You are on page 1of 90

HISTORIJA DRAMSKE FORME I TEATRA Prof.dr.Dževad Karahasan 2003/2004 1.A. Šta je historija književnosti?

Šta je njezin stvarni predmet? Čime se historija književnosti bavi? Da li je to historija književnosti ili historija jedne književne forme, niz imena u zagradama, i pored tog imena period u kome je živio i radio, ili je to historija naslova? Aristofan, komedija, V stoljeće stare ere? Ili je to popis naslova? Ili je to historija forme? Bilo je jedno vrijeme u kojem je historija književnosti zapravo utemeljena kao disciplina, to je sredina 19 stoljeća. To je, vjerujem, spominjano u okviru historije kritike kao pozitivizam. Kolijevka ovakve historije književnosti je Francuska. Utemeljitelji ovako shvačene istorije književnosti su Ipolit Ten i njezin, možda najslavniji predstavnik, Gistav Lancon. Spominjana je sigurno slavna trijada pozitivističkog učenja RASA- VRIJEME- OKOLINA. Za pozitiviste je historija književnosti zaista historija imena, podataka, i naravno onoga što je “utjecalo” na nastanak djela, odnosno na njegovu formu. Jasna vam je deterministička sintagma trijada. To su tri elementa, tri faktora koji DETERMINIRAJU, dakle USLOVLJAVAJU, UVJETUJU, ODREĐUJU nešto. Studen u zraku determinira pad žive u termometru. Upaljeno slijepo crijevo determinira porast temparature. Po uvjerenju determinista pozitivista, vrijeme u smislu epohe, i društveni kontekst, kulturni kontekst, determiniraju, određuju formu i prirodu književnog umjetničkog djela. Zato je pozitivistička historija književnosti koja je zapravo bila, da kažem tako, prva historija književnosti, bila mnogo više popis imena i datuma raznih podataka, i oprostite mi na riječ, suludo tručanje o raznim ljudima, i budi Bog s nama o čemu sve ne. Bila je mnogo više to nego li razmišljanje o književnosti, o književnim djelima itd. Ja, kao oprezan čovjek, nisam baš previše pozitivista čitao. Čitao sam Ipolita Tena, Gistava Lansona, jednu uvelike pozitivistički intoniranu studiju Đerđa Lukača o Geteu, o njegovom romanu Jadi mladoga Vertera, i to mi je dosta za čitav život. Naime o čemu se radi? Radi se o tome da se u toj pseudo historiji, pseudo književnosti, ima svega osim književnosti. Zato je vjerovatno tako mnogo autora historiju književnosti kao disciplinu zapravo prezirala. Zato je vjerovatno tako mnogo iskaza u kojima se tvrdi kako je historija književnosti nedostojna ozbiljnoga razmišljanja. Naravno lako je prezirati ono što ne znaš, jer pozitivizam uopšte nije jedina zamisliva perspektiva, jedina zamisliva vizura. Zašto ne bismo pokušali razmišljati o jednoj HISTORIJI KNJIŽEVNIH FORMI? Nešto što bi se moglo nazvati fenomenološki …………… kako, kada nastaje i kako se razvija forma tragedije. I onda imate preuzbudljive analize, na primjer jednog Žorža Bulea. Možda je historija književnosti moguća i kao historija osjećanja sebe u svijetu onako kako bi o književnosti sigurno pisao jedan Gete da je ostvario svoj san o morfologiji kao temelju učenja o književnosti. Tragove toga imate već, na primjer,u Hajdegerovom čitanju, Helderlinovim interpretacijama velikih njemačkih pisaca. Tragove toga imate i kod Osvalda Špenglera u njegovoj slavnoj knjizi Propast Zapada, knjizi koja je pokušaj uspostavljanja jedne morfologije kulture.

Naime, mi osjećamo svijet, i osjećamo sebe u svijetu jedino uz pomoć forme. Bez forme, oblika, mi ljudi nismo sposobni saznavati niti osjećati. Mi smo osuđeni, ako tako mogu reči, na oblik, onako kako smo osuđeni na originalnost, na život. Možda je moguća istorija književnosti kao historija formi ljudskog samoosjećanja u vremenu. Čitajući Aristofana, Plauta, Molijera, mi saznajemo, odgonetamo kako je čovjek sebe osjećao u svijetu u petom stoljeću prije nove ere, u drugom stoljeću nove ere, u sedamnaestom stoljeću nove ere, jer valjda zato književnost i postoji. Moguća je, na primjer, i historija književnosti kao historija društva. Čitajući Sofokla, Aristofana, mi upoznajemo, razumijevamo, prepoznajemo društvo robovlasničke demokratije. Čitajući Roman o ruži mi upoznajemo društvo srednjovjekovne feudalne Europe. Čitajući Balzaka upoznajemo industrijsko društvo itd. Moguće je, naravno, i to jest književnost, jeste naj viši oblik saznanja zato što je naj obuhvatniji. Filozofije, istoriografije, egzaktne nauke i ostale parcijalne forme saznanja služe književnosti, koja je jedina forma saznanja sposobna da posreduje, da prenese iskustvo. Saznajući preko književnosti vi saznajete kao da ste doživjeli predmet saznavanja. To smo spominjali kada smo govorili o prividnoj djelimičnoj identifikaciji. Vi doživljavate sudbinu književnoga junaka, saznajete je sa onim stupnjem konkretnosti i cjelovitosti kojim biste je saznali da ste je lično doživjeli i istovremeno reflektirali. Jedino književnost donosi saznanje koje je istovremeno iskustvo i refleksija, osjećanje svijeta. I zato su moguće historije književnosti, zato je moguć bezbroj tipova historije književnosti, od pozitivističke inventure imena, naslova, podataka, do historije književnosti kao historije duha, historije ljudske svijesti o sebi i do historije književnosti kao historije sistema kako su predlagali strukturalisti. Moguća je i historija književnosti kakvu bih ja najradije predložio, kakvu bi vjerovatno svi pravi anarhisti predložili, historija književnosti kao sveprisutnost naslova koje volimo. Piše jedan europljanin o Indiji i govori kako indijska kultura ne poznaje historiju u našem smislu, dakle historiju kao poredak u vremenu. Za Indijce ova predođba u vremenu ne postoji. I nama europljanima koji su upoznali neku drugu kulturu je to prilično problematično. Nama su objašnjavali da je to naučni napredak, jer ja sam rastao u vrijeme naučnog optimizma koji se u Evropi pojavio u 19 stoljeću, i trajao do nedavno. Znate, naučni napredak je nezadrživ i bezgraničan. Ekonomski rast je nezadrživ i bezgraničan, proizvodnja mora stalno rasti, blagostanje stalno mora rasti i to vam je još uvijek osnova doživljaja svijeta u takozvanom liberalnom društvu na Zapadu. Svega stalno još više. Možda je najbolja formula za naučno opotimističko osjećanje svijeta sa još više znanja i tehnike možda ćemo riješiti ono što smo zbog znanja i tehnike zapustili. Sve što smo pokvarili znanjem i tehnikom možemo popraviti sa još više znanja i tehnike. Pokušavajući razumjeti tu ideju napretka i historije kao napretka iz nekakvog stanje lošega svijeta u stanje sve boljega svijeta ibretio sam se kako je Hanibal sa slonovima prelazio Alpe, da bi ja danas bio ovakav kakav jesam, i da bi moj komšija Bego imao tri krave, i da bi u Maglaju radila Natronka itd. Da li je naš napredak put na bolje ili put na gore? Ako hoćete pisati historiju morate odgovoriti na ta pitanja. Ovaj autor piše o Indiji i kaže Indijci su dovoljno pametni, odnosno njihova kultura je dovoljno stara, da takva besmislena pitanja ne postavljaju. Ono što njima u ovom momentu izgleda kao aktualno, važno, ono što odgovara na neko pitanje, to je suvremeno. I ono što ne odgovara ni na jedno stvarno aktualno pitanje kulture nije suvremeno. To je njihov doživljaj svijeta, njihov koncept. Sistem smislova u kojem mi boravimo u kojem mi razumijevamo

čini nam aktualno prisutnim ono u čemu prepoznajemo svoja pitanja. I odsutnim ono u čemu mi ta pitanja ne prepoznajemo. Ja priznajem iako, eto, nisam Indijac ………… Ali nemam pravo vama ispovijedati zato što vam predajem predmet koji se zove historija drame i teatra. Zato ću pokušati ako dobijem vašu suglasnost nastavu koncipirati kao jednu, recimo, kombinaciju između pozitivističke historije redoslijeda u vremenu i historije forme. Ja priznajem da bi mi bilo apsolutno nepodnošljivo predavati čisto pozitivističku historiju. Taj tip historije drame trebao bi se raditi na vježbama sa nekakvim početkom, iako ja ne znam zašto bi nešto bilo početak. Ko to u književnosti određuje početak? Da li je književnost počela Gilgamešom? Prije Gilgameša je napisan ep - mit o stvarenju svijeta, Enuma Eliš. I osim toga zašto bismo početkom svijeta proglasili ono što mi znamo? Mi naravno, budući da učimo školu, moramo prihvatiti ono što je u našoj kulturi uspostavljeno. Dakle, početak svega čime se mi bavimo je stara Grčka i od tog početka mi slijedimo stvari onim redoslijedom koji se po učenju naše škole one odvijale. Imate naravno udžbenike historije drame Silvija Di Amica, Čezare Molinarija. Ja bih predložio ako se slažete, recimo, istoriju formi, jer ćemo jedino tako razumjeti zašto bi nama danas trebao biti zanimljiv Aristotel. Moram priznati da nisam nikada uspio usvojiti doživljaj književnosti koji nam škola posreduje. Morate poznavati književnost da biste bili kulturni. Ja ne vidim ni jedan jedini razlog da budem kulturan. Ne vidim ni jedan razlog da čitam i upoznajem književnost koja mi je dosadna. I tvrdim da je dosada estetska kategorija. Čitajte ono što vas zanima, ono što vas upućuje. I nemojte čitati ono što vas ne zanima I da na ispitu kažete argumente zašto je moj najmiliji pisac dosadan. Onda bismo mogli započeti sa historijom komedije. Šta je komedija, kako počinje, po onome što mi znamo, kada, zašto i kako se razvijala? Vi znate da je u Heladi za najmudrijeg čovjeka važio Likurg, zakonodavac. To je vjerovatno mitska osoba, ali su stari Grci vjerovali da je on donio ljudima zakone. On je za stare Grke bio ono što je recimo Mojsije za Židove, čovjek koji je utemeljio zakone, ljudsko društvo, dakle organizaciju društva, dakle odvoio ljude iz stanja prirode i preveo ih u stanje kulture. Taj je Likurg, kažu, u gradu-državi Sparti podigao hram Delosu -bogu smijeha. Aristotel tvrdi da je temeljna razlika, najvažnija razlika između životinja i čovjeka, to što se čovjek smije, a životinje se ne smiju, to jest druge životinje. Aristotel je zaboravio reči da je sposobnost za smijeh i sklonost smijehu ono što ljude povezuje sa homerskim bogovima. Sjećate se da se kod Homera bogovi često smiju. U čitavom nizu mitova imamo priču o tome kako se Afrodita, Hefestova žena, švalerala sa Aresom. Ljubomorni Hefest napravi nevidlivu mrežu koja je kada su oni vodili ljubav pala po njima, i onda, što su se više koprcali da se oslbode, sve više zapetljavali u tu mrežu. Onda je Hefest pozvao Zeusa i ostale bogove da vide bruku i kada su bogovi to vidjeli, prsnuli su u gromoglasni božanski smijeh. Ima niz mitova u kojima se bogovi smiju u kojima se govori o božanskome smijehu. Homer na bezbroj mjesta govori o smijehu. Ateni, Afroditi, Posejdonu. Smijeh je izraz kreativne snage životne radosti, životodajne sile. Iz smijeha se rađaju ljudi i stvari. Iz smijeha nastaje život. 1.B.Nadam se da će se neko sjetiti naših razgovora o jednom od temeljnih kultova tajnih kultova antičke kulture, jednome od onih dualističkih kultova,

za ironiziranje. naravno. Dionisa. nosili su ogromni kožni falus. tužna. u nekim varijantama Bauba. Aristotelova tvrdnja da je čovjek životinja koja se smije zapravo je samo dio istine. u velikoj mjeri doneseni u Grčku iz Trakije. Šta su dodole. Mesopotamije. čekaju ih misti koji im viču. psuju. molim da primjetite da nisam rekao krščanstvo. a misti u dioniskom kultu. plodnost životinje. i na drugoj strani prizivanje demona. pleše da razveseli tužnu stariicu i u jednom momentu malo preoduševljeno napravi pokret sa naklonom i pokaže plodni dio Demetri. Demetrin smijeh je temeljni uvjet rađanja.uskrsnuće je ponovno rađanje. da njezino ime Jamba i jedna metrička stopa Jamb. mitska poluljudska bića. jednom određenom tipu stiha. Indije. vulvu tako reči majke Geo. Zato u eleusinskom kultu. Bauba je eufemističko ime za veliku mitsku rodnicu. Jamb je služio kao stih za porugu. nema ljudskih osobina. plodnost bilja. jer se u eleusinskom kultu slavi ženska plodnost. U povorci koja prati kožni falus dioniskog kulta i tu plešu. kada je Demetra. kod mosta. iz koje je sve poteklo. Zadigne suknju. Govorili smo u vezi sa eleusinskim kultom o dvjema epizodama u kojima smijeh igra izuzetno važnu ulogu. Ta bi tvrdnja trebala glasiti “čovjek je životinja koja se smije i po tome ima nešto zajedničko sa bogovima” jer se u grčkoj smijeh neraskidivo veže za božansko. tuguje. jedan tip očigledno veoma tijesno korespondiraju. ostali do danas. naravno. To je ostalo do danas tako. koju on prima u sebe svojim plesom. Imajte stalno na umu kada govorite o komediji ili teatru uopće. jer rađanje po definiciji je zapravo obnova . smiju se. rugaju se. preživjeli helenizam i smrt antičke kulture. U jambovima. jer bog je jedan i on. kaže Augustin.kultova uskrsnuća iz kojih je teatar i nastao. Sjedi tuguje kao svaka majka. Ono što je važno da u doba kulta nezaobilazan sastavni dio čini mit. kultovi uskrsnuća. mahnite žene u zanosu. U dioniskom kultu se slavi muška plodnost. U oba kulta imamo kao jedan od najvažnijih standardnih elemenata smijeh. kažem crkva tako strasno ogradila od smijeha. sine što sine. Dva kulta presudno važna za nastanak teatra. u protivnom bi ga demonska sila. to ste na teoriji književnosti učili. Šaman mora imati masku. Prva epizoda u Eleusini samoj. Demetrinom kultu centralni simbol je . i Jamba. Jer jedino božanstvo koje se smije daruje plodnost. demonska bića sa obavezno ogromnim falusima. dioniski kult je muški. I u vezi sa dioniskim kultom. nisu bogovi. da su kultovi plodnosti nastali u predistoriskom periodu grčke kulture. jer joj je Had ukrao kćer. Egipta. božica bilja. jer antropomorfni grčki bogovi. karnevali? Sve su to ostaci kultova plodnosti. rastrgala. vulvu koja sve rađa. Zato su i eleusinski i dioniski kult. pjevane su podrugljive pjesme. nema ničeg ljudskog. pjevaju. nego demoni. bakhantice. Možda je zato crkva. a sve da bi bilo smijeha. jer dok se Demetra ne nasmije bilje neće ozeleniti. Zahvaljujući maski na licu on nije više čovjek. Persefonu ili Koru. on je postao nešto više ili nešto drugo. dolazi se do jednog mosta kojim povorka mora preči. Zato su misti u eleusinskom kultu nosili ogromni zlatni klas. prate satiri. i tu. a maska podrazumijeva zatajivanje svoga građanskog identiteta. mahnitog. onako kako je Demetrin kult ženski kult. Ti su kultovi u svojoj izvornoj formi podrazumijevali masku na licu. svoje građanske egzistencije. pa ni smijeha. za ismijavanje. Druga epizoda je bila na mostu. Kada se krene od Atene prema Eleusini. Nemoram napominjati. jer su oni muška plodnost. pijanog boga vina.

Kultura je pamčenje formi.šta bi moglo biti tragedija pri čemu se nikada ne dolazi do zaključka. U jesen se slave male dionizije kada dolazi mlado vino. Pa zato i nije čudno što su bakhantice bile bakhantice. Ostataka toga ima Ima I danas. Imate ga u svim sferama duha u svim kulturnim disciplinama. oni idu kroz grad sa maskama na licu. Bilo bi dobro da mi sada radimo Platona jer je njegov dijalog protodramska forma. Ono što nas ovde zanima iz ova dva stuba teatra jesu kulturne forme koje su proistekle iz ovog kulta smijeha. šta je ljubav? U jednom od najslavnijih filozofskih mimova ili mima u Platonovoj Gozbi. pa se moralo piti sa vodom. Platonov tekst je pitanje .a šta bi to mogla biti tragedija? I onda se pokušava razumjeti iz najmanje dviju perspektiva. Mim je forma koja ne dovršava. On kaže tragedija je to i to. Bogovi su nas zbog toga kaznili. da bi djeci mogao donijeti darove. Ako umre. centralna slika dioniskog kulta je vinova loza i vino. Crveni sok koji simbolizira krv. gdje nema turista. U XVII stoljeću je to bila neka druga priča u XII druga. Forme su vječne. možda za nastanak teatra najvažniji oblik.mimos. dakle rađanje. odnosno ulaže svoje sadržaje u formu koja traje i koja je vječna. U Austriji su naravno turistička atrakcija. Zašto je Platon filozofski mim? Zato što Platon ne govori istine. pokušavaju nasmijati i zato dobijaju darove. ponovnog rađanja. dakle životnu snagu. obnovi se i rodi mnogo novih zrna. Sjećate se Ivanovog Jevanđelja? Govori o zrnu žita. pripisujemo značenja koja se nama čine uvjerljivim i logičnim. Mim je možda najstarija. kada sve nanovo rađa. on je autor monologa. najžilavija dijaloška forma pretstavljanja. A centralno mjesto. djeci se priča krščanska legenda o tome kako sveti Nikola. On traga za istinama. forma. Tek je kasni Platon u zakonima i pismima odustao od ove forme mima. slave se velike dionizije. prethodi teatru. Ovo proto znači pred. Šta je lijepo. u svakom slučaju najelastičnija. kada se život preporađa. Gete kaže sa povratka iz Italije da razuman čovjek nikada ne pije cijelo vino. Prva najstarija kulturna forma bile su naravno procesije. Mim je. ljudi koji obilaze kuće. onaj koji nastoji naći. Oni su naravno stavljali u vino i sok od bršljana koji je čista droga. koja ne zatvara. a sadržaji se mijenjaju. najstarija sasvim elementarna dijaloška forma koja prethodi drami. nije zrelo. prijateljstvo? I onda dvojica trojica ljudi razgovaraju o tome. ako ono ne umre. Žito je za mediteransku kulturu bilo uvijek najvidljiviji najprepoznatljiviji simbol uskrsnuća. U Sloveniji ih zovu kurenti. nerazrijeđeno. Iz jedne koju otjelovljuje Sokrat i druge koju otjelovljuje njegov sugovornik . . On je hanip. onaj koji traži. Treba imati na umu da kultura strahovito dobro pamti. austriskim ili bavarskim. maskiranim demonima. kaže. Jako važan. pa se uobrazili i počeli mjeriti sa bogovima. Osnovna osobina mima je njegova potpuna otvorenost. Aristotel već zna sve.klas žita. Kultura živi u formama i pamti forme. jer je još uvijek mim slobodan od zanatskih pravila. koje još uvijek nije pravo vino. sasuši se. protjeruje ove demone i krampuse. kako rekoh. koju je proizveo kult smijeha je MIM. raspravlja se o ljubavi i tu imate nekoliko tumačenja savršene ljubavi koja su potpuno ravnopravna. To je forma koja se nije dovršila i tako zatvorila. pa oni sebi traže utočište. gradove i sela. Platonovi dijalozi su zapravo filozofiski mim. ništa od njega ne bude. a na proljeće kada je vino sazrelo. Naravno tadašnje vino je bilo puno droga. Mi danas ovim kurentima vočarima. krampusima. svaki daje svoje viđenje prijateljstva. Aristofan kaže da smo mi ljudi prvobitno bili hermafroditi i tako dovoljni sebi. Svaka epoha priča svoju priču. Šta je. Po selima.

ali smo jedino dolje plodni. nema plodnosti bez zanosa. Spominjali smo o visoko razvijenoj kulturi tijela. recimo. Tako da su zemlja i voda teški tromi nepokretni elementi. njegova je vrijednost veća. On je doveo do toga da se pojavi čežnja koja je dovela do rađanja. razvaljuje. Ni jednim elementom u čitavom tom kompleksu ne daje se prednost jednom od tumačenja. Mim kao prototeatarska forma izvodi na pozornicu bogove jako naglašavajući njihovu vezu sa donjim dijelom. on potsjeća na njihovu plodnost. jedan od simbola Zeusovih. Opredjeliti se za jedan od tih vidova ljubavi znači odreći se svih ostalih. mazanjem finim uljima itd. ljubav je. grmljavinu. vježbanje u umjetnosti zavođenja. božanski i na jedan dio u kojem ne “mirišemo baš naj bolje” – na donji. Što je jedan elemenat pokretljiviji. u glupo živinsko jurenje za . U mimu se Heraklo predstavlja kao kretenčina koja pije. Mim podsjeća na to da je kosmos krasan. koji je po definiciji kaotičan i bez donjeg dijela. potraga za svojim dijelom. sramotni dio. Mim brani cjelinu čovjekova bića. Mim pokušava razumjeti neki fenomen u njegovoj kompleksnosti u njegovoj kompleksnoj cjelovitosti. Nema rađanja. Vi se sjećate da je Zeus oplodio haman pola Helade. I onda glumac koji ga igra u mimu predstavlja ga sa ogromnom kobasicom. Da ne bi njega ni Evropa ne bi nastala. Ili drugi put igra predstavljajući Zeusa i govori o njegovoj sklonosti zemaljskim ženama. igra Zeusa jako naglašavajući njegovu vezu sa donjim dijelom. ljubav je naravno erotovo djelovanje. Ta bezumna plodnost koja ne poznaje granice. Bez erotike. to jest glumac u mimu. da je kaos prethodio kosmosu. Imate drugo tumačenje ljubavi koje iznosi Sokrat govoreći o Erosu kao najstarijem božanstvu. gromoglasnim prdežom. Jednu od najvažnijih hipostaza. mim ne unižava božanstva. Tako da mim kao rana prototeatarska forma uporno u osnovi kosmosa otkriva kaos. ali da je kaos plodan. Njegovo skaredno predstavljanje Zeusa je samo odbrana naše donje polovine. bika. Za mim. odbrana života. voda. Odvojili mušku polovinu od ženske i sada svako od nas traži svoju polovinu. Postoje četiri gradivna elementa svijeta: zemlja. Taj glumac uopšte ne želi Zeusa poniziti. U svemu tome imate heteru Diotimu koja govori o umjetnosti zavođenja. ljubav je. Potsjeća da je kaos temelj kosmosa.A. Govorili smo o tome kako je antičkom helenskom čovjeku bilo potpuno nezamislivo da svoje tijelo ne njeguje kretanjem. ta se kultura tijela nije mogla u tom kulturnom ambijentu srozati na puki pokret. Možda mi dolje “smrdimo”. za svijest o sebi. bez Erosovog djelovanja ne bi nastalo ništa. na porijeklo kosmosa u kaosu. Naravno. bez erotskoga. Zeusa se treba bojati i treba se smijati. koja se raduje sebi.tako da su nas rascijepili. on ga uopšte ne želi uvrijediti. rađamo se između fekalija i urina. na jednu dobru sferu gornju. naravno.Empedokle. Mim ne pristaje na tu podjelu. lakši. on predstavlja da izvine akademska tradicija. i na donji nepoželjni skaredni. To je jedini put kojim možemo doći u život. a zrak i vatra laki i pokretni. smijeha. Kako reče jedan od crkvenih otaca. Ima jedna rečenica koja kaže “pogoditi cilj znači promašiti sve ostalo” 2. jede. za osjećanje sebe samoga. o fiskulturi u antičkoj Grčkoj. Jer i to je Zeus. masiranjem. Tako već u ranom periodu kulture mikrokosmos čovjek dijeli na jedan poželjni dobri dio. Mim. naravno. zrak i vatra. Pokazujući naglašeno tjelesno olimpiskih božanstava. Hoćemo li se odreći života zato što malo tukne? To je odlika mima. I naravno. Peretvarao se u labuda. presudno je važan ovakav princip mima. koliko je poetika mima važna za antičku sliku čovjeka. On samo potsjeća na njihovu vezu sa kultovima plodnosti. Na jedan dio koji je sloboda.

Mim je takoreći u neraskidivoj bratskoj vezi sa snom o Zlatnom vijek.rezultatom. . To su djeca blizanci mimskog kaosa. On samo potsjeća na to da bez plodnosti nije moguć …… zato mim predstavljajući Afroditu kao anamo nju. jer je naš odnos prema vlastitom tijelu duboko prožet tih dvadesetak stoljeća tradicije u kojoj je tijelo niže od duha ili pak racionalističkom pobunom protiv duha kojoj nije stvarno ono što se ne može konzumirati. k vragu. nju ne vrijeđa. mitologema. o svijetu bez klasa. U svijetu u kojem je moguć mim. Tamo gdje imate mim. te dvije uhronije. te dvije slike. potekla iz kulta plodnosti. prdež je neka vrsta grmljavine. pa na ovamo. Bez kaosa. dvije utopije. u kojem nismo morali ranjavati grudi majke Zemlje da bi smo se prehranili. marksisti bi rekli. Nema ničega što te uznemiruje. Ta se kulturna slika. evropska kultura ima te dvije slike. koegzistiraju. i Atena. dakle. Zato mim može predstavljati Zeusovu grmljavinu kao prdež. Duh bez tijela je previše apstraktan i tijelo bez duha je suviše podudarno sa sobom. ma koliko iskočila iz Zeusove glave. imajte na umu da se san o zemlji Dembeliji iz mimskog haosa razvija na jednu stranu. sve je ponuđeno i opet. ne dozvoljava onaj tip harmonije između gornjeg i donjeg. Od VIII stoljeća prije nove ere. Zašto provoditi nasilje nad sobom radi puke aritmetike. kaos u kojem se sve integrira. OBOJE. a na drugu san o Zlatnom vijeku. između duhovnog i tjelesnog. a na tom početku stoji mim u kojem su obje te slike sadržane. Zemlja Dembelija je danas zapadna Europa. Mim je izvor predođbe o zemlji Dembeliji. pića. O tome je Brojgel napravio sjajnu sliku. između kaosa i kosmosa. i opet. Čak je i Atena. I ne pristaje na misao bez forme. jedne od najpopularnijih mitologema zapadne kulture . gluho bilo. Molim vas. Imaš tijelo koje se raduje sebi. nije moguće da milioni žena sanjaju o tome da zarade pravo za naziv modela. Ne pristaje na tijelo bez duha. Mim se sjeća da su u kultu plodnosti nastali i Zeus. to dvoje ide zajedno. Naša kultura nam ne omogućuje. jer je erotika naprosto kreativna radost života. o svijetu bez nasilja. o svijetu bez nepravde. znaju da živo čeljade nije. san o prirodnom stanju sreće. Bez mima to je moguće. Tipicni konzumentski raj. jer mim ne pristaje na ždranje bez misli. razvila na drugoj strani. San o svijetu u kome nije bilo sukoba. jer ljudi koji znaju za mim. tragovi ovoga mimskog svijeta traju do danas. San o svijetu u kome smo bili djeca cvijeća. postoje. ZAJEDNO. i Gea. koji je helenska kultura imala. niti može biti. bez njegove sveobuhvatnosti i sveprožimanja pojedinih standardnih dijelova nema rađanja i plodnosti. olakšava razumijevanje nekog složenog fenomena. san mistika smrti o tome da se oslobode tijela. dva vremena kojih nema. model. međusobno se dopunjuju u evropskoj kulturi od samog njenog početka. to jest predstavljati je prdežom ne vrijeđajući Zeusa. Pa to bi mogao i magarac dignuti bez tebe. Jesti bez rada. raj za konzumente hrane. zemlja Dembelija. Možete li zamisliti Sokrata kada mu neko dođe i sa ponosom kaže da je upravo podigao 240 kila. njoj je prethodio kaos. kada u rječniku nije postojalo moje i tvoje. šta se tu može. Model je nešto nestvarno. svega. to nije moguće. a utopija je mjesto kojeg nema. raj žderanja. te dvije mitologeme. U tome nema ništa uvredljivo. svijetu bez privatne svojine. Naravno.zemlje Dembelije. ta dva sna. Mim samo potsjeća na to da je Erot najstarije božanstvo koje je omogućilo nastanak svega. Ovde se naravno prepoznaje porijeklo jednog od najpopularnijih mitova. jer. Ostaci. ili ako hoćete. Pa gdje su onda došli? Za mim. suviše glupo. obrnuto. i Had. u kojem je sve potencijalno. Ta dva motiva. Mim je naprosto izraz pamćenja kulture. to je umjetni konstrukt koji iz jedne perspektive pretstavlja. Život koji se raduje sebi. evropski rekord u dizanju tegova.

instrumentima. muški licemjeri. uvijek je izrazito jednostrana. volumen tijela. jer to je čovjek koji uživa. takozvana epska tradicija. o metafizičkom mima. strahovito naglašavaju tjelesnost. jedino tako mogu reći. umjesto donjeg dijela muškog tijela ima pištolj. poriče. kuća je u žalosti i u tu kuću dolazi Heraklo. Vi ste sigurno čitali sjajni Euripidov komad Alkestidu. Uostalom. Had je darovao pravo da “umre preko delegata”. Nastavit ćemo pričati o sredstvima kojima se mim služio. tragove ovoga mimskog svijeta. ne radi se o glumi. ako neko drugi ode u Had umjesto njega. jer će da jede. Ako se mim bavi Zeusom. Kada se predstavljaju božanstva. nego pravom kostimu. nije bilo ljudskog lica. što je sasvim očigledno iz opisa. Ne o glumi kao o umjetnosti u našem smislu. Admetu. Strašno je važno shvatiti. Loš glumac. kao tehnici predstavljanja. Kojim se sredstvima koristio mim? Kako je izgledala predstava? Ne moram napominjati da je glumac. a obavezno je predstavljač na licu nosio masku. Predstavljaju se fenomeni. oca. Jedan hedonist. U mimu. kao svi muškarci. izražajna sredstva mimskog predstavljača. Potsjećam vas da u teatru imate veoma vidljive i veoma prisutne. o filozofičnom . pije. pravi se kako je pogođen kako mu je teško. jako se naglašava njihova tjelesna dimenzija.Potraga za cjelovitošću odbrana cjelovitosti života i čovjekova bića kao mikrokosmosa je temeljni princip mima. zapravo potsjećanje na ………… Tamni vilajet je stanje svijeta prije uspostavljanja kosmosa. bio strašno naglašen. skoro na svakom koraku. . Heraklo kakvog ga vidimo u ovom komadu je upravo Heraklo iz mima. budala. Gotovo bi rekao slična karikaturi. kako Bosnu često nazivaju njeni “prijatelji” i “osloboditelji”. i on viće `hajde domaćine daj da se jede. On ulazi u kuću u kojoj se svi prave da su tužni. Kada je došao taj čas on pita majku. Priča je ova. kao uvod za Aristofana. predstavljač. osoba koja se sastoji iz čistog heroizma. i Admet. ako se to može nazvati. Mi smo do sada pričali da tako kažemo o metatekstualnom.. Izražajna sredstva su strahovito naglašena. jer naravno. a ovaj je pun radosti. dobiti još jedan. sakriva i povezuje sa demonima. grmljavina se označava ispuštanjem zraka u zadnjoj hemisferi. 2. Heraklo koji je istovremeno heroj i komičan. Kada god u mimu govorim o glumcima. na koju ste “tehniku”upućeni ako predstavljate sa tijelom koje jako naglašava svoju voluminoznost i sa maskom koja lice. Njegova žena Alkestida hoće. đubre lažljivo. U pravilu je kostim bio mnogo bliže maski. Ide u Had. Slika o tamnom vilajetu je. jeste da gluma. o tome kako se teatarski artikulira taj cjeloviti svijet. Iz ovog opisa koji sam dao može se zaključiti kako je otprilike izgledala igra i koja je bila glumačka tehnika. Stoji li vam na raspolaganju realistična gluma teatra XIX stoljeća koji se strašno uzbuđuje zbog nemira u spavaćoj sobi nekog gospodina.. ali zapravo i nije hedonist. Helade. Jer se tu i tako ne predstavljaju osobe.` Heraklo kakav u grčkoj mitologiji ne postoji. Kada njemu dođe smrtni čas on može produžiti život. B. takozvana državna kultura. tako reći. nama Bosancima trebala bi biti bliska još jedna činjenica vezana za mim. nego se radi o predstavljanju. Heraklo kakvog možemo naći u službenoj predaji grčke države. Često je na tom kostimu-maski bio našiven ogromni kožni falus. da se pjeva i pri tome je puno važnija količina nego kakvoća. Drugo. sjećanja na mim. Sada bi trebalo nešto progovoriti o njegovim sredstvima. u mimu nastupao u kostimu koji je izrazito odstupao od prirodnih formi ljudskog tijela. da se pije. heroju. jedan je heroj kakvog u američkom filmu otjelovljuje Džon Vejn. muzika. i niko neće. dakle. Šta može činiti. uzmite to jako uslovno. Na stomaku i pozadini imao je jastuke tako da je tjelesnost. kao odijelu što pokazuje tijelo.

sa trnovom krunom na glavi. predstavlja već maniristički kasni postklasični period grčke tragedije. ogrni ga u šinjel do zemlje. Ali je zaista velik. u svakom filmu je jako zbunjen. a to su zaista sjajni komadi. predstavljati Isusa morate računati sa tom . Nužno je ta predođba vezana uz lik izmučenog. Mim naravno to ima. nego komadi po kojima je on slavan. onu drugu prešučenu stranu. arhe. mitsku verziju Heraklova lika. Euripid. ali eto. gotovo na masku reducirani kostim i lice. Spomenuli smo da elementarnu formu. i tjelesnost. sa šakama i stopalima probodenim klinom itd. kod nas je to Budalina Tale. Ako će se sada slikom i pripovijetkom. na primjer. Nije Homer znao kako treba. tradiciji. piše već u manirističkoj jesenjoj fazi helenskog teatra. To je profesorska zavrzlama. Nešto od toga imate. nego sa ženom. gotovo mrtvog tijela na križu. naravno. Heroj. to što je on sirotinja. I meni je jako žao što službeni njegovatelji kulturne tradicije nikada nisu imali smisla za tu struju u epskoj predaji. dodajući samo na osnovu koju je kultura već pripremila. sa ranom na grudima. to je narod. za Budalinu Tala. jer je kip trodimenzionalan. U svakom slučaju. Ne želim upoređivati Isusa sa Heraklom. Spomenici naravno glupo izgledaju ako imaju i donji dio tijela. poštujem vjerska osjećanja. samo što njega kao čovjeka čini cjelovitim. Ono što u nekim elementarnim formama imate u jednom tipu epskih pjesama. u službenoj predaji Heraklovog lika. To je jedno strašno lukavo opredjeljenje. teatarskom predstavom ili filmom. želi obnoviti kultno mitsko. arhetipsko u grčkoj kulturi i tako obnavlja. čak i veliki Homer ponekad zadrijema. spomenuli smo izrazitu hiperboličnost geste odnosno sredstva svih sredstava kojima se predstavljač u mimu koristi. uopšte ne umanjuje njegov heroizam. u Heladi. Puno se initimnije osjeća sa topom. Kaže jedan profesor. Jer kip mora biti stabilan. a da bi bio stabilan mora mu se nekako dati barem tri uporišne tačke. a budući da u filmu morate imati žensko. da tako kažem. ili budi umjetnik. pa gornji dio izvajaj relativno realistično. Mene u vezi sa Euripidom puno više zanimaju ovi komadi Alkestis i Bakhe. Pokreti su uvijek preuveličani. Tako su profesori odlučili da su Medeja i Hipolit veliki. koji piše u već dekadentnoj fazi grčke kulture. zaista heroj. Ovo je napomena da vidite koliko je mim prisutan i u teatru koji je živio. Herakla. Jer državi trebaju spomenici. u službenoj. On ima svoju sliku Zeusa. dramom. budući da on ponavlja. I to što je on pri tome smiješan.Kako se pojavi žensko zbuni se. ne daj mu da ima donji dio tijela. čovjek koji je spasio svijet počinivši sedam velikih junaštava i mim “parazitira”na toj općeprihvaćenoj slici. i jednu. želim samo ilustrirati mehanizam. imaju nekakvu svoju predođbu o Isusu. Kultura se za to pobrinula. on počinje obnavljati ovo kultno mitsko. sve su osobine uvijek prenaglašene i što je jako važno sve se osobine i svaka radnja predstavljaju njihovim tjelesnim izrazom. Piše Bakhe. u periodu kada mu na raspolaganju ostaju ili mit ili psihologija. oni koji idu u crkvu i oni koji ne idu u crkvu. svoje priče o tim junacima mima. Mim računa da njegov gledalac več ima određenu predođbu. pa ga šinjel drži uspravno. kao što su Švicarci imali smisla za Vilhelma Tela. on ima svoje verzije mitova. a donji ostavi masu I onda tumači kako ovaj neoblikovani dio. Molim krščanske vjernike da mi ne zamjere. ako tako mogu reći. U jednom krščanskom društvu svi oni koji jesu vjernici i oni koji nisu vjernici. Zato. lukava tehnika. I kada mu je malo dodijala psihologija. I naravno da je u svijesti svakog Grka Heraklo kao veličanstveni junak. to je gromada. tu je profesor da ispravi. Afrodite. a posebno je nama zanimljiv u Alkesti I Bakhama. To je narodni duh ili tako to.

heftu dana naglavačke okrenutog života. najvažniji dio muškog tijela. Kada se veza sa kultovima plodnosti. da svaki dan 3. Po Kelnu dobila je ime mirišljava voda. Dok je sjećanje kulture na njeno djetinjstvo. pije. kao jednog žderu koji bi da jede. Zato se vjerovatno mnogim ljudima mim činio kao svojevrsno obrtanje postojećeg. govoriti o negativnom. slabi.A. Neke tragove. To su karnevali. Nije moguće žiteljima jednog krščanskog društva koji uz sliku Isusa vezuje pozitivnu emociju. To je predođba uz koju se vezuje pozitivna energija. uvodila. jer mim nije htio obrnuti na glavu svijet. recimo da nekog Isus nervira i slično. To naravno nije istina. Na određeni period obrčemo naglavačke službenu sliku svijeta koju nam sugerira . Keln je velika luka na Rajni i danas se pozivamo na taj grad. Mim ne obrće naglavačke. jedne kulture. S tim mehanizmom mim uvijek računa. podređena institucijama moći. da oprostite kurvara. mimska tradicija. Htio bi potsjetiti na onaj dio našeg bića koji nam službena. takoreći. svijet naopako. Nema. da sobom nosite kao svoj vlastiti dio. kada predstavlja najviše božanstvo kao jednog pomamnog. Na sličan način je bilo integrirano i helensko društvo u jednoj određenoj slici i emociji koja se vezuje uz Herakla. Neki gradovi koji imaju neprekinutu karnevalsku tradiciju iz ranog srednjeg vijeka. tako da kulturne forme koje preuzimaju logiku mima ne funkcioniraju na onaj način na koji je to bilo u helenskoj kulturi. razne kalendarske ………. Kada neka teatarska forma predstavlja heroja. veze sa kultovima plodnosti se kidaju. sastavni dio jedne slike svijeta. Vi imate čitav niz kulturnih formi koje produžavaju sredstva i logiku mima. sramotu. To je mehanizam koji je strašno efikasan i koji je. na kultove plodnosti. grad koji još nosi svoje rimsko ime Kolonia. kada se sjećanje na izvorni temeljni mim. I mim je naprosto bio prirodan. recimo.ova je slika. I mim je samo potsjećao na to da to uopće nije sramota. neka sjećanja kulture na to doba imamo i danas. već sa kršćanstvom. nije dovoljno znati. bludnika. to se naravno znalo. I drugi obavezni ritual je uvođenje ženske vlasti. Žene preuzimaju vlast. kastrirana kultura. recimo.činite nešto sramotno. Recimo rezanje kravata. on je htio potsjetiti na onaj dio života koji je zvanična kultura htjela zaboraviti.slikom. Međutim moderno društvo nema onaj stupanj integriranosti koji su klasična arhaična društva imala. Oni imaju i dan danas u periodu karnevala dva običaja koja su neizostavna. ali doslovno svaki gledalac nosi u svom duhu tu predođbu. to jako asocira na najrazumniji. moguć jedino u visoko integriranim društvima.5 minute provodite u klozetu. Sjećate se karnevala? Naravno da je ovo što se sada prodaje pod karneval znači mističku apstrakciju ………… Karneval je kulturna forma koja je u srednjovjekovnom gradu zaista obrtala svijet. Dakle rezanje kravate je simbolička kastracija. To što se neko stidi svoje pozadine njegov je problem. spasitelja svijeta. Mim samo potsjeća na onaj dio koji je takozvana službena kultura potisnula. Međutim. sa postojanjem određene slike i zapravo reagira replicira na već postojeće. Ako vi osjećate. sa kristijanizacijom evropske kulture. lumpuje.vi imate dojam da gledate obrnutu sliku kulture. To je zato da bi se nad vama mogla uspostaviti moć. na kaos. ranjivi i na osnovu toga institucije mogu uspostaviti moć nad vama. Čitavo to društvo integrirano je u pozitivnoj emociji koja se vezuje uz tu sliku i formi te slike. 3. Vi postajete naravno izložene. proglasiti ga sramotnim. žalosni ostatak mima. on samo dopunjava službenu sliku svijeta koju donosi kultura. Tu nedelju vlada matrijahat.. a to morate svaki dan. svedena na obrtanje. Možete li zamisliti čovjeka koji živi u arapskom svijetu kojem bi Muhamed išao na nerve? Ne može. naravno. bilo živo. u Njemačkoj Keln. zaboravilo. hoće oduzeti. Naravno da je ovo obrtanje na glavu usvojene slike svijeta relikt. Svaki.

Tu vrsta ograničenosti u helenskoj kulturi mim nije imao. u Kelnu žene imaju vlast. u kojima se prenose ostaci forme. zato što je helenska kultura imala živu svijest. ili u dane solsticija kada su najduži dani. tako da se mim mogao igrati pokazivati u svako doba i svugdje. ekvinocija. ali u strogo ograničenom vremenu i prostoru te proslave. ni crkva.institucionalna kultura da bismo na određeno vrijeme uživali slobodu koju inače nemamo. ni u kasinu to više ne može. dobivaju karneval i druge kalendarske svečanosti u kojima se produžava mim. Ili recimo. nema. Karneval i druge kalendarske svečanosti. Demetra je bila ženski demon koji se degradirao u vile. u kasinu. on je bio demon. čovjek uživa slobodu koju. što je temeljna osobina igre. kada se slavilo sunce. mogu sačuvati nešto pozitivno jedino kada se ograniče na tačno određeni isječak vremena i prostora. čak i kada su polupijani. Mim je bio potpuno normalan integralan dio helenske kulture. . biraju papu žderonju. Temeljna osobina karnevala. žderanje. ali ništa se neče dogoditi osim što će reagovati milicija. vještice.a to je naravno sramota. Samo u Kelnu i samo u dane karnevala. onda kada je kasino otvoren. Moć igre. Aritmetički razmjer 2 : 1 baca polupijane muškarce u ekstatični zanos jedino na stadionu kada traje utakmica. ceh na svojoj godišnjoj proslavi bira među prisutnim damama. Nakon što krupije objavi da je zatvoreno. Isto je sa karnevalom. npr. inače. tako da kulturne forme koje su potsjećale na njih. na kojoj se temelji prividna moć oslobađanja ljudi od zadatosti egzistencije. igra nas oslobađa glupe zadatosti jedne jedine egzistencije koja nam je nametnuta. to su dani to su periodi u kojima ljudi na licima nose maske. Mimo stadiona. u narodu se i zove maškare. Samo u tim danima se smije govoriti ono što se ne smije. Ako se uopšte sjecalo na njega. njezina sposobnost da nas oslobađa od egzistencijalnih zadatosti. Onog momenta kada sam na lice stavio masku. Ovu vrstu stroge ograničenosti u vremenu i prostoru. kada se htjelo dan produžiti na čitav dan. ako ga se pominjalo. u vremenu kada se ne igra utakmica. izjelica. bar u krajevima našeg jezika. Mimo tog. Maska je uvijet i forma slobode. suprugama članova ceha. Pred čevabdžinicom na Marindvoru vičite do iznemoglosti «crveno –sedam». uvodi prividnu slobodu od te egzistencije i uspostavlja jedan svijet utemeljen na drugoj vrsti pravila. Ima se pravo smijati što je žderonja. na cjelinu zemljinog kruga. čarobnice. što je pijanac. Recimo na proslavi tabackog ceha/kožara/ cehovske proslave su uvijek vezane za neke datume kalendara. koje su strogo ograničene u vremenu i prostoru. nije bio nikakvo božanstvo. ja sam porekao svoju građansku odgovornost. sa rigoroznom podjelom ljudskog bića na gornji i donji dio. počiva na njezinoj strogoj ograničenosti na jedan strogo ograničen otsječak vremena i prostora. već dobivaju temeljne osobine igre. direktno asiciraju. Samo u danima karnevala. udruženja magaraca koji sebi biraju kralja magarca. Naravno. i dan danas imate krajeve u kojima su kulturna pamćenja dugotrajna i nisu vezana uz flašu koka kole. na Ivandan se pale vatre. biraju biskupa bludnika i. U krščanskoj Evropi Dionis. kraljicu – bludnicu. Dozvoljena su udruženja koja su jedino aktivna u tim danima. obicno u dane ravnodnevnica. dakle. Elementi teatarskog govora ili prototetarskog govora. ni država. muškarcima 2 : 1 naprosto je aritmetika. jer tada imamo posla sa krščanskom Evropom. to je sjećanje na paganske kultove. U strogo ograničenom vremenu i prostoru. To je pohvala biti velika majka. naravno. Samo u kasinu i samo kada kasino radi. u tim danima je dozvoljena psovka. Dakle. koji su sačuvani u karnevalu. Naime. kada se slavio trijumf svjetla. U svim ovim formama žive i dalje sredstva mimskog govora. ne interveniraju. slaviti blud. sredstva i logika mima. Jedino u strogo ograničenom vremenu i prostoru kombinacija crvene boje i broja 7 može vam donijeti 37 000 dolara.

obećanja proznih junaka da će izmoliti 50 «zdravomarija». Ona se izliva u zemlju. koji je očigledno zemlja Dembelija. ako ih Bog spasi od nevolje. u svijetu egzistencijalne zadatosti. bog glasnik. Karneval je period kada ovaj svijet pretvaramo u zemlju Dembeliju. diže se gore i bog kojemu je žrtva prinesena uživa. ali je važna poslastica. mornari u oluji itd. oni borave u jednom posve drugom svijetu. knjige i tako to. Gotovo sve elemente ovog tipa komike možete sjajno zastupljene naći u Rableovom romanu Gargantua i Pantagruel. Ta groteskna ogromnost svega izražava naš ljudski ………. U stripu Asteriks imate nekakve žalosne degradirane ostatke toga svijeta. Uvijek je ta groteskna pretjeranost dominanta karnevala u srednjevjekovnoj Evropi. Uvijek je hiperbola naglašena. Pokušali smo objasniti komički mehanizam procesija i mima. krade žrtvu koja je na Zemlji prinesena Zevsu. Ako pogledate oduševljenje koje vlada za taj strip. npr. Commedia dell` Arte Dalje ćemo govoriti o komediji del arte. jedan Rableov junak ide u Pariz da vidi univerzitet u Sorboni. Sofronije je zabilježio primjer. Njegov roman nastanjuju divovi giganti.produžavaju osobine mimskog govora. hiperboličnost naglašena osobina karnevalskog prototetarskog govora. Hermes. Ljevanica se ljeva na određenom mjestu i tone. Zevs sa Olimpa gleda to i ljuti se. . Koliki su to stomaci. Važan dio srednjovjekovne dramaturgije. jedna vrsta trgovine. Dođe tu i čuje zvona sa crkve. koje su pojam Boga učinile izrazito apstraktnim. o svijetu u kojem možemo biti cjeloviti slobodni i u kojem ne moramo izbjegavati podudarnost sa sobom. Onako kako je bilo u mimu. Bogovi su se hranili nektarom i ambrozijom. Napomenuo sam da je priča uvijek krajnje elementarna. obnavlja se rodna kreativna moć zemlje i svijeta. Drugo je ljevanica koja se prinosi podzemnim bogovima i duhovima mrtvih. slavi se ta moć.. Miris žrtve. jer se u tim danima. posreduje između njih dvojice. Postoje dvije vrste žrtava. ako on može zvona sa katedrale okačiti na ono mjesto.A. Paljenice se prinose na oltarima koji potsjećaju na ognjište.. 4. U jednoj od epizoda romana. Ta vrsta groteskne komike teško se može ukapirati na “zvaničan” način. ponire u tlo i dolazi Had ili podzemnih bogovima ili duhovima mrtvih. Naravno da to više nema veze sa ovim razuzdanim slobodnim svijetom. On sav oduševljen skine zvona i objesi ih na ono muško mjesto da mu zvoni kada hoda. Rableovi junaci su Heraklovog tipa. Heraklo jede.. na primjer. duša. Tada se naglašeno ždere i slavi što se može toliko požderat i popit. Tu vrstu trgovanja sa Bogom imate i danas u monoteističkim religijama. a nimalo slučajno karneval uvijek pada na kraj zime i početak proljeća. važan dio njihove hrane bila žrtva koju prinose ljudi. koji su osnova na kojoj je nastala stara atička komedija. Njegovi junaci za predjelo pojedu 32 praseta. govori kako Zeus bjesni što mu on krade žrtvu. kao jedna od formi evropske komedije koja funkcionira i koja postoji do danas. itd. To je strahovito naglasena tjelesnost. Tu vrstu komike naša kultura više nema. Rable doslovno obnavlja svijet mima. Za srednjovjekovnu krščansku Evropu. i po tome je njezino sjećanje na mim očito. Možete zamisliti koliki je razum tog čovjeka. izgraditi kapelicu ovom ili onom svecu. svedena na anegdotu. koliko su duboke naše potrebe. pa i ozbiljnih drama. koja čuva tehničko. koliko je duboko u nama ukorijenjen san o mimskom. Jedno je paljenica koja se prinosi olimpiskim bogovima na nebu. ali tehnički. skoro sve do realizma čine. Žrtva je dar čovjeka Bogu. komedija del arte savršeno čuva sjećanje na mim. o svijetu Zlatnog vijeka. ako oni tako jedu. Njezine degradirane ostatke mogu se nači tu I tamo. ovaj svijet je Dolina suza. jer na nju nismo osuđeni. obaveze. jer Rable piše o jednom mogućem svijetu. Jedino je u dane karnevala zemlja Dembelija.

žderonja. patnja. Može ovo zvučati apstraktno. koji je mnogo jači. ljudska psihologija. Pozornicu koja u sebi integrira i sobom označava dva plana postojanja. odnosno. Za tu komediju i za taj tip komičnoga moguće je doslovno sve. U svemu tome Hermes mora posredovati. Odnos može biti jedino obrnut. koji krade žrtvu. Uveo je tu sintagmu. rečeno kako je ona primjer apsolutne slobode duha. da bi smisaono zaokruženje. uveo je ruski formalista Jurij Tinjanov. jer ne zna šta bi sa tim stupnjem slobode. Ako je konstrukcijski princip našega komada bio bi recimo spoj psihološkog i teološkog načela. koja jako naglašava ……………. Temelj cjelovitosti književnog djela čini u pravilu logika koja međusobno povezuje njegove pojedine elemente. Zevs. Dakle. teatar ima grdne probleme sa Aristofanom. da bi progutao još tri zalogaja. a riječ je o krajnje jednostavnim i konkretnim stvarima. dovršenje bilo moguće. gdje bog izlazi kao oštečena strana iz konfrontacije sa čovjekom. Termin konstrukciski princip. Ako hoćemo da se na kraju drame kolega posveti. iz tog postupka slijedi neki drugi postupak. jer u književnosti se sve oduvijek zna. Zato je vjerovatno toliko puta za mim i kasnije Aristofana. na logici vjerovatnog. moraju biti međusobno povezani. ili mu oduzima nešto što čovjek želi. i u prvoj sceni naše drame “kolega u trenutku lirskog zanosa prikolje nekoga”. hoćemo da proizvedemo sveca. sa prenošenjem riječi i krivim razumijevanjem. upućuje na jednu važnu osobinu ovog tipa komedije. i to je jedna od stvari zbog kojih Aristofan sve do najnovijeg vremena zadaje grdne probleme teatru. kao oštećena strana. pravi se da nije čuo ili se pravi da je krivo čuo. Sredstva ovog tipa komike mogu se vidjeti recimo u nijemom filmu. ali ipak čovjekom. Ona nije utemeljena na realističnoj osnovi. kako smo govorili. iduća faza u razvoju radnje biće njegovo kajanje. Na kraju dobrotvor ni rad i ne znam šta…. otimati od Herakla. nekada namjerno krivim. U ovom skeču čovjek ošteti Boga. vjerovatno ili nužno. njegovi pojedini elementi i pojedine faze radnje. imamo vertikalno razuđenu pozornicu. vike. Tu ima mnogo jurcanja fizičke akcije. jer se osjeća pokradenim. Bog izlazi iz konfrontacije sa herojem. jede žrtvu namijenjenu Zevsu. Recimo. Bog je apsolutna sloboda i prema tome apsolutna moć.. Ovdje čovjek pokrade Boga i nikom ništa. To je jedna izrazito tjelesna komika. Bog kažnjava čovjeka. koji to vidi. mijenjaju se samo imena pojedinih fenomena. Ljudi su prinijeli žrtvu Zevsu. Ovdje se moramo pozabaviti sa važnim terminom a to je KONSTRUKCIJSKI PRINCIP. Heraklo. Vidi se i osobina apsolutne slobode. spašavati ono što pripada Zevsu. Hermes i Zeus su bogovi. pokraden. kada Hermes govori da se Zeus ljuti što mu Heraklo jede zrtvu. bjesni. ali da to bude psihološki utemeljeno. Heraklo. nezasiti proždrljivac. Činjenica na koju upozoravam u skeču o kojem govorimo. Važno je primjetiti da u ovom skeču. Načelo povezivanja konstrukciskih elemenata književnog djela zove se njegov konstrukciski princip. Zemlju i nebo. Da bi književno djelo postiglo onu cjelovitost koju mora imati. jer kao najviši Bog sve vidi i sve zna. tučnjave. nekada stvarno krivim. . Igra se sa nesporazumom. Odnosi se na činjenicu da jedno književno djelo da bi bilo dovršeno mora ostvariti neki vid cjelovitosti. Ako je načelo povezivanja elemenata recimo psihološka logika. još uvijek je čovjek.Nadam se da vam je iz ove kratke priče o funkciji i pojmu žrtve jasan komički mehanizam ove kratke epizode. jer to tako možemo mirno nazvati. a Heraklo. otimanja. naravno i verbalne radnje i nesporazuma. odnosno staru atičku komediju. što je u “normalnom” skeču nezamislivo. i likovi u komadu su bića što postoje na različitim nivoima i na različite načine.

Mim se ne pita kako je u svakodnevnom životu. sveukuponošću. U stvari. Kriteriji unutarnje tačnosti je utemeljen u konzekventnosti po kojoj je proveden. nije problematično što njegov junak provede na klozetskoj šolji sate i sate. U djelu konstruiranom na drugi način to može da funkcionira jako dobro. nego duhovno međusobno osvjetljavanje. U Šekspirovom Hamletu je to tačno.B. kako može više nego što može. 4. Potpuno je normalno da on mora počiniti i taj grijeh. Mim se pita šta je sve moguće. On pri tome nije neki šonjo. a on još uvijek sjedi na šolji i filozofski razmišlja. kao u Džojsovom Uliksu. bicete u situaciji da propitujete stupanj njene tačnosti. To je tip koji je preživio i koji se veoma često javlja u renesansnoj komediji del arte. on je demon. Kod svake drame koju čitate iznova. Ako je konstrukciski princip. Mim. Šta se nudi kao mogućnost. Logika na kojoj je utemeljena ova gradnja druge je vrste. najpopularniji primjer alazona je Plautov Hvalisavi vojnik. Možda jedino što će nova atička komedija i njezine nasljednice preuzeti od mima i komične procesije. digne se. ne realistična uvjerljivost. Njemu se da itekako lako potegnuti nož i ubosti Polonija. onaj koji se pravi važan. pojede ono što je Bog sebi namijenio. Naravno da bi to u realističkom komadu utemeljenom na drugom principu konstrukcije strahovito nerviralo. nego što uistinu zna. Onaj koji pretjeruje. ne pada na um primjenjivati kriterij ove realističke logike na tu priču. On se bavi cjelovitošću. uvjerljivosti preuzeta iz svakodnevnog života. otrese prašinu i ode dalje. kao Šilerovi Razbojnici Karl Mor i Franc Mor. od izvora korijena komičnoga. i nema neko psihološkog opravdanja za Hamletovo oklijevanje. oklijeva. Jedan vjerovatno zastupljeni karakterni tip jeste ALAZON. mogućnosti života. Vjerovatno. Taj tip komike ne poštuje realističku i psihološku logiku. konstrukciski princip bio realistička logika. Tom tipu komike nije važan kriterij uvjerljivosti koji se temelji na sličnosti sa stvarnim životom. zlo sam. tri načela komičkih karaktera. Sličnost svakodnevnom životu je temeljni princip konstrukcije tog filma. do te sekvence. Alazon je onaj tip koji se pravi kako zna više. tresne od zemlju. Vi znate da se “provalio”. povezuju. Naravno da neće čovjek uspjeti u namjeri da pokrade Boga. Ali mim se i ne bavi svakodnevnim životom. dopunjavaju itd.tako da vjerovatno logično i nužno proističu jedan iz drugog i da se pojedini konstrukciski dijelovi međusobno podržavaju. U mimu su oblikovana i tri osnovna karakterna tipa. Ne može se reči da je pretjerano kada Franc Mor ide ubiti starog. Taj kriterij sličnosti sa svakodnevnim životom uopće nije kriterij uvjerljivosti u ovoj komediji. u svakodnevnom životu. Konstrukciski princip je ono načelo po kojem se elementi književnog djela međusobno povezuju i ostvaruju određeni stupanj cjelovitosti. hvalisavac. kojom je poštovan temeljni konstrukciski princip. komička procesija i stara atička komedija imaju konstrukcijski princip koji se temeljno razlikuje od kasnije novoatičke i evropske komedije. zato što je do tog momenta. počinio je sve smrtne grijehe i još treba počiniti i oceubistvo. On je. Pet dugih činova. ako se čitava drama gradi na snažnoj napetosti između dva suprotna načela ljudskog karaktera. Aristofana nije briga da li ste vi naviknuti na logiku svog života povjerovali svemu što se u njegovoj komediji događa. . To je ono načelo koje gledaocu omogućuje da negdje kaže ”vala si se ovdje provalio”. Ako je princip konstrukcije logika jezične igre. pa i danas još uvijek. kada u realistički pravljenom filmu junak ispadne iz aviona. Može li čovjek pet činova razmišljati hoće li osvetiti ubijenog oca ili ne. 132 stranice razmišlja. takoreći.

a on je starac koji jedva hoda. o Sokratu govori kao o junaku mima. Od Plautovog iz Aulularije. To je temeljna osobina alazona. Agostino. a to je naravno nešto drugo od samog Sokrata. nego što može. Degradiranu varijantu eironeje. jednog tipa izvorne mimske komedije. Eironeja je pretvaranje. Naravno. po opisima koji su do nas došli. svaka druga rečenica ima po neku latinsku riječ. koji si mislio da sve znaš. To ne mora biti samo vojnik koji se pravi da je hrabar. zapravo venecijanskoj. Treći plan hvalisavca. a najčešća rečenica koju je najviše puta u životu izgovorio je bila “Šta ti misliš?”. a kokuz”. Bilo kako god. Taj drastični nesklad između onoga što on govori i onoga što je istina. nego što zna. tjelesni. jer se mi bavimo dramom. kod nas bi rekli. moramo biti malo oprezni. Na bilo kojem planu. to je EL KAPITANO.hvalisavac bez pokrića. znaš puno manje od njega koji priznaje da ništa ne zna. ”Ma ne znam ja. onaj koji se pravi da je “hadžija. nas historiska osoba Sokrat malo zanima. tako da El Kapitano ima mnoge osobine španjolskog oficira. poznajemo kao ironiju. Čovjek za kojega se govorilo i vjerovalo da je najmudriji živi Helen. treba funkcionirati kao izvor komike. Mi o Sokratu najviše znamo iz Platonovih djela. On. Starac. To je prevrtljivac. do Držićevog ili Molijerovog Tvrdice. On govori «ja sam kapetan užas. koji je bacio oko na Kolombinu ili neku drugu lijepu mladu djevojku. po legendi koja je do nas došla. Suprotan tipu Alazona je EIRON. bez ovog karakterističnog grčkog završetka. U pravilu je to doktor prava univerziteta u Bolonji. Kod nas bi se moglo reči i pomoloh. ali nas zanima on kao primjer eirona. Jedan eiron je takođe škrt. Sjajni talijanski filolog Romani Gvardini. opet prisutan u komediji del arte je Pantalone. čovjek koji najozbiljnije govori da ima svog demona i sa njim razgovara. koja je uvijek prilično nepouzdana. Čovjek koji je pokazao tokom peloponeskog rata da je doslovno neustrašiv i nikada mu nije palo na um smatrati se junakom ni reći da je junak. Od onoga što je do nas došlo iz antičkih vremena. On je znao satima stajati na jednom mjestu i sa nekim razgovarati. Imate tip intelektualnog alazona. ali ako se najmiroljubivija maska komedije del arte. nemoćni trgovac. Ostalo što vole ne može se ni govorit u ovom hramu duha. On se pravi da ima puno manje. čiji je centar bio Napulj.i onda stalno iznova pitajući dokaže da ti. može se pokazati da je neki lik alazon. jedva je poznat. U sjevernoj komediji del arte. To može biti na bilo kojem planu . vjerovatno je Plautov Hvalisavi vojnik najpopularniji i najtipičniji alazon. liči po malo na Silena. nego mi ti kaži” . jer je Bolonja bila najugledniji univerzitet Italije tog doba. a to je DOTORE. kao tipa.U komediji del arte. nego što ima. moja dušo. To on priča sa svojim demonom. Oko Sokratova lika su nastale prave legende koje stvarnu osobu ………. naljuti i podvikne. a u stvari je kukavica. To može biti budala koja se pravi da je učen ili. sa nekim koga nema i koji se ne vidi. Vjerovatno je najslavniji eiron starog svijeta Sokrat. on miješa učene riječi. Kada govorimo o Sokratu. Sokrat je. Onaj koji se pravi da može puno manje. Drugi razlog za oprez je predaja. On se pravi da je učen. iz paklene doline» i maše mačem. Treći temeljni tip komičkog karaktera koji se artikulirao u mimu i staroj atičkoj komediji je POMOLOFON. Čovjek koji ima strašno mnogo i na tom blagu sjedi i kuka kako ništa nema. iz dva razloga. da je eironeja moguća i na drugim planovima. Ima zajednički korijen sa eironeja. On je tip koji se češće javlja u takozvanoj južnoj komediji del arte. a to su Dionisovi pratioci koji su puteni. on se uplaši i pobjegne. On se hoće ženiti djevojkom. u to vrijeme fokusiran od strane Španjolske. Eiron je onaj tip koji se pravi da zna puno manje. To je karakter bez osobite .

idealistička konstrukcija. kao kod prevrtljivca. u krajnjoj liniji.kao što je stran mimu i komičkim procesijama. Skeč. Oblak je ženskog roda. sa borama oko usana i stisnutim šakama. I sada dolazi nešto važno. Onaj junak.oblaku je dao ime ženskog roda ………………. jedan idealistički kostrukt koji se zove KARAKTERNI TIPOVI. a sve vrijeme kroz tu komediju. S tim da je on čak izmislio riječ. ulaskom u teatar komedija odustaje od grotesknog kostima sa ogromnin stomakom. lika koji sam sebi protivriječi. ovaj svijet. kao na primjer grad što ga Pisteter pravi sa pticama. rimske i renesansne komedije. Ja sam škrt pa ću staviti masku sa špicastom facom. dvije scene iza toga je neustrašivi graditelj novog svijeta. kao što u hor u komediji Žabe. koju glumac u staroj atičkoj komediji nosi na licu. Onaj tip koji se prilagođava. pripadnost tipu jednaka ………… Plautov hvalisavac je samo hvalisavac. staroj atičkoj komediji je apsolutno strano. koji u prvoj sceni cvokoće i boji hlače žuto. oblak. u komediji nakon što se uselila u teatar. KOJI KONSEKVENTNO PRIPADAJU JEDNOM OD OVIH TIPOVA. Za novu atičku komediju. kao smjeli graditelj novih svjetova. ne poznaje karakterni tip kao okvir. negdje četiristo trideset i neke stare ere. GRADE SVOJE JUNAKE. to su idealistički konstrukti nove atičke komedije. primjeniti uobičajena komička sredstva. što je još jedna temeljna ključna osobina stare i nove atičke komedije. Ta je komedija u početku po opsegu mnogo bliža mimu nego teatarskom komadu. pripušta tek nakon vremena diktatora.. SVOJE LIKOVE. to jest Olimp. Hor u komediji Ptice čine ptice. škrtac je samo škrtac. žabe. kompatibilan. do vrhunca. a istu onu šarolikost likova koju smo primjetili u mimu. Glumac koji agira na pozornici. poput mima. Ona počinju petsto trideset i neke godine stare ere. Ovaj tip je zapravo u komediji najčešći tip. naravno. Nigdje nećete tako dobro. Stara atička komedija nema.dosljednosti. reduciran na anegdotu. kao ono kada Heraklo krade Zeusu žrtveno meso. na procesije. Često obuhvata stotinjak stihova. imamo naravno i u teatru. čine žabe. Apsolutno je nezamislivo da Plautov škrtac u jednoj sceni dođe u birtiju i plati piće …………. Ili prirodnih fenomena. koji je u drugoj sceni drhtao od straha. kao što je čitava nova atička komedija jedna idealistička konstrukcija. On kaže jednom jedno. To je na sceni predstavljena i odigrana anegdota. drugi put drugo. na mim. ose. tako jednostavno. Istu onu vertikalnu razuđenost pozornice koju smo primjetili u mimu. nego je naprosto groteskna maska koja iskrivljuje. a komedija se u teatar za Velike Dionizije. Taj tip psihološke konsekventnosti koji je. razgovarajući sa ljudima ili se sukobljavajući sa njima prolaze I . NOVA ATIČKA KOMEDIJA I FORME KOMEDIJA UTEMELJENE NA NJOJ. Čitav niz Aristofanovih naslova su imena životinja. Aristofanovi junaci u dvije susjedne scene pokazuju međusobno potpuno suprotne osobine. ta atička komedija dovodi do paroksizma. Siže je krajnje elementaran. jer je za komediju najzahvalniji.. skeč. Pozornica stare atičke komedije obuhvaća podzemlje. i svjetove koji još ne postoje. Ptice. To znači da ljudi djeluju u životinjskom okruženju. Što se teatarske dimenzije predstavljanja tiče. ali zadržava masku. Sa jednom važnom napomenom. tako da je u teatar pripuštena za velike Dionizije. danas bi se reklo uspješan čovjek. MASKA. nije zanatlija koji nas želi zabaviti predstavljajući nam. Ne moram vam pričati da je stara komedija bila sumnjiva i antičkoj državi. Taj običaj natjecanja tragičara je jako star. ženski oblak. poništava ljudsko lice i povezuje glumca sa demonom. To su pojednostavljenja. nije tolika I karakternog tipa. djeluje kao junak koji se ničega ne boji. Ovi su naslovi dati uvijek prema horu. nebo. Radi se o živom sjećanju stare atičke komedije na kultove plodnosti.

zaljubiš se. sukobljavaju. Ja kažem vraćam se u Zenicu. jer slijed te komedije nije mehanički nego živi. Budući da ja tako ne mislim. kada izlaziš sa mnom. U sceni jedan junak kaže kako je neka žena lijepa i kako bi želio sa njom provesti noć. Nova epizoda je uvijek vjerovatna ili nužna posljedica prethodne epizode u novoj komediji. ja te moram pozvati kući na kahvu. Veoma su rijetki i izrazito malobrojni autori. nužnosti. Onda me ti pitaš odakle idem. -Zašto? -E. jer ja živim tamo. Ja ti kažem da sam išao u Žepče sinu u vojsku. jer duh je sinonim za obuhvatnost. A blesavo i naivno. koja krajnje koncentrirano jednu epizodu izvodi iz druge. ona onako lijepa. mlada. zašto? Ja ti kažem koliko je sati. Jedan slavni primjer koji se jako često navodi. razgovaraju.bogovi. u ovoj komediji nema gotovo ništa zajedničko sa sižeom nove atičke komedije. Ja kao profesor bio bi dužan uvjeravati vas da će se to dogoditi u elizabetanskom teatru. Juče smo spominjali Rablea kao jednog od autora kojima je to pošlo za rukom. a onda i ti izlaziš u Zenici. a sve je krenulo od želje da se ukrade i proda kokoš. njegov sluga ide i pita slugu te gospođe može li se organizirati sastanak. Tu vrstu uboge mehaničke pravilnosti stara atička komedija apsolutno ne poznaje. ženite. Riječ je o Romanu o Ruži. U vozu pita momak Muju: -Oprostite molim vas imate sat”? -Imam -A hoćete li mi reči koliko je sati. Priča. Pada mi na um jedan bosanski vic. izrazito i konzekventno poštujući logiku. naravno. U sceni dva. To je jedna data linija. ja neću reci logiku. to je naravno moguće. ako se govori o staroj atičkoj komediji. Odemo kući na kahvu. U sceni tri govori muž itd. Našu logiku tretiranu na zakonima mehanike. Nešto od ove logike ima stara atička komedija. kao posljedica toga. pametna. strašno zbunjuje priča u kojoj dvojica ljudi krenu prodati kokoš i misle da izgrade grad koji će posredovati između bogova i ljudi. ali za mit. Priča koja se progresivno razvija u skladu sa principom vjerovatnosti. koji su u potonjoj evropskoj tradiciji uspjeli produžiti. Priča u kojoj je ruža cilj tog mističkog . direktno. pa vidite sa sobom da li mislite ovako ili onako. gotovo uvijek pravolinijski. Tu vertikalnu razvedenost pozornice i likova teatar više nikada neće upoznati. rade jedni drugima razne psine ili usluge čineći jedan integralni sistem. reci ću duh stare atičke komedije. -Neću. a šta ću brate sa zetom koji ni sahata nema. zaljubi se ona u tebe. životinje. Onu inkonzekventnost stara atička komedija pokazuje i u gradnji sižea. a moja luda žena nasrne da ostaneš na ručku. A gdje živim? Imam brate kuću. U jednoj komediji. Vi se sjevate da je u XIII stoljeću objavljen je Roman o ruži. 5. tako da je siže nove komedije i kasnije rimske komedije. ucjenjujući i bogove i ljude. bogovi i demoni. siže. kažem da bih bio to dužan i upucujem vas da čitate Šekspira i uporedite sa Aristofanom. mješaju se. To je za našu mahanikom tretiranu logiku potpuno nemoguća priča. A koga imaš kod kuće? Imam ženu I kčer. A ti me pitaš. I šta ću. momak moj. Zaista je zakonita logična i potpuno prirodna asocijacija na Klajsta. koji priča o mističkom putovanju. meni nije jako ubjedljiv. Pa hajde se onda skontajite. Onda dođemo u Zenicu. Za ručkom se upoznaš sa mojom malom.A. ljudi. Duh sliči svemu. a odakle si. to je živi kaotični svijet ……. Eto sada sprema maturu. tako da nova epizoda proističe iz prethodne. za kult.

a ta ruža je istovremeno vjera i obitavalište čistih duša itd. To nije ruganje. drugo se radi. govori ono što možda misli. puta duše u onostrano. ali to parodiranje nikada nije izrugivanje. Ako parodiramo neki drugi tekst. inkonsekventnost u gradnji lika. sin lud i ide ravno u samoubistvo. koji. naravno da ne lažu. samo što se ne rasplače kada se sjeti kako je Ljubov Andrejevna njemu prala krv kada mu je otac razbio nos. uzvišena. To nipošto ne želi. to jest za onaj glavni tok evropske drame od nove atičke komedije na ovamo. ali ne samo to i pokazuje tako njegove prikrivene ispuštene neostvarene mogućnosti. Uzmete jedan uzor i onda pišete nešto paralelno tome. samo škrtost. je čista parodija romana o mističkom putovanju. Nekad naravno i to. Lopakin u Višnjiku. koji sigurno jeste dobar čovjek. Nekada postoji korespodencija između toga. nego inkongruencija . To je temelj. Komedija replicira. Ono što čini. Čehovljev lik nikada neće ono što će sigurno biti. Čehov. kao jedan od autora koji su itekako sačuvali u evropskoj tradiciji duh mima i stare atičke komedije. Ona vjerovatno i jeste sve to. najočiglednija osobina Čehovljeve dramaturgije. Čehova zanima cjelina ljudskog bića. sir za pare. uz mnogo pojednstavljenja. Upravo je duh stare atičke komedije ono zbog čega Čehovljevi komadi imaju tako grdne probleme sa teatrom. Nema tu karakternih tipova koji se slijepo poštuju. osjetljivi. poštovanu tragediju. Svim lirskim dušama koje su ikada prismrdile u evropski teatar udare suze na oči od dobrote i plemenitosti čehovljevih junaka i svi se ogorčeno bune protiv autorove sulude ideje da svoje komade nazove komedijom. neću reći proturječje. Stara atička komedija čuva izvorno značenje ……………… dakle uporedna pjesma. Jedno se govori. ali ona istovremeno uopće ne vidi da njezin plemeniti. Georg Buhner. U dramskoj književnosti su to naravno dobrim dijelom komedija del arte. njezin ostarjeli brat joj to i govori. slavenska dobrota. ne dovodi u pitanje njezinu plemenitost. Ljubov Andrejevna. koji toliko više vrijede od starog sluge. ona je heroina. isto tako plemenita duša. ali vjerovatno ne osjeća i sigurno neće raditi. duše koja ponire u ružu i istražuje njezine labirinte. On voli Ljubov Andrejevnu i moli je da mu dopusti da joj pomogne i onda najnormalnije kupi njezin višnjik. ponavlja tragediju. treće se osjeća. Ta sljepoća za stvarni život jedino relativizira te osobine. Njezina sljepoća za živog konkretnog čovjeka. pokazujući je sa druge strane. Te lirske duše odbijaju vidjeti ono što ti likovi doslovno čine. slavenska duša.putovanja. U Galebu imamo tu uzvišenu ženu. Kada izgovaraju svoje lijepe. To meni nije ubjedljivo produženje duha mima i stare atičke komedije. postoji inkongruencija. čistoću njezinog karaktera. Čehovljev lik uvijek jako hoće ono što ne može. zato što je suviše jednostran. Spominjali smo kao jednu od jako važnih dramaturških osobina stare atičke komedije. tih pojedinih planova ljudskog bića. U XIV se pojavio opet u Parizu jedan prozni roman o ruži. najnormalnije zaboravi starog slugu kod kuće. a nekada te korespodencije naprosto nema. Stara atička komedija ne parodira ………. Ostalo je toliko komada namještaja. Ja samo kažem da oni ne čine ono što su rekli. niti je identično. čak neću reči proturiječje između rečenog i učinjenog. dobrotu. samo dobrota. on čini i to se ne odnosi. da postoji. niti je suprotno od onoga što govori. postoji manjak volje. samo kažem. ne rugajući se. samo što njezina saljepoća za živog čovjeka pokazuje da ona nije samo to. U ovoj je u proznoj verziji ruža metafora određenog dijela ženske anatomije i opet je priča o putovanju o iskustvima tog određenog anatomskog detalja. to je najvažnija osobina. njome općinjeni. dobri. stara atička komedija zna parodirati svoju sestru. plemenitošću natopljene replike. Don Kihot je parodija viteškog romana. četvtrto se želi. Ne da on čini suprotno od onog što govori. a ta cjelina nikad nije samo alazon. Pored Rablea se zaista mora spomenuti Servantes. ali nesumnjivo Klajst. jer bože moj. Za evropsku dramu. ljubav za ljubav. zaključa ga. Ona ostaje dobra žena. Slijedi se konstrukcija i redoslijed uzornog teksta. peto se misli. nego je uvijek paralelno pisanje.

Mogli bismo tačno predvidjeti sve što će se dogoditi. lako je bilo Balzaku. Bihner. Da probamo iz još jedne perspektive osvijetliti problem o kome govorimo. Čehovljevi likovi kao i likovi Bihnerove. Dakle. Aristofanove drame su komplicirani. Zevs je onaj koji je u stanju stvarno razumjeti. jer se ne može u Floberovo vrijeme pisati drugačije od onoga što to vrijeme dopušta. a koji je potekao od nje i koji je sve vrijeme rubni. škrtac je škrtac. žali se Flober na to kako je u njegovom vremenu nemoguće pisati stvarno. samo što nebo i zemlja ne zapjevaju u duetu jedan patetični koral. Slično je sa sižeima. stvarno veliku književnost. stare atičke komedije. Klajstovim djelima. Naravno on parodira ideju determinizma. koji u sebi često sadrže i međusobno protivriječne elemente koji se naizgled raspadaju na niz dijelova što međusobno ponekad jedva korespondiraju. Klajst. Pisac smije od svijeta vidjeti ono što vidi njegov lik. a okončava se direktnom božijom intervencijom. Njegova pokojna žena u liku ciganke gleda. i nove atičke komedije. složeni konstrukti. podlac. Njemu su na raspolaganju stajali ljudi sa vizijom. U ovom trenutku mi znamo sve o vodama koje teku zemljom. a šta ja siromah da napišem o svijetu viđenog očima provincijskog apotekara. jasan. predvidljiv. ljudi koju su htjeli osvojiti svijet. znati pouzdano sve što se dogodilo od onoga trenutka kada je vrijeme poteklo. psihološka logika njegove epohe. razumijevanja jednog događaja. Tu vrstu logike naravno nema kod autora ……. Da li je ovo jasno? Treba li ovo otplesati? Da li se mi razumijemo? Ako ste ovo ukapirali. Kaže. bio bi u stanju iz tog trenutka razumjeti sve što se dogodilo od postanka svijeta i sve što će se dogoditi do kraja svijeta. pišući to kao svoj najdraži tekst. kaže Mils. imamo lik koji je novoj komediji uvijek karakterni tip. evropska književnost se sjeća i razvija iz mima. Tu vrstu znanja. socijalno gledano. Kod Mihaela Kolhasta. Za evropsku dramu je podlac. to je praktično nezamislivo. ograničen. jer bog se objavljuje u svakom suhom listu. imate u Mihaelu Kolhastu . znamo sve o vazduhu. Logički gledano on je u pravu. o svemu što se događa bilo gdje na svijetu.realistička. logičan. produktivan i kreativan. kada je Bog rekao budi. jer je 30 godina svoga života posvetio kušanju svetog Antuna. u tekstovima stare atičke komedije. Govorimo o beskrajnom umu koji je sposoban znati sve i govori o zaista totalnom poznavanju jednog trenutka.. tj. znamo sve o konstelacijama planeta ………… kada bismo sve to znali. procesije.dramskog karaktera. On. koji bi tako rado pisao o svetome. Klajstove. Na jednom mjestu u svojoj Logici Džon Stjuart Mils kaže kada bi jedan beskrajni um stvarno upoznao jedan jedini trenutak ljudske istorije u svim njegovim aspektima. Flober kao pošten čovjek i ozbiljan majstor. na jednu osobinu ili skup osobina.. konzekventno proveden. ozbiljno. Konstruktivni princip ovog tipa sižea je totalitet razumijevanja. kao što se objavio onda kada je taj list rastao. Ako sada kažem . Konstrukcijski princip njegovog romana je……. sve počne sa dva konja i razvija se dotle da maltene pola svijeta plane. su autori one struje u evropskoj književnoj tradiciji koji ne pristaju na mehaničku logiku u konstrukciji sižea. Čehov. Pogotovo za evropsku komediju. Tu vrstu razumijevanja u sižeima ove struje evropske književnosti kojom se sada bavimo.. ali jedino svi zajedno čine cjelinu. shvatili ste temeljnu razliku između stare atičke komedije i jednog toka evropske književne tradicije. a zapravo je vitalan.. mora pisati roman o tome kako se provincijska apotekarica kurva i od svijeta vidjeti i razumjeti onoliko koliko ona svojom pilećom glavom može. mogli bismo razumjeti. Likovi evropske komedije su u pravilu konstrukti rezultirani na tip. U jednom pismu. živeći u epohi koja je psihologiju shvatila ozbiljno i koja svojom scientističkom logikom nameće piscu perspektivu njegovog lika. jer on je imao heroje.

instiktivno razumijevanje i empatijsko saživljavanje. metafizičkim osnovama. sutra je dražba. dakle.škrtac. logika mehaničke kauzalnosti. samo ljubav. događaj se osvjetljava. nema ni jednog jedinog vidljivog razloga da u krčmi pijani kalfa drži govor o tome kao je sjajno to što dragi Bog tako razumno ustrojio svijet. u staroj komediji. I zato je logika priče. To je tekst koji hoće rekonstruirati cjelinu u svoj njegovoj složenosti. tri scene nakon toga je hrabar. kod Čehova. jer ja jako insistiram na tome. dva čina kasnije se kaže. imamo mehanički kauzalitet. neverbalizirano izražavanje lika dozvoljava slutnju. U staroj atičkoj komediji. Ako u staroj atičkoj komediji. više nego što je uopšte moguće saznati. Mnogo smo insistirali na tome kada je u pitanju mim. zna se sve što junak u toj komediji može učiniti i hoće učiniti.. Jedan dugi pseudofilozofiski govor. Mi saznajemo tokom drame da se Ljubov Andrejevna kurvala malo nakon muževljeve smrti.. kao temeljni zakon dramskog sižea. a to je logika uzročno posljedičnog odnosa. u daljini začuje neki zvuk od kojeg svima bude nelagodno. Nema niti jednog razloga za to. jer siže ima svoju logiku. Zaista nema nikakva vidljivog razloga mehaničkoj logici razumljivog razloga. duhovnim temeljima i vrijednostima. a onda naiđe pijani čovjek i Ljubov Andrejevna mu da sve pare što ima. ta se književnost uopšte ne može pisati. da Varija voli voditi domaćinstvo. Ne moze. nema tuče. brokva ulazi u drvo i ne moze drugačije. pa otišla u Pariz. Apsolutno je nezamislivo da u komediji jednoga genija kakav je bio Molijer iz čistog mira ušeta čovjek koji se do tada nije ni spominjao i kaže hajdemo ljudi praviti novi svijet. mogucnostima.B. samo o višnjiku ne saznajemo ništa. 5. Šta je brokva meni i ja njoj. pa je to pogodilo i prestala se kurvati neko vrijeme. a ne samo puko razumijevanje. nastoji se razumjeti u njegovom totalitetu. nova komedija i struja književnosti koja teče iz nje. Da bi se u drugom činu. u priči ovih autora kojima se mi bavimo. Nema te metafizike koja pretočena u umjetnost ne proizvodi sebi . onda naravno ima. Ako ste rekli siže. da sve što govorimo o smislovima. I obrnuto. kažete plašljivac.. ovaj nam je baš dosadan.. Što bi ja udarao brokvu čekićem po glavi. Komad se zove Višnjik i temeljna priča je kako spasiti višnjik od prodaje. šta bi radili šnajderi. mehaničkog vidljivog razloga. Nema ako. nego sveukupnost. jer se radi o nelogičnosti ljudskog bića. Ali iz te jedne geste sazna se o duhu i biću te žene. mi saznajemo sve moguće. koji zaista nikakve veze nema sa mehaničkim gledanjem. iz struje koja teče iz nje. sagledava se iz svih mogucih perspektiva. Zato je ova vrsta mehaničkog kontinuiteta u ovoj književnosti praktično nepoznata. totalitet u razumijevanju jednog događaja. U jednoj sceni se kaže trebao bi se taj višnjik spasiti. razumjeti u svim svojim posljedicama. Jer temeljna osobina umjetnosti jeste njezina sposobnost da svakoj metafizici ponudi njezinu tehniku i sposobnost da svaku tehniku prevede odmah u metafiziku. hoće li se šta raditi. ali ako kao temeljni zakon u izgradnji sižea podrazumijevamo sveobuhvatnost. razumijemo na tehničkoj razini. kada kažete ljubavna priča. Jer gesta. onda se to zaboravi. tu vrstu ograničenosti i mehaničke konsekventnosti nema. Ako udaraš čekićem brokvu po glavi. kada Ljubav Andrejevna odlazi negdje. kod Klajsta. osobinama. da joj se ugušio sin kada joj je to naj manje trebalo. Ili kod Bihnera u Vojceku. kod svih autora koji su potekli iz tog izvora. parodiranje teleološkog koncepta svijeta. Sve se zna. nema teorije. ne mehanička kauzalnost. kod Buhnera. nama mrtvih. Mi bi trebali raditi strukturu teatarskog prostora. jer kada ljudi ne bi osjećali stid i trebali odjeću da sakriju svoju golotinju. odmah pogledamo. sedam scena nakon toga različit. da brat Ljubov Andrejevne voli držati govore. nema tu vrstu mehaničkog kontinuiteta u kojem jedna scena vjerovatno logično ili nužno slijedi iz prethodne kao njezina posljedica. I naravno.

rugale se procesiji koja ide u Eleusinu. Tri razine. donose gornjim bogovima užitak. pjevaju. . Pored orhestre stoji proskenion oblikovan kao trijem vladarske palace. vrlo često po logici teatarske nužnosti. raspravlja se neki problem. suvremenike. svojom suštinom. Isto to imamo u komediji u odnosu između hora i glumaca. koji uključuje porugu i sukob bez stvarnog međusobnog ugrožavanja. Ako je orhestra hram. Zbog te njezine prirode. ili prirodni fenomeni. dijalog. mjesto poput hrama. Mi. Kod osnovnog živog sjecanja na arhaičku evropsku komediju.određenu tehniku. Već tu primjećujemo prvu osu nepetosti u strukturi grčkog teatra i posebno u strukturi stare atičke komedije. pravougao na kome agiraju ljudi maskirani maskom koja ih povezuje sa demonima. Tu se razvija jedan. Na njemu agiraju glumci. žrtvenik. polemiku. koja stoji u njezinom središtu. Na mostu. Važno je služiti smijehu. Odnos koji predstavljaju u orhestri su ljudi. simbol i znak stalne prisutnosti donjeg svijeta u teatru. Poput prizme. rasute zrake svijetla. Često je ta napetost naglašena sa razlikom zbog. čiste. one žrtve koje svojim mirisom. agiraju na mjestu koje sobom simbolizira grad. temeljna napetost između hrama i trga. ili se pored njega mogu prinositi žrtve ljevanice donjim bogovima i dušama mrtvih. Stara atička komedija uključuje aktuelno. Dario Fo je silno zanimljiv. u jedan snop. malo podignut. osobe koje poznaju svi. Ona izvodi na pozornicu žive ljude. mjesto ljudskoga. trebalo bi da je jasna razlika. Taj je oltar. Povorka ide iz Atene u Eleusinu. orhestra u sebi okuplja. Nije slučajno krug u svim ezoteričkim učenjima znak sveobuhvatnosti i prema tome savršenstva. književno-tehnički. Često se vodi polemika. unutrašnje. pri čemu se dijalog horglumci ne uspostavlja na liniji građani-misti. u savršeni sveobuhvatni oblik. tamo gdje mora procesija proci. dnevno. dakle. Ispred. Hor govori skupno i glumci govore pojedinačno. dakle. Ta se napetost u komediji još jednom potencira u kulturnim sjećanjima. sofiste. ide to do toga da ljudi jedni druge prepoznaju. Dakle. čekaju ljudi i počinju dobacivati. dakle. Ako je orhestra mjesto koje u sebi okuplja sve stupnjeve postojanja i sve forme zbivanja. jer su na proskenionu ljudi. likovi komedije. koji će proizvoditi smijeh. rekosmo. plešu. životinje …………… ne uvijek. Imate raspravu sa njima. okuplja. Tako orhestra okuplja u jedan krug. Krug je simbol sveobuhvatnosti. na dijaloge koji su se uspostavljali na mostu. proskenion je trg. ravno pred gledaocima je orhestra u kojoj agiraju. Na rubu orhestre. jer se veoma često hor uvodi kao direktna aluzija. ako se tako može reci. obraćaju se po imenu. A ta se kružna forma orhestre još naglašava često kružnom formom tinele. Orhestra je poput prizme u optici koja okuplja u jednu tačku. integrira u jedinstvo tri različita stupnja postojanja. odnosno. Proskenion je. izgovaraju stvari koje se odnose na sasvim konkretni pojedinačni život. na žalost. psovale. oslovljavaju imenom. totalni prostor. Naravno. bioloških formi. Možda u nekim žalosnim ostacima kod Darija Foa. stoji proskenion. Sjecanje na procesiju. omogućuje staroj atičkoj komediji onaj stupanj konkretnosti i aktualnosti koji evropski teatar više nikada nije obnovio. potsjecanje na one grupe mista što su izazivale. na kojem se mogu prinositi žrtve paljenice. ovdje nemamo nacrtan prostor helenskog teatra. Orhestra u staroj atičkoj komediji to je mjesto koje u sebi objedinjuje. društvo. članovi hora. mjesto društva. Hor boravi na mjestu koje u sebi integrira kosmos. recimo. proskenion je socijalni. uspostaviti komičan dijalog. Glumci. Zatim imamo Sokrata. stvara. nego na liniji predstavljena figurahor. u njegovoj komediji koja ima mnogo od ovoga tipa. supstancom. aktualne probleme aktualnog života. Situacija dijaloga koji uključuje ruganje bez vrijeđanja. govore. Ljudi prepoznaju jedni druge. Ide to konkretno. estetski. U centru orhestre stoji oltar. integrira donji i gornji svijet i oba svijeta. u orhestri je moguće gotovo sve izvesti. trg. na pozornici. Hor agira kao grupa i glumci agiraju kao osobe. borave.

Euripid je strašno volio izmišljati nove riječi. Bilo je potpuno normalno da komedija izvede na pozornicu Alkibijada. kako verbalne. To je sjajna ilustracija za ovu aktualnost što je spominjasmo. jer Aristofan je masovno intervenirao u jezik i zaista radio ono što je radio i Euripid. kojima je bilo normalno zabavljati se sa dječacima. ali je komedija sama. sve vrijeme su to fine dvosmislice koje na jednoj strani mogu biti shvaćene doslovno u vezi sa erotskim navikama starih Grka. pjanca. Kod Aristofana imamo Sokrata. Tu se vidi tematska sveobuhvatnost stare komedije. njegovoj jezičkoj kreativnosti. tako reči. To je ulazak hora. Jer njegova žena je istovremeno i njegova žena. Parodot direktno potsjeća na ove verbalne obračune koje smo spominjali u vezi sa procesijama. nečemu ruga ili svađa. izmišljeni sukob hora sa nekim od likova. zašto se ogleda za svakim dječakom. III. Ali je parodot i momenat i naglašene verbalne napetosti. pa zadovoljavati ženu se može shvatiti doslovno.Nije obavezan. Tematski se stara komedija prostire od dnevne aktualnosti. I što je. PARABAZA . Naravno. do najmetafizičnijih pitanja religije i do najfantastičnije opstrukcije apsolutno slobodnog duha. i mahnita zamisao gradnje novog svijeta i uz estetski sud na onom svijetu itd. slikanja ljudskog bića. koji kao ne da da uđe ili da se hor poziva na neku izjavu. Žena mu prigovara zato što pije. Rasparava u pravilu posvećena središnjoj temi komedije. stvarnim problemima u životu grada. Dio koji može imati.prvi segment sižea. nebo i podzemni svijet. U pravilu je to momenat jake dinamike. ali se shvaća naravno i metaforično kao njegovo jurcanje za svakim dobrim krčagom vina. Agon je takoreči direktno preuzet iz tragedije. tako jedno do drugoga stoje kafanska tučnjava od prije toliko dana između toga i toga. a volio je popit. PARODOTA ili PARODE koja je nama silno zanimljiva. Tu vrstu aktualnosti. Priča je onako kako je došla do nas. Forma dijaloga hor-glumac ili dijaloga između dviju polovina hora. komediograf Kratina. raspravlja. sa pričom. kakvu smo vidjeli na planu i formi postojanja. umjesto da sjedi kod kuće i radi svoj posao. pa mu on prigovara da i sam to voli raditi. Tehnički gledano stara komedija se gradi sklapa od: I. i svoju ženu. sposobnost da se govori o sasvim konkretnim problemima svakodnevnog života grada. Onako kako jedno do drugoga stoje žaba i bog. on prigovara Aristoafanu što se u Žabama podruguje Euripidu i njegovom jezičnom stvaralaštvu. tako i fizičke. staroj je atičkoj komediji učinila mogućom forma preuzeta iz procesija. zapravo sasvim jednostavna. Nekada je to iskonstruirani. umjesto da radi. Dio koji je gotovo uvijek podređen aktualnim stvarnim osobama. i po stare dane je izveo komediju u kojoj je izveo na pozornicu sebe. ali je tehnički gledano uvodna epizoda sižea. pisati komedije. jer se uvijek u nastupnoj pjesmi sa nekim ili nečim polemizira. Ta komedija obuhvaća tematski sve. kako smo vidjeli na planu predstavljanja. obavezno je aktualnost zasnovana na stvarnome i gotovo uvijek vodi do ………………. utoliko što je prva stvarna dijaloška partija. zakonito za staru atičku komediju. muzu komičkog pjesništva. banči. ali i preneseno. intervenirati u jeziku. Od tehnički važnih sastavnih dijelova treba spomenuti . U jednoj komediji. ali i ne mora imati veze sa radnjom. da piše dobre komedije. zadovoljava ljude. ali je čest i gotovo da je verbalni sukob rasprava dvaju likova. od sasvim konkretne epizode svakodnevnog života u gradu. dugo nije mogao pisati dobre komedije. do najluđe ideje. To je nastupna pjesma hora. praviti čudne kovanice i konstrukcije.Aristofanov prethodnik. zamisli. kako smo vidjeli na svim planovima. PROLOGA II.

ako je taj suludi i mahniti nered jednom Platonu bio sinonim za harmoniju.A. za sklad. niti ga je Aristofan izmislio. Najprije malo o okviru. da bi u njoj čak uživao. fizičke komike. bogove i govori njima i ljudima da se svađaju. Mi bi danas rekli da nije izvorno Aristofanov. on se odbija vratiti na ovaj svijet. I grčka kultura poznaje motiv. koji je u osnovi drugi svijet. Epizodija. Vjerovatno da neću moći potpuno zaobici Ptice. ne samo da bi čvrsto vjerovao u tu slobodu. bio hram što su ga gracije za sebe našle. ali nema primjera u kome je izostavljena. To su ona najniža sredstva komike koja su pripremala dolazak filma. Ako je Platon u Aristofanovoj komediji. ARISTOFAN 6.EKSODOS Izlazna pjesma hora koja je u pravilu. ali posran hram”. Koliko je meni poznato Aristifanove Žabe su prva drama pisana na taj motiv.IV. Niko nije tom profesoru odgovorio da je hram makar sto puta posran i dalje hram. nekom od bogova.. bilo kojoj od vrijednosti grčke kulture. ali komunikacija da. Danas radimo Aristofana. Već je eksodot dovoljan razlog i dovoljan dokaz da je stara atička komedija uvijek. kojoj je određena komedija. V. Hegel je nakon čitanja Aristofana rekao da čovjek koji sumnja u mogućnost slobode ljudskoga duha treba samo pročitati jedan Aristofanov komad. tehnički gledano nije obavezni dio komedije. Platon kaže u jednom epigrafu da su Harite. ako to zaista jeste. jer mu je sasvim dobro i tamo. himna slobodi. pa i hor juri jednog po jednog i sve je to začinjeno onim najnižim formama komike. iznerviran naravno Aristofanovom mahnitom neusporedivom slobodom. Gilgameš i njegov drugar Enkidu. Imamo ga u Egiptu. doduše šaljiva. Tematsko i idejno središte komedije. kada su Izis i Horus sastavili njegov leš i oživili ga.EPIZODIJA je u pravilu onaj dio sižea kojim se retardira. odnosa onoga i ovoga. koja je bila. tražile sebi hram i našle su ga u Aristofanovim komedijama. Sjećate se da su i Euripidove horske partije izrazito lirične. himnične. batinanje. isto toliko zanesene. ali posjećuju svijet iza kedrovih šuma. to nas obavezuje da se vidi možemo li i mi prepoznati taj sklad i harmoniju u Aristofanovoj komediji. a često ……jedna općenita ličnost. Eksodos je u pravilu uvijek obavezno krajnje ozbiljan. jer se odnose na zbivanja na temu o kojima se upravo govorilo. U Pticama ima epizodija onog dijela komada kada dolazi geometar-pjesnik.. gotovo obavezno. himnične i uvijek jako konkretne. ali i da je ta književnost u sebi spajala apsolutnu ozbiljnost sa apsolutnom komičkom porugom i smijehom. Zeusove kceri. koja je tako puna psovke i poruge. himna bogu. Jedan filolog komentarišući ovaj Platonov epigraf kaže “našle su hram.. Sjećate se da u Odiseji Odisej prinoseći žrtvu doziva duše umrlih i traži odgovor kako je tamo. doduše ne silaska u onaj svijet i odlaska iz njega. ali ću se potruditi. jer tamo dobivaju tajnu ……. kao što je jurcanje. Kod Aristofana su ove himne kojima hor napušta pozornicu u pravilu isto toliko lirične. odgađa rasplet i koji služi za primjenu uobičajenih komičkih sredstava onih elemenata niže komike. koja povezuje životinje. Kod . Izlazne pjesme hora. sasvim ozbiljno mišljena i sasvim ozbiljno napisana himna temeljnim vrijednostima grčke kulture. nego bio u nju potpuno siguran. doduše ne silaze izravno u donji svijet. Danas razgovaramo o Žabama. Oziris “kominicira” između gornjeg i donjeg svijeta. koja je suluda kombinacija aktualnosti i mahnitih snova sanjara. Motiv silaska u donji svijet je veoma star. Važno je koristiti se istim tekstom zbog Aristofanove igre jezikom. jer je to meni najdraži komad.

U srednjevjekovnoj drami imate kršćansku varijantu silaska u donji svijet. često u stihu. jadni. Naime. u Aleksandridama. Velika večina tih napomena su iz bizantskog doba. U različitim Aleksandridama javlja se. kao u ostalom i podjela na činove. romani o vitezovima okruglog stola. ko uzme kamenje po kome gazite pokajaće se. kajali su se što nisu uzeli. I u prozi je taj motiv odlaska nastavio veoma intenzivan život. Arturu. Tu je priča o tamnom vilajetu. pa su se oni koji su uzeli kajali što nisu uzeli više. romani o gralu. Lanselotu. pod zajedničkim naslovom “Razgovori mrtvih “. Imate i taj put pojedinih motiva. Isus. To je jedna od najčudnijih najčešćih. neke iz aleksandrijskog doba. u kojoj nije bilo života i u neko doba su čuli glas. taj motiv je korišten isključivo za satiričko. Par koji je po definiciji izvor komičnog. to kamenje su bili dragulji. To je priča kako je Aleksandar i njegovi pratioci prošli kroz jednu dugu tamnu pečinu u kojoj nije bilo svjetla. avanturističkih romana. već Lukijan koristi priču o životu na onom svijetu isključivo u satirične svrhe. Ne može se suprotstaviti Isusovoj nadmoći. imate čitav niz scena. Vec u helenističko doba. On je govorio o nedostatcima svog društva. Lukijanov dramolet. ubogog đavla. Heleni nisu poznavali interpunkciju. Nije potrebno napominjati da one nisu autorove. dakle. on na kraju ostaje kao oštećena strana. koji funkcionira kao komična figura. slika onoga svijeta. oslobađa grešnike. nego kasniji dodaci. vidjet ćete kurzivom ispisane didaskalije. koja je zapravo iz jedne od alekasandrida. Vječni odnos . Jedna napomena. društva. Lukijan se direktno nadovezuje na mim. izvodio na pozornici. Dakle. Možete misliti kako je mogao funkcionirati ……………. Možda siromasi nisu imali ni pravopis. Već kod Lukijana u nizu dramoleta pisanih po uzoru na mim. on je uvijek pobijeđen itd. ili je pak iz pučke predaje unesena u jednu od Aleksandrida iz bizantskog vremena i onda se vratila u pučku predaju. najomiljenijih tema u helenističkoj srednjevjekovnoj književnosti. čitav niz misterija obrađuje Isusov silazak u pakao i oslobađanje grešnika. kada čitate jednu od antičkih drama. jer Lukijanov mim. U osnovi će se iz Aleksandrida razviti zapadnoevropski viteški romani u srednjem vijeku.Aristofana je silazak u donji svjet. pa i interpunkcija. patetičnoga itd. Jedna vrsta. kod Lukjana. Parsifal.par koji oduvijek i zauvijek služi za proizvodnju komičkog. a oni što nisu uzeli. tamni vilajet. odnos gospodar . u misterijama koje pokazuju Isusov silazak u pakao i oslobađanje grešnika. govorio o mukama svog svijeta. U ovim misterijama vidimo jednu od najpopularnijih figura srednjevjekovih drama. On uvijek dobija degenek. ko ga ne uzme i on će se pokajati. od aleksandrinaca. ne odriče se metafizičke dimenzije svoje teme i ne odriče se uzvišenoga. na primjer. da pomenemo samo jedan od najpopularnijih takozvanih drameleta. još uvijek komad koji jedan patetični uzvišeni motiv koristi za zabavu. pakla više nema. oprostite za riječ. pri . vratili se u život na ovaj svijet. Aleksandride se vežu uz Aleksandrova osvajanja. Prva scena. napomene. Kada su ponovo došli na svjetlo. nego što se gledao.sluga. ali se nipošto ne odriče vrijednosti kulture. za proizvodnju komičnoga. koji pripovijedaju kao o Aleksandrovim osvajanjima. Naravno. naravno. naravno. ili da bi naprosto nasmijavao svoje čitaoce. jer on je čitav ljudski rod iskupio svojom patnjom na križu. mnogo više se čitao. motiv posjete drugome svijetu.

da zbunjuje prostotu. Druga je stvar što smo mi dozvolili da nas se porobi televizorima i drugim sličnim komunikacijama. oduzeta nam je priroda. na neki način. da mu nazovete dobar dan. Koloman Rac. Da ne funkcionira ne bi ga stalno iznova ………. Servantes tu suprotnost.. I u vašem dobar dan. neusporedivo i neponovljivo. u različitim kombinacijama. upravo danas. prenio na plan vidljivog. Nasuprot njemu. najsirovija vrsta komike. luđake su kao liječili. Zadaća umjetnosti je da bude tačna. Jer Dionis se pojavljuje u haljini boje šafrana. ton. To se Servantesovo rješenje preuzima i u nijemom filmu. ali to je najbolji način. poznato je. ili što bi rekli. dvojicu junaka vezanih u par. Ja ću reći da stvar ne bi postala kliše kada ne bi funkcionirala. Drugačije vas neće razumjeti. Stanlio i Olio. na primjer u kriminalističkom romanu kod Edgar Alan Poa. mojim tonom. Sluga je sve suprotno. debeo. visina.. od originalnosti ne možemo pobjeći. to je apsolutno nezaobilazna centralna figura. sistemsko znanje u tom redoslijedu. jeste način obrnute dimenzije. Naravno. Ali u komediji. uvedena već u prvoj sceni. sposobniji. U svakom slučaju oni funkcioniraju kao predmet i njegov odraz u ogledalu. tako da su ih ostavljali gole i pokušali vodom da smanje. apsolutno. jedan čovjek koji je našu kulturu silno zadužio . sa onom duhovnom slikom vezanom uz tu priču. zatim u prozi koja ne želi humorističko. koji upravo vi. Novo. a ne da zbunjuje bližnjeg svoga. između ostalog. Nešto postane kliše zato što funkcionira i to su tručanja poluobrazovanih idiota. superiornog. Istovremeno. Kliše funkcionira i zato je postao kliše. a komunikacija može biti uspostavljena jedino onda kada se kombiniraju poznato i nepoznato.čemu je sluga. kako je zadaća umjetnosti da stalno proizvodi nešto novo.. Nikada niko nije izgovorio i nikada više neće izgovoriti upravo mojim glasom. Zašto ovo pričam? Zato što sam registrirao žestoki prezir koji se osjeti prema nijemim filmovima i svim onim komedijama koje su koristile. Zašto odustati od klišea? Naravno da je to izrazito neoriginalno. Naravno da je najbolji i najjednostavniji način da uspostavite kontakt sa nekim. ono vam odgovaara lijevom rukom. ne možemo je izbjeći. Neki će intelektualci osjećati duboki prezir prema meni siromahu. itd. Imamo princip odražavanja u ogledalu. to su najbolji prijatelji koji su jedan drugome po nečemu suprotni. Naravno. drugi mršav. tako da je don Kihot visok. nadmoćnog u poziciji da naređuje i uživa da biva poslužen itd. Ono što je čekalo da ga ja otkrijem moglo je mirno ostati neotkriveno. sluga je od gospodara hrabriji. pametniji. to je figura koju imate i u ljubavnim dramama. ako tako mogu reći. Kada se pred ogledalom podigne desna ruka. jedan je debeo. jedan blistav klasični fiololog. socijalnu i karakternu. Kad bude stani-pani. Konan Dojl i njegov Šerlok Holms i doktor Votson. superioran gospodaru. nikad viđeno. i žene su ljudi. mi smo na originalnost osuđeni. u terminima manirističke filozofije duše reklo bi se sa dušom koja ima ogroman višak vatre. da izbalansiraju količinu. jer ma šta mi Bosanci o tome govorili. koje su u središte posatavljale par. hoću reći. ili šta već. formama imati u svim komedijama što se nastavljaju na novu atičku komediju. Zadaća umjetnosti je da govori temeljne stvari i da služi istini. tamo gdje ne mogu biti gospodar-sluga. stupanj vatre. inficiranih logikom avangardi. odnosno obrnute ………. Mi. Sjetite se Don Kihota i Sanča Panse. jer vaš glas. iznio je vani. Ono što je temeljni princip ove figure. komunikacija. Tu Imamo gospodara. zbog ovoga što ću sada reći. sa viškom vode. upravo sad ……. jer intelektualci neopisivo preziru kliše. sto posto originalno. višak elementa vatre. U manirističko doba. boja. Sančo Pansa je mali. ljudska bića. jedinstveno. Primjetite molim vas da ćete taj par u različitim varijacijama. samo ženskog roda. suh. Umjetnost je. u njihovom duhu. Imate ga u prozi. vi ste primjetili da je i ona najprimitivnija. konvencionalno i novo. npr. duhovni sadržaj. Isto samo suprotno. izlazna komika.

ali kako god okreneš nekako puno. haljina boje šafrana. doslovno. Vizualna komika.svojim tačnim. Ako smo na jednoj strani imali komiku utemeljenu na groteskonoj. doslo sa Istoka ……………. sa jedne strane. a na drugoj strani. Avantura. ili koliko već. sa trbuhom. On jaše na magarcu.to je ona komika “na prvu loptu”. To je u apsurdnom odnosu. jer onaj koji sebi može priuštiti haljinu te boje. napravio je jednu sitnu omašku u govoru o didaskaliji. E. Mi bi danas rekli modni hit. Isto imamo kod Dionisovog sluge. na televizoru. u kojem on igra radnika na traci. karikaturalno protivriječno. odnosno međusobno si protivrijece.iz Perzije je doslovno došla moda da najugledniji ljudi nose haljine boje šafrana. -I meni ispada toliko. karikaturalnoj proturiječnosti dvaju elemenata. Tomo Maretić. na rafiniranost . Sve su to naravno sredstva preuzeta od tih prototeatarskih formi. Ta je moda bila jako skupa i uz to je haljinka te boje upućivala na. 6. Haljinu te boje tradicionalno su naravno nosili kraljevi. ali njihov prtljag nosi na svom ramenu. na tu haljinu je Dionis navukao lavlju kožu i ………… Dionisov kostim je spoj nespojivog. Drugi dio kostima je Heraklov kostim. sa čitavim nizom tih sredstava vulgarne komike …………To danas još uvijek imate i u teatru. nego je haljina koja nužno direktno asocira socijalni status. Pita Sujo Muju: -Jeli tako ti Boga koliko je po tvom računu jedan više jedan? Sujo razmisli pa kaže: -Ja mislim dva. a ne nositi na ramenu. pa onda i kod kuće to nastavlja. Nekako meni malo da haljina boje šafrana bude samo ženska. malo prije nego će Atena kapitulirati u peloponeskom ratu.. a ovdje imamo tu vizualnu komiku utemeljenu na apsurdnosti postupaka. Djelovanje lika i okolnosti pod kojim on to čini međusobno se isključuju. sa falusom našivenim. opuštenost. nastanak teatarskih klišea ili početak njihovog književnog korištenja. i onda. izdržljivost junaka ……. kao sve drugo što ne valja. U Čaplinovom filmu Moderna vremena. Kod Aristofana prepoznajemo početak. nije baš samo žensko. tankoćutnost. Čini se da Hamlet kaže da besposlena ruka ima najfinije prste. Prema tome. rekao bi mekoputnost. gotovo ženskastost. tvrdeći da se Dionis pojavljuje u ženskoj haljini boje šafrana. Moraju se imati u vidu razgovori o mimu i prototeatarskim formama. na ekonomsku moć. ozbiljnim prijevodima. socijalne razlike. tako je i ovdje. Nije potrebno napominjati da je to. jeste bila najpopularniji komad ženske odjeće. na traci sam pretvorio u automat i onda ide sa posla kući i radi to. deset sati. slavna simbolička lavlja koža i toljaga. Naši bi stari rekli. spominjali smo uobičajeni kostim u mimu. jedini je njegov posao da jednim pokretom zavija šaraf i on se radeći osam. U vrijeme prve izvedbe Žaba. kod svih glumaca koji odlicno izvode ……………… Riječ je o prirodnoj reakciji na .B. recimo. a to izaziva smijeh. pouzdanim. finoću. najugledniji ljudi. jer ako već jašeš. ne mora raditi ništa. učitelj gospodina Kolomana Raca. u sebi proturiječnog. Haljina boje šafrana koja upućuje na dekadenciju. možeš prtljag odložiti na magarca. to vam je negdje 405 ili 406 godina prije nove ere. koji su u njima.

groteska ima u sebi nešto apsurdno i čovjek na grotesku uvijek reagira ……………. Na ovu ………. dok ste bili djeca. pa ovaj.. koji ponovo koristi onu vrstu komike koja se poigrava sa unutrašnjim proturiječjima. Kada je stigla javlja se preko radio amatera. Kada vas recimo drugarica nervira i onda se kaže da nisam dobra kako jesam rekla bi da si krava.pobunu kaže Dionis kada god gledam neku predstavu uvijek čujem viceve te vrste odem sa predstave godinu dana stariji. mogu biti i ordinarni i glupi. S tim da se ima na umu da je ovo što danas radimo. a Suljo odgovori “Hajde. Formu koju ćete naći mnogo puta. boga ti. koji je pričo sa Fatom. što osjećamo kao književnu kritiku. sada se preenosi u govorne radnje na verbalni plan. u petoj šestoj replici. Poslije ga pita Mujo. Znači. ona vrsta dosjetke koju ste sami mnogo puta koristili. To nije bas sasvim tačan primjer ovoga. Iz jednog konteksta izdvojite jedan njegov element. Ovde treba reči jednu jako važnu stvar. Zabraniti da bi opet ova unutrašnja proturiječnost koju smo prepoznali u …. Ista vrsta komike na “prvu loptu” koju smo imali. Možemo sada početi. kod prvog izvodjenja drame bila čista puka aktualnost. Aristofan je prvi put u istoriji koristio formu teatra u teatru. kako je i šta kaže. To je mjesto kada je Dionis došao do vrta kuće. Dovodi sebe u jednu graničnu situaciju koja upozorava na unutrašnje proturiječje. Tu se zateko komšija Suljo. U izgubljenom komadu «Žene u teatru». odnosno na druge kontekste. u njima svima poznatom komadu. Kaže ….Onako kako je Aristofana isto u jednoj od svojih komedija napadao njegov učitelj kada mu je govorio da on kobajagi polemizira sa Euripidom I naravno preuzima ne samo citate iz njegovog teksta nego i njegovu naviku da jezik kobajagi kreativno a boga mi I stvarno kreativno stalno preobražava mijenja odstupa. citat koji u tekst uvodi asocijacije na drugi tekst. ali je mehanizam taj. čuj`. reci mi kako je stigla. a na to se kaže. Sada dolazimo do jednog novog tipa komičnoga. Sada Dionis udara na vrata u ovoj komediji i doziva ljude. pridavajući donekle. a zašto ne smijem raditi ono što radim i onda nabraja autore komedija sa kojima Aristofan polemizira. koristi se nizom preuzetih teatarskih formi od direktnog obračanja publici i situacije dramskog lika. udarao na Admetova vrata. Još jedan početak još jedne teatarske konvencije opet preuzete iz prototetarskih formi.groteskno i komično. To je ona vrsta humora.. puca li se tamo. Upozorio bi kao neponovljivu Aristofanovu osobinu i sposobnost da spoji najviši stupanj univerzalnosti i najviši stupanj kompetentnosti. te kontekste. ne potpuno. pucala se u Sarajevu. Vi znate kada je Mujo uspio iz okruženog Sarajeva svoju ženu Fatu prebaciti u Zenicu. Razumjeli smo osnovnu razliku izmedju ova dva faktora. Osnovna tema ili tačnije jedna od osnovnih tema drame je književna kritika. vječnost i aktualnost. Kaže zabranjuje vic. Pada mi na um jedan ratni vic. prenesete u drugi kontekst i u tom drugom kontekstu on ne samo da dobiva druge smislove nego mijenja i osjećajne sisteme. dodaje se na samom početku. bogati. To je omiljeno sredstvo prave klasične komedije. Tim riječima isto tako snažno udara u vrata i doziva riječima kojima je Heraklo. lupa na vrata i viče `momče.nemoj mi samo reći… u jednom od onih viceva kako je teško da bi skinuo teret . naravno. To je tehnika koju ćete naći u bezbroj novih komedija. U Žabama. pričaj ti viceve.citiram doslovno riječi koje Heraklo izgovara u Euripidovoj tragediji. kobajagi se ljute na zabrani. Ono komičko sredstvo koje koristi svako od nas. momcicu. da bi ga ispričao. što . Tom uvodu koji nudi verbalnu komiku na prvu loptu. ali ne smiješ ovaj. dvosmislenost.

napali jednu zgradu čime su ugrozili slobodu slobodnog svijeta i ljudska prava. I onda se nastavlja priča o aktualnoj književnoj produkciji. živa. npr. žive aktualne svakodnevne stvarnosti u životu jedne države. izvorno značenje. Da je veliko i jako društvo koje može proizvoditi i veliku književnost i da autori koji trenutno stoje na raspolaganju nisu dostojni nasljednici ovih itd. Sofokla. i ona im je i prisutna u sjecanju. sa pitanjima i temama koje su stalna univerzalnost. moramo ozbiljno upoznati. variraju se stalno nove forme mitskoga porijekla. patetična.. Nećemo se zadržavati na proizvodnji smijeha apsurdom. On mora sići u Had i vratiti mrtvog Euripida. Dionis žudi za Euripidom. Imate naprosto jedan jedini pojam pucnjave. Aristofan. kada se u dijalogu Heraklo-Dionis. prenesen u kontekst ne gubeči izvorno značenje. citata kostimom. Imajte na umu da je Aristofanov citat i verbalan i fizički. Apsurdni nesklad između tih žudnji proizvodi komiku koja nas ne zanima. dobiva i jedno metaforično značenje. Dionis izlaže Heraklu svoju želju. Sofokla i Euripida. jer svijet može spasiti jedino jedna malo bolja književnost. na kraju prologa. kako na početku evropske estetike komičnog stoje Platon i Aristotel. kako bi mogli reći da smo čitali Aristofana. kombinira se sa vicevima na račun tih autora. Ta. užitak bola. Relativizira oba konteksta. jednoga društva. Kada smo već kod toga ne moram vam objašnjavati da je tehnika citata jako popularna u službenoj književnosti. to je zaista nešto jedinstveno . manjkavost koja ne boli i ne nanosi štetu. ali ćemo se zadržati na jednom mjestu koje je jako karakteristično za staru atičku komediju. on priča o bici koja je još uvijek aktualna. Platon koji kaže da je smiješno bol. u recimo dnevniku. Već tu. potsjeća na posljedice te bitke i tako dalje. Prodajući kliše o Dionisovom izmišljenom junaštvu. kao i Dionis. i Aristotel koji kaže da je smiješno nedostatak koji ne boli i ne nanosi štetu. Neki normalni ljudi mogu žudjeti preko svake mjere ženu. a to je dio bezbroj mitskih izvedbi Euripidove Alkestide. Euripida. ali ćemo govoriti ponovo o komadu u kojem imamo posla sa aktualnom književnom produkcijom i piscima koji u tom aktualnom momentu piše tragedije. Hearaklo može žudjeti preko svake mjere dobar komad pečenja. Taj stupanj infiltracije konkretnih pojedinačnih ljudi. Taj verbalno-fizički citat produžetak je citata sa samog početka. On govori sasvim ozbiljno da su ti velikani tragičke muze neraskidivo vezani za veličinu Atene. u subotu su u Avganistanu šest terorista u godinama između pet i devet. Naime. Danas na Zapadu izgovoriti sintagmu ljudska prava u bilo kojem nebirokratskom kontekstu. ja sam negdje napisao kao jednu vrstu dosjetke. jako ozbiljna. Jedan od njih govori da je dostojan nasljednik Eshila. da je to jedan od temelja postmoderne. Tu kombinaciju vica i patetike. ozbiljnosti i najnižih formi komike. žudnja za Euripidom upoređuje sa žudnjom za grahom prebrancem. Ovdje se naprosto nastavlja praksa citiranja. jer dio Dionisovog kostima je lavlja koža i močuga. imamo prvi put onu kombinaciju izrazite ozbiljnosti i izrazite komičnosti ……. Improviziram. Iz konteksta u koje on čuva svoje doslovno. govori sasvim ozbiljno da atenska slava nije moguća bez Eshila. Nećemo se zadržavati na jeftinoj komici koja se naravno uvijek dodaje i uvijek pali. On citira Euripidov tekst i glumac citira akciju glumca iz one predstave koju Aristofanovi gledaoci naravno poznaju i pamte. Dionis odbacuje jednog po jednog. Agatona. Pokušavam vam pokazati kako funkcionira taj mehanizam. Aristofan koristi kliše da bi u komediju uključio neposredno datu stvarnost. da to krči od avangardizma. Tim dvjema definicijama . uzvišena priča. i da je veličina Atene neraskidivo vezana za te velikane tragičke muze.se ne bi pucala u Zenici”.

Komedija se zove Namčor zbog njegovog karaktera. Aristotel kaže. Platon je rekao da je smiješno ono što istovremeno donosi bol i smijeh. istorijskoj. prodavali su informacije. niti može biti. vanjski smijeh. niti ih ko hoće angažirati kao advokate.Na početku evropske teorije komičnog ili estetike smiješnog. On je naprosto upoznao ljude i sada hoće silom da oženi njegovu kćerku. on naravno jeste kreten. uzroka i posljedice. Zato poslije identifikacije oslobađamo se sažaljenja i straha. Obriju ga. niti će se ko njima uopće baviti. Kod Plauta se uvijek događa drugome. niti ih ko služi. Tragedija pročišćava osjećanje sažaljenja i straha. socijalnoj. njezin mehanički. smiješno je manjkavost ili nedostatak koji ne šteti i ne boli. ne samo simbol muškosti. Ako znate aktualnu situaciju Atene. Aristofanova komedija je uvijek komad koji se dogadja nama. Onog momenta kada ste se identificirali makar djelićem svoga bića makar na sekundu sa junakom komedije ……. ili recimo kao u Americi kada se skupe žene. ukradu mu sve što je donio. Aristofanova komedija je puna polemike sa neposrednim učesnicima. komedija racionalizma. Zato su svi totalitarni režimi bili jako osjetljivi na tragediju. imamo jednu vrstu smijeha koji nije. Platonovoj definiciji smiješnoga odgovara stara atička komedija. jer su u gradile silikone. Nasuprot tome Aristofanova komedija se uvijek događa nama i to je ono što Aristofanovu komediju. Zašto? Vi morate potpuno suspendirati empatiju. onako kako bismo je saznali da smo je iskusili. U Ateni su bili ljudi koji prodaju svoje usluge. I to je strašno. između razloga i onoga što je zbog toga razloga nastalo. nego i dostojanstva. Jedan od temeljnih uslova kosmičkoga hronotipa jeste distanca. jer Aristofanov smijeh uvijek boli. Aristototelovoj definiciji smiješnoga odgovara nova atička komedija. identifikacije sa tragičkim junakom. Ono na šta želim upozoriti jeste da Aristofan na ovoj apsolutnoj aktuelnosti insistira. 7. dio svog bića. To znači da se tragedija uvijek događa nama. Nijemi film se uvijek događa drugome. pristojnom čovjeku pozli kada vidi taj humor Plautovog hvalisavca. između ostalog. jer ih ona izaziva i bol naše prividne identifikacije u strogo ograničenom vremenu i prostoru teatra doživljavamo Edipovu sudbinu.smiješnoga odgovaraju i dvije tradicije u komediografiji. I to je jedna od onih temeljnih najvažnijih razlika između stare atičke komedije i nove atičke komedije i kasnije evropske komediografske produkcije. nešto poput advokata. u tome nastaju vicevi. izgrade potpuno novi svijet. Bježeći iz grada u kojem svako svakoga bez prestanka tuži... političkoj.. S tim u vezi je Aristrofanovo uporno insistiranje na kulturnoj. koji ne boli. Tragedija je utemeljena na jednoj vrsti empatije. bez kojega komunikacija između Bogova i ljudi nije moguća itd. aktualnosti. da bi se živjelo u tom…. uz to siromasi. on dolazi iz društva u kome je brada. Zato tvrdim da Platonov tip smiješnoga ostvaruje stara atička komedija. . Aristofanova je komedija puna imena njegovih neposrednih suvremenika. Njegova je komedija puna informacija i aluzija na sasvim dnevne i aktualne dogadjaje. poput smijeha u Menandrovim komedijama. što staru atičku komediju. Čitav komad temelji se na jednom društvenom fenomenu koji je apsolutno aktuelan. Naravno da taj šokantni nesrazmjer između povoda. Komedija koja potiče iz nove atičke komedije se uvijek događa drugima. egzistencijalnoj. i uživate u tome i smijete se kako dva đutruma.. pa tuže što su dobile rak dojke. kao I Čehovljev.A. zapravo neraskidivo povezuje sa tragedijom……………. farsa. Aristotelov tip smiješnoga nova atička komedija i evropska komediografska tradicija koja je potekla uglavnom iz srednjevjekovlja. i upravo oni djeluju. mehanički. zato što se njegova komedija uvijek događa nama. U našem Stancu. komšija.

U prvi plan izvlaci sjećanje na ritualno porijeklo teatra. na ritual. životinje. orhestre i proskeniona. Kada umre rob. Ide tuda i strmekne se u lokvu.Jednom prilikom. Naglašava ritualnu prirodu teatra ovim naglašenim ritmom. Ptice dolaze i vide njih dvojicu kao uljeze. uzmu mu bubreg. Osjećanje ritma je naša. Ne treba zaboraviti da je muzika umjetnost koja je najsklonija zloupotrebi. koji se međusobno ironiziraju. u pravilu ne samo kod Aristofana. Mi svi prsnemo u smijeh. Upozorio sam vas na Aristofanovu. i hor. Jedino aktivno suosjećanje. jer je on neko apsolutno nepoznat. urođena koliko i naš …. Ono što je novi tip komike. pupavac poziva svoju milu slavujku i zove ostale ptice. lađar u podzemnom svijetu. Umre čovjek. razgovaraju sa pupavcem. I često je gotovo u pravilu taj verbalni sukob kombiniran sa naglašenom himničnosti prigodom nastupne horske pjesme. pojedini likovi. skupa kravata. I treći. kada sam objašnjavao razliku između tragedije i komedije. tu su bogovi. a za to se dobije brdo love. nego potreba da na ritam reagiramo. Imate podzemni svijet. ali ne samo njegovu naviku. čovjeka i boga Dionisa. postaju jedno. molim vas. Danas u zapadnim građanskim demokratijama. jako važan momenat koji. objedinjene oko jedne radnje. Parod. ukrao sam jedan primjer iz Stendala. Haron. Dovedene u aktivnom međusobnom odnosu. Kod Aristofana je veoma često ulazak hora (…) Rekli smo da je parodot uvijek dio. on je drugi kojem se dogodi nešto što direktno protivrijeći dojmu koji on o sebi želi postići. Atenski građani. Smiješan je nesklad između izgleda ovog momka i onog što se dogodilo. Tu su životinje u horu. presadi se drugom pacijentu. Robovi su u atenskoj demokratiji imali status koji u modernim demokratijama imaju građani. nego je groteskna maska demona u haljini boje šafrana. skupa košulja. običaj da kostimira glumce sa životinjskim porocima. nastupna pjesma hora.(…) U Pticama oni dolaze. proizvodnji značenja. jeste ritam. skupe kundure. Tu su obično dva konteksta. to je kao da se pokvario šporet. najspremnija da bude zloupotrijebljena i gotovo sve zloupotrebe muzike koja harmonijsku melodisku dimenziju muzičkoga govora …… Dakle. nego i u staroj atičkoj komediji. govora. sve prostore postojanja izmješane na jednom mjestu u jednoj akciji. ovaj svijet i nebo. lavlja koža. nema pravo prevoziti robove. imajte na umu. Ali da je momak pao i slomio ruku i vi dobijete niz detalja koji momka izvode iz anonimnosti nekog drugog i dobiva ljudski identitet. parodot na snažnoj ritmičkoj šemi ostvaruje ritualno jedinjenje gledališta. jeste kombinacija parodije i metafizičkog vica. proskenion i skene u pozadini. Taj čovjek čini nešto što protivriječi njegovom izgledu. Gledamo mi jednom na onom bivšem «cirkus placu» i vidimo momka nakinđurenog. dinamizirao radnju. tu su ljudi. vi se prestajete smijati. Imate žabe. slike itd. kako se otkrila tehnologija reciklaže smeca. Ne treba zaboraviti da je dominantna osobina rituala takozvani sinkretizam. recikliraju ljude. omogućava Aristofanovu komediju i to je jedan od učinaka njegovog insistiranja na aktualnosti. Kada se radi ili govori nešto što je potpuno suprotno onome što je on želio. empatija. Moramo stati kod ove prekrasne epizode. sudaraju i tim sudarom relativiziraju i međusobno se dovode u pitanje. ne bih rekao sposobnost.. skupo odijelo. koja nipošto nije karakterna maska. kao bih rekao. To naravno potiskuje u drugi plan teatarsku radnju. po kome postaje prepoznatljiv. Dakle. Parodot je uvijek scena izuzetno naglašenog ritma. sredstvo sinkretičkog objedinjavanja pokreta. bogovi. glumci. . zvuka. jer robovi nisu ljudi. Momenat koji je ubrzavao. Sve se u pjesmi podređuje jednom ritmu. pokušajte vidjeti glumca sa maskom. momenat dinamike.

koja slijedi parodotu. Kada sam to rekao. Uvijek je parodot vodio prema nekakvom veselju pozornice igledališta. Jako je teško naći u suvremenom teatru iliustraciju za ono što se parodotom postizalo u antičkom teatru. i kada se pojavilo čudovište iz Hada. To je niža forma. Nama naša kultura predaje instrumente koji nam pomognu da shvatimo kako je moguće slaviti jednog Boga pokazujući i njegov smiješni dio. Ovo potvrđuje. sa čim iz vašeg iskustva uporedio ovo što se događalo parodotu. po svojoj osnovnoj potrebi. onako kako sada u prvom redu sjedi predsjednik. I Dionis trči Dionisovom svečeniku i govori da ga zaštiti. Upozoravam na Aristofanovu upotrebu tog tipa komičkih sredstava. ovo je teatar. Dakle. de ti mene sada zakloni.7. upostavlja odmah novu iluziju. bog koji očekuje zaštitu od svog svečenika. Potsjećanjem da se nalaze u teatru. pa nekad sa ovim komičkim poigravanjem. vodio je prema nekakvom ekstatičnom…. Dionis zapravo potvrđuje svoj strah.. uspostavlja novu iluziju razbijanjem stare. Moja gospodo. To postaje strašno dramatično vidljivo nakon parodota u prvoj sceni. daje apsurdni odnos u kojem bog očekuje zaštitu od svog svečenika. tražeči zaštitu od gledaoca. koje međusobnom korespondencijom proizvode adekvatna značenja. Naravno da u prvom redu gledališta u svim tetarskim izvedbama sjedi i svečenik. Ima jedna teatarska forma koja se zove mjuzikl. kobajagi. ima malo otkačivanja. Dionis je prešao. veoma namjerna situacija kada se Dionis boji sluge Plutonovog i preodijeva se u Herakla. Aristofanov junak upozorava svoje gledaoce da se oni nalaze u teatru. Naravno. što smo rekli za parodot. upozorio sam vas na jedan od najvažnijih elemenata dramaturgije staroatičke komedije. uvijek ima jednu komičnu dimenziju. Moja gospodo . Dakle imamo postupak razbijanja iluzije. Najprije moramo razumjeti djelovanje komičkoga. onda imamo jednu epizodu komike. koja su izrazito paradoksalna. Himničnost je osnova. obavezno kada dođu te numere. Oni pjevaju ozbiljno mišljenu i stvarno patetičnu himnu i to ni malo ne smeta toj istoj himni da u nekim . nema priče. I jedino u čemu se slažem sa Adornom je odnos prema ……. ovo je teatar. Ponovo ono što smo rekli. jeste nešto što govori ………… umjetnost omogucujući da proživimo desetine. hiljade sudbina. ovaj verbalni sukob uvijek proizvodi. kada glumac trči preko pozornice. posvečenih učesnika Demetrinog kulta.ovo što vi vidite nije život. ali svejedno. Nakon hora žaba imamo hor mista. Ova tri važna elementa. Ova se naglašeno komična strana sukoba ne kombinira uvijek sa ozbiljnom pričom. jer se tako ne boji. Haman je identična. Pri čemu naravno izostaje uvijek ona dimenzija koju ne smijemo smetnuti sa uma kada govorimo o staroj atičkoj komediji. Upravo se to događa ovdje. Umjetnost po definiciji. pjeva. Dionis se boji. Otkrivajući i razvijajući iluziju uspostavlja se …… Trčeći prema Dionisovom svečeniku koji sjedi u prvom redu gledališta. Dionis trči do Dionisovog svečenika. Ili kada bi mi u Starom gradu njegovali islamsku tetarsku tradiciju. stalno potsjeća na to. usmjerenom prema veoma naglašenom ritmu. sa posljedicama. ovog puta bez elementa sukoba. Hor se nadurava sa žabama ko će biti glasniji. stotine. niži oblik ovog tipa komike. Možda je to to. koja je spremna posjecivati takve kulturne priredbe.. fizički sukob hora ce se nastaviti na proskenionu.. ovo što vi vidite nije život. Konstrukcija Aristofanove komedije je uspostavljanje mreže paralelnih scena i odnosa. u prvom redu bi sjedio reis. odnosno eleusinskih misterija. Jedan od rijetkih primjera u starom antičkom teatru je drugi hor. Upucuje na uspostavljanje dramske arhitekture. a pri tome je glumac. ali svaki mjuzikl ima strašno pjevljive numere i onda se rulja. nema likova. Ne znam kako bih to objasnio. verbalni. Aristofan koristeci ovo. Tu je tip komičkog mehanizma pomjeranje smislova.B. a naravno radi se o komičkom poigravanju.

. a domaćin Ksantija naglašava svoje junaštvo. Toliko u vezi sa himnama. situacija itd. u drugom se prepada Dionis. On sakriven sluša himne sebi. da zaista ozbiljno uzima i Dionisov i Demetrin kult i da pri tome ovako predstavlja Dionisa. dodaje stihove pune smijeha. I može isto tako značiti i znači da je Sofoklo čovjek dobar za sve. Radnja se ponovo seli na proskenion. kada na određenom mjestu Dionisovog tijela. Potsjećam vas na to da je još jednom. odnosa. I to Aristofan. Šta sve uraditi.momentima bude komična. praksu da sa svojim suvremenicima kolegama govori i iznosio svoje estetske odnosno književne sudove. Jednom je Molijer napravio opis. s tim da se na jednom mjestu moramo zaustaviti da objasnimo ovaj mehanizam simetričnih paralelnih radnji. U nekim religijama mistici su pokazivali nepovjerenje prema ritualu. odnosa. Sve su to poznate stvari na kojima se nećemo zadržavati. postupaka. Da li primjecujete paralelizam koji se još očiglednije uspostavlja u narednoj sceni u kojoj dolaze pred Ksantijinu kuću? Ponavlja se nešto što smo jednom već gledali kada su lupali na vrata. Nećemo se zadržavati na tim elementima pučke bulevarske komike. i pri tome himnama eleusinskih misterija dodaje komičke elemente. Aristofan je konzervativni čovjek koji olimpsku religiju i tajne kultove svoje domovine ne dovodi u pitanje. ko zna koji put. Prizor nakon toga Dionis i njegov sluga sakriveni slušaju himne hora koji pjeva …. haljina intenzivno požuti. On je uveo stvarnost Atene u svoju komediju. prema kolektivnim izrazima pobožnosti. kada on traži zaštitu od svog svečenika. Na tom se principu se temelji misaono i estetsko jedinstvo Aristofanove komedije. što bi rekli danas. kao što ih nije dovodila ni komedija. čega sve i koliko mora biti da bi komedija dobro funkcionirala. Dakle. što sigurno znači da je Sofoklo toliko veliki da je na oba svijeta važan. pa je bilo i pitanja. Naravno tu treba uzeti u obzir još jedan momenat kod koga se nećemo zadržavati. U vezi sa himnama mista ovoga drugog hora. Prvo je Dionis govorio za Herakla da se prepao. Dva dozivanja domaćina. to je jedna od varijanti Dionisovog izgleda. na principu simetrija i paralelizama pojedinih radnji. Kako je moguće da Aristofan sebe ozbiljno uzima kao borca za očuvanje vjere. Helenska božanstva nisu provodila …… ta kultura je poznavala mim. Tu se organizira estetsko suđenje. Mim je bio izraz životvorne energije životvorne napetosti. Dakle imamo parelu sa prvom scenom iz prologa i imamo paralelu sa prvom scenom Dionisovog straha. ali naglašeni sistem simetričnih odnosa. Čini se da nema veze jedno sa drugim. kaže. naglašeni paaralelizmi. Aristofan u sceni u kojoj uopće dolazi do teme da se …. Sofoklo je kao pisac tragičar bio ujedno I …………… Znao se prodat. povezuju u jedno i te kako organiziranu radnju. da na nekim mjestima govori o stvarnosti Aristofanovog društva i vremena. Ovde je važan odnos simetrije koji se uspostavlja između različitih scena i tako povezuje naizgled rasute nepovezane tematske i sižejne tokove. književno nadmetanje. polemična. korespondencija. gotovo listu postupaka i sredstava kojim se proizvodi smijeh. a što nisi poveo Sofokla. Tu se pravi mreža od niza paralelizama. U jednom se prividno prepao Heraklo i Dionis se pravi da je junak. Imamo dva dolaska pred tuđu kuću. Iz prizora u prizor. Sada se Dionis prepada kada Eak počne prijetiti. Pri tome su ti sudovi naravno uvijek dovođeni u pitanje. Da sasvim ozbiljno govori o svojoj religioznosti. ponavljaju se sredstva i postupci za proizvodnju komičnoga. teme. koji ne počivaju u skladu sa propisanom procedurom. različite književne tokove. koja smo već primjetili i analizirali. Veoma jednostavno. naravno. Dionis trči preko orkestre svome svečeniku od koga moli zaštitu.Eshil I Euripid.

Važno je da primjetite, na pozornici na kojoj se igra komedija, organizira se rasprava između dvojice tragičara koji u okviru jednog umjetničkog djela u estetskom kontekstu raspravljuju o estetskoj vrijednosti drugih umjetničkih djela. Važno je primjetiti tu nešto što bi se moglo nazvati okvirom. Kako se multipliciraju okviri umjetničkog djela i kako ta multiplikacija umnožava smislove i proizvodi sasvim specifine komičke efekte? Rasparava između Eshila I Euripida je sve vrijeme ozbiljna i burleskna. Argument kojima oni jedan drugoga poriču su jednom veoma ozbiljni i krajnje artikulirani estetski argumenti, a odmah zatim sliejdi argument koji je dosjetka, burleska. Burleskno izokretanje misli. Dvojica parničara, Euripid i Eshil su istovremeno jednim svojim dijelom stvarni Eshil i Euripid, odnosno predodbe suvremenih Atenjana o njima dvojici, slike njih dvojice koje su prisutne u toj strukturi, i naravno, naprosto komički junaci koji nemaju nikakve veze sa Eshilom i Euripidom, onakvima kakvi su bili stvarno, to jest onakvima kako ih Atenska kultura toga doba vidi. Zamislite da mi sada organiziramo raspravu između Hamze Hume I Meše Selimovića. Za razliku od vas, koji budući da studirate komparativistiku, niste naravno čitali njih dvojicu, atenjani su znali Eshila i Euripida doslovno. Dobro Humo i Grozdanin kikot, koga bi to mogli metnuti koji bi sa Mešom raspravljao, koji bi svoju duhovitost suprotstavljao onom filozofičnom čumuru. Derviš Sušić, na primjer. Njih dvojica su naprosto neotuđivi dio naše kulture, našeg svakodnevnog života. Vi naravno, kada se spomenu ova imena, aktivirate tu kulturu. I ako Mešu Selimovića na pozornicu nastaje naravno potpuno neovisno o našem htijenju jedna igra estetskih okvira. Mila majko je li ono Izudin Bajrović ili je Meša Selimović? Ili je Meša stavrno ili je Meša kao junak Almirove komedije. Važno je da u svom osjećanju ove komedije aktivirate tu višestrukost. To stalno mješanje, prelivanje važnosti neposredno date, mi smo u teatru gledaoci predstave, ono su glumci. Kulturno političke stvarnosti, estetske, dakle prividne stvarnosti i različitih ravni estetskog zbivanja u kome se stalno unutar jednog najšireg okvira komedije međusobno preplicu, komentiraju, sudaraju, parodiraju, ironiziraju, različite estetske komponente Eshilovog i Euripidovog tragičarskog ………Kaleidoskop, cilindar sa stakalcima. Cilindar se vrti i stalno se mijenja slika. Igra veoma slična tom kaleidoskopu okreće se i traje sve vrijeme ove scene pjesničkog nadmetanja. Na stranu to što je pjesničko nadmetanje između Eshila i Euripida imalo sasvim direktnu paralelu u pjesničkim nadmetanjima kojima su svi atenjani bili svejdoci u teatru, kada su se tragediografi i komediografi nadmetali za nagrade. I na stranu to što ovo nadmetanje direktno ponavlja simetričnu situaciju u kojoj se nalazi i sama komedija u kojoj se oni nadmeću. Žabe je komedija unutar koje se njih dvojica nadmeću, sudjeluju u nadmetanju za nagradu. Vidite duhovni okvir, ovaj gusti niz paralela, međusobno simetričnih situacija. Na onom svijetu Eshil i Euripid rade i ono što su radili i u životu . Nadmeću se za pjesničku nagradu. Za lovor. Oni u komediji rade ono što i sama komedija u tom momentu radi. Uspostavlja se dakle paralela između ovog i onog svijeta, između komedije i tragedije.

8.A. Ta igra međusobnog odražavanja, komentiranja, parodiranja, dopunjavanja, proizvodi mrežu o kojoj smo govorili. Nema razloga pobrajati sve forme i oblike ovog temeljnog odnosa. I naravno, pobijedio je Eshil argumentom za koji se ne može znati je li najodvratnija …….dosjetka …………. Ja na vagu nabacim sve svoje …… jer protiv brzih …….argumenata to ………dvojice velikih………čiju veličinu Aristofan ……. Euripid je njega jako nervirao valjda

zato što je bio tako jako ozbiljan. On je sa Euripidom imao jedan veoma …odnos ljubav - mržnja. Vrijednost njih dvojice, boljega od njih dvojice ……………… To je najgljuplji i najodvratniji vic koji možete uopšte ……dobro. On na kraju uzima Eshila, jer ima više mrtvih i sve se završava ozbiljnom krasnom patetičnom himnom. Sve se Aristofanove komedije završavaju prekrasnim visoko liričnim, izrazito patetičnim, lijepim himnama. U Pticama je to himna koja slavi trijumf novog svijeta. Već sam vas upozorio na to da se dramsko zbivanje uvijek ostvaruje kao djelovanje dramskog lika, kao što se dramski lik karakterizira, konstituira kao nekakva cjelina svojim djelovanjem. Naglasili smo da to međusobno uslovljavanje, da to sustvaranje lika odnosno sistema likova i dramskog sižea stalno imate na umu. Sada se time moramo pozabaviti i kod Aristofana. Uzmimo za primjer Ptice ili Žabe. Na početku Ptica imamo u prologu dva starca, atenjanina, koji hoće selit. Kupili su na pijaci sovu ili kukavicu, čavku čini mi se, da im pokaže put do pupavca, bivšeg čovjeka. U jednom momentu ptice pobjegnu i njih obojica urade ono što nevalja spominjati. Oboje svoju odjeću “u boju šafrana”. Pojavljuje se pupavac i oni ga pitaju gdje bi im on preporučio da žive, jer je u Ateni nepodnošljivo. On je bio čovjek, sada je ptica, dakle ima obje vizure, oba iskustva, najbolje će ih posavjetovati. On ih pita gdje bi voljeli, oni kažu tamo gdje se ništa ne radi, gdje se stalno gosti. Pisteter bi uz to u neki grad u kojem će ga ljudi moliti da se pozabavi njihovim mladim sinovima i iz čista mira, bez ikakvog vidljivoga vanjskoga razloga, on predlaže izgradnju jednog međusvjeta, države između neba i zemlje. I onda komad koji je počeo kao komad o iseljavanju iz Atene postaje priča o organiziranju ptičije države. U drugom dijelu ta priča o organiziranju ptičije države prelazi u priču o ljudima, vlasti i bogovima i uspostavljanju vlasti ptica. U prvoj sceni, u prologu, kukavni, plašljivi atenski starac, koji bježi, koji spašava ludu glavu iz grada zahvačenog ludilom sudovanja, ženi se Zeusovom kčerkom Vladom, postaje, prerasta u vladara svijeta. O čemu se radi u Pticama? Da li o iseljavanju, da li o konstituiranju ptičije države, pisanju ptičijeg ustava, osvajanju vlasti? O čemu se radi u Žabama? O putu u drugi svijet, o poetskoj raspravi, o priči gospodar-sluga? Kakvi su naši junaci, Dionis i Ksantija? Želim da počnemo od toga pitanja, zato što je Aristofan, to jest njegova dramska tehnika od …. naših čitalačkih navika. Jer mi smo svi odgojeni, na žalost, na evropskoj književnoj tradiciji, odnosno na tradiciji utemeljenoj na jednoj drugoj vrsti drame. Mi smo navikli na dramsku tehniku u kojoj je dramski lik jedna mehanička cjelina reducirana na jednu, dvije, najviše tri osobine, koja funkcionira upravo kao ta mehanička cjelina. I navikli smo na siže koji se u pravilu odvija progresivno koncentrirano oko jedne jedine teme, oko jednog jedinog problema. Kod Aristofana stvari ne stoje tako. Aristofanov siže ima uvijek dvije tri cjeline, dvije tri teme, kao što njegov lik ima uvijek nekoliko segmenta, a često ti segmenti mogu jedan prema drugome stajati u proturječju ili bar u prividnom proturječju. U drami na kojoj smo mi odgojeni, to je gotovo nezamislivo. Kako možemo ovako konstruiranu dramu

razumjeti kao cjelinu i prepoznati kao cjelinu? To je naš cilj. Da ponovim ono što sam rekao o čemu se radi u Pticama. Ili u Žabama, svejedno. U oba komada imate jedno komičko sredstvo koje čitavu komediju okuplja u cjelinu. To bismo komičko sredstvo mogli nazvati doslovnim ostvarivanjem metafore. O čemu se radi u Žabama? Imamo dvije metafore koje se u komediji doslovno ostvaruju. Prva je put na onaj svijet. Kada neko umre, kaže se preselio, otišao tamo. Dionis i Ksantija doslovno idu. Dionis hoce odvagat koji je od ove dvojice bolji, Euripid ili Eshil, i onda to radi doslovno. Ima vagu na koju njih dvojica stavljaju svoje argumente. Oba puta imamo metaforu, upotrebu jezika koja značenje nekih pojmova prenosi. To je u komediji veoma često sredstvo za izazivanje smijeha. To je, kako u pučkoj, tako i književnoj autorskoj humorističkoj praksi jedno od najčešćih, a sasvim standardno sredstvo kada kažete za nekoga - ma to je smrad, govoreči metaforično, misleci, on je osoba lošega karaktera. I u tom momentu priđe i počne od sraca smrditi. Ili se ne kupa nedelju dana ili se našprica nekim lošim mirisom. Imate taj princip doslovno ostvaren u stvarnost pretvorene metafore. Pada li kome na um neki primjer iz komedije. Ima onaj slavni školski primjer za metaforu koja ženske usne predstavlja kao ružu. Zamislite film, kadar na kome se pojavljuje dama sa finim rumenim usnama I onda se te usne pretvaraju u ružu. To bi bilo malo groteskno na starinski način, malo smiješno, ali meni je stalo da razumijete mehanizam. To radi Aristofan u svojoj komediji, s tim da on ne prevodi, ne koristi se prevođenjem metafore u stvarnost kao jednim detaljem komičke radnje, nego kao principom. Odlazak na onaj svijet, on ostvaruje doslovno. Mjerenje vrijednosti dvojice autora on ostvaruje vagom. Potpuno isti slučaj imamo u …….Sofoklo je obradio u jednoj tragedija mitski motiv o nekom ……….kojeg je za kaznu Zevs pretvorio u pupavca a njegovu ženu u slavujku. Tu mitsku priču, sklop mitskih simbola, Aristofan uzima doslovno. Pupavac koga njegovi junaci pronalaze je stvarno bio čovjek. Kada ga njih dvojica pitaju kakav si to, aman jarabi, on kaže, Sofoklo me ovako udesio. Dakle Aristofan briše razliku između različitih tipova postojanja. On metaforu uzima doslovno. Hvata je “za riječ”. On se pravi da ne vidi i da ne priznaje razliku u načinu postojanja književnog lika i čovjeka, u načinu postojanja književnog djela i stvarnog života. Naravno, odmah pada na um mit. Mitski doživljaj svijeta temeljen na vjeri u kreativnu formu riječi, da je ime jednako stvari. Po abrahamskim religijama, Bog je stvorio svijet. I u našoj narodnoj kulturnoj tradiciji je ostala vjera u magijsku moć riječi, tako da se i danas ne izgovara šejtanovo ime, nego se kaže naprosto, nalet ga Bog učinio, anamo on. I sl. jer je izgovoriti njegovo ime, jednako dozvati ga. Na tu vjeru mitskog mišljenja računa Aristofan i naprosto briše razliku između imenovanog i učinjenog. Pri tome se ne smije smetnuti s uma da to njegovo brisanje razlike uvijek računa na komički efekt, a sa druge strane, ozbiljno se računa sa sposobnošću svog gledaoca da to …….. ozbiljno shvati. Hoće se reći, Aristofanov grandiozni poduhvat prevođenja metafora u stvarni svijet, računao je jako sa živim sjećanjem na ritual i mim koji su u helenskoj kulturi još bili prisutni. Već u našoj kulturi teško možete naći metaforu koja bi za kulturu imala onu vrijednost koju za Aristofanovu kulturu ima metafora. Sada je važno shvatiti mehanizam, postupak doslovnog ostvarivanja metafore, postupak prevođenja metafore u stvarnost koji sa jedne strane izaziva smijeh. Aristofanov svijet je svijet u kome je riječ još uvijek bit. To je naravno vež kod Aristofana dvostruko dvosmisleno. Taj mehanizam je vež jako obilježen groteskom, kao u primjeru u kojem se usne dame pretvaraju u ružu. To već nije lišeno jeze, ali je uvijek veoma efikasno sredstvo za izazivanje smijeha. Svaki put kada se vidi metafora koja se doslovno događa, ostvaruje, reagira se smijehom.

Kada kažemo metafora, rekli smo da je to najmanje dva plana postojanja. Rekli smo najmanje dva elementa i naravno niz smislova značenja kojim se ta dva elementa povezuju. Rekli smo slika, prisutni element metafore i ono što se tom slikom prisutnim elementom metafore označava, otsutnim elementom metafore. Kada se kaže gušter, ta slika se kulturnim kodom mijenja. Primarno biće slike se pomijera u stranu i ona upucuje na mladog vojnika. Taj otsutni dio metafore koji se doziva prisutnim dijelom metafore nije materijalan, nije tu nazočan, a prisutni dio metafore nije jednak sebi, jer ruža u koju se pretva raju ženske usne ne miriše. To znači da onog momenta kada ste nešto upotrijebili kao metaforu tome oduzimate podudarnost sa sobom. Ono nije jednako sebi, ono je na neki način ništa. Prisutni dio metafore nikada nije doslovan, on je slika. Kada se kaže futrola za naočale, onda se predmet imenuje i futrola za naočale je doslovno taj predmet. Kada se za jednog starinskog, ozbiljnog profesora matematike kažete da je futrola za naočale, jer je uvijek bezumno uredan, ukočen, krut, oduzeli ste tom imenu njegovu doslovnost, pomjerili ste ga prema jednom drugom načinu postojanja i funkcioniranja, oduzeli ste riječima doslovnost. Bez razumijevanja ovoga nije moguće razumjeti mehanizam po kojem funkcionira Aristofanova komedija, jer on radi doslovno to. Metaforu i pretpostavljenu stvarnost, prisutnu sliku, prisutni član metafore i pretpostavljenu stvarnost vodi jedno prema drugome i objedinjuje ih. Radi ono na širem planu što smo prepoznali kao stalnu osobinu njegovoga parodota. U jednoj sceni, u jednom segmentu Aristofanove komedije, potpuno nestaju razlika između boga, čovjeka i životinje. Tu se ritmom ostvaruje sinteza svih zamislivih formi postojanja. Aristofan neposredno datoj stvarnosti oduzima njezinu doslovnost, a metafori je pripisuje. Tako stvarnosti oduzima neporecivost materijalnog i metaforu približava stvarnome. Na tom principu objedinjavanja funkcionira njegov siže. Aristofanov siže postiže određeno jedinstvo postupkom doslovnog ostvarivanja metafore. Postupkom objedinjavanja pretpostavljene stvarnosti i neke metaforične slike, ili pak prevođenjem metaforične slike u stvarnost. Taj postupak je doslovno primjenjen u komediji kao cjelini, a onda u nizu pojedinačnih sekvenci. Zar mi se vi motreč perje rugate Ta čovjek bjeh ja Ma nešto nam se smiješan čini tvoj kljun. He, takvom nagrdom Sofoklo me nagrdi U tragediji. To je najdoslovnije, tako me napiso. Tako ide taj mehanizam, onako kao se briše razlika između Boga, životinje i čovjeka, onda kada se nađu obuhvaceni jednom ritmičkom šemom. Tako se briše razlika između opisa i stvarnog tijela u jednu komediju, utemeljnoj na pomjeranju različitih planova postojanja ako se nađu forme u kojima se ti različiti planovi postojanja međusobno zrcale, komentiraju, odražavaju. Aristofanov siže nikada nije cjelina u mehničkom smislu riječi. On je uvijek mozaična konstruirana cjelovitost. Ne cjelina u smislu monolita. On ima određenu jedinstvo, ali to jedinstvo ne počiva na mehaničkoj prirodi jednog

komada. Aristofanov siže ne priča priču sastavljenu od jedne teme, jednog komada, nego mozaičnu cjelovitost ostvaruje uvijek na ovom principu koji je opisan kao prevođenje metafore u stvarnost. Različiti tokovi tog sižea, različite jedinice, odsječci, bijeg iz Atene, gradnja ptičijeg carstva, oduzimanje vlasti bogovima, put na onaj svijet, suđenje i natjecanje pjesnika, ti različiti odsječci, te različite teme, uspostavljaju estetsko jedinstvo međusobnim korespodencijama, a ne mehaničkim dodirima, odnosima utemeljenim na inerciji paralelizmu. Uspostavljaju to jedinstvo nekakvom mrežom korespodencija, a ne bukvalnim mehaničkim dodirom. Dvojica atenjana došli bivšem čovjeku, a sada ptici, da ih posavjetuje gdje bi oni mogli živjeti mirni od nevolja atenskog života. Ima li išta što u prvom segmentu sižea Ptica najavljuje drugi segment, što ga čini logično vjerovatnim ili nužnim. Apsolutno ništa. Da li je bilo čime motiviran, pripremljen, najavljen, nagoviješten drugi segment priče? Nije. On se vezuje sa prvim segmentom time što ta dva segmenta grade jednu vrstu jedinstva cjelovitosti jedino temeljem korespodencija simetrija. Pisteter i Euelpid su već odmjerili povjerenje. Oni su pustili da ih čavka i kukavica vode, a u duhu, eno ti Sofoklove tregedije, već se dogodilo. I onda, isto tako, treći sižejni segment, osvajanje vlasti, nigdje ničim nije najavljan ni motiviran. Ali u duhu je itekako izgrađena korespodencija. kada Pisteter tumači metafore, slike, prevodeći ih u ideološke instrumente. 8.B. Siže se pravi tako da iza jednog događaja slijedi drugi, vjerovatno ili nužno. Jedno, logično i nužno, slijedi iz prethodnog. Kaže, evo ove mi sekunde pade na pamet, a što vi nebi napravili između neba i zemlje jedan grad. Naravno da se ne radi o proizvodnji. Ovoliko insistiram na ovome da se shvati mehanizam na kome Aristofan temelji svoj siže, kako ne biste pomislili da se u Aristofanovoj komediji može dogoditi šta god hočeš, da se ne pomisli kako je njegov siže konstruiran proizvoljno, kako nema svoju unutrašnju logiku i svoje zakone. Taj siže itekako ima svoju unutrašnju logiku i svoje zakone i ti zakoni su ovo o čemu sve vrijeme govorimo. Dakle, simetrija, paralelizam, korespondencija pojedinih segmenata. Itekako je dobro pripremljen onaj sižejni segment koji govori o osnivanju ptičije države, pripremljen je da su se junaci povjerili pticama, povjerili im vjeru, mitom o Tereju, Sofoklovom tragedijom koja govori o Tereju pretvorenom u pupavca. Sve su to teme koje su od prve replike stalno iznova varirane, logično i nužno, u duhu pripremile, motivirale ovu Pisteterovu ideju i dakle drugi segment, drugi članak sižea. Kao što je Pisteterovim govorom pticama pripremljen, motiviran treći segment o osvajanju vlasti, koji je sižejno argumentiran posjetom delegacije bogova. Opet imate poigravanje klišeima, tipovima iz mima. Heraklo je naravno žderonja i kada su došli pregovarati Pisteter se koristi najjačim mogućim argumentom - hranom. Hajde, molim te, peci one jarebice, a oni gladni. Heraklo na sve pristaje, nema problema, samo da se jede pije. Tu je opet brkanje dva načina postojanja, dva plana. Pisteter u prividnoj stvarnosti naše komedije koristi kao argument kliše, tip iz mima. Provodi svoje, postiže cilj, delegacija bogova pristaje na sve. Eshilov junak Prometej, Zevsov neprijatelj, ponovo predstavljen u komediji kao kliše, sveden na osobinu Zeusovog neprijatelja, savjetuje Pistetera, a zaklonio se kišobranom da ga Zevs ne vidi, sakrio se.

Znate pjesnike. kako smo naglasili hor ima jak žestok verbalni sukob sa glumcima.A.Dolazimo ponovo do onog pitanja sa kojim smo se suočili nekoliko puta do sada. tragedija. a ne da Cezaru u odlucujucoj sceni. koja su svakom pripadniku te kulture dobro poznata i on ih podrazumijeva. vodio računa o prirodi drame. slavni grad u oblacima. a koji si ti. u parodotu.To nas dovodi do razgovora o gradnji lika. Takozvane epizodne likove koji se nimalo slučajno pojavljuju u epizodi i onom dijelu dramske konstrukcije koji se zove epizodija. promašio je profesiju. na izvoru evropske komediografije. Pisteter je u prologu jedan đuturum koji bježi iz Atene. u nastupnoj pjemi hora. Drama koja to pokuša osudila je sebe da nestane. kada ga Brut ubija. I otkada je to. Kaže mu Pisteter. ako si rob. Pojavljuje se u epizodiju pjesnik. preuzet u onoj formi u kojoj kulturna predaja od mita preko Eshila Prometejev lik nudi Aristofanu suvremenoj kulturi. govoreći u prenesenom smislu. Gotovo. duga kosica. Onakav kakvog ga mim predstavlja. već se . o Aristofanovoj konstrukciji dramskog lika. Književnost je uvijek i komunikacija. tako se Aristofan koristi i karakternim tipovima u formi u kojoj su ih u suvremenoj mu grčkoj kulturi nudili. historija teatarska disciplina? Teatar je suviše pošten i suviše uzvišen za nedostojne discipline kao što je historiografija. govoreći naravno metaforično. davali. 9. neprijatelj Zevsa. jer je robovima bilo zabranjeno nositi dugu kosu. Drama mora više nego sve druge književne forme voditi računa o očekivanjima svoga čitaoca. a dramska književnost je ponajviše komunikacija. mim. zar i ti sine Brute. jedna jedina karakterna osobina. I ovaj to prevodi u doslovnost. Bio ti rob muza ili bilo čiji rob. Onako kao se za gradnju sižea koristi motivima iz grčke književnosti i mitologije. u Pticama. a počne raspravljati sa predajom. opća mjesta u svakoj kulturi koja se podrazumijevaju. To se mora. opjevaj muzo. Heraklo je uvijek samo onakav kakav ga nudi mim. neokupan. u drugoj ili trecoj sceni prologa kukavelj. a odakle tebi duga kosa. i pita Pisteter. Objašnjavam vam koliko je Aristofan na samom početku. Tako je naravno i sa Heraklom. zapušten. Pjesnik citira Homera i kaže `ja sam krovni rob muza`. junacima koji su na sceni. U Žabama. tako ti boga. onako kako se koristi mitologemama i metaforama prevodeći ih u dramsku stvarnost i na tome temeljeći kretanje sižea. on ostavlja onakvima kakvih je dobio od mima. slavnu rečenicu. Prerađuje ih i tako proizvodi nove. Dramski pisac u Srbiji koji počne pisati dramu o kosovskoj bici. lijepo vas molim. Drama ne smije ni u ludili napraviti strašnu grešku da pripadnike jedne kulture počne prosvjecivati. I naravno da je pjesnik ostavljen u onoj formi u kojoj mim pokazuje karikiranog pjesnika. propao je unaprijed. gotovo bi se moglo reči. Kaže. dokazujući kako Đurad Branković nije izdajnik. prirodi teatra i znao poštovati njihovu logiku i njihove zakone. Evropski dramski pisac koji se odluci pisati Julija Cezara. Stvar stoji mnogo drugačije i komplikovanije sa takozvanim glavnim likovima. praveći se da su stvarnost. mitološka scena. Tako da svi takozvani epizodni likovi u Aristofanovoj komediji jesu maske preuzete u formi u kojoj ih kulturna tradicija pokazuje. mršav. Tetar proizvodi legende i preuzima legende. Prometej je maska svedena na jednu jedinu osobinu. ja sam krovni rob muza. od kulturne tradicije. kako bi rekao Sofoklo. tako što će ih razbijati ili poricati te topose. nemaš pravo na dugu kosu. Imamo u Pticama krasan primjer ovog doslovnog razumijevanja metafore. Kako Aristofan ostvaruje onaj neophodni stupanj misaonog jedinstva u svome liku? Onaj stupanj misaonog jedinstva po kojem dramski lik jeste nekakva cjelina. protagonistom. i govori. Bez toga nema Julija Cezara u evropskoj drami. Postoje toposi. antagonistom itd. Prometej je u Pticama samo tip ili. Zevsov neprijatelj.

u necemu suprotan.sluga. tradicije. kao sredstvo da se prolog dramatizira. isto onoliko bitno. dakle dramatičnost. bog i čovjek. ali u svakom slučaju superiorni i iniferiorni prijatelji.Ksantija odmah jasna. Kako sve to okupiti u jednu cjelinu? Epizodni likovi bili su i ostaju maske preuzete naprosto iz kulturne predaje. ne izvana definiranim omeđenim karakternim osobinama. ako je slučaj sa Dionisom i Ksantijom u Žabama. Euelpid ima na to jednu smiješnu anegdotu. koji je u prologu doslovno partner. Pisteter izrasta u heroja i polubožanstvo. nego kao samostalno djelatan lik. na temelju njihovih zadaća. Za razliku od Žaba u kojima je hijerarhijski odnos i prema tome i vanjska napetost između centralnog para Dionis . Ksantija je tu da vrača replike.Ksantija. pokretač dramskog zbivanja. bog . Nakon toga ima vizije najvecih demagoga i najvecih vođa. iz mima. neću reći gospodar-sluga.odlucuje suprotstaviti pticama koje napadaju njega i Euelpida. Glavni likovi. već po imenima gospodar i sluga. da se siže koji Dionis pokrece uspostavi kao dramsko zbivanje. svakodnevnog čovjeka. Prolog definira dva centalna Aristofanova lika na temelju njihovih dramskih uloga. U Žabama su protagonist i antagonist. napetost prologa. činom. ili u odnosu napetosti sa nekim drugim likom. smjelog vizionara. radnja. On je inicijator. Aristofanovi likovi svoje osobine demonstriraju ili postupkom. Ksantija u necemu sličan. komentira. Tako se jedinstvo. a drugi svraku. Slično je u Pticama. recimo uslovno odnosu para. Pri tome je važno primjetiti nekoliko tehničkih stvari. cijepa. U Pticama oni su na početku dva prijatelja. velikog demagoga i drugoga kao jednu vrstu lakrdijaša. obojica zakičeni pticama. obojica iz Atene. razdvaja se u napeti odnos jednog gotovo polubožanskog herojskog lika i jednog naglašenog ljudskog. Na prvi pogled funkcionira isključivo kao tehnička nužnost. gospodar . Dionis . kukavica – hrabar itd. Odnos među članovima centralnog para u Pticama je na početku drugačiji. Dionis svojim htijenjem pokrece siže u komediji. I uvijek je Euelpid onaj koji jednu smjelu Pisteterovu viziju. humorno komentiranje Pisteterovih vizija. osim što jedan nosi čavku. a najčešće je to dvoje jedno te isto . izrasta u jednu herojsku osobu. ali se tokom dramskog zbivanja odnos u biti uspostavlja kao odnos. Da bi se tokom dramske radnje oni razdvojili. jednoga od drugoga. iseljenici. Tek će akcija. obojica u bijegu. Aristofan u gotovo svim prolozima ima fabulu i da gotovo sve njegove komedije grade na. kao sredstvo za komičko. Tek se kasnije akcijom Ksantija uspostavlja kao lik. na temelju onoga što oni čine za dramsku konstrukciju. Oni su gotovo identični članovi centralnog para. par koji imamo na početku. koji u komediji mnogo više funkcionira kao povod. na napetosti koja nastaje iz odnosa protagonista i anatagonista. utemeljana na napetosti dvaju centralnih likova. Svaki put kada Pisteter izlaže neku od svojih velikih vizija ili kada dokazuje nešto. dovoljno sličan da odnos bude moguc i dovoljno suprotan da se taj odnos vidi kao napetost. demagošku tiradu. očigledno i tehnički perfektno izvedena. ostaje takva sve vrijeme. jednoga definirati kao budućeg vladara svijeta. uvijek su složene cjeline koje svoje jedinstvo ostvaruju. komički snižava. nego raspletom.čovjek. da bude moguća drama. svodeći na duhovitu ili prividno duhovitu anegdotu iz svakodnevnog ljudskoga života. kojeg praktično ne možete razlikovati od Euelpida. a Euelpid dovodi do ekstrema svoju prirodu normalnog prosječnog građanina. pogotovo protagonisti i antagonisti. Obojica starci.Euelpid. gotovo identičan Euelpidu. Pisteter i Euelpid su na početku prologa izrazito slični gotovo identični. malog. izvor. U pravilu je prolog. Pisteter koji je počeo komediju. isto onoliko radikalno udaljili jedan od drugoga. tragedije. s tim da se Dionisovom liku tokom dramske radnje dodaju stalno nove osobine. Pisteter . Nema se na temelju čega razlikovati Pistetera i Euelpida.

Ibro je ters. Kako smo rekli. Lik nije dat u naprijed kao mehanička cjelina. ono što njegove najrazličitije postupke. Kod Balzaka. jer mu je Hamica nešto rekao. nego se gradi u dramskom procesu kroz niz odnosa utemeljenih na izrazitoj napetosti. gotovo kao u modernoj psihološkoj teoriji identiteta. jer sistem dramskoga lika uključuje najrazličitije egzistencijalne planove. relativno zaokruženu cjelinu.sredstvo. odgojenim na teatru XIX i XX st. pa je tako ubio Hamicu. agresivnost. One osobine koje TI doziva JA. vratiti književni slavu svome gradu. Kod Aristofana nema toga. isključuje je. U naturalizmu i realizmu su veoma česta socijalna motivacijska sredstva. U evropskoj realističkoj drami imamo najčešće psihološke motivacijske sisteme. geometri. motivacijska sredstva u pravilu su biološka. rekli bismo da protagonist Aristofanove drame pokazuje osobine koje direktno ovise o njegovom partneru. agresivni. ili ponekad želja koja se da izgovoriti. svi ti Herakli. ide izmišljati rodbinske veze sa uglednom plemkinjom. Te osobine se uvijek demonstriraju. okuplja u jednu relativno dovršenu. Ako mu je partner Pupavac. itd. Pisteter nikada ne domonstrira netrpeljivost. To je dramatično SA. daje razloge . čin. čini potpuno nemogućom. Zole. prezaposleni graditelj novoga svijeta. dakle. on je demagog. miris. Taj se lik u Aristofana uvijek uspostavlja kao veoma složen sistem čiji pojedini elementi mogu. Čovjek nije unaprijed dat. ako mu je partner hor. Kao što je u prologu u Žabama Dionis putnik koji hoce spašavati Atenu. koje je nama. Pri tome. Junak želi postici u društvu to i to. najbliže.. čovjek zvijer. integrira. ono što najrazličitije egzistencijalne planove lika. a ne moraju biti međusobno proturiječni. Ako mu je partner Euelpid. Lik kao složeni dramski subjekt je protagonist i antagonist. pa je plašljivac. pa prema tome i liku. taj lik u pravilu pokazuje onoliko osobina koliko partnera na sceni ima. uvijek u dramskom odnosu i unutar dramskog odnosa. U dramskom odnosu JA – TI. Prema Euelpidu. Motivacijski sistemi kod Aristofana uvijek su formalni i funkcionalni. pokazuju odnosom prema drugom. hoce osvojiti svijet i onda se ide švalerati sa bogatom bankarskom ženom. jer se on ne bavi psihologijiom. ostalo su epizode. U epizodiji sa delegacijom bogova. radnja je konstrukcijski princip toga sistema. strah. Povezuje lik sa sižeom. tumaciti u terminima na koje smo navikli. pjesnici. Hamlet oklijeva zato što je Hamlet intelektualac i zato što je senzibilna duša. provincijski plemić. Zato je Aristofanov lik protagonist i nešto manje antagonist. Ambicija za društvenim uspjehom pokreče junaka i diktira njegovo djelovanje. On gradi lik kao egzistencijalnu cjelinu. ovakav i onakav. Ono što paradira u epizodiju. Aristofanov lik uspostavlja se kao dramska činjenica. onemogućeno ono sredstvo pokazivanja karakternih osobina. Pisteter je umorni stari bjegunac iz Atene. nagonska. artikuliraju. Jedina emocija koju ti likovi pokazuju je ona emocija koja se izvana može vidjeti kao boja. on demonstrira izrazito lukavstvo itd. ujedno odnos prema drugome liku. ako mu je partner pjesnik. uvijek se međusobno određuju i omogućuju. Pisteter je vizionar. jer je Ibro takav i takav. nigdje se ne govori o tim osobinama. pa je pouzdani književni sudija. veoma rijetko socijalni. Ako bismo pokušali Aristofanove likove čitati. Nema verbalnog otkrivanja osobina lika. nikada psihološki. Uvijek se demonstrira ona karakterna osobina koju aktuelni partner doziva. Naravno da je iz tehničkih razloga Aristofanovom glumcu. najuobičajnije. svi su oni maske epizode svedene na jednu osobinu i funkcioniraju kao maske. Posejdoni. Postupak. JA pokazuje i demonstrira one osobine koje se kroz prizmu svoga TI pokazuju. Aristofan ne pozna lik kao psihološku cjelinu. on je nervozni. Ežen Rastinjak. Ibro postupa tako i tako. u terminima nekakve “karakterologije”.

Oni djeluju reagirajući na postupak nekog drugog. Čehova. Zostrat. mislim da bi naši filolozi. Sve do prije 40 godina učilo se u školama da nije sačuvan ni jedan Menandrov komad i onda su slucajno u Švicarskoj nabahuljali na ovaj komad. Davov gospodar. Aristofan je ironično govoreći ……………bio filozof i odgojitelj. genijanog direktora Hepoka. oprostite. Knemon. Budući da je važnije da se bavimo zanatom. rob Piri. jednoj struji komičkog u evropskoj tradiciji. * 9. a to je reakcija na Pana. Oni djeluju pokrenuti u pravilu formalnim ili funkcionalnim razlozima. Pisteter nikada ne bi došao na ideju da gradi novi svijet da u Pupavcu nije vidio sjedinjenje ptice i čovjeka. čini mi se. muktaš. dva tipa tehnike i dva svijeta. ne upitah. Pisac je Menandar. kada kažem naši. slično nekom ranijem postupku. između mahnitih aristofanovskih konstrukcija i komedije koja bi ……………. nema. namčor. njoj preko puta Gorgijina kuća. seže do naših dana.djelovanju kojim lik proizvodi siže. to je ono polubožanstvo. starac. dva tipa dramske konstrukcije. naravno. komediograf i borac za čistotu djela. Herej. grebator. iz grada. koja od Aristofana. karnevala. Time završavamo razgovor o Aristofanu. Oni djeluju da bi učinili nešto paralelno. preko srednjovjekovne misterije. Oni proizvode figuru simetričnu figuri koju su proizveli oni ili neko drugi u prethodnoj sceni. Rablea u prozi. a komad se zove Namčor.B. do Klajsta. nisu karakteri zadani unaprijed kao neke psihološke cjeline. između njih ulaz u svetilište nimfa. između kapitulacije Atene i helenističke kulture nove atičke komedije. Knemonova kcer. koju sam preveo za svoje bivše studente. o komediji pisanoj i igranoj između Aristofana i Menandra. Mislim da je «ters» najbolji prijevod. to preveli sa Pirija. iz 19 stoljeća. o jednom tipu. da govorimo što je moguće konkretnije. otkrivenu pedeset sedme-osme godine. zaljubljeni mladić iz Atene.. Knemonov posinak. lice iz grčke mitologije koje je izazivalo paniku. o staroj atičkoj komediji. Ovo što sam vam sada pročitao je standardni izgled pozornice za izvedbu komedije od Menandra do . Gorgij ili Gorgija. vide se Knemonova kuća. Ja ne mogu tako prevesti zbog rahmetli Osmana Pirije. ters.Pan. sada ćemo opširno govoriti jedinu sačuvanuMenandrovu komediju. simetrično. Sostratov otac. ali ters nije književna riječ. kuhar. Scena predstavlja seoski predio u Atici. mislim balkanski. To je strah koji se ne može kontrolirati. Kod Aristofana toga. Dav rob. Sikon. rob. Djevojka. Bihnera. Sostratova majka. Njegovi junaci nisu optereceni socijalnim ambicijama kakve mi poznajemo. Likovi . Menandar je pisac koji bi doslovno da zaplače. Sada je potrebno da razdvojimo dva tipa komičnog. onaj što se privaljuje. Knemonova domacica. Nekom prilikom ćemo govoriti o srednjoj komediji.

Kod Aristofana. Taj lik se ne pojavljuje u drami. U praksi. ja Edip. a maska na licu i praksa da jedan glumac igra više likova. tako da Edip može izaći pred palaču gdje ga čekaju tebanski starci i tu kaže. Gorgija. trg i ulicu. Prvi put u historiji dramske književnosti kod Menandra imamo prolog kao doslovno riječ unaprijed. To je srž događaja. a nekada neki od likova. Jasno je da u tekstu koji hoce da bude psihološki uvjerljiv tu formulaciju ne možete upotrijebiti. U talijanskom teatru. Posebnom se liku daje da govori prolog. svojom usrdnom službom. u dvorskom teatru srednjeg vijeka i u renesansi. Zašto bi on to govorio? Aristofanov Dionis najnormalnije kaže `ja Dionis. Sa trehnički sličnim problemima suočavao se i Aristofan i Sofoklo. To su bili doslovno trokuti.logos. dvije kuće koje gledaju jedna u drugu. To će se još uvijek naći u visokoj renesansi. One. prođi me se tako ti Boga. a svaka nesretna na svoj način. recimo kod Šekspira. ovdje se prvi put javlja prolog kojeg govori posebno lice. Tu je već psihološka uvjerljivost postala jedan od temeljnih kriterija uvjerljivosti. Za pastoralu naslikanu šumu. Stilska karakteristika prologa. ucinilo tehnicki neizvedivom praksu da lik sam predstavlja svog sugovornika. za tragediju pročelje palače. poštenu. odlucio da joj pomognem. poukama kojima se izricu važne životne mudrosti. koji su se okretali i pokazivali. omilila i meni Panu. kaže. što prolog zapravo i znači. ali kod njih imamo tekst koji nije podređen logici psihološke vjerovatnosti. trg ispred. Šerkspir je imao 8 glumaca. dakle netačna. kod inscenacija. uvjerljivosti.` Valjda znam s kim sam se oženio. uvijek imate na pozornici. . koji je uveo trećeg glumca.. Puno je takve životne mudrosti. Razlikovanje likova jednog od drugog. drugo prolog izdvojen iz zbivanja i treća konvencija koja se ovdje rađa je verbalno najavljivanje ulazaka drugih likova na scenu. došao tebi da mi kažeš`. rečenica `ja koja sam žena tvoja. jer stalno prinosi žrtve i ja sam.sin Knemonove žene iz prvog braka. čak bi se reklo i kriterija tačnosti u jednoj drami. jer najbolja nauka je život. nego je normalan. slavni teatarski arhitekt Andrea Aladi konstruirao je teatarske mašine kojim se okreću i pokazuju po želji iluzionistički naslikanu dekoraciju. dobru djevojku. Najprije da konstatiramo rođenje još jedne tetarske konvencije. sklonost je dubokim mislima. Standardni izgled scene. prolog je integralni dio zbivanja i u pravilu ga govore i ostvaruju protagonist i antagonist. pa sam uredio da sin bogataša iz Atene prođe ovuda sa prijateljem u lovu. djevojka koja je izrasla u pobožnu čestitu. Ta je konvencija postala nužnom onda kada je psihološko definiranje govora likova onemogucilo.kasnog manirizma. Kaže Pan. pred – govor. pa i Menandrove drame uopšte. prepametan za svoje godine.. blagu... Menandar piše već u epohi helenizma. nekad su te kuće. Prolog u tragediji nije uopšte bio posebni dio sižea. integralni dio i govore ga nekada hor. kažem. imate na raspolaganju 6 glumaca i imamo dramu sa 38 likova. postao je pametan mladić. Aman jarabi. Drugo. odnosno prolog kao izdvojena dramska osnova. jedna uz drugu.Knemonova kcerka. nekada ih odvaja ulica. sve sretne porodice lice jedna na drugu. Ta je konvencija uspostavljena već u novoj atičkoj komediji. Onda se prolog završava. za komediju kuce. svojom je prirodom. Pro . kralj vaš. Ali. jer valjda on zna da je Edip i valjda oni znaju ko im je vladar. ako to radnja zahtijeva. Jasno da je njegovom čitaocu apsolutno neuvjerljiva. vidi djevojku i u nju se zaljubi. Taj prolog u Namočoru govori Pan. a 30-40 likova. Kod Terencija i Plauta. učinila je neophodnim njihovo razlikovanje. kao niz objašnjenja potrebnih za pracenje dramskog zbivanja.

književnost u kojoj su likovi naprosto marionete neke sile koja komadom upravlja iz pozadine. kada igram Ibru. Kasnije. Dođe čovjeku. zbog beznađa. praznu kulturu. kaže `što ga nema. ali to je Pan odlučio. daje formu. pozvao sam ga` Tu konvenciju. neki Sofoklo nemoguć. pitanje udobnosti. kao zajednički jezik različitih kultura. koja je sva pitanja svela na jedno jedino pitanje. za svaki slucaj. književnost. a Suljo ima samo brkove. Dobivate jednu plitku. govore i pišu autori sličnih epoha. Pan kaže. e ta se hibridna tvorevina temelji na tome da se nekadašnja dubina svakog od tih društava pojedinačno. na sličan način mudrovati do kraja svijeta . stavila je mehanički “dramsku mašinu u pokret”. zalijepiti je. Aristofan je pokretao dramsko zbivanje odlukom.Sve ti je to relativno moj Alberte. svake od tih kultura. ne sudjeluje u zbivanju. parabola ekzempluma. Sila koja leži izvan dramskog sistema odredila je dramsko zbivanje. Ponavljam. koje sve te kulture podjednako loše govore i u kojem je naravno neki Aristofan. obavezno se da bi gledaoci stvarno razumjeli o kome se radi. Pan je odlučio da se sve ovo dogodi. nastaje ogromna pseudogrčka država u kojoj službeni jezik jeste grčki. oblik. Dobiva se loši grčki jezik kao KOINE. Ibro ima bradu. a sa druge Kalderona. njihova vertikala skracuje i širi. Sjećate se Kalderona. beznađem koje se javlja. O Horacijo. taj dramaturški postupak. i druga konvencija. pa je princ. Sostrat se zaljubio u nju.oslovljava se onaj koji ulazi. pa je on zvjer. `da bih nagradio djevojku. imate već u Edipu Sofoklovom. na planu osjećanja svijeta. Knemonovu kcerku. onda ga babo dovede na dvor.Ali. jer naravno da je umjetnost a pogotovo najviša umjetnost. Život je san. Ma nisam ja bolan ne bio peksinav. ja sam uredio to i to.` To je jedna konvencija. lik najavi. pa ga babo opet vrati u pecinu. činom svoga lika. razumijevanju sebe itd. Malog onoga. postupkom. kod Šekspira. a vi imate 15 likova. Tu prestaje sve. samo ne znam što ga nema. Pokušavam vas upozoriti na temeljne tehničke razlike. da se vidi kako šokantno slično osjećaju. jer helenizam je svakako dio raspada grčke kulture. ali u Menandrovo vrijeme nema čak ni to. kako se zove. gluho i daleko bilo. što književnost uopšte. pa ću u garderobi kada igram Sulju skinuti bradu. za vjernu službu koju pokazuje nimfama i meni. A što sam poceo ovo pričati? A jah. superiorno grčkom po starosti. Odnosno moguća je književnost. između Menandra i Aristofana. meni je strašno važno da ukapirate ove neke temeljne tehničke razloge. upravo o tebi pričamo. `ja sam već poslao glasnika u proroštvo. To se tehničkim jezikom zove METAFIZIČKA MOTIVACIJA. Mezopotamija. onda je on princ. Curu niko ništa i ne pita. Egipat iz kojeg se Grčka uopće kultivirala. pa ga babo opet vrati na dvor. obavezno se najavljuje ulazak. nego je božje davanje da se ja ne kupam. da citira Gundulića /ide Gundulić/aman jarabi. imate tehničku poteškoću da vam grad. Bilo bi dobro pročitati sa jedne strane Menandra. računa da čovjek koji vjeruje da je slobodan u svijetu u kojem nije moguća sloboda. Sada to možemo riješiti nekim detaljem na kostimu. Menandar potpuno u skladu sa helenističkim raspadom svijeta. našem osjećanju svijeta. svaka tehnika u umjetnosti ima svoju metafiziku i svaka metafizika nađe u umjetnosti svoju tehniku. Molim vas. recimo. ali se u tu državu integriraju perzijsko carstvo veče od grčkog po broju stanovnika. To je epoha koja nastaje. izgovara se ime. pa je on zvijer. Je li guzi mehko. Kaže. finansira tri glumca. Problem je u tome što drama. (manirisiticki periodi) Likovi ljudi i tako ne mogu ništa. Imate masku. površnu. I tu se Pan gubi i više se ne pojavljuje do kraja drame. Kod Aristofana je bilo apsolutno nezamislivo da na . babo metne u pecinu. pokušavam ispričati šta te razlike na planu smisla. i po kulturnoj važnosti ravno grčkom. koja se začinje Aleksandrovim osvajanjima. sve prebacuje na Boga.

čovjek bježi. ma gađo me zemljom kamenjem. Sve se to naravno komentira upadicama muktaša. koji se motiviraju strahom jednog junaka i njegovim isprekidanim govorom poludovršenim rečenicama. frka. sakrivaju se. čankoliza. Imamo dakle prvi momenat vanjske mehaničke dinamike u drami i na pozornici. takve stvari se ne povjeravaju slugama. To je lik kao objekt djelovanja. bračna agencija. Možete misliti kako je to šega. znate ove ljude što se haman profesionalno povezuju kandidate. vanjsku. ja onda ovako. Kaže Sostrat. jer se on kao iskusni to se u moje vrijeme zvalo provodađija. Znam da sam napravio glupost. Pan je. Gledaocima. podignuti napetost. mehaničku komiku koja se onda naravno podržava nesporazumima u dijalogu. oni pričaju upravo o tome. želio bi se izvuci. Onaj bijesni. Je li on stao. Dok oni govore o njemu. Ma ko. I od Menandra. Sostrat ostaje sam. sredstvo koje unosi u dramu jednu tjelesnu. pokušava učiniti komičnim stalni motiv svake jeftine komedije . potpuno sam izgubio pamet za njom. ja radim tako. naravno. od kojih obje počivaju na nespretnosti. Ma de smiri se . Moglo bi se .A. spašavaj se. koji počinje kapirati da se upustio u opasan posao kada je pristao pomoci Sostratu. Kao što je Pan očekivao. I onda se postupak ponavlja. hvali se pravi se važan. I onda je ova čisto verbalna scena prekinuta Pirijevim dramatičnim ulaskom koji treba pokrenuti zbivanje. ušao u svetište i time nestao iz drame. Kada se Piri umirio saznajemo daje on došao do Knemona. U tom momentu sluga utrčava na pozornicu i viče. nema mi ravnog. ako treba spariti sa heterom. Na sve to Sostrat zakljucuje da nije moguće da je starac tako postupio iz čista mira ili je Piri ili neko drugi nešto ukrao pa je starac ljut. obratio mu se lijepo pristojno. pa na dalje. Sostrat se naljuti i počne optuživati Pirija da je kukavica. Imate dramu koja ne proizvodi sama svoj motivacijski sistem. saplice se. čitaocima daje neophodne informacije. pokušava steci neki dojam o Knemonu i naravno. jer je drama htjela naravno počinjati in medias res. izbjeci ono što je obecao raditi. Herej koji je tu došao da pomogne. veoma omiljeno sredstvo ove komedije. Sostrat koji jako želi da se stvari kreću. govori. grebatora. Pirijevo panično utrčavanje i bijeg od nekoga. a ovaj ga počeo gađati da ga otjera od svoje kuće. opet ova vanjska komika. prolog je uvijek bio tehničko rješenje. on je iskusnog provodađiju zamolio da mu pomogne. ako treba da se sklopi brak.zaljubio se… Mi saznajemo da je Sostrat zamolio muktaša. unijeti malo vanjske dinamike u drami. taman je vrijeme za udaje i da je damo Pisteteru. ja skonto da bi bilo plaho dobro oženiti Pistetera i u Zeusa malu.strah. Piri koji bi želio što prije bježati. bježi. da ja sam tu dobar. Stvarno. dakle. ma kaže. Ovo je drama u kojoj motivacijska sredstva borave izvan teksta. ispričao prolog. da mu pomogne. Ma to kod tebe brzo. Svi oni govore o “vuku” i vuk se pojavljuje. pa kaže šta je bilo. vidio . što je jedno veoma rafinirano komičko sredstvo. da se obavijesti o svemu. Ama stani bolan. Na pozornicu dolaze Herej grebator i Sostrat. To nije dramski lik kao subjekt djelovanja. 10. Da se na trenutak zadržimo na «konfiguraciji scene». I ovaj se hvali. Herej pita Sostrata i tako si se ti zaljubio. kako drugacije. ali sada upozoren na starčevu čudljivost. nesporazumu itd. njemu spram mrtve glave da se male dočepa. bježi. Imamo kombinaciju fizičke i verbalne komike. a koje onda izazovu krivo razumijevanje kod drugog lika. Ova dvojica bježe. pa trči. jesam.početku komada iziđe neko božanstvo i kaže. ja sam još jutros svoga slugu poslao ovamo da razgovara sa njezinim ocem. pojavljuje se Knemon koji odlazi u kuću. nema šta.

ode u svetitlište po vodu. jer on ne trpi ljudski rev. nema nade za mene. Iza takvih naglašenih izjava. a sada počeli kući dolaziti. svaki čas dođe neki hajvan koji bi sa tobom nešto pričao. Ljudi. što sramotu krit. Na to Sostrat strast zamjenjuje očajanjem i kaže starac je sama zloba. nigdje ne bi bilo živa čovjeka. U međuvremenu je iz Gorgijine kuće izašao njegov rob Dav. straha. evo vrc vode. Kada već zakazujete sastanke kod moje kuće što ne napravite klupe. mogli bi reci.. odmah bih uzela vode kada se ne bih bojala da ću uznemiriti onoga koji možda sada žrtve prinosi. bolje bi ti bilo da ideš kući. U komediji zabuna taj je komički efekat doveden do karikature. iako stoji odmah do njega. nasrnuti na njega. govori Sostrat. onda ga Knemom primjeti. o jadna i bijedna. ne obrađujem ga da se odmaknem od ljudi. ja ću ti donijeti vode. vidio curu i zaljubio se na smrt i spreman je okrenuti grad naglavačke da se sa njom oženi. govori dugi monolog o tome kako bi svijet bio prelijep kada bi on imao moć da ljude pretvara u statue i tako ih prisili da šute. iako ovaj govori. Ne pristaje se vidjeti. je mi mizoginija. Nigdje glasa. dramaturgija sitnih događaja. daje vrč djevojci i govori što će on ovdje.. Novoatička komedija je. Piri ga tješi. kaže. Kćerka Knemonova izlazi i govori. o teško meni. To što je kanta upala u buna razlog je za ocajanje kakvo ne bi u pristojnoj drami izazvala propast svijeta. osjećanja. Knemon. To je konstanta u dramaturgiji nove atičke komedije. Onda djevojka kaže. fontanu nabacite da vam bude udobnije. kolonada na trgu možda. Tu se susrećemo sa jednom osobinom ove komedije. Dolazi Piri i njih dvojica razmišljaju kako. mora biti nešto i onda se dobija informacija. Taj tip komičnoga možemo nazvati PRKOŠENJE OČIGLEDNOM. Pojavljuje se kćerka i kuka. dolje uz put. Stalno iznova karikaturalan nesrazmjer između razloga i reakcije. Sostrat se jako uplaši da će ga Knemom ipak primjetiti. . o šta če biti sa mnom. šta će biti. vraca se. pa se mora upozoriti Gorgija polubrata na opasnost koja joj prijeti i tu slijedi horska partija. Tu se praktično ništa ne događa. a ja čitav komad imanja od svoje sirotinje otkino. događaja i rekacije lika ili likova na taj događaj. Dok on to govori ne videci Sostrata. šta. okolo stajale same statue. utoliko što se u komediji zabuna zamjenjuju likovi. drugi put se govori tako da jedan lik ne vidi drugoga koji stoji odmah pored njega i ne čuje ga. Knemon na to bijesno vikne. nailazi Dav i kaže hvala. ja oce cekam prijatelja ovdje. uzme. Sostrat govori djevojci. Sostrat uzdiše. naiđe drugi lik i odnese. muke. Prividni događaji se koriste isključivo kao motiv. kao strahovito naglašena osjećanja i reakcije. ne zasadite drvored. a to rješenje susrece se često u evropskoj komediji. I naravno Sostrat videci svoju dragu uzdiše i vice. Sostrat je išao u lov. Jedan od temelja ove dramaturgije je karikaturalni nesrazmjer između događaja i reakcije na njih. Na to kaže Sostrat. Jedna od konstanti evropske komedije. uzroka i posljedice. kao i evropske kulture u cjelini. Novi komički efekat dovoljno sitan da se uklopi u ovaj vid dramaturgije je NESPORAZUM. onda Sostrat muca i govori. Ovo shvatite kao šalu. što će joj ime. To dramaturško sitničarenje je jedan od temelja ove komike. ja sam sav van sebe od straha. Ovdje je zabuna utoliko što zaljubljeni momak daje krčag jednom liku. starac se vraća iz kuće i govori onaj gad je sigurno primjetio djevojku da je naivna i hoće da je zavede. Dadilja je vadeći vodu ispustila kantu u bunar. teško njoj. i tako zvocajući ode u kuću. ne videći ga. a šta je ovo. U tom trenutku izlazi iz kuće Knemonova kćerka u koju se Sostrat zaljubio i koja naravno nema imena. o kakva ljepotica. ili se ne događa ono što je savim očigledno. Dokle je došlo.reči da on i nije sasvim pri sebi. jednom se to zove govor u ……… kada jedan lik govori nešto što drugi lik ne čuje. daj krčag vamo. Sve bi. sve je krenulo naopako. šta će sada biti. mržnja prema ženama.

Potrebno je slijediti logiku po kojoj je drama pravljena. a nesretni sretni. Horovi kod Eshila. nema on kad da devera oko cure. a šta sam ja tebi skrivio. kaže. nije mi do šale. nema spora. gluho bilo. a horske scene su naprosto prizori u kojima nimfe pjevaju. Gorgija je izvinjava i kaže da to nije jednostavno. Sostrat se ibreti i kaže. Treba opet dati čitaocima. ja sam taj i taj. Hor intervenira. prijatelju da te upozorim. ali su prvi važni sugovornici. gdje si. Seta bi morao izaći i ispričati. moja je gazdarica ta i ta. Ovo nije sukob. pa sretni postaju nesretni. plešu i nikom ništa. U novoj atičkoj komediji hor više nema teksta koji bi imao neke veze sa radnjom. što je u drami zabranjeno. Gorgija prigovara Davu što nije tog momka koji se vrzma oko njegove sestre ništa pitao. ali nisam siguran. uzeo motiku i . ja sam grešan. mislim u renesansi. na to da su to zapravo lirske pjesme koje sa dramskom radnjom nemaju više ama baš ništa zajedničko. ma vidim da si nešto loše smislio. još uvijek direktno sudjeluju u radnji. Slobodan sam. U komediji kod Aristofana hor je itekako aktivan. I govori mu Sostrat na to. Govori. što ti meni sve to pametuješ. određene informacije. hoću da se njome ženim. Prividnom svađom se opravdava uvođenje dijaloga. i drugi čin se direktno nastavlja na to. To je samo verbalno oponašanje sukoba. što je potpuno nedramski. Ovaj odgovori. Drugi čin počinje prizorom Gorgija. hor su vjerovatno nimfe. bog je vuku dao na savjetovanje. šta rade. jer kada ne bi Sikon stalno raspitivao. gledaocima. odnosno komičko sredstvo. ne interveniraju u radnju. uvijek zapravo hor unosi u komediju prvi važni dinamički udar. Ovdje u Namcoru.To je još jedna važna razlika u odnosu na staru atičku komediju. prinosi se žrtva da bi se spriječilo ono što smo mi već vidjeli. jer on mora svoju dragu dobiti. otišao je tamo. Gorgija udara u socijalne žice. ispravno zvati interludij. još jedna tehnička novost. bla bla. što nije saznao ko je. i onda ide jedna strašna pametna tirada. pa da pročitamo ovo što je preostalo. -Prođi me se. Da bi se priča dalje odvijala Sostrat govori da bi išao kući po veoma lukavog roba Hetu. I druga stvar. svi ljudi sretni i nesretni imaju neku svoju granicu od koje njihova sudbina kreće drugim putem. jer je njezin otac ters kakvog nema itd. tip komike koji do sada nismo sretali. otkud oni tu. Dav koji je na kraju prvog čina otišao upozoriti Gorgiju na opasnost koja prjeti njegovoj polusestri. ljudi moji. Prva je čisto tehnička. Kod Euripida sjecanje na formu koja više nema života. dogodilo se to i to. To se čini prividnim. da se on namaskirao u kožuh. (IDE ČITANJE KOMEDIJE) Moramo ovdje paziti na dvije stvari. prokleta baba. već je poludio i obigrava oko male i kao vrhunac užasa majka je vidjela ono što smo mi takođe vidjeli. jako sudjeluje u radnji. Sigurno vas je Hamo upozorio na horove kod Euripida. zašto prinose žrtvu itd. sukobom dvaju likova. u parodotu. Horska scena je naprosto muzičkoplesna numera koja će se u potonjoj drami. Kod Sofokla ne sudjeluju. ali roba nema i on mora pokucati na vrata Knemonove kuće. Gorgija nagovara Sostrata da digne ruke od djevojke. šta hoce. Na tom mjestu sreća se okrene. prilazi mu Gorgija i kaže. jer radi. Direktno učestvuje. ja sam se zaljubio u djevojku i ako je to grijeh. -E Seta što si zaosto. ovaj ni da cuje. Hoćeš da djevojku lijepim pričama navedeš na gijeh. i uputi krivo. o cemu se radi. Sostratu je Pan nabio okove jer se on već zaljubio. međuigra. ničim motiviranim. Čovjek je toliko ispravan da vas dođe muka od njega.

ČITANJE KOMEDIJE. a Knemon mu ne da. s tim u vezi je ona dosjetka kako tenor voli soprana. temeljni uvjet za dramu. dramaturški nespretno. U pravilu su to funkcije koje se vezuju za jedan središnji lik. Aman jarabi. da je predmet radnje jedan karakter. Onaj lik koji otjelovljuje značenja i smislove.B. šta je on. ne govori ništa i kaže. iščekivanje nečeg strašnog. Ta scena je razgovor između jednog emotivno jako angažiranog i drugog ravnodušnog. naravno nema ni drame. Da nije Knemona Sostrat bi se oženio cim je vidio. Drugi postupak bio je u ovom prizoru. a siže svojim djelovanjem ostvaruje Sostrat. O čemu se radi? Ovo je važno jer ovo je jedan od relativno rijetkih komada u evropskoj tradiciji u kojima se lik za koji se vezuje radnja i lik koji svojim djelovanjem pokrece. U drugome slucaju to može bit rob koji obečava gospodaru osigurati milost neke hetere ili nešto drugo. smiri se ohani itd. Radnja se vezuje za Knemona. Uvijek iz susjedne sobe izbahulja miš. pokrece. «smijeh je pretvaranje napetog iščekivanja u ništa». Šemso pjanac. Ovo predstavlja jednu izrazito dramski produktivnu konstelaciju u kojoj nosilac sižejne energije. volim i ja tebe. A hoće B. pokaže potpuno neopravdano. ovde čini Knemon. njena baza. ma dobro. osim ako Šemsin babo kaže. ostvaruje size. zaljubljen. hoš se ženit. daj bolan dijete prođi me se. stoje u odnosu napetosti kao protagonist i antagonist. To je smijeh koji proizvodi uzaludna besmislena akcija kojom se želi sprijeciti ono što se vec desilo. jer Knemon je zapravo po svojoj poziciji u dramskoj strukturi antagonist. taj princip iznevjerenih očekivanja identičan je često primjenjivanom postupku kada se očekuje nešto strašno i onda se to očekivanje. Ne baš ovako vješto. ja tebe Šemsa volim. Sostrat ponesen. A protagonist Sostrat hoće da se ženi Knemonovom kcerkom. ali imali smo na samom početku kada u uvodnoj sceni Sostrat i muktaš razgovaraju. ti si luda. Drame nema. Prepreku. onaj lik koji svojim djelovanjem. govori sa puno strasti. fukara. kaže Šemsa. Ovdje nije taj slučaj. To u samom temelju drame proizvodi jednu snažnu napetost i funkcionira kao tehnička osnova drame. zaljubljeni mladić koji nije namčor i nije ters. Tamo gdje nema prepreke. Sostrat. . Kada smo pokušavali razumjeti ono. To naravno ne mora biti i u ovom slucaju uopste nije. a bariton se nešto uplice i smeta. Imamo ekstremne primjere kao u Ričardu III u kojem siže i radnja doslovno poticu iz centralnog lika. Ričard uradi ono što pomisli ili ono što poželi. eksplodira u smijeh. realizira. što znači da je u središtu komada. Treba primjetiti da se komad zove Namčor. pa je onda rečeni Edip onaj koji svojim djelovanjem ostvaruje siže i onaj o kojem se zapravo sve vrijeme radi. Sigurno vas je ovo što govorim potsjetilo na Kantovu definiciju smiješnoga. lik koji svojim djelovanjem ostvaruje siže i lik koji sobom otjelovljuje radnju. a biva upravo suprotno. Jer naravno. Po tome je onaj lik koji pokreće zbivanje. svojom djelatnom energijom dramski siže ostvaruje. U svakom slučaju. oprostite za formulacije.otišao kopati. Suljo kaže Šemsi. nema ni mogućnosti za dramu. energija oslobođena strahom. upravo ljubavni zaplet iskoristili smo kao jedan od mogucih primjera. a C mu ne da. a ovaj potpuno ravnodušan sluša. Imamo komad Edip. Kada smo pokušavali definirati pojmove. Jedan od likova. samouvjereno siguran u sebe. najavljuje veličanstveni uspjeh u nečemu. princip je uvijek isti. 10. kockar. Tako bi se drama u jednom apsolutnom radikalnom pojednostavljenju mogla definirati. naprotiv.

Antigona nije kriva. u Hipolitu. to što čine i zločinci. odustaje od svoga ženskog bića. biće koje govori to je bilo jače od mene. tu metafizička suština Isusovog zahtjeva. Jer pobogu. volite neprijatelje svoje. jer ako razapneš grešnika. Kada ste vidjeli zločinca koji ne voli svoje dijete ili svoju ženu ako je još mlada i lijepa. jeste voljeti onoga ko vas ne voli. Što kaže moj najbolji prijatelj fra Mile Babić kada objašnjava vjernicima. ti njega nogom. jasno artikulira dramsku moć ljubavi jeste Euripid. on je kriv što je vjerovao da je ljudski um može nadigrati promisao. Antigona. metafizička suština tragičkih junaka. Kada kao takav postaje zanimljiv u književnosti? Ja vas lijepo molim. uzvišenost. što je užasno važno pitanje. Kako ta priča funkcionira u drami? Isključivo kao argumentum protiv ……….. Niko se nema pravo odreci onoga što nije sam stekao. Antigona odlucujuci se da poštuje volju bogova da sahrani brata. kao odnos koji bi mogao nešto značiti u ljudskom životu. Da se vratimo Antigoni. između ostalog. i naravno. kao Izvor Antigonine metafizičke tragičke krivnje. nimalo. to sama kaže. Jedino nas je ona zanimala. a druga je možda kada Agamemnon dovodi sa sobom iz trojanskog rata Kasandru prorocicu. Naravno. ali ostaje činjenica da je upravo on jedan od temelja kasnije evropske drame. Tragička krivnja je uvijek metafizička. jer Antigona se odrice svog ženskog bića. bez grijeha. apsolutno nigdje. Kao što je Edipova tragička krivnja to što je htio nadmudriti sudbinu. On je kriv što je htio nadmudriti sudbinu. kao niti jedan tragički junak. Veličina. zapravo presudno. to što čini svaka budala. ne spominje. Iskupit može samo onaj ko nevin trpi. voljeti onog ko vas voli. pravo. Prvi koji govori o zabranjenoj ljubavi. on ne može iskupiti. nije uopšte umjetnost. kaže Šeling. Osim što se odrice onoga što nije njezino. Kao što je. pokazuje. a ne ljubavlju. Antigona nema. Klitemnestra ima pravo pretpostavljat da će se on. Klitemnestra se kurva sa Egistom i to dodatno motivira i tehnički olakšava ubojstvo Agamemnona. Prvi koji u evropskoj književnosti u dramu uvodi ljubav. zločesti bi ljudi rekli da je Euripid u središte drame uveo ženu i time psihologiju. proročicom.Može li se ko sjetiti jedne ljubavne priče kod Eshila. Prvi koji je ljubav uveo u komediju i učinio je temeljem komičkog zapleta jeste Menandr. pokušajte. Ko tebe kamenom. kada i zašto pojavio privatni život. Mislim da se ni u jednom jedinom Eshilovom komadu ljubav kao odnos pripadnika dvaju spolova. On se iz svoje slobode odlucuje trpjeti i za ono što nije kriv. Može li se neko sjetiti ljubavne priče kod Sofokla? Recimo. za umjetnost uopšte. Tu je bit. rađanja. Ne možete iz svoje slobode prihvatiti ili odbiti ono što je postalo sa vama. čovjek je koji iz svoje slobode preuzima odgovornost za …. jer ja . ali o ljubavi tu naravno nema govora. kada čovjek postaje privatna osoba. Mogu se praviti takve dosjetke na Euripidov račun koliko hocete.i to jedan u nizu. što nije izabrala. tragička krivnja nije niti može biti pravosudni pojam. Nije Edip kriv tragički zato što je na nekom raskršću odalamio nakog đuturuma koji se izderao na njega. ako već nije. Čak bi i neovisno pravosuđe Edipa u najgorem slučaju sudilo za ubistvo iz nehata. jer žena je biće psihologije. o zaljubljenosti macehe u pastorka. Možemo praviti dugačke digresije i pričati o tome kako se. a šta bi sa đuturumom koji se izdire i uradili da ga malo kucnemo.Tragički heroj. Ima li negdje kod Aristofana da se uopšte spominje ljubav? Jedino ima ona sjajna ideja iz Lizistrate da se erotikom popaljene ratnike privede pameti. Prvi koji u centar drame postavlja uvrijeđenu ostavljenu ženu Medeju. Imaju samo dvije i obje su poslužile isključivo kao motivacisko sredstvo. Za književnost. Vi iz svoje slobode možete prihvatiti ili odbiti ono što ste izabrali. kurvati sa robinjom. Isus mora biti apsolutno nevin. od ljubavi.

Da vas ohrabrim na to da kažete. Dakle. Banke. banke. hajde pokušajte. sva važna pitanja. Pokušajte sebe zamisliti u svijetu u kome ljudi ostavljajući žene kod kuće. Jedina vrijednost današnjeg demokratskog društva kojoj su podređene sve ostale vrijednosti i koje proisticu sve ostale vrijednosti ………. ironičnom. komičnu osobinu. jer visoko integrirano društvo je društvo naglašene javnosti. jer neoliberalno društvo ne zna šta bi sa univerzitetom. pogotovo elektronski. možda. Ja sam dugo mislio da je kriza univerziteta. mudrom. s tim da su mediji. Pokušavam naci ekvivalente. sva prava u kojima je pojedinac potpuno sadržan u zajednici kojoj pripada. ako je na vas uperena . kako se spomene to uzvišeno ime. Na trgu se rješavaju pitanja zajednice. Ko sam ja. Pa da. društvo javnih ljudi. šta je smisao. možda. grada. nerviraju me zaljubljene žene. šta je ljudska sloboda. kriza prosvjetiteljstva. dodao jednu smiješnu. Imate pravo govoriti svom komšiji šta vas volja. grijeha. i to je jedina žena prije Sapho za koju mi uopće znamo. živio na trgu. poput Sofoklovih junaka. Koje su najviše zgrade koje možete vidjeti danas u modernom gradu? Zgrade banaka. Aristofanove komedije. ponavljam. ma koliko ga ja volio. molim vas. ne bih ozbiljno uzimala Euripida. Današnja društva imaju mnoge osobine tih visoko integriranih društava. to je potpuno jasno. Humboltovski univerzitet. Ti si rob moj. u skupštini. Sokrat je poput Eshilovih likova. ili ako vas Aristofan nervira upravo zato što je vaš profesor toliko lud za Aristofanom. naš problem jer ……atavistička ludila. Temelj toga društva su bili rituali. sve ono što ih zanima. kako izgleda takozvano visoko integrirano društvo. s tim da naravno morate imati svoje argumente za tu slobodu. Visoko integrirana društva se mogu nazvati i jednom ružnom rječju. Banke su sveta mjesta.. Pri tome je naravno veliko pitanje je li sirota Ksantipa uopšte bila takva. društva i u hramu se rješavaju metafizička pitanja. ma koliko ja jecao u lirskom zanosu. zamisliti svijet u kome je društvo utemeljeno na ritualu. sanjam o tome da počnete čitati iz svoje kože. društvo u kome nema prostora za takozvanu privatnost. nekakva ludila međutim ne. ohrabriti vas kako je vama Sofoklo dosadan. initima. koje je recimo u Grčkoj. Trg i hram. čemu život. Važno je da pokušamo. klasični univerzitet. Vi imate pravo u jednoj demokratskoj državi današnjeg svijeta govoriti bogu šta vas volja. rođen si da bih ja profitiro i sve je mjerljivo finansijski. Da počnete čitati u svoje ime. uopšte nije bilo. totalitarna. Možda je Sokrat sam iskonstruirao takvu neku ženu da bi sebi. Sada se ne bavimo sociologijom nego Menandrom. preuzeli funkciju trga. Možda. a u neoliberalnim društvima. Ja sam govorio o tome kako je Aristofanovska komedija moguca jedino u visoko integriranom društvu i to tvrdim i dalje. takoreci. imate pravo raditi šta vas volja. Banke su potpuno preuzele urbanističke funkcije koje su nekada imale katedrale. pitanja pravde. banke su hramovi modernog svijeta. oprosta. ima samo jedna stvar koju apsolutno ne smijete. Možda je ona naprosto naknadno iskonstruirana da bi se dobio ženski ekvivalent satirskoj Sokratovoj osobi. Potpuno iste probleme univerzitet ima i na zapadu. To jesu društva u kojima zajednica ima. kao što danas živite. čitajući u svoje ime sebe zamisliti u svijetu Eshilove ili Sofoklove drame. Ne pada mi na um kako bi ja lično volio živjeti u visoko integriranom društvu. u hramu. političke institucije ili banke funkcije hrama. pokušavam vam objasniti šta znači. Onoga što bi mi nazvali privatni život. Mi znamo bezbroj viceva o Sokratovoj ženi Ksantipi.sam rekao da je moja osnovna ambicija navesti vas da čitate ponovo. a to je ne platiti porez. Hocu reci. initimnost. moje dame i gospodo. sve to zajedno nije važno. a naravno. kod nas naša specijalnost. navodi ljude na nezgodna pitanja. rješavaju na trgu. jer sloboda koja se nije artikulirala nije baš prava sloboda.

u Ateni koja već sumnja u svoju religiju. ali ilustracije radi. nego kao religijske obrede. onu temu bez koje je evropska komedija kakvom je mi znamo apsolutno nezamisliva. u Ateni kojoj su zaprijetili sofisti. svi pripadnici zajednice u kojoj on živi kupuju tu kravu od njega. udace curu koja se uopšte nije pojavila na pozornici. Možda je upravo zato Aristofan onako strasno odan Ateni koje više nema. za moja pitanja upućena sebi samom. Da nisu tako prokleto slični ne bi se oni tako strasno mrzili. Ljubav koja graniči sa mahnitim. Ako mu se dogodi nesreca. mislim da je. Oprostite mi. 78 % evropskih komedija utemeljeno na ljubavnom jadu. mnogo više kao državne praznike. bio je pozvan da u tragediju uvede ljubavnu priču. dakle ne daju mu milostinju. da uđe u moju kuću kad hoće i kako hoce. preuzimajući naravno čitav niz tehničkih osobina njegove tragedije u svoju komediju. ali molim vas. Naravno da u tom ambijentu Eshilove tragedije nema mogućnosti za ljubavnu priču kakvu mi iz kasnije evropske književnosti znamo. Na jednom mjestu. ismijavao ga. Žak Derida. svi vodvilji. . hajde recimo. kupuju. ako kcer udajem kako ja hocu. Jasno je zašto je upravo Menandra zapalo da u komedji uvede ljubav. Srednji vijek. jer naravno. jer njegova sudbina je interes cijelog sela. oduševljava se veliki francuski kulturni antropolog Klod Levi Stros. Problem je u tome što u tom prostoru potpune srece nema mjesta za pojedinca. za zajednicu. Sada ćemo pratiti promjene koje su se desile u formi prostora u konstrukciji pozornice. nema ljubavnih komedija. taj Euripid mogao je i morao. filozof. Gotovo sve rimske sa izuzetkom onih komedija koje se bave škrticama ili zabunama. koje su se dogodile između Aristofana i Menandra. Televizija direktno prenosi porođaj neke umjetnice. Vidjeli ste kod Menandra. Čovjek koji ……. da svaki član zajednice koja se za mene tako nježno brine smatra kako je svojom brigom kupio pravo da mene pita šta danas jedem. stvarno. mislim u trećem tomu ………. Kako je moguća ljubavna tragedija.kamera. Ti ga ljudi pozdravljaju i ozbiljno se. koja dozivljava svoje rituale. za moje intimne veze. Zato se Euripid iza tragedije u Ateni koja gubi svoju imperijalističku slavu. Ovim pokušavamo razjasniti da je tek Menandru bilo suđeno da u komediju uvede takozvani ljubavni …dakle onu priču. veći dio renesansnih. znam da se o književnosti ne bi smjelo govoriti tako. na svim planovima na kojima je to moguće. za kolketiv. možda je zato taj i takav Aristofan tako strasno mrzio Euripida. Frojd je to nazivao ljubomorom malih razlika. familiju itd. Doslovno. komentira to mjesto polemizira sa Levi Strosom i kaže da selo jest prostor potpune srece za sistem. jer je ljubavna priča moguća jedino u društvu koje nije apsolutno integrirano. Ja zaista vjerujem da je teatar uvijek bio i ostao koncentriran izraz jednog društva i da teatar izražava osjećanje svijeta u jednoj epohi. pogotovo oni koji se dobro završe. E. u jednom eseju francuski brbljivac. Jer ljubavni zapleti. Čitava se zajednica brine za svog člana. U takvom društvu nisu moguce i nemaju smisla ljubavne priče. za selo susrece samo poznate ljude. upravo savršeno odgovaraju onoj Aristotelovoj definiciji smiješnoga. Imate potpuni teror javnosti u kojem nema prostora i nema mogucnosti za privatni život. iako je i dobar broj komedija zabuna utemljen na ljubavnom zapletu. raspituju za njegovo zdravlje. iskreno. tako se žestoko obracunavao s njim. U tom prostoru nema mjesta za moju samoću. doslovne sve komedije iz takozvane škole dobro krojenog komada. brat bratu. Sada mi pade na um još jedna dobra ilustracija ovog problema o kojem govorim. recimo da mu umre krava. govori o tome kako je selo još jedini prostor istinske srece. opet visoko integrirano društvo.

Rekli smo da je Menandar u komediju uveo …. Posjeta trgu vas potsjeca da nije sav svijet grad. Trg je mjesto na kome se građanin uvijek potsjecao da postoji neko drugi. strasti koje vode do ludila. nastupna pjesma hora. Zadnji zid skene predatavlja ulaz u palacu.Da vidimo kako je i zašto orhestra praktično iščezla. u islamskom svijetu džamija. zgrada u koju se smiješta gradska vlast. sa svojom okolinom. Hor nastupa na proskenionu koji postaje povišena pozornica kakvu haman i mi znamo. pred naše oči. I ponekad. Unutrašnji prostor je u tragediji služio uglavnom zato da bližnjeg svoga unutra prikolje. Puno se znoje brate. U pravilu se javljaju na cosku vrata koja su otvorena i otvaraju prostor prema takozvanoj unutrašnjoj sceni. videći da taj svijet napušta njega. To nisu mjesta na kojima se grad okuplja. u Grčkoj hram. hvala živio. krv. tu ne smiju pasti. Aristofanov hor jeste moguc i jeste važan. Ljudsko sjeme.. Tu hora nema i tu hor nema šta tražiti i zato se orhestra praktično gubi. Malo bi koji današnji glumac mogao igrati tamo. 11. U svakom slucaju. uglavnom važna bogomolja. jedan od najžešćih polemičkih momenata u Aristofanovoj angažiranoj metafizičkoj komediji. Ništa drugo se ne događa unutra. na kojima se rasparavljalo o svim važnim komunalnim pitanjima. jedno uzvišenje na kojem su se održavale gradske skupštine. nego unutra u čovjeka i posvetio se najunutrašnjijoj unutrašnjosti čovjekova bića otkrivajući mahnitost.A. U pravilu se na jednoj strani trga gradi gradska vjecnica. To su trgići nastali iz tehničke nužnosti. Kasnije u Evropi ta agora se useljava u gradsku vijecnicu i u važnu bogomolju. na kojem su se donosile sve važne odluke. Ona se unutra razrješava i onda se vani. Vidjeli smo prije toga. ljudske tjelesne izlučevine na nju ne smiju pasti. u svijetu koji su napustili bogovi. selo. otišao sasvim unutra . Ali ako istražujete ljudsku unutrašnjost nemate razloga da tu unutrašnjost ……. ulaze u grad. Trgom se grad otvara prema svojoj okolini i na trgu ta okolina. Euripid je naravno odlazeći iz tog svijeta. orkestra i proskenion koji u pravilu predstavlja svijet. gdje se društvo sastoji od obitelji. sudjenja. Upravo je parodot. ali su ga utoliko usrdnije naselili bogati ljudi i mali diktatori. Tako da se trg u pravilu konstituira kao mjesto napetosti između dva autoriteta. i na drugoj strani trga gradi se. sjedišta moći. Tako nastaje nekakav kobajagi trgić. u srednjovjekovnoj Evropi stona crkva. Mjesta koja su središta gradskog života. al eto. Da su moguci ljudi koji se razlikuju od vaše kulture itd. Grad nastaje oko trga. dva vida autoriteta. iznose samo rezultati. budući da je pozornica kultno mjesto na kome se slavi Dionis. Trg je dakle izvor važnog…… Ta svojstva nemaju trgovi u novoj atičkoj komediji. Pa lijepo vas molim. trg je u životu grada uvijek bio mjesto otvorenosti. U tragediji. Tragedija je naravno racunala sa nekakvim unutrašnim prostorom koji je ležao iza proskeniona. Da se vratimo komadu. Takva mjesta predstavlja pozornica nove atičke komedije. Dvije tri kuće moraju nekamo izlaziti. što se mene tiče sa seljakom..ne unutra u kuću.. I onda kada nekog morate priklat to uradite…. mišljenja. Drama se ne začinje unutra. Grad nastaje razvija se iz trga. U Ateni je centralni trg bio Agora. i onda na mašini koja se zvala epiklema iznosi se rahmetlija. mjesto na kome se grad susrece sa onim što nije grad. Menandar . šta bi hor u komediji smještenoj tamo gdje nema društva. dva centra. na pozornicu. ludilo. Na trgu se susreću ljudska naseobina i njezina okolina. ali se možemo opširnije na tome zadržati da je Menandar u komediju uveo i karakter kao temu i kao tip dramske konstrukcije. Mjesto na kome se građanin susrece sa drugim tipom kulture. U kući se umiralo pošto se u tragediji u pravilu ne rađa. Trg je ono što ljudsku naseobinu vezuje za prirodu.

da je to teatar koji nije mogao biti samostalna umjetnost. forma lobanje. osvješčivanje. onakome kakav je igran u Ateni. Menandar je morao imati na raspolaganju mnogo ……teatarska sredstva od onih kojima je računao Aristofan i stara atička komedija. činjenicama. proždrljivci. upucuju na određene karakterne duševne osobine. Tako se i vjerovalo da se čovjekov karakter. njegovo motiviranje i pokazivanje. U tom je teatru važan tekst. Zato Meandrov teatar više ne koristi onu kutiju. voditelj peripatetičke filozofske škole. U Menandrovim komedijama. jer Menandrova se komedija igra još uvijek pod maskama. ono ga makar kontrolira. Oni kada vide mikrofon zijane se. Predmet dramske radnje postaje prepoznavanje. govoreći u aristotelovskim terminima. mi bi rekli mikrofon. njegova da kažemo duša. samo što je ta . Njezino činjenje neškodljivim. Oblik vilice. Škrticu dramska radnja dovodi dotle da sazna.uvodi u evropsku dramu takozvanu komediju karaktera. ocijeni svoj karakterni nedostatak i ako ga se ne može baš potpuno osloboditi. Da bi mogao raditi to što je radio. tu nema finog izraza. Moderni redatelji ne znaju šta bi sa tekstovima. I onda se naravno maska. koja asocira demona i iskrivljuje ljudsko biće. građa usana. što je možda u vezi što je Menandrov učitelj bio Teofrast. prepoznavanje koje je jednako saznavanju ljudskog nedostatka. Što bi moderni redatelji imali muka radeći Menandra. čangrizavci. a dramski siže je u osnovi artikuliranje tog procesa. glumac koji je umjetnik. otkrivaju karakter. pa se na primjer tvrdilo da je širok nos pomalo tubast znak strastvenosti. ali je povezuju sa određenim karakternim tipom. Ta frenologija se razvila u periodu takozvanog naučnog optimizma. Teofrast je napisao jednu ogromnu knjižurinu u kojoj opisuje ljudske karaktere. To je filozofska škola u kojoj se podučavanje izvodilo u toku šetnji. artikuliranje. forme lica. Tu nema igre licem. tako da se na čovjeka prikace razni mjerni instrumenti i onda se pusti muzika nekog kompozitora. Kažu da je napisao i jedan izgubljeni stih karakter iz komedije. jer karakter kao predmet radnje podrazumijeva otkrivanje. Škrtice. ples. Prvo što nas zanima je da je Menandar razvio tehniku koja u središte drame uvodi karakter pretvarajući ga u predmet radnje. Maska u Menandrovom teatru je uvijek izraz određenog karakternog tipa. To je jasno kada se čita Aristofan. Dakle. kada se vjerovalo da se sve može izmjeriti. i reflektor. Već su peripatetičari Teofrastovog doba vjerovali u tako nešto. naravno izražava u mjerljivim objektivnim kriterijima. Tu se mora napomenuti da je ova Teofrastova karakterologija koja je zapravo izvor mnogo kasnije takozvane frenologije. artikulirati neke nijanse značenja emocije. koliko raste pritisak i zaista se ozbiljno vjerovalo. općenita maska. recimo duhovnog bića. Idu i pametuju. odvagnuti i izraziti provjerljivim pouzdanim materijalnim naučnim podacima. nema čak ni tehničke mogućnosti. često mu suprotstavljajući lik koji je uistinu aktivan. Oni su vjerovali da oblik lubanje. Pa vi opet kažite kako Aristofan nije bio ozbiljan naučan napredani realist. Menandrovska komedija omogucava glumu u našem današnjem smislu i teatar kao samostalnu umjetnost. Ta je škola nasljednica Aristotelove. saznavanje. jedne mračne struje u psihijatriji koja je …………………. prikazivanje unutrašnjeg života čovjekovog. hvalisavci itd.ali je frenologija zaista krajnje radikalna u tome bila. Dramska radnja bi u tako konstruiranoj drami bila. pa se mjeri koliko se ubrzava puls. kako bi rekli svečenici modernog doba. Sve ostalo im je super. psihijatri. izbacen je rezonator. Glas fino modulirati. pojedinih elemenata lica. rezonator. masku ne individualiziraju. muzika. Maska Aristofanovog glumca bila je jedna groteskna. Tu Aristofanu ne treba. pojačavač glasa. da bi mogao karakter uvesti u središte drame i učiniti ga predmetom njezine radnje. namčori. U tom periodu se mjerilo koliko vrijedi koji kompozitor. pa oboji zeleno žuto.

da se fino izrazi duševno stanje. pročistio. precizan i tačan odnos prema onome kome se govori. zaista dobri odlični aforizmi. Ta izrazito fina često do izuzetne visine podignuta umjetnost građenja maske koja izražava određeni karakterni tip ili duševno stanje. estetizirao govor likova. Jer male sitne razlike u tonu postaju važne. takav komad prisiljava da se pažnja posveti onome što likovi govore. borite se samo za to da vas oni čuju. očigledno je pokrenula predstavljanje. pospanosti. a druga tužna. teme i nova dramaturška tehnika oblikovanja odnosa među likovima omogučuju Menandrovoj komediji sve to. Tako da je Menandar jedan od prvih autora koji u dramski tekst uvode jednu vrstu misaonosti. komad u kome se ljudi ne znoje. filozofičnog aforizma. Često su maske pravljene tako da jedna njezina strana iskazuje jedno duševno stanje. pravila sa “jako čulnim zavodljivim usnama”. Menandar dođe nešto između časne sestre i ljiljana. a u Aristofanovom tetru znalo biti i pet hiljada. manje. Nova maska i nova konstrukcija teatarskog prostora. sada već možemo govoriti o glumcu. Aristofanovi junaci nemaju krajnje individualan odnos sa svojim parterom koji bi bio prijateljstvo. U Oblacima kod Aristofana otac i sin ni u jednom momentu ne razgovaraju kao dva bliska čovjeka koja u tom odnosu artikuliraju najpojedinačnije osobine. a druga prema dolje. Taj sam pojam individuuma osobe postaje moguć tek kod Menandra. komad u kome nema loših emocija. ponavljam. Naravno da nije. svome glasu može dati mnogo viši stupanj izražajnosti nego što je to prije bilo moguće. da može govoriti ama baš sve. izraz određenog karaktera. I jednom fragmentu sam juče rekao mudroserinama koje srednjoškolski profesori književnosti i šiparice prepisuju u spomenare i onda ih izgovaraju uz patetičnu gestu. Pozornica je podignuta tako da glumac. To je zaista istina. Na jednom mjestu kaže Gete Nekermanu kako od svih starih autora najviše voli Sofokla i Menandra. Imate komad bez ružne riječi. pravi sa širokim pljosnatim nosom. vanjsku i unutrašnju. utemeljena na tipiziranim karakterima ili karakternim tipovima u kojima se jasno definirani sklop osobina neraskidivo vezuje sa njima odgovarajućim postupcima i tipom djelovanja. karakterna osobina.maska. Menandar je na zaista izuzetno visoko rafinirao. Kada se govori pred osam stotina ljudi. . Za Menandra kaže. S tim u vezi je i podizanje izražajnih mogućnosti govora koje nova maska omogućuje. ne smrde. osobnu omogučilo artikuliranje. neutralnu. I onda se maska za lijenog roba koji stalno dobija batine zbog lijenosti. dapace. nova konstrukcija teatarskog prostora. ako vam neko ne da sve što želite nego samo dio toga. jedna strana se pravi prema gore izvijenom obrvom i prema gore podignutim kutom usne. objektivnu. To postaje moguće u Menandrovom teatru. jer je tek podjela sfera ljudskog života na javnu i privatnu. jer je i to mnogo više nego ništa. Naravno da je takav komad ujedno mogućnost. To je komedija pravljena. da lik u jednoj sceni bježi. Na primjer. ako su mogućnosti jako skučene vaša sredstva moraju postati jako fina. Nakon čitanja Aristofana u kojem imate toliko mnogo psovki i fiziologije. izgradnju odnosa koji obuhvaćaju unutrašnju individualnu neponovljivu sferu. Aristofanova komedija i nema ličnih odnosa. Svaki je karakterni dio imao svoju masku. Urlik nije najbolji način da se postigne dobra artikulacija. maska za matorog pohotljivca koji se želi skontati sa mladom djevojkom. Ako vama kao piscu ne stoje one mogućnosti koje imaAristofan. ljubav. gledalište je mnogo bliže. dobronamjerne pouke.karakterni tip. uvela u teatar glumu kao umjetnost. ali to su često sjajna mjesta. on je čist plemenit i dobronamjeran. Recimo kaže Menandar ili kaže njegov lik. Nova tehnika gradnje maske. a druga strana drugo. uzmite i taj dio. Pa je jedna strana vesela. u drugoj progoni. stanovite duševne lijenosti. profesionalnu. a ne ona groteskna Aristofanovska. Vjerovalo su da su jako pune usne znak gluposti. Mnogo krivo pretpostavljaju kako je Menandar naselio dramu samim ekstremno individualiziranim likovima.

Dovršeni fiksirani nepromjenjivi. Sjecam se jednom bila je bir vaktile kafana Kasina u Titovoj. stari raspusnik. odnosno njegovih tipova su unaprijed zadati. i svi se mogu različito kombinirati i u tim kombinacijama karakternih tipova dobijaju se nove sižejne mogucnosti. Ovo je drama. znam kako ce izgledati stvari sutra. Prva je za dramu veoma važna veza karaktera i lika. Ti se karakteri uvijek demostriraju. Ne samo evropska komedija. odnosno lik. superiorni su. Šekspira. Škrtac će u svim mogućim zapletima. takozvano poantiranje. Reci mi kakav si. određenog kartaktera. uvijek. Uvijek je karakterni tip povezan sa njemu odgovarajućim adekvatnim nizom postupaka. Pitam ga šta to pišeš.Takva aforistična mjesta su uvele u teatarsku izvedbu jedan novi važan elemenat. U drami koja nema unaprijed zadate karaktere. a on kaže dramu. Evropska drama kako je mi poznajemo bez toga načela bi bila apsolutno nezamisliva. Raskalašeni mladić iz dobre kuće. U teatarskom žargonu bi se reklo plasirati. hetera koja ……. Drama ne pokazuje razvoj lika do određenog svjetonazora. duhovito mjesto na pravi način izgovoriti. To je neobicno važna tekovina. načinu djelovanja. da bi ono kod gledaoca dobilo onu pažnju koju zaslužuje. To poantiranje je najdirektinije doprinijelo razvoju glume kao u određenoj mjeri samostalne umjetnosti. evo se upravo svađaju. Ja tamo uđem i zateknem pokojnoga Miodraga Žalicu kao nešto piše. princip. Drugo. govoriti kako je on siromašak i biti sumnjičav prema drugim ljudima. namčor. bez ovog načela koje je prvi jasno formulirao i demonstrirao Menandar. umijece. nemoguca. Djeluješ u skladu sa svojim karakterom. ja napominjem da je broj mogucih kombinacija ekvivalentan broju elemenata i varijanti njihovog kombiniranja. . Onako kao ste dobili bubreg tako ste dobili i karakter. Događaji su u funkciji karaktera. Tu dijalektiku dramske tehnike uvijek treba imati na umu. reci cu ti kako ceš postupati. Siromašni mladic koji želi da napravi karijeru i spreman je da svoje ljubavne sposobnosti. možete zamisliti koliki broj varijacija i kobinacija nude menandrovskoj komediji karakterni tipovi sa kojima on računa. nezaobilazno načelo dramske kostrukcije. sjajno sročeno. ne znam. Kao što će namčor željeti da se izolira od drugih ljudi itd. Nema. Naravno da se može govoriti i kako ovaj tip komedije mnogo više liči na igru šaha nego na umjetnost. nego i takozvana ozbiljna drama. kako smo je mi skloni zamišljati nakon romantizma. to jest njihovi karakteri dominiraju. bojati se za svoje bogatstvo. Njemu na raspolaganju stoje plemeniti mladić iz dobre kuće. Neke stvari Menandru ne možemo poreci ni onda ako ih ne volimo. određenog sistema osobina. Ovakvom dramaturškom modelu se može prigovoriti izvesna mehaničnost. Dobija se određni broj elemenata i vaša se umjetnost sastoji u tome da te elemente kombinirate. uvijek govoriti o novcu. Menandrova komedija je prvi primjer drame u kojoj karakter jeste sudbina. koji se zaljubljuje sa željom da se odmah oženi. koji želi samo uživati i malo se zabaviti. U kojem sudbina lika direktno proistice iz njegovih karakternih osobina i to postaje temelj. superponirani su sižeu. hvalisavac. situacijama. A ako znam kakav si i kako ćeš djelovati. A šta će biti u drami? Kaže. odnosu prema ljudima koji su takođe nepromjenjivi. sakrivati. oni koji su nadigli obrve i misle to je mehanicno. Glumac mora takvo dobro. tip dramske konstrukcije u kojem likovi. pokazuju u postupcima. Ako se zna da je u klasičnoj muzičkoj ljestvici prije bilo sedam tonova i da je to poslužilo kao osnova za 1 000 000 000 000 muzičkih kompozicija. Karakteri. U ovom tipu drame sižejni tokovi su posljedica kombinacija karakternih osobina. jer su njihova posljedica. Možete li zamisliti Ibzena. iskoristiti kao sredstvo za pravljenje karijere …………….

laktovi. Sostrat ga je našao i poslao ga Knemonovoj kući. jer je slobodnjak oslobođeni rob. Sostrat je isti kakav je. U jednom prologu Menandrovome. I sižejna konstrukcija zavisi u pravilu od izbora i kombinacije tih karakternih likova. dobivamo jednog agresivnog. Šta sam počeo govoriti ? Samo promjenimo jedan detalj …eta nije bio zauzet oko žrtvovanja. ili nekako onaj tip koji se u komediji del arte zove često Brigela. Doduše ne može se reči slobodnjaka. tvrdo.odnosno njegov karakter. Opet imamo posve druge sižejne mogućnosti i naravno posve drugu dinamiku sižea. Sve podjele. za autora komedije. Rekli smo da je komedija karaktera onaj tip komedije u kojoj se jedan karakterni nedostatak ili drugima nepodnošljiva osobina osvješćuje i dovodi do saznanja i radnjom odstranjuje ili barem stavlja pod kontrolu. On može ubaciti starog u bunar da ga spašava i da ga tako terorom prisili da da kcer. dobro glupo je.B. Jednom jedinom intervencijom nama se nudi da se rob izviče na slobodnjaka. To su ovi Hercegovci. Jer naravno događa se nešto potpuno neočekivano. a u skladu sa događajima i njegovim djelovanjem imamo dominaciju sižea nad likovima. Menandar je začetnik komedije karaktera . zaljubiti u njega. . Pokušavam vas uvjeriti da Menandar nije nezanimljiv pisac. jer svjedoci smo da u našem svijetu besramlje i moć idu zajedno. lišeno stida. U južnoj napolitanskoj varijanti komedije del arte dolazi ili iz Mesine ili sa Sicilije. jer je kao svi dobri. Tako da naravno ne postoji komedija koja bi bila čista komedija karaktera. To je ta vrsta logike. klasifikacije. I ovde u menandrovskoj komediji imamo očiglednu dominaciju likova nad sižeom. razvija se i nastaje tokom drame. KOMEDIJA DELL ARTE Hajdemo sada pokušati razmisliti šta je komedija del arte. več žrtva ove hetere. Možda jednom govorimo o Molijerovim prijedlozima za komediju. jer ako tako počnemo drama se ne može zvati Namčor. Dakle. Sada moramo obrnuti smjer ljubavne priče. poštena. Ali eto. lukavog roba i starog nemoćnog slobodnjaka. nevina. Komički učinak jeste zapravo privođenje svijesti i “kažnjavanje” nosioca ove nepodnošljive karakterne osobine. plemenita. prodorno. Jedan od tih prijedloga je da se sobarica izviče na gospodaricu. Budući je on tako dobar i pemenit. plemeniti mladici. a dobivamo potpuno nove varijante. ne moze se on zaljubit u seosku djevojku. U Makijevelijevoj Mandragoli taj tip se zove T…. pita a šta bi se dogodili da besramlje proglasimo za božanstvo. U tom momentu gubimo varijantu komičkog u kojoj Sostrat kopa. nego da se nekako snađemo. nego slobodnog čovjeka. U velikoj mjeri se to može pratiti kod Šekspira. Mora se seoska djevojka. uglavnom Czani i dolazi u sjevernoj venecijanskoj komediji del arte dolazi iz Bergama. Da izvedemo jedan eksperiment. Svaka klasifikacija je uvijek uslovna. U drami se događa ono što proistice iz karaktera. Slažete karaktere i znate šta ko mora raditi doslovno kao u igri šaha 11.to smo već rekli i drugo veoma mocnog. To nisu uopće bezazlene stvari. Heteru koja je do savršenstava dovela svoju umjetnost. Evo nam belaja. Ako izbacimo iz drame Knemona. sve to treba shvatiti elastično. važnog žanra 0. spretno. dobri plemeniti mladić. izbacimo Knemona i umjesto njega ubacimo. recimo. Mi klasificiramo književnost ne da bi o njoj rekli konačnu istinu. pa se sav ukoči. kao što ne postoji komedija koja bi bila čista komedija situacije ili zabuna itd.komedije zabuna.

tamo smrdi. Onaj seljak sklapa separatni mir sa Spartom. Medeja. Možda je zato Jason išao vrtiti se oko kčeri korintskog vladara. Njegovi junaci nemaju problema za stan. To je recimo tako melanholicna nota u njegovoj komediji. prave se da ne znaju da ih cuje onaj koga bi i sami onaj koga su I sami vidjeli. oni nisu umorni od rada. tamo se više jede riba nego meso. Sjećate se. govori kuhar. nego problem sirotinje. Ideš ti sa nama svećano. Pomet. Zašto Aristofan? Valjda zato što u visoko integriranom društvu socijalne podjele ne igraju neku važnu ulogu. jedinoj sačuvanoj. Heta i Sikon su u završnoj sceni zapravo degradirana varijanta eirona. lakrdijaša. Oni žive u luci. da se najavi . Brigela. da ga nema. Još jedanu važnu osobinu Menandrove komedije ste sigurno primjetili. Gorgija. Već je bila društvo jakih socijalnih podjela sa ekstremno bogatim i ekstremno siromašnim ljudima. odnosno sluga. prepoznavanje nije dato njemu. smijeha u kome se proizvodi život. Zašto to nije uradio njegov posinak Gorgija? Zašto to nije uradio Sostrat? Zašto ovo saznanje. srozanu varijantu eirona. U Ateni Aristofanovog vremena već je bilo rođenih atenjana kao slobodnih građana koji su radili. ali hoceš. U Sokratu smo prepoznali ideal eirona. problem slike naroda. Tu napetost Menandar samo nagovještava. Recimo Euripid. onog gromoglasnog smijeha kao kod Aristofana. Završni prizor treba izazvati ………… Taj se smijeh očigledno izaziva sredstvima niže komike. Atena Aristofanovog vremana već je bila jako nalik današnjim društvima. Tragedija se događa kraljevima. a kod Aristofana ona je u nekoliko komedija osnovna tema. Kod Menandra to itekako ima. oni sebi mogu dozvoliti upražnjavanje prelijepog helenskog uvjerenja da je sramota raditi. jer zna se šta je luka. pa i ako su emigranti s parama kao što su možda Jason i Medeja bili. svečenicima. svi oni borave nadomak grada. Oni su ga iznijeli i sada se prave da ga ne vide. Pri tome dajemo mogucnost tome tersu da kaže kako se njegov tersluk razvio nakon što je upoznao ljude. on je čovjek socijalno osjetljiv. koja je prije njega u drami bila potpuno nepoznata. U završnom prizoru Namčora. Ništa od toga Euripid ne da da se osjeti u njegovom komadu. Zašto? Da se nagovijesti. odnosno još jednu sferu ljudskog života. ja ću ovo meso ispeći pa se nećemo natezati sa seljacima. Prvo. Niti sam Atena. Ostavite vi mene i moju porodicu na miru. uopšte nemaju socijalnih problema. Knemon. zna se gdje im je živjeti. Prvo. I Aristofan se pravi kako je mnogo bitniji problem odgoja. moras. On je čovjek od karijere. što je naravno čista laž. žene nose izlizanu odjecu. a to je napetost sa seljacima. Mi pišemo komediju koja prica o tome kako ćemo jednog namčora vratiti među ljude. ali u gradu. odjeću. stvara svijet. Vodimo komediju naravno prema dobrome završetku i pokazujemo razumijevanje za tog starca. Menandrov smijeh je uvijek po malo skeptičan. tamo živi sirotinja. on ima nešto od prikrivene prešućene tragike. Aristofanovi junaci još uvijek tako funkcioniraju.Važno je još reci da je Menandar uveo u dramu još jednu temu. gastarbajteri. jer se nešto prži. Svi građani su ga ostavili na miru. Jason i Medeja su u Korintu emigranti. niti Sparta. Knemona maltretiraju robovi. Tu nema strasti. ti možda ne znaš. imate jednu važnu liniju napetosti koju je u komediju uveo zapravo Aristofan. klopu. Smrdi riba. je napetost između bogatih i siromašnih. ali čak u onim slucajevima u kojima izvana gledano tragedija mora biti na neki način obojena onim socijalnim. jer je to tragedija. ovdje imamo degradiranu u pukog zabavljaca. Zašto on nije sam odlucio da se popravi? Zašto je njegovo preodgajanje dato dvojici robova lakrdijaša? U ovoj dvojici prepeoznaje se već kasnije tipove spretnih prodornih robova. I Jedna od linija napetosti u njegovoj komediji. I nakon toga ga nose. tukne bijeli luk. recimo da se tragedija uvijek događa onima koji su integracijske figure jednoga društva. Takođe. Oni se pretvaraju da ne vide onoga koga vide.

Prividni sretni završetak. Jedino što se može. ovu komičnost koja stalno šapće da u njezinoj pozadini ima nešto tragično.A. u zatvoru. gdje god bio. niza srednjevjekovnih farsi kod Molijera. prisilimo ga da on ode. mladi i stari. recimo. karakter ne mijenja. prividno uspostavljanje društvenog jedinstva. Ako je u pitanju licemjer kod Molijera u Tartifu.prikrivena komika. Menandrovi likovi svi sretni i nesretni. evropska će komedija ponovo osvojiti tek sa Molijerom.onu notu tragičnosti u toj komediji vidjeli smo više nego jasno u završnoj sceni u kojoj Knemon biva zaista kažnjen za nešto zašto nije kriv niti može biti. jadan je onaj kome je teško. nismo ga birali iz svoje slobode. Sjetite se Gorgiojine replike. Možda je potonja evropska komedija. Dakle. Ono duplo dno Menandrove komedije. Teatar koji u sebi objedinjuje. Gorgija daje Sostratu svoju sestru i odmah mora cuti kako je on sirotinja i kako Sostrat zato njemu uzvraca dajuci mu svoju sestru i veliki miraz. ja sam takav. Plauta. kao nogometni sudija. ali Tartif će i tamo kuda je otišao biti licemjer. u sebi integrira podzemni svijet. svi su prisiljeni da se stalno iznova suočavaju sa vlastitim granicama svoje slobode i svoje mogucnosti da tu slobodu uživaju. uklonimo ga. Te razlike dovodi do svijesti. upravo zato što nije znala šta bi s tim "duplim dnom”. Knemon je prisiljen da kaže kako je njegov karakter društveno neprihvatljiv. okuplja hram i . Jer u pozadini Menandrove komedije uvijek se vidi nešto drugo. Ponavljam tek će se kod Molijera ponovo naci tehnički efektno artikulirano ovo osjećanje da je karakter ono što smo dobili od Boga i mi ga ne možemo mijenjati. kao i kod Menadra. Šta ću. Teatar za koji sam insistirao i naglasio da u sebi integrira ovaj i onaj svijet. Završni prozor razdraganog svadbenog slavlja ostavlja gorak okus nasilja nad jednim nemoćnim starcem. jer njezina komičnost stalno klizi u nešto tužno. A možda je on na neki način tu kaznu i zaslužio. on je licemjer. Zato se kod Terencija. karakter nije stvar naše odluke. jer smo karakter dobili od Boga. Idem se izolirati da nikom ne smetam. još je jadniji onaj koji odbija pruženu mu ruku pomoci. recimo rimska komedija odustala od Menandrovske finoće i odustala od nekoliko tipova koje je Menandar uveo u komediju. dobri i loši. 12. Ja bih najradije Menandrovu komediju zvao komedijom duplog dna. odnosom prema svojoj kceri Ovo je teatar tragedije i teatar Aristofanove stare atičke komedije. stvarni svijet materijalne egzistencije i svijet potpune apsolutne slobode u kojem borave bogovi. jeste karakterni nedostatak učiniti “neškodljivim”. zapravo samo naglašava razlike. Ovo duplo dno.

prisutni su simbolično. stupnjevi postojanja. spaja prirodu. dolazi pita. I svi su oni naravno prisutni i u tragediji.. jer je dvadeseto stolječe bilo vrijeme koje nije ni ubijalo ni kažnjavalo «zločeste» nego narod. arhitektonski potpuno isto.i td. kao što građanke Arga prate Elektru na Agamemnonov grob i tako dalje.crkvu. Zato se može reci da je dvadeseto stoljece bilo vrijeme tragedija u kojima ne stradaju heroji. ali su jasno odvojeni. Tragički horovi su gotovo uvijek građani pojedinih država. heroji se ne miješaju sa narodom. proklet. To se zvalo deus ex machina. Bogovi su prisutni doslovno. jer komedija je Haos. Njihov je glas. Ako se javlja žrtvrenik. MENANDROV TEATAR . Iz grada. zato oni uvijek na kraju unište sami sebe i zato nikada ni u jednoj tragediji hor nije ni na koji način ……. jer je to kosmos. Iz luke dolaze vijesti i neprijatelji. susretnu hor i protagonisti U žestokom verabalnom sukobu i nakon toga u prvoj nastupnoj pjesmi hora koja po svome naglašenom ritmu u zanosu života što se sebi raduje. Bogovi sudjeluju u tragediji. Proskenion se malo uzdiže i istura se gotovo do pola orhestre. Ali se iznad. Budući da je tragedija kosmos. njihovi su glasovi odvojeni i njihovi stupnjevi postojanja su jasno odvojeni jedan od drugoga. kao kopile. prisutni su preko svojih hipostaza. a lijevo luka. Tamo se odlazi u progonstvo. savršen svijet za jednog policajca. ljude. malo zaplešu. kao u Namčoru. na kome se prinose žrtve bogovima. njihovi glasovi. ali ih ne dira. Svijet tragedije je svijet jasne diferencijacije. on hoće da odbarani zakone tradicije makar i protiv svoje ženske prirode (Antigona). Zato se Menandrov teatar jako približava potonjoj sceni . od kuće. iznad orhestre nalazio prostor na kome agiraju heroji. heroje i bogove. oltar žrtvenik. Tebanski građani dolaze Sofoklu. On hoce da svojim umom nadmudri sudbinu. Zato heroji moraju biti prokleti. Desno od teatra je grad. sve je savršeno jasno. glas društva.kutiji koju mi već znamo. narod se ne miješa sa stokom. tu je timela. Na mašinama koje su se zvale teologikon. tehnički gledano. Teatar u kojem govore priroda ljudi i bogovi. Uvijek su tragički horovi građani. nego narod. Menandar nema hora. on je naravno na pozornici i to iza. Kimele nema ni u tragu. Tragedija se događa u uređenom svijetu.. to su građani. Heroj je uvijek dijete rođene iz spoja boga i žene ili božice i muškarca. Bogovi se ne miješaju sa herojima. Zato je heroj uvijek polubožanstvo i zato je on kao biće. otvoren je pogled na nebo. Zato orhestra …. stoka se ne miješa ……. ljudskog društva. govore sa teologikona. jedno božanstvo spašava Medeju iz Korinta. bogova prirode i ljudi i oni su svi predstavljeni. samo što se više ne poštuje poredak. zato se u orhestri obavezno sudare. U tragediji govore. Komedija je plodni zanos rađanja. U staroj atičkoj komediji naravno sve je tehnički. U tragediji nastupaju hor. odnosi je. polubogovi. On hoće više slobode nego što je čovjeku dato. obraćaju se. Sve je jasno. hor komentira tragičke sudbine. Njegovi horovi su između dva čina da se glumci obrišu od znoja promijene maske. objavljuju se bogovi . sve je u redu. Ovo što lici na trbuščić je naravno žalosni ostatak orhestre u kome se kriju muzičari.

Kada ispuca svoje on počne opet svirati normalno i svirka ide dalje. Oba ta tipa smijeha susrecemo u komediji del arte. Klepne gitaristu nešto i onda on počne solirati. KOMEDIJA DELL ARTE 13. komičnome. gotovo bi se moglo reci.To se zvalo sođeto ili karnevas. vremenom građena zidana zgrada. To je bila komedija u kojoj su profesije služile kao izbor zafrkavanja. To je krajnje opcenit opis događaja. Svi su oni potpuno u toj svojoj muzici da uopšte ne trebaju note koje precizno fiksiraju svirku. S tim su u vezi naravno i izmjene kostima. Naravno o tome nema više ni govora.. Pantalone nudi Đinevrinom ocu veliki novac za kcer. ljudi koji se među sobom sjajno razumiju i prije svirke dogovorili su osnovne modele. jer je srednja komedija uvela na velika vrata u komediju kuhare. prije svega zbog ovog čuda. Sve ono što se na sceni govori. Kostim postaje kreativan. u evropskoj tradiciji ne možemo završiti bolje nego razgovorom o komediji del arte. smiješnoga. Goldoni na jednom mjestu govori o šesnaest uopće nemaju dramu. Skene postaje zadnji zid nakoji stavljate dekoraciju koja vam treba. koja je u njoj. samo popis scena i krajnje grubo elementarno zabilježene događaje. koji vodi od stare atičke komedije. Grupa glumaca. stavi sei slika šumarak. Pokušajte zamisliti tri i po sata teatra u kojem deset petnaest ljudi jedne jedine . Jedan krajnje opcenit zapis.A……. a Menandrov teatar ga sve više približava kući. Menandrom i njegovim nasljednicima. On mu je obevacava. osnovnu liniju i onda slijedeći tu liniju oni improviziraju. Onaj tip komičnoga u kojem je smijeh ontološki. komičnoga. Ništa drugo. dakle sve ono što gledalac u teatru čuje i vidi. Krtko smo komentirali smijeh koji izaziva Menandrova komedija smijeha. sve ono što glumci čine. u ranoj fazi je to bila baraka. pekare. Onda improvizira saksofonista itd. jednom. gestom. tako da je već tada potpuno nestalo sjećanje teatra na trg. Mnogo je ljudi pisalo o toj muzici. Nakon srednje komedije podlijegalo bi cenzuri. Tu nema tekst koji glumci govore. oslobođene robove. za buduću pastoralu. Tu nema zapisan dijalog. komediji. zatvorenom prostoru. za ljude od teatra. koji je mnogo cesce osmijeh ili smijeha koji izaziva Plaut. krijumčare. Formi koja je u evropskoj tetarskoj tradiciji jedinstvena. Skene. oni improviziraju. Imaju ……. oni se razumiju pogledom. zgarada. a saksofonist i bubnjar mu daju samo fon na kojem njegova improvizacija dolazi do punog izraza. u kojem je smijeh izraz bića i onaj tip komičnoga u kojem je smijeh mnogo češće izraz nadmoći. na hram. skene je uvijek zadnjom stranom oponašala portal lokalne palace. A zamislite kako bi to jedno čudo od razumijevanja ljudi iz jednog zanata moralo oduševljavati u vezi sa komedijom del arte. O jednoj teatarskoj formi koja u sebi prekrasno objedinjuje tok komedije. srednjevjekovna farsa i onoga smijeha koji smo upoznali kod Aristofana. Recimo džez je za ljude koji vole improvizaciju. Terencije. međusobnog razumijevanja. Ako je za satirsku igru. u filozofiji sa Aristotelom. njih deset-dvanaest. jedan krajnje opcenit popis price. sjajna muzika zato što džez mogu svirati jedino ljudi koji su među sobom strašno dobro uigrani. Jer pošten pravi džezer naravno nije školovani muzičar. mima u estetici sa Platonom i onaj tok evropske tradicije koje smo mi povezali sa novom atičkom komedijom. tu nema opisa pokreta i odnosa na pozornici. slijed događaja. u jednoj formi koja bi se sa pravom mogla nazvati teatarskim čudom.Proskeninon je pružen duboko naprijed u orhestru. Arlekino i Kolombina saznaju za to i dogovore se da taj brak pokvare.

u svojoj solo tački. hajde recimo 400 do 390. izmišlja. On je naslutio da ona ima nešto ili ako nema ništa samo što nije imala i onda joj on prigovara. viceva. Taj vatromet dosjetki. Iz razloga koji su meni unatoc mojim godinama do danas ostali nejasni. Najsnažniji centar orfičkog kulta je opet bio na Siciliji ili južnoj Italiji. takozvana velika Grčka. uvrijeđenost. bez dekora na praznoj pozornici. On je sjedio u Agriđentu i uzbuđivao se oko Sparte i Korinta koliko i oko lanjskog snijega. proizvodili značenja i smislove. Oni su ujedno pricali priču. su Komici đelozi čiji su nastupi zabilježeni negdje 1570 godine. da je slijep kod očiju. imao vezu sa onim što se naziva renesansom. spoj smiješnog i liričnog. svađe. Za razliku od džez muzičara. uvijek moramo imati na umu dva središta. kostim arlekina. možete li zamisliti ovo što govorim. Mim kao tetarska forma ima dva jaka uporišta. Platon je išao na Siciliju da uz pomoć tiranina Dionizija Velikog pokuša u praksi ostvariti svoj san o idealnoj državi. ali nema pojma šta će ona učiniti. rani manirizam. helenskoj kulturi. prelazi u kontranapad i počinje optuživati da je budala. ovi su glumci ne samo svojom igrom ostvarivali jednu partituru koja je jedan preuzbudljivi spoj improvizacije i dogovora. To je već uveliko manirizam. jednu scenu u kojoj Arlekino i Kolombina ašikuju. da se zabilježi. Sve dobro je počelo u renesansi. materijalnu arhitektonsku u idealno postojeće biće. dogovere. Da se vratimo našem primjeru džeza. Na Siciliji su živjeli i radili mnogi od važnih grčkih mislilaca. To je začetak nove atičke komedije. A Mikelanđelo je uveliko maniristički umjetnik. Grčku kao geografski pojam nikada nije očima vidio. koja je često sklopljena neposredno pred početak predstave. optužbu.onda sedamdesetak do stotinu godina srednje komedije. a to je ako to vaše milosti dozvole. u pravilu je počivao na temeljnom svetom pojmu teatra. zapravo već barok. Geografsku Grčku i južnu Italiju. da on uopšte ne vidi koliko ona njega voli i koliko je ona sjajna cura i ona improvizirajući i pokrete i mimiku spaja u svojoj partiji. improviziraju. jako ranoj fazi. Ali rat je neslavno izgubljen i zarobljeni vojnici zatvoreni su u bivšem .unaprijed napisane činjenice. emotivni zanos. jedne jedine. drugo je Sicilija. Što se mene tiče možete vezati komediju del arte za renesansu. sve je to praceno naravno mimikom i pokretima koji su kombinacija. Nakon toga Kolombina preuzima inicijativu. On jedino u svojoj ranoj. Oni su proizvodili da tako kažem djelo koje ima i tijelo i duh i konstrukciju. tučnjave. sugerirali. verbalnih i tjelsnih. pravili nekakve karaktere. nešto kasnije doduše. Menandar. Improviziraju sukobe. Evropska teatarska tradicija nije upoznala nešto slično. na njegove improvizacije. odnosa akcija i reakcija. To je superiorno vladanje zanatom i fantastični spoj fantazije i tehnike. A ona reagira na njegovu igru. danas bi se reklo režirane scene. Hajde. Empedokle. Sada i ja malo improviziram. Ja bas samo podsjecam da su komici đelozi 570 i neke zabilježeni kao trupa koja igra u Italiji i Parizu. Ukratko ćemo pomenuti dvije teorije. Jedna teorija kaže da komedija del arte vodi porijeklo iz mima. Imali smo Aristofana. Možda zato što smo se jednom dogovorili da nam renesansa bude početak svega dobrog. koja igra po Evropi. Prva zaista slavna trupa komedije del arte za koju se zna. koji je naravno pisao na grčkom i koji je neotuđivo udomljen u grčkoj filozofiji. Kada govorimo o grčkoj kulturi. bijes. Improviziraju zaplet i rasplet. Sve što u tom momentu izgovara on improvizira. Jedno je stara Helada. kameno srce itd. Nas u stvari zanima ovo čudo komedije del arte. Na Sicijliji je nastao prvi koncentraciski logor u istoriji kada je Alkibijad u okviru peloponeskog rata poveo veliku ekspediciju da osvoje takozvanu Veliku Grčku i da onda uz njihovu pomoć nesumnjivo savlada Spartu. On reagira na to. 340-290. Mikelanđelo je nacrtao. u evropskim se historijama teatra komedija del arte uporno se vezuje za renesansu.

Ovo govorim zato što mi je nezamislivo da je među toliko filozofa koji cumuraju o Platonu ne bude i glumaca najpokretljivije. Onda su došli Turci i dogodile su se dvije vrlo važne stvari. jer neporeciva je istina da komedija del arte baštini karnevalsku i tradiciju . najdinamicnije ljudske sorte koja je uopšte zamisliva. na pisce klasične starine. A to su dvorski izvori. dakle Bizantu. Zanimljiv argument koji zastupnici ove teorije iznose protiv učenja da je komedija del arte autohtona kulturna forma italijanskog tla potekla iz naroda. a komedija del arte je puna citata i aluzija na filozofska učenja. treba čuti i drugu stranu. Za takozvanu pučku kulturu je izrazito neuobicajeno korištenje citatom. Meni su ova dva učenja zapravo kompatibilna. aluzijom.B. Sve se ovo priča da vas potsjetim da je mim imao dva velika centra. u pučkoj kulturi. O ovoj teoriji dugog trajanja kulturnih formi mim kao tetarska forama koja je u takozvanom narodu. U Italiji nastaju akademije.kamenolomu. I onda je po ovoj teoriji Italija. pučke teatarske tradicije u samoj Italiji. I naravno preko trgovačkih kontakata Venecije. Francuske. 13. ona se dopunjuju. u narodnu kulturu. bila prihvacena i veoma omiljena preživljava naravno nastanak profesionalnog državnog teatra. pogotovo u kasno doba rimske kulture prisutne tetarske forme atelane koja naravno nastavlja živjeti kao i mim u potonjem Istočnom rimskom carstvu. jeste da je nastala iz pučkog teatra. tvrde mnogi autori od kojih je najutemeljenije učenje Maksa Komerela. sa islamskim svijetom. Druga teorija. Aristotela su upoznali preko Španjolske. ne treba zaboraviti dugu tradiciju srednjevjekovnih putujućih glumačkih družina koji su čuvali glumačko umijeće. Evropa. ali našlo bi se argumenata protiv njega. Od tih izbjeglica emigranata koji iz Bizanta dolaze u Italiju. Iskreno nisam nikada vidio jako proturijecje između ova dva učenja. u pučku kulturu. Dobivali su vode i hrane tačno onoliko da mogu preživjeti. Prvi likovni prikazi jedne izvedbe dolaze sa bavarskog dvora. misli na ibn Ružda. Jedna je da su bježeći od Turaka u zapadnu Evropu otišli intelktualci neposredno nakon početka intenzivnih sukoba između Osmanlija i Bizanta. Đenove. drugo učenje o nastanku komedije del arte. a to su o tjelesna spretnost i izražajne mogućnosti tjelesnog. U klasičnoj logici metoda dokazivanja svoje teze pobijanjem drugih zove apagogijska metoda. škole grčkog jezika. Nastavlja život preko rimske. Naravno iz Bizanta idu i brojni glumci koji tamo igraju teatar u kome je živo sjećanje na atelanu i mim. Apagogijski argument protiv toga učenja koji iznose zagovornici ove teorije kažu da su gledaoci u pravilu bili izrazito učeni ljudi. svi izvori koje imamo o predstavama komedije del arte spadaju u takozvanu visoku kulturu. Sličnosti su. Komici đelozi su nam poznati sa francuskog dvora. Izvor se prepoznaje u karnevalu koji pokazuje vidljive sličnosti između maske korištene u karnevalu kod raznih komičkih figura u karnevalskim povorkama i maski koje srecemo u komediji del arte. javljaju se na tržištu Platonovi i Aristotelovi izvorni spisi. na dugom putu koji traje dvije hiljade godina ponovo otkrila jednu od svojih najstarijih izvornih teatarskih formi. a nigdje hlada itd. a ne proturijece jedno drugom. Već Toma Akvinski u svojoj Sumi teologije kada piše filozof misli na Aristotela. Drugi važan događaj je naravno upoznavanje osvajaca Turaka sa teatarskom tradicijom koju zatiču i preuzimanje te forme u formi karađoza. Međutim. Evropa otkriva Platona. pogotovo one aspekte glumačkog umijeća koji u komediji del arte snažno dolaze do izražaja. Tako da zaklinjanje u narod. u formi teatra sjena. na pisce s suvremenike. a kada piše komentator. Naravno. Uostalom. toliko šokantno očigledne da se ne može raditi o pukom slučaju. Preko Ibn Ružda Averoesa. jeste srcu milo. preko Rajmundusa koji je učio arapski da bi mogao čitati Aristotela.

svoje unutrašnje biće. Pa će napraviti u mramoru kao u helenističko doba kerubine. Naravno da bi se znalo šta znaci profesionalni teatar u ono doba moramo se podsjetiti na činjenicu da umjetnost u našem današnjem poimanju u klasičnim epohama uopšte nije bila poznata. jer su za njega božanstva rimske religije zapravo demoni. dakle. Tako su se zvale neke profesije. Jer bože moj. naravno da je Mikelanđelo bio umjetnik. zanat. sveti Augustin. naprosto latinski prijevod grčke riječi tehne. profesiju. ali ja mislim da nije posao umjetnosti dovoditi materijale do toga da budu suprotni svojoj izvornoj prirodi. sinonim za težinu. U Rimu glumac već spada u infantia. Ta se pozicija u srednjem vijeku u krščanskoj Evropi samo pogoršava. putovale su glumačke trupe i sve vrijeme je crkva kao službena . Te romantičarske bedastoce koje izražavajući sebe saopštavaju covjecanstvi temeljne istine. naravno. Komedija del arte nije značilo umjetnička komedija. hvali rimskog senatora Scipiona koji se zalagao da se teatar zabrani. ti izražavaj sebe koliko hoces. ja izražavam sebe. nego radi ono što je obavezan rad i nađe balans između zanata svrhe i onoga što radi. ma šta profesori rekli. jer naravno da umjetnost ima svrhu. tehniku i zanat. stabilnost. Naravno da papa Gregor kada je angažirao Mikelanđela za Sikstinu nije mislio da angažira majstora. Gdje smo stali sa našom pričom. To je umijece. svoj koncept. i umjetnost. logiku materijala. Umjetnost ima i svrhu i funkciju. a nakon toga Kantu palo na glavu da umjetnosti oduzmu svaku svrhu. plesacice. Naravno da se ne može u mramoru uraditi ono što se može u drvetu.srednjevjekovnih vaganata itd. Komedija del arte doslovno prvedeno znači profesionalni teatar. vjestinu. Glumac u Grčkoj je bio uvažena osoba. ali nije bio umjetnik u našem današnjem smislu. nisu uskladljive sa nacelima klasičnih kultura. umjetnikova zadaća bila je dovesti do sklada. Jednu teatarsku zgradu je Scipion zapalio. I naravno da nije mislio da izrazi svoju duboku umjetničku dušu. Kada je Baumgartenu. Umjetnik je naprosto majstor. Čovjek sjedi i čeka da mu dođe inspiracija. Jedna od svrha je da je umjetnost najviši oblik saznanja. I oboje znaci umijece. do toga da treperi. Budući je svjedok toga Augustin. umjetnost je ljudska djelatnost koja nema funkcije ni svrhe. bio je početak oduzimanja umjetnosti svakog značaja. Sicilije preko Bizanta do Italije potpuno prirodan i logičan. umjetnikov rad. Ove priče sa subjektivnim iznenađujućim čudesnim kojima mi i danas operiramo su pojmovi kojima mi opisujemo umjetnost i umjetničko. Podsjeticu vas na neke važne činjenice. jednim dijelom nastaje iz sukoba i napetosti umjetnikova koncepta ideje i materijala. nemorala itd. Dovesti dramu. Kako ono. možda jeste . samo no što je mimo svake pameti. Dobro. uvijek su se javljale u periodima manirističkih poetika. formu koja je jednim dijelom zadana. Ars je tehne. I u knjizi De civitate Dei. I isto toliko je očigledna istina koju smo naglasili kada smo govorili o mimu da kulturne forme jesu ……………… tako da je put mima iz stare Grčke. I naravno da će u manirističkim epohama krajnje dekadencije umjetnici nastojati upravo to. ali je sve vrijeme teatar postojao. U klasičnoj kulturi je potpuno nezamislivo da djelatnost kakva bi trebalo izgledati umjetnost u romantičarskim predodžbama. Glumci su bili u društvu vozača kola. ujediniti svrhu i funkciju. nego profesionalna komedija. Pa robe božiji. pametni ljudi će …. ali što bi ja za to placao. nego umjetnik profesionalac koji je placao penale ako preko svake mjere kasni itd. drhturi. Aurelijus Augustinus. službeni filozof katoličke crkve. kompletnu antičku kulturu osuđuje kao djelo demona. jasno da se status glumaca u krščanskoj Evropi nije poboljšao u odnosu na ono kako je bilo u Rimu. jer je teatar izvor svakog zla. ali naravno da se profesija i umjetnost nisu razlikovale. oprostite? Da se sjetimo važnih činjenica.

To su studenti teologije koji su odustali od od sveštenickog života. to su bile neke vrste kasarni. Jako kasno su u službeni teatar blizak državi i pristojnim građanima prodrle žene. oni ih pozovu u krčmu. na kolima sa kojih se uklonila samo jedna strana. nemaju crkve i slično. Ti su programi obuhvatali kompletno književno djelo. Spavalo se pod kožom. ljubavne priče ili ciklus bretonskih epskih pjesama. Nastojalo se doći u sela o vašaru kada je bilo najviše publike. putujući klerik. utoliko što su kompletni teatarski autori. nespretni pokreti itd. muziku. uzmite uslovno. ovi su špilmani putovali i izvodili svoje programe. U gradovima. Najpopularnije su tri forme predstavljackog umijeca. imrovozirane. mogu pružiti usluge i zabacenim selima koja nemaju sveštenika. od zamka do zamka. klizanje. koji savršeno vladaju akrobatikom. jer je to bilo aktualno. profesionalne glumačke trupe koje su uključivale i žene. u dvorištima. ali nisu akrobati i nisu sposobni predstaviti karakter. jako važna napomena. On predstavlja karaktere samo što za razliku od histriona. imala konkurenciju. sviraju. Vicu jedno na drugo kao da će se potući. modele zapleta . ali za razliku od histriona nisu trupa nego pojedinci i oni pišu kompletne tekstove. Nisu to dvorci. Bile su često na granici između nekakvog žalosnog teatra i jeftine cirkuske zabave. To.to su improvizatori. Na primjer. mađionocarskim trikovima i koji su sposobni improvizirati tekst Druga forma svjetovnog teatra u srednjem vijeku su takozvani VAGANTI. Artur i vitezovi. Publiku se pozivalo bubnjem. To govori prateći se na lutnji ili na nekom drugom muzičkom instrumentu. ali je u svakom slučaju važna forma teatarskog života. izvode. Oni sami pišu tekstove. Uvijek je to književno djelo izvedeno u kompletnoj teatarskoj formi. Ma glupost. padanje. Vagant je bio mnogo bliži onome što bi mi zvali kantautor. Ako se ne može prehraniti sveštenickim uslugamam oni u krčmi. Kada u priči dođe do toga. Neka važna književna djela srednjevjekovne tradicije imamo do danas sačuvana. U histrionskim trupama srednjeg vijeka redovno su igrale i žene. sjedilo se uz ognjište. Jedna forma su HISTRIONI. Oni su govorili. ljudi se sakupe. Oni putuju i po potrebi mogu držati službu Božiju. Treći tip su takozvani ŠPILMANI. pred krčmama u kojima se igralo.to su kompletni glumci koji plešu. On priča kako se Okasenov otac odlučio ne dozvoliti da se oženi sirotom Nikoletom. Igralo se na improviziranim pozornicama. institucija koja je službeno zadužena za priredbe. pjeva. oni sviraju. dvorac. pjevaju podrugljive satirične pjesme. Ono na čemu se insistira kod ovih histrionskih grupa i što treba znati jeste: . on jedan predstavlja sve karaktere. on predstavlja . oni nemaju unaprijed napisan tekst nego poznaju samo šeme. Dakle. hodanjem na štakama. pjevali pjesmice protiv Rima. zamku. Na primjer Okasen i Nikoleta. Publika se nalazila u krčmama. Dakle. jer su u antičkom teatru muškarci igrali i ženske uloge. Kada se kaže dvorac misli se na lijepo bogato nemještene sobe. na dvoru. To su ljudi koji u pravilu putuju od dvorca do dvorca. On svira. Ili kompletne programe posvećene legendama okruglog stola. a tamo improviziraju nekakvu farsu sa mnogo komike utemeljene na akrobacijama ili na najnižim formama komike. počinjalo se improvizirajućim sukobima između glumaca. Sirotu Ofeliju je igrao neki dječak. Ljudi koji su veoma bliski histrionima. nego glumac. Te su predstave bile krajnje elementarne. pleše. U Šekspirovom teatru takođe. izazivalo je smijeh. batinanje.forma predstavljanja. a napisali su ih špilmani. uz baklju. neocekivano. Clerici vagantes. sviraju više instrumenata. glumi.

trupe su putovale po Njemačkoj. tako da je lijepo nalijegala na lice i omogucavala igru licem potpuno nesmetano.Tu se govori o maski. ali se njih snažno uzbuđuje ako se glumac tri puta prevrne preko glave ne dodirujući zemlju. sačinjena od nepromijenjivih osobina. nema stvarni dijalog. Drugo značenje je zapravo lik. na Bizant. ne postoji zaplet kao priča koja razvijajući i varirajući odnose između dva ili više likova dovodi do preokreta u toku događaja. To je Zapadna Evropa mogla dobiti jedino prisjecanjem na svoje antičke izvore. nema stvarnog sukoba. zbornik citata itd. koju su u pravilu nosili svi izvođači osim zaljubljenih. viceva za glumce komedije del arte. Riječ maska ima dva značenja. ali na pozornici oni improviziraju.Nikoletu. On radi naravno i to. citata najboljih rečenica. tekstopisac.A. srednoj Evropi. Naravno da se od čovjeka do čovjeka usmenom predajom čuvalo najbolju dosjetku. Jedno značenje je doslovna maska. glumac itd. To su nepismeni. Glumci ulaze na pozornicu i izlaze podsjecajuci se na redoslijed scena. iznutra postavljena somotom. Komedija del arte je izvedba profesionalne trupe glumaca. Tako se događalo da mladić od dvadesetak godina igra Pantalonea i da đuturum od 65 igra Arlekina. obrazovane. odnosno polumaska. vaganti I špilmani integriraju sa sjecanjem na mim. Naravno da se mora uvažiti argument ovih autora koji govore o dvije hiljade godina tradicije. da se to prenosilo. Nema drame. Zašto bi bilo nemoguće da se znanje. Zašto bi bilo nezamislivo da se ova veličanstvena teatarska tradicija integrira sa karnevalom. primitivni. Drugo od samog početka karijere glumac se veže za jednu masku i čitav život igra to. ali najveci broj trupa je pekao zanat u Italiji. oblicima teatarske kulture koju uvodi karneval i da se sve to razvije u komediju del arte. zato što je ta drama turška funkcija unaprijed zadata. po malo dekadentne publike. Ako se javlja u nastupima dva ili više likova. U XVI i XVII stoljeću su nastajali i objavljivani zbornici igara riječima. Mi danas kada govorimo ovako o komediji del arte. Tu nema ni dramaturgije. da njegova publika baš i nema osobina one fine. U zreloj fazi komedije del arte ta je maska bila napravljena od vrhunske prekrasno obrađene kože. Neke osnovne činjenice o komediji del arte smo več rekli. Kako je bilo moguce ovo čudo o kojem govorim pa nabrajam olakšavajuće stvari. Ne mora se govoriti da je taj kompletni zabavljač osim toga što je muzičar. Jedan je glumac čitav život igrao jednu masku. list na kome je zabilježeno šta se kad događa. Ti su glumci imali hejbet pomagala. Ime kostim osobine dramaturške funkcije su konstantni nepromijenjivi I zato se ne govori o liku nego o maski. 14. vještina i umjece koje su kroz stoljeća krščanske Evrope pronijeli histrioni. Ne postoji dramska forma kao razvijeni odnos. pripovijedanja i izvedbe. Francuskoj. U Italiji koja je ipak bila najvažniji ambijent za trupe komedije del arte. najbolju improvizaciju najduhovitiju igru riječima. Polovinom XVI vijeka imamo razvijenu teatrsku formu koja se danas zove komedija del arte i koja predstavlja jedinstven fenomen u evropskom teatarskom naslijeđu. jer ni jedna od autohtonih teatarskih formi srednjeg vijeka nema razvijenu dramu. To je jedna krajnje elementarna kombinacija monologa. agresivni vojnicine i njih se može na trenutak zabaviti tekstom. elemenata i neraskidivo vezana za te konstante. raspleta. pjevač. zapleta. a ne o liku. Stanovnike srednjevjekovnih zamkova ne bi uzbudili aforistično sroceni Menandrovi stihovi. ipak malo pretjerujemo. To je vec kod stručnih termina. na Atelanu. dosjetki. . U pravilu je iza pozornice okačen sođeto . za pojedine role. njihovi su odnosi uvijek krajnje elementarni. koju je imala Menandrova komedija.

Ako se naprosto razvezao crijep. preseljava iz dobrog vedog ugodnog raspoloženja u stanje istinskog straha. Počinje se bojati i 15 minuta čitava sala uključujući i Molijera. Naravno da se vremenom ova virtuoznost znala pretvoriti u isprazno demonstriranje umijeća koje ništa ne znaci i nicemu ne služi.LAZZI LACI pomagalo Naravno da je tokom izvedbe moralo dolaziti do zastoja. prirodno je da imate intervale usred intenzivne radnje. dramatično jeste i uspostavlja određeni . da bi izbjegao paklu. Na jednom mjestu je zabilježeno Molijerovo divljenje jednom glumcu. i sada nakon te scene mora se imati jednu scenu praznog hoda. kahpija sa kojom ste se juce posvađali. starog teatarskog vuka. a sve je savršeno jasno što želi reci. nesporazuma i naravno da je to trebalo nekako premostiti. pa pao. jer je dobar čovjek. pa ako se pojavi sa haljinom na kojoj je mokra fleka ona time nešto govori. na primjer Kolombina i Arlekino su uspjeli nagovoriti Pantalonea. pa čeka da se to osuši. pitanje itd. kada smo kontali je li dramatično ako crijep hekne Šemsu u glavu i Šemso na mjestu mrtav. potpuno normalno bez nekih smetnji. radost. Benedeto Kroče predlaže slijedeću etimologiju. kako se zove. kao akcija to je briljantno. Možda se ona nije naljutila možda. od kojeg je Molijer učio. LE AZZIONI . Premostiti to od peripetije do sretnog završetka se nečim mora i to se u pravilu radilo virtuoznim solo partijama pojedinih glumaca u kojima su oni gestom i igrom lica izražavali strah. starijem.RADNJE. imao je nadimak Skaramuš zato što je igrao masku Karamuča. glumac koji ga je naveo da počne razmišljati o reformama u talijanskom teatru. znamo kako je to nagovaranje izgledalo. sa koliko podvala je uspjelo da ga nagovore. Molijer je zabilježio kako on na sceni sam sjedi i svira gitaru. stoji iza zavjese i gleda. kao da mu neko prilazi. pravi trostruki salto. I uostalom. napeto gleda kako se taj jedan glumac sa svojom gitarom. Šemse je šteta. bez jedne jedine riječi. a partnera nema. Sve to izvodi u dugih 15 minuta u kojima ne izgovori ni jednu riječ. sluga sa punom čašom vina u ruci. a da se ni kap vina ne prospe. U cirkusu dušu dalo za aplauz. ali nije tragedija. Goldoni bilježi. nije dramatično. Užitak u vlastitom umijecu navodio je glumce na zloupotrebu. Imali smo jednu scenu. osjeća zebnju. jaku. važnu. sitnim gestama i izrazima lica prelazi iz stanja vedre opuštenosti u stanje istinskog dubokog straha. neočekivanih pauza. bili su takozvani laci. jer sve što se na pozornici pojavi nešto znači. On mijenjajući način na koji svira gitaru. scenu u kojoj dramski intenzitet pada do naredne scene u kojoj se sve završava sa hepi endom. To su ovi LACI . To vrijeme treba nečim ispuniti. jer akcija u teatru uvijek proizvodi značenje. bojazan. Goldoni govori. takoreci. možda …možda se uflekala sokom. pa gurnuo crijep. U jednom trenutku osjeti nekakvu nelagodu kao da ga neko posmatra. Ali kao dio teatra apsolutno nedopustivo i skandalozno.Poseban oblik pomoći.brakom između Ginevre i njezinog voljenog.LE AZZI. Šemso. poseban tip pomagala za glumce. ako je don Luka odvezo crijep. Tristo ljudi koji su platili da gledaju. Kolegica.GESTE. glumica. pa virio kada će Šemso naici. To su opisi igre licem i opisi gestike kojom se često u pravilu u izvedbama komedije del arte premoščivalo vrijeme između dvije scene sa tekstom i radnjom. Međutim. sjede. koji upućuje izvan sebe. sugreirati . gledao je izvedbu Kamenog domacina i kada se pod provaljuje da se domacin sruci u pakao. LE ACIONI /AKCIJE. Ubismo onog nesretnika kod crkve svetog Ante. a glumac stoji pred njima. To treba tri puta podvuci da je dramatican samo onaj događaj koji proizvodi radnju. koji proizvodi značenje. A glumac je uvijek vezan uz partnera.

RUCANTE . To je profesor književnosti iz Šibenika koji je napisao jednu od najvažnijih našeg jezika bosansko-hrvatsko-srpsko-crnogorsko-srednjobalkanskojugoslavoštokavskog. nije dijalekt dalmatinskog. Renesansna Italija je otkrila antiku. e neće biti da će ti pasti na pamet da izvodiš cirkuske atrakcije sa trostrukim saltom i punom čašom vina. Potpuno se zaboravilo ono što je Aristofan jako dobro znao. sotonu kao se zovu te sile paklene. Između ostalog. koji je standardiziran uveliko. Dakle ti nizovi gestova. Menandar više ne zna. Napetost grad . karnevasa. a na mediteranske ajme majko. on je glumac. ali to nije dijalekt šibencana. uljuđena. Ako na talijanskom. onaj koj vodi igru. tragedija je kaos. neobično bliska životu. ili ćeš ga ti meni. Taj sjajni pisac pokušao je napisati tragediju u dijalektu.srednjovjekovnih formi komedije i komedije del arte.odnos između Šemse i don Luke. Ni Split. možda presudno. Onog momenta . u ljetnikovcima. onda na Danteovom toskanskom. ponekad i na španjolskom. I naravno da je upravo zbog toga siromah Goldoni krenuo u poduhvat u koji je krenuo. jer je u to doba okupiran od Španjolaca. belzebuba. igara licem. Ako ste u Napulju. Prvi. primorskog. biti ili ne biti. igraju se amaterske predstave svojih drugova. karnevala. Njegova komedija je uvijek pisana u dijalektu. takozvani neučevni autentični govor na sceni. koji se zvao Anđelo Beloko. nije profesionalni glumac. Sam Beolko je bio još uvijek amater. Službeno. mimičkih izraza lica. to je išlo od kolege do kolege. komedija je uvijek razbarušena. ljudi koji se i ne predstavljaju kao glumci.. pisac teksta odnosno sođeta. To je doslovno genijalno.tako da je poslije sa tim nadimkom bio mnogo poznatiji nego pod svojim imenom. Tragedija je kosmos. Njegove su komedije u kojima je on. glumac i ono što je danas redatelj. dakle život. Sve se to igra često na latinskom. veoma efikasan izvor komičnoga. Tragedija je uvijek standardizirana. mediteranskog grada. iako je danas na ovoj strani Jadrana veoma riskantno govoriti o mediteranskom gradu. umivena. opčina Blatuša. pripremalo. zove se Ivo Brešan. Ako si se prepao jer se anamo on pojavio odozdo. usklađivalo itd. Jer i to je jedna od linija napetosti od koje evropska komedija živi od Aristofana na ovamo. nisu više ni nalik na gradove. Naravno. kreirao je jedan od najslavnijih likova manirističkog teatra u Italiji. ni Šibenik.selo se produžava. proizvodi se radnja. ili ću ga ja tebi. Sve blista. njegova je trupa još uvijek trupa pristojnih normalnih građana iz Padove. Jedan od najboljih. jako važan. on je u svakom slučaju jedna od najvažnijih osoba za nastanak komedije del arte iz nekoliko razloga. svašta. kompletan autor. demagoga. U potonjoj komediji stvari stoje obrnuto. u gradskim palacama. ponavljam. Predstva Hamleta u selu Mrduša donja. Sokrata. da je govor u dijalektu. Dio teatra može biti samo onaj događaj ili akcija koja upucuje na sebi adekvatno značenje. Aristofan u Aharnjanima u Delosu kako veoma rado suprotstavlja grad selu. Beolko je u svakom slucaju ……. kroz generacije zapisivalo se. ali on je i kompozitor. đavla. on uvodi teatarski dijalog. sve se to naravno malo uvježbavalo. najduhovitijih dramskih pisaca koji su na brdovitom Balkanu pojavili tokom dvadesetog vijeka. Dakle. pri čemu je on skloniji selu. u Firenci ponekad i na grčkom. prototip kasnije komedije del arte. jasno je da je mim čitavo vrijeme živio zapravo od sela. zbornik se pravio. po svemu se vidi da čovjek nije hodao po selima i nije upoznao taj svjet. Terenecije. dijalekt koji govore Brešanovi likovi je dijalekt vlaja iz Zagore. A na početku svega stoji jedan padovanski glumac pjevac. pjevac. jer na selu nema sofista. mislim na šejtana. to kod Brešana glasi. Povodom toga komada trebalo bi objašnjavati studentima dramaturgije Kako tu Brešan citira Hamleta …… Ontološka dilema. Nejse. nije to baš bilo na sceni u tom momentu improvizirano. na imanjima boljih familija. igraju se Plaut.

imena izrazito literarna. putujuće trupe. Nejse. sluga. ceznu. On ostaje reduciran na duhovnu radnju bez sposobnosti da se ona prelije u akciju. Izabele. Za ljubavnike bilo je jako važno da imaju imena koja nisu svakodnevna. svi ovi Flaviji. Ljubavnik se zove Flavio. rapsodi. Kragujevca. I najveći dio vremena u prvoj godini angažmana ona je provela na to da promijeni ime u Monja. Priča te komedije je uvijek ljubavna. Omogucuje onaj temeljni mehanizam koji evropska komedija podrazumijeva. ponavlja u biti Rasinovu Fedru. Lelijo. I drugo. A drugi dio.kada se u gradu pojavio državni taeatar. bio sam dramaturg u Zenici. Oni uostalom nisu stvarna gradska lica. možete vidjeti da je to konstanta u rimskoj komediji kao nasljednici nove atičke komedije. Onog momenta kada ste ga socijalno definirali. Zašto? Dijalekt koji nije naš sprečava onu estetsku identifikaciju koja je u tragediji neophodna. lišen ovog višeg dijela ljudskog bića. 14. Kako curi objasniti da Monja jeste neka zvijer. cijepa na dva dijela od kojih jedan dio gospodar zapravo samo želi. NOVELA OD STANCA i čitav niz drugih komedija. Uvijek se njihova čežnja ostvaruje djelovanjem sluga. ali ljudsko ime nije. Onda imate pucane koji tu čežnju provode u djelo. To je jedan od najglupljih poduhvata za koji se zna u dramaturgiji. Lažem. nema šta tražiti. Kao Sonja. Plauta. Jezgru svake moguće izvedbe čine dvoje zaljubljenih. Horacio. Oni se odvajaju od ostalih likova jer oni nisu komicni. to su imena više iz literature. koja se kao normalno čeljade zvala Milanka. i naravno. Da se potsjetimo na mim. Njegov govor nikada nije krajnje individualiziran i nikada nije stilski obojen. razmažena. oprostite na riječi.B. Aurelio. Oni se zovu najčešće Flavio. tragediju naseljavaju heroji. obicna. koja imaju nešto literarno. histrioni. svi se oni krajnje apstraktno vole. u romanima onog bezumnika Ričardsona. oni su više povod za dramsko zbivanje. pri cemu su u pravilu dvoje zaljubljenih gospodska djeca. Sve se ove Flaminije. čovjek iz naroda. Lucinde. Zato je dijalekt u tragediji apsolutno nezamisliv. romantivno. pucanin. Ja se sjećam mog prvog posla. E tako vam je to i sa ovim imenima. je takoreci čista akcija. a pojam heroja podrazumijeva stanovitu nadstvarnost. To neopisivo blago dijalekta koji je u evropsku komediju uveo Aristofan. Leliji. Dramaturški gledano da rimska komedija jednu dramaturšku funkciju koja se može nazvati likom. jer oni zaljubljeni ne nose maske. Nešto veoma slično imate ovde. Lucinda. Imate romantične stranke. malo tukne na viteški roman. U Bizantu je mim preživio na selima. Uvijek kada vidite u tekstu strašno mnogo nježnosti i duše znate da iza teksta zvuci pornografija. Heroj nije niti može biti pripadnik nekog subkulturnog kruga. uvijek je utemeljena na zaprijecenoj ljubavi. A tragedija se uvijek događa nama. nego iz života. ali njoj to zvuci ovako literarno. i angažirali smo jednu glumicu odnekud vako iz Kraljeva. dobra. Flaminija. Heroj je polubožanstvo. po tim se romanima samo kada bi se oslobodili njegove bezumnicke sveštenicke retorike mogla pisati vrhunska pornografija. Ona se zove Đinevra. . na srednjevjekovno. Donja sfera i gornja sfera mikrokosmosa. imena koja se pamte iz viteških romana. pametna i nesposobna da dođu jedno do drugoga. U potonjoj komediji. Italijani su govorili Đinevra. ta napetost između grada i sela iskazuje se tako da seljaci dolaze u gradove i tu bivaju žrtvom objesnoj dokonoj gradskoj mlađariji. a u stvari je Ginevra žena kralja Artura koja se kurvala i to je moglo izaci na veliki belaj. komika inamorata-zaljubljena. Od te iste napetosti živi i komedija Ive Brešana. Heroj nije niti može biti mesar iz Pazarića. Zove se Anera. Bizant je bio strogo centralizirana državna struktura. Lelijo. gospodare koji imaju čežnju. eliminisali ste prirodu heroja. ne sa …. da se ona podrazumijeva drugima. fina. To cijepanje insana po dijafragmi u rimskoj komediji nešto govori. kao. Ako budete radili Terencija. egzoticno. ljubavni par komiko inamorato-zaljubljeni. On je pokušao na Hvar smjestiti jednu tragediju i napisati je u hvarskom dijalogu.

Ja sada improviziram. Njezina ili njegova pratnja su uvijek razlog da Arlekino ili Kolombina. I u pravilu su te dvije ili više lica paralelne u odnosu naglašenog komentara sa ovom lirskom ljubavnom pričom. Pri tome se oni stvarno ne zovu Zani. o međusobom ironijskom komentianju ljubavnog zapleta koji tece među slugama u narodu i ljubavnog zapleta koji tece među zaljubljenima lirskog ljubavnog zapleta. jer su centri komedije del arte Venecija i Napulj. strašno bijelo lice. nema šore. među komičkoim figurama. jer svi ovi ljubavni zapleti počivaju na aktivnosti. tjelesnost je jako naglašena. dakle njih dvoje nisu maske. ili naprosto ne mora biti matori gad. Budući da su. stupe u akciju. To je hipokoristikum od Đovani. tu ima tijela. viših socijalnih slojeva i puka. od sedam do tri. povezanost različitih sižejnih tokova ne ostaje samo na razini simetrije. na paralelizmu lirskog i tjelesnog. često karikaturalnom sižejnom toku. nakinđurena. . Oracio. ako su recimo Arlekini i Franceskina sprijecile udaju neke Lucinde za nekog matorog gada. Tu nema ceznje. odnosno ljubavna zapleta među maskama. drpanje. Ostalo su nezaobilazni obavezni članovi trupe komičke figure iz takozvanog naroda. na ironijskoj napetoisti ili na simetriji ovih svih priča ovih dvaju planova zasniva se njihovo integriranje u jedan tekst i to je jedna od najvažnijih linija napetosti u ovoj dramaturgiji. Đovani bi bio Ivan. sklonu padanju u lirske tirade. što bi kod nas rekli. logično je da su u skladu sa tipovima koji se mogu sresti na ulici sjeverna i južna komediija del arte razvile vlastite maske. jednim drugim slugom. Dakle. U pravilu je osnova cijelog zapleta upravo to da nju takvu lutkastu. ali se u Bergamu to izgovara Czani. uvijek. budući da su trupe prepoznale fantastični komički potencijal dijalekta. budući da su se jako vezivale uz stvarni društveni život ambijenta u kojem trupa djeluje. tamburati ljubavne pjesme. nema ševe. zato se govori o simetriji. realističkom. pri čemu je naravno ljubav među slugama u takozvanom običnom narodu uvijek djelatna. Sluge svojom akcijom uvijek sprecavaju neželjeni brak koji prijeti i čine mogućim željeni brak između dvoje zaljubljeni. odražavanju.Pri tome je važno da je ova komika inamorata zaljubljena. Zajednicko ime maske sluga je ZANI. Paralelno sa tim ljubavnim zapletom tece prica u kojoj se Franceskina čudno gleda sa Trupalinom. duhovnog i tjelesnog. u vezi sa Anđelom Beolkom Rucanteom. Ona se dramaturški konkretizira likvima koji ih dobro povezuju. odnosno humorističkog. Đani bi bila kraca varijanta toga imena. Zašto Bergamo. Ako se Franceskina i Trupalino nešto tu. takođe počne padati u lirske tirade. Madrigela. Lelijo. svi oni imaju svoja imena. Zbog tog bergamskog izgovora maske sluga u komediji del arte. na dramskoj akciji. nemoćnu. zašto kalabrezi na jugu. često je ta vrlina njenog lica veoma bliska gotovo maski. MASKE KOMEDIJE DEL ARTE Standardne maske komedije del arte u pravilu se dijele na sjevernu i južnu grupu. Oni su na samoj lirici. Jasno je da naravno da je ovaj lirska ljubavna priča samo povod. čak i južnoj zovu Zani. ona je ludo zaljubljena u ovog Lelija. To ne treba shvatiti doslovno kao gazdu i čovjeka koji radi za njega. kako smo rekli. za platu. to je obavezno fatanje. otac želi dati za ženu nekome koga ona ne voli. Ono što je zajedničko su maske sluga. njih dvoje nisu integrirani u komički zaplet. Pod sluge razumite naprosto siromašne ljude koji rade od prilike do prilike ono što se nađe. Naizgled nepovezani sižejni prizori zapravo se sve vrijeme odnose jedan prema drugome. Ona motivira komički sižejni tok koji u pravilu opet ima jednu ili dvije ljubavne priče. Oni se u pravilu zovu Zani. zašto na sjeveru. Ta dramaturgija u pravilu počiva na međusobnom komentiranju. nježnu. oni su lirski tok dramskog zbivanja i ostaju strani ovom komičkom. A to je razlog da onda Flavio. ima nešto lutkasto. Njih dvoje nemaju maske. Na napetosti.

Tako je i ovdje. Momak koji zna zveknuti šamar. ljudi iz jedne močvarne surove siromašne pokrajine. spretan. Pisteter i Euelpid. već je Mikelanđelo nacrtao kostim za Arlekina koji je jako geometriziran. Brigela koji je takođe iz Bergama. crnoj togi se dodaje neki standardni instrument. On ima masku koja pokriva samo gornji dio lica. To je kraj jakog iseljavanja. a ima ih mnogo. kasnije od kože. drugi je hrabar itd. ali uostalom ima i vlastitu tradiciju ekonomske emigracije. Ima ih bukadar. Razvio se tokom stoljeća da mladi ljudi odlaze u gradove. Najčešći tipovi zanija. hlace i jaknu sa puno zakrpa u raznim bojama. tvrd. on je šaner. Veneciju. On je odjeven u pripijene crvene hlače. po malo plašljiv. budući je izraziti emotivac. To se vidi iz crvenog somota. Ta se Kolombina uvijek koleba. Ima tijesno odijelo. Arlekino je neuspješan seljak u gradu. Integralni dio njegove maske je sijeda kosa koja pokazuje da je on đuturum. sjetio sam se.. crvenu jaknu i veliki crni plašt. On se bavi pametnijim stvarima. On se cesto umjesa u lirski zaplet kao pretendent na ruku neke Izabele ili Lucinde. I Arlekino i Brigela govore bergamskim dijalektom. malkice tupav. Pantalone govori venecijanski dijalekt. može naravno i medicinu. On govori mješavinu talijanskog i latinskog. karikirano pseudo dostojanstvo. uz bolonjski dijalekat. Crna polumaska sa kukastim nosom i moćnim brkovima. On siromah gdje god vidi krpu on je zašije jer je odijelo uvijek negdje progledalo. Ako je pravo. đuturum i staršno se voli okrenuti za curom koja prođe pored njega. On je trgovac. slugu u sjevernoj komediji su ARLEKINO I BRIGELA. jer to je tadašnji ekvivalent bijelim čarapama i mobitelu jednog hercegovca. iskren. jednom od najstarijih i najuglednijih europskih univerziteta. Jedan je Zani nespretan izrazito emotivan. To je statusni simbol. po necemu suprotni. koji u prologu uvijek ima par zasnovan na unutrašnjoj napetosti. zaljubi se u sluškinju. to su preciozna imena sluškinjica. Nisam se sjetio više ni jednog imena. Dotore je tamo studirao najčešće pravo.Zato što je Bergamo jako siromašan brdovit kraj u kojem je raja uglavnom živjela od jako loše vrste poljoprivrede. Đenovu. to je u pravilu Arlekino. Mac je za pojasom i kesa za novac očigledno prazna. Naglašeno ukočeno držanje. Brigela nema tih ljubavnih zapleta. obavezno jako zaljubi. ima polumasku sa crvenim jagodicama i jako crvenim nosom. Možete zamisliti čovjeka koji je u stanju sam piti. onda u crnoj togi ima periku i crnu polumasku. To je slap sijedih dlaka. štedi on. On je studirao u Bolonji. ima široke hlače i jaknu i široki veliki kaput sa zlatnim dugmadima. koji je seljak u gradu. Brigela je sišao u grad. dakle. Iz viših društvenih slojeva satiričke maske u sjevernoj komediji del arte su Pantalone i Dotore. Kažu. Sjećate se onih parova koje smo primjetili kod Aristofana. Otkuda Gačani kod Držića? Na jugu to su Kalbrezi. jer Arlekino je blento koji ima mač za koji svi vide da je drveni. luke. hm. u kojem dominiraju ove geometriske manirističke forme. On je ona strašna sorta koju u Bosni zovu solo drinkeri. Ova dugmad su jako važna. jer je on pjanac. On je alazon. Jedan je kukavica. Po necemu slicni. Ona je u početku bila od drveta. Petrunjela se zove kod Držica. Dotore je profesor iz svjetske drame i teatra. On nema ni za koliko toliko ocuvano odijelo. On sebi može priuštiti zlatnu dugmad koja šljaštre. U ranoj fazi to su bile prave zakrpe i to je bilo znak njegove sirotinje. On se. gdje zarade nešto para i onda se vracaju da se. Kolombina i Franceskina. epruveta ili slično . osjećam se glupo objašnjavajući to u Bosni koja ima Hercegovinu. dobrica. ali nipošto tako dobro situiran kako on želi pokazati. velura njegovog kostima.. Ako je liječnik. On je relativno dobro situirani trgovac. Brigela je uspio u životu. Zaboravih reci da je obavezni dio Arlekinove maske drveni mac za koji se vidi da je drveni. on miješa ogromne količine latinskih riječi.

šešir sa mnogo kokošijeg perja. sluge. Arlekino i Skaramuča su ljudi koji svoj strah ne kontroliraju najbolje. crna polumaska .Tek će Šekspir koji produžava tragediju karaktera. To je meser …. Pulčinela je uspio napraviti kao svi gadovi veliku karijeru. prevesti žednog preko vode. dakle. polumaska sa ogromnom bradom i brcinama. gad koji se stvarno raduje kada uspije nekoga dobro nasamariti. Treba zapamtiti zbog potonje literature na varijacije u kojima se javljaju nazivi. o svojim mocnim zaštitnicima. crn ogrtač. nikakav drveni mač. kako treba svojevrsne hrabrosti da bi se sk…sa bojnog polja. Inace nema. U Francuskoj je on Olišinel.A. Tipični alazon. Južne maske.ali je mnogo popularniji Karamuča koji je u Francuskoj bio Karamuš. Tartalja je zapravo južnjački ekvivalent dotoreu. On je Španjolac. u romantizmu. Brigela . zašto je on takav? Zato da bi se motiviralo. pedant. javlja se pod raznim imenima. prva najvažnija je El Kapitano. treći put je Zganarel. Tartalja je državni službenik. obavezno nož za pojasom. Jedno vrijeme priča o mahnitoj hrabrosti. Čovjek koji je dušu dao da bude namagarčen. Obavezno zaurla kada govori ja sam kapetan Užas iz hadske doline.A. amerikanci bi danas rekli. Zato što je Hamleta kao i sve glavne junake u Šekspira igrao /ime glumca/. El Kapitano koji je kukavica umakne. Na jugu su maske …… 15.i u talijanski govor upliće medicinske fraze. jako dobro sačuvana maska iz komedije del arte preuzeta u dramu. on pobjegne. Ričard III. Izgledom se motivira prema. U komadu koji morate čitati Makijavelijevu Mandragolu. ukočena slika. Zganarel. negativan odnos prema svijetu. Jedan siromah koji voli da se pravi važan. imate tipičnog dotorea. Asklepijusa itd. Bezazleni alazon. nego pravi pravcati nož koji Pulčinela veoma vješto zna smjestiti između šestog i sedmog rebra sa lijeve strane. Uvježban. njegov izgled direktno sudjeluje u njegovom djelovanju u drami. Elem. Čovjek koji strašno voli pričati o bogatstvu koje negdje tamo ima. I iz svake njegove geste.. iz svakog njegovog pokreta.. jedan od onih koji iza zavjese najprije proture novu čizmu. U Hamletu ima kada Gertruda kaže on je malo debeo. a za koje on tvrdi da je orlovsko. 16. jasno je da on to zaista zna. čuli ste za slavni Molijerov komad Kabenove podvale. Kaben. ali ga i ne sakrivaju. šepav. dubok glas. A kada se Trivelino iznervira i vikne. koliko je crnaca. notar ili nešto slično. prevariti. Marlo je već uveo. na jugu bio je …. jednog prizora. To nema veze sa Skaramučom koji često citira Dantea. prodoran. U Engleskoj je on Oks. Tek on tu i tamo pomene. a ne iznutra ispunjenim životnim darom. Dotore je komička slika skolastičke aleksandrijske učenosti koja nema veze sa životom. spletkaroš. Obavezno se to događa da ga otjeraju sa pozornice. ekstremno konvulziran. koji je bio debeo. Kolombina podvrisne ili Arlekino. Marka. siromaha. Jedno je vrijeme imao na talijanskom jugu posprdno ime Ubica crnaca. duboko importiran. Njemu suprotan tip zanija. Plinija. nakazan. neće on moć izdurati. Jednom je to Brigela drugi put Kafino.crna jakna. upozori na poneku tjelesnost svojih junaka ako to direktno motivira njihovo djelovanje u drami ili sudjeluje u radnji jedne scene. Jedan opasan tip. to jest nevjernika pobio. kod opsade tvrđava. satiričke. Za razliku od dotorea koji ima periku ovaj ima ogromne naočale. tip Brigele. Naravno. nego je spretan. ali je izrazito bezazlen. jer ona tragediju ne . Obavezno ogroman mac. onda on pobjegne sa scene vicući da niko ne pomisli da se on uplašio. dostojanstva koje je puka figura. on ide za ovog jadnika iskopati grob. ovaj prodorni uspješni sluga koji nije stvarno opasan kao Pulčinela. jer je naravno pričao o silnim pobjedama koje je licno on izvojevao u Egiptu. Negativac. obavezno ga Pulčinela ili neko drugi izazaiva na dvoboj. Kada je Ludvig Tik u Berlinu režirao Ričarda III on je imao i grbu i naravno rošavo lice. to su Tapino.

Kada je Pasternak imao sedamdesetih godina problema oko romana Doktor Živago. sažaljenja. kako je izgledala kulturna scena u doba staljinizma naprosto se ne može vjerovati da je tako nešto moglo biti objavljeno. kada se zna koliko je problema imao Molijer da svijet svojih tragedija uskladi sa svijetom dvora Luja XIV. život od kog smo ovisni . Filozofi bi rekli ono naprosto ljudsko. vi ste tragediju učinili nemogućom. koji se okreće za mladim curama. odnosno samoprojekcija u junake i svijet komedije teško su zamislive. Ne. Onog momenta kada ste tragičkog junaka smjestili za trpezu i dali mu da malo cugne. Drugo važno pitanje koje uvijek stoji i koje mora stajati. jer tragičkom junaku je imanentna određena netjelesnost. na bitno. Tragedija svom čitaocu govori ovo bi mogao i ti. ako ikako može. Da preuzme dug koji nije napravio. jer komedija oponaša vanjsko biće svojih likova. vidljivo. pojedinacnom. Kako je to moguće? Vjerujem da je jedan od odgovora upravo tip mimeze i predmet mimeze. Na ono po čemu se heroj uzdiže iznad prosjeka. prividno proživljavajući njegovou sudbinu. I tu dolazimo do treceg pitanja. a mnogo radikalniju kritiku društva imate u Zlatnom teletu i Dvanaest stolica koji su objavljeni za Staljinovog života. Tragedija reducira mimetičko polje na unutrašnje. ili redatelja koji neće iznijeti na pozornicu pladanj. Katarktički učinak tragedije u komediji naravno nije moguć. Zašto? Pa zato što je ponavljanje jedno od sredstava za proizvodnju komičnog. Komedija upravo obrnuto.. što nam je možda svima na srcu ili možda svi mi htjeli. bilo je šta oponašati. tragedija se bavi unutrašnjim bićem svojih junaka i njihovom sudbinom. Tragediju zanima ono što jednog čovjeka uzdiže do ……. nemaš veze. okrenuta unutrašnjem. oponašanja. I zbog naglašenog vanjskog prostupa komedije. s njim se neće identificirati ni sedamdesetogodišnji trgovac oženjen sa sedamnaestogodišnjom curom. sloboda od čisto tjelesnog. opcenita. Ovo bi se moglo dogoditi i tebi. a da ipak aluzije ne budu vidljive. ovo je neko drugi. jer mi nemamo pojma je li Edip bio škrt. izrazito vanjsku osobinu. prividnog identificiranja za gledaoca. straha. jer jedan od temeljnih principa evropske komedija je suspenzija saosjecanja. prividna identifikacija gledaoca sa tragičkim junakom zapravo projekcija gledaoca u biće tragičkog junaka na kome počiva drugi temeljni fenomen tragedije u Aristotelovoj poetici. podražavanja. zbog toga se tragedija uvijek događa nama. tragičkom junaku. jer je tjelesnost uvijek konkretna. kao što je temeljni princip tragedije izazivati saosjecanje. Kod svojih likova.da se žrtvuje za ideju princip. Škrticom i njegovom škrtošču komedija se bavi puna tri cina. Komedija govori ovo nisi ti. katarza. očigledno. Nema tog provincijskog glumca koji nece ako igra komediju izaći na pozornicu sa batačićem u ruci. ne. opšte dobro. da li je volio pojesti nešto masno itd. Upozorio sam da je tragedija uvijek u određenom smislu apstraktna.zanima vanjski svijet. Komedija se koncentrira na vanjsko. Mi se ne identificiramo sa likovima komedije. Sa Pantaloneom. Ovu dominantnu struju evropske komedije možemo nazvati diktaturom očiglednog. koju on uvijek iznova manifestira. jako insistira na konkretnom. gledalac oslobađa svoje biće od osjećaja. Bankari se sigurno neće identificirati sa škrticom. Zlatno tele. u svojim pricama. Kada danas čitate Iljfa i Petrova. Tjelesnost je od ovog svijeta. starim trgovcem venecijanskim. u heroju. svakome. jako naglašenu. zbog visokog stupnja vanjske konkretnosti na kojem se komedija uvijek temelji. na prvi pogled vidljivu. Projicirajući se u njegovo biće. Tragedija nam pokazuje. Jednu. a drugo je kako oponašati. Tragediju zanima duh. katarktički učinak. Zato zbog tog veoma visokog stupnja opštosti koji tragedija postiže. Moguća privremena. Tragedija od visokog stupnja opštosti svojih likova zbog katarktičkog momenta koji proistice iz mogućnosti samoprojiciranja.

Jer je riječ prije svega i više od svega riječ. Ali nikada ne iskazuje sebe u govoru. Koja su. lik drumom. Ovaj teatar koji se želi osloboditi teksta ni ne pokušava igrati tragediju. cina. prema duhu. Policajci su odgonetnuli apsolutnu pojedinačnost otiska prsta. osjećanja. Komedija funkcionira na principu pokazivanja očiglednog. govori ono što vjeruje svojim govorom. pri cemu je cin. ma šta o tome mislili vladari. tragički junak na kraju kada “propada”………… Antigona cini ono što hoce.dok smo ovdje. siže šumom. Ako sa onim što ga volite puno pricate sigurno će nastati kada tada neki nesporazum. Likovi koriste gotovo uvijek govore u dijalektu. A potpuna razlika do najsitnijih detalja će biti poznata tek kasnije. Prije svega riječ. koje se u tragediji uvijek manifestira i kao vezanost lika sa sižeom. Animus. jer mi ovdje nemamo instrumenata za prepoznavanje i razumijevanje duha. Kapak. Razlike između dva duha mi saznajemo naravno već ovdje. jer dijalekt uvijek znači tačno određeni kulturni i socijalni milje. između govorne i fizičke radnje. emocije. osnovnih geometriskih formi glave. djelo. Jednostavnije rečeno.. Htio sam upozoriti na važnost riječi. cina. riječi kao samoiskaza. jezičkog iskaza. Nema tu promjena. ŠTA. Ovo jedinstvo misli. Zato se tako jako želite dodirnuti sa onim koga volite. I razumijete se sjajno. . Egzistencija jeste vezivanje jednog duha sa jednim tijelom. Duša se puno direktnije iskazuje dodirom. Tragički junak radi ono što hoće i tek na kraju njegova djela se okrecu protiv njega. dakle. Govori da bi se poigrao jezikom i time demonstrirao svog autora. onu konkretnost. pri čemu je individualnost. samoizražavanja tragičkog junaka. misli. Što si više policajac. čovjek naprosto. podjele na vanjsko. makar ko. uvijek po malo onostran. želi ono što ne može. koje smo vidjeli u tragediji. govora. postupak. ili kao mi danas kako bi sakrio da ništa ne misli. osjećanja i iskaza. duh. Tragičkom junaku stoje na raspolaganju riječ i naravno cin. Mi vec ovdje možemo prepoznati. konkretno. duhu. Govoriti. On ne radi ono što je naumio i najavio. to manje prepoznaješ osobenosti duša. radi ono što neće. čovjekova veza sa drugim svjetovima. sada su i zmodali u ličnim kartama geometriju lica. Apsolutne pojedinacnosti. komedija manifestira i pokretanjem stilski obojenog. to znači izražavati duh. pojedinacno. puno bolje nego riječima. To je neverbalni teatar. Zapravo. Sa dušom to ne mogu uraditi. komički lik govori ono što ne vidi. sredstva kojima se koristi. smislu. Ono apsolutno jedinstvo duha i duše. sociokulturno definirano jezično ……. rekli bi. progovarate kao sarajlija. uvijek izraz njegovog karaktera i direktan znak njegovog odnosa prema jednoj od temeljnih vrijednosti. dakle. Kada umekšate palatale i razvučete vokale. forme uha. razumjeti. vjere. Onu tjelesnost likova komedije koju smo naglasili.KAKO I KOJIM SREDSTVIMA. svojim činom iskazuje svoju temeljnu vjeru da su božiji zakoni stariji od državnih zakona. značenju. Ona mora sahraniti brata. međusobna determiniranost lika i sižea u komediji naravno nije moguća. Riječ čovjeka otvara prema drugim svjetovima. Jer duh slici svemu. ne dušu animu. Ovo sve je veoma važno za odnos tragedije odnosno komedije prema jeziku. riječ je sredstvo za čovjekovo približavanju smislu. Duše ne. Momo i Uzeir. džabe vam je. osjećanja. rijeci. Riječ je najčistiji najkonkretniji izraz našeg duha. Ako dozvolite jednu narodnu. značenju. Lik u komediji govori da bi sakrio ono što misli. animus. Komički se lik sastoji iz niza mimoilaženja. misli. apsolutnu pojedinacnost tijela u kojima boravimo. A tragički junak hoće biti čovjek. u komediji postaje zapravo jedna disociranost. Tragedija u dosadašnjoj praksi evropske drame ne može računati sa dijalektom. tjelesnog iskaza. Uz pojam mimezis uvijek idu tri pitanja.

Ali ako se pokuša napisati tragediju o marindvorskom trafikantu. klasifikacija za pravljenje komedije. aman jarabi. inkarniranim. ovosvjetovnosti koja nije više tragedija. barem ne za nas.Preodijevanje itekako može voditi do zamjene dvoju osoba -komični zagrljaj. komšija mi je. ali ne boli duša na način na koji bi trebalo u vezi sa tragedijom. Jer. pa kaže Boalo.B. pojedinacnosti. sasvim konkretne osobe. nisu simboličke figure u kojima se društvo prepoznaje i kojima je društvo predstavljeno. za razliku od deskriptivnih poetika koje su opisivale određenu umjetničku praksu.. mogu biti sve osobe. I to je važno. Ima bezbroj upustava. A te su konkretne.. naravno da će se čovjeku srce stegnuti ako izvedeš maksuma na pozornicu. Vama je iz ovog čisto tehničkog opisa razlika između tragedije i komedije više nego jasna. Zato necete naci nigdje upute za pravljenje tragedije koje bi bile konkretnije od Aristotelovih.16. jer ti loviš svog gledaoca na njegovo majčinstvo. Junak tragedije uvijek je stub društva. dovesti ga u red. Tragedija mora biti okrenuta potpuno unutrašnjem. dramaturško pitanje. već Aristotel . Uspio sam nabaviti jedan starinski udžbenik u kojem je oštampano uputstvo. sve socijalne funkcije u kojima se društvo prepoznaje.. koji su najbolji trikovi.. sažaljenja.. ali nije to baš tako jednostavno. vracevi. tragedija se uvijek događa na dvoru i junaci tragedije moraju biti kraljevi. . socijalno koliko tehničko pitanje. seljaci. tada se u tekst unosi onaj stupanj vanjske konkretnosti koji tragedija ne trpi. -neko pokušava bez ikakvog uspjeha nekog preodgojiti. očinstvo ili šta vec. ali se uvijek iznova vraca. kretanje. zanatlije. ma koliko čovjeka poštujem. ako je neko od vas razvio protuprirodnu sklonost da čita Lope de Vegu mogao je vidjeti toga tonu. lista komičkih sredstava koje je savojevremeno sastavio Molijer i sada ćemo to čitati da osjetite ove razlike o kojima govorimo. on to prigovara Euripidu. Boli duša. profesionalno. pa spuca Arlekina. Brigela hoće da udari nekoga. u kojima se društvo smatra otjelovljenim. kroz koje se društvo predstavlja. svi likovi. Komedija je uvijek naseljena pojedincima. To dobiva onu vrstu konkretnosti.. volim.neko je toliko užurban. jezično. koja su najpouzdanija sredstva za izazivanje smijeha. uštineš ga za leđa i maksum se razdere. naravno ako se vješto izvodi. U bezborojnim poetikama koje ćete čitati naći cete tvrdnje kako su u takozvanim normativnim poetikama koje su propisivale kako se treba pisati. dvorjani I …. koliko god čovjek toliko i otjelovljeno zajedništvo jednog društva. simbol jedne zajednice. nisu otjelovljeni duh zajednice. Junaci komedije su uvijek sasvim socijalno. Na pozornici uvijek izaziva smijeh. k vragu. za izazivanje saosjećanja. toliko zagrijan za neku stvar da od silne žurbe pada . koja se takoreci podrazumijevaju ……. i junaci komedije moraju biti građani. jaran. . Moje dame i gospodo. Ne mogu se ja osjećati stvarno predstavljenim u trafikantu. Komička sredstva kako ih Molijer nabraja mogli bi se podijeliti na: -mimička -dijaloška -sadržajna mimička sredstva . Junaci komedija nisu predstavnici. Aristotela smeta upotreba čak onih sredsstava za proizvodnju patetike. Svako vanjsko sredstvo za izazivanje saosjećanja. mene će koštati određenog napora da se projiciram u njega da kažem i ja sam on. Nije to toliko. definirane klase socijalnih slojeva kojima se bave pojedine dramske forme. -neko hoće da se udalji. Junaci tragedije mogu biti sveštenici. To prosto ne ide. dramsko.jedan lik prima udarce koji su namijenjeni drugom liku. Jer onog momenta kada se u drami naglasi da je on marindvorski trafikant. taj se izmakne..

obnove rimske komedije u renesansi.. uporno brblja nevažne stvari. nikom ništa. Molijer u Don Huanu prvi je to upotrijebio sadržajna sredstva -nesporazumi koji nastaju tokom jednog razgovora. -dvoje likova se sporazumijevaju gestama. -lik pjeva ili recitira pjesmu koju je sam napisao ili komponirao. Na primjer. U Nušićevom Sumnjivom licu kada priča Aleksa Žunić.A. sreski špijun. poziva na Božije davanje. čak i u tim periodima Evropa je imala komičke dramske forme. sramotne. Evropa ima jedan neprekinuti izrazito konzekventan kontinuitet u komediji. da bi opravdao krajnje egoističan stav. smijeh je pretvaranje napetog iščekivanja u ništa. Ako se čita Molijer treba vidjeti da on tako promatra smijeh i koristi napeto iščekivanje i srozavanje u ništa sve vrijeme. . jer je đavolskog uticaja kao u srednjem vijeku. Kada je gluma spadala u profesije označene sa infamia.To se zna iz mladih dana. nedostojne društvenog priznanja. ali je puno bolje znati kako se to u drami primjenjuje. Čak i u periodima kada je teatar bio. ali pjesma ili pjevanje ništa ne valja. I u vremenima kada je teatar progonjen i kada su glumci zajedno sa prostitutkama i vozacima kola u cirkusu podlijegali “žigu sramotnih”. Govori jednom liku. -jedan lik uopšte ne reagira na riječi svog sugovornika i njegove pokušaje da ga zainteresira -jedan lik odgovara drugome njegovim riječima. Ležim ja tako na stomaku ……… I td. a čuje ga drugi. sada stvarno moram ici. …. kada se ima najbolja prijateljica ili prijatelj pa se uvijek ima nešto pricati. a nemate pojma da je to njezin muž. Samo da ti ovo ispricam dijaloška sredstva -jedan lik mora što je moguce krace. kao dijalog između ljudi koji su jedan drugoga pobrkali. Imali smo to u Plauta -jedan lik više puta ponavlja iste riječi. Jer ako pjesmu recituje Arlekino. šefu policije Jerotije kako je otkrio sumnjivo lice. nego doslovno progonjen. sigurno nije bilo pola sedam. saopštiti važnu informaciju. postupcima u književnosti. -govornik ne primjećuje svjedoka. -neko se nekom povjerava i ne znajući da mu je on neprijatelj ili konkurent. Važno je da ova filozofska uopštavanja povežemo sa sasvim konkretnim tehničkim sredstvima. -sluškinjica ili sluga. brze. atelane. E. -jedan lik prekrši princip u koji se sekundu prije zaklinjao. To su uvijek alazoni koji vjeruju da su nadareni. 17. jedini princip komičkog don Žuana. Nema u evropskoj istoriji teatra perioda koji nije imao komediju. -čovjek. jer je to. a koristi bezbroj zaobilaženja. kaže. nekoga molite i uvjeravate da vas upozna sa nekom damom. ne samo žigosan. Uporno se zaobilazi ono što bi trebao biti stvarni predmet interesa -govornik koga stalno iznova prekidaju. probudim se ja tako negdje pola šest. a treći to ne razumije. izdere se na krupnog i jakog gazdu. Npr. Lijepo je znati da Kant kaže. do danas. -ljubavnici se svađaju i mire. znakovima. Uvjerili smo se da je u evropskoj teatarskoj tradiciji kontinuitet komedije od mima preko Aristofana.rimske komedije. Jednu podvrstu ovog tipa razvio je Molijer. slab i nejak. na primjer. Dakle. nove atičke komedije.

unutrašnje stabilnosti i već se suocavaju sa svojim problemima. u Pruskoj 1805-6 godine napisao je knjigu. s tim da taj komad nije uspostavio formu. na sličan način. društva u kojima se događa ono što proučavamo. mnogi ljudi. Pokušali smo dio te tradicije razumjeti. Periklova Atena je društvo koje je postiglo za tadašnje vrijeme. najveci dio bogatstva. Logično je pitanje ima li nešto što te periode. Ako hoćemo razumjeti forme tragedije koje su nastale u ovim vremenima. ELIZABETANSKI PERIOD III. Jedan jedini osamljenik. Engleska u doba kraljice Elizabete.Ima li nešto što im je zajedničko. takozvana Periklova Atena. Mi ćemo se koncentrisati na ono po čemu su one izuzetne. GRČKA. jer imamo jednog autora i dvije drame. Mi tvrdimo da su svi ovi periodi proizveli tragediju. udobnost. Šta razlikuje Francusku Luja XIV od Francuske Luja XII ili Napoleona Bonaparte. Svaki put kada konstatiramo neke činjenice u historiji moramo logično postaviti par pitanja. odnosno. iako je smijeh u tim periodima bio krajnje sumnjiv. nas interesuje šta izdvaja elizabetansku Englesku od Engleske Henrika VIII. itd. stvari stoje drugacije. osjećali su svijet. Treći bi bio Francuska Luja XIV. maksimalni luksuz.Da paradoks bude zaoštreniji. ljudsku prisutnost u svijetu. Periklova Atena je jedna imperijalna sila koja kontroliše.FRANCUSKA LUJA XIV 480-405 1550-1620 1600-1680 Mi pokušavano razmišljati o nečemu što se događalo u tri navrata u periodima koji su jedan od drugoga strašno udaljeni. To je ono što se događa uvijek. Postoji li nešto što je ovim trima epohama zajedničko? Postoji naravno mnogo toga. trenutka u kojima evropska teatarska produkcija poznaje tagediju. Hajnrih fon Klajst. U sva tri slucaja radi se o društvima koja dostižu najviši stupanj zrelosti uspješnosti. muškarci se opijali. uvjereni da znaju šta je stvarna volja evanđelja. U evropskoj historij imamo samo tri. kao drugom presudno važnom formom evropske dramske tradicije. ambijente. grupi autora. gdje se ne može govoriti o periodu ili pokretu. pa ne možemo govoriti o pruskoj tragediji ranog romantizma. Ako je istina da je evropski teatar samo u tim periodima proizveo tragediju onda mora biti nešto što je ovim periodima zajedničko i što ta tri perioda razlikuje od osnovnog toka evropske istorije. Čak je i u tim vremenima evropski teatar imao komediju. govorili da se nigdje u evanđeljima ne kaže da se Isus smijao. Dakle. i koja se u svojoj udobnosti vec može pitati nad sobom. utemeljio vrstu. blagostanje. drugih pogleda na svijet. može sumnjati u vlastite principe. da su žene prale posuđe. Teatar doživljavali na sličan način. u ambijentima i prostorima koji su međusobno strašno udaljeni. povezuje . Dakle. Dakle. što nastojimo razumjeti. komad koji jeste tragedija. Almir bi rekao. PERIKLOV PERIOD II. Baviti ćemo se ovim trima periodima. Crkveni oci. drugog osjećaja čovjeka i njegova mjesta u svijetu.ENGLESKA. moramo naravno razumjeti sličnosti i razlike društava koja su tragediju proizvela. razmišljali su. istorijski gledano. Zajedničko im je to da su ljudi živjeli u sva ta tri perioda. a bogme i za sadašnje. rekli bi današnji ekonomisti. možda četiri perioda. Mislim da tu možemo primjetiti jednu jako važnu i zanimljivu stvar. Sa tragedijom. Drugi period tragedije je elizabetanski period. Zato se Klajstom i tim slucajem necemo baviti. Prvi period tragedije je V stoljeće prije nove ere. sa svijetom drugih kultura. Atena. E. rađale djecu. Almir bi rado dodao četvrti primjer. TRAGEDIJA U EVROPSKOJ TEATARSKOJ ISTORIJI I. u najmračnijim periodima srednjeg vijeka evropski teratar je imao komediju. ta se Periklova Atena u svome imperijalnom blagostanju .

Hermes koji je negdje prije šestog stoljeća bio prije svega glasnik bogova sada postaje onaj koji duše mrtvih vodi u vječnost. Tek istinska zrelost grčke kulture čini ovu kulturu sposobnom da čita. U sukobu. upravo su otkrili potpuno nove kulturne i religiske sisteme u Americi. u susretu sa Španjolcima upravo su otkrili religijski fundamentalizam i suocili se sa razlikama između anglikanskog i katolickog poimanja religije. religija. vec je usvojila olimpsku religiju koja je službena državna religija. Mlada kultura. sposobnost za refleksiju sebe samog. razumijeva. koja se počinje pitati o sebi. drugog svijeta. orfički. prodorom Turaka u Evropu otkriva se Islam. Za Atenjane Periklova doba Egipcani nisu barbari. Otuda moja sklonost da uspoređujem. Taj se ne pita. dioniski. orfički kult. strast. razumijevanja. materijalnu i ekonomsku zrelost koja omogucuje stabilno postojanje i širenje. Zapanjujuće je koliko su okolnosti elizabetanske Engleske sliccne okolnostima u Periklovoj Ateni. otkriju stav. nego su sugovornici. mnogo je sklonija djelovanju. Sačuvao vas bog čovjeka jedne misli. ne pita se. formi koja dramski oblikuje. Nastaju. drugog pogleda. rađaju se. osnova za pitanje i nad sobom. citiram. ne gubeći svoju stabilnost. Upravo su pobijedili španjolsku nepobjedivu armadu. Ova otvorenost zrele atenske kulture koja je otvorena prema bitnim pitanjima. onaj koji donosi znanje i time naravno smrt. jer sve više segmenata kulture zaista funkcioniraju poput živih organizama. pojmove. Atenjani Periklova doba otkrivaju u smislu da se stvarno upoznaje. On je siguran da sve zna. duhovnom otvaranju. ni glupost se ne pita. Otkrice matematike. riječi koje danas imate …………. čini jednu kulturu sposobnu da se zapita. Prije Periklova doba. Glasnik. rastu. zanos. termine. Tek je zrelost. Takođe. visoko artikuliranu svijest o sebi i istovremno osluškivanje druge kulture. Zašto? Molim da to prihvatite kao najvažniju zajedničku osobinu ovih triju velikih epoha. eleusinski. Otkrivanje novih kultura. Mladost. postaje varinjanta boga smrti. na život kultura. Na duhovnom planu i planu religije. da se oplodi znanjima o egipatskoj i perzijsikoj kulturi. iskustvu drugih religija i drugih kultura. Kasnije za Rimnljane barbarin je onaj koji ne govori latinski . nepoznate nove svjetove. Oni shvacaju da to nisu barbari. stare. onda se naginju odlasku ili što bi mi rekli smrti. Otkrivaju jedan način postojanja koji izrazito materijalističkom fundiranom grčkom mišljenju ………. sigurnost. Dovoljno je bogata da se može pitati nad vlastitim principima. nego pitanju. Upravo se otkriva Istok preko Indije. Svijet koji se do tada imao. . U sva tri slučaja imamo kulture koje su dostigle zrelost. unutrašnju stabilnost. Druga kultura. pitagorejci. određena misao. nad vlastitim uvjerenjima. dakle zrelost sposobnu da se pita o tome. za Grka je onaj ko ne govori grčki bio barbar i oni ozbiljno vjeruju da oni ne znaju jezik. poput mladog čovjeka. Ne želim vas uvjeriti da kulture funkcioniraju kao i organizmi. Na jednoj strani ekonomsko blagostanje. Gaje kultove. da primjenjujem na kulture. umaraju. Već je prepoznala frapantne sličnosti svoje vjere sa egipatskom.suočila sa Perzijom. Tek od druge mogucnosti. sukob slobode u čovjeku i objektivne nužnosti. potpunu. ipak se mijenja. upravo onako kako su Grci pobjedili Persijance. diskutiranja. prema drugim kulturama. U Francuskoj Luja XIV imamo opet nagomilana bogatstva. druge logike. iako sve više ovaj organski koncept kulture ima sve više zagornika. Zato govorim o kulturi koja počinje reflektirati sebe. borila se sa vlastitim nalicjem u militaristickoj Sparti. Tako da se na primjer prepoznaju i međusobno preklapaju Hermes i Tota i Hermesu se dodaju osobine Tota. nego cvrkucu kao ptice. Sve to kristalizira se u dramskoj formi tragedije. refleksiji. Ponovo imamo ekspandirajuće društvo koje je upravo savladalo krizu i otkriva u svom naglom širenju. ljudi koji drugacije misle. otkrivaju u susretu sa Egiptom matematiku.

Kao što će Ksenofon u Perziji prepoznati ……I td. nije manje vrijedan ni opasnost koju treba ukloniti sa svijeta. Kod nas se suneti.samo retorički. potpuno besmislenu knjigu pod naslovom “De Revolucionobus” o kretanju. događa se još nešto. a Nijemci da je Nijemac. unose u helenski doživljaj svijeta nekakvu perzijsku duhovnu viziju. neko posve drugi. Grci otkrivaju duh. Merkur Venera itd. Rekli smo …filozofija u Grčkoj. o kružnom kretanju planeta u kojoj tvrdi. svojim uvjerenjima. I onda se zvjezdasto. ljubomorni su. Zanima ih matematika koju mi ne znamo. čovjek Periklove Atene je čovjek koji upravo otkriva drugu mogucnost. drugacije mozda osjećaju. metafuzičko. 17. Sublunarni mundus. ekstremno materijalna i tek u susretima sa drugim kulturama. Na sličan način odrastamo. Indijom. jer ja svaki dan vidim da stvari stoje obrnuto. sve širim krugovima dižu nebesa. duhovno. stalno. da je sunce nepomicno. O tom stanju duha govorim kada kažem da su sve tri ove kulture otkrile drugog. Dakle. ipak su ljudi kao i oni. Neki mahniti čovjek. nego je stotine kardinala i sam Papa potvdili da je obratno. Gotovo isto to se događa ljudima elizabetanske Engleske. Druga kultura. Egiptom. On shvaća da je to kako je do sada živio dobro. alternativu svome dosadašnjem životu. Kada ja kažem razumjeti neki stih to znači naslutiti kako se čovjek tog doba osjecao u svojoj koži. Na dnu kosmosa stoji zemlja. društveno potvrđuju takozvanim inicijacijama. svjetovi pojedinih planeta. pa se pije prvo pice. Sjećate se kako je izgledao univerzum srednjeg vijeka. Sunce. Olimpska religija uzima etičko. dakle osposobile se ………………. U svakom od ova tri perioda koja nastojimo razjasniti. Sjetite se stvari koje su se dogodile između 1500 i 1550 godine. svome konceptu svijeta. Olimpska je religija ekstremno antropološka. Na dnu. Različiti stupnjevi zrelosti se odvajaju. što je pretpostavljam njemu prilično svejedno. idelano postojanje. I tajni kultovi. da miruje i da se zemlja krece oko sebe. Ne samo da ja vidim. SUBLUNARNI MUNDUS JUPITER MARS VENERA . pa onda pođe u školu. Platon će kasnije otkriti da znaju još svašta što mi ne znamo. Bogovi se svađaju. u život Helena. kao središte svega. ali da može i sasvim drugacije. orfički. unosi zapravo najbolje koje su Grci preuzeli iz drugih kultura. psuju. pa prvi poljubac i u neko doba se umire. pa se bude Titov pionir. drpaju.. ali u centru. Na sličan način u toku odrastanja kroz to smo svi mi prošli. pa se bude omladinac. što je naravno čista besmislica. pa se puši prva cigareta. antropocentrična. Perzijom. Mjesec. koji se zvao Nikolaus Kopernikus.B.drugacije se ponašaju. Jedna važna napomena. bog mu ne oprostio. objavio je jednu suludu. U tradicionalnim društvima svaki je stupanj inicijacije bio pracen adekvatnim ritualom. Sve su to različiti stupnjevi uz svaki inicijaciski ritual. podvaljuju jedni drugima. za kojega Poljaci tvrde da je Poljak. eleusinski.

Jesi mudar. nego samo pokazati logiku čovjeka tog vremena. kada je nešto dodijalo. čuvanja. nepokrenuti pokretač je zato savršen. Lako je meni vjerovati da cete vi mene razumjeti kada vam ovako pričam. jer k vragu. kardinali. Svi autoriteti njegovog vremena. Opet Nijemac.. očajanja. Platona. ja vidim da svako jutro Sunce izlazi i fino pješice preko neba . Kopernikova teorija je takva za ono vrijeme da ne možemo pojmit koji je to udar za čovjeka tog vremena. Zahvaljujući đavoljem izumu štamparske mašine. knjiga koja više od svega obilježava osjećanje . I onda slika svijeta u kojoj sam ja rođen na sliku i priliku Božiju mora se mijenjati. I odjednom. kraj. šta god hocete. uz svakom od tih teških predmeta. Tercium non datum. Knjiga prestaje biti kultni predmet. bog. jer ono što neki manijak sjedeći u svojoj sobi izračuno treba biti istina. raširila se i jedna krajnje opasna knjiga Mišela de Montenja. koliko je duha. vezane za nogu od stola. Pokušajte zamisliti pristojnog normalnog šnajdera.ZEMLJA U centru stoji. kojem neko dođe i kaže znaš jednom …………………. Jer mi smo na sliku i prilikuBožiju. Imamo gore božiju državu i njezin odraz na zemlji. Ta poslovica potiče iz ovog vremena. Tako da velikane starog vijeka trpa u limb. što si do sada vjerovao. Moj svijet postaje jedna od planeta koja kruži.. Sveto pismo. Papa. Aristotela. Kada su sveštenici koji su prepisivali knjige. treceg nema. svijet. Tek je ovo naše vrijeme potpunog raspada otkrilo da je kosmos u pokretu. uživite se u kožu tog čovjeka kojem odjednom kažu. Zato je bilo jako važno da ovaj naš sublunarni mundus. ljubavi. u sumrak. sve. na tim stolovima ste imali naravno listove pergamenta uvezane u svezak. Rijetki izabrani samostani imali su takouzvane skriptarnice. sve institucije autoriteta tvrdile su jedno.. Kompletan antički svijet je u limbu. dobijali svijeće koje su držali i dalje pisali. Poznato je da je temeljno načelo Katoličke crkve bilo crkva je sjena države božije na zemlji. Nut za Grke. Uvjeravam vas da u tridesetogodišnjem ratu između protestanata i katolika protestanske su državice opstale samo zahvaljujući knjigama. pa možeš biti spašen. a ne sumnjivog tipa koji hoce da studira komparativistiku. buraz. Treće što je zaljuljalo svijet jednog čestitog evropljanina je štampanje knjige. Mirovanje. I sada se odjednom našao svečenik. miruje kao savršenstvo. dolina suza. a sve drugo je stavio u pokret. a sad odjednom ispada da treba biti nešto sasvim drugo. neki Gutenberg. Najbolju. a avion još ljepše. Postaje svakodnevna. postaje. nema više pisanja. Knjiga je sve do ovog doba bila kultni objekt. I kada ta svijeća dogori do nokata. Naše osjetilno saznanje. jer je Martin Luter bio svečenik Katoličke crkve. to ti je luk i voda. najsuhlju. što ti je bilo kao nesumnjiva istina. ali u centru nepomičan. Ili si član Katoličke crkve. kada dnevno svjetlo više nije dovoljno jako. čestitog oca familije. oprostite mi za riječ. Prvo to oduzima vjerodostojnost onome što mi vidimo. najsvjetliju sobu sa stolovima za kojima se mnogo češće stajalo nego sjedilo. jesi sve. Nisam se htio šaliti. Drugo što je prethodilo ovome bilo je Luterovo utemeljenje protestantizma. okovane dobro lancem. On je savršen zato što miruje. broj ljudi koji čitaju. Da ono što ja vidim nije istina. umjesto svega toga dobivamo štampariju. dogorilo do nokata. To strahovito umnožava broj knjiga. koji kaže nesumnjiva istina je u Jevanđelju. Ptica kao vrhunac savršenstva. nego knjizi. duh. Istina je ovo. anamo on. Čuli ste svi našu poslovicu. Ne vojsci. roba. ili nisi član katoličke crkve pa si nužno propao. ali ne možeš u raj nisi katolik. Stvori bog sebe ontologijom u čeljadetu koje smjesti……………. jer za klasične kulture mirovanje je savršenstvo. Možete zamisliti koliko je očiju iskapalo uz te knjige.

Zašto sve ovo. Gongore. Alhemičari punim pravom tvrde da svaki fenomen prije nego što će početi njegovo gašenje bljesne osobito jako. u takozvanim progonima vještica. oni nemaju te probleme. a mene jako nerviraju. Jedan od temelja rušenja svijeta je otkrice đavla. jer čovjeka pojedu crvi. Montenj kaže. Prekrasna dosjetka. Oni imaju dva boga. U kratkom periodu od pedesetak godina čitav se srednjevjekovni kosmos se slavno raspada i nudi čovjeku ovog doba niz alternativa. To službene religiske mislioce prisiljava na fenomenalne logičke dosjetke. izbacuje čovjeka iz središta univerzuma. radi čovjeka je Bog žrtvovao svog sina koji je patio i za nas umro na križu.…nastaje čistilište. Mazaisti. da dobro. Da li je jasno koliko je samoljublja. oprostite za tu riječ. Ako mi ne priznamo Ahrimana. da se izbjegne dualistička napetost raj . nego da to procitate u mom eseju Posveta bosanskim franjevcima. ugrožen. Bice da su patke stvorene na sliku i priliku Božiju. a mi jedemo crve koji su jeli ljude. Pregled učenja o Sotoni. kod svih tih reformatora Franje Asiškoga. Sve do baroka katoličanstvo je bilo da kažem tako prikriveno……. relativnosti. Nešto jako slično dešava se i u trećem periodu kojim se bavimo. jer pod dosjetkom ne mislim ništa ružno.Sve monoteističke religije imaju grdan problem kako objasniti zlo. Jednog dobrog koji se zove Akura Mazda i zlog boga koji se zove Ahriman i njih dvojica se bore. možda. U slikarstvu. jer gnusno lažu oni koji tvrde da je čovjek srednjeg vijeka bio ponižen. drugih kultura u formi tridesetogodišnjeg rata. izmišljeno je u trinaestom stoljeću. Radi nas je bog stvorio baru. Zbog otvorenog izbijanja priče o zlu. Radi mene svice dan i pada noc……. našeg Gundulića. Slično se događa i ovdje.nesigurnosti.pakao. u Francuskoj Luja XIV . sa druge strane dovode do bljeska duha koje upravo katolička evropska kultura bilježi u Evropi. Slavna Avgustinova dosjetka po kojoj zlo ne postoji. Na kraju vremena Akura će definitivno pobijediti. Jer čistilište doslovno nastaje. ocigledno je da dragi bog od svih stvorenja najviše voli patke. Za pojedinačnog čovjeka. Uvijek je vrhunac mjesto gdje počinje pad. Pisci koje Almir jako voli. a jedemo i mi njih. Sve je na svijetu podešeno da služi nama. To njegovo pace govori. u nizu ozbiljnih studija o porijeklu zla. Montenj pokušava razmišljati kao pace. svijet srednjeg vijeka doveli su sa jedne strane do strašne vojne intervencije protiv protestantizma. Udari koji su snašli Katoličanstvo. Ja pouzdano znam da ribe šute zato što sve razumiju i znaju da Bog njih najviše voli. . Andre Lekani /Lecanu/ napisao je knjigu Istorija Sotone. veličanstveno barokno slikarstvo itd. A pace kaže. čovjek je stvoren na priliku božiju. bog pati zbog toga. odakle onda zlo. U jednoj od njegovih knjiga. Uz malo fantazije poima se da pace punim pravom vjeruje da Bog njega najviše voli. Molim vas da mi dozvolite da o tome ne pricam. Sve do 16 stoljeća se uspijeva ovaj prikriveni dualizam držati u potaji. poput Kalderona.Mora se u to unijeti treći članak.. u knjizi Dosadna razmatranja. ono je samo otsutnost dobra. Vec prepoznajete ono slavno mjesto u Hamletu. Dakle. kojoj su pribjegli teolozi kruga Tome Akvinskoga. ako je dobar. kada to grobar kaže. Svaki put kada se počini grijeh. Podsjećam vas. ali je slika svijeta i ljudskog bića u srednjevjekovnoj kulturi ……………. to je perziska religija koju je objavio Zaratustra ili Zoroaster. žabe. o prirodi sotone itd. Montenj na planu duha izvodi operaciju koju je na planu materije izveo Kopernik. On otvoreno izbija u 16 stoljeću. oni nas ponekad jedu. I sada se govori o «osovini zla». crve za hranu. ako je svemocan. da ja mogu plivati. Katoličku crkvu. Imate samo dvije mogućnosti koje se počinju jedna u drugoj odražavati . Na pragu novog doba se ta samoljubiva slika svijeta ruši. itd. svako božije stvorenje ima puno pravo da vjeruje da je na sliku i priliku božiju. Ruši čovjekovu sliku sebe samoga. radi mene je ukljucio sunce da mi suši perje. Ako je bog jedan. odakle onda zlo.

On se odlucuje za to jer je temeljna osobina tragičkog heroja težnja za totalitetom. Možemo u terminima tužne mitologije našeg vremena. Sjecate se da Faustu. biti nešto više nego biljka I životinja. To je dakle druga konstanta. to je Darvinova teorija. Ta se mitološka linija zove psihoanaliza. on se opredjelio za . sukobom heroja i njemu neprijateljskog božanstva. Naravno. sjajni njemački idealistički filozof kaže. Žene govore to je jace od mene. ili je možda Šeling. Prva konstanta nema razrješenje. onda nisam ništa više od toga. Hegel je predložio definiciju po kojoj je tragedija sukob slobode u subjektu i objektivne nužnosti. otkriće drugoga otkriće alternativa kniževnim formama. On se odlucuje za kaznu koju nije zaslužio i time dokazuje svoju slobodu. Sada dolazimo do nove zajedničke osobine koja je zajednička svim ovim tragičkim formama. Stalo mi je da ovu vašu sliku heroja oslobodim ove teološko filozofske magle. bilo kakvim medijatornim fenomenom. Ako bi odustao. tragički junak je subjekt koji nije za kompromise. borba za održavanje. To znaci osvojiti duh. Fedra. ja sam rob. to je puka egzistencija. biram između žene koju volim i države. Jedan sjajni srednjevjekovni filozof. Ima mjesto kod Šelinga. to više ne bi bio heroj. o pojmu medijatora i mogućnosti da se taj odnos napetosti amortizirara formama posredovanja i sve to važi za dramu. kao što se Edip suočava sa Apolonom. Ili njemu naprosto stoji vlastita priroda.A. ili se sukobljava poput junaka Kristofera Marloua sa beskonačnim svijetom. znaci osvojiti viši stupanj slobode. jer rob radi za korist. Činiš ono što čini biljka ili životinja. ali ako radim samo to. Naravno da radim i stvari koje mi donose koristi. Ili se taj junak sukobljava sa drugim čovjekom kao što se često sukobljavaju Šekspirovi junaci. u Marlouovim dramama ne stoji nasuprot niko. pa da pocnete osjecati tragickog heroja kao celjade od ovoga svijeta.18. Imamo posla sa književnom formom tragedije onda kada je dramska struktura utemeljena na nerazrješivom konfliktu. na suprot njemu ne stoji ni on nego puki zakon. ono kako ih u njihovim epohama. znaci biti covjek. Aplona je naprosto iznervirao taj promucurni kreten koji pokušava nadmudriti sudbinu i on mu pokazuje ko je hažija. Slobodan čovjek radi i ono što mu ne donosi korist i ono što ne služi njegovom opstanku. To vam može djelovati paradoksalno. zajednička nepomirljivost nerješivost … Pri tome je potpuno svejedno da li se tragički junak suočava sa neprijateljskim bogom. Mi ćemo se pozabaviti kratko osnovnim razlikama između ove tri dramske forme. Junak tragedije je uvijek subjekt koji je nespreman na kompromise. za apsolutnim. Tragedija je moguća. Jer naravno. Stoji naprosto beskraj svijeta. Šta cu. misterije. Kao ono Tit I Berenika. pa izaberem državu. ali to se može znati iz vlastitih života. otvoriti se prema duhu. zajednička zrelost. On je heroj upravo po svojoj odluci da ide do kraja. tragički heroj ispašta. ali ako se borim samo za to. sukobom svijesti i potsvijesti u subjektu. stvarno je slobodan samo onaj čovjek koji čini stvari što ne služe njegovoj koristi i njegovom opstanku. to se uvijek dešava u dramama u kojima je glavni junak žena. trpi kaznu za djelo za koje ne može biti kriv. franjevac. ali odluciti se za kaznu koju nisi zaslužio. Ja i ti ne moramo svoj sukob razriješiti bilo kakvim kompromisom. A jest izbor. jer tragički junak i jeste heroj po tome što iz svoje slobode bira svoju katastrofu. kaže. trpiti kaznu koju si zaslužio znaci biti naprosto kažnjen. Da bismo razumjeli razlike moramo razumjeti ono što je zajedničko i prvo što im je sasvim očigledno zajedničko. Kada gradiš ono što stoji u funkciji tvog opstanka. jer kompromis proturiječi onome što on jeste. Ili što je puno gore kada je glavni junak drame muškarac. tragedija počiva na odnosu koji se ne može razriješiti. Kada smo se pokušavali uvesti u poetiku drame onda smo govorili o dramskom odnosu koji je uvijek nužno odnos JA TI Govorili smo da nema drame tamo gdje temeljni odnos nije personalizan. Naravno da se ja borim za samoodržanje jer sam i biljka i životinja. kako imamo u antičkom teatru. To se može nazvati i drugacije. Medeja. Druga konstanta.

Zato uvijek na kraju tragedije vjerujemo da je moguć novi početak. čak i onda kada imate posla sa tragedijom koja je nezainteresirana za socijalno. složeno jedinstvo. funkcije. da bi bila prihvatljiva zrelim ljudima sposobnim da se pitaju o sebi. Zato likovi komedije nikada nisu božanstva. Čak i onda kada imate posla sa tragedijom koja je izrazito nepsihološka.ukupnost slobode. Metafizičko oduzeti smijehu i svesti ga na nedostatak koji ne boli. Kod Euripida najnormalnije Afrodita i Artemida gledaju se poprijeko i misle. Nikada se nije dogodilo da bilo koji totalitarni režim zabrani komedije. Heroji su u antičkoj kulturi kopilad. blago tebi. kosmos se vraca ponovo u zglob. duhovi. Tragediju nastanjuju subjekti. njegova je potreba za slobodom apsolutna. činjenica. osobina. On zapravo uvijek stradava sam u sebi. I to je zajedničko svim formama koje je evropska tragedija do sada imala. U uvodu smo spomenuli temeljnu razliku između tragedije i komedije. nekom drugom prostoru. govori Horaciju. Tragedija je otvorena svemu. Iz tih veza se rađaju heroji. ako bi smijehu oduzeli ono metafizičko koje je on imao i žalosne tragove toga pronalazimo kod Rablea. o junaku znate takoreci sve. U tragediji naravno nije tako. Tragedijom defiliraju božanstva. Smiješno je neki nedostatak koji ne boli. u karnevalu. saosjećanja. jer je on po tome heroj. vidjećemo se mi još. ona upucuje iskljucivo na druge ljude. I to je temeljna osobina tragičkog heroja. ono što se zbiva u tragediji. da bi uopšte bila prihvatljiva liberalnim režimima. Ima stvari o kojima se ti i ne pitaš. demoni. provjerava je li nije li. sociološko. Tragedija uvijek upucuje na sudbinu svih. Zato ako se sjećate Hamleta koji hoće sve znanje. Jedna je epoha došla do kraja. e moj Horacije ima stvari za koji tvoj razum nije baš pogodan. uvijek je priča o cijelom svijetu. I nije mi poznat niti jedan režim koji je dozvoljavao tragediju koja bi se dešavala sada i ovdje. Dramski sukob je samo projekcija unutrašnjeg sukoba. . kahpijo. sada može početi nešto novo. U tragedijama to možemo nazvati metaforičnom ili simboličnom prirodom radnje. Ono što se događaa heroju. prepoznavanje. Zato su jedine forme komedije u kojima likovi nisu samo ljudi mim i Aristofanova komedija. Budući da nosi u sebi nešto božansko. Ako bi smijehu oduzeli njegovu božansku dimenziju. pokazuje univerzum. Blaženi siromašni duhom. Društvo je jedina tema komedije. kada umire Edip na Kolonu. Evropsku komediju novijeg tipa. Komedija se uvijek događa drugome. Dvorska luda je uvijek smjela reci ono što drugi ljudi nisu. A prije toga moramo jednu drugu stvar napomenuti. Hoče reci. ljudi. Kada je Isus izdahnuo na križu u pola dana je zavladao mrak. Danas bi se reklo bastardi. Treće što je zajedničko apsolutno svim tragedijama jeste saznanje ili kako bi rekao Aristotel. Uvijek je tragedija govorila o nekom drugom vremenu. Mješanci. Uvijek iza komedije ne stoji niko. Tragedija uvijek vodi do saznanja. vrijeme je iskočilo iz zgloba. Hamlet definira svoju vlastitu muku kada kaže. duhovi. Tragedija uvijek imenuje. Kada se bog spari sa ženom ili čovjek sa božicom. Tagička je radnja uvijek simbol iza kojega se sluti simbol koji sobom upućuje na opšte. U tragediji se najnormalnije mogu pojaviti bića iz snova i oživjeti kao u čadoru sirotog Ričarda trečeg. Tragički heroj je slika uiverzuma. u jednoj po malo karikiranoj varijanti komedije del arte. tragedija uvijek nama. Tragički junak je uvijek subjekt. osudili ste smijeh i komediju na čisto socijalno. Vi junake upoznajete iz čitavog niza perspektiva. zato što komedija podrazumijeva stanovitu suspenziju emocija. Iz komedije svijet je u obližnjoj krčmi. Svi su režimi dozvoljavali komediji ono što ozbiljnim formama nisu dozvoljavali. Hamlet sa babom rahmetli svojim cumura. Zato naše vrijeme od Rima pa na ovamo ne zna šta bi sa Aristofanovom komedijom i mimom. Zato što se komedija događa uvijek drugima. jer se naša kultura opredijelila za aristotelovski koncept smiješnog.

zove se Anera. Mističko. Ako se Edip i Tiresija sukobe. Edip je istovremeno drug. mećeha se zalubljuje u pastorka i svi govore u dijalektu. teološki autoritet. subjekt i postao onostranska materija. tragedija postiže ovu vrstu univerzalnosti. Loše. Priča Hamleta funkcionira kao matrica koja se nanovo ispisuje u uvjetima neke vukojebine u Zagori 1948 godine. onaj kome se bog otkriva. radnja se događa ne nekom otoku. a u ovim normativnim poetikama govori se uvijek da su junaci tragedije kraljevi prinčevi. Onda je to preradio pa se nečastivi pojavljuje na filozofskom fakultetu. Već ste vjerovatno u okviru ovih novih disciplina. svečenik. Ono što u velikoj većini drama ostaje nepoznato. sukob dvojice ljudi. Junaci tragedije su uvijek simbol. pa mu je to zabranjeno. Kasnije je napravio seriju drama u takozvanom u postmodernom ključu. sukob vladara i svečenika. čovjek koji je samog sebe napravio. tehnika. kaže. umire. a komedija je uvijek konkretna. Euripid već otvara tragediju prema onome što će ona kasnije postati. da je. koji figuriraju. To je strašno loša tragedija. Edip nigdje ne kaže kakav je i niko Edipu ne kaže kakav je. država. razum. znanje. smislova. bard to su istovremeno simbolicke figure cijele zajednice. skriveno. Dijalekt je omiljeno sredstvo u komediji. tajno otkrovenje. Komedija . Simbol je ono što potpuno odgovara svojoj primarnoj prirodi. kako kaže Paskal.jedan kompleksan fenomen. 18. Ako se mi dogovorimo. Tragedija je uvijek univerzalna. jer sukob dvaju likova. vezuje svoju sudbinu za sudbinu tih osoba. Izraz kosmičkoga. Ali vi iz tragedije znate da je on brzog i bistrog uma. saznajete aman jarabi ono što ni o jednom junaku komedije ne možete znati. To se može naći u svim poetikama /Aristotel. To ne funkcioniše. ili Nečastivi u vojnoj pošti 126/567. Junaci tragedije ne moraju biti uzvišena čeljad po tome što jedino parajlije mogu biti tragički junaci. Tragedija je uvijek tragička radnja koja je sudbina kosmosa. a to je univerzalnost.grad. nikada neće svojim umom …………. itd. dvojice glupih muškaraca. kao simboli jedne zajednice Jedino zahvaljujući simbolickoj vrijednosti. Horacije. Tiresija je svestenik. semiotika. ali je istovremeno sukob državnog i teološkog autoriteta. jer tragedija nije socijalno definirana. Tragedija apsolutno ne trpi dijalekt i socijalno definiran idiom. sukob znanja stečenog razumom i znanja stecenog nadahnucem.B. Um. pastorala seljaci. u doba Luja XIV kada je Bog prestao biti osoba. danas bi se reklo. čitalti jednu posve drugu osobinu simbola po kojoj je simbol izrazito konvencionalan znak. Ili uzima model Fausta. Imajte na umu strašno važnu ulogu simbola. Nastojim osobine tragedije osvijetliti kroz usporedbe sa komedijom. beskrajni hladni mračni prostor. da zeleno svjetlo znaci . Spominjali smo primjer Ive Brešana i njegovu predstavu Hamlet u selu Mrduša donja. Tu je veoma jasna hijerarhija. čovjek i starješina Kralj. Boalo/ Aristotel nije normativna poetika. Tragedija postaje definitivno nemoguća. Radi se o tome da junaci tragedije mogu i moraju biti osobe koje sobom otjelovljuju. Pokušao je napisati novu Fedru. Ma ne. o cijelom svijetu. To je tako sada. da je tašt.Sada ćemo spomenuti još jednu osobinu tragedije. Zato već kod Rasina imate nagoviještenu ovu turobnu mitologiju našeg vremena. ali toj prirodi dodaje niz drugih osobina. Uzme model neke već opštepoznate drame i onda ispisuje nanovo u aktualnim uvjetima. ali umjetnički simbol je ovo što rekoh. koje za sobe vezuju. Matrica je Rasinova Fedra. činjenici da jedna cijela zajednica prepoznaje sebe u svojim predstavnicima.. u Tiresiji se otjelovljuje sve ono što se vezuje uz religiju. jer kada imate dva fenomena koji su po nečemu slični najlakše ih je razumjeti povlacenjem paralele. značenja. Ova podjela nije uvjetovana samo socijalnim zakonima nego i drugim. nadahnuće i u Edipu se otjelovljuje sve ono što je društvo. tragedija govori o svima.

obrazovanost. Simbol jedne zajednice postaje zastava. Kada se kaže kralj objektivno je imenovana funkcija u kojoj se prepoznaju članovi jednog društva. da bi se najbolje sačuvao život. Simbol je uvijek jednak svojoj prirodi koju. Ne radi se o tome da je tragedija uzvišeni. svetost života itd. Pomenuli smo Čehovljevog Galeba ili Višnjik u kojem se svijet jednog umjetničkog djela sasvim objektivno oko jedne slike. Simbol ne može biti samo konvencionalan. A galeb u drami funkcionira kao simbol. da bi se najbolje reguliralo ono što je među ljudima. Zato Tiresija jeste čovjek. Ne može sobom otjelovljivati. Teško. To su književost. Šta je vrijednost? Zašto bismo mi trebali trpiti jedan drugoga. omogućuje da se u njemu prepozna Nina Zarečna. nadilazi određenim viškom emocija. misli pojedinca. Osoba u stvarnosti. poštovanje prema životu. žanr naravno da se radilo i o tome ………………tragedija je uzvišeni žanr i zato su njeni junaci kraljevi. Sva društva su imala opšte ljudske vrijednosti. Sindikat je samo racionalan. Književnost je jedna od onih disciplina koje proizvode vrijednosti. a komedija je niski žanr i zato su njezini junaci fukare. razgovoru. konvencijama. Zašto trpiti tolike ljude oko sebe? Vrijednosti su ono što nam daje odgovore na to pitanje. U kralju. jer se obraca isključivo društvenom djelu našeg bića. energija. U Luju XIV su se prepoznavale Francuskinje I Francuzi. značenja. Zašto ovo pričam? Otkako je boga i svijeta događa se da se književnost. Možda da je neko u doba socijalističkog realizma napravio sindikalnu tragediju i onda je drug Đuro simbol sindikata šofera. filozofija. a onda određenim viškom smisla koji drama dodaje galebu. da. a književnost. značenja. Uz to. do simbola. Imate jedno društvo građanske demokratije koje proglašava svetost privatne imovine. simbolizirati ljudsko društvo zato što………… Simbol društva može biti onaj u kome mnogo ljudi mogu prepoznati cjelinu svog bića. Ma ne. zato što je ta zastava za sebe vezala emocije.prolaz. međutim. Tu dakle imamo spoj emocija. Ništa od onoga što je vaše osobno i individualno u njemu se ne prepoznaje. Simbol kod Čehova je galeb. Izrazito konvencionalan može biti samo znak. Zato iz ovih dramsko-tehničkih razloga junaci tragedija su subjekti koji svoju ljudsku pojedinačnost nadilaze …. da bi se najbolje pokazala njegova svetost. Vi ćete teško ljude odvojiti bez toga da im u školi. stvarni čovjek u stvarnom životu. koje obavljaju za zajednicu i zato mogu funkcionirati kao simboli te zajednice. Kao što se u Tiresiji objektivno prepoznaju oni Grci koji vjeruju u Apolona i vjeruju da se on objavljuje u proroštvu. naravno. figure ili necega okupljati i njihove emocije. ašto teško? Zato što je sindikat čisto racionalna institucija koja počiva na dogovoru. eleganciju. Ljudska se društva uvijek okupljaju oko određenih vrijednosti. religija. onako. ideologiziraju. sliku. Mi činimo jedno društvo po tome što na primjer pamet. zato što on jeste galeb i potpuno odgovara primarnoj prirodi galeba. Ideološki se instrumentaliziraju one discipline koje proizvode vrijednosti.Zato što se pod tom zastavom pod kojom se dogodilo to i to. posredujete određene vrijednosti. religija. crkvi. smislova i zahvaljujući tom višku. nije niti može biti tragički junak. uvijek lošom književnošću i kada . Komunisti kažu da bi se ljudima dale jednake šanse mi moramo imati pravo lopovima oduzeti višak. džamiji. Tragički junak je uvijek po definiciji književni lik. su one discipline koje definiraju pojam vrijednosti. Građanski demokrati kažu nećemo. jeste coro. uvjerenja. filozofija i religija. ma koliko on bio dobar vozač i ma koliko njegovi kamioni bili dobri. što uzdižu tu figuru. Jest vraga! To je znak. Nema društva koje svoju simboličnu osobu prepoznaje u vozaču kamiona. simbol može funkcionirati kao univerzalan. filozofija. ali je i sve ono drugo. društvo se okuplja oko vrijednosti. pravo na slobodno ispoljavanje mišljenja i dobro ponašanje za stolom smatramo važnim. ovako. Zapravo nije moguće ideološki instrumentalizirati geodeziju. Ponavljam. Imamo i fenomen umjetničkog simbola. Strah od smrti i pokušaj da se na taj strah odgovori. I da su gospoda semioticari čitali štogod prije nego što su objasnili sve. to je simbol. Svaki veliki ideološki projekt najprije bude pripremljen književnošću. znali bi da je to znak.

kosmos. Prostorom koji integrira podzemni svijet. književnost na žalost veoma često primi ideologiju. Naravno da svi mi danas znamo da je Skender Kulenović velik po ostvarenjima. Zato u tagediji uvijek. Priroda komentira zbivanja u ljudima. pustite …nek gori plam. nego izazivala otpor. Već je Aristotel upozorio na to da junak tragedije. drugi svjetovi.Mehanizme predstavljanja u evropskom teateru uvijek je zadavala. kaže Aristotel. Tragedija mora ocvrscivati nase osjecanje pravednosti . ako se sjećate onoga što ste sa Almirom radili. Čovjek pripada kosmosu. da bi onda kihanjem pokvario ljubavni sastanak. Komedija nema šta. sve je u teatru. . sve razine bivstvovanja ukljucene u dramu. Ona govori isključivo o komediji novog tipa. I već pojava Menandra.A. Zato u tragediji mogu najnormalnije nastupati bogovi indirektno kao kod Eshila. ta ideologija slavi tu lošu književnost. Almir vam je govorio o strukturi teatarskog prostora. Kod Šekspira priroda sudjeluje. Nastojim vas nagovoriti na jedno neideološko čitanje. u protivnom djelovala kontraproduktivno. Pozornica tragičkog teatra uvijek je sažeta slika kosmosa. mora snositi neku krivnju. helenski teatar je slika svijeta kako ga predstavlja helenska antička tragedija. bila bi nemoguća identifikacija i izostala bi katarza. Prostor u kojem se najnormalnije ukljucuju grad. Edip napušta Korint. znate da ste našli pravu književnost. imate pakao iz kog izlaze vještice u Magbetu. naš poznati svijet i druga društva. zloupotrijebljena. Tako se najavljuje i raste sukob između oca i sina. elementi se usklađuju sa onim što se zbiva unutar čovjeka. u pravilu junaci tagedije su bolji od nas. Instrumentalizirana. budući svijet. U evropskoj drami često cete naci replike na tragediju. svoje pitanje. veoma konkretno i veoma aktualno. Onog momenta kada je promijenjena ideološka matrica … razgovor sa studentima. Jer svi su ideološki sistemi najprije napisani. Ako tragedija ne bi potvrđivala prirodno čovjekovo osjećanje pravednosti. Nikada samo društva. Eventualno tu i tamo neki junak pokisne. šuma. imate gore kucicu koja je uvijek prekrivena zlatnim plaštom i simbolizira nebo. 19. žrtvenik. iskorištena. Ne vjerujem da cete naci komediju u tradiciji novoatičke komedije u kojoj bilo kakvu ulogu igra priroda. ali ma koliko on juristički gledano bio nevin.se ideologija uspostavi. neki tip odgovornosti za tu katastrofu koja ga stiže. kao kod Euripida. tako izvana dolazi sve glasnije grmljavina. Imate sve forme postojanja. oluja. ali Stojanka ne valja. bacajte živu u oganj djecu. Nemojte nikada do kraja čitati nešto što vam je dosadno …… Ako u tekstu nekog rahmetlije sa kojim se niste ni u putu sreli prepoznate svoje iskustvo. a time cemo se posebno baviti.je uvijek slika ovog svijeta. ovo je timela. Na ………imate propadališta i ispod ……. sudjeluju klima. na primjer Glembajevi Krležini. Pročišćenje. pokojnici prošlost. Ona se osjeća kao akumulator. Jer komički junak nije integriran. nove atičke komedije u kojoj je temeljno pitanje kako se … zaljubio ne zna šta sa onim prostorom koji joj tragički teatar nudi. Ja nisam nikada bio u stanju da prihvatim Stojanku Majku Knežopoljku i onog Đuru Jakšića. pa se prehladi. emocija sažaljenja i straha na temelju djelimicne identifikacije. jer bi. nema veze sa svijetom izvan svoga ljudskoga društva. Sve je integrirano ovim teatarskim prostorom. pokusaj da se teatar sjeti tragedije. Glasnici dolaze uvijek sa lijeve strane. Stojanka je dala trojicu sinova za revoluciju i daće ih pet. ma ne mogu to i gotovo. Kod Šekspira isto tako imate dobro oblikovanu sliku univerzuma. A u Đure. Tragedija je uvijek sažeta slika univerzuma. jer je tamo mjesto gdje dolaze stranci. padajte braćo. okolo je scena. jeste katarza. plinite u krvi. predstavljeni svojim hipostazama preko sveštenika. U svakom slucaju. Konacni cilj tragedije. on je uvijek integralni dio kosmosa. jer mu je proroštvo reklo da će on obljubiti svoju majku i ubiti svog oca. pa se onda pojavljuje književnost. priroda. Nebo. Prinose se žrtve ljevanice za podzemne Bogove i paljenice za olimpske Bogove.

Već Euripid tragediju okrece prema karakteru. Tagedija je veoma rijetko omogucavala psihologiziranje drame na način koji mi znamo u književnosti. Medeja. Za Antigonu je to metafizički onostrani mir . Sfinga se strmekne u provaliju. povezuje ga sa kosmosom i temeljnim pricipima. dakle patetičko. Na kraju njemu se najavljuje da bi zločinac koga traže mogao biti on. dođe u grad i tu ga oženi udovicom bivšeg vladara. do najvišeg oblika saznanja. Dakle.. apsolutno čist. bezbroj mogućnosti da se stvari zataškaju. Apsolutno nevin. a Edip hoće nju nadmudriti. a ne interesima. koja u sebi ujedinjuje emotivno. Sfinga svakog putnika namjernika pita zagonetku i ako ne zna ubije ga. Prva da je Mojra superiorna i samom Zeusu. jer naravno u tragediji uvijek imamo tri pogleda na svijet. Emotivno i intuitivno iskustvo objavom i razumom saznaje ono što vrijedi više od preživljavanja. riješi zagonetku. pa on postane hadžija. čitava tragedija je zapravo izraz njenog karaktera što će se kasnije vidjeti kod Šekspira.u kojeg dolazi do izražaja ljudsko viđenje stvari. Na tropucu pobješnjeli đuturum nasrne na njega. Tragedija. to je njegova odluka. Sve to jeste Edipova krivica. Čovjek …………. On iz svoje slobode. da kod očiju bude slijep i ne prepozna ono što mu se govori kada mu se pokazivalo njegovo vlastito biće. Upoznaje.. I tragički heroj doveden do najvišeg stupnja. Tu vrstu primitivne pedagogije tragedija naravno ne poznaje.On napušta Korint da to izbjegne. najvišu formu saznanja. dakle. saznaje ono za što vrijedi žrtvovati život. I drugo. To jeste krivnja. U tragediji je čovjek više od člana ljudskog društva . Ali ponavljam. ljudi koje strašno uzbuđuje drama što se odvija u postelji ……. Zašto se naše osjećanje pravde ne buni? Na kraju. Tragedija dovodi heroja do saznanja o onome što slijedi više od pukog preživljavanja. da tako kažem. Gotovo bih se usudio reci. jer Prometej zna šta je Mojra odredila samom Zeusu. jer isto kako mi trpimo i stvaramo istoriju/citat/ i Edip trpi i stvara svoju sudbinu. da on postane finog karaktera. uvijek ljudsko biće uzdiže iznad društva. nastavlja potragu. Edip je kriv onako kako je kriva i Antigona koja se odrice svoje ženske prirode u ime ocuvanja tradicije. najprije Tiresija. odlucuje. Jedino gdje možete prepoznati ljudsku vizuru. nove atičke komedije je bila korekcija karakternog nedostatka glavnog junaka. on je htio nadmudriti svoju sudbinu. to je Edipovo čisto ljudsko umijeće. otkriva. Kada ga Tiresija upozorava na sve one forme znanja koje čovjeku nisu date. on je izabrao ………. U Okovanom Prometeju Zeus ne može ništa. sluteći katastrofu koja ga čeka. Kada god se govori o tragediji mora se sjetiti dviju stvari.. Junak u pravilu kod Eshila I Sofokla zapravo trpi. Mislilo se da on postane fin i ugodan komšija.koja se odrice svoga individuuma u ime ………. Je li moguće da grijeh učini odgovornim onoga koji je griješio u apsolutnom neznanju. Već u drugom epizodiju Edipu nude. pitanje zašto Edip trpi kaznu ako je u neznanju ubio pobješnjelog đuturuma i ako je spavao sa dobro držecom gospođom u najboljim godinama. Ili škrticu izlijece od škrtosti. Temeljna ambicija. Da namcora malo zlostavljaju. tri stupnja slobode. Edip jeste kreator svoje sudbine. nisu psihološki junaci realističkog romana. On odgovori ispravno. kada gledamo Edipa koji je sam sebi probio oci. ljudski pogled ………I onda naravno ovo što ste prepoznali. on ga udari u samoodbrani i ubije ga. Heroji koji su polubogovi osjecaju božansku potrebu da osvoje slobodu i zato uvijek stradaju. To su ljudi koji su vođeni višim razlozima. Za Edipa je to istina. Temeljno geslo tragedije jeste ne vrijedi živjeti po svaku cijenu.I to je ono što tragediju direktno definira kao formu saznanja. onda kada je naslutio šta je rekla on. Junaci tragedije nisu činovnici. intuitivno i racionalno saznanje. jer da nije htio nadmudriti bogove ………………. Najviši su bogovi.

prije svega emotivnu identifikaciju gledaoca sa junakom. Mimetičko se reducira na informacije i utoliko Brehtova .. Od Brehta će samo pojam preuzeti. nismo odlucili da postojimo. efekt odstranjenja. Saznanje koje uključuje patetičko i intutitivno. Za Medeju je to čast njezinog ženskog krila. postojanje. Nego zašto Breht uporno govori o antiaristote…. začudnosti itd. uporno govorio o antiaristotelov ……. razum i objavu. potpuno slobodni suvereni izbor. može li revolucija biti ova vrijednost potrebna………. uvođenja. je uzrok propasti. koji razbije identifikaciju gledaoca. Nismo ga se sagradili ili stvorili. Samoubistvo je jedino slobodno pitanje koje nam još ostaje. to proturjecje koje stoji u samom temelju herojskog lika temeljna je i najvažnija osobina tragičkog junaka. Ma kako god mi to krenuli. Znamo već od Aristotela da je temelj tragedije saznanje. Zašto je to antiaristotelovski ? Što saznanje reducira na racionalni model. utemeljitelj jednog tipa realističkog teatra. jer je dobio saznanje nečega za šta vrijedi više od preživljavanja. Za Buša to je svetost privatnog posjeda. nadahnuće. Ako budete čitali Dantonovu smrt. Za Kornejove junake to je čast. nešto što ne možemo sagradit. da smo svi kupili kartu itd. U vremenu u kojem živimo jedino saznanje je racionalno. Istovremenu mi prihvatamo njegovu odluku i njegovu kaznu kao savršeno pravednu i ispravnu. Jer je Konstantin Stanislavski. radi se ovom aspektu stvari. nekada najdublja želja njihovog ega. insistirao na glumčevoj identifikaciji sa likom. Čitavu svoju iluziju je utemeljio na polemici sa Aristotelom. a ja ga ne podnosim ono…. cijelog bića.da je u tome antiaristotelovsko ujedno i antistanislavskijevsko. čitava se evropska teorija književnosti 20 stoljeća bavi time. najviši stupanj slobode u našem nesretnom XX stoljeću je samoubistvo. V efekt. ne možemo sakrit. likom. Egzistencija. pun prividne ……. Oduzima vam emocionalno..njezinog brata i tradicija njezine familije. tragički junak. Katastrofu koju ne može izbjeci. samo jesu kao i ljubav. na njega smo osuđeni kao kaznu ili kao privilegiju. Šta je tu antiaristotelovsko. Breht je svoje drame uporno nazivao antiaristotelovskim. najviši stupanj slobode koji je uopšte moguć. on uporno tvrdi da je njegova drama antiaristotelovska i da je takva čitava njegova teorija. koja sve podsjeti na to da smo mi u teatru. ili je Breht. podsjeca vas na to da tragičko saznanje nama više nije dato. Kada sam prvi put gledao predstavu vidio sam da je to teatar pun emocija. Vjerovatno zbog ovoga na šta vas upozoravam tragičko saznanje je totalno saznanje. koji tragički junak osvaja istovremeno. Jedan od temeljnih pojmova ne samo Brehtove dramaturgije i teorije drame nego i čitave evropske književne teorije XX stoljeća je takozvani fau efekt. Zato govorimo o tragediji kao o sukobu ………………. njezine ljubavi. da je junak glumac. doživljavamo kao kaznu i to opravdanu. otuđenja. koji njega vrati u stvarnost. za Šekspirove junake nekada je to istina. Kami je rekao. Još jedini tračak slobode u stoljecu totalitarizama. odlucuje o nečemu što ne bi trebala biti njegova stvar. Utoliko heroj. postojanje je posezanje za nečim za što nismo nadležni. prije taj pojam preuzeo od ruskih formalista. Taj rascjep. pokazana tako da je vi ne prepoznate nego vidite. Postojanje nam je svima nametnuto. Bertold Breht. Sudbina na koju je osuđen istovremeno je njegov izbor i njegova odluka. slutnju itd. Radi se još o tome da stvar bude predstavljena. U tome je Kami vidio mogućnost da se kaže ne. Ja se sjećam prvog iskustva sa njegovim teatrom. nešto što ne možemo sami sebi pribaviti. ma šta ja o njemu mislio. Saznanje totalitetom bića. Za socijalistički. bojim se.. ako govorimo o teatru. da tagedija vodi do saznanja. Otpjeva song koji stvara distancu između njega i lika. komunistički pokret to bi mogla biti revolucija. to što u pola glumac stane i počne pjevati. antistanislavskijevsko. Za Rasinove junake to je otkriće potsvijesti ili bolje patetičkog univerzuma u lijepm ženskom bicu. Zašto onda mi izbor tragičkog junaka. on je izabrao. On je sjajan. već utoliko zaslužuje kaznu. sjajni njemački pjesnik i dramatičar. Dakle.

sve ono za što bi se moglo pomisliti kako je nužno. pojmiti. temelj kosmosa. nešto znace jedino na fonu onoga što je fenomenima zajedničko. Kosmos je prema kriteriju mjere uređeni kaos. Zato je kosmos poredak. On je naprosto prekoracio granicu. jedan sasvim specifičan tip kontroverze. a tim sredstvima proizvodi često dijametralno suprotne utiske. često indentičnim konstrukcijskim postupcima i sredstvima. Srbi i Hrvati. Tu se užasno. njegove upotrebe. Breht stalno podsjeća na to da se nužnost. onako kao se razlikuju žensko i muško. prijestup. 19. jer sve što imate u kosmosu imate i u haosu. gubitak mjere. Vidjeli smo u razgovoru o tragičkom heroju da je glavna osobina tragičkoj junaka ono što su Grci nazivali hybris. u oba slučaja radi se o formi koja se koristi sličnim. Hybri. katarzis.B. Jedan od najuzbudljivijih komada u evropskoj drami 20 stoljeća Majka hrabrost. u skladu sa mjerom raspoređeni haos. pokušavamo preplicući razgovore o njima iskoristiti činjenicu da se u oba slucaja radi o književnosti.U dosadašnjem predavanju smo veoma namjerno i veoma sistematski preplitali razgovor o komediji sa razgovorom o tragediji i nadam se da su razlozi za to jasni. definirati i da morate usporediti sa fenomenima koji su susjedni. književne konstrukcije i učinka. Stalno se iznova onemogucuje identifikacija sa tom ženom. Zašto ovo govorim? Zato što se tragedija i komedija temeljno razlikuju u samoj osnovi onako kako se razlikuju noć i dan. Medeja hoće po svaku cijenu osvetiti svoju iznevjerenu ljubav. Antigona hoće po svaku cijenu posuti brata zemaljskim prahom. izazivajuci osjećanje sažaljenja i straha. izvor tragičke krivnje je samo prekoracenje. nepostojanje mjere. jer mjera je za Grke temeljni princip postojanja svijeta. oni su prekoračili granicu koja definira mejru ljudskog načina obitavanja. slicni na bilo koji način. Bilo bi jako dobro to pokazati. Zbratimljeni narodi. jer je važno konkretno razumjeti razliku između sredstva i njegove primjene. vraca se na čisto.drama zaista jeste antiaristotelovska i antitragedija. On je htio više znanja nego što mu kao ljudskom biću pripada. Kaos je odsutnost mjere. harmonija. prekomjernost. o dramskoj književnoj formi. Razlike postaju strahovito važne među sestrama blizankama. Ne radi se o zločinu kada govorimo o krivnji tragičkog junaka. sredstva i njegovog učinka. danas zove istorija i da bi mi trebali uzeti tu svoju istoriju u svoje ruke. Poredeći komediju i tragediju. ono što se nekada zvalo sudbina. sve sastojke. Aman jarabi koliko se taj lik nudi tragickom. insistira na razlikama. On naravno nije pod istragom. ali nema mjere. Suprotna izdanja jednog principa. Ako hoćete nešto razumjeti. Komedija podrazumijeva distancu. mrze se tako strasno zato što su tako malo različiti. Govoriti o razlikama ima smisla jedino gdje su sličnosti iste. Edip hoće po svaku cijenu otkriti kraljevog ubicu. Frojd i njegovo učenje o ljubomori malih razlika. gotovo sa jednom bolesnom ljubomorom. Naime. sa svakim pokušajem da se neki fenomen razumije. prijepstup. gubitak mjere. Osnovna razlika između kosmosa i haosa u tome što je kosmos uređen prema mjeri. Tragedija pročišćava čovjekov duh. Da bi to bilo moguće neophodna je djelimična prividna identifikacija gledaoca sa tragičkim junakom. Tu smo razliku naglasili ponavljajući svaki put Aristotela koji kaže da je cilj tragedije duhovno ociscenje ili prociscenje. On to naravno nije jurudički gledano. Oni su narušili mjeru. postupak kojim je narušena mjera. On je htio više slobode nego što mu kao ljudskome biću pripada. Usporedba dvaju fenomena koji nemaju ništa zajedničko proizvodi jedino apsurd. racionalno i oduzima se sve ono patetično. on je narušio princip mjere. Zato izgleda veoma prihvatljivo analizirati ih gotovo paralelno. književnog postupka. Rrazlike između pojedinih fenomena koje poredite imaju smisla. igra sličnosti i razlika identicnosti i suprotnosti vezana je sa svakim saznajnim procesom. Pitanje je li žrtva vrijedna cijene za tragičkog .

dvije činjenice. Mnogo smo puta rekli da tragedija uvijek predstavlja tri načina postojanja. Skene. tragičkog osjećanja. nego se u Bibliji kaže da on kaže da bismo mi ljudi razumjeli tu apsolutnu identičnost želje i ostvarenja misli. to su anđeli. Za Grke za koje je mjera bila temelj kosmosa moglo se i te kako previše moliti. Prvo i po Aristotelu najvažnije je PERIPETIJA. uvijek su jedno. svo znanje. to su ljudi koji hoće. riječi. zadatosti egzistencijom i želje razuma. previše žrtvovati u hramu. On nikada ne plaća mjeru za postizanje svojih ciljeva. htijenja za slobodom duha. Preduboko vjerovati. Tragedija uvijek računa sa bogovima koji su apsolutna sloboda. Bog kaže budi i ono bude. aman jarabi. I onda će sve do Lesinga biti proklet zbog toga. Tragički junak je u pravilu onaj koji hoće više slobode nego što mu po njegovoj ljudskoj prirodi pripada. Kasnije će u monoteističkim religijama biti nezamislivo. temelj postojanja. Kod njega je želja jednako ostvarenje. pa će Lesing skontati kako nije moguće da će dobri bog koji je sav razum. Aristotel kaže. rastu. čina. Da se zna više nego što je dato ljudima. Sada treba osjetiti pod rukom vrijednost dramaturškog sredstva instrumenta. Aristotel koji nije imao anđela imao je tragičke junake. previše služit dobru. predstavljala je uvijek procelje . tragička krivnja će proisticati iz želje da se osvoji svo znanje. Mi citirajući Aristotela spominjemo peripetiju kao jedan od temeljnih izvora tragike.junaka se ne postavlja. ali ne vidim zašto bi On morao reci. zapravo potpune neslobode i apsolutne slobode. Ovdje se mora ponovo smiriti igru. I u monoteističkim religijama taj je stupanj apsolutne slobode. To je motiv Fausta. Riječ. Hoće. Htjeti više nego što ti je dato. sve što narušava mjeru prijestup je. tri stupnja slobode koja su u svijetu moguća. usporediti dva termina. a za njim je to ponovio Toma Akvinski . U rasponu između najnižeg stupnja slobode. Kako to objasniti? Sjećate se početka Edipa? Mnogo smo puta naglasili da je pozornica taj prostor. Vegetativna duša kod biljaka koje se rađaju. tjelesnosti. žive. moraju osvojiti više slobode nego što im pripada. odnosno. I zbog tog šonje ona ide ubiti svoja dva evlada. pretpostavljaju apsolutno dobro i u tome apsolutnom dobru se ne može previše služiti. Predlaže da se Fausta spasi i onda Gete to i čini. misao. senzitivna ili senzuualna duša kod životinja koje se i kreću. Da je dvadesetero hoće! Da je pedesetoro. Ne biti svjestan svoje ljudske mjere. Mjera je skladan. Kolegica je spominjala obrat u komediji kao izvor smiješnog. mjera je uvijek odnos. hoće! Dakle. Biblija tvrdi da kaže. to je odnos između postavljenog cilja i cijene koja se za taj cilj mora platiti. što bismo možda mogli prevesti kao zaokret. Apsolutna sloboda je po tome što nema mjere. U slučaju velike večine tragičkih junaka kojima se bavimo. čina. kazniti Fausta samo zato što je htio više dobra. Po ljudskim kriterijima tragički junak je onaj koji cilj plaća previsoko. Oni kažu. apsolutne identičnosti misli. ali nemaju jezik i čovjek koji je dramatično raspolučen između senzualnosti. To su kopilad. Kasnije u doba racionalizma. sjetiti se. harmoničan odnos između dvije relate. Pravo govoreći. To je jako važna razlika koju je nama odraslim u drukčije koncipiranom svijetu relativno teško pojmiti. Kojim sredstvima tragedija postiže katarzu u gledaocu. odnosno kojim sredstvima mu predstavlja tragičku radnju i tragičkog junaka sa kojima se on djelimično privremeno identificira. ali se ne kreću. Najniži stupanj slobode uživaju naravno mrtve stvari koje su lišene života. Jason je šonjo. stati na loptu. čin. On pomisli. imamo one stupnjeve slobode koje je klasificirao Aristotel. Toma Akvinski će dodati jedan stupanj slobode koji Aristotel nije imao. svijesti. heroje. prelazak iz stanja sreće u stanje nesreće ili obrnuto. gubi se mjera. ona baraka u kojoj su se glumci kostimirali. više služiti njemu. Struktura prostora grčkog teatra u sebi objedinjavala trg i hram. Monoteističke religije vjeruju. kada temeljna vrijednost ne bude više sloboda nego znanje.

Pri čemu najvažniju veliku peripetiju čini dramatična strašna razlika između dva prizora. I pred Edipopvu palatu dolaze najugledniji tebanski starci. nazvao najvišom književnom formom odnosno najvišom formom duha uopšte. ali na njegov zahtjev pastir odgovori blejanjem. Šta znači organski? To znači primjereno organizmu. I da bismo ga u sceni sa pastirom koji dolazi da konačno rasprši sve sumnje. da je lud i na sva pitanja da odgovara blejanjem. Sada je konačno i apsolutno sretan. Taj glasnik konačne. Tim reduciranjem omogućen je neočekivani zaokret koji funkcionira izrazito mehanički i koji nema apsolutno ničega zajedničkog sa organskom kompleksnosti tragičke peripetije. Advokat Patlen. sreće i završnog prizora u kome gledamo Edipa kao slijepca koji je sam sebi probo oči. surva ga u najmračniju nesrecu. Natura non facit salto. Ovaj zaokret. Na odnos pastira i advokata. prvi čovjek. Glavni trg u gradu na kome se organiziraju rasprave o glavnim pitanjima društvenog života.vladarske palace i sugerisala da je orhestra na proskenionu. Posjedali po basamacima i onda izlazi Edip. jer se organsko kretanje uvijek povezuje sa unutrašnim razvojem. ali temelj ovog komičkog obrta je mehaničko i neočekivano. agora. da bismo ga već u prvom agonu. da ne zna govoriti. sija u sreći. . receno je da je to dolje trg. onako kao se događa kod prirodnih živih bića. Priroda ne skace. Na početku Edipa došli su starci na to mjesto. zaokreta. sada si još sretniji. Organski. To je peripetija. ma ne bolan. pa mati. I čim je procelje. temelji se na principu prevarenog prevaranta. ovo iz Korinta ionako nisu tvoji roditelji. Tragedija ne može raditi protiv organskog. počeli gledati kao tersa. pa cura. Dolazi iz Korinta i kaže. Njihova situacija nije predsravljena u svojoj životnoj kompleksnosti nego je i dramska situacija svedena na jednu jedinu dimenziju. koji nešto nije u redu. Četiri djeteta ko zlatne jabuke . odvija se ORGANSKI. vladarska palata. prokletnika. uz tebanski prijesto dobijaš i korintski. dobio je korintski prijesto. na maloj platformi koja se oslanjala na zadnji zid skene igrali su glumci. Ni advokat ni pastir nisu predstavljeni kao subjekti u svojoj duhovnoj cjelovitosti. sa rastom bića iz sebe. bogatstva. ne preskace. oni nisu osobe nego funkcije. nalazi se hor. onome što se prirodno razvija iznutra prema vani. najvece sreće. Za tu odbranu advokat traži pet metara sukna. čak i patetični prekrasni Šopenhauer. Tragediju su mnogi. roditelji su mu umrli. Aman jarabi. važan. Advokat Patlen savjetuje pastiru kojeg je njegov gazda tužio za krađu da se na sudu pravi blesav. jadnika kojeg niko ne smije primiti u kuću. UNUTRAŠNJA LOGIČNOST. mislim najbolji među njemačkim filozofima. on je sada slobodan od kletve po kojoj će ubiti oca i obljubiti majku. Prevarant je prevaren. preko čitavog niza iznevjerenih očekivanja. ali dobro držeci. Sve jedno po jedno i tu se ne može ništa preskociti. oprostite onaj glasnik iz Korinta je najproblematičniji. žrtvenik. dakle živome biću. prva peripetija. jer su dobili raspravu. najvažniji. čak se ni dženet ne može na njemu zaraditi. Curetak. prognanika. pripremljen i prirodno organski proističe iz prethodnog .najugledniji. ovaj prijelaz iz stanja sreće u stanje nesreće u Sofoklovoj tragediji odvija se veoma postepeno. I šta je ono i šta je bilo sa komičkim obratom? Šta je komički obrat? Jedna srednjevjekovna farsa koja se i danas igra. Tebe su našli negdje. malo prebrzog na jeziku. poštovala se pamet. Svaki je struk u ovome razboju u kretanju od prvog prizora sreće do završnog prizora najdublje nesreće logičan. U godinama je. Status starca je u to vrijeme nosio prizanje. Dolazi mu glasnk da ga obraduje. pa djevojka. pa djevojčica. ugled. a u orkestri u čijem središtu stoji timela. Oni su svedeni na jednu osobinu. Prvog prizora u kojem gledamo Edipa u sjaju njegova ugleda. malo nasilnog. jer mu kažu. sretni Edipe. oltar. koji ga je trebao osloboditi svih strahova. Veoma je važna ova POSTEPENOST ili POSTUPNOST.

I obrnuto. gledaocu. unutrašnju perspektivu. Otela. a komedija drugome. Ovo je veoma važno..Ako uzmemo možda najlošiju tragediju evropske književnosti. Temeljna razlika između komedije i tragedije je razlika u perspektivi. . pak je uvijek vanjska. potsjeća vas da ste čovjek i da vas može stiči svaka nevolja koja stiže …………. Upravo zato što gledate izvana likove i događaje. Zbog perspektive tragedija poziva na saučešće. Pespektiva komedije. Tragedija računa sa aktivnim patetičkim bićem čitaoca ili gledaoca. Tragedija od vas očekuje živu fantaziju. Zato je rečeno mnogo puta da se tagedija događa nama. uvijek nudi unutrašnji pogled na stvari. Unutrašnja perspektiva.Tragedija mu nudi mogućnost da egzistencijalnu situaciju lika donekle osjeti. razumije i doživi kao vlastitu. Tragedija svome čitaocu. Zato nam tragedija donosi saznanje vrijedno onoliko koiko je vrijedno saznanje vlastitim iskustvom. Gledalac počinje stvari gledati očima lika. Koliko dugo Jago preparira onu generalsku budalu. komedija računa sa suspenzijom emocija.