You are on page 1of 3

Ulomak iz knjige, J. Maritain: Aneoski nauitelj biografija sv.

Tome Akvinskog

O umnosti

to se, dakle, od onoga najviega, najboanstvenijega i najdjelotvornijega kod sv. Tome najjae istie; koje je najoitije obiljeje njegove svetosti? Karakteristika sv. Tome jest ono to sv. Pavao naziva sermo sapientiae, kao i ujedinjenje dviju mudrosti: steene i ulivene... Recimo da je svetost sv. Tome umna svetost. elio bih posve jasno protumaiti stvarnost sadranu u tim rijeima. Filozofija sv. Tome potuje vie nego ijedna druga filozofija prava i plemstvo uma time to utvruje njegovo prirodno prvenstvo nad voljom, to sakuplja pod njegovim svjetlom svu hijerarhiziranu raznolikost bia, to ga poistovjeuje ondje gdje se nalazi u istom inu (actus purus) s neizmjerno svetom prirodom ivoga Boga, te napokon, to nas u praktikom pogledu neprestano opominje da je ljudski ivot, a pogotovo kranski ivot, na bazi umnosti. tovie a to zadire jo znatno dublje sama svetost sv. Tome Akvinskog, njegova ljubav, njegova rtva vlastite slave, njegovo usavravanje u Isusu - sve se to upotpunjuje i svijetli u njemu na vrhuncu duha, u onome ivotu uma to ga Aristotel zove najsavrenijom manifestacijom ljudskog ivota, ondje gdje djelovanje ovjekovo granii s djelovanjem istih duhova; a odakle se sve razlijeva u talasima svjetlosti do najsmjernijih moi stvorenoga bia. Shvatimo u tom smislu ime Aneoskog nauitelja, koje je ve zarana i s toliko prava nadjenuto Tomi Akvinskome. Sv. Toma je u nekom smislu eminentno isti intelektualac koji samim umom, kao vrhovnim sredstvom, slui nebeskom kraljevstvu i ljubi Boga: um mu je rtva koju prinosi na poklonstvo. Kako je dobro poznato, njegovo se glavno djelo, izvedeno uz privolu i bodrenje, tovie, na pobudu papinstva, sastojalo u tome da je u kransku misao, upotpunivi, usavrivi i oistivi je od svake zablude, unio Aristotela i svu prirodnu mudrost onih filozofa koje je Tertulijan nazvao slavnim biima. Radi toga je morao voditi veoma estoku borbu. Kako je to dobro uvidio Pascal, mi poglavito zbog prosjenosti naeg intelektualnog vidokruga zapadamo u zabludu jer ne znamo istodobno obuhvatiti istine koje se ine oprene, a koje se stvarno dopunjuju. Prema tome je iskljuivost majka hereza, a openitije uzevi, ona je i majka zablude. Ukratko, to bi bila sklonost onome to bismo danas nazvali antiintelektualizmom. Kasnije emo vidjeti kako ta formalna hereza zavrava Lutherom i njegovom neljudskom mrnjom prema razumu. Averoisti, fanatici Aristotela kojega su izobliili Arapi, ne prepoznaju vlastito svjetlo i suverenost vjere i teologije pa, skloni racionalizmu, uskratie natprirodnoj istini njeno pravo. A mi i odvie dobro znamo 1

dokle je dopro taj smjer. Jedne i druge razbio je sv. Toma, i on e ih uvijek i razbiti jer je borba uvijek ista. Sv. Toma ostavlja istini svu njenu veliinu, slinu veliini Sina Bojega. Kao filozofi teolog on pozna jedino Istinu. A zar takoer filozofija i teologija mogu to drugo poznavati osim raspetoga Isusa? Jedino prema emu se on ravna je bie, on posve ispravno i stvarno uoava svoj objekt. Nita drugo osim umnih potreba i zahtjeva vrhovnih principa nema udjela pri njegovim rjeenjima, pa bila ona za nas tim tee shvatljiva te nam nametala onu: durus est hic sermo. Zato njegov nauk, mada u analitikom pogledu, in via inventionis, sav poiva na ideji bitka, tom prvom podatku uma, ipak je u sintetikom pogledu, in via judicii, sav uglavljen u ideji Boga, u ideji Prve Istine, tog vrhovnog predmeta svakoga duha. (Usp. R. Garrigou-Lagrange, La premire donne de l'intelligence, u Mlanges thomistes, 1923. g.) Tomizam - a to je trei razlog zbog kojega sv. Tomu valja zvati apostolom modernoga doba - jedini je u stanju osloboditi um triju radikalnih zala, spomenutih na poetku ovoga poglavlja. U metafizikoj analizi spoznaje sam tomizam respektira kako njezin izvor tako i njezinu tajanstvenu nematerijalnost, tako to s jedne strane povezuje nae ideje s izvansubjektivnim stvarima putem osjetilne predodbe, dok s druge strane svodi nae znanje na oevidnost prvih bia i prvih principa, koji poradi svoje transcendentalnosti vode na um sigurnim putem do Boga. Snaga se tomizma pokazuje osobito u osnovnom problemu filozofi je, kojim sv. Toma tako divno izmiruje oprene struje senzitivizma i racionalizma. Dok engleski senzitivizam (Locke, Hume, Hobbes) naglaava izriito osjetilni izvor spoznaje i s pravom se obara na uroene ideje u Platona i u racionalista, a onda konano zavrava negiranjem intelektualnosti spoznaje, koju svodi na osjetilnost; dotle naprotiv racionalizam (Descartes, Wolff , Spinoza) naglaava univerzalnost i intelektualnost i nijee osjetilni izvor spoznaje te pada u idealizam. Kant eli izmiriti jedno i drugo pa konano, usvajajui pozitivne strane jedne i druge struje (osjetilna iskustvenost i umna univerzalnost), prihvaa i zablude obojega, naime: agnosticizam metafizike (od engleskog sentitivizma) i idealizam spoznaje (od racionalizma). Sam sv. Toma, izdiui se nad ove oprenosti, teorijom apstrakcije dolazi do pravoga rjeenja koje je izraeno realizmom. I ba radi toga tomizam je uzviena mudrost sposobna spasiti na um od ari agnosticizma, a jednako tako ta mudrost suprotstavlja demonu idealizma (danas ve zastarjelom) zdrav nauk realizma koji nije vie naivan, nego solidno kritian. Pouljiv je prema nauavanju uitelj, ali zato da sm to dublje i to savrenije zahvati predmet jer iz ljubavi prema biu razum trai od stoljetnih napora i pomo i potkrepu - on tako uspostavlja u sebi svoju bitnu hijerarhiju te red svojih vrlina. Ono to daje plemenitost filozofu, a naroito modernom filozofu, jest injenica da on, unato svojim zabludama, ipak ljubi um, ak i kada ga rui. Ali u najvie sluajeva vie ljubi njega nego Boga. Sv. Toma ljubi vie Boga nego um, ali on ljubi um vie nego to ga je ikada ljubio bilo koji filozof. Zato ga i moe opet uspostaviti 2

podsjetivi ga na njegove dunosti. Die ga iz njegova kukaviluka, daje mu smjelosti da se suoi s vrhovnim istinama. Izvlai ga iz njegove tatine, nalae mu da se mjeri o stvari te da slua tradiciju. Ui ga u isti mah dvjema vrlinama koje se meusobno upotpunjuju, a koje je obje izgubio, naime: velikodunosti i poniznosti. Ima jo jedan posljednji razlog zbog kojega treba nazvati sv. Tomu Akvinskoga apostolom modernoga doba. Apostol nije samo onaj koji je poslan u svijet da propovijeda Rije Boju neukima i nevjernicima, da njihove due obrati istini te da tako proiri mistiko tijelo Spasiteljevo. Apostol je takoer i onaj koji uva i umnaa vjeru u duama. Onaj koji je dan Crkvi da bude u njoj stup, bedem i svjetlost te da u svojstvu nauitelja istine slui uveavanju njezina tajanstvenog ivota milosti i svetosti. A poznata je jedinstvena uloga koju u tom pogledu u moderno doba igra onaj o kojemu Crkva u molitvi na njegov blagdan izjavljuje da je rasvijetljen divnim znanjem, da je ureen na posve osobit nain kao apostol i uitelj modernoga doba. Kako je divno sluati golemu masu vjernika gdje uzlaze i pjevaju napjeve uzete s due i s usana velikog teologa. Rekli smo ranije da on sve mudrace ima iza sebe. On ima iza sebe i sav vjerni puk. Nosei pokaznicu stupa ispred vremen. U tome smislu papa Lav XIII., preporuivi nam u enciklici Aeterni Patris da prije svega studiramo nauk sv. Tome u samom njegovom izvoru, ex ipsis eius fontibus, takoer nam savjetuje da pijemo iz istih i bistrih voda koje potekoe od onoga izvora, rivi integri et illimes, za razliku od drugih rijeka koje su narasle pritokom stranih, nezdravih voda, rivi qui exinde fl uxisse dicuntur, re autem alienis et non salubribus aquis creverunt.