. Ovaj Znanstveni skup je okupio akademike, diplomate i političare, teologe, turkologe, arabiste, prof. američke književnosti i kulture, novinare, povjesničare, sveučilišne profesore iz mnogih europskih, ali i vaneuropskih zemalja, koji će, osim izlaganja svojih znanstvenih razmatranja i pitanja koja obuhvaća naslovna tema, nastojati prenijeti refleksije iskustava društvenih zajednica u kojima žive”, rekao je Redžepi. Istaknuo je da će Znanstveni skup ponuditi pregled veoma važnog dijela radova o položaju muslimanke, što će biti od neizmjerne pomoći istraživačima i svima onima koji su zainteresirani za društveni položaj muslimanke u Europi, pa i šire. Osim toga, zasigurno će služiti i kao dokument o jednom vremenu i svjedočiti o promjenama u stvarnosti Islamske zajednice u cjelini. Otvaranjem diskursa o ženi, diskursa koji je od iznimne važnosti u sadašnjem povijesnom trenutku muslimanskog ummeta, Medžlis Islamske zajednice u Zagrebu je po tko zna koji put pokazao da težeći izvrsnosti uvijek ide ukorak s izazovima i zahtjevima vremena. Hoćemo li dobiti odgovor na pitanje kako poboljšati društveni položaj muslimanke u Europi, ostaje nam da vidimo i čujemo, a hoće-

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

11

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
mo li od toga imati koristi, ovisi o nama. Iskreno, ja se nadam da ćemo nakon Znanstvenog skupa zaključiti da stanje muslimanke nije alarmantno te da muslimanka svojim obrazovanjem, stručnošću i pravima može dokazati svoje sposobnosti i poslati sliku o sebi, kako lokalnoj tako i široj europskoj zajednici”, zaključio je Gzim Redžepi. Amra Babić, prva načelnica/gradonačelnica s hidžabom u Europi, izrazila je duboku impresioniranost sa svime što je vidjela u Islamskom centru u Zagrebu, te sreću što je dio predivnog ambijenta. “Lično smatram da su mnogi od vas pozvaniji da o temi simpozija govore sa naučnog aspekta. Ali ja vam mogu nešto reći o jednom pozitivnom primjeru iz života. Poruka koja dolazi iz Bosne i Hercegovine, iz grada Visokog. Poruka pobjede nad podjelama i predrasudama. Poruka demokracije, tolerancije i jednakopravnosti. To je izbor žene muslimanke sa maramom za načelnicu Općine. Podsjećam, ovo je izbor Evrope i ovo je, također, dio postojećeg stanja, koji nam daje nadu i vjeru u budućnost. Na pitanje: kako postojeće stanje poboljšati, mogu dati samo jedan odgovor: vlastitim primjerom, trudom i angažmanom”, rekla je Amra Babić. Skup je u ime muftije dr. Aziza ef. Hasanovića, koji zbog sudjelovanja na međunarodnom međureligijskom skupu u Dohi (Katar) nije bio u mogućnosti prisustvovati Znanstvenom skupu, pozdravio mr. sc. Nermin ef. Botonjić, šef njegova Kabineta, koji je poželio da učesnici dadnu doprinos u rasvjetljavanju ove važne islamske i općedruštvene teme. Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić je rekao da nema što puno govoriti u džamiji jer je “ovdje često”. “Mi smo zajedno i kada bih i htio glumiti ne bih mogao, jer me poznajete kao moji doma. Nemam što glumiti među prijateljima. Drago mi je da smo zajedno. Hvala vam što ste mi dali mogućnost da budem pokrovitelj ovog važnog skupa. Gledam ove dvije svezane zastave koje simboliziraju multietničnost, mir i toleranciju. To je ono za što se ja zalažem cijeli svoj život, a posebno zadnjih 13 godina od kada sam na čelu Zagreba. Nema većeg zadovoljstva nego da se čovjek tamo gdje dođe osjeća među svojima i to je moje najveće bogatstvo”, rekao je Milan Bandić. Nakon pozdravnih obraćanja uslijedila je tribina pod nazivom “Heroine islama i islamologije na Zapadu”, na kojoj su govorila dvojica profesora s Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu – akademik prof. dr. sc. Enes Karić i prof. dr. sc. Hilmo Neimarlija. Oni su predočili najznačajnija “ženska” postignuća na planu proučavanja islama na Zapadu, te na područjima profiliranja islamologije kao konglomerata sveučilišnih disciplina na Zapadu. Predstavljene su biografije i bibliografije znamenitih žena, glavnih protagonistkinja univerzitetske besjede o islamu u Europi u 20. stoljeću - Annemarie Schimmel, Eve de Vitray Meyerovitch, Katharine Mommsen i Karen Armstrong. Četiri heroine islama i islamologije na Zapadu u svojim su radovima “pokrile” tri europska jezika: njemački, engleski i francuski. Ukratko su predstavljena njihova djela i utjecaj u javnosti Zapada. Sudionici tribine posebnu pažnju su posvetili promoviranju znanstvene atmosfere u područjima zapadne islamologije, te pozitivnim i inkluzivnim proučavanjima islama kao vjere, kulture i civilizacije. Svemu tome mnogo su doprinijele brojne intelektualke.

Bisera Turković, prva veleposlanica BiH u RH

Anjum Anwar (Velika Britanija)

Stanje europskih muslimanki
U prezentiranim referatima naglašeno je da je status žene u 20. stoljeću doživio radikalne promjene. U mnogim zemljama njihova prava su izjednačena sa pravima muškaraca: pravo na obrazovanje, participaciju na jednakoj osnovi u socijalnim, ekonomskim i

kulturnim aktivnostima, učestvovanje u političkim odlukama koje se tiču zemlje, prava da biraju i da budu birane. Zajedno sa ovim pravima idu i slobode, progres koji je potpomognut razvojem nauke i tehnologije, koji omogućava lagani pristup obrazovanju i informiranosti. Žene danas napreduju profesionalno, ekonomski i akademski brže nego ikada do sada. One su prisutne u svim profesijama, u svim segmentima života. U isto vrijeme žene su preopterećene uslijed povećane odgovornosti i napetosti u borbi za karijeru. Sve to stvara vakuum u njihovom privatnom životu koji pokušavaju opravdati materijalnom nezavisnošću. Vrlo često žene nailaze na problem u efikasnom ispunjavanju svojih osobnih, socijalnih i profesionalnih obaveza. Iscrpljene su od pokušaja da budu uspješne u ulozi majke, žene, kćerke i profesionalne žene. Susreću se sa krizom identiteta, uloge i značaja kulturno-vjerske pripadnosti. Žene su postale uspješne na univerzitetima, u menedžmentu, državnim službama i politici, ali se ne smije zaboraviti činjenica da veliki broj žena radi i kao niskokvalificirani kadar u tvornicama, kao najamni radnici, čistačice i slično. Mnoge žene prolaze kroz omalovažavanja na poslu, kroz nasilje u porodici, kroz psihološke torture, razvode… 20. stoljeće na općoj razini snažno je postavilo pitanje identiteta muškaraca i žena. Postavilo je pitanje njihovog odnosa kroz kritičko preispitivanje obrazaca kulture i utjecaja tradicije i religije na položaj žene u državi i društvu. Još u prvim desetljećima 20. stoljeća tema “žena u islamu” ulazi u krug otvorenih pitanja na koja se nude različiti, često međusobno isključivi odgovori. Položaj žena je jedan od najutjecajnijih barometara jednakosti u društvu, a žene muslimanke su jedan od najvidljivijih simbola islama. Položaj muslimanke jasno je definiran islamskim pravilima i propisima. Kao takav, njihov položaj u društvu demonstrira spremnost društva da se bavi islamom, širokom temom o jednakosti, položajem manjina i odnosima prema vjeri. Zakon, ekonomska struktura, mediji i društveni trendovi, kao i odnosi javnosti prema ženama muslimankama, pokazatelji su društvenog statusa žene muslimanke u društvu. Na mnoge je načine lako prikazati negativnu sliku: u mnogim europskim zemljama način oblačenja žene muslimanke je zabranjen, nedostaje društvena pokretljivost muslimanki i njihova politička aktivnost, negativan imidž u medijima… Danas se muslimanke suočavaju s nekoliko glavnih problema. Prvi od njih je kako pronaći ravnotežu između obaveza tradicionalne obitelji i aktivnog društvenog života. Drugi problem je kako sačuvati etnički identitet djece, jezik, kulturne norme i vjerske vrijednosti.

12

PREPORODOV JOURNAL 150/151

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Sudeći prema ispričanim pričama o ženama muslimankama u tisku i Hollywoodu, prosječnom promatraču ostaje vrlo malo opcija za razmišljanje: ili su one ugnjetavane, tihe i pokorne, ili, ako imaju sreće, prkose stereotipu. A ako nose hidžab, na njihova se vjerska uvjerenja gleda kao na jedini definirani element njihovog identiteta. Nažalost, žene muslimanke suočene su s mnogobrojnim oblicima diskriminacije: kao žene, kao dio vjerske manjine i ponekad kao pripadnice skupine imigranata. Danas su muslimanke u Europi obrazovanije i sve više zahtijevaju da ih se javno percipira kao muslimanke. Svjesnije su svog identiteta, iako ta njihova prodornost ne predstavlja nužno očekivanu formu. Koncepcija suvremenosti europskih muslimanki prkosi konvencionalnim europskim pojmovima. Zahtjev žena muslimanki za jednakim pravima u društvu trebao bi biti prihvaćen, umjesto da budu izolirane, stigmatizirane ili natjerane u stereotipe.
Sudionici i teme Znanstvenog skupa
Na 20. Međunarodnom znanstvenom skupu “Društveni položaj muslimanke u Europi – stanje i kako ga poboljšati” sudjelovalo je 16 znanstvenica, sveučilišnih profesora i društveno-političkih djelatnica iz sedam zemalja (Bosna i Hercegovina, Iran, Rusija, SAD, Turska, Ukrajina i Velika Britanija).

Poruka sudionika Znanstvenog skupa
Nakon izlaganja svih sudionika, u subotu 27. travnja 2013., usvojena je poruka 20. Međunarodnog znanstvenog skupa “Društveni položaj muslimanke u Europi – stanje i kako ga poboljšati”, koju prenosimo u cijelosti: “Društveni položaj muslimanke u Europi neodvojiv je od pitanja ukupne percepcije islama i položaja muslimana uopće u Europi. Položaj žene muslimanke u Europi određen je različitošću muslimanskih tradicija kao i utjecajem sredine u kojoj žive. Taj položaj se manifestira kroz značajno potiskivanje javne uloge žene te svođenjem njene uloge u obiteljske okvire. Duboke društvene promjene u tijeku 20. stoljeća u svim europskim društvima, nisu zaobišle ni pitanje definiranja društvene uloge muslimanke u Europi. S novim tijekovima društvenih promjena u Europi žena muslimanka je svakako suočena s potrebom pronalaženja načina kako uskladiti svoje vjersko-tradicionalno biće sa zahtjevima društva u vremenu. Nepobitno je zaključeno da osnovni izvori islama, Kur’an i hadis ni u kom slučaju nisu uzrok objektivno nezadovoljavajućeg društvenog položaja muslimanke, već da uzroke treba tražiti u pogrešnom i iskrivljenom tumačenju temeljnih islamskih načela. Dapače, ‘prvo doba islama’ primjer je potpune ravnopravnosti žena i muškaraca. Postavlja se pitanje kako pronaći ravnotežu između tradicionalne muslimanske obitelji i aktivnog života. Društveni i ekonomski uvjeti, kulturno okruženje i utjecaj globalne strukture čine ulogu žene težom i proturječnijom. U pogledu društvenih poslova sva sredstva, vještine i običaji, koji po sebi ili na način na koji su upotrijebljeni, nisu suprotni islamskim pravilima, ne samo da su prihvatljivi nego su i po definiciji islamski. Tako u okviru europskog okruženja, muslimanka treba vršiti izbor u skladu sa svojim otvorenim identitetom. Kao plod razvoja, dolazimo do saznanja da su muslimanke u Europi sve obrazovanije i tim više zahtijevaju da se javno identificiraju kao muslimanke. One su danas svjesnije svog identiteta i prkose konvencionalnim europskim pojmovima i smatramo da zahtjev muslimanki za jednakim pravima u društvu treba biti prihvaćen u potpunosti kako ne bi bile izolirane, stigmatizirane ili natjerane u stereotip. Zbog zajednički konstatirane povijesne odgovornosti pogrešnog tumačenja islamskih propisa, islamske institucije imaju povijesnu odgovornost i obvezu otvoriti se, kako prema angažmanu žene u svim segmentima društvenog života, tako i prema značajnijem uključivanju žena u organe islamskih zajednica.” q Ismet ISAKOVIĆ

Uvodna manifestacija: – prof. dr. sc. Enes Karić i prof. dr. sc. Hilmo Neimarlija (BiH): “Heroine islama i islamologije na Zapadu”; Panel 1: Pluralna Europa – Anjum Anwar (Velika Britanija): “Muslimanka u pluralnoj Europi”; Panel 2: Žena u Islamskoj zajednici – mr. sc. Zehra Alispahić (BiH): “Položaj muslimanke u Islamskoj zajednici regije”; – mr. sc. Đermana Šeta (BiH): “Aktivno prisustvo i djelovanje žena u džamijama/džematima kao prilika za osnaživanje žena i zajednice”; Panel 3: Sadašnje stanje i odrazi – prof. dr. sc. Mohammadali Barzanooni (Iran): “Analiza islamskog gledišta u pogledu nekih krivih stajališta o ženi”; – dr. sc. Bisera Turković (BiH): “Društveni status muslimanke u Europi – stanje i kako ga poboljšati”; – prof. dr. sc. Enes Karić (BiH): “Islamski modernizam i tretman žene”; Panel 4: Sličnosti i specifičnosti – dr. sc. Elmira Muratova (Ukrajina): “Uloga Krimske Tatarke u očuvanju etničkog identiteta”; – mr. sc. Amina Šiljak Jesenković (BiH): “Osmanska žena – između pučkog stereotipa i elitističkog ostvarenja (poimanje žene u paremiologiji turskog i bosanskog jezika i uspješne žene (pjesnikinje, kompozitorice) u osmanskom društvu”; – mr. sc. hfz. Behija Durmišević (BiH): “Tematizacija pitanja muslimanke u BiH tijekom 20. stoljeća”; – dr. sc. Elmira Akhmetova (Rusija): “Položaj muslimanke u Rusiji – stanje i perspektive”; Panel 5: Metafizička superiornost i stvarna uloga – prof. dr. sc. Şaban Ali Düzgün (Turska): “Dekodiranje muslimanke kroz njenu metafizičku superiornost i njenu tradicijsku inferiornost”, – prof. dr. sc. Nadira Mirza (Velika Britanija): “Uloga muslimanki u oblikovanju proživljenog iskustva Islama u stalno mijenjajućoj Europi budućnosti”; Panel 6: Perspektiva – prof. dr. sc. Fahira Fejzić Čengić (BiH): “Medijska pismenost – duhovna uspravnost žene u postmodernim tijekovima – komparativni pregled”; – Sarah Joseph (Velika Britanija): “Društveni status muslimanke u Europi – stanje i kako ga poboljšati”; – dr. sc. Edina Leković (SAD): “Otkrivanje stvarne mene: muslimanka Zapada pod reflektorima”. q

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

13

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

SVEČANO OTVORENJE ISLAMSKOG CENTRA U RIJECI (SUBOTA, 4. SVIBNJA 2013.)

Svjetionik islama na Jadranu
Islamski centar u Rijeci svečano je otvoren u subotu, 4. svibnja 2013. Svečanost kojoj je prisustvovalo oko 25.000 ljudi, uveličali su predstavnici vjerskih zajednica i najviši hrvatski državni dužnosnici, te brojni uzvanici iz Bosne i Hercegovine, Katara, Kuvajta, Saudijske Arabije, Omana, Turske i Irana. Iz BiH je pristiglo čak 105 autobusa s oko 5.000 vjernika. Svečanost otvorenja džamije u Rijeci, koja je zbog svoje arhitektonske, građevinske i kulturne vrijednosti već sada proglašena najljepšom džamijom u Europi, direktno je prenosila Hrvatska televizija. Prigodan program pratilo je stotinjak novinara, a snimano je i nekoliko dokumentarnih filmova. Svečani skup je vodio Hajrudin ef. Mujkanović, glavni riječki imam. Otvorenje Islamskog centra počelo je ašerama, ajetima iz Kur’ana, koje je proučio kurra hafiz Aziz ef. Alili, a završilo dovom Ševke ef. Omerbašića, umirovljenog zagrebačkog muftije. Svi govornici, a bilo ih je čak 12, poslali su brojne poruke suživota, tolerancije, dijaloga, uzajamnog uvažavanja i jedinstva u različitosti.
Osnovni podaci o Islamskom centru u Rijeci
Islamski centar u Rijeci je realiziran prema idejnom rješenju pokojnog akademskog kipara Dušana Džamonje, a ideju su u stvarnost pretočili Darko Vlahović i Branko Vučinović, arhitekti zagrebačkog ADB-a. Temeljni kamen položen je 3. listopada 2009. godine, a gradnja je počela u ožujku 2010. godine. Centar je sagrađen na atraktivnoj lokaciji u sjeverozapadnom dijelu Rijeke, neposredno uz gradsku zaobilaznicu, odakle se pruža lijep pogled na Kvarner i Učku.

Riječka džamija – velebni vjerski i kulturni spomenik
Ekrem Budimlić, predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Rijeka, izrazio je ponos i sreću zbog svečanog otvorenja riječkog Islamskog centra. “Živimo na prostoru bogate prirodne raznolikosti u ozračju razumijevanja i tolerancije. Tome, mi muslimani, koji već četvrtu generaciju živimo u Primorsko-goranskoj županiji, svakodnevno svjedočimo. Geografski smo zagrljeni morem i planinama, a ljudski – razumijevanjem naših susjeda. Ovaj je Centar niknuo u neposrednoj blizini crkve Svetog Nikole i baptističke crkve koja će također uskoro otvoriti svoja vrata. Ovaj Božji hram mjesto je susreta i druženja s otvorenim vratima svim ljudima otvorena srca”, rekao je Budimlić. Mr. sc. Vojko Obersnel, riječki gradonačelnik, naglasio je da je Rijeka hrvatska i mediteranska luka, grad koji po svojoj otvorenosti i multikulturalnosti ima značajke istinske europske metropole. “Drago nam je što je ovaj velebni vjerski i kulturni spomenik nikao baš ovdje, u našemu gradu, u kojemu živi velik broj naših sugrađana islamske vjeroispovijesti. Svojom ljepotom i namjenom Džamonjina džamija izvrsno se uklapa u ono što Rijeka jest – europski grad koji pruža jednake mogućnosti svim građanima. Ovo je korak više u stvaranju društva tolerancije, dijaloga i razumijevanja te značajan doprinos miru, harmoniji i ljepoti življenja. Ovu ćemo džamiju svim našim prijateljima širom svijeta i gostima pokazivati kao mjesto vjere i kulture, znanja i učenja, druženja i suradnje”, rekao je gradonačelnik Obersnel. Prof. dr. sc. Vidoje Vujić, vršitelj dužnosti župana Primorskogoranske županije, istaknuo je da su Riječani, zahvaljujući projektu velikog kipara Dušana Džamonje i donacijama dobrih ljudi, dobili jedinstvenu građevinu koja plijeni pozornost svojim lijepim izgledom. “Ovo vjersko i islamsko kulturno odredište već sada svojom ljepotom, izuzetnom arhitekturom, snažnom humanom simbolikom i skladnim uklapanjem u okoliš privlači pozornost kulturne i šire europske javnosti. Uvjeren sam da će u doglednoj budućnosti, uz brojne islamske vjernike, biti mjesto susreta i turista iz cijeloga svijeta”, rekao je župan Vujić. Naglasio je da je Islamski centar plod dugogodišnje prisutnosti građana islamske vjeroispovijesti, njihova

Islamski centar je smješten na parceli veličine 10.816 m². Njegova brutto površina je 5.291 m²: od toga 3.612 m² zatvorenog prostora i 1.679 m² otvorenog i natkrivenog prostora. Koncipiran je kao polivalentni prostor, pri čemu je dio za molitvu usklađen s nizom drugih sadržaja vjerske, obrazovne i kulturne namjene. Koristeći prirodni pad terena, molitveni dio – džamija, koja može primiti od 1.200 do 1.400 vjernika, s minaretom visokim 23 metra, predstavljena je kao skulptura smještena na pravilan postament – pješački trg. Svi ostali sadržaji Centra nalaze se u dvije etaže ispod platoa: stambeni dio za imame i goste Centra, uredi Medžlisa Islamske zajednice Rijeka, kafić i restoran, kongresna dvorana, učionice za vjeronauk, igraonica i parkiralište. Uz brojne donatore, prije svega muslimane koji žive u Rijeci, Primorsko-goranskoj županiji i Hrvatskoj, glavni i najveći donator izgradnje riječkog Islamskog centra je država Katar. U znak zahvalnosti katarskom emiru Hamadu bin Khalifa Al-Thaniju, kongresna dvorana Islamskog centra nosi njegovo ime. Složen i graditeljski iznimno zahtjevan kompleks u tri godine izgradila je tvrtka GP “Krk”. Ukupna vrijednost projekta je oko 76 milijuna kuna (10 milijuna eura). q

identiteta, kulturnog bogatstva i uklopljenosti u životne tokove Rijeke i Primorsko-goranske županije. Izrazio je uvjerenje da će “novo mjesto okupljanja islamskih vjernika pridonijeti kvalitetnom životu, razumijevanju i skladnom razvoju našega kraja”.

Istinska svečanost slobode i demokracije
Paul Vandoren, šef delegacije Europske komisije u Hrvatskoj, izražavajući divljenje prema izuzetnom arhitektonskom djelu, rekao je da Rijeka ima novi simbol koji će privlačiti ne samo muslimane, već sve građane i posjetitelje Rijeke. S druge strane, otvaranje Islamskog centra pokazuje multikulturalni duh grada Rijeke. “Multikulturalnost i različitost su među temeljnim vrijednostima na kojima je Europska unija izgrađena. Stoga, kako se približavamo srpnju i datumu ulaska Hrvatske u EU, otvaranje džamije ima posebno

14

PREPORODOV JOURNAL 150/151

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
značenje. Potvrđuje postojanje tih ideja i vrijednosti u praksi. Moderna Europa izgrađena je na kulturalnoj različitosti koja uključuje i vjersku raznolikost i toleranciju. Nove europske generacije odgojene su u duhu koegzistencije i tolerancije. Naše razlike čine nas jačima i obogaćuju naše živote i običaje. Oni nas ne bi trebali dijeliti, naprotiv, trebaju nas zbližavati. Izgradili smo snažne legislativne mehanizme kako bismo se borili protiv svakog oblika diskriminacije bez obzira na osnove. Europska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, koja je sada konstitutivan dio acquis commautaire, osigurava osnovne odredbe koje jamče slobodu vjeroispovijesti u europskom kontekstu”, rekao je Vandoren. Istaknuo je važnost koju EU daje konstantnom dijalogu s crkvama, vjerskim organizacijama i zajednicama, kao i filozofskim i nevjerskim organizacijama. Već početkom 1980-ih Jacques Delors, predsjednik Europske komisije, uspostavio je dijalog s crkvama i vjerskim zajednicama, uviđajući kako je to jedinstvena prilika da se one uključe u europski integracijski proces. “EU smatra te dijaloge važnim instrumentima sudioničke demokracije. Uvjeren sam da će Hrvatska sa svim svojim vjerskim zajednicama igrati važnu ulogu u tom procesu i pomoći u daljnjem razvoju boljeg razumijevanja među različitim vjerskim zajednicama, državnim institucijama i društva u cjelini. Također sam uvjeren da će otvorenje Islamskog centra poslužiti toj svrsi”, zaključio je Vandoren. Josip Leko, predsjednik Hrvatskog sabora, istaknuo je da je otvaranje Islamskog centra u Rijeci potvrda dobrog suživota pripadnika različitih vjera u Hrvatskoj. Islam i muslimani vrlo su se dobro uklopili u hrvatsko društvo i značajno doprinose njegovom razvoju i napretku. Podsjetio je da je u pogledu priznanja islama kao ravnopravne religije Hrvatska čak i prednjačila pred ostatkom svijeta. Naime, Hrvatski sabor je još 1916. usvojio Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. “Pravo na slobodu vjere nije samo jedno od temeljnih ljudskih prava, kao i svaki drugi svjetonazor, dio je čovjekovog identiteta, to je ono što čini njegovo ‘ja’ i njegovu osobu. To je ono što čovjeka čini jedinstvenim, različitim u odnosu na druge i, s njegovim drugim stavovima i osobinama, neponovljivim. Tu u čovjeku progovaraju svijest i savjest, dvije najvažnije ljudske odrednice. Onemogućavanje ili ograničavanje prava pojedincu da slobodno ispovijeda svoju vjeru i njeguje vlastite kulturne običaje bez ugrožavanja tuđih prava i sloboda možemo usporediti sa sakaćenjem tijela, nakon čega ono može i dalje funkcionirati, ali otežano i nerijetko popraćeno patnjom. Danas je pravo zadovoljstvo biti na ovome mjestu i imati zaista posebnu čast sudjelovanja na svečanosti otvorenja Islamskog centra Rijeka. Ovo je istinska svečanost slobode i demokracije u njezinom možda najljepšem, svakako najplemenitijem obliku. Islamski centar Rijeka predivan je spoj različitosti vjerskih, kulturnih i nacionalnih svjetonazora i osjećaja te sklada koji postoji između pripadnika islamske vjeroispovijesti i većinskog stanovništva u Hrvatskoj. Za te primjerene i harmonične odnose zaslužni su naši sugrađani muslimani, kao i hrvatska država i građani Hrvatske. Današnje svečano otvaranje Islamskog centra Rijeka pruža ohrabrenje i nadu da dijalog, suradnja te uzajamno razumijevanje i poštovanje vode prema napretku i dobrobiti svih u Hrvatskoj i šire”, rekao je Leko. Mr. sc. Orsat Miljenić, ministar pravosuđa, predsjednik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama i izaslanik predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića, naglasio je da Islamska zajednica ima dugu povijest života i djelovanja na našim prostorima. Tradicionalno dobra suradnja Vlade RH i Islamske zajednice u Hrvatskoj iznjedrila je i Ugovor o pitanjima od zajedničkog interesa, kao dokaz otvoreno-

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

15

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
sti obiju strana na spremnost za dijalog. Istaknuo je da je uspješna međusobna suradnja primjer dobre prakse odnosa između države i vjerske zajednice. “Po uzoru na dosadašnju suradnju između hrvatske države i Islamske zajednice u Hrvatskoj, želim da i ovaj Centar započne i živi svoj rast i razvoj ostvarujući najuzvišenija vjernička očekivanja, a kao uzor primjernog suživota vjere i društva u najširem smislu, kako našoj, tako i međunarodnoj društvenoj zajednici”, rekao je ministar Miljenić. lje biti primjerom dobre suradnje s državom i tolerantnog suživota sa svim vjerskim zajednicama, da će biti primjer regiji, ali i čitavoj Europi. U tome ćete imati moju punu podršku”, rekao je predsjednik Josipović. Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva BiH, rekao je da poruke koje se upućuju iz Hrvatske imaju svoju historijsku težinu i snagu o kojoj će svjedočiti i buduće generacije, pogotovo zato što se zajednički i iskreno šalju nepuna dva mjeseca prije ulaska Hrvatske u EU. “Hrvatska je dobro mjesto za život Bošnjaka muslimana. Način na koji je riješen njihov status može biti primjer i drugim evropskim zemljama. Oni ovdje žive slobodno i ostvaruju u punoj mjeri svoja nacionalna i vjerska prava. Uvjeren sam da će tako biti i ubuduće. Mi muslimani vjerujemo u ajet iz Kur’ana Časnog u kojemu stoji da je ‘Bog različite narode na zemlji stvorio kako bi se upoznavali’. Znamo da ćemo na ovom svijetu nastaviti živjeti zajedno, jedni pored drugih ili jedni sa drugima, pa je potpuno pogrešno težiti dominaciji jednih nad drugima. Naše su različitosti naše bogatstvo, nikako nedostatak. Na međusobnom poštovanju i uvažavanju trebamo graditi budućnost. Za to nema bolje simbolike od ove današnje. Kao odgovorni ljudi u vremenu u kojem živimo imamo obavezu učiniti sve da se bolje razumijemo, da jedni druge ne ignorišemo i ne ugrožavamo, da ne donosimo zaključke na osnovi predrasuda, nego da jedni o drugima učimo s puno dobre volje, uvažavanja i iskrenosti. Vjerujem da 1.001 kilometar naše međusobne granice, koja će uskoro postati i granica BiH sa Evropskom unijom, neće biti nikakva ‘željezna zavjesa’, nego da ćemo zajednički tu granicu ispuniti tačkama spajanja i još intenzivnije saradnje. Današnji događaj, u svojoj punoj pozitivnoj simbolici, nadilazi kontekst odnosa dvije susjedne zemlje i šalje dobre signale cijelom svijetu, a posebno ovoj našoj regiji nakon svih dramatičnih dešavanja u bliskoj prošlosti”, rekao je Izetbegović.

Islamska zajednica – primjer dobre suradnje i tolerantnog suživota
Prof. dr. sc. Ivo Josipović, predsjednik Republike Hrvatske, rekao je da Riječka džamija, koja je smještena u blizini nekoliko kršćanskih bogomolja, šalje poruku da su različitost i zajedništvo mogući i dobri, te da su muslimani u Rijeci i Hrvatskoj sudionici zajedničkog cilja – rada na dobrobiti svoje domovine. “Tolerancija različitosti, razgovor i suradnja temelj su života u svakoj zajednici – obiteljskoj, radnoj i vjerskoj, u državi i u društvu. Oni su tlo na kojem rastu ljudska prava i slobode. Hrvatska je prostor na kojem ljudi stoljećima žive zajedno u različitosti. Raznolikost tradicija, religija i nacija naše su bogatstvo. I islamska tradicija je utkana u tkivo hrvatske društvene i duhovne povijesti. Kao i ostale manjinske tradicije obogaćuje hrvatski kulturni identitet. Zbog toga je zadatak hrvatske države da u sklopu demokratskih procesa razvija političku kulturu koja štiti legitimne interese svih vjerskih zajednica i ona je u tome, moram to s ponosom reći, uspješna. Zalažem se za to od početka svoga mandata i neću se umoriti. Hrvatska je zemlja vjerskih prava i vjerskih sloboda. Uvijek ističem važnost toga. Ovo je jedina domovina koju imamo i imperativ za sve treba biti – moći živjeti zajedno, u ozračju međusobnog povjerenja i zajedničke vjere u budućnost. A svi vi, Bošnjaci, Albanci, Hrvati, Romi, Arapi, Turci i ostali pripadnici Islamske zajednice u Hrvatskoj upravo to pokazujete sve ove godine. Kad je bilo najteže, pokazali ste kako se brani i kako se gradi Hrvatska. A danas pokazujete kako se u Hrvatskoj živi i radi u interesu domovine”, rekao je Josipović. Naglasio je da su čelnici Islamske zajednice u novoj hrvatskoj državi od početka svesrdno sudjelovali u izgradnji demokratskog društva, razvijajući prijateljske i suradničke odnose s državnim tijelima. Bili su primjerom razložnog i domoljubnog ponašanja i međureligijskog razumijevanja i tolerancije. “Uvjeren sam da će Islamska zajednica nastaviti kontinuitet aktivnog zauzimanja za ljudske i demokratske vrijednosti. Uvjeren sam da će se nastaviti zalagati za međureligijske inicijative kada su u pitanju vjerska, ali i praktična životna pitanja. Uvjeren sam također da će Islamska zajednica i da-

Civilizacijsko dostignuće vrijedno velikog poštovanja
Mons. Enco Rodinis, generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije, podsjetio je prisutne na odluke Drugog vatikanskog sabora, koji je “nas kršćane katolike naučio da Božji naum spasenja obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, među koje pripadaju u prvom redu muslimani; priznajući da drže Abrahamovu vjeru, oni se s nama klanjaju Bogu Jedinomu i Milosrdnomu, koji će suditi ljude na Sudnji dan”. Izrazio je radost zbog zrelosti riječkog i hrvatskog ozračja u kojemu je zajamčena sloboda vjeroispovijedanja i omogućena gradnja bogomolja. “Puno puta, i s najviših mjesta Islamske zajednice u Hrvatskoj, pohvaljen je odnos Hrvatske prema Islamskoj zajednici i izražena želja da ‘hrvatski model’ toga odnosa bude

Ivo Josipović, predsjednik RH

Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH

16

PREPORODOV JOURNAL 150/151

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Zagrebački muftija dr. Aziz ef. Hasanović uzor i drugim zemljama u Europi i svijetu. I kao što imamo puno razumijevanje za težnje braće muslimana da svuda gdje žive imaju mogućnost podizanja svojih bogomolja, apeliramo na sve, prisutne i neprisutne, koji su u mogućnosti da se zauzmu, kako bi se i u zemljama u kojima većinu čine muslimani, i kršćanima omogućilo podizanje njihovih bogomolja, u skladu i s bliskošću naših religija, i s načelima pravednosti i slobode vjere”, rekao je mons. Rodins. Zagrebački muftija dr. sc. Aziz ef. Hasanović, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, uvodno je istaknuo da se činom otvorenja Islamskog centra svjedoče demokratska, vjerska, kulturna i civilizacijska postignuća koja su na ponos i zadovoljstvo svih onih koji su svoje živote utkali u neovisnost Republike Hrvatske. Pred muslimanima u Hrvatskoj je zadatak izgradnje mostova, koji povezuju Istok i Zapad, te centara koji će biti istinski rasadnici ljubavi, dobrote, novih spoznaja, međusobnih upoznavanja i međucivilizacijskih susreta. Muftija Hasanović je podsjetio da je Islamska zajednica u Rijeci utemeljena 1966. godine zahvaljujući maloj i dalekovidnoj grupi entuzijasta i pobornika dobra u sastavu Muhamed Tokalić, Fajko Hadžialagić i Sadik Hadžijusufović, koji su već 1968. godine uvidjeli potrebu za izgradnjom islamskog centra. To je kao ideja sazrijevalo da bi se konkretnije tome pristupilo 1984. godine, kada je zatražena prva lokacijska dozvola. Sve se intenziviralo 2006. godine. “Ovdje smo danas da pošaljemo poruku Europi i svijetu kako se grade i njeguju dobri odnosi u multikulturalnom društvu. I ovo je potvrda onih često izgovaranih mojih riječi: Hrvatska može biti primjer kako Europi u rješavanju muslimanskog pitanja, tako isto i muslimanskim zemljama u rješavanju manjinskih kršćanskih problema. Svi smo ponosni na ovakav status matične države prema nama, i kao vjernice i vjernici zazivamo Božju pomoć da svugdje u svijetu budu zadovoljene sve vjerničke potrebe”, rekao je muftija Hasanović. Zahvalio se dobrim i plemenitim ljudima koji nisu žalili svoj imetak i vrijeme u radu za opće dobro. Mnogo je onih koji su upisani u knjigu graditelja – vakifa Islamskog centra u Rijeci. Pritom je posebno istaknuo katarskog emira Al-Thanija. “Želim vjerovati da će riječki Islamski centar biti uvertira u jačanje vjerske, kulturne i gospodarske suradnje između Republike Hrvatske i Države Katar. Siguran sam da će ovaj Centar pojačati i turističku ponudu cijele Primorsko-goranske županije… Islamski centar bit će mjesto na kojem će se slaviti i veličati ime Božje, svjetionik islama koji će prezentirati islam u njegovoj punini i savršenosti i na taj način sprječavati sve oblike radikalizma koji iskrivljuju sliku našu dičnu vjeru – islam, Centar će omogućiti i drugima da nas upoznaju i

Reisu-l-ulema mr. Husein ef. Kavazović na taj način izbjegavamo svaki oblik islamofobije koji, na žalost, u nekim zemljama postoji”, rekao je muftija Hasanović. Mr. sc. Husein ef. Kavazović, reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH, rekao je da je otvaranje Islamskog centra u Rijeci veliki dan muslimane Hrvatske i samu Republiku Hrvatsku. “Na njenoj teritoriji, u okviru njenih granica, njezini građani su osvojili svoju slobodu, svoje pravo da se u toj zemlji osjećaju svoji na svome, da slobodno ispovijedaju svoju vjeru u Jednoga Boga i da, vođeni tom vjerom, oplemenjuju život ove prelijepe zemlje. To je civilizacijsko dostignuće vrijedno velikog poštovanja. Ovdje, u ovoj džamiji, obitava naš duh i naš identitet, po kojem mi jesmo muslimani, baštinici Ibrahimove vjere u jednog Boga, zajedno s kršćanima i jevrejima. Korijeni su nam isti, a mladice koje su izrasle govore o mudrosti Stvoritelja da nas učini sebi spoznatljivim. Čovjek je od svog postanka upoznavao sebe gledajući u lice drugoga, jer svoje nije mogao vidjeti. Vjera je bila i ostala tkivo koje povezuje ljude na Zemlji, ona koja pojašnjava i tumači ciljeve i smisao ljudskog života. Naša postignuća, duhovna ili materijalna, svejedno, rezultat su zajedničkih napora svih nas, tokom duge historije i u teškim vremenima, čemu svjedočimo i danas u Rijeci”, naglasio je reis Kavazović. Rekao je da sljedbenici Knjige – ljudi Tevrata i Zebura/Tore i Psalmi, Indžila/Evanđelja i Kur’ana – ispovijedaju vjeru u Jednoga Boga, Koji se Svojom riječi obratio ljudima. U svakoj od njih isti je Glas Božji. Istaknuo je želju za jačanje međusobne ljubavi: “Neka zvuk zvona sa naših crkava i katedrala i glas mujezina s ove džamije drže naša srca budnim za Božju riječ, za Njegovu veličanstvenu mudrost: ‘O ljudi, Mi smo vas od jednog muškarca i jedne žene stvorili i na narode i plemena vas podijelili da biste se upoznali, najbolji od vas su oni koji su najbogobojazniji.’” Naglasio je da je vjera jedino pravo i trajno utočište za ljudski rod: “Plemenitost, moral, dobrota, požrtvovnost i druge vrline njezina su temeljna određenja, ono po čemu vjera jeste vjerom i bez čega je zapravo i nema. Uz to, vjera težište stavlja na odgoj i vrijednosti porodičnog života. U našem vremenu, u kojem, nažalost, nemoral i brojni poroci imaju nezamislive mogućnosti promocije, brak i bračni život moraju biti naša zajednička briga, jer u braku se začinje svako dobro i vodi život s kojim je Stvoritelj svjetova zadovoljan. Brak je sigurno krilo, puno ljubavi i pažnje, iz kojeg se razvija zdravo potomstvo. Zbog toga, Islamska zajednica i druge vjerske zajednice ne mogu odustati od stalnog apeliranja da se brak i porodica zaštite i da im se pruži svaka pomoć, isto onako kako je to činio Zekerija, a.s., riječima: ‘Gospodaru, podari mi čestito potomstvo od Sebe, jer ti uslišavaš molitve.’”

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

17

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Reis Kavazović je istaknuo potrebu jačanja svijesti da ne živimo sami, odijeljeni od svijeta. Zato nam valja razumjeti ljudske slabosti. Svi skupa smo jedna velika porodica ili velika zgrada, čiji zidovi se međusobno drže, kako je rekao Božji poslanik Muhammed, a.s. S druge strane, Allah Uzvišeni u Kur’anu poziva ljude: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.” Kavazović je izrazio želju da taj plemeniti poziv bude naša zajednička poruka svijetu, naša svojevrsna prisega za zajedničko činjenje dobročinstva i njegovanje čestitosti. “Povijest svjedoči da je ljudski život bio pozornica sukoba i iznevjerenih povjerenja. Blagost i praštanje, ispunjavanje obaveza i držanje do date riječi odlike su vjere našeg poslanika Muhammeda, a.s. Emanet vjere kojeg preuzimamo od njega, kao zajednica, obavezuje svakog od nas i sve generacije koje će dolaziti poslije nas. Ovaj grad nam je u današnjem danu još više otvorio svoja vrata, a ova država pokazala da se prema muslimanima odnosi kao prema svojim građanima. Za njenu slobodu mnoga naša braća su položili svoje živote i zato se danas prisjetimo njihove velike žrtve. Naše poštovanje prema ovoj zemlji i njenim dobrim ljudima neka bude trajna obaveza svih nas. Strpljivo gradite i čuvajte stečeno povjerenje. Okrenite se jedni prema drugima! S vjerom ćete biti spremni na praštanje, jer ‘Strpljivo podnositi i praštati – tako treba svaki pametan postupiti.’ (Kur’an, al-Shura, 43)… Danas, odavde iz Rijeke, Republika Hrvatska u svijet šalje poruku ljudima u Evropi i islamskom svijetu da svima njima podjednako pripadaju i istok i zapad. Hrvatska je zrelo društvo, otvoreno za sve svoje građane i sve vjerske skupine i zbog toga je zaslužila svoje mjesto u srcima svih nas. Ovaj kozmopolitski grad Rijeka bio je i ostao grad otvorenih kapija za svakoga tko u miru dolazi i tko ima što da ponudi. Muslimani će ponuditi ono najbolje što u svojim prsima nose, ljubav prema gradu i njegovim građanima”, rekao je reisu-l-ulema Husein Kavazović.

Katarski ministar Gajs bin Mubarek Al-Kuwari Hrvatskoj stvara žive ideje koje pokazuju veličinu vjere u kojoj vjeruje, i navješćuje svjetovima duh mira, tolerancije, suživota i solidarnosti koje islam afirmira, kako bi čovjek bio pošteđen propasti, nakon što je počašćen među stvorenjima i postavljen za Božjeg namjesnika na Zemlji. Mi težimo da musliman u Hrvatskoj iskoristi svoje povijesno iskustvo u upravljanju razlikama i da oblikuje model za ostale zemlje u koje postoji etnička raznolikost i multikulturalizam. Želimo da istakne vrijednost islama kao vjere umjerenosti i srednjeg puta, koje će širiti među svojim pripadnicima, kako bi potvrdio svoju pobjedu nad sloganima sukoba i ekstremizma, koje vrlo često proizlaze iz lošeg razumijevanja religije i njenih plemenitih namjera. Očekujemo od ovdašnjeg muslimana da bude graditelj prepoznatljive civilizacije, veleposlanik islamskog ummeta ili muslimanske zajednice, koja je čovječanstvu dala civilizaciju koja je iznjedrila velikane, čija djela su vidljiva i dan-danas. Ovo zdanje je svjetionik koji će ostati svjedokom za ono što islamski ummet ili zajednica očekuje od muslimana u Hrvatskoj i cijelog Balkana… Za svakog građanina Hrvatske, ona će biti prostor za upoznavanje i dijalog, kako bi izgradili i istaknuli veze između sastavnica hrvatskog društva, koje traju više stoljeća i koje su prošle kroz razna iskustva. Kroz taj dugi put potvrđeno je da su zajednička suradnja, suživot i tolerancija čiste valute koje imaju trajnu vrijednost, te da sigurno društvo jednako prihvaća sve svoje pripadnike”, naglasio je Al-Kuwari. U nastavku obraćanja prisutnima citirao je 13. ajet sure ElHudžurat: “Ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Boga je onaj koji Ga se najviše boji, Bog, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.” Istaknuo je da u navedenom kur’anskom ajetu Allah poziva na nužnost pokoravanja Njemu, daje preporuku za jednakost u porijeklu ljudske vrste i ističe jednakost u stjecanju vrlina. “Kroz ova značenja ostvaruje se upoznavanje. To je pozitivni pojam kojim se ostvaruje zajednička suradnja u živim, izgrađenim vrijednostima kroz koji se otvara put dijalogu kao i kompatibilnost za činjenje dobra u širokom krugu odnosno krugu svjetova. Uvjereni smo da će ovaj centar uz Božju pomoć i mudrost imama i onih koji su zaduženi za njegovo održavanje, odigrati ulogu koja se od njega očekuje – i da će uistinu biti duhovna oaza i prepoznatljiva škola znanja, ako Bog da”, rekao je katarski ministar Gajs bin Mubarek Al-Kuwari. q Ismet ISAKOVIĆ

Civilizacijski posrednici između islamskog i ostatka svijeta
Gajs bin Mubarek Al-Kuwari, katarski ministar za vjerska pitanja, rekao je da je emir Al-Thani donirao financijska sredstva iz čvrstog uvjerenja o nužnosti potpore i pomoći muslimanima u neislamskim zemljama, kako bi bili civilizacijski posrednici između islamskog i ostatka svijeta, uključujući i njegove različite religije, kulture i civilizacije. “Islamski je svijet danas u prijekoj potrebi za ovim podesnim i kulturnim posrednikom, pogotovo nakon što su neki pojedinci uspjeli usaditi ideju sukoba civilizacija u umove i duše, te nacrtati iskrivljenu sliku i predodžbu o islamu i muslimanima. Sliku čije su iskre zahvatile i muslimanske zajednice u neislamskom svijetu, što je rezultiralo političke i vjerske napetosti i krize, te pozive na nesnošljivost i fanatizam. Cilj ovog podesnog posrednika je da, shodno islamskim spoznajama, omogući instituciju koja će slijediti srednji, umjereni put, čime se stvara odgovarajuća i uravnotežena kultura pogodna za sredinu u kojoj živi, pomoću koje će sačuvati svoje moralne i duhovne vrijednosti i omogućiti napredno obrazovanje, koje će se pozitivno aktivirati u društvu, i na taj način ispravljati iskrivljenu sliku o islamu i muslimanima. Cilj ovog posrednika je, također, omogućiti praktične, znanstvene vještine, koje će imati ključnu ulogu i doprinos u razvoju njegove domovine u suradnji s ostalim građanima, bez obzira na njihovu religijsku pripadnost, sukladno Povelji o državljanstvu, te omogući sredstva i vještine kako bi dao svoj doprinos u izgradnji bliskih veza između njegove domovine i islamskog svijeta”, rekao je Al-Kuwari. Istaknuo je Islamski centar u Rijeci savršeno arhitektonsko remek-djelo, te izrazio želju da muslimani u Hrvatskoj budu ponosni na svoju tradicionalnu vjersku kulturu. “Mi težimo da musliman u

18

PREPORODOV JOURNAL 150/151

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

3. MEMORIJALNI DANI ŠEFIKA PEZEROVIĆA (ZAGREB, 10.-11. SVIBNJA 2013.)

U čast heroju Šefiku
U petak i subotu, 10. i 11. svibnja 2013., u Zagrebu su po treći puta održani Memorijalni dani Šefika Pezerovića. U spomen na Šefika Pezerovića, prvog poginulog hrvatskog branitelja Bošnjaka i u počast svim Bošnjacima braniteljima koji su dali život za Hrvatsku u Domovinskom ratu, manifestaciju tradicionalno organizira Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba. Sudbina 23-godišnjeg policajca Šefika Pezerovića simbol je oko 1.100 Bošnjaka branitelja koji su svoje živote dali za slobodu Republike Hrvatske. ka, Redom Petra Zrinskog i Frane Krste Frankopana s posrebrenim i pozlaćenim pleterom. Također, dodijeljen mu je i čin samostalnog policijskog narednika. Sutradan, 11. svibnja, u okviru cjelodnevnog programa održani su turniri u malom nogometu, šahu, stolnom tenisu i badmintonu za žene. Po prvi puta otrčan je i maraton na relaciji Policijska škola “Josip Jović” – OŠ “Žitnjak” u Petruševcu, u dužini od 12 kilometara. Osim toga, održan je i prigodni kulturno-umjetnički program. U sportskim natjecanjima i kulturno-umjetničkom programu sudjelovalo je oko 200 učesnika iz Hrvatske, BiH i Austrije (iz Zagreba, Labina, Gunje, Sarajeva, Tuzle, Brčkog, Klagenfurta i Beča). Evo i pobjednika… U badmintonu za žene pobijedila je Selma Lišić iz Gunje, drugo mjesto je osvojila Ajsela Zahirović (Sarajevo), a treće Ajla Selimović (Gunja). Na turniru stolnotenisača sudjelovalo je 35 natjecatelja. Pobjednik je Toni Antunović iz Zagreba, drugo mjesto osvojio je Amir Čačković (Tuzla), a treće Rijad Muslimović (Beč). U natjecanju šahista (34 natjecatelja) prvo mjesto je osvojio Asim Kuburaš, drugo Boris Ranogajec, a treće Marko Čičak. Najzanimljivije natjecanje je bilo u malom nogometu, u kojem je nastupilo 8 malonogometnih momčadi: Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreb, Policijska škola “Josip Jović”, Labin, NK Zagreb, Policijska postaja Črnomerec, Policijska akademija, Replay i Gunja. Pobijedila je ekipa Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, ispred malonogometnih momčadi Gunje i Repleya. q Ismet ISAKOVIĆ
Kao dragovoljac, u srpnju 1991. 23-godišnji policajac Šefik Pezerović iz Policijske postaje Črnomerec, zajedno sa svojom grupom poslan je u obranu Pounja. U napadu srpske paravojske i bivše JNA kod Struge Banske neprijateljska granata ga je teško ranila u glavu i ruku. Nakon što je napredovanje Srba u Strugi zaustavljeno, osoblje saniteta ga je zajedno s ranjenim kolegama, Dragom Matijevićem i Ivanom Žalcem, vozilom hitne pomoći trebalo prevesti u sisačku bolnicu. Međutim, na raskrižju u Kuljanima vozilo su izrešetali pripadnici tzv. seoske straže, a putnici su zarobljeni. Medicinski tim je odveden u vojni logor u spomen domu “Bratstvo-jedinstvo” na Čavić brdu i poslije je razmijenjen, a ranjenim policajcima Matijeviću i Žalcu od tog trenutka gubi se svaki trag. Prema svjedočenjima, mještana Kuljana koji su izbjegli u BiH i povremeno čamcem prelazili preko Une kako bi obišli kuće i nahranili stoku, u staji su našli čovjeka koji je bio ranjen, glava mu je bila zamotana zavojima, a na ruci je imao longetu i bromilu za primanje infuzije. Pomislili su da je mrtav i iz obližnje kuće pozvali skupinu ljudi iz sela koja je ranjenika izvela iz staje i odvela. Pod izgovorom da ga vode u štab Teritorijalne obrane, ranjenog i golog do pasa skupina je provela Pezerovića kroz mjesta Kirišnica, Jovac, Šakanlije i Lotine kako bi se mještani na njemu iživljavali. Svi su bili naoružani automatskim puškama. Svjedok je potvrdio da su ranjenika doveli pred školu u Jovcu i pozvali ljude da ga tuku. “Tko ga je dohvatio, taj ga je tukao, rukama, nogama, kundakom, 10 do 15 minuta.” Nastala je gužva i u jednom trenutku Pezerović je uspio pobjeći, ali su ga uhvatili, vezali žicom i ubacili u prtljažnik “stojadina” u kojem su ga odvezli u pravcu Škanlija. Nakon mučenja i mrcvarenja, ranjenog Šefika Pezerovića doveli su do jedne livade kod Zrina i ubili iz vatrenog oružja. q

Izložba o rahmetli Šefiku Pezeroviću Svečano otvaranje 3. Memorijalnih dana Šefika Pezerovića održano je u petak 10. svibnja, u večernjim satima, u Osnovnoj školi “Žitnjak” na zagrebačkom Petruševcu, gdje je rahmetli Šefik i odrastao. Voditeljica programa, studentica Selma Pezerović, ispričala je Pezerovićevu kratku biografiju: “Šefik Pezerović rođen je 1968. godine u Palanci pored Brčkog u BiH, odakle odlazi u Zagreb gdje završava osnovnu i srednju školu. U ljeto 1990. kao dragovoljac pohađa obuku za specijalne postrojbe, a u rujnu ulazi u djelatni sastav MUP-a kao redarstvenik. 24. srpnja 1991. kod Kozibroda na Baniji biva teško ranjen od neprijateljske granate, a vozilo hitne biva zarobljeno – i od tada se Pezeroviću gubi svaki trag. I tako sve do svibnja 2002., do dana ekshumacije njegovih posmrtnih ostataka, koji su nakon toga sahranjeni na zagrebačkom groblju Mirogoju. Pokopan je 18. svibnja 2002. u Aleji branitelja uz visoke vojne počasti.” Mr. Kemal Bukvić, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, zahvalio se svima koji su pomogli organizaciji ovoga skupa, posebno Policijskoj postaji Črnomerec. “Molio bih sve vas da svoju djecu kod kuće učite pravu istinu o Domovinskom ratu, ne zato da bi nekoga mrzili, nego da znamo da smo mi svoji na svome", rekao je Bukvić. Nakon prigodnih govora, predstavljana je knjiga “Prvi hrvatski redarstvenik” autora Davora Runtića, koja govori o ustroju i djelovanju prve oružane dobrovoljačke postrojbe RH i ratnoj sudbini prvih hrvatskih redarstvenika. Knjiga sadrži brojne slike, dokumentaciju, popis svih redarstvenika, zapovjednika, ranjenih i poginulih. Osim toga, u predvorju petruševečke škole postavljena je izložba o rahmetli Šefiku Pezeroviću, na kojoj su izložene fotografije, novinski članci i odlikovanja koja su mu posmrtno uručena. Naime, za svoj doprinos obrani Hrvatske Šefik Pezerović je, između ostalog, posthumno odlikovan i Spomenicom domovinskog rata i medaljom Prvog hrvatskog redarstveni-

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

19

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

PROMOCIJA MONOGRAFIJE “SEVDALINKA – ALHEMIJA DUŠE” U PULI

Izvorna bosanska filozofija
Promocija monografije “Sevdalinka – alhemija duše”, koju je objavila Izdavačka kuća “Rabic” iz Sarajeva, upriličena je 11. svibnja 2013. u Domu hrvatskih branitelja u Puli. Organizator predstavljanja bila je Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre (NZBI), a pokrovitelj Istarska županija. Pored autora prof. dr. Esada Bajtala, o monografiji su govorili prof. psihologije Dževdet Hadžiselimović, glavni urednik “Rabica” Goran Mikulić i prof. dr. Jusuf Šehanović, potpredsjednik NZBI. “Knjiga koja je pred nama je o bolu koji pjeva, kako stoji u podnaslovu, ali i o mnogim drugim značajkama”, na početku svog osvrta na monografiju istaknuo je prof. Hadžiselimović, rođen u BiH, a već dugo građanin Pule. “Esad Bajtal nudi nam začudnu analizu kompleksnog fenomena kao što je sevdalinka, koja je davno fascinirala Fortisa i Goethea. Nedavno je u Rovinju, Amira Medunjanin, svjetski poznata interpretatorica sevdalinke, oduševila auditorij Avantgard jazz festivala. Monografija dakle dolazi u pravom vremenu značajnog buđenja interesa za sevdalinku. No, Googlate li nećete naći lako biografiju Esada Bajtala, ali jednu bitnu odrednicu možete naći: ‘nesposoban (?) da bude podoban’. Riječ je o intelektualcu u dobrom smislu riječi, čovjeku s jasnim moralnim stavom i angažmanom”, naglasio je Hadžiselimović. Istaknuo je da autor u uvodu knjige ulazi u bit sevdalinke, no knjiga je uz sva promišljanja o sevdalinki i opsežna antologija sevdalinke. Naime, skoro na svakoj stranici Bajtal navodi i/ili analizira tekst neke sevdalinke. “Zašto alkemija u naslovu? To je psihološki pandam kamenu mudrosti alkemičara pa zahvaljujući toj alkemiji nekako se lakše izlazi nakraj s ljubavnim jadima. Rodno mjesto sevdalinke je čežnja, želja, otpor pa i pobuna. Kao dječak rastao sam u Bosni i sjećam se konteksta i formi te pobune – ‘Pobjegla je sa …’ – znači da je djevojka pobjegla s mladićem kojeg je ona odabrala, a to je onda značilo i duži ili kraći prekid kontakta sa svojom obitelji. Osim o boli, čežnji i ljubavnim jadima u sustavu dogovorenih brakova u tzv. avlijskoj kulturi i svojevrsnoj izolaciji djevojaka, autor knjige u nizu poglavlja analizira ostala značenja i obilježja sevdalinke: potraga za sobom i svojim pravim identitetom, ljubavne igre, spektar prijestupa i zabrana, iskrivljavanje i skrnavljenje sevdalinke, o aktu pjevanja/interpretiranja te aktu slušanja/osjećanja. Jedno od poglavlja, naslovljeno ‘Kristali ljubavi’, rasprava je o ljubavi kojoj je teško postaviti granice – idejne, rasne, vjerske… Različitim aspektima ljubavi tog kompleksnog sentimenta, Bajtal je predočio ilustracijama iz sevdalinki. Jedva da se može naći stranica u ovoj knjizi bez jednog ili više citata neke sevdalinke i to uvijek kao ilustracija nekog aspekta ljubavi, odnosa dvoje ili više ljudi. Pri tome autor se oslanja na bogatu literaturu pozivajući se na brojne autore: Barthes, Epstein, Evola, Focht, Dizdar, De Rougemont, Hegel, Jung, Fromm, Weininger, Camus, Finkelkraut, Zeldin, pa sve do suvremene neuroznanstvenice i psihijatrice Louann Brisendine, autorice knjiga ‘Ženski mozak’ i ‘Muški mozak’. Posebna je vrijednost nastojanje da se sevdalinka poveže sa srodnim glazbenopoetskim formama drugdje u svijetu: portugalski fado, američki blues i jazz općenito. Autor se potrudio i da razbije neke mitove ili nacionalna svojatanja sevdalinke, a jedan od njih je da je sevdalinka narodna pjesma. To nije narodna pjesma, jer su, kaže Bajtal, autori sevdalinke, tekstova i glazbe, najčešće poznati, ali je narod pomogao

Promocija knjige o sevdalinkama u Puli da se ona održi kroz tako dugo vremena. Primjerice sevdalinku ‘Ruse kose curo imaš’ svojatali su čak pet naroda – Turci, Bugari, Makedonci, Srbi i Bosanci. Premda naziv ‘sevdalinka’ dolazi iz turske riječi ‘sevda’ – ljubav, autori i interpreti koji su zaslužni za kontinuitet sevdalinke pripadaju raznim nacionalnostima. Na splitskoj promociji Bajtal nastanak sevdalinke vezuje za godinu 1574. i nesretnu ljubav mladog trgovca Adila i Mare Vornić, opjevanoj na način sevdalinke, a o kojoj je Luka Botić 300 godina kasnije napisao spjev ‘Bijedna Mara’”, rekao je prof. Hadžiselimović. “Sevdalinka je more koje se iscrpsti ne može. Ona je strašno ustalasano more koje vas nosi. Razmišljajući o njoj i kroz nju shvatio sam da je sevdalinka jedina izvorna bosanska filozofija, u stihu i malopoetskoj formi – i ona je vrlo avangardna”, rekao je autor Esad Bajtal. Podsjetio se na dramu Samuela Becketta “U očekivanju Godota”, u kojoj glavni junaci čekaju Godota, osobu koja se nikad neće pojaviti, a s kojom je Beckett 50-ih godina napravio revoluciju u svjetskoj književnosti. Međutim, kada se prođe kroz povijest sevdalinke shvatite da Beckett kasni dva-tri stoljeća, jer Godota su čekali prije njega. O tome najbolje svjedoči pjesma “Što nam nema sa Drine vedrine”, u kojoj je iznesena tema čekanja davno prije Becketta. “Otvorenost sevdalinke i njenu korespondenciju sa svjetskim tokovima istoka i zapada potvrđuje sevdalinka ‘Kraj tanahna šadrvana’ nastala po prepjevu pjesme ‘Der Asra’ (djevica), pjesnika ‘svjetskog bola’ Heinricha Heinea. Pjesnik je poetsku priču našao u legendi starog jemenskog plemena Azra, čiji momci kada se zaljube, a ne mogu da ostvare svoju ljubav, da dobiju onu za kojom žude, odlaze u pustinju ili u rat: u rat da skončaju naprasno, a u pustinji da presvisnu od vlastitog bola, jer nisu spremni živjeti bez realizirane ljubavi. Iza njih su ostajale djevice, a oni su umirali mladi. I to će poslije poezija preuzeti: umrijeti mlad će postati svjetski poznati trend. Umiranje od ljubavi je zaštitni znak sevdalinke, a to je ona njena moć da povuče, ne samo u život, u nevjerojatno, u nemoguće, u poeziju… Sevdalinka je ponor koji kada se više nema gdje, vuče u smrt, jer se samo još tamo može naći smiraj od prevelike boli. I zato sevdalinka jeste pjesma bola i u isto vrijeme radosti, pjesma radosti koja boli i pjesma bola koji pjeva i u tome je njena veličina. Dakle, sevdalinka je uspjela da i to inkorporira u sebe”, zaključio je Esad Bajtal. q Asim ČABARAVDIĆ

20

PREPORODOV JOURNAL 150/151

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

SVEČANA AKADEMIJA MATURANATA ISLAMSKE GIMNAZIJE “DR. AHMEDA SMAJLOVIĆA”

Treća generacija maturanata
Svečana akademija treće generacije maturanata Islamske gimnazije “Dr. Ahmeda Smajlovića” održana je u subotu, 18. svibnja 2013., u Maloj dvorani Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu. Islamska gimnazija “Dr. Ahmeda Smajlovića” je islamska srednja škola, koja je kod Ministarstva prosvjete RH verificirana kao srednja škola s pravom javnosti. Nasljednica je Zagrebačke medrese, koja je 2009./2010. školske godine ispratila posljednju, 15. generaciju učenika. Gimnazija ima četiri mješovita odjeljenja sa stotinjak učenika i učenica. Treću generaciju maturanata Islamske gimnazije “Dr. Ahmeda Smajlovića” čini pet djevojaka i 11 mladića, i to: Eman Ahel, Asia Al Abdula, Aida Ali, Edita Vilić, Muala Zendeli, Nermin Ahmetović, Haris Ahmić, Vernes Delalić, Ammar Đikić, Mohamed El Sinari, Amir Hećimović, Molham Kabbani, Anel Mašić, Nedim Matinjanin, Dinko Omerćehajić i Enis Omerović. U pozdravnom govoru prof. Mevludin ef. Arslani, ravnatelj Islamske gimnazije, istaknuo je da su kao srednjoškolski kolektiv ponosni na ovogodišnje maturante, koji su tijekom školovanja polučili veoma dobre rezultate, o čemu dovoljno govori i prosječna ocjena razreda od 4,16. Osim toga, trojica učenika – Haris Ahmić, Ammar Đikić i Vernes Delalić – bili su angažirani kao mujezini u Islamskom centru. Također, i veliki broj učenika bio je uključen u zbor Islamske gimnazije. Prof. Arslani je naglasio i druge uspjehe. 2012. godine u Istanbulu, ekipa u sastavu Ammar Đikić, Haris Ahmić, Nermin Ahmetović, Nedim Matinjanin i Anel Mašić osvojila je 3. mjesto na Balkanskom natjecanju iz arapskoga jezika. Iste godine, učenik Ammar Đikić je na 19. Europskom natjecanju učača Kur’ana, a.š., u Zagrebu osvojio 3. mjesto u kategoriji tilaveta na razini medresa, a nedugo zatim je ispred Islamske zajednice u Hrvatskoj sudjelovao na 29. Svjetskom natjecanju učača Kur’ana Časnog u Teheranu. “Ali ono po čemu će još ova generacija biti zapamćena jeste i to što je među njima i drugi hafiz u povijesti naše škole – Haris Ahmić, koji je pored silnih obveza 2010. godine uspio položiti i hifz. Svake godine je sudjelovao na raznim natjecanjima, od školskih do međunarodnih. Izdvajam 1. mjesto na Gradskom natjecanju iz matematike, zatim dva puta 2. mjesto na Županijskom i 9. na Državnom natjecanju, također, iz matematike. Na 19. Europskom natjecanju učača Kur’ana Časnog, održanog prošle godine u Zagrebu, u kategoriji hifza pola Kur’ana osvojio je 3. mjesto. Uz učenika Vernesa Delalića ove godine natjecao se iz četiri predmeta. Jednom riječju bio je i ostat će ambasador naše škole”, rekao je ravnatelj Arslani, posebno se zahvalivši Salihu Hadžismajloviću, profesoru matematike, mladom razredniku ovogodišnjih maturanata. Obraćajući se učenicima poručio im je da čuvaju, šire i njeguju ljudske i religijske vrijednosti oko kojih su se zajedno trudili tokom školovanja. “Njegujte stečena prijateljstva, a znanje koje ste stekli u našoj gimnaziji nadograđujte. Uvijek budite u službi islama, muslimana, zajednice i društva u kojem ćete živjeti, raditi i djelovati, shodno hadisu Poslanika islama Muhammeda, a.s.: ‘Najbolji među vama su oni koji su od koristi ljudima, odnosno zajednici’”, rekao je prof. Mevludin Arslani. Razrednik prof. Salih Hadžismajlović istaknuo je da se pred maturantima nalazi život pun nepoznanica i nepredvidivih situacija. “Život će od vas uvijek tražiti da budete zrele, odgovorne i prije

Treća generacija maturanata Islamske gimnazije “Dr. Ahmeda Smajlovića” svega moralne osobe. Poznato vam je da je stjecanje znanja u islamu ibadet koji po svojoj vrijednosti zauzima vrlo visoko mjesto. Najbolje poruka je ona koju vam upućuje Allah, dž.š., iz sure Lukman, u kojoj Lukman kaže svome sinu: ‘O sine moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi. Dužnost ti je tako postupiti.’ Znajte da vaš uspjeh nije ono što vi imate, nego ono što jeste. Priroda nam je dala dva uha, a samo jedan jezik da bismo više slušali, a manje pričali. Ako govorite, onda neka vaše riječi budu vrjednije od šutnje. I zapamtite za kraj: obrazovan čovjek je onaj koji ima obraz”, rekao je prof. Hadžismajlović. Muftija dr. Aziz ef. Hasanović, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, uvodno je naglasio da je Božja naredba “Uči i čitaj u ime Gospodara svoga koji stvara” univerzalna i ne prestaje vrijediti cijelog čovjekovog života. Istaknuo je da su svi dosadašnji maturanti Islamske gimnazije položili državnu maturu, učesnici su brojnih natjecanja, pri čemu nije bilo nikakvih disciplinskih problema kakvi se mogu susresti u drugim školama. Zbog svega navedenog Islamska gimnazija je poznata i priznata, ne samo u Zagrebu već i šire. “Uzvišeni Stvoritelj Allah, dž.š., u Ku’ran-i-Kerimu na jednom mjestu kaže: ‘Jesu li isti oni koji znaju, i oni koji ne znaju.’ Mi kao ljudi možemo razmišljanjem zaključiti da nisu, a da je tomu tako i u čemu se razlika ogleda Allah, dž.š. na drugom mjestu u suri Fatir kaže: ‘Allaha se boje od Njegovih robova samo oni koji su učeni.’ Zasigurno je ovo najbolji razlog zašto nas je u Svojoj prvoj objavi Stvoritelj uputio da učimo, čitamo i izučavamo, jer da ne bismo griješili, da bismo pravedni bili i pravom stazom hodili – potrebna je uputa, potrebno je znanje”, rekao je muftija Hasanović. Uputio je savjet maturantima da uče, budu odgovorni prema Allahu, dž.š., sebi i drugima, te da se čuvaju beskorisnog znanja. Posebno je istaknuo da nikada ne dozvole da stjecanje materijalnog prevlada nad stjecanjem znanja, jer je znanje ono što je trajno i što im nitko ne može oduzeti. “Ne zaboravite da je život prolazan i da Uzvišeni Stvoritelj Allah, dž.š., sve vidi i sve zna, a račune za svoja počinjena djela nećemo podnositi ljudima, već Allahu, dž.š.”, zaključio je muftija dr. Aziz Hasanović. q Ismet ISAKOVIĆ

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

21

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

OKRUGLI STOL U SPLITU – U SUSRET EUROPSKOJ UNIJI

Bošnjaci pred vratima EU
U subotu, 18. svibnja 2013., u Europskom domu u Splitu, u organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Splita, održan je okrugli stol pod nazivom “Mjesto i uloga Bošnjaka Hrvatske u predpristupnoj i pristupnoj fazi ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju”. Aktivno učešće s prigodnim referatima uzeli su dipl. iur. Sulejman Tabaković, pravnik u Ministarstvu uprave RH, prof. dr. Stjepan Lapenda, profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, Ishak Hodžić, tajnik Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske (SABAH), Kadro Kulašin, predsjednik Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske za grad Split i Splitsko-dalmatinsku županiju, te Ibrahim Duraković, predsjednik KDB “Preporod” Split i predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Splita. U uvodnom obraćanju učesnicima i prisutnima na okruglom stolu, Ibrahim Duraković je, između ostaloga, rekao sljedeće: “Naša je zadaća i briga da organizacijom ovakvih sadržaja budemo servis ne samo Bošnjacima Splita i Splitsko-dalmatinske županije, nego i svim Bošnjacima u Republici Hrvatskoj. Bošnjaci ne smiju, kao što su bili prije, biti na repu informacija nego moraju se organizirati tako da moguće probleme i situacije dočekaju spremni.” Istaknuo je da pritom Europska unija neće rješavati naše probleme. Europska može biti samo imperativ i pravni okvir u kojem Bošnjaci mogu napokon definirati svoje probleme, te ih rješavati onako kako se to inače rješava u Europi. Prof. dr. Stjepan Lapenda je govorio o ljudskom pravu vjernika muslimana Splita nakon što Hrvatska 1. srpnja 2013. godine postane punopravna članica Europske unije. U svome referatu Kadro Kulašin je istaknuo mnogobrojne bošnjačke probleme u svakodnevnom organiziranju. Precizirao je situacije u kojima se još uvijek dobro ne snalazimo… Glavni referat na okruglom stolu podnio je pravnik Sulejman Tabaković, vjerojatno među Bošnjacima u RH osoba s najbogatijim iskustvom u hrvatskoj pravnoj regulativi. Između ostaloga govorio je o prednostima i izazovima ulaska Hrvatske u EU, refleksijama na BiH... Donosimo nekoliko zanimljivih dijelova iz njegovog predavanja. “Ma koliko se sada činila ne­ stabilnom, na temelju svih pokazatelja i anali­ za pravne države, u usporedbi sa svim ostalim regijama, Europska unija danas je najstabilni­ je područje vladavine prava na svijetu. Tijekom pregovora s EU Hrvatska je uvela objektivne, ja­ sne i nepolitičke kriterije za imenovanje, eduka­ ciju, promaknuće i stegovnu odgovornost suda­ ca, državnih odvjetnika, predsjednika sudova te članove Državnog sudbenog vijeća koji imenuju i razrješuju suce u Hrvatskoj. Kriteriji su postali dio zakonodavstva, a ne propisa koje je donosio ministar pravosuđa, stranački postavljen politi­ čar. Unaprijeđena je kontrola sudačkih imovin­ skih kartica. Smanjen je broj neriješenih pred­ meta pred sudovima: od 2004. do 2011. za više od 50%. Pod pritiskom EU jača politička volja za borbu protiv korupcije. Rezultat: ojačava se antikorupcijsko zakonodavstvo, pogotovo vezano uz zapljenu imovine, proširuju se nadležnosti USKOK-a, formiraju se istražiteljski timovi, dola­ zi do prvih konkretnih uhićenja. Ulaskom u EU Hrvati će Europskoj komisiji moći tužiti državu ako krši propise EU. Borba protiv korupcije zahtijevat će dugotrajan napor, stručne kadrove i resurse. Budući da je EU zajedni­ ca suverenih država, njihovo zastupanje prese­ lilo bi se u drugi dom Europskog parlamenta. Ukratko, formula koja bi EU približila građanima glasi: prvi dom, zastupnički, predstavljao bi poli­ tičku volju svih građana Unije i zastupnike bi bi­ rali građani na euroizborima, dok bi drugi dom predstavljao volju država članica. Zastupnici drugoga doma birali bi se neposrednim izbori­ ma u nacionalnim parlamentima i predstavljali bi interese država članica. Ovakvim kompromi­ snim rješenjem postiglo bi se istodobno jačanje osjećaja građana da su predstavljeni kroz parla­ mente jer bi se pojačala moć Europskog parla­ menta, ali i moć nacionalnih parlamenta zbog njihove uloge u biranju zastupnika Europskog parlamenta. Iako bi ovakvo rješenje podiglo de­ mokratsku legitimnost EU, ostaje pitanje bi li se nacionalne vlade odrekle institucije i moći da nji­ hovi ministri direktno za zajedničkim stolom kroje sudbinu europskih građana. Hrvatska ulazi u sustav uređenih držav­ nih potpora, bez povlaštenog tretmana i dodjele potpora određenim poduzetnicima i poduzeći­ ma po političkim i sličnim kriterijima. Konkurentnost potiče moder­ nizaciju koja je nužna u uvjetima globalizacije, no za pojedine djelatnosti to znači visoke troš­ kove prilagodbe: nužnost rekonstrukcije, niže cijene, veću kvalitetu, izvoz na nova tržišta, što zahtijeva dodatna ulaganja. Pravila nema: pred­ nosti i mane zajedničkog tržišta ovisit će o sva­ kom poduzetniku, poduzeću, djelatnosti i regi­ ji zasebno. Ulaskom Hrvatske u EU 1. srpnja 2013. godine Bosna i Hercegovina će dijeliti granicu s Europskom unijom u dužini od 1.001 kilometar. Članstvo u EU je događaj od najvećeg značaja za susjednu Hrvatsku, ali

Učesnici okruglog stola u Splitu

22

PREPORODOV JOURNAL 150/151

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
će u znatnoj mjeri utjecati i na BiH. Do kakvih promjena od interesa za bh-građane će doći kada RH postane 28. članica EU pitanje je koje već izvjesno vrijeme, a naročito nakon što je RH potpisala Ugovor o pristupanju EU, zaokuplja domaću javnost. Pitanje granica samo je jedno u nizu poluotvorenih pitanja između dvije zemlje. Osim što je neophodno osposobiti hrvatske granične prelaze po standardima Europske unije, potrebno je i završiti pitanje načina prelaska građana BiH u Hrvatsku. Međutim, poseban problem su državljani i BiH i Hrvatske koji žive u pograničnim područjima dvije zemlje. Za njih je potrebno naći posebno rješenje, pa će tako, ulaskom Hrvatske u EU 1. srpnja, građani koji žive u graničnom području BiH i Hrvatske dobiti specijalne propusnice za prelazak iz jedne države u drugu, što treba definirati novi sporazum… Jedna od praktičnih očekivanih koristi za građane BiH od ulaska Hrvatske u EU je mogućnost povećane potražnje za radnicima iz BiH. Iskustva sa Slovenijom pokazuju da su poslije pristupanja, radnici iz BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore bili daleko traženiji za poslodavce iz Slovenije od radnika iz zemalja EU, i to zbog stručnosti, povoljne cijene rada i nepostojanja jezičke barijere. Isti trendovi se mogu očekivati i za radnike iz BiH u Hrvatskoj”, rekao je Sulejman Tabaković.
Dan Europe u Splitu: “Dom je tamo gdje je pjesma”
Dan Europe svake godine obilježava se 9. svibnja/maja. Naime, 09.05.1950. Robert Schuman, tadašnji ministar vanjskih poslova Francuske predstavio je svoj prijedlog formiranja Europske zajednice za ugljen i čelik. Ovaj prijedlog, poznatiji kao Schumannova deklaracija, smatra se početkom stvaranja Europske unije. Uz svoj dan Europa obilježava i pobjedu nad fašizmom. Dan Europe obilježava se i u Hrvatskoj, u kojoj traje 14. Europski tjedan, posljednji uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Ove se godine održava u znaku Europske godine građana, pa je glavna pozornost posvećena pravima koja ima svaki građanin EU. I ove se godine u nizu gradova održava mnoštvo aktivnosti na kojima se posjetitelji mogu upoznati s mogućnostima koje im, kao budućim građanima EU, donosi članstvo u Uniji.

Zaključci i preporuke okruglog stola
Na kraju okruglog stola “Mjesto i uloga Bošnjaka Hrvatske u predpristupnoj i pristupnoj fazi ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju” usvojeno je nekoliko zaključaka i preporuka: 1. Inzistirati na striktnom provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina RH s težištem na: • zapošljavanje sukladno članku 22. Ustavnog zakona (pozitivna diskriminacija); • korištenje medijskog prostora sukladno zakonu (u javnom servisu do iznosa postotka brojnosti pripadnika nacionalnih manjina u odnosu na ukupno stanovništvo). Trenutna situacija je vrlo loša: nema emisija na materinjem jeziku, vijesti, glazbe, osim prigodnih povodom nekog događaja; • veća aktivnost Vijeća bošnjačke nacionalne manjine u radu lokalne samouprave i doprinos u stjecanju što povoljnijeg položaja Bošnjaka u lokalnoj zajednici. 2. Preizjašnjavanje iz Musliman (s velikim “M”) u Bošnjak. Veliki broj pripadnika bošnjačke nacionalne manjine još uvijek se vode kao Muslimani, a oni prema ustavnoj kategoriji spadaju u ostale stanovnike RH. Na popisu 2011. godine pripadnici bošnjačke nacionalne manjine izjasnili su se onako kako jesu, ali to je samo statistički podatak. Potrebno je napraviti promjenu u Uredu državne uprave, tako da su tek tada stečeni uvjeti za ostvarivanje možebitnih prava sukladno Ustavnom zakonu. Procedura je jednostavna: svaka osoba treba osobno otići u Ured državne uprave s osobnom iskaznicom, popuniti formular o preizjašnjavanju – i tek onda formalno-pravno gotova stvar. 3. U svom radu maksimalno se prema lokalnoj zajednici. Na takav način informirati ćemo naše susjede, radne kolege i prijatelje o nama, o tome tko smo i što smo. 4. Motivirati mlade sunarodnjake i intelektualce da nam se pridruže u radu. Na takav način ćemo postići puno veći kvalitetu i biti prepoznatljivi. Osim toga, imat ćemo kome nakon nas prepustiti da njeguje bošnjačku tradiciju, kulturu i vjeru. 5. Pokrenuti inicijativu za formiranje info-zona po cijeloj Hrvatskoj s ciljem pomoći BiH u novoj situaciji, tj. pomicanju granica Europske unije do Bosne i Hercegovine. Zadaća info-zone bila bi pružanje informacija kako fizičkim osobama, tako i pravnim subjektima o izvozu, uvozu, prometu nekretnina, školovanju i svemu ostalome što se mijenja ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju. q Mensur DURAKOVIĆ

Mješoviti pjevački zbor “Sevdah” s voditeljicom Olgom Barbir Povodom Dana Europe, a u sklopu ovogodišnjeg programa obilježavanja Dana grada Splita (7. svibnja), na splitskoj Rivi 9. svibnja 2013. održan je dvosatni program splitskih KUD-ova nacionalnih manjina pod nazivom “Dom je tamo gdje je pjesma”. Riječ je o manifestaciji koja se u organizaciji Grada Splita priređuje već treću godinu uzastopce. Prethodne dvije godine organizirala se u Domu Hrvatske vojske u Lori, a ove godine, po prvi put na otvorenom, na Rivi.

Članovi sekcije za rad s djecom i omladinom KDB “Preporod” Split s voditeljicama Lejlom Hasanbašić Biševac i Seidom Hodžić Pred 2.000 gledatelja predstavilo se 130 učesnika od kojih je najmlađa imala nepune 4 godine. Publici su se predstavili Novi mađarski kulturni centar, Demokratska zajednica Mađara Hrvatske – ogranak Split, Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”, Kulturno društvo Bošnjaka “Preporod” Split i Makedonsko kulturno društvo “Makedonija”. Bošnjačku nacionalnu manjinu su ispred KDB “Preporod” Split predstavljali Sekcija za rad sa djecom i omladinom (izveli su pjesmu “Mila majko šalji me na vodu”), zatim solo pjevači Leda Fazlić (“Ja te pjesmom zovem”), Lidija Leskur (“Emina”), Sifa Hodžić (“Kad ja pođoh na Bembašu”) i Salko Šemović (“Ne klepeći nanulama”). Najbolji nastup imao je mješoviti pjevački zbor “Sevdah” koji je izveo dvije pjesme: “Kad ja pođoh na Bembašu” i “Moj dilbere”. Te večeri svi prisutni Splićani pjevali su dobro znanu sevdalinku “Moj dilbere”! q

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

23

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

DANI BIJELE TRAKE (ZAGREB, 20.-24. SVIBNJA 2013.)

Žrtvama dugujemo – istinu!
Od 20. do 24. svibnja 2013., u Islamskom centru u Zagrebu, po prvi puta je održana manifestacija pod nazivom Dani bijele trake, kojom se obilježava sjećanje na stradanje civila Prijedora i Sanske doline tokom rata u BiH. Organizatori manifestacije bili su KDBH “Preporod”, Udruženje Prijedorčanki “Izvor”, Medžlis Islamske zajednice Zagreb, Vijeće žena Islamskog centra, Omladinski klub muslimana Zagreb i Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba. 31.05.1992. vlasti bosanskih Srba u Prijedoru izdale su naredbu putem lokalnog radija kojom se naređuje nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili plahtama, te da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava. Ovo je bio početak kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracioni logori i činjeni drugi zločini. Konačni ishod je bio uklanjanje 94% Bošnjaka i Hrvata s teritorije Općine Prijedor. Ovo je bio prvi put od 1939. i nacističkog proglasa po kojem su poljski Židovi morali nositi bijele trake sa plavom Davidovom zvijezdom oko rukava, da su članovi jedne etničke ili religijske grupe na ovaj način bili obilježeni za istrebljenje. Članovi Europske promatračke misije su posvjedočili da su u ljeto 1992., tokom posjete selima oko Prijedora u kojima su živjeli Srbi, Hrvati i Bošnjaci, vidjeli bijele zastave na muslimanskim i hrvatskim kućama da bi se mogle razlikovati od srpskih. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je rezultate kampanje progona nesrpskog stanovništva koja je uslijedila usporedio s genocidom. Danas je Bosna i Hercegovina država koja funkcionira na osnovama mirovnog sporazuma potpisanog 1995. po kojem je Prijedor završio u Republici Srpskoj. Općinske vlasti u Prijedoru do današnjeg dana nisu žrtvama ove genocidne kampanje na bilo koji način odali počast za patnje kroz koje su prošli. Gradonačelnik i lokalne vlasti odbijaju javno priznati da su zločini počinjeni u Prijedoru, usprkos brojnim presudama međunarodnih i lokalnih sudova. Podizanje spomenika bošnjački i hrvatskim žrtvama u gradu nije dozvoljen, a pristup mjestima zločina onemogućuju mnogi uključujući i “Arcelor Mittal”, kompaniju koja je danas vlasnik lokacije na kojoj se nalazio zloglasni logor Omarska.

Izložba fotografija “Genocid u dolini rijeke Sane” Zagrebački muftija dr. Aziz ef. Hasanović, podsjećanjem na istinu o genocidu, pozvao je Zagrepčane i Zagrepčanke da se priključe i podrže nastojanja stanovnika Unsko-sanskog područja. “Svaka žrtva, ma gdje ona bila, zaslužuje naš pijetet i svaku pozornost, jer naš zaborav je ravan – genocidu!”, rekao je Hasanović. “Činjenica da zahtijevamo da se žrtvama oda dostojno priznanje i pravo na istinu o užasnim patnjama i ubojstvima što su se dogodile krajem 20. stoljeća u srcu Europe, prilika je da se prisjetimo i svih žrtava zločina protiv čovječnosti, kao i kršenja osnovnih ljudskih prava, uključujući i pravo na život, širom svijeta. I zahtijevamo izvođenje pred lice pravde svih onih koji su zločine počinili. Važna je poruka koju šaljemo s ovakvih manifestacija: da je tolerancija i suživot, poštivanje drugog i drugačijeg – bogatstvo! Sigurna sam da će održavanje ove manifestacije u Zagrebu prerasti u tradiciju jer o njegovanju različitosti stalno treba govoriti”, naglasila je veleposlanica Azra Kalajdžisalihović. “S tugom i s dostojanstvom Grad Zagreb se pridružuje ovoj manifestaciji koja nas, u riječi i slici, u knjizi, fotografiji i dokumentarnom filmu, podsjeća na genocidni postupak prema Bošnjacima i Hrvatima Prijedora iz ratne 1992. godine. Takav brutalan zločin novija europska povijest ne pamti od Drugog svjetskog rata, kada su fašisti žutom trakom i Davidovom zvijezdom obilježavali Židove. Ali zato antifašistički Zagreb iz tog razdoblja pamti i drukčije primjere. Naime, kad su fašističke i ustaške vlasti na 'Dinamovom' stadionu postrojili zagrebačke Židove, Zagrepčani su ih zaštitili svojim tijelima. Svi su spašeni. Dakle, ljubav i prijateljstvo se čine, potvrđuju se djelom, a o njima se ne priča. Jednako tako Zagreb se ponašao i Domovinskom ratu, pružajući pomoć svima koji su bili napadnuti i koji su bili žrtve velikosrpske i JNA agresije. Stoga je danas naša moralna, ljudska dužnost i nadasve politička obveza dostojanstveno i s pijetetom komemorirati te događaje iz Prijedora i svrstat se u kolonu Bijele trake. Uostalom, dragi prijatelji, za sve zaraćene narode i mržnjom ostrašćene ljude koji čine zlo, i danas vrijedi Poslanikov hadis br. 795, koji kaže: 'Propast će i na velikom gubitku bit će čovjek u čijem srcu nema ljubavi za druge ljude!' Mi, u gradu Zagrebu, solidarni smo i žalimo za žrtvama masovnih zločina”, rekao je gradonačelnik Bandić. Ispred Udruženje Prijedorčanki “Izvor” prisutnima se obratio Edin Ramović: “Vaša podrška je priznanje onome što mi u Sanskoj

Zaborav je ravan genocidu
Dani bijele trake u Zagrebu otvoreni su u ponedjeljak, 20. svibnja, potresnom izložbom fotografija “Genocid u dolini rijeke Sane” fotografa Samira Sinanovića. Potom je u Kongresnoj dvorani “H. Salim Šabić” prikazan dokumentarni film Haškog tribunala “Zločini pred Tribunalom: Prijedor”, autora Petra Fincija. Brojnim posjetiteljima u Islamskom centru obratili su se mr. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”, muftija dr. Aziz ef. Hasanović, Azra Kalajdžisalihović, veleposlanica BiH u Hrvatskoj, Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik i Edin Ramović, ispred Udruženje Prijedorčanki “Izvor”. “Broj žrtava Sanske doline i Prijedora veći je od broja žrtava svih drugih logora u BiH zajedno. Tu činjenicu moramo naglašavati jer je temeljno pravo tamošnjih ljudi da obilježe mjesta stradanja bližnjih i sugrađana, kao što je i temeljno njihovo pravo da se vrate u svoj grad. A već 21 godinu to im se zabranjuje! Danas podupiremo njihova legitimna nastojanja i prava i tako potičemo institucije Hrvatske, u kojoj živimo, da izrijekom prizna prava prijedorskim žrtvama na obilježavanje stratišta. Kao i da inzistira, kod entitetskih vlasti u BiH, da se to pravo i ostvari”, rekao je u uvodnoj riječi Senad Nanić.

24

PREPORODOV JOURNAL 150/151

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Muftija Aziz Hasanović, gradonačelnik Milan Bandić i saborski zastupnik Nedžad Hodžić dolini činimo duži niz godina, a to je podupiranje žrtava diskriminiranih na različite načine. Javnost ne zna dovoljno što se dešavalo 90-ih godina, a i da diskriminacija još nije prestala! Da se još uvijek nastoji uništiti bošnjačku i hrvatsku zajednicu na tom području. Povratnici su izloženi kontinuiranom pritisku. Žrtve silovanja nemaju nikakva prava, a nemaju ih niti obitelji civilnih žrtava. Različitim manipulacijama onemogućava se i podizanje Spomen obilježja, dok je Prijedor načičkan spomenicima srpskim 'herojima'. Udruženje 'Izvor' nastoji ne zaboraviti nesrpske žrtve i to razvijanjem aktivizma među mladim ljudima. Ove godine nam je u fokusu sjećanje na poginulu djecu i maloljetne osobe. Već smo okupili 103 osobe iz Prijedora, ali i iz Banja Luke i iz Srbije, koje će spomenuti imenom i prezimenom poginulu prijedorsku djecu. Ti ljudi mole i druge svjedoke da posvjedoče stradanje te djece. Iskorak je to u odnosu na 20-godišnja obilježavanja Tjedna bijele trake, kada smo se držali samo naše zajednice i područja. U auli džamije je izložba fotografa Samira Sinanovića koji je u tri općine – Ključ, Sanski Most i Prijedor – povezao fotografijom zločine. Obrazac je tim zločinima bio sličan, a broj žrtava u njima, na žalost, upravo zbog velikog broja stanovnika – Bošnjaka i Hrvata – prevelik.”

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić suđenja, a od travnja 2013. godine sudi se i kreatorima etničkog čišćenja, nasilja i diskriminacije, maltretiranja i progona – zlikovcima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. U filmu su ispričane priče brojnih svjedoka progona, mučenja, silovanja. Nakon pada Prijedora u travnju 1992. godine, 20.000 s tog područja BiH moralo je napustiti svoje domove. Većina je završila u logorima – Omarska, Keraterm i Trnopolje – ili odvođena u banjalučke logore. Bila su im uskraćena osnovna ljudska prava, dogodila su se masovna ubojstva, kao ubojstvo oko 200 zatvorenika izvedenih iz logora Omarska i odvedenih na Korićanske stijene na planini Vlašić početkom rujna 1992. godine. Tamo su likvidirani; 126 tijela je ekshumirano. Restrikcije i diskriminacija u logorima uključivali su krvava mučenja, poput posebno brutalnog u tzv. Bijeloj sobi, sobi br. 3 logora Manjača, a najstrašnije se iživljavanje nad civilima dogodilo 24. kolovoza 1992. Bilo je divljačkih progona, ubojstava i paljevine, poput istrebljenja stanovnika Kozarca i sela oko njega tijekom tri godine, od 1992. do 1995. I masovnih silovanja žena te brutalnog seksualnog zlostavljanja zatočenih, uz njihovo svakodnevno prebijanje i mučenje, posebno u logoru Omarska. Sudsko vijeće Međunarodnog kaznenog suda u Den Haagu zaključilo je da je bilo 1.500 ubojstava, dok 486 žrtava još nije identificirano. Nečovještvo, ubojstva, vandalizam prilikom napada na sela i gradove Sanske doline, maltretiranja zatočenih civila, psihičko zlostavljanje, prisilno premještanje i tjeranje na teški rad na linijama fronte, prisvajanje i pljačka privatne imovine, uništavanje privatne imovine, rušenja kulturnih spomenika i svetišta… okvalificirani su kao sustavna, koherentna kampanja diskriminacije nesrpskog stanovništva, tj. etničkih progona i genocid.

Dokumentarni film o zločinima u prijedorskim logorima
“Govorili su da nikada nitko neće biti optužen, pa da nikada neće biti ni jednog suđenja, pa da nikada neće biti ni jedne presude, pa da nikada neće biti ni jedne kazne!”, kazala je Madeleine Albright, ambasadorica SAD pri UN-u, davne 1995. godine kada je, tri godine nakon što su se u Prijedoru i okolini dogodili zločini, osnovan Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju. Insert je to i dokument iz filma “Zločini pred Tribunalom: Prijedor”, koji je tijekom 2013. godine snimio i režirao Petar Finci u suradnji s montažerom, kamermanom i grafičarem Steveom Coulsonom. Šokantne slike izgladnjelih i izmučenih zatvorenika iz logora Omarska kod Prijedora, nerazvijeni film o premlaćivanju i mučenju zatvorenika, a koji je “po skrivečki” novinarima dala bolničarka u Omarskoj Azra Blažević, a koje su 6. kolovoza 1992. godine obišle svijet, snimili su britanski novinari Penny Marshall i Ed Vulliamy. Dva mjeseca kasnije pokrenut je proces osnivanja Međunarodnog suda u Den Haagu i započinje suđenje za zločine počinjene u 35 općina Sanske doline. Spomenimo samo neke: Prijedor, Kozarac, Hambarine, Bišćani, Ljubija… Haško sud je do sada osudio 43 osobe, što je tek 27% od ukupnog broja optuženih. Suci su za 15 osoba izrekle kaznu u trajanju od 230 godina zatvora za zločine počinjene u općini Prijedor. Četiri optužena proslijeđena su na Sud BiH i osuđena na 90 godina zatvora. Pet optuženih umrlo je tijekom

Hava – majka Prijedorčanka
U utorak, 21. svibnja, održano je sjećanje na žrtve rata u Prijedoru kroz projekciju kratkog filma “Majka Hava” i pjesničku riječ Enesa Kiševića i Admira Muhića, koji je na osnovu istinitog događaja napisao poemu “Hava majka Prijedorčanka”. Prije najavljenog događaj , prisutne je pozdravio Kemal Bukvić predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba: “Najmanje što možemo učiniti za žrtve je to da prenosimo živu riječ, jer ako je mi ne prenosimo, generacije koje dolaze neće imati šta naučiti. Tema večerašnjeg događanja je majka, Prijedorčanka koja je proživjela sve ono najgore što se u životu može proživjeti, a to je gubljenje djece. Majka Hava je izgubila šestoricu sinova. Admir Muhić je to stradanje uobličio u poemu koja ne govori samo o pojedinačnoj boli nego o svim majkama koje su izgubile djecu tokom agresije na BiH, posebno u Prijedoru i dolini rijeke Sane.”

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

25

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Admir Muhić nakon pročitane poeme pojasnio je kako je došlo do njenog nastanka. “Poema je nastala na osnovu istinitog događaja na osnovu svjedočenja majke Have Tatarević iz sela Zecova kod Prijedora. Prije godinu dana, nakon razgovora s Havom, pojavila se potreba da napišem kratku pjesmu. Kako god sam pokušavao, nisam uspijevao. Jedne noći, pod dojmom onoga što je majka Hava ispričala, uzeo sam olovku i nisam je ispuštao sve dok nije bila napisana poema. 'Hava majka Prijedorčanka' nema ničeg zajedničkog sa Skenderovom poemom 'Stojanka majka Knežopoljka'. Majka Hava se ne sveti, ona je i danas živa. U ratu je izgubila šest sinova: Nishada, Zijada, Zilhada, Nihada, Seada, Senada i supruga Muharema. Još i danas traga za njihovim ostacima. Pitala je i ljude i neljude gdje su njeni najmiliji, ali odgovora nema.” Enes Kišević je dodatno oplemenio i produhovio ovu večer izborom iz svojih pjesama. Vrlo dojmljiva pjesma je “Odlazak”, koja je posvećena bratu Huseinu, koji je umro u Nizozemskoj kao izbjeglica. Kišević je pročitao i “Havino preklinjanje”, pjesmu koju su govorile mnoge velike glumice i pjesnik s njima, na norveškom, švedskom, francuskom i drugim jezicima. To je pjesma koja ne izaziva mržnju nego stid, pjesma koja je bolno svjedočanstvo tjelesnog i duhovnog stradanja bošnjačkog naroda u BiH. nas pred vama: srdžbu, i kao građanska i kao saborska zastupnica, i političarka. I sram! Jer to pitanje u Hrvatskoj nismo pokušavali sustavno rješavati toliko godina. Prilike je bilo, ali ne i volje. Iako su žene Srebrenice, žene žrtve seksualnog nasilja, svoje iskaze davale više puta, istupale više puta pred državnim institucijama, pred organima gonjenja, pred policijom, pred državnim odvjetništvima, pred drugim institucijama diljem Hrvatske, pa i izvan Hrvatske… Gdje su te izjave, gdje su ti spisi, gdje ti registri? Njih – nema! Nitko zbog toga nije odgovarao! Izvjestan broj žena ponovno smo tražili da daju iskaze o onome što se dešavalo prije toliko godina u logorima. Njihov status još uvijek nije riješen. Mogu reći, kao članica Savjetodavnog odbora u okviru Ministarstva branitelja, da taj Odbor radi na prijedlogu izrade novog zakona. Radi se vrlo opsežno istraživanje; procjenjuje koliki je mogući broj žrtava nasilja u ratu. Brojke su velike!” Ratno silovanje je od 1949. godine zabranjeno Ženevskom konvencijom. Niti jedan sud na svijetu nikada nije podignuo optužnice za takav zločin, sve dok Jadranka Cigelj i Nusreta Sivac nisu predočile svoje dokaze. Zbog toga je 2001. godine, po prvi puta u povijesti sudstva, Haaški sud osudio 8 bosanskih Srba za seksualno zlostavljanje u BiH. Paradoksalno je što je za 20.000 do 50.000 žena silovanih žena u BiH (procjena UN-a za razdoblje od 1992.-1995.) osuđeno samo 40 osoba! “Ljudska i civilizacijska budućnost mora biti prinuđena sebe odrediti prema genocidu u Prijedoru, Srebrenici i drugim bosanskim stratištima. Iako nas vjera uči da praštamo i budemo samilosni, nije na odmet prisjetiti se i one Voltairove koja kaže: 'Tko oprašta zločin postaje njegov suučesnik.' Zato preživjeli imaju velik dug prema žrtvama. To je svjedočenje o istini. A tko nam daje pravo da zaboravimo ili nekome oprostimo smrti i silovanja nedužnih Prijedorčana i Prijedorčanki? Pravo na život daje samo Bog i samo je On taj koji ga ima pravo uzeti. Ovakve manifestacije trebaju pomoći da se nikada ne zaboravi Prijedor, Kozarac, Banja Luka, Trebinje, Višegrad, Foča, Srebrenica... Ovakve manifestacije trebale bi pomoći da se školovana i pametna mladost vrati na prijedorsko i sva druga korza u BiH. Vjerujemo da ove dame neće odustati od borbe za istinu i pravdu, sve dotle dok istina o agresiji i genocidu ne pobijedi, dok se ne postigne pravda za stradale, dok ne bude mira za preživjele i dok se ne izgradi budućnost za nesrbe u Prijedoru. Ne smijemo dopustiti da zločini počinjeni u Prijedoru budu zaboravljeni jer postoji još samo jedna stvar koja je gora od svih zločina počinjenih u BiH. A to je zaborav!”, rekla je muallima Lamija Alili. “Hrabrost koju su žene pokazale istupajući javno i dijeleći svoje priče ukazuje na potrebu da se prekine šutnja, da se razbije stigma koja okružuje seksualno nasilje počinjeno tijekom agresije na BiH”, nastavila je muallima Allili. “Svjedočit ćemo samo pričama dviju od njih. Bilo je dana kada su molile da ih se ubije, da bi im se skratile muke. Priče su to i dviju prijateljica, koje su bile zatočene, sustavno i brutalno mučene i ponižavane u logorima. Uz još 37 žena i 3.500 muškaraca, a od kojih su stotine ubijeni! Dani u logoru započinjali bi im tako da su brojale tijela muškaraca koji su preko noći mučeni do smrti. Tijekom dugih dana prisilnog rada u logorskom restoranu one su slušale vriske mučenih muškaraca, njihove pozive u pomoć i molbe za milost. O patnji i mučenjima kojima su bile izvrgnute snimljen je dokumentarni film, prije 17 godina, nepune tri godine nakon što su gospođe Cigolj i Sivac napustile logor Omarsku i Trnopolje. Njihova nas izvorna svjedočanstva moraju trgnuti iz sna i zaborava, jer je prije svega tu riječ o sjećanju! Namjera organizatora Dana bijelih traka u Zagrebu jeste da se istina ne smije zaboraviti!” Jadranka Cigelj je rođena u Zagrebu, a kao 7-godišnjakinja s roditeljima se odselila u Prijedor. Tamo se školovala; studirala je pravo u

Ratni zločini – sustavna silovanja žena u logorima
U utorak, 22. svibnja, organizirana je tribina pod nazivom “Žene Prijedora – priče žena iz Prijedora”, na kojoj su nastupile Gordana Sobol, saborska zastupnica i doskorašnja predsjednica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova, te Jadranka Cigelj i Nusreta Sivac, pravnice iz Prijedora, članice Udruženja Prijedorčanki “Izvor”.

“Republika Hrvatska mari za žene žrtve rata i stalo joj je do svjedočenja ljudi iz Sanske doline i Prijedora. Žene su uvijek mijenjale povijest, pa će i istina o Prijedoru i njegovim žrtvama ovisiti o hrabrosti koju pokazujemo javno govoreći o tamošnjim i svim drugim zločinima”, naglasila je Gordana Sobol. “Članica sam ženskog regionalnog lobija koji obuhvaća žene političarke i žene iz nevladinih organizacija iz BiH, Hrvatske, Crne Gore, Srbije, Kosova, Makedonije i Albanije. Glavna tema, koju nastojimo održati vidljivom, još je tzv. ženska problematika i problemi oko dešavanja u strašnim godinama ratnog razaranja. Priznavanja žrtve, ostvarivanje pravde za žrtve, privođenje zločinaca pred lice pravde. Krajem listopada 2012. godine u Zagrebu smo održale konferenciju, na visokoj razini, i po prvi puta na njoj jedna od tema bila je pitanje žena žrtava seksualnog nasilja u ratnim razaranjima. Sa razine vlasti u Hrvatskoj, uz prisustvo ministra branitelja, rečeno je tada da će država, nakon toliko godina po završetku rata, podržati rješenja i obeštećenja žrtava silovanih žena i svih ostalih žrtava. Prošle godine smo u Vukovaru održale i jedan okrugli stol, pod pokroviteljstvom predsjednika Republike. Govorile su vukovarske žene, i tada sam kazala da osjećam, isto što hoću reći i da-

26

PREPORODOV JOURNAL 150/151

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Azra Omanović, Gordana Sobol, Jadranka Cigelj i Nusreta Sivac Sarajevo, pa se zaposlila u Prijedoru. U nedjeljno jutro, 14. lipnja 1992. godine, po nju su došli srpski obavještajci i odveli je u logor Omarsku. Od četvorice silovatelja iz Omarske gđa. Cigelj ima vrlo malu satisfakciju, no barem kakvu-takvu. Trojica su već osuđena, četvrti silovatelj nikada nije identificiran. Od 29. rujna 1992. živi u Zagrebu i bavi se političkim i humanitarnim radom. Sudjeluje u projektu “Glas žrtve, glas za žrtvu”. Prikupila je, od 1993.-1996. godine, pa i obradila, više od 15.000 iskaza za Hrvatsku sekciju Međunarodnog društva za ljudska prava. Za svoj humanitarni rad više je puta nagrađivana. Uručeno joj je priznanje francuske odvjetničke komore. U listopadu 1995. godine austrijski časopis proglasio je osobom godine, a 1998. jedan američki ženski časopis uvrštava je među sedam žena koje su označile stoljeće. “Teško je govoriti o sebi, samo ću reći da sva ta priznanja dijelim sa svojom prijateljicom, supatnicom i suradnicom na svim sličnim zbivanjima, s gospođom Nusretom Sivac. Od 1992. godine u 11. mjesecu krenule smo u zajedničku bitku, a to je da se genocid dogodio u jednom gradu, u jednoj općini od 112.000 stanovnika, da je 54.000 stanovnika izgnano i da je preko 3.000 ljudi ubijeno. Bivše smo zatočenice koncentracijskog logora Omarska. Kada smo bile prebačene iz tog, u logor Trnopolje, činilo nam se kao hotel A kategorije. U Omarskoj je bilo zatočeno 37 žena, mnoge od tih žena su danas rahmetlli, umrle su u logoru… Sabiha Medunjani, Mubera Beširević, Meliha Mahmuljin, Edna Dautović i Hajra Koštić… Radi Republike Bosne i Hercegovine, radi njene neovisnosti, područje koje se naziva Republika Srpska ne smije se – izgubiti! Nas dvije smo izašle iz Prijedora – Nusreta, kao sudac, a ja kao predsjednica Odbora za provođenje izbora u BiH. Prijedor se, konačno, počinje sjećati u Danima bijele trake. Nosili smo te bijele trake, od 30. travnja 1992. godine, kada je grad bio osvojen, sve dok nismo napustile svoje domove; bilo u logor ili do smrti. Obilježili su nas tim trakama, što je nezamislivo na kraju 20. stoljeća, slično kako je činio Hitler. Nije to htjela vidjeti niti svjetska politika! Nije to vidjela 1992. godine, a nije htjela znati niti za koncentracijske logore diljem BiH. U Prijedoru nismo imali Armiju, nismo imali HVO, bili smo više od 88 kilometara u obruču; s četnicima, s paravojnim formacijama; nije nas imao tko braniti. Prijedor jest najvidljiviji primjer genocida, po svim regulama i po svim zakonima o genocidu! Grad u kojem sam odrasla volim, ali zaliven je krvlju. U njega se danas polako vraća mladost, ekshumirani-pobijeni ljudi i drugi se tamo kopaju. Vidim budućnost svog grada. Ipak, podsjećam da živimo s onima koji nisu kažnjeni! Važno je prenijeti mladima, javnosti što se tamo događalo. Teže od smrtne kazne za krvnike je sudnji trenutak kada će se morati suočiti sa svojim zločinima! Važno je i naše suočavanje sa sobom! Zamolit ću vas da ovu aktivnost, koju provodimo, nastavimo, da postane tradicijom. Molim to i u ime onih koji su dali živote za Republiku Hrvatsku i za Republiku BiH boreći se protiv agresije, boreći se protiv nacionalizma”, poručila je Jadranka Cigelj. Među oko 40.000 silovanih žena u BiH je i gđa. Nusreta Sivac. Jedno vrijeme bila je u Prijedoru sutkinja. Danas na posao mora iz svog grada odlaziti u Sanski Most i zarađivati kruh. Juridičke vokacije, ona je dobro upoznata što jest zločin protiv čovječnosti, što znači zločin silovanja. Bilo joj se tim teže nositi s iskušenjem, ali se stalno, sve godine nakon rata i danas, neustrašivo i uporno osvrtala na teške dane. Prije svega zbog nas, ali i sjena žrtava! Na žalost, rat još uvijek traje. I trajat će, dokle god ne bude pravde za one koji su oštećeni, koji su silovani, koji su stradali. Uvijek optimistična, iskustvo Nusrete Sivac je dragocjeno budući da su lokalne vlasti u Prijedoru još takve kakve jesu i da i dalje negiraju počinjeni zločine! “Drago mi je da sam u Zagrebu. Došla sam u ovaj grad nakon pakla koji sam proživjela u koncentracijskom logoru Omarska, 1992. Godine. Tu sam našla smiraj i prvi put osjetila – slobodu! Vratila sam se u Bosnu kada je rat završio. U ovom sam gradu uspostavila i prvi kontakt s istražiteljima Haškog tribunala. Zarekla sam se, još u logoru, da ukoliko preživim, da ću cijeli svoj ostatak života posvetiti priči o onome što sam doživjela i što sam tamo vidjela. Tako je bilo do sada, a ako me zdravlje bude služilo, tako ću raditi do kraja svog života. Što me motiviralo? Ono što mogu najmanje uraditi za sve one koji nisu uspjeli napustiti pakao koncentracijskog logora Omarska. Poseban motiv je pet žena koje je Jadranka spomenula, a koje nisu preživjele i koje su pronađene u masovnim grobnicama. Sahranjene su na šehidskim mezarima na području općine Prijedor… Vratila sam se 1995. godine u BiH, ne i u Prijedor, nije to bilo moguće. Od 2002. godine živim u Prijedoru, istina tamo ne mogu raditi. Problem je još uvijek odnos sredine prema nama povratnicima. Još se nisam vratila! Živim u federalnom dijelu BiH, udaljenom 30-ak kilometara mjesta gdje sam zaposlena. Svaki dan putujem. Što me boli poslije rata? Boli me to što lokalna zajednica nikada nije priznala ono što se desilo u Prijedoru”, rekla je Nusreta Sivac. U četvrtak, 23. svibnja, u Islamskom centru predstavljena je knjiga “Ni krivi ni dužni”. Razgovaralo se i o dešavanjima tokom obilježavanja 20. godišnjice genocida u Prijedoru (kršenje ljudskih prava). Sudjelovali su Edin Ramulić iz Prijedora, Vesna Teršelič, voditeljica “Documente” Zagreb i dr. sc. Mujo Begić, sa Instituta za nestale osobe BIH. U petak, 24. svibnja, proučena je hatma dova za sve ubijene tokom agresije na Prijedor i Srebrenicu. q Edina SMAJLAGIĆ, Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

27

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

VII. KONVOJ MLADIH BOŠNJAKA I NJIHOVIH PRIJATELJA “DA SE NIKAD NE ZABORAVI” (ZAGREB – SREBRENICA, 24.-25. SVIBNJA 2013.)

Sjećanjem protiv zaborava
U spomen na žrtve srebreničkog genocida Vijeće bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba, u suradnji s drugim Vijećima bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj, od 2007. godine organizira Konvoj “Da se nikad ne zaboravi”, koji je postao tradicionalno godišnje okupljanje mladih Bošnjaka Hrvatske i njihovih prijatelja drugih nacionalnosti. Namjera organizatora je prije svega skrenuti pozornost javnosti na ovaj stravičan događaj koji se desio u Europi na kraju 20. stoljeća, ali ujedno i djelovati na podizanje svijest o nacionalnom identitetu, važnosti tolerancije, poštovanja prema drugima i različitima kod mladih ljudi. 2013. godine obilježava se 18. godišnjica genocida u Srebrenici, koji je simbol stradanja bošnjačkog naroda tokom agresije na BiH. Posebnu dimenziju zločina, u kojem su velikosrpske vojne i policijske snage na najsvirepiji način pobile najmanje 8.372 ljudi, nalazimo u činjenici da je riječ o Zaštićenoj zoni UN-a. Od travnja 1993., pa do pokolja u srpnju 1995., u njoj su se nalazili vojnici UN-a sa zadatkom da zaštite potpuno izolirano bošnjačko stanovništvo. Skandalozno je da su tu “zaštićenu zonu UN-a” srpske snage okupirale uz prisustvo i naočigled međunarodnih “mirovnih” trupa, a potom izvršile i najgnusniji zločin – genocid – koji je viđen na tlu Europe nakon holokausta. Europski parlament je 11. srpanj proglasio Danom sjećanja na genocid u Srebrenici, što je potvrdio i Hrvatski sabor. 2011. godine u Skupštini općine Srebrenica usvojena je Rezolucija o Srebrenici.

Ispraćaj VII. Konvoja ispred Islamskog centra u Zagrebu

Zajedno i s istinom protiv zaborava
Konvoj s oko 400 mladih iz Hrvatske, Slovenije i Austrije krenuo je put Srebrenice u petak, 24. svibnja 2013., ispred Islamskog kulturnog centra u Zagrebu, nakon klanjanja džume-namaza i prigodnih obraćanja uzvanika u prepunoj Kongresnoj dvorani “H. Salim Šabić”. Sudionike VII. Konvoja, među kojima su bili mladi iz Zagreba, Velike Gorice, Rijeke, Dubrovnika, Gunje, Drenovaca, učenici IX. Gimnazije, OŠ “Lovro pl. Matačić” i Islamske gimnazije “Dr. Ahmeda Smajlovića”, zatim delegacije HSS-a, Mladih SDP-a i Zagrebačke županije, na put prema Srebrenici ispratio je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. “Grad Zagreb s kolonom Zagrepčana svrstao se u Memorijalni konvoj i ponovo se pridružujemo Srebrenici, jer svrstavajući se uz Srebrenicu i sve žrtve iz osvajačkog rata koji je nametnut Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, mi se zapravo svrstavamo uz jezik pravde, uz jezik morala. Mi se prisjećamo da je u Srebrenici učinjen genocid pred očima UN-ovih vojnika. Vukovar i Srebrenica ostaju dvije najveće mrlje na savjesti Europe i međunarodne zajednice – i to na kraju 20 vijeka. U tišini i dostojanstveno odajemo poštovanje srebreničkim žrtvama, pod udruženim bošnjačko-hrvatskim i pravdoljubivim geslom: 'Zajedno i s istinom protiv zaborava!'”, naglasio je gradonačelnik Milan Bandić, veliki i osvjedočeni prijatelj Bošnjaka, koji je 2009. godine proglašen počasnim građaninom Srebrenice. Svih osam autobusa za prijevoz sudionika VII. Konvoja “Da se nikada ne zaboravi” bez nadoknade osigurao je Grad Zagreb, a tako će, po riječima gradonačelnika Bandića, biti i ubuduće. Saborski zastupnik Nedžad Hodžić apelirao je na sudionike da ne stavljaju znak jednakosti između zločina i cijelog srpskog naroda, pritom konstatirajući da je velikosrpski projekt propao. Sat povijesti u Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari

Bivša Tvornica akumulatora u Potočarima (baza snaga UN-a)

Eksponat u Spomen sobi u Potočarima

28

PREPORODOV JOURNAL 150/151

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Srebrenica – najveća bosanska tragedija
U Memorijalnom centru “Srebrenica – Potočari”, u subotu 25. svibnja, nakon kratkog obilaska spomen obilježja i mezarja, sudionicima VII. Konvoja obratili su se Ćamil Duraković, načelnik Općine Srebrenica, Azir Osmanović, kustos Memorijalnog centra, te Munira Subašić, Zumra Šahomerović, Nura Begović i Šuhra Sinanović iz Udruženja “Majke Srebrenice”. Program su uveličali i učenici Područne škole iz Potočara, koji su izveli “Srebrenički inferno”. Održan je sat povijesti, u kojoj je najupečatljivija bila usporedba brojčanih pokazatelja vezanih uz sadašnje stanje i Popis stanovništva iz predratne 1991. godine. Prezentirane brojke najbolje govore što se u i oko Srebrenice dogodilo tokom rata. Na površini od 527 km², u preko 80 naseljenih mjesta srebreničke općine, 1991. živjelo je 36.666 stanovnika. Najviše je bilo Bošnjaka – 27.572 ili 75,2%, dok je Srba bilo mnogo manje – 8.315 ili 22,7%. Danas u Općini Srebrenica živi oko 7.000 stanovnika, od čega oko 70% Srba – i samo 30% Bošnjaka. “Imamo ukopanih tek 5.657 žrtava, a za preko 3.500 još uvijek se traga”, rekao je kustos Azir Osmanović, jedan od preživjelih žrtava genocida iz srpnja 1995. godine. Nakon prigodnog programa pod musalom, sudionici Konvoja imali su priliku razgledati eksponate u Spomen sobi, koja se nalazi u prostorima bivše Tvornice akumulatora u Potočarima, nekadašnjoj bazi Nizozemskog bataljuna mirovnih snaga UN-a (“Dutchbat”). U Spomen sobi se nalazi 20 pažljivo dizajniranih i osvijetljenih izložbenih kutija s fotografijama i popratnim tekstom vezanim uz ratna događanja u Srebrenici od 1992.-1995., s posebnim naglaskom na 11. srpanj 1995. i masakr koji je nakon toga uslijedio. Prikazan je i 27-minutni dokumentarni film “Srebrenica”, potresna priča o stradanju Bošnjaka Srebrenice i Podrinja tokom rata u BiH, u kojoj se isprepliću ispovijedi i životne tragedije majki, koje su izgubile supruge i sinove, s autentičnim ratnim filmskim materijalom. Posebno su zanimljivi dijelovi koji prikazuje dolazak francuskog generala Philipa Mouriona 1993. godine u Srebrenicu, kada ona postaje Zaštićena zona UN-a, te ulazak srpske vojske u grad i kaos u Potočarima 11. srpnja 1995. Tada pred TV-kamerama general Ratko Mladić daje izjavu koja će zauvijek ostati upamćena: “Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon je došao trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.” Upriličen je i razgovor sa srebreničkim majkama iz Udruženja građana – Pokret “Majke enklave Srebrenica i Žepa”, koje su ispričale dirljive priče o svojim sinovima i muževima kojih više nema, ekshumacijama dijelova njihovih posmrtnih ostataka iz masovnih grobnica, povratničkim problemima i pravnim preprekama. Pokazale su svoju tugu i bol, ali i hrabrost, odlučnost i prkos da izdrže do kraja, da ostanu i opstanu na mjestu gdje je učinjen genocid i pobijene njihove porodice, na mjestu gdje nemaju niti elementarnih uvjeta za život. Sastaju se svakog 11. dana u mjesecu na mezarju u Potočarima. Samo zbog njih srebrenički genocid nije prekrio zaborav, kao što su zaboravljeni mnogi drugi zločini nad Bošnjacima u proteklom ratu. Da u Srebrenici ipak postoji tračak svjetlosti u borbi za elementarna ljudska prava pokazao je razgovor s predstavnicima Asocijacije studenata Srebrenice. Program posjete Srebrenici i Potočarima završen je kulturnoumjetničkim programom u Domu kulture u Srebrenici, u okviru privredne i kulturno-sportske manifestacije “Dani Srebrenice 2013.”. Nastupili su KUD “Vaso Jovanović” Srebrenica, BKUD “Sevdah” Zagreb, BKUD “Ljiljan” Drenovci-Gunja i KUD “Stenjevac” iz Zagorja. q Ismet ISAKOVIĆ
Kronologija događanja u Srebrenici i Podrinju od 1992.-1995. godine
Velikosrpske snage zauzele su Srebrenicu 17. travnja 1992. i držale pod okupacijom samo tri tjedna, do 9. svibnja. U tom su periodu u gradu i na području općine srpske paravojne snage izvršile bojne zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Zapaljeno je preko 80 bošnjačkih kuća i ubijeno (zapaljeno u vlastitim domovima) 27 uglavnom starijih ljudi i žena koji nisu htjeli napustiti svoje kuće. Veliku akciju oslobađanja provele su združene snage pripadnika Teritorijalne obrane BiH i nekadašnje milicije, predvođene Naserom Orićem. Srebrenica je u proljeće 1992. postala stjecište brojnih bošnjačkih prognanika iz cijelog Podrinja: Foče, Rogatice, Višegrada, Han Pijeska, Vlasenice, Bratunca, Zvornika i Bijeljine. Svi su oni pred napadima srpskih snaga bili prisiljeni da napuste svoje domove, tražeći spas u srebreničkom kraju. Bošnjačko/muslimansko stanovništvo je u prva dva mjeseca napada od strane JNA bilo potpuno izolirano, opkoljeno u 14 zasebnih enklava. Iako su bili bez legalnog rukovodstva i ikakve logistike, stanovnici u okruženju bili su prinuđeni pružiti otpor. Do početka rujna 1992. došlo je do povezivanja enklava Srebrenica, Žepa, Konjević Polje, Cerska i Kamenica. Prvi konvoj humanitarne pomoći ušao je u Srebrenicu tek krajem 1992. godine, kada se pojavio veliki problem nedostatka hrane, lijekova, odjeće i obuće. Srpska vojska je od travnja 1992. do srpnja 1995. godine poduzela više masovnih brutalnih ofenziva na slobodnu srebreničku teritoriju. U velikosrpskoj ofenzivi početkom 1993. godine, u kojoj su jedinice Vojske Jugoslavije sudjelovale i u klanju bošnjačke djece, zauzeti su Kamenica, Cerska i Konjević Polje, čime je veličina slobodne teritorije smanjena sa 900 na 150 km². Napuštanjem 90% sela izgubljena je svaka mogućnost prehrane. U Srebrenici su postojali užasni uvjeti opsade: bez tekuće vode, struje, hrane, lijekova i drugih životnih potreba. Srpske vlasti u Bratuncu, Zvorniku i drugim mjestima pljačkale su i zabranjivale prolaz UNHCR-ovim konvojima humanitarne pomoći, iako je Srebrenica 1993. godine proglašena Zaštićenom zonom UN-a. Prvi nagovještaj da će biti prekršene odluke i Rezolucije UN-a dogodio se početkom srpnja 1995. godine, kada su velikosrpske snage zauzele promatračku stanicu “Echo” na južnom rubu enklave, kod prognaničkog naselja Slapovići. Tada je 3.000 izbjeglica pobjeglo u Srebrenicu. Taj događaj nije praćen adekvatnim odgovorom mirovnih snaga UN-a, čime je počeo završni čin ubijanja Srebrenice. Velikosrpske snage su, nakon što su Radovan Karadžić i Ratko Mladić izdali naredbe za zauzimanje Srebrenice i izvršenje genocida nad Bošnjacima, 11. srpnja zauzele Srebrenicu, Zaštićenu zonu UN-a. Nizozemski bataljun UN-a nije ispalio nijedan jedini hitac u pravcu nadolazećih srpskih snaga. Oko 25.000 izbjeglih je u večernjim satima 11. srpnja 1995. u Potočarima tražilo zaštitu kod mirovnih snaga UN-a. Tu su velikosrpske snage opkolile civile i, uz prisustvo Nizozemskog bataljuna i noseći njihove uniforme i šljemove, u grupama izdvajale muškarce, dječake i djevojčice iz mase i na najsvirepiji način ih ubijali i klali, silovali žene i djevojke, pljačkali njihovu imovinu. Po naređenju zločinca generala Ratka Mladića, i u njegovom prisustvu, agresor je žene, djecu i starije osobe deportirao preko linije fronte i minskih polja prema Kladnju, Živinicama i Tuzli. Bježeći od agresora jedan se broj civila i vojno sposobnih muškaraca povlačio preko šuma u pravcu slobodne tuzlanske teritorije. Na tom su putu srpske snage, strateški raspoređene na ključnim mjestima kuda su Bošnjaci iz Srebrenice i Podrinja pokušavali proći, postavili zasjede i artiljerijom, tenkovima, protuavionskim topovima i automatskim oružjem, uz upotrebu bojnih otrova, ubile i ranile veliki broj Bošnjaka. Srpska vojska je pogubljene zarobljenike, najvećim dijelom civile, zakopavala u primarne masovne grobnice na područjima općina Zvornik, Bratunac, Vlasenica i Srebrenica. U cilju da se prikriju zločini, primarne masovne grobnice, čiju lokaciju su egzekutori i njihovi naredbodavci jasno znali, otkopavane su i posmrtni ostaci žrtava dislocirani na nepristupačne terene desetinama kilometara daleko od primarnog mjesta pogubljenja. U tim operacijama se dešavalo da su posmrtni ostaci jedne osobe, nakon ekshumacije i identifikacije pronađeni u tri i više različitih masovnih grobnica. Istraživačko-dokumentacioni centar iz Sarajeva sačinio je mapu masovnih grobnica na području BiH, na kojoj su jasno označene i masovne grobnice žrtava srebreničkog genocida. q

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

29

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

“ZVRK” TEATAR: PRVO PREDSTAVLJANJE ZVRKOVACA

Promiješaš slova u ćasi i…
U prepunom amfiteatru Omladinskog kluba Islamskog centra u Zagrebu, 25. svibnja 2013. godine, polaznici Dramskog teatra “Zvrk”. koji djeluje pri KDBH “Preporod” imali su svoj prvi nastup. Toga dana održavalo se Državno natjecanje iz islamskog vjeronauka, a naši Zvrkovci su ovu svečanost još dodatno uljepšali s dva igrokaza: “Ayvaz-dedo” i “BON-TON, mala škola kulturnog ponašanja”. Oba igrokaza su se izvodila prema napisanom predlošku dramskog književnika i voditelja “Zvrk” teatra, Rusmira Agačevića. Mogla se primjetiti velika radost i neopisiv doživljaj naših malih glumaca kad su se pojavili na sceni, bilo je to premijerno izvođenje. Mirza Jahić, Iman Jahić, Merjem Hasanović, Ajna Harambašić, Adna Modronja i Timur Tiro su vrlo samouvjereno govorili navedene tekstove igrokaza. Posebno je bio dojmljiv tekst “Ayvaz-dede”, napisan na osnovu narodne predaje o Ajvaz dedi koji je uz pomoć molitve, za vrijeme suše, razdvojio dvije stijene na Ajvatovici iz kojih je potekla voda. Navedena ekipa je bila sjajna, sa puno samopouzdanja, na čemu bi im mogli pozavidjeti i “veliki” glumci. Nakon nekoliko mjeseci rada, gledatelji su svjedočili zavidnom umijeću djevojčica i dječaka koji su uložili dosta truda kako bi današnji nastup bio besprijekoran, a publika je to znala prepoznati te im uzvratila burnim pljeskom i glasnim odobravanjem prepune dvorane! Bio je to, zapravo, znak kako djeca žele i mogu raditi u teatru, a ujedno i poziv za sve one koji se žele uključiti u daljni rad “Zvrk” teatra. Nakon glumaca, na scenu je izašao dramski pisac i voditelj “Zvrk” teatra, Rusmir Agačević. Na vrlo dojmljiv i djeci primjeren način govorio je o “Zvrk” teatru i svome djetinjstvu provedenom u vezirskom gradu Travniku. Pojasnio je Agačević onima koji ne znaju šta je to “zvrk”: “To vam je jedan predmet koji se vrti, ali može biti i nešto drugo. Kad sam bio malehan, imao sam frizuru koju su zvali 'zvrk frizurom'. A zvrk frizura vam se pravila tako da je moja majka uzimala limun, ucijedila ga u zašećerenu vodu, nije vam to ko dans, time bi mi mazala kosu i pravila zvrk frizuru. (smijeh među publikom) Kad bi došao u školu, bio sam ko pokretna naranča, sva djeca su me mirisala. I zato sam ja ovom našem teatru dao ime 'Zvrk' teatar. Počeli smo raditi onako kako se radi s djecom. A sad ću vam reći kako se treba raditi s djecom. Ja sam vam, djeco, pisac. A, kad vam dođe pisac iz dunjaluka, to vam se tumači ovako: ili je špijun, ili je Švabo, ili je ko zna šta. Sad ja vas trebam ispitati kako s vama postupaju vaše muallime, efendije ili roditelji. Kad sam ja bio mali, bio jedan efendija. Ti kad ideš u mejtef sve zvirlaš oko sebe da vidiš gdje ima kakva plaho tanka šiba. Efendija tebi kaže da uzbereš najtanju šibu, izrezbariš na njoj svoje ime, nema veze što mu možda neće ni trebati. Je li vas šibom dotaknu po dlanu? (uz smijeh, istražitelj je dobio niječan odgovor) Naravno da ne, kako bi to bilo da on tebe šibom po dlanu dotakne preko kompjutora. Pored mene sjedio jedan Budo koji je stalno izvodio neke marifetluke. Efendija kaže: 'Deder Budo, pruži ruku!' Budo sve vuče prema sebi. E, to vam je, djeco, bila prava pedagogija. Ja sam se odlučio biti pisac jer sam mislio da je to najlakše. Sva djeca koja su bila sa mnom u mam Travniku, sanjala su da će jednog dana biti pisci. Skonto ja kako ništa na svijetu nije lakše nego biti pisac. Na primjer: uzmeš papir, znaš slova, staviš ih u ćasu pa ih promiješaš, iz ćase uzmeš nekoliko njih i bude riječ... i sve tako... Ništa teško. Kad sam bio glumac igrali mi jednu predstavu, u jednom selu. Dođemo kod neke nene, a ja plaho volio pojest pitu maslenicu, a

Timur Tiro, Adna Modronja, Iman Jahić, Ajna Harambašić, Mirza Jahić i Merjem Hasanović nenina pita dva jezika govorila, a osam zamuckivala. Ja u što god pogledam, ona pita sve u mene drelji, ja ovako pogled ustranu, a ona u mene gleda. Zovnem ja nenu: 'Nene!' Nena odgovori: 'Ha!' 'Znaš li ti dati meni recept za tu pitu maslenicu?' Veli ona meni: 'Kako to, pismen čovjek, a ne zna recept maslenice? Uzmeš jednu tepsiju, treba tepsiji maslo, treba maslu soli, treba soli vode, treba brašno i onda to razviješ i dobiješ maslenicu.' Tako i ja. Malo riječi, malo rečenica... i budeš pisac. Bio ja prvi razred, dovedu nas u školu i kažu: 'Djeco, sad će doći književnik!' Tad su bili veliki razredi svi u jednom i prvi, i drugi, i treći, i četvrti. Učitelji predavali malo ovo, malo ono. Meni mater obukla mornarsko odijelo, a kad ti obuku mornarsko odijelo, svi ti se smiju. Kad je ušao književnik, ljudi moji, imao je cipele sve od fleka, a fleke su vam se stavljale na probušene gume. Kad sam vidio tako flekave cipele, rekao sam sebi: 'Kad budem pisac kupit ću nove cipele.' I kad god imam nastup, kupim ja sebi nove cipele.” Nakon ovog spontanog, humorističnog i poučnog igrokaza koji je samo za djecu promješan u jednoj ćasi, a govorio ga je i promješao vrsni glumac i pisac, jer da nije tako ne bi mogao imati toliki efekat, krenuo je ozbiljan razgovor. Pozvao je Agačević sve one koji su iz Zagreba da se pridruže “Zvrk” teatru u kojemu će se raditi lijepe predstave, u kojima će se pokazati ono što jesmo, u kojima ćemo pokazati svoj identitet. Za sve one koji se zanimaju za glumu, dobro su došli u “Zvrk”, godine nisu nikakvo ograničenje. Nakon Zvrkovaca, uslijedila je promocija “Jasmina”, časopisa za djecu i mlade. Hvala dragi Zvrkovci, hvala voditelju, dramskom piscu i glumcu Rusmiru Agačeviću koji je još davno pobrao mnoge nagrade za glumačka ostvarenja i TV-serijal “Nedjeljni zabavnik”, koji je radila TV Sarajevo. Emisija koju su vodili Rusmir Agačević i Seid Memić Vajta, njegov prijatelj iz djetinjstva i čuveni pjevač, dobila je 1984. nagradu Prix Danube u Bratislavi za najbolju dječju emisiju na svijetu. KDBH “Preporod” je ponosan što je u svoje preporoditeljske redove dobio tako vrsnog umjetnika i jako dobrog pedagoga, čiji slogan u radu s djecom glasi: “Preko scene do samopouzdanja”. q Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

30

PREPORODOV JOURNAL 150/151

hrvatska

PRVI IZBORI ZA PREDSTAVNIKE U EUROPSKOM PARLAMENTU. ODRŽANI I LOKALNI IZBORI

Znak oporavka HDZ-a ili...
Najvažniji događaj u Hrvatskoj tokom travnja 2013. bili su prvi izbori za predstavnike u Europskom parlamentu. Državno izborno povjerenstvo (DIP) objavilo je da je tog povijesnog dana, 14. travnja 2103. najviše glasova dobila HDZ-ova koalicijska lista (6), slijedi SDP-ova koalicijska lista (5), a laburisti su dobili jednog zastupnika. Razlika između HDZ-ove i SDP-ove liste na kraju je samo 0,8% ili 5.890 glasova. Koalicija HDZ, HSP AS, BUZ osvojila je 32,87% ili 243.584 glasova, druga lista SDP, HNS, HSU s 32,07% ili 237.694 glasa, a laburisti 5,76% ili 42.711 glasa. Na izbore je izašlo 20,84% birača, odnosno njih 781.216. Nevažećih je bilo 39.808 ili 5,1%, što je dosta visok postotak. Predsjednik DIP-a Branko Hrvatin rekao je da su od 741.408 važećih listića, na njih 507.606, tj. 68,44% birači zaokružili i kandidata s liste (tzv. preferencijski glas).
Tko će nas zastupati u Europskom parlamentu?
1. DUBRAVKA ŠUICA - potpredsjednica HDZ-a i Zajednice žena Europske pučke stranke. U tri mandata je bila zastupnica u Hrvatskom saboru te gradonačelnica Dubrovnika u dva mandata. Osim toga, obnašala je dužnost potpredsjednice Odbora za europske integracije, članice Odbora za turizam, predsjednice Odbora za obitelj, mlade i sport Hrvatskog sabora. Diplomirala je engleski jezik te njemački jezik i književnost, a trenutačno piše magistarski rad na Katedri za amerikanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.. 2. ANDREJ PLENKOVIĆ - zastupnik u Hrvatskom saboru i aktualni promatrač u Europskom parlamentu. Magistar znanosti međunarodnog javnog i privatnog prava Sveučilišta u Zagrebu. Aktivno govori engleski, francuski i talijanski jezik te pasivno njemački. 3. DAVOR IVO STIER - diplomirani politolog Katoličkog sveučilišta u Buenos Airesu. Zastupnik u Saboru, potpredsjednik Odbora za vanjsku politiku i član izaslanstva Hrvatskog sabora pri Parlamentarnoj skupštini NATOa. Stier je i međunarodni tajnik i član predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice. 4. IVANA MALETIĆ - završila je studij ekonomije na Sveučilištu u Zagrebu te odlično govori engleski jezik. Ranije je radila za državnu riznicu i Ministarstvo financija, a sudjelovala je u pregovorima s EU oko poglavlja koja je Hrvatska trebala odraditi. 5. ZDRAVKA BUŠIĆ - bila je zastupnica u Hrvatskom saboru u dva mandata, a radila je i kao savjetnica za informatizaciju u Nacionalnoj knjižnici u Zagrebu. Završila je poslijediplomski studij bibliotekarstva i informatike na Sveučilištu u Clevelandu u SAD-u. Govori engleski i njemački jezik. 6. RUŽA TOMAŠIĆ - predsjednica Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević te u dva mandata zastupnica u Hrvatskom saboru. Nakon ulaska u EU zalagat će se za očuvanje hrvatskog identiteta, razvoj gospodarstva, očuvanje tradicionalnih i obiteljskih vrijednosti. 7. TONINO PICULA - diplomirao je sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je SDP-ov ministar vanjskih poslova (2000.-2003.) i to mu je najvažnija funkcija koju je obnašao u političkoj karijeri. U istom razdoblju bio je voditelj Izaslanstva Hrvatskog sabora u Parlamentarnoj skupštini OESS-a. Od 1993.-2000. bio je tajnik za međunarodne odnose SDP-a, a od 1997.-2000. bio je isto tako predsjednik Gradske organizacije SDP-a Velike Gorice. Član je Odbora za međuparlamentarnu suradnju i Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora. Predsjednik je Glavnog odbora SDP-a Hrvatske. Godine 2005. ponovno je izabran za gradonačelnika Velike Gorice, a na toj dužnosti ostaje sve do lokalnih izbora 2009. godine. Govori engleski jezik, pasivno njemački i talijanski. 8. BILJANA BORZAN - diplomirala je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, od 2005. do 2009. godine članica je Županijskog odbora SDP-a Osječko-baranjske županije. Zastupnica je u Hrvatskom saboru u mandatu 2007.-2011. te od 2012., članica je Predsjedništva SDP-a od 2008. godine. Aktivno govori i piše engleski jezik, dok pasivno njemački i ruski. 9. MARINO BALDINI - arheolog, povjesničar umjetnosti, načelnik općine Vižinada u Istri. Autor je Monografije Poreča i nekoliko stotina članaka iz područja arheologije, muzeologije, zaštite spomenika te umjetnosti. Tečno govori engleski, njemački i talijanski. 10. OLEG VALJALO - diplomirao na Fakultetu za turizam i vanjsku trgovinu u Dubrovniku. Zamjenik je ministra turizma, radi i kao član uprave Jadranskih luksuznih hotela d.o.o.. Svi njegovi prijašnji poslovi vezani su uz područje Dubrovnika. Od jezika navodi da zna samo engleski. 11. SANDRA PETROVIĆ JAKOVINA - diplomirana pravnica. Članica SDPa od 2006., od 2012. sjedi u Hrvatskom saboru. Članica je Odbora za zakonodavstvo, Odbora za pravosuđe, Odbora za obranu, Odbora za međuparlamentarnu suradnju, članica Izaslanstva Hrvatskoga sabora u Parlamentarnoj skupštini NATO-a i članica Nacionalnog vijeća za vode. Nedavno se udala za ministra poljoprivrede Tihomira Jakovinu. Tečno govori engleski jezik, služi se njemačkim, francuskim i španjolskim. 12. NIKOLA VULJANIĆ - profesor anglistike i kroatistike, jedan od osnivača Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Veleučilišta u Karlovcu i Tehničkog veleučilišta u Zagrebu. Jedan je od osnivača Hrvatskih laburista Stranke rada. Od travnja 2012. godine je hrvatski promatrač u Europskom parlamentu. q

Najveselije je bilo u stožeru pobjedničke koalicije HDZ – HSP Dr. Ante Starčević – BUZ. Skandiralo se i pljeskalo predsjedniku HDZ-a Karamarku, a pravi je prolom veselja uz glasno pljeskanje i skandiranje “Tomo, Tomo” nastalo kad su objavljeni prvi neslužbeni rezultati. Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko čestitao je HDZ-ovim europarlamentarcima i svim članovima stranke te koalicijskim partnerima na uspjehu na izborima za Europski parlament, najavljujući pobjedu i na predstojećim lokalnim izborima. “Evo ankete na 745.000 ljudi. To je respektabilan uzorak. Nadam se da smo svi zadovoljni. Čestitam i zahvaljujem svima koji se nisu štedjeli. Zahvaljujem svim članovima koji su dokazali ljubav prema ovoj stranci”, kazao je Karamarko. Dodao je kako je ovo prvi korak nakon poraza na parlamentarnim izborima. “Izašli smo iz ponora parlamentarnog poraza, godinu dana smo radili na sebi i danas smo pobjednici. Rekli smo da HDZ moramo mijenjati i naša deviza je danas ‘lopovluk i korupcija van, a poštenje i domoljublje natrag u HDZ’, i to se dogodilo. Prošli smo katarzu i čekamo da to prođu i drugi.” Čestitao je i članovima SDP-a te Hrvatskih laburista poručujući im “neka nas čvrsto i s ljubavlju prema Hrvatskoj zastupaju u Euro parlamentu”, no naglasio je da nakon ovakvog rezultata HDZ sigurno ide dalje. “Uskoro su lokalni izbori. Pripremati ćemo se kao za ove izbore. Ljubav koju dajete HDZ-u dajte i dalje. Očekujem pobjedu i 19. svibnja na lokalnim izborima”, uzviknuo je. Na kraju je čestitao i koalicijskim partnerima HSP-u dr.

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

31

hrvatska
Ante Starčević te, kako je rekao, časnim umirovljenicima, BUZ-u, znakovito zaključujući: “Pogledajte koja je to kombinacija za jednu bolju i autentičnu Hrvatsku!” i lokalni izbori. “Nadam se da ćemo do drugih izbora biti uspješniji u komuniciranju naših politika i da će birači prepoznati važnost europskih izbora”, rekla je Pusić. Predsjednik HSU-a Silvano Hrelja je kazao da je očekivao da lista dobije šest mandata. “Jedna bitka može biti izgubljena, ali ne i rat”, kazao je Hrelja i dodao da za godinu dana sigurno neće biti 38.000 nevažećih listića.

Tomašić kao zvijezda
Ruža Tomašić, predsjednica HSP dr. Ante Starčević, koja je dobila uvjerljivo najveći broj preferencijskih glasova na listi koalicije HDZ – HSP AS – BUZ i bila prava zvijezda ovih izbora, ocijenila je kako je to poruka naroda premijeru Zoranu Milanoviću što misli o njegovom pokušaju da ju “pribije na stup srama”. Naime, u toku kampanje Tomašić je izrekla niz uvreda na račun nehrvata što je izazvalo ogorčenje tolerantnijeg dijela građana Hrvatske, a premijer Milanović je zbog takvih njezinih istupa reagirao vrlo žestoko. Mnogi su analitičari skloni tvrditi da se Milanović njegov istup, odnosno posvećivanje Tomašićki vratilo kao bumerang, zaključujući da bi bolje bilo da ju je pustio i da bi sama potonula u svojim izjavama.

Jakovčić razočaran
Tonino Picula, prvi na listi koalicije SDP – HNS – HSU, rekao je kako Hrvatska nije izuzetak od postojećeg europskog trenda da građani ne izlaze u većem broju na izbore za Europski parlament. “Na izborima za Europski parlament treba promijeniti pravila koja će javnosti omogućiti da na nov način prate kampanju, što će ponukati i protagoniste koji se natječu za mjesta u Europskom parlamentu da se drugačije organiziraju u kampanji”, dodao je Picula. Nositelj liste Hrvatskih laburista - stranke rada za Europski parlament, Nikola Vuljanić, rekao je da su zadovoljni prvim rezultatima te da je to ono što su i po rezultatima anketa očekivali. “Ima razloga za zadovoljstvo, mada izlaznost na izbore nije nikakav razlog za to. Potvrdili smo se kao treća stranka u Hrvatskoj i po tim rezultatima smo na mjestu i na kojem jesmo po svim rezultatima anketa”, rekao je Vuljanić. Izražavajući razočaranost malim odazivom birača ocijenio je da je to namjerno učinjeno. “Taj spin je očito proradio, a vratio se u čelo onima koji su ga organizirali”, smatra Vuljanić. Neuspjeh SDP-ove koalicije komentirao je Ivan Jakovčić, istarski župan i prvi na nezavisnoj listi “Europa za sve”, ocijenivši da bi, da je bio na listi vladajuće koalicije, ta koalicija pobijedila na izborima, a on bi osvojio mandat u EU parlamentu. “Ovako – niti sam ja u EU parlamentu, a SDP-ova koalicija je izgubila ove izbore”, rekao je Jakovčić.

Ruža Tomašić Prva na HDZ-ovoj listi kandidata Dubravka Šuica izrazila je zadovoljstvo rezultatima izbora za Europski parlament. Iako je u stranačkoj središnjici vladao optimizam, Šuica je kazala kako raspoloženje ne bi nazvala euforičnim. “Pozitivan trend za HDZ očito postoji. Rekli smo da očekujemo pet mandata, a ako ih osvojimo šest, to će biti veliki rezultat za HDZ”, rekla je. Kazala je i da je HDZ u kratkoj kampanji uspio animirati svoje članove i birače, a ponovila je da je predsjednik Republike Ivo Josipović pogriješio kada je europske izbore sazvao odvojeno od lokalnih. “Bitno je pogriješila i Kukuriku koalicija kada se zalagala za odvojene izbore”, rekla je Šuica. Predsjednik SDP Zoran Milanović čestitao je “onima koji su dobili više glasova i pobijedili, a to je lista HDZ-a i koalicijskih partnera”. “Očekivali smo bolji rezultat. Niski odaziv je bio svima. Čestitam onima koji su ušli u Europski parlament. Još danima će biti riječi zašto je tako mali odaziv. Da nije bilo sređivanja popisa birača bio bi još manji. Na nama političarima je da se zapitamo zašto je tako malo ljudi izašlo na izbore. Birače ne možete kriviti. Zahvaljujem se svima koji su izašli na izbore, a onima koji nisu pozivam da dođu na sljedeće izbore”, kazao je Milanović. No u vladajućoj koaliciji ipak nisu krili razočarenje: “Drago mi je da je u Europski parlament ušlo pet ljudi s naše liste, ali žao mi je što nije ušao i šesti. Nadala sam se da će rezultat biti šest za nas, a pet za opoziciju, no ispalo je kako je ispalo”, izjavila je Vesna Pusić, predsjednica HNS-a i prva potpredsjednica Vlade, dodavši kako sada, kao završni potez, još samo preostaje da uđemo u EU. Na pitanje jesu li su premalo motivirali glasače, Pusić je rekla kako bi se sudeći po rezultatima to moglo tako reći. “Meni se čini da smo ih dosta motivirali, ja svakako iz sve snage”, ocijenila je i dodala da ne misli da su izbori za Europski parlament trebali biti istodobno kada

Uskrsnuli Milan Bandić
Nakon izbora za Europski parlament održani su 19. svibnja i lokalni izbori nakon kojih je došlo do promjena u mnogim sredinama u zemlji. Bandić je odnio uvjerljivu pobjedu u Zagrebu, dok je Kerum poražen u Splitu. Milanović je ponižen u Zagrebu i Istri, a razlog mnogi vide u tome što je nametao odluke suprotne volji stranačke baze.

Hrvatski gradonačelnici No, Bandić nije uspio pobijedti SDP-ovog kandidata za zagrebačkog gradonačelnika Rajka Ostojića pa su se njih dvojica morali natjecati za pobjedu u drugom krugu. Usprkos tome, Bandić je osvojio nedostižnih čak 25% više glasova od Ostojića, tako da se drugi krug praktično trebao održati formalno. U Zagrebu je od 682.204 na izbore izašlo 301.549 birača ili 44,20%, od toga je glasalo prema broju glasačkih listića 301.297

32

PREPORODOV JOURNAL 150/151

hrvatska

Izborni stožer Milana Bandića birača. Važećih listića bilo je 295.648. Za aktualnog gradonačelnika Milana Bandića glasalo je 142.646 ili 47.30% birača, a za njegovog glavnog protukandidata tek 68.475 ili 22,71% birača. U drugom krugu Bandić je osvojio 65,7% i time dobio i peti mandat za gradonačelnika. Ovim se Bandić osvetio svojoj bivšoj stranci SDP-u, ali i postao fenomen s obzirom da se vjerovalo da je nakon poraza na predsjedničkim izborima 2010. i parlamentarnim izborima te debakla u Zagrebu 2011. politički mrtav. U Splitu se desila najveća promjena jer je već u prvom krugu izgubio dosadašnji gradonačelnik Željko Kerum. U drugi krug su se plasirali SDP-ov Ivo Baldasar i HDZ-ovac Vjekoslav Ivanišević. Za SDP-ovog Ivu Baldasara glasalo je 29,24%, a za HDZ-ovca Vjekoslava Ivaniševića 21,71% birača. Željka Keruma zaokružilo je 18.51% birača. Prava se drama odvijala u drugom krugu gdje je Baldasar za samo 600-tinjak glasova pobijedio, pa se tražilo dodatno prebrojavanje nakon čega mu je Ivanišević čestitao na pobjedi. U Rijeci nije bilo toliko neizvjesno, mada dosadašnji gradonačelnik Obersnel nije pobijedio u prvom krugu, iako je u jednom trenu imao i preko 50% glasova. No, nakon što je prebrojano svih 100% glasova, ostao je na 48,06%. HDZ-ovac Hrvoje Burić, iako je osvojio tek 16,09% glasova pa je i ovdje drugi krug bio samo formalnost, može biti zadovoljan jer SDP-ov kandidat više nema podršku apsolutne većine u tom gradu. U drugom je krugu Obersnel dobio 67,7% glasova. U Dubrovniku su snage odmjerili HNS-ov Andro Vlahušić (u prvom krugu dobio 31,76%) i HDZ-ov Teo Andrić (25,92%), dok je SDP-ov kandidat Niko Šalja bio tek je na petom mjestu. I ovdje je izabran novi/stari gradonačelnik Vlahušić s 59,8% glasova. U Šibeniku su u drugi krug išli Željko Burić iz koalicije predvođene HDZ-om te Ante Županović iz koalicije predvođene SDP-om, a razlika između njih bila je oko 6%. Burić je ipak uspio tijesno pobijediti s razlikom od 2%. Božidar Kalmeta se, takoreći, vratio iz mrtvih pobijedivši u utrci za Zadar. Da nije uspio, sigurno bi ga se predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko riješio, no SDP-ov Ivo Bilić ipak nije imao šanse u ovoj Kalmetinoj utvrdi koji je u drugom krugu dobio 57% glasova. U Puli je pak došlo do sudara dojučerašnjih bliskih suradnika, aktualnog gradonačelnika IDS-ovca Borisa Miletića, koji je osvojio 48,63% glasova i SDP-ovca Peđe Grbina, koji je osvojio 24,54% glasova. Ipak, to je i dalje IDS-ova utvrda, pa je Miletić dobio 59,5% podrške birača. Iako je HDZ-ov Damir Jelić u Karlovcu tijekom prebrojavanja glasova imao i preko 50%, na kraju je ipak bio ispod. Osvojio je 48,95% glasova, pa je morao u drugi krug zajedno s SDP-ovim Josipom Bencićem, koji je osvojio 35,22% glasova. Jelić je u drugom krugu dobio 56,9%. Do promjena je došlo i u Sisku u kome je dosadašnji gradonačelnik Dinko Pintarić iz HDZ-ove koalicije s 40,70% glasova imao prednost pred SDP-ovom Kristinom Ikić Baniček (36,89 posto). No Ikić Baniček ga je ipak pretekla u drugom krugu dobivši 51,12% glasova birača. Čakovec je pak odmah imao svog gradonačelnika. Stjepan Kovač, kandidat SDP-ove koalicije, osvojio je 52,55% glasova, a isto se desilo i u Virovitici u kojoj je dosadašnji gradonačelnik Ivica Kirin (HDZ) osvojio preko 50% glasova. No zato su u Varaždinu u drugi krug morali aktualni gradonačelnik HNS-ovac Goran Habuš (37,74%) i nezavisni kandidat kojeg je podržao HDZ Marijan Cingula (28,83%). Habuš je osvojio 51,15% glasova. Osim za gradonačelnike i načelnike, izbori su bili za župane te lokalna i županijska vijeća. Desne stranke ostvarile su 13 pobjeda za župana, a lijeve okupljene oko sadašnje državne vlasti 7. I jedna i druga strana kaže da je zadovoljna rezultatima, iako je SDP izgubio Zagreb, ali je zato osvojio Split, Osijek, Sisak, sačuvao Vukovar… q Edis FELIĆ

Preuzet Osijek, Kalmeta preživio
Do promjena je došlo i u Osijeku u kom su gradonačelnik Krešimir Bubalo (HDSSB) i Ivan Vrkić, kandidat grupe birača kojeg su podržali i SDP i HNS ušli su u drugi krug. Bubalo je dobio 36,18% glasova, dok je Vrkiću podršku dalo 27,87% birača. No u drugom je krugu Vrkić s 52,82%o glasova pretekao Bubala te je ovim porazom HDSSB značajno uzdrman. Sigurno je da je jedan od najzanimljivijih gradova bio Vukovar u kojem se vodila velika borba između aktualnog gradonačelnika Željka Saba (SDP), koji je osvojio 42,51% i HDZ-ovog Ivana Penave, s osvojenih 40,33% glasova. U drugom je krugu Sabo dobio 53,9% glasova.

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

33

hrvatska

OKRUGLI STOL “JE LI HRVATSKA BILA AGRESOR U RATU U BOSNI I HERCEGOVINI?”

Lice i naličje hrvatske politike
U organizaciji zagrebačkog “Večernjeg lista”, 10. travnja 2013., u Hrvatskom novinarskom društvu u Zagrebu, održan je okrugli stol na temu “Je li Hrvatska bila agresor u ratu u BiH?”. Sudjelovali su dr. sc. Ivo Lučić, povjesničar na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu, dr. sc. Mate Granić, bivši ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, prof. dr. Mladen Ančić, profesor na Sveučilištu u Zadru i dr. sc. Zlatko Hasanbegović, stručni suradnik na Institutu za društvene znanosti “Ivo Pilar” u Zagrebu. Moderator okruglog stola bio je doc. dr. Nino Raspudić, docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i kolumnist “Večernjeg lista”. sku je krenula iz BiH. Nakon velikih zločina nad Bošnjacima, posebno u Istočnoj Bosni, veliki broj Bošnjaka je došao u Srednju Bosnu ili u Mostar. Nesretni rat između Bošnjaka i Hrvata je naštetio i jednima i drugima. Jedno vrijeme sam se kao potpredsjednik Vlade bavio zbrinjavanjem izbjeglica, i mi smo krajem 1992. primili 325.000 ljudi iz BiH, a sveukupno jedan milijun. To Europa nakon Drugog svjetskog rata nije zabilježila. Pogledajte koliko jedna velesila, bogata zemlja u usponu poput Turske, ima problema s izbjeglicama iz Sirije”, rekao je Mate Granić. Granić je naglasio da su sve inicijative o zaustavljanju sukoba dolazile iz Hrvatske. Ustvrdio je da je Hrvatska podržala sve tri mirovne inicijative za BiH, te imala i inicijativu za otpuštanje zatočenika iz svih sabirnih centara i logora koje su, “nakon što su ih Srbi uveli, imali i Hrvati i Bošnjaci”. “HVO je legalna i bila je jedini izlaz za zaštitu Hrvata u BiH. Kada je Washingtonski sporazum potpisan s Amerikancima je dogovoreno da će se kantonalni ustroj proširiti na cijelu BiH. U Daytonu se nije moglo razgovarati o razgraničenju – 51% za RS i 49% teritorija za Federaciju BiH – i ultimativno je postavljeno Federacija BiH i Republika Srpska. To su povijesne činjenice. Kada su Bošnjaci bili na koljenima, u vrijeme okupacije Srebrenice, u tom trenutku najviše što je Međunarodna zajednica mogla učiniti je da proglasi zaštićenu zonu Goražde. Nakon toga cijeli proces, uz prisutnost Amerikanaca, dovođenja do Daytona bio je inicijativa Hrvatske”, rekao je Mate Granić.

Suđenje “šestorki” – paralela zločinačkom pothvatu Slobodana Miloševića
“Prema optužnici u Haagu protiv šestorice Hrvata iz BiH, Herceg Bosne i svih članova HDZ-a i HVO-a, optuženo je gotovo 90% Hrvata u BiH. Optužnica uključuje zločinački pothvat, jer se za njih navodi da su formirali Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu zbog činjenja zločina. Optužnica protiv Hrvata je apsurdna i nelogična i nadam se da će biti dovoljno poštenja i pameti u Haškom sudu pa neće prihvatiti takvu nelogičnu optužnicu”, rekao je na početku tribine Ivo Lučić. “Trebalo je na Haškom sudu naći paralelu zločinačkom pothvatu Slobodana Miloševića i onda se našla paralela u zločinačkom pothvatu u Hrvatskoj i BiH. Nitko živ ne može predvidjeti kako će glasiti presuda za šestoricu Hrvata… Ovo što radi Haški sud nema veze s onim što rade povjesničari. Haški sud radi na ostvarivanju političkih interesa”, rekao je Mladen Ančić. “Povijest pišu povjesničari i služe se raznim izvorima, a Haški sud će biti samo jedan od izvora. Prije presude mi je teško govoriti o toj temi jer sam sudionik događaja. Hrvatska nije bila agresor u BiH”, rekao je Mate Granić i dodao da je Hrvatska podržala samostalnost BiH i prva uputila veleposlanika u Sarajevo. Granić je ustvrdio da su Bošnjaci bili potpuno tehnički i politički nepripremljeni za rat. “Prvo je bilo uništeno hrvatsko selo Ravno i agresija na Hrvat-

“Osebujni politički pogled” Franje Tuđmana
Zlatko Hasanbegović je naglasio da umjesto “redukcionističkog pristupa, kako stoji u pozadini naslova okruglog stola, i koji je svojstven apologetima i kritičarima Tuđmanove politike u BiH, treba krenuti drugim putem”. “Treba sve ove teme staviti u jednu širu sliku kako bi razumjeli što se dogodilo i ocjenjivali držanje i odluke pojedinih aktera. Rat u BiH, pa i hrvatsko-bošnjački rat treba gledati u širem kontekstu rata za jugoslavensko naslijeđe. Taj rat je povela srpska politika u sprezi s JNA – i to je ono što kolokvijalno na-

Ivo Lučić, Mladen Ančić, Mate Granić, Zlatko Hasanbegović i Nino Raspudić

34

PREPORODOV JOURNAL 150/151

hrvatska
zivamo srpska agresija na Hrvatsku i na BiH. Svi ostali akteri i njihove politike predstavljaju jednu vrst reaktivne politike i odgovora, više ili manje uspješnoga, na tu temeljnu stvarnost u kojem je bošnjačka strana u objektivno najslabijem strateškom i državno-političkom položaju. Sada se pojavljuju i bizarne konstrukcije koje na tezu o tzv. hrvatskoj agresiji na BiH postavljaju tezu s obzirom na unutarnju strukturu BiH da se ne može uopće govoriti o agresiji na BiH. Pojavljuju se teze da je RS legitimna i legalna tvorevina od samog početka i da nije sredstvo velikosrpske politike. Treći element je držanje međunarodne zajednice, koja je svim svojim mirovnim planovima na neki način prihvaćala tezu o etničkoj podjeli BiH kao jedini trajan temelj za rješenje i time objektivno poticala one aktere da djeluju u tom smjeru ili da na krivi način krivo iščitavaju tu politiku međunarodne zajednice”, rekao je Hasanbegović. Posebno je pojasnio četvrti čimbenik za razumijevanje hrvatske politike u BiH, čimbenik s posebnom težinom – “osebujni pogled dr. Franje Tuđmana”. “Važan je za razumijevanje hrvatske politike u BiH i osebujan pogled predsjednika Franje Tuđmana na ukupno rješenje hrvatsko-srpskih odnosa, u kojem je središnje mjesto bila BiH. Prije rata je vjerovao da je jedna od opcija za trajno rješenje hrvatskog-srpskih odnosa i neka vrsta podjele BiH. S druge strane, Tuđman je državnik sa instinktom za stvarnost i prilagodbom toj stvarnosti. Tuđman je prihvatio nezavisnost BiH. Shvatio je da je to u tom trenutku jedino realno rješenje… Na sastancima u Karađorđevu i Tikvešu ništa se nije moglo dogovoriti”, rekao je Zlatko Hasanbegović.

Franjo Tuđman – jedan od najoklevetanijih ljudi u Europi
Ivo Lučić, kojemu je nedavno izašla knjiga pod naslovom “Uzroci rata”, u kojoj analizira stanje u BiH od 1980. do početka rata 1992., naglasio je da je Hasanbegović spomenuo “apsurdnu tezu da je RS legitimna, no kada bi se vratili u prošlost možemo se pitati je li Socijalistička Republika BiH isto sredstvo velikosrpske politike”. Lučić je postavio tezu da su u Jugoslaviji bile tri republike u kojoj su Srbi bili konstitutivni: u Srbiji Hrvatskoj i BiH. “Oni su tom konstitutivnošću stvorili jednu strukturu koja je kasnije njima omogućivala ponašanje 90-ih. Glavni uzroci političkih sukoba pa poslije i rata u bivšoj Jugoslaviji je u ideološkom konstruktu koji je nasilno nametnut i nije mogao preživjeti demokratske promjene”, rekao je Ivo Lučić. Lučić je izrazio mišljenje da je “Franjo Tuđman jedan od najoklevetanijih ljudi u Europi”, te da je, kada je spominjao dogovor sa Srbima, želio spriječiti rat i krvoproliće. “Tuđman je nudio rješenje za BiH. Kada je on govorio da bi bilo dobro dogovoriti sa Srbima i omogućiti njihove težnje i zahtjeve, njegove su namjere bile u sprječavanju rata i krvoproliću. Nije ga se poslušalo i nije se pristalo na unutarnje razgraničenje i kantonizaciju BiH i onda se dogodio rat i krvoproliće. Podjela je danas puno dublja nego što bi bila po njegovim prijedlozima iz 1991. i 1992. godine”, rekao je Lučić. Naglasio je da danas povjesničari barataju s tračevima kao pravnim argumentima, a potiskuju službenu politiku Franje Tuđmana koji je dao podršku referendumu za nezavisnost BiH. Lučić je to nazvao licem politike Franje Tuđmana, a sve ostalo naličjem.

1992. već bila podijeljena. Najrealističnija politika je bila ona koju je vodio Franjo Tuđman: postoje granice i njih se moramo držati i unutar njih stvari možemo uređivati kako nam odgovara. Republika Srpska je legitimizirana mirovnim sporazumom, to je stvarnost. Što se tiče Federacije, tu je prisutan jedan sasvim drugi način rada”, rekao je Ančić. Progovorio je i o pitanju da li su Armija BiH i Alija Izetbegović bili predstavnici državnosti BiH. “To je rezultat različitih interesa. Živio sam u Sarajevu do 1993. i u lokalnom govoru se jasno govorilo da Bošnjaci imaju tapiju (katastarski papir za zemlju) i ta vlast se predstavljala kao BiH, ali to nije bila realnost jer je ta vlast kontrolirala samo 15% teritorija. Statistički gledano, ta vlast je doslovno bila muslimanska vlast, u tom trenutku nije bila bošnjačka. Ljudi su vas u svakom susretu uvjeravali da ne možete biti Hrvat u Sarajevu, nego možete biti Bosanac – i danas je to problem. I danas vas čvrsto uvjeravaju da ne možete biti Hrvat rođen u BiH. Iz toga su proizašli golemi problemi. Dakle, BiH je disfunkcionalna država 1992. i popucala je po šavovima te nema ni jednog elementa koji kontrolira cijelu državu. A posljedica je duboka podijeljenost u društvu”, rekao je Ančić.

1993. – Hrvatska “milimetar od dobivanja sankcija”
Zanimljiv je bio Granićev odgovor na pitanje: Zašto je rasformirana Herceg Bosna i jesu li Hrvati u BiH žrtvovani i prevareni? “U siječnju 1993. godine Hrvatska je prvo izgubila status žrtve koji je imala zbog rata u Hrvatskoj, izgubila je naklonost Njemačke i bila milimetar od dobivanja sankcija. U tom slučaju ne bi bilo ni Hrvata u BiH, ali ni sama Hrvatska ne bi opstala”, glasio je odgovor bivšeg ministra vanjskih poslova. “Slažem se potpuno s analizama prethodnika, ali postoji i još nešto, a to je provedba politike. Tuđman povjesničar je jedno, a državnik nešto drugo. Bio je pragmatičar i vjerni saveznik SAD u provedbi mira. U tom trenutku bilo je najvažnije zaustaviti sukob Hrvata i Bošnjaka jer je on prijetio opstanku Hrvatske, ali da Hrvatska izgubi bilo kakvog prijatelja u svijetu. Na prvom sastanku s Medeleine Albright ona mi je hladno pročitala 20-ak točaka što se to od Hrvatske očekuje i što nam prigovaraju. Moj zaključak je bio da su Hrvati najveće žrtve u tom trenutku, a glavni cilj je bio zaustaviti rat Bošnjaka i Hrvata – i to je bio cilj Washingtonskog sporazuma što je i postignuto. Zaključak je bio da se to sprovede na cijelo područje BiH. Hrvati se nisu najbolje snašli u korištenju svih elementa onoga što im je dao Washingtonski sporazum. Svašta se moglo dogovoriti i dobiti, ali pola od toga se nije ostvarilo”, rekao je Granić i dodao da je kantonalno rješenje trebalo biti na cijelom području BiH.

1992. – BiH disfunkcionalna država
Mladen Ančić smatra da je Haški tribunal, zajedno s visokim predstavnikom u BiH, odmetnuta institucija međunarodnog poretka jer “nitko nema nadzora nad onim što rade”. “Primarni interes, od kada je Tuđman dobio izbore, bila je da BiH ne ostane dio Jugoslavije. Nije HDZ, SDA i SDS podijelio BiH, oni su pobijedili na izborima zato što je to bilo podijeljeno društvo. Sve se znalo, BiH je

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

35

hrvatska
Nekoliko puta je naglasio važnost američke politike u kreiranju mira u BiH. “Ni danas bez Amerike nema mira u BiH”, rekao je Granić i naglasio da su Amerikanci podržali Splitsku deklaraciju i aktivno djelovanje Hrvatske vojske u BiH. “Kada je Hrvatska vojska došla na 23 kilometra pred Banja Luku, zajedno s Armijom BiH i HVOom, onda me nazvao Warren Christopher i 45 minuta me uvjeravao da kažem predsjedniku da stanemo. Banja Luka je bila u rasulu i mi smo sve kontrolirali, a on je rekao da će 350.000 Srba otići u Srbiju i 150.000 u Istočnu Slavoniju i Baranju – i da će ih onda NATO avioni štititi. Onda je Holbrooke zvao predsjednika i on je dao naredbu da stanemo. Tuđman nije mogao ništa drugo napraviti i povukao je jedini mogući državnički potez. Peter Galbraith kaže danas da je to bila pogreška”, objasnio je Mate Granić.
Presuda iz Haaga: Udruženi zločinački pothvat!
29. svibnja 2013. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) donio je prvostupanjsku presudu kojom je šestoricu bivših čelnika tzv. Herceg Bosne, optuženih za zločine nad bošnjačkim stanovništvom u periodu 1993.-1994., osudio na dugogodišnje zatvorske kazne – ukupno 111 godina. Sudsko vijeće ICTY-a zaključilo je da su pripadnici hercegbosanske “šestorke”, zajedno s političkim i vojnim vodstvom Hrvatske, bili članovi udruženog zločinačkog pothvata čiji je krajnji cilj bila uspostava hrvatskog entiteta u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. i njegovo pripojenje Hrvatskoj kako bi se ponovno ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda. Prema mišljenju većine sudaca, taj je entitet trebalo ili pripojiti Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH ili bi on postao neovisna država unutar BiH, koja bi bila tijesno povezana s Hrvatskom. “Na čelu udruženog zločinačkog pothvata bio je Franjo Tuđman. On je s liderima Herceg Bosne dogovorio etničko čišćenje Muslimana”, zaključilo je Vijeće, te dodalo da su Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Valentin Čorić, Milivoj Petković, Bruno Stojić, Berislav Pušić i ostali postigli međusobni dogovor. “Iz činjeničnih i pravnih zaključaka proizlazi da su se tijela i ljudstvo HVO-a koristili radi ostvarenja ciljeva udruženog zločinačkog pothvata”, odlučilo je Sudsko vijeće donoseći presudu u postupku “Prlić i drugi”. Iz obrazloženja presude proizilazi da je dr. Franju Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika, samo prijevremena smrt spasila od optuženičke stolice u Den Haagu. Donosimo nekoliko reakcija na presudu… “Što se mene tiče, ovo je jedna od najvažnijih odluka ovog suda. Jako sam zadovoljan, mislim da je danas izvršena pravda. Dosada je javnost puno čula o Srbima u tom sukobu i to je pravedno, ali danas se moglo čuti i o onome što se dogodilo od strane bosanskih Hrvata u tom ratu, ono što se dogodilo u Herceg Bosni, pod Tuđmanovom vlasti. Ovo je povijesni trenutak i u ime tužiteljstva mogu reći da sam iznimno zadovoljan.” (Kenneth Scott, haški tužitelj) “Ova presuda Hrvatsku teško pogađa. Bilo je vrlo izvjesno da će biti utvrđen međunarodni oružani sukob jer su postojale brojne presude Haškog tribunala bosanskim Hrvatima iz Srednje Bosne. Sve govore o međunarodnom sukobu. Ono što je novo je ‘udruženi zločinački pothvat’. Ja sam očekivao da će biti utvrđeno izvršenje kaznenih dijela kroz udruženi zločinački pothvat, ali sam mislio da će to biti moguće zadržati na nivou čelništva Herceg Bosne. Ono što je novo i dramatično za Hrvatsku jeste da prvi puta u jednoj presudi međunarodnog suda imamo to da je u zločinačkom pothvatu sudjelovao predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske general Janko Bobetko. To je novo i dramatično… Mi povijest ne možemo promijeniti. Možemo se ispričati. Čelnici Hrvata u BiH moraju zauzeti negativan stav prema onome što su u ime Hrvata radili 1993. godine. Treba osuditi zločine i te negativnosti koji su se dešavale 1993. godine. Jasno i nedvosmisleno. Solidariziranje sa zločinima koji su se desili i zločincima, to hrvatskom narodu BiH samo šteti.” (odvjetnik Anto Nobilo) “Dosadašnja praksa u razlikama između prvostupanjskih i drugostupanjskih presuda Haškoga suda ostavlja gorak trag i treba pričekati žalbeni postupak da vidimo što će biti. Hrvatska je slala svoje trupe u BiH i mi smo još u to vrijeme uputili otvoreno pismo Tuđmanu putem medija, jer smo saznali da su velike trupe na području BiH… Mi smo protiv toga govorili. Nečasnu Deklaraciju o tome da Hrvatska nije sudjelovala u ratu u BiH, a koju je donio Hrvatski sabor, kritizirali smo jer se istina ne može bazirati na deklaracijama, nego na činjenicama.” (Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava) “Kakva god bila konačna presuda, idućih godinu i pol do dvije vrijedi ova i s time se mora živjeti. Ostaje pravnom činjenicom presuda po kojoj je Hrvatska izvršila vojnu intervenciju u susjednu državu prema nalogu državnog vrha na čelu s hrvatskim predsjednikom i prema kojoj se u ime Hrvatske dogodio čitav niz teških povreda međunarodnog prava. Zločini su se događali u ime Hrvatske i hrvatstva, i to je ono što je, prema mojem sudu, za nas, za hrvatske građane moralni problem.” (prof. dr. Žarko Puhovski) “O svim zločinima se znalo u vrijeme njihova počinjenja, ali su zatvarane oči pred njima i etničkim čišćenjem. Vlada RH mora zauzeti stav, ne odnositi se prema pitanju kao da je to bila neka druga Vlada. Stjepan Mesić je napravio važan korak u distanciranju prema politici koja se vodila prema BiH.” (Vesna Teršelič, “Documenta”) q

Presuda “šestorki” – čeka se pogodan trenutak
Zlatko Hasanbegović je replicirao Ančiću i Lučiću. “Rat nije počeo zbog podijeljenog društva nego zbog provedbe velikosrpske politike, čiji centar je bio u Beogradu.” Naglasio je da je podijeljeno društvo bilo u Makedoniji, ali tamo nije tada bilo rata. “Pustimo ZAVNOH i ostale trice, imamo referendum stanovništva koji je u BiH proveden, znamo s kojim rezultatom. Vlast u BiH se nije raspala. Sve ključne ustanove koje su stajale u temeljima legitimiteta BiH su i dalje egzistirale, na 5% ili 10% područja. Po vašem mišljenju nepostojeća BiH, za UN je bila legitimna tvorevina i njezin predstavnik je sjedio u UNu. U krajnjoj liniji taj legitimitet nije mogla ignorirati ni vlast Herceg Bosne, za razliku od RS-a. I Herceg Bosna je u zaglavlje stavljala Republika Bosna i Hercegovina. Za Republiku Hrvatsku, BiH je bila legitimna. Ako nešto ne postoji, zašto je veleposlanik te iste republike sjedio u Zagrebu?”, istaknuo je Hasanbegović. “Bez neovisnosti BiH i referenduma o nezavisnosti ne bi danas bilo ništa ni od Republike Hrvatske. U BiH nisu bile samo tri zaraćene strane – Hrvati, Srbi i Bošnjaci – nego je tu bila i međunarodna zajednica kao četvrta. Ako su Bošnjaci bili najveće žrtve, ne znači da nisu odgovorni za rat”, zaključio je Lučić. Osvrnuo se i na skorašnju presudu šestorici bivših čelnika tzv. Herceg Bosne (premijeru Jadranku Prliću, ministru obrane Bruni Stojiću, zapovjednicima Glavnog stožera HVO-a generalima Milivoju Petkoviću i Slobodanu Praljku, zapovjedniku Vojne policije HVO-a Valentinu Ćoriću i načelniku Ureda za razmjenu zarobljenika Berislavu Pušiću), koje Haško tužiteljstvo optužuje za “zločine počinjene u sklopu udruženoga zločinačkog pothvata, predvođenog bivšim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, čiji je cilj bilo etničko čišćenje područja Herceg Bosne, koje su htjeli pripojiti Hrvatskoj radi stvaranja velike Hrvatske”. Moguću presudu Lučić je komentirao citirajući tezu jednog od optuženih: “Vjerujem da ću dobiti doživotni zatvor, a da ću biti potpuno oslobođen.” “I jedno i drugo je moguće: ljudi su realni i znaju kako se tamo sudi”, rekao je Ivo Lučić. Zlatko Hasanbegović je istaknuo da je presuda šestorici Hrvata iz BiH već napisana, ali se ne objavljuje “jer se čeka pogodan trenutak”. “Precjenjuje se uloga Haškog suda, to je već završena priča”, rekao je Hasanbegović i dodao kako presuda “šestorki” neće imati nikakvog učinka jer učinka nisu imale ni prijašnje presude. “Presuda šestorici Hrvata na Haškom sudu sad će tek biti prvostupanjska i na nju će sigurno biti uložena žalba. Haški sud je na posljednjem mjestu pravosudna instanca koja donosi presude na temelju prava i pravde. U Statutu suda piše da je njihov zadatak pomirenje naroda na prostoru bivše Jugoslavije”, rekao je Mladen Ančić. Smatra da presuda neće imati gotovo nikakvog utjecaja na BiH, “jer tamo ništa ne može učiniti veću štetu od one što je već učinjena”. q Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ

36

PREPORODOV JOURNAL 150/151

hrvatska

PREDSTAVLJANJE PRIRUČNIKA ZA ORGANIZACIJE CIVILNOG DRUŠTVA

Suočavanje s prošlošću
U Kući ljudskih prava u Zagrebu, 23. travnja 2013., održan je razgovor pod nazivom “Suočavanje s prošlošću nekad i sad. Do kuda smo stigli, a što je pred nama?”, povodom objave publikacije “Rad na suočavanju s prošlošću – Priručnik za organizacije civilnoga društva”. O Priručniku i preprekama mirovnom radu danas, dijalogu o naslijeđu rata, ulozi političkih institucija u Hrvatskoj i regiji, kao i uspostavi tranzicijske pravde te pamćenju žrtava i ostvarivanju prava mladih generacija na učenje povijesti utemeljene na činjenicama, govorili su Žarko Puhovski, profesor političke filozofije, Vesna Teršelič, voditeljica “Documente” – Centra za suočavanje s prošlošću, Mirjana Bilopavlović, aktivistkinja iz Pakraca i Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije. Raspravu je moderirala Emina Bužinkić, urednica Priručnika, programska koordinatorica “Documente” i članica redakcije “Preporodovog Journala”. Autori/ce Priručnika su istraživači “Documente” i stručni suradnici. U svakom od poglavlja (Uvod u suočavanje s prošlošću, Dijalog o naslijeđu rata, Pamćenje žrtava i komemorativne prakse, Dokumentiranje rada na suočavanju s prošlošću, Praćenje rada institucija i zagovaranje promjene i Zaštita sebe u radu na suočavanju s prošlošću) izdvojeni su primjeri iz prakse. Priručnik je namijenjen organizacijama i pojedincima koji žele doprinijeti suočavanju s prošlošću u svojoj sredini kroz organiziranje rasprava, javnih događanja, sudjelovanja u istraživačkom radu te zagovaračkim aktivnostima. Svrha je Priručnika predstaviti metode rada na suočavanju s prošlošću iz perspektiva ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava, povijesnog sjećanja te psihološke perspektive traume kao prepreke osobnom razvoju, razvoju zajednice i društvenom razvoju.

Gordan Bosanac, Žarko Puhovski, Emina Bužinkić, Vesna Teršelič i Mirjana Bilopavlović prestao funkcionirati logor. Kao što se na neopisivo bezobrazan način Odlukom Generalne skupštine UN Danom holokausta naziva dan kad su ruske trupe ušle u Auschwitz, a ne dan kad je donesena odluka od strane NDH da se osnuje logor u Jasenovcu ili u Njemačkoj. Ispada da nitko ništa nije znao dok stvar nije bila završena. Iz amerikaniziranih razloga ono što se dogodilo Židovima zove se holokaust, a holokaust je bizantski crkveni ritual paljenja svijeća. Nije se uzeo npr. naziv shoa kako je jedino normalno, jer je to hebrejsko ime za katastrofu. Te stvari pokazuju koliko se šverca s prošlošću, ne samo iz ideologijskih razloga nego i iz neznanja, ne samo da se o stvarima neće govoriti nego što se o stvarima ne zna govoriti. U svakom ratu se može dogoditi da skupina vojnika poludi i ubije civile, ali ako nakon toga tri od četiri vojnika koji su pobili obitelj Zec, dobiju medalju od predsjednika države, a jedan bude dvije godine tjelohranitelj ministra obrane, onda je to nacionalni zločin, a ne pojedinačni. Prije četiri dana, HRT je dala 30 puta više vremena trima žrtvama u Bostonu nego 30 puta više žrtava u Iranu. Ta stvar ostaje, to nije stvar prastare prošlosti, nedavne prošlosti nego suvremenog funkcioniranja po istim obrascima”, rekao je Puhovski. Istaknuo je da hrvatska nacija, kao i mnoge druge, živi po modelu samoposluživanja: uzimamo iz prošlosti ono što nam treba, ostalo ostavljamo onome ko naiđe. Ono što ostavljamo, smatramo da nam ne pripada. “Situacija je zapletena jer se radi o opravdanju postojeće politike ili danas relevantne ideologije. Radi se o interpretaciji prošlosti po obrascu žrtve, pokušaju dokazivanja da smo bili žrtve, a identificirati se s pozicijom žrtve je vrlo opasno, jer pozicija žrtve uvijek opravdava buduće nasilje. U poziciji smo promatrati post-jugoslavensko žrtvoslovno prvenstvo u kojemu sve postjugoslavenske nacije rukama i nogama dokazuju da su baš one bile žrtve. Pozicija žrtve vapi za osvetom te je zbog toga opasna i istovremeno važna. Žrtva nije žrtva zato što je dobra, nego zato što je bila slaba. Ono što bi se o žrtvama trebalo znati jeste to da ih se trebalo štititi i imati uspomenu na njih. Za to nam je potrebno pluralno shvaćanje i prihvaćanje istine, što ne treba dovoditi u pitanje” zaključio je prof. dr. Žarko Puhovski.

Pluralno shvaćanje i prihvaćanje istine
Prof. dr. Žarko Puhovski je govorio na temu zajednica sjećanja, inerpretirajući sjećanje kroz Freudovo shvaćanje sjećanja koje provaljuje u sadašnjost, ali u pravilu u prerađenom obliku. Istaknuo je da se svaka zajednica uspostavlja kao zajednica interesa, zajednica simbola (običaja) i zajednica sjećanja. Prije 3.000 godina Homer definira sjećanje nasuprot onome što se ljudima čini, prošlost je pred nama jer je vidimo, a budućnost je iza nas jer je ne vidimo. U budućnost idemo natraške, a jedina orijentacija koju imamo je prošlost. Budući da je prošlost važna ona se u imaginarnom prostoru kojeg zovemo zajednicom sjećanja pojavljuje u obliku borbe za sjećanje, borbe za dominantno sjećanje koje je neupitno. “Pojavljuju se rasprave o tome kad je počeo Domovinski rat i koji je to događaj bio presudan za njegov početak. Ne mogu reći kad je počeo rat u Hrvatskoj, za razliku od nekih drugih povijesnih datuma iz daleke prošlosti. Mogu reći najmanje pet datuma pa će netko dodati još pet-šest. Imate oko 150 ljudi koji su dobili od predsjednika Tuđmana medalju Domovinske zahvalnosti 1990., iako je Hrvatska te godine još funkcionirala u okviru Jugoslavije. Sabor je donio Božićni Ustav 22.12.1990., na Dan Armije koji je bio neradni dan za cijelu Jugoslaviju. Imamo i krivo ime prve žrtve čije stradanje se slavi svake godine na Uskrsnu nedjelju na Plitvicama, iako je 14 dana prije ubijen drugi policajac koji je bio Srbin. To su detalji koji pokazuju kako je ovo novije sjećanje sporno. Dan Jasenovca, 2. travnja, se na neopisivo neukusan način uzima kao Dan sjećanja na žrtve – to je dan kad je

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

37

hrvatska
Tradicija pamćenja pobjednika
Vesna Teršelič je istaknula da je Priručnik pripremljen kao odgovor na nevolje sa sjećanjem kojeg imamo u tri razdoblja: Drugi svjetski rat, poraće i političko nasilje u vrijeme socijalizma i vrijeme 90-ih godina. Teškoće sa suočavanjem s prošlošću imaju i druge post-jugoslavenske i europske zemlje. Možemo govoriti i o globalnom fenomenu koji proizlazi iz tradicije pamćenja pobjednika i zanemarivanja svega onoga što je pobjednik u vrijeme pobjeđivanja počinio, a moglo bi se okarakterizirati ratnim zločinom. Unutar tog naslijeđa svjedočilo se zločinima, ali i razvoju međunarodnog humanitarnog prava. Nakon Drugog svjetskog rata, u Nürnberškim procesima se po prvi put prakticiralo suđenje za ratne zločine koje su počinile individue, kako po direktnoj tako i po zapovjednoj liniji. Nakon toga došlo je do zastoja koji je trajao do 1993. godine, kada je voljom Vijeća sigurnosti UN-a osnovan Međunarodni kazneni sud za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, a kasnije i za Ruandu. “Kako pamtiti žrtve? Imamo žrtve koje su vidljive na spomenicima i one nevidljive o kojima sugrađani iz njihovih mjesta nešto znaju. Ne želimo apelirati da se obilježe sva mjesta stradanja, jer bi se živi našli u teško izdrživoj situaciji. U našim mjestima je bilo toliko stradanja u posljednja ova tri razdoblja da bi se živi kretali između mementa. Važno je osvijestiti gdje su ta mjesta kako bi se mogao voditi dijalog o tome, te kako i koja mjesta stradanja treba obilježiti. Oni kojih se na službenim komemoracijama sjećamo vezani su uz pobjednički narativ, dominantan narativ o ratu, a oni drugi, koji su isto ubijeni, ostaju izvan tog kruga narativa i zakona. Na globalnoj razini postoji potreba za istinom, pravdom, obeštećenjem, garancijom za neponavljanjem zločina, jer se unutar UN-a postupno priznaju ta prava te je 2012. po prvi put imenovan poseban izvjestitelj. Zahvaljujući procesu pregovaranja i pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji, od 1. srpnja će biti na snazi Zakon o naknadi štete žrtvama kaznenih djela. Kao društvo nismo imali snage utvrditi sve žrtve Drugog svjetskog rata i političkog nasilja u vrijeme socijalizma. Dugujemo obiteljima stradalih u 90-im popis svih ubijenih i popis civilnih žrtava rata. Prije više godina pokrenuta je Inicijativa za REKOM, s ciljem utvrđivanja svih činjenica o ratnim zločinima u post-jugoslavenskim zemljama. Višeglasje je neizbježno, ono je dobro došlo, poželjno i dio je našeg učenja. Rat je bio i obrambeni, ali je imao i elemente građanskog rata. Ne morate svi dijeliti ovo mišljenje, ali se treba dozvoliti da se i to jasno i glasno kaže”, zaključila je Vesna Teršelič. imao električnu energiju, vodu, a trgovina je bila udaljena 18 km. I onda čujete da u Pakrac dolaze ljudi koji sami plaćaju svoj smještaj i prehranu te će s nama nešto raditi. Podozrivost prema njima bila je velika. Dolazi njih 400, oni koji su ostajali do mjesec dana i oni koji su ostajali do tri mjeseca. Nije nam bilo jasno kako netko može napustiti udoban dom u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Italiji, Kanadi ili SAD-a te doći u Pakrac kad rat još nije ni završen. Kad su nam htjeli pomoći, postojala je jezična barijera i naše nepovjerenje. Ali, danas su ostale trajne prijateljske veze s tim ljudima. U to vrijeme nismo znali da s njima razgovaramo o izgradnji mira, o ljudskim pravima. Živjeli smo u zemlji gdje se nije razgovaralo o ljudskim pravima, smatrali smo da su naša ljudska prava zaštićena. Volonterski projekt ‘Pakrac’ je jedan od najuspješnijih UNprojekata. Prvi pristup kompjutoru i elektronskoj pošti dobili smo putem volontera. Osnovnoškolci su učili prve vještine na računalu kod volontera i slali su informacije u svijet o Pakracu i Lipiku. Volonterski projekt ‘Pakrac’ je bilo mjesto gdje se po prvi puta organizirala mirovna edukacija za sve one građane koji su to htjeli”, rekla je Mirjana Bilopavlović. Istaknula je da sa projekt kasnije preslikalo na BiH – u Gornji Vakuf (Uskoplje) i Travnik. Volonterski projekt “Pakrac” je iznjedrio niz mirovnih organizacija. Gordan Bosanac postavio je pitanje kako to da Ministarstvo branitelja ili Institut za povijest nisu izašli s ovakvim priručnikom. Ideja da se procesuiraju ratni zločini, obeštete žrtve rata nije došla iz političkih krugova nego iz civilnoga društva. Grupirale su se tri skupine organizacija: mirovnjačke, organizacije žrtava i braniteljske udruge. “Paradoksalno je to da veliki broj građanki i građana imaju svoje mišljenje o upotrebi ćirilice, presudi generalima, dok strukturiranog rada ima jako malo. Ne znam zašto je to tako u zemlji koja je proživjela ratna razaranja, a opet cijela priča mirovnog aktivizma je na marginama. S ovom temom se teško bave političke stranke, iz razloga što tema zahtijeva hrabrost. Kad bi i imali dovoljno hrabrosti ova tema bi gušila njihove političke ciljeve, npr. stvaranje koalicija s drugim strankama. Onaj i tko se bavi ovom temom svjestan je kako nema nikakve ovlasti, niti moći donošenja političkih odluka. Dolazimo do blizu 20 godina završetka sukoba u Hrvatskoj, a čini se da je još uvijek rano govoriti o suočavanju s prošlošću. Ima li smisla baviti se ovime 40 godina od završetka sukoba? Civilno društvo ne predstavlja stupove demokracije, mi smo njena dodana vrijednost, ukras demokracije zbog ograničene moći. Dok stvari tako stoje ostat ćemo na margini, što nije dobro jer se konačan posao sa suočavanjem s prošlošću neće moći napraviti. Ulazimo u EU kao prva zemlja s neposrednim ratnim iskustvom, ono što mislim da smo propustili, ali nam je EU prilika da pokušamo mijenjati institucije EU kako bi se i one počele baviti poslom suočavanja s prošlošću. Da li smo još trebali imati jedno pregovaračko poglavlje koje bi se zvalo ‘Suočavanje s prošlošću’? Vjerojatno to poglavlje ne bi nikad zatvorili. Iluzorno se nadati da ćemo u sferi društveno-ekonomskog napretka sve zaboraviti i okrenuti se budućnosti”, rekao je Gordan Bosanac. q Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

Mirovni aktivizam na margini društva
Mirjana Bilopavlović iz Pakraca se osvrnula na vrijeme od prije 20-ak godina. Ove godine se obilježava 20 godina Volonterskog projekta Pakrac. “Od 1993. godine počinjemo, zahvaljujući navedenom projektu, razmišljati o miru i suočavanju s prošlošću. Dok ne raskrstimo s prošlošću, nećemo moći razgovarati o kvalitetnim aspektima mira. 20 godina je vrijeme ispričanih i neispričanih ljudskih priča. 1993. godine u Pakrac dolaze neki nepoznati ljudi. Govorimo o gradu koji je u to vrijeme bio devastiran, koji od 8 do 15 sati nije

38

PREPORODOV JOURNAL 150/151

hrvatska

PREDSTAVLJANJE “BOSANSKE KNJIGE MRTVIH” U ZAGREBU

Spomenik svim žrtvama u BiH
U Novinarskom domu u Zagrebu, 28. svibnja 2013., predstavljena je “Bosanska knjiga mrtvih - Ljudski gubici u Bosni i Hercegovini 1991.-1995.”. Pored autora Mirsada Tokače, o knjizi su govorili fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji iz Sarajeva i Vesna Teršelič, voditeljica “Documente” – Centra za suočavanje s prošlošću iz Zagreba. “Bosanska knjiga mrtvih” sadrži popis 95.940 imena ubijenih i nestalih u ratu od 1992.-1995. u BiH, koji je sačinio Istraživačko-dokumentacioni centar Sarajevo. U četiri toma žrtve su identificirane imenom i prezimenom, imenima roditelja, datumom i mjestom rođenja, nacionalnom pripadnošću, podacima o tome radi li se o civilima ili vojnicima, kojoj su vojsci pripadali te datumom i mjestom stradanja. Među ubijenima je oko 64.000 Bošnjaka, 24.900 Srba i 7.700 Hrvata. Najviše je žrtava u Sarajevu – njih 13.756, zatim u Srebrenici, Prijedoru, Zvorniku i Bratuncu. “Ovo je jedini način da se stane na kraj pretjerivanjima o broju žrtava, ali i negiranjima da su se zločini dogodili”, naglasio je Mirsad Tokača. Istaknuo je izuzetnu važnost knjige za pomirenje u BiH. Rekao je kako knjiga nije napravljena za mobilizaciju bosanskoga naroda, nego kao čuvar sjećanja. Knjiga sadrži gotovo 8.000 intimnih izjava svjedoka i 40.000 fotografija žrtava. “Radi se o projektu koji je od fundamentalne važnosti za svako postratno društvo, jer on zatvara prostor manipulacijama, pretjerivanju sa brojem žrtava, ali i negiranju zločina. U popis su uključeni svi građani BiH bez obzira za koju su se vojsku borili, čime smo htjeli izbjeći podjele i zatvaranje u vlastiti nacionalni tor... Zločin ne čini brojka. Zločin čine ljudi koji su ga počinili i ljudi koji su žrtve. Mi smo odlučili da kroz identitet žrtava – ime, prezime, lice žrtve, njegov život, sudbina, okolnosti stradanja - kreiramo to naše historijsko sjećanje. Dakle, da očuvamo sjećanje na žrtve rata i kroz to veliko i dubinsko istraživanje otkrijemo i ono što su uzroci i motivi rata”, rekao je Tokača i dodao da knjiga nije napravljena da se proglasi svetom i neupitnom. Zato je svaka korekcija dobrodošla u svrhu demonopoliziranja historijskog sjećanja. Istraživanje će se nastaviti izdavanjem popisa poginulih državljana Hrvatske u ratu u BiH. Profesor fra Ivan Šarčević ocijenio je kako je objavljivanje “Bosanske knjiga mrtvih” jedan od najznačajnijih događaja u postratnoj Bosni i Hercegovini, prvi spomenik svim žrtvama neovisno o etničkoj i konfesionalnoj pripadnosti i način na koji su žrtve svojim imenom i prezimenom izišle iz svoje dosadašnje apstraktnosti. On se založio za novu kulturu sjećanja, odnosno izići iz sjećanja na vlastite žrtve i prijeći etničke i konfesionalne granice, suosjećati sa žrtvama drugih i suočiti se sa vlastitim zlom. Po njegovoj ocjeni, u Bosni i Hercegovini do pomirenja će teško doći, jer su na vlasti strukture i institucije koje su nasljednici ratnih ideologija. Naglasio je kako se unutar svih triju religijskih zajednica manipulira žrtvama i kako je ovaj objektivan rad pokušaj da buduća pokoljenja ne ponove ono što se dogodilo. “Rat u BiH bio je rat za teritorij”, naglasio je fra Ivan Šarčević. Prikupljeni podaci govore o karakteru rata: među žrtvama bošnjačke nacionalnosti njih preko 90% su civili, ili pak od ukupnog broja stradalih civila 81% je bošnjačke, 11% srpske, a 7% hrvatske etničke pripadnosti. “Ozbiljni ljudi trebaju početi raditi da se kod nas počnu razbijati sve uopćene fraze, kao što je jedna od velikih fraza

Mirsad Tokača, Vesna Teršelič i fra Ivan Šarčević ‘žrtva je žrtva’. Nisu sve žrtve iste – nisu, nisu, nisu! Veličina ljudi je da se priznaju čak i najmanje razlike – od jezičnih do odijevanja, pa onda tako i o žrtvama. Jedno veliko razlikovanje koje izražava i karakter rata je ovo pitanju civila i vojnika”, rekao je Šarčević. Kritizirao je Daytonski mirovni sporazum i naglasio potrebu njegove revizije, kao i reviziju svakog ljudskog dogovora koji ne vodi uspješnoj budućnosti. Rekao je kako je “Dayton samo očuvao okvir države, a iznutra je duboko podijelio i BiH učinio nenastanjivom”. “Srpsko pitanje nije riješeno, nego je gurnuto u BiH kroz Republiku Srpsku. Daytonski sporazum je postao ‘sveta krava’ i on će se morati kadtad razgraditi. Bilo bi dobro da se ne razgrađuje ratom, nego mirovno”, rekao je fra Ivan Šarčević. “Katolička, Pravoslavna crkva i Islamska zajednica po definiciji su zajednice sjećanja koje se utemeljuju na mitološkim događajima, isto kao i nacije. Nacionalni identiteti su često identiteti pamćenja zla koje su drugi počinili. Crkve i religijske zajednice koje su pupčanom vrpcom vezane za nacionalno, postat će u tom slučaju zadnji čuvari zlopamćenja”, pojasnio je franjevački teolog Šarčević, te naglasio važnost prelaska u transetničku patnju, u patnju drugoga. Šarčević je iznio tvrdnju da su se na ovim prostorima, umjesto monoteizma, razvili politeistički torovi lokalnih bogova, moloha, koji su vulgarizirani i traže žrtvovanje pripadnika druge vjere. Vesna Teršelič, voditeljica zagrebačkog Centra za suočavanje s prošlošću “Documenta”, istaknula je dobru suradnju “Documente” s Istraživačko-dokumentacionim centrom Sarajevo, pri čemu sljedeće godine obilježavaju desetljeće suradnje na bilježenju žrtava rata. Rekla je kako se kod “Bosanske knjige mrtvih” radi o knjizi koja je spomenik i o knjizi u kojoj se čuva sjećanje: “Godinama čekamo da se ova knjiga pojavi pred nama. Ona je tužna, ali iznimno značajna podloga jer su u njoj činjenice o ubijenima i nestalima. Ja vjerujem da je to ona osnova za učenje budućih generacija kojom se garantira da će buduće generacije učiti povijest na osnovu činjenica, a ne na osnovu proizvoljnih podataka.” Teršelič je naglasila kako je važno da se i u Hrvatskoj nastavi s istraživanjem ljudskih gubitaka. Istraživači “Documente” rade na terenu: za podatke koji su do sada prikupljeni već se radi analiza. Cjelokupan posao bit će dovršen za dvije godine. q Ismet ISAKOVIĆ

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

39

hrvatska

MANJINSKE MANIFESTACIJE U SISKU – DANI NACIONALNIH MANJINA I TJEDAN KULTURNE RAZNOLIKOSTI

Sisak – grad otvorenih vrata
1. Dani nacionalnih manjina u Sisku
Dani nacionalnih manjina u Sisku, manifestacija koja ima za cilj promoviranje kulture i običaja nacionalnih manjina koje žive na području grada Siska, održana je od 25. do 27. travnja 2013. Pokrovitelj događanja bio je sisački gradonačelnik Dinko Pintarić, a organizator Gradska uprava Siska u suradnji s udrugama nacionalnih manjina. “Grad Sisak s pravom nosi naziv grad otvorenih vrata, multikulturalne i multinacionalne sredine”, istaknuo je gradonačelnik Dinko Pintarić na konferenciji za novinare održanoj 23. travnja na kojoj je, zajedno s pročelnikom Upravnog odjela za informiranje građana, odnose s javnošću i prava nacionalnih manjina Tomislavom Dovranićem, najavio 1. Dane nacionalnih manjina. Gradonačelnik je istaknuo kako je zajednička želja svih sudionika da Dani nacionalnih manjina u Sisku postanu tradicionalna manifestacija. “Događanje nastavljamo na već ranije potpisanu Povelju o suradnji Grada s predstavnicima i Vijećima nacionalnih manjina, manjinskim udrugama, te udrugama koje se bave manjinskim pitanjima Grada Siska. No, nismo se zadržali samo na administrativnoj razini, već želimo pokazati kako Grad Sisak s pravom nosi naziv grada otvorenih vrata. Zato organiziramo ovo događanje koje će promovirati stvaralaštvo i život nacionalnih manjina u našem gradu”, rekao je gradonačelnik Pintarić. Trodnevni program počeo je u četvrtak, 25. travnja, u jutarnjim satima na štandovima Gradske tržnice “Kontorba” kada su prisutnim Siščanima svoja autohtona jela ponudile žene, članice četiriju udruga nacionalnih manjina – bošnjačke, romske, češke i srpske. Kulinarske specijalitete bosanske narodne kuhinje prezentirale su Bošnjakinje okupljene u Aktiv bošnjačka žena, koji djeluje pri sisačkom ogranku Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske. Zajednički nastup pripadnici nacionalnih manjina imali su i u subotu, 27. travnja, kada su u sisačkom Domu kulture “Kristalna kocka vedrine” nastupile manjinske udruge koje su pokazale bogatstvo kulturnoumjetničke baštine svojih naroda. Sisačke Bošnjake predstavili su članovi BKUD “Nur”. Aleksandar Tolnauer, predsjednika Savjeta za nacionalne manjine RH, u petak, 26. travnja 2013., u Gradskoj vijećnici obratio se predstavnicima češke, srpske, bošnjačke i romske nacionalne manjine. Govoreći na temu “Položaj nacionalnih manjina ulaskom Hrvatske u EU” Tolnauer je upozorio da, nažalost, imamo i negativnih iskustva kod nekih susjednih zemalja gdje su nakon njihova ulaska u EU manjinska prava pala u drugi plan ili su čak u nekim elementima i reducirana. Istaknuo je da bi naš prvenstveni zadatak nakon ulaska u EU trebao biti očuvanje postignutog visokog nivoa zaštite manjinskih prava, tim više što Hrvatska te standarde unosi u EU kao primjere dobre prakse koji mogu poslužiti i drugim zemljama koje se pripremaju za eurointegracije. “Budući da u Europskoj uniji ne postoji jedinstvena politika o položaju i zaštiti nacionalnih manjina, ne treba strahovati da će se ulaskom Hrvatske u EU prava nacionalnih manjina smanjiti. Hrvatska 1. srpnja u Europsku uniju ulazi s visokom legislativnom razinom zaštite nacionalnih manjina, pa nema razloga da se ona ne zadrži. Jedina promjena, kako je rekao, može se očekivati u modelu financiranja manjinskih udruga, jer se očekuje smanjenje sredstava iz državnog proračuna, a veće

Tradicionalna bosanska jela

Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH korištenje europskih fondova. Posljednjih je godina u Hrvatskoj ostvaren golemi pomak u zaštiti prava nacionalnih manjina, po čemu Hrvatska prednjači u regiji. Međutim, manjine koriste tek 50% prava koje im pruža Ustavni zakon. Vraćanjem u prošlost, što je kod nas česta praksa, ne može se popraviti sadašnjost, niti stvarati budućnost za pripadnike nacionalnih manjina”, rekao je Aleksandar Tolnauer. On je predstavnicima sisačkih “manjinaca” govorio i o ulozi Savjeta za nacionalne manjine RH, o čemu se u javnosti malo zna. Naglasio je da Savjet provodi brojne aktivnosti u ostvarenju manjinskih interesa, iako se često pogrešno smatra da se bavi samo raspodjelom financijskih sredstava.

2. Tjedan kulturne raznolikosti
Od 20. do 23. svibnja 2013. u Sisku je održan 2. Tjedan kulturne raznolikosti, tokom kojeg su se predstavili pripadnici četiri nacionalnosti sa sisačkog područja. U jedinstvenom projektu koji raznolikosti pretvara u ono što nas spaja, svoje običaje, stil i način života predstavili su bošnjačka, romska i srpska nacionalna manjina te hrvatska kulturna društva i udruge. Ideja o organizaciji Tjedna kulturne raznolikosti u Sisku potekla je iz Dječje igraonice “Zvončica”, koja djeluje pri Narodnoj knjižnici i čitaonici “Vlado Gotovac” Sisak – ogranak Caprag, u čijim prostorima se nalazi i Središnja knjižnica Bošnjaka u Hrvatskoj. “Na usvajanju vrijednosti multikulturalnosti i raznolikosti mora se raditi sa dje-

40

PREPORODOV JOURNAL 150/151

hrvatska
com od najranije dobi, a na području sisačkog Capraga pomiješanost različitih kultura je najprisutnija. Multietničnost učimo zato što je vrtić, baš kao i društvo, mjesto dodira različitih etničkih skupina, a prihvaćanje različitih od sebe je prva stepenica u razvoju odgovornog pojedinca. Uvažavanje različitih kulturnih skupina i navika osnova je izgradnje suvremenog tolerantnog društva, a od najranije se dobi usvaja prihvaćanjem drugih jezika, običaja, praznika i proslava”, rekla je Dragana Čubrilo Bila, voditeljica Dječje igraonice “Zvončica”. Bogat program 2. Tjedna kulturne raznolikosti u Sisku predstavili su prigodnom konferencijom za tisak Branimir Koretić, župnik Župe Pohoda Blažene djevice Marije, Veselin Ristić, sisački paroh, Alem Crnkić, glavni imam sisački i Stanoje Nikolić, čelnik Romskog kulturnog centra. Sisački paroh Veselin Ristić pozvao je Siščane na druženje u kojima će se po prvi puta predstaviti i polaznici pravoslavnog vjeronauka. “Cilj ovog dječjeg okupljanja je pokazati kroz zajednicu svoju vjersku i nacionalnu pripadnost, tj. da se zajedno može živjeti bez obzira koje smo boje kože, koje nacije ili vjere, jer smo svi mi djeca Božja. Upravo zato djeca kroz igre, pjesme, glumu i recitacije predstavljaju svoj narod i svoju vjeru, jer oni su čistog srca i na najbolji način će pokazati ljudima smisao ovozemaljskog života, u kojem svi možemo živjeti zajedno iako smo različiti. Naša djeca, koja po prvi put pohađaju pravoslavni vjeronauk u crkvi, mogu predstaviti svoj program, s nadom da će pravoslavni vjeronauk zaživjeti u našem gradu Sisku”, rekao je Ristić. Župnik Branko Koretić već godinama poziva vjernike na ekumenske molitve i upravo su mališani njegovo najveće blago. “Ovog puta na Tjednu kulturne raznolikosti predstavit će se i zbor crkve Pohoda Blažene djevice Marije te polaznici katoličkog vjeronauka u školama. Važnost uvažavanja razlika i zajedništvo svih vjernika temelj je napretka društva. Ekumenske molitve jedan su od načina vraćanja tradiciji, vjeri i ljubavi za bližnjega svoga. Program Tjedna kulturne raznolikosti pokazao se kao zanimljiv projekt u kojem su, obitelj, vjera, međusobno poštivanje i razumijevanje osnove od koje svi moramo krenuti”, istaknuo je Koretić. Sisački imam Alem ef. Crnkić oduvijek se zalagao za zajedništvo i međusobno poštivanje svih vjera i kultura. “Medžlis Islamske zajednice Sisak bio je i bit će jedan od suorganizatora ove manifestacije aktivno sudjelujući s djecom u realizaciji programa te na taj način pozdravljajući i podržavajući inicijativu Dječje igraonice ‘Zvončica’ na čelu s voditeljicom Draganom Čubrilo Bila. Okupivši čelne predstavnike katoličke, pravoslavne i islamske zajednice, željeli smo osjetiti jedno prisno zajedništvo, ljepotu i radost življenja u svojoj vjeri i kulturi, a ujedno promovirati zajedničke vrijednosti kroz kulturu ponašanja, komuniciranja, poštivanja i uvažavanja”, naglasio je Crnkić. U Tjednu kulturne raznolikosti, kroz recitale, pjesme, igrokaze, ples i molitve, četiri nacionalne manjine s područja grada Siska pokazale su bogatstvo svoga identiteta, kulturno stvaralaštvo, ali i duhovne vrijednosti i radost života u svojoj vjeri. Manifestacija je za prvenstveni cilj imala zbližavanje djece svih vjera i nacija, od onih predškolske dobi do maturanta srednje škole. Tjedan kulturne raznolikosti započeo je u 20. svibnja 2013. predstavljanjem srpske nacionalne manjine u Narodnoj knjižnici i čitaonici “Vlado Gotovac” Sisak – ogranak Caprag. Pod vodstvom paroha Veselina Ristića predstavilo se desetero djece koja su ove godine po prvi put počela pohađati pravoslavni vjeronauk u crkvi Svete Petke. Oni su večer otvorili pjevanjem himne Svetom Savi, a zatim su izveli zanimljiv program recitala i duhovnih pjesama. Nakon toga, program je uljepšao književnik Đuro Maričić, koji je razveselio i male i velike čitanjem odabranih pjesama iz svoje zbirke pjesama “Kako rastu djeca”. U utorak, 21. svibnja 2013., u “Kazalištu 21” održan je sadržajno bogat program bošnjačke nacionalne manjine kojeg su realizirali polaznici školskog i mektepskog vjeronauka pod voditeljstvom vjeroučiteljice Amile Škorić i muallime Ilvane Crnkić. Program su obogatili omladinci iz OKM-a koji su izveli svoj poznati igrokaz “Ljubavni vremeplov”, koji govori o tome kako se ašikovalo nekada, a kako sada. Šećer na kraju bio je nastup najmlađih članova BKUD “Nur”, koji su podigli raspoloženje svojim plesom i igrom. Omladinski zbor izveo je nekoliko odabranih ilahija, a ženski pjevački zbor “Sevde” počastile su publiku sevdalinkom “Ne šalji me majko na vodu” pod pratnjom Pavla Anića koji je imao i solo nastup uz jednu sevdalinku. Na kraju programa, druženje je nastavljeno uz specijalitete i delikatese iz kuhinje Aktiva bošnjačka žena, kao i žena iz Medžlisa Islamske zajednice Sisak. 22. svibnja 2013. u Narodnoj knjižnici i čitaonici – ogranak Caprag predstavila se romska nacionalna manjina, u organizaciji Romskog kulturnog centra i udruge “Romska prava”. Svojim poznatim plesom, glazbom i igrom zaslužili su simpatije i ovacije prisutnih. Također, dramske igrokaze i recitacije izvela su djeca Romi polaznici Dječje igraonice “Zvončica”. U četvrtak, 23. svibnja 2013., “Kazalište 21” bilo je ispunjeno do posljednjeg mjesta. Na završnom danu 2. Tjedna kulturne raznolikosti, koji je sadržajem bio najbogatiji, predstavljana su hrvatska kulturna društava i udruge, uz zajednički program Dječje igraonice “Zvončica” i svih vjerskih zajednica. Kroz ovogodišnje manjinske manifestacije – Dane nacionalnih manjina i Tjedan kulturne raznolikosti, Siščani su osjetili ljepotu i bogatstvo zajedništva kroz kulturnu, nacionalnu i vjersku različitost. q Ismet ISAKOVIĆ

Najmlađi članovi BKUD “Nur”

Ženski pjevački zbor “Sevde”

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

41

intervju

HUSEIN KAVAZOVIĆ, REISU-L-ULEMA ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI “PONEKAD IMAM DOJAM DA NAM SE PESIMIZAM U JAVNOM PROSTORU NAMEĆE KAO NAČIN DA NAS SE STALNO DRŽI U NEKOM STANJU UKOČENOSTI, MIROVANJA I NEČINJENJA, ZBOG ČEGA I IMAMO POLITIČKE I DRUŠTVENE TEŠKOĆE, RAST SIROMAŠTVA I ODSUSTVO VIZIJE RAZVOJA BOSNE I HERCEGOVINE.”

Naš narod je u nacionalnom smislu zapušten
Razgovarao: Filip Mursel BEGOVIĆ U Hrvatskoj postoji ozračje razumijevanja i poštovanja prema muslimanima
U kratkom vremenskom razdoblju dva puta ste posjetili Hrvatsku. Pritom ste održali sastanke sa najvišim vjerskim i političkim dužnosnicima Republike Hrvatske? Kakvi su Vaši utisci? Iz posjete Islamskoj zajednici u Republici Hrvatskoj i susreta s muslimanima, a potom i državnim i crkvenim velikodostojnicima, nosim vrlo ugodne utiske i ohrabrenje. Organizacija i rad Islamske zajednice u Hrvatskoj su na visokoj razini i postignute su dobre pretpostavke da se muslimani i Islamska zajednica nadaju svijetloj budućnost u vjerskom radu, ali i odgojno-obrazovnim poslovima. Zahvalan sam muftiji Ševki ef. Omerbašiću na njegovom doprinosu razvoju Islamske zajednice, ali isto tako sam sretan što imamo muftiju Aziza ef. Hasanovića, koji pokazuje entuzijazam i kreativnost u vođenju Islamske zajednice. Moji zagrebački domaćini u više navrata su istakli zadovoljstvo položajem Islamske zajednice u Hrvatskoj i odnosom državnih struktura, te međureligijskom saradnjom u kojoj Islamska zajednica aktivno participira. Za nas je to vrlo važno. Važno nam je da u toj državi i društvu postoji ozračje razumijevanja i poštovanja prema muslimanima, jer će takvo ozračje pogodovati rješavanju svih eventualnih nesporazuma i teškoća koje se mogu javiti u radu i u međusobnim odnosima. Bez dobre volje i sitni nesporazumi mogu postati krupni problemi. U susretu s funkcionerima hrvatske države i kardinalom Bozanićem vidio sam upravo tu dobru volju i odlučnost i osjetio da Islamsku zajednicu i muslimane doživljavaju s uvažavanjem i cijene njihov rad i doprinos razvoju hrvatskog društva. Također, uočio sam spremnost za proširenje postojeće saradnje. Dakako, važnim ističem prijateljski susret s kardinalom Bozanićem, kojom prilikom smo razgovarali i postigli saglasnost o važnim zajedničkim vrijednostima naših tradicija, angažmanu na zaštiti ljudskog dostojanstva, pitanju porodice, ali i povratka ljudi na svoja imanja u Bosni i Hercegovini. Sve ovo su dovoljni razlozi za utemeljen optimizam u pogledu još boljih odnosa Islamske zajednice i državnih institucija Hrvatske i još kvalitetnijeg položaja muslimana i zaštite njihovih prava i sloboda u toj zemlji. Otvaranje Islamskog centra u Rijeci bio je, zaista, impresivan događaj, s kojeg su i Islamska zajednica i državni vrh Republike Hrvatske poslali snažnu poruku o razini dostignutih sloboda. Da li smatrate da je u Hrvatskoj na djelu idealni suživot između muslimanske manjine i katoličke većine? Kako Vam je poznato, tu ideju odnedavno promovira hrvatski muftija Aziz ef. Hasa-

Reisu-l-ulema mr. Husein ef. Kavazović nović, pritom sugerirajući da bi se hrvatski model mogao primijeniti na čitavu Europu, ali i na nemuslimanske manjine u islamskim zemljama. Međutim, ne sumnjajući u dobre namjere Aziz ef. Hasanovića, neki smatraju da sa takvim izjavama treba ipak malčice sačekati. Nije li kamenovanje Islamskog centra u Rijeci, netom nakon otvaranja džamije, jedan od znakova da treba biti oprezniji kada se govori o idealnom suživotu? Zagrebački muftija Aziz ef. Hasanović ima našu punu podršku u promoviranju pozitivnih primjera i obrazaca uređivanja odnosa između države i vjerskih zajednica, ali i odnosa između većinskih i manjinskih vjerskih grupa, koristeći se primjerom Hrvatske. Saglasni smo da je potrebno promovirati dobra iskustva i uspješne prakse, istaknuti ono što je dobro, ali i ukazivati na ono što je potrebno popravljati i mijenjati. Hrvatska je u definiranju institucionalnog odnosa prema svojim manjinama postigla značajne rezultate. S druge strane, svi zajedno moramo tragati i naporno raditi kako bismo došli do optimalnih rješenja za status muslimana u evropskim državama. Prvo moramo razgovarati međusobno. Muslimani unutar svojih institucija u evropskim društvima moraju definirati svoje stavove i očekivanja, a potom razgovarati s predstavnicima

42

PREPORODOV JOURNAL 150/151

intervju
evropskih institucija i država. U tom smjeru idu nastupi muftije Hasanovića, koji govori o hrvatskom iskustvu. Naravno, u praktičnom životu skoro pa da ne postoje idealna rješenja i modeli. Ideali su ono čemu se teži, ono što se želi postići i što motivira ljude na dodatni napor. Nama su potrebni ideali i vizija i moramo težiti što boljem uređivanju međusobnih odnosa i postavljanju što jačih i potpunijih standarda. Meritoran odgovor na pitanje da li je suživot između muslimana i katolika u Hrvatskoj idealan, nama će dati sami muslimani u Hrvatskoj. Ako se oni osjećaju sigurnim i poštovanim, ako imaju jednake mogućnosti i slobode i ako oni misle da je to izvrsno uređeno, onda je to i naš odgovor i naša ocjena. Kao što rekoh, realni život se sastoji, između ostalog, od teškoća i iskušenja. Prema tome, kamenovanje Islamskog centra u Rijeci, bar prema onome što je nama poznato, vidimo kao incident, ružan i neprihvatljiv postupak neodgovornih pojedinaca. Treba predano raditi da takvih pojava bude što manje. Hrabri nas osuda toga ružnog čina od strane hrvatske javnosti i predstavnika hrvatske države i grada Rijeke. Slažete li se sa mojom slikovitom usporedbom: Ne može u Sarajevu grmiti, a da u Zagrebu ne kiši? Možda bi mogli reći: I obrnuto! Naime, hoću reći da su naše sudbine (Bošnjaka muslimana) na ovim prostorima neraskidivo vezane te da ono što nije idealno između Hrvata i Bošnjaka u BiH, ne može biti idealno između ta dva naroda u Hrvatskoj. Što vi mislite, podosta se o tome priča teza da su bosanski Hrvati u BiH ugroženi i da im zbog agresivne i unitarističke bošnjačke politike prijeti nestanak? Slažem se s vašom ocjenom da ono što se dešava u Zagrebu ima odjeka u Sarajevu i obrnuto, naročito ako je riječ o temeljnim nacionalnim i vjerskim pitanjima. Zato je važno uvijek imati visoku dozu razboritosti i senzibiliteta, kada se o tome govori. Mnogo je povijesnih veza i zajedničkih interesa na koje se mogu i trebaju Bošnjaci i Hrvati naslanjati i na njima graditi odnose i prijeko potrebno razumijevanje, kako bi mogli živjeti u miru i prosperitetu. Položaj Bošnjaka i Hrvata, kao i ostalih, u Bosni i Hercegovini danas najviše ugrožavaju nefunkcionalne državne strukture, neodgovorni političari i loše ekonomske prilike. Bošnjaci sve što žele za sebe, to isto su spremni priznati i priznaju svima drugima. Oko toga ne bi smjelo biti nikakvih dilema ili zadrške. Zato ne znam kome je u interesu da se hrvatski narod u Bosni i Hercegovini osjeća ugroženim. Bošnjacima to sigurno nije. Nažalost, lakše je naći primjer za obrnutu situaciju. Nedavno sam se upoznao s izvještajima o ugroženosti i očitoj diskriminaciji Bošnjaka u Stocu i Čapljini. Stoga pitanje ugroženosti i ravnopravnosti naroda treba rješavati cjelovito, konzistentno i taj proces sagledavati na razini cijele države Bosne i Hercegovine. Islamska zajednica u Srbiji ima nejednak tretman u odnosu na Srpsku pravoslavnu crkvu ili druge vjerske zajednice i prema njoj se primjenjuju drukčiji aršini. U uvjetima pritisaka i miješanja s pozicije autoriteta države, došlo je do odvajanja grupe ljudi, koji su formirali drugu zajednicu i dobili punu podršku državnih institucija Srbije. Prema tome, ključni problem predstavlja ulazak politike i državnih struktura u interni prostor Islamske zajednice. To je nedopustivo i sramotno. Kada se eliminira ovaj faktor, moći će se graditi uslovi za uspostavu jedinstva Islamske zajednice u Srbiji. Jer, muslimani, kao i drugi u Srbiji, sami treba da odlučuju o pitanjima organizacije i funkcioniranja svoje zajednice i da sami biraju svoje vjerske autoritete. Hoću da naglasim da mi o ovom pitanju imamo jedinstven stav i predano radimo na njegovom rješavanju. Također, analiziramo i naš dosadašnji rad i propuste. Moramo više razgovarati unutar Zajednice, biti više prisutni u našim džematima, poštovati normativne akte i procedure i slično. Želim poručiti muslimanima u Srbiji da nas bole podjele kojima su izloženi. Tužni smo zbog toga što nismo bili u mogućnosti da zaštitimo njihovu slobodu, autonomiju i vjerska prava. Obećavam da ćemo vrijedno raditi na uspostavi njihova duhovnog mira. Zato ih molim za strpljenje i apeliram na njih da čuvaju povjerenje koje imaju. Neka znaju da su pravo i pravda na našoj strani i da se nećemo predati u borbi za njihovu čast. Uostalom, kada govorimo o BiH, koja se i geostrateški i povijesno nalazi u "kliještima" srpske i hrvatske politike, možete li nam reći na koji način popustiti taj stisak? Da li je to možda bolja suradnja vjerskih zajednica? Nedavno smo svjedočili jednom lijepom interkonfesionalnom skupu u Banja Luci koji je pokazao spremnost vjerskih zajednica da posreduju u boljim odnosima u BiH, ali i regiji. Bolja saradnja vjerskih zajednica može, bez imalo sumnje, pomoći i pridonijeti relaksaciji međunacionalnih odnosa i nacionalnih politika. Međutim, uvjeren sam da odnos susjeda prema Bosni i Hercegovini nije motiviran dominantno vjerskim razlozima, mada se nekada može čuti i takvo mišljenje. Naravno, tu dimenziju ne bi trebalo potpuno zanemariti, no taj odnos prvenstveno proizlazi iz karaktera jasnih političkih ideologija i nacionalističkih aspiracija. Vjerske zajednice i lideri na ovim prostorima imaju svoju važnu ulogu i mogu biti posrednici u prenošenju humanističkih vrijednosti i načela zajedništva. Važno je političkim ideologijama oduzeti vjersku argumentaciju i motivaciju, ogoliti njihovu suštinu i skinuti maske. Mi ćemo s radošću učestvovati u svim međureligijskim susretima i inicijativama i smatramo ih korisnim. Primjerice, koliko vjerujete izjavama predsjednika Nikolića, a koliko predsjednika Josipovića? Pritom mislim i na politike zemalja koje predvode i to u smislu pouzdanosti u dijalogu, izražavanju kajanja za zločine u prošlosti i pokazivanju volje za iskreno partnerstvo u sadašnjosti. Povjerenje je nužni preduvjet za dobro funkcioniranje međuljudskih odnosa, a nužni preduvjet za povjerenje je iskrenost i principijelnost. Povjerenje se teško stiče, a lahko gubi. Cijenimo odustajanje od huškačke retorike, poštujemo tonove koji zrače pomirljivošću i razumijevanjem, a kajanje za počinjene zločine je važno i potrebno. Ipak, iskrenost i principijelnost, a time i povjerenje, dokazuju se konkretnim koracima i efikasnim djelima. Riječi koje ne prate djela vrate se kao bumerang. Predsjednik Josipović u više navrata pokazao je svoju principijelnost i konkretnost te se, sveukupnim dosadašnjim odnosom, nametnuo kao iskren sagovornik i prijatelj.

Cijenimo odustajanje od huškačke retorike
No, mogli bismo reći da je odnos Hrvata i Bošnjaka, barem onih u Hrvatskoj, doista idealan ako mu suprotstavimo dramatične unutarmuslimanske odnose i odnose političkog establišmenta prema muslimanima i Islamskoj zajednici u Srbiji. Neki mediji daju natuknice da je rješenje blizu, ali čini se da se ništa bitno ne mijenja. Na koji način Vi posredujete u rješavanju tih napetosti i da li imate model koji će rezultirati rješenjem? Pozicija Islamske zajednice u Srbiji za nas je jedno od težih pitanja koje ima šire negativne implikacije po život muslimana. Ovo pitanje je teško, zato što se vlast u Srbiji, na čijem je čelu bio Koštunica, grubo umiješala u unutarnje poslove Islamske zajednice, zanemarujući njenu autonomiju i postupajući suprotno svom zakonu i međunarodnim standardima, koji reguliraju slobodu vjerskih zajednica.

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

43

intervju

Položaj Bošnjaka i Hrvata, kao i ostalih, u BiH danas najviše ugrožavaju nefunkcionalne državne strukture, neodgovorni političari i loše ekonomske prilike. Bošnjaci sve što žele za sebe, to isto su spremni priznati i priznaju svima drugima. Oko toga ne bi smjelo biti nikakvih dilema ili zadrške. Zato ne znam kome je u interesu da se hrvatski narod u BiH osjeća ugroženim. Bošnjacima to sigurno nije. Problemi našeg naroda moraju odzvanjati u strukturama Islamske zajednice, moramo ih čuti i na njih se usmjeravati, kako bismo doprinijeli njihovom otklanjanju… Naša je orijentacija da otklonimo naše ljudske propuste u pružanju mogućnosti za aktivno participiranje muslimanki u radu organa i ustanova Islamske zajednice. Očekujemo da evropske institucije prepoznaju važnost našeg iskustva i svjedočenja islama
U intervjuu za hrvatske dnevne novine "Večernji list" osvrnuli ste sa na odnos Europe i muslimana. "Večernjak" je u naslovu intervjua citirao Vaše riječi: "Balkanski muslimani su autohtoni. EU ih mora štititi." Dakle, polazimo od činjenice da su Bošnjaci muslimani u Europi koji imaju pravo na zemlju u kojoj žive, autohtoni su. Nije li upravo to kamičak u cipelama nekih islamu nenaklonjenih zapadnih političara? Nažalost, u Evropi postoje pojedinci i grupe koji svoju javnu afirmaciju temelje na stigmatizaciji islama i muslimana, odnosno islamofobiji. Posljednjih godina dobivaju prostor i za političko djelovanje. O tome postoji više veoma referentnih izvještaja i istraživanja. Mi osuđujemo takav pristup koji ima značajne negativne posljedice po živote mnogih ljudi. Takvi glasovi i tendencije treba da nas još više motiviraju da se uključimo u procese koji će otklanjati predrasude i razobličiti ekstremizam i agresivnost ovih grupa. U koječemu se ne može povlačiti znak jednakosti između autohtonih evropskih muslimana i imigrantskih zajednica. Mi smo svjesni toga, ali smo još više svjesni i zajedničke sudbine i izazova pred kojima se nalaze svi muslimani u Evropi. To što smo mi autohtoni evropski narod, ko što su i Albanci i Pomaci, obavezuje nas dodatno da tragamo za boljim rješenjima, kako bismo pomogli sebi, evropskim muslimanima i evropskim institucijama i vladama. Mi se ne bojimo takvog izazova, no očekujemo da i evropske institucije prepoznaju važnost našeg iskustva i svjedočenja islama i pruže nam svaku vrstu institucionalne podrške, pa i zaštite. Jesu li Bošnjaci muslimani, svojom autohtonošću u Europi, time i most između Zapada i islamskog svijeta? Nedavno sam pročitao jednu sjajnu tezu - da smo za Zapad previše, a za istok premalo muslimani. No, uvjeren sam da se to europsko "čudo" koje nazivamo bosanski islam, zdravim pristupom može i prezentirati kao europsko bogatstvo, a ne da bude permanentna balkanska tragedija. Siguran sam da možemo biti jedna vrsta čvrstog i stabilnog mosta i produktivna poveznica u oba smjera. Istodobno, zbog toga našeg usuda, nećemo se stalno osvrtati na to kako će nas kvalifici-

rati i na Zapadu i na Istoku, jer mi nismo muslimani zbog njih, nego zbog sebe i ljubavi prema Allahu, dž.š. No, ono što je od krucijalne važnosti na ovom putu jeste da razvijamo naše intelektualne sposobnosti, da jačamo naše obrazovne ustanove i da gradimo i nove, da potičemo istraživački duh i našu sposobnost interpretacije izvora islama. Moramo biti u toku onoga što predstavlja klasično i savremeno vjersko mišljenje i na Istoku i na Zapadu, moramo vladati metodologijom razumijevanja islamskih znanosti, podsticati pobožnost i etičke vrijednosti... To će nam osigurati sposobnost razumijevanja i punog življenja islama u evropskom kontekstu, kao i Božije zadovoljstvo, ako Bog da.

Naš narod zaslužuje puno bolje i više
U tom smislu, koliko pratim medije i reakcije ljudi, ne samo muslimana, Vaši su javni nastupi, od kada ste postali reisu-l-ulema, za mnoge bili ohrabrujući. Naime, čini se da ste svojom smirenom pojavom i odmjerenim riječima unijeli nadu da može biti bolje. Sa Srebreničanima i ostalim Podrinjcima često ste provodili svoje vrijeme. Zvali su Vas "narodni muftija". Hoćete li biti i narodni reisu-l-ulema? Uostalom, bez da se osvrćemo u bližu i dalju prošlost - može li se i treba li se uopće biti drugačiji? Na čelu sam Islamske zajednice, koja bi po svojoj definiciji i poslanju trebala da bude najbliža čovjeku, jedinstvenom Allahovom stvorenju koje ima sijaset nedaća i s kojima se katkada teško nosi. U našim džamijama i mesdžidima on bi trebao da može naći svoj duhovni smiraj i zadovoljstvo, prije svega. U tome je radost misije Islamske zajednice. Mi tu misiju ne možemo postići ako nismo uz narod i ta blizina nikada ne smije biti izgubljena. Problemi našeg naroda moraju odzvanjati u strukturama Islamske zajednice, moramo ih čuti i na njih se usmjeravati, kako bismo doprinijeli njihovom otklanjanju. Bili ste jedan od organizatora otpora u rodnom Gradačcu. Nedugo nakon imenovanja za tuzlanskog muftiju 1993., zajedno s još devet članova delegacije Okruga Tuzla, zarobljeni ste u Konjicu i odvedeni u logor HVO-a. Slobodu ste ugledali sedam mjeseci kasnije. Prošlo je 17 i pol godina od rata u BiH, ali rat kao da još uvijek traje. Kako iz današnje perspektive gledate na ratne godine? Mo-

44

PREPORODOV JOURNAL 150/151

intervju
žete li nam odgovoriti na pitanje koje si neki Bošnjaci često postavljaju, udarajući se pritom u tvrdu bosansku glavu: jesmo li kao narod uopće izvukli pouke iz ratnih dešavanja - patnji i žrtava? Ne bih rekao da nismo izvukli pouke iz svega što nam se dešavalo u vrijeme agresije na našu domovinu; možda ih nismo dovoljno artikulirali i pretočili u svakodnevni život. Nedostaje tu organiziranog intelektualnog i institucionalnog angažmana, jer to i treba da oblikuju i prezentiraju naše intelektualne snage. U vrijeme agresije smo vratili naše nacionalno ime, jezik, svijest o domovini i obavezi žrtve za nju itd. Nažalost, danas je riječ destruktivaca puno glasnija i ima više snage nego konstruktivne ideje i primjeri kojih sigurno ima. Ponekada imam dojam da nam se pesimizam u javnom prostoru nameće kao način da nas se stalno drži u nekom stanju ukočenosti, mirovanja i nečinjenja, zbog čega i imamo političke i društvene teškoće, rast siromaštva i odsustvo vizije razvoja Bosne i Hercegovine. Zabrinjavajuća je politička paraliza koja blokira odvijanje temeljnih društvenih tokova, nedopustivo je da tek rođena djeca budu žrtve neodgovornih političkih elita, žalosno je da Fata Orlović više od 15 godina čeka da joj se vrati uzurpirana imovina i izmjesti iz njenog dvorišta nelegalno izgrađena crkva... Naš narod zaslužuje puno bolje i više, to zaslužuju šehidi i njihove porodice. S druge strane, u našem narodu postoji jako sjećanje na naše žrtve i jasna svijest o temeljnim vrijednostima našeg nacionalnog i državnog identiteta. To nas sve hrabri i pokazuje da narod ima snagu da sagleda i valorizira ono što je važno, uprkos neradu političkih i nacionalnih elita, kao i da odbrani vrijednosti nastale tokom odbrane od agresije i herojske borbe i da ne dopusti da se izbrišu nečijim diktatom ili političkom odlukom. Nedavno ste izjavili da "povratak muslimana/Bošnjaka na Drinu znači očuvanje BiH" te da se radi o "presudnom momentu u povijesti Bošnjaka". Možete li nam reći što bi to po Vama bio održiv povratak u Republiku Srpsku? Održiv povratak prognanih i izbjeglih je jedna od najvažnijih zadaća države Bosne i Hercegovine, ali i međunarodne zajednice, koja je prihvatila Dejtonskim sporazumom obavezu povratka prognanih i izbjeglih. Štaviše, podrška održivom povratku je temeljni ljudski i duboko etički zahtjev, jer se uspješnom realizacijom povratka ublažavaju posljedice Agresije i Genocida. U protivnom, kao ljudsko društvo pokleknut ćemo pred rezultatima brutalne sile i zločina protiv čovječnosti. Uvjeren sam da se ovo ne tiče samo Bosne i Hercegovine, nego cijeloga svijeta, jer na neutraliziranju posljedica zločina zrcali se savjest čovječanstva. Zato niko ne može biti ravnodušan prema obavezi održivog povratka izbjeglica, a mirenje i prihvatanje onoga što nastaje na zločinu i nepravdi protivno je naravi čovjeka. Drina na stvarnoj i simboličkoj ravni za Bošnjake ima višestruki značaj, a uz sve to, već jedno stoljeće, ona je masovna grobnica Bošnjaka, što je čini specifičnom evropskom rijekom – rijekom masovnom grobnicom. Stoga je pitanje povratka pitanje moralne odgovornosti prema žrtvama i moralne dužnosti borbe protiv rezultata i posljedica zločina. Međutim, povratak na Drinu je, pored toga, i pitanje naše budućnosti i opstanka na ovim prostorima. Imajući na umu sve te činjenice, Islamska zajednica je ovu godinu proglasila godinom početka intenzivne obnove Aladže džamije u Foči, kako bi istakla važnost Foče i Podrinja, te ohrabrila Fočake i Podrinjce da se vrate na svoja ognjišta. Kada govorimo o održivom povratku onda to podrazumijeva punu sigurnost i ravnopravnost, mogućnost zapošljavanja i dostupnost uživanja svih nacionalnih prava. Snažno se zalažemo da se svi vrate na svoja imanja, da se svim prognanim Bošnjacima, Hrvatima, Srbima i ostalim osiguraju isti uvjeti i mogućnosti za povratak. Islamska zajednica ne samo da podstiče i hrabri sve prognane i izbjegle da se vrate na svoja ognjišta, nego im preporučuje, ako nisu u mogućnosti da se vrate, da sačuvaju svoju imovinu i ne prodaju u bescijenje. Popis stanovništva je jedan od mnogobrojnih predstojećih izazova za Bošnjake i Bosnu. Na koji način se Islamska zajednica uključuje? Čini se da će sljedeći popis, baš kao i prošli, pokazati da su Bošnjaci većinski narod u BiH. To bi moglo značiti da će Bošnjaci statistički činiti možda 60% stanovništva, koje je trenutno stisnuto na oko 24% teritorija. Iz toga slijedi da Bošnjaci imaju doista najviše interesa da sačuvaju BiH u njenim postojećim granicama. E sad, iako je i bez te činjenice posve jasno da je svako zagovaranje bošnjačke države, zasebne vojske i slično za Bošnjake jednako propasti, mene muči koja je cijena održanja Bosne i Hercegovine za Bošnjake? Odnosno, kojeg se to dijela našeg identiteta moramo odreći, i trebamo li se uopće, da bi BiH opstala i da bi se pronašlo kompromisno rješenje u odnosima sa Hrvatima i Srbima? Predstojeći popis stanovništva ima sudbonosni značaj za Bošnjake i našu buduću poziciju u Bosni i Hercegovini, zbog toga što se može desiti da se popisnim inžinjeringom i potencijalnom zloupotrebom dobije netačna slika o našem broju. Zbog toga Islamska zajednica nastoji ukazati na te opasnosti i zahtijeva da se otklone uočeni propusti. Još jednom treba podsjetiti da mi nemamo etničkih muslimana, imamo samo Bošnjake, čiji je jezik bosanski, a vjera islam. Ta se činjenica mora uvažiti u popisnim materijalima i procedurama. Zato pozivam sve Bošnjake i Bošnjakinje da krajnje ozbiljno i odgovorno pristupe popisu stanovništva, a posebno je važno da se obrazovane i kompetentne osobe prijavljuju za članove u lokalnim popisnim komisija, koje će imati bitnu ulogu u cijelom ovom procesu. Žao mi je što politički predstavnici Bošnjaka i intelektualna zajednica nisu mnogo ranije uočili ove probleme i poduzeli adekvatne mjere prilikom donošenja važnih odluka, te razvijali programe permanentne nacionalne edukacije našeg naroda. To su morali učiniti i ne vidim nikakav prihvatljiv izgovor i opravdanje zbog čega je to propušteno. Nažalost, naš narod je u nacionalnom smislu zapušten, jer oni koji su trebali nisu mu osigurali kontinuiranu i kvalitetnu nacionalnu edukaciju. Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, siguran sam da se Bošnjaci ne moraju odricati bilo kojeg dijela svoga identiteta da bi sačuvali cjelovitost države Bosne i Hercegovine. Od nas to niko nema pravo tražiti, kao što ni mi ne tražimo od bilo koga da se odriče svoga identiteta zarad zajedničke države. Zajednička država se gradi i jača punom ravnopravnošću svih njenih konstitutivnih identiteta. Prema tome, cjelovitost bošnjačkog nacionalnog identiteta nije nikome prijetnja i opasnost, niti za takve strahove ima ikakvih povijesnih opravdanja. Takva konstrukcija može biti produkt čiste zlobe i predrasuda. Bosna i Hercegovina mora biti država u kojoj će svi njeni narodi i građani moći da žive puninu svoga identiteta i ona mora biti komotna za sve. Takav oblik društvenih odnosa u Bosni i Hercegovini je nužan i uz malo dobre volje može se postići.

BiH ne smije biti žrtva ničijih stereotipa koji postoje prema Turskoj
Jedna od čestih primjedbi koje se upućuju Islamskoj zajednici u BiH je njeno "uplitanje" u politiku. Budući da se politika tiče i vjerničke populacije čini se da se niti jedna vjerska zajednica ne može posve distancirati od nje. No, gdje je granica? Uostalom, koja je linija razdvajanja između sekularnog i vjerskog u BiH?

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

45

intervju

Drina na stvarnoj i simboličkoj ravni za Bošnjake ima višestruki značaj, a uz sve to, već jedno stoljeće, ona je masovna grobnica Bošnjaka, što je čini specifičnom evropskom rijekom – rijekom masovnom grobnicom. Stoga je pitanje povratka pitanje moralne odgovornosti prema žrtvama i moralne dužnosti borbe protiv rezultata i posljedica zločina. Međutim, povratak na Drinu je, pored toga, i pitanje naše budućnosti i opstanka na ovim prostorima.

Voljeli bismo da oni koji prigovaraju Islamskoj zajednici uplitanje u politiku, prije toga, vide uplitanje politike u rad Islamske zajednice. Islamska zajednica podržava načelo odvojenosti države i vjerskih zajednica, međutim, društvo čine i vjernici različitih orijentacija. Svako mora imati mogućnost da, u skladu sa zakonom, iznosi svoje ideje i stavove. Od tog prava i mogućnosti ne mogu biti izuzete vjerske zajednice. Štaviše, mi imamo i obavezu da štitimo prava vjernika kada su ugrožena. U tome nas se ne može spriječiti pod optužbom da se miješamo u politiku, kao što se to nerijetko čini. Država ne može preferirati jednu vjersku zajednicu, davati joj bilo kakve privilegije, ali isto tako ne može ni arbitrirati u javnom prostoru s ideoloških pozicija. U Vašim predizbornim nastupima i kandidatskom programu dali ste naglasak na potrebu većeg angažmana žena u Islamskoj zajednici. Znamo da je položaj žene u islamu ujedno i jedno od najosporavanijih i najkritiziranijih mjesta u islamu od strane Zapada. Kako biste Vi ocijenili položaj muslimanke u bosansko-hercegovačkom društvu općenito, a potom i u samoj Islamskoj zajednici? Mi kao Islamska zajednica nemamo nikakvih administrativnih, ideoloških ili teoloških prepreka niti predrasuda prema aktivnom angažmanu i doprinosu muslimanke razvoju društva i Islamske zajednice. Nesrazmjer u zastupljenosti ili kvalitetu zastupljenosti je pitanje koje je stvar našeg ljudskog odnosa, nedovoljno posvećene pažnje, zanemarivanja, a nikako problem koji ima veze s islamom ili svoje uzroke vuče iz islamskog učenja. Naša je orijentacija da otklonimo naše ljudske propuste u pružanju mogućnosti za aktivno participiranje muslimanki u radu organa i ustanova Islamske zajednice. O ravnopravnosti i zastupljenosti žena u bosanskohercegovačkom društvu postoje određene organizacije i agencije države koje se brinu. Mogu se čuti primjedbe da ta ravnopravnost i uključenost nije na željenom nivou. S druge strane, mi imamo slučajeve muslimanki koje nose maramu, a koje nailaze na prepreke u ostvarivanju svojih prava. Posebno se to odnosi na diskriminaciju prilikom zapošljavanja. Mi ukazujemo na taj problem i nastojimo da se on čim prije otkloni, a naročito bi javne institucije trebalo da budu pošteđene ove vrste diskriminacije. U programu koji je pratio Vašu kandidaturu najavili ste izmjene Ustava Islamske zajednice u BiH. Koje su ključne izmjene i što muslimani mogu očekivati od novog Ustava? Proces koji treba da dovede do izmjene Ustava Islamske zajednice je u toku. Nalazimo se u fazi izrade prijedloga amandmana, koji će biti upućeni na javnu raspravu u organe i ustanove Islamske

zajednice. Javna rasprava će dati konačnu formu predloženim izmjenama. Naša intencija je da se ovim promjenama osigura što funkcionalnije jedinstvo Islamske zajednice, potaknu procesi čvršćeg udruživanja s drugim zajednicama muslimana u okruženju, te promjene u dosadašnjoj organizacionoj strukturi Rijaseta i na koncu jačanje srednjeg nivoa u Islamskoj zajednici, koji se odnosi na rad muftijstava. Nadamo se da će naša temeljna intencija dobiti podršku i da će javnom raspravom, konstruktivnim prijedlozima i sugestijama, biti kvalitativno ojačana. Turska je sve prisutnija na Balkanu. Mnogi će joj zamjeriti navodni ekspanzionizam osmanskog tipa. No, koliko je meni poznato, nismo čuli da su se Hrvati, Srbi i Crnogorci imalo bunili na turska izdašna ulaganja u njihove posrnule ekonomije. S druge strane Bošnjaci, koji većinom ne sumnjaju da je turski narod prijateljski, sve češće iskazuju negodovanje prema tolikim ulaganjima u Bosni susjedne zemlje. Što vi mislite o povijesnim i sadašnjim sudbinskim isprepletanjima Bošnjaka i Turaka? Turska je važna zemlja i važan partner ne samo balkanskih država, nego i ključnih zemalja na globalnoj sceni. Raduje nas njen prosperitet i smatramo da dobre političke odnose i prijateljstvo naših naroda treba pratiti intenzivnija ekonomska saradnja i kulturna razmjena. Naš narod teško živi, velika je nezaposlenost i jedino ulaganje u privredu Bosne i Hercegovine i ekonomska inicijativa mogu promijeniti postojeće stanje. I do nas su doprle vijesti o nesrazmjeru investiranja turskih firmi u okolne zemlje u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Taj debalans treba ispraviti, a velike riječi zamijeniti velikim investicijama. Želimo da Bosna i Hercegovina bude na čelu liste zemalja po obimu i kvalitetu turskih ulaganja, jer nema razloga da tako ne bude. Nadalje, Bošnjaci i Turci imaju duge povijesne i kulturne veze, imaju jedan dio zajedničke povijesti, materijalne i duhovne kulture, porodične veze i slično. Veliki broj Bošnjaka je u različitim periodima emigrirao u Tursku i to je važan potencijal za jačanje međusobne saradnje. Bosna i Hercegovina ne smije biti žrtva ničijih stereotipa koji postoje prema Turskoj, te bježati od razvijanja međusobne saradnje koja će biti od koristi za obje zemlje. Naravno, kada govorimo s pozicije Islamske zajednice, mi smo svjesni određenih razlika i drugačijih iskustava u organizaciji i vođenju vjerskih poslova. Mi smo, uz saradnju, predani čuvanju i daljem razvoju svoga iskustva vjerske edukacije, organiziranja i vođenja islamskih poslova u interesu Bošnjaka i svih članova Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. q

46

PREPORODOV JOURNAL 150/151

bosanski barometar

UHAPŠEN PREDSJEDNIK FEDERACIJE BiH, OSUĐENI HERCEG-BOSANCI, KOMŠIĆ OSNOVAO NOVU STRANKU

Uhapšen Živko Budimir
Najvažniji događaj u Bosni i Hercegovini u travnju 2013. zbio se krajem tog mjeseca. Službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) u Mostaru 26. travnja 2013. uhapsili su predsjednika Federacije BiH Živka Budimira, predsjednika Komisije za pomilovanja FBiH Hidajeta Halilovića i savjetnika predsjednika FBiH Petra Barišića. Zbog njih i još 16 osoba pokrenuta je istraga pod sumnjom da su počinili kaznena djela zloupotrebe položaja ili ovlasti, protuzakonitog posredovanja, primanja i davanja mita, organiziranog kriminala i neovlaštene trgovine narkoticima. Oko 30-ak pripadnika SIPA upalo je na hitnu sjednicu vlade FBiH koja se održavala u Mostaru, slučaj vode tužioci Oleg Čavka i Diana Kajmaković, a hapšenje Budimira je uslijedilo zbog optužbi za primanje mita za pomilovanja osuđenika. Naime, radi se o operativnim akcijama kodnih naziva “Memory”, “Patriot” i “Pravda”, navedene aktivnosti se realiziraju uz asistenciju pripadnika OSA-e, MUP-a RS, MUP-a KS, MUP-a HNK i MUP-a SBK. Budimira se tereti da je od svibnja 2011. do prosinca 2012. godine od 435 zahtjeva za pomilovanje pozitivno odgovorio u 162 slučaja. Više od trećine odluka donio je uprkos negativnom stavu Komisije za pomilovanja. Suprotno stavu Komisije, pomilovanjima je oslobodio 32 zatvorenika, uvjetno pustio njih devet, a čak za 59 je skratio kazne za duži period nego što je Komisija preporučila. Na taj način je osuđenicima skratio kazne za više od 59 godina zatvora. Pomilovani su bili osuđeni na kazne od šest mjeseci do 15 godina zatvora. Samo u prošloj godini Budimir je pomilovao 64 osobe.

Hapšnje Živka Budimira, predsjednika Federacije BiH No u emisiji “Pošteno” Federalne TV, direktor Federalne uprave policije Dragan Lukač čudio se da o ovoj akciji iz FMUP-a nitko ništa nije znao, a rečeno je i da bi optužnica mogla pasti jer Državno odvjetništvo nema čvrste dokaze da se radilo o podmićivanju. Štoviše, spomenuto je da je takvu vrstu nedjela vrlo teško dokazati i gosti u toj emisiji konstatirali su da će Budimir biti na kraju ipak oslobođen, bez obzira da li je učinio krivično djelo ili ne. Živku Budimiru se na teret stavlja i to što se prilikom odluka o pomilovanju nije konsultirao s potpredsjednicima FBiH Mirsadom Kebom i Svetozarom Pudarićem. Međutim, sarajevski odvjetnik Nedim Ademović tvrdi da su predsjednik i potpredsjednik “ustavne institucije” te da je njihova nadležnost “ustavna materija”: “Pitanje pomilovanja je isključiva nadležnost predsjednika Federacije BiH prema Ustavu FBiH. Zakonodavac nema pravo da tako propisanu ustavnu nadležnost mijenja. Prema tome, ako bi bilo tačno da nije bilo konsultacija, to se Budimiru ne može stavljati na teret, jer je postupao prema Ustavu FBiH, kao pravnom aktu koji je više pravne snage od zakona.” Dok je Budimir boravio u jednomjesečnom pritvoru nastala je ustavna kriza jer njegove poslove nije mogao nitko drugi obavljati. Izmir Hadžiavdić, sekretar Doma naroda Parlamenta FBiH, rekao je da potpredsjednici FBiH mogu obavljati poslove predsjednika samo kada on bude smijenjen, što znači da, između ostalog, ni sudije Ustavnog suda FBiH još ne mogu biti imenovane jer je to u isključivoj nadležnosti predsjednika FBiH. Mirsad Kebo, potpredsjednik FBiH, kazao je da predsjednika zamjenjuju potpredsjednici pod određenim okolnostima, ali da procedura nije jasna. Dževad Rađo (SBB), delegat u Domu naroda Parlamenta FBiH, istakao je da, ako su i postojale sumnje, određivanje pritvora govori za sebe i sigurno je da se radi o ozbiljnom kršenju zakona. “Treba tražiti izlaz iz situacije, da izvršna vlast ne bude blokirana. Zakonodavna vlast i Ustavni sud FBiH treba da nađu rješenje”, rekao je. Bilo je i drugih, brojnih reakcija. Tako je visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko kazao da je svako tko biva uhapšen nevin dok ne bude osuđen te da je bio začuđen jer su kamere bile na licu mjesta kada je Budimir uhapšen. Iz SDA su saopštili da postoji opravdana sumnja da bi hapšenje Budimira moglo biti isključivo u funkciji preuzimanja iz-

Borba protiv korupcije ili političke igre?
Dok je trajala policijska akcija Vinku Drinovcu, šefu kabineta Živka Budimira, pozlilo je na sjednici Vlade Federacije BiH, zbog čega je morala intervenirati Hitna pomoć. Bosanski su mediji već nekoliko dana ranije javljali da se sprema ovakva akcija te da se Budimir planira pozvati na imunitet, no nema na to pravo jer prema Zakonu o pomilovanjima Federacije BiH predsjednik i potpredsjednici Federacije, članovi Vlade Federacije, kao i članovi kantonalnih vlada, mogu se pozvati na imunitet jedino od građanske odgovornosti. Budimir je zadržan u pritvoru, no reakcije su bile različite. Dio javnosti sklon SDA-u, HSP-u i NSRzB, ali i onaj dio razočaranih SDPovaca (a taj broj nije baš mali) odmah je reagirao tvrdeći da se radi o tipičnom političkom obračunu s obzirom da je Budimir bio posljednji bastion obrane od pokušaja nove koalicije SDP – HDZ – HDZ 1990 da izvrši rekonstrukciju Vlade Federacije BiH. Priopćenje SDA išlo je u tom smjeru: “Hapšenje predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine može biti isključivo u funkciji preuzimanja izvršne vlasti od strane nove parlamentarne većine u Federaciji Bosne i Hercegovine.” Posebno je bilo čudno što je za ovaj slučaj Sud BiH prihvatio nadležnost, operaciju je vodilo Državno tužilaštvo, a provodila Državna policijska agencija, iako mnogi smatraju da su za nju mogle biti nadležne samo entitetske institucije. “Sud je prihvatio nadležnost u ovoj krivično-pravnoj stvari. S obzirom na to da se radi o krivičnim djelima predviđenim Krivičnim zakonom Federacije BiH, Sud je zaključio da su izvršena krivična djela ostvarena od strane funkcionera najviše izvršne vlasti u vezi s primjenom pravde, čime je narušen ugled BiH i njenog pravosudnog sistema”, kazala je Asja Papo, portparol Suda BiH.

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

47

bosanski barometar
vršne vlasti od strane nove parlamentarne većine u Federaciji BiH (SDP, SBB, HDZ i HDZ 1990). SDP je pozdravio konkretne aktivnosti u borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije. Stranka pravde i povjerenja, na čijem je čelu Budimir nakon što je napustio HSP, navela je da je Budimir uvjeren u svoju nevinost. Drago Kalabić, šef Kluba poslanika SNSD-a u Predstavničkom domu parlamenta BiH, rekao je da su u FBiH pomilovani ratni zločinci i okorjeli kriminalci te da je očigledno da su bošnjačke partije ćutale o svemu tome. Prilikom pretresa kod Budimira je pronađeno 5.000 KM, a Budimirov odvjetnik Ragib Hadžić izjavio je da će uložiti žalbu jer ima manjkavosti navodeći da presretnuti telefonski razgovori upućuju na drugu osobu, a ne na Budimira. Rekao je da je 5.000 KM nađenih pri pretresu Budimirovog ureda pozajmica sa blagajne i da nije stigao da je vrati. Entitetske su institucije u blokadi sve do pred kraj svibnja. Naime, 24. svibnja 2013. Ustavni sud BiH je prihvatio apelaciju kojom je zatraženo da Sud BiH preispita svoje rješenje o pritvoru Budimiru i ostalima, predsjednik FBiH je to veče izašao iz pritvora. Pušteni su i ostali uhićeni Barišić, Kulosman, Jurčević i Halilović. Budimir je po izlasku izjavio novinarima kako se osjeća dobro, a nije želio komentirati predmet: “Želim se zahvaliti svima koji su mi dali potporu i koji su vjerovali u mene. Zahvaljujem i Ustavnome sudu koji je pokazao da pravosudni sustav BiH funkcionira. Dalje ću se ponašati jednako kao i do sada. Nadam se kako ću bez ikakvih zapreka i dalje obnašati dužnost predsjednika Federacije BiH.” Tužilaštvo se žalilo da je prilikom ukidanja pritvora došlo do greške u proceduri pa je zatražilo poništenje odluke Ustavnog suda. Sarajevski “Dnevni avaz”, koji je pod kontrolom kontroverznog ministra sigurnosti BiH Fahrudina Radončića (za kojeg mnogi tvrde da je član kriminalnog miljea u BiH), zadnjeg je dana svibnja objavio da je vanraspravno vijeće Suda BiH donijelo rješenje kojim se ukida rješenje istog Suda. No ta vijest nije bila potvrđena i Budimir je nastavio obavljati funkciju predsjednika. Ipak, o njegovoj sudbini će još biti riječi, no valja napomenuti da je Budimiru porastao rejting kod građana i međunarodne zajednice, najviše kod Amerikanaca koji ga već neko vrijeme favoriziraju.

Osuđeni čelnici tzv. Herceg Bosne se ta područja BiH pripojila Hrvatskoj. Vijeće nije prihvatilo tezu tužiteljstva da je udruženi zločinački pothvat počeo 18. studenoga 1991., kad je proglašena tzv. Hrvatska zajednica Herceg Bosna, nego bitno kasnije, sredinom siječnja 1993., skoro godinu dana od početka rata u BiH. Optuženi su proglašeni krivima za većinu točaka optužnice, a kazna počinje teći odmah iako je presuda nepravomoćna, a u nju se uračunava vrijeme koje su optuženi proveli u pritvoru. Reakcije u Bosni i Hercegovini bile su uobičajene; za neke je to bila prestroga presuda, za neke pak preblaga. Bilo je možda zanimljivije slušati i gledati reakcije u Hrvatskoj gdje su se povlačili raznorazni argumenti protiv takve osude. Iako su hrvatski mediji nastojali bez imalo kritičnosti osuditi takvu osudu, nema nikakve sumnje da spomenuta šestorka snosi veliki dio odgovornosti za zločine i nastojanje da se uništi država Bosna i Hercegovina. Hrvatski mediji listom su podsjećali da su se sva šestorica osuđenih dragovoljno predali 2004. godine, međutim to nije točno jer je to bilo vrijeme kada država s novim vodstvom nije htjela riskirati sukob s međunarodnom zajednicom, pa je Prliću i društvu diskretno sugerirano da se “dragovoljno” predaju. Što se pak tiče reakcija u Hrvatskoj, predsjednik Ivo Josipović bio je suzdržan, premijer Zoran Milanović je izrazio nadu da će Žalbeno vijeće osloboditi osuđene, no generalno gledano nastala je konsternacija. Atmosfera je bila dodatno pogoršana jer je samo dan kasnije Haški sud oslobodio bivšeg načelnika Službe državne sigurnosti Srbije Jovicu Stanišića i bivšeg zapovjednika Jedinice za specijalne operacije srbijanske policije Franka Frenkija Simatovića. Oni su u pritvoru proveli gotovo 10 godina, a Međunarodni sud pravde u Haagu je presudio da nisu odgovorni za usmjeravanje, organiziranje, opremanje, obučavanje, naoružavanje i financiranje jedinica državne sigurnosti Srbije, koje su, kako se navodi u optužnici, ubijale, progonile i deportirale civile Hrvate, Bošnjake, bosanske Hrvate i druge nesrbe iz BiH i Hrvatske od 1991. do 1995. godine. Presuda šestorici bosansko-hercegovačkih Hrvata je inače najopsežnija dosadašnja haaška presuda napisana na 2.629 stranica. Njezino su izricanje pratili članovi obitelji i prijatelji osuđenih, grupa studenata iz Mostara, hrvatski diplomati i drugi zainteresirani. Među publikom je bio i Safet Oručević, bivši gradonačelnik Mostara. Kako su prenijeli mediji, publika je presudu dočekala bez vidljivih emocija, vrlo vjerovatno zato što su im UN-ovi stražari objasnili da bi zbog bilo kakvog nemirnog ponašanja ili gestikuliranja mogli

Osuđena tzv. Herceg Bosna
Dok je Budimiru i njegovim pristalicama bilo svanulo, bivšim čelnicima bivše samoproglašene paradržavne tvorevine tzv. Herceg Bosne čini se da se smrklo. Njih je šestoricu 29. svibnja 2013. Prvostupanjsko vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osudilo zbog zločina nad muslimanskim stanovništvom 1993.-1994. na dugogodišnje zatvorske kazne te je utvrdilo da je postojao udruženi zločinački pothvat na čelu s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Presudu je pročitao predsjednik Vijeća francuski sudac Jean Claude Antoanetti. Samoproglašeni predsjednik vlade Jadranko Prlić nepravomoćno je osuđen na 25 godina, ministar obrane Bruno Stojić na 20 godina, zapovjednici Glavnog stožera HVO-a generali Slobodan Praljak i Milivoj Petković na 20 godina, zapovjednik Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić na 16 godina, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora. U završnim riječima tužitelji su zatražili da ih se proglasi krivima te su za Prlića, Stojića, Praljka i Petkovića zatražili 40 godina zatvora, za Ćorića 35, a za Pušića 25 godina zatvora, dok su obrane zatražile njihovo oslobađanje. Sud je utvrdio da je cilj tog udruženog zločinačkog pothvata bio etničko čišćenje područja tzv. Herceg Bosne radi stvaranja “velike Hrvatske”. Na čelu su bili hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, hrvatski ministar obrane Gojko Šušak i general Janko Bobetko, a cilj pothvata je bio obnavljanje nekadašnje Banovine Hrvatske kako bi

48

PREPORODOV JOURNAL 150/151

bosanski barometar
biti udaljeni. Odvjetnici osuđenih najavili su žalbu, no u svakom slučaju osuda ovakvog ponašanja u ratu može samo dobro donijeti Bosni i Hercegovini.
Sastanak čelnika BiH i Srbije: puno razloga za suradnju
Srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić i članovi Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović i Bakir Izetbegović složili su se u Beogradu krajem travnja da među njima više ne treba da bude nesuglasica i nerazumijevanja, da dvije države u budućnosti treba da budu još čvršće povezane i da se događaji iz 20. stoljeća ne smiju više nikada ponoviti.

Željko Komšić osnovao Demokratsku frontu
A zbog SDP-ovog skretanja prema neprijateljima Bosne i Hercegovine - HDZ-ovima i Dodikovim sljedbenicima - te zbog dikatatorskog vođenja SDP-a od strane Zlatka Lagumdžije, član Predsjedništva BiH Željko Komšić prije nekoliko mjeseci napustio je tu stranku i početkom travnja 2013. osnovao novu. Njen je naziv Demokratska fronta. Na osnovačkom skupu bilo je 427 ljudi koji su ga jednoglasno izabrali za predsjednika. Izabrana su i tri potpredsjednika stranke: Hanka Vajzović, Karolina Karačić i Milan Mandilović. Ovaj je događaj ostao pomalo u sjeni hapšenja Budimira i haških presuda, no to ne znači da je manje važan, da pače. Inače, DF će imati pet potpredsjednika, a preostala dva potpredsjednika bit će izabrana kada se stranka razvije u svim dijelovima BiH. Osim ovoga izabrano je i 10 članova predsjedništva stranke, a preostalih 10 bit će popunjeno kad se formiraju odbori u ostalim općinama i kantonima BiH. Članovi predsjedništva stranke su Mensura Beganović, Maja Stapić, Stanko Vasić, Damir Marjanović, Munib Alibabić Munja, Ivica Šutalo, Konstantin Jovanović, Alija Šuko, Ekrem Prošić i Dejan Pavić. Kako su javili mediji, dvorana je bila premala da primi sve koji su željeli prisustvovati ovom događaju. “Bosni i Hercegovini je potrebno još demokratije jer nismo u potpunosti demokratska zemlja, nismo spremni da slušamo druge i da prihvatimo njihov stav”, kazao je u obraćanju Komšić. Istakao je da je spreman da razgovara i surađuje sa svima, osim sa fašistima i šovinistima: “Odatle i naziv stranke. Demokratski, zato što nam treba više demokratije a fronta, jer je BiH uistinu potrebna fronta, jer nismo osuđeni da živimo ovako kako živimo. Pokušat ćemo to da promijenimo. Tek smo na početku puta, građani hoće da žive bolje, a do nas je koliko im to možemo osigurati, koliko će nam vjerovati.” Podsjetio je da je od ratnih godina u BiH na političkoj sceni bilo svega, ali da ovakvog političkog fanatizma, koji ide do te mjere da je neko protiv nečega samo zato što neko tako kaže, nije bilo. “Zemlja Bosna i Hercegovina je u ovom trenutku na svakom koraku zaglavljena, blokirana, a narod je bez nade. U politici mora biti makar zrno moralnosti, mora, jer šta nam je budućnost bez toga. Nije moguće da ne možemo da se dogovorimo u ovoj zemlji od oko četiri miliona stanovnika”, kazao je Željko Komšić. Tko bi mogao biti nositelj aktivnosti stranke Komšić je obrazložio u jednom intervjuu danom nekoliko dana prije Osnivačke skupštine. Rekao je da šansu treba dati jednoj novoj generaciji ljudi, mlađih i od njega. “Neće to biti isključiti kriterij. Čestiti i pošteni

Izetbegović je, istakavši da u Beograd dolazi poslije 25 godina, rekao da Srbija i BiH imaju sve razloge i interese da rade na poboljšanju odnosa i, na zajedničkoj press konferenciji, poručio da je zadovoljan razgovorom s predsjednikom Nikolićem. Srbijanski predsjednik je rekao da je osnova današnjih razgovora bila daljnja suradnja BiH i Srbije i dodao da očekuje da će dvije zemlje u budućnosti biti još čvršće vezane nego što su bile do sada. Konstatirajući da hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić nije došao i izrazivši nadu da će taj problem uskoro biti otklonjen, a komunikacija uspostavljena, Nikolić je rekao da se više ne otkazuje nijedan sastanak između BiH i Srbije. Komšić je odbio doći u Beograd zbog Nikolićevih poznatih izjava o BiH koje aludiraju na velikosrpstvo. No, nekoliko dana kasnije u intervjuu BHT-u rekao je da moli za oprost zbog svega onoga što se desilo u Srebrenici. q

Željko Komšić

ljudi s iskustvom su uvijek dobrodošli, ali, moja je namjera, i ljudi s kojima se to radi, da se toj generaciji ljudi da šansa. Kad smo mi, kao generacija političara ‘uprskali’, upropastili i svoju političku šansu, konceptualno ja ne vidim drugog izlaza u ovoj zemlji, sem dati priliku novim ljudima. Poznatim ili nepoznatim. A relativno je šta je ‘nepoznat’. Toliko vrhunski obrazovanih, poštenih, čestitih ljudi punih energije ima u ovoj zemlji, da ja mislim da im treba dati šansu da ovu zemlju pokušaju, ako ništa drugo, napraviti drugačijom nego što smo to mi radili”, rekao je Komšić. Iznio je i svoj stav o tome koliko je Bosna i Hercegovina spremna na posljedice koje će se osjetiti nakon ulaska Hrvatske u EU: “Institucije BiH su reagirale sporo, kao što je to gotovo, i nažalost, moram reći, praksa, a pogotovo kad je riječ o ovim graničnim prijelazima. Što se tiče prelaska naših građana granice BiH i Hrvatske s osobnom iskaznicom, tu već ni Zagreb nije samostalan. Ipak se pitaju i ostale zemlje, ne EU, već zemlje šengenskog sporazuma. Dakle, Zagreb i tu može pomoći BiH na način da se založi za nas kod zemalja šengenskog sporazuma. Da li će one to prihvatiti, to što kaže Zagreb, to je druga stvar. Pazite, ne možemo toliko biti sigurni da će rješenje biti pozitivno.” Na Osnovačkoj skupštini delegatima i budućim članovima stranke Komšić je poručio da moraju biti spremni da svoje osobne interese gurnu u stranu, a zbog napretka BiH. Zakonski minimum za održavanje osnivačke skupštine bio je 50 učesnika, ali je došlo preko 400 ljudi. Komšić, bivši potpredsjednik SDP-a BiH, napustio je tu stranku u srpnju prošle godine. Možda je indikativno da je u istraživanju o popularnosti političkih stranaka u Hercegovačko-neretvanskom kantonu nova Komšićeva stranka prošla najbolje od svih onih koje se deklariraju da su bosansko-hercegovačke. q Edis FELIĆ

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

49

bosanski barometar

DODIK, KARADŽIĆ I MLADIĆ NA HAŠKOM SUDU: MISIJA LEGALIZACIJE REPUBLIKE SRPSKE

Prva fronta odbrane RS-a
Milorad Dodik, aktuelni predsjednik bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska i bivši ratni poslanik u Skupštini RS-a, nedavno se pojavio u sudnici Haškog tribunala kao svjedok odbrane ratnog predsjednika RS-a Radovana Karadžića, optuženog za najteže ratne zločine, uključujući genocid. Naime, Karadžić je optužen za genocid u Srebrenici i druge zločine počinjene nad Bošnjacima i Hrvatima tokom rata u BiH. Na teret mu se stavlja i dugotrajno artiljerijsko granatiranje Sarajeva, kao i uzimanje međunarodnog osoblja za taoce. Tokom iskaza na suđenju Karadžiću, Dodik je potvrdio optuženom teze obrane o muslimanskom ekstremizmu i pokušaju marginaliziranja nemuslimana u BiH koji je doveo do rata u BiH 1992. godine, osporavajući da se to dogodilo zbog politike Srpske demokratske stranke. Tokom svoga iskaza pokušao je da odbrani Karadžića od svih optužbi za genocid i protjerivanje Bošnjaka i Hrvata tokom rata u BiH od 1992. do 1995. godine. Imajući u vidu činjenicu da je Dodik jasno pokazao namjeru da pod svaku cijenu odbrani kako Karadžića tako i samo utemeljenje entiteta RS-a, postavlja se logično pitanje da li pojedini srpski zvaničnici i bivši lideri koriste haški sud za legalizaciju entiteta RS i za pisanje “jedne druge historije” na tom sudu? Također, u koje svrhe zapovjednik Glavnog štaba Vojske RS-a Ratko Mladić, ali i Karadžić koriste Haški sud? Da li su Haško tužilaštvo iskoristili kao platformu za ostvarenje političkih interesa bh-Srba i za pisanje jedne nove historije prema kojoj bi se borba RS-a legalizirala kao najpatriotskija borba za integritet i nezavisnost “ugrožene nacije”?

Milorad Dodik u Haagu određenog prostora, Dodik je pokušao da bh-muslimane prikaže kao radikalni element čije vrijednosti nisu u skladu sa demokratskim i evropskim vrijednostima. Isto tako, Dodik je na sudu u Haagu želio demonstrirati da Karadžić nije bio autoritativan lider čije naredbe svu svi morali slušati, navodeći da su sve njegove odluke i naređenja bili u skladu s odlukama Skupštine RS-a. Istakao je kako udruženi zločinački poduhvat, za koji se Karadžić tereti, ne postoji napominjući kako Haški sud optužuje samo Srbe, a druge rješava odgovornosti. Tačnije, Dodik je na taj način pokušao da diskreditira rad Haškog suda te time umanjiti značaj dosadašnjih presuda koje je donio ovaj međunarodni sud, koje se u većini slučajeva odnose na pripadnike i čelnike vojske RS-a koji su činili najteže oblike zločina tokom rata u BiH.

Bosansko-hercegovački muslimani – radikalni element
Tokom svoga izlaganja, Milorad Dodik je na Haškom sudu istakao da Karadžić nije bio umiješan ni u jedan zločinački poduhvat, niti je podržavao istrebljenje nesrba sa teritorija pod kontrolom vojske RSa tokom rata u BiH. Dodik je, također, naglasio da nikada kao opozicijski poslanik u Skupštini bosanskih Srba nije čuo za planove etničkog čišćenja i preuzimanja općina, odnosno za Karadžićev nalog zločinačkog poduhvata protjerivanja nesrpskog stanovništva o čemu govori haška optužnica. Štaviše, Dodik je kazao kako se ne bi desili nikakvi zločini nad bošnjačkim stanovništvom da ono nije podržavalo vojne aktivnosti opasnih ekstremista iz svoje nacionalne zajednice. Na primjer, tvrdi da u mjestima gdje se to nije dogodilo, nije bilo ni incidenata, spominjući svoje rodno mjesto Laktaši, u kojem je prema vlastitim riječima, s lokalnom srpskom jedinicom spriječio obračun sa Bošnjacima polovicom 1992. godine. Za izbijanje rata u BiH optužio je bosansko-hercegovačke muslimane, a posebno Aliju Izetbegovića, prvog predsjednika nezavisne BiH. Drugim riječima, kao i sam Karadžić, i Dodik je istakao da sva odgovornost za rat koji je odnio oko 100.000 života, leži na SDA i Izetbegoviću. Tvrdi kako je “Alija Izetbegović u to vrijeme predano radio na afirmaciji svoje ranije napisane ‘Islamske deklaracije’ koja je tražila uvođenje društva s islamskim vrijednostima, šerijatom”. Evidentno je da je Dodik Haški sud iskoristio kako bi pred cijelim svijetom pokušao pokazati kako su bh-muslimani predvođeni Izetbegovićem najveći krivci za izbijanje konflikta početkom 1990ih. Koristeći tezu o “Islamskoj deklaraciji” kao radikalnom islamističkom djelu koje zagovara istrebljenje svih neislamskih tijela sa

Manipulacija činjeničnim podacima
Radovan Karadžić, bivši predsjednik RS-a, izjavio je pred Haškim sudom u julu 2009. godine na statusnoj konferenciji da je tvrdnja da je Vojska Republike Srpske ubila oko 8.000 srebreničkih Muslimana “mit zasnovan na pogrešnim činjenicama”. Karadžić je tada zatražio da mu Tužilaštvo dostavi sve DNK materijale na osnovu kojih je utvrđivan identitet žrtava u Srebrenici, da bi ih eksperti odbrane provjerili. Tvrdeći da je broj žrtava falsifikovan, on je objasnio da eksperti odbrane moraju dobiti na uvid u sve forenzičke i druge materijale jer ne mogu samo na osnovu papira i izvještaja ustanoviti da li su eksperti Tužilaštva dobro utvrdili činjenice i izveli zaključke. Tužilac je tom prilikom odgovorio da je riječ o materijalima koje posjeduju nezavisne organizacije i sudski vještaci. Također, tužiteljica Hildegard Erc-Reclaf istakla je da je iznenađena Ka-

Milorad Dodik i Radovan Karadžić - jednaki politički stavovi

50

PREPORODOV JOURNAL 150/151

bosanski barometar
radžićevim zahtjevom i podsjetila na to da optužnica nije zasnovana na identitetu pojedinačnih žrtava, već na tome što su one u velikom broju nađene u masovnim grobnicama. Iz ovog stava jasno je da Karadžić otvoreno pred svjetskom javnošću želi da manipuliše činjeničnim podacima u vezi sa stvarnim brojem žrtava genocida u Srebrenici kako bi degradirao tezu da je u tom gradu uopće i počinjen genocid. Time Karadžić želi da dokaže da je entitet RS izgrađen na jednoj legitimnoj borbi gdje su bh-Srbi potpomognuti paravojskom iz Srbije branili svoj teritorij i pritom “usmrtili i nekoliko Bošnjaka u Srebrenici” bez stvarne planske namjere sistemske egzekucije čitavog jednog naroda. Tako je Karadžić u Haagu jedne prilike izjavio da se u slučaju Srebrenice radi o višestrukom pretjerivanju, odnosno “stvaranju mita na netačnim činjenicama, a to može da stvara bijes protiv Srba, ali i same Evrope”. Naime, Karadžić je i ovdje pokušao da svijetu, a posebno Evropi, pokaže da su bosansko-hercegovački muslimani na prostoru BiH namjeravali da osnuju većinski muslimansku državu koja bi predstavljala prijetnju kršćanstvu u evropskim vrijednostima. prikazati kao patriotski čin odbrane srpskih teritorija i legitimnim pravom na nacionalnu borbu. Međutim, postoje brojni dokazi i izjave svjedoka koji su preživjeli i istraživali najteže zločine i genocid u BiH. Tako je na suđenju zapovjedniku Glavnog štaba Vojske RS-a Ratku Mladiću, policijski istražitelj haškog tužiteljstva Jean Rene Ruez opisivao detalje istrage o srebreničkom genocidu. Na temelju nalaza višegodišnje istrage tima Haškog tužiteljstva na čijem je čelu bio Ruez, formirana je i optužnica protiv vojnih i političkih dužnosnika bosanskih Srba uključenih direktno ili zapovjedno u operaciju ubijanja zarobljenika, njih preko 7.000. Međutim, posljednja istraživanja potvrdila su da brojka ubijenih u julu 1995. godine prelazi 8.000. Prilikom opisivanja višegodišnje istrage, Ruez se koristio velikom knjigom u kojoj su navedeni brojni pronađeni dokazi s masovnih stratišta, koji su onda uspoređeni s izjavama preživjelih svjedoka.

Trajna kolektivna borba za legalizaciju RS-a kao ustavne tvorevine
Karadžić, Mladić i Dodik u svojim su izlaganjima iskoristiti Haški sud kako bi pokušali da svijetu dokažu kako su bh-Srbi bili ugrožen narod tokom 1990-ih koji je morao da se brani od drugih naroda. Tako je Dodik dodatno negirao Karadžićeve zločine što predstavlja veliku uvredu za sve porodice žrtava masakra i genocida nad Bošnjacima i Hrvatima koje su počinili Srbi. 18 godina nakon okončanja rata očekuju se poruke i tendencije prema iskrenim procesima izgradnje mira, a nikako urušavanje suživota koji je u RS-u tek u začecima. Karadžić je u bezbroj navrata pokazao namjeru da legitimizira srebrenički genocid i manipuliše sa brojem ubijenih kako bi u knjige historije ušli podaci da se ne zna tačan broj srebreničkih žrtava, umjesto da to bude brojka od oko 8.000 Bošnjaka muškaraca. Također, Mladić je već otvoreno izjavio da mu i nije bitno šta će Haški sud presuditi nego želi da se “bori za RS i svoj srpski narod”, kako bi dokazao da bh-Srbi i Srbija u ratu u BiH nisu bili agresori i napadači, nego žrtve. Sva trojica su itekako svjesni da, ako bi se dokazalo da su Mladić i Karadžić učestvovali u masovnoj egzekuciji Bošnjaka i Hrvata, onda bi u pitanje došla i opstojnost RS-a koji je utemeljen tokom tih sukoba i etničkog čišćenja. Tokom izlaganja i iskaza na suđenjima u Haškom sudu može se jasno kazati da su sva trojica pokušali ubijediti čitavu međunarodnu zajednicu da su rat u BiH započeli bosanski Muslimani, odnosno Bošnjaci, i da su Srbi bile najveće žrtve bosanskog rata. I pored neospornih činjenica i presuda koje su dokazale da su u tokom rata u BiH činjeni najgori oblici zločina i terorisanja bh-muslimana, ali i Hrvata, ova trojica “predstavnika srpskog naroda” su pokušali iznijeti tezu kako su Bošnjaci pokušali da formiraju islamsku državu u srcu Evrope te kako su Srbi ratom protiv bh-muslimana zaštitili prvo sebe pa onda i ostatak Evrope od islamizacije i uvođenje šerijatskih zakona u evropski pravni sistem. Također, haški optuženici i Dodik svojim iskazima i svjedočenjima u Haagu žele ispisati jednu novu historiji u kojoj bi se RS legalizirala kao tvorevina srpskog naroda u borbi oslobođenja od režima “radikalnih bh-muslimana”. Najžalosnije od svega je činjenica da u BiH i 15 godina nakon genocida u Srebrenici i strašnih zločina protiv Bošnjaka u BiH postoje politički krugovi, ali i obični građani, koji su spremni na negiranje zločina i genocida nad Bošnjacima. Sveukupno političko i društveno stanje u RS-u pokazuje da u tom entitetu postoji jedan diskurs trajne kolektivne borbe za legalizaciju RS-a kao ustavne tvorevine utemeljene na patriotskoj i ispravnoj borbi protiv neprijatelja. Rat u Bosni i Hercegovini se samo prenio u pravnu bitku i unutar historijskih udžbenika! q Bedrudin BRLJAVAC

Najpatriotskija borba za integritet i nezavisnost “ugrožene nacije”
Na sličan način, ratni zločinac Ratko Mladić izjavio je u oktobru 2011. godine na statusnoj konferenciji Haškog suda da on ne brani sebe nego “Republiku Srpsku, Srbiju i ceo narod”. Govoreći o zdravstvenom stanju, stalno je skretao na druge teme, pa je kazao kako nije mogao gledati “da naša deca gore pod tenkovima i helikopterima u Sloveniji”. Međutim, sudac Orie savjetovao mu je da bi bilo bolje da brani samoga sebe, a ne čitav jedan narod. Mladiću se sudi za masakr u Srebrenici, višegodišnji teror i opsadu Sarajeva, progon nesrba diljem BiH i zarobljavanje pripadnika UN-a. Međutim, tokom dosadašnjeg suđenja u Haagu, Mladić je često demonstrirao namjeru da diskreditira ovaj sud koji je do sada donio vrlo značajne presude u vezi sa dešavanjima tokom ratova na Balkanu 1990-ih godina.

Članice Udruženja “Majke Srebrenice” prate suđenje Ratku Mladiću Svojim izjavama je pokazao da i dalje vjeruje u ispravnost “svoje borbe i misije za RS”, dok ni u jednom momentu nije pokazao žaljenje ili kajanje zbog počinjenog genocida u Srebrenici. Štaviše, optuženi Mladić nedavno je izbačen iz sudnice Tribunala u Hagu zato što je rekao da svjedok optužbe iz Srebrenice, koji je preživio strijeljanje, laže, a dok su ga pripadnici obezbjeđenja izvodili svjedoku je opsovao “majku tursku”. Zato je više nego jasno da Mladić želi iskoristiti Haag za pisanje jedne nove historije prema kojoj bi se borba RS-a legalizirala kao najpatriotskija borba za integritet i nezavisnost “ugrožene nacije”. Također, brojni zvaničnici RS-a su kao svjedoci odbrane branili Mladića i njegovu ulogu u ratu pokušali

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

51

bosanski barometar

NEKE STRATEGIJE DESTRUIRANJA DRŽAVE BOSNE I HERCEGOVINE

Daytonske procedure razaranja BiH
Medijski podržana naracija o borbi protiv korupcije u bosanskohercegovačkom društvu pervertira se u kriminalizaciju bosanskog društva u cjelini. Ni jedan dio društvenog sistema ne ostaje slobodan od kriminalizirajućeg određenja. Svi su proskribirani ili osumnjičeni kao korumpirani, a u nekim propagandno-obavještajnim igrama čak jedan cijeli narod etiketira se oznakom “bijela alQa’ida”. O tome brojni “stručnjaci za terorizam” već imaju razrađene teorije i panična upozorenja o opasnosti. Uz sataniziranje Bošnjaka, planski se ruše probosanski Srbi i probosanski Hrvati; primat se daje nacionalistima koji ne žele multietničko društvo. Opanjkavanje i ponižavanje Bošnjaka, Hrvata i Srba koji su za Bosnu kao nezavisnu i multietničku državu, dalekosežno tvori društvo konflikta i vodi getoiziranom konsocijacijskom postojanju etnija kao odvojenih svjetova.

Od Daytona...

Destruiranje bosanskohercegovačkih institucija
Čini se, nažalost, da se priča o korupciji pretvorila u nekontrolirano i neodmjereno razvaljivanje bosanskog društva prema etničkim i kapitalističkim interesima, pritom, posebno je znakovito destruiranje institucija i dezavuiranje ličnosti koje se ne uklapaju u dominirajuće političke opcije. Opanjkavanje intelektualaca treba da ih spriječi da govore javno o društvenim procesima koji čine veliku štetu građanima. Plansku kriminalizaciju uglednih ličnosti provode oni koji, najblaže rečeno, imaju sumnjivu prošlost. Politički egoizam pojedinaca i političkih grupacija, ali i neformalnih grupa, objedinjava se u destruirajućim antikulturnim, antiracionalnim i antihumanim projektima i ideologijama. Unutarnje rastakanje institucija države, znanosti, kulture, ekonomije, finansija, vjerovanja, pravosuđa i drugih, predstavlja, ustvari, dio scenarija potkopavanja države BiH. Zato je izuzetno važno očuvati institucije znanosti i institucije kulture, ekonomskofinansijske institucije, poslovno-poduzetnički duh, sigurnosne i pravosudne institucije, optimizam kod mladih ljudi koji vole Bosnu. Devalviranje i destruiranje institucija kulture i institucija znanosti i obrazovanja znak je prisutne “političke igre” kojom se ciljano pokušava razoriti sama jezgra postojanja jednog društva. Naravno, taj proces se izvršava kao završna faza velikih ratnih zlodjela i traje više od 20 godina. Danas antibosanske snage direktno kroz institucije sistema daytonske Bosne mogu “legalno” razarati državu i dovesti je do apsurda. Ono što su radili ratnim sredstvima danas rade kroz “daytonske procedure” razaranja bosanskog društva i države.

...preko Pariza...

Političke igre – sataniziranje i kriminalizacija pojedinaca ili grupa
Pored destruiranja institucija, također, posebno značajan dio destruiranja bosanske forme jeste proces sataniziranja i kriminalizacije pojedinih ličnosti u društvu koje na neki način stoje suprotstavljene planiranim projektima nacionalista, ekspanzionista, sveštenika, internacionalnih lobista i kompanija koje stoje iza njih, finasijskih institucija, domaćih mešetara, stranačkih oligarhija koje

...do podijeljene Bosne i Hercegovine

52

PREPORODOV JOURNAL 150/151

bosanski barometar
su se odmetnule od birača-građana... Svaki građanin može postati predmet “političke igre”, odnosno bačen u blato i proskribiran po nekoj smišljenoj etiketi. (O tome je već Franz Kafka sve znao.) Spram zastrašujuće mogućnosti nametanja “političke igre” nepodobnom pojedincu ili grupi stoji navika i red svakog ozbiljnog društva da unutar sebe čuva i podržava prepoznatljive vrijednosti i ličnosti iz oblasti nauke, književnosti, umjetnosti, sporta, biznisa itd. U našem društvu, nažalost, sasvim je moguće da se smišljenom “političkom igrom” obezvrijede najuglednije ličnosti kao bespotrebna društvena svijest. Feudalizacija društva, sa sveštenicima i vođama na čelu, označava sumrak u kojem živimo po plemensko-etničkom modelu. Ciljano uništavanje pluralnosti bosanskog društva, stravično siromašenje bosanskog života i duhovnosti, direktno vodi u barbarstvo. nosti), a ne na njegovom ukrupnjavanju, objedinjavanju i povećavanju do nivoa respektabilnog državnog mehanizma. Danas je vrlo malo holističkih pogleda na Bosnu i snažnih objedinjavajućih projekata kojima bi se mislila i gradila cjelina Bosne, a ne bi potencirali divergentni dijelovi koji samo perpetuiraju stanje haosa, društvene pometnje i beznađa. Ovaj proces – riječ je doista o procesu – za nas unutar Bosne je “stanje haosa”, a za one koji usmjeravaju proces izvana radi se o “kontroliranom haosu” kojim se ostvaruje destabilizacija sistema, nihilizacija ljudskog života, ispražnjavanje kapaciteta institucija države, profaniziranje ideja, erozija znanja, znanstvenih istraživanja i univerziteta, obezvrjeđivanje kulturnih ustanova (muzeja, biblioteka, pozorišta itd.) i njihovom svođenju na palanačku šatru, kriminaliziranju cijelog društva kao korumpiranog... Pritom se nikako ne podsjeća da je Daytonski mirovni sporazum s podmetnutim Anexom IV (daytonski ustav) inaugurirao ilegalno stanje u državu BiH i da upravo taj podmetnuti i oktrojirani ustav omogućava antibosanskim snagama da iznutra urušavaju državne institucije. Daytonski ustav perpetuira konflikt, mržnju i podijeljenost bosanskog društva – to je danas najveća opasnost za državu BiH.

Devalviranje svijesti o državi BiH
Unutar bosanskog društva danas je instaliran haos. To je “kontrolirani haos”, ciljana opstrukcija od strane antibosanskog nacionalističkog bloka politika i ideologija. Cilj stvaranja i perpetuiranja haosa u društvu jeste formatiranje svijest i mišljenja koje će pristati na sve i koje se neće suprotstaviti novim pokušajima destrukcije. Time se treba proizvesti ravnodušnost kod intelektualaca, otupiti njihovu kritičku svijest, tako da nema mislećih ličnosti koje će pripremiti odbrambene reakcije i upozoriti na opasnosti koje prijete društvu. U sklopu kontroliranog haosa profaniziraju se sve ideje koje bi mogle poslužiti za normalizaciju pluralnog društvenog života. Tako kriminalizacija institucija i ličnosti, te profanizacija velikih ljudskih ideja, vode destrukciji bosanskog društva i devalviranju svijesti o državi. Da li smo svjesni da ne smijemo dopustiti da se sve oko nas obesmisli?!

Mediji i populistička mitologija poluobrazovanosti
Mediji su se pod krinkom demokratije pretvorili u glavne propovijedaonice epohe nacionalizma na prostoru jugoistočne Evrope. Iz njih dolazi u javni prostor laži, mržnja, opanjkavanje, ratnohuškački govor, primitivizam, neznanje, nekultiviranost... Preko medija nacionalističke oligarhije hipnotiziraju mase i drže ih u stanju “borbene gotovosti” za novi ciklus barbarstva. U njima se oblikovala opasna rušilačka energija, a samo rušenje (destrukcija) pojavljuje se kao osnovni zahtjev medijski oblikovane javnosti. Mediji su neodgovorno prihvatili ulogu sluge nezasitih gospodara epohe nacionalizma u kojoj smo zatočeni već duže vrijeme. U medijima više nema znanosti i obrazovnih programa za djecu i omladinu – u njima je nihilizam na djelu. Govornice su preuzeli sveštenici epohe nacionalizma sa svojim eshatologijama i ideologijama poluobrazovanosti. Mediokriteti su postali kreatori ljudskih sudbina – oni imaju namjeru da usmjeravaju epohu! To znači da tome društvu ne treba filozofija, znanost, umjetnost, odnosno kultura u najširem smislu riječi i da se to društvo zadovoljava populističkom mitologijom poluobrazovanosti.

Dayton... do kada... zauvijek!?

Lažne reforme – “daytonski proces” vodi uništenju države BiH
Unutar takvog političkog sistema, koji je, ustvari, živi pijesak, nije moguće sprovesti nikakvo preoblikovanje ili preustroj strukture koja je nametnuta ratom. Neprestano se govori o reformi (obrazovanja, policije, sudstva, ustava i sl.) a čini se da se društveni sistem sve više unazađuje, obesmišljava, ruinira. Riječ “reforma” postaje oznaka za proces u kojem se ne prepoznaje krajnji cilj. Narativ o reformi treba da upotpuni skup uvjerenja kod naivnih građana da “daytonski proces” vodi u pozitivnom smjeru Bosnu i Hercegovinu. Mi se možemo zapitati koji je krajnji cilj svi silnih reformi koje ne daju željeni rezultat, jer jasno vidimo da se usložnjavaju odnosi među narodima u Bosni i Hercegovini i da je društvo uhvaćeno u populističku matricu. Te navodne reforme trebaju da nam približe lažnu nadu da postoje snage koje navodno rade na poboljšanju života u bosanskom društvu, a u zbilji “daytonski proces” vodi uništenju države BiH. Zato je vrlo važno postaviti pitanja o sprovođenju sadržaja mirovnog dogovora i suspendiranog Ustava Republike BiH. Na kraju zapitajmo se kuda vodi kontinuirana kriminalizacija bosanskog društva? Da li razumijemo stratešku važnost, naprimjer, Sarajevskog univerziteta i Zemaljskog muzeja za bosansko društvo? Može li bosansko društvo napredovati i vršiti zbiljske reforme bez epistemički potvrđenog kvaliteta znanja? Moramo li se ponovo pitati o odbrani Bosne i smislu ljudskog življenja u savremenosti!? q Senadin LAVIĆ

Kontrolirani haos – fragmentiranje kapaciteta države BiH
Najpodmuklija stvar koja se sprovodi posljednjih 20-ak godina jeste fragmentiranje kapaciteta države Bosne i Hercegovine, državne vlasti i moći, tako da dijelovi zasnovani na etničkim pozicijama i uspostavljeni nakon ratnih zločina, postaju moćniji od same države koju mogu zakočiti i umrtviti kad god to žele. Država je podijeljena na dva konfrontirana i po unutarnjoj strukturi neusklađena entiteta. To se uklapa u antibosansku strategiju koja je od 90-ih godina zasnovana na usitnjavanju bosanskog “bića” (bosanske samostal-

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

53

bosanski barometar

VANJSKO I UNUTARNJE BOSNE I HERCEGOVINE

Bosna – zemlja kontrasta
Bosna i Hercegovina je na svome tlu, u svojoj “geografiji”, udomila Bosnu i Hercegovinu kao: a) prostor/zemlju, b) povijest, c) društvo, d) državu, e) zajednicu, f) duhovnost. Iako ništa od ovog pobrojanog bosanskog nije bilo vijekovima stalno i konstantno, mi smo svemu tom bosanskom često laskali i laskamo, tepali smo i tepamo kao što se čini dragom roditelju ili milom čedu. I s pravom činimo to i danas. Na stotine je pisaca i historičara, isihasta, franjevaca i sufija, iz različitih epoha i razdoblja, koji se pomaljaju iznutar svojih divergentnih svjetonazora i vjera, i koji ovu zemlju Bosnu vole. Ljube je i onda kad je sebično prisvajaju samo za sebe. Čak i tad je vole kad na nju gledaju kao na plijen. Teško je pisati o Bosni, a da joj se ne udvara. Naročito se to čini(lo) u periodima bosanskoga mira (zapravo dužih i vedrih primirja između strašnih ratova!), kad se bosanski čovjek počne kajati, iako to on čini posve rijetko. Tad on iznova, u stanjima povišene spoznaje da se prošlost ne može popraviti niti nade prošlosti ostvariti, počne shvatati da je Bosna zemlja u kojoj je nasuprotna različitost osnova, a privlačeća sličnost potka njenoga platna. Ma koliko često bila, u slučaju Bosne, potka slabija od osnove. Eto, to permanentno dovršavanje tkanja od proturječja, to jeste pravo bivanje i takvo jeste pretežno trajanje Bosne.

Geografija Bosne (zemlja smokve i masline, zemlja junskih snjegova)
Kao da su raznolikosti geografije Bosne, njena tla u svojoj razmještenosti planina i kraških polja, u rasprostrtosti posavskih i sprečanskih ravnica, u najvećem obimu oblikovali Bosnu kao povijest i društvo, kao državu i zajednicu, kao mnoštvo duhovnosti koje se odbijaju i privlače. Ima makar zrno istine kad ovdje ustvrdimo da je geografija Bosne kao uglavnom planinske, brdovite, “unutrašnje zemlje” odredila da sve u Bosni jeste/bude gotovo uvijek skupa, a da često nije zajedno. Da bude vidljivo izvana, ali i skriveno, samozatajno i posve svoje iznutra. To biti uvijek skupa, a često ne biti zajedno opstalo je u brdovitoj kontinentalnoj Bosni, preživjelo je gotovo 1.000 godina. Jer, ta zemlja je (bila) utočište. Tako Noel Malcolm kaže: “Brdovita područja obično su služila kao utočište ljudima koji bi u ravnici inače bili istrijebljeni ili prognani. Treba se samo sjetiti kako su preživjeli Baski u Pirenejima...”1 Na Bosnu kao “unutarnju zemlju” (Terra interior) u koju se ulazi ukazao je i Ivan Lovrenović.2 Bosnu su mnogi opisali i kao zemlju u prošlosti “prilično izdvojenu od ostalih,”3 na primjer tako je Bosna ovdje stanovala u XIII. stoljeću. Također, napisane su i mnoge stranice o “udaljenosti Bosne”4 u nekim povijesnim periodima. Sve to, ta “unutarnjost Bosne”, njena “izdvojenost” od drugih, njena “udaljenost” – učinili su da se Bosna u Srednjem vijeku preobrazi iz prostora u zemlju, i da se, potom, zatrajno iz te zemlje formira kao državni okvir koji svoje postojanje ima zahvaliti i svojoj geografiji. “Teško je domoći se Bosne zbog nepristupačnosti njena terena, a kad se jednom i osvoji, sumnjiva je bila vrijednost tog posjedovanja zbog neposlušnosti zemljoradničke vlastele.”5 Geografija Bosne i Hercegovine očituje se u obiljima prirodnog prisustva i darivanja, raspoređenih kako u kontrastu, tako i u an-

sambličnom i sintetskom postavu. Bosna je na jednom kraju zemlja smokava i maslina, a na drugom često joj se dogode junski snjegovi i predljetnje mećave na visokim planinama! Svakome je zamjetan kontrast između opaljenih kraških polja u Hercegovini (za ljetnjih mjeseci gotovo da im krajolici nalikuju malim saharskim pustinjama i azijskim pustarama), s jedne strane, i plodnih polja i obilja zelenila u Posavini, u dolini Spreče, u mnoštvu krajolika oko Une, s druge strane. Nije neobično kad se takvi kontrasti nađu u zemljama koje površinom nadmašuju Bosnu sedam puta. Ali, kad ovaj kontrast uokriljuje zemlja kakva je Bosna – tad se ta neobičnost vidi kao dar, kao čudo. Uz taj dar idu i mnogi podioci raznolikosti u flori i fauni. Primorska i priobalna Bosna i Hercegovina je “zemlja maslinove grane”, zemlja “smokvinih stabala”. Kao da je Bosna u ove dvije floralne karakteristike jedan biblijsko-kur’anski siže Sinajske gore. Geografija Bosne znamenita je i u činjenici slivovnog rasporeda njenih rijeka. Rijeke Bosne razdjeljuju se u dva sliva sa bosanskog lica, iako neravnomjerno. Na primjer, izvori Bosne i Neretve geografski su blizu, ali im je sudbina odredila nasuprotna razvođa – Neretva teče prema Jadranskom, Bosna prema Crnome moru! Pa i tokovi tih dviju rijeka snažno nam govore o razdrtosti Bosne na svome jedinstvenom tlu, o proturječju njene cjeline. Kao da se u njenoj raskopčanosti začinje početak račvanja te životodavne raznolikosti. K tome, upravo su rijeke Bosne uveliko oblikovale Bosnu kao prostor/zemlju. Jer, dvije slavne vode, Drina na istoku i Sava na sjeveru, sa planinama Dinare na zapadu, satvorile su i zatvorile Bosnu u njenom aspektu unutarnje zemlje, omeđuju je kao zemlju koja nadživljava svoju povijest i narode, svoje društvo, svoje državne ustroje. Uz rijeke Drinu i Savu, rijeka Bosna posvjedočuje se sama kao vrla aorta zemlje Bosne. Zemlja koja ima tako veliki dio svoje granice na velikim rijekama – i sama mora biti bogata i izdašna vodom. Kako kaže jedan pjesnik Bosanac: “Bosna, to je jedna dobra zemlja. Kad plače klobućaju kiseljaci. Sagni se i pij, niko se ne ljuti.”6 K tome, Bosna i Hercegovina ima i svoju slavnu ponornicu, Trebišnjicu, ona nekoliko puta pohodi utrobu ove zemlje, pa izranja, da ohladi njene nutarnje (ras)topline. Ali, nisu se darovi i obilja vode u Bosni ponudili i uobličili samo kao rijeke i potoci. Obličja vode u Bosni posvjedočuju svoje prisustvo u obilju kiše, snijega, magle, rose, mraza, inja... U Bosni su prave riznice vode, nad tom zemljom “voda je kiša, voda je rijeka,

54

PREPORODOV JOURNAL 150/151

bosanski barometar
voda je more, voda je rosa, voda je sočica i led, voda je svježina, voda je para...”7 U Bosni su i duboki snjegovi – obilje njene vode. Sve to u svojoj mnogostrukosti dariva Bosnu, sve je to uzglobljeno u kontrast vode koji se, opet, razvidno pomalja spram kontrasta dugotrajnih suša i privremenih jenjavanja vodenih tokova i kiša – da ih se užele usta ljudi i životinja, i upijajuće pore biljaka. Tako vidimo: svojom geografijom, klimom, smjenom godišnjih doba – Bosna je zemlja kontrasta. Te kontraste i održava proturječna cjelina Bosne. Svaki udžbenik bosanske geografije kaže kratko – Bosna, to je kontinentalna zemlja! Topla ljeta! Oštre zime! One planine Bosne koje radosno ozelene s kraja aprila i u maju, te se planine uskoro presvuku u žutu i, potom, smeđu pesimističnu i sjetnu boju krajem novembra i u dane decembra. I u svojoj meteorologiji Bosna je jedna neprestana mijena i smjena: snijega i kiše, studenih zima i vrelih ljeta, smjena smrzlih krajolika i slatkog cvijeća po njima. Znameniti putnici kroz Bosnu uočili su ove “nemirne krajolike”. Evlija Čelebi, putnik našom zemljom iz XVII. stoljeća, ostavio je nenadmašne opise Bosne. I sam kaže da je kraj rijeke Plive sjedio i uživao. Eto, sjediti u onim zelenilom obraslim hladnjacima, koji se nalaze ispred ovih mlinova i promatrati tok kao more velike rijeke Plive, koja znanjem i moći Božijom protiče iznad glave, promatrati njeno rušenje niz stijene tako je zanimljiv i jedinstven [prizor] da se čovjek mora diviti svemoćnom stvoritelju i ostati zapanjen i zadivljen. Onaj koji promatra tok ove rijeke u podne ostaje začaran. Suncem obasjana rijeka Pliva, koja zasja kao nedžefski kamen, i bacakanje mnogih velikih i malih riba jedne za drugom kao munje, krasan je i čudan prizor!8 S. Bujon, francuski putnik sredinom XIX. stoljeća, pisao je o “divnim raženim i kukuruznim poljima” Bosne, svjedočio je o svojim putovanjima “čas kroz pitome i vedre predjele, lijepe doline, majure i obronke, čas kroz divlje planine, divljije od jučerašnjih”.9 Bujon nam ovdje tako jasno govori o reljefnim kontrastima Bosne. novi Bosne. Sve ove vjere kojima se bosanski čovjek stanovnik ili čovjek naseljenik odaz(i)vao u odvojenoj nabožnoj radosti, u zasebnoj utjehi ili u muci (ne tako različitoj od muke drugih mu susjeda!) zakorjenjivale su se u svome veoma prepoznatljivom abrahamovskom/ibrahimovskom stablu u Bosni. Dakako, te sve vjere i religije imale su priliku da nadiđu i, možda, otupe oštre rubove bosanske povijesti. Ali, taman kad se pomisli da je stanovnike Bosne davni patrijarh i praotac Abraham/Ibrahim opomenuo na zajednički iskon, ubrzo postanemo svjesni da se u Bosni te četiri jerusalemsko-mekanske vriježe – iz zametka Abrahamove/Ibrahimove vjere – oporo tumače vrtložnim naglašavanjem međusobnih razlika, isticanjem “litica”, ukazivanjem na “ponore” ili na visove gorostasnih planina koje se gube u magli.

Bosanska povijest (u nadi da zemljom postane jedno, da poviješću bude sjedinjeno)
Ni povijest Bosne i Hercegovine nije bez kontrasta: jedinstva i oštrih razlika. Ono što je u jednoj kalendarskoj godini u Bosni smjena oštre zime i vrelog ljeta, u povijesnim vremenima Bosne to je smjena velikih perioda nad ovom zemljom i državom. Bosna je posvjedočila srednjovjekovne osvite vremena na svojim stećcima, potom osmanski vakat, austrougarsko doba evropljanske nade, dvije jugoslavenske epohe, savremeno nezavisno uspravljanje... Spomenuti veliki periodi povijesti bili su nad Bosnom, ali i u Bosni. Neke narode i ljude ove zemlje ti su periodi dublje, unutarnje i duhovno oslovili, nad nekima su samoizvanjski pregrmjeli kao strašna nesreća. Da je Bosna zemlja kontrasta pokazuje i njena religijska trusnost u Srednjem vijeku, njen djelomičan od(a)ziv islamu za vrijeme osmanskog vakta, njeno nacionalno kontrastiranje i razuđivanje za vrijeme Austro-Ugarske imperije, muk nekih njenih ljudi u svojoj narodnosnoj neopredijeljenosti za vrijeme jugoslavenske epohe. Veliki povijesni periodi Bosne, ona izvanjska stoljeća i desetljeća ove zemlje u doba velikih država, carstava i imperija, u svojim su oštrim kontrastima nadilaženi duhovnim i tihim nutarnjim, širenjem kršćanstva (katoličanstva, kasnije i pravoslavlja), potom širenjem islama i dolaskom dijasporalnog i izbjegličkog judaizma. Širenja, ali i nametanja i nadmetanja raznolikih vjera u Bosni, zapravo su samo podebljavala raznoliku potku Bosne u nekoj tajnovitoj os-

Eto zato je često u Bosni (bio) sumnjiv svako onaj ko među ovdašnjim vjerama: islamu, katoličanstvu, pravoslavlju i judaizmu, ukazuje na veliki broj možebitnih sličnosti. Usprkos snažnoj abrahamskoj/ibrahimovskoj tradiciji u Bosni, o toj tradiciji ovdje nije nađen konsenzus dobrodošle sličnosti, već naglašene različnosti. Tako vjere i religije u Bosni često jesu pobožnost, ali i inat. Duhovnost, ali i prkos. Prozor prema drugima, ali i debeli zid od/spram njih. To je zato jer se bosanski čovjek nije na jednak način odaz(i) vao Bogu. Ali, to je tako zato što se mnogo toga od povijesti Bosne često oblikovalo krišom, u nekoj regionalnoj ili krajinskoj nutrini njenih dijelova. Ili, kako kaže Nada Klaić (u unekoliko drukčijem kontekstu): Bosna, to jeste skup(ina) “bosanskih zemalja”.10 Muhamed Hadžijahić često govori o mnoštvu “bosanskih zemalja”. On kaže: “Usora je bila jedna od ‘zemalja’ koja se rano povezala s eponimnom Bosnom.”11 Hadžijahić još dodaje: “... župe Drina i Zagorje na jugoistočnoj periferiji Bosne... [su] teritorijalne tekovine Bosne.”12 Prema Hadžijahiću, župa Rama se potkraj XII. stoljeća “izjednačavala s Bosnom”.13 Domalo dalje, govoreći o župi Neretvi, on kaže: “Ušla je [Neretva] u okvir Bosne najkasnije sredinom XI. stoljeća.”14 Isti autor, također, govori o “ranoj integraciji zahumskog područja i Bosne”.15 Eto tako su krajevi: Drina, Usora, Soli, Neretva, Zagorje, Rama, Donji Kraj(ev)i... sve sama područja “bosanskih zemalja”, kako bi u množini kazala Nada Klaić. Mi bismo rekli: Sve su to bosanska teritorijalna tkanja, razdrtosti, suprotstavljenosti. A, opet, tu je i nekakvo tkanje spojenosti, jer “bosanske zemlje” nemaju drugdje kud otići iz Bosne. Budući cjelina od dijelova koji se u svojoj povijesti, društvu, duhovnosti... gibaju u skladu sa svojim zamišljenim osovinama i stranama svijeta, kao i na volju raznolikih pravaca u molitvama, Bosna je mozaik i mnogih duhovnih kontrasta koji se dodiruju ili se na svojim sastavnim rubovima varniče. To je ta mnogolika povijesna i iznutarnja naporednost Bosne: da zemljom postaje jedno, a poviješću sjedinjavano, da se stalno dovršava i zgotovljava iako nikad do-

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

55

bosanski barometar
kraja, nikad svima na radost i zadovoljstvo. Povijesna naporednost Bosne hoće da društvom bude raznolika, ali da se baš tim razlikama prepoznaje u naličnim bosanskim duhovnim tonalitetima.16 pitanjem, a ni jednim odgovorom. Dakle, 1.000 godina Bosna se opire svakoj unisonosti, ali jednako tako i svome nestanku, možda zato što je ona zaseban dio izrazitog Balkana, njegova najisturenija strana smjerom na zapad.21 Od Drine, pa dalje ka rijeci Marici, još je nekoliko “ponovljenih” Bosni, iako na drukčiji način. Narezati Balkan u Bosni uvijek je bilo strašno, tragično, potresno. Uvijek dolazi do manjeg ili većeg “narezivanja” Evrope. Recimo na kraju ovog eseja da su mirni periodi Bosne razlijevali bosanska društva (katoličko, pravoslavno, muslimansko, sekularno...) jedna među druga, udijevali ih jedna u druga. U periodima mira nerv bosanske razlike stvorene u tišini i samozatajnosti opet se ohrabri, pa se obnovi, razraste i uspravi. Ratovi su u Bosni uvijek negirali upravo tu tihu razliku, zato što su nametali suprotnosti. Sam rat po sebi je jedna suprotnost svemu što se realizira u životu. Možda ova izvanjska i nutarnja zamršenost Bosne više nije uzor nikome u velikim megadržavnim projektima i alijansama moći, možda se tu zemlju još ponegdje može označiti kao “divlju”,22 možda je u njoj previše toga što pripada “drugome” pored čega treba proći tiho, možda je Bosna još uvijek zemlja raznoraznih nepotrebnih obzira spram susjeda, komšije, čovjeka drukčije vjere. Možda je sve to tako. Ali, šta je alternativa u ovom savremenom svijetu koji svakim danom postaje sve raznolikiji?
Bilješke:
Malcolm Noel, Povijest Bosne, izd. Erasmus Gilda, Novi Liber, Dani, Zagreb/Sarajevo, 1995., str. 3. 2 Ivan Lovrenović, Unutarnja zemlja, kratki pregled kulturne povijesti Bo­ sne i Hercegovine, Durieux, Zagreb, 1998. 3 Usp. Noel Malcolm, isto, str. 22. 4 Usp. Noel Malcolm, isto, str. 22. 5 Noel Malcolm, isto, str. 19. 6 Početni stih iz pjesme Bosna Nedžada Ibrišimovića. 7 Usp. Enes Karić, Slovo o vodi, objavljeno u: Eseji od Bosne, izd. Sejtarija, Sarajevo, 1999., str. 168. 8 Evlija Čelebi, Putopis (odlomci o jugoslavenskim zemljama), preveo s turskog Hazim Šabanović, izd. Svjetlost, Sarajevo, 1967. 9 Navedeno prema Midhat Šamić, Francuski putnici u Bosni i Hercegovini u XIX stoljeću (1836 – 1878), izd. “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1981., str. 99-100. 10 Usp. Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, izd. Eminex, Zagreb, 1994., str. 131. 11 Usp. Muhamed Hadžijahić, Povijest Bosne u IX i X stoljeću, izd. BZK “Preporod”, Sarajevo, 2004., str. 131. 12 Hadžijahić, isto, str. 133. 13 Hadžijahić, isto, str. 139. 14 Hadžijahić, isto, str. 140. 15 Hadžijahić, isto, str. 142. 16 Ali, ni muslimani Balkana (stupanjem u islam) nisu pobrisali svoje međusobne razlike u odnosu na druge muslimane. O ovome vidjeti izvanredno djelo: Poulton, Hugh and Suha Taji-Faruki (urednici), Muslim Identity and the Balkan State, London: Hurst, 1997. 17 Noel Malcolm, isto, str. 16. 18 U svojoj izvanrednoj antropološkoj studiji o bosanskim muslimanima, koju je autorica Tone Bringa uradila u okolini Kiseljaka i Fojnice, nigdje se ne spominje da katolici i muslimani različito nazivaju svoje izvore, rijeke, njive... Usp. Bringa, Tone, Being Muslim the Bosnian Way: Identity and Community in a Central Bosnian Village, Princeton NJ: Princeton University Press, 1995. 19 Dakako, vjere su im različite, unekoliko su im drukčiji pogledi nade i ufanja u nebo vjerskog obodrenja, često su im groblja zasebno. Ali, kako god jedan dio života pulsira u posebnosti, u intimi, tako je i jedan drugi dio života ostao u zajeništvu. 20 Dakako, nacionalnim i vjerskim elitama je bilo svojstveno da preimenuju gradove, ulice, itd. 21 Maria Todorova je u svojoj knjizi Imagining the Balkans (izd. Oxford University Press, New York, 1997.) pokazala, na jedan uspješan način, da je udes Balkana kako u tome što ga definiraju sa strane, tako i u nemanju svoga vlastitog pogleda na sebe, ili samoodređenja. Ovome dodajemo da je u tome možda i neka rijetka i posve neznatna sreća regiona zvanog Balkan. Njegova raznolikost još uvijek izmiče bilo kojim teorijama “poravnanja” i unisonosti. 22 Božidar Jezernik u svojoj knjizi “Divlja Evropa” (Wild Europe) sa izvanrednim sarkazmom opisuje predrasude “pravog Zapada” o Balkanu. Gotovo je jednak broj predrasuda prema muslimanima i nemuslimanima. Sve su to Balkanci. Vidi: Božidar Jezernik, Wild Europe, The Balkans in the Gaze of Western Travellers, izd. Saqi, London, 2004. q
1

Susretanja u Bosni – različita društva, raznolika pripadanja
Bosna je zemlja različitih pripadanja. Sve od kada Bosnu spominju kao prostor, zemlju, kao državnu, političku, geografsku... cjelinu koja pulsira, sve od tada Bosna nije zemlja jedne vjere, nije zemlja samo jednih vjernika! Bolje reći, ni na svojim počecima Bosna većinski nije bila zemlja jedne vjere. Ni u čemu Bosna nije toliko divergentna u svojoj cjelini koliko u svojim religijskim razlikama, duhovnim rubovima i oštrinama. S jedne strane, ljudsko stablo Bosne, narodnosno stablo njenih stanovnika (narodā) – jedno je. Na pitanje: “Ko su stanovnici Bosne?” – Noel Malcolm odgovara: “Jedino razborito što bi se moglo kazati o etničkom identitetu Bosanaca [i Hercegovaca] jest ovo: oni su bili Slaveni koji su prebivali u Bosni.”17 U tom dugotrajnom srednjovjekovnom i osmanskom prebivanju Bosna se duhovno granala. Nisu izbori pripadništava prestali postojati ni kasnije, za vrijeme Austro-Ugarske i jugoslavenskih aranžmana. Treba polaziti od pretpostavke da su se divergentna duhovna pripadanja kod običnih ljudi u Bosni razvijala u samosti, u miru. Na dulje vremenske staze, nikad preko noći.

Također, u živote običnih ljudi u Bosni religije su ušle slobodno. Ni kršćanstvo (katoličanstvo i pravoslavlje), ni islam, nisu mogli pridobiti običnog čovjeka bez slobode. Da je bilo tako potvrđuje (i danas) vjerska i religijska mješovitost obične Bosne. I danas (usprkos strašnih agresija i ratova) vidi se pripadanje zemlji Bosni kroz jasni govor istih imena koje nose njive, izvori, gajevi, brijegovi. Na primjer, stoljećima su muslimani muslimanskih Brajkovića i katolici katoličkih Brajkovića (kod Travnika) istim imenima nazivali svoja vrela, izvore, njive. Nije drukčije ni sa katoličkom Gučom Gorom i muslimanskim Krpeljićima.18 Diljem Bosne i Hercegovine u velikoj pretežnosti zatičemo ovaj fenomen jednakog lokalnog nominiranja izvora, njiva, pašnjaka, brijegova, bez obzira na religijsku denominaciju vlasnika. U velikoj pretežnosti to vidimo i ondje gdje su zajedno i u susjedstvu pravoslavna i muslimanska, ili pravoslavna i katolička sela.19 Bosna je tu, u ravni čovjeka svakodnevice, ostala draga zemlja, nepodijeljena gruda.20 Tu nije sporno pripadanje zemlji. Kao da ljudi s društvene ljestvice na kojoj se prepoznaju seljaci, sirotinja, puk... proosjećaju jednu blisku zemlju Bosnu i srođenost s njom, i to čine s manje divergentnih pristupa. Ali, Bosna je u toj svojoj društvenoj zamršenosti otporna na bilo koju strogu unisonost. K tome, jednako tako opire se i svome nestanku. Zašto je to tako? Odgovora može biti mnogo, jer kad god se radi o Bosni treba znati da se ona ne može obuhvatiti jednim

Enes KARIĆ

56

PREPORODOV JOURNAL 150/151

iz svijeta

OD MAŠRIKA DO MAGRIBA: ZANIMLJIVA VREMENA

Kontrolirani kaos
LIBIJA: Pogoršanje sigurnosne situacije
Brojni sukobi i napad na zgradu Francuske ambasade
Gotovo dvije godine su prošle od operacije “smjene režima” u orkestraciji NATO saveza i lokalnih pobunjeničkih skupina. Libija svakim danom tone u sve dublju krizu: napadi i međusobne borbe raznih militantnih skupina postale su svakodnevnica nekada mirne i gospodarski stabilne zemlje. Znatan dio Libije je i dalje pod kontrolom naoružanih paravojnih skupina, koji se ne odazivaju na naredbe iz Tripolija. Unutrašnjost zemlje prepuštena je sama sebi, dok sve više rastu tenzije između obalnih regija po pitanju podjele profita od prodaje nafte. ji. 9. svibnja je State Department poručio svojim državljanima da “zbog političke nestabilnosti i nasilja, ukoliko nije prijeko potrebno, izbjegavaju putovati u Tripoli, Benghazi i ostale gradove u Libiji”. Istovremeno, iz istog razloga, SAD je podigao stupanj pripravnosti svojih marinaca i drugih vojnih snaga u Europi. 22. svibnja Europska unija je donijela odluku o slanju misije u Libiju, čiji je cilj unaprjeđenje sigurnosti na granicama. Iz EU ističu kako će civilni tim od 110 osoba savjetovati lokalne dužnosnike po pitanju učvršćivanja kontrole nad kopnenim, morskim i zračnim granicama. U službenoj izjavi također se navodi kako će EU tim imati budžet od 30 milijuna eura za prvu godinu te da će biti smješteni u Tripoliju. Krajem svibnja Laurent Fabius, francuski ministar vanjskih poslova, pozvao je afričke zemlje da se krene s konkretnim potezima kako bi se spriječila “islamistička prijetnja na prostorima pustinja južne Libije”. Fabius ističe kako postoje naznake da je jug Libije postao uporište za islamističke skupine u Sahari. “Izgleda kako moramo napraviti specijalan napor po pitanju južne Libije. To također žele i libijske vlasti”, rekao je francuski ministar vanjskih poslova, te istaknuo kako bi se u “rješavanje problema” na prostoru južne Libije trebale uključiti susjedne države – Tunis, Alžir, Čad, Mali i Egipat. “Znatan dio Libije mogao bi postati utočište za terorističke skupine te sve ove države moraju djelovati zajedno da se to spriječi", rekao je Fabius. Pritom je naglasio kako je Francuska spremna pomoći s “velikom odlučnošću i velikom solidarnošću”.

Eksplozija auto-bombe ispred Francuske ambasade u Tripoliju Maskirana naoružana skupina napala je 4. travnja 2013. policijsku stanicu u Tripoliju, glavnom gradu Libije, te pritom oslobodila trojicu zatvorenika. 23. travnja eksplodirala je auto-bomba ispred zgrade Francuske ambasade u Tripoliju. Djelomično je uništen vanjski zid ambasade, kao i parkirana vozila, pri čemu su ranjene tri osobe. 29. travnja naoružane skupine u 20-ak terenskih vozila započeli su višednevnu opsadu Ministarstava pravosuđa i vanjskih poslova u Tripoliju. Inicijalno su zahtijevali da se donese zakon kojime bi se zabranjivalo sudjelovanje u politici za sve osobe koje su služile za vrijeme vladavine Muammara Gaddafija. Nakon nekoliko dana Libijski parlament donio je zakon kojim se zabranjuje sudjelovanje u politici za sve pripadnike “bivšeg režima”. Međutim, militanti su ostali i dalje na svojim pozicijama, oformivši tzv. alijansu s ciljem predstavljanja dodatnih šest zahtjeva. Jedan od njih je i zahtjev za odlaskom aktualnog premijera Alija Zeidana. 13. svibnja, nakon eksplozije auto-bombe ispred bolnice u Benghaziju, ubijeno je najmanje 17 osoba, od toga troje djece, a oko 30 ih je ranjeno. Prije toga zabilježen je i niz bombaških napada na policijske stanice u gradu. U noćnim satima 18. svibnja u Benghaziju izvedena su ukupno četiri napada naoružanih skupina na vojne stanice i punktove. 29. svibnja nepoznati napadači bacili su eksplozivnu napravu na vojni punkt u Benghaziju, pri čemu su ubijena tri vojnika, a još troje ih je ranjeno.

UN-izvještaj
Prema opsežnom izvještaju UN-a, većina oružja bivše Libijske vojske nalazi u rukama civila i militanata. Navodi se kako je trgovina oružjem unosan posao i glavna sigurnosna opasnost za cijelu regiju. “Tokom zadnjih 12 mjeseci proliferacija oružja iz Libije nastavila se zabrinjavajućim tempom te se oružje proširilo i na nove teritorije: Zapadnu Afriku, Levant i vjerojatno i Afrički Rog. Ilegalna trgovina oružjem iz Libije pojačava postojeće sukobe u Africi i Levantu i obogaćuje arsenal brojnih nedržavnih aktera, uključujući i terorističkih skupina. Slučajevi, dokazani i oni pod istragom, ilegalne trgovine oružja - čime se krši embargo - obuhvaćaju 12 zemalja. Trguje se teškim i lakim oružjem, uključujući ručne protuzračne sisteme, ručno oružje i municija, eksplozivi i mine", navodi se u izvještaju od 94 stranice. Proliferacija prijenosnih raketa zemlja-zrak (SAM) predstavlja najveću zabrinutost jer bi njima teroristi mogli gađati i putničke zrakoplove. UN-ovi stručnjaci navode kako je oružje iz Libije ponajviše prebacivano iz Misrate i Benghazija, za Tursku i sjeverni Libanon. “Znatan dio libijskih vlasti bio je upoznat s ovim transferima, ako nisu i direktno sudjelovali”, piše u izvještaju. Također se navodi kako su Katar i UAE prekršili embargo o uvozu oružja za vrijeme rata u Libiji 2011., tako što su naoružavali pobunjenike.

SIRIJA: Velika ofenziva i pobjede regularne SAA
Novi izraelski napadi na Siriju
Nakon zračnih udara u siječnju, 3. i 4. svibnja 2013. izraelske zračne snage ponovo su napale sirijski teritorij. Prema informacija-

Podizanje stupnja pripravnosti američkih vojnih snaga
Nakon eskalacije nasilja, Velika Britanija je donijela oduku da privremeno povuče jedan dio personala svog veleposlanstva u Libi-

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

57

iz svijeta
ma iz medija, gađano je vojno skladište oružja na planini Qasioun iznad Damaska i međunarodna zračna luka. Zanimljive izjave su uslijedile nakon neupitne vojne agresije Izraela na suverenu državu Siriju. Napad su jedino osudili Iran i Rusija. Nakon zračnih udara 3. svibnja, američki predsjednik Barack Obama rekao je kako se “Izrael ima pravo braniti”, što je vrhunac ironije i svojevrsno zeleno svijetlo novim izraelskim napadima. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu na sastanku kabineta rekao kako je “predan sigurnosti Izraela”, dok je izraelski general Amos Yadlin rekao kako se Sirija najvjerojatnije neće usuditi uzvratiti udarac jer im prijete pobunjenici koji “više mrze Assada nego Izrael”. Izraelski analitičari, u razgovoru za list “Haaretz”, istaknuli su kako se “Izrael dvije godine suzdržavao od uključenja u sirijski sukob” te kako je “to vrijeme možda došlo kraju”.

Ukidanje EU-embarga na dostavu oružja pobunjenicima
27. svibnja Europska unija je ukinula embargo na dostavu oružja sirijskim pobunjenicima, na čemu su osobito inzistirale Velika britanija i Francuska. U zajedničkoj izjavi članice EU su istaknule da se mora uvesti posebna kontrolu kako “oružje ne bi palo u ruke ekstremista”, te su se složile da se financijske sankcije prema Siriji produlje za još godinu dana. “Večeras su se EU zemlje dogovorile o ukidanju embarga za sirijsku opoziciju. Ovo je ishod koji odgovara Velikoj Britaniji. Ovo je bila teška odluka za pojedine zemlje, ali je bila nužna i pravedna te se njome pojačavaju međunarodni napori za postizanje diplomatskog rješenja za sirijski sukob”, rekao je britanski ministar vanjskih poslova, William Hague. Također je istaknuo kako Velika Britanija nema namjeru odmah početi slati oružje pobunjenicima, no kako ova odluka “šalje snažnu poruku Europe Assadovom režimu”. Analitičar Richard Becker iz koalicije ANSWER na sljedeći način je komentirao odluku Europske unije: “Embargo na oružje je donekle znanstvena fantastika. Oružje stiže iz Katara i Saudijske Arabije, bez sumnje uz organizaciju SAD-a i drugih sila. Ovo zapravo znači da žele početi slati teže naoružanje, jer je opozicija pretrpjela više poraza u zadnje vrijeme.”

Američki “jastreb” McCain kod Idrisa
Američki senator John McCain, bivši kandidat za predsjednika SAD-a i jedan od najžešćih zagovaratelja američkog militarizma, 27. svibnja posjetio je sirijske pobunjenike. McCain je u Siriju ušao preko turske granice te se u pograničnom prostoru zadržao nekoliko sati. On već dugo vremena zagovara američku vojnu intervenciju u Siriji te žestoko kritizira Obaminu administraciju zbog toga što do iste još uvijek nije došlo: “SAD ne mora djelovati sam, slati trupe u Siriju ili uništiti baš svu sirijsku protuzračnu obranu da bi se postigla promjena.” General Salem Idris, zapovjednik pobunjeničke Slobodne sirijske armije (FSA), rekao je kako je posjet McCaina došao u “kritičnom trenutku” za pobunjenike, koji i dalje inzistiraju na američkoj vojnoj pomoći uključujući dostavljanje teškog naoružanja, uvođenje zone zabrane leta i pokretanje zračnih napada protiv položaja sirijske vojske. “Posjet senatora McCaina je jako važan i jako koristan u ovo vrijeme. Treba nam pomoć SAD-a kako bi promijenili situaciju na terenu, nalazimo se sada u izuzetno kritičnom trenutku”, rekao je Idris u razgovoru za američke medije.

Novi izraelski zračni napadi na Siriju Sirija, kao i u siječnju ove godine, nije vojno reagirala protiv Izraela jer jednostavno ne smije. Tzv. međunarodna zajednica, koja ne želi osuditi izraelsku agresiju, odmah bi se vojno angažirala ukoliko bi se desio sirijski napad, zapravo, kontranapad na izraelski teritorij. Napad je strogo osudio Iran, a iranski ministar obrane, general Ahmad Vahidi, rekao je kako je izraelski napad izveden uz “zeleno svjetlo” SAD-a. “Nedavna izraelska agresija pokazuje magnitudu povezanosti izraelske okupacije, regionalnih zemalja i Zapada u podupiranju aktualnih događanja u Siriji. Sirijski narod i njihova herojska vojska sposobni su suočiti se s ovim izraelskim avanturizmom koji predstavlja jedno od lica terorizma koja ciljaju Siriju danas”, rekao je sirijski predsjednik Bahsar al-Aassad u obraćanju naciji 7. svibnja. 18. svibnja, u intervjuu za argentinski “Clarin”, Assad je otkrio neke zanimljive detalje vezane uz suradnju između Izraela i sirijskih pobunjenika, bez koje izraelsko zrakoplovstvo ne bi tako lako moglo ulaziti u sirijski zračni prostor i bombardirati odabrane ciljeve: “Izrael terorističke skupine izravno podržava na dva načina. Daje im logističku podršku i upućuje ih na ciljeve koje i kako trebaju gađati. Na primjer, teroristi su pogodili radarsku postaju koja je služila našoj protuzračnoj obrani. Ta je postaja bila u stanju nadzirati naš zračni prostor i uočiti neprijateljske zrakoplove, a posebno one koji bi dolazili iz Izraela.” Na pitanje o mogućoj stranoj vojnoj intervenciji Assad je rekao sljedeće: “Zapad je navikao lagati i krivotvoriti dokaze kako bi opravdao svoje ratove. Naravno, rat protiv Sirije sigurno ne bi bio 'lagana šetnja', ali ne možemo isključiti mogućnost da do toga neće doći… Prošlog tjedna nas je već napao Izrael. Postoji velika mogućnost da do toga dođe, ponajprije jer smo u posljednje vrijeme uspjeli poraziti brojne naoružane skupine u više sirijskih pokrajina. Kako bi podigli moral teroristima, Zapad je poslao Izrael da učini ono što je učinio. Prije ili kasnije mi očekujemo kako će do intervencije doći, iako bi se moglo raditi o ograničenoj intervenciji. Zapad je zainteresiran da u Siriji ima odanu vlast. Slugansku vlast bilo kojeg tipa, ali da radi ono što oni zažele."

Rusija: “Šaljemo S-300 Siriji!”
Odgovor Moskve na odluku EU o ukidanju embarga na naoružanje i posjetu McCaina sirijskim pobunjenicima stigao je vrlo brzo. Već sutradan Rusija je po prvi put javno potvrdila kako će Siriji dostaviti sofisticirane protuzračne raketne sustave S-300, s kojima se ne ruše samo vojni zrakoplovi već i balističke rakete. “Smatramo kako će ovi sustavi biti stabilizirajući faktor te vjerujemo kako će ovi koraci odvratiti pojedine usijane glave od razmišljanja o scenariju koji bi aktualni konflikt pretvorio u međunarodni konflikt u koji bi se uključile i strane snage”, rekao je Sergej Ryabkov, zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova. Također je naglasio, o čemu se spekuliralo i ranije, da je ugovor o dostavi S-300 sustava Siriji potpisan još prije nekoliko godina. Ruski veleposlanik pri NATO savezu, Aleksandar Gruško, istaknuo je kako Moskva djeluje “u potpunosti prema okvirima međunarodnog zakona” kada je riječ o ovoj dostavi: “Ne radimo ništa što bi moglo dovesti do promjene situacije u Siriji. Oružje koje dostavljamo je obrambeno.” Rusija je i ranije spominjala dostavljanje “protuzračne obrane” Siriji, u nekoliko navrata, no još nikada sustav S-300 nije javno nazvan imenom – sve do 28. svibnja. Postoje

58

PREPORODOV JOURNAL 150/151

iz svijeta
informacije kako je Moskva bila odlučila pričekati s isporukom sustava u zamjenu za izraelsko obećanje da neće vršiti nove napade na teritorij Sirije. Prve reakcije iz Izraela bile su poprilično prijeteće. Izraelski ministar obrane, Moshe Yaalon, rekao je kako ruski S-300 sustavi još nisu napustili Rusiju i krenuli prema Siriji. “Nadam se da niti neće, a ako, ne daj Bože, zaista stignu do Sirije, znati ćemo što nam je činiti”, rekao je Yaalon. noj u Al-Qusayru piše: “Ova strategija uključuje tjeranje pobunjeničkih snaga prema unutra da se sabiju njihovi redovi i zatim slijedi izoliranje kako bi se spriječila pobunjenička pojačanja ili ponovna opskrba.” Vlada u Damasku je sada u puno boljoj situaciji nego prije nekoliko mjeseci. Regularna Sirijska Arapska Armija, koja je djelovala po uzoru na sovjetsku vojnu doktrinu iz prošlog stoljeća, tj. osposobljena za borbu na otvorenom prostoru i koja je zbog toga bila troma i statična, sada je mobilna i kombinira tehnike urbanog i gerilskog ratovanja s uporabom teškog naoružanja i zrakoplovstva. Osim toga, nakon pobjede SAA i Hezbollaha u bitci za AlQusayr granica s Libanonom je zaštićena. Granica s Irakom je zaštićena diplomatski, tj. iračka vlada je poslala 20.000 vojnika u provinciju Anbar s ciljem prekidanja pobunjeničkih opskrbnih ruta. Važne obrambene pozicije u blizini granice s Jordanom osigurane su početkom godine. Nakon uzastopnih pobjeda SAA, a pogotovu one u Al-Qusayru, veći dio međunarodne javnosti je promijenio mišljenje i sve je manje onih koji misle da će Bashar alAssad “pasti za nekoliko tjedana” (kako se u početku prognoziralo), a sve ih više misli kako pobunjenici neće ostvariti svoj naum, te kako će sirijski predsjednik izbore 2014. godine dočekati u svom uredu u Damasku. U kontekstu aktualnih ratnih zbivanja i najava nove međunarodne mirovne konferencije o Siriji, zanimljivo je mišljenje jednog vojno-političkog analitičara: “Predsjednik Assad i Vlada u Damasku su svjesni kako je sada trenutak da ostvare što više vojnih pobjeda na terenu, jer će samo tako moći s uspjehom pregovarati u Ženevi. Nije slučajno da pobunjenički lideri u egzilu zazivaju u pomoć i upozoravaju na 'humanitarnu katastrofu', budući da dobro znaju da se za pregovarački stol ne sjeda lako u ulozi gubitnika na bojnom polju.”

Situacija na ratištu
Vladine snage su tokom travnja i svibnja 2013., nakon dvije godine pat-pozicije, jedno za drugim počele osvajati strateški važna uporišta pobunjeničke FSA, nanoseći pritom raznim pobunjeničkim frakcijama teške gubitke u ljudstvu i tehnici. Veliku ulogu u tome odigrao je Hezbollah, koji je početkom travnja zauzeo većinu strateških uporišta u blizini libanonske granice i tako razdvojio pobunjeničke snage oko Homsa. Na taj način im je onemogućio prelazak na siguran teritorij u Libanonu i opskrbu streljivom i ostalim potrebnim sredstvima za učinkovitije suprotstavljanje vladinim snagama.

Sirijska SAA u Al-Qusayru 19. svibnja počela je bitka za strateški izuzetno važan grad AlQusayr, koji se nalazi uz libanonsku granicu, između Damaska i obale Mediterana. Nakon dvotjednih intenzivnih borbi Sirijska Arapska Armija (SAA), uz pomoć libanonskog Hezbollaha, ostvarila je važnu pobjedu i time vratila kontrolu nad gradom koji se gotovo od početka konflikta nalazio u rukama pobunjenika. Al-Qusayr je služio kao ključno pobunjeničko logističko središte za prebacivanje oružja i ljudstva iz Libanona prema Homsu, Aleppu i drugdje. Usporedo s ofenzivom na Al-Qusayr, SAA je počela čišćenje Homsa i okolice, centra pobune. Kompletan nadzor nad pokrajinom Homs je ključ uspjeha za sve daljnje operacije, a za Vladu u Damasku je od posebne važnosti jer joj jamči konačnu pobjedu. Kada se govori o situaciji na sirijskom ratištu vrlo je zanimljiva analiza Dmitrija Minina, kolumniste ruskog Centra za stratešku kulturu, koji naglašava da je SAA proteklih mjeseci promijenila strateški pristup: “Nakon višemjesečne zbunjenosti i pogrešaka zapanjujuće je promijenila svoje promišljanje i pokazala stratešku eleganciju. Naravno, treba spomenuti doprinos Hezbollaha i Narodno-obrambenih snaga (NDF) koje su omogućile promjenu strateškog pristupa, na najbolji način demonstriran u bitci za Al-Qusayr.” Analitičar Minin promjenu strategije Assadovih snaga opisuje na sljedeći način: “Umjesto jurenja po zemlji i gubljenja snage, što je bila pogreška počinjena u ranijim fazama, vojska zauzima ključne pozicije, odsijeca najvažnije opozicione linije komunikacija i opskrbne pravce, a zatim nepogrešivo određuje smjer za glavni napad.” Američki Institut za proučavanje rata o strategiji upotrijeblje-

IRAN: Pregovori i ratne pripreme
Pregovori o iranskom nuklearnom programu
U Alma Athi, glavnom gradu Kazahstana, 5. i 6. travnja 2013. održani su pregovori između Irana i članica skupine P 5+1 (SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija, Kina i Njemačka). Nakon dva dana intenzivnih pregovora svjetske sile i Iran ostali su jednako udaljenih stajališta. Dvije strane nisu čak ni dogovorile datum nastavka razgovora, što posebno naglašava izostanak bilo kakva napretka u približavanju stajališta. “Imali smo dva dana dugih i intenzivnih rasprava o sadržaju našeg prijedloga o gradnji povjerenja. Međutim, naša su stajališta ostala jako udaljena”, kazala je Catherine Ashton, visoka predstavnica EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku, koja u odnosima s Iranom predstavlja skupinu P 5+1. Međutim, ruski pregovarač, zamjenik ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov nije djelovao tako pesimističan, kazavši da su razgovori u Kazahstanu definitivno bili “korak naprijed” iako nije postignut kompromis. Očigledno je da Iran ima rusko razumijevanje jer je prije dvodnevnog sastanka u Kazahstanu iz ruskog ministarstva vanjskih poslova rečeno kako je “bezuvjetno priznanje iranskog prava na civilnu nuklearnu energiju ključan korak u rješavanju spora između Irana i Zapada po pitanju iranskog nuklearnog programa”. Iranski pregovarač Saeed Jalil priznao je da su stajališta udaljena i dodao kako je na svjetskim silama da iskažu spremnost poduzeti korake u gradnji povjerenja. “Mi smo predložili plan djelovanja, ali druga strana na to nije bila spremna i zatražila je dodatno vrijeme da prouči ideju”, kazao je Saeed Jalil, generalni tajnik Vrhovnog nacionalnog vijeća za sigurnost IR Iran.

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

59

iz svijeta
Ratni bubnjevi
Iako razvoj nuklearnog programa ujedno podrazumijeva i žestoke ekonomske sankcije, Iran nimalo ne razmišlja o mogućnosti da ga se odrekne, što je potvrdio i predsjednik Mahmoud Ahmadinedžad nekoliko dana nakon pregovora. 9. travnja, na proslavi Nacionalnog dana nuklearne tehnologije, Ahmadinedžad je potvrdio da “program ide dalje”. Pritom je istaknuo kako “arogantne sile” i dalje daju lažne tvrdnje po pitanju iranskog nuklearnog programa: “Koriste nuklearno pitanje kao izliku i lažne tvrdnje da Iran posjeduje nuklearno oružje. Iranu atomska bomba ne treba, jer ako bi se jednog dana pojavila potreba da se neprijatelje u regiji treba pomesti, već naša mladež mogla bi to obaviti sama uz svoju odlučnost. Neprijatelji znaju kako Iran ima velike kapacitete koji kada se pokrenu mogu igrati ulogu na međunarodnoj razini", rekao je iranski predsjednik.

Iranske ratne pripreme
Sredinom travnja Iran je uspješno testirao tri nove rakete zemlja-zemlja domaće proizvodnje i predstavio novo oklopno vozilo. Na svečanosti održanoj 9. svibnja predstavljena je i nova bespilotna letjelica naziva “Hamaseh”, koja ima sposobnost simultanog obavljanja nadzorne i izviđačke operacije, kao i borbenih, raketnih napada. Letjelica sa svojim “stealth” kvalitetama može izbjeći detekciju od strane neprijatelja, pri čemu su veliki domet i let na velikoj visini dvije ključne istaknute karakteristike nove iranske bespilotne letjelice. Ubrzo je objavljeno da je Iran pokrenuo i masovnu proizvodnju novog protuzračnog sustava domaće proizvodnje – Herz 9, koji ima mogućnost detekcije i praćenja meta na niskim visinama. Raketna baterija ovog sustava izrazito je mobilna, može se koristiti i noću, a mete ruši automatski. Vjerojatno najekskluzivniju vijest objavio je admiral Farhad Amiri, zamjenik zapovjednika Iranske vojske za razvoj i samoodrživost, koji je 28. travnja izjavio kako će Iran sljedeće godine predstaviti raketni obrambeni sustav Bavar-373, koji radi po uzoru na ruski protuzračni sustav S-300. “Iako je Iran zbog američkog pritiska spriječen u kupnji S-300 sustava od Rusije, ovaj sustav gradimo mi i biti će službeno predstavljen iduće godine”, rekao je admiral Amiri. Iranski dužnosnici su rekli kako razvoj sustava Bavar-373 dobro napreduje te da su već testirani podsistemi, pri čemu ističu kako će sustav njihov sustav biti još snažniji i napredniji od glasovitog ruskog protuzračnog raketnog sustava S-300.

Mahmoud Ahmadinedžad, predsjednik IR Iran Ali Ahani, iranski ambasador u Francuskoj, upozorio je kako bi bilo kakav napad na iranska nuklearna postrojenja mogao dovesti i do Trećeg svjetskog rata: “Potencijalni izraelski napad na Iran s ciljem uništavanja znanstvenih i nuklearnih postrojenja bio bi čisto ludilo. Posljedice bi bile katastrofalne i nemoguće za kontrolirati. Iran ne bi mirno gledao prema takvoj agresiji. To bi pokrenulo lanac nasilja koji bi mogao odvesti u Treći svjetski rat.” Ahani je također istaknuo kako prema Rezoluciji 533 Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), Vijeće sigurnosti UN-a mora reagirati čvrsto protiv svake prijetnje na nuklearna postrojenja, ističući kako “određeni entiteti” očito žele ignorirati ovaj problem. 18. svibnja francuski ministar obrane, Jean-Yves Le Drian, rekao je kako bi SAD i europske zemlje trebale krenuti u “odlučne sankcije” protiv iranskog nuklearnog programa. “Imajući u vidu nedostatak fleksibilnosti iranskog stajališta, ovaj dvostruki pristup, sankcije-dijalog, trebao bi nam omogućiti da povećamo pritisak na Iran u narednim mjesecima jer iranski program obogaćivanja urana nastavlja se širiti kvantitativno i kvalitativno”, rekao je francusku ministar obrane Le Diran. Na ove prijetnje ubrzo je odgovorio iranski ministar obrane, general Ahmad Vahidi, istaknuvši kako se ovakvim pozivima Pariz vraća na srednjovjekovnu retoriku: “Nedavne izjave francuskog ministra obrane su pokazatelj neefikasnosti nepoštenih zapadnih sankcija protiv Irana i povratak Francuske na srednjovjekovne mjere.” General Vahidi je istaknuo kako ovakve izjave pokazuju “kolonijalističku prirodu francuskog vodstva”. “S druge strane, ovakvim izjavama priznali su kako sankcije do sada nisu bili efikasne te sada prijete 'efikasnim' sankcijama", rekao je Vahidi. Također je poručio vlastima u Parizu da bi bilo puno bolje da se pozabave krizom i problemima francuskog naroda umjesto da daju ovakve “prijeteće i nehumane izjave”.

IRAK: Na pomolu krvavi sektaški rat
Lokalni izbori
20. travnja 2013. održani su prvi izbori u Iraku nakon povlačenje američkih snaga. Lokalni izbori u 12 od 18 iračkih provincija bili su najveći politički test za Irak od pada Saddama Husseina. Zbog lošeg sigurnosnog stanja, izbori u dominantno sunitskim provincijama Anbara i Nineveha odgođeni su za šest mjeseci. U tjednima prije izbora ubijeno je na stotine ljudi, među njima i 13 kandidata. Na političku nestabilnost u zemlji utječu i tri kurdske autonomne provincije na sjeveru Iraka, koje su odbile sudjelovati na izborima. Kurdi najavljuju kako će svoje izbore održati u rujnu 2013. godine. U etnički pomiješanoj provinciji Kirkuk, gdje žive Kurdi, Arapi i Turkmeni, lokalne vlasti nisu uopće pronašle rješenje te za sada nije poznato kako će se u tim iračkim provincijama dijeliti vlast na lokalnoj razini.

Sektaški sukob sunita i šiita
Tenzije u Iraku izuzetno su visoke nakon što je 23. travnja desio oružani sukob u naselju Hawija, u provinciji Kirkuk. Iračka vojska je upala u sunitski prosvjedni kamp kako bi uhitili pripadnike militantne skupine pod nazivom “Naqshbandiya vojska”, koji su koristili kamp kao utočište. Došlo je do žestokog oružanog sukoba u kojem je ubijeno najmanje 50 osoba. Zbog vojne akcije dva sunitska ministra podnijela su ostavku, dok je najveći sunitski blok zakonodavaca suspendirao rad u Iračkom parlamentu. Neposredno nakon sukoba u prosvjednom kampu Hawija, militanti su uzvratili osvetničkim napadima na vojne punktove Al-Rashad i Al-Riyadh u provinciji Kirkuk. Došlo je do niza napada na punktove snaga sigurnosti diljem zapadnog Iraka. Nakon žestokih borbi sunitski pobunjenici su preuzeli kontrolu nad gradom Sulaiman Bek, koji se nalazi oko 170 kilometara sjeverno od glavnog grada Bagdada. U provinciji Anbar, epicentru sunitske pobune, vođe su dale ultimatum snagama sigurnosti: “Otiđite u roku od 48 sati ili će

60

PREPORODOV JOURNAL 150/151

iz svijeta

Eksplozije diljem Iraka - najava velikih sektaških sukoba naši naoružani pripadnici napasti vaše baze.” Ahmed Abdul Rahman, šeik i imam džamije u Ramadiju, koji je do sada bio istaknut kao umjereni glas, komentirao je situaciju: “Izgubili smo povjerenje u Vladu. Sada većina ljudi u Anbaru nosi oružje. Svatko tko kaže da je ovo i dalje mirni prosvjed - laže.” Retorika pobunjenih sunita u Iraku postaje militantnija, pri čemu ističu kako je Iračka vojska “lojalna Iranu”. S druge strane, šiiti čak i na mirne sunitske prosvjede gledaju s velikim nepovjerenjem, dok neki ističu kako su suniti zapravo ekstremisti povezani s alQa'edom. Na pomolu je izbijanje sektaškog građanskog rata – najopasnijeg konflikta u ovoj regiji. U petak, 25. svibnja, tisuće iračkih sunita i šiita diljem zemlje održalo je zajedničku molitvu kojom su poslali jasnu poruku kako odbacuju svaku vrstu sektaškog nasilja. Zajednička molitva dolazi u vrijeme znatne eskalacije tenzija između centralnih vlasti i sunitskih militanata na prostoru zapadne provincije Anbar. U isto vrijeme niz terorističkih napada pogodili su šiitska i sunitska sveta mjesta diljem zemlje, a ubijene su stotine ljudi. “Oni koji ciljaju džamije su neprijatelji i sunita i šiita te žele da izbije sektaški sukob”, poručio je premijer Nouri al-Maliki, koji je podržao zajedničke molitve. UN-ova misija u Iraku (UNAMI) je izvijestila da je travanj 2013. bio najsmrtonosniji mjesec u zemlji još od 2008. godine. Tokom travnja diljem Iraka ubijeno je preko 700 osoba, a ranjeno više od 1.600.

Ubijena djeca u NATO zračnom napadu

Ratni sukobi između Afganistana i Pakistana
U govoru održanom 4. svibnja predsjednik Hamid Karzai pozvao je talibane da se “bore protiv afganistanskih neprijatelja”. Mnogi su njegovu izjavu interpretirali kao poziv da se krene s napadima na pakistanske vojne jedinice, nakon što je početkom svibnja izbio najveći pogranični sukob između afganistanske i pakistanske vojske unazad više od 10 godina. “Umjesto da uništavaju vlastitu zemlju, trebali bi okrenuti oružje protiv onih mjesta gdje se stvaraju zavjere protiv afganistanskog prosperiteta", rekao je Karzai, za kojega tih dana potvrdilo kako je zapravo već godinama na “platnoj listi" američke CIA-e. Odnosi između Afganistana i Pakistana nikada nisu bili idealni. Još otkako je stvoren Pakistan 1947. – nakon kraja britanske kolonijalne vlasti nad Indijom – postoji granični spor između dvije zemlje. Tenzije se pojavljuju u vrijeme kada SAD traži suradnju Pakistana i Afganistana po pitanju uvjeravanja talibana da pristanu na mirovne pregovore, pred američko povlačenje koje bi se trebalo dogoditi iduće godine.

Najava sigurnosnog pakta SAD - Afganistan
No, već sada je poznata informacija kako će dio Američke vojske ostati u Afganistanu i nakon 2014. godine. Naime, 9. svibnja predsjednik Hamid Karzai rekao je kako SAD želi zadržati ukupno 9 vojnih baza u Afganistanu nakon povlačenja. Za vrijeme govora na Sveučilištu u Kabulu, Karzai je istaknuo kako SAD želi zadržati baze u najvećim gradovima kao što su Kabul, Kandahar, Herat i drugi. “Nalazimo se u ozbiljnim i delikatnim pregovorima sa SAD-om”, rekao je afganistanski predsjednik te naglasio kako Afganistan u ovim pregovorima također ima svoje specifične zahtjeve i interese. “Naši su uvjeti da SAD intenzivnije radi na mirovnom procesu, ojačavajući afganistanske snage sigurnosti te dostavljajući konkretnu potporu afganistanskoj ekonomiji u vidu struje, cesta, brana, kao i direktne asistencije vlastima”, rekao je Karzai. Također je istaknuo kako je Afganistan spreman na potpisivanje sigurnosnog pakta sa SAD-om ukoliko se zadovolje svi uvjeti. Istog dana glasnogovornik Bijele kuće, Jay Carney, odbacio je Karzaijeve izjave rekavši kako Washington “ne traži stalne vojne baze na prostoru Afganistana”. No, kasnije se oglasio i glasnogovornik afganistanskog predsjednika, Emal Feizi, koji je opovrgnuo Carneyeve tvrdnje rekavši kako su iz Washingtona čak već odabrali i gradove u kojima žele imati baze. Jasno je kako Bijela kuća nastoji sve opovrgnuti primarno zbog svoje javnosti kojoj nastoje prezentirati sliku da se Američka vojska trajno povlači iz Afganistana, što – ukoliko u zemlji zaista ostane 9 američkih vojnih baza – očito nije slučaj. Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ

AFGANISTAN: 9 američkih baza nakon “povlačenja” 2014. godine
Talibanski napadi i ubojstva civila
U jednom od najvećih napada do sada, talibani odjeveni u uniforme Afganistanske vojske 3. travnja 2013. napali su vladin kompleks u gradu Farah na zapadu Afganistana. Dvojica bombaša samoubojica raznijela su se u vojnom vozilu na ulazu u kompleks, pri čemu je eksplozija pogodila ured gradonačelnika i okolne zgrade. Nakon toga je uslijedila pucnjava, tokom koje talibani uzimaju taoce koje kasnije ubijaju. Iza sedmosatne bitke ostalo je uništenje i pokolj: ubijena su 34 civila, 10 pripadnika snaga sigurnosti i 9 talibana. Ranjeno je oko 100 osoba, većinom civila. U NATO zračnom napadu koji se dogodio u 6. travnja ubijeno je 11 djece i jedna žena u provinciji Kunar na istoku Afganistana. Za vrijeme operacije također su ubijena šestorica talibana i jedan američki savjetnik. Tokom istog dana, nakon eksplozije auto-bombe, ubijeno je još petero Amerikanaca: trojica vojnika, diplomat i zaposlenik američkog ministarstva obrane. Cilj napada bio je njihov konvoj na prostoru južne provincije Zabul, pri čemu su ranjena još četvorica američkih diplomata.

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

61

KVADRAT NAD HIPOTENUZOM

SIRIJSKI RAT – EUROPSKO POTONUĆE, AMERIČKA METAMORFOZA ILI ARAPSKO KONAČNO BUĐENJE

Glas iz kraljevske loze
Katarska princeza Hind, kći katarskog vladara Hamada ben Khalife Al Thanija, navodno je na Twitter društvenoj mreži iskazala neslaganje s podrškom njezine zemlje sirijskim pobunjenicima, nakon što je vidjela amaterski video snimak na YouTubeu na kojem jedan od pobunjenika vadi srce ubijenom sirijskom vojniku i jede ga pred kamerom, objavili su 23. svibnja 2013. neki šijitski i proiranski mediji, a prenio i Sky news. Interesantno je da se vijest pojavila i na drugim medijima, uključiv i hrvatske portale, ali je vrlo brzo nestala. Princeza je, prema tim izvorima, napisala da je podrška sirijskim miltantima skandal. Napavši njihova zvjerstva rekla je da su oružane pobunjeničke grupe iz Saudijske Arabije počinile zločine protiv sirijskog naroda. Sirijski predsjednik Bešar el Esad izjavio je da su se pobunjenicima priključili militanti iz 29 zemalja koji se bore protiv vladinih snaga u različitim krajevima zemlje. U siječnju je bivši saudijski šef obavještajne službe Turki el Feisal pozvao na proliferaciju teškog naoružanja pobunjenicima. “To je revolucija terorista, a ne boraca za slobodu”, napisala je princeza, unatoč zvaničnoj podršci njezina oca i njegove vlade, ali i dobrog dijela zaljevske elite sirijskim pobunjenicima. Istovremeno, nakon neuobičajenog pritiska Britanije i Francuske ministri vanjskih poslova EU pristali su na obustavu i djelomično ukidanje embarga na uvoz oružja u Siriju i time intenzitet i dinamiku rata podigli na novu razinu, baš kada je napredovanje sirijske vojske nagnalo Amerikance da s Rusima organiziraju mirovnu konferenciju, bez prethodnih uvjeta Esadovog odstupanja s dužnosti koje su, nakon izjava zapadnih dužnosnika o vremenu poslije Esada, neoprezno postavili pobunjenici, odnosno njihovi predstavnici iz sigurnosti londonskog egzila. Kako su Katar i Saudijska Arabija glavni donatori novaca za naoružavanje pobunjenika preko Turske, ova navodna izjava katarske princeze, osim ako nije neoprezna, nastala kao rezultat građanske savjesti ili pak kakav spin, mogla je značiti najavu polaganog izvlačenja njezine zemlje i zaljevskih šejhova iz neoprezne avanture destabilizacije Sirije zbog ugrožavanja Irana, što je bio stvarni cilj u pozadini otvorene podrške jednoj strani u građanskom ratu, posebno nakon što je predsjednik Esad ponudio vrlo široku i veoma prihvatljivu platformu za demokratski proces i pregovore, bez uvjetovanja, nakon čega su provedeni slobodni, višestranački izbori u svim pokrajinama u kojima je to, zbog širenja građanskog rata 2011. bilo moguće.

Princeza Hind i katarski emir Hamad ben Khalifa Al Thani (nakon susreta s bivšim francuskim predsjednikom Nicolasom Sarkozyem) Naravno da je potonja konstrukcija besmislena, ali je tipično postkolonijalno arogantna te služi više kao pokušaj podastiranja “uvjerljivijeg” argumenta evropskim partnerima i javnosti, tako zabrinutima za zapadne vrijednosti i ustrašenima od “muslimanskog” terorizma. Tada je nepomirljive stavove približila Njemačka predloživši ukidanje embarga što su tražili anglo-francuzi, ali uz odgodu primjene do 1. kolovoza kako bi se “dalo šansu mirovnoj konferenciji”. Nije baš jasno, a na to je Rusija upozorila, kako se može dati šansa konferenciji kada se pobunjenicima najavljuje poplava oružja iz skladišta zastarjele opreme NATO saveza, za novac koji će teći iz zaljevskih monarhija. Račun koji će se naknadno ispostaviti Evropi svakako će opet platiti kompromisu sklona Njemačka. Svaka članica sama odlučuje o slanju oružja u Siriju. No, glavni proizvođači i najveći posjednici različitih arsenala i nisu u grupi zemalja koje su se protivile ukidanju embarga. Na koncu, čak je i Reuters ocijenio kako je ovim kompromisom pobijedila anglo-francuska inicijativa na račun evropskog jedinstva. Dizanje intenziteta rata na višu razinu pokazalo se dan poslije kada je Rusije najavila da će dostaviti protuavionske sustave za lansiranje i projektile tipa S-300 "zemlja-zrak" Siriji, uz napomenu da će oružjem odgoditi međunarodnu intervenciju. Zamjenik ministra vanjskih poslova Sergej Ryabkov rekao je da su projektili "stabilizirajući faktor" koji bi trebao odvratiti "neke usijane glave" od ulaska u konflikt. BBC navodi da se radi se o moćnim projektilima, usporedivima s američkim "Patriotima" koje je NATO razmjestio kako bi čuvao turski zračni prostor. Rusija nije nije potvrdila status ni lokaciju pošiljke.

Diplomatska igra
Baš sada, usred pozitivnog razvoja situacije prema miru i demokratskoj tranziciji Sirije, dolazi odluka EU o nastavku sankcija režimu i trenutnom teorijskom, ali i praktičnom, doduše djelomičnom ukidanju embarga samo pobunjenicima od 1. kolovoza koja daje nov impuls pogoršanju situacije i nastavku rata, odnosno dokida šansu mirovnoj konferenciji. Rusija je odmah osudila ovaj potez Unije, ocijenivši ga štetnim za mirovnu konferenciju u lipnju, čak i za njezino sazivanje te u suprotnosti s politikom EU. Francuska i Britanija su podržavala bezuvjetno ukidanje embarga, bez odgode i trenutno dodatno i slobodno naoružavanje pobunjenika. Austrija, Češka, Slovačka i Švedska su se tomu oštro protivile jer je slanje oružja protivno principima Evrope kao mirovne zajednice, a oružje može, kao i što je i dosada slučaj, završiti u rukama “protuzapadne koalicije”.

Što je ostalo od Unije?
Ova odluka šefova diplomacija EU pokazala je dvije stvari. Prvo, odnos snaga unutar Unije nije se niti za iottu promijenio, Njemačka je ostala ekonomska mašina i konačni platitelj svih evropskih računa, dok Britanija i ponekad Francuska, ako su na istom fonu, diktiraju političke odluke s dalekosežnim posljedicama, bez obzira na razne “Merkozi” iluzije o francusko-njemačkom temelju evropske zajednice država. Drugo, Britanija je ovim pritiskom kao i najavama

62

PREPORODOV JOURNAL 150/151

KVADRAT NAD HIPOTENUZOM
o mogućem izlasku iz Unije potvrdila što su njezini vanjskopolitički prioriteti i na koji način promatra SAD, bez obzira na potonje napore da u svjetske odnose unese malo principijelnosti. Konačno, EU je pokazala već nepodnošljivo licemjerje koje ju dodatno košta legitimiteta u unutarnjem, ali i međunarodnom planu. Baš kako je za vrijeme srpske agesije na Bosnu i Hercegovinu koju su pratili znatno teži i masovniji, a nesporno dokumentirani zločini zemlje EU tvrdoglavo su održavale embargo na oružje, opravdavajući to kvalifikacijom sukoba u Bosni kao “građanskog rata”. Stvarno su iza embarga čvrsto stajali Britanija i Francuska, da bi u povoljnom trenutku, kompromitirajući UN blokadama logičnih mandata, uveli NATO kao intervencionističku snagu. Sada je EU, opet zbog stava Britanije i Francuske, bez ikakva vidljiva povoda, a s predvidivim rezulatom spriječavanja efikasne mirovne konferencije u američko-ruskoj režiji, i uz sudjelovanje Irana, postupila potpuno drukčije, iako je u Siriji evidentno riječ o građanskom ratu. Nakon ekonomskog, Evropi, nakon ovakve odluke, može slijediti i politički slom, odnosno gubitak stvarnog legitimiteta i autoriteta, a njezina je sudbina kao političke zajednice sve neizvjesnija. SAD su se, uvidjevši evidentan poraz pobunjenika kao i kompromitirajući se sa sve prisutnijim i sve divljijim selafijskim utjecajem među njima, povukle iz opcije direktnog intevencionizma, ostavljajući svojim vazalima u Zaljevu, posebno Saudiji i u Anadoliji da oružjem, propagandom laži o 80.000 civilnih žrtava Esadove vojne mašinerije i ostalom pomoći pokušaju barem zaustaviti napredovanje legalne sirijske vojske. Kada to nije dalo rezultata, a suočene sa sve većim otporom svjetske javnosti još jednoj katastrofi instrumentalizacije tzv. Arapskog proljeća, SAD su potom s Rusijom pokrenule inicijativu za održavanje široko zasnovane mirovne konferencije u Ženevi u lipnju. Simultano, britanska je politika nastojala podići tenzije i lobirati za proširenje podrške pobunjenicima, dok je Izrael kao vojna i politička aktiva britanske geopolitike svih desetljeća njegova postojanja aktivno uzeo učešća, napadajući neokupirani dio Golanske visoravni i bombardirajući avionima sirijske instalacije, kršeći njezin zračni suverenitet i miješajući se u njezine unutrašnje stvari, pod stalnom izlikom za sve svoje zločine - sigurnošću. Te su nelegalne akcije izazvale libanonski šijitski Hizbullah koji je preko sirijskog režima održavao jake veze s iranskom vladom i koji se aktivno uključio u borbe na strani sirijske vojske. Tenzije su se proširile i na Libanon, dio nekadašnjeg višestoljetnog teritorija Biladu-š-Šama, jedinstvenog geopolitičkog prostora Sirije i Palestine. Kako se mirovna konferencija, unatoč eskalaciji rata i na susjedne zemlje bližila, Britanija je pojačavala pritisak na Francusku koja se upetljala u intevencije u svojim bivšim kolonijama u Africi, pa joj je potrebna podrška, da umjesto mira, izabere put intervencije, odnosno otvorene vojne pomoći sirijskim pobunjenicima. Zbog takvog dualnog, Entante Cordiale anglo-francuskog utjecaja, kao i 1914, Evropa je izabrala put rata, autostradu pakla kako je to parafrazirao jedan od balkanskih krvnika u praskozorje trećeg balkanskog rata 1991. Bez namjere zlogukih proročanstava, niti jedna od tih dualnih inicijativa nije završila dobro po Evropu, ali niti po svijet.

Najava nove svjesnosti ili tek glas vapijućeg?
Zanimljivo je pratiti odjeke u arapskom svijetu na stav katarske princeze. Iako su mainstream arapski mediji tu navodnu poruku ignorirali, portali i društvene mreže reagirale su odmah. Od straha da će stradati od agenata sigurnosnih službi njezina oca, do nade kako je njezina hrabra izjava prekretnica u političkoj svijesti arapske žene, ali i muškarca, dugo zapretanih nacionalnim, vjerskim i drugim proklamiranim interesima, na račun istinitosti i pravičnosti. Iskazuje se i sumnja u njezinu iskrenost, pa se spekulira s njezinom razmaženom prirodom koja je previše navikla na sluge, butlere i šopinge u Milanu, Londonu, Parizu i New Yorku. Zanimljivo je da se kao reakcija na izjavu navodi i da podrška rušenju režima u Siriji nije samo licemjerna jer Katar nije baš prepoznat po demokratičnosti ili slobodi govora i štampe, već i kao utiranje puta Izraelu za nova osvajanja arapskih teritorija, mijenjanje karata podjelom Sirije, ali i susjednih joj zemalja. No, izjava je izazvala reakcije koje su na površinu ponovo izbacile svu količinu i gorčinu arapske frustracije nemoći i nesposobnosti. Zbog toga se osjetila nada da će, baš zato što dolazi nenadano i iz vladajuće elite najinvolviranije nacije u sirijsko krvoproliće, ova osuda i vapaj, značiti prekretnicu i početak kraja statusa quo, arapske nemoći i političke i svake druge impotencije, te anglo-francuske geopolitičke partije karata oko resursa koja traje, kako je to formulirao William Engdahl, čitavo Stoljeće rata i koja će trajati i dobrim dijelom 21. stoljeća, ne izvedu li SAD politički salto mortale i promijene nasljeđenu paradigmu Srdačne Antante i rezultata tzv. Prvog svjetskog rata, podjelu plijena Osmanskog carstva – teritorija bogatog naftom, plansko naseljavanje Židova u Palestinu, osnivanje umjetnih država za kontrolu i stvaranje tampon zona, poput Libanona, Izraela i Iraka te podrške nazadnim, ultrakonzervativnim režimima na Arapskom poluotoku u zamjenu za njihov balans snaga protiv Irana ili preambicioznih arapskih nacionalizama. Loptica je ponovo na američkom dijelu terena. Ovaj puta bio bi red da se vrati jednim dobrim back handom kojim bi se ta preduga i potpuno iscrpljujuća utakmica na Srednjem istoku dovršila, bez novih žrtava i novih ratova, a da se ne smečira ušutkavanjem neoprezno puštenog glasa jedne mlade i savjesne žene, svjesne da se njezin protest čuje dalje i bolje. Bez takvog raspleta, navodni glas katarske princeze ostat će samo izgubljen vapaj, a krvavo kolo neprestanih ratova u regiji kao i kontinuitet nepravde nastavit će se dalje, sve dok ne izmakne kontroli. q Faris NANIĆ

Sirijski borci za slobodu/aktivisti/revolucionari/pobunjenici/teroristi

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

63

kultura

PRIČA O SEVDALINKAMA: TRAGIČNA SUDBINA MOSTARSKE LJEPOTICE HABIBE ČELEBIĆ

Čudna jada od Mostara grada
Čudna jada od Mostara grada kako mladost zbog ljubavi strada, u Habibe Čelebića zlata svaka riječ hiljadu dukata. Jadna Biba bole bolovaše u bolu je majka prevrćaše, šćeri Bibo, i rumena ružo kaži majci šta te boli dušo? Mene boli i srce i glava što moj Ahmo u logoru spava, kakav Ahmo, voda ga odnijela zbog njega si Bibo oboljela. Sunce sjeknu te Habiba jeknu sunce granu Habiba izdahnu, rano Ahmo iz logora pođe niz svu Luku mimo Bibe prođe. Po katastarnici iz 1687. godine, bošnjačke porodice Čelebića su imali posjede u hercegnovskoj i risanskoj opštini. Od pada Herceg Novog u mletačke ruke 1687. godine, pa sve do početka 20. stoljeća, u Boki Kotorskoj skoro da i nije bilo muslimana. Zasigurno se zna da su Čelebići porijeklom od Risna i Herceg Novog, kao i mnoge mostarske i hercegovačke porodice. Otkuda ovih porodica u Risnu i Herceg Novom? Da li su bili autohtoni stanovnici tih tada hercegovačkih krajeva ili su došli sa istoka, preko i iz Turske, nije istraženo!? Uglavnom, nakon protjerivanja iz Herceg Novog, Čelebići su preko Nevesinja, Stoca, Popovog polja, naselili se do Mostara i Konjica. Teolog i historičar hadži Hivzija Hasandedić u svojoj knjizi “Muslimanska baština u Istočnoj Hercegovini” (1990. godine) tvrdi da su Čelebići imali svoje čardake, te da su pod napadima uskoka i hajduka preko Stoca došli u Blagaj, a poslije i u Mostar, polovinom 17. stoljeća. U sidžilu Blagajskog kadije upisan je Ibrahim Čelebić (1811. godine), koji je živio u Blagaju. Mostarski Čelebići su imali koncem prošloga stoljeća posjede u Jasenjanima i u Zijemljima. Preko proljeća i ljeta su odlazili na svoj posjed, a preko jeseni i zime su živjeli u Mostaru. Zapisano je da je Mustafa Čelebić živio u Mostaru 1771. godine na Luci. U mostarskoj mahali Luka nalazi se i danas Čelebića sokak. Neki od potomaka ove porodice imao je mali čardak sa ćoškom uz samu Carsku džadu – Carski drum (današnja Glavna ili Ulica Maršala Tita). Čardak se održao do agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. godine, iako je bio narušen zubom vremena. U porodici Čelebića u Mostaru, početkom 20. stoljeća, živjela je ljepotica Habiba Čelebić zvana Biba, što nam kazuje i spjevana pjesma sevdalinka “Čudna jada od Mostara grada”, koja je na repertoaru mnogih pjevača prerađena i skrnavljena u odnosu na svoju originalnu verziju. Ova sevdalinka je veliku popularnost doživjela u interpretaciji rahmetli Himze Polovine, međutim, u novijem aranžmanu svoju novu popularnost na prostoru cijelog Balkana doživjela je u izvedbi grupe “Mostar sevdah reunion”. Danas nema slavlja

“Mostar sevdah reunion” u zagrebačkom “Lisinskom” na prostoru bivše Jugoslavije na kojem se ne pjeva “Čudna jada od Mostara grada”. Pjevači iz Srbije smišljeno je skrnave na taj način što obavezno tokom pjevanja iz pjesme izbacuju glavni lik Ahmu, a zamijenjuju ga terminom “dragi”. Posebno se u tome ističe popularni pjevač Saša Matić, porijeklom iz Drvara, čiju su osakaćenu verziju mnogi zaboravili već nakon prvog slušanja. Tokom agresije na Republiku BiH od 1992.-1995. godine, Čelebići su raseljeni po cijelom svijetu i danas ih skoro da i nema u Mostaru. Ostade sjećanje na prohujala vremena, te spomen na stari čardak sa ćoškom iz bogate baštine Bošnjaka, Čelebića. Ostade zapisano u pjesmi da je njihova Habiba zvana Biba, bila jedna od najljepših Mostarki svih vremena. Ovom prilikom prezenovaćemo stihove sevdalinke “Čudna jada od Mostara grada” u njenom izvornom obliku, kako je i arhivirana u staroj baštini Bosne i Hercegovine i koja govori o tragičnoj sudbini djevojke Bibe, koja je umrla zbog prevelike patnje za momkom Ahmom. Za razliku od oskrnavljenih modernizovanih, u originalnoj verziji saznajemo da je Ahmo ustvari bio zarobljen u logoru i da je to bio uzrok Bibine patnje, a ne kako je to falsifikovano u modernizovanim verzijama “da Bibu boli i srce i glava jer Ahmo s drugom razgovara”. U originalnoj verziji, narodni pjesnik nas upoznaje da Ahmo biva pušen iz logora i da dok prolazi kroz mostarsku mahalu Luka, od jarana saznaje da je njegova Biba preselila od prevelike tuge za njim. q Avdo HUSEINOVIĆ

64

PREPORODOV JOURNAL 150/151

kultura

PROMOCIJE KNJIGE “PRIČE O AHMEDU” ARIFA KLJUČANINA U ZADRU I RIJECI

Priče pune životnih mudrosti
U proljeće 2013. godine, u izdanju “Dugaprinta” iz Zagreba, tiskana je knjiga pripovjedaka “Priče o Ahmedu” autora Arifa Ključanina. Tokom travnja u Hrvatskoj su održane dvije promocije: 11.04. u Multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice u Zadaru i 18.04. u dvorani Filodrammatica u Rijeci. Knjiga “Priče o Ahmedu” govori o čovjeku koji je za vrijeme Osmanske vladavine kao dijete iz malog bosanskog mjesta Kobaš dospio u Carigrad, izučio škole i napredovao do visokih dužnost drugog vezira. Međutim, pod pritiskom nepodnošljive nostalgije za rodnim krajem napušta sve privilegije, dužnosti i časti, te se vraća u svoj rodni Kobaš. Svojim obrazovanjem i znanjima Ahmed nadilazi svoju kasabu i njene stanovnike. Ali lišen slabosti koje prate ljude koji nikad neće doseći “visine”, kojih se on dobrovoljno odrekao, Ahmed se ne osvrće na podsmijeh i nerazumijevanje svojih kasablija, već nesebično širi dobrotu, poučava i upućuje na pravi put. “Bosanska se duša preko Aucklanda trajno vratila u Bosnu odlučna tu ostati zauvijek, ma kuda da se trošno tijelo 'vucaralo'. Pisac se vratio u ishodište: na temelje svog doma, Bosanskog Kobaša na Savi, na temelje svoje vjere, na temelje svoga žića, temelje svog djetinjstva i mladalaštva. U elegičnoj, pasatističkoj priči o čuvenom Ahmedu Kobašaninu, 'nadaleko znanom po učenosti i mudrosti', Arif je uspio vrlo rafinirano i zanatski savršeno pretočiti vlastiti svjetonazor u lik te lude i mudraca, proroka i budale! A ovi 'epiteti' nisu slučajni, jer sve smo to mi ponašajući se u životu iskreno, spontano, zdušno, s uvjerenjem i iznad svega s vlastitim stavom, koji slijedi svoju logiku duše, uma, svijesti i savjesti. Arifova pretenzija da bude mudrac zapravo je nepotrebna: on jeste mudrac! U tome i jeste vrijednost ove naoko skromne knjižice: kroz arhaično pričanje i prepričavanje dogođenog, pružiti nam autentični uvid u život 'zaboravljenog' muslimanskog Kobaša, u srž stvari – nudeći biserje islamskog svjetonazora. U priprostu životu žitelja šibanih tragedijama vremena turske dominacije jedna luč, svjetlo Ahmedove poštene duše, prihvaćena sudca, pokušava rasvijetliti tminu svakodnevlja”, rekao je književnik Marin Miočić Stošić na promociji u Rijeci. Naglasio je da Ključanin maestralno gradira radnju, razvija priče, uvodi likove, prezentira zaplete, nesporazume, zablude, snove i sumnje, nastojeći Ahmedovim konkretnim upadima u drame razriješiti ih na “svestrano zadovoljavajući način”. Istaknuo je da je najveća vrijednost “Priče o Ahmedu” zapanjujuća autentičnost bosanske atmosfere kasabe i odnosa žitelja uhvaćenih u ralje preteška života pod tuđinskim jarmom. Tu je i neustrašiv poriv za boljim, za svjetlijim. “Usuđujem se reći da je ovdje Arif Ključanin na razini najvećih bosanskih pripovjedača, a njegov Ahmed – 'silno pohvaljeni' – podsjeća na čistog i čovječnog Ahmeda, Ahmeda Šabu iz Selimovićeve 'Tvrđave'. Ove su priče zapravo tečna, ali teška poezija u prozi – ne verbalnom akrobatikom, već izuzetnom, začudnom gradacijom atmosfere i radnje. Sva čuda i drame svijeta i ljudskih nemirnih duša u raskoraku i zdvojnosti stiješnjeni u okvir Arifova Kobaša – poput Marquezova Makonda”, rekao je Miočić Stošić. Istaknuo je da filozofske istine iznesene u pričama o slobodi i vremenu, fasciniraju dubinom i lapidarnošću koja se rijetko postižu u djelima takve prirode. Takvo nešto, zapravo, uspijeva samo najvećim majArif Ključanin (Bosanski Kobaš, 1956.) – odrastao i školovao se u Požegi i Rijeci, gdje je završio dodiplomske i poslijediplomske studije. Radio je kao brodograditelj, izolater, zidar, keramičar, kuhar, fotograf, vrtlar, mozaik majstor, animator kulture, urednik, profesor, fotograf, putopisac… Do 1980. radio u Modriči, a od 1981. kao visokoškolski nastavnik u Zadru, Puli i Mostaru. Osim toga, živio i radio u Istanbulu, Beču i Skopju, a od 1996. živi i radi u Aucklandu (Novi Zeland). U periodici objavljuje pjesme, priče, pripovijetke, putopise, eseje i znanstvene radove. Imao je četiri samostalne i nekoliko desetina skupnih izložbi fotografija. Do sada je objavio dvije knjige fotografija (“Anno domini 1991” i “Godine stradanja”), dvije knjige studija supkulturnog fenomena grafita (“Hrvatski grafiti” i “Hrvatski ratni grafiti”), knjigu poezije (“Nacrt za pjesmu”) i knjigu pripovjedaka o sudbinama bosanskih emigranata (“Na jugu ljiljani”). Redoviti je suradnik “Bosna magazina” iz Melbourna (Australija), u kojemu su “Priče o Ahmedu”, pod istim naslovom, izlazile kao serijal. q

storima. “Autor je, po mojoj procijeni, kao nikad prije, uspio približiti svijetu sebe i svoj svjetonazor, a da pritom samo afirmira i gradi, a nikada destruira. Rijetka vrlina u ovom vremenu brzine, buke i bijesa. Nadajmo se i nastavku ove nove, osvježavajuće i poticajne literature”, zaključio je Miočić Stošić. “U svim misticizmima, istočnim i zapadnim, ključna riječ je svjetlost. Nije slučajno što je Arif u naslovu spomenuo ime Ahmedovo, koje i samo znači – Istok, svjetlost. Sve su priče koncipirane tako da se Ahmed upliće pri samome kraju, pa unosi red. Svjetlost unosi u mrak prijepora kojima se priče bave”, rekao je književnik Stanko Bašić, promotor na predstavljanju knjige u Zadru. “Ahmed je živio nekoliko stoljeća prije autora, no njegova je ličnost potrebna danas možda više nego ikad”, zaključio je Bašić. Lik Ahmeda, legende bosansko-hercegovačke književnosti, autoru je pomogao u osobnim duhovnim krizama, a sama knjiga vraća nam onu staru ideju mudrosti i predstavlja traganje za smislom. “Priče o Ahmedu” je knjiga koja je potaknuta nostalgijom samog autora kojeg je ratni vihor iz rodne BiH odveo u daleki Novi Zeland. “Što nas može izliječiti od kronične nostalgije? Umjetnost!”, pita i odgovara Ključanin. Pritom dodaje kako je knjigu pisao upravo iz vlastite nostalgije – i začinio je humorom. “Formalno knjiga je nevelika. To je 'mozaik' knjiga, koja govori o jednom čovjeku kroz 20-ak različitih situacija, priča. Ovu knjigu nisam planirao napisati, ja sam je morao napisati. Dakle, nije bila riječ o planu nego o potrebi”, rekao je Arif Ključanin za “Preporodov Journal”. q Ismet ISAKOVIĆ

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

65

kultura

MEĐUNARODNO NATECANJE ZA NAJBOLJU FOTOGRAFIJU U ZAGREBU

Nedžib – lovac na fotke
Veliko međunarodno natjecanje fotografa u organizaciji Fotokluba “Zagi foto” i Foto-kino saveza Zagreb završeno je 16. travnja 2013. svečanom dodjelom nagrada u prepunoj Galeriji “Vladimira Horvata” u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 14. Na prestižnom foto-natjecanju učestvovalo je čak 160 fotografa iz 30-ak klubova i 38 samostalnih autora iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije, Izraela, Njemačke, Turske, Slovenije, Nizozemske, Češke, Makedonije i Mađarske. Na izložbu pod nazivom “Čovjek i fotoaparat – 2013.” pristiglo je 560 fotografija. Stručni žiri sastavljen od akademskih slikara i vrsnih fotografa i novinara, za izložbu je odabrao 105 fotografija, pri čemu je nagradio 16 natjecatelja. Prvo mjesto za najbolju fotografiju osvojio je Nedžib Vučelj, fotograf iz Bužima (BiH), za fotografiju pod nazivom “Lovac na dobre fotke”. Prilikom uručivanja priznanja pobjedniku, direktor galerije Mladen Bišćan je rekao da je bilo teško izabrati najbolje fotografije, ali da oko prvog mjesta uopće nije bilo dvojbe. U ime nagrađenih fotografa prisutnima se obratio pobjednik Nedžib Vučelj, koji se zahvalio organizatorima, ali i žiriju na velikom trudu. Istaknuo je da mu je priznanje posebno jako drago zato što stručni žiri nije znao imena autora, već su im bile dostupne samo šifrirane fotografije. Pozvao je prisutne i na ovogodišnje fotosusrete na Uni pod nazivom “Pokažimo svijetu ljepote Une”, koji se tradicionalno od 2006. godine organiziraju povodom Dana rijeke Une. Tvorac, realizator i organizator fotosusreta na Uni je veliki entuzijasta Nedžib Vučelj, novinar i fotograf, publicista i književnik, predsjednik Udruge za informiranje, kulturu i turizam “Infokult” iz Bužima, veliki zaljubljenik u rijeku Unu (“krajišku ljepoticu”), Krajinu, Sandžak i Peštersku visoravan, ali i Zagreb, gdje je nakada davno studirao. Nedžib Vučelj je čest i rado viđen gost u Zagrebu. U galeriji Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju izlagao je već dva puta (2009. i 2010. godine), kada su predstavljene fotografije iz ciklusa “Pokažimo svijetu ljepote Une”. Ovo godine, od 21. veljače do 3. ožujka, svestrani bužimski umjetnik porijeklom sa Sandžaka izlagao je u Galeriji “Vladimir Horvat”. U okviru izložbe pod nazivom “Lirske impresije” predstavljeno je 65 Vučeljovih fotografija velikog formata, u kojima se predstavio sa četiri ciklusa: portreta, pejzaža, slučajnih snimaka te rose i kapljica
Nedžib Vučelj (Morane kod Tutina, 1955.) je novinar, pisac i fotograf, član UNBiH i ULUPUBiH. Završio je BBC-ijevu i Soroshevu školu novinarstva. Suradnik je mnogih listova i časopisa, bio je glavni i odgovorni urednik lista “Glas Bužima”, te direktor Informativno-kulturnog centra Bužim. Objavio je dvije zbirke poezije – “Njedra puna zavičaja” (1989.) i “Kovačnica” (1995.), te dvije zbirke pripovjedaka – “Zulfov kamen” (1998.) i “Obraz” (2003.). Autor je monografije povodom 40 godina FK “Bratstvo” Bužim (sadašnji NK “Vitez”). Bavi se umjetničkom i dokumentarnom fotografijom, organizator je Međunarodnih fotosusreta na Uni “Pokažimo svijetu ljepote Une”. Učesnik je više skupnih izložbi, osobito selektivnih, a imao je samostalne izložbe u Moranima, Delimeđu, Tutinu, Novom Pazaru, Goraždu, Travniku, Bužimu, Bosanskoj Krupi, Bihaću, St. Gallenu, Sarajevu, Zagrebu... U Bužimu je organizirao i vodio likovnu koloniju “Kestenijada”. Nagrađivan je za fotografiju i poeziju. Priprema fotomografiju Une i Pounja, u koju će biti uvrštene i fotografije učesnika fotosusreta na Uni. Živi i radi kao novinar u Bužimu. q

Nedžib Vučelj, pored pobjedničke fotografije “Lovac na dobre fotke” na paučini. Upravo po specifičnim fotografijama rose i paučine Nedžib Vučelj je nadaleko poznat, posebice među fotografskim znalcima. Unikatni fotografski trenuci ranojutarnje simbioze rose i paučine, zatim fotografije rijeke Une, starog grada Bužima i Jajca, prekrasni pejzaži Bosanske krajine i Pešterske visoravni, 11 dana su oduševljavali posjetitelje zagrebačke Galerije “Vladimira Horvata”. “Za mene je ovo najveće priznanje do sada koje sam ikada dobio. Osvojiti prvo mjesto između 160 fotografa iz 12 zemalja Europe, gdje je moja fotografija između čak 560 izabrana kao najbolja, sigurno nije slučajnost. Ovo su veliki trenuTci za mene, Bužim, Unsko-sanski kanton, Bosnu i Hercegovinu, ali i Sandžak. Mislim da je pobijedila ideja na fotografiji. Na fotografiji je moja kćerka Edina, koja je sva u snijegu, kako ona, tako i fotoaparat. Ona se tiske kroz snježne grane sa objektivom da ‘fotka’ ptice kada snijeg veoma jako pada. Otuda i naslov ‘Lovac na dobre fotke’, a ovaj put i na nagrade. Još jedna moja fotografija, na kojoj je fotograf Smajo Dolovac iznad prekrasnog kanjona Uvca, ušla je u izbor za veliku izložbu od 105 fotografija. I ona je umalo bila nagrađena, jer je po bodovima iza nagrađenih bila čak treća. Dobio sam mnogo čestitki od prijatelja, a i mediji su izvrsno propratili ovaj događaj. Hvala svima. Međutim, zvanični političari se još nisu oglasili, a mislim da i ne znaju i nisu ni svjesnio ove nagrade – ili im je žao darovati makar jedan fotpoaparat pobjedniku. Da nisam novinar vjerovatno bi se to desilo. Međutim, ja sam sretan čovjek i vjerujem da će biti još uspjeha. Zahvaljujem se svima koji me razumiju i daju mi makar onu najbitniju moralnu podršku za dušu, srce i oči umjenika. Posebno hvala medijima koji su ovu vijest objelodanili iskreno i sa radošću. Ovih dana organiziram fotosusrete na Uni, gdje mi dolaze fotografi iz Turske, Sandžaka, BiH, Hrvatske, Slovenije, Švicarske... Nakon toga ću pohitati put Sandžaka da pomognem prijateljima da organiziraju fotosusrete na Pešterskoj Visoravni, gdje mnogi fotografi imaju želju doći. Fotografija je izuzetno jak medij i to je najbolji način da svijetu pokažemo što znamo i umijemo, ali i da pokažemo ljepote Bosne i Hercegovine i šireg okruženja”, rekao je Nedžib Vučelj za “Preporodov Journal”. q Ismet ISAKOVIĆ

66

PREPORODOV JOURNAL 150/151

kultura

2. TJEDAN TURSKOG FILMA U ZAGREBU (16.-21. TRAVNJA 2013.)

Propitivanja turske stvarnosti
Hrvatsko-turska udruga prijateljstva, u suradnji s Veleposlanstvom Republike Turske u Zagrebu, organizirala je 2. Tjedan turskog filma, koji je održan od 16. do 21. travnja 2013. u zagrebačkom kinu “Europa”. Visoki pokrovitelji zanimljivog kulturnog događaja bili su Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Ministarstvo kulture i turizma Republike Turske. Tokom šest dana gledatelji su imali priliku pogledati devet tematski različitih filmskih uradaka suvremene turske kinematografije koji su imali značajan uspjeh ne samo kod turske kritike i publike, već i na međunarodnoj sceni. Raznovrstan filmski program odabrala je Andrea Berković, voditeljica projekta TTF-a. Turska kinematografija je danas jedna od najvitalnijih svjetskih kinematografija. Nakon što je ponovno oživjela tokom 90-ih godina, ulaskom u 21. stoljeće započeo je najproduktivniji i najuspješniji period turske filmske industrije na nacionalnoj, kao i međunarodnoj razini. Za ilustraciju, 2011. godine u Turskoj je snimljeno čak 70 filmova, najviše u posljednjih 25 godina. Strana je publika sve više zainteresirana za tursku kinematografiju, posebno zahvaljujući talentiranim filmašima kao što su Nuri Bilge Ceylan, Zeki Demirkubuz, Derviş Zaim, Fatih Akin, Semih Kaplanoğlu i Yeşim Ustaoğlu, koji su osvojili brojna međunarodna priznanja i na taj način utrli put budućim generacijama turskih filmaša. Bilo da se radi o komercijalnim ili umjetničkim filmovima, turska kinematografija uglavnom se bavi međuljudskim odnosima te odnosima u obitelji naspram rapidnih društvenih i političkih promjena u zemlji kroz spektar tema i stilova. Pritom često reflektira status zemlje koja ima ulogu kulturnog mosta između Bliskog istoka, Balkana i Europe, dok filmska umjetnost unutar njenih granica propitkuje sva lica promjene koju Turska proživljava. 2. Tjedan turskog filma u Zagrebu otvoren je projekcijom filma “Posljednja postaja Oslobođenje” (“Kurtuluş son durak”), prvog dugometražnog filma mladog redatelja Yusufa Pirhasana. Radi se o drami-komediji koja je, zahvaljujući tematici o nasilju nad ženama, pobudila veliki interes kod publike i kritike ne samo u Turskoj, nego i u inozemstvu. Sve počinje kada psihologinja Ejlem doseli u svoj novi stan u istanbulsku četvrt Kurtuluş (Oslobođenje). Nedavno ju je uljudno nogirao zaručnik pod izlikom “da nije spreman za ženidbu”, no ona ubrzo saznaje da je vara s njenom najboljom prijateljicom… Film “Mlijeko” (“Süt”) redatelja Semiha Kaplanoğlua, jednog od najcjenjenijih redatelja i scenarista suvremene turske kinematografija, priča je o mladiću pjesniku koji se nalazi na prekretnici života. Jusuf je završio srednju školu, no nije uspio upisati fakultet. Poezija koju piše sa velikom strašću izdaje se u nekim časopisima za koje nitko nije čuo, a on pak svakodnevno svojoj majci pomaže u proizvodnji mlijeka. Nakon smrti muža, mlada Jusufova majka je svu svoju pažnju usmjerila na svog jedinca, dok skriva svoju vezu s vlasnikom gradskog kolodvora… Film “Mommo babaroga” (“Mommo”) redatelja Atalaya Taşdikena inspiriran je istinitom pričom te nazvan prema “babarogi” kojom roditelji plaše svoju djecu kako bi se lijepo ponašala. Film je priča o ljubavi brata i sestre koje je otac napustio ne bi li se ponovno oženio te ih oboje poslao da žive kod svojeg postarijeg djeda. Djed je prestar kako bi se o njima brinuo, stoga Ahmet mora preuzeti ulogu majke, oca i brata svojoj mlađoj sestri Ajši…

Insert iz filma “Posljednja postaja Oslobođenje” “Mali grad” (“Kasaba”) poznatog redatelja Nuri Bilge Ceylana njegov je dugometražni crno-bijeli prvijenac, koji kroz četiri godišnja doba priča priču o turskoj obitelji koja živi u malom mjestu. Prvi dio filma smješten je u osnovnu školu, a drugi u proljeće. U trećem dijelu brat i sestra svjedoče složenosti i tami svijeta odraslih. Četvrti dio odvija se kod kuće uz mirnu sekvencu koja se kreće između sna i jave. Komedija “Vizontele” redatelja Yılmaza Eroğana film je o dolasku prvog televizora (1974.) u malo mjesto Hakkari u južnoj Turskoj. Jedan od najzastupljenijih vidova zabave predstavljaju filmske projekcije na otvorenom koje organizira Latif, otrcani oportunista koji ima pristup kolekciji starih turskih i francuskih filmova. Gradonačelnik Nazmi ne voli Latifa i svjesno bojkotira projekcije, no njegova obitelj iste gleda besplatno sa krova jedne od susjednih zgrada. Nazmi saznaje za novi izum, tzv. “kutiju sa slikama” i zvukom (vizontele) koja bi mogla Latifu preoteti posao… Film “Pandorina kutija” (“Pandora’nin kutusu”) redateljice Yeşim Ustaoğlu, kroz priču o obitelji koju ponovno spaja navodni nestanak njihove majke, bavi se pitanjima otuđenja, samoće, strahova i suočavanja s njima. “Potjera za novcem” (“Kaç para kaç”) redatelja Reha Erdema napet je film o čovjeku koji si krivim odlukama i krivim koracima zakomplicira život. Film govori o tome kako veliki novac i mali prijestup mogu mali i pristojan život pretvoriti u veliku tragediju. “Gdje si, Firuze?” (“Neredesin Firuze?”) redatelja Ezela Akaya, koji je režirao preko 700 komercijalnih filmova, zanimljiv je i nekonvencionalan film o glazbenoj industriji s pomalo nadrealnim raspoloženjem i pristupom. Kroz odnose u show biznisu vode nas Hajri i Orhan, dvojica glazbenih producenata u velikim dugovima zbog svojih neuspjelih projekata. Tu je i pjevač Ferhat, njihov mogući izvor zarade… Tjedan turskog filma u Zagrebu 2013. zatvorio je film “Djedovi ljudi” (“Dedemin insanlari”), još jedna uspješnica redatelja Çağana Irmaka. Kraj Prvog svjetskog rata obilježile su velike seobe stanovništva preko granica novouspostavljenih nacionalnih država. Film je topla drama o Mehmetu koji je kao sedmogodišnje dijete iz Grčke stigao u Tursku. Njegova je najveća želja prije no što umre posljednji put vidjeti rodni kraj sa svojim desetogodišnjim unukom… q Ismet ISAKOVIĆ

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

67

kultura

25. MEĐUNARODNI SAJAM KNJIGA U SARAJEVU (17.-22. TRAVNJA 2013.)

Nagrada Ervinu Jahiću
Jubilarni 25. Međunarodni sajam knjiga i 12. Bijenale knjige održan je u Sarajevu od 17. do 22. travnja 2013. u organizaciji Kulturnosportskog centra “Skenderija”, TDK “Šahinpašić” i Udruženja izdavača i knjižara BiH. Na ovogodišnjem sajmu sudjelovalo je oko 150 izlagača iz BiH, Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Irana, Saudijske Arabije, Turske i Brazila. Štandovi s knjigama bili su raspoređeni u tri sajamske dvorane, na 2.200 kvadratnih metara prostora, u nešto drugačijem konceptu u odnosu na prethodne godine. U “Bosanskoj kući”, centralnom prezentacijskom prostoru, održano je 100-ak promocija novih izdanja i pratećih tematskih izložbi i seminara. Svoje mjesto među izlagačima našao je i KDBH “Preporod”, čije su se knjige i časopisi mogli vidjeti na štandu Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH (Sektor za iseljeništvo), koje dugi niz godina pomaže autore i izdavače iz bosansko-hercegovačke dijaspore. Promocija izdavačko-informativne djelatnosti KDBH “Preporod” održana je u dva termina u subotu, 20. travnja 2013. Prvo je predstavljena Antologija bošnjačke poezije “Zašto tone Venecija” Ervina Jahića, a zatim i ostatak prošlogodišnje Preporodove produkcije: knjige “Begovi su pali na tjeme” Filipa Mursela Begovića, “Islam na Balkanu” Edina Urjana Kukavice i “Manjine u pravu” Amine Nanić, te časopisi “Behar” i “Preporodov Journal”. Sarajevski sajam knjiga završen je 22. travnja dodjelama nagrada za istaknuti rad u različitim segmentima izdavaštva i bibliotekarstva. Nagrade su dodijeljene u 15 kategorija, a uručeno je i nekoliko specijalnih priznanja. U žiriju koji je odlučivao o ovogodišnjim sajamskim nagradama bili su Nevenka Hajdarović (predsjednica), Ljubica Ostojić, Marica Filipović, Mile Babić i Almir Kurt (članovi). S neskrivenim ponosom ističemo da je nakon 2010. (nagrada “Beharu” za najbolji časopis) i 2011. godine (nagrada za životno djelo u području izdavaštva), KDBH “Preporod” ponovo među laureatima. Antologija bošnjačkog pjesništva “Zašto tone Venecija” autora Ervina Jahića nagrađena je nagradom u prestižnoj kategoriji nakladniče branše – najbolji izdavački poduhvat godine. Ovo impresivno izdanje, iznad standarda domaće izdavačke produkcije, KDBH “Preporod” je objavilo 2012. godine. “Zašto tone Venecija – bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana” prvi je i zasad jedini pregled novije bošnjačke poezije uopće, ne samo u Hrvatskoj, nego i u BiH. Odlučivši se za izbor 76 pjesnikinja i pjesnika iz BiH, Hrvatske, Srbije, Makedonije, Europe i svijeta, Jahićeva antologija čitateljima nudi uvid u “duh i misao” novijega bošnjačkoga pjeništva. Nakanivši ovjeriti domete posljednjih 20 godina bosansko-hercegovačkog pjesništva, Jahićeva knjiga počinje tamo gdje se zaklopila “Antologija bošnjačke poezije XX vijeka” profesora Enesa Durakovića, najprije objavljena 1990. godine pod edigom muslimanska, a potom 1996. terminološki revidirana. O iznimnom interesu javnosti, čitatelja i struke za Jahićevu antologiju govore i njezina dosadašnja iznimno posjećena predstavljanja u Zagrebu, Sarajevu, Zenici i Bihaću. Preporodovi sajamski domaćini – Sektor za iseljeništvo Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, i ove godine mogu biti zadovoljni. Pored nagrade za najbolji izdavački poduhvat godine, još su dvije nagrade dodijeljene bosansko-hercegovačkoj dijaspori. Vinko Grubišić, koji živi i radi u Kanadi, dobitnik je nagrade za najbolji prijevod dvojezične antologije “Krilati pjev – Filomela i slavuj

KDBH “Preporod” na 25. Međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu u poeziji zapadnog kruga”. Šime Ešić je dobio nagradu za životno djelo u području izdavaštva, povodom obilježavanja 20 godina postojanja i rada Izdavačke kuće “Bosanska riječ” Tuzla – Wuppertal. Spomenimo još neke nagrađene. Nagradu za uredništvo dobio je Ivica Vanja Rorić za uređivanje djela Mehmedalije Maka Dizdara “Stari bosanski tekstovi”. Nagradu za najbolji časopis dobili su “Ars” i “Journal of plant biology research”. Nagradu za najbolje oblikovanje knjige dobila je Marina Leskovar Grubišić za dizajn djela “Hvar”. Nagradu za ilustraciju knjige dobio je Amar Ajdinović za ilustraciju dječje knjige Arnele Kordić “Vesela abeceda”. Nagradu za znanost dobili su dr. Slavica Beneš Mirić za djelo “Ultrazvučna dijagnostika dojke” i dr. Ahmed Smajlović za djelo “Filozofija orijentalistike i njen utjecaj na savremenu arapsku književnost”. Specijalne nagrade žirija pripale su Jasminku Haliloviću za djelo “Djetinjstvo u ratu” i Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci BiH za objavljenu rukopisnu građu “Književna i politička djelatnost Jovana Kršića između dva svjetska rata”. Rezultati ovogodišnjeg Sarajevskog sajma knjiga nisu bili na nivou prethodnih godina jer su prodaja knjiga i broj posjeta bili mnogo manji (oko 25% u odnosu na 2012. godinu), što organizatori pripisuju općoj besparici i padu kupovne moći građana. Ibrahim Spahić, predsjednik Udruženja izdavača i knjižara BiH, na zatvaranju sajma ukazao je i na brojne probleme koje prate bh-izdavače. Najavio je da će 23. travnja, kada se obilježava Svjetski dan knjige, biti upriličen prijem u biblioteci Zemaljskog muzeja. “Možemo napraviti hiljade apela za Zemaljski muzej. To nikoga ne zanima. Odlaskom u biblioteku ove najvažnije državne institucije, koja je zatvorena, želimo javnosti poslati poruku da se tu nalazi naše blago”, rekao je Spahić. q Ismet ISAKOVIĆ

68

PREPORODOV JOURNAL 150/151

kultura

POEZIJA U SLICI – PERZIJSKA MINIJATURA

Nacionalni identitet Irana
Književna tribina “Književni petak”, koja se tradicionalno organizira u prostorijama Gradske knjižnice Zagreb, 19. travnja 2013. godine ugostila je perzijsku minijaturu koja čini neodvojiv dio umjetnosti knjige u perzijskom svijetu. Tribina pod naslovom “Poezija u slici – perzijska minijatura” ugostila je prevoditelja Ebtehaya Navaeyja i Tatjanu Paić Vukić, znanstvenu suradnicu u Orijentalnoj zbirci Arhiva Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, dok je ulogu voditelja preuzeo Tonči Valentić. Posebnost ove tribine leži u tome što je bila popraćena vizualnim kontekstom – video projekcijom i brojnim izlošcima kako iz privatnih kolekcija, tako iz kolekcije nedavno otvorene trgovine “Karavansaraj”. Tribina se bavila perzijskim pjesništvom i minijaturom kao njezinim popratnim sadržajem čiji je kontekst neodvojiv od pisane riječi. Priča o minijaturi u perzijskom pjesništvu započela je prezentacijom profesorice Tatjane Paić Vukić, čiji je zadatak bio osvijetliti sam postanak minijature. Sukladno tome, naglasak je bio na minijaturi uz dodire iluminacije i kaligrafije čija se pojavnost dotiče u tome što sve predstavljaju ilustraciju pjesničkog djela. Upravo spajanjem svih vrsta ukrasnih karaktera perzijske poezije putem značajnih primjera, od kojih neke možemo pronaći i u Orijentalnoj zbirci Arhiva Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, istaknut je sinkretizam pisanog i slikanog unutar perzijskog pjesništva. Projekcija je započela povijesnom pozadinom minijature čije početke nalazimo još u 13. stoljeću. Povijesna pozadina i ono što je uvjetovalo oblikovanje minijature kakvu danas poznajemo su invazija i razaranja Monogola, koji se tijekom 13. stoljeća šire i pritom stvaraju nove kulture na zapadu. Preuzimanjem pokorenih kultura i civilizacija oni su uslijed superiornijeg karaktera nametali nove utjecaje i pritom unijeli kinesku kulturu čiji je utjecaj najvidljiviji u fizionomiji likova minijature. Na taj se način kultura središnje Azije miješa sa istočnjačkim elementima stvarajući tako stil koji će pratiti liniju minijature još stoljećima. Taj utjecaj kineske kulture uz pokroviteljsku ulogu Mongola nastavlja se sve do 16. stoljeća kada tu tradiciju preuzimaju Safavidi, s time da se minijatura u tom istom stoljeću osamostaljuje. Osim utjecaja raznih kultura i prisvajanja njihovih identiteta profesorica Paić Vukić je istaknula kako je veliku ulogu odigrala i sama religija - islam, dajući pritom smjer razvitka minijaturi. Kako je islam radikalno prekinuo sa mnogoboštvom bilo je potrebno postaviti granice u ajetima koje bi zabranjivale figurativno slikarstvo Kur’ana, kako se ne bi prikazivalo ono što je izvan svjetovne pojavnosti, tj. ono božansko. Stoga je minijatura postala lutka, simbol života i ona služi čitateljima kao podsjetnik da je i sam život privid, kao i ono što je ilustrirano. Prateći povijesni razvoj minijature uočavamo kako se estetika u perzijskom pjesništvu nije znatno mijenjala te da je slika ponekad, u nekim razdobljima razvoja, bila čak cjenjenija od teksta prema kojemu je nastala. Tako je, primjerice, najčešće ilustrirana knjiga “Šahnama” ili “Knjiga kraljeva”, koju je prije 1.000 godina napisao čuveni Ferdosi. Ono što ovo djelo čini kanonskim jest njegov suvremen jezik koji služi kao veza između starih Iranaca i Iranaca danas te minijatura dinastijskog života tadašnje Perzije, rekao je prevoditelj Ebtehay Navaey. Na taj se način minijatura utisnula u perzijsku kulturu i postala dijelom tradicije. Upravo je ova paralelna pojavnost pisane riječi i slike osigurala minijaturi, kaligrafiji i iluminaciji status nacionalnog identiteta Irana te život unutar suvremenog pjesništva.

U Iranu oduvijek postoji izuzetno jaka tradicija knjige i čitanja kako kanonskih dijela tako suvremenika. Upravo je ta kultura uvjetovala svevremenski status pjesnika i iluminatora, koji se nije znatno promijenio čak ni nakon pojave tiskarstva, unatoč tome što se ono javlja relativno kasno u arapskom svijetu. Činjenica da se minijatura radila prema kanonskim oblicima, bez iskazivanja autentičnosti i individualizacije, omogućavala je većem broju minijaturista i iluminatora da sinkronizirano stvaraju sliku. Razlog možda leži u tome što je prepisivanje knjiga i oslikavanje istih predstavljao mukotrpan posao koji najčešće nije mogao iz primjerice vremenskih razloga biti povjeren individui. Također prepisivanje i oslikavanje knjiga označavalo je od samih početaka određen društveni simbol i zahtjevalo veliku posvećenost umjetnosti minijature. Da se ta vještina kaligrafije, iluminacije i minijature pretvorila u kulturni status možemo iščitati iz činjenice da niti jedna od njih nije izumrla, već samo potvrdila svoj kultni status u povijesti umjetnosti i književnosti. Minijatura tako živi izvan okvira svoje pisane pozadine i nadilazi granice lirike koju poznajemo. Kada izdvojimo sve ono što čini perzijsko pjesničko djelo uočavamo čitav niz slojeva koji čine socijalni i kulturni identitet Irana. Pritom geometrijski prikazi te plošni likovi minijature ujedinjuju u sebi božansko i svjetovno te uvjetuju sklad između onoga što je izrečeno i onoga što je oslikano. Sukladno tome, karakter slike često prikazuje čitateljima koji se prvi puta susreću sa minijaturom pomalo tajnovite i skrivene simbole. Da bi kao čitatelji prepoznali simboliku ilustracije stihova bitno je poznavati religijsku i društvenu pozadinu onoga o čemu se piše te nam upravo ta saznanja mogu pomoći pri razjašnjavanju neraskidive veze i istovjetnosti poezije u slici, odnosno perzijske minijature. q Helena MARKOVIĆ

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

69

kultura

TRIBINA “JEZIK O JEZIKU”

Jezik je kuća bitka
U prostorijama Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, 28. svibnja 2013. održana je tribina pod nazivom “Jezik u jeziku”, dio projekta “Jezična raznolikost u Hrvatskoj” koji se održava u suradnji s Koordinacijom vijeća nacionalnih manjina grada Zagreba. Na tribini su sudjelovali akademik Josip Bratulić, prof. dr. Dževad Jahić, prof. dr. Dušan Marinković, prof. dr. Ivo Pranjković, a moderator je bila Ksenija Banović. Nakon ulaska Hrvatske u EU, ono što Hrvatska može pokazati Europi je jezična raznolikost kojom govore nacionalne manjine. Na tribini se govorilo o jezičnom identitetu Bugara, Bošnjaka i Srba, društveno-političkim uvjetima koji dovode do standardizacije jezika, suvremenim tendencijama, o razvoju jezika, kulturno-povijesnom kontekstu i jezičnim dodirima. Akademik Josip Bratulić je govorio o kulturno-povijesnom kontekstu jezičnih dodira južnoslavenskih naroda. Naglasio je da je učenje braće Ćirila i Metoda zajedničko kulturnom identitetu Bugara, Bošnjaka, Srba i Hrvata. Sv. Ćiril je 1100. godine prepisao jedan tekst sa kurilovice (glagoljice) na ćirilicu. Pritom se smatra da je glagoljica prvo slavensko pismo. Prof. dr. Ivo Pranjković je govorio o problemu standardizacije jezika u bivšoj Jugoslaviji, u kojoj su Hrvati bili najmanje zadovoljni – i to su davali do znanja. Srbi su, također, imali razloga za nezadovoljstvo. Upozoravali su na prodor kroatizama u srpski standardni jezik. Slovenci su bili nezadovoljni statusom slovenskog jezika na saveznoj razini. Makedonci su bili među najzadovoljnijim, barem od naroda na prostoru Jugoslavije, ali na saveznoj razini, također, pokazivali su nezadovoljstvo. Što se tiče Muslimana/Bošnjaka ni oni nisu bili zadovoljni iz razloga što ih nitko ništa nije pitao. Žalili su se da u Novosadskom dogovoru o pravopisu nije sudjelovao ni jedan Bošnjak; upotreba orijentalizama je bila ograničena, pa i u vjerske svrhe. Bošnjaci su se rijetko oglašavali što se tiče jezičnog pitanja, vjerojatno iz razloga što su nacionalistička skretanja u BiH bila znatno oštrije sankcionirana, više nego bilo gdje drugdje. Crnogorci su bili relativno zadovoljni, ali od 1980. postojala je skupina koja je zagovarala emancipaciju crnogorskog jezika. “Bez obzira na neke stavove da je hrvatski, bosanski, srpski i crnogorski jedan jezik, bitno je to da svaka etnija ima pravo imati svoj standardni jezik”, zaključio je prof. Pranjković. Prof. dr. Dževad Jahić uvodno je postavio sljedeće pitanje: “Na koji način bosanski istorijski prostor biva prepoznat kao jezički prostor, kako i kojim pravima se on razvija, što je bosansko u tom smislu i koliko su otužne naše zablude o montiranju naziva jezika?” Jahić je istaknuo da bosanski jezični prostor seže u daleku prošlost, još od Srednjeg vijeka. Pritom se u razgovorima se provlače naslijeđene predstave o centrima srpskohrvatskog jezika koji je istočni i zapadni prostor, a centar tog prostora je dugo vremena proglašavan periferijom. “To je teorija koja se sukobljava s teorijom lingvističke geografije. Bosna je od Srednjeg vijeka prepoznatljiv istorijski prostor, to je prije svega država. Na tom prostoru se ukorijenila posebna duhovnost koja se nalazi između Istočne i Zapadne crkve, u Bosni je bila Crkva bosanska s bogumilskim učenjem, a Kulinova povelja je prvi pisani spomenik na narodnom jeziku, koji je vrlo uvjerljiv dokaz o tome da bosanski lingvistički prostor nije od juče, nego je iz duboke starine. Formula 'jedan narod – jedan jezik' se uklapa u savremene koncepcije Evrope i svijeta, što znači: besmi-

Tribina u Društvu hrvatskih književnika sleno je govoriti o narodu koji nema jezika samo zato što njegov jezik nije dovoljno drukčiji od jezika drugog. Uplovljavamo u mirnije vode pomirenja sa naučnom istinom da narod koji historijski opstaje, opstaje zahvaljujući svom jeziku. Jezik opstaje sam po sebi, mimo naših mišljenja. U ovih 20 godina, bosanski jezik je prilično naučno elaboriran. On je garant postojanosti BiH”, rekao je Jahić. Konstatirao je kako danas u BiH ne postoje snage koje bi restaurirale “Kalajevski jezik” jer su svjesne toga da se historija na taj način ne može vraćati: “Bosanski jezik jeste jezik Bošnjaka i svih onih koji BiH osjećaju kao svoj kulturno-historijski prostor, pri čemu koncepcija bosanskog jezika ni slučajno ne dovodi u pitanje pravo bosanskih Hrvata i Srba na svoj jezik. Bosanski jezik je jezik bošnjačkog naroda, zato što jedini Bošnjaci čuvaju tu historijsku svijest svog jezika koji se zove bosanski – i ne može se drukčije zvati.” Prof. dr. Dušan Marinković je govorio o tome kako treba otvoriti dimenziju rasprave, a to je vidjeti što su sve hrvatski izdavači objavili od srpskih autora, formirajući korpus tekstova kojim bi se formirao novi znak Srpska kultura u Hrvatskoj. Radi se o strategijama prešućivanja i marginaliziranja. “Ulazak Hrvatske u EU je simbolički i politički čin, on neće promijeniti ništa bitno u kulturi. Eventualno će se nešto poboljšati, ali neke stvari će se i usporiti. Naprosto, ulazi se u novi sistem pravila”, rekao je Marinković. Izrazio je skepsu prema onim strategijama i koncepcijama koje ne vide da je svaka koncepcija pamćenje, u suprotnom stupa na snagu svjesna koncepcija zaborava. “Što je sa 100 godina zajedničkog jezičnog iskustva? O tome trebaju govoriti ne samo manjinske zajednice nego i institucije. Kultura nije monolitna, a onaj tko drugačije razmišlja radi na osvještenoj koncepciji zaborava. Što je jezik nego li kuća bitka, za onoga koji sebe može u jeziku vidjeti!?”, zaključio je prof. Dušan Marinković. Ksenija Banović je govorila o bugarskom, s pozicije prevoditeljice tog jezika, istaknuvši kako se bugarski jezik smatra najbližim staroslavenskom jeziku. Početno pismo Bugara bila je glagoljica koja je postupno prešla u ćirilicu. Bugarski se razvijao, ne samo pod utjecajem slavenskih jezika, nego i pod utjecajem grčkog i turskog. “Granice mog jezika, granice su moje slobode. Svoje granice hrvatskog širim kroz bugarski”, zaključila je Ksenija Banović. q Ajka TIRO SRERENIKOVIĆ

70

PREPORODOV JOURNAL 150/151

kultura

“KNJIGA MAJCI” ENVERA ČOLAKOVIĆA OBJAVLJENA NAKON 71 GODINE

Neprolazna ljubav majke
Povodom 100. godišnjice rođenja bosanskohercegovačkog i bošnjačkog književnika Envera Čolakovića, Općina Hadžići je izdala njegovu do sada neobjavljenu “Knjigu majci”. Knjiga je promovirana 26. svibnja 2013. u Bošnjačkom institutu u Sarajevu. O knjizi su u govorili kritičar Vojislav Vujanović i književnik Mirsad Sinanović, a na izdanje se osvrnuo i književnik Isnam Taljić. Prisutne je pozdravio autorov sin Esad Čolaković te načelnik Općine Hadžići Hamdo Ejubović. “Enver vuče svoje porijeklo iz Lokvi koji su dio općine Hadžići. On je vezan za nas i mi smo vezani za njega i zato objavljujemo njegovu knjigu. Divili smo se objavljenim Enverovim romanima 'Legenda o Ali paši', 'Lokljani', 'Mali svijet', 'Jedinac'. Pokrenuli smo inicijativu da nova osnovna škola koja će biti izgrađena u narednoj godini, ponese ime našeg Envera Čolakovića”, istakao je Ejubović. “Ovo za mene nije komemorativni skup, već jednako radostan događaj kao rođendan mog oca. Ova knjiga je dugo spavala zaključana, kao i mnoga druga djela iz Enverovog opusa, koji još čeka da bude otkriven i situiran u kulturni i literarni korpus Bosne i Hercegovine, ali i hrvatske kulturne baštine, kao kamenčić mozaika. Nadam se da će ova knjiga biti poticaj da se neko u BiH prihvati ozbiljnog posla i napravi jedno kritičko izdanje sabranih djela Envera Čolakovića. Ja se nadam da ću poživjeti da to i dočekam", rekao je autorov sin Esad Čolaković, uspješni menadžer i znanstvenik koji živi i radi u Zagrebu. Okolnostima nastanke knjige potpuno opravdavaju tvrdnju njegovog sina Esada koji je dodao da je život Envera Čolakovića “dostojan i posvemu nalik na scenarij za film koji obiluje brojnim dramskih zapletima”. Naime, Čolakovićeva majka Ilona (Fatima) za njegovog oca Vejsil-bega udala se 1913. godine. Porijeklom iz glasovite stare plemićke obitelji Mednyanszky studirala je filozofiju u rodnoj Budimpešti i na Sorbonni. Po riječima Enverova sina Zlatana (preminuo 2008. u SAD-u), koji je autor predgovora i priređivač “Knjige majci”, Ilona-Fatima je bila “poput svoga sina – buntovna idealistkinja, izvanredno obrazovana, beskonačno dobra i plemeni-

Promocija “Knjige majci” u Bošnjačkom institutu u Sarajevu ta, ali i naivna žena, a islam je prihvatila kao svom srcu i duši najbližu vjeru”. Zlatan Čolaković je u predgovoru istakao da je njegov otac ovu knjigu, kao i mnoge druge koje još uvijek čekaju na objavljivanje, napisao posve svjestan da je neće moći objaviti za života. Naime, u ostavštini su bila sačuvana dva manuskripta, a rukopis je autor pokušao završiti 1942. godine – i to kao poklon za majčin 59. rođendan. No, zbog izrazito kritičnog stava prema ustaškom režimu i jasno izraženog antifašizma knjigu nije smio vidjeti nitko osim majke. Naime, Čolaković kao očevidac opisuje četničke zločine iz Drugog svjetskog rata, ustaške progone, zločine njemačkih okupatora, a s punom objektivnošću piše i o sramnim progonima Srba i Židova. Suočen sa činjenicom da bi izgubio glavu ukoliko bi netko pročitao napisano, zajedno sa majkom rukopis je sakrio u vrtu njihove sarajevske kuće. “Mislim da je nesumnjivo da je Čolaković namjeravao objaviti ovu knjigu odmah nakon rata, odnosno neposredno nakon njemačke kapitulacije. Na to ukazuje sjajna zaključna pjesma 'Majci mjesto školjke, Souvenir a Balatonfured', objavljena u knjizi pjesama 'Bosni', koja je puna optimizma, u očekivanju skorog sloma fašističke Njemačke”, stoji u predgovoru iz pera njegovog sina Zlatana. Drugi rukopis predstavlja dogotovljeni prijepis s mnogobrojnim dodacima iz 1955. godine, a sam ga je autor uvezao u knjigu, tada posve svjestan da ga do kraja svoga života neće moći objaviti. Književni kritičar Vojislav Vujanović naglasio je činjenicu da je knjiga napisana prije više od 70 godina, a pojavljuje se tek danas. Slična sudbina pratila je i njegov najpoznatiji roman “Legenda o Ali paši”, a zbog nje su komunističke vlasti autoru zabranile pojavljivanje u javnosti. No, iako su mu komunisti pripisivali antisemitizam i ustaške sentimente, po riječima Vujanovića “Enver je bio pacifista, bio je protiv rata i protiv zločina”. “U ovoj knjizi Čolaković je povezao sve oblike književnog iskaza, od pripovijetke, eseja, uveo je dramu, poeziju, neke svoje zabilješke, tako da je knjiga mozaična. Prethodio je poetici postmoderne u kojoj se više nisu slijepo pokoravali određenim uzusima”, naglasio je Vujanović. KDBH “Preporod” će povodom 100. godišnjice rođenja ovog značajnog bošnjačkog i bosanskohercegovačkog književnika, u suradnji sa Društvom hrvatskih književnika i Ministarstvom kulture RH, krajem 2013. godine sudjelovati u organizaciji Međunarodnog simpozija, koji bi trebao znanstveno rasvijetliti razne aspekte njegova djela i života. Filip Mursel BEGOVIĆ

Enver Čolaković (Budimpešta, 27.05.1913. – Zagreb, 18.08.1976.) ostavio je iza sebe pet romana, više pripovijedaka i pjesama. Bavio se prevođenjem s mađarskog i njemačkog jezika, a radio je kao profesor, korektor, urednik i kazališni redatelj. Objavljivao je i stručne tekstove iz fizike i matematike. Nekoliko njegovih romana i zbirki pjesama još uvijek čekaju na objavljivanje. q

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

71

kultura

PREDSTAVLJANJE KNJIGE ZLATKA HASANBEGOVIĆA U SARAJEVU

Kapitalno historiografsko djelo
U četvrtak, 30. svibnja 2013., u Bošnjačkom institutu u Sarajevu održana je prva promocija knjige zagrebačkog povjesničara dr. sc. Zlatka Hasanbegovića “Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929.-1941. (U ratu i revoluciji 1941.-1945.)”. Knjiga je tijekom 2012. godine objavljena u zajedničkoj nakladi Medžlisa Islamske zajednice Zagreb, Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” iz Zagreba. Na promociji su, pored autora, govorili prof. dr. Husnija Kamberović, ravnatelj Instituta za historiju u Sarajevu, prof. dr. Adnan Jahić, izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, dr. sc. Amir Karić, voditelj vjersko-prosvjetne službe Rijaseta Islamske zajednice u BiH i prof. dr. Safet Halilović s Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) je proistekla iz općih društvenih i političko-nacionalnih okolnosti u BiH nakon sloma Austro-Ugarske i stvaranja Kraljevine SHS. Utemeljena je početkom 1919. stapanjem nekoliko odvojenih političkih akcija čiji nositelji nisu do tada usmjeravali muslimanski političko-stranački život u BiH. U knjizi se obrađuje političko djelovanje JMO od uvođenja kraljeve diktature u siječnju 1929. do ratnog sloma Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. godine. Kao svojevrsni rasplet, u završenom poglavlju se u obliku historiografske skice iznose osnovne obavijesti o djelatnosti stranačkih ostataka u Drugom svjetskom ratu i NDH, te njihovoj sudbini nakon 1945. i dolaska komunista na vlast. Knjiga je prvenstveno je nastala na podlozi arhivskog gradiva iz više arhivskih fondova i zbirki u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu. Od njih su najznačajniji zbirka Milana Stojadinovića u Arhivu Jugoslavije u Beogradu, fond Kraljevske banske uprave Drinske banovine u Arhivu BiH u Sarajevu, zbirka varia i ostalog gradiva u arhivu Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu te ostavština Fehima Spahe u Historijskom arhivu u Sarajevu. “Ova knjiga plod je mog višegodišnjeg istraživanja na dosad nekorištenoj arhivskoj građi. Mislim da je to i njena najveća vrijednost budući da se u njoj uistinu nalaze podaci koji do sada nisu bili poznati”, rekao je Hasanbegović i dodao da se radi o klasičnoj monografiji o najistaknutijoj bošnjačkoj stranci između dva svjetska rata. “No, tema se ne omeđuje naslovom knjige, budući da sam u knjizi obuhvatio sve bošnjačke i muslimanske političko-stranačke sastavnice. Može se reći da je ovo politička studija o cjelokupnom političko-stranačkom životu u BiH uoči Drugog svjetskog rata. U završnom poglavlju obradio sam i najznačajnije događaje u Drugom svjetskom ratu, kao i neposredno nakon njega, što je svojevrsna dopuna knjige, jedna vrsta epiloga”, naglasio Zlatko je Hasanbegović. Za Jugoslavensku muslimansku organizaciju rekao je da je bila tipična politička stranka toga vremena. Na njenom čelu bili su najistaknutiji predstavnici muslimanskog građanstva koji su nakon Drugog svjetskog rata zauvijek potisnuti iz političkog i društvenog života. Prof. dr. Adnan Jahić je istaknuo da je historijska nauka obogaćena za jedno veoma značajno djelo kojim se, s jedne strane, skreće pažnja naučne javnosti na potrebu daljnjeg sistemskog izučavanja političke prošlosti južnoslavenskih naroda, dok se, s druge strane, ukazuje na svu zamršenost i kompleksnost političkih tema, koje se, sasvim sigurno, ne mogu cjelovito sagledavati tek rekonstrukci-

Promocija Hasanbegovićeve knjige o JMO u Bošnjačkom institutu u Sarajevu jom djelovanja glavnih aktera tretiranog historijskog fenomena. Autor je toga bio itekako svjestan, pa je vlastito historiografsko kazivanja smjestio u najširi kontekst političko-nacionalnih odnosa u Kraljevini Jugoslaviji. “Hasanbegovićeva knjiga jasno pokazuje da je glavni motivacijski faktor JMO bila njena težnja da opstane kao jedinstvena politička stranka te da na temelju ekskluzivnog političkog predstavništva bosansko-hercegovačkih muslimana igra određenu ulogu u političkim tokovima međuratne Jugoslavije. Nije tu bilo neke posebne brige za narod, niti se to moglo očekivati u zaostalom i podijeljenom društvu, u vremenu u kojem caruju siromaštvo, nepismenost, tuberkuloza i kapljica. No svejedno se ne može osporiti činjenica da je djelovanje JMO pomoglo izgradnji bošnjačkog političkog identiteta te da je ova stranka u svoje vrijeme bila najveća organizirana društvena prepreka širenju srpskog i hrvatskog imena među Bošnjacima”, rekao je Adnan Jahić. Dr. sc. Amir Karić je rekao da Hasanbegovićeva studija sadrži sve elemente historiografsko-naučnog djela, što podrazumijeva proučavanje i kritičko ispitivanje izvora, utvrđivanje i sređivanje činjenica, te objašnjavanje činjenica njihovim uzročnim vezama. Naglasio je da je Hasanbegović svojim dosadašnjim naučno-istraživačkim radom stekao atribut jednog od najznačajnijih historičara svoje generacije ovoga podneblja. “U ovom djelu, napisanom na 880 strana, korištena je nepublicirana građa iz 35 fondova i zbirki koji se nalaze u 10 arhiva, 39 bibliografskih jedinica publicirane građe i službenih publikacija, 47 bibliografskih jedinica periodike, te 121 knjiga i brošura. Posebnu draž ovome djelu daje obilje fotografija uzetih iz arhiva ili privatnih albuma potomaka sudionika onovremenih dešavanja, te niz preuzetih karikatura iz jugoslavenskih listova međuratnog razdoblja, koje svojim jezikom kazuju kako je javnost percipirala politička dešavanja i ulogu JMO i njenog predsjednika dr. Mehmeda Spahe”, rekao je Karić. Naglasio je da historija JMO između dva svjetska rata praktično znači političku historiju Bošnjaka u tom periodu jer je bila involvirana u sve društvene procese kod Bošnjaka. Bila je više od političke organizacije, kroz JMO su se prelamala gotovo sva važnija dešavanja u društvenom životu bošnjačkog naroda tog razdoblja. q Ismet ISAKOVIĆ

72

PREPORODOV JOURNAL 150/151

DIJALOG CIVILIZACIJA

GODIŠNJI IZVJEŠTAJ EUROPSKE MREŽE PROTIV RASIZMA (ENAR)

Rasizam i islamofobija u Europi
U ožujku 2013. godine Europska mreža protiv rasizma (European Network Against Racism - ENAR) objavila je izvještaj o zapažanjima o pojavama rasizma i drugih oblika diskriminacije u 26 zemalja Europe od ožujka 2011. do ožujka 2012. godine. Pojave rasne i vjerske diskriminacije ozbiljno utječu na mnogobrojne živote i sigurnost etničkih i vjerskih manjinskih grupacija, a to se najčešće zbiva u područjima obrazovanja, zapošljavanja, stanovanja, pristupa uslugama, policijskog i tretmana od strane političkih i pravosudnih institucija. Ovogodišnji izvještaj usredotočen je na pojavu islamofobije kao predrasude, straha i mržnje prema islamu, muslimanima i islamskoj kulturi. Izvještaj donosi neposredna iskustva muslimana u Europi, heterogene populacije, porijeklom iz različitih etničkih i nacionalnih grupa i iz različitih socio-ekonomskih slojeva s različitom poviješću migracija. Opći je zaključak izvještaja da su rasizam i rasne predrasude duboko ukorijenjene u europskim društvima te da strukturalna i institucionalizirana rasna diskriminacija onemogućavaju često žrtvama pristup pravosuđu i pravnim lijekovima. Redovito su zabilježeni prigovori na nedostatak informacija i savjeta o antidiskriminacijskim propisima. Legislativa se smatra snažnim generatorom promjene, no zabilježeni su brojni primjeri nedovoljnog poznavanja i razumijevanja propisa od strane institucija, odnosno onih koji imaju zadatak primjenjivati propise u svome radu. U pogledu zakonodavne i institucionalne borbe protiv diskriminacije, rasizma i islamofobije, svega je nekoliko primjera donošenja odgovarajućih propisa te je zamijećen ozbiljan pad donošenja antidiskriminacijskih politika i poticanja javnih akcija suzbijanja diskriminacije, rasizma i ksenofobije. Osim toga, trendom se smatra i deprioritizacija politika integracije i ravnopravnosti. Primarno, razlozi tomu leže u ekonomskoj krizi i primarnom fokusu na ublažavanje negativnih posljedica krize. Ekonomska kriza dovela je do smanjivanja proračunskih izdvajanja za javne usluge i rad na suzbijanju diskriminacije. Ove pojave govore o manjinskim skupinama kao žrtvenoj janjadi koja prva i najteže osjećaju posljedice krize, a upravo bi suprotno bio indikator otvorenog, uključivog i društva nesklonog podjelama ove vrste. Politička i ekonomska situacija utjecala je na brojne društvene nemire, osobito u nekim zemljama poput Grčke i Španjolske. Osobito je zabrinjavajuće snaženje neonacizma i rasističkog nasilja u nekim zemljama. Mnoge zemlje bilježe široku prisutnost diskriminatornog javnog diskursa vođenog od strane medija i političara, a organizacije civilnoga društva izvještavaju o nedostatku odgovornosti političkog leadershipa da se uhvati u koštac s borbom protiv rasizma i za vrijednosti političkog dijaloga i uopće kulture dijaloga i poštivanja ljudskih prava.

Muslimani u Europi
Izvještaji iz 26 europskih zemalja opisuju muslimansku populaciju heterogenom i etnički raznovrsnom. Klasični oblici etničkih zajednica nisu tipični za muslimane, pa tako Češka Republika ima etnički raznovrsnu, iako malu zajednicu muslimana. Litva primjerice izvještava o sedam muslimanskih zajednica. O heterogenosti muslimanskih zajednica pišu i Španjolska, Finska, Njemačka i Italija.

Muslimani pripadaju i različitim socioekonomskim slojevima. Kao primjer navodi se Velika Britanija s izrazito velikom populacijom muslimana iz Pakistana i Bangladeša koji žive u siromaštvu. S druge strane, slovački muslimani su često zaposleni u javnim službama nakon završetka visokoškolskih obrazovnih programa ili se radi o ekonomskim migrantima koji vode relativno unosne privatne poslove. U onim zemljama u kojima postoji duža kulturalna i vjerska tradicija islamskih praksi, integracija je muslimana kvalitetnija, no u većini europskih zemalja postoji strah da muslimani neće prihvatiti lokalne običaje stoga je na snazi integracijska politika asimilacije. Asimilacijski model proces je adaptacije u kojem imigrant ili čitava skupina preuzme običaje, norme, vrijednosti i socijalne osobine društva u koje je došao, tako da je potpuno kulturno apsorbiran u dominantno većinsko društvo. Ovaj je proces jednosmjeran, a najveći je teret na imigrantima, dok je uloga države da omogući adekvatan mehanizam i potporu za učinkovito i hitno usvajanje, odnosno preuzimanje dominantne kulture. Također, kulturna asimilacija, kao i vanjska akulturacija, ne znače da će država poduzeti mjere kako bi se imigranti i strukturno asimilirali, odnosno da će imati jednaku šansu sudjelovati u donošenju odluka ili biti prihvaćeni u institucije dominantne grupe. Ovaj model ne poznaje kulturne različitosti.

Islamofobija
Paneuropsko istraživanje upozorava na veliku rasprostranjenost islamofobije u mnogim europskim državama. Osim toga, potvrđuje da su predrasude prema muslimanima značajno raširenije nego prema drugim manjinskim skupinama koje obitavaju u Euro-

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

73

DIJALOG CIVILIZACIJA
pi. Islamofobija poprima različite oblike, a uglavnom se radi o prosvjedima protiv izgradnje džamija, uništavanju islamskih građevina i nasilju prema muslimanima u obliku govora mržnje i zločina iz mržnje. Otpor izgradnji džamija postoji u mnogim europskim zemljama. Austrija, primjerice, ima detaljizirane propise o visini građevina kako bi se spriječila izgradnja džamija. Na Islandu se na izgradnju džamija gleda kao na terorističku prijetnju. Prema Međunarodnom izvještaju o vjerskim slobodama iz 2011. godine, u Grčkoj su zabilježeni opetovani napadi na medžlise i džamije u Ateni. Slovačkoj, Austriji i Španjolskoj prijavljeni su političari s rasističkim izjavama. Nedavno su u Finskoj članovi političke stranke True Finns osuđeni zbog govora mržnje. Tajnik talijanske Lega Nord i bivši ministar unutarnjih poslova Maroni priznao je korištenje rasističkih ideja i odluka u političkoj areni. U Barceloni se trenutno istražuju incidenti govora mržnje putem letaka i Facebooka prema imigrantima – Rumunjima, Romima, muslimanima i Marokancima. Austrijski su desni političari redoviti nositelji govora mržnje. 2011. godine, predsjedavajući Slobodarske strane iz Styrie optužen je za govor mržnje i vjersku diskriminaciju nakon što je stranka

Vjerskoj su diskriminaciji zbog eurocentrične politizacije nošenja pokrivala za glavu, posebno izložene muslimanske žene i djevojčice, a u nekim je zemljama na snazi i zabrana nošenja pokrivala u javnosti. Francuski je ministar obrazovanja Luc Chatel zabranio pokrivenim majkama pratnju vlastite djece na školske ekskurzije. Nakon francuskog donošenja zakona o zabrani pokrivala, tema je postala aktualna i u Španjolskoj i Italiji, u kojoj je čak donesena uredba o zabrani nošenja marame uz popratno objašnjenje u kojemu se iznosi da je nošenje marame opresija žena. U Nizozemskoj su neki poslodavci zabranili nošenje marame na radnome mjestu opravdavajući zabranu ravnopravnošću žena i standardima ljudskih prava. Nizozemska stranka za slobodu, čija popularnost raste, zagovara anti islamske politike te je uputila prijedlog Parlamentu o zabrani nošenja marama. U Poljskoj su žene koje nose hidžab uglavnom odbijane s poslova koji zahtijevaju komunikaciju s klijentima ili se od njih zahtijeva da skinu hidžab. U Španjolskoj se pokrivenim muslimankama najčešće nude poslovi koji ne zahtijevaju direktan kontakt s klijentima. Izvještaj navodi i primjere diskriminacije muslimana od strane političara i političkih stranaka. Povjerenik za ljudska prava Vijeća Europe u lipnju je 2012. godine izvijestio o političkim strankama određenih zemalja koje koriste antiislamsku retoriku u političkim izbornim kampanjama. Političari su prema izvještajima 26 zemalja često izravni nositelji govora mržnje, a prostor sve većeg iskazivanja i raspirivanja govora mržnje su društvene mreže i mediji. Govor mržnje često se viđa i dalje na sportskim terenima, osobito prilikom nogometnih utakmica. Mnoge su zemlje usvojile propise kojima zabranjuju i sankcioniraju govor mržnje, a u nekim su slučajevima ti propisi manjkavi ili ih uopće nema. U Finskoj, Irskoj, Italiji,

objavila virtualnu igricu na svojoj web stranici kojom se moglo spriječiti izgradnja minareta i džamija. Nije osuđen ni na kakvu kazna što jasno ukazuje na teškoću procesuiranja i kažnjavanja govora mržnje osobito ako se radi o javnim ličnostima, odnosno političarima. Muslimani su u Sofiji, u Bugarskoj, bili žrtve napada članova stranke Ataka koja je kontinuirano poticala mržnju, diskriminaciju i nasilje na vjerskim osnovama. Prosvjednici su bacali jaja i kamenje na džamiju i vjernike od kojih je pet bilo ozlijeđeno. Za napad nitko nije osuđen. U mnogim se zemljama počeo koristiti termin “eurorabia” opisujući rastući priljev arapskih imigranata i s tim u vezi promjenu europskog identiteta eksponencijalnim demografskim rastom arapske populacije. Neminovne su bile i reakcije talijanske Lege Nord i njihova člana, istovremeno i zastupnika Europskog parlamenta Maria Borghezia, koji je predložio naplatu poreza muslimanima koji imaju više djece kako bi se spriječilo islamsko prodiranje u Europu. Tijekom lokalne izborne kampanje u Španjolskoj, porasla je potpora strankama desnice Plataforma per Catalunya’ (PxC), España 2000 i Democracia Nacional, osobito u područjima visoke nezaposlenosti i visoke muslimanske populacije. Bivši je član stranke PxC osuđen zbog poticanja mržnje prema muslimanima tijekom katalonske izborne kampanje. Rastu islamofobije doprinijeli su mediji i društvene mreže. Prema nizozemskom Centru za izvještavanje o diskriminaciji na internetu, većina diskriminatornih izjava na internetu i u medijima, bile su islamofobne. 51% prigovora u Belgiji vezanih za diskriminaciju muslimana bile su objavljene u medijima. Izvještaj upozorava na tendenciju medija generaliziranju islama temeljem pojedinačnih slučajeva, a pozitivni su medijski prikazi muslimana rijetko zabilježeni.

74

PREPORODOV JOURNAL 150/151

DIJALOG CIVILIZACIJA
Prijavljeni su ispadi rasizma i islamofobije na nogometnim utakmicama, a kao primjer izdvojeni su rasistički povici, pjesme navijača i ksenofobni incidenti na nogometnim stadionima u Hrvatskoj i Poljskoj. Istražena su 22 slučaja rasizma na nogometnim stadionima u 2011. godini. Igrači crne boje kože nazivani su “majmunima”, “nigerima”, “gorilama”... Navijači su nerijetko povikivali antisemitske poruke i izlagali transparente s rasističkim porukama. U velikoj Britaniji zabilježena su i dva slučaja rasističkog govora od strane nogometnih igrača. Luis Suarez, nogometaš “Liverpoola” kažnjen je zabranom igranja 8 utakmica i plaćanjem kazne od 40.000 funti radi vrijeđanja igrača “Manchester Uniteda”. Neki su igrači i sportski komentatori bili vrijeđani putem Twittera za što su počinitelji bili osuđeni na kaznu. Govor mržnje se još uvijek ne shvaća dovoljno ozbiljno i prijeteće. U Estoniji se, primjerice, govor mržnje putem blogova ne smatra ozbiljnim zločinom, već neprihvatljivim ponašanjem. Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih naroda stoga je Estoniji uputilo preporuku da unaprijedi svoje zakonodavstvo. Irska, primjerice, ima razvijene zakonodavne propise kažnjavanja govora mržnje no unatoč tome nema kvalitetne mehanizme obračuna s govorom mržnje, osobito govora mržnje na internetu. Zato danas irske organizacije civilnoga društva i irski ENAR pozivaju Vladu da regulira kažnjavanje govora mržnje na internetu. Mjere borbe protiv terorizma razlikuju se od države do države, u nekima je borba protiv terorizma visoko definirani prioritet koji je povezan s visokom stopom ksenofobije i islamofobije u društvu. Protuterorističke mjere često postavljaju pitanja vezana uz poštivanje odnosno kršenje ljudskih prava, osobito jer su one uglavnom usmjerene prema muslimanima i migrantskim zajednicama. Njemačka se politika usredotočila na islamsku radikalizaciju, finska na islamske ekstremističke grupe, a estonske i litavske sigurnosne politike sve se više bave islamskim zajednicama i identifikacijom radikalizacije. Zabrinutost eksplozijom sigurnosnih “antiislamskih” politika iskazala je Europska komisija protiv rasizma i netolerancije (European Commission against Racism and Intolerance – ECRI) osobito u Italiji, a Europski sud za ljudska prava potvrdio je višestruko kršenje članka 3. Europske konvencije o ljudskim pravima (zabrana mučenja i nečovječnog postupanja). Nevladine su organizacije opetovano reagirale na praksu policije i institucija Ujedinjenog Kraljevstva koje imaju pravo bez razumne sumnje zaustaviti i pretražiti bilo koga na ulicama, u lukama i na aerodromima, a najčešće se u praksi radi o onima koji izgledaju kao muslimani. Mnoge su zemlje usvojile Direktivu 2009/50/EC, tzv. direktivu plave karte, koja je omogućila visoko kvalificiranim migrantima ulazak, kretanje, rad i život na teritoriju Europske unije. Većina je zemalja usvojila integracijske politike i strategije, međutim, prema izvještajima organizacija za ljudska prava i prava migranata, državama nedostaje političke odgovornosti i kapaciteta za kvalitetno upravljanje migracijama, za razvoj standarda multietničnosti i ljudskih prava kao i punog pristupa migranata svim područjima života.

Stanje u Hrvatskoj
Položaj migranata u hrvatskom je društvu jednako osjetljiv kao i u drugim europskim zemljama, a osobito je težak položaj izbjeglica uglavnom pristiglih 90-ih godina iz Bosne i Hercegovine i Makedonije, zatim azilanata, osoba sa supsidijarnom zaštitom i tražitelja/ica azila od kojih su brojni muslimani iz srednje i južne Azije te drugih migranata, uglavnom radnih migranata iz Bosne i Hercegovine, Kosova, Makedonije i Albanije. Još uvijek se smatra da slabiji položaj u društvu i dalje imaju Srbi, Bošnjaci i Romi (od kojih su brojni muslimani) unatoč statusu nacionalnih manjina zaštićenih Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Ove su ranjive skupine u većem riziku od socijalne isključenosti, a i sami pokazatelji nezaposlenosti govore o dubljoj disproporcionalnoj nezaposlenosti manjinskog u odnosu na većinsko (nezaposleno) stanovništvo. Osim visoke nezaposlenosti općenito, pokazatelji govore o ozbiljnoj podzastupljenosti zaposlenih pripadnika/ica nacionalnih manjina u javnoj upravi. Još uvijek iznimno teško, srpski povratnici u Hrvatsku, ostvaruju pravo na rješavanje njihovog stambenog pitanja i vlasništva nekretnina i gospodarskih objekata, ponajviše zbog loših zakonskih rješenja, inertnosti institucija i opće klime u većini zajednica koje grade plodno tlo za diskriminaciju. Diskriminacija na tržištu rada i području stambenog zbrinjavanja i stanovanja nije izuzetak. Diskriminatorne prakse prema manjinskim grupacijama, osobito prema Srbima i Romima, zamijećene su u nekim osnovnim školama u kojima postoje odvojeni razredi za srpsku i romsku djecu. Taj se postupak naziva segregacijom koja se kao pojava osuđuje u međunarodnim i domaćim pravnim mehanizmima zaštite ljudskih prava. Istražujući zdravstvene uvjete i pristup zdravstvenim uslugama, pripadnici srpske i romske nacionalne manjine iskazali su neugodna iskustva. Pristup raznim uslugama i dobrima, osobito je ograničen Romima jer najčešće ne posjeduju hrvatsko državljanstvo i nemaju reguliran status. U području političke participacije, kritičnim se pitanjem smatra izborni sustav, odnosno sustav glasovanja nacionalnih manjina na parlamentarnim izborima zbog ukidanja dvostrukog prava glasa i nužnosti optiranja između “manjinske” i “većinske” liste. Direktna i indirektna diskriminacija prema M(m)uslimanima bila je uglavnom prisutnija u devedesetim godinama. Prema ovom izvještaju, M(m)uslimani tek povremeno doživljavaju diskriminaciju, a potrebne zakonske mjere za zaštitu vjerskih sloboda i prava nacionalnih manjina, uglavnom su na snazi. Prema iskazima sugovornika iz šire islamske zajednice u Hrvatskoj, islamofobija nije raširena u Hrvatskoj kao i u drugim europskim zemljama, iako su zabilježeni mnogi individualni incidentni diskriminacije. Nakon Srba, Bošnjaci čine drugu najveću nacionalnu manjinu u Hrvatskoj i to 0,73%, odnosno 31.479 u odnosu na 2001. kada ih je bilo 0,47% ili 20.755. Muslimani pak čine 1.47% stanovništva prema vjeri, odnosno ima ih 62.977, u odnosu na 2001. sa 1.28%, odnosno 56.777 muslimanskih vjernika/ica. Emina BUŽINKIĆ

Migranti na udaru predrasuda
ENAR-ov je izvještaj istaknuo diskriminaciju i rasizam drugih zajednica kao što su migranti, Romi, osobe afričkog porijekla i Židovi, i to u svim područjima života. Javna je percepcija etničkih manjina i migranata u većini zemalja i dalje negativna. Najčešće ove grupe nose etikete kradljivaca poslova spremnih na rad za niže nadnice i korisnika socijalne pomoći i drugih beneficija. Imigranti su posljednjih mjeseci pod lupom, osobito zbog kretanja prouzrokovanih Arapskim proljećem. Najviše smo reakcija prema imigrantima mogli zamijetiti u Italiji, Grčkoj i na Malti. Neke su zemlje poput Italije, Francuske i Danske zatvorile svoje granice želeći spriječiti dolazak arapskih i afričkih izbjeglica na svoj teritorij. Najčešće je prisutna javna osuda i negativan stav prema nezakonitim migrantima koji se smatraju kroničnim problemom europske sigurnosti. Većina je zemalja kriminalizirala i osnažila politike zatvaranja, odnosno detencije migranata, što je protivno standardima zaštite ljudskih prava i nastojanjima brojnih organizacija koja se zalažu za temeljna ljudska prava i slobode imigranata.

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

75

priče iz bosne

10 GODINA OD SMRTI GENERALA MEHMEDA ALAGIĆA

Nepravda ubila slavnog generala
Ne ubija samo metak, geler granate ili neko hladno oružje. Za žrtvu je puno teža metoda ubijanja nepravdom. Upravo ta gospođa nepravda je bila sevep smrti, prije 10 godina, slavnog generala bosanske vojske Mehmeda Alagića – u 56. godini života. Fikret Ćuskić, najmlađi general Armije Republike BiH, ratni komandant 17. Krajiške viteške brigade, godinama je bio najbliži saradnik generala Alagića. Ćuskić ni danas ne može da se pomiri da Alagića nema. “Sa ponosom mogu reći da sam mu jedno vrijeme bio i komandant, a poslije i prvi saradnik. Bio je narušenog zdravlja i prije rata u bivšoj JNA. Zbog bolesti srca bio je pred penzionisanjem. Međutim, on se nije obzirao na tu bolest i dalje je, da tako kažem, gazio trošeći sebe. Mislim da je njegova odluka da pomogne obnovi Sanskog Mosta i povratak Bošnjaka bila vizija i misija, koju je sam sebi postavio, ubrzala smrt. Doživio je mnoge ružne situacije od svojih saradnika, svojih kolega. Ubio ga je njegov Sanski Most, koji je oslobodio”, kaže general Ćuskić. Zna se da je Alagić dugo bio izložen najvećoj hajki koju su protiv njega poveli prvi ljudi Sanskog Mosta, jedan lokalni hodža i jedan kontroverzni političar sumnjive ratne prošlosti. Dok je bio načelnik općine Sanski Most, Alagić je obnovio potpuno porušeni grad i spaljena sela i u općinu Sanski Most vratio 70.000 ljudi iz 70 različitih mjesta. U Sanskom Mostu i svim selima općine, na obnovi aktivirao je i mobilizirao čitav narod. Pokrenuo je proizvodnju, zanatstvo, trgovinu, popravku i gradnju puteva. Povezao je i solidarizirao Bošnjake u zemlji i inozemstvu. Islamskoj zajednici u Sanskom Mostu je ustupio veliku zgradu “Šipada” i ubiranje placarine sa obje pijace. Obnovio je općinu Sanski Most za tri godine više nego što bi je neko obnovio za 30 godina. na mom mjestu, a ja mogu na tvom.” Alagić postaje komandant Operativne grupe “Bosanska krajina”, a uskoro i komandant Trećeg korpusa Armije Republike BiH. “Logistika u Trećem korpusu je bila katastrofalna. Nekad se dešavalo da oni imaju 300 tona brašna, a moja vojska gladna. To je bio najpogubniji vid diskriminacije. Moja deviza je bila: ‘ako umiremo – onda ćemo umirati zajedno’”, svjedočio je general. U ljeto 1993. godine dio njegovih jedinica igra presudnu uloGeneral Mehemed Alagić gu u zaustavljanju srpske opera(1947.-2003.) cije “Lukavac 93” na Igmanu, kada je prijetila opasnost da Sarajevo padne u dupli opsadni prsten. Na dužnosti komandanta Trećeg korpusa Armije RBiH ostaje kratko jer na njegovu incijativu dolazi do formiranja Sedmog korpusa Armije RBiH, kada dobija i čin generala. Sedmi korpus, sada se to može reći, napravljen je “od nade”. Slijedilo je zajedno sa HVOom u operaciji “Cincar” oslobađanja Kupresa 3. novembra 1994. godine. Nakon oslobađanja Kupresa, general Alagić u intervjuu “Ljiljanu”, 9. novembra 1994. godine, obratio se Krajišnicima u dijaspori: “Svoje Krajišnike i ostale Bošnjake pozivam da dođu u Bosnu, u Sedmi korpus, uzmu pušku u ruke i uključe se u borbu. Voz za Bosansku krajinu je krenuo. Požurite dok još imate mjesta, neće valjati ako nestane karata!”

Voz za Bosansku krajinu je krenuo!
Priča o slavnom generalovom životnom putu je fascinantna. Mehmed Alagić rođen je u selu Fajtovci kod Sanskog Mosta 8. jula 1947. godine od majke Fermane Cerić i oca Redže. Nakon završavanja Vojne akademije, odlazi u Rumu za komandanta oklopnog bataljona i komandanta kasarne. Posljednu prekomandu dobio je u Zrenjanin, a 27. februara 1991. godine vraća se u Banja Luku – i više se nikad ne vraća u JNA. U Banjoj Luci je uhapšen u avgustu 1992. godine i prebačen u zatvor u Sanski Most. Pušten je iz zatvora na intervenciju generala Milana Uzelca, i uz pomoć Jordanskog bataljona UN-a preko Bosanske Gradiške prebačen u Zagreb, gdje se javio dobrovoljno da ide u Bosnu kao borac. Prvobitno je bilo planirano da ode u Orašje. Odlučuje da se sam prebaci u Bosnu. Do Alagića su mediji došli tek nakon velikih uspjeha, do tada najvećih u Bosni i Hercegovini. U Travnik dolazi 13. januara 1993. gdje se javlja u kasarnu. Odlazi u Visoko, gdje upoznaje Fikreta Ćuskića, Sakiba Mahmuljina i Envera Hadžihasanovića. Tu stupa u redove 17. Krajiške brigade Armije RBiH. General je dugo prepričavao anegdotu, kad je u Visokom postrojio Treći bataljon 17. Krajiške i kad mu je vojnik iz stroja dobacio: “Šta hoćete vi komunjare? Hoćete fotelje!” Tada je general pozvao vojnika da stane na njegovo komandno mjesto, a on je stao na njegovo u stroju i rekao mu da preuzme komandu. Zbunjeni vojnik je gledao, a vojska se počela grohotom smijati i tražiti da počne komandovati. Onda je Alagić rekao: “Vidiš! Ti ne možeš biti

Operacija “Domet 1” – oslobađanje Vlašića
U ljeto 1994. godine predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović je gledajući kotu Opaljenik na Vlašiću pitao generala Alagića: “Mehmede, možemo li mi ovo osloboditi?” “Ili ćemo uzeti ili nas neće biti!”, odgovorio je general predsjedniku Izetbegoviću. “Kako Mehmede?”, pitao je predsjednik. “Za ovo što je ispred nas, ja već radim pripreme, kopam zemunice, siječem balvane, a da bismo sve savladali, moramo sačekati snijeg”, samouvjereno je kazao general. Neki iz travničkog rukovodstva su ga optuživali da nemilice siječe šume. Borci Sedmog korpusa u sadjejstvu sa pridodatim jedinicama Trećeg i Prvog korpusa, te Gardijske brigade Armije RBiH, u veličanstvenoj operaciji “Domet 1”, oslobodili su najviši vrh Vlašića, radio-relejno čvorište na Opaljeniku visoku 1.933 metra, 23. marta 1995. godine, za koju su generali evropskih armija govorili da je neosvojiva. Bila je to jedna od najpoznatijih i najznačajnijih pobjeda Armije Republike BiH, koja se i danas proučava na vojnim akademijama u svijetu. Operacija Vlašić je bosanskom čovjeku i borcu Armije Republike BiH vratila pobjednički mentalitet. Više od 200 četnika zauvijek je ostalo na Vlašiću, gdje je prije izvjesnog vremena Radovan Karadžić govorio o toj “svetoj srpskoj planini” i njenoj neosvojivosti. “Ako je zločinac Karadžić govorio da je Vlašić kapa ‘srpske zemlje’, mi danas s punim pravom možemo

76

PREPORODOV JOURNAL 150/151

priče iz bosne
reći da smo mu skinuli tu kapu. Sa Vlašića, sada krova slobodnih teritorija, idemo prema Krajini”, sijede brade, sa velikim podočnjacima od nespavanja, ispod velike pobjedničke zastave sa ljiljanima na Vlašiću, izjavio je general Alagić. “Nakon blistave operacije ‘Vlašić’ razgovarao sam s generalom Alagićem o kandidaturi za mjesto načelnika Generalštaba Armije RBiH. Kada sam mu to spomenuo, rekao mi je: ‘Mene to ne interesuje. Svakom bi vojniku imponiralo da dobije takvo mjesto, ali meni ne. To bi značilo da se moram odvojiti od mojih Krajišnika, a Mehmed Alagić ne bi nikada bio Mehmed Alagić bez Krajišnika!’”, ispričao je general Abdulah Kajević. nici su zanoćili svoju prvu ratnu noć u blizini opljačkanih i spaljenih domova i, tada još uvijek skrivenih, masovnih grobnica svojih očeva, braće, sinova, rođaka, komšija... Iako je put od Travnika do Bosanskog Petrovca trajao prilično dugo, rijetko ko je tu noć oka sklopio. Borci su nestrpljivo čekali izlazak Sunca da vide Krajinu svojim očima. Klanjali su sabah namaz na Petrovačkoj poljani, pa se postrojili pred legendarnim generalom Dudakovićem, koji im je poželio “dobrodošlicu kućama” – i onda su borci iz Bosanskog Petrovca i Ključa krenuli u obilzak svojih domova i imanja. Zahvaljujući uvođenju Sedmog korpusa Armije RBiH u borbu 23. septembra, odbranjeni su Ključ i desna obala Sane jer je Vojska Republike Srpske krenula u žestoku kontraofanzivu. General Mehmed Alagić je bitku za odbranu Ključa nazvao svojim “najtežim danom u ratu”. Nakon uspješne odbrane Ključa, uslijedio je nastavak operacije “Sana 95” u kojoj je 10. oktobra 1995. godine oslobođen Sanski Most. Činilo se da će u nezaustavljivom pohodu pripadnika Petog i Sedmog korpusa Armije RBiH u sadjejstvu sa pridodatim jedinicama Armije RBiH, u narednim danima Vojska RS bijelu zastavu podići iznad Bosanskog Novog, Prijedora i Banja Luke. Hotel “Sanus” u tek oslobođenom Sanskom Mostu, 14. oktobra 1995.: za hastalom sjede generali Atif Dudaković, Mehmed Alagić i Vahid Karavelić. Atmosfera je napeta. Amerikanci su naredili da se zaustavi operacija oslobađanja zemlje. “Plan da se oslobodi Banja Luka je apsolutno postojao. Čak mi je general Alagić, na početku manevra 17. Viteške krajiške u Krajinu rekao: ‘Ne propusti historijski trenutak ulaska naših jedinica u Banja Luku!’ Međutim, bitka za Banja Luku, bitka svih bitaka, eto, nije se desila”, svjedoči ratni izvještač Šefko Hodžić.

Povratak Krajišnika u Bosansku krajinu
Umjesto demoralizacije nakon genocida u Srebrenici, Armija RBiH je doživjela svoju oslobodilačku ekspanziju. A sve je krenulo 6. avgusta 1995. godine oko 15 sati, historijskim spojem Armije RBiH i Hrvatske vojske na mostu na rijeci Korani u Tržačkoj Rašteli, kad je uz pomoć hrvatske vojne oslobađajuće operacije “Oluja” razbijena opsada Bihaćkog okruga, koja je trajala punih 1.201 dan. Ulazak jedinica Sedmog korpusa Armije RBiH u Donji Vakuf, 13. septembra 1995. godine, general Alagić je najavio direktno u Dnevniku TV BiH u razgovoru sa Senadom Hadžifejzovićem. Tada je general Alagić pozvao srpske vojnike “da izbace bijele zastave i da se predaju Armiji RBiH i da na njih neće biti pucano, a da srpski civili ostanu u kućama da im on garantuje bezbjednost svojom vojničkom čašću”. Jedinice Petog korpusa Armije RBiH 15. septembra oslobađaju Bosanski Petrovac, 16. septembra Ključ, a narednog dana i Bosansku Krupu. Nakon što su časno braneći Bosnu ginuli i krvarili od Goražda, Grepka, Igmana, Sarajeva, Jajca, Visokog, okolice Ilijaša, Travnika, Viteza, Bugojna, Vlašića, Kupresa i Donjeg Vakufa, Alagićevi ratnici su shvatili da je vrijeme da se vrate kućama u Krajinu. U Travniku rijetko ko je propustio priliku da isprati svoje heroje iz Krajine. Na ispraćaj 17. Krajiške na njenom povratku u Bosansku krajinu, došle su sve krajiške izbjeglice i čitav Travnik. Noć prije, Krajišnici su proslavili svoj povratak zajedno sa domaćim travničkim prijateljima. Neki su iscijepali i svoje izbjegličke kartone. I najteži invalidi su uzeli puške ne želivši propustiti priliku povratka u Krajinu i ukrcali se u autobus.

Neka me pamte samo po imenu i prezimenu!
“Nije problem načelnik Alagić, nego general Alagić”, kazao je krajem jula 1999. godine rahmetli general komentirajući odluku Carlosa Westendropa, tadašnjeg visokog predstavnika međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu, kojom je smijenjen sa mjesta načelnika općine Sanski Most. Biva prvo optužen od svojih prvih saradnika za nesavjestan rad, a onda i za pronevjeru novca. Morao je odstupiti sa dužnosti i sud ga u Bihaću optužuje na četiri godine zatvora. “Umrijet ću zbog ove čarape na glavi i lisica na rukama, neću zbog haške optužnice”, rekao je tog 2. avgusta 2001. godine rahmetli general Mehmed Alagić, nakon što su ga uhapsili specijalci Federalnog MUP-a, doveli u Sarajevo, odakle je deportovan u Haag. Apsurd za apsurdom, čovjek koji se borio za pravdu, vodio oslobodilački rat i oslobodio “pola Bosne”, uključujući i rodnu Sanu, predvodio borce kojima su u Prijedoru i okolici ubijeni skoro svi članovi porodice, optužen je za komandnu odgovornost za ratne zločine u Srednjoj Bosni. Nakon što je pušten iz Haaga, da se brani sa slobode, Carli del Ponte poručio je: “Gospođo, ovdje me više nikada nećete vidjeti!” Pred smrt, razočaran i ostavljen od svih, cinično, u svom stilu, na pitanje novinara po čemu bi želio da ga pamte, general je odgovorio: “Neka me pamte samo po imenu i prezimenu!” Samo sedam dana prije smrti generala Mehmeda Alagića, novine su postavljale pitanje zašto ne ide na izdržavanje zatvorske kazne, tražeći odgovornost od sudije, sedam dana prije tužioci su pripremali novu optužnicu protiv njega. I onda je general umro od muke i tuge. Sedam dana kasnije u Bosni su osvanuli naslovi u tim istim novinama: “Odlazak krajiške legende”, “Krajina je plakala za svojom legendom”, “Otišao je legenedarni komandant”... Ukopan je u mezarju Fajtovačke džamije, koja danas nosi ime po njemu. Na dženazu Mehmedu Alagiću došlo je više od 30.000 ljudi iz cijele Bosne. Došli su i oni koji su bili protiv njega. Da se uvjere da nije živ i da odahnu. q Avdo HUSEINOVIĆ

Alija Izetbegović i general Mehmed Alagić U historijskom manevru iz Srednje Bosne preko Bugojna, Kupresa, Livna i Bosanskog Grahova, i pored određenih problema sa komandom HVO-a, u 10-ak kilometara dugoj koloni vozila, u pola jedan iza ponoći, 20. septembra 1995. godine, u Bosanski Petrovac stigla je 17. Viteška krajiška brigada predvođena Fikretom Ćuskićem i Sakibom Forićem – i tako je došlo do dugo očekivanog spoja Petog i Sedmog korpusa Armije R BiH. Postavljeni su šatori i Krajiš-

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

77

živjeti islam

ISLAMSKE TEME: POSLANIK ISLAMA MUHAMMED, A.S. (XIII)

Arabija prije Muhammeda, a.s. (III)
(…) U jednom takvom kaotičnom okruženju i ozračju u kojem je čovjek potpuno zanemario svoga Stvoritelja, izgubio moć razlikovanja dobra od zla, koristi od štete, gdje je vladalo pravilo jačeg i beskrajne krvne osvete, gdje se određene kategorije ljudi poput žena i robova i nisu smatrale ljudima, pojavilo se Svjetlo Allahove milosti. Kur’an o Muhammedu, a.s., govori kao o poslaniku koji će očistiti i na pravi put izvesti svoj narod, ali i cijelo čovječanstvo. Kur’an o Muhammedu, a.s., govori kao “obveseljitelju/Al-Bešir”, “opominjatelju/An-Nezir”, “svjetiljci koja pravi put osvjetljava /AsSiradže-l-munir”… Čovječanstvo je sazrelo da po zadnji puta od svoga Stvoritelja dobije uputu za život, smjernice za ostvarenje sreće na oba svijeta. Rodio se i počeo širiti islamu Mekki, gradu kojeg su utemeljili Ibrahim, a.s., i njegov sin Ismail, a.s.

Ibrahim, a.s., i njegov sin Ismail, a.s. – graditelji Kabe i utemeljitelji Mekke
Kad god se govori i piše o islamu, Muhammedu, a.s., ili Mekki nezaobilazno se navodi i kazivanje o Ibrahimu, a.s., i njegovom sinu Ismailu, a.s. Ibrahim, a.s., je jedan od najvažnijih Allahovih poslanika kojeg muslimani štuju i vole, te ga u svakodnevnoj molitvi blagosiljaju zajedno sa imenom Muhammeda, a.s. Kur’an Ibrahima, a.s., naziva “Allahov prijatelj” – “Tko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? - A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja.” (An-Nisa,125); “Ummet” – “Ibrahim je bio primjer čestitosti/Ummeten Kaniten, pokoran Allahu, pravi vjernik, nije druge smatrao Allahu ravnim, i bio je zahvalan na blagodatima Njegovim; On je njega izabrao i na Pravi put izveo, i Mi smo mu sačuvali lijep spomen na ovome svijetu, a na onome svijetu će doista biti među onima dobrima. Poslije smo tebi (Muhammede) objavili: ‘Slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu, on nije Allahu druge smatrao ravnim!’" (An-Nahl, 120-123); i “pravi musliman”: “Ibrahim nije bio ni židov niti kršćanin, već je bio hanif musliman, i nije bio mušrik.” (Ali Imran, 67), te ga spominje u nekoliko desetaka ajeta. 14. kur’anska sura/poglavlje nosi ime po ovome Božjemu poslaniku, neka mu je mir i blagoslov. Ibrahim, a.s., je najvažniji Poslanik za razumijevanje islama nakon Muhammeda, a.s. Kazivanje o Ibrahimu, a.s., Kur’an započinje opisom njegova mladalačkog traganja za istinskom vjerom, isprepletenim i pomiješanim propitivanjem, sumnjama, negiranjem i zbunjenošću te napokon otkrivanjem prave istine o postojanju samo Jednoga Boga. Od kako je počeo promatrati svijet svojim mladalačkim očima Ibrahima, a.s., je sumnjao da Bog ili posrednik do Boga može biti nešto što je čovjek svojom rukom isklesao. On svome ocu Azeru i narodu kojemu je pripadao prigovara i postavlja logično pitanje kako mogu bogovima smatrati nešto što su vlastitim rukama načinili: “A Kada Ibrahim reče ocu svome Azeru: ‘Zar kumire smatraš bogovima?! Vidim da ste i ti i narod tvoj u pravoj zabludi.’” (Al-An’am, 74). Međutim, ni sam Ibrahim neće odmah doći do spoznaje. Prošao je isti put kao i Muhammed, a.s., za vrijeme boravka u pećini Hira, put sumnji i propitivanja. Nakon što je odbio priznati kipove, ljudskom rukom napravljene, za božanstva, Ibrahim, a.s., u potrazi za istinskom vjerom okreće se ka prirodnim pojavama i nebeskim

tijelima vjerujući da odgovore o Stvoritelju može pronaći u beskrajnim i nedokučivim nebeskim prostranstvima. “I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao. I kad nastupi noć, On ugleda zvijezdu i reče: ‘Ovo je Gospodar moj!’ A pošto zađe, reče: ‘Ne volim one koji zalaze!’ A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: ‘Ovo je Gospodar moj’A pošto zađe, on reče: ‘Ako me Gospodar moj na Pravi put ne uputi, biću, sigurno, jedan od onih koji su zalutali.’ A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: ‘Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!’ - A pošto zađe, on reče: ‘Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge pridružujete! Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge pridružuju!’” (AlAn’am, 75-79) Ibrahim, a.s., je razmišljanjem i logičkim zaključivanjem uspio “pronaći” svoga Gospodara, ali to ne bijaše kip, ljudskom rukom isklesan, niti nebesko tijelo, koje najmanji oblak može prekriti, niti išta pojavno što vanjsko oko može vidjeti. Ibrahim, a.s., svoga Gospodara pronađe u samome sebi, u svome srcu, umu i svijesti, a to mu potvrdi sve što postoji oko njega, što neumitno ukazuje na Mudrog Stvoritelja. Očito je Ibrahim, a.s., kao mladić uživao veliki ugled u svome narodu čim su ga njegovi sugrađani počeli uvjeravati u istinitost vjere koju su naslijedili od svojih predaka.1 Plašili su Ibrahima, a.s., da će pasti u nemilost njihovih božanstva u isto vrijeme bojeći se njegova uspjeha u propagiranju nove vjere (islama).2 “I narod njegov se s njim raspravljao. ‘Zar da se sa mnom raspravljate o Allahu, a On je mene uputio?’, reče on. ‘Ja se ne bojim onih koje vi Njemu pridružujete, biće samo ono što Gospodar moj bude htio. Gospodar moj znanjem Svojim obuhvaća sve. Zašto se ne urazumite? A kako bih se ja bojao onih koje Njemu pridružujete, kada se vi ne bojite što Allahu druge pridružujete, iako vam On za to nije nikakav dokaz dao? I znate li vi tko će, mi ili vi, biti siguran? Biće sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju; oni će biti na Pravome putu.’ To su dokazi naši koje dadosmo Ibrahimu za

78

PREPORODOV JOURNAL 150/151

živjeti islam
narod njegov. Mi više stepene dajemo onima kojima Mi hoćemo. Gospodar tvoj je, uistinu, Mudri i Sveznajući.” (Al-An’am, 75-83) rao, onda kada mu je Allah carstvo dao? Kad Ibrahim reče: ‘Gospodar moj je Onaj koji život i smrt daje’ - on odgovori: ‘Ja dajem život i smrt!’” (Prema predajama, na kraljev upit tko je njegov Bog, Ibrahim, a.s., je odgovorio da je njegov Bog Onaj koji život i smrt daje. Kralj je potom naredio da mu dovedu dvojicu robova pa je jednoga od njih osobno ubio a drugog ostavio da živi uz komentar da je i on bog koji život i smrt daje.) No uslijedio je Ibrahimov, a.s., izazov pred kojim je oholi kralj zašutio: "’Allah čini da Sunce izlazi sa istoka’ - reče Ibrahim – ‘pa učini ti da grane sa zapada!’ I nevjernik se zbuni. - A Allah silnicima neće ukazati na Pravi put.” (El-Bekara, 258) Iako mladić, Ibrahim, a.s., je već bio počašćen poslanstvom i mudrošću, koje je na najbolji način iskazao u dijalogu s oholim vlastodršcem. Vjera koja tolerira bilo kakav oblik idolatrije, veličanja predaka, vlastodržaca ili svećenika, kod Boga ništa ne vrijedi. Tome nas je naučio Ibrahim/Abraham, a.s., i zato se Muhammedu, a.s., veli u Kur’anu da su on i njegovi sljedbenici najbliži Ibrahimu, a.s., poslije onih koji su živjeli u Ibrahimovo, a.s., vrijeme i koji su slijedili njegov primjer: “Ibrahimu su od ljudi najbliži oni koji su ga slijedili, zatim ovaj vjerovjesnik i vjernici. - A Allah je zaštitnik vjernika.” (Ali Imran, 68) Iako im je Ibrahim, a.s., na najjednostavniji i najlogičniji način dokazao apsurdnost njihove vjere u kipove, rušeći ih, razbijajući i ukazujući da ti kipovi ni sebi ne mogu pomoći, a kamoli čovjeku, oni se nisu željeli odreći vjere svojih predaka. Štoviše, Ibrahima, a.s., su osudili na smrt i to rigoroznom kaznom: željeli su ga spaliti živoga. Međutim, Allaha, dž.š, reagira i svoga Poslanika, a.s., mudžizom (čudom) spašava od nevjerničkog naroda.

Ibrahim, a.s. – rušitelj idola
Ibrahim, a.s., koji je spoznao istinu i kojeg je Allah Uzvišeni počastio poslanstvom, prvo je pozvao svoga oca u islam. No njegov otac, pravdajući se da slijedi vjeru svojih predaka, nije želio napustiti visoki društveni položaj koji su u to vrijeme zauzimali čuvari i klesari kipova.3 Na iskrena sinovljeva pozivanja u islam, ne samo da nije pristao, nego mu je počeo prijetiti i smrću ako se ne okani propovijedanja vjere u Jednoga Boga. Uvidjevši da njegov otac i njegov narod ne žele napustiti idolopoklonstvo, Ibrahim, a.s., da bi im dokazao apsurdnost njihove vjere, odlučuje uništiti njihova božanstva i to ona smještena u glavnom hramu za koji se, apsurda li, brinuo njegov otac. O tome nam Allah, dž.š., govori u suri Al-Anbija: “Mi smo još prije Ibrahimu razboritost dali i dobro smo ga poznavali. Kad on ocu svome i narodu svome reče: ‘Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?’ Oni odgovoriše: ‘I naši preci su im se klanjali.’ ‘I vi ste, a i preci vaši su bili u očitoj zabludi’ - reče. ‘Govoriš li ti to ozbiljno ili se samo šališ?’ - upitaše oni. ‘Ne’ - reče – ‘Gospodar vaš je Gospodar nebesa i Zemlje, On je njih stvorio, i ja ću vam to dokazati. Tako mi Allaha, ja ću, čim se udaljite, vaše kumire udesiti!’ - I porazbija ih on u komade, osim onog najvećeg, da bi se njemu obratili. ‘Tko uradi ovo sa bogovima našim’ - povikaše oni – ‘zaista je nasilnik?’ ‘Čuli smo jednog momka kako im huli’ - rekoše – ‘ime mu je Ibrahim.’ ‘Dovedite ga da ga ljudi vide’ - rekoše – ‘da posvjedoče.’ ‘Jesi li ti uradio ovo s bogovima našim, o Ibrahime?’ - upitaše. ‘To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju govoriti’ - reče on. I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše: ‘Vi ste, zaista, nepravedni!’ Zatim glave oboriše i rekoše: ‘Ta ti znaš da ovi ne govore!’ ‘Pa zašto se onda, umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu ni koristiti niti od vas kakvu štetu otkloniti?’ - upita on. ‘Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zašto se ne opametite?’” (Al-Anbija, 51-67) Ne samo da je Ibrahim, a.s., negirao idolopoklonstvo svoga naroda, nego je javno počeo negirati i božanske prerogative tadašnjeg kralja (Nimruda) kojeg je vlast toliko opila da se proglasio božanstvom. Oholi kralj, čuvši da Ibrahim, a.s., negira njegove božanske moći i božanstva njegovih predaka, poziva ga na dvor i organizira raspravu o Bogu, želeći ga poniziti i osramotiti kao što je i faraon želio osramotiti Musaa, a.s., kada mu je organizirao natjecanje sa čarobnjacima. O tome nam Allah, dž.š., na sažet način govori u Kur’anu: “Zar nisi čuo za onoga koji se sa Ibrahimom o njegovu Gospodaru prepi-

Ibrahimova, a.s, mudžiza
“‘Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta učiniti!’ povikaše. ‘O vatro,’ - rekosmo Mi – ‘postani hladna, i spas Ibrahimu!’ I oni mu htjedoše postaviti zamku, ali ih Mi onemogućismo i spasismo i njega i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili.” (Al-Anbija, 68-71)4 Nakon što su ga pokušali živoga spaliti i nakon što ga je Allah dž.š. spasio od nevjerničkog naroda, Ibrahim, a.s., čini hidžru u Palestinu, blagoslovljenu zemlju. Po nekim predajama prvo je otišao u Egipat, gdje je ostao izvjesno vrijeme, a zatim se odselio u Palestinu u kojoj će se rađati i koja će ugostiti najodabranije Božje poslanike, neka im je Allahov mir i blagoslov. (Nastavlja se…)
Bilješke
1 Prema povijesnim zapisima, Ibrahim, a.s., je rođen na području današnjeg Iraka, u gradu Babilonu, prijestolnici nekadašnje Babilonije, države koju su osnovali Sumerićani u 4. stoljeću prije Isaa, a.s. 2 Potpuno identičan slučaj dogodio se i sa Muhammedom, a.s. Njega su u mladosti nazivali Al-Amin (povjerljivi, pouzdani) i bio je miljenik sredine, poznat po svome poštenju. Međutim, kada je počeo propovijedati vjeru u Jednoga Boga, njegovi su ga sugrađani, koji su vjerovali u više bogova, prvo pokušali u laž utjerati i osramotiti, a na kraju i ubiti, kao što su i Ibrahima, a.s., pokušali ubiti njegovi sugrađani. 3 Česti su primjeri iz povijesti poslanstva koji nam kazuju da su najbliži članovi Poslanikovih porodica odbili povjerovali u poslanstvo. Osim što Ibrahimu, a.s., nije povjerovao njegov otac, isto tako ni Nuhu, a.s., nisu povjerovali sin i žena, Lutova a.s. je žena također bila nevjernica, a Muhammedov, a.s., voljeni amidža Ebu Talib nije slijedio svoga bratića u vjeri iako ga je pomagao i štitio protiv agresivnih sugrađana. Ovi primjeri nam govore da Dragi Allah upućuje samo one ljude koji žele uputu, one ljude koji tragaju za smislovima svoga postojanja i bivstvovanja na ovome svijetu. Tko želi spoznati istinu Allah mu to i omogućava, a koliko pak čovjek može zalutati može nam kao primjer poslužiti upravo Ibrahimov, a.s., otac Azer. 4 U citiranom ajetu spomenut je i Lut/Lot, a.s. Nije rijedak slučaj da je u povijesti poslanstva u isto vrijeme djelovalo nekoliko Poslanika. Osim Ibrahimu, a.s., poslanstvo je darovano i njegovom bratiću Lutu, a.s., koji je povjerovao Ibrahimu, a.s., i slijedio ga te i sam kao Poslanik poslan u dva grada (Sodomu i Gomoru) čiji su muškarci činili najogavnije stvari, umjesto sa ženama općili su sa muškarcima – bili su homoseksualci, što je bilo razlogom strašne Božje kazne za te narode. q

Mirza MEŠIĆ

TRAVANJ/SVIBANJ 2013.

79

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful