You are on page 1of 80

M O D E R N A P O L I T I Č K A M I S A O U B i H

MUHAMED EMIN HAD Ž IJAHI Ć
Rođen 1837. godine u Sarajevu. Obrazovao se u Sarajevu i Istanbulu. Za učitelja pravilnog učenja
Kur'ana u Gazi Husrev-begovoj medresi postavljen 1868.g. U Begovoj džamiji obavljao je dužnost
džuzhana (Džuzhan – vjersko lice koje svakodnevno uči po jedan džuz za nekog dobrotvora koji je
učinio dobro za islam ili islamsku zajednicu. Džuz – poglavlje Kur'ana koji ima deset listova, a
Kur'an ima trideset džuzeva) i devrihana (Devrihan - lice koje je sakupljalo kirije za vakufe, ili,
drugo tumačenje, lice koje je nakon nečije smrti izvršavao novčane obaveze umrlog koje ovaj nije
uspio za života izvršiti), a u Carevoj džamiji je izvršavao imamsku i hatibsku (Hatib - islamski
propovjednik koji vrši hutbu u džamiji petkom i bajramima. Hutba – propovjed kod muslimana
koju drži imam ili hatib petkom i bajramima) službu. Pamti se po tome što je pručio vrlo značajnu
dovu prilikom dolaska prvog reis-ul-uleme i članova Ulema-medžlisa ( 15.12.1882) za BiH.
Prilikom otvaranja renovirane Begove džamije proučio je mevlud. Nakon kratke bolesti umro je u
Sarajevu 20.4.1892.god.
Hadžijahić je bio poznat kao pjesnik na turskom jeziku, a njegovo djelo je porerađeni Sulejman
Čelebin “ Mevlud”. Hadžijahićevi tekstovi su objavljivani na turskom jeziku, a arapskim pismom
kako je i inače štampan list “Vatan”. U Vatanu je objavio tekst “ Sarajevska ruždija”, “ Nekoliko
riječi o domovini i iseljavanju”.
TEMELJNE DVIJE IDEJE koje je Hadžijahić promovisao u svom javnom životu su:
1. IDEJA PATRIOTIZMA
2. STAV PROTIV MUSLIMANSKIH EMIGRACIJA U TURSKU, a obje ove ideje su
posredovane islamsko-dogmatskom legitimacijom.
Hadžijahić patriotizam shvata isključivo kao bosanski patriotizam i koji se ne odnosi na bilo
kakvu lojalnost prema AUSTRO-UGARSKIM vlastima. Kod njega je riječ o Bosni, o toj
“...lijepoj zemlji koja je naša sveta domovina” i o bosanskom patriotizmu. Poimanje fenomena
domovine kod njega određuje i shvatanje patriotizma . Domovina i vjera su vrhunske aksiološke
vrijednosti koje su u međusobnoj vezi kod svakog čovjeka, pa zato i piše: “Kako da ne ljubimo
svoju domovinu, zar ima nešto preče od vjere i domovine?”, zato u hijerarhiji ljudskih vrijednosti
“...treba domovini davati prvenstvo u počasti.” Domovina i vjera su najviše vrijednosti i nalaze se u
međusobnoj vezi. Domovina za Hadžijahića ima više sadržinskih slojeva u poimanju:
• Domovina je prirodna datost . Svojim naturalističkim jezikom, u analogiji porodice i domovine
se uspostavlja ono apriorno, stvarno i prirodno dato jer su i porodica i domovina prirodne
činjenice.

• Ona je i socijalna datost sa polivalentnim (mnogovrednijim) svrhama .
• Ona je duhovno-kulturna zajednica jezika i interesa i obrazovanja .
• Ona je zajednica pojedinačnih običaja, trgovine i načina života uopšte .
• Primarne svhe domovine su egzistencijalna sigurnost i zaštita života, imovine i moralnog
digniteta, jer se nigdje ne može “..imatu onu slobodu i onu sigurnost..” i zaštitu kao u domovini.
Poimanje patriotizma
Kao sinteza prirodne datosti i socijalno-kulturne produkcije, domovina proizvodi specifičan
kompleks osjećajnosti kojeg nazivamo patriotizmom.
¸
“Kao što čovjek svoju djecu i svoju familiju ljubi, tako treba da ljubi i svoju domovinu. Kad smo se na svijet rodili,
najprije smo svoju domovinu vidjeli. Tijelo je šaka zemlje naše domovine. Zar vas nije domovina u svoje naručje
primila te nas vojim hljebom i svojom vodom nahranila. Narod je proširena “familija”, a domovina jedna kuća.
Domovina je priroda u kojoj se rađa, ona je vazduh i voda na koju su se ljudi navikli, ona je posebna klima” i sl.
Šta karakterizira Hadžijahićev patriotizam?
Patriotizam je tajanstvena veza ljubavi između ljudi, naroda i njihove domovine.
&
On je
heterogen, a himnične pjesme domovini izazivaju radost i ponos, a u krizama osjećaj tuge.
Domovinu i vjeru povezuje islam koji legitimira patriotizam, a on ne proizvodi anacionalnu
svijest niti indolenciju prema domovini ili državnom obliku muslimanske egzistencije i sl., već je za
islam domovinski patriotizam vrijednost kao imperativ i normativitet. U tom smislu i piše: “Ljubav
domovine jest od vjere, pa moramo radi čuvanja naše vjere, za kojom težimo svoju domovinu ljubiti
i nju ne ostavljajući svom snagom se truditi da ovdje svoju sreću i svoju budućnost osiguramo.”
Politički konformizam i muslimansko iseljavanje
Za Hadžijahića je muslimansko iseljavanje oblik degradacije patriotizma i domovine, ali i
islama kao temeljnih aksiomatskih vrijednosti. Iseljavanje je “golema nesreća” koja se ne može
porediti ni sa smrtnim bolom jer je ova jednokratna, a odlazak iz domovine je suma boli svih onih
koji odlaze pojedinačno. Ali, svi elementi njegovog poimanja domovine i patriotizma nastupaju
kao kontraargumenti iseljavanju, pri čemu se manifestuje i njegov konformizam prema režimu,
tj. vlasti. Konformizam se ogleda u tome što on kaže da je režim osigurao sigurnost vjere
muslimana i njihove imovine pa, samim tim, nema razloga za iseljavanje, jer BiH je u civiliziranom
svijetu u kojem nema barbarizma, u zemlji u kojoj treba poštovati zakone i naredbe i pokoravati im
se, dakle, vjeruje u pravnu državu kojoj se treba prijaviti svako narušavanje prava. Za njega vlast
pruža potpunu sigurnost muslimanima i ne želi iseljavanje, na koje “gleda s tugom”. Podršku
vlasti i Caru traži i preko lista “Vatan” (list izlazio na turskom jeziku i arapskom pismu, u prevodu
“Domovina”)

, a uporište nalazi u islamskoj dogmatici b-h muslimana, jer to nije vjerski dopušteno.
On zna i za činjenicu da kvanitativno smanjenje naroda znači stavljanje naroda u status manjine
čime će se i u Bosni “...zgrada islamstva smjesta pokrenuti ili se može iz temelja oboriti”. Zato će se
pitati, i sam odgovoriti: “Zemljaci! Zar ima kod Boga većeg grijeha i kod islamskog svijeta gore
sramote nego biti oruđe ovakvoj stvari”. I na kraju, Hadžijahić poziva na ostanak iz patriotskih
razloga koji proizilaze iz islama koji, kao “najpreče”, preferira domovinu kao svetost. On je
svjestan ograničenosti svoje koncepcije patriotizma u demotivaciji seobe i egzodusa muslimana.
β

Zato u podsticanju te motivacije, na nivou svakodnevne stvarnosti, problematizira razloge za seobe
i natoji demantirati njihovu stvarnu zasnovanost. Hadžijahić osuđuje agresivnost Ličana koji
prijetnjama i otimačinama protjeruju muslimane, ali pravda režim da je preduzeo mjere i
intervenisao i time otklonio te opasnosti. Obaveza služnje u Austro-ugarskim vojsci nije , također,
opravdan razlog za iseljavanje, jer je u svakoj državi svako lično dužan biti vojnik i izvršiti svoju
vojnu obavezu.
ϕ
Čak i nazadovanje muslimana u privredi i trgovini nije razlog za iseljavanje, jer to
pogađa i ostale. To se može prevladati muslimanskim udruživanjem, zajedničkim kapitalom,
firmama i sl., a u neracionalne elemente iseljavanja ubraja i lažna očekivanja i nadu u nešto bolje u
Turskoj. Novi demotivacijski element iseljavanja nalazi u psihološkoj i socijalnoj usamljenosti
iseljenika, troškove, trud i patnje na putovanju
π
, krizu adaptacije u novoj sredini, a racionalni nisu

U objašnjenju patriotske ljubavi koristi biološko izlaganje, pa patriotizam traži u odnosu između majke i djeteta. Tako
piše: “Patriotska sveza ljubavi dolazi s toga što čovjek kao god što dijete, koje se od matere odvaja, trudi se da svoju
želju s materinom željom sjedini, i čovjek, koji je jedan dijel tela domovine, želi da izrazi poštovanje zemlji svoje
domovine...Patriotska stanja, u krizama, su tako jaka da ih ne može sjajnost neke zemlje ili grada dotle zasjeniti da bi ih
uništili.”
¸
U himničnim opisima carevog moralnog digniteta, on se iskazuje u njegovoj plemenitosti, pravednosti i velikoj
samilosti, upućuje muslimane da traže njegovu pomoć radi otklanjanja razloga iseljavanja. Ukoliko bi se nastavili
iseljavati, muslimani bi izgubili važnost i uvažavanje kao i prava na privilegije.
°
U tom smislu piše: “Iako smo svjesni u kom stepenu taj savjet o patriotizmu ima uticaja na naš mali vilajet, nadam se
da će to naši intelektualci i pametnije ozbiljno uzeti na razmatranje i da će neke uobičajene predrasude pokušati shvatiti
i ispraviti ih.”
`
Hadžijahić piše: “Osobito naša vojska nije tu da bi branila strane zemlje, nego je tu radi očuvanja sigurnosti u
domovini.”
-
“...jer, npr, od onih koji odlaze...od 10 osoba njih 7 umire, a toje ostane i to u kakvoj situaciji!? Oni što ostaju, da bi se
izbavili iz belaja u koji su još više zapali, parama bi, da je to moguće, kupili i vlastitu smrt.”
Page 2 of 80
ni nedostaci u vjersko-prosvjetnom izobražavanju muslimana, pa im obećava da će se uskoro
poboljšati uslovi na tom polju.
S obzirom da je Hadžijahić pisao na turskom jeziku i arapskim pismom, nije se moglo očekivati da
će njegove ideje biti recipirane u širim muslimanskim masama koje su već stekle averziju prema
turskom jeziku, pa se u tome očitava njegova, ali i mnogih drugih, zabluda da se ovim jezikom i
pismom mogu obrazovati i naučiti šire narodne mase i tako očuvati b-h muslimanski duhovno-
kulturni i etnički individualitet. Ipak, bez obzira na jezički anahronizam, rukopis (prerađeni
“Mevlud”) je nosio u sebi emancipatorske ideje: (1) Islam nije anacionalan; (2) islam nije
transpatriotski, niti averzičan; (3) patriotizam i odanost domovini je neupitljiva vrijednost koja ulazi
u sam vrh aksiologije; (4) uvidi u prirodu fenomena domovine i patriotizma; (5) nacija-domovina
kao svijest o historijsko-socijalnom proizvodu; (6) domovina, nacija ili država kao zajednica koja
mora obezbijediti svu sigurnost pojedinca, kao refleks modernog liberalizma; (7) odnose pojedinca,
naroda i države promatra u liberalnom smislu shvaćenih funkcija države-domovine koja mora
osigurati sve normativne maksime; (8) zastupa sociologiju emigracije, a sve ove ideje su unutar
konformističkog shvatanja politike.
MEHMED – BEG KAPETANOVIĆ LJUBUŠAK
Rođen 19.12.1839.g. u Vitini kod Ljubuškog. Školovao se u rodnom mjestu, a ruždiju (ruždija –
tur. srednja škola ili gimnazija) završio u Mostaru gdje je naučio turski, arapski i perzijski jezik, a
zatim se nastavio školovati u medresi (medresa – tur. srednja vjerska škola) kod muderisa (muderis
– učitelj) Mehmeda Krehića u Ljubuškom. Učesnik tursko-crnogorskog rata, član komisije za
reforme u Hercegovini, za što je bio odlikovan, a od 1865. do 1875.g. obavlja dužnost kajmekama
(vojni zapovjednik) u Stocu, Ljubuškom, Foči i Trebinju, da bi potom krenuo na putovanje po
svijetu. Od 1875 (Hercegovačkog ustanka) boravi i živi u Sarajevu, dvije godine kasnije postaje
načelnik Sarajeva, da bi se na tom položaju nalazio i u periodu od 1893. do 1898.g. Razbolio se u
julu 1898, a umro je 29.7.1902. u Sarajevu.
Bavio se proučavanjem kulturne historije Bošnjaka. Sakupljao je narodne poslovice, priče, pjesme i
izdao dvije zbirke “ Narodno blago” i “ Istočno blago”. Ljubušak je u svojim pričama pisao o
patrijarhalnom obliku života i o religiozno-duhovnoj inerciji iz koje je pokušao probuditi svoj
narod, prvenstveno mlade. Izdao je 2 propagandne brošure “ Šta misle muhamedanci u Bosni” i “
Budućnost ili napredak muhamedanaca u BiH”. 1891 godine pokrenuo je list ‘Bošnjak’ zajedno sa
grupom književnika. To je prvi nacionalni list bosanskohercegovačkih muslimana.
LEGITIMNOST VLASTI I POLITIČKI KONFORMIZAM
U srpskoj historiografiji je njegova misao shvatana i tumačena u pežorativnom smislu kao
austrofila i zagovornika zastarjelog bošnjakluka. Ljubušak eksplicitno odbija politiku
muslimanskog opozicionog odnosa prema Austro-ugarskim vlasti

, pa prostor muslimanskog
opstanka i njegovog prosperiteta vidi u opštem kulturnom razvoju, a ne u opozicionoj politici, što
predstavlja njegovo legitimiranje vlasti i politički konformizam. Produktivan odnos prema vlasti
vidi u prosvjećivanju, a ne u političkoj subverziji i opozicionizmu, jer je ta vlast “...kulturna i
moćna...”, a Ugari i Njemci su prijatelji muslimana. Umjesto totalne konfrontacije, zalaže se za
kooperaciju, umjesto bošnjačke vjersko-etničke samoizolacije insistira na eksploataciji političkih,
kulturnih i ekonomskih mogućnosti što ih sa sobom nosi Austro-ugarskim režim. Njegov
konformistički funkcionalizam prema Austro-ugarskim poretku ne proizilazi samo iz lične
pragmatike već i iz njegovog doktrinarnog utemeljenja samog poretka jer je, po njemu, BiH zemlja
sa većinskim muslimanskim stanovništvom koja je pod kršćanskom upravom u Evropi, a to je, u
njegovoj percepciji, muslimanska egzistencija u slobodi. I islamskom dogmatikom on legitimira
Austro-ugarsku vlast , jer u Kur¨anu stoji da muslimani moraju biti vjerni vladaru, bez obzira bio
_
Eksplicitno odbija politiku muslimanskog opozicionog odnosa spram vlasti: “Dalje budimo oprezni i ne dajmo se
zavesti od opozicionih novina i glasila. Na svaki način rade, kako će nas okrenuti za sobom, pa da i mi budemo vladi
protivni, kao što su i oni. Koji listovi za radikalske dinare rade, treba da ih se osobito čuvamo kao najotrovnije guje.”
Page 3 of 80
on musliman ili kršćanin, pa kaže: “Vjera nikome ne stavlja zapreke da ne bude istinit i ozbiljan,
već baš tko temeljito svoj zakon izvršuje, mora biti prijatelj i srcem i dušom onoj vladi pod kojom
bez zaprijeke svoja sveta prava uživa.” Legitimaciju vlasti on traži i u historijskoj običajnosti i
narodnim tradicijskim iskustvima, tj običajnost nužnosti pokoravanja i podaničkog poštovanja
vlasti, podvrgavanja svim vladarevim željama, bez prava na pobunu, pa kaže da “koga je moliti nije
ga srditi” i “dok čovjek mirno živi, pravedno postupa, marljivo se kreće i radi, svagdje mu mjesta
ima.” Svoj konformizam prema režimu obrazlaže i historijskim argumentima jer su bošnjaci pod
osmanlijama uvijek izražavali lojalnost i odanost.

To je kod njega, u stvari, ireverzibilna
(neponovljiva, nepovratna) povijest, kao nemogućnost restauracije osmanske vlasti u BiH, jer ona
“...može biti sve drugo, ali turska nikada”, što je njegov antiturski stav. Bošnjacima je pod Austro-
ugarskom vlašću puno bolje nego pod turskom, čime opet legitimizira Austro-ugarsku vlast i
režim. Po njemu, Austro-ugarska vlast je spriječila progone i ratove protiv muslimana, te je s toga
i potpuno legitimna. U svom tumačenju legitimnosti vlasti uvodi pojmove državljanske jednakosti i
građanske ravnopravnosti. Oni su, s jedne strane, deskriptivni utoliko što pozitivistički opisuju tu
jednakost kao državno-političku praksu. Ali, oni su i normativni utoliko što su u idealnom smislu
postavljeni kao pretpostavka legitimnosti vlasti i bošnjačke konformističke lojalnosti.

Za njega je
vlast svima zagarantovala ravnopravnost, dala vjersku i građansku slobodu koju svi uživaju, pa
komparativnim uvidima u položaj muslimana u drugim evropskim zemljama, kaže da im nigdje nije
bolje nego u BiH i time legitimira Austro-ugarsku vlast, a također i carskim autoritetom i
njegovim moralnim dignitetom jer su svi “...pod zaštitom slavne habsburške kuće.” Muslimanska
podrška Austro-ugarskom režimu je na djelu u onoj mjeri u kojoj on donosi korist (utilitarizam) i
interes za muslimansku zajednicu. Ljubušak uvodi pojmove legitimacije vlasti i političke
lojalnosti, a vlast je legitimna jer postoji bošnjačka lojalnost – njena osviještena recepcija i
čini tu vlast legitimnom.
KARAKTEROLOGIJA I APOLOGIJA
KARAKTEROLOGIJA ( znanost o biti i razvoju karaktera) I APOLOGIJA ( pohvala neke
ideje,osobe, odbrambeni govor) Bošnjaka i islama će karakterizirati, s jedne strane, duh
nacionalnog narcizma i, s druge strane, duh mazohističke percepcije opšte dekadencije vlastitog
naroda iza čega, u svojoj različitosti povoda i svrha, stoji anahroni (zastarjelost, nesuvremenost)
mentalitet aristokratizma. Jednom će to biti degradacija svog naroda u funkciji promovisanja
navodne mesijanske kultne uloge nacionalnog heroja, a drugi put će ta degradirajuća slika biti
osmišljena kao osnova kritike i odbacivanja politike konfrontacije spram Austro-ugarskog režima,
a treći put, kao što je to slučaj kod Ljubušaka, ta slika će biti zamijenjena pozitivnom
karakterologijom, koja će biti u funkciji racionalizacije i apologije režima, ali i u funkciji odbrane
samog historijskog opstanka bošnjačke zajednice. Njegova karakterologija je obilježena
predstavom o bošnjačko-muslimanskoj superiornosti nasuprot krajnje dehumanizirajućim
predstavama agresivne srpske i hrvatske etnocentrične slike muslimanske zajednice u BiH. Za
Ljubušaka je Bošnjak temeljit, korektan, vjeran, nikad nije bio surov i divalj i na njih otpada
najmanje “grijeha”, iako nije po novom sistemu civilizovan i dok nisu došli kršćani oni nisu znali za
psovke, vjerski su privrženi islamu, ne žive od tuđe pomoći, a u sferi zanatstva su puno superiorniji
_
U tom smislu piše: “Bosanski bezi vjernos u služili sulatanu, pa će tako služiti i Njegovu Veličanstvu, premilostivome
caru i kralju Franji Josipu I., kojeg Bog neka puno i puno sretno i čestito poživi.” On poziva na historijsko utemeljenje
muslimanskog legitimiranja nove vlasti: “Za cijelo vjerno su svi svog vladara i svoju domovinu služili, pak se uzdamo,
da ćemo i mi tako. Bosanski beglerbezi (beglerbeg – vrhovni zapovjednik, upravitelj velike turske oblasti), alajbezi
(alajbeg – zapovjednik alaja; alaj – četa, bataljon, puk vojnika), kapetani itd., to je nešto historičkoga; pak stare
babe kažu: Kud potok, tuda i potićina.
_
U tom smislu piše: “Po našem mišljenju mogu svi elementi u Bosni jednako dobro napredovati i na gospodarstvenom
polju se razvijati, dok je glavno i vrhovno načelo uprave u zemlji: I- Ravnopravnost; II- Vlada stoji posve objektivno
prema svim vjeroispovjestima u zemlji; III- Vlada hoće priznati potpunu ravnopravnost svim vjeroispovjestima; IV-
Radi vjere se ne smiju uskraćivati državljanska prava; V- Svi državljani bez razlike vjere imadu u jednakoj mjeri uživati
zaštitu države. To su glavna načela, pa tko ne bi mogao napredovati pod ovakvom upravom. Bože je uzdrži u zdravlju
puno godina.” – Moguće pitanje: Kojim državnim načelima Ljubušak legitimira Austro-ugarskim vlast i pojmove
jednakosti i ravnopravnosti?
Page 4 of 80
od ostalih, kao i u trgovini. On ovako glorificirajućim percepcijama stvara jednu vrstu benignog -
dobroćudan, prolazan), a ne agresivnog, imperijalnog bošnjačko-muslimanskog narcizma. Iza ovih
glorifikacija Bošnjaka i apologije islama stoje egzistencijalni motivi nasuprot lošoj predstavi o
Bošnjacima kao nesposobnim za moderni historijski život i, na drugoj strani, želja da se muslimani
prikažu sposobnim da recipiraju nove režimske vrijednosti i da se moraju ravnopravno tretirati.
Međutim, Ljubušak će kritikovati tradicionalistički, konzervativni i nostalgični mentalitet
Bošnjaka, menatlitet fanatizma, apatije, ravnodušnosti, pasivnosti i indolencije prema novim
mogućnostima koje je sobom donio novi režim. Prema Ljubušaku, Bošnjaci moraju razvijati
odlučnost, odvažnost, marljivost, okretnost, poslovni afinitet, sposobnost učenja i sl.

Zato se on i
zalaže za što aktivnije učešće muslimana u svim segmentima društva i države.
AGRARNI ODNOSI
U ovoj oblasti, Ljubušak će braniti status quo smatrajući privatnost zemljišnog posjeda
neprikosnovenim, čime brani status bošnjačke elite moći. Cjelinu bošnjačkog narodnog dobra veže
za održavanje njihove moći. U veleposjedu i feudalnim agrarnim odnosima u BiH on ne vidi ništa
historijski anahrono i atipično jer slični odnosi postoje i u susjednim zemljama, odnosi
veleposjednika i kmeta u BiH su, za njega, normalni i zasnovani na sporazumijevanju, pa ima
situacija da su neki kmetovi bogatiji od begova i njihov status je bolji u BiH nego u drugim
zemljama. U BiH ne postoji feudalizam zapadnoevropskog tipa jer je on uništen prilikom osvajanja
Bosne. On insistira na tome da se vlast mora osloniti na veleposjednički stratum kao pouzdan,
konzervativan element unutar b-h društva.
KRITIKA POLITIKE ISELJAVANJA
Ljubušak je protiv muslimanskog iseljavanja iz BiH. Do izražaja dolazi njegovo mišljenje iz dvije
perspektive, jedne partikularne – one koja promatra kroz prizmu veleposjedničkog diskursa (jer
vjeruje da će oni zbog svog posjeda ostati lojalni vlastima), i jedne opšte – koja misli iz perspektive
muslimanske zajednice u cjelini, a i jedna i druga su posredovane recepcijom bosansko-domovinske
svijesti, odn. respektovanjem domovine i patriotizma kao vrijednosti. U drugom kontekstu, opštem,
protivnik je iseljavanja jer kaže da, ako se nisu raselili nakon osvajanja Bosne, zašto bi to sada
radili, jer vlast nije nikakav razlog za iseljavanje i zato što je kod muslimana duboko ukorijenjena
domovinska svijest. Iseljavanje je protivno i u religijskom smislu i predstavlja antipatriotski čin.
Ljubušak je jedan od rodonačelnika muslimanske svijesti o SVB.
KONCEPCIJA BOŠNJAŠTVA
©
Ljubušak je prvi obrazovani Bošnjak koji će na tlu Austro-ugarske vladavine u BiH osmisliti
bošnjaštvo kao nacionalni odgovor na muslimansku razapetost između nostalgičnih afiniteta prema
Turskoj i obezličavajućeg utapanja nacionalne osebujnosti u katoličko-evropski duh. U svojoj
koncepciji bošnjaštva, za njega i za Bošnjake – BiH je mila domovina, pa je patriotizam isključivo
_
“Mi b-h muhamedovci, ako budemo radili i trudili se, kao što to današnje vrijeme iziskuje, ako budemo učili i primali
sve ono, što nam nije našemu dinu zarara, naravno i bez ikakve dvojbe biće nam i budućnost sve bolja i sigurniuja.”
"
Iz predstave o razdvojenosti vjerske i narodne identifikacije Ljubušak je deducirao svoju predstavu o egzistenciji
jednog bosanskog etnosa-bosanskog naroda. Nije još uvijek slutio kako se teza o razdvojenosti “vjere i narodnosti”
može reinterpretirati tako da posluži kao glavni argumentarij u negaciji etničkog individualiteta samih Bošnjaka-
muslimana. Taj “preobrat” u doba AUSTRO-UGARSKIM činili su i etničkopansrpska inteligencija i kroatocistička
katolička inteligencija. Ali, recipirajući modernu predstavu o diferenciji između vjerske i nacionalne identifikacije i dio
muslimanske inteligencije koji je prihvatio projekat autosrbizacije i autokroatizacije operirao je tom diferencijacijom
kao temeljnim argumentom u prilog etničkom pansrbizmu i pankroatizmu. Ljubušak piše: “Istina, imade neko kratko
vrijeme, otkako su se naše komšije počele u dva tabora dijeliti i to po vjeri; vele rišćani da su Srbi, avele katolici da su
Hrvati; ali ništa za to, to je poteklo iz nekih političkih vrela. To će samo vrijeme sve izbrisati. Kao što veli neki profesor
iz monarhije: kad bi se svi sjedinili, bi nam svima hajirnije i korisnije bilo, jer što je više jaja, gušća je čorba.”
Page 5 of 80
bosanski, kao BiH kao jedinoj domovini. On eksplicitno i konzistentno razdvaja pojam
narodnosti i pojam vjere, pa vjerska i narodna identifikacija nisu jedno te isto. Tako piše:
“Bošnjak koje vjere bio...on je opet ostao pri svojoj narodnosti, vazda i uvijek svaki bosanski
muhamedanac veliki je musliman-može biti veći nego oni što žive u Arabiji” i čvrsto zastupa stav
da u BiH egzistira “jedan jedini isti bosanski narod”. Sa tog stajališta Srbe i Hrvate smatra
ograncima jugoslovenskog naroda, a srbizaciju i kroatizaciju smatra politikom i nada se
svebošnjačkom narodnom ujedinjenju. U njegovu koncepciju bošnjaštva ulazi, prije svega, (1)
bošnjačka historijska svijest općenito i, posebno, svijest o tradiciji odbrane bošnjačke narodne
samosvijesti te njenih stvarnih etničko-političkih objektivacija pod osmanskom vladavinom. Dalje,
(2) jasna svijest o njegovom kontinuitetu sa SVB, ali sa reduciranjem kada kaže da “...sve staro
bosansko plemstvo i vlastela, spada samo k muhamedanskom elementu dana danas u Bosni"” pa
dalje precizira da Bošnjaci imaju svoj historijski korijen u SV bogumilskoj vlasteli. (3) On
bošnjaštvo razumijeva i u respektovanju južnoslovenstva kao vrijednosti, tj. on zna za slavensko-
etnički supstrat bošnjačkog individualiteta i insistira na njemu. (4) Tu dalje ulazi aksiologija
tolerancije, a posebno međuvjerske sa idejama ravnopravnosti i unutarbosanske konvergencije.
Ideja ravnopravnosti je, u stvari, ideja državljanske jednakosti bez ikakve diskriminacije, uz
islamski legitimitet. Pod idejom konvergencije, koja nosi ključnu pretpostavku da Srbi i Hrvati
priznaju muslimansku narodnost i prestanu ih smatrati krivim za ono što se ranije dešavalo,
Ljubušak podrazumijeva etiku komšiluka. Dalje, (5) preferisanje bosanskog jezika i pisma kao
maternjeg jezika i pisma, uz odbacivanje srbizacije i kroatizacije.
Ljubušak traži da muslimanska inteligencija, uz rad na prikupljanju folklorne građe, počne tražiti,
pisati i prevoditi djela na bosanski jezik (Njegovo djelo “Narodno blago” je prvo književno djelo
na s-h jeziku i zapadnom pismu). (6) Preferiranje moderne nauke i obrazovanosti kao ključnoj
pretpostavci bošnjačke nacionalne egzistencije, i to obrazovanosti po evropskim uzorima, i na kraju,
(7) tu je njegova identifikacija begovata i Bosansko-muslimanske elite ekonomske i obrazovne
moći kao socijalnog nosioca bošnjačke nacionalne samosvijesti. Smatrajući da begovat historijski
potiče iz SVB plemstva, on će u njemu pronaći ne samo socijalnog aktera obnove bošnjačke
tradicije, nego i savremenog nosioca bošnjačkog nacionalnog identiteta.
SAFET-BEG BAŠAGIĆ
Rođen 06.05.1870.godine u Foči , od 1882.g. u Sarajevu gdje završava ruždiju i Veliku
gimnaziju. Objavljuje pjesme u Vijencu, Nadi i Prosvjeti. U Beču završava studij filozofije i 1900
objavljuje “Kratku uputu u prošlost Bosne”. Iste godine u Sarajevu je postavljen za profesora
arapskog jezika u Velikoj gimnaziji uz puni aktivitet na svim poljima muslimanske kulture. Sa
Mulabdićem i Hadžićem pokreće list “Behar” (od 01.05.1900) i u inicijativnom je odboru za
osnivanje Gajreta (1903) na čijem je čelu do 1907.g.. Pokreće “Ogledalo” 1907.g. Oizašlo 13
brojeva). Promovisan 1910 u doktora filozofije islamskih jezika, govorio arapski, perzijski, turski,
njemački, latinski i razumio francuski. Predsjednik Sabora do 31.01.1919.g., kustos Zemaljskog
muzeja, a od 1921.g. do penzije stalni službenik. Umro 09.04.1934.g. u Sarajevu.
Politiku nije smatrao svojim životnim ciljem i pozivom, već kao silu prilika kada ga banjalučki
okrug predložio za zastupnika u Zemaljskom savjetu, a njegovo bavljenje politikom je bila i
njegova lična greška jer je Vjekoslav Klaić želio u Zagrebu otvoriti katedru za orijentalne jezike na
kojoj bi predavač bio upravo Bašagić. Ipak, politikom se svesrdno bavio i cijenio taj posao, a samu
politiku je shvatio u njenom smislu i moći kao rastegljiv pojam jer se politikom, demagoški i
sofizmima, narodu i neprijatelj može nametnuti za vođu i učitelja i tako ga voditi na krivi put, ali će
je kasnije shvatiti u njenom eksplicitnom značenju kao autonomnu javnu djelatnost koncentrisanu
na klasične aspekte političkog angažmana. Deklarisao se kao begovski aristokrata a po mentalitetu
je bi demokrata, pri čemu je cijenio političku etiku i racionalizam bez ikakvih denuncijacija i
nečasnih sredstava.
Page 6 of 80
Njegova politička misao se ispoljava na tri plana:
1. Poima i primjenjuje politiku u konkretno-historijskom kontekstu i koja se, s jedne strane,
ispoljava kao imanentna politika prema Austro-ugarskom režimu i, s druge strane, kao
nacionalna bošnjačka politika unutar režima;
2. Kao prikriveno, u čitavom njegovom djelu i radu, krije se osviještena politička misao
razumijevanja bošnjaštva u svim njegovim dimenzijama;
3. To Bašagićevo političko se ispoljava i osvjedočuje u istaknutim i uglednim političkim
rukopisima.
POLITIKA KAO KULTURNA POLITIKA.
Najviše vrijednosti Bašagićeve aksiologije su prosvjeta, domovina i islam , a muslimanska
politika u Austro-ugarskom režimu je definisana kao kulturna politika sa prosvjetiteljstvom na čelu,
jer je moć prosvjete i kulture neograničena, jer je “slava i moć velikih naroda bila i prošla, ali su
duhovni i kulturni spomenici nadživjeli te narode, a sve što nije urađeno pod zastavom
prosvjete...kao da nikada nije ni postojalo.” Kulturna politika je zato egzistencijalno-spasonosna
politika za muslimansku zajednicu) u BiH. Uz pomenute vrijednosti, u njegovu aksiologiju spadaju
i lične vrline, moralna i materijalna snaga na temeljima islamskih vrijednosti i modernog znanja i
nauke, i koji su izvor moći ljudi i naroda. U modernim vremenima i preuvjet općeg civilizacijskog
napretka. Zato se i konfrontira sa tradicionalnošću shvatanja vojne moći kao vrijednosti i znanja kao
vjerskog i konzervativnog običaja, te poručuje da se sada treba boriti knjigom i prosvjetom, a ne
oružjem.
SOCIOLOGIJA MUSLIMANSKE ZAJEDNICE
Ova sociologija ima dva noseća uvida:
1) deskriptivno-dijagnostički o jednom općem zastoju u njenom socijalnom razvoju tj. umnom,
ekonomskom i općekulturnom,
2) normativni - koji se oslanja sam na sebe, tj. o osloncu MUSLIMANSKe ZAJEDNICE na samu
sebe, a što zahtijeva uspostavljanje unutarmuslimanskog socijalnog, političkog, etničkog,
kulturnog i mentalnog homogeniteta, jer se muslimani nemaju na koga osloniti do na same sebe.
Svoju muslimansku etnosocijalnu psihologiju Bašagić prikazuje kritički kroz posebno pominjanje
njenih negativnih crta i prirođenih mana

koje nisu fatum i apriorne i koje se mogu otkloniti
obnovom i afirmacijom islamske etike i morala, a pozitivne crte prepoznaje u bošnjačkoj historiji,
dok u novoj muslimanskoj inteligenciji vidi aktera revitalizacije i javne afirmacije islamske etike,
ali na temeljima savremene organizacije MUSLIMANSKE ZAJEDNICE, jer je dužnost svakog
muslimana, u cilju općeg napretka, da utire put modernoj organizaciji svog elementa. Drugim
riječima, ključna pretpostavka za postizanje pomenutog cilja jeste društvena reafirmacija unutar
muslimanskog homogeniteta koji u sebi sadrži nekoliko elemenata:
• punu afirmaciju muslimanskog udruživanja kao vjerske dužnosti kroz ustanovu džume kroz
koju se razvijaju etičke vrijednosti ljubavi i prijateljstva, te ljubav prema islamskoj općini i
bratstvu, a ono uključuje u sebe etiku dobra, altruizma, solidarnosti itd. Kroz poštovanje svega
toga se iskazuje i patriotsko, rodoljubivo djelo u korist prosperiteta BiH kao domovine
Muslimana.
• Promocija muslimanskog aksiološkog odnosa prema sticanju materijalnog bogatstva i njemu
kao takvom, ali u novom, evropskom shvatanju kao bogatstvu kao pretpostavci razvoja
MUSLIMANSKE ZAJEDNICE i koje se legitimira Kur¨anom i hadisima bez pohlepnog
egoizma, čime odnos prema bogatstvu oslobađa averzije i predrasuda, jer je bogatstvo tijesno
vezano sa blagostanjem i samosviješći svih prosvećenih naroda (slično kao Weberova
protestantska etika). Pri tome bogatstvo ne treba gomilati, već pomagati bližnje i osigurati
¸
“...zlo mišljenje o svakome...sumnja u tuđe poštenje...uhođenje i istraživanje tuđih tajni, prisluškivanje, virenje preko
oka, otuđivanje od drugih jer se misli da su pametniji od ostalih...međusobna zavisnost...mržnja, prezir, ljutnja...nismo
braća nego krvni neprijatelji u privatnom i javnom životu”
Page 7 of 80
potomke, činiti dobra djela i slično. Pri svemu ovome Bašagić je svjestan diferenciranosti i
heterogenosti MUSLIMANSKE ZAJEDNICE, istupa protiv unutarmuslimanskog stranačarenja
(u kontekstu konfrontacija muslimanskih političkih partija i njihovih partikularnih, a ne općih
interesa), nesloge, separisanje itd., čiji su akteri narcisoidni ljudi, samozvane vođe, ambicionisti
koji u svemu vide samo ličnu korist i želju da uđu u elitu muslimanske političke, ekonomske i
trgovačke moći. Muslimanski homogenitet se, pored etike islamskog bratstva, mora zasnivati na
islamskim demokratskim ustanovama, prije svega na džematu (vjerska opština ili zajednica)
unutar koga treba otkloniti prirođene muslimanske pogreške i mane i reafirmirati istinske
pozitivnosti.
KONCEPCIJA BOŠNJAŠTVA.
Bašagić je svojevremeno isticao svoje, Starčevićevom ideologijom zanesen, hrvatstvo, i to političko
hrvatstvo, što ga uvrštava u etničkonacionalno nesigurne individue tog vremena
©
, ali nigdje nije
razvijao pojam etničkog hrvatstva. U svom ranom periodu Bašagić govori o bosanskom narodu pod
kojim je podrazumijevao isključivo muslimanski element u BiH uz suprotstavljanje autokroatizaciji
i autosrbizaciji Bošnjaka, pri čemu je bio svjestan poistovjećivanja Religije i nacije, tj. pravoslavni
– Srbi, katolici – Hrvati i traži da Muslimani ostanu Bošnjaci. Samoidentifikaciju muslimana kao
Srba ili Hrvata objašnjava željom tih pojedinaca za slavom i časti u korist ličnih interesa, a ne kao
lično uvjerenje. U bošnjački narodni individualitet u Bašagićevom poimanju ulazi:
Bošnjačka samosvijest o narodnoj posebnosti od Kulina-bana, tj. u zajedničkom narodnom
sjećanju o životu pod jednim grbom i zastavom i nikakva represivna politika to bošnjaštvo ne
može dovesti u pitanje (“Deset puta-ne jednom umrijeće/Al bošnjaštva odreći se neće).
Historijsko-genetska etnička osnova da su Bošnjaci porijeklom Slaveni, čime se oni
odvajaju od etničkih Turaka, ali i od Srba i Hrvata. Ovaj narodni individualitet on historijski
utemeljuje i to na osnovu njegove historije u BiH, kao historiji bošnjačke slave, junaštva,
viteštva, mudrosti itd. sve pozitivnosti karakterologije Bošnjaka vidi u njihovoj historiji. To
njegovo historijsko utemeljenje veliča i preferira ideju bošnjačkog kontinuiteta u tri aspekta:
- postoji historijski kontinuitet između preislamske Bosne i Bosne pod osmanskom i Austro-
ugarskom vladavinom. Povijest SVB je integralni dio bošnjačke historijske cjeline (liniju
kontinuiteta SVB i islama povezuje likovima Kulina-bana i H.K.Gradaščevića) i oni baštine
kontinuitet od bogumila koji su iz inata primili islam, a u tom kontinuitetu insistira na
kontinuitetu sv bosanske aristokratije koja je pristajala uz bogumilstvo i pod osmanskom vlašću
na moći i krvi formirane begovske elite bošnjačke moći.
- Historijski kontinuitet u bošnjačkoj kulturnoj produkciji , posebno u književnosti jer je ona
najpostojanija i najvjerodostojnija. Pri tome Bašagić, s notom superiornosti, veliča kulturno-
duhovnu produkciju Bošnjaka, a nasuprot degradirajućih stavova srpske i hrvatske
historiografije koje tu produkciju marginaliziraju, primitiviziraju i negiraju.
- Uvrštavanje bosanskog jezika kao historijski sačuvanim jezikom bošnjačkog narodnog
individualiteta i i identiteta, te, na kraju, kontinuitet u historijskoj misiji bosanskog
plemstva kao čuvara domovinskih tradicija, sloge, nezavisnosti, etike i antiosmanskog
prkosa, a ulogu plemstva će transponirati i u tadašnju savremenost.
AGRARNI ODNOSI
Po pitanju agrarnih odnosa, kao glavni ideolog MNS, on je sa ovom strankom zastupao
interese begovskog stratuma. Ova je stranka u svom programu zastupala stav da kmetu treba dati
zemlju koliko mu je nužno za egzistenciju, ali prvenstveno državnog zemljišta, a tek poslije
"
Manifestira Bašagić tu recepciju, nakon saradnje sa listom Bošnjak, potpisujući krajem jula 1894.g. koalicioni
pravaško-obzoraški program koji sa pozicije etničkog pankroatizma hoće dokazati kako su Bosanski Muslimani po krvi,
rodu, plemenu i jeziku Hrvati, a BiH, i sa etničkog, i sa fiktivno zamišljenog državno-povijesnog prava, hrvatska
zemlja. Još jednom javno deklariše svoju identifikaciju u ovom ranom periodu tako što kao jedan od malobrojnih
Muslimana sudjeluje 1900.g. na svečanosti instalacije hrvatske zastave “Trebevića”, kulturno-prosvjetnog hrvatskog
udruženja, i na banketu posvećenom ovom događaju
Page 8 of 80
kmetske zemlje, i “to uz primjenu i valuti dostojnu odštetu” koju treba sam seljak da plati. Stranka
je odlučan protivnik načela da je zemlja božija i onoga koji je obrađuje; neka zemlju posjeduje onaj
ko je ne obrađuje, isto tako kao što posjeduje fabrikant svoj kapital. Stranka ne priznaje nikakve
donesene propise, niti one koji će biti doneseni, a tiču se slobodnih posjeda (begluka).
DOMOVINA, PATRIOTIZAM I ISLAM.
Bašagić će 1909.g. i programski i deklarativno prihvatiti pankroatizam, a indirektno i svoju
hrvatsku jezičku identifikaciju koju ranije nije iznosio

, a tada više i ne govori o svom poimanju
bošnjaštva već se pod pojmom domovine i domovinskog patriotizma,domovina identificira sa
narodom. Za njega domovina nije određena državnim statusom, političkim režimom ili vladom,
kulturnim razvojem, teritorijom i njenim obimom ili geografskim položajem, već je domovina
zajednica istovrsnog etničkog porijekla, identične historijske sudbine, zajednica jezika,
vrijednosti i kolektivne osjećajnosti. Domovinski fenomen je za Bašagića univerzalna prirodna
datost, pa ljubav prema domovini nije volja pojedinih ljudi, već sila prirode – nešto zajedničko svim
ljudima, tj. domovina je povijest individualnog razvoja bosanskog bića ili ontogenetski fenomen
živog svijeta. (Bašagićev naturalistički, geografsko-organicistički diskurs poimanja domovine). U
antropološkom smislu, ona je biološka datost kao i porodica i tako i funkcioniše, ona je starotipski
fenomen, prirodna datost, geografski individualizirana stvarnost svih svojih osebujnosti. U
aksiološkom kontekstu, domovina je najviša vrijednost i pripada svijetu sakraliziranih
normativiteta, ona je božje djelo i opća svojina i svetinja svih ljudi. Narodni odnos prema
domovini je patriotizam kao potvrđena vrijednost koju odlikuje osjećanje zanosa, uzvišeno čuvstvo,
uzbuđenje, sreća, radost, ali i ponekad žalost. U etičkom smislu domovina je stvarnost zbog koje
“zaboravljamo svoje vlastite interese, idol kome i život na žrtvenik donosimo”, kao uzvišena
dužnost, a ova hipoteza žrtve za domovinu je supstancijalno određenje patriotizma, a druga
supstancijalna dimenzija domovine je ta da je ona egzistencijalna pretpostavka samog narodnog
opstanka, “dragi kamen na kojem je urezana prošlost, sadašnjost i budućnost.” U religijskom
smislu patriotizam je islamski imperativ i legitimirajući normativitet. Bašagić je svjestan
historijskog patriotizma bosanskih muslimana, ali istovremeno i nedostataka istog u tadašnjem
vremenu, a uzrok toga je nedostatak porodičnog

i školskog odgoja, jer sami odgajatelji ne poznaju
islamski moral, pa se zato i zalaže da mlade generacije slijede ideale starih Bošnjaka i da,
recipirajući bosanski patriotizam, osiguraju budućnost bosanskog naroda, a posebnu ulogu daje
novoj muslimanskoj inteligenciji. Ovo hipostaziranje patriotizma se dešava u vrijeme uvođenja
parlamentarizma, ustavnosti i višestranačja pa on postaje izvorište tolerancije i konvergencije
između unutarbosanskih vjerskih, partijskih, interesnih i drugih subentiteta.

Bašagić govori o
jednom iznutra izdiferenciranom narodu kod kojeg će patriotizam u njegovom poimanju, kao
zajednička vrijednost osigurati složnost, zajedništvo i bratstvo za opće dobro naroda i BiH kao
cjeline.

_
Kao član uredništva on će prihvatiti sljedeće stanovište: “Narod naš naime u BiH kao i naša braća preko Save i
Dunava kao i ona preko Drine govore istim onim jezikom, kojim i mi pišemo, samo ga zovu dvojakim imenom. Prema
tome postoje dvije književnosti, hrvatska i srpska. Književnici i saradnici koji preuzeše da uz promjenu i prošireni
program izdaju “Behar”, broje se u hrvatske književnike i rade na polju hrvatske književnosti. S toga, a i jer trećem
imenu pored hrvatskog i srpskog ne može nigdje biti mjesta, obnovljeni će “Behar” biti hrvatski list...Behar će morati
da sljubljuje i jedan narod raznih vjeroispovjesti.”
_
“Za naš kućni odgoj možemo slobodno reći da ga nikako i nema, jer nema uslova, pod kojima se razvija u drugih
naroda. Našoj djeci u najboljim kućama pušta se na volju, da se sami prema svojim prilikama razvijaju i odgajaju”.
_
Pri tome on zna za granice oktroiranog ustava za BiH i instaliranog saborskog parlamentarizma, zna, dakle, da postoji
širok i dubok jaz između parlamentarne prakse i ružičaste teorije o parlamentu, zna da obje vlade u monarhiji vežu nam
ruke i više nego zaslužujemo, zna kako je dugačak put do istinske samouprave u Bosni, a da se samo složnim radom
može pripraviti tlo, da jednom dođemo do sabora u najširem smislu riječi. Uvjeren je da je u Bosni probuđena svijest za
ustavni život, da se afirmira parlamentarna svijest, da su zastupnici evropskoj javnosti pokazali da znaju parlamentarno
raditi. Ali, onaj raskorak između teorije i prakse parlamentarizma može se prevazići tako što će se trijezno prosuđivati
između onoga što je moguće danas postići i maksimalističkih ideala, jer što se odmah ne može postići ostavlja se za
bolja vremena.”
_
I u pristupnoj, pozdravnoj besjedi, nakon što je oficijelno prvi put izabran za predsjednika Sabora, na XXV sjednici
(25.10.1910.g.), Bašagić insistira na bosanskom patriotizmu kao središtu sinteze dobra cijelog naroda i cijele domovine
Page 9 of 80
Najviša dužnost muslimanske inteligencije je odbrana historijskih i prirodnih prava muslimana na
BiH kao vlastitu domovinu, uz moralni i materijalni napredak islamskog elementa, uređenje
vakufsko-mearifske autonomije i zaštite prava starodrevnih baština i islamskih svetinja. Bašagić
zastupa ideju b-h autonomije pa to provodi kroz pritiske na Muslimanski klub u Bos. Saboru da
brani tu ideju, bez obzira na to u kakvom se god sklopu nalazila AUSTRO-UGARSKA Monarhija.
Tokom I S.R. Bašagić će sa svojom grupom vidjeti BiH sjedinjenu sa Hrvatskom gdje bi imala
izvjesnu autonomiju. Provodio je politiku funkcionalnog konformizma kroz kulturnu politiku
prosvjećivanja u duhu modernih naučnih i tehničkih znanja.
U literaturi se u nekim nijansama razlikuju interpretacije Bašagićevog poimanja autonomije
unutar Hrvatske. Purivatra će pisati: “Predsjednik tadašnjeg Sabora Bašagić smatrao je da BiH treba
da dobije autonomiju ili da bude prisajedinjena Hrvatskoj, odnosno da se utjelovi u hrvatske zemlje.
Imamović će pisati kao je uz Šerifa Arnautovića i Bašagić vidio sredinom 1917.g. budućnost BiH
unutar Mađarske.
OSMAN NURI HADŽIĆ
Rođen u Mostaru 28.06.1869.g. gdje je završio osnovnu (mekteb), srednju školu (ruždiju) i
fakultet (medresu), a šerijatsku sudačku školu u Sarajevu 1893.g. Pravni fakultet usavršava u Beču i
Zagrebu gdje djeluje kao član Stranke prava. Radio u uredništvu “Hrvatske domovine” i osnivač
“Behara”, piše u Nadi, Vijencu, i Prosvjeti. Kao profesor šerijatske škole radio u Sarajevu,
Mostaru i Banja Luci, a u Sarajevu dvije godine bio upravitelj škole. Kao vladin povjerenik piše o
Pokretu. Nakon I svjetskog rata biva postavljen za načelnika MUP-a Beograda. Umro 23.12.1937 u
Beogradu.
Sa Ivanom Milićevićem objavljivao djela pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz. Djela
“Pripovjest iz prošlosti Mostara”, “Islam i kultura”, “Muslimansko pitanje u BiH”, “Islam i
“Prosvjeta”.
AKSIOLOŠKI POSTULAT: ISLAM, DOMOVINA, NAROD
Čitav Hadžićev sociološki i politički opus i književni rukopisi su posredovani islamom kao
centralnim aksiološkim postulatom, za koji, kako sam piše, može oprostiti sva zla počinjena
čovjeku i tijelu, ali povredu vjerskih osjećanja nikada ne, pa tako i ne izlazi iz tog okvira, niti zalazi
u oblast sekularizma, iako percipira zapadne vrijednosti. On hoće da islam oslobodi svih predrasuda
i lažnosti koji su u njemu i to kroz svoj kritički opus unutar islama, , ili, kritičar je i negativnih
stereotipija vanislamskog svijeta zapada i susjeda. Pored islama, u vrh aksiloških vrijednosti ulaze i
domovina i narod jer islam ne proizvodi antinacionalnu svijest i patriotizam mu je imanentan kao
vrijednost. Tako i piše: “Vjera, domovina i narod – to su najuzvišenije ideje, najsvetije stvari koje
čovjek može imati, to su ideali za koje svaki pošten čovjek raditi mora.” U kontekstu iseljavanja
Muslimana u Tursku, Hadžić insistira na islamskoj imanentnosti u odnosu prema domovini –
“ljubiti domovinu svoju dužnost je vjerska”, čime pokušava zaustaviti to iseljavanje uz rigoroznu
kritiku Džabića i njegove grupe koji su motivisali iseljavanje, pa kaže da se Džabićevoj “sebičnosti
i pohlepi pridružila i zloba koja je našla svoj bezdušni vrhunac u potajnom propagiranju na
iseljavanje”. Za njega je nedvosmisleno da je BiH muslimanska domovina u kojoj su muslimani
“nikli i odrasli, da svaka stopa zemlje, krvlju poprskana, govori o slavi, prošlosti, sreći i nesreći
naših predaka”. On kritikuje i hercegovački separatizam unutar Pokreta, a čiji je predstavnik upravo
Džabićev pokret. Svjestan je stratifikacijskog karaktera patriotizma, demagoških oblika i
mimikrijskog (lažni, prividni, kamufliran) karaktera, a što u svojoj kritici razotkriva kao
partikularne interese nekog stratuma ili grupacije koji se predstavljaju kao opći interesi
MUSLIMANSKE ZAJEDNICE. (I ovdje, demonstrirajući ovu svijest o lažnom patriotizmu koji
parcijalitete promovira u cjelinu, Hadžić misli na elitu Džabićevog pokreta: “Tko da vjeruje u
zasnivajući ga na vrijednostima općeg dobra, sporazumijevanja, zajedničkog rada, ljubavi, harmonije, etike bratstva i
međusobne konvergencije.
Page 10 of 80
njihov patriotizam, kad se zna, da su sami dosta posvojili vakufskih dobara i da nikada , ama nikada
u svom životu nisu narodu učinili dobra ni koliko može muha ponijeti u krilu. Tko da vjeruje u
islamske osjećaje i narodni patriotizam jednog iksa ili ipsilona, koji je od svog postanka pa do danas
živio takvim životom, koji se ne opravdava ni najliberalnijim tumačenjem modernog
slobodnoumnog shvaćanja morala i pristojnosti”). Bosnu i Hercegovinu, u kontekstu Austro-
ugarskE vlasti, on ne pominje u državno-pravnom i političkom smislu, već je naziva “zavičajem”,
“domovinom”, “rodnom grudom” i slično, pa se ni njegovo poimanje naroda ne može pronaći u
pisanju, već se on može svrstati u one kolebljive ili nesigurne po pitanju narodnog identiteta.
ODNOS PREMA REŽIMU, VLAST, KONFORMIZAM I KRITIKA
Hadžić je vrlo rano prihvatio Starčevićevu nacionalističku ushićenost pa i sam postao takav

i
prihvatio kroatocentričnu i panhrvatsku politiku s kojom su se muslimani u BiH identificirali
kao etnički Hrvati, mada se u tekstovima Hadžić nigdje direktno ne deklariše u tom smislu, ali će
jezik nazvati hrvatskim s tim da nigdje ne pojašnjava šta podrazumijeva pod pojmom “maternji
jezik ” iako ga u svojim kritikama vrlo često pominje. Nakon I SR se kod njega u političkom
angažmanu javlja projugoslovenska politička identifikacija

. I Hadžić, u odnosu na Austro-
ugarsku vlast, provodi tzv. funkcionalističku politiku. S jedne strane, svojim angažmanom u
vanpolitičkoj sferi obrazovanja, kulture i ekonomije i, s druge strane, u političkoj sferi kroz
funkcionalnu participaciju unutar birokratije i administracije. On je na stanovištu da se muslimani
moraju adaptirati i uklopiti u nove uslove života i pod novu vlast, a sve što bi radili drugačije bi bilo
kontraproduktivno. Dakle, ne treba biti subverzivan, nasilan, sve raditi i ostvarivati putem institucija
i ne očekivati nemoguće promjene.
KRITIČKA ANATOMIJA MUSLIMANSKE ZAJEDNICE
U kritičkoj refleksiji autonomije MUSLIMANSKE ZAJEDNICE i društva u BiH, Hadžić se ne
zaustavlja ni na jednom njenom partikularitetu, već kritiku provodi sistematski i konzistentno:
(1) na nivou deskripcija (identificira spoljne manifestacije muslimanske egzistencije – slike moralne
i socijalne patologije kao npr. raskalašenost, opijanje, licimjerstvo prema vlastima, krvne delikte
itd), (2) na nivou dijagnoza (opća dekadencija muslimanske egzistencije, rezignacije i indolencije
izazvane okupacijom kada muslimani materijalno i duhovno propadaju), (3) na nivou kauzalnih
objašnjenja on traga za uzrocima zaostajanja i besperspektivnosti, jer uzroci nisu u islamu niti u
politici vlade koja je institucionalno obezbijedila napredak MUSLIMANSKE ZAJEDNICE, već
uzrok vidi u nedostatku monocentrički

, organistički

ili mehanicistički

pojmljenih zajedničkih
vrijednosnih orijentacija unutar kojih se definiraju ideali i ciljevi MUSLIMANSKE ZAJEDNICE.
Kao posebne uzroke te dekadencije on identificira “nepoznavanje vjere, običajnost i menatlitet kao
naslijeđena priroda naših ljudi, averzija prema školovanju, rezignacija, strah od kapitalizma, drugim
riječima imobilizirajuću aksiološku orijenatciju koja ne prihvata ništa novo i strano islamu. U
njegovoj percepciji, sva duševna i materijalna bijeda muslimana i okorjelost u predrasudama koje se
_
To je rana faza kada se Hadžić u Zagrebu (1890) upoznaje sa Franom Supilom, piše u njegovoj “Crvenoj Hrvatskoj”,
recipira ideologiju Ante Starčevića, piše u hrvatskim listovima “Hrvatska” (list Stranke prava), “Hrvatsko pravo”,
“Obzor”, “Bog i Hrvati” ... i objavljuje svoje djelo “Islam i Prosvjeta”.
_
Na ratno rasulo AUSTRO-UGARSKE Monarhije meritorni Bošnjaci odgovaraju na tri načina. Grupa oko Bašagića
zagovara pripajanje BiH Hrvatskoj a grupa oko Šerifa Arnautovića predlaže pripajanje BiH Mađarskoj. Treća grupa
radi na jugoslovenskom ujedinjenju (Hamid Svrzo, Osman Nuri Hadžić, Spaho, Hrasnica, Ćemalović). Posredno
ilistrira tu novu orijentaciju i to što je Hadžić, kao predstojnik Banja Luke djelovao u pravcu sjedinjenja Bosanske
Krajine i BiH sa Srbijom.
_
Logikom vrijednosnog monocentrizma, Hadžić preferira društvenu monolitizaciju oko konsezualnog i
apsolutno neupitljivog aksiološkog orijentiranja koja u sebi sadrži monikratski menatlitet koji posreduje cjelinu
narodne egzistencije.
_
Hadžić narod zamišlja u organicističkom diskursu, kao neki oblik organizma u kojem cjelina i dijelovi
funkcionišu harmonično.
¸
Narod on zamišlja logikom diskretnog mehanicizma, kao stroj koji opisuje tehničkim terminima.
Page 11 of 80
nose sa islamom je rezultat nepoznavanja temelja i osnova islama.

Odatle potiče i pokvarenost
neizobražene mase
Ξ
i krajnja vjerska indolencija njihove poluinteligencije. On je radikalan i u kritici
prozelitizma (zanesenost novoprimljenom vjerom, uvjerenjem, politikom, naukom...) kao i
ignoranstkog onosa Austro-ugarskih vlasti i propisa prema katoličkom pokrštavanju djece, a u
svemu i sam pokazuje nedovoljno poznavanje islamske dogmatike. Glavni krivac dekadencije
islamskih vrijednosti kod muslimana za njega je ulema koja je kriva za “sve mrtvilo, nehaj, nerad,
odvratnost od škole i napretka, zaziranja od svih novotarija, a uz to i indolencije naroda”. Oni su
krivi što je narod tako duševno i materijalno propao. Svoje kritičke anticipacije završava (4) i na
nivou dijagnoza i prognoza, pa kaže da je jedini izlaz i spas u “našoj domovini BiH” i to tako što će
se narod adaptirati u novu vlast i učiti, prionuti na rad i tako nadoknaditi sve propušteno, a u centru
prosvjetiteljstva je porodica i škola.
NAROD, MASA I POLITIKA (iz fusnote)
Logikom vrijednosnog monocentrizma, Hadžić preferira društvenu monolitizaciju oko
konsezualnog i apsolutno neupitljivog aksiološkog orijentiranja koja u sebi sadrži monikratski
menatlitet koji posreduje cjelinu narodne egzistencije.
Hadžić narod zamišlja u organicističkom diskursu, kao neki oblik organizma u kojem cjelina i
dijelovi funkcionišu harmonično. Narod on zamišlja logikom diskretnog mehanicizma, kao stroj
koji opisuje tehničkim terminima. Kod Hadžića, masu karakterizira prevlađivanje emocija nad
racionalnošću, lako zapadaju u oduševljenje, prevrtljiva je, narod se lako pretvara u masu (“prostu
svjetinu”) i to hiškanjem, narod se “da zavesti” tako da postaje i ponaša se kao “svjetina”. Politika
se ne može voditi na demagoškoj animaciji naroda koji se sroza na masu.
VAKUFSKO I AGRARNO PITANJE
Po pitanju vakufske autonomije, on je na strani Austro-ugarske vlasti koja je “spasila i uredila
vakufe i to od samih pristalica Pokreta sa Džabićem na čelu, kojeg kritikuje na sve načine. Protivi
se autonomiji jer oni koji je traže već su sami “po nekoliko hiljada vakufskih novaca pronevjerili” i
dok vlada nije uređenje vakufa uzela na sebe, sve do tada se “bezdušno i bezsavjesno kralo i
baratalo vakufskim dobrima” i zato što su se “vakufskim novcem gradile kafane i banje sa
deficitom” pa se ne smiju vakufi i vakufname (legati, zapisi) predati u ruke onima “koji su je do
okupacije harali i haračili”. Po pitanju agrarnih odnosa, on ima samostalan stav koji je baziran
na tome da “privatno vlasništvo u uređenoj državi ne može biti oduzeto, a tome se protive i
zemljovlasnici koji su protiv svake vrste ekspropijacije” (prisilno oduzimanje zemlje). Po njemu, u
BiH se ne radi o klasičnim feudalnim odnosima već o zakupničko-najamnim. Pokazuje averziju
prema komunistima koji bi odmah ukinuli privatno vlasništvo, a protivi se i uvođenju
“paušaliranja desetine”.

Hadžić štiti prava i interese zemljovlasnike i kritikuje ekonomsko-
pravne propise Austro-ugarskim vlasti jer se kod njega feudalno-kmetski odnosi definišu kao
posjedničko-zakupnički i na toj se osnovi traži dosljedno poštivanje agrarnog zakonodavstva
preuzetog od turske uprave.
KRITIKA PANSRBIZMA I VELIKOSRPSKE POLITIKE
¸
U nepoznavanju islama Hadžić vidi izvore njihovom otporu reformama i za vrijeme osmanske vladavine Bosnom, pa
i Gradaščevićev bosanski pokret za autonomiju tumači kao konzekvencu onog nepoznavanja. I pri tome, cijeli pokret
vidi u negativnoj konotaciji, ne kao borbu za svete ideale, za visoka načela, nego kao periodu koja je na sebi nosila
nedičan znak svojevoljnih hirova, ličnih nagnuća i lične mržnje.
¸
Kod Hadžića, masu karakterizira prevlađivanje emocija nad racionalnošću, lako zapadaju u oduševljenje,
prevrtljiva je, narod se lako pretvara u masu (“prostu svjetinu”) i to hiškanjem, narod se “da zavesti” tako da
postaje i ponaša se kao “svjetina”. Politika se ne može voditi na demagoškoj animaciji naroda koji se sroza na
masu (Može pitati kako Hadžić tumači masu, kao podpitanje).
_
“Kakovim pravom, da se sile zemljovlasnici da sklapaju nekakve paušalne ugovore glede svog vlasništva i tome, da
se odreknu svih onih prava, koja iz toga naslova za njih izviru?”
Page 12 of 80
Kritika pansrbizma i velikosrpske politike se kod njega javlja vrlo rano, u polemici sa Milanom
Nedeljkovićem koji je degradirajuće pisao o islamu, a nastavlja se involviranjem srpske
inteligencije u Pokret, a ona je u biti insinuantna i denuncirajuća. Najprije se javlja kao kritika
muslimanske autosrbizacije i ona teče sve do moralnog i političkog aspekta. Moralna odgovornost
intelektualaca je u devalvaciji muslimanske tradicije i islama uopće, a u političkom smislu ih
optužuje za prihvatanje ideje Velike Srbije i politike velikosrpstva koju su prihvatili sa fanatizmom
većim od ijednog Srbina, a samim tim su prihvatili i srpsku mitologiju, degradirajuće stavove o
islamu i muslimanima, uz prećutkivanje svega zlog što se činilo prema muslimanima. Kritikuje i
muslimansko-srpsku saradnju iz perspektive veleposjednika jer je, po njemu, srpski interes
uništavanje zemljovlasnika, jer Srbi zavaravaju muslimane lažnom nadom o restauraciji turskog
suvereniteta u BiH, a njihova politika muslimane može u položaj borbe za egzistenciju, zbog
konfrontacija sa Austro-ugarskom vlašću i unutarmuslimanskih sukoba i na kraju tu je i
velikosrpski politički projekt, pa je kod njega na sceni divergentni i antagonistički odnos prema
Srbima. Na temeljima ove divergencije on će u potpunosti demistificirati velikosrpsku politiku, a
državno-pravni položaj BiH ne vidi ni u kakvom odnosu ili pripajanju Srbiji, što je u suštini krajnji
cilj srpske ideje o reviziji Berlinskog ugovora. Kroz ovu srpsku politiku on vidi i anuliranje
zemljovlasničkih prava muslimana, jer Srbi žele vratiti kmetsko zemljište (kao nezakonito
vlasništvo begova i aga) bez ikakve nadoknade tj. ekspropijacijom i silom, pa i to onemogućava
opću srpsko-muslimansku sardanju. Njegova kritika ide dalje u identifikaciju protagonista takve
srpske politike, uz kritiku upliva prohrvatske politike u BiH. Ta je politika ekspanzivna, osvajačko-
aneksiona, a za ideologa te politike on uzima Milana Vukićevića. On će dimistificirati, s jedne
strane, tezu o muslimanskom povratku na “pradedovsku vjeru” tj. na pravoslavlje jer su, dolaskom
turske vojske u evropskoj hisrotiografiji, oni bili prisiljeni preći na islam pa im se sada “prašta” taj
“grijeh” i dopušta povratak na “pradedovsku veru”. S druge strane, on će demistificirati i lažno
reinterpretiranje historijske tradicije BiH koju provodi pansrpski nacionalizam koji je identičan
pankroatizmu. I jedan i drugi nacionalizam konstantno koriste historiju za međuvjersko-etničke
konfrontacije i proizvode njene antagonističke potencijale tumačeći tu historiju mitovima,
legendama i halucinacijama. On traži da se “prestane kopati po prošlosti” i historiji, da se ona ne
koristi za sukobe, osvete i negaciju muslimanskog individualiteta, jer kratko, “šta je bilo, bilo je i
to danas nema smisla”, već traba raditi za dobrobit naroda i domovine

uz potenciranje
tolerancije i koegzistencije, pa se može reći da je na jedan način averzičan prema kultu
komšiluka, jer kaže da se svako za se razvija, pomaže i da će samo tako svi biti sretni jedni pored
drugih. Tako će kritikovati i netolerantan odnos prema islamu koji se provodi na svaki način u
javnosti, demagogiju bratstva sa muslimanima i indolentnost štampe na takav odnos prema islamu i
muslimanima u BiH.
Rezime
Njegovo mišljenje se kreće unutar trokuta islama kao apsolutne vrijednosti, domovinskog
patriotizma kao aksiomatskog ranga i apologije muslimanskog narodnog individualiteta, a u ovom
konetkstu u vrijednosne domete njegove misli se uvrštava stanovište koje apologira spojivost
islamske identifikacije kao univerzaliteta i patriotske aksiologije kao svjetovnog partikulariteta.
Hadžić ne recipira bošnjačku narodnu identifikaciju i to uslijed svog hrvatofilstva , ali mu sto ne
smeta da vrši kritiku pankroatističke negacije muslimana, a ujedno i velikosrpsku politiku i
ideologiju, uz demistificiranje čitave njene nacionalističke negativnosti. Dalje, kod njega je uočljiv
radikalan divergentan stav prema bosanskim vjersko-etničkim subentitetima (prema, u prvom redu
Srbima, a zatim i Hrvatima). On zagovara toleranciju i suegzistenciju naroda BiH, ali istovremeno
traži od drugih priznanje muslimanskog individualiteta.
_
Tako će pisati: “I Srbi i Hrvati imaju i prečeg i pametnijeg posla oko prosvjete i narodnog odgoja, nego li
podgrizavati stare, sredovječne, pa makar i historijske rane i kojekakve trice i besmislice. To nas može samo zavaditi, a
nokad zbližiti.”
Page 13 of 80
SALIH KAZAZOVIĆ
Rođen u Travniku 1873.g. a umro u Banja Luci 1943.g. Bio učitelj u mnogim bosanskim
mjestima, angažovan na pokretanju časopisa koji su promovisali srpsko-muslimansku saradnju i
slogu. U Bosanskoj vili objavljuje stihove, a od 1900.g. djeluje u Pokretu kao član Egzekutivnog
odbora Pokreta u Bukureštu. Povodom brošure “Bezakonje okupacijske uprave u BiH” u zatvoru
proveo preko tri mjeseca 1901.g., a vlast ga osuđuje na godinu dana zatvora, nakon istrage, a
1902.g. ga optužuju za izdaju lidera Pokreta, nakon čega se povlači iz aktivnog političkog
djelovanja unutar pokreta. Nastavlja saradnju sa Beharom i Biserom, nakon čega odlazi na
univerzitet u Getingemu i Hajdelbergu, a na Pravnom fakultetu u Zagrebu brani doktorsku
disertaciju. Napisao dvije komedije: “Oba gluha” (1911) i “Ćoravi računi” (1912). Skromno živio u
Banja Luci gdje je radio kao advokat, a tamo je i umro.
U vrijeme boravka u Bukureštu piše kritičke tekstove protiv Austro-ugarskimh vlasti i
uprave u BiH. Tri takve anti Austro-ugarskim brošure su distribuirane širom BiH (Stradanje
muhamedanskog naroda u Herceg-Bosni; Najnoviji zulum u BiH; Proganjanje islamskog naroda u
Herceg-Bosni), a članci koje je objavljivao u Srbobranu, Zastavi i Braniku su uvršeni u pomenute
brošure. Brošuru “ Bezakonje okupacione uprave u BiH ” napisao zajedno sa Šerifom
Arnautovićem pod pseudonimom Ehli Islam, a ova brošura će ga gurnuti u centar Austro-ugarskih
represivnih mjera protiv njega, ali i mnogih drugih denuncijacija i optužbi za izdaju vođa Pokreta.
Sve do 1902.g. njegov javni angažman je imao politički karakter, a kasnije se povlači iz javnog
života i piše pjesme i druge, nepolitičke tekstove. Kazazović je jedan od prvih Bošnjaka koji je
počeo pisati filozofske tekstove u zapadnoevropskom smislu, pa se i može nazvati rodonačelnikom
recepcije zapadnoevropske filozofije u BiH. Njegove antiugarske aktivnosti vlasti otkrivaju
slučajno, da bi ga nakon toga predale vlastima u Travniku gdje je provedena istraga i kažnjen
zatvorskom kaznom. Za Austro-ugarsku vladu je bilo važno da Pokret ne dobije podršku javnog
mnjenja u Mađarskoj i Austriji, gdje je djelovao Kazazović. Tokom istrage Kazazović otkriva veze
dijela muslimanskog vodstva Pokreta sa Srbima, što će za posljedicu imati i moralno kažnjavanje
Kazazovića od strane MUSLIMANSKE ZAJEDNICE u BiH . Pokret se distancira od Kazazovića,
pa antivladine kritičkopolitičke ideje koje je publicirao u časopisima javno tretira kao njegove
subjektivna, samovoljna stanovišta koja ne stoje ni u kakvoj vezi sa zvaničnim političkim
programom Pokreta. U sukobu Pokreta i Kazazovića kao individue, on biva žrtvovan, pa je njegova
sudbina paradigmatična slika tragičnih situacija kroz koje je prolazio dio bošnjačke inteligencije tog
doba. “Priznaje” Kazazovića će režim zloupotrijebiti za kompromitaciju i represije prema
članovima Pokreta, a u samu istragu je bio uključen i Kalaj, pa su neki odgovori u istrazi bili
imputirani od njegove strane. AUSTRO-UGARSKA vlast je do kraja eksploatisala “slučaj
Kazazović” i upotrijebila ga za eliminaciju muslimanskih uglednika iz Pokreta, s tim da su same
vlasti, pa i Kalaj insistirali na smanjenju kazne Kazazoviću i na njegovom upućivanju na studije u
Njemačku, pri čemu je dobio i stipendiju, ali o tome ima malo podataka koji bi se mogli uzeti za
relevantne.
ETIKA I PSIHOLOGIJA TRAGIČNOG U UMJETNOSTI
U izvanpolitičkoj sferi i aktivnostima Kazazović se iskušava u medijumu estetičke refleksije o
umjetnosti i raspravlja o fenomenu tragičnog u umjetnosti i to kao psihološko istraživanje. On
odbacuje metafizičku estetiku umjetnosti uopće, pa i tagičnog posebno. Recipiraće filozofiju Ničea i
Šopenhauera, ali će se u pojedinim momnetima distancirati od metafizike Ničeove tragičnosti koju
će označiti kao misteriozno učenje o tragediji, ali će slijediti Šopenhaurovu filozofiju, tj. temeljne
misli o svijetu kao vlastitoj predstavi unutar koje odnosi kauzaliteta nisu ništa drugo do subjektivni
izrazi logičkog mišljenja.
Možda se može reći da nema nijedne discipline unutar društvenih i humanističkih nauka koja u
duhovnoj prošlosti Bosne ne može naći svoje korijene, samo što su oni neotkriveni zbog
ignorantskog odnosa prema BiH. Salih Kazazović se, posredno, iskušava u jednom osebujnom
filozofskom diskursu, u medijumu estetičke refleksije o umjetnosti. Godine 1913., objavljuje
raspravu o fenomenu tragičnog u umjetnosti, i tu se javlja jedna zanimljivost: on je dramski pisac, a
Page 14 of 80
tada ulazi u svijet filozofije i prirodnih nauka. On je komediograf, a tada se bavi fenomenom
tragičnog u umjetnosti. Unutar ova dva iskoraka svoju raspravu označava kao psihološko
istraživanje, s tim da je psihologija dio filozofije. U svojoj interpretaciji on se kreće i u filozofskom
kontekstu. Recepcijom pomenutih filozofa, Kazazović se pita “kako je moguće, da se mi u jedno
psihičko stanje jednog lica u romanu ili drami prenesemo i da to stanje naše osjećaje, naša čuvstva
silom zaokupi?, ili, npr. kako se to može objasniti, da nas jedan istaknutiji događaj, u kojem samo
zamišljena lica po opisu nešto čine i djeluju-prenesu u takvo duševno raspoloženje kao da mi to
sami uistinu doživljavamo? U ovom širem kontekstu on promišlja i načine na koje umjetnost
proizvodi osjećanja i dojmove tragičnog. Kazazović smatra da je Šopenhauerovu filozofsku
percepciju potvrdila i moderna prirodna nauka, jer odnosi kauzaliteta nisu djelo nikakve
predestinacije, nego su djelo stvaralačke moći “besvjesne prirode”. U ovakvom horizontu, utemeljit
će i svoju estetiku umjetničkog djela. Na drugoj strani, on će odbaciti i stanovište koje se može
označiti kao teološka estetika umjetnosti i tragičnog. Pod ovom teološkom estetikom, kao jednom
od varijanti metafizičke estetike, Kazazović podrazumijeva poglede “starih estetičara”, ili “starih
metafizičara”, tj. njihove predstave “o postojećoj vlasti neke više božanske pravde koja baš u tragici
dolazi do svog objavljivanja, do svog vidnog izražaja.” Ovi nazori su pretpostavljali teološko i
teleološko poimanje ovog svijeta s kojim nevidljiva ruka do u najmanje sitnice ravna i upravlja. No,
u tragičnom se, npr. u dramskom tekstu, ne radi o očitovanju božanske pravde, jer tragična
razrješenja u drami bila bi upravo nečuveno djelo nepravde i surovosti onog uzvišenog duha koji
upravlja ovim svijetom. Njegov je temeljni zaključak, koji ga distancira od teološkometafizičke
estetike umjetnosti, da se u tragičnim katastofama ne radi o objavi, ili očitovanju volje jedne mudre
i ovim svijetom vladajuće sile.
S onu stranu filozofske i teološke metafizike svoju estetiku hoće utemeljiti na psihologiji koju
poima i kao dio filozofije i kao dio prirodnih nauka. Općenito, prihvata i kreće se unutar tzv.
asocijativne psihologije koja produkciju psihičkih stanja, uglavnom tumači tijesnim asocijativnim
vezama između različitih somatskih i psiholoških elemenata u ljudskoj duševnosti. Unutar ovakvog
psihološkog stanovišta možemo sa sigurnošću zaključiti, da bitnost tragičnoga nije ništa drugo, već
odnos između učinka i činidbe, ali odnos samo naslućivan i po umjetničkom djelu ili pjesmotvoru
nama živo i sistematski predočen. Nije, dakle, u njegovom umjetničkom iskustvu i teorijsko-
estetskom saznanju, dojam tragičnog u umjetnosti ni metafizičkog karaktera, niti je predstava
božanskog proviđenja, kao što živac svega tragičnog ne nalazi niti u nedužnosti, niti u krivnji
propadajućeg lica, već je tako sadržana u samom učinku i uzroku jedne jedinstvene cjeline, koja se
pod silom prilika raznoliko pojavljuje. Unutar naturalističkih kategorija kauzaliteta i posljedice,
radnje i efekta, utemeljenih na asocijativnoj psihologiji, Kazazović će zasnovati svoju estetiku
umjetničkog uopće, i tragičnog posebno. Tragično, u krajnjemu, izgubilo je mistično značenje, u
njemu se sada, u kategorijama ovog naturalizma govoreći, vrši jedan prelom jedne prirodne snage i
to po nekom zakonu, koji je toj snazi svojstven i koji upravo iz nje proizilazi, ili njoj sama blizu
stoji.
No, i izvan filozofskog i književno-historijskog konteksta, prije svega sa stanovišta rekonstrukcije
historije socijalne i političke misli u BiH u cjelini, “rani” Kazazović zaslužuje respekt.
Istraživačima HsiPM BiH tek predstoji da otkriju sve nejasnoće iz ove oblasti. Ako se ima u vidu
ona, spram Austro-ugarskih vlasti, , u dijelu meritorne etablirane bošnjačke inteligencije,
figurirajuća konformistička intencija koja je, smatrajući da Bošnjacima ne preostaje ništa drugo do
da logičkom adaptacijom osiguravaju svoju egzistenciju i pretpostavke općeg napretka, svoj
aktivitet iscrpljivala u “apolitičkoj” sferi kulturnog i obrazovnog prosvjetiteljstva ili funkcionalnom
participacijom u institucijama Austro-ugarske države na tlu BiH, onda u kritici politički diskurs
Saliha Kazazovića zadobija na svojoj političkoj vrijednosti. On demistificira uvriježene
predrasude da se antiaustrougarski diskurs njegovao isključivo unutar srpske građanske
inteligencije što, sa svoje strane, opet upućuje na vrijednosni dignitet Kazazovićeve političke misli
u historiji političkog mišljenja kod Bošnjaka u XX st. Otuda, tek treba otkriti, sabrati i istražiti
njegove mnogobrojne političke tekstove objavljivane u brošurama, srpskim i inostranim listovima i
identificirati mjesto i značenje njegove političke misli u povijesti socijalnog i političkog mišljenja u
BiH.
Page 15 of 80
DRUŠTVENI SMISAO FILOZOFIJE I BOŠNJACI
Poznaje Salih Kazazović glavne likove onodobne zapadnoevropske filozofije, njene unutarnje
orijentacije, sisteme i protagoniste, operira logikom filozofskog mišljenja, sublimirajuće je
interpretira, recipira njene intencije, misaone domete i vrijednosne preferencije. Njegova filozofska
studija analizira, izlaže modernu filozofsku misao koja figurira u četiri sustava: pozitivizam,
materijalizam, naturalizam i idealizam. Svaki od ovih ''sistema'' dovodi on u vezu sa modernom
znanošću, a unutar njih interpretira njihove najreprezentativnije likove. No, i unutar nje vrši
predmetnu redukciju: zanimaju ga unutar ovih sistema, primarno, metafizička stanovišta i
gnoseološka pitanja. Njegov metodski pristup je do kraja osviješten: ''Ova će se rasprava odnositi
samo na najglavnije sisteme savremene filozofije i njene predstavnike. Ovo nije rasprava koja se će
baviti velikim uspješnim, opširnim radovima pojedinih filozofksih disciplina nego da se karakteriše
općenito i utjecaji na metafizička pitanja. Tako možemo govoriti o svojevrnoj politici filozofije,
odnosno u kulturnoj politici koja bi trebala otkriti potrebe bošnjačkog naroda za recepcijom
moderne zapadnoevropske filozofske misli. U duhu prosvjetiteljstva on hoće filozofiju izvesti iz
elitizma i kontemplacije pa je spustiti na tlo muslimanske narodne duhovnosti i osjećajnosti.
Rasprava o filozofiji treba da probudi u našem muslimanskom dijelu naroda veće interesovanje za
savremenu filozofiju te da suzbije onu raširenu sadašnju krivu predrasudu o njoj. Tu je riječ o
predrasudi koja je karakteristična za evropsku kulturu, i ona je neopravdani sud javnosti, koji tvrdi
da filozofija ne zaslužuje bolju sudbinu i to znači da u Kazazovićevom uvidu, izolirana od
kulturnog razvoja i od javnosti zabačena i ignorisana. Tako Kazazović tvrdi da je dijelom
odgovorna i sama savremena filozofija. No, s intencijom bošnjačke kulturne javnosti iritira interes
za savremenu filozofiju Salih Kazazović participira u još diskretnom prevladavanju tradicionalnog,
unutarmuslimanskog prosvjetiteljskog pregnuća.Ono se reduciralo na protoprosvjetiteljski poriv, na
širenje obrazovanosti, socijalizacije i kulturnog učenja. Van interesna teorijska refleksija o
pitanjima ljudkse egzistencije je na periferiji. On radi naspram ignorancije i obezvređivanja
filozofije na njenom rehabilitiranju unutar bosanskih Muslimana.
ŠUKRIJA KURTOVIĆ
Rođen 1890.g. u Gacku, a umro u Sarajevu 1973.g. Još od mladih đačkih dana bio prosrpski
orjentisan što će i odrediti njegov budući politički život i rad. Jedno vrijeme je bio urednik Gajreta.
Objavljuje brošuru “O nacionalizovanju muslimana” (1914), a dvije godine kasnije u Odesi sa
grupom muslimana dobrovoljaca dobija srpski oficirski čin i postaje vođa te vojne formacije koja
se bori u Rusiji. Ministar u Privremenom narodnom predstavništvu SHS postaje 1919.g.
Potpisnik programa Organizacije jugoslovenskih radikalno-naprednih nacionalista za rad među
Muslimanima od 25.01.1919.g., a ova grupa pokreće list “Budućnost” čiji će urednik biti i Kurtović.
Jedan je od osnivača Muslimanske težačke stranke i kao saradnik radi u stranačkom listu Glas
težaka. Postaje član Egzekutivnog odbora Kongresa muslimanskih intelektualaca 1928.g., a
1931 postaje narodni poslanik u Beogradu. Tokom II SR-a pomaže NOP, a nakon rata piše
kritiku o Ivi Andriću (1961), da bi do smrti bio povučen i bolestan od skleroze.
KRITIKA VLASTI
Kurtović je među prvim muslimanima koji su osviješteno i ideološki nacionalno se izjašnjavali
kao Srbi. U pomenutoj brošuri iznosi svu prosrpsku ideologiju i svoju autosrpsku nacionalnu
identifikaciju i u njoj elaborira politiku prosrpaskog nacionalizovanja muslimana u BiH i to tako što
će, kako je pisao, muslimani BiH uzeti drugo odijelo i drugu dušu, pri čemu “odijelo” predstavlja
nacionalno izjašnjavanje kao Srbi, a “duša” je “udahnjivanje srpskog nacionalizma u svakog
muslimana”. Unutar ove koncepcije stoji njegova konstantna kritika Austro-ugarskim vlasti, a u
prvom redu načelo divide et impera (zavadi pa vladaj), zatim reduciranje muslimana na vjersku
grupaciju uz održavanje antagonizama prema drugim religijama, jer vlastima odgovara da
“Muslimani uvijek ostanu samo Muslimani. Tu je i kritika sprečavanja širenja srpskog
Page 16 of 80
nacionalizma na b-h prostorima i politika stvaranja nove bosanske nacije ili narodnosti, što za
Kurtovića predstavlja neprijateljsku germansko-austrijsku politiku prema Srbima i Južnim
Slovenima, dok je bosanska vlada samo eksponent te politike. Protivnik je uvođenja njemačko-
mađarskog jezika u upravu i tvrdi da Austrija, kao katoličko-klerikalna zemlja, ne može biti prijatelj
islama, a potvrda toga su sve muke Pokreta i licimjerstvo u agrarnom pitanju. Za njega su Hrvati
austrofili, pa i to koristi kao argument za autosrbizaciju muslimana.
MUSLIMANSKA „KARAKTEROLOGIJA“
Njegova karakterologija i psihologija muslimana

je sva obojena srpskim nacionalizmom i
stereotipijama, predrasudama i konvencionalnim predstavama (gotovo identično kao i Osman
Nuri Hadžić). Muslimani su antinacionalni, “nesvjesni svog narodnog imena, ne razlikuju
narodnost od vjere, ne poznaju patriotizam i nacionalni interes”(To je suprotno imperativima islama
jer poziva se da je vjerska dužnost svakog muslimana ljubiti domovinu, no, Muslimani u BiH ne
poznaju ove, i u islamu utemeljene, svoje nacionalne i domovinske dužnosti. Pri tome se pod
domovinom razumijeva onaj prostor zemlje sa svim onim ljudima koji govore istim jezikom i istih
običaja. Za domovinu, odnosno narodnost je mjerodavan jezik i običaji, a vjera nikako. Jezik kaže
za čovjeka kojemu on narodu pripada. A Muslimani govore srpskim jezikom. Muslimansku
domovinu čine svi oni krajevi gdje se govori našim, srpskim jezikom.). kurtović dalje kaže da su
muslimani idolatrijski vezani za Tursku i njenu moć, u Srbima vide najvećeg neprijatelja, ne znaju
se brinuti o sebi, apatični su i rezignantni, ne vide svoju budućnost, mrze novotarije, slabog su
morala i opsjednuti materijalizmom bez ideala i potpuno su nerealni i nerazboriti.
POJAM INTERESA
Kurtović prvi na b-h prostorima unutar bošnjačkog mišljenja uvodi sekularizirani, bez predrasuda
liberaliziran pojam i fenomen interesa kao zbilju koja određuje i modelira narodnu zajednicu, s
ciljem da interesno legitimira etničku srbizaciju muslimana BiH. U poimanju interesa on ga u
potpunosti shvata u duhu sekularizma, jer je “vjera sasvim privatna stvar”, a “kada se radi o
stvarima ovoga svijeta, o interesima naroda, grupa i ljudi, vjera ne igra niti treba da igra bilo kakvu
ulogu jer tu riječ vode narodni i klasni interesi”. S toga politiku muslimana BiH treba da definiraju
samo interesi i ne smije se dopustiti da religija dođe u koliziju sa njima. Zbog interesa a ne religije,
tj. islama, dolazi do sukoba između islamskih zemalja, pa navodi primjer sukoba Turske i Perzije
oko granica.
KONZEKVENCIJE: MUSLIMANI NISU POLITIČKI NAROD
Ovakvo depresivno i frustrirajuće opisivanje karakterologije muslimana i sekularizirano poimanje
interesa za posljedicu ima, u prvom redu , antagonističku interesnu strukturiranost muslimanskog
naroda po pitanju agrara, jer interesi zemljovlasnika (aga i begova) i kmetova muslimana ne mogu
biti isti, niti se mogu poistovjetiti sa interesima ostalih klasa – oni su protivni i suprotstavljeni. Zato
unifikacija interesa predstavlja demagogiju i ideološku mistifikaciju. Iz te interesne podijeljenosti
narodne zajednice proizilazi i druga posljedica koja se ogleda u tome da je nemoguće narod
podvesti pod jednu partiju ili jednu politiku, tj. svi muslimani se ne mogu svrstati u jednu klasnu ili
političku partiju, a treća konzekvenca je stalno prisutna liberalna predstava o izvornom pluralnom
biću naroda ili nacije, ali, kod Kurtovića, bez demokratskog diskursa u toj predstavi. Četvrta
posljedica, koja je u biti potpuno neodrživa jeste da u njegovom poimanju muslimani nisu politički
narod jer nemaju jedinstven interes i jedinstvenu partiju, iz čega proizilazi da narod koji nije
politički narod nije ni etnički narod kao nacionalni entitet.
_
Ovaj jedan aristokratski, elitistički pogled na “muslimanske mase” nije ništa ekskluzivno ni atipično. I drugi
muslimanski intelektualci, u kontekstu političkih antagonizama svog vremena, u svojim projekcijama polaze od
depresivne slike duhovnosti i društvene egzistencije muslimana. U paradigmatičnom smislu čini to O.N.Hadžić. no, ova
manira karakterizira i aristokratizam srpske inteligencije. U ilustrativnom smislu figurira kod Vladimira Gaćinovića koji
će, razvijajući kult nacionalnog heroja, za Srbe u BiH reći da su primitivni, surovi i varvari.
Page 17 of 80
INTERESI, VJERA I NACIJA
Kurtović narod definira polifonijskim iskustvom interesne strukturiranosti, a to opet ima za
posljedicu eliminisanje vjerske komponente iz definisanja nacionaliteta i njegove politike na
principima sekularizma i u cilju nacionalnog identificiranja Muslimana kao etničkih Srba. Kao što
je to radio hrvatski nacionalizam, poistovjećujući katoličanstvo sa hrvatsvom i islamom kao
subentitetom, tako i Kurtović srpstvo diferencira na pravoslavlje i islam, pa čak i katoličanstvo. Po
njemu, vjerski identitet ne određuje prirodu nacionalnog individualiteta, nego njega u svojoj
unutrašnjosti određuje njegova interesna mnogoznačnost, te stoga muslimanska politika mora biti
određene interesima a ne islamom i njegovom dogmatikom. Religija je irelevantna u nacionalnom
smislu, što u Kurtovićevom shvatanju predstavlja prosrpsku dezindividualizaciju muslimana BiH, a
na polju iskustvenih i stvarnih interesa, pojavljuju se zajednički socijalno-klasni interesi. Kurtović
stratifikaciju vrši na seljake (koji nemaju nikakvog kapitala) i one koji već posjeduju nešto
(posjednici, zanatlije, trgovci) sve tri konfesije, a oba ova stratuma imaju zajedničke interese i
samim tim to treba da bude i izvorište zajedničke svijesti o istom (srpskom) etničkom porijeklu, dok
na interesnom polju, ni agrarno pitanje ni religija, nisu smetnja da Muslimani i Srbi budu u jednoj
interesnoj i političkoj zajednici, ali i u etničkonacionalnoj zajednici. U svom historijskom
utemeljenju pansrbizma, Kurtović će krivotvoriti historijske činjenice o SVB tvrdeći da su u njoj
živjeli etnički Srbi, iz čega proizilazi da su i muslimani u biti etnički Srbi, čime u potpunosti negira
bosansku narodnu samoidentifikaciju i postojanje bosanskog jezika. U daljem utemeljenju
pansrbizma, tvrdeći da muslimani nisu imali od Turske nikakve koristi niti su im oni ikada bili
zaštitnici, pa čak ni islama, zapravo želi odstraniti muslimansku nostalgiju za prošlim vremenima i
Turskom.
Narodnost je za njega prirodna nepokretnost, predmetnost, vanpersonalno iskustvo, organska
stvarnost u koju čovjek ulazi rođenjem, ona uvijek ostaje konstanta koju odlikuju dimenzija “krvi i
tla”, ona označava čovjeka kao člana jednog naroda sa svim svojim specifičnostima, a nacionalizam
je svjesnost čovjeka da pripada tom narodu, on je aktivan, buntovan i mobilan i stiče se odgojem i
kulturom, nije kod svakog naroda jednak “i u čovjeku i u narodu znači – pokret”. Muslimani su
nesvjesni svog srpstva, oni su “djeca koja ne znaju kako im je ime”, pa se tek moraju nacionalno
osvijestiti, naravno u smislu srpstva, jer samo kod Srba postoji pravi nacionalizam.

Svjestan srpske
superiornosti i moći, očekujući ujedinjenje Srba i Hrvata, Kurtović osuđuje pokušaje stvaranja
trećeg političkog naroda (muslimanskog) i zagovara nacionalnu srbizaciju muslimana, jer će se
samo tako izbjeći njihovo uništenje od jačih i brojnijih, prvenstveno Srba, pa i Hrvata koji su ipak
“slabiji i nemoćniji”. U nacionalizovanju muslimana se najprije mora zaustaviti borba srpskog i
hrvatskog nacionalizma za privrženost jednim ili drugima, jer se tom borbom stvara kolebljivost i
srbofilstvo ili hrvatofilstvo, a muslimani trebaju prihvatiti i vratiti se srpskom narodu i
nacionalizmu, pri čemu treba u tom procesu nacionalizovanja, u pojedinim krajevima i situacijama
izbjegavati imena Srbin-Hrvat koji asociraju mase na ubijanje vjere. Akteri nacionalizovanja trebaju
biti mladi, obrazovaniji i svjesniji Muslimani, uz eliminisanje svih vjerskih obilježja – sve treba da
je nacionalno zajedničko. Ovaj proces mora potencirati svijest o zajedničkim interesima koja će
probuditi svijest o narodnoj zajednici uvođenjem institucionalnog zajedništva, transvjerskih
zajedničkih ustanova (zemljoradničkih zadruga, udruženja zanatlija, trgovaca, šegrta, banaka itd), a
sve to uz pomoć štampe i žive riječi. Kurtović u potpunosti poriče nacionalni individualitet
Bošnjaka, redukuje ga na vjerski identitet, odriče im zvanje političkog naroda i etničkog
individualiteta, a muslimansku budućnost vidi u njihovoj asimilaciji u srpstvo i srpski
nacionalizam.
FADIL KURTAGIĆ
_
Kriterij za zbilju ovih atribucija je snaga nacionalizma. Po jakosti nacionalizma se mjeri snaga jednog naroda
u borbi s drugim. Brojno jednako jak narod a sa slabijim nacionalizmom podliježe drugom narodu sa jačim
nacionalizmom i pretapa se u njega.
Page 18 of 80
Rođen 06.01.1889.g. u Kladnju, umro 15.11.1958 u Sarajevu. Radio u Zemaljskoj banci u
Sarajevu. Gimnaziju završio u Tuzli, a samo prvi razred učiteljske škole u Sarajevu. Do 1939.g. u
Zagrebu obavljao poslove generalnog sekretara Saveza bankovnih činovnika JU, a od tada do
1945.g. personalni referent i radio u Ministarstvu rudarstva u Sarajevu. Pisao i sarađivao sa
Beharom, Muslimanskom sviješću, Muslimanskom slogom, Zemanom, Osvitom itd. Djela:
Intelektualni radnici i radnički pokret (1927), Stihovi (1919), Mali ljudi iz velikih škola ((1941).
Paradigmatična bošnjačka ličnost prohrvatskog nacionalizma, politike i ideologije Ante Starčevića.
POIMANJE NARODA
Narod poima u geopolitičkom smislu na osnovu dvije ideje: (1) ideje naroda u smislu teritorijalne
ekspanzije , i na osnovu (2) odnosa prijatelj – neprijatelj . Ovo geopolitičko shvatanje naroda
razumijeva u smislu teritorijalnog proširenja granica, čime se narod obezbjeđuje i preventivno
djeluje u odnosu na susjede, tj. tuđu invaziju, ali i kao preduslov narodnog ili nacionalnog napretka,
uz hipostazu izlaska na more kao pretpostavke za kolosalni napredak pojedinih naroda. Na ovoj
osnovi će veličati i ideju trialističke državno-pravne reforme Austro-ugarskim monarhije. U
shavatanju naroda, pored ove dvije temeljne ideje, kao teritorijalne zajednice koja hoće svoj što širi
prostor, za Kurtagića je narod uz to i zajednica istorodnosti krvi i jezika, dok je religijska
identifikacija nevažna u smislu nacionalnog diferenciranja, pa na toj osnovi i kritikuje religijske
identifikacije sa nacionalnim, a posebno katoličko poistovjećivanje vjerske i nacionalne
identifikacije ali sa posebnim ciljem da praktično odredi normativitet djelovanja politike Muslimana
BiH.
Poimanje politike i kritika bosanske politike
Nigdje ne definira svoje poimanje politike, ali se ono posredno može rekonstruirati. On akcentira
što jest i što bi trebala biti politika. Ona se rađa na tlu sukoba prijatelj-neprijatelj. Kurtagić nije
samo pristali već i sljedbenik pravaške ideologije i politike Ante Starčevića. Odani je pristalica i
populizator čiste hrvatske misli, hrvatske narodne misli, hrvatske državne ideje, hrvatskog državnog
prava, hrvatskog nacionalizma, velikohrvatske ideje, ideje slobode i ujedinjenja hrvatskih zemalja.
Radikalni je kritičar neprestane promjene odnosa političkih snaga, nestabilnosti u strategijama i
taktikama. Kritikuje katolički klerikalizam, jer poistovjećuje vjeru i narodnost, kritizira mentalno-
politički dogmatizam katoličkog klerikalizma koji poistovjećuje katoličanstvo i moralnost pa izvan
religioznosti ne dopušta kritičko mišljenje. Kritikuje i sa stanovišta recepcije prvaštva i hrvatske
naprednjake, odnosno građanske liberale. Žestoki je kritičar srbofilskih orijentacija u muslimanskoj
politici čiji je razvoj anacionalan, nemoralan. Kritika bosanske politike završava sa općom ocjenom
da je puna abnormaliteta. Diskredituje sve ostale osim pravaške politike.
MUSLIMANI SU HRVATI
Ona bi trebala djelovati na liniji hrvatskog nacionalizovanja muslimana, jer su oni, za Kurtovića,
etnički Hrvati. On u ideji nacionalnog suvereniteta ne vidi ništa što bi imalo smisla ili što bi bilo
vrijedno truda i smatra je iluzornom, a to se bazira na njegovoj želji o trialističkom(austija, ugarska,
hrvatska) uređenju Austro-ugarskim monarhije i BiH unutar nje, istovremeno kritikujući one koji su
pokušali provesti ovu ideju na temeljima Makijavelijevog “Vladara”. Politika se kod Kurtagića
javlja na relaciji prijatelj-neprijatelj sa osnovnim načelom teritorijalne ekspanzije i sprječavanja
tuđe agresivnosti na sopstveni životni prostor i veličanje monarhističkog uređenja. Njegova
naklonost dogmatici u politici se očituje u njegovom obožavanju i idolopoklonstvu prema A.
Starčeviću i pravaškoj ideologiji i čistoj hrvatskoj politici, njenoj narodnoj misli, ideji države i
prava, nacionalizma i ideji ujedinjenja hrvatskih zemalja. Ovakvo shvatanje politike i političke
aksiologije se, u Kurtagićevom shvatanju, definiše kao liberalna i rodoljubiva politika savremenog
čovjeka, a unutar pravaške ideologije.
Kurtagić je radikalni kritičar unutarbosanske političke orijentacije, djelovanja i mišljenja u kojem
prepoznaje politički makijavelizam, prevrtljivost i nestabilnost političke situacije, razne uspostave
saveza i paktova itd. nazivajući sve to “cirkusom”, jer van pravaške politike i ideologije, on ne
nalazi ništa izazovno, inspirativno ili korigirajuće prema intoleranciji i nesnošljivosti koju izazivaju
Page 19 of 80
političke prilike u BiH. On dalje kritikuje jezuitsku klerikalnu štampu i klerikalizam uopće sa
akcentom na Štadlera, jer isključuje muslimane i ostale iz nacionalnog hrvatstva, hrvatske
narodnjake koji opredmećuju nauku i naučni duh, kritikuje srbofilstvo i Š. Arnautovića, Ćemalovića
i Đikića, a njihove pristalice moralno diskvalificira nazivajući ih “Šerifovim duhovnim fukarama”,
“političkim patuljcima”, prostacima, denuncijantima, srpskim plaćenicima i slično.
KARAKTEROLOGIJA SRBA
Čitavu bosansku politiku tog vremena smatra punom abnormaliteta i deformaliteta, a izlaz iz svega
vidi u jedinstvenoj, monolitnoj hrvatskopravaškoj politici i BiH u Hrvatskoj u kojoj vidi kristalnu
perspektivu za budućnost muslimanskog naroda. Kurtagić muslimane i islamski element veliča i
slika u jeziku do kraja pozitivne karakterologije i o njima govori kao o nekadašnjim vitezovima,
cijetu bosanske aristokratije i plemstva, visoko vrednuje muslimansku književnost, brani Aliju
Hotića i smatra da je Starčevićeva politika jedina politika koja može odbraniti interese
muslimanskog narodnog individualiteta i da je Starčević najveći branilac muslimana, a sve
pristalice ove ideologije naziva rodoljubima i samosvjesnim muslimanima. Nacionalnu neutralnost
naziva anacionalno-kretenskim duhom i muslimane shvata, u pravaškoj ideologiji, kao najčistije
Hrvate u koje ubraja i druge religije, sve u stajalištu razdvojenosti vjere i nacije. On Srbe vidi u
radikalno negativnoj karakterologiji i etničko-psihološkim crtama, a često i namjerno termin “Srbi”
stavlja pod navodnike ili ga piše malim slovom, kritikuje njihovu turkofilsku politiku (zagovaranje
B-H autonomije unutar Osmanskog Carstva, a ne AUSTRO-UGARSKIM-og), naziva ih
podmuklim bizantskim življem, neprijateljima Hrvata i Islama, vlasima, zvjerima, divljacima,
smatrajući da su Srbi “rumen stida za čitavu Evropu”, dovodeći odnos muslimana i Srba do
apsolutne sukobljene divergencije.
BOSNA U TRIJALISTIČKOM DRŽAVNO-PRAVNOM KONCEPTU
Po pitanju državno-pravnog uređenja BiH, Kurtagić polazi od stava da su Bosna i Hercegovina
dvije provincije, a ne posebni i organski historijsko-teritorijalni individualitet i da su Bosna i
Hercegovina hrvatske zemlje jer u njima žive muslimani kao autentično pučanstvo, tj. etničko-
nacionalni Hrvati. S tog stajališta je radikalni kritičar b-h autonomije jer u njoj vidi velikosrpske
teritorijalne pretenzije i želju Srbije da anektira BiH u Veliku Srbiju, a u međunarodnom kontekstu
smatra da BiH nije dorasla velikim zemljama u odbrani autonomije i da je “malena” za tu odbranu,
pa autonomija, po njemu, nije put sreće i bčagostanja za BiH, već tu sigurnost vidi u trialističkom
državno-pravnom preuređenju Monarhije. Za njega je “trializam okupljanje zemlje na jugu
Monarhije, dakle, Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije u jednu cjelinu, kao treću
monarhijsku tvorevinu”. Ovakvo uređenje pravda interesom Monarhije, Hrvata i Muslimana da
oslabe Mađare, mogućnošću da Muslimani dobiju izlaz na more, osiguravanjem njihovih
imovinskih prava, nediskriminacijom u bilo kom pogledu, pa se, u njegovom shvatanju, muslimani
moraju opredijeliti za trijalizam. Kurtagić je euforično podržavao aneksiju BiH smatrajući da je ona
bila fenomenalni momenat koji je zaustavio velikosrpske pretenzije prema BiH, ali će ipak
kritikovati zemaljski Ustav kao Ustav koji je zemlju karikaturno konstituisao i uspostavio
apsolutizam uz “trabunjanja” o liberalnosti njegovih paragrafa, kritikuje kriterij religije u izboru
poslanika Sabora čime se ubija smisao za nacionalitetom, te da je njime uspostavljen protektorat i
tutorstvo Austro-ugarskim nad BiH. Tome su doprinijeli i bosanski političari koji nemaju
karaktera niti nacionalnog odgoja, koji su opsjednuti konzervativizmom i konfesionalnošću i koji su
navikli na duševno ropstvo i vjerski antagonizam.
SAKIB KORKUT
Rođen u Travniku 1884.g. gdje je i umro 01.03.1929. U Travniku stiče osnovno, srednje i visoko
obrazovanje (Šerijatsku sudačku školu) i počinje raditi u Tuzli. U Sarajevu će, nakon reorganizacije
Islamske zajednice, biti postavljen za inspektora u Vakufskoj direkciji sve do 1917.g., od kada
Page 20 of 80
postaje muderis i upravitelj Okružne medrese, a u međuvremenu (1910-1913) radi aktivno u
Gajretu. Poslije rata se uključuje u osnivanje JMO-a, biran je za poslanika za Ustavotvornu
skupštinu i urednik “Pravde”, lista JMO-e, da bi 1923.g. nakon rascjepa u stranci izašao iz nje i
uključio se u osnivanje JMNO i postao urednik “Iršada”. Po prestanku rada stranke i neuspjeha na
izborima, povlači se u Travnik gdje do kraja života živi vrlo skromno, pa čak i na granici
egzistencije, bez ičije pomoći.
Funkcionalna, tj. svrsishodno-pragmatična recepcija političkog apsolutizma, a kasnije formalnog
parlamentarizma i retiričke ustavnosti koju je praktikovala Austro-ugarskim vlast, unutar
bošnjačke inteligencije nije figurirala samo u okvirima vladinovaca i Naprednih Muslimana, već i
unutar opoziciono-politički orjentiranih sljedbenika i promotora koncepta Pokreta, koji je okončan
donošenjem “Štatuta” za muslimansku vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, koji je stupio na
snagu 15.04.1909.g. Nakon uspjeha Pokreta, smatralo se da je to dovoljan okvir da
MUSLIMANSKA ZAJEDNICA ima dovoljno razloga i uslova za svoj kultirni, politički,
ekonomski i vjerski napredak, a posebno nakon uvođenja “parlamenatrizma” kada je na scenu
stupio stranački i vjersko-etnički način izbora za b-h Sabor, a paradigmatični lik ovakvog shvatanja
je Sakib Korkut, pa će svojom funkcionalističkom kritikom braniti Austro-ugarskim vlast i uspjeh
Autonomije, ktirikujući pri tome opzicionaštvo, prevratničku politiku i stalne subverzivne aktivnosti
muslimanske elite (Tako će 1912.g. pisati: “naše stranke, naši politički i vjerski predstvanici, vajni
naši pravnici i drugi akademski naobraženi inteligentni i ne makoše da narosu protumače sadržaj
našeg toliko željenog “Štatuta” i prikažu mu koristi vjresko-prosvjetne autonomije. No, u njegovom
uvidu, i u 1918.g. vlada isti odnos: “...programne tačke naših stranaka o proširenju naše autonomije
bile su i ostale samo puke fraze. Stranački organi ne samo da nisu zagovarali tog najavljenog
proširenja, nego su o tome uopće šutjeli...Politički su klubovi i njihovi prvaci imali prečeg posla,
nove su vjerske starješine udarile putem selafa, pravnici i druga inteligencija zadržaše svoj visoki
pasivitet...”). Za Korkuta je postignuta Autonomija vrhunski i krajnji cilj čitave MUSLIMANSKE
ZAJEDNICE i “Štatut” se mora i treba poštovati kao svetinja, kao Islam i Domovina. Državno-
pravna pozicija Autonomije postaje tako tlo na kojem se praktikuje kritika (funkcionalistička)
uopće, mada ona nije radikalno intonirana.
Javni angažman i socio-politička misao Korkuta je antikonformističko mišljenje koje ne
izbjegava rizik, nesigurnost i egzistencijalne opasnosti, pa zato i nastupa protiv onih ljudi kod kojih
je zaborav snažniji od pamćenja, udobnost važnija od dužnosti, a obzir jači od dostojanstva i
ponosa, ali se njegova kritika kreće u okvirima samog Austro-ugarskim poretka. On će svojoj
kritici podvrgnuti sve i vladine i druge institucije, bez obzira koliko je ko važan u tim
institucijama kao pojedinac, dakle, tu ulazi kritika religijskih, ekonomskih, političkih i drugih
institucija i pojedinaca, tj i muslimanskih vladinovaca i režimsku vladinu politiku (Tako će
kritikovati Osmana Nurija Hadžića kojeg diskreditira kao ovaj ne bi bio postavljen za upravitelja
šerijatske sudačke škole.). Pored toga, on će kritikovati i sve listove i štampu tog vremena,
islamske vjerske i svjetovne autoritete, kao i “akademičare”, tj. muslimansku inteligenciju na kojoj
će se najviše i zadržati njegova kritika u okvirima MUSLIMANSKE ZAJEDNICE. U kritički
diskurs ulazi i praksa koatizacije i srbizacije muslimana, kao i pojedinci zagovornici i akteri
katoličkog prozelitizma i agresivne prvoslavizacije. Međutim, ni Korkut neće moći ostati van
nekonzistentne kritike, pa će i on koristiti pseudoargumentaciju i logiku dokazivanja i kritikovanja
na osnovu ličnih a ne stvarnih argumenata (ad hominem), ali u suštini će se ona kretati metodički
osviještena i racionalno vođena, jer kako sam kaže “princip je svake polemike, da se raspravlja o
predmetu, a ne autoru na islamskom principu odgoja da se nikome ništa bez dokaza ne podvaljuje”.
PANISLAM
Korkutova kritika je omeđena panislamskim stajalištem (jer je za njega islam neupitljivo središte
vrijednosnog orijentiranja i apsolutno izvorište normativnih imperativa i historijskih anticipacija),
pa bez obzira na koji je način on provodio ili polemisao sa nekim, smatra da ona mora biti
analitična, utemeljena na jasnim pojmovima, jasno i precizno definiranim kategorijama, do kraja
logička i konzistentna u zaključivanjima, što podrazumijeva da kritičar posjeduje logičku, rasudnu
moć, tj. “oštro oko i zdravo zaključivanje”. Njegov panislamizam se ne može shvatiti kao
Page 21 of 80
fundamentalizam ili onakav islam kako ga percipiraju zapadni susjedi (hrišćanstvo), već naprotiv, to
je izvorni, univerzalni islam i dogmatika kakva je vladala u tadašnjoj BiH i u ranijim razdobljima
(Jedna od najvažnijih i glavnih osobina Islama, kojom se uzvisuje nad sve ostale vjere, jest to, što se
ne brine samo ahiretskim potrebama svojih vjernika, nego isto tako veliku pažnju posvećuje
njihovim materijalnim potrebama na ovom svijetu i upućuje ih kako će živjeti i udovoljiti svojim
čovječanskim dužnostima. Islam ne preporučuje da se ljudi ne brinu za sutra, on naprotiv, svojski
zagovara rad, marljivost i nastojanje da čovjek razvije sve svoje sposobnosti i tako bude koristan
član ljudske zajednice). U islamu nema mjesta apatiji, pasivnosti i klonulosti, fatalizmu, već postoji
samo borba kao dužnost pojedinca, a islamska šuština je robovanje Bogu, samilost i ljubav prema
zajednici i dobru te zajednice.” Povratak na izvorni islam je jedina prava perspektiva
MUSLIMANSKE ZAJEDNICE, pa će se i kritika vjerskih institucija i pojedinaca kretati u okviru
ovakvog poimanja islama. U apologiji Autonomije Korkut će dosta pisati, pa recepciju koncepta
muslimanske autonomije, kritički diskurs i islamsko mišljenje ovdje se identificira kao metodički i
vrijednosni trokut unutar kojeg se kreće socijalna, etička, kulturna i politička misao Sakiba Korkuta.
U kritici inteligencije, ona se odnosi na vezu između inteligencije i naroda, a taj odnos se
bazira na idealizmu intelektualaca koji je izgubio vezu sa stvarnošću MUSLIMANSKE
ZAJEDNICE kao i prema Autonomiji, prema kojoj se odnose ignorantski i ravnodušno, direktni
su učesnici separisanja MUSLIMANSKE ZAJEDNICE, pa se pita “šta li je dosad uradila
/inteligencija/, pa da se može pitati šta sad radi?! Robovala je i robuje fiks ideji, a i sistemu.” Ovo
jasno pokazuje kakav je odnos Korkuta prema tadašnjoj, prvenstveno muslimanskoj, inteligenciji.
On će se zalagati za približavanje “akademske” inteligencije narodu i tražiti socijalnu jednakost
uslova obrazovanja između “akademske” i “vjerske” inteligencije (Zalažući se za reformu
medrese, a kritizirajući visoki rijaset i vakufski sabor, što ne čine ništa na toj reformi, Korkut se
suprotstavlja produbljavanju jaza između “hodža i inteligencije” pledirajući za slogu i osjećaj
bratstva i jednakosti unutar muslimanske inteligencije). Kritika vjerske ineteligencije, tj. stratuma
uleme se kreće od njene zakržljalosti, ukorijenosti na srednjevjekovnim shvatanjima i neprihvatanju
novotarija, sve do njegovog poziva da se ona mora ponovo obrazovati u duhu vremena, lišiti se
predrasuda, mora steći svjetovnu naobrazbu i približiti se novom intelektualizmu, a ulemi i vjerskoj
inteligenciji nedostaje vrlina “vođstva”: sinteza znanja i hrabrosti, snage i ustrajnosti, pa u tom
kontekstu kaže da se oni “plaše šušnja, a kamoli da bi imali petlje za kakvu borbu i odlučnu akciju.”
Islam, demokratija i vođe. Unutarmuslimanki odnosi koji su utemeljeni na Autonomiji,
osmišljeni su na načeli demokratskog odnosa koji se izvodi iz njegovog shvatanja izvornog
islama. Na principima Autonomije, islamskim narodom upravljaju izabrani organi uprave koje
bira sam narod svojom voljom, pa u tom kontekstu kritikuje "vanzakonsko stanje”u vakufsko-
mearifskim tijelima koje provodi njegov direktor Š. Arnautović, koji je ugušio narodni glas i
pogazio kompetenciju džematske skupštine, na kojoj bi se mogla čuti narodna volja, dakle,
uzurpaciju mandata koja vodi birokratizmu u funkcionisanju islamskih institucija (u njegovom
kritičkom uvidu mentalitet birokratizma karakterizira, prije svega, ličnosti i strukture koje
upravljaju vakufima. Upravo zaslugom birokratizma, što danas u punom jeku cvate u vakufskoj
centrali zaboravljena su i imena tih korisnika, dakle, džematskih medžlisa, pa džematskih i
koratskih skupština, a ovaj birokratizam ima razorne posljedice i u radu vakufskog sabora. Umjesto
tijesne vakufske kancelarije zađimo u narod i održimo što više džematskih skupština, budeći na
njima zamrlu narodnu svijest. Tu neka nam bude polje rada i tu započnimo propagandu. Tu treba da
se osjeti život i tu treba da komšije pokažu šta mogu i koliko mogu.). Vidi se da Korkut zagovara
stvarnu demokratizaciju i učešće naroda u islamskim ustanovama i institucijama, umjesto vladavine
klika i određenih grupa, uz formiranje muslimankog javnog mnjenja koje mora imati priliku da se
nesmetano manifestira unutar tih institucija. Ovakvo poimanje demokratije ne isključuje postojanje
vođe koji mora zadovoljavati određene kriterije, tj. da nije zagovornik apsolutizma, obrazovan,
smion, moraju imati snagu i odlučnost, borbenost, izdržljivost i pouzdanje, sve na temeljima
izvornog islama, jer vođa mora biti svjestan vođa pred svjesnim sljedbenicima. Korkut će tražiti i
narodno pravo na protest i pobunu kad uoči unutarmuslimanske deformitete i njihove aktere, taržit
će da se narod trgne iz drijemeža i da svojom akcijom bude aktivniji u društvu, da više ne bude
“zapušten i napušten narod”, a ipak će svu krivicu za takvo stanje pripisati narodu koji je dopustio
da dođe do takvog stanja.
Page 22 of 80
Kritika evropocentrizma. Za Korkuta se evropske vrijednosti ili “evropejština” ne recipira
onako kako bi to trebalo, jer su narodne mase, ali u prvom redu muslimanski “akademičari”
pogrešno shvatili tu “evropejštinu” u smislu ataka na muslimansko-islamske vrijednosti, ona je
reakcionarna, pa je takvim odnosom prema evropskim vrijednostima “ušutkana svaka kritika
nekritičke, idolatrijske evropeizacije MUSLIMANSKE ZAJEDNICE uopće, i u sferi obrazovanja
posebno, pa je pravac našeg prosvjetnog rada human sasvim zapadnjački...”. Ipak i tu Korkut
nalazi olakšavajuće okolnosti, jer muslimanska masa “ne begeniše i galami”, ali ne zna kako bi
ostvarila svoju volju, ona “tapa u mraku, jer joj fali-dobro vodstvo”, dakle, opet je oštrica kritike
usmjerena prema intelektualcima i onima koji navodno predstavljaju Muslimane i koji se
predstavljaju muslimanskom elitom. Diskriminacija vjerskih škola, u pogledu uslova i sadržaja
obrazovanja, spram “evropeiziranih škola za “akademičare”, neposredni je povod Korkutove javne
intervencije. Naime ta nekritička recepcija evropeizacije upozorava da je taj pravac štetan i ima zle
posljedice, koje moraju iz rakvog rada neminovno uslijediti. U svom racionalno kritičkom odnosu
prema neselektivnoj recepciji “evropeizacije”, Korkut će upozoriti na to da se pri prihvatanju
evropskih novotarija mora stalno imati na umu Islam sa svojim vrijednostima, prihvatati određene
novosti, ali i odbacivati sve suprotno, dok ono što se prihvati treba pažljivo i selektivno
inkorporirati u muslimansku kulturu i tradiciju, a ne ad hoc prihvatati sve što dolazi sa Zapada.
Islam po Korkutu ne može biti sam faktor muslimanskog napredovanja, ali on nije ni faktor
nazadovanja maslimana, pa krivicu vidi u akademskoj inteligenciji i ulemi kada piše “...oh, kako si
grješan islamski narode, kako ste krivi hodže i inteligencijo.”
Misionarstvo. U važne elemente Korkutovog javnog rada i djelatnosti spada i misaono pojmovno
raščlanjivanje i demistifikacija zapadnoevropskog misionarstva ili mesijanstva (upotrebljavaju se
kao sinonimi). Ovu mesijansku ulogu Korkut pripisuje Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj i Grčkoj, kao
državama koje svoje kulture predstavljaju kao ekskluzivne, oslobodilačke i civilizirajuće, a sve u
kontekstu Balkanskih antiturskih ratova kao ratova kojima su “služili zapadnoj civilizaciji” i borbe
protiv “varvarstva, tiranije i prava čovjeka”, i to oslobađanje onih po “vrijednosti (u njihovoj
ideološkoj svijesti) “nižih”, “nekulturnijih” ili, bolje reći oslobađanje onih koji su na nižem stepenu
društvenog razvoja od tih misionarskih zemalja (Korkut zna za kako su narcističke autopredstave o
nacionalno-kulturnom misionarstvu fugurirajuće u fanatičnoj Rusiji, kolijevci i zaštittnici
pravoslavlja i slovenstva, u katoličkoj Italiji, klerikalnoj kalvinsko-protestantskoj Engleskoj i
“liberalnoj” Francuskoj. Ideologije etničkog pansrbizma i pankroatizma unutar tih
dehumanizirajućih predstava posebno gorljivo i fanatično “slikaju” MUSLIMANSKU
ZAJEDNICU da bi upravo s njima i “legitimirale” svoje, navodno, misionarsko-mesijansko
civilizirajuće poslanje. Sam Korkut će identificirati taj fenomen pannacionalističke
dehumanizacije Bošnjaka muslimana i demistifirati njegove motive i svrhe.). to misionarstvo,
Korkut sasvim opravdanao naziva anahronizmom koji potiče iz srednjevjekovnih zabluda i
fantazija, a narcističke predstave o nacionalnom misionarstvu, sa svojom intolerancijom,
antihumanizmom, balkanskim averzijama su samo produkti tih SV zabluda u uskogrudnog
balkanskog mentaliteta i “evropejstva”. Naprotiv, Korkut će u demistifikaciji tog mesijanstva i
misionarske uloge tih država nazvati anticivilizacijskim i strahovladalačkim u historiji, a to je
praksa do kraja antikulturna i anticivilizacijska. Ne može se govoriti o kulturnoj misiji jedne Crne
Gore, čijem kralju i njegovim vladama bijahu posvećene najžučnije stranice skoro svih
južnoslavenskih uvaženijih dnevnika i drugih listova, koji pobi, orobi, zasužnji ili progna sve
slobodnije narodne ljude i crnogorsku inteligenciju i čiju 50-godišnjicu strahovladanja pozdraviše
isti ti ljudi i isti ti listovi najžešćim navalama i najprostijim grdnjama. Oslobođenje od ropskog
jarma traži i hoće da provodi Bugarska, koja je podjarmila sve što nije kršćansko-pravoslavno, koja
je onako malena i nejaka, za 30-tak godina pretvorila više džamija u crkve, nego li je Turska kroz
cijelo vrijeme svog 600-godišnjeg opstanka podžamijila crkava. Oslobođenje hoće da provodi
Srbija, koja je ne samo podjarmila nego i istrijebila sve što se je ponosilo islamom, i u kojoj danas
nema gotovo ni traga silnoj islamskoj kulturi i njenim islamskim tvorevinama.
Tokom balkanskih ratova, ove zemlje su vršile krajnji genocid nad muslimanskim stanovništvom,
a to je krajnji anticivilizacijski karakter ideologija i politika koje provode ove zemlje, jer su to bili
Page 23 of 80
ratvovi “krsta protiv polumjeseca”. Njihove predstave o misionarskoj ulozi su, za Korkuta,
uzaludno prikrivanje borbe i mržnje kršćanstva protiv islama i muslimana.
Prozelitizam. Drugi oblik nacionalnog mesijanstva je i religijski mesijanizam ili prozelitizam
koji provode pomenute zemlje, a prvenstveno prozelitizam koji se provodi na b-h prostorima.

Za
glavnog aktera katoličkog prozelitizma, Korkut će identificirati Josipa Štadlera i njegove
sljedbenike. On ne štedi riječi kojima bi diskreditirao Štadlera i njegovu prozelitsku aktivnost, on je
“naš stari znanac i dušmanin, naš bajunetama zaštićeni i favorizirani izazivač i prirodni protivnik.
On je akter pljačke i otimačine naših žena i naše nejači, on je matori i zgrbljeni stračić”. Korkut
će javno napasti i kritikovati Austro-ugarskim politiku koja toleriše katolički prozelitizam, pa
je po Korkutu Vlada ministra Bjelinskog se napravila slijepom i gluhom, pa niti vidi niti hoće
otvorenog i javnog omalovažavanja jednog državnog zakona. Štadler joj apašićare (otvoreno) prkosi
i izrugava se njezinim naredbama i odredbama, on otvoreno proklamira prednost papinih odredaba
nad državnim zakonima, tu naša vlada niti ga hapsi, niti mu priječi javnu agitaciju i otpor protiv
suverenosti države i njenih ustanova. Štaviše, ona progoni one koji prigovaraju ovoj agitaciji i
otporu, a pred Štadlerov stan šalje policiju i vojsku da ga šatiti od tobožnje opasnosti. Mi držimo da
će ova vojna parada postignuti to, da se Štadler još više ustali i učvrsti na svom vanzakonskom
stajalištu.
On Štadlerov prozelitizam promatra i kroz prizmu državnog (Austro-ugarskim) i papskog
suvereniteta što je za Korkuta neodrživo i podvrgnuto kritci, on ga ne priznaje, jer papski
suverenitet poništava i ignoriše državni suverenitet AUSTRO-UGARSKE u BiH, to je u stvari
podržavanje postojanja države unutar države. Zato je on apriori na stanovištu da u BiH mora
postojati državni suverenite, a da se anahroni papski univerzalizam i SV suvereniet nad
Vrhbosanskoj nadbiskupiji mora ukinuti. Prozelitizam on promatra u i kontekstu narušavanja
građanskih ljudskih prava, jer je takva politika najgrublji oblik suspenzije istih. Politiku
prozelitizma interpretira i u kontekstu konceptualnih odnosa između vjerske i nacionalne
identifikacije i smatra ga dokazom demagoškog karaktera teza o razdvojenosti vjere i nacije, jer
tada takva razdvojenost nije ni bila, već naprotiv, postojala je vjerska i nacionalna identifikacija
(pravoslavlje=srpstvo; katoličanstvo=hrvatstvo), što u stvari predstavlja politiku prozelitizma u
kontekstu političkog nacionalizma. U kritički diskurs prozelitizma ulazi i kritika indolencije
muslimanske inteligencije prema njoj, ali i muslimanskih predstavnika u Saboru koji se ponašaju
kao da se ništa ne dešava, pa zagovara radikalnu politiku ignorancije muslimanske participacije u
javnom životu, jer vlasti tolerišu prozelitizam

.
Iz ove kritike i percepcije prozelitizma, proizilazi i Korkutova percepcija ljudskih prava, tj.
evropskih vrijednosti koje se zagovaraju u Evropi, a na tlu BiH se krše prozelitizmom i
njegovim tolerisanjem čime se, u prvom redu, krše ljudska prava muslimanskog stanovništva
u BiH. Pod ljudskim pravima on podrazumijeva građanska i čovječanska prava, a posebno
unutar multireligijskog b-h društva pod AUSTRO-UGARSKIM apsolutizmom, i to posebno
ljudskih prava Muslimana kao Evropljana, a pod njima podrazumijeva zaštitu i obezbjeđenje
slobode vjeroispovjesti, slobode volje
i savjesti, kao najsvetije pravo i obilježje slobodnog čovjeka. Tu su dalje državljanska
ravnopravnost i jednakost pred zakonom, ali uz neutralizaciju politike hegemonije koja narušava tu
ravnopravnost uz poštivanje Reda, Zakona i Pravde. Ovakvo shvatanje ljudskih prava će
transsponirati i na međunarodno pravo, jer smatra da se novi međunarodni poredak ne može
ostvariti bez “pobjede prava i pravice, sporazuma i obostranog prihvata čovječnijih principa uprave
_
Naša je historiografija ukazivala na povijest prozelitizma iz ovog vremena. Nema ni jedne studije koja se bavi Austro-
ugarskim vladavinom BiH koja ne registrira i tumači empirijske primjere, posebno katoličkog, prozelitizma. Korkut
navodi kako, npr., kod Slovenaca postije kasice u koje vjernici ubacuju novac a na kojima piše “Za pokrštavanje b-h
muhamedanaca” I hrvatski biskup dr. Mahnić, zanesen hrvatskim mesijanstvom kao poslanjem “bedema kršćanstva”, u
narodu hrvatskom vidi božanskim proviđenjem dat narod poslan na katoličku žetvu istočne vjere, pa su hrvati dobili
mesijansku ulogu da svakoga vrate na pravu, katoličku vjeru, a muslimani su “idolopoklonici i bezbožnici”.
_
Stoga naši zastupnici su dužni toj vladi pokazati i dijelom dokazati da predstavljaju slobodan narod, a ne katoličko
roblje, i staviti joj na znanje da bez građanskih sloboda nema niti može biti ni zajedničkog rada ni saborovanja. Vladi se
mora jasno i nedvosmisleno izjaviti da bez ukroćenja štadlerovskih hirova nema i ne može biti muslimanskog
djelovanja u javnim poslovima.
Page 24 of 80
i međunarodnih odnosa, međunarodni poredak se mora suprotstaviti nasilju i tako garantirati
opstanak naroda.
Divergencija(odvajanje, neslaganje) – pansrbizam i pankroatizam.
Politika pansrbizma i pankroatizma, u Korkutovoj percepciji, dovodi do krajnje dehumanizacije i
odnosa prema muslimanima u BiH, a to je vidljivo kroz nacionalno misionartvo, prozelitizam i
ignoranciju ljudskih prava Muslimana. Polazeći od tadašnjeg stajališta da su Srbi i Hrvati jedan
narod sa dva plemenska naziva, Korkut će smatrati da i muslimani BiH su treći dio tog naroda,
jer kaže da smo “mi sastavni dio tog naroda i treba da se prilagodimo zajednici s njima.” Zato
stalno i govori o islamskom dijelu tog našeg naroda, ali ipak je tu riječ o “tri svijeta, tri različita
naziranja na cilj i svrhu života i bivstvovanja-tri oprečne narodne duše sa posebnim osjećanjima i
posebnim običajima i pretenzijama”. Ova individualnost i posebnost tri dijela naroda proizvodi i
divergenciju, jer Korkut kaže da “između tri elementa naše narodne zajednice, zijevaju široki jazovi
koji će progutati još mnogo žrtava i oznojiti još mnoge borce i prijatelje zavirimo malo u ovu našu
narodnu vreću sa stotine krpotina, naročito upadaju u oči islam, katolicizam, ortidoksija”. Ova
divergencija se bazira i na shvaranjima Srbije i Hrvatske o državno-pravnom položaju BiH, jer, s
jedne strane, Hrvati zagovaraju trijalistički koncept uređenja BiH, a s druge, Srbi to apriori odbijaju
i BiH vide u okviru Srbije. I jedna i druga opcija položaja BiH se baziraju na mitologijama o
navodnoj srpskoj ili hrvatskoj povijesnosti Bosne i povijesnim teritorijama Srbije ili Hrvatske, pa ta
divergencija, u tom kontekstu ima svoje opravdanje. Iza svega stoji i tadašnja politika
dehumanizacije muslimana i njihovog srpskog ili hrvatskog nacionalizovanja, a koje je imalo,
nažalost, uporište i u mnogim bošnjačkim intelektualcima i intelektualnim krugovima, pa i vjerskoj
zajednici. Ni srpski ni hrvatski javni mediji se ne ustručavaju provoditi tu dehumanizaciju
muslimana, nazivajući ih najraznovrsnijim negativnim atributima i predznacima, a čemu se Korkut
oštro protivi. On je protiv bilo kakvog nacionalnog identificiranja muslimana kao Srba ili Hrvata, pa
zagovara neutralnost u tom pogledu, tj. jednu veću dozu indiferentnosti muslimana. Ta
indiferentnost proizilazi i iz samog islamskog dogmatizma, iz srpsko-hrvatske divergencije i sukoba
bez obzira što se zagovara njihovo ujedinjenje, ali i njihova antiislamska orijentacija prema
muslimanima i svemu što je islamsko. Nacionaliziranje u bilo kojem od ta dva pogleda bi unijela
antagonistički razdor među muslimane i čitavo muslimansko stanovništvo i MUSLIMANSKA
ZAJEDNICA-u, ali nema nikakvog jedinstvenog stava o nacionalizaciji muslimana, u smislu
bošnjaštva ili drugog nacionalnog identificiranja naroda kao autohtonog posebnog naroda unutar
BiH, već ostaje na liniji očuvanja islama i islamskog identiteta muslimana, uz osiguravanje ljudskih
prava i državljanskih sloboda. Ovo zahtijeva i provođenje politike koegzistencije sa drugim
vjerskim ili nacionalnim zajednicama, ali i autonomiju BiH i nemiješanje susjeda u unutrašnje stvari
i politiku BiH, jer se ni muslimani ne miješaju u poslove susjednih država, pri čemu se zagovara
buđenje domovinske svijesti kod muslimana BiH.


(Zagovarajući neutralnost u srpsko-hrvatskim odnosima uopće, i oko nacionaliziranja
muslimana posebno, plediraće da oni sebi postave dva ideala, jedan daljni i jedan bliži: “Daljni-
ujedinjenje sa Srbima i Hrvatima (nakon njihovog sporazuma) i bliži obezbjeđenje svoje trajne i
časne egzistencije i opstanka u ovim zemljama.” Bliži se cilj može ostvariti samo politikom
nacionalne indiferencije-neodredenosti i radom na općem ekonomskom i kulturnom napretku
MUSLIMANSKE ZAJEDNICE.).
Za Korkuta slovenska solodarnost je bezvrijedna u odnosu na imperativ islamske solidarnosti i
osjećajnosti, jer unutrabosanska solidarnost sa drugim vjerama je periferna u odnosu na solidarnost
unutar MUSLIMANSKE ZAJEDNICE i njene cjeline.
(U tom smislu će kritikovati muslimanske “akademičare” koji u Balkanskim ratovima protiv Turske
insistiraju na njegovim slovenskim motivima i interesima, Korkut će, polazeći od toga da je
unutraislamsko bratstvo božanski imperativ i pisati kako oni ne mogu govoriti o nekakvoj
_
U tom smislu će i pisati kako se muslimani u BiH mogu, u okvirima izborene Autonomije mirne duše priljubiti uz ovu
grudu, svoju grudu, koju mu djedovi namriješe i ostaviše ne zato da se izda i bespoštedno proda tuđinu, nego zato, da na
njoj savije čvsto gnijezdo u kojem će se othranjivati, ne kukavice i ptice selice, nego sokolovi, koji će do zadnje kapi
krvi braniti svoju domovinu i zajednicu.”
Page 25 of 80
slavenskoj dobiti u odnosu na unutarmuslimansko bratstvo i na njemu zasnovanu islamsku
solidarnost. Zato i kritikuje muslimanske “akademičare” što, umjesto podrške “islamskom oružju” u
balkanskim ratovima “zvrndaju o slavenskim osjećanjima i simpatijama”. Da se muslimanski ideali
u BiH ne moraju poklapati sa idealima i sunarodnjaka, vidi se iz jednog ajeta kojeg Korkut navodi:
“Jehudije i kršćani neće biti s tobom zadovoljni sve dotle, dok se ne pokloniš njegovoj vjeri i
miletu.”
I Korkutovo turkofilstvo je posredovano panislamističkim diskursom i njegovim vrijednosnim
preferencijama, a u kontekstu balkanskih ratova kada su napadnuti Turska i islamski narod i Islam
kao religija, i dalje zahtijevajući što veću islamsku solidarnost među muslimanima.
Tradicija bošnjaštva tog vremena ostaje izvan njegovog vidokruga i u njoj on ne može naći
nikakvu orijentirajuću inspiraciju. Politika nacionalne indiferencije kao defanzivna, odbrambena
ideja ostaje u njegovom javnom angažmanu njegova vodeća ideja. Ne može joj se poreći i izvjesna
racionalna svrha utoliko što je bila politička formula odbrane od agresivnog srpsko-hrvatskog
nacionalizma prema Bošnjacima. Bila je, na drugoj strani, racionalna utoliko što ju je Korkut
pokazicvao sa populariziranjem muslimanske domovinske, bosanske samosvijesti. Ni ta politika, ne
jednoj, kao ni islamska identifikacija, na drugoj strani, nisu u njegovim percepcijama bili nespojivi
sa imperativom izgradnje i afirmacije muslimanskog bosanskog patriotizma.
ALIJA HOTIĆ
U spomenici Prve gimnazije iz 1927god. vidi se da je 1906.god položio ispit zrelosti, tj da je završio
ovu gimnaziju. O njegovoj biografiji se ništa ne zna.
Djela: Uzroci propadanja islamskog naroda, Još o jedinstvi Srba i Hrvata. Završio I gimnaziju
1906.g. urednik “Muslimanske svijesti”, stipendista Gajreta. Spada među osviještene receptore
autokroatizacije muslimana i pravaške ideologije.
KULTUROLOŠKO DEFINIRANJE NARODA
Nema vlastitog viđenja naroda, već preuzima definiciju naroda francuskog sociologa Renana, po
kojoj su narod i država “nastali kao potreba samoodbrane, za zaštitu kulturnih i ekonomskih
interesa, nisu sami sebi svrha, već im je svrha da potčine pojedinačne općim interesima, a
pojedinačni interesi u istoj mjeri dolaze do izražaja preko udruženja kao sredstava ili sredstva za
postizanje tih interesa i ciljeva. Narod je socijalno udruženje koje govori jednim jezikom, skladna
cjelina svjesna svoje zajedničke pripadnosti. Iz takve definicije naroda (nacije) Hotić akcentuje
postojanje narodne duše u kojoj su ukomponirani narodni karakter, temperament i druge mentalne
posebnosti i specifičnosti. Proces prerastanja u narod naziva procesom kultivisanja narodne duše
koji je uslovljen duhovnom snagom samog naroda i njegovom tradicijom i običajnošću koja se ne
smije kositi suprotnim kulturnim korijenima.
NAROD, VJERA I POLITIKA
U vezi između naroda i vjere, a u pozadini njegovog razlikovanja vjerskog i nacionalnog i
autokroatizacije muslimana, Hotić kritikuje muslimansku elitu koja preferira vjeru kao temelj
nacionalnosti, što smatra separisanjem muslimana, i svoje hrvatstvo opravdava postojanjem
različitih naroda sa zajedničkim jezikom, porijeklom i sl. U vezi vjere i politike, Hotić vidi
međusobnu ispreplitanost i zadiranje jedne u drugu sferu, ali taj konflikt se, zbog općeg zajedničkog
dobra i interesa zajednice (nacije) prevladava.
KULTURNE DIFERENCIJE
Historiju naroda vidi kao historiju borbe između kulturno jačih i kulturno slabijih naroda, čime
pokazuje hegelijansko shvatanje o stapanju slabijih u jače kulturne narode. Svoje refleksije
nastajućeg socijalizma pokazuje kroz jednu vrstu veličanja ruske socijalističke revolucije, a njen
Page 26 of 80
teror smatra opravdanim i ne vjeruje da će se kapitalizam ikada više povratiti u rusko društvo, a to
se temelji na njegovom shvatanju nacionalizma u defanzivnom i ofanzivnom smislu.
SOCIJALNA IDEJA I NACIONALIZAM
Za Hotića ideja socijalne pravde i slobode može imati istu privlačnost kao i nacionalizam koji je
uspio “da odgoji ljude koji su u smrt srtali za nju”, pa i ideja socijalne pravde može pobuditi slična
osjećanja kod ljudi jer je bazirana na pravednosti. Defanzivni nacionalizam je u Hotićevoj
percepciji onaj koji radi na oslobođenju naroda od vanjske dominacije, dakle onaj sprječavajući i
preventivni, i u toj situaciji, ideja socijalne pravde i nacionalizma moraju korespondirati i biti u
kooperaciji (Socijalna ideja je vijevala na strani naše nacionalne ideje, jer naš nacionalizam nije
bio agresivan nego defanzivan. Veći dio naroda, bio je što silom, što raznim intrigama kojima
kapitalistička ideologija raspolaže, podjarmljen i kroz vijekove eksploatisan po drugim narodima,
pa je zato naš nacionalizam u ovom smislu ulazio u okvir socijalne ideje). Kada se ostvari
nacionalna ideja (nacionalizam) i oslobodi narod, tada na scenu stupa agresivni nacionalizam
koji želi širiti vlast i preći u napad šireći pri tome mržnju, pa zato on i misli da socijalizam ne
uništava naciju niti proizvodi njeno dezindividualizirajuće stapanje sa drugim nacijama (Narod i
dalje postoji individualno. Može se dapače reći da i nacionalizam ostaje ali samo kao isključivo
gospodarska i kulturna funkcija pojedinih naroda, koji djeluju kao jedinice).
MEĐUNARODNO PRAVO
Hotić ne prihvata nikakvo opravdanje kolonijalnoj politici jer ona (međunarodno)pravno ni jednoj
državi, i takva politika je sama po sebi povreda prava, pa kaže da “nad slobodom naroda i nad
njihovom imovinom ne može se nikome priznati pravo”. Također, protivnik je upotrebe sile u
međunarodnom pravu, pa će poslije mirovnih pregovora nakon I SR, reći da međunarodno pravo
mora biti pravo discipline koje je univerzalno primjenjivo, a ne da se jedno primjenjuje u Africi (u
smislu kolonijalizma), a drugo u Evropi (jer evropske zemlje vrše kolonizaciju afričkih zemalja).
Prema njemu, tek pobjedom socijalizma, uništenjem kapitalističkog načina života, može doći do
istinskog saveza slobodnih naroda svijeta.

Hotić će zagovarati i pravo naroda na samoopredjeljenje
koje se ne može primjenjivati na političkoj volji moćnih (pobjednika), čime se protivi i
antinjemačkom stavu “pobjednika”, jer, po Hotiću, samo će lakovjerni prihvatiti da imperijalizam
provodi pravo naroda na samoopredjeljenje. Odgovornost za rat i ratne zločine, on neće pripisati niti
dopustiti da se ona pripisuje kolektivitetu, jer nema kolektivne odgovornosti (Pokušaj to usporediti
sa negativnim smislom nacionalizma, kada se nema hrabrosti odgovornost pripisati individuama,
već je lakše, bezbolnije i “glista-stije” to generalizirati i odgovornost pripisati kolektivitetu).
HRVATI I SRBI
Srpsko-hrvatske diferencije, bez obzira na srodno etničko porijeklo, zajednički jezik i kulturne
sličnosti, Hotić vidi u specifičnosti(osebujnosti) historijskog razvoja kroz pojam “narodne duše”, jer
jača, superiornija narodnost i nacionalitet koja proizvodi jaču kulturnu samosvijest, mora nadjačati
onu slabiju, jer su svaka za sebe različite i posebne, jer “hrvatska i srpska kultura nisu jedno te isto”,
jer svaka za sebe izaziva drugačiji pogled na svijet i društvo, politiku, interese i sl. Jezik, porijeklo
i kultura ne moraju biti preduvjet za sjedinjenje . On ne prihvata, po pitanju nacionalizma, teze o
srpskom ili hrvatskom homogenitetu, ali u skladu sa svojim prohrvatskim opredjeljenjem, srpski
nacionalizam kvalificira negativnim atribucijama, a hrvatski pozitivnim (Dok je Hrvat otvorene i
_
“Samo onaj koji u svom domu podigne hram istinskoj božici pravde, biće u stanju da ga digne i među
narodima. Savez naroda, kako ga poštena javnost očekuje, ne mogu uspostviti Džordž ni Wilson, jer ti bi
imali da najprije svoje domove oslobode od nepravde i socijalne truleži, pa da onda govore o pravdi među
narodima. Taj savez će uspostaviti slobodne socijalističke zajednice, ali će u tom savezu vrijednost jednog
Engleza i jednog Egipćanina kao čovjeka biti ista. Mi bar tako zamišljamo savez naroda.”
Page 27 of 80
iskrene duše, Srbin je prepredeni zavujanac, do krajnosti prepreden i neiskren. Dok je Hrvat
lakovjeran, dotle je Srbin likav i oprezan. Dok je Hrvat tolerantan u svemu, Srbin je potpuno
netolerantan).
SRPSKI NACIONALIZAM
Jedinstvenost srpskog nacionalizma vidi u projugoslovenskoj ideji kao ideji velikosrpskog
nacionalizma, a kroz tu proJU ideju vidi srpsku dominaciju na Balkanu i srpski imperijalizam koji
se osigurava putem nacionalizma. Dalje, srpski nacionalizam ima epitet teritorijalnog nacionalizma,
jer BiH Hotić smatra hrvatskom zemljom, kulturne dominacije i srpskog narcizma, a on, opet,
srpstvo poistovjećuje sa jugoslovenstvom (kao plaštom) kroz koje srpski nacionalizam želi steći i
kulturno posrbljavanje svih koji se, na bilo koji način, vežu za ideju jugoslovenstva, pri čemu za to
veže i Rusiju, jer i Srbija želi sve druge vezati za srpstvo, podvrći i asimilirati ih pod svoju
ideologiju, nacionalizan, a sve se bazira na Hotićevom pankroatizmu.
HRVATSKO I JUŽNOSLAVENSKO UJEDINJENJE
Za Hotića je srpsko-hrvatsko političko ujedinjenje i jedinstvo samo utopija, a jedino rješenje je
hrvatska individualnost koja tek treba da se stekne, ali na osnovama pozitivnog nacionalizma i
oslobađanja Hrvata od bilo čije (posebno srpske) ideologije i ideja bilo kakve vrste vezanih za
nekakavo jedinstvo, jer Srbi svojataju hrvatske velikane samo u želji da se dođe do političkog
ujedinjenja Srba i Hrvata (jugoslovena), a pri tome se uopće ne poštuje hrvatska vrijednost tih ljudi
kao Hrvata. Po njemu, Starčevićeva i pravaška ideologija je jedino pravo rješenje za hrvatsku
nacionalističku misao, naravno, pri tome računajući i muslimane, jer dok ne dođe do ujedinjenja
svih Hrvata, dok svako od njih ne bude “svoj na svome”, ne treba uopće misliti na bilo kakva druga
sjedinjenja, bilo kakve prirode. Kada se postigne hrvatsko jedinstvo, tada se može razgovarati i
misliti kako i na koji način Hrvati trebaju stupati u odnose sa drugima. Unutar ovakve Hotićeve
divergentne misli, on ipak zagovara konvergenciju sa Srbima i drugim, ali bez ikakvog vida
hrvatske dezindividualizacije, bez srpske homogenizacije ili bilo kojeg drugog naroda (nacije). No,
prihvatajući i simpatizirajući ideje socijalizma, Hotić će napustiti svoj averzični stav prema
ujedinjenju, pri čemu će definirati svoje motive, svrhe i pretpostavke tog ujedinjenja . To će se
bazirati, u njegovoj percepciji, na sljedeće:
• jedinstvenost jezika,
• kvalitativno uvećanje pretpostavki materijalnog i kulturnog razvoja (uporedi sa situacijom u
BiH, kakva je sada, tj. sa tri jezika i dva pisma, tri kulturno-obrazovna programa, književnosti,
umjetnosti, itd, itd...jer kada bismo imali nešto jedinstveno, kolika bi ušteda bila za same
građane, budžet i slično...),
• to ujedinjenje treba da se bazira na ujedinjenju “srodnosti duša”(u nacionalnom smislu, jeziku i
sl.), da postoje zajednički nad partikularnim interesima i načinima života,
• decentralizam i federaciju smatra sredstvima kojima se želi vratiti kapitalistički način života (jer
već uveliko percipira ideje socijalizma) i sredstvo dominacije nacionalnih buržoazija,
• ujedinjenje prihvata iz percepcija socijalizma, jer “samo samo na socijalističkoj podlozi”
centralizacija vlasti neće omogućiti međunacionalnu dominaciju i eksploataciju, pa se zato
postojeći sistem mora izmijeniti stvaranjem jedne jake radne zajednice koja će stvoriti jedan
narod koji mora prevladati deficit stvoren ratom.
AUTOKROATIZACIJA, ISLAM I MUSLIMANI
Hotić se deklarisao kao Hrvat, bosanski jezik nazivao hrvatskim jezikom, te pledira na
muslimansku autokroatizaciju. BiH smatra hrvatskom zemljom i govori o njihovom ujedinjenju, sa
Hrvatskom. (nije bilo u skripti)
Po Hotiću, muslimanski narod se nalazi u stanju opće političke, ekonomske, kulturne itd.
dekadencije, pri čemu ne razmišlja sa stanovišta antiislamskog aspekta, već slijedi program
Page 28 of 80
Napredne Muslimanske Stranke Ademage Mešića koji rigorozno kritikujr prozelitizam Štadlera na
islamskim aksiomatskim vrijednostima, a Hotić te stavove stavlja u vrh svojih vrijednosti, jer je
islam praktična i liberalna vjera u bilo kom kontekstu, a islam nije uzrok dekadencije muslimanskog
naroda, već je uzrok u reinterpretaciji islamske dogmatike. U tu reinterpretaciju, koja je dovela do
dekadencije, ulazi fanatizam “koji je onemogućio svaki smisao za evoluciju, logiku i razbor”,
pravilno tumačenje Kur¨ana, hadisa, spriječio prihvatanje inovacija, dakle, demagoško tumačenje
islama, pri čemu je došlo do toga da se vjera, onakva kakva jste, uzdrži, čovjek pri njoj izčezava,
došlo je do zamjene, pa su čovjek i vjera zamijenili uloge – umjesto da vjera služi čovjeku, čovjek
služi vjeri. Ta reinterpretacija (negativna) je za sobom povukla stvaranje nelegitimne islamske
uleme i zatupljivanje razuma i srca, a što je, opet, imalo za posljedicu isključivanje muslimana iz
recepcije kulture i Moderne. Sa tog aspekta Hotić poziva sve muslimane da stupe u borbu protiv
predrasuda i “autoklera”, jer u islamu nema hijerarhije.
KAPITALIZAM I SOCIJALIZAM
U radikalnoj ktitici kapitalizma, čija je paradigma Pariz, s jedne strane, i apologiji socijalizma,
čija je paradigma Moskva, s druge strane, Hotić će reći da su to dva antagonistička svijeta, svijeta
materijalnih dobara, neslobode, ropstva, varvartstva i izrabljivanja i svijeta kulture idealizma i
etičkog preporoda. Za njega je kapital temeljni uzrok svjetskog rata, a militarizam i imperijalizam
su samo proizvodi kapitala i kapitalizma. Njemačka je povela rat zbog preraspodjele imperijalnih
kolonija u svijetu, pri čemu ponovo izražava svoj antikolonijalni stav. U osnovi svjetskog rata, a on
je izraz militarizma, kolonijalizma i imperijalizma, u Hotićevom uvidu, stoji borba za očuvanje
podjele svijeta, širenje ozbiljnih imperija i njihova preraspodjela, pa zato odgovornost za njega
snose sve kapitalističke zemlje. Militarizam kao produkcija kapitalizma ima svoja određenja, a
ona se kod Hotića svode na opće karakteristike kao što su (sve se odnosi na Hitićevu kritiku
njemačkog militarizma i imperijalizma, jer njemačkoj imperijalnoj državnoj politici je podređen
čitav javni život-crkve, uredi, javni zborovi, cijela literatura, osnovne škole i fakulteti-ukratko, sve
je prožeto jedinstvenim odgojnim duhom militarizma i nacionalne megalomanije):
• općenarodna mobilizacija svih ljudskih potencijala u cilju postizanja i ostvarivanja imperijalne
politike;
• jedinstvenost javnog mnjenja u kojem se pokornost naziva disciplinom, a patriotizam se
pretvara u mržnju svega što ne pripada određenoj naciji (u ovom Hotićevom smislu i kritici-
njemački patriotizam i javno mnjenje);
• zagovaranje i primjena odricanja svega individualnog i ličnog dostojanstva, a sve to se
podređuje višim ciljevima-militarizmu, kapitalu i kapitalizmu, pri čemu se zločin predstavlja
kao najveće dobro;
• ovakvo shvatanje i primjenjivanje militarizma i imperijalističke politike, obavezno nosi sa
sobom sukob sa ostalim državama, a prije svega one koje su protivne takvoj politici, ali i sa
onima koje imaju slične pretenzije i politiku;
• njemački militarizam, kapitalizam i politika su sami po sebi protupravni jer počinjavaju zločine
protiv drugih naroda i država;
• uništavanje kapitalizma, kao izvorišta militarizma, osnovna je pretpostavka svjetske budućnosti
u kojoj neće biti ratova, a u protivnom će militarizam nastaviti svoj razvoj, pa je opća
demilitarizacija u biti prevladavanje kapitalizma, pa zato Hotić zaključuje da je rat posljedica
militarizma, militarizam je dijete kapitalizma, a ako se želi budućnost bez ratova, tada se
kapitalizam mora uništiti.
Hotić je predvidio svojim anticipacijamAustro-ugarskimnaprijed- novi svjetski rat, ali i borbu
manje razvijenih zemalja za nezavisnost i oslobođenje od imperijalizma i kapitalizma, pa je u tom
smislu budućnost svijeta paradigma Moskve, a ne Pariza.
DRUGE DIMENZIJE KAPITALIZMA
Page 29 of 80
Psihološka dimenzija kapitalizma kod Hotića se ogleda u ljudskoj težnji za luksuzom u kome
pojedinac ubija monotoniju života koja izaziva frustracije zbog nepostizanje određenih
materijalnih i socijalnih ciljeva, pa se kapital javlja kod čovjeka kao patološka potreba. Kapital
tako postaje isključivi ideal svih klasa i slojeva, a koja opet izaziva bezumnu konkurenciju kao
bespoštednu borbu između usamljenih pojedinaca, koji u takvoj situaciji u svakom drugom vidi
rivala i konkurenta. Sociološka dimenzija kapitala se odnosi na, kako Hotić kaže, kapital kao ranu
na društvenom organizmu, jer su kapitalisti “mrtvi” sloj društva (bolje reći muktaši ili
lezilebovići), a na drugoj strani postoji onaj sloj društva koji nema ni za preživljavanje. I kulturna
dimenzija kapitala je negativna jer umjetnost, književnost i sva kulturana dobra pretvara u robu,
čime se stvara dvostruki društveni moral. U ovom kulturološko-aksiloškom kontekstu Hotić misli
da duh gramuslimanska zajednicaivosti dominira društvom, a posebno, što je posljedica tog duha da
je sentimentalna deviza bratstva, jednakosti i slobode degradirana na frazu, jer ta deviza nije našla i
faktičkog izražaja u zakonu koji bi za nju i materijalno garantovao.
TEORIJSKI ASPEKTI SOCIJALIZMA
Za Hotića je poraz kapitalizma neminovnost, a budućnost nastaje sa socijalizmom. U dilemi da li
silom ili milom srušiti kapitalizam, Hotić je na stanovištu evolucije socijalizma, dakle, nenasilnog
ukidanja kapitalizma. Nasilna revolucija podrazumijeva nespretno korištenje sile koje za posljedicu
ima ogromne žrtve, jer vlast ne odstranjuje uzroke nezadovoljstva koji dovode rorevolucije, već
sprječava manifestaciju tih nezadovoljstava. Ta evolucija socijalizma podrazumijeva gašenje
kapitalizma i to tako da on odstupi mirno, a ne naprasno, dakle bez žrtava. Ne podržava ad hoc
prirodu ruske revolucije, ali smatra da je to proizvod i odgovornost kapitalističkog svijeta.

Da li će
put socijalizma biti jednovremen ili sukcesivan, Hotić je kategoričan: “Bilo bi ludo ustvrditi kako bi
se ta socijalitička reforma života imala da provede. Što je glavno, poznata su načela koja se imaju
ostvariti”, a od presudne važnosti su historijski uslovi i okolnosti, kulturna snaga naroda,
specifičnosti društva i slično, a u tom prelazu iz kapitalizma u socijalizam se mogu dešavati
određeni prelani društveni oblici, dakle, jedan sukcesivan evolutivni proces stupanja na historijsku
scenu socijalizma.

Narod u određeno(i)m pojedinc(ima)u vidi oličenje onoga(ih) ko(ji) bi
mogao(li) da zastupa(ju) njegove interese, pa su to obično ličnosti koje prihvata i narod i masa.
Protivnici socijalizma su, par exallans kapital i nacionalizam sa svojim negativnim značenjem, a
diktatura proleterijata ne shvata kao diktaturu, već se tu radi o tome da se “ljudsko društvo tako
uredi, kako ne bi mogao ni jedan za rad sposoban član tog društva živjeti na račun tuđeg rada i da
svako dijete kao novi član zajednice nađe u istoj jednake uslove za život.” Radničke revolucije su
nastavak i dovršetak građanskih revolucija, i one samo ispravljaju nepravde koje su ostale nakon tih
građanskih revolucija. Hotić ne prihvata koncepcijski diktaturu proleterijata, jer socijalizam treba
da prevlada naslijeđene diferencije između plutokratije i proleterske klase, i da on dovršava
građansku ideju socijalne pravde. Zato za Hotića ruski boljševizam nije socijalizam, jer diktatura
jednih nad drugima nije sravnjiva sa socijalizmom. Ipak, svjestan je da se socijalizam ne može
održati bez vojne sile, tj. diktature, ali ne u smislu militarizma, jer upravo kapitalistički militarizam
je osnovna opasnost za opstojnost socijalizma. Pitanje privatne svojine je kod Hotića riješeno tako
da se ona ukine, ali ne i privatna inicijativa koja će se bazirati na idealnim motivima, a ne na
profitu, tj. privatna inicijativa u socijalizmu bi značila izbor one struke rada koja omogućuje
pojedincu da što jače razvije svoju sposobnost na vlastito i zadovoljstvo društvene zajednice. U
matrijalnom smislu ona znači da se ne grabi sve za sebe, već da to bude jedna društvena raspodjela
rada jednog za drugog. Socijalizam je za Hotića samo prelazna faza prema komunizmu, ali se ne
upušta u eksplikaceje šta podrazumijeva pod komunizmom, osim da je to “idealni društveni tip”.
_
“Kao činjenicu možemo uzeti, da je revolucija nastupila dosta surovo i brutalno, kakogod je i brutalan otpor bio, da je
na teror odgovorila terorom, te da je zavedena diktatura proleterijata. Krvavu revoluciju ne možemo nikako braniti, nju
nije moga htjeti ni ruski narod, jer je bolji od mnogih drugih. Tu su revoluciju provocirali događaji, kojima nije
upravljao narod nego kapitalistička klasa, a kada je jednom provalila nije ju bilo moguće zaustaviti.”
_
“Kolika će u prvo vrijeme biti sadržina reforme, koliki će korak društvo u novoj smjernici učiniti, ovisiće od
sposobnosti i kulturi naroda. To bi trebalo svakako uzeti u obzir, jer bi se inače val reforme mogao odbiti od
nesposobnost mase kao o klisuru, a posljedica bi bila zbrka, patnje i bol, koje socijalizam treba da uklanja.”
Page 30 of 80
PROJEKT SOCIJALISTIČKE TRANZICIJE
Provođenje socijalističke reforme na našim prostorima Hotić vidi kroz proces socijalizacije koji
mora biti socijalistički po svom sadržaju, a formalno se tek oslanjati na individualističko poimanje
pojedinaca. Socijalizam se treba provoditi socijalizacijom zemljišta, tako da svako ima jednak
komad kulturnog zemljišta koje se ne smije i ne može prodati ili pokloniti, zatim provođenje
kolonijalizacije kako bi se harmonizirao odnos između zemljoradničkog i ostalog stanovništva,
zatim socijalizacija industrijskih preduzeća, tj prebacivanje istih kao društveno vlasništvo u kojima
će raditi društveni namještenici, bez ikakvog mješovitog vlasništva, a polako to isto treba da se
uradi i sa maloobrtnim firmama koje trebaju postati društvene. U sferi finansija treba ukinuti
metalne novce (od zlata i srebra) uz postojanje samo papirnog, čime bi se “prerezala žila kukavica
kapitalizma”. Socijalistička stambena reforma podrazumijeva nacionalizaciju, i to tako da svako
zadrži svoju kuću ili stan u kojem je živio, a ako je imao više njih oni se podruštvljavaju, dok oni
koji nisu imali staništa, njima treba pružiti društvenu pomoć, s tim da se društvo brine za izgradnju
novih stanova. Sve prometne usluge, pa i PTT, trebaju biti besplatne, razlike između minimalnog i
maksimalnog dohotka ne smiju biti velike, društveni dohodak se ostvaruje putem prihoda iz
rezervisanog općinskog zemljišta, rudokopa, šuma i prevoznih sredstava, a pojedinačni dohodci bi
zavisili od broja djece, s tim da bi se više plaćao intelektualni rad. S obzirom na različiti položaj u
koji će zapasti, s prelazom u socijalizam, socijalne grupe – zemljoradnici, društveni namještenici i
privatnici – društvo će poduzimati mjere na ekonomskom izjednačavanju i uravnotežavanju
njihovog položaja. svi članovi zajednice bi radili pod jednakim uslovima, a težina života
raspoređena isto tako, a sama društvena zajednica (država) kontaktira sa spoljnim svijetom kao
cjelina. Socijalna stratifikacija bi sadržavala tri stratuma – zemljoradnike, obrtnike i upravnike – a
zbog opasnosti od drugih država, tj. agresije, sve dok bi takva opasnost postojala, i vojske. Škola i
religija stoje, u socijalističkoj reformi, na temeljima sekularizma, pa se sve skupa “socijalizam treba
rastaviti u etape i kada se život u jednoj staloži, onda je lako preći na drugu.”
VASO PELAGIĆ
Rođen u Gornjim Čabarima kod Gradačca 1838.g., umro u Požarevcu 1898.g. Nižu gimnaziju i
bogosloviju završio u Beogradu, a 1860-1863 učitelj srpske osnovne škole u Brčkom gdje osniva
prvu bosansku srpsku čitaonicu. U Rusiji boravi dvije godine i u Moskvi sluša predavanja istorije,
medicine i političke ekonomije. Godine 1866 postaje upravitelj srpsko-pravoslavne bogoslovije u
Banja Luci u kojoj nastoji vaspitati borce za političke slobode i narodna prava, a tamo osniva i
srpsku čitaonicu. Početkom 1869.g. zbog sukoba đaka sa turskom vojskom i njihovih postupaka
protiv njih, krajem te godine osuđen u Sarajevu i prognan u Malu Aziju gdje provodi godinu dana, a
iz progonstva bježi u Srbiju 1871.g. Izabran za predsjednika Skupštine i člana odbora Ujedinjene
srpske omladine (1871), a nakon zabrane rada Skuštine odlazi na Cetinje gdje učestvuje u osnivanju
Družine za oslobođenje i srpsko ujedinjenje, nakon čega odlazi u Vojvodinu odakle je protjeran
1873.g. i živi u Trstu, Gracu i Cirihu, a tamo se upoznaje sa socijalističkim idejama i sam postaje
socijalista. Aktivni učesnik bosanskog ustanka (1875), nakon čega ga austrijske vlasti interniraju u
Mikolc, ali je već 1878.g. među ustanicima i postaje oštar kritičar Austro-ugarskim vlasti. Od
tada postaje i zauzima istaknuto mjesto u razvoju socijal-demokratije u BiH, zbog čega je više
puta osuđivan, a posljednje dane provodi u požarevačkom zatvoru, gdje i umire. Od 1867.g.
napisao je i objavio mnogobrojna djela iz raznih oblasti koja su prevođena na strane jezike i koja su
za njegova života štampana u preko 250.000 primjeraka, ne računajući članke i napise u štampi i
raznim listovima. Poznatija djela su: Istorija b-h bune, Odgovor na četiri društvena pitanja,
Socijalizam ili osnovni preporođaj društva, Nauka i radni narod, mnoge knjige o školstvu i
obrazovanju, u narodu poznat kao Narodni učitelj, po najpopularnijem Pelagićevom djelu
objavljenom 1879.g. i koje je do 1894.g. štampano u četiri izdanja u tiražu od 18.000 primjeraka.
Ako ne prvi, onda među prvim zagovornicima ateizma u BiH (djela o tome: Umovanje
zdravog razuma, Koliko nas košta bog i gospodar, Poslanica bogu ili predlog pobožnom
narodu, zbog čega je javno raščinjen u Sabornoj crkvi u Beogradu 1895.g.). Jedna od
Page 31 of 80
najmarkantnijih ličnosti socijalizma na ex-JU prostorima i žestoki borac protiv reakcionarnih
režima, a za ideje socijalizma zbog čega i završava u požarevačkom zatvoru.
I – KONCEPCIJA SOCIJALIZMA
U HSiPM BiH zauzima istaknuto mjesto zbog svog propagiranja ideja socijalizma, posebno na tlu
BiH, ali i šire. Nakon progonstva u Malu Aziju, svoj pansrbizam ustupa mjesto socijalističkim
idejama, mada on ostaje u Pelagićevom mišljenju . U koncepciji i percepciji socijalizma, on će
razlikovati više historijskih oblika: patrijarhalni, antički, bogoslovski, utopijski, državni,
revolucionarni, komunistički, anarhistički i naučni ili radnički socijalizam sa Marksom kao
pretpostavkom.
- patrijarhalni socijalizam ilustruje slavenskom i srpskom porodičnom zadrugom;
- antički se manifestira zahtjevima za jednakost u posjedu i školovanju, za ravnopravnošću žena i
sl. Nalazi ga kod Aristotela, Platona, Sokrata, Protagore i zakonodavca Likurga;
- bogoslovski socijalizam pronalazi u njegovim formulatorima, od Konfučija preko Hrista do
Moravske braće koji su pod firmom boga i vjere tražili politički i ekonomski prevrat i preporod
u korist ravnopravnosti svih ljudi;
- utopijski socijalizam sa Tomasom Morom, Sen-Simonom, Furijeom, Robertom Ovenom koji su
zamišljali društvo koje će počivati u sreći, miru i ljubavi;
- državni socijalizam prepoznaje u Luj Blanu, Blanki, Ferdu, Lasalu, ali i Bizmarku koji ubjeđuju
vlasnike države, crkve i novca da im je dužnost da rade, da ostvaruju životne potrebe radnog
naroda putem reformi provedenih i podnesenih za cijeli radni narod. Po njemu, država treba da
se umiješa u sva pitanja i da postupno bar socijalizira državu, društvo, te tako otkloni krvavu
revoluciji;
- revolucionarni socijalizam traži da se silom socijalne revolucije obori sve što smeta i što
ugnjetačkim i nasilnim načinom sizbija primjenjivanje socijalizma u sve društvene uredbe,
zakone, odnose i poslove;
- komunistički je bio manifestiran u proglasu Pariške komune 1871.g. i koji je proklamirao
jednaka prava i jednake dužnosti za cijeli privredni narod;
- anarhistički socijalizam hoće da goni silu silom, nasilje nasiljem, da vraća oko za oko, zub za
zub, krv za krv i da ruši sadašnji društveni red i poredak – bombama, dinamitom, nožem,
nitroglicerinom i drugim ubilačkim sredstvima;
- naučni ili radnički socijalizam revolucioniše sve i svakoga da ostvari svoja načela putem
obavještavanja, udruživanja, organizacije, izbora i zakonodavstva. Istovremeno, u njegovom
uvjerenju, zasniva se na spoznajama sociologije, statistike, ekonomije, naučnog morala,
matematike, fizike, kozmografije, hemije, embriologije, antropologije, psihologije, anatomije,
fiziologije, higijene, pedagogije i slično.
SOCIJALIZAM KAO NUŽNOST
Za Pelagića je socijalizam historijska nužnost koji, zbog svega što se dešava u svijetu
nepravdi, izrabljivanja i sl. se pojavio kao nauka i ugnijezdio se u svim civiliziranim i kulturnim
državama i pokrajinama. Po njemu, zakoni nužnosti, zakoni prirodnih i humanističkih nauka
gone ljude i narode u socijalizam i u tabor socijalista, jer samo on može ukazati na načine kako
živjeti srećno i solidarno, on može utvrditi prave istine i istinske pravde zasnovane na jednakosti
svih ljudi na svim razinama, a jednakost je vrhunski ideal socijalizma. Temeljni zakon prirode i
društva je zakon napretka koji se ostvaruje dugotrajnim radom, prilagođavanjem i usavršavanjem.
Socijalizam je izraz prirodnih i historijskih zakona i on će nužno dovesti do društva u kome će radni
narod postati tvorac svih zakona i uredbi, , uprave i presude, a svi koji to ne prihvataju treba ih
“bestraga otjerati”.
SOCIJALIZAM I PRIVATNA SVOJINA
Page 32 of 80
Socijalizam nije slučajno otkriće već rezultat borbe ugnjetivača i ugnjetavanih, on je izraz istine,
pravde i razmnosti, on je izraz vječnih ljudskih potreba i težnji, on obuhvata i prirodu i ljudsko
društvo, on ruši staro uređenje i stvara novo. To staro društveno uređenje se temelji na privatnoj
svojini i kapitalu i kapitalizmu, profitu, izrabljivanju i sl. što se stavlja na pijedestal sakramentalnih
vrijednosti, a privatno vlasništvo je uzrok svih antimoralnosti, dekadencije društva i nečovječnosti.
Zbog kapitala se čine mnoga zla koja nemaju granica, on je postao velesila i bog bogova, a njegovo
postojanje rađa zločine, prestupe, nepravde, nesreće, bune i razvrat (“Današnja državna, crkvena,
prosvetna i novčana gospoda sastavljaju veliki tabor i svtu alijenciju samo zato da se održe u
gospodstvu, sili ili vlasti, i da zgrnu što više gotovine, kapitala, u ruke svoje i svojih privrženih”).
Tako se stvara država alijansi koja sa prezrenjem gleda i drži čitav narod u potčinjenosti i stvara
elite moći- FASCINANTNO PROMISLJANJE U TO DOBA.. Samo naučni socijalizam može
prevladati i nadvladati moć kapitala, kapitalizma i kapitalističke elite i to ujedinjenjem u
međunarodnoj razmjeri i tako svoriti jednaka prava za sve.
SOCIJALIZAM, REVOLUCIJA, EVOLUCIJA
Da li socijalizam uspostaviti revolucijom ili evolucijom, zavisi od konkretno-historijskih
okolnosti, prirode države, stanja unutar naroda, a u srbijanskom kontekstu, Pelagić preferira metodu
reformi, tj. mirnim putem, knjigom, riječju, organizacijom, jer revolucija i nasilje koja ona osobno
nosi, nisu izvorne aspiracije socijalista.
1
Pelagić navodi pet faktora koji stvaraju revoluciju i revolucionare:
1. religija i njeni predstavnici – Povijest priznaje i to da niko nije prolio više nevine krvi
čovječanstva od crkve i njenih mantijaša, pa bilo to svojom rukom, ili posredstvom vlada i
opasnih vlasnika. Popovština je i najmanji pokret i polet ideja, i najmanji umni napredak
čovječanstva zalivala krvlju ljudskom i pokrivala narodnim lešinama, onih koje su oni satrli i
satamanili;
2. plemstvo – Ono je sa monarhizmom činilo strahote i užase, koji natjeraše Francuze da podignu
veliku francusku revoluciju, tu jasnu zoru ljudskog oslobođenja i preporođaja;
3. država i njeni zakoni – U sadašnjem vremenu mnoge su države najkrupniji uzrok koji razvija,
rađa i podiže bunu-revoluciju; ali ne zato što želi revoluciju, nego zato što ona nezasitno traži
robove i nezaslužena bogatstva i priznanja;
4. monarhizam i dinastijizam – Srpska je istorija puna primjera ovih uzroka buna- revolucija; s
njima se traže promjene monarha ili monarhije ili promjena dinastije;
5. kapital i kapitalizam – Nepravde koje donosi kapitalistička eksploatacija izazivaju kod radnog
naroda gnev, suze i osvetu, a to troje rađa revoluciju i umnu i krvavu.
Revolucija je, po Pelagiću, odbrana od tiranijskog nasilja nad socijalistima i idejom socijalizma,
tada se na silu i teror odgovara na isti način, umjesto reformi nastupa revolucija. Historijska
alternativa je ili pobjeda socijalizma ili historijska propast, ali je Pelagić ubijeđen u pobjedu
socijaldemokratije, mirnim ili revolucionarnim putem.
IDOLATRIJSKA SLIKA SOCIJALISTA
Socijalizam i socijaliste Pelagić opisuje religijskim pojmovima jer je on u duhu sekularizma i
ateizma apsolutna, vječna istina, socijalisti su apostoli apostola, oni su zemljine soli, svjetlo okje
osvjetljava sve mračne puteve života i ljudskog rada, tvorci nove nauke i ljudi i novih društvenih
odnosa i poslova (Socijaliste često naziva apostolima socijalizma, pa i sebe naziva apostolom
socijalizma, pa će reći: “Za mene je najveća čast raditi i umrijeti u službi istine i pravde-u službi
socijalističke propovijedi i nauke.). socijalizam briše nejednakost polova, on je najkrasnija,
najnaprednija, najpravednija i najmoralnija društvena nauka.
1
U tom smislu Pelagić govori: “Socijalisti rade na djelu socijalizma-na djelu ekonomskog i političkog oslobađanja i
zbratimljavanja svega radnog naroda, bez razlike vjere i narodnosti: besjedom, knjigom, novinom, udruženjem, javnim
dogovorom, zborom, organizacijom, pa čak i zakonodavnim putem u parlamentima i opštinama. Oni samo u krajnjem
slučaju hoće da odbiju silu silom, tiraniju revolucijom.”
Page 33 of 80
JEDAN ILI NACIONALNI SOCIJALIZAM
Svojim razmišljanjima o metodama uspostavljanja socijalizma, Pelagić želi legitimirati
nacionalne socijalizme, pri čemu odbacuje tezu da se socijalizam može javiti samo u razvijenim
kapitalističkim zemljama u kojima su antagonizmi dovedeni do maksimuma, već brani stajalište da
se on može javiti i u manje kulturnim ili nekulturnim zajednicama, industrijskim i neindustrijskim
zemljama, kao npr. u Srbiji i zemljama Orijenta.
2

SOCIJALIZAM I ULOGA IDEJA U HISTORIJI
Uloga ideje nema ograničenja i ona se javlja u svim društvima, bez obzira kakvo je stanje tog
društvenog konteksta, pa tako i ideja socijalizma koja nije proizvod fantazija individualnog genija,
već su one proizvod historijsko-socijalnih uslova, pa kapitalizam nije isključivi kontekst pojave
socijalizma, ona se javlja /ideja/ na tlu patologije društva.
SOCIJALIZAM I POLITIČKE PARTIJE
U sam vrh njegove političke aksiologije ulazi sloboda političkog udruživanja , ali u kontekstu
društvenih međupartijskih zbivanja u Srbiji, on zagovara transpartijsko ujedinjenje, odvažnost i
dobru organizaciju radnog naroda zajedničkim udruživanjem, pri čemu nije važno koje boje će
zastava biti (Crvena zastava često škodi djelu socijalizma, jer mračnjaci zbog nje rasturaju zbor i
prekrate svečanost. Dopušta Pelagić da socijalističke organizacije upotrebljavaju narodne, tj.
nacionalne simbole, uključivši i narodnu zastavu.).
SOCIJALIZAM I LIBERALIZAM
U ideji socijalizma kod Pelagića je inegrirana i ideja zapadnoevropskog liberalno
demokratskog mišljenja koju formulira kao sastavni dio svoje vizije socijalizma u Srbiji, ali ulaze
te vrijednosti i u njegov projekt socijalizacije zemalja Orijenta. Pledira stvaranje bratskog i
slobodnog saveza svih balkanskih i podunavsko-posavskih naroda. Tu je najprije ideja ustavnosti,
ali u socijalističkom kontekstu (a takav ustav treba da garantuje političku, prosvjetnu i ekonomsku
jednakost za sve članove društva i to je njegov noseći stub. Istovremeno, to je ustav socijalne države
koja treba da bude zaštita, potpora i spas svakom iznemoglom, postradalom i unesrećenom članu
naroda), čime se odbija bilo koji drugi oblik vladavine (U tom smislu piše: “Mi ne uvodimo nikoga
u gospodsku, salonsku i dinastičko-monarhističku politiku. I ustavnim reformama Srbije zahtijeva
ukidanje monarhizma i institucije dinastije. Smatra kako su dinastička pravAustro-
ugarskimstanove protivne napretku nauke, protivne zakonu prirode ljudske, protivna pravima i
interesima naroda.). U ideju socijalizma dalje ulazi ideja apsolutnog suvereniteta
općepredstavničkog tijela-skupštine (Nju niko ni u kojem slučaju ne može raspustiti ni odložiti
prije nego kad to ona sama riješi. Zagovara ovaj suverenitet i traži da se u srbijanskim ustavnim
reformama ujamči neograničeni suverenitet, nezavisnost i zakonodavna vlast velikoj i običnoj
Narodnoj Skupštini.). dalje, tu su slobodni izbori zasnovani na općem pravu glasa (Zakonom ove
ustavne, socijalističke države treba osigurati opšte ravnopravno i neposredno izborno pravo glasanja
i biranja za sve punoljetne (20 godina) članove naroda, po kome će svaki imati pravo da bira i bude
izabran, ne gledajući da li je on platio porez ili nije.). pravo referenduma, također, ulazi u
Pelagićevu ideju socijalizma (To je pravo građana da referendumom oduzmu poslanički status kada
poslanici ne rade po položenoj zakletvi), izvršna vlast je podređena zakonodavnoj, a sudska je
izborna i nezavisna (Sudije moraju biti izborne sudije i moraju besplatno suditi), ukidanje vjerskih
2
Zato i piše o mogućnostima socijalizma u Srbiji i na Orijentu, tj. o srpskom socijalizmu i socijaliziranju Bigarske,
Hrvatske, Rumunije, Mađarske, grčke i drugih sličnih zemalja i naroda. U tom smislu će reći: “Mada se zna da u svetu
postoji samo jedan međunarodni-internacionalni socijalizam, ali pak, kad se udešava program, trebnik socijalistički
prema prilikama nekog naroda i neke države, onda može da se kaže: socijalizam srpski, nemački, ruski, bugarski,
hrvatski, francuski, engleski, grčki itd.”
Page 34 of 80
sudova i obaveza plaćanja vjerskih troškova crkci i crkvenim organizacijama i institucijama , pri
čemu komunu (u smislu lokalne samouprave) shvata kao vlast samog naroda. (Komuna hoće samo
da udesi u narodu pravednu i pametnu organizaciju rada i pravičnu nagradu za rad, dajući time
svakome pravo da bude slobodan, srećan i izučen u svim korisnim radovima i naukama).
Uspostavljanje sistema narodne odbrane umjesto stajaće vojske, ukidanje obavještajnih službi i
smrtne kazne uz institiranje na društveno korisnom radu, te na kraju, u ideju socijalizma spada i
sloboda štampe (Mora se zakonom zagarantirati potpuna i neograničena sloboda štampe i riječi. Za
nju se nikakvi zakoni i paragrafi ne smiju vezati, njoj se ne smije učiniti nikakvo ograničenje.)
ZADRUŽNI SOCIJALIZAM
Mogućnost socijalizma na Orijentu Pelagić vidi u patrijarhalnoj srpsko-slavenskoj zadruzi kao
paradigmi socijalizma (Socijalizam kada se prevede na srpski znači društvenost, zadrugarstvo,
zajedničarstvo. Socijalizam dolazi od riječi socijalizirati i socijalizam nešto i nekoga, npr. narod,
čovjeka, društvo, državu, opštinu itd., dakle, to znači uopštavati, udruživati pojedince i pojedinosti u
zajednicu, u zadrugarstvo), i to u nastojanju utemeljenja nacionalnih socijalizama, baziranog na
kolektivnoj socijalističkoj imovini, jer socijalistički kolektivizam hoće da svakom zadrugom
upravljaju i raspoređuju sami radnici. Sva zarada njihova određuje se voljom samih radnika na
uživanje sviju zadruga ravnopravno. Temeljno načelo funkcionisanja ovog socijalizma je načelo
jednakosti, tj. jednaka prava na sve i jednake dužnosti u svemu. Na osnovu toga, svakom članu
zadruge biće ujamčeno sve ono što traže za svakog čovjeka, njegove životne potrebe, tj. fiziološke i
psihološke potrebe.
II – NARODNOST, NACIONALIZAM I CRKVENA RELIGIJA
KRITIČKA NAČELA NARODNOSTI I NACIONALIZMA
Pelagić je rigorozni kritičar predstava o načelu narodnosti, nacionalizma i patriotizma, koje
proističu iz zanosa i religijskog i nacionalnog fanatizma, dok su načelo narodnosti i patriotizma
djelo društvenih običaja pa je uzdignuto na nivo idilopoklonstva . On smatra da su narodnost,
patriotizam i religija potpuno nejasni i suhoparni pojmovi. Po Pelagiću, patriotizam je štit raznim
varalicama i podlacima, pa podržava sve one koji negiraju religiju, crkvu, narodnost, patriotizam,
monarhiju i dinastiju i zastupa zabranu proučavanja i “zborenja” o narodnosti u nastavi, pri čemu
ipak prema drugim narodima pokazuje toleranciju, a ne nikakav vid averzije ili mržnje. Zato i
naziva saveznicima kapitalizma svaki vid religioznog ili nacionalnog fanatizma i šovinizma, pa je
socijalizam jedini koji će sve to otkloniti iz društva.
Kao svoju percepciju socijalizma apologirat će ateizam tj. jedinu idealno-normativnu ali i
irelevantno poimanje Boga, koji treba učiniti da postoji jedna vjera bez ikakvih bogomolja, jedan
jezik i pismo, jedan kalendar, a sve se to može prenijeti na poimanje ateizma i vjere u socijalizmu.
• SRPSTVU I SVESRPSKOM UJEDINJENJU
Još u svom ranom djelovanju je bio opsjednut idejom svesrpskog oslobođenja i ujedinjenja, a
posebno srpsko-bosanskog naroda, pod jedan krov majke Srbije (Mada će ponegdje govoriti o
premiloj nam ponosnoj Bosni, identifikacija sa Srbijom je dominantna te se često u ovo vrijeme
potpisuje sa “Sin majke Srbije” ili “Prijatelj majke Srbije”. I kasnije će govoriti o majki Srbiji i
našoj dragoj Srbiji).
U svojoj osnovi to je zapravo etnički pansrbizam, jer za njega postoji samo jedan-srpski narod
koji se drugačije zove i koji je administrativno-teritorijalno odvojen te ga treba ujediniti. Ali, za
vrijeme bosansko-hercegovačkog ustanka (1875-1878) neće zagovarati prisajedinjenje BiH
Srbiji, niti će prihvatiti proklamaciju ustanika o tome, jer smatra da nije narodni interes jedan
režim zamijeniti drugim (turski – srpskim), i da to nije cilj socijalističke revolucije. U pitanju
državno-pravnog položaja BiH, ne zagovara nikakvo apriori prisajedinjenje Srbiji. Ono je poželjno i
nužno, ali je shvaćeno samo uslovno, aposteriorno, zavisno od karaktera samog srbijanskog režima:
njegova pronarodna reforma pretpostavka je njegove stvarne objektivacije. Proglas ustanika koji
Page 35 of 80
Pelagić odbija potpisati budi hrvatske pretenzije prema BiH, ali u njegovom uvidu ova proklamacija
falsificira motive i ciljeve ustaničke borbe na jednoj strani, i na drugoj, proizvodi prohrvatske
pretenzije, ali Pelagić je odbija i zbog spoljnopolitičkih razloga, tj. imperijalnih ambicija Austrije i
Rusije. I dalje će braniti projekat pansrpske države koja bi treabala sklopiti bratske odnose sa svim
prijateljima Srbije i srpstva, pa to ujedinjenje vidi samo u socijalističkoj Srbiji u kojoj nigdje
iskazano, se nalazi i BiH.
O ANTISEMITIZMU I ISLAMU
Iako je zagovornik internacionalizma ipak zapada u tadašnje stereotipije i predrasude o Ciganima i
Jevrejima koje čak poziva na odricanje od Talmuda i prelazak na pravu vjeru, tj pravoslavlje i slika
ih u negativnim karakterologijskim karakteristikama i stereotipijama. Kroz takve stereotipije
Jevreja, kritikovaće i pravoslavno sveštenstvo kao lopove, lihvare i slično. Islam u potpunosti
poistovjećuje sa Turskom i njenom vladavinom, sa Kur¨anom kojeg se oni nikada neće odreći, oni
su varvari, a pozitivno je to što poštuju i vole svoje vladare, pa i Bibliju naziva sumanotom i
varvarskom knjižurinom.
NIHILIZAM SPRAM CRKVENE RELIGIJE
Pelagić zapravo krajnje radikalno negira i obesmišljava religiju i ljudska religijska osjećanja,
kritikuje historijsko-socijalnu funkciju religije i odnosi se sa krajnjim nihilizmom prema crkvenoj
religiji i crkvenim dužnosnicima koji su kroz historiju uspostavljali i očuvavali vladalačke režime,
privatnu svojinu, kapital i kapitalizam i eksploatisanje i ponašali se po maksimi “Narodi,
pokoravajte se vlastima, jer je svaka vlast od boga poslata” i Pelagić zagovara oslobađanje od svake
vjere i autoriteta, tj. boga i gospodara. U njegovu kritiku ulazi i crkvena politička megalomanska
ekonomija, sveštenike naziva posebnom nemoralnom kastom, zatim, u njegovim percepcijama,
antikulturnu i antiprosvjetiteljsku funkciju crkvene religije pozivajući se na marksizam i darvinizam
i na kraju obesmišljava samu egzistenciju Boga i religijsku dogmatiku (Čist razum vidi i veli da je
tako zvano “Sveto pismo” skup, zbornik mantijaških izopačenih i glupih izmišljotina i da više
vrijedi za čovječanstvo jedan tabak fizike, fiziologije, kemije, no sve crkvene i bogoslovske knjige,
što su od iskona do danas napisane. Sveto pismo je svto kao kupus u proljeće. Ljudima čista razuma
i poštena srca čudno izgleda kako se može zvati Svetim pismom jedna knjižurina koja je ispunjena
najkrupnijim lagarijama od početka do kraja.). Prema Pelagiću, religija je u biti privatna stvar, a u
skladu sa odlukama socijalističke internacionale, ali i svog poimanja scientizma u prirodnim
naukama.
Pelagić recipira i bogumilsku religijsku dogmatiku kojoj imputira socijalističke ideje. O njoj
piše: “Bogumilska nauka išla je da narodima još jasnije prikaže one uzor-istine i pouke koje su
propovijedali Buda, Konfučije, Laoče, Menče, Zatoastar, Hristos i drugi prijatelji ugnjetavanjih i
zavađenih naroda-istine koje glase: Svi su ljudi braća i po zakonu prirode jednaki; ljubi bližnjeg
svog kao sama sebe...Ne čini drugome ono što nisi rad da ti drugi ljudi čine...da niko nikome nije
dužan biti rob niti podvlastan; da zemlja treba da pripada samo onima što je svojim rukama
obrađuju; da su spahije i bogataši vječite i bezbožne pijavice naroda; da vladari i vlasnici nisu od
boga nego od đavola; da su popovi varalice naroda i izdajuce boga i morala; da bog nema i ne treba
nikakvih namjesnika i advokata-mantijaša; da bog ne traži nikakvih molitava, vjera i crkvi; da su
bogomolje popovski dućani gdje vode bezbožnu trgovinu sa imenom boga i morala; da su zvona
đavolske trube; da su ikone varvarski idoli; da bog ne traži od ljudi nikakve žrtve itd. Bogumili su
priznavali Boga i Hrista kao uzvišene ideale koje treba držati u mozgu čovjekovu, a ne u
bogomoljama, molitvama i ceremonijama mantijaškim. Zanimljivo je kako on apostrofira kako
su bogumili bili proganjani od strane pravoslavne hijerarhije, preciznije od vizantijske, grčke i
bugarske gospoštine, ali su se, uz sve progone, proširili pod imenom patarena, albigonaca i sl. u
Italiji, Švajcarskoj, Španiji, Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj, Češkoj i sl."
HRIST I SOCIJALIZAM
Page 36 of 80
No, Pelagić će određene socijalističke zahtjeve kontekstualno izvlačiti iz Kristovih riječi i
religijske terminologije, pa tako ukidanje privatne svojine tumači riječima iz Evanđelja “Ko ima
dvije haljine, neka jednu da onome ko nema”, “Pastir dušu polaže za svoje dobro” u smislu kako bi
ljudi trebali tako da se odnose prema socijalizmu. Socijalistički moral je najsavršeniji kao i Kristov
uzor mučenja, socijalna pravda je u tom smislu da se imanje “razdijeli i krene za Kristom i
njegovim putem”, međunarodno bratstvo => bližnji je svaki čovjek na svijetu; ideja
kozmopolitizma => Krist je propovijedao da je “spasitelj svijeta”; ideja mira => propovijedao je mir
među ljudima; narodne zablude o socijalizmu => Krist je praštao, jer ne znajući šta rade ljudi su
skretali sa puta, itd. Socijalizam opisuje jezikom religijske dogmatike, ali u sekularnom obliku.
Socijalizam nije bezbožništvo, percipira socijalizam kao sekularnu vjeru pa umjesto crkvenog Boga
i njene dogmatike socijalizam uspostavlja vjeru u našeg boga pravde i istine, naša je vjera-načelo i
nauk socijalizma, naša crkva je narodno i čovječansko bratstvo i blagostanje, naš je moral
ekonomska i politička jednakost svih ljudi i naroda i svih korisnih i nužnih i privrednih društvenih
članova, a naš je gospodar razlog nauke uopšte, a naročito razlog i zahtjev fiziologije i humanitarnih
nauka. U tom smislu će pisati: Naša vjera, crkva i pobožnost prava, istinita, razumna i srećonosna
za sve ljude i narode, za sve vijekove i pokrajine. Ona ne traži ni bogomolje ni bogomoljaca, ni
crkava ni džamija, ni manastira ni sinagoga, ni popova ni kaluđera, ni hodža ni fratara, ni papa ni
patrika, niti ikakavih troškova i izmotacija sadašnjih.”
Politika mira (antimilitaristička politika) je temeljna preferencija socijalizma, traži eliminisanje
stajaće vojske, izvođenje vojnih vježbi, ukidanje vojnih zvanja, upotrebu vojske protiv građana, pa i
pacifizam je temeljna preferencija Pelagićevog socijalizma, međunarodni mir i međunarodni
odnos i (Socijalizam podrazumijeva i izgradnju svjetskog društva koje će počivati na međunarodnoj
solidarnosti svih ljudi i naroda.)
RISTO RADULOVIĆ
Ro đ en u Mostaru 1880.g., umro u koncentracionom logoru Arad 1915. g . Godine 1897 biva
izbačen iz mostarske gimnazije zbog učešća u antirežimskim demonstracijama, pa gimnaziju
nastavlja u Sremskim Karlovcima, Sušaku i Slavonskoj Požegi. U Beču i Ženevi študira
romanistiku i germanistiku , 1906.g. se bolestan vraća u BiH i od početka 1907.g. postaje glavni
urednik mostarskog "Naroda", pa se preko tog lista sukobljava sa vlastima i biva zatvaran. Teško
oboljeva i odlazi u Švicarsku na lijecenje 1908.g. a nakon aneksije BiH putuje u Pariz i Petrograd
tražeći sa srpskim političarima poništenje aneksije. U maju 1909.g. se vraća u Sarajevo i postaje
saradnik "Srpske riječi" i "Pregleda" čiji će urednik postati 1910.g. Od kraja 1910g. postaje urednik
"Naroda" i uređuje kalendare "Prosvjete". Poslije sarajevskog atentata režim ga progoni u Mostar,
gdje ga hapse i progone u konc logor Arad gdje će i umrijeti, a posmrtni ostaci su pokopani u
Mostaru početkom 1922.g.
KRITIKA APSOLUTIZMA
Kao mnogi srpski intelektualci tog doba i Radulović će biti paradigmatična ličnost kritike režima
sa kojim će ulaziti u direktne sukobe. Za njega je to režim koji drži pod policijskom prismotrom i
kontrolom sve ustanove, prosvjetne i ekonomske, i koji hoće da im udari "biljeg", režim koji ima
jaku apsolutističku upravu i birokratski aparat. To je dvostruki imperijalizam Beča i Pešte koji
izaziva haotično stanje u BiH i u njemu se nalazi opće zlo za narode BiH i koji nije u interesu "naše
domovine", pa zato on nije nikakva kultumo-civilizacijska zemlja već kolonijalna i imperijalistička,
a BiH je samo jedna obična kolonija neslobodnog naroda unutar nje. Donošenje Ustava BiH je
samo floskula kojom su narodu oduzeta prava i ozakonjen apsolutistički parlamentarizam koji
provodí svoju politiku na račun jednog b-h naroda koji je "pocijepan" na tri vjere i ona (AUSTRO-
UGARSKIM) provodi neomakijavelistički koncept politike provođenja vlasti i autoriteta, ali ne u
interesu naroda, čime je BiH dovedena u situacijų "biti ili ne biti". Radulović se zato zalaže za novi
sistem vladavine na ideji narodnog suverenitetą, a njega ne mogu uspostaviti nikakve reforme, već
samo radikalna opoziciona antivladina politika i borba za ustavna, parlamentarna i građanska prava,
Page 37 of 80
kako bi se suzbila štetna politika režima. To je prevratnička politika za emancipacijų BiH od а -u
režima.
KRITIKA UNUTARBOSANSKE POLITIKE
Pored kritike režima, on kritikuje i patološku egzistenciju unutarbosanske politike iza koje stoji
objektivno historijsko naslijeđeno stanje nekulturnosti, kao općeg stanja u državi i društvu koje je
obilježeno učmalošču i primitivizmom. S jedne strane, tu je fanatizam i fatalizam. na drugoj ropski
duh i pomanjkanje nacionalnih i građanskih vrlina, a na trećoj servilnost, puzanje i poniznost, a što
je sve skupa rezultat režima i historij ske tradicije b-h društva . Ta siika društva je "nečista i
smrdljiva kao kakva orijentalna kasaba" pa u njoj mogu rasti samo pečurke i "otrovne gljive". Tu je
na sceni i konformistička, funkcionalna i prougarska politika uslužnosti prema režimu, a u njegovu
kritiku ulazi i odnos nacionalno-religiiskih reprezentacija i njihov konformizam prema režimu .
Posebno se bavio kritikom Štadlerovog klerikalizmą jer je za njega Štadler glavni nosilac
apsolutističkog režima sa glavnim ciljem njihove politike poistovjećivanja katoličanstva sa
hrvatstvom. Za Radulovića, u Saboru muslimani i katolíci bez skrupula i bez unutrašnie griže
savjesti se identificiraiu sa vladinom politikom, dok joj se pravoslavni odupiru-popuštanjem . Ovdje
je u žiži kritike hrvatsko-muslimanski proaustrijski stav ili tzv. vladinovci, ali tu je i kritika srpske
politike u Sabora, politika verbalizma, a u prvom redu politika Petra Kočica i lista "Otadžbina" i
oko lista "Srpska riječ" kao i drugi koji su provodili konformističku, epigonsku politiku oficijelnog
režima. Glavni nedostatak srpske politike je neorganizovanost i politički nemoral.
Nema se osjećaja za cjelinu, nema ideala, društvo je rascjepkano i individualizirano, nacionalno
dezorganizovano, borbe se vode protiv ličnosti a ne za principe, privatno i partikularno je iznad
općeg, ne postoji pravi nacionalizam, drugim riječima, srpska saborska politika u to vrii eme
doživljava i živi u krajnjoi dekadenciu pa i njih svrstava u "vladinovce".
U kritici Sabora Radulovic je radikalan pa ga naziva "leglom bezdušnosti", a sabornici su lutke
koje unose u Bosnu tuđu vlast i tuđi despotizam, oni su sjenke koji "vode novi moral i nove
aristokrate", oni su mumije i špekulanti i lakrdijaši vladine većine, a ove sudove istiće povodom
rasprava o agrarnom pitanju, a odnose se i na nekoliko ljudi "skupljenih s koca i konopca", što se
naziva zvučnim imenom "srpskom narodnom organizacijom".
II – TEORIJSKO-KONCEPCIJSKA STANOVIŠTA
PRIRODNI ZAKONI HISTORIJE
Iz recepcija teorija o prirodnim zakonima historije Spensera i Gumploviča, Radulović će razviti
vlastitu ontologijų i antropologiju. Prihvatajući Spenserovu diferencijaciju i interakcijų shvatit će da
je razumljiva nejednakost medu Ijudima i narodima, a Gumplovičevu bezobzirnu borbu masa
razmijeva kao podređenost i gonjenje pojedinih grupa od strane drugih - ugnjetača i ugnjetavanih,
pa su ova dva prírodna zakona duboko usadena u ljudima. On prihvata i antropološke teorije o
nepromjenjivosti ljudske prirode kao i predestiniranost rasa da se ukrštaju i miješaju sa drugima pri
čemu one ipak zadržavaju svoju stabilnost, ali vjeruje i u mogućnost da ljudi mogu pospješiti
prirodni tok, čime ulazi u inkonzistenciju jer ako vrijede prirodni zakoni onda nema mjesta ljudskoj
intervenciji i slobodi.
NORMATIVNI POJAM POLITIKE
Normativni pojam politike tj. za Radulovica je ona ono šta treba da bude, i karakterišu je:
• politika je vještina koja u sebe inkorporira sociologiju, psihologiju, finansije, ekonomiju i
pravo;
• kritikuje realnu politiku, kao pozitivističko, deskriptivno poimanje politike jer je ona za njega
samo učvrščivanje postojećeg stanja i borba za vlast;
• preferira moralnu politiku jer ne prihvata makijaveliziranje politike.
Page 38 of 80
Idealne vrijednosti koje bi politika morala imati, za Radulovica su:
- politika nije fenomen svoje vrste (sui generis), već epifenomen koji je proizvod zdravih
ekonomskih i kulturnih prilika koje posreduje fenomen slobode i koncentrisana je oko slobode, pa
takva politika pretpostavlja harmoniju jake tradicije i jake kulture, a slobodu, tek kao normativitet,
treba unijeti u narodnu svijest;
- politika mora težiti čistoti ideala, koji jedino daju dovoljno snage i vjere u preduzete akcije;
- politika koja se vodi višim nacionalnim idealima a ne oportunizmom i utilitarizmom;
- politički moral je u tijesnoj vezi sa srpskim nacionalnim moralom pri čemu odbacuje
makijavelizam i kritikuje ga. On brani individualni moral, ali i javmi moral i moralnost politike i
javnog života uopće.
Idealni politicar bi morao posjedovati , u ovakvom kontekstu shvatanja politike, strpljivost,
izdržljivost, obrazovanost i potkovanost, okretnost i prisebnost, morao bi biti lišen doktrinarstva,
imobilnosti i demagogije, imati jak karakter, biti džentlmen i visoko moralno cijenjen u društvu kao
i jake etničke principe.
LIBERALNO-DEMOKRATSKA AKSIOLOGIJA
U sadržajnom smislu u poimanie politike ulazi i recepcija liberalno-demokratske aksiologije
kao sastavnog dijela njegove evropeizacije koja za sobom treba ostaviti svaki šovinizam,
klerikalizam, vizantijski menatlitet i uskogrudnost, s tim da ne prihvata tadašnje sociološke teorije i
ideološke diskvalifikacije demokrati]e Le Bona, Ničea, Tokvila itd. (Gustav Le Bon je, u njegovom
uvidu, smatrao demokratiju kao povratak primitivnosti i divljastvu, vladu slabijih nad jačim, bolesnih
nad zdravim, glupavijih nad pametnijim. Tokvilje, također, smatrao demokratiju nužnim zlom.
Demokratija mijenja prirodu društvenih odnosa pa i karakter obrazovanja i vaspitanja. U
demokratskom kontekstu škola više primarno ne razvija intelekt i misao, ona zahtijeva vaspitanje i
obrazovanje volje karaktera, koji podstiče na akciju. Akcija, energija i inicijativa treba da su osnovna
načela moderne nastave i modernog vaspitanja. Naravno da u toj promjeni stradaće ličnost, potpuna
ličnost: specijalista i praktični radenik davaće ton.). Radulovic dalje preferira građanske i političke
slobode, ideju narodnog samoopredjeljenja, narodnog suvereniteta, konstitucionalnost i opće
izborno pravo, parlamentarizam, ideju jednakosti i ravnopravnosti svih ljudi, kult individue i
individualizam, politički pluralizam i slobodnu kritiku i javnost i debate bez cenzurisanja, ali
isključuje sposobnost seljaštva iz poimanja demokratije (U tom smislu piše: "Interesantno je
istaknuti da smo mi Srbi prvi počeli uvoditi seljake kao poslanike, jer to zahtijeva demokracija. Koliko
tu ima lažnog i licimjemog ne treba naročito isticati. Prava demokracija mora da bude selekcija-
aristokratska-da upotrijebimo jedan paradoks, i to samo na prvi pogled-ili ona je vladavina najsitnijih i
najprimitivnijih strasti. Do tog uvjerenja došli su ne protivnici demokratizmą, nego njegovi najveći i
najbolji predstavnici.).
POLITIČKE STRANKE
Radulovic je rodonačelnik osviještenog promatranja i ocjenjivanja političkih partija tadašnje
savremenosti, pa ih dijeli na:
• Konzervativne - stranke posjednika, plemstva, gospodstva koji hoće povratak na feudalizam,
bliske su klerikalizmu jer se protive sekularizaciji, ali zna da je konzervativizam historijski
prevladan i anahron;
• Liberalne - kao produkt srednjeg građanskog staleža i javijaju se sa engleskim
parlamentarizmom, proglasile jednakost i ravnopravnost svih ljudi, kao odgovor
na konzervativne stranke. On je na stanovištu da u liberalizmu "država ne smije nikoga
pomagati, niti mu zapreka praviti", odbacuje potpomaganje sirotinje, veterana, žena i djece.
Kritiku liberalističke ideologije Radulovic izražava: ("Međutim, principima liberalnih
stranaka mora se primijetiti između ostalog da svaki kupac nije potpuni poznavalac robe i zbog
toga solidni produkti moraju državom biti zaštićeni od nesolidne konkurencije. U moralnom
smislu moraju biti zaštićeni državni veterani, siromasi, žene jer od njih zavisi razvoj zdravih i jakih
Page 39 of 80
državnih građana, zatim uvođenje i zaštitu putem carina...zato i smatra da sa liberalnom
promocijom čovječanskih prava, jednakosti ljudi i građanskih sloboda nisu ukinute
ekonomske posljedice, koje će imati nagomilani plemićki kapital u slobodnoj konkurenciji
individua. Radulovic upozorava da će se na tlu ovih proturiječnosti liberalnog svijeta pojaviti ideje i
teorije socijalizma.)
Radulovic odbacuje Hegelovo poimanje države jer se po njemu iz takvog shvatanja razvija vojna ili
čista socijalistička država, ali i darvinističko shvatanje države sa biološkog aspekta gdje se država
svodi na običan policijski organ /u smislu samoodržanja i borbe/ (U njegovom uvidu, Hegel stavlja
na mjesto prava ličnosti državu-za njega država nema cilj da služi čovječanstvu, nego je cilj sama sebi.
Ona nema cilja da služi crkvi, niti da se cijepa od crkve; naprotiv, modema država treba daje izvor kako
religioznog, tako i sekulamog autoriteta. Jednom riječju, ne postoje granice za njezin autoritet ni za njenu
odgovornost. Pri tome ističe kako se Marx ne može identificirati sa Hegelom, iako mu je on duhovni otac,
kao sto se Spenser ne može poistovjetiti sa Stirmerom ili Kropotkinom, a diferencije i sličnosti između
njih se uspostavljaju upravo u poimanju države. Na
osnovu Darvinove teorije selekcije, oni su unijeli u sociologiju biološki princip i proglasili borbu za život
kao osnovu društvenog napretka, uništenje slabijih kao dobro za održanje i očuvanje rase.). Između
ovih shvatanja države će doći do kompromisa jer moderna demokratija želi izmiriti pravo sa
principom općeg naučnog dobra, ali ne kao država egalitarizma, jer neće nikada doći do nivelacije
između elita i okoline i njihova će se udaljenost uvijek smanjivati u društvu, ali nikada neće biti
anulirana.
KRITIKA SOCIJALISTIČKE TEORIJE I SOCIJALDEMOKRATIJE
Glavne komponente socijalističke teorije, po njemu,su:
- to je kritička teorija jer vrši kritiku kapitalizma,
- vrši kritiku socijalnog klasnog uredenja koje je pod okriljem države,
- ona ima svoje ideale - ravnopravno društvo sa ukidanjem države gdje bi svakom bilo
zagarantovano jednako pravo na isti razvoj kao i međusobna jednakost između ljudi.
U kritici socijalističke teorije zapaža kontradikciju kod Marksa u njegovom mišljenju historije i
prírode, jer ovaj kaže da je klasna organizacija i historijski i prirodni biološki proces, a posebna
kritika je na stajalištu Marksa da je povijest neprestano mijenjanje i razvijanje ljudske prirode koje
Radulovic odbacuje jer se po njemu, u ovakvom shvatnju zanemaruje etnološki momenat, jer
historijske razlike između ljudi nisu kvalitativne nego kvantitativne prirode i sloboda individua i
naroda nije stvar intuicije vec borbe i oprobanosti snage koja je u biti čovjeka. On dalje odbacuje i
socijalističku teoriju društva i historije koja ne vidi rezultate brojnih generacija društva koje su
prošle kroz historijski razvoj usljed kojih težnja za vlašću i lakim životom uvijek ostaju glavni
pokretač civilizacije. No, on ipak ostaje u uvjerenju da je pobjeda radništva nad kapitalizmom
neminovnost, a država je tu da obezbijedi zakonima opće izborno pravo glasa i spriječi
eksploatacijų. Interesi pojedinaca i interesi države se ne mogu nikada izmiriti jer je povijest
pokazala daje ona ispunjena stalnom borbom jačeg i slabijeg. U tom kontekstu on kritikuje i SDP
BiH kao stranku koja je praktično-političke prírode i nema koncepcijskog programa, osim po
pitanju nacionalizma, pa su u praksi zaboravili na principe slobode i jednakosti, utonuli u
pragmatizam i korisnost, zaboravljaju hrvatski klerikalizam, pa čak zbog ličnih koristi napadaju i
Srpstvo. Radulovic nastupa sa pozicija srpskog etnocentrizmą, pa srpski nacionalni interes treba da
čini središte u koje se utapaju sve srpske akcije i težnje.
KONCEPCIJSKO POIMANJE NACIJE
Nacija-društvo figuriraju, s biološko-organicističkog stajališta, kao prirodni organizam u kojem
svaki član ima svoju funkciju -poboljšavanje cjelokupnog rada organizma. Nacija jeste i treba da
bude upravo organska cjelina u kojoj postoji jedinstvo i razlikovanje dijelova. Otuda recipira i
socijaldarvinizam, tj. prirodni odabir, adaptaciju i borbu za opstanak nacije. Naciju poima u
spiritualističko-kulturološkom aspektu, protiviječno naturalizmu-rasi, pa govori o "narodnoj duši":
Page 40 of 80
nacija je i individualizirana duša koja ima svoje vanjske, materijalne manifestacijе -jezik, pismo,
zastave, heraldiku i svoj unutrašnji sadržaj koji je nerazdjeljiv.
NORMATIVNA DOKTRINA NACIONALIZMA
Nacionalizam je za njega nužan i cjelishodan i odgovara duhu prirodnih zakona, a za srpski
nacionalizam uzima kao uzor italijanski koji je liberalan, posvečen veličini domovine, nije
opterečen antisemitizmom, književni, intelektualni, liberalan i doktrinaran. Nacionalista je čovjek
koji osjeća ponos svoje rase i svoje kulture, i pripravan je da je brani od stranaca. Nacionalizam u
sebe uključuje i pojam slobode, jer je on borba roba da postane sam svoj gospodar, da sam svoju
sudbinu opredjeljuje i dade joj svoj pečat". Uvodi pojam zdravog i pravog nacionalizma koji je
podloga za opstanak kako pojedinca tako i naroda, on je normativni ideal i tek se treba razvijati u
srpskoj svijesti kroz uniformiranje srpske psihe, sa demokratskom o snovom i 's ciljem jedinstva
naroda (Srpska psiha ujednačuje se, postaje jedna, nerazdjeljiva i nerazlučna, kraj svih pokrajinskih diferencija koje
su proizvod fizičkih i političkih prilika.). Sredstva tog demokratskog nacionalizma su rad, organizacija i
moralno preporodenje, a cilj jedinstvo naroda. Tu je dalje borbenost i vjera u budućnost, etika
samožrtvovanja uz poseban odnos prema etici prava i etici dužnosti, pri čemu vjeruje u
superiornost srpske nacionalne snage. I on barata pojmom nacionalnog egoizma kao sredstva za
jačanje državnog i narodnog nacionalizma, jer bez tog egoizma nema ni uspjeha u stvaranju
velike nacije sa svim svojim odlikama i vrlinama. Nosioci srpskog nacionalizma treba da budu
srednja građanska klasa i njena inteligencija, ali ne govori o inteligenciji u normatívnom smislu,
već se to odnosi na srednji stalež. Ali, Radulovic je svjestan da srpski nacionalizam nema srednjeg
staleža, da je inteligencija dezorjentisana pa treba raditi na obrazovanju mladih generacija koje će
stvoriti taj pozitivni srpski nacionalizam. Ni u ovom aspektu seljaštvo ne može igrati neku
određeniju ulogu, pa seljački stratum ne može biti subjekt nacionalne politike, jer su mu na prvom
mjestu lični ispred općih interesa i ne zna ih razgraničiti. U pravi nacionalizam dalje ubraja
svesrpstvo u smislu ujedinj avanj a i prevladavanja lokalizama, provincij alizama i regionalizama,
potom eliminacija srpskog stranačkog pluralizma, svenacionalna solidarnost.
NACIJA, RELIGIJA I DRŽAVA
Za Radulovica u BiH živi jedan narod koji je religiozno izdiferenciran, ali je jednog jezika i
jedne krvi, pa se proces nacionalisanja neće brzo i lako izvesti. U tom kontekstu i zagovara politiku
konvergencije. Po Radulovicu, još od srednjeg vijeka prava religioznost nije bila osobina Bosanaca,
kao uopšte cijelog srpskog plemena. U njegovom uvidu u pogledu vjerskih identifikacija Srbin je, a
osobito Bosanac, površan i formalistican. Ovaj formalizam je u historiji bio plašt pod kojim se se
vodile bitke i borbe potlačenih i povlaštenih, a iza religijske identifikacije su se krile socijano-
klasne identifikacije i sukobi. Na drugoj strani, ovi sukobi između socijalno i politički gospodarećeg
i potčinjenih stratuma stvarali su društvene antagonizme koji su poprimali formu religijskih sukoba
unutar jednog religijski izdiferenciranog naroda sa istim jezikom, običajima i svjetonazorom. U
doba osmanske vladavine vjerska pripadnost nije bila identična sa nacionalnom pripadnošću
nego sa socijalno-klasnim stratumima, a i katolici i pravoslavci su se osjećali Bošnjacima, pa je,
po Radulovicu, vjerska netrpeljivost i novijeg datuma, ali, može se reći i izvještačena i vještački
stvorena zbog različitih interesa i pretenzija prema BiH. Divergencije dakle imaju noviji datum i
rezultat su antagoniziranih politika i političkih programa i koncepcija na tlu BiH. Zato Radulović i
preferira politiku konvergencije i sekularizma uz potpuno ista prava za sve tri konfesionálne
zajednice na tlu BiH i za njihovu potpunu autonomiju, bez miješanja države u te poslove. I borba
protiv klerikalizma se promatra iz te perspektive, jer su klerikalci protiv demokratije,
slobodoumnosti i protiv nacionalnih ideja, pa borbu za emancipaciju naroda oni ne mogu voditi.
NACIJA, KULTURA I JEZIK
Stvaranj e nacionalne kulture je postalo prema Radulovicu u isti mah i cilj i izraz savremenog
ljudskog društva i sredstvo za održavanje takvog poimanja veza i odnosa između kulture i nacije, pa
Page 41 of 80
zato on zastupa kulturno jedinstvo cjelokupnog Srpstva, a ne samo Srba u BiH. Svaka kultura i
narod žive na granicama drugačijih različitih kultura, kulture Istoka i Zapada, a granica između ta
dva svijeta nije nigdje tako oštro izražena kao u zemljama gdje živi srpski narod. Nacionalna
kultura je jedan od puteva narodnog oslobođenja, a kultura i književnost treba da budu izraz
patriotizma i nacionalne kulture. Književnost mora da bude stvarana na narodnom jeziku. Rođena
na tradiciji i iz tradicije, ona na toj tradiciji živi i s njome evoluiše, ali on zagovara i nacionalizacijų
i dragih duhovnih produkcijа-društvene, humanističke i prírodne nauke. Srpski jezik je visoko
rangiran kod Radulovica i to kao standardni jezik onako kako ga je definirao Vuk Karadžič i on je
važna pretpostavka kasnijeg srpsko-hrvatskog ujedinjenja. Zato i połazi od činjenice, kontekstualno
oko saborskih rasprava o jeziku i pismu, da su ćirilica i zastave amblemi srpske narodnosti i srpske
kulture, pa negiranje ćirilice razumijeva kao negiranje srpstva i ornalovažavanje srpske tradicije i
kulture. Zato i poručuje srpskim političarima da pribave ćirilici ono poštovanje i ono mjesto koje joj
pripada prema broju Srba pravoslavnih (Pri tome se poziva i na povijest SVB smatrajući da su svi
dokumenti pisani na ćirilici, a u doba osmanske vlasti su izdavani listovi Bosna i Cvjetnik na ćirilici.
Očigledno on, bez obzira na sve sličnosti, ne razlikuje srednjevjekovno bosansko pismo-bosansčicu od
srpskog pisma-ćirilice.), uz suprotstavljanje uvođenja njemačkog jezika u unutrašnji saobraćaj na
željeznicama.
SRBI, HRVATI, MUSLIMANI I JEVREJI
lako Radulovic govori o jednom narodu sa tri konfesij e, kod njega se to odnosi na relaciju Srbi-
Hrvati kao dijelovi istog naroda , oni su jedinice našeg naroda, to je jedan narod sa dva imena koji
treba da dovede nacionalizmom do ujedinjenja. U logici diferencijacija, smatra da su vjerske razlike
proizvod ukrštanja političkih interesa država unutar kojih su živjeli srpski i hrvatski identitet. Na te
identitete su djelovali i sociološki zakoni imitacije ostalih nacionalno svjesnih naroda Evrope, kao i
zakon sugesbiliteta sa strane političkih faktora, pa se pod uticajem tih socioloških zakona u s-h
odnosima je prevladalo načelo borbe, ali će se oba ova entiteta ipak kulturno i politickí integrarati.
(To važi i za Bosnu: "Ni ovdje u Bosni za nas ne znače ta imena posebne etničke grupe. No, ističe kako
priznaje hrvatsko ime ne samo onima koji sebe nazivaju Hrvatima nego rado dopuštamo da će se sve one
do sada ogromnom većinom nacionalno nesvjesne katolíčke mase tog našeg zajedničkog b-h, slavenskog
kontigenta nazvati Hrvatima.). U projektu političke i kulturne integracije Srba i Hrvata primarno je
ujednačavanje narodnog jedinstva kao sadržaja zajedničke duše, uz već stvoreni Vukov srpski jezik
koji je dao podlogu za jače kulturno zbližavanje pravoslavnog dijela s-h narodne mase. Druga
pretpostavka takoder postoji i to preko Ljudevita Gaja koji kaže da je srpski jezik primio i katolički
dio slovenske mase, ali je u svemu tome naj veća zapreka katolički klerikalizam (Stadler), ali i
činjenica da ni Srbi nisu u BiH nisu ostvarili jedinstvo naroda u kulturno-nacionalnom pogledu, pa
se to ujedinjenje može rij ešiti samo rješenjem srpskog pitanja u BiH . Muslimani su "samo jedan
element našeg naroda", jedan dio tog naroda, ali su u odnosu na s-h odnose ipak na marginama svih
političko-kultumih interesa. Ipak, politikom konvergencije, uz stereotipne predrasude o krivici
islama za zaostajanje muslimana u svakom pogledu, izražava nadu da će i oni podići "svoj dio
našeg naroda i prožeti ga demokratišnošcu i liberalizmom. Kritikuje njihovu nacionálnu indolenciju
i nedostatak srpskog ili hrvatskog nacionalnog osjećaja, pa potencira nacionalizovanje muslimana u
bilo kojem smislu, a muslimansko političko djelovanje treba da izgubi vjerski značaj kroz
nacionaliziranj e u bilo kom pravcu i da se izjednače sa sredinom u kojoj žive. Muslimanski
fanatizam shvata kao razdraženo stanje vjerskog osjećaja, kao bolesnu pojavu, a muslimanske vođe
optužuje za odbijanje komunikacija sa zapadnim kulturama i civilizacijom, čime se vrši kulturno i
drugo osiromašavanje Muslimana i njihovo degenerisanje nostalgijom za Turskom. Radulovic je
svjestan antisemitizma unutar režima, ali iz toga isključuje Srbiju jer tamo Jevreji imaju sva prava
kao i drugi ljudi i lično ne stoji na antisemitskom stavu . (U velikom broju država postoje čitave organizovane
partije antisemita koji kao najglavniju tačku svog programa ističu borbu protiv Jevreja. Ima država kao Rusija
i Rumunija koje svojim podanicima Jevrejima ne daju građanskih prava kao i ostalim građanima, dok ih
neke ne pripuštaju izvjesnim pozivima, kao sto ih Austrija nipošto ne pripušta većim sudačkim mjestima.
Prema srpskom shvacanju demokratske drzave, oni su u Srbiji potpuno ravnopravni državljani i mogu, ako
se inače pokazu sposobni, da dođu do visokih mjesta. I mi Srbi u BiH potpuno smo liberalni u pogledu
Page 42 of 80
svog ponašanja prema Jevrejima i ne pokazujеmо ni najmanjeg znaka kakve rasne mržnje ili vjerske
netolerancije. Potencira srpske zasluge za jevrejsku političku promociju pa, npr. piše da samo uz pomoc
Srba advokata Jevreji su dobili mjesto predsjednika advokatske komore u Saboru). Unatoč ovakvim
mišljenjima o Jevrejima, ipak ih opisuje u negativnoi karaktero logiji, pišući o njima da se ne
obaziru na pravila društvenog morala, ne obaziru se na zakone samo ukoliko mogu zaraditi, a da se
pri tome ne otkrije njihova mutna radnja, a to i doprinosi njihovom sve većem materijalnom
bogaćenju, ali im s druge strane donosi veliki broj neprijatelja i protivnika. Prigovara Jevrejima
konformistički odnos prema režimu jer su oni uvijek uz Vladu, a svoje bezuslovno pristajanje uz
vladu imaju naplatiti i u politickom i u privrednom pogledu, pa imaju privilegije, najunosnije
poslove u državi, a uz sve to Jevreji vode antisrpsku politiku.(Pa kako nam vracaju Jevreji ovo
preliberalno naše ponašanje prema njima?. Otvorením i bezobzirnim napadanjem na nas. Kad god u
našoj borbi sa vladom Jevreji dodu u položaj da nam mogu naškoditi, oni to na mig vlade izvrše brzo i
energično.). Zato zagovara napuštanje takvog srpskog tolerantnog i proliberalnog stava prema
Jevrejima i totalnu ekonomsku blokadu Jevreja (Ali ima nešto što ne možemo da odobrimo u
našem ponašanju prema Jevrejima, jer nam donosi veliku štetu: mi smo prema njima i više nego liberalni,
pa ne odgovaramo ni na njihova izazivanja i napade istom mjerom ni onda kad nam je to veoma lako. Srbi,
budući da su najbrojniji, jesu glavni potrošači svega onoga s cime Jevreji trguju, pa kao sankcija, treba da
uslijedi bojkot jevrejske trgovine, tj. da Srbi prestanu kupovati kod jevreja. Ekonomsku blokadu treba
provesti i oslobađanjem od jevrejskih kredita tako što će Srbi mali trgovci kupovati isključivo kod Srba
velikih trgovaca, gradskom stanovništvu glavne mušterije moraju biti srpsko seosko stanovništvo i
slično.). Ali, Radulovic će u ovakvoj karakterologiji Jevreja preći i granice BiH i jevrejstvo
percipirati u pejoratívnom smislu. S-H sukobe on tumači kao sukobe dvije protivničke političke
stranke a ne b-h subentiteta i to prvenstveno po pitanju rješenja agrarnog pitanja, pa poziva da se o
tom rješenju izjasni sam narod kako bi i age i begovi i kmetovi bili zadovoljni.(U pitanju agrara na
djeluje radikalna divergencija: "Jer danas cijeli duh politike teži jednom, da se Srbi doguraju do zida,
da dođu do očajanja. Katolíci i muslimani vjerno i bezobzirno provode skovani plan. Poznato je da se
manjine u Austriji stalno potpomažu. U Bosni feudalci neograničeno su gospodari, radini elemenat
predmet je progona i sumnjičenja.). On viđenje rješenja vidi U obliku obligatornog oslobođenia
kmetova, kao i svi drugi srpski intelektualci, pa su zato svi neprijatelji Srba po tom pitanju koji
zagovaraju drugačije rješenje. Novi režim nije donio nista novog u BiH jer je kmet ostao kmet, a
raja-raja, drugim riječima Srbi su i dalje pod jarmom i "turskim zakonima i nepravdama i
podvrgnuti raznim zlima i zlim djelima, pa po njemu, pravda nije zadovoljena. I Hrvate opisuje u
negativnoi karakterologiji zbog raznih nesuglasica i međusobnih sukoba na relaciji Srbi-Hrvati i
njihovu indolenciju po nekim od tih pitanja (Hrvati preko 30 g. pokazuju prepotentnost i
agresivnost, pokazuju drzovne i bolesne pretenzije, uvijek su mezimčad vlade. Iz historije proizilazi da
su Srbi sposobni i za kulturni i za državni život. Kroz cijelu srpsku istoriju prevladava neodoljiva volja za
nezavisnošču i slobodom, što je potpuno strano hrvatskoj istoriji. No, vjerujuci u izjednačavanje srpske i
hrvatske psihe, u pobjedu jugoslovenske ideje, dijagnostirajući i zbilju divergencije u s-h odnosima,
pisaće: "Bice između brace još trzavica, trvenja, nesporazuma, ali ipak sama ideja neće se dati
ugasiti, ona će jačati i snažiti i kao djelotvornija nužnost života pobijediće u toj borbi.").
DRŽAVNO-PRAVNI I POLITIČKI STATUS BiH
lako Bosnu i Hercegovinu smatra kao dvije pokrajine, iz njegovih radova se da zaključiti da
Radulovic stoji na stanovištu b-h -patriotizma i očuvania BiH koju smatra "našom domovinom" kao
povij esnog individualiteta , ali kao i drugi intelektualci stoji na pozicijama pansrbizma pa i za Bosnu
govori kao srpskoj zemlji, Bosna i Hercegovina su dvije najljepše srpske zemlje(U srpske zemlje ubraja
Staru Srbiju, Makedoniju, one su ušle pod skriptar ponosnog bijelog dvoglavog orla, iako je
Makedonija zahvaljujuci sentimenatlnom bratstvu Srba iz Srbije skoro sva pobugarena, da je
nestalo srpske svijesti koja je bila prije mnogo jača od Bugarske, a C. Gora je srpska zemlja, ona je
slobodna srpska kneževina.). No i pored svega toga za Radulovica BiH mora imati svoju
autonomiju, pri čemu u potpunosti odbacuje Štadlerove političke pretenzije, a posebno koncepciju
trijalizma.
Page 43 of 80
SLAVENSTVO, JUGOSLOVENSTVO I SRPSKI MESIJANIZAM
Radulovic propagira ideju jugoslovenstva, uz pozitivnu karakterologiju slovenstva i slovenskih
naroda, a posebno Rusije kao prirodnog predstavnika Slovena. Zalaže se za zdravu jugoslovensku
ideju, jugoslovensku solidarnost, stvaranje jedinstvene JU kulture, a u Jovanu Skerliću vidi apostola
jugoslovenske ideje. Afirmaciju ideje jugoslovenstva veže za prethodno rješenje srpskog pitanja:
"Problem jedinstva Srba i Hrvata, kao i problem jugoslovenski, smatramo kao prirodnu posljedicu
pravilnog rješenja srpskog pitanja.", a kroz sve se proteze i motiv i predstava srpskog mesijanizma.
IZVORIŠTA I PRINCIPI SRPSKE NACIONALNE POLITIKE
Svoje politicko i koncepcii sko djelovanje bazira na svesrpskoj nacionalnoj politici koja se bazira na
doktrini o ugroženosti srpskog naroda kroz čitavu njegovu historiju, zatim na strahu od
germanizacije Bosne i Evrope, pa izriče svoju maksimu "neka nam je najuzvišeniji zakon spas
nacije", a sve opet kroz par prij ateli -neprijatelj .
U srpsku etnopsihološku karakterologiju ulazi smisao za altruizam, težnja ka opštoj
jugoslovenskoj solidarnosti, jaka tradicija, ali slaba kultura, prirodna nestalnost srpskog javnog
mnjenja, velika kritičnost u odnosu na stvaralaštvo, egoizam u najgorem smislu te riječi.
Srpsku nacionalnu politiku će percipirati kao politiku koja se razvija iz prirodnih zakona borbe,
nacionalni ideali su borba za slobodu i misija stvaranje slobodne otadžbine te da srpska nacionalna
politika u cjelini mora osigurati da i "mi Srbi u BiH budemo bolji i kulturniji, požrtvovaníji i
idealniji, i u tom znaku ćemo pobijediti." Ona mora biti vođena idėjom velikog epohalnog prevrata
unutar b-h društva, mora imati svoju svenacionalnu dobru organizaciju, jednu jedinstvenu politicku
partiju (dakle, protiv je političkog i partijskog pluralizma jer se tako razbija homogenost nacionalne
ideje) — Smatrajúci da političke stranke mogu figurirati tek unutar ustavnog poretka i parlamentarnog
političkog režima, on smatra dą ņe treba vįeštački stvarati političke, partije unutar srpskog, naroda jer bi to
značilo proizvođenje strasti, najgore vrste i najžešćeg stanja. Odbija stranačko struktuiranje unutar srpske
nacionalne politike zato što bi cijepanjem na stranke, koje nisu moralne i kulturne, širi se nemoral u masu
i mi svi na taj način gubimo svoje glavno uporište, jer naš nacionalizam, naše prosvjetne i kulturne zahtjeve
može ostvariti samo jedan moralan i organizovan narod."
VLADIMIR GAĆINOVIĆ
Rođen u Bileći 1890. g., umro u Friburgu 1917.g. Osnovnu školu završava u Bileći, gimnaziju u
Mostaru 1901-1907.g. a iste 1907.g. se upisuje u Reljevsku bogosloviju kod Sarajeva. Radio u
redakciji "Naroda", a poslije ankesije prelazi u Srbiju, 1910 maturira u Beogradu i započinje studije
kao Skerlićev đak. Nastavlja studije u Beču, a 1913.g. stiže u Švicarsku gdje studira sociološke
nauke krećući se u krugovima ruskih revolucionara. Učestvuje u pripremama za sarajevski atentat,
zatim bježi iz Švicarske u Belgiju, a početkom rata prelazi u Pariz gdje sa Tinom Ujevićem
dobrovoljno ulazi u francusku momaricu. Iz Pariza odlazi u Lozanu, potom u SAD i u ljeto 1917.g.
diplomira u Friburgu radom o Gijou, iznenada oboljeva i umire krajem jula 1917.g.
Unutar Srpskog građanskog kruga je percipiran kao najbolji predstavnik cijele BiH u onome što je u
njima nesavladivo, neukrotljivo i buntovničko, a istovremeno i među prvim ličnostima organizacije
Mlada Bosna (Mlada Bosna nije imala obilježje jedinstvene i hijerarhijski uređene organizacije. To je prije bio zbir
organizovanih grupa b-h srednjoškolaca koje je povezivala spremnost da se bore za oslobođenje od tuđinske vlasti i
za stvaranje jedne južnoslovenske države. Smatra se da je u Gaćinovićevom članku "Mlada Bosna" prvi put
upotrijebljen ovaj naziv.). Pripadnik je, zajedno sa ostalim mladobosnašima, velikog narastaja
nacionalnih revolucionara i žestoke nacionalne borbe i revolucije. Gaćinović i Mlada Bosna su u
literaturi pokušani da budu prikazani kao akciono jedinstvo najborbenijih elemenata u borbi mlade
b-h inteligencije sva tri naroda u borbi za oslobodenie BiH od AUSTRO-UGARSKIM okupacije (Taj
kritički diskurs koji hoće da demistifícira one glorifikacije i konvencionalne predstave te pokaže njihovu
neadekvatnost unutar etablirane marksističke interpretacije, jeste unikatan ali tada više diskretan nego
eksplicitan. U ilustrativnom smislu, taj se diskurs može naći u interpretaciji Nedima Šarca iii Mustafe
Imamovica. Tako će Šarac dovesti u pitanje uvriježenu predstavu o revolucionamom karakteru političkih
Page 44 of 80
pretenzija Mlade Bosne pa će reći: "kod mladobosanaca su primjetne svojevrsne elitističke preokupacije i
identifikacije sa subjektom istorije kome pripada nacionalnooslobodilačka misija...u skali programsko-
strateških ciljeva dominirali su aspekti nacionahe afirmacije. Bitnije promjene ostalih komponenti
socijalnog stanja i odnosa stajali su na periferiji ili posve izvan neposrednih interesa i dometa ovog pokreta.).
EKSPANZIVNI PANSRBIZAM
Nacionalno pitanje i pitanje državno-pravnog statusa BiH bila su temeljna pitanja tog vremena u
BiH. Gaćinovićevi odgovori na ova pitanja se kreću unutar šire političke koncepcije i unutar
tradicionalnih predstava o historijskokm identitetu i individualitetu BiH, a izvorišnu komponentu tih
koncepcija i predstava čini stanovište etničkog pansrbizma, gdje je Gaćinović krajnje eksplicitan
tvrdeći da je BiH stara srpska zemlja {Ovaj i ovakav kurs je bio prisutan kod svili koji su bili
okupljeni oko "Bosanske vile". Srpski kurs je u svakom broju Vile obilježen, iskazan na bilo koji način.
Kao skoro svi Srbi u to vrijeme, list stoji na stanovištu da je BiH srpska zemlja i da u njoj živi jedan
jediní, srpski narod, razdijeljen u tri vjere. Dosljedno tome, list poriče postajanje Hrvata i hrvatskog
imena u okupiranoj zemlji, i to u više prilika otvoreno i bez ograde. Pored ovoga, list se zalaže za
istorijska prava Srba na dijelove Dalmacije i Dubrovnika i zastupa tezu o Srbima katolicima. Uz sav svoj
pansrbizam, Gaćinović ne zauzima ovako radikalno nihilističko stanovište prema Hrvatima. U
tekstu u kojem formulira asìmilatorsku politiku prema Muslimanima u BiH, ističe kako
novopokrenuti list "Srpska omladina" prema Hrvatima će stajati u pasivi. Smatraće neaktualnim
pitanje srpsko-hrvatskog jedinstva koje će riješiti proces rada i vremena cijelih desetina godina).
DEZINDIVIDUALIZACIJA BOŠNJAKA MUSLIMANA
Svoje radikalno nacionalno pansrpsko stanovište on će formulisati kroz osnovne komponente
tadašnje sipske inteligencii e :
• kooperacija srpske i muslimanske omladine uz pasivan odnos prema Hrvatima;
• preferenciju nacionalne dogme i nacionalizma kao religije, kao najveće životne tendencije
• primjena ekspanzivnog nacionalizma uz veću prijemčivost prema Muslimanima;
• zajedničkim miješanjem stvarati novi tip srpskih ljudi.
Konzekvencij a ovih komponenti je potpuna dezindividualizacija Muslimana i njihova srbizacija
tj. asimilacija u srpstvo. Muslimane Gaćinović opisuje u negativnoj karakterologiji kao većina
prosrpskih intelektualaca, a u Osmanu Ðiki ću vidi "lijepog srpskog nacionalistu, iskrenog i
otvorenog Srbina, nacionalisti među bosanskim muslimanima i koji u obezličenu muslimansku
masu unosi svjetlost srpstva i srpskog osvještavanja . Ðikić i njemu slični muslimani pripremaju
"velike epohe i revolucije u dušama i stvarima ljudskim".
RASNA „TEORIJA“ NACIJE
Srpski nacionalizam proizilazi iz njegove recepcije "rasne teorije" nacije, pri čemu govori o
slovenskoj rasi, o rasnosti srpskoj, a u bosanskoj rasnoj izmiješanosti, ulogu mladobosanaca vidi
kao mesijansku koja će stvoriti jednu novu rasu , a unutarsrpski spor oko aneksije vidi kao
razbacivanje cjelokupnog srpskog rasnog naroda, pri čemu se rasa identificira sa nacijom . Nacija je,
u njegovoj percepciji, jedna ekskluzivna prirodna datost, jedan rasno profiliran entitet, jedno
naturalističko bivstvujuće koje u sebe uključuje nacionalni individualitet kraj oblika i totalnu
nacionalizaciju prirode i geografije . Kao rasno-biološka datost, nacija i nacionalno osjećanje su i
nešto misteriozno - počivaju na tajanstvenoj identifikaciji nacije i zemlje, a rasni individualitet
nacije je dat u seljačkom stratumu.
ELITA I MASA
Ideja stvaranja novog srpskog tipa proizilazi iz Le Bonove "Psihologije mase" i iz podjele nacije
na elitu i masu. Srpsku gomilu i masu krajnje dekadentno opisuje isto kao i seljački stratum kao
Page 45 of 80
nosioca rasne teorije nacije (U ilustrativnom smislu, navešćemo nekoliko takvih mjesta: "Za posljednjih 30
godina, vrlo malo se razvio naš društveni tip. To je tip pun mračnih, dubokih tragova
ropstva...Mislimo, radimo, živimo na sitan način, uvijek sa malim računima i bez velikih svjetlijih
uvjerenja koja pokreću, prikupĮjaju...Naš život daje težak utisak studeni i apatije. U svojim
vrhovima mi smo samo najčešče neprerađen, grub materijai, koji treba složiti, prikupiti, postrojiti.
Dole, u dubinama svojim, mi smo primitivni, surovi i varvari. Imamo oznake mladih i
neprobudenih. Srpska sadašnjica živi u režimu očajanja i alkohola...Dalje, govorit će o našem
mračnom i sujevjernom seljačkom staležu, no ovakve predstave su rijetke budući da je kritička
oštrica kod njega i njegovih sljedbenika dominantno usmjerena ka srpkoj građanskoj klasi i njenoj
političkoj reprezentaciji koja se drži legalizma i institucionalnog djelovanja unutar а-u režima?).
Pri ovome Gaćino\dć potencira vanpravne i vaninstitucionalne oblike političke aktivnosti, a koje će
provoditi mladobosanci-terorizam.
KULT HEROJA
Nacionalna inteligencija i nacionalni heroj, kao kultoví, su protagonisti srpskog mesij anizma .
Heroji su religijskom terminologijom opisani kao "apostoli, tvorci i krstonošci novih religija, oni će
probuditi naše umrle bogove, donijeti novo carstvo slobode, spasiti srpsku dušu od raspada i poroka
(Problem naroda nije nigdje tako duboko vezan sa problemom ličnosti čovjeka, heroja kao kod nas.
Nikada srpski život nije čeznuo više za tim čovjekom nego danas, kada je pun praznina, poroka i
bolova, koji ulaze u vene, zadiru u srca i plove našom.krvlju.). Nacionalni heroj predstavlja i uzdizanje
kulta žrtve, jer kao sto je to Žerajic radio, on (heroj) govori religijom i fanatizmom, on je apostol
buna, rušenja i oslobađanja, on se rukovodi samo jednim načelom koje pripada "božanstvu i religiji"
- kult žrtve je tom božanstvu apsolutan. Srpski nacionalni heroj "mora biti borac i stradalnik,
zaverenik i mučeník, čovj ек zapadnih manira i hajduk koji će zaurlati i povesti boj za nesrećne i
pogažene". Oni razlikuj u masu i elitu i znaju da revolucija ne dolazi iz očajanja već iz ideja,
unutrašnje snage nacionalizma naroda, iz njegove duševnosti, entuzijazma i sl. a sve to stoji u
psihologiji gomile. Oni stvaraju novi tip srpstva i nove istorije (Stvaranje novog tipa koji će
pripremiti direktnu akciju i zaljuljati srpskom sadašnjicom, u vezi s našom tradicijom, koja je
bogata patnjama, konsp¡racijama i bunama, treba da je veliki i brzi cilj sadašnje srpske tišine. Na
velikom djelu treba da učestvuje cijelo srpstvo pod svim maskama, u svim funkcijama, neprimjetni
genije svuda prisutan, pod kabanicom vojnika, togom građanina, mantijom srpskog sveštenika, u
životu srpske majke, i duši srpske djevojke, u diplomaciji, u varoši, u malom selu. Svuda da se
digne velika zavjera, da obuzme vjera, koja će imati svoje pjesnike i proroke, borce što će probijati
puteve, mislioce sto će obilježavati linije, oportuniste koji će čuvati stvar u "mnogootonom" životu
mirovanja.). Sve što je multinacionalno je dekadentno, jer u njegovom shvatanju kulta heroja nema
mjesta za ljudska prava već ostaju samo mitološke vrijednosti dužnosti i žrtve za naciju, za
jednonacionalnu državu. Zato je krajnji cilj Gaćinovića i mladobosanaca beskompromisna borba za
oslobodenie srpstva i srpskih zemalja svim raspoloživim sredstvima, pa i današnjim rječnikom,
terorizmom i terorističkim aktima i djelima. Svijest o demokraciji je kod Gačinoviča reducirana do
neprepoznatljivosti. Tema demokracije je izostavljena iz njegovog političkog mišljenja. Dužnost a
ne pravo, fanatizam žrtve a ne sloboda subjektivnosti, užitak u obezličenom predavanju misterijų
nacije a ne recepcija rasudne moči: to su totalitarne, sociocentrične, naciokratske vrijednosne
implikacije naturalističko-rasnog misticizma nacije.
Njegova teorija nacije, nacionalizma i etničkog pansrbizma implicira aneksiju BiH - Velikoj
Srbiji. A to znači, rezultirala je negacijom njenog povijesnog, teritorijalnog, duhovno-kulturnog,
državno-pravnog i političkog individualiteta. S obzirom na bliske veze Mlade Bosne i velikosrpske
tajne teroristicke organizacije Ujedinjenje ili smrt, vjerovatno je da je program ove organizacije
uticao i na ovakve mladobosanske predstave o BiH. A u Ustavu ove organizacije čiji je cilj
"ujedinjenje Srpstva", stoji da su uz ostale i BiH srpske pokrajine.
UROŠ KRULJ
Page 46 of 80
Rođen u Mostaru 1875, nema podataka o smrti. Gimnaziju završava u Novom Sadu (1895),
medicinu u Beču i vraća se u BiH gdje u Bijeljini radi kao ljekar. Sa Stojanovićem uređuje
“Dubrovnik”, potom u Mostaru pokreće list “Narod” (1907), čiji je i vlasnik. Učestvuje u
formiranju Srpske narodne organizacije (SNO) kada izdaje brošuru (1908) “Predstavka Glavnog
odbora SNO sa sarajevskim programom”. Član srpsko-muslimanske delegacije koja je u Pešti
izražavala protest protiv aneksije. Nakon uspostavljanja aneksije, ustava i Sabora 1911.g. ponovo
aktivira štampanje “Naroda” u Sarajevu. Nakon sarajevskog atentata interniran iz Mostara od strane
režima, kasnije postaje ministar zdravlja u vladama novoformirane države, a nakon I SR-a
objavljuje čitav niz djela koja se objavljuju u Beogradu, Sarajevu itd. Neka od njih su: Važnost
higijene za državu i naciju(1922), Politika i rasa (rasni nacionalizam) (1925), Kriza
parlamentarizma i njegova reforma (1928), Reforma parlamentarnog sistema (1928), itd.
SOCIJALDARVINISTIČKA SLIKA HISTORIJE
Značajna ličnost za HSiPM BiH zbog pretenzija da utemelji vezu između biologije, sociologije i
politike (Biološke nauke postale su tim važan potporanj sociologiji, bez kojih va upravo nije ni
moguća. Tim je i rasna higijena kao biološka nauka postala važan faktor u životu jedne nacije
odnosno država”). Iza ovih veza stoji njegovo shvatanje i poimanje socijaldarvinizma i rasističkog
biologizma u tumačenju društva i historije. Sa socijaldarvinističkog aspekta, povijest je vječita
borba rasa i naroda (država), a u toj borbi uvijek pobjeđuje rasna superiornost, jer borba u bilo
kojem pogledu i smislu podrazumijeva da pobjeđuje superiorniji i jači nad slabijim i inferiornijim
(Opći socijaldarvinistički zahtjevi historije važe i u našim prilikama i na našem geografskom terenu,
pa i ovdje, ostaće pobjednik ona nacija koja bude prva shvatila i sprovela načela rasne higijene.)
Povijest je vječita borba za hegemonijom superiornih nad inferiornim, to je borba za dominaciju i
pokoravanje “slabijih”, a pobjednik je uvijek onaj superiorniji kod koga je rasna kultura osnovica na
kojoj se podiže jedna velika nacija duhom i tijelom čila i jaka. Rasna kultura, posebno nacionalna
rasna kultura je najjače oruđe u borbi naroda, jer je s jedne strane snažno odbrambeno sredstvo, a s
druge strane dobra podloga za suzbijanje i pokoravanje drugih naroda.
RASNA HIGIJENA I NACIONALNA EUGENETIKA
Rasna higijena je za Krulja zasnovana na biološkom zakonu prirodnog odabiranja, jer se sama
priroda pobrinula da se umnožavaju krepkih i njihovo umnožavanje, a krajnji smisao tog odabiranja
je “čišćenje rase”, a čovjek tu može intercenisati jedino prihvatanjem rasne higijene koja je
zasnovana na teoriji o nasljeđu i koja hoće da racionalno podupire taj biološki zakon prirodnog
odabiranja, da svjesno sprovodi kultivisanje rase, pa je prirodno odabiranje treba smatrati, po
Krulju, kao racionalnu, naučnu osnovu, kao i cijeli način života. Rasna higijena se bavi fenomenom
rasnih bolesti koje se prenose putem sjemenih ćelija s koljena na koljeno, a njih treba sprječavati (U
rasne bolesti on ubraja šećernu bolest, kratkovidnost, hemofiliju, rahitis,, tuberkolozu kao rasno
nasljednu patološku bolest, “slaba konstrukcija” ljudi ili tzv. tjelesnu degeneraciju, zatim “duševnu
degeneraciju – duševne bolesti, glupavost, histerija, neurestenija i sl., a alkohol i duhan su glavni
uzroci rasne patologije. Eliminacija svih abnormalnih stanja jeste zadtak rasne nacionalne
higijene.). Zadatak rasne higijene je trostruk:
1. da se ubuduće što manje ili nikako ne rađaju ljudi sa raznim defektima ili predispozicijama
za njih;
2. da se rasne bolesti istrijebe i otklone patološke osobine;
3. da se preduprijedi postanak novih rasnih patoloških bolesti.
Nacionalna eugenika je novi ogranak biologije i sastavni dio rasne higijene. Nacionalna eugenika
ima, pored “higijene rasplođavanja” koja ima dva pravca-pozitivni, rađanje i množenje sposobnih
članova društva i negativni-sprječavanje rađanja bolesnih i nepodobnih članova društva, ima i druge
zadatke, npr. da ispituje odnose između društvenih klasa i nataliteta jer izgleda da postoji tendencija
civilizacije da umanjuje plodnost kod viših tipova; prikuplja i istražuje biografije vrlo darovitih,
sposobnih i nesposobnih porodica; istražuje socijalne uticaje na brak i bračne običaje; ispituje u
koliko državna akcija stoji u opreci sa eugenikom naročito u pogledu stanja za maloumne i zločince
Page 47 of 80
iz navike, te im omogućuje oplođavanje, a posebno treba uzeti u proučavanje pitanje interniranja
nepodobnih.
BIOLOGIJA I POLITIKA
Veza biologije i politike se uspostavlja kroz popravljanje i usavršavanje rase koje treba da bude
jedno od najuzvišenijih i najvažnijih zadataka društva, jer ono što priroda čini nesvjesno i sporo, to
čovjek treba da preuzme na sebe racionalno i svjesno, kroz rasno vaspitavanje i kultiviranje nacije,
socijalno zakonodavstvo i poresku politiku (Socijalnim zakonodavstvom otklanjaju se društveni
uslovi koji podstiču rasnu patologiju, npr. u oblasti javnog zdravstva, stanovanja, ishrane, školstva,
radnih mjesta, socijalne higijene, alkoholizma, prisilne internacije zaraznih bolesnika, i sl. Otuda su
socijalna i rasna higijena u tijesnoj međusobnoj vezi. Sve što služi dobrom higijenskom životu ne
smije biti oporezovano, nego mora što veće olakšice uživati. A sve što sudjeluje u rasnoj patologiji,
posebno alkohol i duhan, mora biti podvrgnuto rigoroznom oporezivanju.). U ovim oblastima se
država mora posebno angažovati i involvirati u individualnu i mentalnu i javnu, socijalnu higijenu,
a one su ključni elementi rasne higijene. (Brak i rađanje nisu, u njegovoj interpretaciji, privatna
stvar pojedinca, država ima pravo da ograničava i zabranjuje sklapanje brakova ukoliko su
inkopatibilni principima nacionalne eugenike. Otud se i sloboda u proizvođenju novog naraštaja
mora dovesti u sklad sa interesom društva, države i nacije, jer sve rđave posljedice rađanja
nesposobnih, bolesnih i degenerisanih individua snosi najzad društvo, nacija i država, zato se ni
rađanje djece ne smije smatrati kao čisto privatna stvar pojedinca. Sa stanovišta nacionalne
eugenike, zakonom treba zabraniti brakove nasljedno opterećenih osoba (idiotima, duševnim
bolesnicima, epileptičarima, zločincima iz navike, tuberkoloznim i alkoholičarima). Po principima
nacionalne eugenike donja granica za bračni život kod žena bi bila barem 18, a kod muškaraca 25
godina. A gornja granica kod žena je 40-ta, a kod muškaraca 50-ta godina, pa se u godinama izvan
tih granica ne bi smjela djeca začinjati. Rasna i socijalna higijena duboko zasijeca u sam državni
život, tako da i obrazovanje državnika za poziv, kao i političara, iziskuje ne samo studij filozofije,
istorije i nacionalne ekonomije, nego i opsežnu studiju bioloških faktora, naročito rasne higijene,
kao nauke koja pokazuje u čemu se sastoji vrsnoća i sposobnost jednog naroda i kako jedan narod
postaje tjelesno i duhovno jak.).
NACIONALIZAM I PATRIOTIZAM
Rasna higijena, nacionalna eugenika i eugenički zahtjevi po pitanju sklapanja brakova moraju
postati dio uobičajenog socijalizacijskog procesa i svijesti naroda, nacionalna dužnost, a na tome se
uspostavljaju veze između biologije, nacionalizma i modernog patriotizma. Temeljni sadržaj
nacionalizma se sastoji u osviještenoj recepciji imperativa rasnog kultiviranja baziranog na gore
navedenim načelima, a patriotizam se sastoji u tome što će pojedinci osviješteno recipirati načela
rasne higijene i nacionalne eugenike i doživljavati ih intimno, a ne pod presijom, kao bitnu
komponentu svojih nacionalnih dužnosti uopšte. Rasno kultiviranje je postulat nacionalizma, a
rasna higijena se može afirmirati podizanjem rasne svijesti i modernog patriotizma. Za njega je
nacionalizam produkt višeg stepena razvoja, produkt jedne veće kulture, u čijoj je osnovi prirodni
zakon borbe za samoodržanje, a egoizam je glavni faktor te borbe, dok proširenje egoizma na cijelu
naciju predstavlja altruizam nacije, a on se unutar modernih nacija transformiše u patriotizam, ali
patriotizam kao tek jedan stepen altruizma. Nacionalizam i patriotizam imaju glavni zadatak da
održe sve vrijednosti određene nacije i da ih dovedu do savršenstva.
Krulj razlikuje sentimentalni, formalistički (za koji je karakteristično to da on misli da je učinio
svoju nacionalnu dužnost ako je na svoju vinsku čašu stavio nacionalnu trobojku ili sliku kakvog
nacionalnog heroja), pravi i moderni patriotizam, a pod modernim podrazumijeva patriotizam koji
dovodi u vezu personalni interes s nacionalnim dužnostima, gdje se način života pojedinaca udešava
i dovodi u sklad sa dobrom i napretkom nacije i rasne kulture. Formalistički i sentimentalni
patriotizam mogu naciju odvesti na stranputicu, dok se moderni patriotizam pokazuje u angažmanu
na ekonomskom jačanju nacije, pa je čak i štedljivost jedan dio patriotizma, zatim, na
unapređivanju zdravstvenog stanja nacije primjenom načela rasne higijene i nacionalne eugenike, a
Page 48 of 80
posebno na planu porodičnog života budući da je velik patriotizam dati naciji lijep broj potomaka
zdravih tjelesno, sposobnih duševno, čestitih moralno, osiguranih materijalno.
KRITIKA PSEUDOHUMANIZMA
Sukladno ovim svojim shvatanjima rasne i nacionalne higijene, Uroš Krulj je radikalni kritičar
modernog društva u kojem vlada pseudohumanost jer se dopustilo da se pojedine nacije i rase
dovedu u lošu situaciju i stanje i to zbog toga što se u potpunosti zanemaruje rasna higijena i
nacionalna eugenetika, zato što se dopušta rađanje degenerisane djece i što je brak u potpunosti
prepušten privatnoj sferi, a to dovodi do onečišćavanja nacije, umjesto da bude obrnuto, tj. da se
primjenom načela rasne higijene i eugenike izvrši “čišćenje rase”. Po Krulju, “takvu humanost treba
reformirati, a osjećaj i dobročinstvo se moraju svesti u granice razvoja rasne snage koje ne smije
voditi nacionalnom opadanju i degenerisanju”.
JEFTO DEDIER
Ro đ en u Čepelici u Hercegovini 1880.g. umro u Sarajevu 1918 . Gimnaziju završio u Mostaru,
studira u Beogradu i Beču gdje doktorira 1906.g. Do aneksije radio u Zemaljskom muzeju. U
Beogradu 1910.g. izabran za docenta geografije, rat provodi u Francuskoj i Švicarskoj i vraća se u
BiH gdje i umire. Djela: Bilećeke Rudine (1903); antopogeografski rad Hercegovina (1909);
geomorfološko djelo Prilozi geološkoj istoriji Neretve (1907).
ETNIČKI PANSRBIZAM
U historijsko-geografskom, antopološkom i etnološkom istraživaniu Dedijer će dokazivati svoj
pansrbizam prema BiH, a on se širi i van okvira naše zemlje, pa će govoriti o "skopskoj Staroj
Srbiji", o srpskom narodu u Makedoniji i dijelovima Stare Srbije, o Kosovskoj Staroj Srbiji itd.
etnografska istraživanja Dedijer temelji na istraživanju narodne tradicije i njene navodne
vjerodostojnosti. Etnografski historiju u primarno zasniva na narodnoj memoriji i tu je ključna
granica njegove etnografije. BiH stanovništvo je za njega uglavnom srpsko i pravoslavno što je
dovoljan razlog da ne vrši intenzivna etnološka istraživanja, a pravoslavni i Bogumili su prelazili na
islam, dok su katolici bili zašticeni drugim katoličkim državama i samo su pravoslavci nacionalno
osviješteni dok Muslimani nemaju te svij esti, ali im je ostala srpska narodna tradicija . Ni katolíci
nemaju nacionalne svijesti jer su privrženi, kao i Muslimani, religiji, dakle, imali su jaku religijsku
svijest pa je zato i najmanje b-h stanovništva "starinaca"-katolika. Vezanost muslimana za Tursku
je za njih bila fatalna jer se nisu mogli spasiti degeneracije (Muslimani i katolíci kao stanovnici ravnica i
gradova prošli su degeneraciju kroz razne bolesti kao što su sifilis, sušica i sl). Iz ovih shvatanja, po Dedijeru,
proizilazi da je pozicija etničkog pansrbizma opća i ona posreduje kompletno Dedijerovo politicko
mišljenje {najčuvenije begovske familije, po njegovom mišljenju, su doseljeničke. Aspiraciju Srbije da i
u vojnom pohodu izađe na more gorljivo apologira i obrazlaže i J. Cvijić, a Dedijer smatra da nebosansko
porijeklo muslimanske elite ekonomske moći ne proizvodi i uskraćivanje njihovih prava na zemljišni posjed.
To porijeklo, zapravo, ništa ne umanjuje njihova prava koja uopšte u čitlucima mogu imati, ali je
besmislica na osnovu tog pretendovati na velikú starinu).
POLITIKA I NJENE DETERMINACIJE
Svaki vid politike Dedijer tumači logikom geografizma pa geografski položaj i geopolitieke
posljedice utvrduju svijet politike (Težinom "našeg geografskog položaja" između turskog
imperijalizma i zapadnog, imperįjalnog, AUSTRO-UGARSKIM katolcizma, on će protumačiti povijesnu
sudbinu SV, novovjekovne i savremene srpske države. Isti geografski apriorij, u zajednici sa drugim
faktorima, objašnjava i politiku drugih naroda, npr. Bugara: "Za nas je od važnosti da sada znamo da li će
bugarski narodni genije biti u stanju da pogodi svoje .puteve na koji ga upućuje njegova prošlost, njegova
Page 49 of 80
snaga i geografski položaj). Srbija u tom smislu mora imati izlaz na more jer se ne može zamisliti
velika kopnena država bez mora i kopnene sile. U njegovom shvatanju politike ulazi i etničkorasni
sastav određenog naroda , pa je u toj etnografskoj historiji naroda data ona apriorna determinacja i
političke historij e i moderne politike uopće . Dalje, tu ulazi i etnička psihologija , tj. "etnička duša"
ili "nacionalni karakter". Samo politika koja u sebe uspije da infìltrira i upije cjelovitost nacionalne
državnosti je historijski produktivna, a to je u suštini srpska radikalna politika (Dedijer sa žaljenjem
konstatuje da takva politička sinteza nije uspjela u BiH: "...mi vidimo nažalost da se u nas nisu mogli podudariti
elementi s ovako raznovrsnim osobinama i stvoriti jednu veliku i jaku političku organizaciju).
PARTIJE I POLITIČKE BORBE
Bit politike se ogleda u relaciji prijatelj – neprijatelj, a posebno srpske nacionalne politike .
Njegove analize političkih partija i političke borbe u Srbiji su utemeljene na etnografiji sa pozicija
srpskog radikalizma, pa tadašnje stranke razvrstava na rusofilske, austrofobske, panbalkanske i
pansrpske (Preferirajuči srpski radikalizam, u odnosu na srpske liberale i "naprednjake", smatrajući da je on unio
u srpski narod demokratske vrijednosti kao što su opštinska samouprava, opće i direktno pravo glasa i sl. Dedijer će
i kritički pisati o ovoj dimenziji srpske politike, kritički akcentirajući kako je ona, recipirajući socijalističke ideje,
zapravo zanemarila pitanje vojske, administracije, činovničko pitanje i sl).
Dedijerovo shvatanie politike i u ovom smislu ima pozadinu razlikovanja "prijatelj-neprijatelj",
pa govori o kulturnoj i materijalnoj nadmoći naših neprijatelja, o nalogu da Srbi budu superiorniji
od naših neprijatelja i sl., pri čemu je srpska i vanjska i unutrašnja politika na pijedestalu
superiornosti i nadmoćnosti.
Izopačenje srpskog nacionalnog karaktera politike proizilazi iz "kulta ličnosti", jer je to lična,
tvrdoglava i osjetljiva politika koja ulazi u njegov kritički uvid, pa su po njemu sve političke partije
utemeljene na kultu ličnosti patološke po društvo jer se bore za ličnost, dakle, partikularitet, a ne za
opće principe i metode važne za društvo. Protivník je i viška borbene energije u politici, a posebno
srpskoi radikalnoj, zastupanja privatnih interesa i predominacije stranačkih ličnosti u politici i
upravi. Radikalno kritikuje sukobe između intelektualaca u praktičnoj politici i političkim borbama
(Srpsku inteligencijų karakterizira violentnost u politici, lična netrpeljivost, cjepidlačenje, nedostatak razumijevanja
i širokogrudnosti i sl.). U poretku političkih vrijednosti kod Dedijera stoji nacionalna država , (tj. državna
ideja čini glavni dio istorije srpskog naroda posljednjih 150 godina), i anacionalizam koji mora postati duševna
potreba srpstva (u smislu nacionalizován]a muslimana i dragih "anacionalnih"), zatim ustavnost,
demokratija, autonomija pojedinca, građanska prava, lične i sociįalne slobode, kao i tijesna
kooperativna saradnja SPC i nacionalne države (Dedijer je kritičar nedovoljne objektivacije ovih vrijednosti u
srpskoj politici, a uzrok toj insufíjenciji vidi u tome što nije utvrden i zašticen u dovoljnoj mjeri državni prestiž i
autoritet, što sloboda pojedinca nije dovoljno zastićena od neopravdanih napada odozdo, što s uvođenjem opštih
sloboda nije uvedeno dovoļjno reda, sistema i sigurnosti u svakom pogledu. No, ovaj kritički diskurs mu ne smeta da
Srbiju promovira u "pionira" oživotvorenja zapadnoevropskih građansko-demokratskih vrijednosti. Treba gledati da
se i crkva i kler što više angažuju u opštoj nacionalnoj stvari. Jer samo saradnjom u nacionalnoj stvari može se crkva
spasiti od neminovne sudbine koja je sustigla katoličku crkvu u Italiji i u Francuskoj poslije pobjede nacionalne i
opšte slobode. Ovaj angažman proizilazi iz svešteničkog prava na ženidbu i porodicu, pa je u tom pogledu naš kler
nacionalni i demokratski.).
NACIONALNI KARAKTER
Dedijer daje jedan cjelovit prikaz srpske nacionalne karakteroiogije, pa je ona sa pozicija etničkog
pansrbizma ekspanzionistička prema BiH i "drugim srpskim zemljama" i superiorno-mesijanska,
nju dalje karakteriziraju sposobnost za odbranu. stvarannje i progres, izuzetna borbenost, ali i
destruktivne osobine u koje ubraja sklonost ka vođenju borbe radi same borbe, slab
orgartizatorsko-stvarajući rad, kult ličnih naspram nacionalnih interesa, pa će zagovarati. ne
socijalizaciju i nacionalizacijų, već goli individualizam, tj. psihološki dekanditizam koji je
Page 50 of 80
posljedica recipiranja vizantijsko-arapsko-turske kulture i običajnosti (Navikli smo na borbu i mi
tražimo da se borimo. Kad nema istinskih neprijatelja iznalazimo ih i stvaramo između sebe, samo da
imamo u čemu vršiti svoje borbene prohtjeve. Vodimo borbu radi same borbe i ona nam nije sredstvo
nego cilj i pasija. Osobina kulta ličnog interesa je rezultat í srpskog epskog vaspitanja. U javnom životu
ne vidimo cjelinu, njihovi intenciju i interese, već interese pojedinca, ličnosti i mahom sebe kao junake.
Opijeni smo ličnom sujetom i glavni motiv javnog rada je lična slava ili čak lična korist. Lični kult igra
kod nas strahovito ulogu. Sve se nade polažu u ličnosti umjesto u cjeline. Svi hoćemo da smo prvi, da smo
vođe, a malo nas ima radnika. Mi smo danas malo socijalni i nacionalni a suviše individualni.). Ovu
orijentalističku kulturu on vidi u potpunoj negativnosti, kao orijentalni fizički i psihološki
dekanditizam, pri čemu se zaboravljaju "fine i velike slaszi kulturnih naroda" (Prijeti opasnost da naš
nacionalizam ne postane provincijalan partikularistički. Nismo još vaspitani da svaku pojavu posmatramo
sa gledišta opštih nacionalnih interesa, i da interese pojedine provincije podredimo opštim nacionalnim
interesima. U nas se misli da se pravi patriotizam sastoji u forsiranju interesa uže otadžbine i u
potčinjavanju opštih lokalnim interesima. Otuda bolesna težnja nekih krajeva da preuzmu vodstvo u
nacionalnim stvarima, i ako za to nemaju nikakvih drugih uslova osim jednog uobraženja i bezrazložne
ambicije. Mi se oduševljavamo od vremena na vrijeme. U nas se izmjenjuju stanja sangviničkog
entuzijazma i jedne strašne apatije. Te promjene imaju nešto što naliči na duševno stanje jednog
alkoholičara. Ima čitavih krajeva koji su živjeli dugo vremena u jednom bezgraničnom oduševljenju, a
danas su predstavnici pesimizma i skepticizma. Kad se vulgarno izrazimo ima čitavih krajeva i čitavih
generacija koje su iza jedne nacionalne terevenke došli u stanje nacionalnog mamurluka. Ove osobme i
navike predstavljaju jednu veliku manu našeg nacionalnog karaktera. Odsustvo "finih i velikih strasti
kulturnih naroda, za konzekvenciju ima odsustvo sinteze između individualnog i općenacionalnog. Nismo
u stanju da velike nacionalne stvari shvatimo kao lično pitanje i sviju nas zajedno i svakog pojedinca, da
opšta nacionalna osjećanja učinimo ličnim osjećanjima, i da u vršenju nacionalnih dužnosti osjetimo
zadovoljenje naših ličnih duhovnih potreba.).
On će govoriti o regionalnim specifičnostima i pozitivnim karakteristikama "srpsko-etničke
duše", pa će reći da Krajišnici imaju karakter svih graničara, prijeke su čudi, jednostavnih pogleda
i pameti jer, u krajnjem slučaju, Bosanska Krajina je jugoistočna granica pravoslavnog elementa .
SRPSKI NACIONALNI MESIJANIZAM
Sva ova saznanja o karakterologij i srpskog etničkog ethosa, i pozitivna i negativna, u krajnjem
slučaju trebaju usavršavati opće nacionalno preobražavanje i vaspitanj e temeljeno na premisama
srpske superiornosti i nadmoći nad "neprijateljima", moraju se prosvjećivati široke narodne mase i
recipirati određene evropske vrijednosti. Srbi su predisponirani za demokratiju, a srpski nacionalni
mesijanizam ima korijene u SV srpskoj drzavi i oni su uvijek bili na braniku balkanske slobode,
interesa i nezavisnosti, jer su planinski narodi najjači vojnički, najekspanzivniji i privredno najjači,
a upravo b-h Srbi dijele te kvalitete i osobine "planinaskog naroda" pa je mesijanstvo
supstancijalno srpstvu i njegovo osnovno obilježje.
Page 51 of 80
JOSIP ŠTADLER
Iako Štadler nije rođen u BiH (Slavonski Brod), niti se u njoj obrazovao (Godine 1859. Josip
Stadler završio je nižu gimnaziju u Požegi) ili duhovno kulturno razvijao (Zagreb), kao
dugogodišnji nadbiskup Katoličke crkve u BiH, ostavio je snažan pečat na javni život u BiH za
vrijeme au. Hvaljen od Štrosmajera i drugih za zasluge koje je učinio u Bosni i od nje napravio
katoličku pokrajinu, a katoličku crkvu u BiH razvio i učinio važnim elementom društvenog života
Bosne. U svojim nastupima on iskazuje jasan, nedvoslislen vjerski i politički program koji nema
alternative: Bog i Hrvati.
U misli o društveno političkom uređenju Bosne je takođe jasan. Viziju Bosne na osnovu temeljnog
hrvatskog državnog prava vidi u trializmu-ravnopravnosti Zagreba sa Peštom i Bečom, a Herceg
Bosne sa Dalmacijom, Istrom Hrvatskom i Slavonijom.
Štadler u politički i vjerski diskurs uvodi katolički klerikalizam i praksu religijskog prozelitizma.
Religija i nacija
Jedno od centralnih pitanja u javnom diskursu ovog vremena je pitanje odnosa religijske i
nacionalne pripadnosti i ulozi značenja religije u nacionalnim individualitetima. Za Štadlera ovdje
nema nikakve neizvjesnosti katolička i hrvatska identifikacija su u supstancijalnoj stovjentosti. Biti
katolik znači biti Hrvat. Pripadnost katoličkoj vjeri je apriorni uslov hrvatskog patriotizma. U
vezama između religije i nacije Štadler primat daje katoličanstvu. Konstatira da je katoličkom
narodu na prvom mjestu vjera, a u drugom planu nacionalnost. S druge strane katolički klerikalizam
pledira razložnu ljubav prema svom narodu, koja je ne samo poželjna nego je i dužnost. Smatra da
katolici u Bosni treba da se bore za svoju nacionalnu samosvjest, za jedinstvenu Hrvatsku i time
potencira ulogu katoličke crkve u preuzimanju vođenja nacionalne politike.
Štadler, Muslimani i Srbi
Štadler bosanske Muslimane naziva braćom Turcima i muhamedancima. U formuliranju svojih
klerikanskih ideja on je morao uzimati u obzir postojanje i druge komponente u Bosni, pa tako piše
da "i nekatolici mogu biti dobri Hrvati". Ovo su bili u odgovarajućoj mjeri odgovori na projekte
srbizacije Muslimana. U programu Hrvatske katoličke udruge posebno je akcentirana naklonost
prema Muslimanima jer ih prema Štadleru vežu zajdnički narodni opstanak i tardicija. Prema
mišljenju kruga intelektualaca iz Zagreba kojem i Štadler pripada Hrvati su ne samo katolici nego i
muslimani i pravoslavci. U dokazivanju teze da je kršćanska vjera božanskog porijekla Štadler
pretežno slijedi ondašnju klasičnu teologiju koja o islamu pretežno govori negativno.
Prozelitizam
Štadlerov politički koncept nije isključivao politiku kroatizacije. Na empitrijskoj razini, Drugi tek
politikom prozelitizma, odnosno odricanjem od svoje vjere i prelaskom na katoličanstvo, mogu ući
u hrvatski korpus. Važan cilj klerikanske politike je bio pokatoličavanje Muslimana. Štadler odbijao
optužbe da prakticira nasilni katolički prozelitizam. U Bosni, među muslimanskom inteligencijom
Štadlerove ideje nailaze na otpor. Čak i Hrvatska narodna zajednica osuđuje Štadlerov prozelitizam
tvrdeći da se na taj način muslimani odbijaju od krišćanstva. Negativne reakcije postojale su i u
srpskim krugovima. AU je na Štadlerovu agresivnu politiku reagirala iz pragmatičnih razloga
odnosno straha da se u Bosni ne formira antidržavni katoličko muslimanski blok. Nakon neuspjelog
pokušaja da se eliminira Štadler sa pozicije nadbiskupa, vlasti su na pragmatičan način nastojale
ova pitanja urediti zakonom. Donose se uredbe o pristupanju katoličkoj vjeri. Štadlerova politika je
tako bila obilježena idejom prozelitizma.
Page 52 of 80
Politički katolički klerikalizam
Štadlerova programsko politička koncepcija označena je kao konzervativni klerikalizam. Njegova
težnja je bila i da se hrvatski nacionalni pokret potčini njegovom uticaju. Pretenzija da se svjetovna
vlast povinuje crkvenoj nalazi uporište u teokratskim uvidima da se religija i politika ne mogu
razdvojiti. Takvim stanovištima se suprostavljaju bosanski franjevci, protagonisti hrvatske, navodno
liberalnograđanske politike.
Štadler sam formulira idejno teorijske osnove katoličkog političkog klerikalizma. Smatra da su to
temeljni principi kojih se svi članovi moraju držati i ne mijenjati ih. Sve vrijednosti imaju svoje
izvorište u katolicizmu. Pored toga što zastupa modernizirani katolički klerikalizam on je
protagonist političkog i historijskog tradicionalizam. Njegov uzor je u starim Hrvatima.
Restauracija društva na načelima katoličke dogmatike osnovna je programska intencija Štadlerove
koncepcije katoličkog klerikalizma.
Država i Crkva
U svojim pogledima Štadler se oslanjao na au režim uz aspiraciju da katoličku religiju izdigne iznad
ostalih. Interesi su bili obostrani.
Štadler ne prihvata moderni koncept razdvojenosti Države i Crkve. Smatra da ove dvije vlasti ne
mogu djelovati potpuno suvereno i odvojeno već moraju sporazumno i zajednički raditi. Potencira
da Država i crkva sklapaju ugovore.
Kršćanska demokratija
Ideolozi katoličkog klerikalizma zastupali su i ideje kršćanske demokratije. Ona se satoji u
osvještavanju širih pučkih slojeva, poboljšanju njihovog duševnog i materijalnog stanja i sl.
Poimanje kršćanske demokratije nosi u sebi diskurs i totalitarni mentalitet ekskomunikacije.
Isključuje ona ne samo ateizam nego i indiferentizam kao građanski liberalizam. U tom kontekstu
stoji u žiži kritike i sama ideja i empirijska politika. socijalističkog pokreta i Socijaldemokratske
partije BiH.
Političke partije
Štadler nije formulirao neku posebnu teoriju političkih partija. Iz nekih njegovih radova vidljivo je
da smatra da političke partije u BiH moraju biti konstituisane na monokonfesionalnom načelu.
Radikalno odbacuje svaku ideju multikonfecionalizacije, onono multinacionalne konstitucije
političkih partija. Za njega je svojstveno klerikalno poimanje partije.
Bit politike: militarizam i neprijateljstvo
Na jednoj strani politiku promatra u paradigmi militarizma, na drugoj strani Štadlerovim
koncepcijskim i empirijskim predstavama svijet politike jest svijet odnosa između prijatelja i
neprijatelja. Militaristički diskurs politike deducira se iz Štadlerove predstave o unutarnjem
ustrojstvu i hijerarhijskim odnosima unutar same katoličke crkve. U supstancijalnom smislu politika
je kod Štadlera pojmljena kao borba prijatelja i neprijatelja. Smatra da tu borbu može voditi samo
katolička crkva i sama militaristički ustrojena, hijerharizirana i disciplinirana.
Državno pravni status BiH
Ujedinjenjem Stranke prava i Neovisne narodne stranke, u zajedničkom programu o državno
pravnom statusu BiH sa stanovišta hrvatskoh državnog i narodnog prava. On zastupa pravaško
stanovište recipirajući ideologiju Ante Starčevića, ali nakon raskola među pravašima više naginje
Franaku nego Starčeviću. Teži prisajedinjenju Bosne Hrvatskoj i trialističkom uređenju. Kasnije
ove projekcije postaju oficijelni programski imperativ Hrvatske katoličke udruge. Njegovo
Page 53 of 80
mišljenje i djelovanje išlo je u velikohrvatskom pravcu. Štadler i njegovi sljedbenici neće prihvatiti
Majsku deklaraciju i BiH vidjeti u formi stvaranja jugoslovenske države. Ali kako razvoj situacije
nije išao na ruku njegovim aspiracijama on će na kraju prihvatiti odluke Narodnog vijeća o
proglašenju samostalne Države Slovenaca, Hrvata i Srba.
Kritički osvrt
Nakon prevazilaženja sukoba Hrvatske katoličke udruge i Hrvatske narodne zajednice dolazi do
njihovg ujedinjenja.
Klerikalizam obilježava politički monokratizam, totalitarizam, antiprosvjetiteljstvo. Štadler u hspm
u BiH unosi osviješteni, radikalni, ovdje religijski konzervativizam. Iz ovog diskursa stajao je na
pozicijama velikohrvatstva unutar kojeg nema mjesta liberalnim idejama, toleraniciji i poštivanju
drugoga i drugačijega.
MARCEL ŠNAJDER (1900-1941)
Marcel Šnajder je živio unutar svoje riječi. Bilo da je pisao o problemima iz domena filozofije,
psihologije, matematike, prirodnih nauka on je uvijek bio odmjeren i izuzetno svjestan uloge
intelektualca u društvu i njegovom razvoju. 1925. godine došao je u Sarajevo iz Beča gdje je
studirao. Zajedno sa Ognjenom Pricom, Stjepanom Tomićem, Jovanom Krišićem unio je novi duh u
bosanske srednje škole. Predavao je i na Narodnom univerzitetu, Jevrejskom domu i sl. jasno je
opredjeljen prema snagama progresa i to nije moglo ostati neprimjećeno.
Esejistička forma iskaza
Već se u spoljašnjoj formi Šnajedrovog opusa primjećuje osebujnost i autentičnost. On praktikuje
esej kao formu svog iskaza. Ono što je Šnajdera vjerovatno porivuklo formi eseja je mogućnost da
transcendentira predmet o kojem govori, svodeći ga na inspirativnu osnovu, ostavi dovoljno
prostora za govor drugog i drugačijeg. Franc Cengle smatra Šnajdera uz dr Jovana Kršića
utemeljivačem teorijsko kritičke antifašističke esejistike u BiH. Njegova djela po Cengle-u spadaju
u remek djelo međuratne bh filozofske proze.
Pojam i zadatak filozofije
Pri promišljanju Šnajderovog poimanja filozofije mogu poslužiti njegova tri eseja. Društvo –zadaća
filozofije (1924), Njemačka filozofija u magli i antinomijama (1934) i Večna jeres filozofije (1940).
U sva tri eseja provlači se ideja o istorijsko društvenoj uslovljenosti filozofije i njenoj
revolucionarnoj ulozi. Po njemu je filozofija definicija strukture društva i njegovog stanja u
najgeneralnijem koordinatnom sistemu. Šnajder je osluškivao istorijski govor doba. Govor je nosio
slobodu kao postulat koji izvire iz realnih pretpostavki ljudskog uređenja iz objektivnog cilja kome
teže društvene sage.
Prevod Kantovog Vječnog mira i kirtika Kantovog pacifizma
Aplikacija shvatanja uloge filozofije i filozofa ima svoju punu društevnu verifikaciju u
Šnajderovom prevodilačkom radu. 1935. na stranicama sarajevskog Pregleda počeo je da objavljuje
prevod Kantovog Vječnog mira. Šnajder smatra da ovo djelo upravo u vrijeme najjače njemačke
pozicije ima posebnu važnost. Ovim on potencira ideju pacifizma. Šnajder je impresioniran
hrabrošću Kantovog djela Vječni mir nošene francuskom revolucijom. Kant je bio načelni protivnik
revolucije i ostvarenja svojih pacifističkih ideja očekivao putem kulturnog progresa, a njegovo
idealističko gledište dovodi do toga da napredak čovječanstva projicira u moralnu i logičku sferu.
Šnajder poznaje marksističko shvatanje istorije i daje kritiku ovakvog Kantovog pacifizma jer su
njegova pacifistička uvjerenja potpuno drugačija gdje pacifizam nije samo politički ideal nego i
zahtjev vremena.
Page 54 of 80
STJEPAN TOMIĆ
Jajce 1899 - Sarajevo 1941 .g. Gimnaziju je učio u Visokom i Sarajevu. Pošto je 1919.g.
maturirao, upisao se na filozofiju u Beču, diplomirao u Zagrebu, a zatim i doktorirao 1924.g. da bi
potom postao profesor Gimnazije u Sarajevu. Zbog progresivne djelatnosti vlasti su ga dva puta
premještale iz Sarajeva. Početkom školske 1937/38 Tomić je premješten u Veles, da bi ubrzo bio
vraćen u Sarajevo, a krajem 1940.g. premješten je kod Zrenjanina. Početkom okupacije BiH se
vratio u Sarajevo, gdje je poginuo pri prvom bombardovanju Sarajeva. Sarađivao je posebno sa
"Pregledom" koji je uređivao Jovan Kršić. Početkom 1926.g. pokrenuo u Sarajevu časopis
"Smotra" kao i "Encikopedijsku biblioteku" u kojoj je štampao svoje tri brošure: Nedostatak
savremenih škola; Fizika za niži stupanj i Vidovićev pokret.
Prvi rad koji Tomić objavljuje u listu "Uzgajatelj", časopisu za moralno i etičko poboljšanje
društva, čiji je urednik bio Miljenko Vidovic, bio je "Novi tip inteligenci]e", koji je objavljen u dva
dijela. Tomić konstatuje da savremeno doba pokazuje jasne znake raspadanja i krize koji se
ogledaju u skretanju života izvan kolotečine, u tome što je masa izašla na ulice. Sviiet je postao
dvostruk: dva suprotna morala, dva nazora o svijetu i životu, novi i noviji , Zapad i Istok, Evropa i
Rusija. A društvo je u stanju agonije, idejno dezorjentisano, staro se ruši, a novo se gradi. Tomić
zaključuje da je savremeno doba vrijeme najvećeg cinizma. S druge strane, današnja inteligencija
nije dorasla velikim pitanjima savremenog doba, ona nema "regulacionu silu" niti pravu podlogu za
svoju djelatnost. Život pojedinca je za Tomića uvijек socijalni proces, pa ако se sreća pojedinca
može ostvariti samo kao sreća društva, onda je jasno da je najveća zadaća društva da preuzme u
svoje ruke odgoj pojedinaca p okazujući mu kako je bitno zavisan od one cjeline koju nazivamo
društvom, a to je ujedno i prvi zadatak u odgoju one inteligencije koju traži savremeno doba, treba
se pripremati za novo, a ne se bolesno od njega braniti, a taj zadatak pripada novom tipu
inteligencije koja će biti historijsko-evolucionistički orjentisana prema svim kulturnim tekovinama i
koja će u savremenim društvenim formama vidjeti samo prelazni stadij u razvoju društva ka boljem.
Tomić zaključuje da se ni u društvenim naukama ne može stvoriti perpetuum mobile, što znači da
samo zdravo i moralno društvo može stvoriti moralne i dostojne građane, pa se kao zadatak
savremene inteligencije javlja stvaranje socijalne tehnike i socijalnog viška vrijednosti, ali današnje
društvo ne odgovara tim kriterijima. Ono kao cjelina ne funkcionira, ne producira; za njega je sve
karakterističnija anarhija koja stvara klase i unutrašnje suprotnosti. Pogrešne vrijednosti upravliaiu i
javnim i privatnim životom, novac je postao sve . Naše doba je doba fetišizma: čovjek vrijedi
onoliko koliko posjeduje bogatstva. Sve je postalo roba: i umjetnost. i znanost, i brak i čast. Većina
inteligencije je duševno prostituisana . Dokazi su za Tomica u tome da je tadašnja inteligencija
neinteligentna i da je njeno obrazovanje prilagođeno u cj elini prošlom stoljeću , pa se zato događa da se
od onih koji se obrazuju očekuje poznavanje i najkomplikovanijih stvari i zakona, a da istovremeno
u cijelom svom školo vanju i ne čuju za osnovne zakone društvenog razvoja, niti za pojedine oblike
ljudskog duha i složenosti društvenog života, njoj nedostaju filozofsko-sociološki pogledi na svijet,
pa zato naše vrijeme i traži novi tip inteligencije. Svaki društveni razvitak ima svoj moral, a po
Tomiću, tada su vladala dva morala koja se međusobno iskljucuju: moral stradalnika, potlačenih i
moral onih koji tlače, tlačitelja . Moral kao fenomen se može razumjeti samo iz unutrašnje dinamike
socijalnog života, pa se zato moral jednog vremena i društva može kritikovati samo obuhvatnom
sociološkom analizom društvenih odnosa. Tomić smatra da metoda istraživanja morala mora biti
sociološka, jer je socijalni život uvijek okvir u kojem se i pojavljuje moral. A sociialni život je
kompleksno dat i svaki element tog kompleksa stoji u vezama meduzavisnosti prema cjelini pa se
njegovim mijenjanjem mijenja i cjelina i obrnuto. I mijenjanje kultura nužno mijenja i moral, pa
treba ustanoviti tendencije u toj promjeni i za nju izvesti smjernice mogućeg razvoja. Zato su
sociološka istraživanja značajna za temelje budućeg morala, a pokazati ulogu i nužni razvoj morala
znači postaviti sebi zadaću u kojem smjeru treba izgrađivati moralne vrijednosti i moralne jedinke.
Smisao života se može naći i u nama samima, u otkrivanju onog najplemenijejeg i najboljeg u
nama, božije klice u nama, pri čemu se predavač poziva na primjere iz literature otkrivajuci tajnu
ljudskog dvo-bitka: čovjeka-boga i čovjeka-zvijeri. U svakom čovjeku je bog, zato ga ne treba
tražiti u vasioni ili u prirodi. Svi naši ideali su projekcija čovjeka-boga u nama, a danas je vrijeme
da u svakom čovjeku razvijemo smisao za čovječnost, pa je razvijanje boga u čovjeku samo smisao
Page 55 of 80
buduće kulture. A druga strana te iste zadaće jeste sputavanje zvijeri u čovjeku. onemogucavanje
razvitka te strane čovjeka .
U analizi literarnog diela ("Zločin i kazna"-Dostoievskog), na primieru Raskoljnikova Tomić
zaključuje da postoje dvije vrste ljudi: jedni koji ruše stare zakone i običaje i stvaraju nove, i drugi
koje uvijek treba voditi, za koje treba praviti zakone. Raskoljnikov je zaokupljen višim problemima
društvenog života, on je iznad dnevnih stvari, osjetljiv na nepravdu u svijetu, dok je starica za
Tomica simbol društvenog zla, beskrupulozni izrabljivač tuđih nevolja. Kad se stvari gledaju sa tog
horizonta, onda postaje jasno da se Raskoljnikov ne može okarakterisati kao obični zločinac, nego
se u njegovom problemu nalazi jedno od najtežih i najdubljih pitanja ljudskog društva uopće. Tako
je i čuveni psiholog Adler, navodí Tomić, smatrao daje u Raskoljnikovu postavljen najdublji
problem čovječanstva. Tako i Tomić Raskoljnikova tumači sa jednog dubljeg filozofsko-
sociološkog aspekta i u njemu vidi jednu historijsku ličnost koja se bori za prava obespravljenih, te
u tom smislu on nije zločinac, jer kada bi se prihvatilo da on to jeste, Dostojevskov "Zločin i zazna"
bi bili samo običan kriminalistički roman, a ne djelo svjetske literiture koje u sebi krije sve ljudske
svjetske probleme. Kao i Dirkem (ako se sjecaš "Pravila sociološkog metoda", kada je riječ o
pravilima o razlikovanju normalnog i patološkog u društvu, gdje Dirkem pravda zločine kao
društveni! pojavu koja ubrzava i doprinosi razvoju i dinamici društva) i Tomić govori o tome da je
moguće misliti da postoje i ona ubistva koja su korisna za ljudsko društvo i njegov napredak,
ubistva iza kojih se kriju velike duše i velike ideje. U slučaju Raskoljnikova se radi o takvoj vrsti
ubistva, jer je jasno da zločin nije izvršen iz ličnih pobuda ili koristoljublja, niti se radi o ličnim
motivima. Tomić se pita šta znači za laičko mišljenje moral ili biti moralno? On utvrđuje da su
moralno i dobro dvije različite kategorije, kao i nemoralno i zlo. Dobro djelo je moralno ako iza
njega stoje moralni motivi; pitanje je kako se može okvalifikovati djelo Raskoljnikova, jer je ono
prekršaj društvenih zakona, ali to još nista ne govori o moralnosti postupka. Jer, jedna od osnovnih
osobina moralnog karaktera je socijalnost ili solidarnost sa napredovanjem cjeline društva. A
Raskoļjnikov je preko kršenja važecih društvenih zakona pokušao da učini nešto dobro za sve, on je
stajao na usluzi društvu, nemajuci nikakve lične motive kao pokretače u akciji.
"Nedostatak savremenih škola " je njegovo najcjelovitije i najvrednije djelo . To je djelo koje
među njegovim radovima stoji na najvišoj teorijskoj razini i, mada se odnosi na dosta konkretno
pitanje sadržaja koji će se predavati u našim školama, ipak ono pokazuje svu šiřinu Tomicevog
pristupa i shvatanja pojednih problema i njihovog značaja za ukupan društveni život. Jer Tomić je
ustanovio da pitanje škole i obrazovanja nije školsko pitanje, nego eminentno društveno pitanje
koje ne može ostati izvan osnovnog interesa društvenih snaga u njihovom nastojanju oko razvitka
društva u svim njegovim oblicima. Jer, u zemljama zapadnog svijeta je uvedeno prethodno
ispitivanje sklonosti đaka za pojedine struke i zvanja, pa se na osnovu toga moglo pojedincima
preporučivati koje će zanimanje izabrati kao životno. U domaćim prilikama o tome govoriti čini se
ne samo prerano nego čak potpuno i nemoguće. Pored uvoda, ovo djelo sadrži pet poglavlja
(l)Kulturno-socijalni milje u životu pojedinca, (2) Intelektualna kultura, (3) Etička kultura i naše
škole, (4) Estetska kultura i (5) Metodika nastave. Budući da su problemi škole prevashodno
društveni problemi, on ulazi u eksplikaciju svih odnosa pojedinaca i društva, jer društvo kao cjelina
ima veliki i odlučujući uticaj na svakog pojedinca: ono ga formira, vrednuje njegovo djelovanje,
podstiče ga i nagrađuje ili guši ili podcijenjuje njegov rad i dostignuća; društvo daje pojedincu
motive za akciju i društveno korisno i svrsishodno djelovanje ili, pak, na pojedinca djeluje tako da u
njemu proizvodi destruktivni stav prema tom istom društvu. Uključivanje pojedinca u društvene
tokove, posebno u savremenim uslovima, je znatno složenije i ono podrazumijeva tradiciju koja se
formira kroz tokove društvenog života kroz razne oblike (kultura, religija, politika itd.). U okviru
kulturno-socijalnog miljea pojedincu je omogućeno da za relativno kratko vrijeme apsorbuje sve
ono što je čovječanstvo postiglo i iskusilo kroz dugi niz godina svog razvoja i da tako obrazovan i
oduhovljen nastoji da se uključi u zajednički život društva. Samo u društvenim okvirima pojedinac
može tražiti i naći cilj i smisao svog života i rada, samo na taj način, sudjelujući u zajedničkom
životu društva, svako može izgraditi svoju cjelovitu ličnost i biti u mogućnosti da svojim radom
doprinosi opštem napredovanju svoje društvene sredine. Tako pojedinac i dolazi do duboke svijesti
o društvenoj solidarnosti, na taj način uspijeva da se uzdigne od instikta samoodržanja do onako
prefinjene analize prirodnog i društvenog života kojom se danas odlikuju moderne znanosti. A za
Page 56 of 80
sve to je potreban dugi i strpljivi rad društvene okoline na izgradivanju pojedinca po kojem se i
postaje čovjek u pravom smislu riječi: istorijsko i tradicionalno biće. Pri tome je zadatak škole da
pojedincu ponudi odgovarajuéu sliku svijeta njegovog vremena nastojeći uvijek da ona
korespondira sa nivoom kulturnog i društvenog razvoja čovječanstva. Ako se u razvitku i odnosu
škole prema društvu uspostavi određena simetrija, ako nema podudarnosti između načina
obrazovanj a i društvenih potreba, onda, po Tomiću, škole kao mjesto formiranja društvenih ličnosti
poprimaju reakcionarni karakter, postaj u ustanove koje stoje izvan stvarnog života i čak dobij aju
privid suvišnosti i nečega društveno nekorisnog . Za Tomica je tadašnja situacija u školstvu
karakteristična po tome što je to stanje raskoraka u nivou razvoja škole i društvenih odnosa . Zato se
i dešava da ni naša inteligencija ne razumijeva različite pojave u našem društvu, pa je ona, pored
toga što je dezorjentisana, istovremeno i reakcionarna. Vaspitanje je uspjelo onda kad od pojedinca
stvori čovjeka sposobnog za život i saradnju sa ostalim članovima društva u izgradnji i
napredovanju zajedničkog društvenog dobra. Pored toga što u školama postoji pogrešna ideologija,
glavi nedostatak naših škola jest to što ne odgovaraju duhu vremena, one stvaraju inteligenciju sa
zastarjelom individualistickom ideologijom koja je pogrešna i nedovoljna za razumijevanje i
snalaženje u savremenom društvu. školski sistem je izgrađen jos u XIX vijeku koji je imao
dragačije društvene karakteristike. U tom vremenu je ideja atomizacije društva i značaj pojedinca u
njemu dobila na svojoj težini i zauzela centralno mjesto u tumačenju odnosa jedinke prema cjelini
društvenog života. Preovladalo je shvatanje da se jedino preko kvaliteta i mogućnosti pojedinca
može unaprijediti i preobraziti cjelina društva. Time je u ruke izuzetnih pojedinaca stavljena
sudbina cjeline: pojedinac upravlja svim dijelovima socijalnog života koji onda zavisi od
sposobnosti i incijative pojedinaca i njihove medusobne konkurencije. Taj ekonomsko-politički
liberalizam je svoj filozofski pandan našao u Štimerovoj etici egoizma pojedinca. Zato su naše
škole stvarane u tom periodu i inteligencija koja je u njima obrazovana ima izrazito
individualistickú psihologiju. U školama se izučavaju samo prirodne nauke, a od društvenih samo
higijena i povijest, pa se u školama mnogo više traži i predaje poznavanje prirode i njegovih zakona
nego što se proučava društvo i njegova struktura. Sa I svjetskim ratom je je ova individualisticka
ideologija izgubila na važnosti i ustupila mjesto ideologiji kolektivizma, gdje se umjesto pojedinaca
i njegovih moći, uvodi se kategorija istorijskog razvitka i kauzalnog djelovanja društvene okoline
na pojedinca. To je ideologija koja drugim pojmovima tumači sustinu života: umjesto statike,
govori o dijalektici i dinamici, a pojmovi relativnosti, primata cjeline i međusobne zavisnosti
dobivaju primarno mjesto. Naše doba, po Tomiću, stoji u znaku ove kolektivisticke ideologije .
Istorija društvenog rada, njegova organizacija i uloga u napredovanju društva morala bi ući u
programe nove škole modernog vremena, kao što bi socijalne znanosti morale biti dovoljno
zastupljene u obrazovanju na svim nivoima škole, pa je Tomic za obavezno uvođenje sociologije
kao predmeta u školama.
Kad se govori o moralu i etici , treba prije svega naglasiti da se radi o društvenim kategorijama, jer
u svakom našem činu bezuslovno je prisutan društveni interes, kao što i svako naše djelovanje
podliježe procjenjivanju sa stanovišta draštva. Svi smo zavisni u našem razvoju od društvene
okoline, a preko tradicije, koju treba da savladamo, stojimo i pod uticajem onih ranijih generacija
koje su ta kulturna i materijalna dobra stvorila, kao što smo tim načinom povezani i s onima koji tek
dolaze. Prema Arstotelovoj, da je čovjek zoon-politikon, dakle, društveno biće koje uvijek teži da
bude u grupi i društvu, odgojiti moralnu svijest i etički vaspitati pojedinca jedan je od prvih
zadataka naših škola, pa smatra da i etiku treba uvesti u nastavne planove tadašnjih škola, pri čemu
je zanemarena i estetska kultura, čime se ljudi lišavaju mogućnosti da se razvijaju skladno,
harmonično i cjelovito. Tomić je i kritičar metodike nastave koja se provodi u našoj zemlji, jer se
kod nas ne primjenjuju razna nastavna sredstva i pomagala kao u zapadnim zemljama, pa i to
preporučuje, unatoč kritikama kojima je bio izložen kroz ovo svoje djelo. Svoju polemičnost i oštru
kritičnost Tomic će pokazati i u sukobu sa Miljenkom Vidovicem koji j e u Sarajevu držao privatne
škole za odrasle i za prekvalifikacije, a sukob će kulminirati tokom 1926.g. kada i nastaje Tomićevo
djelo "Vidovićev pokret - jedno merkantilno poduzeće". Vidović je kandidate pripremao za
polaganje ispita na redovnim školama jer se samo na taj način mogla steći određena kvalifikacija i
stepen obrazovanja, pa je Tomić u potpunosti raskrinkao ovaj "pokret" i pokazao kako su na djelu
"apsurdnost, kontradikcije, neznanja, perfidnost, a u prvom redu velika novčana zarada, uz sve
Page 57 of 80
hvalospjeve koje je Vidović dobijao od "intelektualaca" koji su bili polaznici njegovih tečajeva i
kurseva. Svoju kritičku analizu Vidovića i njegovih polaznika, on će završiti zaključkom da se tu, u
prvom redu, radi o merkantilnom preduzeću, pa je krajnje vrijeme da se jednom ljubav odbrani od
propovijednika ljubavi; prava je moralna dužnost našeg doba da se moral brani od propovjednika
morala, a idealizam zaštiti od propovjednika ideala. Najprije bi trebalo popraviti popravljače. Tako
Tomić završava svoju raspravu efektno Ničeovom mišlju kojom je i započinje, jer se taj tekst nalazi
napisan na naslovnoj strani cjelokupne knjige, koja je i napisana i njegovom znaku. Pokazujući sav
nemoral i hipokriziju jednog "etičkog pokreta", on je istovremeno dobro ocrtao atmosferu kultumog
života predratnog Sarajeva, u kojoj su se mogle događati i takve stvari za koje se ne bi moglo reći
da služe na čast njihovim nosiocima, niti da doprinose ugledu svoje sredine, pa ih je Tomić zato i
kritikovao i pokušao spriječiti širenje takvih "pokreta" intelektualaca.
MUSTAFA BUSULADŽIĆ
Mustafa Busuladžić je jedan od najvećih bošnjačkih intelektualaca 30-tih i 40-tih godina XX
stoljeća. Bio je pisac, publicista, kritičar, poliglota. Nosilac je ideje Mladi muslimani, antifašista i
antikomunista. Volio je Bosnu, svoj narod, islam, mislio je i pisao o ulozi islama i položaju
muslimana u svijetu.
Rođen je 1914. godine u Gorici kod Trebinja. Nakon završetka osnovne škole upisao je medresu u
Travniku i nakon tri godine se prebacio u Gazi-Husrev begovu medresu u Sarajevu gdje je i
maturirao. Kao učenik medrese svoje tekstove je objavljivao u Islamskom glasu, Novom Beharu,
Obzoru, Svijesti, EL-Hidaji i drugim časopisima tog vremena. 1941. godine je diplomirao na Višoj
islamskoj šerijatskoj školi u Sarajevu, nakon čega odlazi u Rim na postdiplomski studij iz
orijentalistike, gdje je proveo dvije godine. Za to vrijeme je bio saradnik italijanskih časopisa
Mondo Arabo i Oriente Moderno. Pored prosvjetnog i pedagoškog rada mnogo je pisao i prevodio.
Govorio je arapski, turski, italijanski, francuski i njemački jezik.
Od njegovih djela izdvaja se brošura Muslimani u Sovjetskoj Rusiji u kojoj je opisao težak položaj
muslimana u Rusiji. To je bio i povod komunistima da ulaskom u Sarajevo 1945. godine uhapse
Busuladžića i da mu se na Vojnom sudu izrekne smrtna kazna strijeljanjem.
Strijeljanje je izvršeno u naselju Velešići, a očevici tvrde da je noć pred pogubljenje bio smiren i da
je cijelu noć učio Kur'an. Danas jedna ulica u Sarajevu nosi njegovo ime.
Islam i socijalizam
Prvo pitanje o kojem Busuladžić raspravlja jeste pitanje islama i socijalizma. Socijalizam je djelo
zapadnih religija. Francuska revolucija je dovela do kraja socijalnog ropstva crkve i vlastele i
proglašenja principa slobode i jednakosti. Buržoazija je zahvaljujući materijalnom i duhovnom
položaju uživala ta dva principa, za razliku od staleža neimućnih ljudi i radnika, koji nisu mogli
iskoristici slobodu i jednakost zbog neposjedovanja nikakvih dobara. Pogoršanje tog položaja
razvojem industrije, osnivanjem velikih gradova, prisvajanjem dobiti od strane kapitalista, dovelo je
do ogorčenja, mržnje, a zatim i borbe organizovanih radničkih staleža za političku i socijalnu
jednakost, za temeljite promjene u društvu, kako bi se stvorili dostojni životni uslovi. Tako je
nastalo socijalno pitanje i socijalistički pokreti koji su se proširili na mnoge zemlje.
Islamsko shvatanje socijalnog pitanja je univerzalno, ono teži stvaranju univerzalnog bratstva ljudi,
izgradnji i osposobljavanju čovjeka za više, nadzemaljske ciljeve. Islam je u svojoj biti socijalan i
kao takav nema ništa protiv socijalizma, ali samo onog koji se bori za socijalnu pravdu, bratstvo,
čovjekoljublje, slobodu, jednakost, a ne i onog koji se bori za vlast, klasnu mržnju, diktaturu i
nasilje. Duh islamskog socijalizma se potpuno razlikuje od savremenog socijalizma. Islamski
socijalizam obuhvata moralno-etičku, socijalno-ekonomsku, spoznajnu i emocionalnu stranu
čovjeka.
Islamski socijalizam se razilazi i sa marksističkim shvatanjima, jer je osnova takvog shvatanja
materijalizam, koji poriče Boga, za razliku od islamskog socijalizma koji se temelji na vjeri u
jednog Boga, moralnim idealima, duhu ljubavi, pravdi, bratstvu, solidarnosti.
Page 58 of 80
”Ono što je komunizmu cilj islam smatra sredstvom. To su ekonomska dobra. Islam uzdiže moral i
teži za kulturom srca i duše za razliku od komunizma, koji siromaši ljudske duše, dovodi do
animalnosti i poriče ideju morala.“ (Busuladžić, 1997:39) Islamski socijalizam ne poriče ulogu
ekonomije u životu, ali je ne smatra ključnom. Životni ideal ne mogu biti samo zemljaska dobra,
koja su prolazna, život treba da bude vođen moralno-etičkim principima, tek tada dobiva pravi
smisao. Islam čovjeku ostavlja slobodu u pogledu aktivnosti, duševnih i tjelesnih sposobnosti koje
će razvijati u svoju ličnu, ali i u korist drugih. Kao prirodnu potrebu islam priznaje privatnu svojinu,
ali isto tako osuđuje grubi individualizam onih kojima je bitno samo svoje „ja“. U pitanju
demokracije islam i marksizam se razilaze, jer komunizam teži diktaturi proletarijata, dok islam
jednako gleda sve ljude i protiv svake je klasne i rasne razlike.
”Socijalni duh islama izražen je u Muhammedovim a.s. riječima: „Nije pravi vjernik onaj koji
prenoći sit, a njegov susjed gladan. Nije pravi vjernik onaj koji ne želi svome bratu ono što želi
sebi. U srcu vjernika ne može se sastati pravo vjerovanje i škrtost.“ Ove su istine temelj islamske
etičke filozofije.“ (Busuladžić, 1997:41)
Islam pruža rješenje socijalnog pitanja ustanovom zekata i zabrane kameta. Zekat je prinudna
osnovna obaveza onim muslimanima koji posjeduju određeni imetak. Zabrana kameta je
onemogućila koncentraciju kapitala u rukama manjine. Islamski socijalizam omogućuje napredak
društva, miri rad i kapital, uništava klasnu mržnju, onemogućuje stvaranje velikog bogatstva na
jednoj strani, a siromaštva na drugoj. Ono što islam uči jeste da čovjek čovjeku nikad ne smije biti
sredstvo, nego samo cilj.
Pitanje suživota i odnos muslimana i nemuslimana
Tek u Evropi su u XVIII stoljeću pojmu humanizam pridavali značaj filantropije što znači
(čovjekoljublje). U području nauke i tehnike, ljudi su mnogo uznapredovali, ali se ne bi moglo reći
da su uznapredovali i u moralno-etičkom pogledu. Ni svijet, ni oblikovanje čovjeka u njemu, koji se
razvijao u duhovno-etičkom krugu islama posve je oprečan onom u Evropi. Odmah u početku svoje
pojave islam je postavio sebi zadatak da izgradi svjetsko vjersko bratstvo ljudi pred kojima će pasti
sve prepreke rase, staleža, krvi i jezika. U središtu tog bratstva stoji čovjek, čija se vrijednost mjeri
ne po vezama rase, staleža, krvi i jezika, nego po svojim unutrašnjim vrijednostima srca i duše.
”Bog ne gleda u vaše likove i vaša ovosvjetska dobra, nego na vaša srca i djela“, učio je prije toliko
stoljeća Muhammed a.s. Narav islamske vjere nije ekskluzivan, nego je proniknut duhom
čovječnosti i tolerancije. Život jednog roba krščanina ili muslimana, u islamskom pravu isto je
toliko vrijedan koliko i život slobodna građanina ili halife. Tu ne igra ulogu vjerska pripadnost
ljudi. Islamsko pravo dijeli nemuslimane na dvije skupine: na neprijatelje koji ratuju protiv
muslimana i na nemuslimanske štičenike, odnosno podanike muslimanske države koji vjeruju u
objavu (ehluz-zimme). Nemuslimanski podanici su štičenici muslimanske države koji uživaju punu
zaštitu ispovijedanja vjere, života i vlasništva kao i muslimani, samo s tom razlikom što oni ne služe
vojsku i umjesto toga islamskoj državi plaćaju daću poznatu u islamskom pravu pod imenom
“džizija“. Busuladžić navodi riječi iz Kur'ana, koje kažu: ”Bog vam ne zabranjuje da činite
dobročinstvo i budete pravedni prema onima koji se ne bore protiv vas u vjeri i koji vas ne progone
s vaših ognjišta jer Bog voli pravične ljude“. (Busuladžić, 1997: 135)
Kroz čitavu svoju prošlost muslimani su sa razvijenom sviješću o susjedskim dužnostima, bilo
prema istovjernicima braći, bilo prema nemuslimanima s kojim su živjeli, živjeli izmiješano na
jednom prostoru. Veliku važnost susjedskim odnosima pridaje islam. Zbog naših pravilno svaćenih
islamskih dužnosti koje su nalagale lijep odnos i postupak prema inovjernim sugrađanima javlja se
kod nas ona vjerska tolerancija i podnošljivost koje su dozvoljavale i omogućavale nesmetan
vjerski, kulturni i društveni razvitak katolika i pravoslavaca. Jedan od prvih političkih poteza
osvajaća Bosne Mehmed El-Fatiha bio je izdvajanje ahdname (povelja) kojom se nemuslimanskim
podanicima Bosne daje puna vjerska sloboda. Islam, koji su Turci donijeli na Balkan izjednačavao
je ljude u pravima i pred zakonom. Kao što nigdje, tako i u Bosni muslimani, proniknuti idejom
vjerske tolerancije, iako su zauzimali dominantan politički položaj, nisu vršili fizička istrebljenja
svojih nemuslimanskih sugrađana niti su im uništavali imetak i rušili svetinje.
Page 59 of 80
Politička ekonomija i islam
Zakon vjere i ljudskog morala zahtjevaju da u svim odnosima ljudi, kako privatnim tako i javnim,
vladaju uzajamno poštivanje, iskrenost u namjerama i korektnost. Poslije namaza pošten rad je
najveća molitva Bogu. Postoji dvostruka vrijednost rada i to subjektivna i objektivna. Subjektivna
vrijednost rada sastoji se u tome da čovjek vlastitim radom i znojem stiče plodove kojima će
prehraniti sebe i porodicu i zajamčiti njima pošten i pristojan život, dok se objektivna vrijednost
rada sastoji u tome da čovjek zarađujući ne misli samo na sebe nego i na ostalo društvo. Zato je rad
ne samo tjelesna nego i društvena potreba čovjekova. Od trgovca se traži iskrenost i poštene
namjere u radu i privređivanju. Muhammed a.s. je u jednoj svojoj izreci upozorio ljude: ”Četvorica
su na se navukla Božiju srdžbu i Božiji gnjev, a to su: trgovac koji se mnogo kune, umišljen i ohol
siromah, starac koji čini blud (zinaluk) i vođa koji čini nasilje (zulumčar)“ (Busuladžić, 1997: 146).
Samo časno i pošteno zarađivanje putem trgovine i dnevne zarade je najbolje i takvo zarađivanje
islam dozvoljava i preporučuje. Sistem bankarstva i kamate najviše je zatrovao savremeni
gospodarski život u svijetu i tako znatno doprinio nastanku Drugog svijetskog rata. Svakome treba
pružiti mogućnost da pošteno zarađuje, ali i potrošaču da kupuje, da se potrošaču isto kao i trgovcu
omogući život i prehrana. Pored kamata islam zabranjuje svaku vrstu špekulacije, nećasnu trgovinu,
prijevaru, krivu zakletvu, krivo mjerenje, korupciju svake vrste. Koliko su bili samo na glasu radi
svoje poslovne sposobnosti i čestitosti muslimanski trgovci iz Bosne, Hercegovine i Sandžaka, o
tome nije potrebno ni govoriti.
Naš stari trgovac bio je pošten u radu, okretan u poslu, plemenit u namjerama i korektan u
ophođenju sa mušterijama i potrošačima. Međutim, vremena su se izmijenila i donijela mnoge
promjene u trgovačkom poslovanju. Zapleteni gospodarski i društveni odnosi ostavili su zamjetljive
tragove u općem sklopu naseg trgovačkog života. Muslimanska čaršija u Bosni i Hercegovini,
naročito ona sarajevska, potpuno je izmijenila svoje lice. Kod nas su se ljudi borili protiv Židova i
njihovih špekulacija, njih je nestalo iz čaršije, ali je u čaršiji ostao židovski duh špekulacije. Da li će
se ljudi na vrijeme popraviti i preispitati svoju savjest koja ih optužuje, ili će ostati slijepi pa ne
moći sagledati društvene potrese popraćene suzama i krvlju, koji nastaju kao nužna posljedica
društvenih nepravdi i zala koja čine pojedinci i čitave skupine? Islamska pravda i moral teže
korijenitim promijenama i u gospodarskom životu ljudi, jer zlo treba ubiti u njegovu korijenu.
JOSIP MARKUŠIĆ
Josip Markušić jedan je od posebno svijetlih likova franjevaca književnika Bosne Srebrene. Bio je
profesor, gvardijan, provincijal, pjesnik, književni kritičar, povjesničar, prevoditelj, sociolog,
narodni zaštitnik i domoljub. Rodio se 1880. godine u selu Čepku kod Kotor Varoši. Osnovnu školu
završio je u rodnom kraju, gimnaziju u franjevačkom samostanu u Gučoj Gori kod Travnika 1899.
Na studij bogoslovije otišao je u Kraljevu Sutjesku te počeo objavljivati pjesme po raznim
listovima. U Jajcu je završio svoju široku aktivnost u životu svoje redovničke zajednice. Također je
1908. bio urednik Serafinskog perivoja. U to vrijeme je Markušić aktivno sudjelovao u kulturnim i
društvenim zbivanjima u Bosni. Godine 1915.-1916. Markušić je bio gvardijan u Jajcu, 1916.-1919.
župnik u Kotor Varošu. 1919.-1922. Gvardijan u Sarajevu. Za provinijala Bosne Srebrene biran je
čak tri puta. Do kraja života Markušić je obavljao svoje redovničke i državničke poslove. Radio je
na unapređenju crkvene umjetnosti. Pored navedenih dužnosti vršio je službu definitora i kustosa
provincije te generalnog vizitatora u slovenskoj provinciji. Josip Broz Tito odlikovao ga je 1955.
Ordenom bratstva i jedinstva I. reda. Te godine se povukao u mirovinu, ali je i dalje aktivno
sudjelovao u znanstvenom životu, u radu Udruženja Dobri pastir. Umro je 1968. u Jajcu.
Bibliografija
„ Krvavi behari “ , Tisak i naklada Voglera i drugova, Sarajevo, 1908.
„ Život i rad Ivana Frane Jukića “ , Tisak i naklada Voglera i drugova, Sarajevo 1908.
„Kmetovsko pitanje u Bosni i Hercegovini“, Tiskara i litografija Vogler, Sarajevo, 1911.
„Svetište svetog Ive Krstitelja u Podmilačju“,Trgovačka tiskara M. Ramljak, Sarajevo, 1941.
Page 60 of 80
„Prilog o crkvenoj umjetnosti“ ,povjesni-sociološka studija, 1957.
„Jajački fragmenti“ ,povjesni-sociološka studija, 1966.
„Bosansko-hercegovačke narodne pjesme iliti 'Jukićevke'“, Tiskara Đure Džamonje, Mostar, 1910.
Brojne pjesme: Moć socijalne demokracije, Pjesma novog doba, Budućnost naroda moga.
Period ujedinjenja Južnih Slavena u jednu državu 1918
Fra Josip Markušić se još za vrijeme studija počeo zanimati društveno-kulturnim zbivanjima.
Boraveći deset godina u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom ( 1905-1915 ) jasno je formulirao svoje
osnovne stavove u socijalno-političkoj sferi. Markušić je od samog početka podržavao ilirsku ideju
o ujedinjenju svih Južnih Slavena u jednu državu. Tokom cijelog svog života naglašava potrebu
rada za narod, a pod narodom u BiH shvaća stanovništvo bez obzira na naciju, vjeru i socijalni
položaj. Najveća prepreka jedinstva za Markušića je nacionalizam i klerikalizam. Katolički
klerikalizam koji je izjednačavao hrvatsko i katoličko, Markušić je osuđivao sa pozicija vjera, a i
nacije. Branio je interese Katoličke crkve i svoje redovničke zajednice. Podupirao je Hrvatsku
narodnu zajednicu nasuprot politici Hrvatske katoličke udruge, koju je vodio nadbiskup Josip
Stadler, zbog čega je, zajedno sa drugi franjevcima, bio pogođen Stadlerovim mjerama.
„Mi se nikako ne istovjetujemo sa hrvatskom politikom preuzvišenog gospodina dr. Josipa Stadlera,
vrhbosanskog nadbiskupa, u koliko unosi u hrvatsku narodnu politiku i katoličku vjeru.“ ( Zgodić,
2000: 404 )
Josip Mrkušić vjerovao je u promjene , u bolja vremena, s tim u vezi zalagao se s Đurom
Džamonjom za osnivanje Hrvatskih narodnih socijalista koja bi u svom programu jasno naglasila
važnost suradnje sa Srbima i imala narodno obilježje te u svoj program unijela socijalni sadržaj, a
sam je nastojao osnovati Franjevačko književno društvo Duns Skot. Stadlerovo nastojanje da osnuje
Kršćansku stranku za njega je bio pokušaj koji je uperen protiv bosanskih franjevaca i bosanskih
Hrvata katolika uopće.
Markušić ostaje na pozicijama ilirske ideje o ujedinjavanju Južnih Slavena najprije kulturno i što je
moguće više državnopravno, suprotstavlja se kao i većina u BiH priključivanju BiH Kraljevini
Srbiji. Ono što je jako zanimljivo jeste što Markušić želi narodno jedinstvo Srba, Hrvata i
Muslimana u BiH u želji da ostvari tako socijalni program tj. rješenje agrarnog pitanja. Fra Josip
Markušić dakle borio se za rješavanje agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini kritizirajući
austrougrasku agrarnu politiku, propagirao je vjersku i nacionalnu toleranciju.
U društvu zakržljalih političkih sloboda i s tuđinskom vlašću na čelu, vidljiva je Markušićeva
oštroumnost u prosuđivanju cjelokupnog javnog života, što će ostati karakteristično za cijelo
njegovo društveno prosuđivanje i djelovanje do kraja njegovog života.
„Boreći se čovjek u svijetu i promatrajući život mora priznati da skepsa i neizvjesnost vladaju
svijetom. I samu se mora skeptičnim biti, gledajući kako stranke ratuju, a ne zna se ko pravo ima;
kako ljudi jedan na drugoga udaraju, jedan drugoga nevaljalim, nevjernim proglasuje, a ne zna se
koji pravo ima. Ja ih znadem, koje su nevjernim proglasili, a bolji su i vjerniji bili nego tobože
pravovjerni klevetnici. “ (Zgodić, 2000: 404)
Promatrajući višestranični život u jednoj građanskoj demokraciji Markušić jasno formulira princip
odnosa vjere i politike. Markušić se zadovoljava tim da jedna politička stranka štiti načela katoličke
vjere, a da ne počiva na njezinim načelima. Smatra da svećenik i Crkva mogu surađivati sa
strankama nakon zrelog razumnog razmišljanja iz čega se vidi da Markušić odstranjuje i odbacuje
svaki politički klerikalizam. Za njega je vjera inspirativ a ne normativ u političkoj sferi i sama
politička sfera ima svoju potpunu i racionalnu samostalnost.
Markušić je osoba izuzetnog osjećaja za socijalnu pravdu i već od mladosti simpatizer socijalne
demokracije, ne samo zbog njezine kritike kapitalizma i brige za radnika nego i iznad svega zbog
koncepta rješenja agrarnog pitanja. Izuzetno je važan Markušićev tekst „Moć socijalne
demokracije“ u kojem piše:
„Dolaze nam vjekovi socijalizma, i nikojem silniku neće poći za rukom, da ovaj ogromni pokret
uguši. Jedan dio ljudstva bješe lišen prava jednakosti. Novija vremena spomenuše se ove istine u
Page 61 of 80
evanđelju o jednakosti i bratstvu svih ljudi; i ta baklja zapali svijet. Nitko je više ugasiti ne može - a
i ne smije. “ (Zgodić; 2000: 406)
Kada je u pitanju agrarna problematika, Markušić je potpuno na strani marksističkog rješavanja
agrarnog pitanja. Problem agrarnog pitanja u BiH Markušić rješava potpuno na marksistički način,
ali ne na temelju čitanja Marxa, nego historije i razuma. Nacrt o fakultativnom otkupu kmetova koji
je bio predmet jednog zasjedanja bosansko-hercegovačkog sabora Markušić u potpunosti odbacuje,
jer je on za prinudno rješenje agrarnog pitanja. Markušić je upravo u vrijeme ovih saborskih i
predsaborskih rasprava o kmetovskom pitanju napisao u „ Hrvatskoj zajednici“ seriju članka pod
pseudonimom Vojislav Hranić „Kmetovsko pitanje u BiH“.
Nakon svojih razmatranja o rješavanju kmetskog pitanja u BiH Markušić navodi kratke poteze
načina rješavanja agrarnog pitanja.
„Agrarno se pitanje kod nas mora tako riješiti, da kmetu pomognemo radikalno i to odmah! Zgodno
bi po kmeta bilo riješenje agrarnog pitanja, kada bi mu se povratila prava, koja je imao 1848., ali
tim bi ujedno uništili agu, čega pak nećemo, da agama nebi ništa krivo bilo načinjeno. “ (Zgodić;
2000: 408)
Također Markušić navodi drugi način rješavanja agrarnog pitanja ukoliko nemamo prava biti
okrutni prema agama, a to je obligatorni otkup kmetova koji bi se mogao izvesti na dva načina:
a) na način, da kmet agi ne dadne nikakva novca, već zemlju podijeli na tri dijela, a od ta tri dijela
jedan da uzme aga sebi, a druga dva kmet,
b) i na način, da komisija kmetovsko zemljište procijeni kao kmetovsko zemljište, a taj iznos, da
kmet dadne agi.
Naime, Markušićevo gledanje na rješenje agrarnog pitanja neće se bitno izmjeniti do kraja njegovog
života.
Period između dva rata ( 1918-1941 )
Već od 1919. godine Markušić se kao kustos Provincije nalazi u samostanu sv. Ante u Sarajevu i
uključuje se u javni život novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Dolaskom u Sarajevo
postaje predsjednik Inicijativnog odbora bosansko-hercegovačke težačke stranke njezin ideolog i
potpisuje poziv za osnivačku skupštinu gdje se u pozivu navodi da su raspuštene Hrvatska pučka
stranka i Hrvatska narodna stranka.
„Težačka smo stranka, jer nam je težak reprezentant radnih slojeva našega naroda i glavna snaga
inteligenata, građana i radnika...gospodine rodoljube, evo zgode, da svaki pokaže svoju ljubav
prema narodu. Svaki od Vas ima priliku, da u našoj stranci svojim mislima pribavi uvaženje, pa eto
časa, kada ćemo moći svi raditi, da koristimo narodu i državi, a da ne prolaze naši dani u ispraznom
kukanju i kritizivanju.“ (Zgodić; 2000: 410)
Markušić iskazuje da se odbacuje gospodska politika, a prihvaća se realni rad i organiziranje
naroda da u pravdi, jednakosti i čistoj državnoj upravi stoji interes države i narodnog jedinstva kao
diktat. U periodu oštrih srpsko-hrvatskih sukoba u novoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca upustio se
Markušić i u razmatranju odnosa naroda, rase i jezika. Hrvatsko pitanje u novim jugoslavenskim
odnosima nakon stvaranja državne zajednice pokušao je osvjetliti i u rasnom svijetlu. Tako on
razlikuje narod u rasnom smislu i narod u političkom smislu, prihvativši teoriju da su Srbi, Hrvati i
Slovenci jedan narod i to po svim rasnim oznakama jedne krvi.
Markušić ustaje protiv shvaćanja da je tu riječ o trima plemenima, već kaže da se samo radi o trima
imenima, koja moraju biti ravnopravna, ustanovljujući to kako jezik i pismo ne mogu vrijediti za
oznaku plemena.
Markušićeva globalna podrška novostvorenoj državi izazvala je kod izvjesnog broja društveno
angažiranih Hrvata ne samo sumnju u njegovo hrvatstvo nego direktno suprotstavljanje njemu, tako
da tajnik društva „Tomašević“ u Jajcu, Filipović pismom zabranjuje 1926. godine Markušiću
pohađati prostorije društva , iako je član društva „Tomašević“. Naime, godine 1939 kad su Dragiša
Cvetković i Vlatko Maček napravili svoj dogovor o srpsko-hrvatskoj podjeli Bosne, Markušić
zabrinuto piše svojim prijateljima Tugomiru Alaupoviću i Mehmedu Spahi potičući ih da učine sve
kako bi se ta nagodba spriječila:
Page 62 of 80
„Nije ni Hrvat, ni Srbin niti Slaven [Musliman] koji dopusti da se krti zemlja Bosna… Kud se,
inače, po strašnoj našoj, ne daj Bože sudbini, Bosna podijeli, tuda će udariti pukotina cjeline ko
šeper posred kuće i ognjišta…Ne daj da se Bosna dijeli ili krnji ni za jedan pedalj zemlje, ni za
jednog čobanina – ni za kakve izglede, prilike, pazare, obećanja. To bi bila izdaja povijesti, naše
duše, a ujedno prva klica temeljna slabljenja države.“ (Zgodić; 2000: 412)
Cvetković i Maček sklopili su Sporazum i donijeli Uredbu o Banovini Hrvatskoj kojom su
pocijepali Bosnu i Hercegovinu. Poslije toga Markušić je razočaran Kraljevinom Jugoslavijom.
Tužnu situaciju u srpsko-hrvatskim odnosima Markušić vidi u tome što nije došlo do jedinstva
svijesti.
Period borbe protiv fašizma i izgradnje socijalističke i federativne države 1941. godina
Završetkom II. svjetskog rata nastupila je u našim krajevima nova, socijalistička vlast, koja je
odmah od početka proglasila rastavu Crkve od države i koja vjeru ne smatra osnovicom društva ni
države. Komunistička stranka, koja je postala vodećom snagom u državi, smatra religiju nezdravom
pojavom, koja čovjeka otuđuje od samog sebe i od stvarnih zadataka u svijetu; na taj način, vjera je
za nju praznovjerje i štetna predrasuda. U takvoj situaciji trebalo je Crkvi, naučiti živjeti bez
državnog pokroviteljstva ili barem zaštite. Kasnije se vidjelo da novi položaj Crkve ipak nije
katastrofalan za nju i da je, u nekim stvarima, čak i povoljniji od ranijega.
Vapaj protiv podjele Bosne uskoro postaje bespredmetan, jer s dolaskom NDH i II svjetskog rata
cijela Bosna postaje integrirana u tu državu. Markušić je rat proveo u Jajcu, gdje je na sve načine
spasavao progonjene Srbe i davao doprinos antifašističkoj borbi.
Nakon svega što je doživio na Drugom zasjedanju AVNOJ-a na kojem su udareni temelji novoj
socijalističkoj i federativnoj Jugoslaviji Markušić će osjetit krajem 1943. godine jasno da se tada
počelo ostvarivati ono o čemu je uvijek sanjao, onakva zajednica južnoslavenskih naroda za koju je
znao da na kraju svih krajeva mora doći. Naime, Markušić traži rješenje za svoj narod u novoj
državi. On ne propagira vjeru kao ideologiju, on se ne zanosi patetičnim veličanjem naroda kao
apstrakcije, već želi da služi ljudima i da za njih uradi nešto korisno.
Izniklo je Udruženje katoličkih svećenika koje je učinilo ogromne stvari za jačanje vjerskog života i
vjerske slobode u novoj Jugoslaviji, za normalizaciju stanja Hrvata u BiH. Iz tih motiva, godine
1949. šalje pismo Josipu Brozu Titu.
„Mi smo pošli, rekoh, da se vidimo s našim državnim rukovodstvom i da ga pozdravimo, mi lojalni
državljani, predstavnici svoje lojalne braće. Ali ujedno da istaknemo ovom posjetom, kao
ravnopravni građani svoje države; u oslobođenoj domovini jednaki svima ostalima bez iznimke,
kako u dužnostima bez privilegija, tako i u pravima bez diskriminacija.“ (Zgodić; 2000: 415)
Iz tog teksta vidljivo je da je Markušić smatrao da će svećenik moći biti jednak svim ostalima u
novom socijalističkom društvu, kako u dužnosti bez privilegija tako i u pravima bez diskriminacije,
ako se sam organizirano uključi u društveni život ne stranački, nego organiziranjem na staleškom
principu tj. u društvu ili udruženju svećenika. Udruženje katoličkih svećenika "Dobri pastir" imalo
je u poratnim godinama znatnu ulogu, osobito za Bosansku provinciju. Iz opisa poratnih prilika vidi
se kakvo je bilo stanje svećenika u Bosni. Trebalo je rješavati mnoga pitanja - od snabdijevanja
hranom i odijelom do ponovnog dobivanja vlastitog stambenog prostora, od vršenja vjerskih obreda
i pouke do izbavljanja zatvorenih svećenika, od putovanja do opstanka sjemeništa. Trebalo je imati
ustanovu koja će svećenicima pomagati da dođu do svog prava. I vlasti su bile svjesne nagomilanih
problema i željele ih nekako riješiti. Redovni put kojim bi se ta pitanja mogla rješavati, tj.
razgovorom biskupa s državnim vlastima, u to vrijeme bio je blokiran, zbog sukoba jugoslavenskih
vlasti s nadbiskupom Stepincem. A na rješenje konkretnih pitanja nije se moglo čekati. Zbog toga je
dio bosanskih i hercegovačkih svećenika, sporazumno s državnim vlastima, osnovao udruženje
"Dobri pastir" sa zadatkom da rješava navedena i druga slična pitanja.
Page 63 of 80
HUSEIN ČIŠIĆ
BIOGRAFIJA
Husein Čišić iz Mostara jedan je od najistaknutijih bošnjačkih političara i intelektualaca XX.
stoljeća, i koji je dao veliki doprinos očuvanju i jačanju identitea Bošnjaka i Bosne i
Hercegovine.Radio se o čovjeku koji je u Titovoj Jugoslaviji prvi javno progovorio i postavio
pitanje priznanja bosanskog naroda, tako što je na zasjedanju Ustavotvorne skupštine Jugoslavije
1946. godine podnio amandman na Ustav FNRJ i javno istupio protiv negiranja prava Bošnjaka i
drugih Bosanaca na ravnopravan tretman u nacionalnoj politici nove države.Naime, iako je BiH po
tadašnjem Ustavu ušla kao ravnopravna republika u sastav Jugoslavije, Husein se oštro protivio
tome što na grbu nove države, pored postojećih pet, nije unesena i šesta buktinja, a koja bi
označavala Bosance kao šestu jugoslovensku naciju.Kako na tadašnjoj sjednici njegov prijedlog nije
usvojen, Čišić je prigovorio Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine i bio je jedini poslanik koji je
1946. godine uskratio svoj glas za Ustav FNRJ.U svom dopisu Predsjedništvu Ustavotvorne
skupštine od 18. januara 1946. Godine, Čišić je sasvim jasno podcrtao nepravdu koja je nanešena
Bošnjacima, jer je po tadašnjem ustavu BiH bila zasnovana na ravnopravnosti Srba i Hrvata, a bez
pominjanja Bošnjaka kao konstitutivnog naroda.Husein Čićiš je već tada ukazao na srpski
nacionalizam te se sukobio sa Milovanom Đilasom.O kakvoj se ljudskoj veličini radi govori i
činjenica da su bili bezvrijedni svi pokušaji, u različitim historijskim prigodama, da se Husein Čišić
prikloni bilo kojoj političkoj struji koja bi dovela do njegove promijene stava i mišljenja.Dr.
Džaferbeg Kulenović koji je u Pavelićevoj vladi bio čovjek za „muslimanska pitanja“, pokušao ga
je pridobiti za NDH ali ga je Čuišić izbacio iz svoje kuće, ne prihvativši njegove stavove.Takođe,
general Ambrosi ga je uzalud 1942. godine nastojao pridobiti za stvar fašizma.Svim udarima,
strujama i pokušajima Husein Čišić se oštro i hrabro odupirao.Ideje koje je zagovarao Husein Čišić
izvanredno se reflektiraju i danas.Husein Čišić rođen je 15. decembra 1878. godine u Mostaru.U
razdoblju austrougarske vlasti prišao je Pokretu za vjersku i vakufsko-merafisku autonomiju,
pokretu kojeg je pokrenuo Ali Fehim ef. Džabić.Makon toga sa nekolicinom prijatelja pokrenuo je
list Musavat, gdje je u svojim članicama oštro kritizirao Austro-Ugarsku upravu.Zbog stavova i
članaka koje je objavljivao često je bio hapšen, pritvaran i interniran i to na Bivolje Brdo kod Stoca,
Bihać i u Arad.U tijeku svog radnog vijeka bio je predsjedavajući Gradskog vijeća Mostara,
predsjednik Općine Mostar, senator u Kraljevini Jugoslaviji, te član rećeg zasjedanja AVNOJ-a
AGRARNO PITANJE
Kada bi se izvršila analiza čovjeka, mogli bi vidjeti da svaki čovjek teži da se obogati, tj. samo teži
vlastitom interesu.Pošto u biću čovjeka leži težnja za privatnom svojinom, i svakom čovjeku teško
pada kada mu neko dirne u privatnu svojinu, razumljivo je da čovjek gleda samo na svoj privatni
interes što ga potiče da učestvuje u društvenim projektima..Veliki ratovi koji su se u Evropi odvijali,
promijenili su političku sliku Evrope, pa čak i naše društvo u našoj zemlji.Husein Čišić zato
govori:“No svako vrijeme nosi sa sobom neko breme,- veli narodna poslovica, a ja držim da ima
opravdana razloga da se kaže, da svako vrijeme nosi sa sobom veliko i teško breme, tešku
odgovornost za one koji su se u njemu zatekli“. (Čišić, 1919 ; 4).
Ono što Čišić spominje je problem koji su definirali i mnogi teroretičari u Osmanskom carstvu, gdje
on kaže da je korupcija najveće zlo koje je i u njegovom vremenu u kojem živi pogodila
društvo.Međutim, on navodi da su za korupciju isključivo krivi ljudi, jer mentalitet naših ljudi je
takav, gdje kod nas ljudi misle da su najpametniji, međutim, kada se iz svijeta pogleda vidi se da
znamo vrlo malo.Pojedini državni sližbenici iz doba Austro-Ugarske su se u našoj mladoj zemlji
kako je Čišić naziva počeli da „igraju“ državnim položajima, manipulišući građanima, i obećavajući
da će izmijeniti sve probleme koji su se nalazili u našoj mladoj zemlji. Husein Čišić o tome i piše
detaljno:“Zemljoradnik ne trba zemljovlasniku da daje dužnih podavanja, jer tako demokratizam i
socijalna pravda zahtijevaju.Ipak zemljoradnici, koji nemaju na raspolaganju zemlje, koliko im je
Page 64 of 80
potrebno, dobit će je od onih, koji su je decenijama i stoljećima držali u vlasti, jer i to socijalna
pravda iziskuje“. (Čišić, 1919 ; 6)
Ovo je veoma prljava politika tadašnje vlasti, koja je društvo tadašnjeg vremena pogodila duboko u
dušu, iz razloga što se ulazilo i privatnu sferu stotine hiljada građana naše zemlje.Oni koji su
godinama nešto imali kako to i Čišić navodi morali su se od toga odricati i davati drugome, naravno
što se s tim ni jedan pojedinac ne miri.Demokratska vlast u to doba je trebala pripaziti na takve
stvari, jer je ipak ne razumljivo i posve bezobzirno da se ljudima oduzima dio njihove privatne
imovine koju su godinama ti ljudi čuvali u svojoj vlasti.Svaki pojedinac ima obavezu prema svojoj
državi, da je podupire u različiim pitanjima, ali isto tako država je dužna da štiti prava građanina, i
da kazni nepravdu koja se nanese prema njemu ma odakle ona dolazila.Zbog toga su pravo i
dužnost kod pojedinca usko povezani i kada fali jedno, drugo samo po sebi postaje nevažnoMi treba
više da se ogledamo na našeg susjeda Srbiju, jer od njih mnogo toga možemo naučiti kako urediti
neke stvari u državi.Međutim našem narodu je nerazumljivo zbog čega da se mi ogledamo na njih, a
problem je upravo to što mi nismo osjetili u svojemu životu tu slobodu koju su oni imali, pa je naš
narod ostao uskraćen takvog mišljenja.Naš susjed Srbija je dosta uradila po pitanju iz agrarnih
odnosa, pa to pokazuje koliko su samo oni isored nas, i koliko mi zaostajemo za njima.Povijest
Srpskog naroda je mnogo drugačija nego naša povijest.U doba Osmanskog carstva, kada je bilo na
vrhuncu svoje moći pa i kasnije, Srbi su uspjeli da dobiju svoju autonomiju, tj.slobodu, i tako
njihov narod mnogo toga duguje svojoj državi.Oni su za razliku od nas se izborili za svoju
autonomiju, ali što se tiče našeg naroda, mi svoju slobodu nismo mogli dobiti upravo jer kod nas ne
vlada nikakva sloga.Međutim nikako nemože biti jasno i razumljivo zašto narod u našoj zemlji
uzdiže Gradaščevića kao da je on bio jedini heroj, šta bio je heroj što je svoju ideologiju uputio ka
Osmanskoj državi.Nije tačna ta konstatacija, i prije njega je bilo još boljih heroja koji se nisu ni
spominjali, mnogo ih je bilo običnih ljudi, ali njihova zalaganja nisu bila bitna za naš narod.Husein
Čišić navodi jedan takav primjer:“Znade se da je jedan obični bosanski spahija, još 1783. godine,
uspjeo da u srcu Turske carevine, sa sijelom u Vidinu (lučki grad u Bugarskoj na obalama Dunava
koji je veoma blizu granice sa Srbijom i Rumunijom) osnuje državu, koju je na ustupak svim
nemoćnim Srbima Carigrada uzdržao na snazi sve do svoje smrti , do 1791. godine“. (Čišić, 1919 ;
16)
Dolaskom Austrije došle su i građevine i gradnja kulture i obrazovanja, a bosanski muslimani su
upravo zbog te mržnje prema toj vlasti ostali neškolovani.Dok su mnoga druga djeca išla u Austriju
da se obrazuju i da vode tadašnju švabinu zemlju, bosanski muslimani su to samo posmatrali i
zaostajali umno, što možda i nije lijep izraz, ali se mora reći ta istina.Može se na prste prebrojati
koliko je Muslimana se školovalo van naše zemlje.Mi bosanski muslimani smo prezirali sve što je
Austrija donijela, ali zašto oni nisu riješili u našoj zemlji to agrarno pitanje?Vrlo je jednostavan
odgovor, pa njihova uprava nije ni željela da dira u našu privatnu svojinu, jer bi na taj način oni
imali drugačiji pristup kod svih velikih sila tog doba. Veliki problem te mržnje je bio vjerski
fanatizam. Čišić je zajedno sa Osmanom Đikićem i Ćemalovićem, istupili su iz Muslimanske
narodne organizacije i osnovali su svoju Demokratsko muslimansku stranku, ali sa razlogom.
Mnogi Muslimanski intelektualci su vršili dogovore sa drugim stranama da se to pitanje riješi u
njihovu korist a ne u korist naroda. U to vrijeme dobili smo i Ustav, međutim naša demokratska
vlast je pokazala šta i kakvo imaju mišljenje o nama.Bosanski seljek je mogao biti rob kome hoće,
jer su ga drugi uzimali za sebe kako su htjeli, ali ta demokratija i socojalizam se nisu na to ni
obazirali. Tadašnja demokratska vlast Muslimane je željela svesti na najmanju razinu života,
oduzimati im posjede, ulaziti u njihovu privatnu sferu.Ali to se naravno još bolje može objasniti,
kada je u Hercegovini jedna grupa Muslimana nabavljala robu iz Šibenika, Splita i Italije
pojeftino.Međutim, naša demokratska vlast je u dogovoru sa Talijanima, tu robu prebacila
indirektim putem povećavši joj cijenu, a sve s ciljem kako bi se Muslimansko stanovništvo
osiromašilo.Vlasnici begluka primaju od zemljoradnika naknadu u prirodi ili novcu.Ali ako se radi
o prioritetima, prisjevnicama, napoličarima, koji po 15 prethodnih odredaba zatraže reviziju
zakupine, ima odluka kod manjeg posjeda glasi na zakupinu u novcu na osnovu desetinskog paušala
i javne dražbine. Bilo bi realno ako zemljoradnik želi može platiti naknadu da je plati, ako ne može
da je i ne plati.Međutim ovdje se vidi da se to pravo zemljoradnika ne poštuje.Riječ begluk u
Hercegovini tog doba se nije znalo šta znači.Za Bosance taj naziv je značio zemlju koja se
Page 65 of 80
nasljeđuje a potom se i održava kako se i želi.Za naš narod u Hercegovini ovaj naziv begluk se
nazivao mobina.Jasno se može pretpostaviti zbog čega nisu korišteni ti nazivi, već nazivi koje
stanovništvo nije ni poznavalo.Samo iz jednog razloga da se ljudi drže dovoljno neukima o čemu je
riječ.Dolaskom Austrije na naše krajeve agrarni odnosi su se dosta izmjenili, ali nije ih Austrija
mijenjala već naši demokrati.Oni su dozvolili da se u gruntovnice upisuju vlasništva na one koji su
obrađivali zemlju, i spada da oni čija je zemlja bila moraju im davati polovicu.Međutim ova stvar je
protiv demokratska, i upravo ovakav način govori kakvo je agrarno pitanje bilo u našoj državi.
1.Malo odgovora „stručnjaku“ iz agrarnog ministarstva gosp. Gj. M. Mariću
Stanje kada se je zemlja kršćana i jevreja i drugih naroda štitila je prošlo, i promijenilo se u XVIII
st. jer su neki franjevci počeli da misli svakave stvari o muslimanima, gdje je počelo iseljavanje
muslimanskog naroda u Tursku.Dolaskom Austrije muslimanski narod u našoj državi je osjećao
mržnju prema toj zemlji tako da nema velikih opravdavanja za njihova iseljavanja.Iseljavanje
Muslimana je dovelo do useljavanja kršćanskog stanovništva iz Dalmacije, i iz svih drugih
krajeva.Bitno je da se pokuša nešto razjasniti odmah na početku, a to je da su Muslimani neuki i
nisu voljeli da se obrazuju, zbog toga su upravo tako i razmišljali.Oni su napuštali svoju domovinu i
na taj način su dozvolili da ih druga nacija tjera sa njihove zemlje.Isti slučaj je danas kada
Muslimani ne žele da uče i da se usavršavaju, što je velika greška i pogrešno tumačenje vjere.Jedan
od istaknutih stručnjaka tog doba Farkaš je pisao nešto o historiji agrarnog pitanja, a to je prevodio
neki gosp.Marić stručnjak za takva pitanja.Šta je sada bitno spomenuti da je taj Farkaš govorio da
su u Bosni osmanlije imale zemljišne osvijene posjede koje su se nazivale lene i da su te posjede
davali samo isključivo Muslimanima, i da je janjičarski red u Bosni skrenuo s pravoga puta i još
mnogo stvari na račun te države. Bosanske spahije možemo vidjeti da nisu tako dobro živjeli, kao i
bosanski feudalci, kao što to mnogi govore.Treći nasljednik Mehmeda II, Sulejman I je svi zemlju
koju je Osmansko carstvo pokorilo proglasio carskom zemljom, i na osnovu svojih zasluga spahije
su dobivale dio zemlje, ali samo ako su služili i radili za državu.I to neko može nazvati bogatim
feudalcem ili spahijom?Spahije nisu mogli biti vlasnici tih posjeda, što je i još jedan dokaz kakv su
težak posao imali. Treba uvidjeti i napomenuti da u Bosni uopšte nije ni bilo sukoba između spahija
i janjičara kao što se to govori.Ako su i bili protiv tadašnje vlasti, otpore su činili zajedno, ali ni o
kakvom sukobu se ne može govoriti..
Katoličko stanovništvo u Bosni je promijenilo svoj izgled, počeli su vršiti teror nad muslimanskim
stanovništvom, što prije nisu radili.Ne treba da čudi činjenica da je Osmanska država poslala
krvnika Dželal pašu, koji je ljude ubija, a što je najgore ubijao je bosanske prvake.Taj čovjek je bio
vjerski fanatik, i mrzio je sve što nije islamsko.Isti ovaj problem možemo usporediti sa problemom
katoličkog stanovništva.Zbog čega ljudi teže tom vjerskom fanatizmu, i zbog čega zatiru sve što
nije u skladu sa njihovom vjerom?Ni jednoj strani nije se svidjeo način uredbe.To je ta mržnja koja
dovodi do stradanja.Tim katoličkim pokušajima da se uništi to muslimansko življe u Bosni, nije
uspjelo jer su neki Muslimani odlazili i u podnožja rijeke Neretve i tamo se nastanjivali.Prema
izvorima gosp. Marića tada je Muslimana bilo 360 000.Ta zemlja koju su Muslimani napuštali drugi
su je uzimali kako su htjeli, pa se navodi da je jedan čovjek u Hercegovini naslijedio čak 20
imanja.Hercegovina je za vrijeme Alipaše Rizvanbegovića bila najača, i nije se Muslimanima
uskraćival pravo na njihova imanja koja su imali.U to vrijeme Hercegovina se mogla nositi sa
mnogim zemljama regiona. Ali paša Rizvanbegović je naredio da se naselja u Hercegovini prošire
kako bi se stanovništvo moglo nastaniti.Oni koji su nastanjivali zemlju bili su uglavnom siromašni
dio stanovništva, koji su zemlju dobivali da bi mogli tu živjeti.Dolaskom Austrije, ona je potpuno
izmijenila kmetski sistem Turske.Oni su one posjede koji su bili obrađivani, dakle koje je neko
obrađivao, je proglasila „kmetima“ i upisivala ih na one što su tu zemlju obrađivali.
Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija
Bosanski Muslimani s punim pravom računaju da su oni pravi, odnosno jedini izdanak onih starih
Bošnjana koji više od stoljeća prije osmanlijske invazije daju impulsa cijelom životu u Bosni, od
dana Kulina bana, sve do druge polovine XIX stlj. kao svoju vlastitu prošlost. Islam ne priznaje
Page 66 of 80
nikakvih klasnih i rasnih razlika među ljudima, pa niti kakvih državnih granica koje na sebi nose
nacionalno obilježje. Austrijanci su tada uspjeli da prodru duboko na Balkan. Ali ni jedna bosanska
tvrđava nije pala u neprijateljske ruke. U sakupljanju austrijske vojske na bosanskim granicama
čuveni Ali-paša Hečimović je izvjestio Visoku Portu u Carigradu. Nakon što je dobio odgovor
okupio je bosanskohercegovačke muslimane i saopštio im odgovor koji glasi: “ Ako carska vlada
ima zemlje na pretek može je dijeliti kome hoće, ali mi nećemo nikome dozvoliti da bez kazne dira
u naše granice.“ (Čišić, 1991 ; 9)
Vidjeli su kako carigradska vlada evakuiše iz nekadašnjih sela muslimanski svijet u gradove, pa čak
i iz onih sela i nahija u kojima su Muslimani kompaktni i gdje kršćana nije ni bilo. Zbog toga su u
našim krajevima i bune uzimale šire i najšire razmjere kao što je npr. buna Husein-kapetanova u
1829. godini. 1839. god. djelo zasnovano na Mahmutovim reformama, a naročito na Medžidovim
tzv.korisnim uredbama, koji su uvedeni u sve grane državne uprave. Uslovljeno je poznavanje
turskog pisma i jezika za svakog ko ima sa državom posla, gdje s vremenom sve više napredovalo
među raznorodnim elementima na Balkanu, kasnije su ga smatrali svojim vlastitim jezikom.
Također proces turciziranje Muslimana na Balkanu napredovao brzim tempom. Kada sagledamo da
su naši preci bilo izloženi uticajima različitim kulturno političkim i vjersko prosvjetnih smjerova.
onda nam je jasno kako se iz jedne rasne zajednice mogu izroditi i dva i tri politička naroda. U
područje Rimskog carstva spada i dolazak i naših predaka na Balkanu. Nemoguće je govoriti o
samostalnosti bosanskoj iza pada njenog kraljevstva, ne možemo da tvrdimo da se njom upravljalo
bez dužnih obzira na mentalitet zemlje i naroda, kao i sa svakim drugim pašalukom. Slavenskom
življenju u Bosni je bilo pušteno na upravu svoga kraja, svoje uže domovine. Upućivale su
osmanlije i tzv. heretika na međusobnu uzajamnost i zajedničku saradnju u borbi protiv njihovih
zajedničkih neprijatelja. Ova okolnost imala je svoje posljedice i svoj plod. Ona je bila most preko
kojeg je došla islamska religija u Bosni. Podržava se laž da su Turci svojim dolaskom u Bosnu
postavili princip ko će da primi islam, biće gazela tj. biće gospodar zemljišnjih imanja, a ko neće,
biće raja tj. neče moći da ima zemljišnjih imanja u Bosni. Ta riječ obilježava pogrešno značenje
bespravnog roba. Sama činjenica da u nas ima i da je kroz sve vrijeme turske uprave bio veliki broj
Muslimana koji nemaju zemlje, nego su bili prisiljeni da tuđu zemlju obrađuju kao i nemuslimana
koji su sve vrijeme vlastitom zemljom gospodarili.,. Naša je Bosna svoj posljednji muški protest u
drugoj polovini XIX vijeka protiv tuđinštini uložila u ustanku Husein –kapetanovu i hršćani su
mislili o tom pokretu. Sada se oni trude da taj pokret prikažu u drugom svjetlu. Izmislili su i neku
agrarnu reformu protiv koje se on kao beg mora boriti. Begovi ideali ne idu dalje od agrarne
reforme, a to nam pokazuje da ni Husein Kapetanov Ustanak s naraodnog gledišta nije značio
ništa.. Zato kroz sve vrijeme osmanlijskog gospodstva u Bosni od 1463.do 1850.godine i ne vidi se
takvi pokret u Bosni. Tek iza 1850. godine i tim datumom su osmanlije uvele novi red kojem su iz
svih upravnih grana u zemlji domaći sinovi bili istisnuti. Po ovom novom redu je ukinut red spahija,
a carski kajmekami preuzeli agende bosanskih kapetana. Osmanlijska država prisiljena da
neprijateljima prizna i pravo protektora nad balkanskim kršćanima. Tako je Bosna s tzv.“Tanzimati
hajrijom“ dobila turske kajmekame, mutesarife, sa službenim turskim jezikom u svim granama
bosanske uprave. 1876. godine Rusija je priznala Austriji pravo na okupaciju naših pokrajina.
Okupacijona vojska u Bosni isključivo gledala na otpor naših Muslimana i da je samo islamski
svijet u Bosni bio zauzeo neprijateljski stav, bila je protiv samih Muslimana. U vezi s tim je i
upriličen sastanak vođa iz opozicije iz muslimanskog i pravoslavnog tabora u aprilu 1909. godine
pokraj Sarajeva, gdje su se ta pitanja uzela u razmatranje. Upučeno je carsko pismo gospodinu
baronu Burjanu, u kojem se traži da pri rješavanju agrarnog pitanja u BiH vodi računa
bosanskohercegovačkom plemstvu, jer je craska želja da se to plemstvo poštedi. Jer su svi katolički
poslanici u Saboru smatrali carsku želju svojom zapovjedi. Savez muslimanskih i katoličkih
poslanika u Bosanskom saboru gotova činjenica, a i vladina je većina time posve osigurana. Nakon
smrti Ali beg Firdusa za vođu Muslimanske organizacije postao je glavni Šerif Arnautović koji je
bio vrlo brzoplet. Prema tome nije bilo mirnog raspleta među pravoslavnim i muslimanskim
elementom i postao je skoro neizvodiv. Vlada je izradila Uredbu o fakultativnom otkupu kmetskih
selišta u Herceg-Bosni i ustupila je na pretres saboru. Odbor trideset devetorice počeli su
spaljivanjem čardaka i hambara po Bosanskoj krajini, pa i sa tzv. „mirnim manifestacijama“ seljaka
od Krajine i Posavine prema Sarajevu. Odbor trideset devetorice htio je da izbije adut iz ruku
Page 67 of 80
frankovačkih nastrojenih elemenata. Muslimani su odlučili da napuste svoj opozicioni stav protiv
austrijskih vlasti u Bosni, pa da u društvu s domaćim katolicima prave vladinu većinu u Bosanskom
saboru. U zloglasnoj Obznani i Zakonu o zaštiti javne bezbijednosti naši su državotvorci u
predhodnim odredbama za pripremu agrarne i u tzv. Beglučkoj uredbi ugrozili egzistenciju naših
državljana. Ustav iz 1921.god. kao i ovo iz 1931. godine zagarantovana je lična i imovinska
sloboda. Našim građanskim zakonima lična je imovina nepovrjediva, samo se u krajnjoj nuždi, kad
opšta potreba nalaže, ona se smije povrijediti. Znači po našim državnim zakonima to je princip
privatne svojine, međutim to nije tako.. Sve beogradske vlade u Jugoslaviji od oslobođenja i
ujedinjenja, pa do potpunog kraja, pod fašističkom okupacijom u službi srpske nacionalne misli
nastojale su na svoj način da našoj užoj domovini Herceg-Bosni oduzmu njenu individualnost. To
se vidjelo i iz školskih uđbenika jer se brisalo štivo koje je podsjećalo na nekadašnju samnostalnost
bosansku, na njezin individualitet. Jer po srpskoj nacionalnoj ideologiji naša uža otadžbina Herceg-
Bosna spada u životni prostor srpske nacije kao i još mnoge druge, nacionalno nepročišćene zemlje,
te se zato nameče svakom nacionalisti Srbinu, pa ma gdje se on nalazio da nastoji da bi se te zemlje
i stvarno uklopile u svoj matičnjak, kao sastavni dio njegov. Jedan od uvaženih naučničkih
kapaciteta je pokojni Jefto Dedijer, koji je konstatovao da je bosanskohercegovački pravoslavac
primjećen za svaki kulturno etički i kulturno materijalistički posao, a njegov Musliman sa svojim
nadimkom „balija“.
Pojava Osmana Džikića u našem javnom životu
1878.god. okupacijom Bosne i Hercegovine po austrijskim trupama islamski je element ovih
pokrajina uveden u fazu jednog novog političkog i društvenog života. Osman Džikić se rodio u
krugu jedne stare građanske porodice u Mostaru gdje je završio ruždiju i nekoliko razreda
gimnazije. Kad je isključen iz gimnazije, seli se za Carigrad, gdje nastavlja školovanje. Iz Carigrada
odlazi u Beograd, a onda u Beč, gdje završava trgovačku akademiju. Radio je kao bankovni
činovnik u Zagrebu, Brčkom i Mostaru. 1909. godine seli se u Sarajevo, nakon što je izabran za
sekretara muslimanskog kulturnog društva "Gajret" i za urednika lista "Gajret", a već sljedeće
godine, 1910, pokreće politički list "Samouprava".
Poeziju je počeo pisati veoma mlad, a objavljivao ih je u listovima "Bosanska vila", "Zora",
"Behar" i dr. Izdao je zbirke pjesama "Muslimanskoj mladeži", "Ašiklije" i "Pobratimstvo", a autor
je i drame "Zlatija" koja se prikazivala na "Gajretovim" i drugim zabavama. Bio je i sakupljač
narodnih umotvorina, ali ih nije objavio, već je sve skupljeno ustupio Srpskoj akademiji nauka u
Beogradu.
Osman Đikić umro je u Mostaru 30. marta 1912. godine.
Život mu je bio trnovit s puno iskušenja i posrtanja. Osjećao je da za svoju sredinu treba otvoriti
nove puteve u cilju postizanja bolje budućnosti. Prvo je pokušao pjesmom, pa zatim grubom
prozom. Ali svi napori oko toga bili su uzaludni. Bio je radiša, dobar drug i prijatelj svakome ko
svome narodu želi dobro. Crta u karakteru naših „bošnjana“ može se jasno opaziti jednako kod
onih, koji su i prije dolaska Osmanlija u naše krajeve bili prisiljeni da lome svoja koplja u borbi
protiv tuđinskih plaćenika kao i kod onih koji su poslije i pod vlašću Osmanlija borili da sačuvaju
ono svoje narodno. Osman Đikić nije podnosio one koji su vlast okupatora među nama zagovarali
niti one koji su s njima bilo kakav kontakt imali. Ono što je osjećao uvijek je i govorio, nije
prikrivao ni pred prijateljem ni pred neprijateljem. Prvi pokret našega elementa odnosno pokret
Džabića u neku ruku bio ušutkan i sveden na neku završnu fazu i tada se Osman pojavio u našoj
sredini. Povratkom u otadžbinu on je uz pomoć Omer-bega Sulejmanpašića pokrenuo svoj politički
list u Sarajevu „Bosanskohercegovački Glasnik“ kako bi tim uticao na istaknutije ljude u zemlji i
kako bi pokret našeg elementa ponovo stavio u funkciju. Ovaj pokret pored vjersko-prosvjetnog
pitanja obuhvatio je i pitanje građanskih i političkih naravi.Nakon toga pokrenuta je nova stranka i
novi politički list.U vrijeme prvih saborskih izbora, 1910. godine, bio je jedan od kandidata
Saocijel-demokratske stranke za treću kuriju. Međutim došlo je do ponovnog razočarenja, gdje
Osman ostaje gluh i nijem prema svemu tome, ne pokazujući nimalo volje. On je imao cilj, da
ineres okolice uskladi sa općim narodnim interesima i da tu okolicu veže zdravom nacionalnom
misli. On je bio jedan od rijetkih naših nacionalista, koji nije gledao na naciju sa jednog uskog
Page 68 of 80
političkog gledišta, zasnovanog na separatističkim prohtjevima pojedinih vjerskih i plemenskih
grupacija, nego koji u nacionalnom imenu gleda prvo-simbol, koji u sebi skriva jednu zdravu
nacionalnu ideologiju, zatim živu misao, koja ima okupiti oko sebe, po etnografskoj i idejno
političkoj srodnosti, bliske elemente i još poziv za što tješnije grupisanje svih ovih srodnika u jednu
cjelinu u svrhu postignuća velikih nacionalnih ciljeva.
DIMITRIJE MITRINOVIĆ
Dimitrije Mitrinović se rodio 21. 10. 1887. u selu Donja Poplat (kraj Stoca, u Hercegovini), a umro
je 28. 8. 1953., u Ričmondu (V. Britanija). Njegova biografija može se podijeliti na tri perioda. Od
1887-1912 živio je i radio u Bosni i Hercegovini, Od 1913-4. u Minhenu, a od 1914-1953, u
Engleskoj. Pri tome, je u svakom od ovih perioda preduzimao različita i brojna putovanja u druga
mjesta, ili zemlje. Rođen je u porodici seoskih učitelja. Njegovi roditelji - osim učiteljevanja -
mladima iz svoje okoline davali su i druga praktična znanja, iz oblasti poljoprivrede, higijene,
zdravlja, održavanja domaćinstva itd. Oni su i kupovali knjige za porodičnu biblioteku, koja će sa
oko stotinjak knjiga, biti podsticajna i za Dimitrija.
Dimitrije je završio osnovnu školu i gimnaziju i maturirao u Mostaru, 1907. g. Još prije mature,
1905, počeo je da objavljuje prve pjesme (pod pseudonimom M. Dimitrijević) u Bosanskoj vili
(koja je osnovana 1885), a potom i drugim časopisima. U periodu 1905-12., objavljuje velik broj
pjesama, likovnih i književnih kritika i eseja u časopisima Bosanska vila, Nova iskra, Delo, Srđ,
Brankovo kolo, Srbobran, Pokret, Hrvatski pokret, Slovenski jug.
U gimnaziji je bio član i osnivač tajnog đačkog kluba Matica, 1905. koji je bio posvećen afirmaciji
srpskih pisaca, a okupljao je i imena kao što su Pero Slijepčević, Bogdan Žerajić i Vladimir
Gaćinović. A nešto kasnije oni i Mitrinović su se uključili i u društvo Sloboda, koje je bilo više
politički orijentisano, na teme revolucija i ustanaka, kao i perspektive jugoslovenskog ujedinjenja.
U jesen 1907. je otišao na studije u Zagreb, a potom Beč. U Zagrebu se upisao na Filozofski
fakultet i studirao filozofiju, logiku i psihologiju. U to vrijeme nastaju i njegovi tekstovi o Marku
Aureliju, Aristotelu i Ruđeru Boškoviću (u Bosankoj vili, 1908-9).
Posle dvije godine studija u Zagrebu (1907-9) počeo je više da se angažuje u radu časopisa
Bosanska vila, pa je 1910. postao najmlađi član redakcije. Mitrinović je često putovao i u Beograd,
iz koga je dobijao i materijalnu pomoć, pa je važio za čovjeka sposobnog da dođe do novca.1910. se
angažovao i u pokretanju časopisa Zora, koji je izlazio kao mjesečnik (1910-12) zajednice
južnoslovenskih studenata u Beču i njihovog društva "Zora" (postojalo u Beču od 1863-1914).
U časopisu Srpski književni glasnik (izlazio u Beogradu, 1901-1941, osim u vreme Prvog sv. rata),
Mitrinović je (1911) hvalio Meštrovićeve skulpture kao sredstvo širenja i afirmacije jugoslovenske
ideje, a to će činiti i 1915, kad se bude našao u Londonu, gde će biti organizovana velika izložba
Meštrovićevih djela.
Zatim je bio ponovo u Rimu tokom 1912., kada nastaju i djelovi teksta “Estetičke kontemplacije”,
koji će biti objavljivan u nastavcima, u Bosanskoj vili, tokom 1913. U to vrijeme u Mitrinoviću
sazrijeva i ideja o svjetu kao velikom organizmu, koji karakteriše "jedinstvo u razlici", kao i ideja o
velikoj sintezi, koju on vidi kao rješenje trajnih problema čovječanstva, a pije svega ratova.
Dimitrije Mitrinović je bio osobena ličnost po tome što je objedinjavao u sebi nekoliko različitih
svojstava: aktivizam i misaonost; sposobnost predviđanja i sklonost ka projekcijama koje su bile
utopijsko-mističke; sposobnost prilagođavanja istorijskim prilikama i sposobnost da se u odnosu na
prilike i okolnosti traži jedan lični stav i perspektiva. Ono što objedinjuje i podupire kod
Mitrinovića sve ove aspekte, mogli bismo nazvati i svečovječanskim optimizom – uvjerenje da
čovječanstvo, uprkos mnogim prošlim i tekućim historijskim zalima i katastrofama, ima mogućnost
i perspektivu da stvori jednu radikalno drugačiju zajednicu i tako ostavi za sobom veliku historiju
zla, koja je obilježila veći dio ljudske historije i prilika.
Posmatrano iz šire perspektive, njegova biografija, akcije, ideje i stavovi, na neki način nas mogu
podsetiti na neke njegove savremenike, kao što je Pikaso (1881-1973). Naime, kao što Pikaso
prolazio kroz različite periode (ili faze) u svom stvaralaštvu, prošavši kroz jednu kompleksnu
evoluciju u svom radu, a pri tome zadržao određeni stvaralački kontinuitet, tako je Mitrinović, u
Page 69 of 80
rasponu od oko 40 godina (1910-1953), zadržao jedan duhovni kontinuitet, iako su se historijske
okolnosti i ambijent u kome je živio (od Bosne, preko različitih zemalja Evrope, do V. Britanije),
radikalno mijenjali. Pri tome, Mitrinović je neke polazne stavove razvijao, a neke mijenjao tokom te
evolucije, kroz vrijeme i okruženja.
FUTURISTIČKA I EKSPRESIONISTIČKA IDEJA
U tekstu "Estetičke kontemplacije" nalazimo futurističke i ekspresionističke ideje, kao što su:
aktivizam, dinamizam, antagonizam, subjektivizam, vizija novog čoveka, proroštvo, eshatologija,
mesijanstvo, vizije budućnosti, odbacivanje prošlosti, oduhovljenje (naspram materijalizma). Na
primer:
“Naprijed i naviše! Treba savladati sveopštu nesreću... Duša mora da pobijedi, jer ona treba, jer
hoćemo da treba i jer treba da hoćemo; sloboda osloboditelj! Treba našom dobrotom iskupiti
druge. ... razapeti se na trudni, tvrdi, nečujni, požrtvovani posao snaženja sebe radi raspoklanjanja
što boljeg i većeg sebe drugima.”
PERSONALNI SAVEZ
Sklonost da okuplja i da se udružuje, sa jednom brojem pojedinaca vođenih nekom zajedničkom
idejom, bila je jedna od komponenti Mitrinovićevog duhovnog kontinuiteta - počev od života i rada
u Bosni i Hercegovini (1905-1912), preko perioda u Minhenu, perioda u V. Britaniji, između dva
rata, kao i posle II. sv. rata - iako su se okolnosti, ambijenti, grupe i povezujući činioci menjali.
U svim ovim primerima, on je ne specifičan način kombinovao intimno i javno, tajno i otvoreno,
zamisao i objavu, mističke kategorije i utopijske zamisli, sa realnim predviđanjima. Shvatanje
društva kao organizma, za Mitrinovića je značilo da društvo treba da bude tako organizovano da
ostvari i kolektivno jedinstvo, tj. solidarnost, kao i autonomiju pojedinaca, jer će jedino tako društvo
biti oslobođeno sukoba i ostvariti harmoniju. Pri tome, ovo načelo ne treba da bude ljudima
nametnuto, nego da bude rezultat slobodne volje i međusobne saradnje pojedinaca.
Promena opštih prilika, odnosno sveta, povezana je sa promenom pojedinaca i savezom tako
promenjenih pojedinaca. Da bi se postiglo organsko jedinstvo zajednice, potrebno je da pojedinci
prevaziđu uske granice individualizma i uzdignu se do jedne više svesti, a to znači da postanu
svesni da je dobrobit svih važna koliko i njihova vlastita, tj. da shvate čovečanstvo kao jednu veliku
porodicu. Onaj ko je saglasan sa sobom, saglasan je s drugima, čovečnost uključuje uzajamnost.
Upravo to Mitrinović je težio da razvije kod članova različitih grupa i udruženja koja je osnivao.
Lična promjena je jednako važna kao i društvena promena, da bi se neka zajednica zaista promenila
nabolje.
Mitrinović se stalno zalagao i borio za evropsku svijest o zajedništvu. To vidimo u platformi
Arijska evropa, koju je napisao u to vrijeme. Njene glavne ideje su suštinski najava onoga što će u
razrađenijem obliku biti rečeno i 1931., u platformi grupe Nova Evropa. Naime, začeci ideje
ujedinjene Evrope javljaju se u vrijeme Mitrinovićevog boravka u Minhenu, gde se povezao sa
grupom evropskih intelektualaca, koji su pokušavali da preduprijede izbijanje I. sv. rata, sa idejom
da okupe evropsku inteligenciju oko cilja koji su nazvali: “Ka budućem čovječanstvu preko arijske
Evrope”.
U vezi sa arijevstvom, tj. upotrebom termina arijski i arijevski – s obzirom na to da je termin i od
samog Mitrinovića korišten u različitim kontekstima i značenjima, a kasnije zloupotrebljen od
strane nacista, kod Mitrinovića je posebno složen bio dualizam arijevstva i jevrejstva (tj. različito
formulisan, u različitim tekstovima). Naime, u nekim tekstovima ističe da on ne pripada anti-
semitskoj školi, niti je orijentisan pro-arijski na nekoj šovinističkoj, plemenskoj, ili rasnoj osnovi.
Page 70 of 80
KRITIKA KOLONIJALIZMA
U tekstu pisanom 1920. vidimo da bi se Mitrinović mogao smatrati jednim od začetnika
postkolonijalnih studija, koje su danas važna akademska disciplina, odnosno orijentacija, na
mnogim zapadnjim univerzitetima.
“Organizovan evropski duh ne postoji; Evropa kao kulturni i, shvatljivo, kao arijski entitet, još nije
stvorena. Sledi da su odnosi Evrope sa crnom, kao i sa žutom rasom, bili pretežno instinktivni -
drugim rečima, nisu bili specifično evropski; jer, biti instinktivan i ne-inteligentan znači suštinski
biti ne-evropski. Otuda se odnosi Evrope sa Etiopijom do sada skoro nisu mogli razlikovati od
odnosa instinktivnog karaktera bilo koje moćnije rase spram njenih manje moćnih suseda:
podređenost je tražena radi ekskluzivnih interesa “superiorne” rase umesto uspostavljanja
funkcionalne hijerarhije vrednosti. Rečju, ropstvo je bilo “zadesna” sudbina crne rase kadgod i
gdegod je ona dolazila u dodir sa još uvek instinktivnim belima. Samodopadljivom Evropljaninu
nezamislivo je kakvi su zločini počinjeni od strane Evrope nad crnom rasom. Sve u svemu, od
otkrića Afrike oko sto miliona crnaca je porobljeno ili ubijeno radi navodnih inte¬resa Evrope. Da
ne pominjemo primer Amerike. Inače, ovog časa je u pripremi prikriveno ozakonjenje koje treba da
reguliše prisilan rad crnaca praktično širom cele "kolonijalne” Afrike. Izgleda, zaista, kao da je
vladajuća svrha Evrope da podeli crnu rasu i da upravlja njome isključivo za dobro Evrope.”
Senat, Devolucija i Federacija
U svom komentaru odnosa Evrope prema vanevropskim regijama – iz 1920. – Mitrinović nabacuje i
ideju evropskog Senata, kojoj će kasnije posvetiti mnogo više vremena i energije, posebno u radu sa
grupom mlađih ljudi koji su ga okruživali. Mitrinovićeve ideje o senatu, nadovezuju se na ranije
ideje o savezu pojedinaca (personalnom savezu), ali su ideje o senatu razvijane kasnije, od kraja 20-
tih godina. Jedna od njegovih ambicija bila je da u izvesnom smislu odgoji i obrazuje ljude najviših
duhovnih kvaliteta koji bi, bude li prilike, mogli poneti takvu ulogu. Mitrinović je zastupao
organicističko shvatanje čovječanstva i društva. U sklopu toga, smatrao je da je bitno posijati sjeme,
načiniti početni rez, bez obzira na to koliko bila mala grupa začetnika nove svesti o svjetskoj
odgovornosti. Promjena svjesti, bilo gdje, mora se odraziti na cjelinu - efekat će se javiti tokom
vremena.
Uloga senatora je da drugima prenesu svjest o krajnjem, organskom, jedinstvu čovečanstva. Na taj
način – smatrao je Mitrinović – može se doći do obostrano prihvatljivog sporazuma, kako da se
određena pitanja reše. Pored toga, senatori treba da su u stanju da drugima predoče kako neke
protivrečnosti izazivaju sukobe i koji su simptomi nezdravog stanja u celovitom organizmu
društvenog poretka.
Rat i mir -ujedinjenje
Spas Evrope kroz ujedinjenje biće Mitrinovićeva ideja vodilja od 1914. do smrti 1953. On je u
svojim komentarima iz 1920. isticao da protekli rat i njegove žrtve mogu biti iskupljeni jedino ako
narodi Evrope sagledaju da je razrešenje naraslih problema u federaciji evropskih zemalja.
Po Mitrinoviću jedino što je moglo iskupiti žrtve rata je da se Evropa konačno ujedini i bude
nadalje lojalna miru. Tome će Mitrinović posvetiti sve svoje snage od 1914., a sa njim i oni
okupljeni u grupi Nova Evropa, između 1930 i 1953. Ali, dok je za njega to bio poduhvat koji je
trajao 40 godina, za većinu od njih to je bila kraća preokupacija – za njega je taj poduhvat počeo
1914, a za njih 1930.
Ujedinjenje Evrope Mitrinović nije shvatao kao regio¬nalnu stvar. Za njega, ujedinjena Evropa je
obuhvatala Zapadnu Evropu, podunavske zemlje, kao i Balkan, zajedno sa Turskom. Za to se on
zalagao i 1921., a i 30 godina kasnije, u svom predavanju iz februara 1950. Takođe, u sklopu
ujedinjene Evrope, u širem smislu, on je video i SSSR, smatrajući da je pravi cilj Lenjinove
Page 71 of 80
revolucije da ostvari ubrzani razvitak društva i emancipaciju čovjeka, a ne blokovsku silu koja će
ugrožavati Evropu, ili čak sprječavati njeno ujedinjenje.
Ekološke ideje
Moramo reformisati našu ljudsku sredinu, našu civilizaciju, tako da svet postane svet za čoveka,
civilizacija koja se brine za besmrtnu suštinu pojedinaca koji je čine.
Naša planeta mora biti uređena kao naš ljudski dom.
Ukoliko imperijalizam Nauke i diktatura Tehnologije ne budu suzbijeni i dovedeni u organsku i
humanu funkciju, budućnost čovečanstva biće očajna...
Naš svet je istorijski postao jedan svet. Mi otkrivamo da je naš svet zajedničko domaćinstvo jedne
vrste. Naše kraljevstvo postaje zajedničko dobro (commonwealth) i porodica, republika, zajednička
stvar. Organizacija i poštena deoba su neophodni i za našu duhovnu dobrobit i za naš materijalni
opstanak.
Mitrinović je svoje ideje i učenja vremenom uobličio kao "četiri neophodnosti", koje je
smatrao važnim za razumevanje svjeta i djelovanje u svijetu. To su: cjelovitost svijeta,
pojedinac, senat i tri otkrovenja.
Jedino celovit pristup svetu omogućuje da se njegovi sastavni i konstitutivni elementi pravilno
razumeju. Uloga čovečanstva i delova čovečanstva može se razumeti samo ako se svet sagledava
kao celina, a čovečanstvo kao jedna porodica. Samo pojedinci mogu shvatiti celovitost sveta, a
čovečanstvo kao organsku celinu, jer je to poimanje plod slobodne volje pojedinca. Pojedinac
poima celinu, jer je kompleks celine sadržan u pojedincu. Sklop pojedinca čini celinu ljudske rase.
Ravnoteža između delova svetskog organizma mora se uspostaviti slobodnim uzajamnim
usaglašavanjem i prilagođavanjem, a to je funkcija i radijus senata. Odnos sveta i pojedinca,
Mitrinović predstavlja krugom (to je svet) i centrom (to je pojedinac). Po Mitrinoviću, postoje tri
otkrovenja, Prvo je vezano za pre-hrišćansku epohu, a to je shvatanje sveta kao organske celine, u
kojoj čovečanstvo ima svoje mesto, naporedo sa poretkom prirode i božanstava. Drugo je
hrišćansko otkrovenje božanstva otelovljenog u čoveku, a Mitrinović je smatrao da je Solovljevo
tumačenje hrišćanstva suštinsko za ovo otkrovenje. Hristos je bio otelovljenje Boga i otuda je
predstavljao krajnji potencijal čovečanstva. Dok po prvom otkrovenju božansko prožima ceo
kosmički poredak, a po drugom se Božanstvo otelovljuje u jednoj osobi, po trećem otkrovenju
Božanstvo se otelovljuje u svakoj osobi. Suština trećeg otkrovenja je da postoje mnogi centri, a
svaki od njih predstavlja krajnju vrednost po sebi. Treće otkrovenje se može shvatiti i kao sinteza
prva dva, jer ono ukazuje na stvaranje istinske svetske zajednice, od strane slobodnih pojedinicaa –
zajednice jedinki.
IVO PILAR
Dr. Ivo Pilar (Zagreb, 1874.-1933.), po struci pravnik i ekonomist (studirao u Beču i Parizu). Od
početka 20. stoljeća do 1920. živi i radi u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, Tuzla), potom do smrti u
Zagrebu. Sudjelovao i u političkom životu: do jeseni 1918. zalagao se za održanje višenacionalne i
multikulturne Habsburške Monarhije, ali pod uvjetom da se - u državno-političkom i nacionalno-
političkom smislu reformira, o čemu je napisao nekoliko važnih programskih spisa. U
novostvorenoj južnoslavenskoj državi (Kraljevina SHS - Kraljevina Jugoslavija) politički je
proganjan. Znanstvenik i publicist širokih interesa (umjetnost, povijest, sociologija, psihologija,
demografija, politička geografija itd.). Najvažnija djela: studija Secesija (Zagreb 1898., kojom
stječe "legitimaciju teoretičara modernizacije"), stručni rad o recepciji Općeg austrijskog
građanskog zakonika u Bosni i Hercegovini opsežna studija (Beč, 1918), pionirski rad u hrvatskoj
psihologiji (Borba za vrijednost svoga "ja". Pokus filozofije slavenskog individualizma, Zagreb
1922.), piše i određenu političko-ekonomsku studiju.
U nacionalnom smislu osjećao se Hrvatom, u državno-pravnom pogledu zastupao je kroatizam (a
ne jugoslavizam), a ideološkopolitički bio je uvjereni demokrat i liberal. Nakon njegove smrti, g.
1933. — osim novinskih članaka tih dana(3) - o njemu sve do raspada Kraljevine Jugoslavije
gotovo da i nije pisano. U vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, naprotiv, tiskana su mu i prevođena
Page 72 of 80
djela, a napisi o njemu nužno su nosili i obilježja toga razdoblja, evidentno nesklonog demokratsko-
liberalnoj misli, što je zasigurno bio dodatni (i dostatni) razlog da ga se gotovo punih pola stoljeća
nakon toga naprosto prešućivalo (s rijetkim iznimkama) — kao da nikada nije ni postojao ni on kao
osoba ni njegova djela. Tek nakon g. 1990. bilo je moguće «skinuti embargo» s njegova imena i
djela.
Iako je u zrelijim godinama dr. Pilar postao svjestan činjenice da bez vlastite države i samostalne
organizacije političkog života Hrvati ne mogu ostvariti napredak na gospodarskom i kulturnom
planu, on je zagovarao polagani i taktički put do ostvarivanja toga cilja. Prozrevši velikosrpsku
politiku i njezine ciljeve, te smatravši jugoslavensku ideju prikrivenim oružjem te politike, Pilar je
najprije nastojao riješiti hrvatsko pitanje unutar Monarhije, što je podrazumijevalo političko,
upravno i teritorijalno ujedinjenje svih hrvatskih zemalja. Dakako, takvom politikom, koja se je
izravno sukobila sa strateškim ciljevima beogradske velikosrpske bulumente, Pilar je u
velikosrpskim i jugoslavenskim krugovima stekao brojne neprijatelje. Jjugoslavenska ideja je
nakon 1918. godine odnijela pobjedu, on je - ako zanemarimo kratko razdoblje ratne Nezavisne
Države Hrvatske - praktički sve do stvaranja samostalne Hrvatske bio distanciran iz javnoga života.
No, iako je danas jedan ugledni znanstveni institut nazvan njegovim imenom, te iako se u
znanstvenim i stručnim krugovima sve više i više valorizira njegov plodan rad na području prava,
geopolitike, historiografije, politologije, sociologije, antropologije, religiologije itd., njegovi su
protunošci u Hrvatskoj i dalje mnogo više čašćeni i hvaljeni.
Političko aktiviranje
Kad je 1900. godine kao tada još mladi pravnik doselio u BiH, Pilar je – prema vlastitom priznanju
- „kao slavosrpski" potomak nastojao biti „apostol hrvatsko-srpske sloge". Uvidjevši, međutim,
pravo stanje stvari na jugu Monarhije, te upoznavši prirodu srpstva, vrlo je brzo odustao od te
„misije". Pilarovo aktivno uključivanje u politički život vremenski možemo smjestiti u kolovoz
1906. godine, kad je u Docu kraj Travnika osnovana vjersko-kulturna organizacija „Hrvatska
narodna zajednica", u čiji je pripremni „Odbor šestorice" ušao i Pilar. Od veljače 1908. Pilar je član
„Središnjeg odbora" te organizacije i predsjednik „Okružnog odbora" HNZ-a Donja Tuzla.
U vrijeme Pilarova dolaska u Bosnu, a i kasnije, neosporni autoritet u vjerskim i političkim
pitanjima tamošnjih Hrvata-katolika bio je vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler. Pilarove i
Stadlerove organizacijske koncepcije glede Hrvata u BiH ispočetka su bile izrazito suprotstavljene:
Pilar je zagovarao interkonfesionalni pristup u hrvatskome političkom organiziranju, tj. suradnju
Hrvata katolika i Hrvata-muslimana, dok je Stadler inzistirao na tome da članovi hrvatskih
političkih organizacija mogu biti samo katolici. U jeku toga sukoba Pilar pod pseudonimom
„Zajedničar" piše svoj prvi važniji politički tekst, polemičku brošuru „Nadbiskup Stadler i Hrvatska
narodna zajednica" (Sarajevo, 1910.), u kojoj tumači da se Hrvati u BiH ne smiju pozivati
isključivo na svoju vjersku pripadnost i da se slijedom toga ne smije stavljati znak jednakosti
između hrvatstva katoličanstva, jer se time odbijaju Hrvati-muslimani i tako slabi hrvatstvo.
Godine 1912., međutim, dolazi do preokreta te Pilar i Stadler postaju bliski suradnici. Do obrata je
došlo nakon što su bosanskohercegovački muslimani odbili plan Hrvatske narodne zajednice koji je
podrazumijevao stvaranje hrvatskog katoličko-muslimanskog političkog bloka, koji bi se uspio
suprotstaviti nastojanjima Srba da BiH odcijepi od Monarhije i pripoji Kraljevini Srbiji.
Predstavnici muslimana i Srba u Bosanskom saboru zajednički su se usprotivili povezivanju BiH s
Hrvatskom u okviru Monarhije, te se izjasnili za autonomiju te države.
Publicistička djelatnost
U godinama koje su uslijedile Pilar je razvio iznimno plodnu publicističku djelatnost, te je bio
autorom niza važnih političkih spisa, od kojih su se neki pogrješno pripisivali nadbiskupu Stadleru.
Page 73 of 80
Kontaktirao je s brojnim službenicima Monarhije, ukazivao na loše strane nagodbenog sustava, te
tražio rješenja kako osigurati ravnopravnu egzistenciju hrvatskog naroda unutar Monarhije.
Od proljeća 1918. Pilar se približuje frankovcima (stranka prava) u Sarajevu, te na stranicama
njihova glasila „Kroatische Runschau" objavljuje tri važna rada: („Politička geografija hrvatskih
zemalja"), („Južnoslavenski problem u državi Habsburgovaca", ) i („Sadašnji stranačko-politički
položaj u Bosni").
O sukobu sa Srbima i Mađarima
O sukobu sa Srbima i Mađarima Pilar nadalje piše."Pored neizbježnog sukoba s državnom vlašću
imali su Hrvati jedan isto tako neizbježan problem sa Srbima. Naime, državne i narodne ideje oba
naroda morale su se oštro sukobiti. Srbi su se mogli radovati ne samo tradicionalnoj potpori
habsburške državne vlasti, nego i pravoslavne sile Rusije, a od vremena balkanskih ratova i
zapadnih sila. Osim toga Srbi su na unutarnjepolitičkom planu bili podržavani još od Čeha i osobito
od Mađara. Hrvati su imali još i jedan odvojeni sukob s Mađarima.
Pilar je otvoreno prozvao Mađare za suradnju sa Srbima na štetu Hrvata. U toj velikosrpskoj raboti
posebno je upozorio na Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC) za koju je zapisao:" Srpska pravoslavna
nacionalna crkva je provedbeno sredstvo; ona je više jedna socijalno-politička borbena i osvajačka
organizacija nego vjerska zajednica, a o njezinoj se moći dugo nije stvorilo zadovoljavajuću
predodžbu".
Ujedinjenje hrvatskih zemalja
Pilar u Spomenici rješenje vidi u ujedinjenju hrvatskih zemalja:"Hrvatska, Slavonija, Dalmacija,
Bosna i istarski otoci ujedinit će se u Hrvatsku kraljevinu; 2. Hrvatska kraljevina treba biti politički
u rukama Hrvata i hrvatski program provoditi na odgovarajući način; 3. Hrvatsko kraljevstvo
uključit će se u dualističko uređenje u formi subdualizma i ono bi raspolagalo djelomičnim
suverenitetom u okviru zemalja krune sv. Stjepana, a kao uvjet za to treba a) jamčiti Hrvatskoj
bezuvjetni nacionalni i državni individualitet i pružiti joj mogućnost da se na novom teritoriju
nesmetano razvijaju privreda i saobraćaj; b) da Austrija pristane na takvo rješenje".
Od Pilarovih publicističkih djela iznimno je važna knjiga „Južnoslavensko pitanje", koju je krajem
Prvoga svjetskog rata objavio u Beču. Pod južnoslavenskim pitanjem Pilar je podrazumijevao
geopolitički i geostrateški problem političkog i državnog organiziranja južnoslavenskog prostora i
njegove sigurnosti, kao i problem borbe između Južnih Slavena, prvenstveno između Srba i Hrvata,
za prevlast na Balkanu:"Svakomu je poznato, da je velikosrpska misao jezgra južnoslavenskog
pitanja... Jezgra današnjeg južnoslavenskog problema sastoji se u tom, što Srbstvo želi svladati i
Bugare i Hrvate i tako osvojiti i posrbiti čitavi slavenski Balkan". Bez političkog i državnog
individualiziranja južnoslavenskog prostora u Monarhiji, Pilar je smatrao da se južnoslavensko
pitanje ne može riješiti, s obzirom na to da je ono ne samo povodom Prvoga svjetskog rata, nego i
njegov uzrok. Osim Srba, drugi su glavni problem u pogledu južnoslavenskog pitanja Talijani i
njihova politika, koja tradicionalno gaji aspiracije prema hrvatskim zemljama.
Protuhrvatsko zajedništvo
U tom kontekstu Pilar upozorava na srpsko-talijansko protuhrvatsko zajedništvo, te ga ističe kao
jedan od ključnih negativnih čimbenika u rješavanju južnoslavenskog pitanja. Drugi negativan
čimbenik prema Pilaru je monarhijski dualizam. U knjizi Južnoslavensko pitanje Pilar je pored
svega ostaloga vrlo dobro opisao i politički mentalitet i psihologiju Srba iz svih aspekata. Mentalitet
tako prema njemu tvore zemljopisno područje te političke, društvene i ine okolnosti. Od tih
elemenata na Srbe je prema Pilarovu mišljenju odlučujući utjecaj izvršio zemljopis. Naselivši se u
nepristupačnim dijelovima Raške, u kojima je svakodnevni život bio izrazito težak, Srbi su razvili
jedan tvrdokorni mentalitet. A s obzirom na to da u tim krajevima nije bilo romanskog elementa –
koji je svojim kulturnim utjecajem pozitivno djelovao na stvaranje hrvatske države - kod Srba je
stvaranje države išlo znatno sporije. U razdoblju od sedmog do osmog stoljeća kod Srba tako ne
Page 74 of 80
postoji nikakva državna organizacija. Od 900. do 1204. razvija se mentalitet čopora i vođe, tj.
država živi toliko koliko postoje jaki pojedinci s autoritetom, nakon čega se raspada. Kao posljedica
toga u Srba se razvija mentalitet koji se pokorava sili, a ne pravu. Onaj tko ima silu, taj ima i pravo.
Od svih hrvatskih zemalja, Pilar je posebnu važnost pridavao Bosni i Hercegovini. Smatrajući
nepostojanje jasnog odnosa prema BiH jednim od ključnih uzroka izbijanja Prvoga svjetskog rata
on piše:" (...) pripisujem najsudbonosnije posljedice pomanjkanju jasne spoznaje u bosanskom
pitanju. Tvrdim, da je pomanjkanje čvrstog i zbijenog, na jasnoj spoznaji istine osnovanog
stanovišta u pitanju nacionalne pripadnosti Bosne, jedan od glavnih razloga, što politika Monarhije
u toj zemlji nije nikako uspievala u tolikoj mjeri, uzprkos stvarnim rezultatima, da bosansko pitanje
ne postane već nekoliko godina Ahilovom petom austrougarske politike i da je to pitanje konačno
moralo postati polaznom točkom svjetskog rata".
Povijesno iskustvo
Pilar je s pravom, radi povijesnih iskustava, Srbiju smatrao najvažnijim čimbenikom u
neposrednom hrvatskom okruženju.
Bit velikosrpstva Pilar vidi u sljedećem:" Prava je srž problema južnih Slavena činjenica, da
bizantska državna i vjerska misao želi osvojiti cieli Balkan, tu staru domenu Bizanta. Pravo
obstanka na Balkanu imadu samo bizantski vjernici i oni narodi, koji su grkoiztočne vjere. Sve
ostalo treba izkorieniti silom ili lukavošću". Velikosrpstvu je tako prema Pilaru cilj osvojiti
Hrvatsku i Bugarsku. U tom projektu važna je uloga Srpske pravoslavne crkve (SPC), a prvotni je
cilj za srpstvo osvojiti plodnu južnu Ugarsku i Slavoniju. U ostvarivanju tih ciljeva, ističe Pilar, Srbi
surađuju s Talijanima i Mađarima.Pilarovi su interesi bilo izrazito širokog opsega, tako da je osim o
geopolitici, pisao i članke iz područja književnosti, umjetnosti, religije, psihologije i sociologije.
Analizirao je politička, ideološka i društvena kretanja u Europi, pisao o odnosu kolektivizma i
individualizma, istraživao korijene komunizma i fašizma, pisao o dekadenciji koja je zahvatila
zapadni svijet, upozoravao na krizu kršćanskog morala itd.
DŽEMALUDIN ČAUŠEVIĆ
Mehmed Dzemaludin ef. Causevic rodio se 28. XII. 1870. U Arapusi kod Bosanske Krupe. Pocetno
vjersko obrazovanje primio je kod kuce od oca Aliefendije. Poslije je slusao predavanja muftije
Ahmed-Sabit ef. Ribica u Medresi u Bihacu. U 17-oj godini (1887) odlazi u Istambul i nastavlja
ucenje. 1898. se upisuje na Mektebi nuvab, ali nakon godinu dana na prijedlog svoga profesora
Ismail Hakki ef. Manastirlije prelazi na Mektebi hukuk (pravni fakultet). Diplomirao je 1903. s
odlicnim uspjehom. Nakon toga se vratio u Sarajevo. U septembru 1903. imenovan je nastavnikom
arapskog jezika na Velikoj gimnaziji u Sarajevu, gdje ostaje do 1905., kada je postavljen za člana
Ulema medžlisa. Nakon stupanja na snagu Statuta za vjersku i prosvijetnu autonomiju muslimana
BiH 1909. godine, svi visoki vjerski i vakufski funkcioneri pa i Čaušević, stavljeni su na
raspolaganje. Uskoro iza toga Mehmed Dzemaludin bude imenovan profesorom Serijatske sudacke
skole u kojoj ostaje do postavljenja Osman Nuri Hadzica za direktora skole, i tada Dzemaludin ef.
demonstrativno podnosi ostavku na svoje radno mjesto. To je ucinio smatrajuci da je postavljanjem
Osman Nuri Hazdica, koji nije bio iz ulemanskog kruga, ulemi nanesena uvreda.
Kada je prvi izabrani reis Bosne i Heregovine, hfz. Sulejman podnio ostavku na taj polozaj,
Hodzinska izborna kurija izabrala je dva puta uzastopno (posto je Zemaljska vlada iz formalnih
razloga ponistila prve izbore) Čauševića za prvog kandidata za reis-ul-ulemu i to jednoglasno.
Vlasti vise nisu imale kud i Čaušević bude potvrdjen od austrijskog cara za reis-ul-ulemu
bosanskohercegovackih muslimana. Na polozaju reis-ul-uleme ostao je do aprila 1930. godine kada
je nedugo nakon uvodjenja sestojanuarske diktature na vlastitu zelju otisao u mirovinu.
Nakon zavrsenog skolovanja i dolaska u Bosnu Mehmed Čaušević je uočio da je za napredak
muslimana u ovim krajevima neophodno uvesti vjersku obuku na maternjem jeziku. To je i uradio,
Page 75 of 80
prilagodio je arapsko pismo nasem jeziku. Na poticaj Čauševića muallimi prvi osnivaju svoje
udruzenje (Udruzenje imama i muallimi Bosne i Herca\egovine) 1909.godine, kao i glasilo
Muallim.
Izdavao je i uredjivao list Tarik pocev od 1908 (stampan arebicom "matufovicom"), a uredio je i
sedmo godiste Behara. Umro je 1938.godine u Sarajevu, pokopan je u haremu Begove džamije na
desnoj strani od minareta, između mezara Mehmed-bega Mutevelića i Mustaj-bega Fadilpašića.
Bibliografija:
Ilmihal (Osnovi islamske vjere), Mekteb-kalendar za 1325hidžretsku/1907-8.
Vasijjetnama, (prevod s turskog Muhamed Bergivinog savjeta svome sinu),
Dedini menakibi (dozivljaji), Mostar: Muslimanska biblioteka,.
Vazovi. (stampan arebicom)
Tarihi islam. (stampan arebicom)
Kur'an casni (prijevod Kur'ana), sa hfz.Muhamed ef. Pandzom, 1937.
Bio je poznat i po tome što je u svoje vazove unosio svoje liberalne i reformatorske poglede na
islamsku tradiciju. Veliki je pobornik prosvjete svojeg naroda, zaslužni promicatelj tolerancije,
ravnopravnog položaja ženskog bica u ljudskom društvu, prvenstveno putem njihovog odgoja i
obrazovanja te ucestvovanja u javnom životu. Sa dolaskom prvog svjetskog rata koji će u mnogome
poremetiti njegove planove. Trebalo se prvenstveno brinuti za muslimansku sirotinju, žene i djecu,
koju svaki rat donosi, a uporedo s tim raditi na polju vjerskog i vjersko-prosvjetnog uzdizanja
muslimanskih masa. U svemu tome, iako u teškim ratnim vremenima, Džemaludin Čaušević je
imao zapažene rezultate, zahvaljujući prije svega, čvrstoj vjeri i dosljednosti principima za koje se
od samog početka opredijelio. Bio je svjestan svoje uloge pred Bogom, muslimanima i istorijom,
zato je krajnje savjesno i dostojanstveno prilazio svim poslovima.
Završetkom rata i formiranjem nove države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine
nailazi nova era u istoriji Islamske zajednice i muslimana na ovim našim prostorima. M.
Džemaludin Čaušević se dostojanstveno i predano borio, bez ikakvih kompromisa za ravnopravnost
islama sa drugim vjerama i ravnopravnost i potpuno izjednačen status muslimana na svim poljima
sa pripadnicima drugih konfesija. Nije to u tom vremenu bilo jednostavno pogotovu za jednog tako
dosljednog i beskompromisnog borca kakav je bio Džemaludin Čaušević. Česti su njegovi sukobi sa
jugoslovenskom vladom i trajna njihova želja da ga pomaknu sa tog položaja. Ako se još uz to doda
i njegov sukob i nerazumijevanje sa konzervativnom ulemom i zaostalim muslimanskim svijetom,
to su sukobi i nesporazumi koncepcijske prirode, tada se tek može naslutiti kroz kakva iskušenja,
sita i rešeta je valjalo proći, a ostati dosljedan zacrtanim programima i udovoljiti toj teškoj i
odgovornoj funkciji i to prije svega pred Bogom,čega je reisu-l-ulema Čaušević bio duboko svjestan
u svim tim prilikama i iskušenjima.
Njegov ideal je bio, da se oko vjerske autonomije okupe svi muslimani bez razlike na
nacionalnu i političku pripadnost i da tako u depolitiziranoj vjerskoj samoupravi zajednički
sarađuju na unapređenju vjersko-kulturnog i ekonomskog života svih muslimana u
Jugoslaviji.
Niti jedan reis nije imao veću prepisku sa vlastima od Čauševića. Može se sastaviti knjiga od
njegove korespodencije sa vlastima. Čaušević je bio reis u doba vladavine dva režima:
Austrougarske okupacije i režima Kraljevine Jugoslavije. I ako su njegovi istupi, kritike, protesti,
pritužbe, proglasi i slično bili oštri prema vlastima to se nikada nije okarakterisalo kao „mješanje
vjere i politike“, „korak do izgradnje šerijatske države“ i slično.
Pisao je o potrebi promjena, bio za nošenje šešira i otkrivanje muslimanki, pa je došao u sukob sa
konzervativnim elementima. Najznačajnija su mu djela: Vazovi i nasihati; I i II ilmihal, Tedžvid,
Tarihi islam, Dedini menakibi (doživljaji) – zbirka poučnih priča za djecu). Kur’an Časni je preveo
Page 76 of 80
sa hafizom Mehmedom ef. Pandžom 1937.Kur’an je počeo prevoditi 1930., a na prijevodu je radio
sedam godina. Prijevod je objavljen 1937. pod naslovom “Kor’an Časni – prijevod i tumač.
Uprkos kritikama Čauševićevog prijevoda koje su dolazile uglavnom od članova Glavnog odbora El
Hidaje, prijevod je cijenjen zbog širine, tolerancije i liberalnih Čauševićevih pogleda. Iz njega su
vršeni izbori Kur’anskih ajeta, a mnogi istaknuti islamski učenjaci oslonili su na njega svoja učenja.
Svojom ljudskom moralnom i intelektualnom snagom, veličinom, dobrotom i tolerancijom ostavio
je duboke tragove i u hrvatskom narodu čineći mu dobro i boreći se za njegov opći napredak u miru
i slozi s Bošnjacima.
ILIJA GRBIĆ
Ilija Grbić je rođen 1906. godine. Završio je srednju školu u Mostaru. U čitavoj generaciji mladih
pisaca iz Bosne I Hercegovine koji su krenuli putem književne ljevice, Ilija Grbić je, najranije
usvojio marksističko shvatanje svijeta i počeo ga iskazivati putem literature. To Ilijino rano
opredjeljenje koje je prenio i na ostale, slučajno se javno iskazalo njegovim učešćem u jednom
događaju koji je dobio sasvim drugi kontekst i usmjerenje od prvobitnog smisla i značenja. Zbog
nepoštovanja naredbe direktora škole da ne mogu ostati na zabavi nakon programa koji su izvodili,
Ilija Grbić I Hasan Kikić su isključeni iz škole I izazvali spontani đački protest koji se uobličio u
štrajk sa dalekosežnim posljedicama. Štrajk je trajao tri dana I završio se kompromisom: Grbić je
izgubio internat, ali su on i Hasan Kikić nastavili školovanje, dok je direktor skole penzionisan.
Ovaj štrajk od povrede školske discipline preusmjerilo na sire nezadovoljstvo društvom I što je
odredilo dalji razvoj Ilije Grbića. Jer, do đačkog bunta takvih razmjera I takvog usmjerenja ne bi ni
moglo doći da đaci nisu bili animirani partijskim radom u kome je Grbić očito učestvovao vise nego
ostali. Time se može tumačiti I pojačani interes policije za njega koji je rezultirao hapšenjem i
optužbom da je osnovao i vodio jedan đački komunistički kružok. Mada je nakon policijskih
mučenja I banjalučkog zatvora bio oslobođen, ali posljedica ovog štrajka je bila da mu je
zabranjeno školovanje u čitavoj državi. Već 1926.godine, kada je imao tek dvadeset godina, Ilija
Grbić je nesporno svjesno prihvatio marksistički pogled na svijet i zbog toga zvanično bio uhapšen i
suđen.
U period svoga učiteljovanja od 1930 do 1940 godine, a posebno od 1935. On je napisao znatan
broj pedagoških radova ili tekstova druge prirode namijenjenih prosvjetnim radnicima, u kojima
takođe vrlo precizno iznosi svoje ljevičarsko shvatanje zadataka literature. U tom pogledu posebno
mjesto zauzima njegova brošura Udžbenici- deca- život, objavljena u Sarajevu 1935.godine. On
skreće pažnju da je u knjigama za djecu sve idealizirano, ali da djeca vrlo jasno uočavaju
nesrazmjer između sadržaja knjiga I života u kome različito žive siromašni i bogati . Mada često
poruke bajki nasilno prevodi I prilagođava sadržajima međuratnog građanskog života I društva
pokazujući tako koliko se djeci namjerno servira laž, te donekle gubi na značaju kada se ima na
umu cilj koji Grbić želi postići. A taj cilj sastoji se u tome da se pokaže koliko literature treba da
postane sastavnim dijelom borbe čovjeka za svoj socijalni status. Sva Grbićeva shvatanja o
literature plod su svjesnog opredjeljenja čije je ishodište u marksističkom klasnom poimanju svijeta
sa svim jednostranostima koje su postojale u krilu književne ljevice. On je bio veoma dosljedan I
vise prezirao one što su svojom tobožnjom neutralnošću I objektivnošću prihvatili opredjeljenja
koja im drugi nameću nego one koji su imali drukčija stanovišta od njega: “ Ljudska bezidejnost I
bezbojnost su najopasnije stvari u društvenom životu. Bezidejsnost je opasnija od otvorene
reakcije”. Ilija Grbić je u Sarajevu 1936.godine pokrneuo dječiji list”Male novine”.
ŠEMSUDIN SARAJLIĆ
Šemsudin Sarajlic rodjen je 1887. godine u Knezini kod Vlasenice.
Školovao se u Sarajevu u Gazi Husrev-begovoj medresi, Ruzdiji i Darul-mualliminu, te jednu
godinu u Istanbulu. Tu je usavršio znanja iz orijentalnih jezika, što mu je omogucilo prevodilacki
rad. Sluzbovao je uglavnom u Sarajevu. Saradjivao je u gotovo svim savremenim listovima i
Page 77 of 80
casopisima, a jedno vrijeme je bio urednik Behara. Bio je i poslanik JMO u Ustavotvornoj skupštini
u Beogradu. Umro je u Sarajevu 1960. godine.
Napisao je dosta djela,a neka od njih su:
RAZIJA (Pripovijesti),
VJETAR (Ratna slika), SAMO DVA BRATA,
NOVA TURSKA (Studija),
IZ BOSANSKE ROMANTIKE (Novele),
UPUTA ZA POCETNI RAD U MEKTEBIMA. METODICKO OBRADJIVANJE ELIF-BA
SUFA-RE I UZGOJNI POSTUPAK,
MI I BLIZNJI ISTOK (Aktualna pitanja o iskorišavanju dobara i o izvozu jugoslavenskih
proizvoda),
ZARASLl PUTOVI (Novele).
Književno djelo Šemsudina Sarajlića skoro je nepoznato našoj čitalačkoj publici i kulturnoj javnosti
uslijed toga što je ovaj pisac ostao izvan školskih programa i izvan zanimanja književne nauke.
Nakon 1944. nije objavljeno niti jedno njegovo djelo, mada je pisao sve do smrti 1960. Sarajlić je,
kao i dobar dio bošnjačkih pisaca u razdoblju između dva svjetska rata, optuživan za književnu
djelatnost u vrijeme NDH, kao i za prohrvatsku orjentaciju općenito, pa je to mogao biti razlog za
njegovo uklanjanje s književnih obzorija. S druge strane njegovo je književno djelo izraz
tradicionalne bošnjačke sredine, bilo je prožeto snažnom islamskom duhovnošću, zatim Sarajlićeva
poetika bila je za književno kritičke autoritete anahrona i suprodstavljena književnosti
modernističkih strujanja na južnoslavenskom prostoru. Osim toga Sarajlić i njegova književna
generacija stvarali su u onim književnim obrascima koji su još uvijek nosili osobine tradicionalne
poetike, a koji više nisu pripadali oficijelnim evropskim tokovima stilskih i književnih formacija.
Sarajlić je bio čovjek više zaokupljen životom , ali i čovjek koji je također u svom vremenu
pokušao da promoviše određene revolucionarne ideje koje su podržavali ili ne oni s kojima se
družio , radio i stvarao. Saradnja sa časopisima i listovima Književnu kao i spisalteljsku karijeru
Sarajlić zapoćinje u Bošnjaku to je bio list koji je okupljao one bošnjačke književnike koji se nisu
opredjelili niti na jednu stranu i to je bio dio bošnjaka koji su se suprotstavljali tadašnjim
nastojanjima da se nacionaliziraju muslimani Bosne u srpsku ili hrvatsku etničku komponentu. Prvi
broj Bošnjaka lista za politiku , pouku i zabavu izlazio je od 1891 do 1910 Tome u prilog ide da je
to bio časopis koji je pisan na Bosanskom jeziku i latinicom i ćirilicom. Sama koncepcija lista bila
je zasnovana na zavičajno-etičkim i nacionalno-političkim nastojanjima Bošnjaka, koji su osjećajući
posebnost svoje vjersko-civilizacijske duhovnosti , shvatili da je njihov put i njihoa sudbina Bosna.
Politički pristup koji potiče Sarajlića određen je krupnim vjerskim i kulturnim promjenama i
pokretima u bošnjačkom narodu , na početku 20 vijeka koji je nezadovoljan svojom
pozicijom unutar austrougarske carevine , donio dva politička pokreta . Prvi je u istoriji
poznat kao borba Bošnjaka za vjersku i vakufsko – mearifsku autonomiju i započinje 1899 .
Ovaj Bošnjački pokret za autonomiju predvođen je mostarskim muftijom Džabićem ,
rezultati su vidljivi u osnivanju muslimanske političke organizacije koja će nastavlja borbu , i
rezultira "sankcionisanjem štatuta za autonomnu upravu istorijskih vjerskih i vakufsko-
mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini 15 aprila 1909". Na drugoj strani i naspurot pokreta
za autonomiju pojavila se jedna heterogena grupa intelektualaca i književnika koji su, zbog
činovnićkog odnosa i zavisnosti prema vlasti , ostali politički pasivni , a pokrenuli su jedan
kulturni pokret koji će imati krupne političke i kulturne uticaje na budućnost bošnjaka.
Rezultat takve njihove aktivnosti pojavio se u bošnjačkom časopisu bez nacionalnih predznaka i
povezivanja prema srpskim ili hrvatskom nacionalnom biću.
Iako su se u nacionalnom pogledu osnivači Behra osjećali Hrvatima ( Edhem Mulabdić , Safvet-beg
Bašagić, Osman Nuri Hadžić) kao i njegov izdavač (Ademaga Mešić) i njegovi urednici i saradnici
gdje spada i Šemsudin Sarajlić, njihova se nacionalna deklarisanost na stranicama Behara nije
gotovo ni osjećala.Zauzimajući ovakav stav ljudi oko Behara svakako su vodili računa o
raspoloženju širokih muslimanskih slojeva, Koji su u ono doba odbijali nacionalno opredjeljenje u
Page 78 of 80
srpskom , odnosno hrvatskom smislu" "Sa rijetkim izuzetcima , ovi "napredni Muslimani" su
pristalice konzerviranja postojećih socialno-ekonomskih odonosa.Njihov poziv na prosvjetu i
prihvatanje zapadne kulture nisu upućeni širokim slojevima bošnjačkog naroda nego njegovom,
posjedničkom staležu ,begovatu i bogatijim građanima" Možda bi bilo interesantno da istaknem da
je Šemsudin Sarajlić tada već pripadnik mlađe generacije preporodnih pisaca , u jednom svom
rukopisu , gdje se pobunio protiv lošeg odnosa prema širokim narodnim slojevima , i ukazao na
činjenicu da nikada nećemo imati "pravu narodnu inteligenciju" Shvatljiva je kritika tadašnjih
maldih političkih i spisateljskih kadrova a među njima i Sarajlićevog jer tada mnoge nisu
interesovali široki narodni slojevi. Mora se istaći i da su književnici u jednom presudnom
istorijskom momentu napravili vidljivi preokret , dok je narod koji je tradicionalno stajao uz
tradiciju i ulemu takvo što odbacivao. Zbog političkih ideja Šemsudina Sarajlića dolazilo je čak i do
nesuglasica u Beharu, časopisu u kojem je sarađivao , također je želio da promjeni uređivačku
politiku lista koja nije odgovarala njegovim starijim članovima. Sarajlić u Beharu naročito
obrađuje temu o sudbinama bošnjačkih iseljenika u Tursku i njihovom lutanju.
Doboko i tragično doživljen prelom i prelaz civilizacija, odlazak orjentalno-islamske i dolazak
zapadno-kršćanske upravne vlasti, kao i prodor novih oblika života u političkom smislu, ostavlja
neizbrisive polsjedice u biču Bošnjaka , kolektivnom pamačenju tog naroda , koji je uzrokovan
odlaskom dramatičnog napuštanja rodne grude i iseljavanja u Tursku. Sarajlić će u tim istorijskim i
važnim i prelomnim godinama za bošnjački narod odigrati ulogu pisca i borca protiv starog , tada
već potrošenog načina života. Sarajlić je također sarađivao i u Gajretu koji je napustio zbog
neobjašnjenih razloga , ali se nagađa da je osnovni razlog bila upotreba ćirilice u ovom listu , te pro-
srpska nacionalna orjentacija urednika Osmana Đikića . To je bilo vijeme kada su se listovi sukobili
zbog prosrpske ili prohrvatske orjentacije , tada je Behar bio gotovo hrvatski list dok se Gajret istiće
kao pro – srpski list. Također mora se izdvojiti i Sarajličeva saradnja u Biseru kao čisto islamski
usmjerenom listu , te njegov kontakt s vjerom i islamskim vrijednostma. Kao tada već pro-hrvatski
orjentisan pisac Sarajlić je nakon raspada Bisera , prešao u novi list koji je bio protuteža pro-srpski
orjentisanom Gajretu . U ovom listu pretežno je objavljivao svoje putopise.
Društveno politički angažman
Šemsudin Sarajlić je pokušao, a u tome velikim djelom i uspjevao da svoje poglede o angažovanju
pisaca i intelektualaca u političkom životu predstavi u svom književnom stvaranju. Šemsudin
Sarajlić je podržavao političko organizovanje Bošnjaka u novoformiranoj jugoslovenskoj državi,
radi stvaranja nacionalnih legitimnih interesa, odlučio je da se i politički aktivira. Sarajlić je tako na
sastanku bošnjačkih delegata , što je imalo tada formu skupštine , 16 februara 1919 kada je
osnovana jugoslovenska muslimanska organizacija JMO izabran u Centralni odbor JMO. U najviše
rukovodno tjelo , najveće bošnjačke političke stranke , pored Sarajlića, kao književnika izabran je i
Hifzi Bjelavac , također književnik. Jugoslovenska muslimanska organizacija predstavljala je i
tumačila političke, kulturne i socijalne interese Bošnjaka u okviru nove jugoslovenske države
Kraljevine SHS. Na izborima 29 novembra 1920 kada je JMO dobila dvadest i četiri mandata
Sarajlić je izabran, kao poslanik JMO u Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS. u svojim
romanima Sarajlić pokušavao da opiše nastojanje da se politički aktivira i animira dio
muslimanskog naroda u južnim pokrajinama. Pisanje članaka sa ekonomskom problematikom
vezano je također za Sarajlićevu političku aktivnost u JMO.
"U ovoj za JMO kao političku partiju , sporednoj djelatnosti kao što je formiranje muslimanskih
društava , bile su planirane i neke akcije za ekonomsko unapređenje bosanskohercegovačkih
muslimana. Jedna od tih planiranih akcija je trebalo da bude i anketa o ekonomskoj organizaciji
muslimana u Bosni i Hercegovini. U tu svrhu je objavljeno više članaka Šemsudina Sarajlića, Člana
centralnog odbora JMO u Pravdi tokom 1921 godine koji su kasnije preštampani i objavljeni kao
brošure"
Politička aktivnost Šemsudina Sarajlića pokazuje kontinuitet i dosljednost njegovog životnog gesla
o angažiranom intelektualcu, te iskazuje jedan dio njegovog intelektualnog profila, koji je rezultirao
sa nekoliko brošura i članaka o ekonomskim problemima i načinu njihovog prevazilaženja. Jedna
Page 79 of 80
od tih brošura štampana je u Sarajevu pod naslovom Naša ekonomska organizacija 1921 a nešto
kasnije objavljena je i njegova ekonomska studija Sa dva broda 1920 i konačno Nova Turska 1926
itd. U vremenu intenzivnog političkog angažamana Sarajlić je rijetko i simbolično sarađivao sa
književnim časopisima. To je bilo vrijeme političkog jugoslovenstva i idejnog panislamizma ovog
pisca. Prema političkom ubjeđenju, Sarajlić je bio prosvjećeni evropski demokrata , koji je vidio
ekonomski i društveni napredak iskljućivo u nauci i školi. Fini, uglađeni gospodin odgojem i
visokim obrazovanjem , pisao je o osnovnim postulatima i prvim koracima naše politike , u Biseru
(1912 / 1913) "Prva podloga našeg političkog rada treba da počiva na jedinstvu i slogi sviju
muslimana Bosne i Hercegovine. To bi bila jedina garancija za nas da nebudemo ni od koga
izrabljivani. U svrhu odbrane cjelokupnih interesa naše domovine potrebno je da stojimo u
sporazumu sa našim sugrađanima drugih konfesija. Prava samostalnost i politička sloboda moguća
je na osnovu jednakosti, a ova opet na temelju demokratizma" Sve tekovine evropske demokratije
počev od jednakosti, slobode i demokratizma, bratstvo , postaju lozinkom Sarajlićeva političkog
djelovanja i osnovnim načelom političke integracije Bošnjaka u novim uslovima i novom državnom
ustroju. Pokazujući jasnu svijest o našoj poziciji i vrlo teškom okruženju , on govori kako :
" u politici nikada nećemo tjerati politiku sile, jer nas je zato premalo , a naša politika treba da bude
poput židovske politike u hrišćanskoj Evropi, tj treba da bude izdržljiva , žilava i elastična"
A onda u svom prepoznatljivom stilu nastavlja
"Mi moramo u politici biti elastični i gipki, ali uza sve to treba da ostanemo karakterni , svoji i sebi
vjerni. Naša politka mora biti tako rafinirana , da uzmogne biti praktična, ali mora biti tako
postojana, da bude moralna"
Radikalno kritikujući dosadašnju "čaršijsku i lićnu politiku" ,
Sarajlić će u ovome članku dati i upute za praktičnu primjenu teorijskih načela ove političke
filozofije.
" S toga treba prije svega , da složno i zdušno svi za našim kulturnim napretkom, i da u tu svrhu –
sad za sad – utrošimo sve naše raspoložive sile, da upotrjebimo sve sredstva i načine da se
kultiviramo , uz to naš vjerski moral i narodnu karakteristiku sačuvamo"
Ovim promišljanjem Sarajlić pokazuje , prije svega , jednu duboku intelektualnu svijest o stanju
obrazovanja i kulture , te pozivajući na evropsku izobrazbu i upozoravajući na čuvanje vjerske i
narodne pripadnosti, postavlja temelje modernoj nacionalnoj misli među Bošnjacima. Misija
njegovog političkog nastojanja je, prije svega prosvjetiteljska , i on će duboko uvjeren u ispravnost
puta nauke i obrazovanja, cijeli svoj život i cjelokupno književno djelo podrediti prosvjetiteljstvu.
Duboko svjestan ekonomskog, političkog, kulturnog zastajanja naroda i zbog toga opasnosti za
njegov opstanak, on će se angažirati svojim djelom na ekonomskom , političkom i kulturnom
uzdizanju naroda , bez ostataka i bez rezerve.
Page 80 of 80