You are on page 1of 23

ZNANOST - je misaona interpretacija objektivne stvarnosti koja je zasnovana na injenicama te stvarnosti.

Pod znanou se podrazumijeva i odreeno podruje istraivanja sa svim podacima, pojmovima, hipotezama, zakonima, metodama i instrumentima kojima se znanstveni radnici slue u otkrivanju znanstvene istine. Znanost se odreuje kao skup sistematskih i istintih znanja. Za znanost se kae da je suma znanja o objektivnoj stvarnosti do koje se dolo promijenom odreenih metoda istraivanja. TA JE LOGIKA?Logika je filozofksa disciplina o oblicima valjane misli i o metodama spoznaje. Evropska logika nastala u Grkoj, njenim osnivaem opravdano se smatra veliki grki filozof Aristotel. Logika je grka rije kojom oznaavamo uenje o logosu, to znai govor, rije, um, misao itd. Logiari se najee slau da logiku ne zanima svaki govor, nego samo onaj koji ima neko znaenje ili smisao te moe biti istinit ili neistinit. Logika je nauka o zakonima i formama predmetno istinitog miljenja. METODOLOGIJA je logiko-epistemoloka disciplina koja izuava metode, razvija njihova logika naela, ali i nastoji sistematizovati i ocijeniti istraivako iskustvo jedne nauke. Metodologija se moe definisati i kao uenje o metodama, tj. dio logike koji se bavi prouavanjem spoznajnih metoda. METODE - su sredstva i naini pomou kojih pristupamo nekom problemu. Etimoloki nastala iz grke rijei metahodos (meta-iza ,iznad, hodos-put,hod) EPISTEMOLOGIJA- je nastala iz grkih rijei episteme- znanje+govor. Etimoloki to jegovor o znanosti. Epistemologija ili teorija znanja je filozovska disciplina koja se bavi prirodom znanja. Prvi put je uvodi kotski filozof James Frederick Ferrier. Epistemologija prouava ope kriterije naune spoznaje , ispituje naune principe, hipoteze i rezultaate te odreuje njihovu vrijednost i logike dosege. GNOSEOLOGIJA (gr. Gnosis-spoznaja i logos-nauka) je filozofska disciplina koja ispituje mogunosti istinite spoznaje i raspravlja o spoznajnim izvorima, njihovom obimu, pretpostavkama, granicama, kriteriju i objektivnoj vrijednosti spoznaje. Javlja se u 17 vijeku a osnivaem se smatra Engleski filozof John Locke. Gnoseologija je teorija saznanja , uenje o izvorima ,putevima i mogunostima znanja. Postoje dvije vrste saznanja: idealistika i materijalistika gnoseologija. ONTOLOGIJA je filozofska disciplina i ona je uenje o bitku i njegovim opim, fundamentalnim i konstitutivnim odreenjima ( ona je opa metafizika) Rije je Grkog porijekla (ontos-biti, logos-pojam). Po Aristotelu ontologija je nauka o sutini stvari ili prva filozofija. KVANTOFOBIJA I KVANTOFRENIJA U DRUTVENIM NAUKAMA Kvantofobija podrazumijeva naglaavanje samo kvalitativnog pristupa u istraivanju drutvenih pojava gdje se teoretiari koriste samo racionalnim metodama upadajui u kvantofobiju. Kvantofrenija predstavlja isticanje kvantitativnog pristupa u istraivanju drutvenih pojava gdje se empiriari usmjeravaju na prikupljanje iskustvenih podataka i upadaju u kvantofreniju.

PRVIH 100 STRANA IZ VUJEVIA

ZNANSTVENO MILJENJE Znanstveno miljenje oznaava specifinu vrstu miljenja, miljenje koje nastoji biti istinito.. U nastojanju da se doe do preciznije definicije, za znanost se kae da je suma znanja o objektivnoj stvarnosti do koje se dolo primjenom odreenih metoda istraivanja. Znanost bi prema tome, bila suma znanja o objektivnoj stvarnosti iju istinitost moemo provjeriti. Sve to se u znanosti tvrdi mora biti jasno, precizno, drutveno i razumljivo. Znanstvena misao mora biti praktino provjerena. Tako znanstvena misao prolazi kroz dvostruku verifikaciju logikiu i empirijsku. Oni koji su se oslanjali na logiku verifikaciju, nazvani su teoretiarima, a oni koji su se oslanjali na iskustvo, nazvani su empiriarima. Sve to je znanstveno, samim tim ne mora znaiti da je istinito. Ni najbolje teorije ne vrijede u svim sluajevima, pa je uz njih potrebno imati podatke u kojim uvijetima one vrijede. Ako to zaboravimo, ista misao e biti jedanput istinita, drugi put lana i ni po emu je neemo razlikovati, od oblika dr. miljenja koja nisu znanstvena. ZNANOST I FILOZOFIJA treba istai da i znanost i filozofija tee za istinom, ali se meusobno razlikuju po svom predmetu istraivanja. Filozofija tei za istinitom spoznajom totaliteta, i podlijee samo logikoj verifikaciji, dok znanost podlijee i empirijskoj verifikaciji. Da bi se neka znanost izdvojila iz filozofije, trebala je definisati vlastiti predmet istraivanja i razviti vlastite metode istraivanja.

ZNANOST I TEHNIKA Znanost otkrivanjem zadovoljava znatielju (samo jednu ljudsku potrebu), a tehnika, koristei se tim otkriima, moe da zadovolji veliki broj ljudskih elja. Dok je znanost zasnovana na otkriu, dotle se tehnika temelji na izumu. Znanost otkriva ono to u objektivnoj stvarnosti postoji (zakonitosti), a tehnika izmilja nain primjene tih otkria kako bi poveala efikasnost tih ovjekovih djelovanja. Znanost objanjava objektivnu stvarnost, a tehnikom je ovjek ovladava. Otkrie elektriciteta i njegovih svojstava rezultat je znanosti (fizike), a iskoritenje tih spoznaja pitanje je elektrotehnika. Ako izum nije zasnovan na istinitim spoznajama o objektivnoj stvarnosti, on nee funkcionirati ni pridonositi efikasnost ljudske prakse. Znanstveni rad danas je gotovo nezamisliv bez tehnike u objektivnom smislu, npr. raunala, mikroskopa, teleskopa i sl. Znanstveni rad zavrava otkriem, a tehnika djelatnost otkriem poinje i na njemu se zasniva. Ono to nazivamo primijenjenim zanostima je tehnika, pa je uputno da se i tako zove. Tehnika znai konanu prakrinu provjeru istinitosti znanstvenih spoznaja. Znanost rezultat svoje aktivnosti odreuje istinou, a tehnika svoj efikasnou. Krae: ZNANOST I TEHNIKA Znanost otkrivanjem zadovoljava znatielju i samo jednu ljudsku potrebu, a tehnika se koristei tim otkriima, moe zadovoljiti veliki broj ljudskih elja. Dok je znanost zasnovana na otkriu, dotle se tehnika temelji na izumu. Znanost otkriva ono to u objektivnoj stvarnosti postoji (zakonitosti), a tehnika izmilja nain primjene tih otkria kako bi se poveala efikasnost ovjekova djelovanja. Znanost objanjava objektivnu stvarnost, a tehnikom je ovjek ovladava.

ZNANOST I IDEOLOGIJA Znanost provjerava svoju misao, a ideologija uvjerava. Znanost otkriva istinu, ideologija stvara zabludu. Znanstveni pristup obiljeava sila argumenata, a ideologijski pristup obiljeava argument fizike sile i simbolike prisile. Znanost je objektivna, jer njezino miljenje ovisi o onome o emu misli, a ideologija je subjektivna, jer njezina misao ovisi o onome ko misli. to ideologija prikriva, znanost o drutvu otkriva, pa je u klasnom drutvu neizbjean sukob ideologije i znanosti. Snaga vladajue ideologije je u politikoj moi i propagandi, a snaga znanosti je u istinskoj potrebi ovjeka da istinito objasni svijet oko sebe. Utjecaj vladajue ideologije na znanost nije malen. On se oituje u tome: to vladajua ideologija proglaava sebe znanoi. to suzbija nastanak i razvitak pojedinih znanosti, to iskrivljije znanstvene spoznaje, to usmjerava znanost prema istrivanjima koja njoj odgovaraju.

ZNANOST I DRUTVENE VRIJEDNOSTI Ve smo rekli da znanost zadovoljava znatielju, jednu od osnovnih ljudskih potreba. Ona svojim otkriem obogauje ovjeanstvo, proiruje njegove vidike, prema tome, predstavlja moralni in. Moralne dileme u znanstvenom radu iznimno postoje (eksperimenti na ljudima). One, meutim, ee nastaju nakon otkria, izvan znanstvenog rada. Svako otkrie proiruje ovjekove vidike i moralan in. Znanstvenici moraju imati na umu moguu upotrebu svog otkria, jer spoznaja u ovako podijeljenom svijetu nije jedino ope dobro koje se koristi za potrebne interese.

ZNANOST I UMJETNOST Spoznajni porces u znanosti poinje odvajanajem irelevantnih od relevantnih obiljeja pojava i procesa. Znanstvena spoznaja uz pomo miljenja transcendira pojavno i zavrava u apstraktnome miljenju. Umjetnost se temelji i zadrava na osjetilnom doivljavanju. to je miljenje i pojam u znanosti, to je intuicija i tip u umjetnosti. Znanost spoznaje na teorijskom, a umjetnost na estetskom kontinuumu. Umjetnika spoznaja je osjetilna, konkretna, sugestivna, a znanstvena spoznaja je apstraktna, misaona, lo gina. Znanost istinu zahvaa misaono, a umjetnost je doivljava osjetilno. U znanosti se istinitost miljenja logiki i empirijski provjerava, a u umjetnosti se istinski doivljaj pojavljuje ili ne pojavljuje. U umjetnosti intuicija vodi do umjetnike ist ine, a u znanosti ona vodi samo do hipoteza. Budui da samo dobre hipoteze vode do istinitih spoznaja, intuicija ima golemu vanost i u znanosti. No, ona u znanosti nije dovoljnada se doe do istinite spoznaje. U izraavanju svojih spoznaja znanost se slui simbolima, a umjetnost znakovima. Simbole ovjek stvara i daje im znaenje, dok su znakovi dijelovi stvarnosti koji sami neto znae.

STRUKTURA SPOZNAJNOG PROCESA Prema tome spoznajni proces se mora sastojati i od teorijskog miljenja i od empirijskog doivljavanja. Adams i Leverrier pretpostavili su na osnovi skretanja planeta Urana da postoji neki planet koji je uzrok tom skretanju. Oni su odredili i priblino mjesto gdje bi se taj planet trebao nalaziti, ali planet Neptun nije bio otkriv en sve dotle dok ga Galle nije iskustveno pomou vida zapazio. Bez obzira na vjerovatnost hipoteze, nema otkria ako uz misaonu pretpostavku ne raspolaemo odgovarajuim iskustvenim podacima koji je potvruju. Navedeni primjeri pokazuju kako otkria nama bez empirijskih podataka. Meutim samo empririjski podaci nisu dovoljni da bi dolo do otkria. Pogreno se tvrdi da je Kolumbo otkrio Ameriku. On je nju prvi vidio i hodao po njoj, ali je mislio da je vidio i hoda po Indiji. Misao i iskustvo nisu se odnosili na isto u objektivnoj stvarnoti, pa nije dolo do otkria. Prema tome, nije dovoljno da u spoznajnom procesu postoji misaona i iskustvena djelatnost, ve je potrebno da su one meusobno povezane, Logos i praksis obino se podudaraju, ali ako to nije tako u konkretnom sluaju, manje emo pogrijeiti ako se odluimo za praksis.

DUALIZAM U ZNANOSTI Umjesto da se spoznajni proces shvati kao jedinstvo teorijske misli i praktine djelatnosti, u historiji znanosti ta dva aspekta su se razdvajala i suprostavljala. Tih se jednostranosti ni dananja znanost nije oslobodila, to je vidljivo iz sukoba teoretiara i empiriara. Tri razloga koja su najvie pridonijela razbijanju jedinstvenog spoznajnog procesa jesu: spoznajni, drutveni i obrazovni. Znanost je adaptivan proces ocjeku koji omoguuje ovjeku da moe mijenjati sebe na osnovu znastvenih spoznaja i da osnovu znastvenih spoznaja moe mijenjati prirodu i drutvo u skladu s vlastitim eljama. Kako bi u tome uspio mora objedinjavati teorijsku misao i praktinu djelatnost. Znastvena istina je u u uslaenosti miljenja i praktine djelatnosti.

POJAM ISTINE U ZNANOSTI Pojam istine je i u znanosti temeljni pojam. Teoretiari misle da do istine mogu doi samo racionalnim putem, brinui o ispravnosti miljenja. Empiriari misle da se do istine moe doi iskustvenim putem, imajui na umu tanost iskustvenih doivljaja. Oni tako izjednauju istinitost miljenja i tanost iskustvenog doivljaja. Znanastvena istina nije refleksija zbilje, ve je misaona kreacija zasnovana na istraivanju. Znanstvena istina je objektivna. Istina u zanosti ne moe biti apsolutna, jer svaka znanost istrauje dio zbilje . Apsolutna istina u jednom i u drugom sluaju ideal je koji se ne moe dostii, ali mu se asimptotski pribliavamo.

ODNOS METODOLOGIJE I EPISTEMOLOGIJE: Metodologije je nauka o metodama. Bez epistemologije nema znanja o metodologiji.Epeistemologija je teorija o znanostima,njihovim metodama i sistematici.Predstavlja nauku koja se bavi pitanjem dali je i kako je mogua nauna spoznaja i pitanje naunog znanja o nekom odreenom predmetu. ODNOS METODOLOGIJE I GNOSOLOGIJE: gnosologija je filozofska disciplina koja ispituje mogunosti istinite spoznaje i raspravlja o spoznajnim izvorima,njihovom obimu,pretpostavkama,granicama,kriteriju i objektivnoj vrijednosti spoznaje.

ODNOS METODOLOGIJE I ONTOLOGIJE: ontologija je temenjna disciplina metafizike koja prouava bie kao takvo tj.ukoliko ono jeste bie.Prouavajui bie ontologija propituje prva poela i uzorke bia kao takvog,njegovu bit,njegovo postojanje,njegovu mogunost,odnosno stvarnost,njegove kategorije.

ISTRAIVANJE Traenjem nalazimo ono to znamo a istraivanjem otkrivamo ono to ne znamo. Istraivanje je proces u kojem se iskustvo osmiljava ili misao iskustveno provjerava. Vrlo je mogue da u istraivanju ne raspolaemo ni s miljenjem ni s iskustvenim doivljajima. Dakle istraivanje je proces koji se odvija u miljenju i koji ide dalje od miljenja. Nema otkria bez logikog miljenja, nema otkria bez istraivanja. Istraivanje je sloen proces povezivanja miljenja i iskustva u kojem se u teorijskom dijelu brine o ispravnosti miljenja a u empirijskom dijelu o ispravnosti praktinog postupanja. Postoje razliite vrste istraivanja , ovisno o podruju u kojem se obavljaju i o cilju zbog kojeg se obavljaju. S obzirom na cilj , u svakom podruju imamo nauna, (tehnika) i struna istraivanja

ZNANSTVENO ISTRAIVANJE U znanstvenom istraivanju na osnovu reprazentativnog broja iskustvenih doivljaja, razmiljamo tako da uporeujemo te doivljaje, da odvajamo bitno od ne bitnog, nebitno zanemarujemo a bitno uopavamo. Nauno isstraivanje traga za zakonskim objanjenjem mnotva pojedinanoga. Obiljeava ga generalizacija. Naune spoznaje su zato ope dobro koje obrazuju i obogauju kulturnu stvarnost. Razultati naunog istraivanja poveavaju potencijalne sposobnosti ljudskog roda. Nauno istraivanje bez otkria, jalovo je. Istinita spoznaja ne moe biti jalova. Nauno istraivanje zadovoljava znatielju. TEHNIKO ISTRAIVANJE Tehniku zanima potencijalna vrijednost naunih otkria, pa ona svojim istraivanjem potencijalnu vrijednost otkria pretvara u stvarnu. Cilj naunog istraivanja je otkrie, a tehnolokog je izum. Tehniko istraivanje se brine o efikasnosti izuma. Tehniko istraivanje je proces povezivanja miljenja i iskustava. Tehnika istraivanja su preteno eksperimentalna. U tehnikom istraivanju se esto koriste modeli. Modeli su pojednostavljene realizacije zamisli. Tehnika se temelji na znanosti a znanost na tehnici. STRUNO ISTRAIVANJE Struna istraivanja takoer uspostavljaju vezu izmeu miljenja i iskustvenog doivljavanja a razlikuju se i od znanstvenog i od tehnikog istraivanja. Struna aktivnost (LIJEENJE) nije mogua bez rezultata naunog istraivanja (spoznaje) i rezultata strunog istraivanja (dijagnoze). U podruju drutvenih struka mnogo je manje strunih istraivanja nego u podruju prirodnih i tehnikih struka. Struna su istraivanja drutvenih i politikih pojava, pod veim potiskom nego nauna istraivanja. U mnogim podrujima struna istraivanja su se afirmirala i dobila svoj stuni naziv. U medicini-pretrage, i pravu istrage, u pedagogiji ispitivanje i sl. Pisani izvjetaj u strunom istraivanju se zove struni rad.

AKCIJSKA ISTRAIVANJA Drutvena se akcija gotovo uvijek odvija u redovno, momo spoznaje o njoj. Akcijska istraivanja se sve vie koriste zbog problema koje tradicionalni istraivaki pristupi teko mogu rijeiti. Zagovornici akcijskih istraivanja sve vie upozoravaju da su nauna istraivanja koja sve vie ostaju u ladici, dok akcijska istraivanja idu dalje i traju sve dok se situacija ne promijeni. Da bi se dolo do promjene akcija se mora temeljiti na razultatima naunih,tehnikih i strunih istraivanja. Akcijska istraivanja , bez obzira na dobre namjere, otvaraju epistemoloka i drutvena pitanja.

STRUKTURA ZNANOSTI Predmet neke znanosti je dio objektivne stvarnosti, a znanost je misaona interpretacija tog dijela stvarnosti. Znanost se ne sastoji samo od predmeta nego od spoznaje o svom predmetu i metoda pomou kojih istrauje svoj predmet. Metode istraivanja su racionalno empirijski postupci koje nas vode istinitim spoznajama. Znanost definie svoj predmet razgraniavajui ga logiki od predmeta drugih znanosti. Predm,et znanosti moe biti dio objektivne stvarnosti koji ini jednu odreenu logiku cjelinu.

ZNANSTVENA METODA Uz pomo znanstvene motode se provjerava istinitost naunog miljenja. Znanstvena metoda se ne moe svesti na na empirijske ni na logike metode. Znanstvenom metodama rjeavamo pojedinane probleme unutar procesa istraivanja , pa je potrebno razlikovato metode od procesa istraivanja. Koritenjem pojedinih metoda , dovelo je do odreenih pogreaka u znanosti ali pojedinane metode se koriste namjerno da bi se dobio privid naunog istraivanja. Metoda istraivanj ovisi o onome to se istrauje.

DRUTVENE ZNANOSTI-SPECIFINOSTI Bez obzira na svoje specifinosti i drutvene su znanosti pojmovna inrterpretacija drutvene stvarnosti, zasnovane na injenicama te stvarnosti. Drutvene znanosti se poinju pojavljivati u vrijeme kada su se prirodne znanosti ve dobro razvile i formirale. Prirodne i drutvene znanosti se razlikuju u predmetu svog istraivanja., pa postupci pomou kojih se istrauje predmet moe biti drugaiji. Razina pojava tipovi pojava znanosti koje istrauju IV. Superorganske III. Psihoorganske II. organske I . anorganske kultura psihiki nervni sistem tjelesna graa,ljudi,ivotinje zemlja,voda ,zrak, kultura, antropologija sociolog,eko. psihologija,neurologija botanika,fiziologija,biofizika hemija,fizika,geologija,astronomija

OBILJEJA DRUTVENIH POJAVA Struktura drutvenih pojava je mnogo sloenija od strukture prirodnih pojava. Prirodne pojave su uzrokovane prirodnim iniocima, drutvene su uzrokovane i jednima i drugima. Prirodne pojave imaju stalnu a drutvene pojave imaju dinamiku strukturu. Drutvene je pojave tee egzaktno mjeriti, i te pojave imaju povjesnu dimenziju. Drutvene pojave se temelje na djelatnosti ljudi, i drutvene pojave je tee predvidjeti.

NORMATIVNA TEORIJA I IDEOLOGIJA I normativna teorija i ideologija se znasnivaju na eljama ljudi i iznose ciljeve odreene grupe. Meusobno se izjednauju ali se i razlikuju. Ideologija je posebna po sadraju a opa po formi , a normativna teorija je opa i po sadraju i po formi. Normativna teorija se zasniva na ciljevima i eljama ljjudi na koje se odnosi. Ako su stvarne elje ljudi drugaije od onih to nudi dava,vlast partija, onda su svjesne snage jednu ideologiju zamjenile drugom, a ne ideologiju normativnom teorijom.

NORMATIVNA TEORIJA I ZNANSTVENA PROGNOZA Obje teorije govore o budunosti. Normativna teorija govori o budunosti koja se eli ,kakva bi trebala biti. Nauna prognoza govori o budunosti koja e se dogoditi u datim okolnostima. Ako nauna prognoza ne odgovara naunoj teoriji, ona moe biti poticaj za akciju koja bi ishod budunosti pribriila ciljevima i eljama ljudi. Tane prognoze koje se nisu ostvarile zbog akcija zasnovanih na njima, nazivaju se sicidalnim prognozama. U drutvenim istaivanjima one su este.

NORMATIVNA TEORIJA I IDEALNI TIP Idealan tip se razlikuje od normativne i empirijske teorije. On je misaona kontrkcija koja slui kao metodoloko sredtvo u objanjavanju drutvenih pojava. Idealni tip nije empirijska spoznaja drutvene stvarnosti koju neko eli. On je misao drutvene stvarnosti koja bi se dogaala kada bi bila strogo racionalno upravljena prema odreenom cilju. Logika je idealan tip svakoj znanosti. Idealni tip brine o vrijednosti cilja jer ga ljudi - weber smatra- postavljaju po nekim iracionalnim porivima.

NORMATIVNA TEORIJA I HISTORIJSKO-KOMPARATIVNA METODA Bez uporeivanja nije mogue ni otkrie ni njegova interpretacija. Svaka metoda ima svoje tekoe ali ako se one imaju na umu i ako se metoda kritiki upotrebljava , moe dati dobre rezultate. Tako je i sa historijskokomarativnom metodom koja je dala vrijedne razultate , pa se u posljednje vrijeme pojavljuju komparativne znanosti. Komparativnom se metodom mogu ustanoviti razne razlike u mnogim obiljejima pojedinih drutava, ali opmou nje nije mogue ustanoviti koje je drutvo bolje a koje loije.

NORMATIVNA TEORIJA I FUNKCIONALIZAM Funkcionalizam je jedan od dominantnih metodolokoteorijskih orjentacija u drutvenim znanostima. A pojavljuje se pod uticajem prirodnih znanosti. Funkcionalisti primjeuju da pojedinci nisu vezani za sistem kao organi uz organizam pa upozoravaju na potrebu socijalizacije pojedinaca. Za funcionaliste sustav je sve a pojedinac nita. Socijalizacijom funkcionalizam postaje psiholoki prihvatljiv. Funcionalizam izjednaava empirijsku i normativnu teoriju,tako da postojei drutveni sistem uzima kao normu. U tome se krije njegov pozitivizam. Normativna teorija se temelji na slobodi izbora , a sloboda izbora dovodi do razliitog izbora. KVANTOFRENIJA I KVANTOFOBIJA U DRUTVENIM ZNANOSTIMA ????

PROCES ISTRAIVANJA DRUTVENIH POJAVA Zbog specifinosti drutvenih pojava drutvene znanosti imaju svoje specifinosti i u istraivanju. Drutvene pojave su kompliciranije pa je i samo istraivanje sloenije. Zbog toga drutvene znanosti imaju manji broj rezultata istraivanja. Zbog dinamine strukture drutvenih pojava, rezultati do kojih se dolo jako brzo zastarijevaju, prema tome potreba za istraivanjima u drutvenim znanostima je vea jer su one i manje i istraene.

IDEJNI PROJEKT ISTRAIVANJA Idejni projekt je dokument kojim istraiva eli osigurati materijalne i drutvene uvjete za istraivanje odreenog problema. U njemu istraiva upozorava na problem i iznosi argumente koji govore u prilog istraivanju problema koji je izabrao.

IZVEDBENI PROJEKT ISTRAIVANJA Kad drutvena sredina prihvati idejni projekt i kad se osiguraju drugi uvjeti za izvoenje odreenog istraivanja, prelazi se na izradu izvedbenog projekta. To je materijalni dokument koji omoguava i drugim istraivaima da u njemu iznesu svoje miljenje i i time pomognu eventualnom uklanjanju tekoa i pogreaka. On omoguava poboljavanje zamisli i aktivnosti ali i uoavanje i otklanjanje slabosti. Slui kao dokumentacijska osnova na temelju koje e se izvoditi svi poslovi u toku istraivanja, poevi od pripreme istraivanja do objavljivanja znanstvenog izvjetaja. Izvedbeni projekt istraivanja ini detaljno razraen proces istraivanja u kojem je sloena istraivaka aktivnost artikulisana i razraena u sklopu veeg broja specifinih aktivnosti koje je potrebno obaviti da bi se s uspjehoom izvrilo cjelokupno istraivanje.

FAZE PROCESA ISTRAIVANJA Ne znai da se u svakom istraivanju moraju pojaviti sve ove faze i da moraju da idu ovim redosljedom. Faze: Izbor i definisanje problema istraivanja Odreivanje podruja znanstvene analize Definisanje pojmova i pojmovna analiza Odreivanje ciljeva istraivanja Postavljanje hipoteza Identifikacija i klasifikacija varijabli Operacionalizacija varijabli Utvrivanje nacrta istaivanja Izbor i razrada metoda za prikupljanje podataka Planiranje i provoenje terenskog dijela istraivanja Sreivanje i obrada podataka Interpretacija podataka Pisanje znanstvenog izvjetaja Prvih 5 faza ini teorijska aktivnost. Od 6 do 11 faze razraene su empirijske aktivnosti. Zadnje dviej faze povezuju i teorijski i empirijski dio procesa.

IZBOR I DEFINIRANJE PROBLEMA ISTRAIVANJA Problem istraivanja je specifian problem koji se zasniva na znatielji, a nastaje ako o neemu nemamo dovoljno znanja. Problem istraivanja je problem koji ne moemo rijeiti uenjem ni studiranjem, ve je potrebno provesti istraivanje da bi se dolo do novih spoznaja. Kada odreujemo problem istraivanja izabraemo onaj problem za koji imamo najvie izgleda da ga s uspjehom zavrimo. Pri izboru problema treba imati na umu vei broj kriterija: Novina pri izboru problema treba izbjegavati nepotrebna ponavljanja istraivanja. Mogue je da se odluimo za istraivanje koje je ve provedeno ali da vidimo da li jo uvijek vrijede znanstveni zakljuci do kojih se prije dolo. Vanosti i primjenjivost rezultata u praksi; - ako biramo one probleme koji su vaniji dajemo vei prilog drutvu i poveavamo vjerovatnou da e nam drutvo pomoi u izvoenju istraivanja. Radoznalost i interesi su vani kriteriji pri izboru problema, jer znatielja potie ljudski duh na istraivanje. Trebamo znati da li smo dovoljno znatieljni da saznamo stvari koje istraujemo jer nas u protivnom i najmanja potekoa moe pokolebati i navesti da odustanemo od istraivanja. Strunost istraivaa. Normalno je da istraiva izabere problem istraivanja iz podruja struke, ali i ne mora s tim da o tome mora dobro onda da razradi relevantnu literaturu. Oprema i uslovi rada ako nismo obezbijedili neophodnu opremu i uslove rada onda treba odustati od istraivanja. Treba imati na umu da je ovjekov razum najvaniji instrument za istraivanje. Pokroviteljstvo i saradnja centara odluivanja vaan je kriterij, jer ako nije osigurana saglasnost onih koji mogu omesti odreeno istraivanje, tada treba odustati od problema dok se ne osigura saradnja.

Trokovi istraivanja su esto vei od predvienih pa sa mora prekinuti istraivanje. Rizik, opasnost i tekoe mogu omesti istraivanje odreenog problema, pa i to treba uzeti u obzir. Vrijeme za svako istraivanje je potrebno odreeno vrijeme i ne treba se nikada pourivati. Aktuelnost rezultata istraivanja nekad istraivanje traje toliko dugo da dobiveni rezultati vie nE budu aktuelni. Mogunost rijeenja nekog problema pomou istraivanja - takoe treba biti kriterij izbora. Na osnovu rezultata istraivanja mogu se rjeavati drutveni problemi ali samo istraivanje ne rjeava problem. (Ako otkrijemo uzroke maloljetnike delikvencije, time nismo rijeili taj problem. On se moe rijeiti ako nakon istraivanja slijedi drutvena akcija koja e ukloniti uzroke). Problem treba postaviti u obliku pitanja a istraivanje treba dati odgovor na to pitanje.

IZBOR PODRUJA ZNANSTVENE ANALIZE Drutvena pojava se moe istraiti s jednog naunog podruja i to je disciplinarno istraivanje ili sa vie znanstvenih podruja i to istraivanje nazivamo interdisciplinarno istraivanje. Ako smo se odluili za interdisciplinarno istraivanje moramo odrediti prvo s kojih znanstvenih podruja istraujemo problem (ekonomsko, politiko, pravno, demografsko, socioloko itd.). Kada to uinimo trebamo u okviru svakog odabranog podruja specificirati problem istraivanja. Na osnovu znanstvenih podruja u kojima istraujemo problem odreuje se i istraivaki tim koji se treba sastojati od strunjaka za svako podruje.

RAD NA LITERATURI Prvi korak za rad na literaturi jeste prikupljanjE literature. Nakon toga treba usmjeriti Panju na sljedee: 1. Koliko je istraen problem koji nas zanima? Ako u literaturi moemo dobiti odgovore koji nas zanimaju nema potrebe za naunim istraivanjem. 2. Ako problem koji smo izabrali nije dovoljno istraen onda emo svoje istraivanje usmjeriti na one dijelove koji su slabije istraeni. 3. Na definiciju kljunih pojmova. 4. Studiranjem literature upoznat emo se s razliitim teorijskim pristupima koji nam mogu pomoi u postavljanju i razradi hipoteza za nae istraivanje. 5. Iskustva prethodnih istraivanja (izbor metoda, nain operacionalizacije varijabli itd.).

PROBLEM INTERDISCIPLINARNIH ISTRAIVANJA Prvi problem - znanstvenici se slabo pripremaju za istraivanje. Drugi problem - interdisciplinarna saradnja je oteana razliitim vrijednostima od kojih se polazi, razliitim pogledima na proces istraivanja, razliitim shvaanjem uloge znanosti i slino. Svaka znanost ima svoje specifine teorijske orjentacije, svoje pojmove, jezik, koji istraivai drugih podruja skoro da ne razumiju. Trei problem - s dosta sumnje se doekuju nove znanosti i svaki istraiva smatra da njegova znanost moe sve da objasni i da nema potrebe za novom znanosti.

10

POJAM Pojam je zamisao biti pojava i procesa. Bit u logici predstavlja ono ime se jedan pojam razlikuje od drugog, dok je bit u nauci ono ime se jedna vrsta pojava i procesa razlikuje od druge vrste pojava i procesa. Vii pojam koji obuhvata nie pojmove naziva se rodnim pojmom. Nii pojmovi obuhvaeni viim pojmom zovu se vrsni pojmovi. (Pojam Hrvat je rodni pojam pojmu Dalmatinac) Uporedivi pojmovi: Isti sadraj i opseg pojma moe imati razliito ime. (Npr. grupa i skupina). Zato tu nije rije o dva razliita pojma ve o istoznanicama ili sinonimima. Superordinirani i subordinirani pojmovi Pojam politike aktivnosti nadreen je pojmu referendum to znai da je referendum podreen pojmu politike aktivnosti. Korelativni ili ukrteni pojmovi politiar i radnik. Subpodreeni ili koordinirani pojmovi - subordinirani pojmovi jednom viem pojmu koji u svom sadraju imaju meusobno nespojive oznake. (Npr. pojmu nacionalnost supodreeni su pojmovi Hrvat, Srbin, Bonjak. Onaj ko je Hrvat ne moe biti Srbin itd. Suprotni ili kontrarni pojmovi nii pojmovi koji se meusobno najvie razlikuju. (Npr. u sklopu pojma politika aktivnost suprotni su pojmovi legalna aktivnost i ilegalna aktivnost. Kontradiktoran pojam (Npr. pojam politika aktivnost je kontradiktoran pojmu nepolitika aktivnost. Neuporedivi ili disparatni pojmovi su pojmovi koji se ne mogu nikako uporediti. (Npr. demokratija i kamen. Pojmove nad kojima nema vieg pojma nazivamo kategorijama. U svakom pojmu treba razlikovati: 1. Rije kojom se oznaava 2. Znaenje ili njegov sadraj 3. Dio objektivne stvarnosti na koji se pojam odnosi. Pogreka reifikacije - nerazlikovanje znaenja od onoga to ono oznaava. Poznajemo i neznanstvene pojmove a to su oni pojmovi koji ne postoje u objektivnoj stvarnosti (vile, vjetice, duhovi, letei tanjuri itd.). Pojmovi zastarijevaju jer se i same pojave koje oni oznaavaju vremenom mijenjaju (Npr. o atomu danas znamo mnogo vie nego to smo znali u vrijeme starih Grka). Pojmovi su povijesne kategorije koje se mijenjaju: 1. Jer se mijenja naa spoznaja 2. Jer se mijenja objektivna stvarnost koju spoznajemo

11

DEFINICIJA Definicija je nedvosmisleno odreivanje sadraja jednog pojma. Pojam koji se definira zove se definiendum, a pojmovi uz pomo kojih se on odreuje zovu se definiens. Definiens se sastoji od genus priksimuma (najblieg rodnog pojma) i differentie specifice (vrsne razlike). Karakteristina definicija - U znanosti se tei za definicijama pomou vieg rodnog pojma i pojmovima specifine razlike. Onda kada nekim pojmovima nije mogue dati karakteristinu definiciju zbog njihovih praznina tada se pridravamo odreenih pravila. Definicija treba biti valjana da se definiens to vie odnosi na definiendum. Definicija treba biti akuratna da ne bude ni preuska ni preiroka Definicja ne smije biti cirkularna Npr. znanstvenik je osoba koja se bavi znanou. U ovom sluaju, kada se umjesto jedne rijei koristimo drugom istog znaenja dajemo definiciju koja se naziva nominalna. Definicija ne smije biti negativna. Npr. malo emo doznati o politiaru ako ga definiramo kao osobu koja se ne bavi znanou. Definicija ne smije biti nejasna. Denotativna definicija koristi se kada imamo tekoa u definiranju nekog pojma. U njoj ne objanjavamo znaenje pojma ve navodimo primjere na to se taj pojam odnosi. Operacionalna definicija Umjesto definiranja pojma religioznost kaemo da se religioznost oituje u odlaenju u damiju, slavljenju vjerskih praznika, sklapanju erijatskog braka itd. Genetika definicija Npr. graaninom se postaje s navrenom 18. godinom. Osjet nastaje nadraajem osjetilnih organa.

DIVIZIJA Definicijom odreujemo sadraj pojma, a diobom ili divizijom odreujemo opseg pojma. U svakoj diviziji razlikujemo: Pojam kojeg opseg utvrujemo Stajalite ili princip po kojem se dioba radi Nie pojmove koji ulaze u opseg nekog pojma Npr. diobeno stajalite pojma politika stranka moe biti progresivnost, pa ih dijelimo u stranke desnice, stranke ljevice, stranke centra. Klasifikacijom nazivamo sustav u kojem je jedan iri pojam sreen pomou niih divizija.

12

POJMOVNA ANALIZA Treba razlikovati opi pojam od specifinog pojma. Opi pojam sadri sve to znamo o tom pojmu a ime se on razlikuje od drugih pojmova. Specifian pojam se usmjerava na neka obiljeja tog pojma. Pojmovnom analizom tragamo za znanstveno relevantnim sadrajem pojma. Pojmovna analiza bi bila put do znanstveno relativnog sadraja pojma koji se zavrava preciznom definicijom pojma koji se analizira. esto emo se nai u situaciji kada se istraivanje ne moe provesti u sklopu teorijske definicije nekog pojma, meutim, u istraivanju je uvijek bolje dati bilo kakvu definiciju nego nikakvu i tada formiramo radnu definiciju. Ona predstavlja znaenje pojma koji emo koristiti u istraivanju.

ODREIVANJE CILJEVA ISTRAIVANJA Kao to je cilj znanosti vezan za njezin predmet, tako cilj jednog istraivanja treba vezati za njegov problem. Prema tome, mogli bismo rei da je cilj svakog istraivanja otkriti ono to smo definirali kao nepoznato, kao problem. U znanstvenom se istraivanju pojavljuju dvije vrste ciljeva: 1. Pragmatiki ili drutveni ciljevi, 2. Spoznajni ili znanstveni ciljevi.

PRAGMATIKI ILI DRUTVENI CILJEVI Pragmatiki ili drutveni ciljevi istraivanja govore o koristima koje mogu priizii na osnovu rezultata istraivanja, o korisnicima koji se mogu sluiti dobivenim rezultatima te, ako se moe odrediti, o nainu koritenja dobivenih rezultata. Istraiva mora brinuti o pragmatikim ciljevima istraivanja, kako zbog drutvenih koristi, tako i zbog samog istraivanja. Ako u istaivanju rauna na pomo dtutva, onda je normalno da pokae koristi koje drutvo moe imati od istraivanja koje on namjerava provesti. Ako to dobro uini, tada e znati kome se treba obratiti da bi tu pomo dobio. Prema tome, prilikom odreivanja pragmatikih ciljeva istraivanja potrebno je odrediti: 1. navanije korisnike, 2. koristi, 3. nain koritenja rezultata istraivanja.

SPOZNAJNI ILI ZNANSTVENI CILJEVI Spoznajnim ciljevima se odreuje nivo spoznaje koju treba ostvariti da bi se rijeio problem. Ti ciljevi nisu proizvoljni, ve proistjeu iz same prirode problema. Priroda problema ih ne odreuje do kraja pa ih treba specifirati. Postoje etiri nivoa spoznaje, pa su tako i mogue etiri vrste znanstvenih ciljeva. A to su: 1. Znanstveno opisivanje ili deskripcija, 2. Znanstvena klasifikacija 3. Znanstveno objanjavanje ili eksplanacija, 4. Znanstveno predvianje ili prognoza.

13

ZNANSTVENO OPISIVANJE ILI DESKRIPCIJA Ovoj je prvi korak u procesu spoznavanja i na njemu se zasnivaju sve razine spoznaje. Znanstveno opisivanje predstavlja prevoenje osjetilnih doivljaja (injenica) konkretnog predmeta istraivanja (varijable) u simboliki jezik znanosti. Te zahvaljujui njemu moemo dobiti prvi uvid, o onome to se opisuje. Opis pojava i procesa ne zasniva se samo na iskustvenim podacima ve i na teorijskom znanju, pa priprema za opisivanje odreenih pojava mora obuhvatiti empirijsku i teorijsku komponentu. Znanstveno opisivanje treba da bude objektivo, te tako najee zahtjeva vie opisivaa kako bi se opisivanje moglo provjeriti, dakle koliko je objektivno, odnosno da li se njihovi podaci slau. Znanstveno opisivanje treba da bude potpuno, da zahvati pojave i procese u cjelini. Znanstveni opis mora biti sistemtian, pouzdan i precizan. Znanstveno opisivanje vrlo esto se vee za metodu opaanja, ali ono se obavlja pomou svih metoda prikupljanja podataka. Vrlo je bitno da se svi uslovi za ovo opisivanje ispune, jer je opisivanje temelj za sve ostale nivoe spoznaje. ZNANSTVENA KLASIFIKACIJA Opa spoznaja nije dovoljno precizna da bi se na osnovi nje poduzela uspjena aktivnost, pa u istraivanju, osim deskriptvinih postavljamo i klasifikacijske ciljeve, kojim nastojimo doi do pobiliih spoznaja o pojavama i procesima, odreujui njihovu vrstu ili ih dovodei u vezu sa sa drugim pojavama i procesima . Tako su mogue dvije vrste klasifikacija. 1. Klasifikacija sa obzirom na zavisnu varijablu, ( to je klasifikacija u kojoj se treba osvrnuti na osnovno obiljeje istraivanja) 2. Klasifikacija s obzirom na nezavisne varijable. ( obiljeja koja dovodimo u vezu sa osnovnim obiljejima zovemo nezavisnim varijablama, pa se zbog toga i ova klasifikacija zove ovako)

ZNANSTVENO OBJANJENJE ILI EKSPLANACIJA Objasniti neku pojavu znai otkriti uzroke njenog nastanka, mijenjanja i nestanka. Imamo dvije vrste eksplanacijskih ciljeva. 1. Otkrivanje povezanosti, 2. Otkrivanje uzrono-posljedine zavisnosti. Eksplanacijskim ciljem povezanosti moemo odrediti smjer i intezitet povezanosti meu varijablama. Smjer veze pokazuje predznak koeficijenta korelacije, a intenzitet je njegova veliina. Odreujui eksplanacijske ciljeve moramo posebno odrediti varijable meu kojima nas zanima povezanost, kao i one za koje emo obaviti uzrono-posljedinu analizu, jer e se njihov tretman u istraivanju bitno razlikovati. Za uzrono-posljedinu analizu nije dovoljno ustanoviti samo povezanost, jer na osnovi koeficijenta korelacije ne moemo znati koja je pojava uzrok, a koje je posljedica. Kada nam je cilj istraivanja pronalaenje uzrono posljedinih odnosa, onda se mjerenje varijabli mora obavljati strogo kontroliranim uvjetima koji omoguuju kauzalno zakljuivanje. To je vrlo teko u istraivanju drutvenih pojava, tako da mnogi kauzalni zakljuci nemaju logiku osnovu. Zbog toga odreivanje ciljeva istraivanja treba biti logiki povezano sa nacrtom istraivanja. Krae: Znanstveno objanjenje ili eksplanacija Objasniti neku pojavu obino znai otkriti uzroke njezinog nastanka, mijenjanja i nestanka. Meutim, imamo dvije vrste eksplanacijskih ciljeva: 1) otkrivanje povezanosti, 2) otkrivanje uzrono-posljedine zavisnosti. Eksplanacijskim ciljevima istraivanja dobivamo odgovor na pitanje kako i zato. Eksplanacijskim ciljem istraivanja umoemo odrediti smjer i intenzitet povezanosti meu varijablama.

14

ZNANSTVENO PREDVIANJE ILI PROGNOZA Ispitivanje javnog miljenja esto se sprovodi radi prognoze, jer se eli unaprijed doznati kakav e biti rezultat, kako bi se mogle preduzeti akcije koje bi mogle uticati na njihov ishod. U drutvenim istraivanjim este su takozvane suicidalne prognoze. A do njih se dolazi kada se na osnovi rezultata istraivanja poduzimaju akcije koje su uzrokovale da se prognoza ne ostvari. U istraivanjima sa prognostikim ciljem moramo biti usmjereni na dinamike karakteristike pojava, a njih nije mogue zahvatiti samo u jednom momentu. Zato za dugoronije prognoze potrebno je i dugoronije istraivanje. Krae: Znanstveno predvianje ili prognoza Za znanstvenu prognozu podaci nisu jednako vani kao za znanstvenu dijagnozu. Ako je cilj istraivanja prognoza, nije dovoljno ustanoviti kakvo stanje jeste, ve moramo biti usmjereni i na tendenciju mijenjanja stanja. Zbog toga u istraivanjima s prognostikim ciljem moramo biti usmjereni na dinamike karakteristike pojava, a njih nije mogue zahvatiti samo u jednom momentu.

POSTAVLJANJE HIPOTEZE Dobro i precizno formuliran problem istraivanja usmjerava nas prema boljim hipotezama. Hipoteze istraivanja su misaoni odgovor na pitanje u problemu. Zbog toga je svaka hipoteza samo jedan od moguih odgovora na postavljeno pitanje o problemu. Nama istinit odgovor nije poznat, pa svaka hipoteza je misaoni korak u nepoznato. U neizmjernom prostranstvu nepoznatog samo njegov mali dio odnosi se na odgovor koji traimo. Hipoteze predstavljaju misaono-teorijske dopune izvjesnih praznina u poznavanju odreene pojave ili itave oblasti pojava ije izvjesne momente, dijelove ili aspekte ve poznajemo ( ei, 1974:208). Treba razlikovati hipoteze od provjerene hipoteze. Jedno je zakon i teorija, a drugo je hipoteza. Ono to je teorija u znanosti, to je hipoteza u istraivanju. Kao to je teorija osmiljava predmet jedne znanosti, tako hipoteza osmiljava istraivanje odreenog problema. Istraiva ponekad nije u mogunosti dati precizan sud o problemu, pa postavlja hipotezu kao orijentaliju u istraivanju kako bi je u toku istraivanja precizirao ili zamijenio novom hipotezom. Takve se hipoteze nazivaju radnim hipotezama. One imaju veliku heuristiku vrijednost I mogu dovesti do preciznih istraivakih hipoteza koje mogu da budu formulirane afirmativno ili negativno, pa imamo afirmativne ili negativne hipoteze. Dobre hipoteze trebaju zadovoljiti vei broj kriterija: 1. Hipoteza mora biti valjana.Mora da se odnosi na problem koji istrauje; 2. Hipoteza mora biti pojmovno jasna. Trebamo se drati znaenja do kojih smo doli pojmovnom analizom; 3. Hipoteza mora biti iskustveno povjerljiva. Trebamo je provjeriti empirijskim putem; 4. Hipotezu trebamo dovesti u vezu sa raspoloivom tehnikom 5. Hipoteza mora biti specifina 6. Hipoteza mora biti u vezi sa teorijom.

15

VRSTE HIPOTEZE Postoje razliite vrste hipoteza. S obzirom na ciljeve istraivanja; razlikujemo: hipoteze sa deskriptivnim, klasifikacijskim, eksplanacijskim i prognostikim sadrajem. Hipoteze po svom sadraju trebaju odgovarati cijevima istraivanja. Najloginije ih je poredati s obzirom na razinu spoznaje, pa na prvo mjesto stavljamo one sa deskritivnim sadrajem koje se zovu generalne hipoteze , zatim dolaze hipoteze sa klasifikacijskim sadrajem koje se zovu kolateralne ili popratne (razraujue) hipoteze.

LOGIKA OBRADA HIPOTEZA Hipoteza je na sud o onome o emu se pitamo u problemu. Sud je spoj pojmova kojim se neto tvrdi ili negira. Kazali smo da je hipoteza zasnovana na teorijskom znanju, iskustvu, inteligenciji, mati i intuiciji. Prema tome hipoteza je sud koji je izveden iz znanja ili iskustva uz pomo inteligencije, mate, intuicije. Tako izveden sud zove se zakljuak. Zakljuak je sud izveden iz jednog suda ili vie sudova. Sudovi iz kojih se izvode zakljuci zovu se premisama. Zakljuak koji proistjee iz premisa je ispravan, a koji ne proistjee iz njih je neispravan. Premise i zakljuak ine silogizam. Do zakljuka najee dolazimo dedukcijom, indukcijom i analogijom. U dedukciji zaljuivanje ide od opeg na posebno. U indukciji ide od posebnog na ope. U analogiji se iz posebnih premisa izvodi poseban zakljuak. Nijedan nain nuno ne vodi ispravnom zakljuku, jer je mogue napraviti logiku pogrku. Paralogizmi su nenamjerne logike pogreke koje inimo unato nastojanju da mislimo ispravno. Sofizmi su namjerne logike pogreke u kojima prividnom ispravnou elimo nekoga obmanuti.

IDENTIFIKACIJA I KLASIFIKACIJA VARIJABLI Proces znanstvenog istraivanja ne moe se zaustaviti na hipotezama, ve znanstveno istraivanje mora nastaviti empirijskim dijelom. U hipotezama na osnovu znanja, inteligencije, mate, intuicije, dajemo misaoni odgovor obiljeju ili odnosu izmeu obiljeja. Ta su obiljeja promjenljiva, pa se zovu varijable. Varijable su promjenljiva obiljeja u kojima hipotezama neto tvrdimo, pa da bismo provjerili istinitost onog to tvrdimo u istraivanju emo ih opisivati ili mjeriti.

ZAVISNE ILI NEZAVISNE VARIJABLE One koje su u sreditu naeg zanimanja zovemo zavisnim varijablama. Zavisne varijable su obiljeja pojava koje nas najvie zanimaju u istraivanju, pa tu varijablu dovodimo u vezu sa drugim varijablama koje nju opisuju, klasicifiraju ili objanjavaju. A varijable koje opisuju, klasicifiraju ili objanjavaju zavisnu varijablu zovemo nezavisnim varijablama.

EKSPLANATORNE, INTERVENIRAJUE I SPECIFIKATORNE VARIJABLE U istraivanju nije lahko odrediti odnos izmeu zavisne i nezavisne varijable, jer se mogu pojaviti neke druge varijable koje djeluju na njihov odnos. Zato se uz zavisne varijable u istraivanju pojavljuju i antecendentne ili eksplatorne varijable.osim tih varijabli u drutvenim su istraivanjima este intervenirajue ili intepretativne varijable. Intervenirajue varijable pojavljuju se poslije nezavisne varijable, a prije zavisne i uzrokuju povezanost izmeu tih varijabli. Na koncu se mogu javiti kondicirajue ili specifikatorne varijable koje uvjetuju intezitet

16

povezanosti izmeu nezavisne i zavisne varijable. Na kraju istraivanja klasifikacija varijable moe biti drukija nego to je bila u toku istraivanja. To jedino nije sluaj sa zavisnom varijablom. Prema tome u ovoj fazi moramo napraviti popis zavisnih, nezavisnih, eksplanatornih, interpretativnih i specifikatornih varijabli. Ako su hipoteze dobro postavljene to nee biti teko, jer se varijable izvlae iz hipoteza i razvrstavaju se na osnovi hipoteza.

METRIJSKO DEFINIRANJE VARIJABLI S obzirom na mjerne karakteristike varijable se dijele na kvalitativne i kvantitativne. Da bi smo varijable mogli mjeriti moramo ih metrijski definirati. To znai da za kvalitativne varijable valja odrediti modalitete u kojima one variraju, a za kvantitativne valja odrediti smjer i teorijske mogunosti variranja. S obzirom na smjer variranja, kvantitativne varijable mogu biti unipolarne i bipolarne. Unipolarne variraju u jednom smjeru, od nule do svog maksimuma, a bipolarne u dva smjera prema maksimumu. U mnogim drutvenim istraivanjima pogreno se metrijski definiriaju varijable.

17

LOGIKI POJMOVI Gajo petrovi


POJAM je misao o biti predmeta, tj. misao o biti onoga to mislimo, odnosno misao o bitnim karakteristikama onoga ta mislimo. SADRAJ je skup bitnih oznaka pojma. OPSEG pojma je skup svih niih pojmova koje on obuhvata. Skup svih pojedinanih predmeta na koje se odnosi neki pojam nazivamo DOSEGOM ili podrujem primjene. VRSTE POJMOVA Prema predmetima misli pojmovi o materijalnim predmetima, osobinama, odnosima, pojavama i dr. Individualni i klasni pojmovi ovi pojmovi se razlikuju prema opsegu. Individualni pojmovi u svom opsegu imaju samo jedan predmet. Klasni pojmovi se odnose na itavu grupu (klasu) slinih predmeta. (Npr. Edin Deko je individualni pojam, a fudbaler je klasni pojam). Nekvantificirani i kvantificirani pojmovi Nekvantificirani pojmovi imaju tano odreen opseg, oni su globalni. (Npr. u reenici Uenici su nestani nismo odredili na koje uenike mislimo i koliko ih je). Kvantificirani pojmovi imaju tano odreen opseg i mogu biti univerzalni (svi glumci), partikularni (neki glumci) i singularni (George Clooney). Jednostavni i sloeni pojmovi razlikuju se po sadraju. Jednostavno pojmovi u svom sadraju imaju samo jednu osobinu, dok sloeni pojmovi imaju barem dvije osobine. Pozitivni i negativni pojmovi pozitivni pojmovi istiu neku osobinu, a negativni pojmovi negiraju neku osobinu. Jasni-nejasni, razgovjetni-nerazgovjetni pojmovi jasni i nejasni pojmovi se razlikuju po obimu. Jasan je onaj pojam kod kojeg je obim potpuno poznat. Razgovjetni i nerazgovjetni pojmovi se razlikuju po sadraju. Razgovjetan je onaj pojam kod kojeg je sadraj potpuno poznat, a nerazgovjetan je onaj kod koga sadraj nije potpuno poznat. ODNOSI POJMOVA Identini pojmovi imaju isti opseg i isti sadraj, meutim identinost u prirodi ne postoji, pa ne postoje ni identini pojmovi. Ekvipolentni pojmovi imaju isti opseg, ali razliit sadraj. Interferirajui pojmovi dva pojma koja imaju djelimino isti opseg i djelimino isti sadraj. Superordinirani i subordinirani pomovi superordinirani imaju iri opseg, a subordinirani imaju ui opseg, ali se opseg subordiniranog pojma nalazi u sastavu superordiniranog pojma. Koordinirani pojmovi pojmovi koji su subordinirani zajednikom viem pojmu, ali imaju neke osobine koje ih razdvajaju. Kontrarni pojmovi koji su takoe subordinirani zajednikom viem pojmu, ali su meusobno suprotni.

18

SUD je spoj pojmova kojima se neto tvrdi ili porie (neki brodovi su bijeli).
STRUKTURA SUDA: Posredujua misao misao pomou koje obuhvatamo neke predmete koje elimo poblie odrediti (brodovi). Posredovana misao misao kojom predmet poblie odreujemo (bijeli). ELEMENTI SUDA: Subjekt je pojam o onome o emu se sudovi neto izrie ili tvrdi. Predikat je pojam pomou kojeg se u subjektu neto izrie ili tvrdi. Spona (kopula) predstavlja misaoni odnos subjekta i predikata. Ona je u sudu objekt mogue afirmacije ili negacije.

ETVEROSTRUKA RAZDIOBA SUDOVA Sudovi po kvantitetu dijele se na ope (univerzalne) i posebne (partikularne) zavisno o tome koliki je opseg pojma subjekta. Sud kojim mislimo cijeli opseg pojma subjekta jeste opi (univerzalni) sud. Sud kojim mislimo dio opsega pojma subjekta jeste posebni (partikularni) sud. Sudovi po kvalitetu dijele se na potvrdne (afirmativne) i nijene (negativne). Potvrdni sud je sud kojim posredujuu i posredovanu misao meusobno spajamo, odnosno kojim neto tvrdimo. Nijeni sud je sud kojim posredujui i posredovanu misao odvajamo, odnosno sud kojim neto poriemo. Sudovi po modalitetu (stepenu) vrijednosti Sudovi po odnosu (relaciji)

19

ZAKLJUAK je logini postupak pomou kojeg jedan sud proistie iz jednog suda (neposredni zakljuak)
ili iz dva ili vie sudova (posredni zakljuak). Kada jedan sud nuno proistie iz drugog suda, odnosno sudova, onda je takav zakljuak deduktivan. U svakom zakljuku zazlikujemo sud ili sudove od kojih zakljuivanje polazi. Taj sud -sudove nazivamo premisama ili pretpostavkama. Sud koji slijedi iz premise ili premisa naziva se konkluzijom ili zaglavkom. TRADICIONALNA PODJELA ZAKLJUAKA Neposredan zakljuak - je onaj u kojem se jedan sud izvodi iz samo jednog drugog suda. (Ko bude uio, Imat e dobar rezultat). Posredni zakljuak - je onaj u kojem se jedan sud izvodi iz najmanje dva druga suda. To znai da se satoji iz najmanje tri suda. (Tarik dobro ui, Tarik je student veterinarskog fakulteta, Studenti Veterinarskog fakulteta dobro ue) Posredni zakljuci se dijele na: induktivne zakljuke, ( iz posebnih-pojedinanih premisa izvodi opa konkluzija) deduktivne zakljuke, ( iz openitih premisa izvodi posebna konkluzija, sastoji se od 3 suda) analogijske zakljuk ( iz posebnih premisa se izvodi posebna konkluzija)

DEFINIENDUM je pojam iji se sadraj odreuje definicijom. DEFINIENS je a pojam pomou kojeg se u nekoj definiciji odreuje definiendum. Definisati znai odrediti znaenje rijei, termina, simbola ili odrediti sadraj pojma oznaenog rijeju, terminom ili simbolom.

Analizom u uem smislu nazivamo ralanjivanje misaonih tvorevina (pojmova, sudova, zakljuaka..) na njihove elemente, a sintezom u uem smislu spajanje jednostavnih misaonih tvorevina u sloene i sloenih u jo sloenije.

20

ONO TO PIE U SILLABUSU DA TREBA A NEMA U VUJEVIEVIH 100 STRANA


METODA DOKAZIVANJA je jedna od najvanijih znanstvenih metoda u kojoj su inkorporirane gotovo sve metode i svi posebni metodski postupci: Analiza i sinteza, generalizacija i specijalizacija, indukcija i dedukcija, apstrakcija i konkretizacija, kao i svi oblici miljenja, poimanja i zakljuivanja. Dokazivanje je izvoenje istinitosti pojednih stavova na temelju znanstvenih injenica ili na temelju ranijih utvrenih istinitih stavova. Svrha ove metode je utvrditi tanost spoznaje. Bitni elementi dokAzivanja su: 1. TEZAstav koji treba dokazati, 2. NAELAlogiki zakoni na temelju kojih se izvodi cjelokupni postupak dokazivanja, 3. ARGUMENTI injenice, stavovi i sudovi bez obzira radi li se o pojednianim, opim, partikularnim ili univezalnim, 4. DEMONSTRACIJA uspostava logike veze izmeu argumenata i teze.

METODA OPOVRGAVANJA je suprotan postupak u odnosu na postupak dokazivanja. To je zapravo metodski postupak kojim se umjesto dokazivanja teze, ona odbacuje i pobija. Ona se sastoji u dokazivanju pogrenosti teze. Kod opovrgavanja se pretpostavlja uzajamno iskljuivanje teze i antiteze, odnosno radi se o nemogunosti istodobne istinitosti oba suprotna stava. Jedan od njih teza ili antiteza, mora biti istinit stav, a drugi mora biti neistinit. INDUKTIVNA METODA je sistematska i doslijedna primjena induktivnog naina zakljuivanja u kojem se na temelju pojedinanih ili posebnih injenica dolazi do zakljuka o opem sudu, od zapaanja konkretnih pojedinanih sluajeva i fakata, dolazi se do opih zakljuaka, od poznatih pojedinanih sluajeva. Treba praviti razliku razliku izmeu induktivne metode i na zakljuak, jer to nije isto. injenica je da nema induktivne metode bez induktivnog zakljuka, ali to ne vrijedi u obrnutom sluaju. U razmatranju induktivne metode ne moe se iskljuiti fundamentalni element svakog induktivnog zakljuka, a to je odnos dio klase-cijela klasa, ili relacija opa-posebno. DEDUKTIVNA METODA Izmeu deduktivnog zakljuka i deduktivne metode postoje odreene razlike. Kada se doslijedno primjenjuju deduktivni zakljuci, koji dovode do znanstvene spoznaje, radi se o deduktivnoj metodi, to nije sluaj s upotrebom sluajnog deduktivnog zakljuka. Deduktivna metoda je sistematska i doslijedna primjena deduktivnog naina zakljuivanja u kojem se iz opih stavova izvode posebni, pojedinani zakljuci. U dedukciji se najee polazi od opih istina i dolazi do posebnih i pojedinanih stavova. Bitno obiljeje dedukcije je u tome da rezultati uvijek imaju karakter znaajnih znanstvenih spoznaja. METODA ANALIZE je postupak znanstvenog istraivanja i objanjenja stvarnosti putem ralanjivanja sloenih misaonih tvorevina (pojmova, sudova i zakljuaka) na njihove jednostavnije sastavne dijelove i elemente i izuavanje svakog dijela (elementa) za sebe i u odnosi na druge dijelove od cijeline. Ova metoda omoguije uoavanje, otkrivanje i izuavanje znanstvene istine.

21

METODA SINTEZE je postupak znanstvenog istraivanja i objanjavanja stvarnosti putem spajanja, sastavljanja jednostavnih misaonih tvorevina u sloene i sloenijih u jo sloenije, povezujui izdvojene elemente pojave, procese i odnose u jedinstvenu cijelinu u kojoj su njezini dijelovi uzajamno povezani. METODA APSTRAKCIJE Dijalektika logika shvaa apstrakciju kao misaoni postupak svakog odvajanja, tj. bilo odvajanje opeg i eliminsanje posebnog, bilo misaoni postupak odvajanja posebnog i individualnog, zanemarivanje opeg. Apstrakcija ima dvostruki smisao i to: apstrakcija opeg ili apstrakcija posebnog. Ona mora imati dvojak karakter, jer se misaono moe odstupiti od konkretnog jedinstva opeg i posebnog u nekom predmetu. Apstrakcijom kao misaonim postupkom namjerno se odvajaju nebitni, a istiu bitni elementi i osobine odreenog predmeta ili pojave istraivanja. METODA KONKRETIZACIJE konkretizacija je misaoni postupak suprotan apstrakciji. Ona moe bti dvojaka: 1) shvaanje jedinstva apstraktno-opeg u posebnom i individualnom, 2) shvaanje jedinstva apstraktno-posebnog s opim u svakom predmetu ili pojavi. Bilo da se odreuje apstraktno-ope u posebnom, ili apstraktno-posebno u opem, pomou opeg vri se konkretizacija, jer se predmet istraivanja konkretno shvaa kao realno jedinstvo opeg i posebnog. Prema tome, konkretizacija, kao poseban metodski postupak, zapravo je sinteza apstraktnog opeg s posebnim i individualnim ili apstaktnog posebnog s opim. METODA GENERALIZACIJE je misaoni postupak uoptavanja kojim se od jenog posebnog pojma dolazi do openitijeg koji je po gradaciji vii od ostalih pojeinanih, s time da je vjerovatnost dobivenog pojma postojana. Od pojeinanih opaanja izvode se uopeni zakljuci, koji su realni samo ako imaju oslonac u stvarnosti. METODA SPECIJALIZACIJE je takoe misaoni postupak kojim se od opeg pojma dolazi do novog pojma, ueg po opsegu, a bogatijeg po sadraju. Specijalizacija se kao metoda zasniva na nalitikoj -sintetikoj metodi i apstraktno-konkretizovanoj metodi. METODA KLASIFIKACIJE je najstarija i najjednostvanija znanstvena metoda. Znanost zapravo poinje klasifikacijom. Na temelju spoznaja o prirodi stvari, klasifikacija predstavlja sisteme skupina predmeta ili raspodjele niza srodnih pojava. Klasifikacija je sistematska i potpuna podjela opeg pojma na posebne, koje taj pojam obuhvaa. Najjednostavniji nain klasificiranja je podjela pojmova. Klasifikacije mogu biti prirodne i umjetne. KOMPARATIVANA METODA je postupak uporeivanja istih ili srodnih injenica, pojava, procesa i odnosa, odnosno utvrivanja njihove slinosti u ponaanju i intenzitetu i razlika meu njima. Ova metoda omoguuje istraivaima da dou do raznih uopavanja, novih zakljuaka koji obogauju spoznaju. Bitna spoznajna uloga komparativne metode sastoji se u tome to bez uporedbi nije mogue utvrditi niti slinosti niti suprotnosti osobina stvari li pojava, a bez takvih konstatacija nije mogue istraiti i otkriti znanstvenu spoznaju. DIJALEKTIKA METODA se temelji na dijalektikom materijalizmu kao filozofskom i znastvenom pogledu na svijet, odnosno znanosti o najopijim zakonima kretanja i razvitka prirode, ljudskog drutva i miljenja. Bit dijalektike je u tome da su sve pojave, procesi odnosi u prirodi i drutvu, te razni oblici kretanja materije, primarni materijalni svijet, a svijest ljudi samo je odraz materije kao bitnosti svega. Uloga ove metode sastoji se u tome to ona predstavlja konceptualnu prilaznu emu predmetima istraivanja, kao i teorijsku osnovu za postavljanje hipoteza o strukturi, funkciji ili o ponaanju predmeta istraivanja kao dijalektikih sistema.

22

METODA STUDIJA SLUAJA Studij sluaj je postupak kojim se izuava neki pojedinani sluaj iz odreenog znanstvenog podruja. Predmet studije sluaja obuhvata irok spektar drutvenih pojava koje nastaju kao rezultat interakcije pojedinaca i grupa u razliitim drutvenim okvirima. Ova metoda se temlji na logikoj analizi, na ralanjivanju pojave koja se tretira kao specifian sluaj na njene dimenzije, na opisu te pojave, i na pokuaju uspostavljanja logike veze izmeu elemenata analizirane pojave s ciljem opisa i objanjenja te pojave. METODA MODELIRANJA je sistematski istraivaki postupak pomou kojeg se izgrauje neki stvarni ili idealni znakovni sistem (model) sposoban: 1. da zamjeni predmet koji se istrauje 2. da zamjeni predmet koji daje odreenu informaciju o njemu (modelu) i na kraju to je sistem na kojemu je zahvaljujui navedenim svojstvima mogue eksperimentalno istraivati proraune ili logiku analizu, da bi se na taj nain dobiveni podaci proirili na pojavu koja se istrauje, kako bi se o njoj stekla pouzdana spoznaja. Osnovni cilj ove metode svakako jeste da se to tanije i to potpunije spoznaju stvari, pojave i postupci, odnosno njihove strukture, funkcije i ponaanja.

NEMAMO: Osnovne karakteristike naune metode (objektivnost, pouzdanost preciznost sistematinost i openotost) Znanstvena otkria, distinkcija Pojam i povjesni razvoj znanosti? Razvoj drutvnih znanosti? Podjela nauka? Eksperiment, Kibernetika metoda, metoda mozaika, genetika metoda, aksiomatksa, metoda idealnih tipova

23