Ulomak iz knjige, J. Maritain: Anđeoski naučitelj – biografija sv.

Tome Akvinskog

„O umnosti“

Što se, dakle, od onoga najvišega, najboţanstvenijega i najdjelotvornijega kod sv. Tome najjače ističe; koje je najočitije obiljeţje njegove svetosti? “ Karakteristika sv. Tome jest ono što sv. Pavao naziva sermo sapientiae, kao i ujedinjenje dviju mudrosti: stečene i ulivene...” Recimo da je svetost sv. Tome umna svetost. Ţelio bih posve jasno protumačiti stvarnost sadrţanu u tim riječima. Filozofija sv. Tome poštuje više nego ijedna druga filozofija prava i plemstvo uma time što utvrđuje njegovo prirodno prvenstvo nad voljom, što sakuplja pod njegovim svjetlom svu hijerarhiziranu raznolikost bića, što ga poistovjećuje ondje gdje se nalazi u čistom činu (actus purus) s neizmjerno svetom prirodom ţivoga Boga, te napokon, što nas u praktičkom pogledu neprestano opominje da je ljudski ţivot, a pogotovo kršćanski ţivot, “na bazi umnosti”. Štoviše – a to zadire još znatno dublje– sama svetost sv. Tome Akvinskog, njegova ljubav, njegova ţrtva vlastite slave, njegovo usavršavanje u Isusu - sve se to upotpunjuje i svijetli u njemu na vrhuncu duha, u onome ţivotu uma što ga Aristotel zove najsavršenijom manifestacijom ljudskog ţivota, ondje gdje djelovanje čovjekovo graniči s djelovanjem čistih duhova; a odakle se sve razlijeva u talasima svjetlosti do najsmjernijih moći stvorenoga bića. Shvatimo u tom smislu ime Anđeoskog naučitelja, koje je već zarana i s toliko prava nadjenuto Tomi Akvinskome. Sv. Toma je u nekom smislu eminentno čisti intelektualac koji samim umom, kao vrhovnim sredstvom, sluţi nebeskom kraljevstvu i ljubi Boga: um mu je ţrtva koju prinosi na poklonstvo. Kako je dobro poznato, njegovo se glavno djelo, izvedeno uz privolu i bodrenje, štoviše, na pobudu papinstva, sastojalo u tome da je u kršćansku misao, upotpunivši, usavršivši i očistivši je od svake zablude, unio Aristotela i svu prirodnu mudrost onih filozofa koje je Tertulijan nazvao slavnim bićima. Radi toga je morao voditi veoma ţestoku borbu. Kako je to dobro uvidio Pascal, mi poglavito zbog prosječnosti našeg intelektualnog vidokruga zapadamo u zabludu jer ne znamo istodobno obuhvatiti istine koje se čine oprečne, a koje se stvarno dopunjuju. Prema tome je “isključivost majka hereza”, a općenitije uzevši, ona je i majka zablude. Ukratko, to bi bila sklonost onome što bismo danas nazvali antiintelektualizmom. Kasnije ćemo vidjeti kako ta formalna hereza završava Lutherom i njegovom neljudskom mrţnjom prema razumu. Averoisti, fanatici Aristotela kojega su izobličili Arapi, ne prepoznaju vlastito svjetlo i suverenost vjere i teologije pa, skloni racionalizmu, uskratiše natprirodnoj istini njeno pravo. A mi i odviše dobro znamo 1

dokle je dopro taj smjer. Jedne i druge razbio je sv. Toma, i on će ih uvijek i razbiti jer je borba uvijek ista. Sv. Toma ostavlja istini svu njenu veličinu, sličnu veličini Sina Boţjega. Kao filozofi teolog on pozna jedino Istinu. A zar također filozofija i teologija mogu što drugo poznavati osim raspetoga Isusa? Jedino prema čemu se on ravna je biće, on posve ispravno i stvarno uočava svoj objekt. Ništa drugo osim umnih potreba i zahtjeva vrhovnih principa nema udjela pri njegovim rješenjima, pa bila ona za nas tim teţe shvatljiva te nam nametala onu: durus est hic sermo. Zato njegov nauk, mada u analitičkom pogledu, in via inventionis, sav počiva na ideji „bitka“, tom prvom podatku uma, ipak je u sintetičkom pogledu, in via judicii, sav uglavljen u ideji Boga, u ideji Prve Istine, tog vrhovnog predmeta svakoga duha. (Usp. R. Garrigou-Lagrange, La première donnèe de l'intelligence, u „Mélanges thomistes“, 1923. g.) Tomizam - a to je treći razlog zbog kojega sv. Tomu valja zvati apostolom modernoga doba - jedini je u stanju osloboditi um triju radikalnih zala, spomenutih na početku ovoga poglavlja. U metafizičkoj analizi spoznaje sam tomizam respektira kako njezin izvor tako i njezinu tajanstvenu nematerijalnost, tako što s jedne strane povezuje naše ideje s izvansubjektivnim stvarima putem osjetilne predodţbe, dok s druge strane svodi naše znanje na očevidnost prvih bića i prvih principa, koji poradi svoje transcendentalnosti vode naš um sigurnim putem do Boga. Snaga se tomizma pokazuje osobito u osnovnom problemu filozofi je, kojim sv. Toma tako divno izmiruje oprečne struje senzitivizma i racionalizma. Dok engleski senzitivizam (Locke, Hume, Hobbes) naglašava izričito osjetilni izvor spoznaje i s pravom se obara na urođene ideje u Platona i u racionalista, a onda konačno završava negiranjem intelektualnosti spoznaje, koju svodi na osjetilnost; dotle naprotiv racionalizam (Descartes, Wolff , Spinoza) naglašava univerzalnost i intelektualnost i niječe osjetilni izvor spoznaje te pada u idealizam. Kant ţeli izmiriti jedno i drugo pa konačno, usvajajući pozitivne strane jedne i druge struje (osjetilna iskustvenost i umna univerzalnost), prihvaća i zablude obojega, naime: agnosticizam metafizike (od engleskog sentitivizma) i idealizam spoznaje (od racionalizma). Sam sv. Toma, izdiţući se nad ove oprečnosti, teorijom apstrakcije dolazi do pravoga rješenja koje je izraţeno realizmom. I baš radi toga tomizam je uzvišena mudrost sposobna spasiti naš um od čari agnosticizma, a jednako tako ta mudrost suprotstavlja demonu idealizma (danas već zastarjelom) zdrav nauk realizma koji nije više naivan, nego solidno kritičan. Poučljiv je prema naučavanju učiteljâ, ali zato da sâm što dublje i što savršenije zahvati predmet jer iz ljubavi prema biću razum traţi od stoljetnih napora i pomoć i potkrepu - on tako uspostavlja u sebi svoju bitnu hijerarhiju te red svojih vrlina. Ono što daje plemenitost filozofu, a naročito modernom filozofu, jest činjenica da on, unatoč svojim zabludama, ipak ljubi um, čak i kada ga ruši. Ali u najviše slučajeva više ljubi njega nego Boga. Sv. Toma ljubi više Boga nego um, ali on ljubi um više nego što ga je ikada ljubio bilo koji filozof. Zato ga i moţe opet uspostaviti 2

podsjetivši ga na njegove duţnosti. Diţe ga iz njegova kukavičluka, daje mu smjelosti da se suoči s vrhovnim istinama. Izvlači ga iz njegove taštine, nalaţe mu da se mjeri o stvari te da sluša tradiciju. Uči ga u isti mah dvjema vrlinama koje se međusobno upotpunjuju, a koje je obje izgubio, naime: velikodušnosti i poniznosti. Ima još jedan posljednji razlog zbog kojega treba nazvati sv. Tomu Akvinskoga apostolom modernoga doba. Apostol nije samo onaj koji je poslan u svijet da propovijeda Riječ Boţju neukima i nevjernicima, da njihove duše obrati istini te da tako proširi mističko tijelo Spasiteljevo. Apostol je također i onaj koji čuva i umnaţa vjeru u dušama. Onaj koji je dan Crkvi da bude u njoj stup, bedem i svjetlost te da u svojstvu naučitelja istine sluţi uvećavanju njezina tajanstvenog ţivota milosti i svetosti. A poznata je jedinstvena uloga koju u tom pogledu u moderno doba igra onaj o kojemu Crkva u molitvi na njegov blagdan izjavljuje da je rasvijetljen divnim znanjem, da je urešen na posve osobit način kao apostol i učitelj modernoga doba. Kako je divno slušati golemu masu vjernika gdje uzlaze i pjevaju napjeve uzete s duše i s usana velikog teologa. Rekli smo ranije da on sve mudrace ima iza sebe. On ima iza sebe i sav vjerni puk. Noseći pokaznicu stupa ispred vremenâ. U tome smislu papa Lav XIII., preporučivši nam u enciklici „Aeterni Patris“ da prije svega studiramo nauk sv. Tome u samom njegovom izvoru, ex ipsis eius fontibus, također nam savjetuje da pijemo iz čistih i bistrih voda koje potekoše od onoga izvora, rivi integri et illimes, za razliku od drugih rijeka koje su narasle pritokom stranih, nezdravih voda, rivi qui exinde fl uxisse dicuntur, re autem alienis et non salubribus aquis creverunt.

3

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful