Ę ĝ ĒĤĚĝ Ġ.Ēĥ ĚĔĖęģħĒĥ ĤĜĖ.

ĠĤĥĒģtĤĚěĖȱ Ēğěoĥ ģĒħĒğěñïï÷tĚĤĤğðô ðñôóöô

òøóï

Barišić, Bazdulj, Brkić Milinković, Gatalo, Gojer,
Gudelj, Hajdarević, Hlavaček,
Hujdur, Ivanković, Jergović,
Karić, Kazaz, I. Kordić,
Z. Kordić, Kristić, Kujundžić,
Lovrenović, Lovrić, Lučić, Mahić,
Maslać, Matić, Milenić,
Opačić, Ostojić, Palada, Pehar,
Popović, Radanović,
Rogić - Musa, Sarić, Stojić,
Šetka, Šop, Tadić, Tokić, Vrljić,
Vučić, Vujić, Zekić, Zirdum

Za utemeljitelja i nakladnika:
Glavni i odgovorni urednik:
Uredništvo:

Lektor i korektor:

Grafičko oblikovanje:

Josip MUSELIMOVIĆ
Miro PETROVIĆ
fra Ante MARIĆ, Dragan MARIJANOVIĆ (zamjenik glavnog
i odgovornog urednika), Mira PEHAR, Nelica ŠKOBIĆ (tajnica)
Jago MUSA

Telefon/faks:
E-mail:
Adresa:
Žiroračuni:

+387 36 323 501
motrista@tel.net.ba
Ulica kralja Zvonimira b.b., 88000 Mostar
30 60 21 00000 38 226 kod HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. Mostar,
161 02 000 115 000 30 kod RAIFFEISEN BANK BiH

Cijena:

BiH 10 KM, Republika Hrvatska 50 kn, Europa 7,5 €

Shift kreativna agencija, Mostar

Mišljenjem Federalnog ministarstva prosvjete, znanosti, kulture i športa br. 08-91-4/97. od 3. 3. 1997. glasilo Motrišta
upisano je u evidenciju javnih glasila pod br. 661 i oslobođeno plaćanja poreza na promet proizvoda.

Ovaj broj je tiskan uz potporu Fondacije za nakladništvo / Fondacije za izdavaštvo, Sarajevo.

br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Nikola Šop: Isus u posjetu kod nas . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Petar GUDELJ: U predgrčko vrijeme, u ogledalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
Književna radionica
Željko Ivanković: Deset pjesama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13
Nenad Radanović: Ljeto je . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16
Alen Kristić: Priča o jednom zagrljaju iz 1219. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19
Veselin Gatalo: Tko je lud? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26
Anto Zirdum: Dvije u paru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32
Josip Palada: Posjet izvorima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33
Goran Sarić: Rastanak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39
Misijana Brkić Milinković: Božićna priča . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42
Hakija Karić: Dragi Nikola . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44
Sanela Popović: Mi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46
Vesna Vujić: Dvije pjesme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48
Zijada Zekić: Ogledalo života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49
Amela Hujdur: Nesklad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50
Krunoslav Šetka: Pjesnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53
Dragana Vučić: Lipin čaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54
Učilište
Marieta Maslać, Stojan Vrljić: Jezik i stil u poeziji Josipa Pupačića . . . . . . . . . . . 57
Tea Rogić Musa: Formacijsko tumačenje poljske pjesničke avangarde . . . . . . . . . 71
Fabijan Lovrić: Pomicanje granica moderne . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89
Okrugli stol posvećen pjesniku Petru Gudelju
Petar GUDELJ: Na Zadvarju, na pazaru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97
Petar GUDELJ: Sinovi Cvite Mikrutive . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101
Ivan Lovrenović: Okrugli stol posvećen pjesniku Petru Gudelju . . . . . . . . . . . . . 111
Muharem Bazdulj: Bajanje o mladosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113
Hadžem Hajdarević: Bilješke nad Gudeljevom pjesmom “Zemlja i jezik” . . . . . . 115
Miljenko Jergović: Pjesnik Biokova, Beograda i Baške Vode . . . . . . . . . . . . . . . . 118
Enver KAZAZ: Distopizam u poeziji Petra Gudelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121
Ivan Kordić: Suhozidina, bogatstvo jezika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127
Antun Lučić: U atavističkom biću jezika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 128
Petar Opačić: Mediteranizam Petra Gudelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130
Mile Stojić: Europa na tenku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134
Galerija
Atif Kujundžić: Uznesenje svetosti do svjetlosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 137

Putopis
Željko Barišić: Šopu u pohode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 141
Čitaonica
Fabijan Lovrić: Zgušnjavanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149
Misijana Brkić Milinković: Čuić i Marijanović . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 152
Gradimir Gojer: Redatelj Georgij Paro . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 156
Marko Tokić: Pomni nazivnici za poredbenu književnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 158
Žarko Milenić: Poetsko/dramsko promišljanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161
Admiral Mahić: Bubnjarka vjetrova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163
Atif Kujundžić: Pjevanje u predvečerje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 166
Zdravko Kordić: Imaginacija dubljine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169
Ljiljana Tadić: Nikola Šop, vosak i samoća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171
Ante Matić: Čitaonica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 174
Ljetopis
Ljerka Ostojić; Promocija V. generacije studenata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191
Željko Barišić: West Herzegowina fest – priča koja traje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195
Vesna Hlavaček: Radiodnevnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 198
Mira Pehar: Kronika kulturnih događanja srpanj – studeni 2007. . . . . . . . . . . . . . 207

6 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Nikola Šop

Isus u posjetu kod nas
I.

O Isuse, kad dođeš, u koliko bilo sati,
u naš propali i opustjeli dom,
dobrodošlicu tebi ću zapjevati,
skupa sa svojom vedrom sestricom.

Pjevajući, od tvoje blizine sva bijela,
iznijet će ona preda te so i kruh.
Po drevnom običaju naših sela,
kada im u kuću stigne mio duh.

Tada će te moja sestrica odvesti
do skromnog jela, koje krasi stol.
– Isuse dragi, izvoli samo sjesti
i odloži svoj šešir i oreol. –

Tako će ti ona reći i na to će
stati preda te, u svetom bolu.
I puna tihe, nebeske samoće
o klin će objesiti tvoju aureolu.

Neka nam svu noć sija, mjesto uljanice,
koju palimo pred svaki mrak.
Od sjaja ćemo kriti svoje lice.
Tako će njen bljesak biti jak.

II.

Poslije ćemo te povesti u dvorište, noseći
ispred nas tvoje aureole žar.
I pri toj, od nebeskog sjaja svijeći,
pokazat ćemo ti pusti naš hambar.

I staje prazne, u kojima se suše
otkosi davni, ko cvijeće na groblju.
U ponoći tu dođu mrtvih konja duše.
Čuješ ih, kako nevidljivu zob zoblju.

Pokazat ćemo ti i stado magle bijele,
koje se provlači kroz živicu svježu.
O Isuse, to naše ovce izgorjele,
mrtve dolaze i u tor liježu.

Onda ćemo konja jedinog upregnuti,
da te provozamo kroz naš mali grad.
Nad njim se nebo nisko uvijek muti.
Pod njim prigušeno tutnji vodopad.

Ako me upitaš, dok naše staro kljuse
bude plašila kraj puta šaš:
- Koja je ovo zemlja? - kazat ću - O Isuse
pa to je Bosna, ti to znaš. -

III.

A poslije, kad i pijetlima bude sneno,
osjetit ćemo kako tvoja glava
opušta se čas na moje rame, čas na njeno.
I silno nas obasjava.

I u to u doba zemaljskih kasnih sati
pjevat će ti moja sestrica blagim glasom.
O Isuse, ti ćeš tada zadrijemati,
izmoren konja tromim kasom.

I koji put, kad magla bude sniježno
sipala na tvoje sveto ruho,
stavit će ti na glavu, sasvim nježno,
oreol, koji ti je pao na jedno uho.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

|7

12 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

književna radionica

Željko Ivanković

Deset pjesama
VAREŠU U POHODE

HOD NA PRSTIMA

Vraćam se u grad svojih poraza.
Otvaram vrata, razmičem zavjese.
Posvuda samo sjene u bijegu,
utvare kućnih božanstava,
plahi konji djetinjstva.
Na mjestima na kojima
sam živio svoje priče,
ljudi s kamerama izmišljaju
ih za one koji dolaze.
Nad posljednjom bajkom
bdije samo vjetar.
Ili su to zaigrane
duše mojih predaka?

Ništa mi u djetinjstvu
nije bilo tako veliko i
teško kao crkvena vrata,
ništa nedokučivo kao
kvaka na njima,
taj put do Boga
u njegovoj dalekoj utvrdi
s malom titrajućom svjetlosti.
I koliko god se trudio
uvijek je tu trebala i
majčina ruka.
Osim nje, sjećam se još
njezina glasa koji je
stišavala na ulazu
u crkvu, ali i
hoda na vrhovima prstiju.
Tako je bila tiha još
jedino kad je ulazila
u sobu u kojoj je,
umoran od teška rada,
spavao moj otac.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 13

MAJČINA OPOMENA

SVI SVETI

Hodao sam natraške i igriv
ljubio se s kišnim kapima,
tankim usnama doticao
svilenkastu dugu,
tu munju blagosti
i davnašnju prijetnju
dječaku u meni
kad me majka glasom ukora
i prstom opomenu: zar si
zaboravio da anđeli plaču
kad hodaš natraške

Moj otac se smješka
kišnom danu dok
lelujaju u omaglici
brda, a crn odnekud cvrkut
stresa srebrne kapi s grana.

NA MJESTU GDJE MI JE
NEKOĆ STAJALA KUĆA
Na mjestu gdje mi je nekoć
stajala kuća vjetrovi igraju
trule kobile. Od nesanice
pate zvijezde, pa uskomešane
lelujaju posljednje pijanstvo.
Kiše otapaju posljednje sjećanje.
Na mjestu gdje sam odrastao,
ni ulice više nema, i ništa i
nikoga doli duhova predaka
što noću, svjesni nepostojanja,
svoja sve nepouzdanija sjećanja,
s pouzdanjem, mome peru predaju.

14 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Moj otac željan života
miluje žutu brazdu šume,
prpošna joj njedra dotiče
bojažljivo kao tuđu tajnu.
San moje majke, pritom,
iz daljine, dodirnu tek
daleka sablazan munje,
poslije koje, kao melankolija,
zatitra paučine kristalna
čipka tek da prikrije
uzdah kojemu se gotovo
erotski predade moja sestra.
NADA
Jedno je izvjesno:
U početku je bio mrak.
Veliki i gusti mrak.
Na koncu će opet biti mrak.
Onaj za koga kažu da je
stvorio svjetlost očito je
rješavao neki svoj problem.
Nada, Bog, Vječnost –
naša su imena za veliku
i lošu varku, za ono
između dva velika mraka.
Ipak, Bože, ne uzmi nam
naše varke. Osobito ne
Nadu u Vječnost, tako
smiješnu i tužnu istovremeno.

LJETNA VAREŠKA KIŠA

DRAŠNICE

Tornjevi svetog Mihovila
i geometrija ljetne kiše
uspostavljaju neki novi aksiom.
Svečanost ravnodušja,
reklo bi se, a samo što
Bog nebo ne spusti na
stoljetne lipe i sam,
Jakovljevim ljestvama,
ne siđe na zemlju, pa
poput Rafe Dužnovića,
pogledom ispod obrva
i glasom koji oponaša bas,
ne kaže: „U Varešu su se
čak i lipe i lipanj zavadili.
Mali, daj za ovaj
stol četiri piva!“
Tko je od nas bez grijeha
ili barem Pavo Vidović,
morao bi na to reći:
„Nazdravimo arhitekturi
kišnih vertikala iz ove
jednolične kavanske horizontale.“

Ljetna kiša istrčala
ususret moru kao u
igru ludih i mudrih
djevica. Horizont,
uplakano dijete,
treperave ruke starice,
kažem: gle, praznina
dobiva obličje dalekog otoka,
obličje engleskog soneta.
Domalo će joj
lom svjetlosti
udahnuti dušu.
Anđeli pokislih krila
protrčavat će ispod duge
i zajedno se s kišom
rugati našim čulima.

POD BIOKOVOM
More je za kaznu
svu noć uvježbavalo
sintaksu dosade
Kiša i daleki titraji
svjetla podrugljivo
su se smješkali
Pred zoru je
smjeran monah
u bdijenju tiho ugasio
moju nesanicu
Molitva usahla na
usni oponašala je
to jutro za tren
dotaknutu vječnost

BOJA LAVANDE
Radovala si se nijemo boji lavande
u mojim očima dok se timijan tvojih
pazuha širio kasnim podnevom sobe.
Dodir, iskao sam dodir, kao raspukli nar
ljekovitu blagost noći.
Mliječna put strasti drhtala je
samo tebi znanu glazbu.
Taknuti paučinu što se ljeska na
plavičastu vjetru – smije li bojazan
leptirova krila što se rađa iz mojih prstiju?
Plah ćuh zanjihao bi ti kožom paperje
ocvalo od iščekivanja. Svilen ljubičasta
kao kadulja prizivala mi je u damare vatru
što će domalo planuti teškim baršunom.
Ponavljala si: ništa nije kao boja lavande,
a ja sam se, bezglasan, predavao mirisima
vjernički uzgajajući njihovu oporost
odan onom nevidljivom između nas

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 15

Nenad Radanović

Ljeto je
R. M. Rilkeu
Ljeto je, i doba pjesama.
I najsamlja je manja osama.
Modrim manastirima krošnje zalahore,
usta grada u vir se pretvore
kad ptice zaćute da u granju grla odmore.
Izbude nas u rosnih tkanica resama,
ljeto je, doba pjesama.
I uz grob dragi manja je osama
kad cvjetovi se razmahnu kosama
svakojakim. Nebu bi i ono
odlutaloj duši da bude zvono
na njivama plavim gdje gnijezdo im se svagdje vije
i samo ljeti grad suzu dobro u njedra skrije,
da ne širi se jesenja, zimska osama,
u dobu zrcala voda, plodova, pjesama.
Na vršja vršju julski Bog oslonjen na štap odcvasti.
Misao mu od svjetlosti što stalno će rasti,
kaže: Oslušni, šta mrtvi izušćuje.
Govori ti – sva ga Zemlja čuje,
i Vaseljenom glas mu odjekuje –
o, ljeto je, i doba pjesama
i tvoja, i tvoja je manja osama.
Gledaj. Što vidiš, to i jesi.
Prah smrtnog kamena sa sebe stresi,
ugasi svijeću, baci tu hartiju, u mlađak mjesečev lezi –
brodi nebom, njiši se na vodi, imaj krila,
nad liticama kruži
s planetama najsjajnijim se druži –

16 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

slova će raznijeti sjeverca svirke,
sad nježno dotiči julske dirke –
baci slova pepelova!
Udiši ruže, izdiši jata,
osedlaj konja, zategni dizgine od zlata,
zagrli lipovo stablo, ta slova klesana
groba nad kojim stojiš pod ljubičastom zrakom –
odmah će ti biti manja osama kad noć se udalji mrakom.
Motri, diši, ništ ne piši –
sad najmanja je osama
ljeto je, i doba drugih pjesama.
SVADBA
Vjenčao sam se za zraku mjesečevu,
za promisao svevidu zjenu svečevu
da san mi razvedri kad kriknuo bih stravama –
zaspao ne bih ni u čas svitanja u svim javama.
Vjenčao sam se za mjesečevu zraku
prstenom presjajnim, da nikad nisam sam i u mraku,
za zraku sam se vjenčao mjesečevu,
za crvenu krošnju uznjihanu u oku svečevu.
O kakva svadba, kakva kočija, kakvi ati,
sav taj blistaj što dragu mi u studen dom prati
u tišinu najdubljim tišinama,
u samštinu najsamljim planinama –
pa kao da Bog s nebesa nevidljivom rukom
i presvetog bosioka strukom
ukraj stola, gdje pjesme pišem, upali zublju,
a drage moje uzlepršana halja, vjenčana,
u grobište mi unese sva kola sunčana,
pa pretužno slovje moje sa mora hartije
vjetar raspuhori, i spepeli, da u ništa se razvije
pod krugom mjesečevim – tamo da nestanu
i vo vjeki vjekov moje ćutnje da prestanu.
Ničeg da ne bude od onog što sam bio –
sve je vjetar u prah prašja već raznio!
Vjenčao sam se sa mjesečevom zrakom.
Kako ću da živim ovako zbratimljen s mrakom?

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 17

Neko će i sa mnom u vitkosti neuhvatljiv spokojno da liježe,
kad cijelog me vaseljena hujnom jezom steže,
dok mjesec gledam i zraku mu ulutalu u moju sobu
govoreći bezusto, kao u studnom grobu,
da jezik joj naučim, da draga mi dosmrtno bude:
Kako ćeš živjeti mrtav, o, ti, glave lude?!
Pripremaj svadbu, nad tamom uzjaši konja, gore je visoko, i više,
tamo se ljuljaška naša pod Božjim tronom njiše,
a sad ću ti dragana biti do prvih pijetlova,
do zore što proliće sjaj preko krovova,
a ti ćeš opet ostati i sâm i u mraku –
ženi se, ženi mili, za mene, mjesečevu zraku!
Gledaj što sam lijepa, što nježno se oko tebe vijem –
ne tamu, svjetlost ti u sve što taknem lijem –
pripremi gozbu – ne odlaži –
sutra će već kasno biti i nikad me ne traži –
ostavi nadu,
ne gostim te često, u samštini najsamljeg u gradu –
ne odgađaj, ne odgoni ovakvu djevu,
mene, crvenokosu zraku mjesečevu!

18 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Alen Kristić

Priča o jednom zagrljaju
iz 1219.
U tišini noći, klečeći, Franjo Asiški molio je Boga za savjet. Pred njegovim se očima
pojavljivala slika neizbježne predstojeće bitke. Skamenio se od užasa. Nevjernici su bili
pobijeđeni. Ali, je li to bila pobjeda? Predivni grad koji je poticao pohlepu križara gutao
je nezasitni plamen. Tisuće mrtvih, tisuće srušenih snova, tisuće uništenih života… Zašto? Krici ranjenih probijali su Franjino srce. Narednih dana ti povici umirućih proganjali
su Franju kao jato grabežljivih ptičurina. Nije više imao mira. Sjena smrti nadvila se nad
Damijetom i križarskim logorom.
Vizija je iščezla ostavljajući pečat u Franjinoj duši. Znao je, mora spriječiti bitku koja
će se pretvoriti u nemilosrdni pokolj. Žurno je ustao i uputio se u križarski logor koji je
već danima kao prijetnja ležao u pustinji ispred grada Damijete. Nadao se da će ga
vođa križara, kardinal Pelagije, poslušati.
Kardinalov šator nalazio se u sredini logora. Dok mu se Franjo približavao, pratili su
ga prezirni pogledi vojnika. Nisu ga mogli razumjeti. Što je on tu tražio? Takvom sanjaru
i naivčini nije mjesto u vojnom logoru. Nisu ni slutili kako je Franjo u logoru bio zapravo
jedini križar. Kristov križ nije nosio na odjeći nego u srcu.
Kardinalovi stražari jedva su ga pustili u šator. Ni kardinal nije volio da ga uznemiravaju, pogotovo noću. Franjo mu se nije ni najmanje dopadao. Pitao se kako je papa
uopće mogao takvom ubogaru dati dopuštenje da propovijeda i osniva nekakav red.
Neprestano mu je smetao svojim primjedbama. Bez njega bi sve bilo jednostavnije.
Bogatstvo Damijete samo što nije palo u njegove ruke.
Prostrijelivši Franju lisičjim očima, koje su izgarale od nezasitne pohlepe i oholosti,
upitao ga je što želi. Franjo mu je ispripovjedio sadržaj svoje vizije. Upozorio ga je da
su kršćani odgovorni za duše svih koji će poginuti. Izmjenjivale su se upadice vojničke
strategije s nekakvim opravdanjem borbe iz viših interesa, ne samo političkih nego i
religioznih.
Promatrajući Franju obučenog u običnu seljačku vreću, kardinalu je postalo još jasnije
da pred sobom ima luđaka. Ako bi se u logoru Bog ikome obratio, onda bi to bio sigurno
on, kardinal Pelagije, a ne neki odrpanac iz Asiza, koji uopće ne hoda po zemlji nego, širi
nebuloze. Sada kada je pobjeda nad Saracenima, đavoljim slugama, sigurna, Franjo do-

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 19

lazi i priča o miru. Saraceni moraju biti uništeni. Križari nisu smjeli propustiti takvu priliku
koja im otvara put prema Jeruzalemu, k svetim mjestima našega Gospodina.
Dopirale su do Franje neprestano priče o zločinima i nepravdama muslimanskih vojnika nad kršćanima. Nije ih nijekao, tolika naivčina nije bio, ali je slutio da su mnoge
preuveličane strahom i željom da potaknu kršćane na mržnju i osvetu. Mračnjaci na
svim stranama neumorno lažu raspiruju mržnju, osjećao je. Bio je uvjeren da se ratovanjem neće doći do mira. Opravdan cilj ne može se ostvariti zlim sredstvima. U to nije niti
za trenutak posumnjao. Rat i nasilje uvijek ostaju zlo.
U zadnje vrijeme često se prisjećao mladenačkih dana. Željan viteške slave, pohitao
je u vojsku. Okusio se vojničkog kruha. I razočarao. U vojničkim redovima čovjek prestaje biti osoba, bolno je iskusio. Čovjek, ne htijući, postaje puko oruđe moćnika. Kad
se čovjek osvijesti, već je kasno. Pobuna u vojničkim redovima vodi u sigurnu smrt od
svojih. Zapovjednicima se mora pokoriti bez nutarnjeg predanja ako se želi preživjeti.
Franjo je slutio da kroz istu dramu prolaze i mnogi muslimanski vojnici. I mnoge od njih
su vođe iz topla obiteljskog doma u vojničke redove namamili pričama o ugroženosti.
Tko se ne pokori vojnim zapovjednicima i ne uzme mač u ruke, uskraćuje poslušnost
višnjemu Bogu. Izdaje svoju vjeru i svoj narod. Naslušao se takvih bogohulnih propovijedi Franjo i po trgovima kršćanskih gradova diljem Italije. Koliko je samo mladih križara
zavedeno takvim propovijedima, pitao se. Boljelo ga je što se na obje strane iza vjere,
kao krinke za igrokaz, kriju pljačkaši.
Nakon kratkog razgovora s kardinalom Franji je bilo jasno kako Pelagije neće odustati od bitke. Kristov namjesnik je izabrao rat. Preostalo je još jedno rješenje. Otići do
sultana. Odlučio se u djeliću sekunde. Učinit će to. Iako se Pelagije tome suprotstavljao,
nije mogao spriječiti Franjin naum. Nije se osjećao odgovornim za njegov život. Samo
potpunom luđaku mogla je takva ideja pasti na pamet. Neka ludost ide do kraja, mislio
je. Pogledao ga je, nevoljko blagoslovio, ne iz brižnosti i vjere u blagoslov, nego što je
u samodopadljivosti uzdignute ruke s velikim prstenom osjećao veličinu duhovnoga i
vojnog moćnika. Siguran je bio da Franju više nikada neće vidjeti.
Brat Iluminat nije mogao vjerovati u ono što je iz prikrajka slušao. Franjo se odlučio
ići sultanu, a on je trebao biti njegov prevodilac. Obuzimao ga je strah. Ne toliko od
smrti koliko od mučenja koje će joj prethoditi. Sve što je čitao o krvoločnim Saracenima,
odzvanjalo mu je u glavi. A Franjo… Bio je miran. Kao da se nije strašio ni smrti ni muka.
Brinuo se za sudbinu drugih.
***
Pod okriljem noći napustili su logor. Trebali su prije dnevne vrućine stići u Damijetu.
Nije bilo vremena za oklijevanje, jer ostvarenje Franjine vizije svakim časom bilo je sve
bliže. Putem se Iluminat neprestano osvrtao u smjeru križarskog logora. Nakon što su
prešli granicu između dviju vojski njegov strah je postao nepodnošljiv. Bilo ga je stid,
tim više što je Franjo bio potpuno miran. Asiški redovnik je znao da granica između vojski nikada nije granica između ljudi i neljudi, između dobrih i zlih. Ta granica je ucrtana
u ljudskim srcima. Stoga je bio miran.
Hod je bio naporan. Damijeta je sve bliža. Ubrzo se pred njima pojaviše dva naoružana
Saracena. Ugledavši na njima sablje, Iluminat je pomislio da je sve gotovo. Franjo se u

20 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

sebi molio. Zgrabili su ih i pitali tko su i što žele. Iluminat je jedva prozborio dvije-tri arapske riječi: „Želimo sultanu. Nosimo važnu poruku.“ A Saraceni su bili začuđeni. Nikada
nisu vidjeli glasnike koji bi nosili dronjke. Možda je to ponovno neka kršćanska prijevara.
Ipak se nisu smjeli poigravati s onima koji su se pozivali na sultana. Poveli su ih.
***
Na drugom kraju šatora, od ulaza, sjedio je sultan Malek al-Kamil. Okružen stražom
i savjetnicima djelovao je uznosito i sigurno. S nevjericom je gledao dva stranca i njihovo primicanje. Prikriveni pustinjskim pijeskom, iscrpljeni napornim hodom, jedva su se
držali na nogama. Pažnju mu je posebno privukao stranac čije su oči bile žive. Kao da
se čitava životna sila iz njegova tijela povukla u oči. Nije se mogao odvojiti od tog pogleda. Čudno je, i kada čovjek bude naoružan, tako siguran, nečije ga oči uzdrmavaju
tamo gdje se i ne nada. U svakom čovjeku postoji nezaštićeno mjesto oko kojega se ne
mogu podići ni kule ni postaviti straža.
Sultan je, sukladan pravilima, pridošlice pitao za razlog njihova dolaska i kakvu poruku nose. Franjo je odgovarao, a brat Iluminat je prevodio koliko mu je dopuštao strah.
Sultan je, namrštena čela, slušao Franjine riječi. Mislio je kako se netko usudio doći
njemu, sultanu, da ga moli za nekakav mir, moli ga čak da postane kršćanin? Netko se
brine za njegovu dušu i duše njegovih podanika? Netko želi spriječiti da oni izginu? To
nije bilo moguće. Stranci su bili ili ludi ili najhrabriji ljudi koje je ikada susreo. U nutrini
su mu se miješali bijes zbog njihove drskosti i udivljenje zbog njihove hrabrosti. Po prvi
put je susreo nekoga tko se brinuo za njegovu dušu, riskirajući svoj vlastiti život. Kakvi
su to ljudi?
Uklonivši se na stranu, sultanu su njegovi savjetnici jednoglasno predlagali smrt nejasnih poremećenih stranaca. Pa tko je to još vidio? Povrijedili su njihov zakon, a sultan
kao čuvar zakona, morao je reagirati. Sultan je, međutim, želio saslušati te čudne ljude. Zaslužili su to svojom brigom za njegovu dušu. Stalo im je i do njegovog naroda.
Zamolio je Franju da mu govori o kršćanskom Bogu, o tome kako je postao redovnik i
kako je došao u Egipat.
Na jednostavan ali neodoljiv način Franjo je počeo govoriti o Bogu koji je iz ljubavi
stvorio svijet i sve ljude. Taj Bog je toliko volio ljude da im je uvijek iznova opraštao
njihove prijestupe, ne bi li ih naučio ljubiti. Na koncu je sam poslao svoga Sina koji je
postao nemoćno dijete kako bi pokazao ljudima da je snaga u malenosti, a ne u veličini.
Taj isti Krist bio je siromašan da bi druge obogatio. Na svakom koraku je činio dobro
svjedočeći Božju ljubav prema svima. Nakon Krista svi ljudi su djeca Božja. I Saraceni.
Govorio je o Kristovoj zapovijedi ljubavi koja se odnosi i na neprijatelje, o njegovom
opraštanju. O Ocu nebeskom koji čeka svu svoju djecu raskriljenih ruku.
U šatoru je vladala tišina. Samo je Franjin glas stizao iz nepoznatoga i blago se razlijegao kroz šatorski prostor. Prije nekoliko minuta taj čovjek je bio skrhan umorom, a sada
priča pun nekakve snage. Prvi put su, na jedan drukčiji način, riječi o kršćanstvu doprle
do sultanova srca. Do sada su one bile praćene mržnjom i silom. Ovdje je to nešto posve
različito. Ne naoružane oklopima i zamkama, nego nekakvom širinom i ljubavlju.
Iznenada je sultan ustao i krenuo prema Franji. Brat Iluminat je zazivao ime Gospodnje, misleći da su to posljednji trenuci i njegova života. Svi u šatoru su bili sigurni da će

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 21

sultan istog trena Franji odrubiti glavu. Sultan se primaknuo Franji: „Ti si prvi kršćanin
koji me podsjetio na Krista. Naveo si me da usporedim Krista i Muhameda. Tako su
slični. Podsjetio si me da svi častimo istoga Boga Abrahamova koji ljubi sva svoja stvorenja. Ti si, Franjo, prvi pravi kršćanin kojeg sam susreo. Zahvaljujem Bogu na tom daru
i molim te da danas ostaneš moj gost.“
Iluminat je zatečen, otvorenih usta, teško disao. Bog koji je dao Franji dar da razgovara sa životinjama dao mu je dar da razgovara i sa sultanom.
***
Sultan je Franju proveo kroz lučki grad Damijetu. Franjo se divio ljepoti grada i još
više Božjoj dobroti da i u pustinji stvara oaze gdje žive njegova djeca. Posebno ga se
dojmila sultanova briga za ljude koji su živjeli u tom gradu. Divio se s kolikom poniznošću muslimani časte Boga klanjajući mu se pet puta na dan. Oduševio se mujezinima
koji su sve ljude podsjećali da trebaju uvijek iznova zahvaljivati Bogu na svim njegovim
dobročinstvima. I Franjo je pričao sultanu o svojoj zemlji. Govorio mu kako i tamo ima
dobrih ljudi, pravih vjernika.
Nakon zalaska sunca Franji i bratu Iluminatu dopušteno je da se vrate natrag u križarski logor. Prije rastanka sultan je poklonio Franji ono zbog čega je on došao. Poklonio mu je ponudu mira. Obećao mu je kako će kršćani moći posjećivati Jeruzalem i
kako će im sultan pomoći da obnove ondašnje porušene crkve. Franjina radost bila je
neopisiva. Hvalio je Gospodina na sav glas. Zagrlio je sultana kao svoga brata u ime
Gospodina Boga koji nad svima kraljuje.
***
Povratak u križarski logor nije bio tako naporan. Poruka mira koju su nosili davala
im je snagu. Kada je kardinal Pelagije ugledao Franju, u prvi tren je pomislio da pred
sobom vidi samo neku utvaru, vjerojatno i iz razloga što mu njegov lik nije baš dao mira.
Ipak je to bio Franjo. Pojavio se s ponudom mira želeći mu pokvariti sigurnu pobjedu i
oteti mu silno bogatstvo za kojim je toliko čeznuo, on „Kristov sluga“, čega se zapravo
u pravom smislu već odavno nije sjećao.
Pelagije se nije dao smesti. Odbio je ponudu koju je nosio Franjo govoreći kako ne
priliči jednom kršćaninu da prihvaća mir od nevjernika. S prvim zrakama sunca križari
će napasti i osvojiti Damijetu koja je dobrano iscrpljena glađu. Franjo je bio razočaran.
Osjećao je bol u duši. Znao je da će kršćani pobijediti, ali izgubiti svoj obraz. Takva
pobjeda to više nije. Svaka bitka u kojoj se kršćanin hvata mača za njega je unaprijed
izgubljena. Loša slutnja postala je stvarnost. Predivni grad je gorio. Posvuda ubijeni.
Čak su se i križari obračunavali i između sebe. Boja zlata pomutila im je pamet. Franjo
je s brijega promatrao kako gore bogomolje gdje se štovao Bog, kako gore kuće gdje
su živjela djeca istoga Boga u čije su ime ratovali i križari. Sjećao se raspetog Krista i
jecao. Molio je Boga da njegova braća budu oni koji će graditi mostove ljubavi.
Prije ulaska u lađu koja je plovila za Italiju Franjo je opet susreo Pelagija. Ovaj nije
imao snage ni hrabrosti pogledati ga u oči. Morao je natrag i on, moćnik, prepun nekog

22 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

straha, jer njegovi ga hoće skloniti. Saznalo se, naime, da je sam namakao puno plijena, da je jednima, po sviđanju, raspoređivao, a druge, svoje vojnike, jednostavno uklanjao. Franjo se nije ni tada pokolebao. Brojio mu je opomene, govorio da se moli Bogu
da mu oprosti strašni grijeh koji je toliko ponizio kršćane, iskrivio sliku dobroga Boga.
„Ja sam propovijedao o kršćanskoj ljubavi, a o čemu govore vaša djela? Jeruzalem
nije vrijedan smrti niti jednog čovjeka, pa niti smrti nijedne deve ili psa koji su stradali u
Damijeti od gladi ili vašeg mača! Kako da zaboravim ubijenu djecu u naručjima njihovi
majki? Izdali ste Krista. Izdali ste svoga Boga.“ Na kardinalovu licu nije se moglo naći
kajanje, nego je tupim pogledom zurio prema morskoj pučini.
***
Do kraja života sultan se sjećao Franje. Nadao se da će doći dani kada će kršćani i
muslimani biti slični tom Božjem čovjeku. Od Franje je naučio prepoznati Boga u drugim ljudima, pa i u kršćanima. Zahvaljujući tom siromašku shvatio je kako je važno znati
saslušati drugog čovjeka. Franjo je obratio njegovo srce, što je bilo puno vrjednije nego
da je promijenio njegovu vjeru.
I Franjo se s radošću sjećao dobrog sultana i vremena provedenog u Damijeti gdje
se ponovno uvjerio u veličinu Boga koji se brine za svu svoju djecu pomažući im da
ga pronađu i štuju. Tada je naučio da onaj koji ide svojim putem i vjeruje u njega nema
potrebe dokazivati da je tuđi put pogrešan. Mnogi su putovi koji vode Bogu. A sve ih
spaja i čini sličnim jedino ljubav.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 23

Pjesnici na Šopovom spomeniku, Jajce, 28. rujna 2007.: Željko Barišić, Sonja Jurić,
Admiral Mahić, Miro Petrović, Amela Hujdur, Petar Opačić, Ljubo Lovrić, Vesna Hlavaček,
Petar Gudelj, Ivan Lovrenović, Mile Stojić, Hasija Borić, Ivan Kordić, Enver Kazaz, Amir Talić,
Alma Fazil Obad, Ljiljana Tadić, Brane Serdar, (stoje); Vesna Vujić, Hakija Karić,
Dragan Mučibabić i Joso Živković (čuče)

Veselin Gatalo

Tko je lud?
To i nije bio klasičan zatvor. Bar ne onakav kakvim zatvore obično zamišljamo. Ili jest?
Naime, neki su u njemu bili zbog krivice, neki zato što su bili opasni po sebe same ili po
okolinu, pa su za svaki slučaj…
Ufff! Da skratim. Tu su bili krajnje agresivni i potencijalno fizički opasni luđaci. Ne bi
bilo lijepo od vas da pomislite da je riječ o ustanovama kakve imaju totalitarni režimi; u
kojima drže zatvorene pjesnike, mislioce, intelektualce, liberale, ljude koji se usuđuju
misliti svojom glavom ne pitajući za savjet ni svećenstvo ni vlast.
Štićenike ustanove obično ne bi sputavali remenjem i lancima. Za njih su imali dobro
izbalansirane i savršeno dozirane kemijske luđačke košulje koje se zovu sedativi i koji
bi ih držali relativno sretnima, u blaženom beutu kakvom svaki normalan luđak stremi.
U početku svog bivstvovanja u navedenoj ustanovi štićenici su imali pravo na povremene razgovore s psiholozima i psihijatrima, čak i na probna puštanja u vanjski svijet.
Jer, uvijek je postojala mogućnost da se neko nađe unutra tuđom greškom, greškom
svijeta koji, dokazano kroz povijest, nikad nije bio osobito normalan.
U slučaju Herberta K. nisu zvali ni psihologa ni psihijatra. Pozvali su jednog od najvećih živih mozgova, najvećega živog matematičara, čovjeka koji je poznavao fiziku
atoma i interakcije čestica kao što drugi ljudi poznaju svoje žene.
Hm… Ovo zadnje baš i nije bila neka usporedba.
Ali, dobro. O brakovima ćemo neki drugi put.
Uglavnom, profesor Isidor Prževalski nije imao ni ženu i djecu. A i da jest, vjerovatno
bi ih izgubio negdje u tramvaju ili uličnoj vrevi. Predavao je matematiku i fiziku. U prljavoj mantiji i cipelama posivjelim od prašine predavao je gomili nezahvalnih studenata
koji su ga iza leđa zvali “smetlar”, “krpa”, “prdonja” i još kojekako. Hranio se čipsom i
gotovim jelima. Spavao je uglavnom u laboratoriju, da bude pored akceleratora ako mu
na um slučajno padne kakva genijalna ideja kao, na primjer, o izvedivom načinu kontroliranja termonuklearne reakcije unutar magnetnih polja supravodiča ili…
Uglavnom, za naše pojmove, živio je bijedno. Zarađivao je odlično, ali… Eto, mrzilo
ga je ići po platu. A i nije se mogao sjetiti gdje je najbliža banka. Posljednji put kad je
pokušao svjetina ga je izgurala iz reda. Zatim je izgubio platni listić, pa mu je bilo prekomplicirano prolaziti proceduru traženja novog. Dok konačno nije odustao.
Dakle, po mjerilima svijeta koji je oduvijek smatrao sebe normalnim, profesor Prževalski je bio lud k’o struja.

26 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Elem, jednog dana se obreo pred vratima zdanja s početka priče. Preskočit ćemo
sate traženja adrese, pogrešnih tramvaja, gubljenja i ponovnog nalaženja lijeve cipele u
gužvi kineske četvrti… Zanimljivo je, ali ne želim skrenuti tok priče s onog bitnog.
Sve što je Isidor Prževalski znao o razlogu poziva i svog odlaska u ustanovu bilo je
da treba razgovarati s nekim od štićenika. Vidjeti ima li taj pojma o fizici i matematici.
U dnu srca je osjećao da bi mu taj čovjek mogao biti zanimljiv. Ne baš kao pozitronski
sudari, ali ipak zanimljiv.
Znao je da stoji pred pravim vratima. Vjerovatno zato što su bila jedina na toj adresi.
Vrata su bila ogromna, gvozdena, stručno i čvrsto usađena u debeli i visoki kameni zid.
Profesor pred visinom zida i ulaza, osjeti malen kao elektron u usporedbi s protonom.
Više slučajno nego tražeći, primijeti dugme u zidu. Pritisnu ga.
Riiiiing! Riiiiiiiiiiing…! Riiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiing…!
Kamera koju profa nije ni opazio okrenu se prema njemu. A zid progovori. Zapravo,
govorio je zvučnik pored kamere, ali on to nije upraćao.
- Izvolite, kako se zovete i koga ste trebali?
Isidor Prževalski se nervozno počeša po čelu. Nije očekivao tako izravno i dugačko
pitanje.
- Ja sam Pržeslav Profesorski…ovaj…profesor Prževalski…
- Kasnite nekoliko sati, profesore - pomirljivo primijeti glas.
Profesor od zbunjenosti poče povlačiti rajsferšlus na šlicu. To ga je uvijek smirivalo.
Zapravo, volio je čuti kako zupci savršeno naliježu jedan na drugi i isto se tako razdvajaju pri otvaranju. Tako savršeno, prosto, matematički…
- Izvinite, malo sam raskliman. Ne, rasijan… A i bio sam izgubio cipelu u Kini, ne u pravoj nego… Ali to više i nije važno, jer sad više nisam… Što će reći, našao sam je…
- Eto, tako je bilo. Oprostite.
- U redu, uđite - kaza opet glas, a vrata se polako otvoriše.
Profesor uđe, izvi tanki vrat i osmotri prostor iza vrata. Ova se sama zatvoriše, polako,
tiho i dostojanstveno, kao što i priliči vratima teškim nekoliko stotina kilograma.
Profa je stajao i zamišljeno gledao električni polužni mehanizam na dovratku. Gledao
je zvrčku skoro desetak minuta, zaboravivši zašto je tu.
- Dobar dan, profesore - oslovi ga prilika u bijelom, i to upravo kad je počeo nalaziti
nedostatke mehanizma za pokretanje.
- Dobar dan… Nego, znate li gdje je ovdje dilkarnica? Oprostite, zdravstvena ustanova
za luđake. Ne, sanatorij! Zapravo da, to!
Čovjek u bijelom mantilu brzo shvati u čemu je osnovni problem Isidora Prževalskog.
Uze ga za ruku koju je ovaj držao u džepu zamašćenog sakoa i povede prema vratima
zgrade bolnice. Ili zatvora? Kako se uzme, znate.
Ušli su kroz vrata od hrastovine, popeli se stubama na gornji kat, prošli dugački
hodnik i skroz na dnu zastali.
Čovjek u bijelom mantilu pritisnu dugme. Na to iz jedne od prostorija izađe ogroman
crni momak i zakloni dio zida širokim ramenima i snažnim vratom.
- Ahmede, ovo je profesor Prževalski. Znaš ostalo.
Grdosija jedva primjetno klimnu glavom. Iz džepa izvadi duguljasti predmet i usmjeri
ga prema vratima, na što se ova otvoriše.
Unutra ga doktor posjede na drvenu klupicu i reče:

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 27

- Slušajte, profesore…
- Da - odgovori on. - Možete me zvati Pržeslav… Ne, Isidor. Da, zovite me Isidor.
- Dobro, dobro… Dakle, profesore, ja sam doktor Raymond Johnson a ovaj s kojim
ćete razgovarati je jako poremećen i vrlo opasan čovjek. Dobro je vezan, ali nije do
kraja drogiran. Upravo zato da bi mogao razgovarati s vama. Zapamtite, profesore,
ne prilazite mu ni za živu glavu.
- A… A zašto?
Doktor se ugrize za usnu. Ovaj ga je čovjek dovodio do ludila. Pomisli kako njegovi
štićenici možda i nisu tako ludi kako se čini. Da vani ima luđih.
- Isidor… Zovete se Isidor, zar ne?
- Da. Isidor Prževalski, redovni profesor na…
Čovjek u bijelom mantilu ga prekinu pokretom ruke i nastavi:
- Neka vas ne začudi što je ovaj unutra vezan i drogiran. Poslije slonovske doze anestetika uspio je odgristi nos i uho jednom čuvaru, a drugom, koji je, usput budi rečeno, velik kao Ahmed, slomio je ključnu kost… Ne prilazite mu. Ne… prilazite…
mu…!!!
Profesor skide cvikere. Jedno staklo je nedostajalo. Srećom, na onom oku na koje je
prilično dobro vidio i bez njih.
- Dobro… A šta ja tu treba da radim?
- Već vam je rečeno. Kaže da je najveći mozak svih vremena. Kaže da može unaprijediti nauku za nekoliko stotina godina. Toliko nam je tupio o tome da smo vas odlučili
pozvati. Znate, mi psihijatri slabo poznajemo egzaktne znanosti. Ja sam oduvijek bio
slab u matematici i fizici, još se sjećam kad sam…
Doktor prekide sam sebe i nervozno odmahnu glavom. Ovaj starkelja je negativno
utjecao na njega, činilo se da se gubi u mislima, baš kao on sam. A zatim nastavi:
- Uglavnom, vi treba da saznate ima li on blage veze s onim što govori.
- Dakako. Ja ću vam reći je li on normalan. Ja znam šta radim…
- Slušajte, profesore… Mi već znamo da je lud i opasan. Vaše je samo da odredite
koliko zna. Ako je dobar, kao što kaže, mjesto mu nije ovdje, nego u nekom znanstvenom projektnom birou.
Zatim izvadi nekoliko araka papira, tupu grafitnu olovku i pruži je Prževalskom.
- Uzmite! Trebat će vam. I zapamtite, ne prilazite mu. Bilo što da se desi, zovite Ahmeda. Kad završite, on će vas odvesti do mene.
- Tko je Ahmed? - upita profa.
- Bolničar koga ste upravo upoznali. On je, nažalost, nijem. Ali nije gluh.
Doktor zatim pogleda na svoj Rolex i žurno ode. S hodnika su se čuli brzi koraci, prvo
glasni, pa sve tiši.
Crnac tiho poput mačke uđe u prostoriju iz koje je izašao doktor. Izvadi čudan ključ,
otključa nekoliko brava na tapaciranim vratima u dnu, vratima koja Prževalski dotad
nije ni primijetio. A ona, vrata, bešumno se otvoriše pod snažnim crnčevim mišicama. A
zatim se izmače da propusti profesora.
Ovaj ušeta u prostoriju i odmah poče razgledati. Začu se tihi zvuk zaključavanja i
otvaranja uskih vratnica u visini lica na kojima se pojaviše dva crna oka, zapravo samo
beonjače i zjenice. Zatim i one nestadoše s vratnica. Prževalski pomisli kako je crnac
vjerovatno sjeo na klupicu na kojoj su maločas bili on i doktor.

28 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Tad profesor ugleda čovjeka kožnim remenom vezanog za neku formu kose daske. Približi se da bolje pogleda. Na licu je imao tanjim remenima pričvršćenu bijelu
plastičnu masku s mrežom na ustima i malim otvorima za oči. Svaki dio tijela mu je
bio brižno imobiliziran, svaki pokušaj pokretanja udova u bijelom kombinezonu je bio
bezizgledan.
Valjda da opet nekom ne odgrize nos i uši, ili polomi noge… ili su ono što je polomio
tim nesretnicima bile ruke? Tako je mislio Profesor dok je promatrao vezano tijelo.
Potom osjeti snažnu ruku kako ga za mišicu vuče dalje od vezanog. I vidje ispred
svoga lica namršteno lice golemog crnca koji mu je rukama davao znak da se ne približava bolesniku. Uhvati ga za ramena i posjede za niski stol, na malu stolicu pravljenu
kao za djecu.
Profa se nije upitao kad je crni momak ušao, jer je bio zaboravio da je snažno crno
momče uopće izlazilo. I shvati da je crnac nijem. Onda se sjeti da mu je to netko već
bio rekao. Ili nije?
Crna grdosija ga ozbiljno pogleda, izađe i zatvori vrata.
Vezani čovjek duboko uzdahnu. Kao netko ko se upravo prenuo iz dugog sna. A
profesor se pokuša predstaviti, kako već pristojnost nalaže.
- Dobar dan. Ja sam Isidor Prževalski, profesor matematike i fizike, doktorirao sam
subatomske sudare i… Rekli su mi da trebam razgovarati s vama.
Najzad - zausti malčice umorno maska. - Pravo čudo da su se ovi diletanti najzad
sjetili pozvati čovjeka od znanosti. Stari, imaš li papira i olovku?
- Da… Imam.
- E pa, piši!
Profesor sjede na malu stolicu, nabi cvikere s jednim staklom, prostre papire ispred
sebe i uze tupu grafitnu olovku u lijevu ruku.
- Što da pišem? - upita Prževalski.
- Što bi vas uvjerilo da sam korisniji negdje drugdje? Da sam najveći živi naučnik? Da
mogu unaprijediti vašu tehnologiju za stotine godina?
Glas iza maske je zvučao kao da je čovjek pospan. Ili drogiran. Ili oboje.
- Šta ja znam… Binomnu formulu na primjer…? - reče profa.
- Sereš, profesore! Binomnu sam znao još u popravnom domu, s deset godina! Pitaj
me nešto što ni ti ne znaš! - zareže glas iz pravca kose daske, iza bijele obrazine.
Isidor Prževalski poče žmirkati okom ispred koga nije bilo stakla Pitao se zašto mu
se oba stakla naočara ne magle ravnomjerno.
- Dobro, dobro… Ne morate biti neugodni… Phu…
Pitao se stari profesor o čemu razgovarati s ovim čovjekom, a da ne postane još
neugodnije.
Morao ga je upitati nešto teško da što prije prekine ovu tiradu.
- Phu… - otpuhnu Prževalski. - Dobro. Vrhunski matematičari već dugo vremena, desetljećima, traže formulu za izračunavanje površine kruga bez upotrebe broja Pi. I
točno računanje tog broja…Broj Pi je skoro savršeno točno izračunat, ali nemamo
nauke dostojan način da dođemo do njega, bez približnosti i … Jer, taj broj je… Kvadratura kruga bi, dakle, mogla biti odgovor na…
- Začepi, stari! Slušaj i piši!
Glas kao da je živnuo. Kao da mu je matematika istjerala drogu iz krvi, kao da su

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 29

duhovi Einsteina, Newtona, Da Vincija i Galileja došli razbistriti krv i um, opet ga učiniti
jakim i suvislim. Nastavi govoriti, a profesor se zgrbi nad stolić, desnom pritisnu papir i
poče pisati ono što je svezani čovjek govorio.
- Recimo da je promjer kružnice kruga dva «a». Dakle, površina opisanog kvadrata je
četiri «a» na kvadrat… Površina upisanog kvadrata je «a» puta korijen iz dva, pa sve
na kvadrat. Dakle, dva «a». Ukoliko upisani kvadrat zaokrenemo za Pi četvrtina i promatramo kvadrat konstruiran tako da je paralelan s ova dva i nalazi se točno između
vrhova…
Čovjek s bijelom maskom je govorio. Profesor pisao. Velike graške znoja su mu
orošavale čelo a oči mu se širile dok je punio papire pred sobom znakovima za sumu i
neodređeni integral, križanim znakovima korjenova i prekriženim slovima «a». Na papiru
su neuredno ležali mnogostruki razlomci, sve vrste zagrada, napomene pisane črčkavim rukopisom.
Sve dok profa ne skoči na noge s posljednjim ispisanim papirom u ruci. Naočale mu
padoše na zemlju. On ih podiže i ponovo turi na nos i opet kratkovido pogleda formulu
na kraju, znak jednakost i razlomak koji je po prvi put u povijesti definirao broj Pi. Broj
Pi je dobiven na naoko tako nelogičan, a ipak tako jednostavan način, da ga je to izluđivalo.
- Ista stvar se može primijeniti na elipse poznatih polumjera. Stari, ti si i fizičar, ako sam
dobro čuo - reče i upita samodopadno maska.
- J… j…. jesam… - jedva promuca zatečeni profesor.
- Odlično. Pokazat ću ti kako od skoro svakog elementa periodnog sistema napraviti
materijal koji se ponaša kao radioaktivni izotop. Slušaš li!?
- Slušam… Zapravo, pišem.
- Samo piši! Uzet ćemo ugljik. C. Znaš parametre kristalne rešetke, spinove i valencije?
- Znam, pobogu! Od toga živim…
Profesor pomisli kako mu život i nije bog zna šta. Kako bi bilo dobro otići negdje na
selo i dobro se odmoriti, daleko od gradskih luđaka, tramvaja, Kineza, luđaka i…
U razmišljanju ga prekide već dobro mu poznato režanje iza bijele maske.
- Ugljik je jedan od elemenata koji smo izabrali zato što je i metal i nemetal… Tek da
bolje shvatiš. Što znači da ovo što ću za njega reći, vrijedi i za jedne i za druge. Piši
sad…
Opet je čovjek s maskom na licu vezan za kosu dasku govorio sa žarom. Opet
je profesor pisao, jedva stižući uhvatiti nit objašnjavanja i složene kemijske formule i
crteže kristalnih rešetki i elektronskih veza.
Ovaj put profesor je skočio oborivši stol na kome je pisao i stolicu na kojoj je sjedio.
Svi papiri, osim jednog koji mu je ostao u ruci, zajedno s olovkom padoše na tlo.
- Ali… Ovo bi omogućilo svakom luđaku uzgojiti izotop, napraviti termonuklearni upaljač i s nešto deuterija i tricija konstruirati termonuklearnu bombu koja se može aktivirati bez atomskog upaljača! To… to… To je opasno!
- Nego što, budalo stara! Tko to zna, može vladati svijetom! Može vladati univerzumom! A sad briši i reci ovim mediokritetima da me puste odavde! - zareža maska.
Profesor Prževalski pokupi papire s poda, prečetvori ih i stavi u džep. Još jednom
kratkovidno pogleda štićenika ustanove. Zatim stavi cvikere u džep, tako da je prijetila
opasnost da svaki čas ispadnu.

30 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

- Muhamedeee!!! - zadera se iz sve snage.
Vrata se munjevito otvoriše, a golemi crni momak se stvori na ulazu. Profa projuri
pored njega, a ovaj spretno zaključa vrata i stavi tri zasuna koje Prževalski dotad nije
ni opazio.
Dok je vodio profesora dugim hodnikom, a zatim i stepeništem do doktorova ureda,
crnac ga je čvrsto držao za mišicu. Činilo mu se kao da bi mu nešto važno rekao, samo
da je znao govoriti. Valjda mu je pogrešno zazvao ime. Pitao se zove li se crnac Hamed,
Mahmud, Hamid ili Muhamed.
- I…? - upita ga tamo doktor.
- Što i? - upita njega Prževalski.
Crnac je iz ćoška gledao profesora. Lični mišići su mu bili zategnuti, spletovi tetiva
na podlakticama nervozno podrhtavali, vrat živčano pokretao glavu kao da ga kragna
kolje.
- Pa, ima li čovjek s kojim ste razgovarali više od sata, veze sa znanošću!?
Mišićavi crnac je izgledao nervoznije nego ikad. Gledao je profesora ogromnim crnim očima, nekako uplašeno i tužno istodobno.
- A on, profa, gužvao je prečetvorene papire u zamašćenom džepu.
- Ne… - najzad reče profesor Prževalski. - Zna nešto malo… Na razini srednje škole.-
Zapravo, srednja škola. Da, zna što i prosječan srednjoškolac…
- Tako sam i mislio – kaza doktor.
- Profesor je stajao nekoliko trenutaka grickajući nokat. A zatim upita:
- Što će biti s njim?
- Ništa. Vratit ćemo ga na najjače sedative. Provest će ostatak života sretan kao fetus
u posteljici. Puno vam hvala, profesore. Ahmed će vas ispratiti do izlaza.
Stojeći pred vratima ustanove i cjepkajući papire u džepu, profesor se pitao zašto mu
je Muhamed tako dugo stiskao ruku na izlazu iz zgrade. I zove li se uopće Muhamed. I
još jedno ili dva pitanja su ga je mučila. Pitao se iz kojeg je smjera zapravo bio došao.
I zašto mu se stalno neki Kinezi vrzmaju po glavi.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 31

Anto Zirdum

Dvije u paru
SVRHOVITI BESMISAO
Mi ručamo
Neprijatelj ruča
Mi znamo da neprijatelj ruča
Neprijatelj zna da mi ručamo
Mi znamo da neprijatelj zna
da mi znamo da on ruča
Neprijatelj zna da mi znamo
da on zna da mi ručamo
Onda odnekle zvizne granata
i pokvari nam ručak
Ako mislite da su oni tamo
završili ručak
varate se.

BESMISAO SVRHE
Plavi u pravilu napada
Crveni se brane, u pravilu
Plavi je u početku nadmoćan
Crveni ga kad tad zaustavlja
Onda Crveni poduzima
aktivnu obranu - zapravo napada
Plavoga potiskuje na
polazni položaj
Tad se prekinuti pregovori nastave
nastane primirje i mir
a ostanu mrtvi na obje strane.

32 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Josip Palada

Posjet izvorima
mi smo tu bili
od početka povijesti
primjećujemo ime c r o a t i
izljuštilo se na koncu
hrvati
svi su navaljivali
otimali
imali su što i
u koga
profesor povijesti
mi reče
ja sam stvarao povijest
transparentom od papira
preko ceste 1990
kakva dječja igra
izmišljotina
šećemo paralelno
kroz prostore
i povijesna vremena
pijem vodu na
plus 50° celzija
iz umišljaja i osjećaja
voda gradira jedva
između tri i šest
rijeka se zvala marinka
a možda i malinka
jer je potonula
u porozno tlo vapnenca
izvore
njih sedam
u pećine zametnula
ostalo je korito
i kanjoni

i suhe litice
u kojima žive
ptice i lisice
plaše djecu
i starice
žedan dječak
osjetio je bilo
ponornice
krenuo tragom
prošao koritom
presahlim golim
od dinare
do oblika urmanice
kroz dograde i gustirne
do marine
i spoznao
ovdje je tekla
ćudovita slapovita
ostaci su mokričine
jendek grota
i zaljev marine
s vruljama
koje još i danas
brizgaju ispod planine
u rastovcu
napio se vode
ocjedak iz bunarine
sišao kroz prodole
na bilušinama
spoznao da sam muško
plodno je jer je tu
očito bilo dno jezera
ispod urmanice

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 33

gdje je kroz dabar
šištala i šumila
bezbrojnim vodopadima
do novog smiraja
u velikim jezerima
odagnao sam svaki strah
gađali su me
kao dječaka
talijani
za drugog svjetskog rata
iz haubica granatama
a on je
navrativši u pitomo
rodno polje
masline omendule smokve
loze poljubio kneginjin dub
i vidio gradove porušene
stolni drid
zaboravljenu dridsku župu
bosiljinu
marinsko polje
i brojna sela na rubu vode
sada gospa od anđela
čuva groblje junaka
i plodno polje
gospa od sniga
s vrh drida
iz crkvice koju je
klesao moj otac
nadgleda užurbane potomke
sišao sam u grotu
i napio se
iz jezerca hladne kaplje
u tami grote
koja je zbog tajanstva
svetište proštenište
proživljavam protekle svjetove
vidim diomeda
vojskovođu i boga
koji nas je doveo
iz helade
na ove prostore
u potjeri za zlatom
sagradili smo tri grada
na poluotoku helospontu

34 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

temelji su im nestali
u naplavinama vremena
od primoštena do
bosiljine današnje marine
nedodirljivi u pustoši
pod paskom velike ratnice
atene božice palade
zlatarili smo
sadili masline
sijali grahorice
rimljani su osvajali svijet
razapeli isusa
prepolovili i nas
vojnom silom nekoliko puta
a mi smo ispirali zlato
iz pijeska nestale marinke
i normalno
otimali smo i
branili svoje
čak zlatno tele helade izlili
oblikovali kumir
i pod žrtvenik
koji priziva duše
pastira panova i bogova
zakopali
i tisuću godina
netaknutog ostavili
iliri hrvati
potopili nas mnogoboštvom
prilagodili nas
apsorbirali
svi skupa smo
prihvatili križ
i mali i odrasli
nosimo ga strpljivo
stoljećima
održavamo život
u pustoši u zabrani
kršćanstvo je
nadogradilo
ribom i križem
naša sveta mjesta
naše žrtvenike
procesije su tekle
ustalilo se vjerovanje

ako nerotkinje
ne mogu zanijeti
u groti na ploči
dobit će potomke
a kako i ne bi
gole bi morale leći
u vlažnom zraku
mraku braku
s bogom i nadom
okolo je bilo
i po pedeset kurosa
najspremniji je
opasao mladu moliteljicu
ona je žmirila
i nije vidila
ali dite je
plačem obznanilo
hodočašća milost
pojavljivao se
u mraku pećinskom
i sveti ivan
osvijetljen blažen
dovodio je
na pojilo
životinje koje su
pozdravile isusov dolazak
u betlehemskoj štalici
to ukazanje je bilo bliže
našem trenutku čednosti
govorila nam je mama
i zazivala milost
učeći nas vjeronauku
i molitvi
radila je poslove težačke
blago
ovce koze muževa konja
napajala na vrulji marinke
podno zidova bosiljine
uz crkvu
svete marine
koju je plima oplakivala
a oseka oslobađala
morske vode
danas cvjeta
prelijepi park

oko svetišta
more je ustuknulo
obala je nasuta
sin moje majke
spozna i reče uspomeni
tvoja marinka
osim nekoliko iscjedaka
vrulja
gdje si majko
ovce koje vole
boćato pojilo
napajala
i čuvala koze koje brste
rašeljku, rakitu i trn
a ti prala robu
gazila u more
da hraniteljica djece svoje
i vučiju punila
slanom vodom
kako bi je razlila
na balkonu nove kuće
za kojeg nitko nije znao
čemu služi
osim graditelja
klesara oca
koji se s balkonom
mučio više i duže
nego sa stranama kuće
ti si po suncu
ispijenu vodu strugala
i sol života
za obitelj skupljala
a taj učeni sin
tumači sebi i uspomeni
marinka je potonula
na sedamdeset metara
i izbija kao rijeka
iz dubokog mora
kod otoka jabuke
nazvali smo ga tako
jer ga s naših brda
oblika, požara urmanice
vidimo kao jabuku
koja pliva u vodi
debelog jadrana

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 35

i ponekad nam šalje
kišu u marinu
čak s plavom ribom
ako je kišonosac pijavica
sretni ribari
oko te slatke vode
love ugore ciple i lovrate
neslućenih težina
tu vrulju iz debela mora
srdele i skuše zaobilaze
jegulja ne može biti
samo si rekla
na sinovo znanje
jer si vjerovala
u bajanje privide
pastire u groti
volove čudesa
i ostale sanje
i o junacima si znala
njihovim se duhom napajala
da bi i sama junakinjom postala
braneći polumrtva muža
i čopor gole djece
od talijana fašista
koji su ti zapalili dom
razbili u paramparčad nadu i život
suprotstavila si se
goloruka ranjena
kao lavica
spremna na krv i zlo
pobjegli su kukavci
osjetivši to
dok je sve tvoje
na sam dan svih svetih
prvog studenog 1942 gorjelo
povijest je tu tutnjala
venecijom turcima
austrijom francuzima
srpskom jugoslavijom
domovinskim ratom
i svaki put nekog junaka
u srazovima ostavila
jerkovića i matušu
u srazu s turcima
opjevava kačić

36 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

tvog muža marka
bartula racetina
matijaša pauka
opjevao je tvoj sin
a mnoge druge
sakrio je zaborav
pa i tebe
junakinjo života
dižem vruću glavu
iz izvora hladne cetine
kaplje s mokre glave
hladna voda
još trinaest izvora
iz pećina iz planina
brizga i juri prema moru
107 kilometara
dalekog omiša
šjedi i napi se
kod 13 izvora
govori mi žena zemlja
jer sjedi na zemlji
ona se u moju majku
preobliči
a ja u dijete
lebdim pijem
okolo junaci
vrh ričani
vrličani kijevčani
jure konji
pasu travke
vodu piju
a junaci
jako vino
blaže hladnom vodom
sveti mihovil
na krezubim ostacima
najstarijeg zdanja kršćanstva
hrvati su primili križ
i nose ga do danas
mihovil živi
u oblacima sjećanja
desettonski stećci
okolo crkve
svetog spasa
čuvaju prah predaka

susjedi pravoslavci
ugurali su
svoje mrtve
u groblje hrvata
ne čiste nego pale
travu granje
oštećuju počivališta
svoja i tuđa
jer tako kradljivci rade
žive bez svetosti i svetinja
ne poštuju
ni svoje ni tuđe
a mihovil izdržava
vidio je on i
mletke i turke
francuze i druge barbare
pozdravljao momke i alkare
pljunuo s visoka
na novovjeke avare
i održao spomen
na kraljeve i hrvate
kod knina
na izvoru krke
pijem još hladniju kap
izvora života
iz usta pećine izvire
dmitre zvonimire
zvonimire
tvoje prokletstvo je skršeno
nakon milenija
varki i jada
mi vladamo kninom
i tvrđavom
i životom
slap krčić su
izdale vode
ali doći će
jesen zima proljeće
pa će poteći
zavjese vodopada
gdje se umivaju
bozi i vile
nektar je slabo piće
prema ovome
što buja iz planine

čak su i pastrve zadovoljne
slapovi krke
do šibenika slobodom žubore
i roški
i skradinski
neke nove vile
u vodotocima peru noge
a kad nas zavedu
svi idemo na visovac
moliti pokoru i oproste
zrmanja
tu malo dalje od knina
na izvoru divlji vepar
i ja
pijemo
dva stvorenja istog boga
on se nažderao
ukradenog kukuruza
ja umorio od hoda
ne da nam se ratovati
iza odmora
odosmo svaki
svojim putem privida
zrmanja k obrovcu
kroz kanjone
niz urvine
preko prepreka
hoće do mora da stigne
plovi lađo istine
sanjajte život potomci
čuvajte sjene predaka
jer bez njih niste ništa
u potonuće zaborava
nosim dva kamena
jedan s izvora marinke
koje kao nema
drugi s izvora cetine
mećem ih pred kip majke
koja moli
na mom kućnom oltaru sjećanja
u domu kojeg volim
i svjedočim
naši izvori su stvarni
istina su dok brizgaju
i život podržavaju održavaju

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 37

zahvaćen kaležom dlana
i pijem stvarnost
koja će u zaboravu
sutra
postati najobičnija priča
prevara i varka
napose iz krezubih pećina
laži otimača
i prevaranata
ne dajmo se potomci
marinke cetine krke zrmanje
djeco vila velebita
dinare promine kozjaka biokova
mi smo božji poslušnici
i zagovornici
ali i vlasnici
svih onih prostora
krčić kupa čedne vile
roški slap pomamnice
proizvođačica hrvata
a marinska uvala
nudi nam sol života i ljubavi
te hranu za nastavak
sveukupnog toka
moja rano
maslinova grano
maslinova grano

38 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Goran Sarić

Rastanak
NA VIJEST O SMRTI
“Je li Papa to zaslužio?” - pita se predstojnik Tiskovnoga ureda Hrvatske biskupske
konferencije Anton Šuljić komentirajući “preuranjene procjene i zloguke naslove” nekih
hrvatskih medija o zdravstvenom stanju Svetoga Oca Ivana Pavla Drugog.” ( … )
“Mislim da bi svaki oblik senzacionalističkoga i brzonakladničkog ubiranja profita od
strane medija bila povreda toga suptilnog patničkog govora koji se čita s Papina lica”,
kazao je Šuljić
Papa, na samrti.
Pelikan, na Zadnjoj Postelji.
Ruši se gromada, kažu.
Ne znam, a štujem, izistinski.
Samo, davno nekad,
prije mnogo ljeta,
listah mu pjesme, eseje,
u izdanjima dozlaboga luksuznim.
Ostavi me hladnim, to pisanije, mladalačko.
(Ta, druga je, očito, njegova Misija.)
Vojtila je, sirot, dugo bolovao.
Zaleđena slika, s onoga trga: zatvoren prozor,
kapa – snježna pahuljica,
ispod nje sitne oči i staračka ruka što puku vjerničkom maše.
Dugo se, dugo patio.
A sada su, svi k’o biva, zgranuti!
Zatečeni.
Zblenuti.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 39

Šokirani.
Pa, i prije Bijelog Dima,
novog Pelikana,
kolumne plačne - hektolitre suza! - junački pabirče.
Redakcije, uzvrele košnice,
oznojena čela, vrele tastature, mahniti telexi – danas svi su pčele radilice!
Primeur, prime-time, Priča S One Strane Vrata.
Prva vijest –
s florom u zaglavlju.
Ovakve se vijesti,
takove se stvari baš lijepo prodaju: smrt, nesreća, grabež, taslačina - sve pred
kamerama!
I zato smo, danas, svi k’o – frapirani.
Pa, mjesto, da, prah zemni,
nosom u prašinu, ponizno šutimo,
nama su pogled, i šape, na novčarki!
Preko tuđih leđa,
groba preko tuđeg,
lova,
zna se,
najlakše,
najslađe,
najbrže
u šlajpek
upada.

40 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

FRESKA, ISKRZANA
Kad jednom ne budem, već bio, ničeg mi neće
Biti žao. Tek ove čaše, vina što slatko jabučicu para!
I ovog okna, malko ufastanog, kroz koji zimsku idilu motrim,
sasvim nenadanu: Ta tek je sredina oktobra!
I danas sinov, a sutra majčin me rođendan mirom, milinom griju.
(Čudan je mjesec, taj listopad. Otac mi u njemu umrije,
svijeću mu uždih davnu, dan nakon majčinog rođena dana!)
Ne, neće mi gudure ove uopće biti žao. Tek ovog spleena,
neispranog, što ulice tuđega grada kistom studeni suhe
Meštarskim bojama resi. I onoga dima, eno, tamo,
Što na mirluh vrele rakije, prvine, u ovaj sat neminovno vraća.
I drage na ljude, domajne, ćefom kravataša svukud razbacane –
- ludilom, nimalo kravljim, iz domova svojih išćerane!
Pa spuštam, u inat, i ovu čašu, vrškom dopunjenu:
kad mamurluk dunjalučki vidim, ni pića mi,
ni ića više nije žao. I čega: Cjeline, Svestva?
Pa toga više ni na freskama, hilandarskim, nema !

ODAVDE DO VJEČNOSTI
A vrabac kad umre, sićušni mu sat
u grudima stane? I drvo, uz ropac samrtnički,
krošnja, ludi vrisak lišća, na zemlju kad pa’ne,
korijen u nebesa, crvotok kad klizne –pitaš li se onda
gdje li oni idu, kuda se djenuše sitne duše njine?
I kad zvijezda padne, povodanj nebeski, repić kad joj mine,
tebi za užitak – dvojiš l’, ikad, šta s njenim bljeskom,
suzom paunice, zauvijek skončava?
Il’ mrava kad zgaziš, bubamaru
s dlana kad frljakneš, il’ komarca, bléso,
u šaci izgnječiš – da l’ i to je put ka nebesu Sedmom?
Il’ se samo tvoja smrt u konto ubraja? K’o i onog
( Prewitta), čarobnog grešnika, zvuci čije trube
još uvijek odjekuju, taštinu miluju’. Jer, možda baš to je,
što iza tvog krika, tamnog, zanavijek ostaje.
Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 41

Misijana Brkić Milinković

Božićna priča
Prvi put je noćas sanjao božićnu vilu. Bila je to vila poput ostalih iz priča: duge zlatne
kose koja se, nalik klasju žita, povijala plešući usporedno s lelujavim pahuljicama koje
su, i ove godine, najavljivale dolazak najdražega blagdana. U rukama je nosila zvijezdu,
sjajniju od svih zvijezda našega neba. Blještala je nekom čarobnom svjetlošću koja je
navješćivala radosnu vijest. Djetešce se rodi u tihoj noći koju od početka štuju svi oni
koji slave njegovo rođenje i put.
Kad se probudio, zamotan u perjanice koje mu je, davno nekad, darovala majka,
koja više nije među živima, razočaran je dočekao jutarnji susret s buđenjem i nestanak
svoga čarobnog sna. Eh, kad bi samo ova vila bila stvarna! Kad bi samo mogla dodirnuti rukom prošlost i pretvoriti je u danas. Nitko pod kapom nebeskom sretniji od njega
ne bi bio.
Lijeno se izvukao ispod pokrivača, pospanim korakom opčinjenim još noćašnjim
snom otišao do štednjaka, skuhao prvu kavu. Naviknuo je na samoću između svoja četiri zida. Samoću s kojom se budio, prijateljevao nakon posla, lijegao navečer kad, kroz
poluprozirne zavjese, ugleda mjesec koji se sprema odati svijetu još jednu svoju tajnu.
Zamišljeno je sjeo za stol. Upravo za tim je stolom, nekad, sa svojom majkom i ocem,
sa svojom sestricom koja je, od samo tri godine, nastradala pod kotačima suludojurećeg automobila, sjedao za skromnu božićnu trpezu, radovao se svijećama i njihovu
odbljesku koje su, samo za Božić, tako sretno sjale. Bila su to neka druga vremena.
Nakon što se sestrica preselila s onu stranu neba, među anđele, otac je naglo obolio.
I iduće zime, negdje iza Božića, zauvijek otišao. Mama se trudila biti jaka. No, primjećivao je, iz dana u dan, težinu njezina hoda, osmijeh ugašen u kutovima usana i duboku
boru urezanu nasred čela koja je zabrinuto gledala u nj, čak i kad je majčin pogled
namjerno skretao u stranu.
Završio je osnovnu školu. Uvijek je bio vrlo dobar, skroman đak. Nastavnici ga nisu
previše voljeli, ali nitko previše nije ni razmišljao o dječaku iz treće klupe pokraj prozora
čije bi misli često odlutale u potrazi za putanjom požutjelog lišća što bi ga jesenji vjetar
valjao blatnjavim putem kojim se prilazilo školi, ili bi, držeći se za ruke s maštom, odlelujao u neki ljepši nestvaran svijet. Svijet božićne čarolije.
Pošao je na zanat. I dalje je tiho, u sebi, patio gledajući majku koja je, iz dana u dan,
kopnila. Očito je bilo. Očev zov s one strane njezinih nemira, bio je suviše jak. Jednoga
jutra - više se nije ni probudila. Otišla je tiho. Čak tiše no što je živjela. A često se znao

42 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

pitati - je li to stvarno Majka, ljudsko biće od mesa i krvi, ili tek neka sjenka nastala u
želji jednog dječaka da ima nekoga svoga i da ga netko njegov voli. Od majčine smrti,
jednostavno je odlučio: Bit će sam na ovom svijetu, sve dok Bog, ili ono nešto veliko što
živi u nebu iznad oblaka i upravlja našim životima, ne odluči drukčije.
Dok je kava polako nestajala iz šalice što je mogla ispričati još toliko neispričanih priča
koje su se dogodile u dugim danima i noćima ovoga jednog života, koji, možda, životom
se ni nazvati ne bi mogao, u mislima je odlutao u djetinjstvo. Na selo. Kod djeda i bake.
Nekoliko su Božića proslavili kod njih. Pokraj pregrijane peći na drva, baka bi prostirala blagdanski stolnjak, pa s umjetnošću kakvu posjeduju samo takve bake, slagala
skromni božićni ručak po ustaljenom ritualu koji joj nije dopuštao zamijeniti mjesto posudama ili jelu koje je, opet, svake godine, bilo do u detalje - isto.
A djed, taj sjedobrki veseljak, često bi djeci znao kazivati kako je on, zapravo, brat
Djeda Božićnjaka, i da će ga, vjerojatno, jednoga dana i naslijediti, samo je ovaj, eto,
otišao na Sjeverni pol, ljut na sav svijet osim na dječicu koja bi mu svake godine slala
tisuće i tisuće pisama s božićnim željama. Uvijek se kasnije pitao - kako je njegov djed,
stari dobri čovjek sa sela, znao priču o Djedu Božićnjaku i božićnoj čaroliji?! I svaki put
isto bi zaključio: a možda je njegov djed bio samo djelić sna. Poput onoga noćašnjeg u
kojem mu se smiješila božićna vila.
Ostavio je poluispijenu šalicu kave, navukao stare čizme i krenuo put izvanjskog
svijeta. Onamo, gdje je sva čarolija nestajala. Gdje je sve bilo tako okrutno stvarno i
plastično. Gdje su ulice ječale pod udarcima nogu nesavjesnih šetača, psi lutalice sa
strahom gledali svakoga prolaznika, djeca izgledala nestvarno, potpuno u vlasti roditelja poludjelih od hinjene užurbanosti i nikad definirane blagdanske groznice.
On bi sve to nijemo promatrao.
Dolazi još jedan Božić.
Svijet nije ništa bolji. Osim onaj u snovima. U koje mu, ponekad, navrati i božićna vila.
Radi sebe će kupiti butelju najboljeg crnog vina, kupiti najljepši kolač, objesiti imelu
na vratima, kupiti božićnu zvijezdu da razveseli njegov tužni stan. I razgovarat će sam
sa sobom i svojim sjećanjima.
Nema vjernijih prijatelja od vlastitih sjećanja i snova.
Njima možeš narediti da ne dolaze ako ti nije dobro ili te pritisnula glavobolja. Njih
možeš ukoriti ako ti život čine nepodnošljivima.
Njih možeš i ne-imati ako ti se tako hoće.
A neće mu se... Ne pred Božić...
Jer ove je večeri - tri su samo ostale do Božića - odlučio. Razgovarat će s božićnom
vilom da mu pozdravi sestricu, tatu i mamu. I djeda i baku. Tamo, negdje, na nebu iznad
oblaka.
Napisat će pismo Djedu Božićnjaku i malo, samo malo, slagati svoje godine (neće
ga, valjda, nitko provjeravati).
Zapjevat će Tihu noć uz veselo pucketanje drva u pregrijanoj peći. Baš onakvoj kakvu je nekoć imala njegova baka. I pustiti vinu da ga opije.
Utonut će u božićni san, ljepši od svih, u najsvetijoj noći na zemlji, među ljudima,
kada nas, sve zajedno, obasjava svjetlost maloga Božića. Zaplesat će najljepši valcer s
božićnom vilom i biti najsretniji čovjek na svijetu.
Sve samo - zbog Božića...

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 43

Hakija Karić

Dragi Nikola
NEPROLAZNOM NIKOLI ŠOPU
Još dok si bio
Jedan od nas
Bio si IZNAD nas
A gdje si, tek, sada?
Daj nam znak
U ovom NEDOHODU
Dok su IZVRNUTI PROSTORI
I na sve strane se
Čuju PJESME SIROMAŠNOG SINA
Da li te pogađa
TRAGEDIJA PRAZNINE
I da li KUĆICE U SVEMIRU
Izgledaju kao naše
NAPUŠTENE KUĆE
Bez VRATA?
Dragi Nikola
Tuguješ li
DOK SVEMIRI VENU
I jesi li stvarno
Našao utočište
Pokraj ISUSOVE SJENE?
(Brčko, ljeto 2007. god.,
u iščekivanju odlaska u Jajce)

KRALJEVSKI GRAD
Ne mogu oči
obuhvatiti sve
ponuđeno
Uzdasi gube ritam
i red vožnje
Ruke mlataraju
kao patrljci šljivića
počašćeni gelerima
Želudac traži pogodan
budžak za predah
Misli se razmigoljile:
čas s Hrvojem, čas s Nikolom,
s Tvrtkom, s Brozom,
s fratrima
Čas s torbama
iz davnih
đačkih ekskurzija
...
Ima li smisla
buditi u sebi
nedevastirani kraljevski pejzaž
(što bi Admiral M. rekao)
Ima li smisla
tražiti smisao
u smislenoj ljepoti
smisaono nepojmljivog
Jajce, 29. 09. 2007. god.

44 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

DA VAM NE REKOŠE
Da vam ne rekoše
moje ime
da li biste znali
boju mojih misli
i stav moga tijela
dok ruke
u molitvu sklapam
Da vam ne rekoše
moje ime
da li biste znali
da sam tužan
kad nema mjeseca
i da se smiješim
kad s proljećem
nagrnu leptiri
Da vam ne rekoše
moje ime
da li biste znali
da štujem Sefarde
Allahu se klanjam
i franjevcima
hvalospjeve skladam
Da vam ne rekoše
moje ime
da li biste znali
da sam u sukobu
s Darwinom
i demokracijama
naprednih oblika
iz okruženja
A sad
kad su vam
ime moje rekli
nadam se da znate
ko sam
Nadam se da
niste razočarani
što se ispod mog imena
krije neko
koga očekivali niste!!!

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 45

Sanela Popović
MI

BOL JE......

U mladom svjetlu
Moja radost se budi,
I raste i gori
Pred očima tih ljudi.

K’o kad ti uberu

najdraži cvijet
i korijen mu nogom zgaze;
k’o kad ti misli i sjeti dragi
kom idu sada paze.

Što ljube škrto,
oporo,malo,
što vole tijesno,
što vole bijesno.
Moje se sunce
dalje vidi,
Moji su prostori
veći, širi,
I nema tu puta
Da mogla bih ti reći U tom pravcu treba
I tvoja radost teći
I ako me ne znaš,
I ako ne smiješ Nađi svoje Svjetlo
Njemu se budi
Čuvaj ga jako,
Ljubi ga čisto,
I te će ti onda
K’o moje biti isto
veljača, 1996.

travanj, 1996.
NEMIRI

Vesni Parun
Bojim se starosti,
jer možda izgubim
dušu djevojčice
koja raste,
a ne odrasta.
Bojim se mora
koje utapa,
i vihora
i zora
Strah me proljeća,
jer o zimi
mislim.
Tek me noć smiruje
u tvom zagrljaju Maslino,
Najdraži.
siječanj, 2006.

46 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

SMRT

ČOVJEK I LJUDI

Davnu pjesmu joj vidim na usnama,
oči bez optužbe, boje
zadnjeg kajanja.
Ruka nesvjesno zatreperi
kao žica gitare.
Svjetlost zjenice ne miče.
Suza skliznu, viče!
Iz duše.
Blijedo lice odudara
hladnoćom - srce ne tuče
u sobi cvijeća
u dvorani kobnoj
gleda me ona
s namjerom zlobnom da mi se pod kožu uvuče.

Tjeskoban, tijesan, koban,
odgojen zloban.
Nije jadan kriv
što Svjetlo ne živi
pa u tami luta, kopni
sam u mnoštvu – sve ih krivi.
Vi što ste živi,
otopite pogled mu leden!
Bit će odan,
Bit će plodan,

a ne jadan,


jalov,



zloban.
listopad, 2007.

studeni, 2007.

VJERUJEM

mom Tihi
Dobro došla, Svjetlosti,
zrači i grij
toplinom Božje ljubavi,
raduj se i smij!
Svjetlost nema zapreke!
I nema te tame
što svladat te može,
moj Bože!
Nema tajne
koju ne rasvjetljuješ,
Svjetlosti,

uvijek pobjeđuješ.
listopad, 2007.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 47

Vesna Vujić
DIJAGNOSTICIZAM NA BAZI ISKRENE PERISTALTIKE
ODMARA SE OD SMISILA ODGONETAJUĆI KAKO DA GA PREVAZIĐE
I POSTANE SENKA TRAGOSA
KOJI BI LICITIRAO SOPSTVENI ŽIVOT PRED MEGALOMANSKIM AUDITORIJUMOM
SMIŠLJA NAČIN DA ZAJEBE SVAKODNEVICU
I PLJUNUVŠI U LICE OGOVARANJIMA
SVOM KOLEGI JAVNO KAŽE DA MOŽE DA PUKNE
KAD JE VEĆ NADUVAN KAO PRIČA O EKOLOŠKOJ DEPONIJI SMEĆA
PONEKAD NEŠTO I URADI
POGOTOVO KAD je SLOBODAN DAN
IMAJUĆI U VIDU DA SU SNOVI ODRAZ MINULIH PREŽIVLJAVANJA
SA SVAKIM POMALO, NI SA KIM POTPUNO
Filosofija selektivne apstinencije
Ima smisla
Koliko i nalaktiti se na prozor
Nekih dobrih kola
I ćutati kolebajući se oko destinacije za pauzu
Nisam otišla na godišnjicu
Jednostavno zaboravivši
Da u meni postoji deo nekoga ko je nekad obitavao
Mislila
Kako je dobro ne biti prozren
Te
Ne davati mesa za dobru novinarsku priču
Noesis posprdno nazvanih pisaca sa tezom
Ima smisla
Koliko i automatski spustiti staklo na prozoru
Da bi nekom opsovao mater

48 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Zijada Zekić
OGLEDALO ŽIVOTA

ROĐENDAN MOJE MAJKE

Ogledalo života u mojoj sobi stoji
Njegovo vrijeme trajanja je neograničeno
U ogledalu života vidjeh svoju mladost
Koja brzo prođe

Priđi mi bliže moja svjetlosti
Priđi majko meni
Uđi u moj san
Da ti poletim u zagrljaj
Pružam ti ruku ljubavi
Sa željom – Sretan ti rođendan majko
Nemoj bježati iz moga sna
Želim gledati majko tvoje oči
Osjetiti tvoj zagrljaj, tvoje milovanje
Želim da me pitaš
Kako su svi tvoji koje si rodila
Kako žive, šta rade
Želim ti prenijeti iskrene želje
Tvoga poroda
Da si uvijek s njima
Da slijede tvoj put ljubavi
Kojeg si izgradila u njima
Vječno ćemo se sjećati tvoga rođendana
Majko
Želja ti je bila da živimo u dobru i slozi
I tako je majko, sve je po tvome
Za rođendan ti poklanjam na dar
Svoju ljubav koja je trajna i javna
Za tebe majko iz moga sna

U ogledalu života vidim svoje lice
Ukrašeno borama
U ogledalu života vidim starost
Koja polako ulazi u moje biće
U ogledalu života vidim svoj život
I vrijeme u kom prolazi
U ogledalu života
Vidim sebe istrošena života
U ogledalu života
Vidjeh život bez života
U ogledalu života
Novi život do života

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 49

Amela Hujdur
NESKLAD

NAŠA DUŠA

Nesklad sna i mira
Nesklad mene i tebe

Jedna je pusta duša
Druga je sama
Jer pusta je duša
Sama i sramna

Nesklad crne zemlje i koraka
Daha i vjetra+
Nesklad mene i tebe
Samo sklad vremena i neba.

I jedna i druga
I pusta i sama
Ista je duša

STVARNO I NESTVARNO

SLJEPILO

Pusta je ova dubina
Ova bistrina
Pusta je ova pustinja
Ovo prostranstvo.

Haman je prljava ova ljudska krv
Eno biju onog jadnika
Već mu bilježe spomeni natpis.

Ukusan je ovaj napitak
Ovo more
Ovo ležanje
Ovaj odmor hladan je
Ovaj mrak strašan je.
San
Kratak je.

50 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Aman su ljudi zli!
Ostavite ruke siromaha
Skriva on dukate u zanokticama
Ne vidite vi to vukovi!
Ostavite tog jadnika
Ostavit sudbinu našu!

HLADNA VODA, DALEKA OBALA
Svi se hvatamo za istu vlat
Za istu slamčicu
Isti sok srčemo
Za istu postelju borimo.
Svi istu krvavu rijeku prelazimo
Isto blato gazimo
Čupamo se za jednu slamčicu
Borimo se za istu obalu.
Tamo u našoj bašči
U zlatnoj obali
Dalekoj ljubavi
Gdje vječno proljeće se budi i spava
Tamo trčimo
Idemo
Svileno trnje krčimo
Bosonogi u raj stižemo.

ADRESA MOJE LJUBAVI
Poznajem te u vremenu izgubljenosti
U blijedim izrazima poezije
Osjećam ja tebe hiroviti pjesniče
Nije tvoja riječ izgubljena.

Jer ti si poezija
Ti si uzdah
Potraži me, pjesniče
Bit ću u svakom mirisu cvijeta
Vjetrom stizat ću do tebe
Milovati te
Pronaći mjesto u tebi, gdje niko nije.
Ja sam u tvom hodu
Znam kada me varaš
Znam koliko me ljubiš
Jer ja sam tvoj uzdah
Bez mene ne možeš.
Strast, miris, nježnost
Sve sam za tebe.
Šapućem ti tiho
Uzdišem u vrat:
„Pronađi me“
Osjeti moj obraz uz svoj
Očarat ću te dodirima
Ljubit ću tvoje usne
Tada nećeš biti izgubljen
Ja sam tvoj mir
Tvoja čežnja
Nosit ćeš moj miris.

Osjetila snagu u očima
Poznajem ja tebe!
Miris moga cvijeća
Miris ljiljana u tvojim rukama
O mome pasu
Ne steži me toliko
Postat ću tvoja!
Lagala sam
Vidjela sam tvoje oči u mraku
Vidjela i željela
Osjetila tvoju izgubljenost u stihovima
Ne tražih iskrenost

Sjeti se moga zagrljaja
Nisam bila izgubljena u tvojoj poeziji
Ni u tvojoj riječi
Ni u glasu
Bila sam izgubljena u tvom prisustvu
Ti postojiš ljubavi.
A to je samo jedna od naših noći.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 51

STRUJA ZLA

JEDNO DOBA

I krv i meso
I kost i koža
Crveno i bijelo
Dan i noć
San i java
Beskonačnost i besmrtnost

Da sam malo biće koje zuri
Koje hrli u zagrljaj vjetru i suncu.

Ti si nečovječe
Zaluđeno biće
Buko ovoga svijeta
Nemire naš!
PRESUDA
Zaključavam ti slobodu
Vežem ti ruke
Iscrpljujem ti dušu
Mrvim ti tijelo.
Zatvaram te u moje srce!
PRAŠINA
Skrivena u uhu tvom
slušam igru
Skrivena u nosnice tvoje
mirišem ljepotu
Živim tvoje tijelo
krećem se duhom
Brojim dane s tobom
sanjam u srcu tvome.

52 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Nema ljudi, nema zvijeri
Nema riječi, nema urlika
Samo dijete i mašta.
Samo san.

Krunoslav Šetka
PJESNIK
pjesnik to je solarni vibrator
jednolične izrade
radan u svom domu
pri pokušaju mirovanja bezbrojličan
u svom tunelu vibrira svjetlosnim godinama
probio je sunce od izlaska iz majčine utrobe
do ulaska u svoju utrobu nosi njegov prsten
vibracije na oknima njegova tunela zaglušuju
na oknima njegovih prozora lome stakla
zato ne htijući vibrira
jednom kad se skloni u svoju utrobu
prsten će mu svjetlosnim godinama
rasparčati na dražbi
pjesnik je bolesnik osjetila
PJESMA MOJA
Različitost godišnjih doba pruža radosti
Vječito ljeto ili vječita zima pružaju radosti
Vječito proljeće ili vječita jesen pružaju radosti
Pjesma moja je kurva
Spava s različitim godišnjim dobima
Sa mnom se budi
LJUBAV NA PRVI POGLED
Oči su nam se spojile u prostranstvo
u kome sveti duh obitava
S par metara smo bili tijelom uz tijelo
Pričvršćeni uz tlo kao dvije međe
između kojih se ne smije bivati
Potpuno lišeni mjesta gdje se nalazimo
jedno smo se drugom pričinjavali
I tvoj me smiješak za tobom razvukao
Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 53

Dragana Vučić
LIPIN ČAJ
Lišće je crno,
otmjenih zlatnih rubova.
Duboko u krošnjama mladih lipa
plaču
i smiješe se ptice.
Jedna starica mudro viče:
Pijte, djeco, pijte!
Lipin čaj tako umiruje živce.
Prsnuo je posljednji suhi poljubac.
(Lišće je crno,
otmjenih zlatnih rubova.
Duboko u krošnjama mladih lipa smiju se
i plaču ptice ...)
ZAŠTO SLUŠAM ANĐELA ŠUTNJE
Zašto slušam Anđela šutnje.
Ni jedna riječ nije dovoljno sveta.
U nebu jezik Istine miruje,
Na uho Božje lupah svaku noć,
I buka, ako joj se posve predaš, smiruje…
Toliko krhkog života pod debelim ledom.
Hodiš ne znajući svoje težine
I da svakoga trena može pući
i povući te
u bezdane dubine.
Zašto slušam Anđela šutnje.
Ni jedna riječ nije dovoljno vjerna…

54 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

ŠTO GUBIM LJUBEĆI SVE
Ne snalazim se u tvojoj šutnji.
Kamo će riječi bez tvojeg blagoslova.
Al pišem jer zapovijed to je srca,
oštra i blaga u isti tren.
Što gubim ljubeći sve.
Šapni neki znak iz te nevidljive blizine.
Plaši me glas oblaka noćas promuklog od kiše.

Pala je noć podijeljena na one
koji imaju i nemaju anđela.
Moj čuvar se u njoj (zauvijek) izgubio.
Ako me voliš, daj mi svoja krila!
Čujem mu glas, isprekidan, niotkud …
Jest djetinjast, da mu dam krila!?
(Pala je noć podijeljena na one
koji imaju i nemaju anđela ..)

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 55

56 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

učilište

Marieta Maslać, prof. dr. sc. Stojan Vrljić

Jezik i stil u poeziji
Josipa Pupačića
Josip Pupačić, reprezentativno i tragično ime hrvatskog pjesništva XX. stoljeća, rođen je 19. rujna 1928. godine u Slimenu, malom mjestu omiškog zaleđa. Bio je deveto i najmlađe dijete Ivana Pupačića, iznimno darovitog i ambicioznog čovjeka, sklonog
umjetnosti koji je uživao veliki ugled u svojoj sredini, i njegove druge žene Ive, rođene
Perić, blage i brižne, nepismene, primjerene kršćanke. Pučku školu polazio je u rodnom
mjestu, klasičnu gimnaziju u Splitu, a Filozofski fakultet u Zagrebu 1955. godine, gdje je
diplomirao hrvatski jezik i književnost. Od 1957. do 1958. odgovorni je urednik časopisa
Krugovi,koji je okupljao sva važnija tadašnja književna imena. Bitno je istaknuti kako je
izvjesno vrijeme bio i glavnim urednikom časopisa Književnik. Istodobno, 1959. godine
izabran je za asistenta pri katedri za stariju hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu
u Zagrebu, a jedno vrijeme radi i kao lektor hrvatskog jezika u Lyonu. Posljednju godinu
svoga života radio je kao profesor jugoslavenske dopunske škole u Londonu.
Josip Pupačić - ugledni urednik, antologijski hrvatski pjesnik, sveučilišni predavač,
proučavatelj hrvatske književne baštine, kritik, angažirani član i djelatnik Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika, iskreni domoljub u nesklonim vremenima - poginuo
je zajedno sa suprugom Benkom i kćerkom Rašeljkom u zrakoplovnoj nesreći na otoku
Krku 23. svibnja 1971., pri povratku iz Londona, kamo je petogodišnju kćerku vodio na
operaciju srca.
Pristup Pupačićevim pjesmama čini se u prvi mah posve laganim jer pogovor njegovih pjesama odiše izuzetnom lakoćom pisanja, njegov stil je prepoznatljiv po jednoj dorađenoj jednostavnosti. Međutim, upravo u toj jednostavnosti kasnije se iskristalizirala
cijela skupina pojmova, simbola, koji su odraz pjesnikova stvaralaštva i koji su u ovom
radu predmet naše jezikoslovne raščlambe. U takvoj jezikoslovnoj raščlambi u prvi plan
dolaze stilemi kao elementi jezika koji su uvijek stilističko-konotacijski relevantni, tj. uvijek određenom tekstu daju jednu izvjesnu stilsku vrijednost.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 57

Polazeći od stilema kao pojačanih jedinica izražajnosti na svim jezičnim razinama,
pozornost će, za početak, biti posvećena odabranim pjesmama iz prve autorove zbirke
poezije Kiše pjevaju na jablanima, koja je izišla iz tiska 1955. godine.
ZVIJEZDA DA MI JE BITI
Zvijezda da mi je biti,
i živjet kao zvijezda
negdje visoko, visoko.
Pa da netko za mene
brojeći zvijezde kaže:
Ono je moja zvijezda.
Zvijezda da mi je biti.
Na početku je vidljiva sama značajka imenice zvijezda i njezino istaknuto mjesto
koje je svakako opravdano. Pjesnik je mogao nazvati pjesmu i drugačije, s prizvukom želje koja nema toliko ustrajnosti na putu svojega ostvaraja. Mogao je nazvati
pjesmu, npr. Da mi je biti zvijezda. Međutim, prvo mjesto imenice, koja ima funkciju
nominativnosti, odredilo je pojačanu simboliku. Poznato nam je da je zvijezda prvenstveno izvor svjetlosti: crkvi na čijem su svodu prikazane određuju nebesko značenje
i zbog toga značenja upravo su simboli duha. U Starom zavjetu zvijezde se pokoravaju volji Božjoj i najavljuju je. One nisu beživotne - nad svakom bdi po jedan anđeo.
Upravo takvo stanje, takav položaj posebno povlaštenog nebeskog tijela, uzvišenog i
željenog, želi ostvariti Pupačić. U prvom stihu prve strofe ponavljaju se riječi iz naziva
pjesme - Zvijezda da mi je biti. Nenaglašeni dativni oblik osobne zamjenice 1. osoba
jednine - mi, oznaka je pjesnikove predanosti vlastitog bića, afirmiranje i želja za
ostvarajem u drugom obliku. Infinitivni oblik glagola biti ostavlja snažan dojam bitka,
preobražaja iz jednog stanja u drugo, u našem slučaju preobrazba u zvijezdu. Oblik
tzv. krnjeg infinitiva vidljiv je u narednom stihu prve strofe, gdje će autor napisati živjet,
kako bi što dojmljivije izrazio želju izraženu poredbom kao zvijezda. Vezničko i prije
infinitiva utjecalo je na određen jezik i stil kako bi se izbjegao jedan vid asonancije.
Posljednji stih prve strofe glasi negdje visoko, visoko. Prilog mjesta negdje kao da
nas želi uvjeriti u prostranstvo i beskonačnost nebeskog plavetnila - na čijem će beskraju i ova zvijezda pronaći svoje mjesto. Tu i jest taj snažan dojam - jer pjesnik mjesto ne imenuje, on samo kaže negdje. Reduplikacija priložne oznake načina visoko,
visoko dočarava ustrajnost pjesnikove želje, također predočava svojevrsnu simboliku
iskonskog, čistog, nebeskog. U vezničkom pa nalazi se jednostavnost i spontanost
izražavanja čime se povezuje neodređena zamjenica netko i glagolski prilog sadašnji
brojeći, izabrani upravo s nakanom da potvrde pjesnikov odnos prema svim stvarima, pojavama i živim bićima, s kojima je u ravnopravnom i prijateljskom odnosu
toliko prisan da mu je posve nevažno tko će brojiti zvijezde, tko će to biti. Pokazna
zamjenica ono u iskazu ono je moja zvijezda sintaktostilematski označuje pjesniko-

58 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

vu ustrajnost u ostvarivanju ideala, ideala u kojima on ne traži smisao za sebe, već
naprotiv traži smisao u sjedinjenosti, suosjećanju, htijenju, ljubavi. Svojom izrjekom
opetuje osobni ideal, ponavljajući i na kraju riječi iz naslova. Tom figurom ponavljanja
iskazuje svoju želju - postati zvijezdom i biti nečija zvijezda.
Ova pjesma, prepuna simbolike koju će Pupačić njegovati do samog kraja svoga
stvaralačkog života, simbolike s kojom je i rastao i živio, povezuje nas s pjesmom
Opomena kojoj je na sličan način simboličku viziju i duh uzvišenosti udahnuo A. B. Šimić, i u kojoj je također temeljna simbolika zvijezda, put ovozemaljskog života, smisao
i konačna katarza, izražena imperativnim zazivom posljednje strofe: Na svom koncu /
mjesto u prah / prijeđi sav u zvijezde!
Svoju dječačku dušu, neprestanog vraćanja u djetinjstvo, suživljenost s prirodom,
zavičajem - a sve to kroz prizmu jednostavnog izraza praćenog prepoznatljivošću stila,
naslućujemo i u sljedećoj pjesmi.
POVRATAK U DJETINJSTVO
U ono more duboko
pobjeć ću iz svog mraka
i smjelo sići u njeg
sa štapom čarobnjaka.
U zvjezdan zeleni zdenac
što pun je neba i ptica
da nađem nemirnog sebe
u hrpi lutalica.
Brzo, i s malo pažnje,
posadit ću jablan u oko,
i slušat ću kako se smije
vjetar u granju, visoko.
Glagolska imenica povratak u naslovu pjesme pobuđuje drugačije značenje nego
npr. riječ vraćanje. Riječ povratak ima drugu stilsku obojenost, pa se takva predodžba,
neovisno od denotativnog sadržaja koji je nastao od pojmova, javlja kroz vrstu pojmovnog izbora i izbora forme, a zove se konotacija.
Autor će u navedenoj pjesmi reći more duboko, koristeći se inverzijom s ciljem kako
bi naglasio imenicu more, stavljajući ispred nje i pokaznu zamjenicu ono, čime se pojačava sugestivnost pa nam se čini da to more duboko upravo gledamo. U takvim
trenucima osjećamo se ugodno u društvu s pjesnikom. Grafostilem izražen futurom s
glagolom pobjeć ću u kojem se čini kao da su palatali stopljeni jedan s drugim ostavlja
dojam igre nestašnog dječaka. Sintagma sa štapom čarobnjaka snažno nas vodi u
svijet djetinjstva. Pojava takve sintagme upućuje nas na to da je u svijetu djetinjstva sve
moguće. To je svijet u kojem su vile i čarobnjaci glavni akteri u bajkama, a s kojima se
djeca tako rado poistovjećuju.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 59

U pjesmi se morfostilematski rabi zdenac kao sinonim za rijeku, rabeći epitet zvjezdan
i zelen. Umjesto izraza što pun je neba i ptica, koji se odnosi na rijeku, tj. morfonostilem
zdenac, mogao se uporabiti npr. epitet nebeski, ali pjesnik želi pojačati uspomenu na
rijeku te zato rabi bogatiji izraz u obliku skupine riječi. Tako se stvara zavičajno-arkadijsko ozračje koje nije samo lijepo, i ne samo što stvara dojmljivost i prijatan ugođaj nego
je i duboko plemenito. U pjesmi je istaknuta i sintagma hrpa lutalica u kojoj se nalazi i
naš pjesnik. Ipak, simboličnom sintagmom povratak u djetinjstvo pjesnik može pronaći
samog sebe. U pjesmi je spojem epiteta i povratne zamjenice u izrazu nemirnog sebe,
slikovito stvorena predodžba o pjesniku u tom trenutku bijega od svakodnevice, iz
grada. Silovito nam je dočarana vizija prostora u kojem se može opstati jedino povratkom u izgubljenu ljepotu i izgubljenu sigurnost djetinjstva. Kao da se na ovom mjestu
nastavlja jedna druga Pupačićeva pjesma koja nosi naslov Zaboravljeno djetinjstvo. U
posljednjoj strofi pjesme Povratak u djetinjstvo javlja se ubrzaniji ritam, raspoloženje je
vedro i pomalo dječački nespretno. Pjesnik će uporabom glagola posaditi, u futuru rabeći imenice jablan i oko, stvoriti jedan takav ugođaj uporabom alegorije. Izraz posaditi
jablan u oko otkriva pjesnikovu neodoljivu želju i potrebu neprestanog promatranja pejzaža svoga kraja. A upravo na taj način stvara se dojam intimnosti jer svaki od krajolika
može biti duboka i istinska intima.
Pjesnik kaže slušat ću kako se smije vjetar u granju. Umjesto ovoga moglo se reći slušat ću smijeh vjetra u granju, ali je uporaba glagola umjesto imenice pojačala personifikaciju; čitajući ovaj stih čini nam se kao da čujemo i osjećamo radost vjetra u granju.
Interpunkcijska oznaka na kraju pjesme (zarez ispred priloga visoko) ostavljaju dojam beskraja, mogućnosti shvaćanja kako nema dovoljno riječi kojima bi se mogla opisati ljepota pjesnikovog rodnog kraja. Isti taj prilog visoko, s istim značenjem, susrećemo i u pjesmi Zvijezda da mi je biti. A to zajedničko značenje ostvaruje se u spoznaji
o veličini nebeskog utočišta.
Slijedi pjesma Zaboravljeno djetinjstvo, u kojoj se pridjev zaboravljeno treba shvatiti
kao upozorenje onima koji su skloni na trenutak zaboraviti djetinjstvo, ili pak onima koji ne
pridaju dovoljno važnosti djetinjstvu. U samoj pjesmi djetinjstvo doista nije zaboravljeno,
nego je neprestano prožeto oživljavanjem u pjesnikovu srcu, u pjesnikovim sjećanjima.

ZABORAVLJENO DJETINJSTVO
U meni danas su, eto, iskrsli djetinji dani,
rođeno selo na rijeci, planina, vidici morski.
Ostani, pjesmo, ne teci, pupovi cvjetaju rani,
Dolijeću pčele na badem, i vjetar zagorski.
Ostani, pjesmo, ne teci, a ja ću u polje s djecom,
majka mi je rekla da idem, i neću gladan biti.
Na potoku su site i pravit ćemo mline,
pa ćemo na kruh u igri zaboraviti.

60 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Na potoku su site. Ostavi lađe, nek plove.
Mrtva je mala žaba kraj vode na travi.
Križ ćemo sastaviti bijeli od grane jablanove.
Ljubice uberi, i grob joj pozdravi.
(…)
Pjesma počinje stihom U meni danas su, eto … donoseći nam inverziju i riječcu eto
kao osobine razgovornog stila, i to baš zato što se intimnost i suosjećanje izgovara
upravo tako, spontano, neshematski, inverzitivno. Našu pozornost plijeni bliskost glagola iskrsnuti i uskrsnuti. A što zapravo može značiti glagol iskrsnuti? Svršeni glagol
iskrsnuti znači pojaviti se iznenada, naglo se pojaviti, a glagol uskrsnuti (također svršeni) znači oživjeti, povratiti se u život (Anić, 1994.: 281.) U pjesmi se selo, tj. dani djetinjstva iznenada javljaju u uskrslom vidiku pamćenja. Dva puta će se ponoviti imperativ,
koji je izraz snažne želje u slijedu: Ostani pjesmo, ne teci. Dva imperativa: ostani i ne
teci uporabljeni su da bi istakli veličinu trenutka u kojem je pjesnik prizvao u sjećanje
povratak u djetinjstvo. Glagol teći odlika je vode, jer voda je simbol kretanja i sinonim
energije, životnosti. Pjesnik u pjesmi rabi frazem zaboraviti na kruh, tj. zaboraviti na
glad. Igra ponekad toliko ovlada djecom da zaborave i na glad. Tako se igra doima
kao hrana, kao duhovna hrana. Sintagma mrtva žaba povezana sa sintagmom bijel križ
i imenicom ljubice otkriva neutaživu pjesnikovu ljubav prema svemu onome što nas
okružuje, pa će tako i mrtvu žabu ispratiti s bijelim križem i ljubicama.
Često zanesen, zaigran i opčinjen prirodom, Pupačić voli obraćati se toj istoj prirodi
izravno - kao da se obraća čovjeku. Tako je nastala sljedeća pjesma.
MLADOJ VRBI
Vjerit ću se s tobom
u proljeće,
Kad trave narastu,
i pjevat ću u krošnji tvojoj
o zrcalu rijeke.
Njihat ću se s tobom
ko s djevojkom u naručju
po staklenoj livadi neba.
I prenijet ću zemlju
u njihaju tvome
k nama,
na oblake bijele.
U Pupačićevoj poeziji simbolika stabla je iznimna. Naime, vrba kao stablo, u ovoj
pjesmi je neizostavni simbol slobode. A sloboda je ono što umnogome određuje čovjeka.
Na početku pjesnik rabi buduću radnju izraženu glagolom vjeriti i kaže vjerit ću se,
čime povezuje zajedništvo s biljkom dajući nam vremensku oznaku te radnje. Vjerit ću

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 61

se s tobom / u proljeće, ostavlja sliku tolike prisnosti i pjesnikove intimne sklonosti prirodi u kojoj je ljubav prema prirodi asocijativno povezana s ljubavlju prema čovjeku.
To se potkrjepljuje činjenicom kako je vjeridba stvarno moguća samo između ljudi,
točnije između muškarca i žene, a ovdje je pjesnik vrbu poistovjetio sa ženom. Tako će
deskriptivno izložiti svoje poredbe i uzvišeno napisati rabeći vezu glagola u budućem
vremenu i poredbe ko s djevojkom. Pojam djevojka izravno je povezan s imenicom
naručje, a znamo kako je to posebna intimnost, jer je naručje izraz nježnosti, ali i zaštite,
a upravo je to sadržano u asocijacijama na mladu vrbu. Hiperbola kao stilsko sredstvo
javlja se u izrazu prenijeti ću zemlju. Time je Pupačić dočarao snagu ljubavi prema vrbi
koja se u ovoj pjesmi može poistovjetiti s ljubavlju prema ženi. A u takvoj ljubavi sve je
moguće, pa i prenošenje zemlje.
Po mnogima, najljepše hrvatske ljubavne pjesme su one pjesme u kojima se sjedinjuju ljubav prema čovjeku s ljubavlju prema prirodi. Takve su Pupačićeve pjesme. U
tu skupinu ide i pjesma Ljubav A. B. Šimića, pjesma Ti koja imaš nevinije ruke Vesne
Parun, Barbara Ivana Slamniga, Kostanj Frana Galovića i dr.
Pjesma Cetina (naslovljena po istoimenoj rijeci) predstavlja iznimno vrijedan pjesnički ostvaraj u Pupačićevu opusu.
CETINA
(Zapisano na kamenu)
Nije to nikakvo čudo,
ali, pogledajte je:
potopljeno selo
i ljepše klisure
od bilo kojeg grada.
Brza je
i mirna je.
Pogledajte je,
kad se suton okupa:
tri ovce na otoku
i jedno magare.
I sve je potopljeno.
Samo jedan jablan
gleda svoj stas
u vodi …
Nije to zato
što Cetinu volim;
ali, ovakvog grad
ja nisam vidio.
Bože moj, - Cetina!
Ljepota zavičajne rijeke izražena je već u početku pjesme također zavičajnim uzvikom, ali uzvikom koji se može čuti kada je upućen živom biću, ženskoj osobi posebnog

62 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

izgleda: Pogledajte je! Prebirući po svome životnom iskustvu naći ćemo kako smo i
sami u sličnim prigodama često znali izgovoriti istu rečenicu. Međutim, ono po čemu
nas privlači pjesnički izraz nalazi se u tome što je rečenica upućena prirodi kojom smo
okruženi, a ne čovjeku.
A ta rijeka, rijeka Cetina ujedno je brza i mirna, bogata i snažna pa nas pomalo podsjeća na Slamnigovu Barbaru. Sama priroda nam pokazuje (a pjesnik to izvrsno primjećuje) neobičan kontrast koji se sastoji u tome što brzinom rijeka ne narušava prirodni
sklad, nego ostavlja i dalje smirenost, jednostavnost. Zato će Nikola Miličević primijetiti:
“Ti elementi (vjetar, kiša, voda, sunce) u tom bujanju života sudjeluju kao plodotvorne i
dobrohotne sile, a nikad kao rušilačka snaga. Zato valjda vatru nigdje i ne spominje, jer
ona u sebi krije najviše rušilačke opasnosti. “(Milićević, 1981. :170.)
Pjesnik personifikaciju slikovito povezuje s imperativnim usklikom, ponavljajući zanosno - pogledajte je i nadodaje kad se suton okupa. U tom personifikacijskom stilskom
izražaju izrečena je sva ljepota Cetine u nostalgičnoj ljepoti zalaska sunca, jer je suton
u tijesnoj vezi s pojmom zapada. Suton je ovdje prostorno - vremenska slika - zaustavljeni trenutak. Kretanje prema zapadu je kretanje prema budućnosti, gdje se potkraj
noći javlja nada u nova svitanja. A upravo je Cetina tada najljepša, najprirodnija.
Jablan je ponovno predmet personifikacije, te će pjesnik napisati: gleda svoj stas,
praveći opkoračenje nadodavši u vodi, stavljajući tri točkice na kraju kao grafostilematsku oznaku. A upravo nam to najavljuje predah, trenutak kada trebamo zastati i
doživjeti ljepotu.
Pjesnik nam se naivno, djetinjasto pravda: nije to zato što / Cetinu volim. Dakako,
mi mu to ne vjerujemo. (Isto kao što ne vjerujemo ni A. G. Matošu, autoru Utjehe kose
kad kaže: Nisam plako. Nisam.) Jer to nas samo podsjeća na naivno dječje pravdanje
u prigodi kada nas dijete žele uvjeriti u nešto što svi vide da nije tako. I priznanje za to
nalazimo na kraju u zanosnom uzviku: Bože moj - Cetina. A i jedan i drugi stih pripadaju
razgovornom stilu pjesnikova užeg i šireg zavičaja. Imperativni zaziv jest jedna dulja
stanka, što je i potvrđeno interpunkcijom (zarezom i spojnicom), jedno divljenje koje
traje i trajat će. Kao da je ovim usklikom progovorio cijeli Pupačić, dočaravši i približivši
nam svoj duh, samog sebe, duh svoje poezije. Čini nam se kako je ovo ključno mjesto
autorovog stvaralaštva općenito. Nakon usklika i imperativnog zaziva samo kratko Cetina. Čini nam se da više ništa nije potrebno, jer dovoljno je samo napisati Cetina,
pa da nam istog časa ožive pjesnikove riječi, progovori njegova iskonska ljubav prema
zavičaju, prema prirodi i čovjeku.
Simboliku prirodne ljepote i ljubavi prema takvoj prirodi, sjedinjene s ljubavlju prema
čovjeku, donosi nam i sljedeća pjesma:
MORE
i gledam more gdje se k meni penje
i slušam more d o b r o j u t r o veli
i ono sluša mene ja mu šapćem
d o b r o j u t r o more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 63

a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more gledam m o r e z l a t o
i gledam more gdje se k meni penje
i d o b r o j u t r o kažem more zlato
i d o b r o j u t r o more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se smijemo se moru
Vezničko i ponavlja se u pjesmi više puta, ili točnije: od petnaest stihova i se kao
veznik ponavlja u deset stihova.To je rezultat svojevrsne razigranosti, ali i jedne udivljenosti ljepoti i dublji osjećaj vezan uz more, ali i uz sve što pjesnika okružuje. Tako
spontano zvuči ono i kad pjesnik ponovi ispred glagola i gledam more, i slušam more,
te nadodaje i ono sluša mene. Kasnije će se dva puta ponoviti iskaz i gledam more kao
neprestana pjesnikova težnja da se divi uvijek iznova moru, da ga neprestano promatra,
što djeluje kao poruka: prirodi se uvijek iznova divimo, čovjek je u svom svakodnevnom
traganju za smislom života ne može zaobići, nego treba u njoj tražiti smisao. I gledam
more gdje se k meni penje - ono k meni znači gore na brdo na koje se nadomak rodne
kuće kao dječak penjao i gledao tamo dolje i tamo daleko - more. U ushićenosti, u toj
dobrodušnosti, djetinje neposredno i jednostavno zazvučat će i najobičnije d o b r o j u
t r o, gdje je svako slovo posebno istaknuto, tako da je grafemska naglašenost ujedno i
značenjska. To je veoma važno - biti blizak s morem, ući u more, reći moru dobrojutro.
Pjesnik je s morem “na ti”. Tako će u jednom trenutku uporabiti glagol šapćem, pa
prilog načina tiho uz prezentski oblik glagola iskazanog u prvoj osobi jednine kažem, a
nakon toga koristi se komparativni oblik priloga tiše. Tim tihim obraćanjem oslikan je i
Pupačićev osjećaj za ljepotu, osjećaj za more kao osobinu neprolazne ljepote i duboke
intimne povezanosti, pa mu se stoga i obraća tiho, jednostavno iz razloga da ne naruši
prirodni sklad u kojem sve tako savršeno pristaje, tako savršeno živi i diše jedno uz
drugo.
Personificirajući more u sintagmi more sluša, koristeći povratni glagol smije se, pjesnik će nadodati pa šuti pa se smije, gdje je iskazan savršen sklad između čovjeka i prirode, sposobnost da oni jedno drugo saslušaju (što se, također, može shvatiti kao vid
tolerancije među ljudima, budući da se moru pridaju ljudske osobine). Ono pozdravno
d o b r o j u t r o ponovit će se u pjesmi čak četiri puta na jedinstven način, jer obično
se ponavljanje izbjegava ali jedna najobičnija, najsvakidašnjija riječ opetuje se čak četiri
puta. A sve to iskazano je u tekstu koji se doima kao jedna rečenica. Ova Pupačićeva
pjesma je bez interpunkcije, te se zamjećuje kako je tekst ispisan samo malim slovima.
Već te dvije osobine čine ovu pjesmu stilski iznimnom; ona je drugačija od svih ostalih
pjesama i na formalnoj razini. Nije li pjesnik ostavio čitateljima da sami na temelju svoga životnog iskustva budu drugi kraj ove pjesme!?
Uz d o b r o j u t r o kao grafonostilem javlja se i m o r e z l a t o.
Zlato moje se često javlja kao sinonim za ljubav. U hrvatskom jeziku nerijetko se
javlja sintagma zlato moje. Tako će i majka djetetu reći zlato moje.” Međutim, valja

64 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

samo izdvojiti dvosmislena mjesta neodređenosti, pa ih pozorno pročitati, po potrebi i
više puta, sve dok ne uočimo da svaki put riječ more u Moru ne znači isto.” (Pavletić,
1995. : 125.).
I zaista, pjesnik će na jednom mjestu uporabom imenice more istaknuti i zagrli me
more oko vrata, a drugi put imenicu more koristi u sintagmi i gledam more gdje se k
meni penje. I uistinu, kao da se radi o dva mora. Uočavamo da je jedno zbiljsko more
koje svojim valovima zapljuskuje i udara u obalu, a drugo more je metafora kojom
subjekt tepa djevojci, nazivajući je u duhu usmene tradicije more zlato (moje zlato).
Potvrdu da se radi o moru kao osobi (djevojci) imamo i u sintagmi zagrli me more oko
vrata, a znamo kako je glagolom zagrliti očitovana upravo ta dojmljivost i intimnost
između dvije osobe (muškarca i žene). Glagol sjediti uporabljen uz prilog načina skupa
otkriva nam još jedan prilog, prilog mjesta, pa će Pupačić reći sjedimo skupa na žalu
vrh brijega. Žal je metonimijski izraz za obalu mora sačinjenu od mnoštva sitnog kamenja, i upravo to je najčešće intimno mjesto dvoje zaljubljenih. Zapravo, žal najčešće
ima takvu simboliku.
Da se u pjesmi More miješa ljubav prema prirodi s ljubavlju prema dragoj osobi
najlakše ćemo uočiti ako riječ more zamijenimo s vlastitim imenom. Neka to bude najčešće žensko ime u ovom dijelu Hrvatske - Mara. Pogledajmo kako bi u tom slučaju
izgledala pjesma More:
MARA
i gledam Maru gdje se k meni penje
i slušam Mara d o b r o j u t r o veli
i ona sluša mene ja joj šapćem
d o b r o j u t r o Mare kažem tiho
pa opet tiše ponovim joj pozdrav
a Mara sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more gledam Maru zlato
i gledam Maru gdje se k meni penje
i d o b r o j u t r o kažem Mare zlato
i d o b r o j u t r o more Mara kaže
i zagrli me Mara oko vrata
i more i ja i ja s Marom zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se smijemo se moru.
Posljednji stih pjesme kojeg čini ponovljeni glagol i smijemo se smijemo se moru
doima se kao poruka. Ljubav koju najavljuje glagol u množini smijemo se čini neraskidivu sponu između muškarca i žene, ali i njihovu zaljubljenost u prirodu, u more, kojemu se oni neprestano dive. Otud i razlog ponavljanja u posljednjem stihu. Potvrdu za
izloženi pristup ovoj pjesmi i ovakvu lingvostilističku raščlambu nalazimo u riječima N.
Miličevića: “U toj čudnoj igri riječi, slika pozdrava, zagrljaja i smijeha sve je stopljeno u

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 65

jedan unutrašnji val ljepote, u potpunu zaokruženost u kojoj zajedno plove i sjedinjuju
se i čovjek i priroda.” (Miličević, 1981:174.) To bi bila zaključna poruka, bez obzira da li
sintagma more zlato asocira na djevojku ili na majku koja tepa svome djetetu, kao što
je već rečeno. Ono što je neizostavni dio poruke jest sjedinjenost ljubavi prema čovjeku
i prirodi.
Čini nam se da je cijela pjesnikova ljubav nalazi u sljedećoj pjesmi:
ZALJUBLJEN U LJUBAV
Volio sam je
kao travu
i kao jasenje,
ko trstiku i kanarinca,
ko uspavanku
i majčino buđenje.
Zaljubio sam se u nju,
u malu djevojku,
u njezine prste nemoćne
u struk kostelje moje
zelene.
Volio sam je,
vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.
Nju, u čijim se kosama
migoljila magla,
nju, čiji je vrat
skladni snop žita,
čiji je hod
šetnja paprati.
Nazivao sam je
vidrom i lasicom,
rijekom i pašnjakom,
srnom
i janjetom.
Jer se svlačila kao zora,
jer se podavala kao svijeća
i otimala
kao živica.
Volio sam je kao ženu,

66 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

ko dijete,
ko brata,
volio sam je kao mir
i kao povratak;
nju, vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.
U prvom stihu (Volio sam je) u bližem objektu sadržana je voljena osoba, neimenovana, emotivno pohranjena duboko u srcu kao nešto što pjesnik želi sačuvati za sebe.
Nizom poredbi u stihovima prve strofe (kao travu, kao jasenje, a zatim razgovorno ko
trstiku i kanarinca, ko uspavanku i majčino buđenje) gotovo je izjednačena ljubav prema
prirodi s ljubavlju prema čovjeku. Trava, jasenje, trstika, kanarinac predočavaju nam
iskazanu ljubav prema biljnom i životinjskom svijetu u prirodi, a zatim je nadodano:
uspavanka, majčino buđenje. Znamo koliko simbolike u sebi krije riječ uspavanka, koja
je u tijesnoj svezi s majčinim buđenjem. Poredba u kojoj prepoznajemo topli glas majke asocijacija je i na taj najnježniji, najtopliji glas kada majka uspavljuje svoje dijete,
a istoznačnica je za ljubav, požrtvovnost, suosjećanje. Ponavljanjem samoglasnika u
pojačan je dojam zaljubljenosti, dočarana blizina pjesnikove žene. U epitetima malu
(uz imenicu djevojku), te nemoćne (odnosi se na imenicu prste) stvara se predodžba o
krhkom, nježnom i lijepom ženskom biću. Ono volio sam je, perfektivni glagolski oblik
kao uvodni stih za tri strofe, simbol je snažne zaljubljenosti, snažnih asocijacija koje je
u ljudskom srcu probudila slika osobe koju voli.
Nabrajajući na prvi pogled kontrastivne izraze za voljenu ženu, pjesnik će napisati
vodu divljeg jezera, gdje je epitet divljeg povezan s narednom sintagmom dijete u povoju, te krajnjom sintagmom u nabrajanju s epitetom vitku i brzu jegulju, otkriva snažne
emocije u pjesnikovom biću; kontrasti koje ljubav pobuđuje su uočljivi i dovoljno je
samo istaknuti usporedbu malog i nejakog djeteta s vitkom i brzom jeguljom. Ovo nabrajanje dovelo je i do ubrzanog ritma, što je utjecalo na intenzitet ljubavi prema osobi
koju voli. Sklon metaforičkom izričaju pjesnik će za vrat reći skladan snop žita, gdje
se veliča tjelesna ljepota. Za hod će pjesnik reći šetnja paprati, gdje je po tko zna koji
put sjedinjena ljubav prema čovjeku i prirodi. Još jedan gradacijski niz u nabrajanju u
usporedbi s vidrom i lasicom, zatim rijekom i pašnjakom, te na kraju usporedba u kojoj
se krije simbolika brzine i jednostavnosti, bezazlenosti i čistoće u imenicama srnom i
jagnjetom. Prije toga, u prethodnom stihu, spomenuta lasica simbolizira brzinu i dovitljivost. Pjesnik će voljenu osobu nazvati rijekom, što najcjelovitije simbolizira život.
Poredbe čine središnji dio pjesme koju je upravo nemoguće zamisliti bez danih
poredbi. Poredba svlačila se kao zora donosi simboliku zore kao svjetlosti, obećanog
ispunjenja, nade, života i svih obećanja. I u poredbi podavala se kao svijeća nalazimo
simbol života kakvog nam pjesnik slika. Poredba otimala se kao živica oslikava narav
žene koja sjedinjuje smirenost i plahovitost.
U posljednjoj strofi pjesme poredbe su upečatljive, a u njima je sadržana poruka
cijele pjesme. Pjesnik kaže: volio sam je kao ženu, kao dijete, ko brata, kao mir i kao
povratak. Navedenim poredbama izrečena je jedna sveobuhvatna ljubav. Jer, znamo

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 67

da se na različit način vole žena, dijete, brat, mir, povratak… No, sve ljubavi su u pjesniku pronašle isto uporište, te se javljaju kao odgovor na pitanje što je to sveobuhvatna
ljubav.
Završni stihovi posljednje strofe zorno pokazuju kako je Pupačićeva ljubav ujedno
ljubav prema čovjeku i prema prirodi. Rezultat takve ljubavi su radosni životni trenuci.
Na kraju pjesnik kaže: volio sam je kao mir i kao povratak, što znači gašenje nemira i
strasti te nam otkriva pjesnikovu dušu u stanju blaženstva koje se sastoji u povratku
izvoru života. Riječ povratak povezana s glagolom u prošlom vremenu volio sam je
oslikava neutaživu pjesnikovu ljubav. Pri tome se riječi povratak i mir javlaju kao istoznačnice: mira ne bi bilo bez povratka niti povratka može biti bez mira.
Iščitavajući Pupačićev pjesnički ostvaraj, stječe se dojam kako je svaka pjesma nikla
neposredno iz snage doživljaja. Ta njegova snaga unutrašnjeg života jača je od same
sklonosti ka oblikovanju forme. Prvi je o pjesništvu ovog autora progovorio Nikola Miličević u Vjesniku 1955. naglasivši: “Javio se naivno čistim i laganim stihovima u kojima
su ljudi odmah primijetili svježi dah prirodnog i elementarnog talenta.” (Preuzeto iz:
Mijović Kočan, 1998. : 5.) U prvim pjesmama osjeća se povezanost s pejsažom djetinjstva, nezaustavljivo usmjereno prema velikom svijetu, svijetu odraslih. Svojom ritmičnošću, jezičnom toplinom i emotivnom obojenošću slika, pjesnik se nalazi na pragu mladosti. Jezik njegove poezije javlja se u neobično elementarnim tonovima, što mu daje
karakternost prepoznatljivog pjesnika, različitog od drugih. Neki kritičari će u pjesništvu
ovog autora primijetiti previranje i traženje vlastitog izraza, kroz još nesavladive probleme forme. Zamjećuje se nedovoljno izbalansiran odnos između motiva i forme. Čitajući
pjesme dolazi se do zaključka, kako su najuspješnije realizacije sa zavičajnim motivima,
o kojima je pjesnik pisao naivnim i razdraganim jezikom težeći za jednostavnim, dječji
naivnim izrazom. Pa i u kasnijim zbirkama uočava se malen, ne tako širok svijet motiva.
Zlatko Tomičić će napisati: “Poezija ovog melankoličnog “Mladića” uglavnom je izvor
koji zrači jednostavnost, koji priprosto živi, kao i svi izvori koji su naravni, koji nisu sintetički dovedeni u svijet, već nagonski.”, te završava, “Čistoća njegove lirike ima svoj korijen u njegovoj reflektivnosti (ne refleksivnosti), njegovi refleksi (ne refleksije) su kratki,
izraženi iz snažnih i strelovitih amplituda.” (Preuzeto iz: Mijović Kočan, 1998. : 8.)
U pjesničkom jeziku uočavaju se pjesme u formi strofe i pjesme slobodnog stiha.
Izrazna patetika je u nekim pjesmama građena izražajnim sredstvima lirike Starog zavjeta, zamjećuju se ponavljanja, nabrajanja, specifične sintakse, karakteristična zazivanja i retorička pitanja, žalosni vokativi. kako su za izražavanje dubokih patnji riječi
nedovoljne, potvrdit će i pjesnički izraz koji se odnosi na gubitak pjesnikove braće, koji
se izjednačuje s gubitkom djetinjstva. “Zna promatrati pejzaž, a voli ga patrijarhalno”
istaknut će Dalibor Brozović (Preuzeto iz: Mijović Kočan, 1998. : 14.).
U nekim pjesmama do izražaja dolazi ritam, dok u drugima nalazimo specifične
personifikacije (primjerice, pjesnik “personificira” more). Većina kritičara složit će se u
tvrdnji kako su Pupačićeve pjesme osvojile čitatelje prije svega jednostavnošću izraza,
metaforikom vezanom uz njegov kraj, južno područje, područje koje nije uz samo more,
nego više uz rijeku (Cetinu).
U novijim Pupačićevim pjesmama uočavaju se individualne pjesničke vizije u snažnoj metaforici, zamjećuje se rečenični izraz u grču. Dominiraju ustajali i bolećivi motivi:
noć, soba, tišina, bolest, a nerijetko i mnogo teža značenja prepoznatljiva iz leksema:

68 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

krv, rane, umiranje, smrt, grobovi. Uočava se religiozna tematika, što se osjeća i kasnije,
a pri čitanju nailazimo i na arhaizme iz hrvatskog jezika koji se prepoznaju po jačem
senzibilitetu u odnosu na govorni jezik. Susrećemo i pjesnikova lutanja u simbolici,
formi i filozofičnosti. Neki su čak prepoznavali u tome sličnost Pupačićevih poetskih
ostvaraja s pjesmama A. B. Šimića.
U posljednjim Pupačićevim pjesmama do izražaja dolazi lirski pesimizam, iako nigdje ne pada pod utjecaj izražavanja sklonog ironiji ili sarkazmu. Najveći dio pjesama je
u slobodnom stihu, bez rime i uglavnom astrofično organiziran, premda se zamjećuju i
pjesme pravilnijeg tipa organizacije, s rimom i strofnim grupiranjem. Takvih pjesama je
manje, uglavnom su grupirane u katrene (abab) ili tercete (abb). Te pjesme su i drugačijeg semantičkog obilježja i redak ima raspon od trinaesterca do šesnaesterca. Ne treba
zanemariti utjecaj narodne poezije na Pupačićevo pjesništvo, a posebice bugarštica.
Da u stihovima može biti iznimno vrijedne simbolike, te kako se pozornost ne poklanja samo formalnoj stilizaciji, već i smislu samih riječi, potvrdit će posebice pjesme iz
posljednje posmrtne zbirke “Moj križ svejedno gori”. Iz uočenog se može zaključiti kako
je “… izražajnost osjetna prisutnost označenog (signife) u označitelju (signifiant), kada
znak (signe) pobuđuje u nama osjećanje analogno osjećanju na kakvo nas potiče dati
objekt.”(de Saussure, Le poetique, 1963. : 72., preuzeto iz Pranjić, 1991. : 10.).
Nedjeljko Mihanović će istaknuti: “Pupačićev stil je grčevit, nemiran, ponekad drastičan i silovit, u trzajima i strastvenoj nemirnoći, ali u tom stilskom titranju očitovali su
se unutarnji nemiri, trzaji srca, pobune misli, žive erupcije duha koji se propinjao prema
sadašnjem plamenu svemira.” (preuzeto iz: Mijović Kočan, 1998.: 39.)
Mnogi se slažu u tvrdnji, kako se pjesnik u kasnijim pjesničkim ostvarajima pokušao
izraziti drugačije od bitne neposrednosti govora, “urbanizirajući i intelektualizirajući svoj
izraz”, čime će zakoračiti u područje “egzistencijalnog pjesništva”. Jezik i stil J. Pupačića ostvaruje se u njegovim pjesmama gradeći vlastiti stvaralački put - nenametljivo u
više stilova opravdavajući to duboko humanim razlozima.
Od najranijih pjesama Josipa Pupačića vidljiva je suživljenost s prirodom, s ljudima,
a u kasnijim pjesmama s cijelim svojim narodom; svemu se istinski radovao, davao u
potpunosti. Prepoznatljiva je profinjena duhovnost, koja je i glavna odlika Pupačićeva
stvaralaštva općenito. Kao simbol te duhovnosti, autor izdvaja križ (Moj križ svejedno
gori), koji je prije svega osobni, ali je na njemu i ime njegova svijeta, ime ljudi za koje
se živi i izgara. Otuda i ona jednostavnost izraza, ali i istovremena dubina progovora
o djetinjstvu, zavičaju, moru - uopće spomen o jednoj nepresušnoj ljepoti kao živom
vrelu, kojemu se pjesnik neprestano vraća, uvijek iznova tražeći smisao.
u svome zanosu Pupačić je uvijek ostao mladić, ali više od toga on je istinski čovjekoljubac, zabrinut i odgovoran za hrvatsku sudbinu, sudbinu zemlje i ljudi. Naivnost,
ponavljanja, nabrajanja, specifična sintaksa, prepoznatljiva zazivanja i retorička pitanja,
uočljivi vokativi - izdvajaju se kao bitna zajednička jezična i stilska obilježja raščlanjenih
pjesama. Koristeći se malim brojem riječi, pjesnik ne gubi toplinu kazivanja. Usuprot
tome, pjesnik se ovdje ponio po onoj narodnoj izreci: volim manje, a bolje.
Čitanje Pupačićeve poezije uvijek je snažan poticaj svakom čovjeku da pronađe svoje mjesto pod suncem. Pupačić je na primjeru svoje poezije, vlastitim jezikom i stilom,
uspio u idili i tragici životne sudbine pronaći svoju zvijezdu.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 69

Literatura:
Vladimir Anić, Rječnik hrvatskog jezika, Novi liber, Zagreb, 1994.
Jean Chevalier, Rječnik simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1983.
Institut za hrvatski jezik, književnost i povijest i Pedagoški fakultet, Mostar, Sto godina A. B. Šimića,
Mostar, 1998.
Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti, Naklada Pavičić, Zagreb, 1997.
Stijepo Mijović Kočan, Josip Pupačić u književnosti i novinarstvu, Školske novine, Zagreb, 1998.
Nikola Miličević, Riječ u vremenu, Izdavačko književna radna organizacija Mladost, Zagreb, 1981.
Vlatko Pavletić, Kako razumjeti poeziju, ŠK, Zagreb, 1995.
Vlatko Pavletić, Panorama hrvatske književnosti XX. stoljeća, Stvarnost, Zagreb, 1965.
Krunoslav Pranjić, Jezikom i stilom kroza književnost, Školska knjiga, Zagreb, 1991.
Josip Pupačić, Zvijezda da mi je biti, Hum, Mostar, 2000.
Stjepko Težak, Teorija i praksa nastave hrvatskog jezika, Školska knjiga, Zagreb, 1998.
Vladimir Vidrić, Božanstveni plakat, Mozaik knjiga, Zagreb, 1996.

70 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Tea Rogić Musa

Formacijsko tumačenje poljske
pjesničke avangarde – putokazi
za nova čitanja
U polonističkoj književnopovijesnoj literaturi ne postoji precizna periodizacija prve
polovice XX. st., a razdoblje međuraća nadaje se kao osobita poteškoća, iako je nužno
definirati obilježja razdoblja i pravaca kako bi se olakšao uvid u pojedinačne opuse i
djela. Nespretna je okolnost što je razdoblje međuraća vremenski omeđeno društvenim, a ne književnim događajima, pa smo prisiljeni govoriti o književnosti međuraća od
kraja I. svjetskog rata i ostvarenja državne neovisnosti Poljske do nacističkoga napada
na Poljsku 1. IX. 1939., dakle do početka II. svjetskog rata. Te su granice književnoj
periodizaciji nametnute i ne podudaraju se potpuno s onodobnim promjenama u književnoj produkciji. Nema sumnje da je povratak neovisnosti radikalno promijenio ulogu
književnosti u društvenome životu, pa je čini se snažnije utjecao na književne trendove
od događaja na samoj književnoj sceni. Poljska se književnost 11. XI. 1918. napokon
oslobodila svoje nacionalnobudničarske misije i pridružila europskim književnim tokovima. Pjesništvo je preuzelo primat u književnome životu.
Dvadesete godine ostavile su u književno naslijeđe golemu pjesničku građu koju je
pratila plodna književnokritička produkcija.1 U dvadesetima se suprotstavljaju mnogobrojne književne skupine različitih književnih programa i vizija razvoja poljske književnosti, što otežava mogućnost njihova ujedinjenja pod isti periodizacijski nazivnik, pogotovo ako se traže srodnosti među njima na osnovi kritičkih tekstova samih sudionika.
Pjesnici 1920-ih godina ujedinjeni su bili jedino u svojem otporu prema pjesništvu koje
im je izravno prethodilo, dakle prema lirskom izrazu Mlade Poljske. Debitanti početkom
1920-ih mahom su određivali vlastitu poetiku u suprotnosti s poetikom Mlade Poljske.2
1  Razumije se, iz današnje književnoteorijske perspektive, književna kritika koja neposredno prati
književnu proizvodnju nije osobito upotrebljiva; poput samih književnih djela, i književnokritičke tekstove
treba tumačiti kroz književnopovijesnu vizuru, sa sviješću o njihovoj umreženosti u konkretan društveni
i književnoperiodizacijski trenutak.
2  Neuobičajeno za ostatak Europe, u polonističkoj je književnoj povijesti uvriježeno da se književnost

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 71

Dvadesete su najizrazitije obilježene sukobom (koji je bio na vrhuncu oko 1925., kad su
već bili artikulirani pjesnički programi) dvaju dominantnih pjesničkih orijentacija, skupine pjesnika oko časopisa Skamander i Krakovske avangarde, pri čemu skamandriti (tzv.
tradycjonaliści) nisu izbjegavali oslanjanje na pjesničku tradiciju, dok su avangardisti
zastupali radikalan prekid s pjesničkim naslijeđem.3 Dinamici književnoga života dvadesetih su godina pridonijeli i neki pjesnici iz razdoblja Mlade Poljske, koji su nastavili
pisati u mladopoljskom duhu (većina je mladopoljskih književnih aktera dvadesetih još
bila aktivna, a neki autori tzv. prve generacije Mlade Poljske, primjerice Jan Kasprowicz i Kazimierz Przerwa-Tetmajer, uživali su status književnih klasika, premda se njihov
književni rad iz dvadesetih godina ne da mjeriti s djelima nastalima prije I. svjetskog
rata). Pjesnici tzv. druge generacije, iako proglašavani „starima“ („stary poeci“), nastavili su književnu djelatnost tijekom međuraća, što i ne čudi, budući da ih većina zapravo
nije bila „stara“ (Leopold Staff, Bolesław Leśmian).4 Reakcija je započela svoj književni
istup sloganom „Przeciw manierze“ /„Protiv manira“/, koji je isticao odlučan odmak od
pjesničkih manira i konvencija koji su obvezivali pjesnike prethodnog razdoblja (to se
ponajviše odnosilo na impresionizam i njegov karakterističan vokabular u kojemu su
dominirali tzv. poetizmi, danas prepoznatljivi kao tipični pjesnički klišeji). Odbačeno je
bilo i ekspresivno razumijevanje poezije po kojemu ona služi prenošenju pjesnikovih
osjećaja (u razdoblju Mlade Poljske poezija, shvaćena kao „mowa uczuć“ /„govor osjećaja“/, bila je ekstreman primjer naglašavanja ekspresivne funkcije poetskoga jezika).
Odjednom pjesma nije smjela biti soliloquium, pjesnikov monolog. Od poezije se zahtijevao „izlazak na ulicu“ („wyjście poezji na ulicę“), obogaćenje pjesničkoga vokabulara kolokvijalizmima svakodnevnoga govora („szamocę się bulwarami“)5 i skidanje
maske uzvišenosti s lirskoga subjekta, koji je u esteticističkoj poeziji Mlade Poljske u
pravilu bio u duševnim stanjima koja pogađaju samo „izabrane pojedince“.6 Povratak
svakodnevici („zwrot do codzienności“) bio je izravna reakcija na njezino potiskivanje
i omalovažavanje u mladopoljskoj tradiciji. Formuliranje poetike početkom dvadesetih
bilo je uvelike ovisno o stajalištu prema Mladoj Poljskoj, a tek se polovicom desetljeća
artikulirao razmjerno homogen poetički svjetonazor koji je imao uporište u vlastitome
društvenom trenutku, a ne u prethodnome razdoblju (pjesnici koji su debitirali potkraj
dvadesetih i početkom tridesetih jedva da su se uopće referirali na prijeratnu poeziju, a
još su rjeđe prema njoj iskazivali antagonizam, tipičan za početak dvadesetih). Suprotno pojedinačnim nastojanjima, rez između poezije Mlade Poljske i poezije avangarde
nije bio, nije ni mogao biti, oštar. U većine je pjesnika koji su stvarali oko 1920. primjetno
stanovito poetičko kolebanje između konvencije i invencije (ponajviše u ekspresionista,
Mlade Poljske naziva „modernističkom“, pa bi se poljski modernizam donekle podudarao s modernom
u srednjoeuropskim književnostima.
3  Danas se čini da razlike među njima nisu bile tako oštre kao što su oni sami posvjedočili, pa kao što
je inače slučaj u europskim avangardama, sami su sudionici donekle odgovorni za nastanak interpretacijskih stereotipa o njihovu književnom stvaralaštvu.
4  Neki su među njima nepravedno bili marginalizirani, pogotovo Leśmian, i tek im je novija književna
kritika dodijelila zasluženu poziciju u književnoj povijesti.
5  Glagol szamotać się / hrvati se, koprcati se metafora je iz svakodnevnoga govora ulice u značenju
tumaranja, lutanja, dezorijentiranoga potucanja, što je Przyboś iskoristio u pjesmi Cztery strony (1938).
6  Premda su književni klasici uglavnom bili nedodirljivi, avangardistička oštrica nije ih uvijek pošteđivala; u tom je smislu indikativan pamflet Juliana Przybośa Chamuły poezji, protiv J. Kasprowicza.

72 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

ali nije mimoišlo ni skamandrite i futuriste). Mladopoljska poezija nije bila poetički monolitna; novija su čitanja pokazala da je najavljivala tendencije prihvaćene tek u zreloj
avangardi (osobito miješanje visokoga stila i kolokvijalnoga govora, prepoznatljivi motivi iz svakodnevice, napuštanje ustaljene simbolike i mitologije koje su se do državne
neovisnosti mahom oslanjale na korpus svenacionalnih motiva u službi jačanja nacionalne svijesti). Nesumnjivo se poezija nakon 1918. oslobodila svoje službe za „nacionalnu stvar“, a pjesnik svoje uloge učitelja neprosvijećena naroda (iako su i mladopoljski pjesnici nerado prihvaćali tradiciju shvaćanja pjesnika kao narodnoga proroka
(tzv. wieszcz), iznimno jaku i desetljećima sveprisutnu u poljskoj kulturnoj svijesti). No
poljske je avangardiste zatekla ista teškoća kao i pjesnike širom Europe - onako kako
su se lako oslobodili prijeratnoga nacionalizma, tako su se teško oslobađali simbolizma kao krovnoga poetičkoga svjetonazora; simbolizam je ponajviše utjecao upravo na
najglasnije antitradicionaliste Krakovske avangarde.
Oko 1918. skamandriti su bili najcjenjenija književna struja (skupnu su činili pjesnici
Julian Tuwim, Antoni Słonimski, Kazimierz Wierzyński, Jan Lechoń i Jarosław Iwaszkiewicz; prvi je časopis u kojemu su objavljivali bio Pro Arte, 1919., a potom su osnovali
mjesečnik Skamander (1920-28) te najtrajniji i ponajbolji međuratni književni časopis
Wiadomości Literackie (1924-39) koji im je osigurao društveni utjecaj kakav druge književne skupine nisu ni približno imale. Avangardisti (ekspresionisti, futuristi, te najvažniji,
pjesnici okupljeni oko krakovskoga časopisa Zwrotnica) pojavili su se u književnome
životu kad je već djelovala pjesnička skupina koja je preuzela ulogu novoga naraštaja
koje je unijelo živost na književnu scenu. Ne bi li se istaknuli i nametnuli javnosti, bio
je nužan sukob sa skamandritima (usput, oko 1920. skamandriti su u prosjeku bili u
dvadesetim godinama života pa njihovi protivnici nisu mogli računati na skori prestanak
njihova književnoga djelovanja, a vodeći predstavnici avangardne orijentacije – Tytus
Czyżewski, Tadeusz Peiper, Stanisław Młodożeniec, Anatol Stern, Bruno Jasieński, Julian Przyboś, Józef Czechowicz, Jan Brzękowski - bili su od njih tek nešto mlađi, što
pokazuje da između njih nije bilo generacijskoga sukoba – to je bila borba „mladih“
protiv „mladih“). Sukob i nije imao polemički karakter budući da skamandriti u njemu
nisu aktivno sudjelovali – ta je fingirana borba imala značaja samo za avangardiste koji
su, baš u suprotnosti prema skamandritima, nastojali definirati vlastiti književni program, pritom njima pripisujući konzervativizam, a sebi originalnost i inovativnost (za
avangardne je književne skupine inače karakteristično strateško pozicioniranje prema
programu koji im je neposredno prethodio; većina ih je svjesno izazvanim sukobom
ušla u književni život). Ni avangardna skupina nije bila poetički ujedinjena – uz Lechońa,
čija je poezija predstavljala tzv. tradicionalističko krilo, koegzistirala je i smjela, zasićena
neologizmima i kolokvijalizmima, za ono doba gotovo skandalozne tematike, poezija J.
Tuwima, bliska futurističkoj imaginaciji A. Sterna i B. Jasieńskoga.7 Koliko su avangardisti bili razjedinjeni ponajbolje svjedoči primjer T. Peipera8, idejnoga vođe Krakovske
7  Među deklarativno avangardnim pjesničkim skupinama, ekspresionisti su se najmanje uklapali u
avangardističke tendencije – pod utjecajem S. Przybyszewskoga, njegovali su mladopoljske pjesničke
konvencije, osobito u tematici, poput straha od tehničke civilizacije, odmaka od svakodnevice i kozmičkih tema, te katastrofizma i mističnog ozračja.
8  U drugoj polovici 1950-ih pojačao se interes za Peiperovo pjesničko i teorijsko stvaralaštvo – u časopisu Twórczość Zbigniew Bieńkowski apelirao je na revitalizaciju njegove poezije i esejistike, a apel je

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 73

avangarde, koji je nastojao formulirati umjetnički koncept časopisa Zwrotnica, i to tako
da bude bitno različit od futurističkih tendencija (krakovska se skupina nastojala pod
svaku cijenu osamostaliti u književnome životu, pa je prema ostalim pjesničkim grupacijama pokazivala netrpeljivost i polemičnost, čemu je moguće uzrok bio u Peiperovu
osobnom neprihvaćanju avangardnoga pluralizma i uvjerenju da samo njegova poezija
te poezija njegovih sljedbenika odgovara aktualnom društvenom i književnom trenutku). I u pojedinačnim autorskim opusima razlike su značajne između pjesama nastalih
početkom dvadesetih od onih nastalih u tridesetima (najizrazitiji je primjer poetičkoga
zaokreta među avangardistima poezija J. Przybośa). Potkraj dvadesetih avangarda je
izgubila značaj koji je imala nakon I. svjetskog rata; ekspresionizam, formizam i futurizam više nisu imali svojih sljedbenika u Poljskoj; živjela je estetika Krakovske avangarde, ali više kao književnokritička tema (potkraj dvadesetih nastupila je generacija
tzv. Druge avangarde koja nije bila osobito naklonjena ranim avangardistima) nego
kao konkurentna pjesnička orijentacija. Mladi pjesnici s početka tridesetih („generacija
1910“) vlastiti su pjesnički program nastojali formulirati u suprotnosti prema programu
Peiperove Zwrotnice (ipak, golem je utjecaj nekih avangardista, osobito Czechowicza i
Przybośa, na pjesništvo tridesetih godina).
Početak dvadesetih obilježio je kolektivni istup mladih pjesnika koji su se nastojali
svrstati u neku skupinu koja bi potom formulirala vlastiti ideološki i umjetnički program,
u pravilu bitno različit od ostalih aktualnih umjetničkih programa; suprotnosti su najčešće bile samo deklarativne i više stvar književne mode nego svrhovita konfrontiranja;
onoliko koliko je bilo važno pripadati nekoj skupini, jednako je toliko bilo važno i gajiti
netrpeljivost i kritičnost prema ostalim umjetničkim skupinama. No nisu svi imali formuliran program – skamandriti su izražavali su svojevrsnu „programofobiju“, pokušavajući
izbjeći poetička i ideološka svrstavanja. Neke su pak skupine, primjerice Kwadryga
(1926-31), otvoreno zastupale eklekticizam, pa su skupinu činili pjesnici vrlo različitih
izričaja (W. Sebyła, K. I. Gałczyński, S. Flukowski i dr.).
Krakovska je avangarda, iako ni na vrhuncu nije imala mnogo pripadnika pa zato
valjda i nije dugo trajala, ipak u to doba bila najhomogenija pjesnička skupina, s pjesničkim programom koji je obvezivao njezine sljedbenike, s kolektivnom povezanošću
pjesnika koji su joj nominalno pripadali, što je omogućio jasno koncipiran teorijski nacrt
uloge pjesnika u književnome životu, zamisao o ulozi pjesništva u društvu i razvijena
svijest o specifičnostima pjesničkoga jezika, što je ponajviše pridonijelo zajedništvu njezinih članova. Unutar krakovske skupine isprofilirao se Tadeusz Peiper, koji je presudno
utjecao na svoje istomišljenike, više svojim teorijskim spisima o pjesništvu i pjesničkome jeziku, nego samom pjesničkom produkcijom.
Metapjesnička publicistika u to se doba prvi put nametnula kao samostalan žanr koji
nije tek dodatak uz pjesničke zbirke ili njihov komentar, već utjecajan i poticajan putokaz i pjesnicima i čitateljima. Kroz publicistiku, a ne kroz pjesničku praksu, nametnut
je bio i imperativ novosti, invencije, originalnosti pod svaku cijenu; u tom su zahtjevu
osobito agresivni i isključivi bili futuristi (kao uostalom i u ostatku Europe, tamo gdje
je futurizam imao odjeka), bezrezervno napadajući književne konvencije i ukus publiponovio Zbigniew Herbert u znamenitom Neizgovorenom govoru o Tadeuszu Peiperu („Niewygłoszone
przemówienie o Tadeuszu Peiperze“, Tygodnik Powszechny, 1957).

74 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

ke. Peiper i Przyboś, kao teoretici Krakovske avangarde, provodili su suptilnu metodu
borbe s tradicijom – bez spektakularnih napada i grubih polemika, nastojali su optimalno ignorirati svekoliko književno naslijeđe, što su i sami prepoznali kao književn(ičk)a
utopija kratka daha, iako neobično čestu i prodornu u avangardnim pokretima (sam je
Peiper priznao da je bio pod utjecajem Staffa, Wyspiańskog i Brzozowskoga); njihova
„nova poezija“, avangardna par excellence, bila je unaprijed ocijenjena nadmoćnom
u odnosu na tradiciju jer je izravno korespondirala s aktualnim društvenim trenutkom,
poslijeratnim osjećajem civilizacijskoga napretka i tehničkim novotarijama, što nije bio
slučaj s prethodnim naraštajima, koji su se zamarali obnovom potrošenih i zastarjelih
tema, budući da im njihova epoha nije nudila takvu količinu novosti kakvu je avangardistima nudila njihova. Oštrica je deklarativno bila uperena protiv svih ustaljenih književnih konvencija, ali se ponajprije odnosila na romantičarsku i mladopoljsku tradiciju,
osobito na njihov uzvišen stil i retorički instrumentarij, koji su dvadesetih godina, katkad
vrlo grubo, bili predmetom pjesničke parodije. Iz „nove poezije“ prognane su, nekoć
nezaobilazne, metafizičke, ontološke, povijesne i religiozne teme, a uvedene, nekoć
neatraktivne, teme iz svakodnevice, situacije s gradskih ulica, kavanske dogodovštine,
pučke zabave, velegradski pejzaž. Takvim je temama odgovarao ulični govor, reklamni
slogani usred pjesničkoga teksta, umetnuti stihovi popularnih narodnih popjevaka, citati iz usmene književne tradicije, poznati najširoj publici.
Parodičnost, grotesknost, jezična dosjetka i izvedbena atraktivnost postale su tako
estetske sastavnice poezije avangardista dvadesetih godina. Pjesma je poprimila stil publicističkoga feljtona; od pjesnika se zahtijevao duh i ritam živoga govora, u nevezanu
stihu, čime se naglašavala praktična namjera prevrednovanja versifikacijskih konvencija.
Nije bilo zadana metričkog uzorka, za što se posebno zauzimao u svojim esejima T. Peiper. U tematici su bila popularna i programski poželjna tri područja – grad, velegrad i njegov pejzaž, nova, tehnička civilizacija i njezine tekovine, te krajolik kao geografska konstanta; te su se teme vrlo brzo konvencionalizirale i izgubile na svježini, budući da su bile
višestruko eksploatirane u opusima pjesnika različitih orijentacija. Grad je avangardnog
umjetnika fascinirao kao poprište svakodnevnih događaja u kojima se pak prepoznaju
nesvakidašnje, začudne i zadivljujuće sudbine i avanture, u kojima se ogleda impresivna dinamika gradskoga života i njegovih stanovnika; lirski je subjekt aktivan sudionik
gradske vreve, njezin obožavatelj i glorifikator; kao karakteristični znakovi sadašnjosti
(i, vjerovalo se, bolje budućnosti) veličani su simboli tehničkoga napretka – automobil,
tramvaj, kino, telefon, zrakoplov, radio. Tehnička su dostignuća ukidala osjećaj lokalne
pripadnosti, otvarala poljski sredinu i njezin kulturni horizont povezivala sa svijetom, pa je
u tom smjeru razvijena i geografska tematika koja je imala zadaću istaknuti širinu prostora i nove perspektive koja bi ta širina trebala omogućiti (taj je specifičan kozmopolitizam
karakterističan za avangardni svjetonazor u cjelini, iako se razgradio i iznutra urušio pod
teretom društvenih promjena koje dakako nisu donijele najavljivane promjene nabolje).
Nove su teme potisnule stare, udomaćene u poljskoj pjesničkoj tradiciji, poput seoskoga
života, netaknuta ruralnoga krajolika, domoljublja, kulta nacionalnog identiteta i poljskosti
– avangardnome pjesničkom izričaju takve preokupacije kao da više nisu bile potrebne,
bile su mu čak i suvišne, opterećujuće; trebalo se osloboditi jake i tada još uvijek djelatne
u poljskoj kolektivnoj svijesti romantičarske vizije pjesnika i njegove djelatnosti, trebalo je
poeziju pročistiti od afektiranih emocija i prilagoditi novim društvenim uvjetima.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 75

Tridesete su se godine opozicionirale prema dvadesetima, iako nije bilo formalnih
prosvjeda protiv nekog pjesnika ili književne skupine; odbačen je svjetonazor prethodnoga razdoblja, fasciniran urbanim motivima i civilizacijskim optimizmom. Tridesetih su
još djelovali neki sljedbenici Skamandra (T. Hollender) i avangarde (L. Piwowar), prihvaćajući izazove estetike tridesetih (neki su skamandriti objavili svoje ponajbolje zbirke
upravo u to doba, poput Tuwima i Wierzyńskoga, što otežava njihovo periodizacijsko
svrstavanje, ali obogaćuje njihove pojedinačne opuse i čini ih interpretativno izazovnijima). Dogodio se i bitan zaokret u odnosu prema pjesničkome jeziku – inovacija više
nije bila programski prioritet, jezična arhaičnost i poetizmi više nisu bili passé, čak su
smatrani konstruktivnim povratkom pjesničkim izvorima koje su avangardisti nepromišljeno odbacili (primjer je vrsna snalaženja u takvu jezičnom preokretu pjesnički izraz J.
Czechowicza, koji je majstorski eksploatirao kako kolokvijalizme iz svakidašnjega govora tako i zaboravljene arhaizme koje je upotrebljavao u posve novim, neočekivanim
kontekstima, postižući pritom ugođaj začudnosti koji i suvremenog čitatelja iznenađuje
svojom svježinom i originalnošću).
Avangardno odbacivanje tradicije nije se održalo kao pjesnički program. Funkcionalna rehabilitacija i afirmativno prevrednovanje bili su nužni, osobito prema pjesnicima
Mlade Poljske, kojima su avangardisti poricali umjetničku vrijednost (indikativno je da je
tridesetih nastala golema književnokritička građa o S. Wyspiańskom, a njegova je simbolička imaginacija postala književni uzora, pa i pjesnicima međusobno tako različitima
kao što su Wierzyński i Czechowicz; u razdoblju prijetećega totalitarizma i zaoštravanja
društvenih sukoba, pjesnik nije pristajao biti korifej mase, on joj se osjetio pozvanim i
suprotstaviti, i to tamnom, antimimetskom, intelektualističkom poezijom koja se više
nije bavila ljudskom gomilom i njezinom svakodnevicom (ponovno otkriće C. K. Norwida zasigurno je bilo zaslužno za ironijski, i autoironijski, zamah te rafinirani misticizam
pa i pesimizam, koji su dvadesetih bili gotovo eliminirani).
Dvadesetih je godina preokrenuta hijerarhija među pjesničkim temama; nije bilo nepoetskih tema koje ne zaslužuju umjetničku obradu, pri čemu je inauguriran postulat
koji više nijedna pjesnička struja neće odbaciti - poetičnost nije uvjetovana temom,
bitan je način na koji je tema obrađena – ako nema poetskih i nepoetskih tema, onda
postoje samo uspjela i promašena pjesnička obrada. Avangardisti su obnovili interes
za društvenu zbilju i svakodnevicu, dotad atipičnu pa i nepoželjnu u poeziji. Za razliku od proze, osobito romana, niske, banalne ljudske situacije teško su se probijale
u pjesnički obzor, u skladu s uvjerenjem da su neprikladne za umjetnički pristup i da
čitatelju tobože ne mogu omogućiti estetski doživljaj. Nije riječ o povratku tematskom
naturalizmu ili reprodukciji kolokvijalnoga govora u pjesničkome diskurzu; pjesnikov je
cilj bilo otkrivanje poetskog učinka u govoru ulice i njegovim idiomima, što se podudaralo s tendencijom demokratizacije tema i stilova. Lirski subjekt avangardne pjesme
najčešće je socijalizirani stanovnik velikoga grada, u novim društvenim okolnostima (u
pjesmi Colloquium niedzielne na ulicy J. Tuwima). Umjesto pojedinca, funkciju lirskoga
subjekta preuzela je gradska gomila, kako je proglasio Peiper u programskom članku u
časopisu Zwrotnica 1922., osmislivši krilaticu „3M“ – Masa, Miasto, Maszyna. Grad zapravo nije bio nova pjesnička preokupacija9 - u poeziju je na velika vrata ušao još s Ba9  Usp. Paryż J. Słowackoga.

76 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

udelaireom polovicom XIX. st., a u Poljskoj ga je inaugurirao C. K. Norwid. Interpretacija
grada obično je bila dvojaka – ili je leglo svih zala, mjesto i uzrok otuđenja pojedinca, ili
poprište civilizacijskoga napretka, tehničkih novina koje će osigurati bolju budućnost,
mjesto socijalizacije nekoć otuđena pojedinca, i sl. U ekspresionista je grad kaotičan,
zastrašujući, uzrok strepnje i nesigurnosti; u ranim pjesmama skamandrita i avangardista grad je pak predmet fascinacije i oduševljenja; primjer je promjenljive percepcije
o gradu poezija K. Wierzyńskoga, u kojega je u ranim pjesmama grad idiličan, dinamičan, pozitivan civilizacijski doseg (zbirka Wiosna i wino, 1919), za razliku od pjesama
nastalih kasnih dvadesetih, u kojima je grad izvor straha i crnih slutnji10. Ambivalentan
odnos prema gradu nije bio samo rezultat promijenjene društvene perspektive u duljem vremenskom odsječku, kao u Wierzyńskoga; dva su se suprotstavljena pristupa
javljala zajedno i bila zastupljena ravnopravno, poput vizija istodobno i zastrašujućega
i idiličnoga grada u J. Tuwima. U takvu je gradu živjela Peiperova masa, koja pjesniku
nije bila ni strana ni daleka, kao u pjesništvu prethodnog razdoblja, kada je nasuprot
neprosvijećenu puku stajao nadahnuti pojedinac. Međutim, tema stroja koju je u poeziju uveo Peiper svojim programom o „tri M“ doista je bila prava novost u poljskoj (pa i u
europskoj, gdje je također ušla s avangardnim pravcima) poeziji.11
Peiper je pomirio umjetnost i tehniku, uvjeren, vjerojatno pod utjecajem filma, kako
su jedno u drugome napokon našli savršena partnera12. Stroj je postao glavna preokupacija krakovskih avangardista (skamandriti se njime nisu oduševljavali). Najvrjednijim
su doprinosom o stroju rane pjesme J. Przybośa13. U tehničkoj se civilizaciji našla nova
ljepota, čovjek je u stroju napokon našao saveznika. Takva su uvjerenja oblikovala poetiku „stiska sa sadašnjošću“ („uścisk z teraźniejszością“), naglašavajući neraskidivost
poezije i aktualne zbilje. Svakodnevna vizura nije uvijek značila i programski realizam;
ekspresionisti su miješali svakidašnje banalne motive s kozmičkim, iracionalnim vizijama (iako se poljski ekspresionizam nije formirao u konzistentnu pjesničku skupinu
i imao je marginalan društveni utjecaj, pionirski je najavio spajanje dotad nespojivoga – kolotečinu svakodnevnoga života običnoga čovjeka i fantastične projekcije u budućnost, što je reprezentativno obilježje cijele avangardne formacije). Od presudna je
značaja za njezinu suvremenu recepciju okolnost da avangarda nije otkrila svakodnevicu kao temu, nego otprije poznato područje književne imaginacije podvrgnula novom
stilskom kompleksu i svjetonazoru koji je upozoravao na estetske potencijale nekoć
neprikladnih motiva koje su pjesnici zaobilazili ne nalazeći u njima nadahnuće (kombinatorika realija iz svakodnevice i fantastike karakteristična je za pjesništvo Adama
Ważyka; njegove su pjesme, neke poput novinskog izvještaja, genološki opisane kao

10  Usp. ciklus Pieśni fanatyczne (1929).
11  Poznata je Peiperova metafora iz pjesme Rano (A, 1924), koja je i posljednji stih pjesme: miasto się
rozśpiewa, jak rozmarzona maszyna (cijeli je stih zapravo začudna, aliteracijom potkrijepljena, usporedba, a metaforično su upotrijebljeni glagol „rozśpiewać się“ (doduše, u slaboj metafori), ali je inovativna
atribucija „rozmarzona“, konvencionalno neprimjenljiva na imenicu „maszyna“.
12  S. Jaworski je pisao (1980) o karakterističnom peiperovskom paradoksu – poezija mora biti autonomna, ali nikad posve neovisna o zbilji jer je umjetnost svojevrsna metonimija zbilje, dok je Peiper metafori pripisivao antirealističnost po kojoj metafora stvara novu zbilju koja je čisto umjetnička (Metafora
teraźniejszości, u: Tędy. Nowe usta. 1979).
13  Za tu je temu reprezentativna zbirka indikativna naslova Śruby (Vijci,1925).

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 77

„fantastična reportaža“, što upućuje na njihovu eklektičnost14). U ljubavnoj i erotskoj tematici dogodio se zaokret prema eksplicitnoj seksualnosti i opsesiji ljudskim tijelom (ta
je tendencija postojala još od Tetmajera, a razradili su je Tuwim i Peiper). Nije slučajno
da se tematska zaokupljenost nije zadržala kao signal privrženosti avangardi, budući
da su avangardisti i programski i praktično zastupali stilsku liberalizaciju i tematsku
otvorenost (Przyboś je od početničke fascinacije velegradom završio na temama iz
seoskoga života i urbani ambijent zamijenio pastoralnim ugođajem).15
Poezija dvadesetih godina nije bila mimetična u onoj mjeri u kojoj je to njezin program najavljivao. Pjesnik nije nasljedovao neposrednu zbilju koja ga okružuje nego je
nastojao u njoj aktivno participirati; pjesma je ipak autonomna konstrukcija, imaginarni
rezultat pjesnikove mašte, a ne prepisivanja i oponašanja zbilje; konstruktivistička koncepcija gradnje16 poetskog iskaza imala je status aksioma u Krakovskoj avangardi, a
Przyboś ju je nastavio njegovati i tridesetih. Na taj se način oblikovala tzv. fantastika svakodnevice (fantastično kao srodno grotesknomu, u kojemu pjesnička imaginacija lako
ostvaruje svoje začudne ciljeve). Groteska svakodnevice spojila je naoko najobičnije
svakidašnje motiva sa zamislima na granici zdrava razuma, čime se postizao apsurdan
učinak (omiljen u Tuwima i Słońimskoga). Przybośu groteska nije bila osobito bliska (u
tom je duhu napisao jedva nekoliko pjesama, i to na prijelazu dvadesetih u tridesete,
kad je ionako mijenjao poetički smjer), ali se zato potvrdila u poeziji Jana Brzękowskoga (primjerice, u ludističkoj imaginaciji Elephantiasis iz zbirke W drugiej osobie, 1933).
Groteska se pojavila početku avangardne formacije i ostala jednom od njezinih tipičnih
značajki do početka tridesetih (iz nje su djelomice proizašli ludizam i katastrofizam).17 U
krakovskih se avangardista groteska oblikovala kao „opći dojam“, a ne kao pjesnička
slika, proizveden miješanjem funkcionalnih stilova, neobičnih frazeoloških konstrukcija,
osobito osebujnom metaforikom. Ta je sporadična i neautentična poetička crtica obilježila tip inovacije pjesničkoga jezika krakovskih avangardista do te mjere da je sklonost
jezičnome konstruktivizmu postala ključno obilježje avangardne formacije na poljskoj
književnoj sceni dvadesetih godina i jamac njezina zaokruženog identiteta.
Kanon pjesničkih vrsta avangardni poetički sustav nije uključivao, smatrajući ih sporednim aspektom pjesničkog umijeća: svaka je pjesma bila shvaćena kao neponovljiva
i autonomna konstrukcija, pa su književni rodovi i vrste bili suvišne i ograničavajuće
kategorije. Kako potpuna negacija književnih vrsta u praksi nije moguća, probrane pje14  Velik je interpretacijski interes pobuđivala Ważykova pjesma Tramwaj (Semafory, 1924), a ovdje
navodimo samo početak pjesme iz kojega se jasno vidi eklektična tendencija spajanja motiva iz svakodnevice i poetizama, koja je rezultirala dvama gotovo potpuno metaforiziranim stihovima: Iskra zaświeciła
na lirze tramwaju / gwiazda uwięziona w czułym sercu lunet.
15  Za Przybośa je karakterističan još jedan presudan avangardistički motiv – epistemološki smjer
njegove poezije, zamišljene nad vlastitim izražajnim i izvedbenim mogućnostima, osigurao je, iako diskretno, programski zanijekanu ontološku dimenziju poeziji Krakovske avangarde.
16  Metafora gradnje pjesničkog iskaza nije slučajna, budući da je u konstruktivističkoj doktrini (još
jedan omiljen pojam iz avangardne teorije i prakse) poezija doslovno shvaćena kao „sztuka budownicza“.
17  Sredinom dvadesetih u europskoj je poeziji, ponajprije francuskoj, dominirao nadrealizam, koji se,
kao sveobuhvatna teorija kulture a ne samo kao pjesnički program, nadahnjivao groteskom i apsurdom;
pa ipak, s obzirom na poljske društvene okolnosti i unatoč očitoj prisutnosti grotesknih momenata u
poljskih pjesnika tijekom cijeloga razdoblja međuraća, nadrealizam nije imao oslonca u poljskoj kulturnoj sredini pa kao književni program nikad nije zaživio.

78 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

sničke forme ipak su se ponavljale, bez obzira na postulat o neponovljivosti; razlike
između, primjerice, romantičarske opisne poeme i avangardne opisne pjesme goleme
su; avangardni je opis sličniji reportaži iz dnevnoga tiska nego afektivnoj, nabijenoj emocijama opisnoj lirici, koja je stoljećima, a pogotovo u romantizmu, smatrana vrhuncem
estetskog izražavanja; Peiper je čak osmislio novu vrstu, „rascvjetanu pjesmu“ (poemat
rozkwitający, rascvjetana pjesma, za što je ponajbolji primjer njegova podulja pjesma
Na plaży iz zbirke Raz, 1929); avangardistima nisu bile strane baš sve konvencionalne
pjesničke vrste (primjerice oda i himna, iako su ih, naravno, dosljedno njegovali skamandriti, poput Iwaszkiewicza18). Među avangardistima je prevladalo funkcionalističko
shvaćanje književnih vrsta, koje se zadržalo do danas – tradicionalni i strogi genološki
sustav ne može biti rehabilitiran, ali ni književna vrsta kao konstitutivni element književnog oblikovanja ne može biti ukinuta. Zanimljiva je sudbina ode (primjeri su funkcionalne obnove starih pjesničkih vrsta Peiperove ode Odezwa i Książka).
Za razliku od područja pjesničkih vrsta, krakovski su avangardisti imali razmjerno
teorijski razvijenu koncepciju pjesničkoga jezika; taj je aspekt njihove djelatnosti izravno utjecao na potonje naraštaje (čest predmet oštrih rasprava, od beskompromisnog
negiranja do oduševljenog prihvaćanja). Koncepcija naime nije bila homogena – njezini
su se zagovaratelji međusobno znatno razlikovali, ponajprije Przyboś i Peiper; od njih
se pak još više distancirala osebujna i autentična estetska vizija J. Brzękowskoga, na
kojega je presudno utjecao francuski nadrealizam, inače dalek ostalim avangardistima
iz krakovske skupine, a i s vremenom se bitno mijenjala i prilagođavala novom ukusu i
pjesnikâ i publike; najdosljedniji je ostao Peiper, za razliku od Przybośa, koji je uvelike
evoluirao od rane faze oko Zwrotnice do zbirki iz tridesetih godina. Koncepcija pjesničkoga jezika bila je oblikovana trojako – kroz pjesničku praksu, u teorijskim člancima
i nešto sažetije i eksplicitnije u manifestima, među kojima su već u najranijoj fazi bile
vidljive napetost i neusklađenost (cjelovitost su joj osigurala tek naknadna književnopovijesna tumačenja, osobito nakon 1956., kada je cijelo razdoblje međuraća, pogotovo
prva faza dvadesetih godina, bilo podvrgnuto afirmativnom prevrednovanju).
Premda to nikad nije izrijekom potvrđeno, avangardna je koncepcija pjesničkoga
jezika bila pod utjecajem francuskoga simbolizma, osobito njegove kasne inačice u
poeziji P. Valéryja; u toj je tradiciji započeo proces redefiniranja poetske funkcije prilagođen avangardnoj formaciji, što je Peiper oduševljeno prihvatio, a njegovi istomišljenici
razvijali u praksi. Poezija je bila definirana kao „jezik u jeziku“, određen, uvjetovan i
podložan jedino vlastitim zakonima i mogućnostima. Bitna je postala i razlika između
poezije i proze, pri čemu se pod prozom podrazumijevao svaki doslovan, „prozaičan“
govor; poezija nije smjela biti narativna, eksplicitno opisna ili refleksivna, nikakva moralističko-didaktička poruka nije bila dobrodošla. Svaka diskurzivna nit koja imenuje,
opisuje ili vrednuje predmet odudarala je od avangardnih težnji (štoviše, njihov je cilj bio
da predmet bude jedva prepoznatljiv, ako ga se uopće može registrirati, ili da se barem
ne da prepričati odnosno parafrazirati). To što govori pjesma ne da se nikako drukčije
reći, a da ne bude značenjskih gubitaka; smisao ostaje povezan sa samim tekstom, bez
obzira na čitateljevu imaginaciju i uvjerljivost interpretacije; poetska funkcija ne mora
uvažavati apelativnu, još manje spoznajnu (u užem obavijesnom smislu, budući da i
18  Usp. njegovu zbirku Powrót do Europy (1931) ili odu Do prostego człowieka J. Tuwima.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 79

poetska funkcija može imati spoznajni aspekt). Značenjska autonomija pripisana pjesničkom iskazu imala je normativni karakter, iako je pjesnička praksa pokazala i drukčije zamisli; neovisno o semantičkoj autonomiji, riječi ne gube kontakt s izvanjezičnom
zbiljom, koje se avangardisti nipošto nisu bili spremni odreći; taj je spor riješio Peiper
pojmom pseudonima, pjesničkoga znaka, oslobođena njegove komunikacijske i obavijesne zadaće, podređenog estetskoj svrsi koja nije dužna prenositi obavijest, uvjeravati
ili zabavljati primatelja. Zato su neke Peiperove pjesme čitane kao čisti eksperimenti,
rezultati njegovih teorijskih promišljanja, aneksi zadanoj poetičkoj putanji, a ne kao plod
pjesnikove imaginacije. Ipak, u tom smjeru Peiper zapravo nije imao dosljednih sljedbenika, iako su njegove zamisli bile usvojene i izvan Krakovske avangarde, ponajviše
njegove postavke o pjesničkoj metaforici, koje su jedan od najznačajnijih doprinosa
Krakovske avangarde razvoju moderne poljske poezije.
Avangardna je koncepcija pjesničkoga jezika izvanredno nadahnuto razvila teoriju
pjesničke metafore. U književnopovijesnim pregledima govori se o avangardnoj „ideologiji metafore“ (pojam ideologije u krakovskih je avangardista označavao i poetički
smjer i društveni svjetonazor). Za Peipera metafora nije bila tek jedan među mnogobrojnim tropima, nego temeljni način uspostavljanja značenja i ostvarivanja poetske funkcije. Opisao ju je kao antirealističnu tvorevinu koja ima sposobnost oblikovanja objekata
(imaginarnih, dakako, nipošto materijalnih, što ne znači da materijalni predmeti nisu u
avangardista pronašli svoje mjesto, naprotiv) koji imaju autonomno značenje, a opet
nisu neposredno prepoznatljivi u izvanjezičnoj zbilji.
Metafora najpotpunije razvija pjesničku imaginaciju, inovaciju i kreativnost jer njezina
struktura dopušta bezgranično kombiniranje međusobno najrazličitijih semantičkih sastavnica – zato metafora može spojiti i najudaljenija područja zbilje koja nigdje drugdje
nisu spojena osim u pjesničkom iskazu. Kao kreativan spoj nespojivoga i ekonomično
pjesničko sredstvo – metafora s malo riječi prenosi bezbroj značenja, osigurava „štedljivu“ uporabu riječi (za razliku od proze, od poezije se očekuje lapidarnost izraza i
pregnantnost značenja) i maksimum aluzija s minimumom riječi19. Metafora nije riječ
što pjesniku u trenutku nadahnuća padne na pamet i plod je isključivo njegove mašte;
dobra metafora je „napravljena“, ona je originalna pjesnikova konstrukcija kojom on
dokazuje svoje pjesničko umijeće, a njezina je upotreba najneposredniji i najprecizniji
način estetski relevantnog oblikovanja stanja, osjećaja i misli u pjesničkom iskazu, ali
takav da se ta stanja, osjećaji i misli ne imenuju nego se perifrastički zbijaju oko svojih
ekvivalenata20.
Peiper je bio uvjeren da se metaforičko značenje ne iščitava na razini pojedinačnih
riječi nego na razini većih jedinica, sintagmi, stihova, te na razini pjesme u cjelini. Iako je
naglašavao višeznačnost svake riječi ponaosob, imao je svijest o mogućnostima aktualizacije višeznačnosti u iskazu, što je nazvao „organiziranom višeznačnošću“ (zorganizowana wieloznaczność), u kojoj riječi uspijevaju maksimalno realizirati svoj semantički
potencijal. Zato je metafora savršeno „međuriječje“ (międzysłowie), značenjska sfera u
19  „Maksimum aluzji w minimum słów“ poznata je maksima J. Przybośa, a spominje ju Peiper u članku Metafora teraźniejszości (1930).
20  „Ekwiwalenty uczuć“, tako je Peiper nazivao sastavnice metafore, semantički autonomne u odnosu na izvanjezičnu zbilju, međusobno nespojive po svojim denotacijama, a u pjesničkom iskazu ključne
„proizvođače“ značenja.

80 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

kojoj se ne očituju leksička značenja, ni na paradigmatskoj ni na sintagmatskoj razini,
nego isključivo značenja na diskurzivnoj razini, koja su rezultat njihove inovativne i začudne međusobne kombinacije, zahvaljujući kojoj nastaju „lijepe rečenice“, kako ih je
zvao Peiper (svojstvo „lijepoga“ nije se odnosilo na sintaktički ustroj, nego na semantičko ispunjenje).
Dvije su temeljne mogućnosti sintaktičkog ustroja metafore – prvi iscrpljuje krajnje
mogućnosti sintaktičke arhitektonike, razvija složene paralelizme, ponavljanja, gradacije, inverzije; drugi se služi elipsom koja skraćuje i sažima iskaz sabirući značenjsku
potku u svega riječ ili dvije i pritom maksimalno intenzivira značenjski učinak iznenađenja koje metafora proizvodi. Te su dvije izvedbene mogućnosti krakovski avangardisti uzorno razvijali – Peiper je bio skloniji razgranatoj metafori21, dok su metafore u
Przybośa, vjerojatno najuspjelije u cijelome razdoblju, vrsni primjeri eliptičnih iskaza22
(elipsa je karakteristična i za Czechowicza, kojemu je bila plodno sredstvo iscrpljivanja
semantičkoga potencijala riječi).
Strategija gradnje i upotrebe metafore utjecala je na organizaciju avangardnoga pjesničkog iskaza u cijelosti. Metafora je koncentrat, ekstrakt, poetičkog otklona krakovskih
avangardista u odnosu na konvencionalnu upotrebu pjesničkih sredstava, osigurava im
značenjsku otvorenost i raznolike mogućnosti reinterpretiranja i dopunjavanja (ta je okolnost katkad tumačena kao namjerno zbunjivanje čitatelja koji nikako ne uspijeva „uhvatiti“
značenje jer baš kad pomisli da je obuhvatio cjelinu, jedna riječ „ispadne“ iz sintagmatskoga niza i on je ponovno na početku - ova tipična poteškoća s avangardnim pjesničkim
tekstovima osnova je njihove recepcijske i interpretacijske svježine, a metafora bitno pridonosi učinku semantičke otvorenosti). U razumijevanju naravi pjesničkog iskaza i pjesnici su bili podijeljeni među dvjema razmjerno oprečnim tendencijama – prema prvoj,
pjesma je zaokružen, dovršen, autonoman i ničim izvana uvjetovan iskaz (iako je njegovo
tumačenje povezano s izvanjezičnom zbiljom, on sam nije rezultat interakcije pjesnikove
imaginacije i kontakta sa zbiljom; ako je pjesnik i bio pod utjecajem zbilje23, u procesu
diskurzivacije taj se moment briše i diskurz se od njega odcjepljuje). Prema drugoj tendenciji, i nastanak i razumijevanje pjesničkog iskaza izravno su povezani sa sustavom
referencija izvan njega samoga. Katkad je taj nadređeni referent bio pojednostavljen pa
su pjesnici zahtijevali da se pjesme ne izdvajaju iz ciklusa, da opus ostane nerazdvojna
cjelina, da se pojedinačan pjesma tumači s obzirom na pjesme suvremenika i na podlozi
njihovih teorijskih tekstova i sl. Takve su hipotetičke cjeline srodni stilski kompleksi24, koji
imaju veću književnopovijesnu nego interpretacijsku vrijednost.25
21  Takva je posljednja strofa Peiperove pjesme Rano, koja se sastoji od nekoliko umreženih metafora
(dvije jake), a glasi: Chwila, brzask opadnie, srebro dnia przepłynie miastem, / człowiek wstanie, spojrzy
na świat jak na syna, / a z tem / miasto się rozśpiewa, jak rozmarzona maszyna.
22  Jakom eliptičnom metaforom počinje Przybośeva pjesma Gmachy (1930): Poeta, / wykrzyknik
ulicy.
23  Budući da su avangardisti bili upućeni na „optimalnu projekciju u budućnost“ (A. Flaker, 1984),
bili su skloni i utopističkim zamislima, kakva je vjera u mogućnost potpune rezignacije od zbilje i stvaranje radikalno autonomnoga pjesničkoga jezika (usp. Paradigme 20. st. Avangarda i postmoderna, D.
Oraić Tolić, 1996); krakovski su avangardisti u zahtijevanju autonomije pjesničkog iskaza bili razmjerno
umjereni, vjerojatno zato što je njihov vođa T. Peiper bio uvjeren da se avangardnost njihova programa
i sastoji u uravnoteženoj i poticajnoj sprezi sa zbiljom.
24  Sintagmu je prvi upotrijebio A. Flaker u djelu Stilske formacije (1976).
25  Stilski kompleks pjesništva Krakovske avangarde ipak ima nekoliko čvrstih odrednica (usp. Poezja

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 81

Danas je poljska avangardna poezija dio književnoga naslijeđa i kulturne tradicije,
dio formacije neponovljive po svojim ključnim osobinama, bitno različite od epohe koja
joj je prethodila, a pogotovo od epohe koja je nakon nje uslijedila. Ta je perspektiva
s vremenom postala presudna u njezinu tumačenju, budući da su tek danas vidljivi
njezini utjecaji na potonje pjesničke naraštaje te uloga koju je imala u svojemu društvenom trenutku. Ne može joj se poreći modernost i estetska osviještenost u skladu sa
svjetonazorom formacije kojoj je i nominalno pripadala; njezini su najbolji predstavnici
razmjerno rano postigli status književnih klasika, što nije česta pojava među europskim avangardistima, koji su desetljećima bili osporavani, a potom im je priznavana
tek originalnost, no u pravilu su se teško probijali do publike i primjerenog tretmana u
književnopovijesnim pregledima.
Pjesništvo Krakovske avangarde nastajalo je usporedno s književnom teorijom koja
ga je mjestimice nadopunjavala, a pjesništvo je teoriju kadšto opovrgavalo; teorija pseudonima i ekvivalenata koju je osmislio Peiper i čiji su rezultati vidljivi u njegovim zbirkama, odnosila se zapravo na opću narav odnosa predmeta i jezika i nije imala strogo
programski karakter, a njegovi su je mladi učenici razvijali svatko na svoj način, u pravilu
otkrivajući potencijale posrednoga, metaforičkoga govora koje Peiper nije predvidio.
Krakovska je avangarda bila toliko utjecajna tridesetih godina da se pripadnost avangardnome pokretu očitovala kao što veća sličnost s Przybośem koji je nehotice preuzeo
ulogu vođe novih pjesnika avangardista (a takvi su bili gotovo svi koji su debitirali početkom tridesetih), premda nikad nije predvodio neku književnu skupinu. Upravo kao
polska okresu międzywojennego, str. 76-81): a) jukstapozicija (usporedni položaj) značenjskih elemenata uzajamno nepovezanih; konstrukcijsko načelo često u A. Ważyka, što neke njegove pjesme čini
izrazito značenjski neprozirnima, iako su sintaktički besprijekorne; obično je svaka riječ nositelj autonomna značenja i treba ju čitati na taj način, a ne nužno kao dio sintagme ili stiha, budući da joj njezin
najbliži kontekst značenjski nije komplementaran; b) segmentacija teksta, koja nije posljedica razvijanja
teme, nego rezultat promjenjive perspektive lirskoga subjekta koji svoje „ja“ artikulira u zamišljenu dijalogu s apostrofiranim „ti“, iako nema pravih signala razgovora, budući da taj „drugi“ nema svoj glas,
već služi portretiranju i samoispovijedanju lirskoga „ja“; c) treća je odrednica svojevrsni Czechowiczev
izum, a rado su je primjenjivali i pjesnici Druge avangarde – postupak približno odgovara struji svijesti
u prozi: slobodno i naoko nepovezano nizanje asocijacija, snatrenja, dojmova, koji se ne odnose na
isti predmet (pritom su redovito izostavljeni modalni konektori koji bi najavili san, halucinaciju ili citat; u
takvim je pjesmama teško odrediti predmet i subjekt, budući da su polifone, s mnoštvom glasova, pa
je čitatelj prisiljen stalno postavljati pitanje „Tko govori?“, i na njega mijenjati odgovor iz stiha u stih; d)
upotreba konvencionalnih fraza, uzrečica i svakodnevnih kolokvijalizama u za njih neobičnim kontekstima, što ukida njihovu doslovnu, a intenzivira figurativnu upotrebu; u ovoj je domeni metafora izrazito
funkcionalna, što je najviše iskoristio Przyboś, pa su njegove pjesme, sastavljene od naoko najobičnijih
riječi, zasićene metaforičkim značenjima (semantički su otkloni vidljivi na razini riječi i njezina najbližega
konteksta, pa su stoga Przybośeve metafore prikladne za većinu modela tumačenja, budući da se jedna
metafora jasno odvaja od druge, što ih čini uočljivijima). Nijedna se od ovih odrednica nije u potpunosti
razvila u svih pripadnika pjesničkoga naraštaja s početka dvadesetih; razvile su se znatno kasnije, pa
je tako usporedni položaj značenjski inkompatibilnih riječi razradio T. Różewicz i naraštaj pod njegovim
utjecajem koji je stvarao nakon 1956 (takva je konstrukcijska os očito savršeno odgovarala oblikovanju
kaotičnih stanja i predodžbi koje se ne daju otprve međusobno povezati i svjedoče o dezintegraciji
lirskoga subjekta); lirski monolog kao imitaciju toka svijesti koristio je ratni naraštaj na čelu s K. K.
Baczyńskim; na Przybośa se oslanjala tzv. lingvistička poezija (prijelaz 1950/60-te – Z. Bieńkowski, M.
Białoszewski, T. Karpowicz), koja je gradila semantičku potku ispražnjavanjem i ogoljivanjem ustaljenih
fraza, klišeja, žargona, što je 1970-ih postalo glavno pjesničko oruđe u borbi protiv semantički okoštala
i ispražnjena javnoga govora medija, politike i propagande (pjesništvo Novoga vala – S. Barańczak, R.
Krynicki).

82 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

rezultat interpretacija Przybośeva pjesništva, tri su se značajke nametnule kao prepoznatljive smjernice cijele Krakovske avangarde:
Lirski monolog nikad nije izravan, doslovan govor – njegova je narav metaforička, a
glavni mu je jedinica „metaforička rečenica“, mjesto neočekivanih semantičkih obrata i
ishodište višeznačnosti. Višeznačnost se može očitovati kao sudar dvaju inkompatibilnih konteksta, odnosno kao ujedinjavanje u metaforu riječi iz različitih područja, što je
čest slučaj u Przybośa. Metaforičko definiranje pri kojem se predmet imenovan, nakon
čega slijedi njegovo metaforičko objašnjenje, postupak je karakterističan za Peipera i
Przybośa. Peiper je udaljivao riječi od stvari tako što bi u metafori naglasio samo jednu
osobinu stvari, i to onu koja nije tipična (Czyli).
U pjesmi je njezina struktura neovisna o tradicionalnim versifikacijskim pravilima jer
avangardna pjesma posjeduje vlastitu kompozicijsku logiku, pa tako stih može biti samostalna rečenica, sintaktički besprijekorna, što je uobičajeno kod Peipera, a može biti
i sintaktička jedinica proizvoljno prekinuta i rascjepkana, čime se sugeriraju novi odnosi
među riječima dvaju susjednih stihova koji nisu tek sukcesivne sekvence, nego su međusobno značenjski ovisni i reflektiraju emocionalno stanje lirskoga subjekta.
Zahvaljujući novim odnosima koje uspostavlja metafora, pjesma oblikuje predodžbu
o stvarima koja se razlikuje od stanja u zbilji, što znači da subjekt formira vlastitu zbilju,
jezičnu, jer njezine jedinice postoje samo u jeziku, one nemaju izravne ekvivalente u
realnome svijetu. Lirski je subjekt dinamična kategorija i njegovo je gledište promjenjivo, konstituira se u samom iskazu, i to s obzirom na njegov odnos prema pojavama i
predmetima o kojima govori. To znači da nije ona taj koji određuje njihov karakter, nego
je obrnuto – drugim riječima, ne samo da on preoblikuje zbilju (metaforama), nego i
odnos između njega i opisivane zbilje određuje njegovu narav (ta se dva plana kod
Przybośa uvijek ravnopravno očituju).
Svojom vizijom pjesničkoga jezika Krakovska se avangarda izdvaja od ostalih književnih pravaca u razdoblju međuraća. Njezina se zasluga ponajprije očituje u pokušaju usklađivanja umjetničkoga programa s aktualnim društvenim procesima, a kada je
tridesetih društveni utopizam postao neodrživ, njezin se utjecao ogledao isključivo na
književnom planu, osobito zahvaljujući Przybośu koji je realizirao ideje konstrukcije,
funkcionalnosti i posrednoga, metaforičkoga govora, spojivši ih s karakterističnim slobodnim stihom u kojemu su metafore isprepletene, sintagme prepolovljene, rečenice
nepotpune. Taj przybośevski avangardizam postao je tridesetih godina književna moda
i većina se mladih pjesnika profilirala s obzirom na vlastiti odnos prema postavkama
Krakovske avangarde, o kojima pak diskusije nisu jenjavale ni kada je avangarda izgubila prvenstvo na književnoj sceni. Doduše, književne skupine koje su se pojavile
polovicom tridesetih godina poslije su nazvane Druga avangarda, premda je naziv razmjerno loš i ukazuje jedino na njihovu međusobnu sličnost koja se ponajprije očitovala
kao suprotnost prema Krakovskoj avangardi i skamandritima.
U trenucima rasplinuća društvene utopije koju je njegovala Krakovska avangarda i kada se Peiperu počinju spočitavati formalizam i izgubljen osjećaj za povijesnu
i metafizičku perspektivu, novi naraštaj avangardista inzistira na primatu imaginacije
i vizualnosti (to su uostalom bile i nove poetičke pozicije Przybośa i Brzękowskoga).
Kao ključna umjetnička figura u drugome valu avangardnoga pokreta nametnuo se Józef Czechowicz (1903-1939). Zahvaljujući njegovu osobnom angažmanu, u Varšavi je

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 83

1934. organizirana književna večer pod karakterističnim nazivom „Najazd Awangardy“
(„Napad avangarde“) na kojoj su sudjelovali umjetnici iz cijele Poljske, što je bio pokazatelj širokoga zamaha avangardnoga pokreta koji više nije bio ograničen na časopise
i njihove autore, već je poprimio općepoljski karakter, što je razlika koja se obično ističe
u usporedbama avangarde dvadesetih i tridesetih godina. Za razliku od Peipera, Czechowicz nije bio teoretičar poetskoga jezika, no bio je iznimno plodan pjesnik. Svojim se
malobrojnim teorijskim člancima pozivao na Zwrotnicu i pojmove konstrukcije, stvaralačke discipline i na nužnost postojanja svijesti o umjetničkome postupku; ideja o mašti
kao glavnom pjesnikovu nadahnuću odraz je Czechowiczeva osobnog senzibiliteta koji
je bio sklon velikim temama, metafizičkom nemiru i katastrofičnom poimanju svijeta
oko sebe. Katastrofizam ga je približio poetskome jezika s mnoštvom simbola i mitema
koji su odražavali autorova pesimistična stanja. Nakon Peipera pa potom Przybośa,
kritika je Czechowiczu dodijelila mjesto kreatora zasebnoga i autentičnog avangardnoga pjesničkog obrasca i autora koji je izgradio vlastiti poetski sustav oslanjajući se na
avangardni stilski kompleks. Czechowiczev „umjereni avangardizam“ (Jaworski:119),
umjeren jedino po tome što se oslobodio rigoroznog postulata o organizaciji i strukturiranosti kojeg su se pridržavali krakovski avangardisti, obično se pripisuje književnoj
skupini koja je nazvana Awangarda Lubelska, kadšto se naziva i „Czechowiczevom
školom“ (naziv se neprecizno pripisuje avangardnoj poeziji druge faze koja se općenito
bavila pitanjima ljudskoga postojanja, egzistencijalnim nemirom, temama smrti, povijesti, civilizacijske krize i globalne katastrofe, no zapravo je riječ o prirodnom otklonu od
peiperovskoga kanona koji je prevladao tridesetih godina i nije nužno povezan s Czechowiczevim stvaralaštvom, što dokazuje i komplementaran stilski kompleks skupine
Żagary).
Časopis Żagary izlazio je od 1931. do 1934. u Vilniusu i, ponovno na tragu Zwrotnice,
njegovi su autori (Henryk Dembiński, Czesław Miłosz, Jerzy Putrament, Tadeusz Byrski) pisali o idealima ekonomičnosti i konstruktivizma. Štoviše, opširan članak Stefana
Jędrychowskoga u prvome broju u mnogome je podsjećao na Peiperovo tumačenje
futurizma. Najočitija je sličnost s Peiperom na planu društvene uloge umjetnosti i umjetnikove zadaće da usmjerava narod u duhovnome smislu. Upućenost na kolektivne interese povezivale je žagariste s Krakovskom avangardom, osobito sa samim Peiperom, a
njihov je spor povezan s časopisom Linia kojemu su zamjerali pretjerano naglašavanje
organizacije na štetu poetske poruke i, što je Miłosz otvoreno kritizirao, tematsku upućenost na tehnička otkrića – novi naraštaj pjesnika društvenu je perspektivu i njezin
odnos s umjetnošću shvaćao mnogo šire od prihvaćanja i iskorištavanja promjena u
društvenim procesima; žagariste nije zanimala svakodnevica nego povijest, i zato se toliko razlikuje njihov pojam društvene strukture od istovjetnog pojma u teoriji Krakovske
avangarde. Katastrofična vizija po kojoj će nestati sve što postoji u sadašnjosti i uznemirujuća svijest o ljudskoj prolaznosti obilježile su pjesništvo Druge avangarde koje
se obično poistovjećuje s djelovanjem Jerzyja Zagórskoga, Aleksandra Rymkiewicza i
Czesława Miłosza.
Miłosz je tridesetih godina objavio dvije pjesničke zbirke – Poemat o czasie zastygłym
(1933) i Trzy zimy (1936). Pjesme iz prve zbirke autor je poslije redovito izostavljao iz
svojih sabranih djela smatrajući ih eksperimentom iz vremena kada ga je zanimala kolektivna sudbina kojoj jedinka ne može umaći unatoč svojim individualnim naporima.

84 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Pojedinac se neumitnoj sudbini ne može suprotstaviti realizacijom svojim praktičnih,
svakodnevnih ciljeva nego visokim moralnim poretkom kojemu je stran svaki pragmatizam i koristoljublje – takav herojski moralni autoritet karakterističan je subjekt ranoga
Miłosza koji je u cijelome svojem stvralaštvu zadržao metafizički koncept razumijevanja
čovjekove naravi kojemu je cilj bio definirati neprijeporne moralne kategorije koje čovjeku pomažu da opstane u svijetu izloženom katastrofičnim preokretima. Miłosz je zamjerao ranim avangardistima što su odrekli naslijeđa Mlade Poljske i time posve negirali
metafizičku problematiku inzistirajući na objektivizmu i racionalizmu koje je u poeziji nemoguće postići, a istodobno se skrivajući iza kolektivnoga „Mi“ i reducirajući osjećaje
na funkcionalnu mjeru koja odgovara formi, a ne sadržaju. Miłoszevo glasno „Ja“ bilo je
prosvjed protiv peiperovskoga sakrivenoga subjekta koji o sebi nikad ne govori izravno,
a i o drugima govori posredno, kroz nešto treće – vođa mase, onaj koji pokazuje put,
apelira i glorificira, rijetko se gdje ukazuje kroz vlastitu osobnost. I Peiperov i Miłoszev
subjekt participiraju u društvenom biću, ali Miłoszev se ne može svesti na kategoriju
„jednoga među mnogima“, on se želi razlikovati od svake druge jedinke.
Dok je Krakovska avangarda naglašavala sličnosti koje su joj bile adut u izgradnji
društvene utopije, Druga je avangarda razgrađivala kolektivni duh naglašavajući razlike
i rušeći bilo kakvu mogućnost opstanka postojeće društvene organizacije. Peiperovski
se subjekt samoodređivao kroz sudjelovanje u društvenim procesima, u odnosu na
vlastitu tjelesnost i fizički kontakt s materijalnim svijetom; miłoszevski se subjekt samoodređuje u moralnim kategorijama i postoji samo u metafizičkoj sferi. Homo metaphoricus (Jaworski:124) nije spoznatljiv izravno, nužne su poveznice, objašnjenja, definicije
koje se nikad ne mogu iščitati do kraja; premda su i Miłoszevi tekstovi metaforički slojeviti, njihov otvoreni i transparentni subjekt sugerira čovjeku da ogoli svoju narav i progovori u svoje ime, a ne u ime većine. Ta je tendencija kasnije prepoznata kao zaokret ka
problematici čovjeka kao jedinstvenoga bića i njegovu antropološkom i metafizičkom
određenju, što je bila nova smjernica većine pjesnika koji su debitirali oko 1935.
Krakovski književni časopis Nasz Wyraz (1935-39) i varšavski književni klub „S“ otvoreno su kritizirali naslijeđe Krakovske avangarde. Klubu je pripadao i Jan Kott koji je
javno istupao protiv Peipera i njegova kulta tehničke civilizacije, protiv Czechowicza koji
je navodno oživio infantilizam, govoreći o umjetnosti koja mora preispitati čovjekovu
moralnu odgovornost, a srodni su se motivi pojavili i kod Zbigniewa Bieńkowskoga koji
je govorio o „prometejskim idealima“ (Jaworski:124) i propovijedao oslobođenje od
pravila poezije „lijepih rečenica“. Naraštaj mladih pjesnika koji su se pojavili u književnom životu uoči druoga svjetskoga rata nije mogao razumjeti nadahnuća krakovskih
avangardista i njihove su ih postavke asocirale na posve drukčije društvene mehanizme
od onih kojima se Peiper zanosio nakon svojega povratka u Poljsku 1921. Avangarda je
u razdoblju neposredno prije rata već bila stekla status tradicije o kojoj se treba izjasniti,
ali je ne treba nasljedovati. Rat je ujedinio sve umjetničke pravce i raznorodne književne
skupine pod jedan nazivnik, pa premda je neprecizan i donekle nepravedan prema
naraštaju nakon 1935., pojam „književnosti međuraća“ i danas živi u književnoj historiografiji, a na njega se izravno nadovezuje jednako problematičan pojam neoavangarde.
Već oko 1930. avangardnome je valu u Europi oslabio intenzitet; taj je proces dugo
trajao i nije se događao u svim dijelovima Europe istodobno. Razlozi opadanja interesa
za avangardnu umjetnost često su bili društveno-političke naravi, a kadšto su bili izrav-

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 85

no povezani sa sudbinom istaknutih avangardnih umjetnika. Društveni sukobi i početak
diktatorskih režima u neposrednoj blizini Poljske (u Rusiji i Njemačkoj) nametnuli su
drukčiji odnos prema zbilji od onoga koji je avangarda promovirala početkom dvadesetih godina. Jednostavnost, izravan stav, povratak tradiciji, realizam koji nimalo ne uljepšava zbilju, opće stanje nemira i pesimizma, to su odjednom postale nove umjetničke
pozicije koje nisu zaobišle ni pjesništvo. Osim toga, nijedan onodobni represivni režim
nije odobravao avangardne ideje jer im je bila mrska svaka pomisao na inovacije i originalnost, bez obzira što je avangarda veličala društvene temelje koji su omogućili nastanak velikih europskih sila (iznimno snažan osjećaj kolektivne povezanosti, afirmativan
odnos prema tehničkoj civilizaciji u kojoj je pojedinac samo djelić velikoga društvenoga
stroja te apologija rada i kompetitivnoga duha ideološke su smjernice koje je zdušno podupirala i Krakovska avangarda, kao uostalom i velik dio avangardnoga pokreta
od kraja Prvoga svjetskoga rata do kraja dvadesetih, a koje su iskorištene u drugoj
polovici tridesetih za jačanje ksenofobije i netrpeljivosti koje su pak bile preduvjet za
mobiliziranje masa u destruktivne svrhe – iako na njezinu tlu takve društvene strukture
nisu nastajale prirodnim putem, upravo je Poljska trpjela pogubne posljedice isključivih
ideoloških sustava koji su svoje vrhunce doživjeli uoči početka Drugoga svjetskoga
rata). I teoretičari koji su se nakon rata isticali svojim otvorenim duhom i kritičarskom
svježinom, među ostalima i Győrgy Lukács (Jaworski:126), o avangardi su isprva pisali
kao o antirealističkoj, dekadentnoj, malograđanskoj umjetnosti (Lukacs je govorio uvijek o „takozvanoj avangardi“).
U Poljskoj je u doba staljinističkog ozračja, kada je jedina priznata književnost bila
ona strogo realistička, avangardna umjetnost izjednačavana s izvještačenom, iskvarenom i opasnom nastranošću. Tridesetih su godina Marian Czuchnowski i Ignacy Fik
nazivali program Zwrotnice „ideologijom modernoga građanstva“, ali djelomice s primjesom shvaćanja pojma građanstva kao isprazne buržoazije koja se divi onome što
ne razumije. Fik je nastupao s pozicija političke ljevice koja je zahtijevala od umjetnika
izravan politički angažman, a pojam avangarde povezivao je na društvenome planu s
klasnom borbom, a avangarde „eksperimente“ držao je dijelom pomodnoga trenda koji
je kratko trajao i nije ostavio značajnijega traga.
Početak Drugoga svjetskoga rata označio je konačan kraj avangardne paradigme,
povratak tradicionalnim vrijednostima i izraženu potrebu za popularizacijom književnosti; u takvu kontekstu, prirodno je da je optimizam Zwrotnice bio potisnut i zaboravljen,
a punu je afirmaciju doživjela katastrofična poezija Druge avangarde. Međutim, ni taj
trend nije potrajao s obzirom da je u poraću zavladala isključiva paradigma realističkog
diskursa, a utjecaji u ono doba dominantnoga francuskog egzistencijalizma slabo su
dopirali na europski Istok. Ipak, u nekih je poslijeratnih pjesnika avangardno naslijeđe
bilo itekako živo, primjerice u Tadeusza Różewicza čiji je impersonalizirani subjekt podsjećao na peiperovsku redukciju emocionalnosti (S. Jaworski opisao je Różewiczev stil
kao podvrstu avangardnoga diskursa, no narav te sličnosti do danas nije adekvatno
istražena).
Povratak avangarde u literarne diskusije nastupio je polovicom pedesetih godina
kada se javila potreba da se avangardni sustav temeljito istraži, opiše i vrednuje, pa se
taj probuđeni interes za avangardu kadšto naziva i neoavangarda (premda se pojam
nerijetko poistovjećuje s tendencijom otklona i zasićenja od socrealističke propagan-

86 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

dne književnosti i nije uvijek u izravnom suodnosu a avangardnom formacijom). Za
razliku od Peipera koji u poraću nije bio aktivan u književnome životu, Przyboś tada
doživljava novu etapu afirmacije svojega stvaralaštva, istodobno pokušavajući spojiti
naslijeđe avangarde sa suvremenim književnim pojavama, što je nastojao primijeniti i
u vlastitu pjesništvu koje je i tematski i poetološki jednostavnije i prozirnije od njegova prijeratnog opusa. Kod Brzękowskoga je prevladao interes za fantastiku i ludizam,
kod Kureka pejzažni lirizam. Ulogu baštinika Krakovske avangarde nisu dakle preuzeli
njezini nekadašnji sudionici nego predstavnici tzv. lingvističke poezije, među kojima je
najviše odjeka imalo stvaralaštvo Tymoteusza Karpowicza. Naglasak na neistraženim
aspektima poetskoga jezika, odnos prema masovnoj kulturi i ponovno afirmiranje postulata originalnosti i jezične inovativnosti obilježili su pojavu u književnome životu s
kraja pedesetih i početka šezdesetih koja je proglašena neovangardom. Posrijedi je bio
zaokret prema svakodnevici (koji nije bio strogo egzistencijalne naravi nego je imao i
prepoznatljive društveno-političke ciljeve) i upletanje umjetnosti u sve sfere ljudskoga
djelovanja, što je nesumnjivo potaknuo i brz prodor novih, masovnih medija u kulturni
život, s čijim se utjecajem književnost, dakako, nije mogla nositi.
Neoavangarda i avangardni stil pridonijeli su tumačenju avangardne formacije izvan
granica umjetnosti. No, unutar labavih okvira književne avangarde, pjesništvo je bez ozbiljne konkurencije do danas zadržalo status ključnoga medija avangardne kulture koja
je afirmirala slobodni stih, fragmentarnost, otvorenu strukturu, metaforičku imaginaciju
– ono što je XIX. stoljeće tretiralo kao prolaznu književnu modu kratka daha, avangarda je premetnula u poetološki kanon. Kao što je uočio Grzegorz Gazda (1987:239),
avangardno je pjesništvo zaslužno za pojačan interes za pjesničko umijeće i tehniku,
za istraživanje mogućnosti pjesničkih sredstava i „jezičnoga materijala“ – taj svojevrsni
autotematizam potaknuo je pjesnike na propitivanje unutrašnjih poetskih struktura s
pomoću jezičnih eksperimenata kojima je pak odgovarao slobodni stih i otvorena struktura. Ta se otvorenost ponajprije ogleda u semantičkoj slojevitosti koja onemogućuje
finalističke interpretacije i na formalnom i na sadržajnom planu. Avangardno se pjesništvo ipak ne da tumačiti izdvojeno iz formacijskoga okvira u kojemu je nastajalo i u više
se smjerova nadovezuje na društveni i kulturni kontekst razdoblja međuraća, premda
su se u nekim književnostima (ruskoj, talijanskoj i francuskoj26) avangardne tendencije
26  U Francuskoj je Guillaume Apollinaire (1980: 739-752) pisao 1918. (uoči svoje smrti od posljedica
ranjavanja u Prvome svjetskom ratu) kako je „duh novoga doba“ zavladao cijelim svijetom, a najvidljiviji
je u pjesništvu, i to u Francuskoj. Pionirsku ulogu u avangardnome pokretu Apollinaire je dodijelio Francuzima zbog njihove „intelektualne discipline“ zahvaljujući kojoj istražuju život u svim njegovim pojavnostima, svjesni uloge koju umjetnik ima u vremenu koje postaje „svjesno sebe“; pjesništvo se oslobađa
svih regula i prepušta se samo ograničenjima vlastita medija. Apollinaire je golemu važnost pripisivao
formalnim eksperimentima koje je držao ključnim sredstvom u istraživanju „mišljenja i lirizma“, ali nije
odobravao, kao uostalom ni većina pjesnika onodobne Francuske, futurističko geslo „sloboda riječima“
jer je držao da francuski jezik ne podnosi kaos i slučaj (izrazito jaka klasicistička tradicija dio je francuske
jezične kulture i preživjela je sve stilske formacije kroz XIX. i XX. stoljeće, čak i one koje su je osporavale). Poput većine avangardista, Apollinaire je bio fasciniran brzinom kojom se prolaze golema prostranstva zahvaljujući tehničkim otkrićima koja su umjetnicima promijenila perspektivu i nametnula obzor širi
nego ikad prije; svjestan da se duh novoga doba mnogima činio „kompliciran, neurasteničan, umjetan i
hladan“, držao je da umjetnost ipak nema drugoga oslonca i da je stvaralaštvo svakoga pjesnika odraz
sredine u kojoj djeluje (time je Apollinaire pobijao tezu o postojanju tzv. kozmopolitske književnosti koja,
i kada bi postojala, ne bi imala nikakvu komunikacijsku vrijednost, što se najočitije vidjelo na primjeru

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 87

pojavile već prije Prvoga svjetskoga rata. U Poljskoj se pojam „klasične avangarde“
(Jaworski:133) u pravilu odnosi na književne pravce nakon rata te na Krakovsku avangardu, iako je tzv. Druga avangarda imala uspješniju i bogatiju recepciju.

filma koji je po svojem mediju bio namijenjen najširoj publici, a opet nije bio lišen etničkih, jezičnih i poetičkih posebnosti). Progovorivši protiv dekorativnosti i impresionizma, a zauzimajući se za oslanjanje
na zdrav razum u otkrivanju „istine nove epohe“, Apollinaire je kao tipičan avangardist stao na stranu
umjetnika koji su se oduševljavali tehničkom civilizacijom smatrajući da je posrijedi novost par excellence i da avangardni umjetnik može doživjeti iskustva na koja njegovi prethodnici nisu ni pomišljali. Kako
narodna masa još nije osjetila ta nova iskustva, umjetnik je taj koji o njima treba progovoriti prvi i na
inovaciju odgovoriti inovacijom, a tu se u poeziji pojavljuju šok i iznenađenje, što je za Apollinairea bio
glavni signal modernosti i pripadnosti novoj paradigmi koja se upravo po svojem aspektu začudnosti
razlikovala od svih paradigmi koje su joj prethodile. Kult pjesnika koji djeluje, koji je angažiran i otkriva
novu istinu te potiče mase na djelovanje, identičan je potonjem peiperovskom idealu pjesnika-inženjera
koji, kao što radnik radi sa strojevima, „radi s riječima“.

88 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Fabijan Lovrić

Pomicanje granica moderne
Paradigma istoznačnosti i vremenska distanca
Sažetak: Cilj rada jest ocrtati i istražiti bitne sastavnice razvojnih putova unutar irskog
i hrvatskog modernizma, te poveznice modernističkih pjesničkih ostvarenja u različitim
vremenskim distancama. Dvije vremenske distance daju bliskost poetika, u ponuđenim
pjesmama, Hopkinsa i Matoša, gdje su neka obilježja suviše bliska. Temeljna pokazivost
je idejna struktura, misaoni slijed kompozicije i nedvojben sažetak u posljednjem stihu.
Ključne riječi: Irska, Hrvatska, Hopkins, Matoš, U krletci (Hopkins),
Maćuhica (Matoš), poetika, povijest, sonet, forma.
Ciljevi istraživanja: Glavni cilj jest otkriti što razdvaja, a što spaja različite vremenske
zone u kojima pjesnici stvaraju. Zatim ustanoviti kako to sonet ostaje izvan određene
trajnosti i kako mu se i danas, kod mnogih pjesnika, vraća ugled i raste stvaralački nagon za ovom strogom formom. Očekuje se da će rad rezultirati nizom prijevoda kao i
kritičkom ocjenom književno-teorijskih krugova kod nas i u Irskoj, te proširiti interes za
ove književne stvaratelje.

Pomicanje granica moderne
Kao što je akademik Ante Stamać ustvrdio u knjizi Pjesnici druge moderne, o hrvatskim pjesnicima, tako se i u vremenskom odmaku mogu pronaći oni pjesnici koji su
pisali modernističkim stilom, kompozicijski i sadržajno, kao što je to irski pjesnik Gerard
Manley Hopkins, jedan od preteča engleskog modernizma. Već prije Yeatsa javljaju se
moderni duh i postupci u engleskoj poeziji. Međutim, dok Tennyson i Swinburne predstavljaju više kraj jednog razdoblja nego početak novog, dotle najvažnijim vjesnicima
modernog doba pripada Gerard Manley Hopkins ( 1844. – 1889. ) koji - iako po godinama živi posve u XIX. stoljeću, služeći se osebujnim, napola slobodnim stihom i grčevitim
ritmom - kao da naočigled razbija tematske konvencije i pjesničke oblike svoga doba.
Međutim, taj nezamislivi revolucionar stiha ( jezuit i profesor grčkog ) nije objavio knjigu
za života – sabrane pjesme objelodanjene su mu 1918. da tek tridesetih godina dožive
laskavu titulu avangardnih. Njegov u lijesu ulazak u modernu (kroz nakladništvo) bilježi

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 89

se kao prepoznatost modernističkog pjevanja. Gledajući komparativno, kod nas je već
određen lučonoša moderne Antun Gustav Matoš (13. lipnja 1873. – 17. ožujka 1914.)
koji je i načinom pisanja i vremenskim odrednicama pravilno usustavljen, dok je kasnije
pomicanje u dubinu dvadesetog stoljeća svojim radom uzrokovano skupinom pjesnika, među kojima su Ivan Slamnig, Antun Šoljan, Jure Kaštelan, Slavko Mihalić i Vesna
Parun. Ako ustvrđujemo kako je Hopkins, vremenski, početak moderne, onda je Matoš
njezin istinski vremenonosac, dok je navedena skupina hrvatskih pjesnika otjelovljenje
i nastavak modernističkog pjeva. Pokazivost je dostatna kao uvid u pomicanje granica
moderne i njegovanje jednoga stila pisanja koji ostaje prepoznatljivo jasan i dostatno
razumljiv i dopadan čitateljskoj populaciji, ali i uzorak mlađim pjesnicima u izrazu.
Jasno je kako je naš interes usmjeren na dva spomenuta književna velikana.
Za Hopkinsa se govori kako je jedan od najvećih pjesnika engleskog jezika, koji je
rođen u Stratfordu, okrug Essex, u blizini Londona, kao najstarije od devetero djece.
Otac mu je bio anglikanac (vjernik protestantske crkve u Engleskoj ), engleski konzul
na Havajima i pjesnik amater.
Hopkins je bio veoma dobar učenik. Studirao je klasiku na Balliol fakultetu (koji
je pripadao Oxsfordu), gdje je, također, pisao poeziju. Ganut primjerima Johna Henryja
Newmana i njime nadahnutim pokretom na Oxfordu, Gerard je postao katolik – što je bilo
na veliku žalost njegovih odanih anglikanskih roditelja. Newman ga je primio u Crkvu.
Veoma cijenjen na fakultetu, Hopkins je bio na putu ka ostvarenju briljantne akademske karijere – ali, poput Newmana, odlučio je postati svećenikom. Na veliko čuđenje,
postao je isusovcem. Kada je započeo 1868. godine sa svojim pripremama za redovničko zvanje (novicijat), odrekao se pjesništva držeći ga nedostojnim religijskog života
– iako je nastavio s pisanjem čarobnog, poetičkog Dnevnika u kojem je slavio krasotu
prirode i uključio propovijedi i filozofska razmišljanja. Njegov novicijat započeo je na
koledžu Sv. Bueno u Sjevernom Walesu. Tu je studirao velški jezik i postao oduševljen
velškom tehnikom pjesništva imenom cynnghaned,: stil asonance i aliteracije, koji je
kasnije imao veliki utjecaj na njegovu poeziju. U to vrijeme ponovno se vratio pjesništvu. Kada je 1875. godine glavna vijest bila smrt pet franjevačkih sestara u jednom
brodolomu, Hopkins je komentar isusovačkog nadstojnika primio kao poticaj kako bi
pisao o tom događaju i ishod toga bio je spjev Propast Njemačke. Hopkins se oboružao
pristupom po uzoru na franjevca Johna Dunsa Scotusa, što je smatrao vrlo privlačnim.
Zbog takve filozofije nije bio omiljen. Zaredio se 1877. godine i služio je isusovačkim
župama u Londonu, Oxfordu, Liverpoolu (gdje se susreo i upoznao s mnogim irskim
imigrantima, žrtvama razdoblja Velike gladi) i u Glasgowu.
1884. godine postao je profesorom grčkog jezika na University Collegeu – što čini
početak Newmanova katoličkog univerziteta – i 1885/1886. godine živi u At. Stephens
Green. Emocionalno inteligentan, natprosječno blistava uma, ponio je sudbinu mnogih
osamljenika. Ostali su uzoriti književni radovi, stvoreni u Irskoj, te njegova vitalnost, pjesnička energija i razbuktana potrebitost svega što je Bog stvorio, a on prepoznao kao
vrijednost u suživotu i divljenju fenomenima prirode, koju je volio i poštivao, nesebično
tkajući stihove iz riznice doživljajnog svijeta. Umro je od tifusne groznice 8. lipnja 1889.
godine u četrdeset četvrtoj godini života. Pokopan je na isusovačkom groblju Glasvelin
u Dublinu. Danas njegovo djelo zadivljuje svježinom i suvremenošću, ekološkom osviješćenošću i dubokom vjerskom pripadnošću.

90 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Najznačajnija su mu djela: Začaran vidovnjakinim lišćem (Spelt from Sibul’s Leaves),
Soneti očaja (Sonnets of Desolation), Strvina utjehe (Carrion Comfort), Probudim se i
osjećam (I wake and feel), Nema goreg.... (No worst..), Orač Harry (Harry Ploughman),
Tomov vijenac (Tom’s Garland), Priroda je heraklitska vatra (That Nature Is a Heraclitean
Fire), i Ti si, Gospodine Bože, doista pravedan (Thou art indeed just, Lord ).
Matoš je paradigma svih polemika, bilo da se radi o književnosti, politici, domoljublju, izgnanstvu, glazbi, kritičkom pogledu na socijalnu sliku, na pravo dostojanstva i
slobodu pojedinca u društvenoj sredini i podložnosti njezinim gibljivostima... Pisao je iz
potrebe za komunikacijom i potrebe za javnim mišljenjem jasno izražavajući svoj sud.
Rođen je 13. lipnja 1873. godine u selu Tovarnik u zapadnom Srijemu u braku Augusta
i Marije rođene Schams. Matošev otac bio je učitelj, podrijetlom iz sela Plavna u Bačkoj,
a majka je bila rođena Našičanka. Kada je malom Matošu bilo dvije godine, seli se s roditeljima u Zagreb, gdje je njegov otac radio kao učitelj, a nešto kasnije je bio i orguljaš
u crkvi Sv. Marka. U Zagrebu je pohađao pučku školu, a nakon završene pučke škole
upisuje se u Gornjogradsku gimnaziju. Zanimljivo je spomenuti da je u gimnaziji pao
sedmi razred i to iz, čak, tri predmeta - Propedeutike, Fizike i Hrvatskog jezika. Cijelo
vrijeme školovanja glazbeno se obrazuje i uči svirati violončelo.
Nakon završene gimnazije u Beču će se upisati na Vojni veterinarski fakultet 1891. godine. No, za studij neće odveć mariti, te će zbog loših rezultata izgubiti vladinu novčanu
potporu za školovanje i biti primoran napustiti studij i vratiti se u Zagreb. Naredne, 1892.
godine u časopisu Vienac objavljuje svoju novelu Moć savjesti. Godine 1893. unovačen
je i poslan u Kutjevo na odsluženje vojnog roka. Godinu dana kasnije (1894.) premješten
je u Zagreb u vojnu školu, ali nakon dva mjeseca provedena u vojnoj školi dezertira jer
ne podnosi vojnu stegu. Mjesec dana luta po Hrvatskoj, da bi ga austrougarske vlasti
konačno uhvatile u Srijemskoj Mitrovici i sprovele u zatvor na Petrovaradinskoj tvrđavi u
Novom Sadu. Odlučan da ne ostane ni pod koju cijenu zatočen, bježi iz zatvora u Srbiju,
točnije u Šabac. Ubrzo iz Šapca odlazi u Beograd, gdje će provesti naredne tri godine. U
Beogradu živi boemski, svira u kazališnom orkestru kao čelist, piše za novine književne
kritike i bavi se književnim radom. U srbijanskoj prijestolnici započinje svoju feljtonističku,
esejistički i kritičarsku djelatnost. Početkom 1898. godine napušta Beograd jer je objavio
nepovoljnu kritiku o romanu Hajduk Stanko srbijanskog pisca Janka Veselinovića i time
izazvao negativnu reakciju srbijanskih kulturnih krugova.
Nakon Beograda i kraćeg zadržavanja u Münchenu i Beču odlazi u Ženevu. U Ženevi
je primoran prodati svoje violončelo. To je glazbalo neobično volio kao samo glazbalo,
ali i kao svojevrstan alat kojim je zarađivao za život. Iz Ženeve putuje u Pariz početkom
kolovoza 1899. godine i tamo ostaje sve do 1904. godine. U Francusku je ušao koristeći
se bratovljevom putovnicom, a u francuskoj prijestolnici živi na rubu bijede. Kako nije
redovito plaćao stanarinu, stanodavac mu je skrivao cipele kako bi ga time natjerao
platiti ono što je dužan. Pariz ga je privukao jer u to doba je središte europskog kulturnog života. Tu se susreće s književnim djelima i piscima koji će utjecati na njegov rad.
Upoznat će se s djelima Poa, Baoudelairea i Gautiera. Pišući iz Pariza, jednom će se
prilikom bolno iskreno osvrnuti na ranu koja ga je duboko pekla - prodaju violončela.
Nazočit će koncertu Eduarda Griegaija u jednom trenu iz orkestra će se začuti violončelo kako plače i jadikuje te će svojom svirkom poručiti, kako je to Matoš opisao: ...
ah, zašto si me u Ženevi prodao? Kao Juda Krista si me prodao, nesretniče! A bijah ti

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 91

jedini prijatelj, hranitelj i tješitelj. Grijao sam ti hladne sobe, prikraćivao sam ti dugačke
dane...
Poslije pet godina vraća se u Beograd 1904. godine, a već naredne godine potajice
boravi u Zagrebu i potom se ponovno vraća u Beograd. Austrougarske vlasti odlučile
su ga pomilovati 1908. godine, te se on iste godine vraća u Zagreb. Po povratku polaže
ispite za učitelja Više pučke škole, ali nigdje ne uspijeva dobiti stalan posao. Ubrzo
otkriva da nije dobrodošao. Nakladničke kuće odbijaju tiskati njegova djela, a novinske
redakcije ne objavljuju njegove rukopise. Svjestan svoje situacije, zapisao je: Zbog proklete te kritike ima me već u nosu tri četvrtine Zagreba, i ja ću nastojati da se posvađam
i s ostatkom...
Godine 1913. pojavljuju se prvi znaci raka grla. U nadi da će promjena klime pozitivno utjecati na njegovo zdravlje, putuje u Italiju te godine, međutim taj njegov potez nije
donio pozitivan učinak na njegovo zdravlje. Iste godine vraća se u Zagreb i 27. prosinca
hospitaliziran je u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica. Umire 17. ožujka 1914. godine. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Najpoznatija djela: Iverje, Novo iverje, Ogledi, Vidici i putovi, Umorne priče, Naši ljudi
i krajevi, Tri humoreske, Moralist i druge satire, Život za milijune, Pečalba.

Križ velikih autora
Što god pripisali velikim umovima, jedno je sigurno: veliki umovi oduvijek žive pod
teretom nesuglasja okoline i osobnog talenta. Oni vide drukčije, komuniciraju drukčije,
situaciju u kojoj se nalaze rješavaju drukčije. Vječiti prognanici kolektivizma samodostatno i usamljeno lutaju prostorima neba, odakle, poput orlova, jasnije vide i bolje se
snalaze. Među ovakve autore spadaju i Hopkins i Matoš. Vrijeme ih nije mazilo, naprotiv.
Jasno je to vidljivo i iz biografskih crtica: prvi je promijenio vjeru, drugi je bio politički
progonjen; bili su na nebu uspjeha i zemnom blatu; bili su omiljeni i na rubu zakona;
borba za pokazivost intelektualnih pregnuća dovela ih je do borbe za život; vrijednost
života nadživjeli su vrijednošću djela....

O pjesničkim vrijednostima
Obadva autora su koristila ritam govora. Nikakav usiljeni, umjetno stvoren rimovani
stih, nisu priznavali. Tematski okviri odišu pedagoškim učinkom, životnom filozofijom
koja djeluje okrjepljujuće kroz tečan slijed riječi složenih u jasne slike. Za Hopkinsa
Desmond Egan piše: Vrijedno je uputiti se u svijet Hopkinsove pjesme, jer, kao što svaka
pjesma zaslužuje naslov, u njoj postoji svijet; iskustvo; potraga; bočni pogledi kroz neki
drugi prozor; djelomično otkrivanje; tjeranje riječi gotovo izvan njihovih granica. Izvan tih
granica neslućene su mogućnosti novih otkrivanja i novih svjetova. Ti novi svjetovi, još
neotkriveni, izazov su za znanost.
Za Matoša je ustvrđeno kako je mnogo presudnog za pjesnički, književni svijet usvojio iz francuske književnosti koristeći se pritom ritmikom i vrijednostima hrvatskoga jezika. Ivo Frangeš piše o Matoševom pjesništvu, kako je prvi osjetio i primijenio privlačnu

92 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

simboličku pouku sinestezije. Audition coloree ( ... ) postaje tekovina Matoševa pisanja.
U toj tekovini je i određeni misticizam, te jasno prihvaćanje bioloških ciklusa u kojima
pronalazi metaforične poučke o smislu i vrijednostima života, a smrt ne odbacuje, nego
ju prihvaća kao slijed životnog trajanja, kao nešto što je, samo po sebi, razumljivo i nikako smrt ne treba odbaciti, plašiti se njezine nazočnosti, nego da ona bude određeni
korelativ i opomena ljudima za humaniji odnos čovjeka prema čovjeku.

Komparativna analiza uzorka
Za komparativan uzorak analitičkog pogleda uzet ću Hopkinsovu pjesmu U krletci (u
osobnom prepjevu) i Matoševu Maćuhicu. Zašto?
Kako bi se moglo krenuti u analizu, najprije treba imati izravan uvid u navedene
pjesme.
U KRLETCI
Poput ševe uhvaćene, zarobljene u krletci,
duh čovjekov pustolovni iz svoje bi kože htio
u slobodu i prostore ustreptale nemirima.
Samo, kako? Nadničarski slijed života zarobio
sve mu kretnje, kao ptici tu na prečki, u krletci
omeđenoj pozornici gdje pjevati treba slatko...
Kad joj rima u grob kapne, smrtno klone; al ustane:
pa iz straha i iz bijesa najljepšim se pjevom satko
dah trenutka, u sužanjstvu, bez odmora... Ali zašto?
Slušaj pticu u divljini, gdje u gnijezdo padne kadšto,
al u gnijezdo najmilije satkano od vlati sreće...
Tako čovjek tijelom vezan, iz svog bitka nebu kreće...
Tek slobodan, gdje livada uporište traži dugi,
kosti će mu uskrsnuti, a duh biti život drugi.
Pjesma: Gerard Manley Hopkins ( July / srpanj 28, 1844 – June / lipanj 8, 1889).
Prevela: Milijana Rebac / prepjevao: Fabijan Lovrić.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 93

MAĆUHICA

Crna kao ponoć, zlatna kao dan,
Maćuhica ćuti ispod rosne vaze,
U kadifi bajne boje joj se maze,
Misliš: usred jave procvjetao san!
Zato je i zovu nježno „noć-i-dan“
Naše gospođice kada preko staze
Starog parka ljetne sjene sjetno gaze
Ispod vrelog neba, modrog kao lan.
Kao samrt tamna, kao život sjajna
Maćuhica cvate, ali ne miriše—
Ko ni njezin susjed, kicoš tulipan.
No u hladnoj nevi čudan život diše,
Zagonetan, dubok, čaroban ko san,
A kroz baršun drhti jedne duše tajna.

Oskaru Durru

Pjesma: Antun Gustav Matoš ( 13. lipnja 1873. – 17. ožujka 1914. )

Kao što je vidljivo, pjesnici svoju viziju započinju opisom. Hopkins to čini opisom
ptice u zarobljeništvu, ali ne onom izvanjskom, nego simboličkom i osjetilnom željom
za slobodom, dajući usporedbu s čovječjom dušom i vrijednostima slobode, dok Matoš
opisu maćuhice pridodaje kontrast između Crna kao ponoć te dodaje u trećem stihu U
kadifi bajne boje joj se maze. Ove istovjetnosti motivskih prepoznatljivosti ujedno su i
različitosti u načinu pjesničkog jezika, različitosti metrike. Čineći iz sirovog prijevoda stihovanu možebitnost idejnih želja tvorca, Hopkinsova pjesma mi je najbolje zazvučala u
šesnaestercu, dok je vidljivo kako Matoš svoju sonetnu formu naslanja na tradiciju jedanaesterca, ali ne pod svaku cijenu, nego po osjećaju glazbenih doba koje nosi u sebi,
te je lako pronaći kako je kod pojedinih stihova dvanaest, a kod drugih deset slogova.
Ipak, melodioznost ne trpi, nego se ljupko oslanja na snagu misli koje ju snažno nose,
do oduševljenja. Ševa i maćuhica su usamljene jedinke u raskoši životnih okruženja.
Od ševe se očekuje pjesma, a od cvijeta miris. Ševa ispunjava svoju zadaću iz ponosa,
ne iz potrebe u slobodi, dok maćuhica cvjeta, ali ne miriše. Biološka ravnoteža im je
pomaknuta i žive u kontradiktornosti s okolišem i očekivanjima. Zašto u zarobljeništvu
ševa pjeva, a zašto maćuhicu zovu nježno noć-i-dan? Ptica želi pokazati svoj odnos
spram potomstva, jer u biološkom okruženju pjeva kako bi na sebe privukla grabljivice
i odvukla od gnijezda, dok maćuhica to čini bojama, a ne mirisom. Ujedno, to je tajna
života i želja za njegovim vrijednostima, što je ponajbolje vidljivo u završnim stihovima,
gdje se jasno vrednuje mjerilo rada kroz unutarnji svijet u neposrednom izrazu pjesništva i vjeri duhovnih trajnosti kroz djelo kao neuništivost materije, gdje Hopkins pjeva:
kosti će mu uskrsnuti, a duh biti život drugi, dok Matoš iste vrijednosti iz različitog tematskog okvira usustavljuje stihom: A kroz baršun drhti jedne duše tajna.

94 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Zaključio bih: Ovaj kratak rad je određeni interes kojim sam želio upozoriti na vrijednosti, dati im poticaje koje će, nadam se, netko prepoznati i slijediti u novim pokazivostima. Ako nekoga povuku na takav put, bit ću ponosan što sam sudionikom otkrivanja
tajne u gradnji ljepote.

Literatura:
Čić, Emil. Zbornik izabranih djela, svezak 1. (Collection of Selected Works Volume 1). Zagreb: Naklada
E. Čić, 2007.
Frangeš, Ivo. Stil Matoševe novelistike: Studije i eseji. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i
umjetnosti, 1967. str. 147.
Kaštelan, Jure. Lirika A. G. Matoša. // Rad / Jure Kaštelan. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i
umjetnosti, Odjel za suvremenu književnost, 1957. str. 310.
Solar, Milivoj. Pitanja poetike. Zagreb: Školska knjiga, 1971.
Šicel, Miroslav. Pregled novije hrvatske književnosti. Zagreb: Matica hrvatska, 1966.
Šicel, Miroslav. Stvaraoci i razdoblja u novijoj hrvatskoj književnosti. Zagreb: Matica hrvatska, 1971.

Prijevodi:
Mlač, Krešimir. Prepjevi duhovne lirike: U tlocrt urisan. Zagreb: vlastita naklada, 1970.
Slamnig, Ivan; Šoljan, Antun. Suvremena engleska poezija. Zagreb: Lykos, 1956.
Šoljan, Antun. Antologija moderne poezije zapadnoga kruga (Od Baudelairea do danas). Zagreb: Školska knjiga, 1974.
Zapadna duhovna lirika / priredio Đuro Kokša. Rim: Alma Roma, 1970.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 95

96 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

okrugli stol posvećen pjesniku petru gudelju
Petar Gudelj

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 97

98 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 99

100 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 101

102 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 103

104 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 105

106 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 107

108 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 109

110 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Ivan Lovrenović

Okrugli stol posvećen pjesniku
Petru Gudelju, koji je priređen u
sklopu manifestacije „Šopovi dani
na Plivi 2007.“
(29. rujna 2007.)

Poezija Petra Gudelja do mene je bila počela dolaziti u jednom razdoblju moga života u vidu knjižica koje danas u mom sjećanju imaju jako naglašenu emocionalnu boju.
Bile su to knjige poezije koje je Petar objavljivao sukcesivno, mahom u Beogradu, ali i
drugdje, i svaka od njih je u moj svijet, u moju kuću, u moj stan u Sarajevu upadala baš
kao što upadaju munje u Petrovim pjesmama, i svaka od njih je sadržavala mnogo više
od svih drugih knjiga koje su u moj svijet dolazile, i svaka je zadržavala svoje zračenje u
mojoj svakodnevici puno žešće, puno dugotrajnije nego, nego druge knjige. A kako su
se te Petrove knjige množile, tako su zauzimale i svoje fizičko mjesto na mojim policama, i s vremenom ih se nakupio dobar broj. Ja nikad nisam imao, moram i to reći, sve
Petrove knjige, i to mi je bilo jako žao. Do onih ranih se nije više ni moglo doći, jer Petrovo pjesnikovanje traje vrlo dugo, traje iz vremena kad ja nisam ni znao što je poezija.
Množile su se, dakle, i zauzimale vrlo vidno mjesto - to mjesto je moralo biti na dohvatu
ruke. Tako sam ja duboko i nepopravljivo zagazio u svijet Gudeljeve poezije, a onda
je došao rat i mene, između ostalog, ostavio bez mojih knjiga. Bila bi duga i dosadna
priča da vam pričam što se sve događalo sa mnom i s tim knjigama, a to jest bila cijela
odiseja. Ukratko, dogodilo se da sam po završetku rata i po povratku u pakao Grbavice, u kojemu stanujem i danas, nekim nevjerojatnim stjecajem okolnosti vratio većinu
tih svojih knjiga za koje sam mislio da su definitivno izgubljene. I kada sam ponovno
napravio nekakav red među njima, otkrio sam da fali ono što mi je najvažnije – između
ostaloga i knjige Petra Gudelja. Nisam mogao shvatiti o čemu se radi, preturao sam
ponovno i ponovno, sve ponovno redao, klasificirao, badava - nema ni jedne Petrove
knjige! Dakle, onaj tko je vršio „selekciju“ među mojim knjigama, morao je biti neki veoma neobičan čovjek; u kojim god su uniformama bili ti ljudi, koje god su namjere imali
radeći to što su radili, što god su sa svima nama i sami sa sobom mislili i namjeravali,
Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 111

na neki nevjerojatan način - ne znam da li književan ili potpuno perverzan – znali su što
od knjiga treba da uzmu! Nikada nisam ušao ni u kakav trag tim knjigama, i danas bih
volio da to mogu rekonstruirati. To je za mene jedna velika intriga.
A onda se dogodilo da smo srećom ostali živi – Petar, i ja, i mnogi naši prijatelji, i
kada je sve to prošlo i protutnjalo, opet smo se na neke načine uspjeli povezati. Taj naš
svijet je propao, naravno, ali s njime nije propao sav svijet. Onda se dogodilo da mi je
Petar poklonio, kao nekakvu vrstu zamjene za sve to o čemu pričam, svoje troknjižje
Golubice nad jamama, u kojem je Petar sam sabrao svoje pjesme. Tada sam ponovno
zadobio na svojim policama poeziju Petra Gudelja, i ponovno je svu iščitao. I to je, eto,
bila nekakva zamjena za gubitak, koji u meni i danas drži vatru nekog posve neobičnog
događaja - istovremeno gubitka, ali i neke vrste snažnog upitnika.

.

112 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Muharem Bazdulj

Bajanje o mladosti
ŠTIT (fragment)
Zapaliti oči.
Zapaliti ruke.
Zapaliti krv.
Biti trešnja.
Jan Palah.
Bajam u cvatu.
(Petar Gudelj)
Poemu Štit Petra Gudelja objavila je 1978. godine mostarska Prva književna komuna.
Fragment koji ćemo ovdje analizirati funkcionira, međutim, i izvan konteksta cjeline poeme; funkcionira, dakle, kao zasebna (nezavisna) pjesma.
Pjesma se sastoji iz dvije strofe: tri tercine. Na kraju svakog od šest stihova je tačka.
Šest tačaka jedini su interpunkcijski znaci u pjesmi. Sva tri stiha prve strofe počinju istim
infinitivom: zapaliti. Objekt se, međutim, mijenja: oči, ruke, krv. Prva dva stiha imaju po
šest slogova, treći ima pet. Prvi stih druge strofe, četvrti stih u pjesmi, također počinje
infinitivom: biti. Ovaj stih ima četiri sloga. U petom stihu nema glagola i samo su tri sloga. Svaki od prvih pet stihova ima po dvije riječi. U šestom stihu ponovno nema glagola,
ponovno je tu pet slogova, no prvi put imamo tri riječi.
Čarolija pjesme na prvi pogled se krije u relaciji između prve strofe i pretposljednjeg
stiha. Slutnju banalnog metaforskog korištenja glagola iz prve strofe pretposljednji stih
pjesme pretače u šok doslovnog značenja i u konkretnu stvarnost. Jer Jan Palah ne
samo da se (doslovce) zapalio u dvadeset i prvoj godini života nego su i njegovi posmrtni ostaci pet godina kasnije ekshumirani i kremirani od strane čehoslovačke tajne
policije, a bez dopuštenja i suglasnosti Palahove obitelji.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 113

Jana Palaha u ovoj pjesmi “grle” trešnja i bajam. Zašto baš trešnja i bajam? Odgovor
je, možda, u pjesmi Cvijeće pjesnika Antuna Masle iz Orašca kod Dubrovnika, u kojoj
se kaže:
Rodio sam se u travi, u cvijeću.
U djetinjstvu mi je pod prozorom
krvava ruža cvjetala, a još prije nje ružičasta breskva,
a prije breskve
bijeli bajami i trešnje.
Trešnje i bajami prvi cvjetaju. I cvat im brzo nestaje. Zato baš oni grle Jana Palaha?
Riječ “bajam” Alija Isaković navodi u svom rječniku karakteristične bosanske leksike.
Kao izvore navodi građu za “Narodno blago” Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka,
Aliju Nametka, Hamida Dizdara, Husejna Đogu, Škaljićev rječnik “Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku” te Petra Šegedina. Na kraju je i opaska da kod riječi “bajam” u Rečniku
Matice Srpske stoji (v. badem).
U jednoj novijoj hrvatskoj enciklopediji (Enciklopedija, Opća i nacionalna u 20 knjiga,
Pro Leksis, Večernji list, Zagreb 2005.) nema natuknice “bajam”, a uz natuknicu badem
stoji sljedeće objašnjenje: “badem (Prunus amygdalus), bajam, mendula, voćka iz por.
ruža (Rosaceae). Doseže visinu od 8 do 10 m, šiljastih je i blago nazubljenih listova,
cvjetovi bijeli ili ružičasti. Plod je koštunica: u tvrdoj koštici nalazi se velika i vrlo uljevita
sjemenka. Potječe iz Sirije, odakle je još u starom vijeku prenesen u zemlje Sredozemlja, gdje se odomaćio, pa tako i u nas. Dobro podnosi sušu. Podvrste su gorki b.
(sadrži cijanovodičnu kiselinu, rabi se u pučkoj medicini kao sedativ, kod neuralgija) i
slatki b. (rabi se za kolače, a ulje u kozmetici).”
Srce pjesme zapravo je u riječi “bajam”. Badem u cvatu ubio bi pjesmu. Bajam je u
isto vrijeme i imenica, i oblik prezenta glagola “bajati” u prvom licu jednine. Jer Petar
Gudelj svojom pjesmom baja! (Ivan Lovrenović u eseju Petar Gudelj ili znanje planine u
Gudeljovoj poeziji prepoznaje, među ostalim, “pučka bajanja i bugarenja”.) I zato nije
slučajno da svi Isakovićevi izvori za riječ “bajam” (kao i citirani Masle) potječu iz istog
hercegovačko-dalmatinskog areala, jednog – kako bi kazao Lovrenović – cjelovitog
mediteransko-balkanskoga svijeta.
Gudelj ovdje pjeva o plamenu u očima, o gorućim rukama, o vreloj krvi; pjeva o
trešnji, o rascvjetalom bajamu, o Janu Palahu. Svi glagoli u pjesmi su u infinitivu, a ovaj
zvoni imperativno, mladalački imperativno.
Ovo je, dakle, pjesma o mladosti, bajanje o mladosti, pjesma o onom dijelu života
koji Palahov sunarodnjak Kundera naziva lirskim dobom.

114 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Hadžem Hajdarević

Bilješke nad Gudeljevom
pjesmom “Zemlja i jezik”
Petar Gudelj je od onih pjesnika čijim sam se stihovima dosta često vraćao. Bolje
reći, često sam se vraćao Gudeljevu osebujnom pjesničkom svijetu. To je svijet mediteranskog bilja i obilja, krša i udesa, medovine i zmijskog otrova, svijet oštrih rubova i bajkovite idiličnosti, svijet u kojemu su tanke granice između stvarnog i snovitog,
zemaljskog i mitskog, to je svijet od svakidašnjeg iskustva i od apokaliptičnog užasa;
u njemu pjesnički subjekt i pamti i prorokuje. Pjesnički svijet Petra Gudelja gleda vas
otvorenim očima u trenima dok, čitanjem ili razmišljanjem, svejedno, otkrivate pjesmu,
a potom, ostavljajući ili prepoznajući tragove u svome osobnom iskustvu, stihovi vas
nimalo ne ostavljaju na miru i kad dovršite njihovo čitanje...
Sasvim dobro znamo opću istinu: da bi pjesma opstala, da bi se više puta čitala, ona
mora posjedovati svoju osobitu, svoju vlastitu unutrašnju magiju. Upravo su Gudeljoeve
pjesme načinjene od najfinijeg jezičnomagijskog tkanja. U njegovim se stihovima zahvalni čitalac penje na najviše planinske visi smisla, putuje prostranim povijesnoimpregniranim prostorima ljudskoga iskustva, sudjeluje u radostima života koliko i u suštim
apsurdaima, i istovremeno se spušta u najdublje i najzatajnije pećine otkamo se izlazi ili
s otkrivenim blagom na rukama, ili se izlazi zauvijek spuštene glave. Pjesnički predmet
biva ispitivan, obuhvaćan, prokušavan iz više strana. On se posmatra i s vana i iznutra.
Vrlo ga se često propusti kroz ritam usmene pjesničke tradicije, ili, pak, stegne u paronimijske sintaksičke tjesnace, ili izloži ponavljanjima, potom prepusti mirnoći gnomskog imenovanja i konstatiranja, gdje poetizirani znakovi sami sebi uklesuju vremenitiji
prostor i smisao.
Među temeljnim, odredišnim simbolima Gudeljova pjesništva jesu Zemlja i Jezik.
Zemlja u njegovim versima dolazi odsvuda. Zemlja je i u čovjeku koliko i u sveukupnim
prostornostima u kojima čovjek živi. A jezik nije samo način poetskog imenovanja, kroćenja, memoriranja pokrenute energije svake tvari i netom prepoznata smisla, nego je u
trajnoj stvaralačkoj funkciji. To je jezik koji je intenzivno utjelovljen zemljom. To je zemlja
koja je neposredno oživljena, produhovljena jezikom. Zato za Gudelja ne možemo reći
da ispisuje svoju pjesmu, on svoju pjesmu oblikuje kao što bi, recimo, grnčar ili vajar
oblikovao željeni predmet.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 115

Ni sam ne znam koliko sam puta pročitao Gudeljovu pjesmu «Zemlja u jeziku». Početni distisi ove pjesme polaze od konstatacije:
Imam zemlju u jeziku.
Jezik u zemlji.
Zemlju nad jamama.
Jezik pun jama.
Nakon prvoga distiha u nama se mogu pokrenuti asocijacije o moći jezika kao svepokretačkoj energiji svijeta, o zamrlom jeziku ljudi, životinja, svjetova, bilja, zaumninā, o
jeziku koji pjesnik nastoji oživjeti, o jeziku ne samo kao sredstvu komunikacije nego o
jeziku kao sredstvu vlastitoga subožanskog pozicioniranja u vremenu i u prostoru, da
bi se drugim distihom otkrila drama nesavršenosti i ranjivosti i Jezika i Zemlje. Zemlja
koja se ima prostire se nad jamama. Jame sugeriraju teška čovjekova iskustva memorirana upravo u jeziku. Slijede pobrájanja čime se sve ima izići u svijet, što se sve ima
ponuditi i kazati svjetovima, slijede zapitanosti čemu sve ono što se vidi, posjeduje ili
osjeća vodi, da bi, na kraju, nakon drame i u jeziku i u onome što stoji između Neba i
zemaljskih zakonitosti, došla dva završna distiha:
Ne mogu iskopati
zemlju iz jezika.
Ne mogu iščupati
Jezik iz zemlje.
Sigurno je Zdravko Zima svojedobno imao jakog razloga ustvrditi da bi baš ova
pjesma («Zemlja u jeziku») mogla stajati kao Gudeljova «najvjerodostojnija estetska lozinka». U «Zemlji u jeziku» gotovo sve je pobrojano i sve, opet, dovedeno u izokrenutu
sliku u vlastitom svome zrcalu:
Nebo mi je u ponorima
A u nebesima zemlja.
Oni koji trče za komparacijama mogli bi unekoliko preciznost i odmjerenost Gudeljeva jezika usporediti s jezikom Maka Dizdara. Samo, dok se kod Dizdara paronimijsko
semantičko trenje između poetiziranih riječi nastoji prometnuti u opće istine o svijetu i
životu koliko god one bile bezazleno izreknute riječima kamenog spavača, tj. smrtnika
položena ispod stećka, kod Gudelja je paronimija moguća samo tamo gdje je poetskoznačenjski neizbježna. U tom smislu pogledajmo samo završne riječi u distisima
pjesme «Zemlja u jeziku», gdje se u direktnim antirimama rimuje sušti smisao onoga što
se dovodi u neposrednu međusobnu vezu: u jeziku – u zemlji; Mjesec – Sunce; koze –
vukovi; očne duplje – pčele; vino – kruh; i hoda – i pliva. Njihovu poetsku ekspresivnost
nije trebalo stezati nikakvim parominjskim doskočicama ili, još gore, rimama proizvedenim gotovo slučajnim sudarima riječi, što često, čak i na rubu suvislije poetskotvorne

116 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

ostvarenosti, srećemo u Dizdarevim pjesmama. Za pjesnika Gudelja zemaljske pojavnosti i njihov oslik u jeziku postoje onoliko koliko to omogućava prirodni slijed događaja
i stvari. Riječ najprije mora da znači, tek poslije da zvuči. Pojam se sam skolutava oko
svoga osnovnog značenja te, poput zmije, uvlači u rupu jezika.
Sigurno je da ću pjesmu «Zemlja u jeziku» čitati još više puta. Njena magijska unutarnja povezanost, autentična harmoniziranost usporediva jedino s nekim drugim Gudeljovim pjesmama, jednako će me učiti nemuštosti, bolje reći nepotrebnosti da se
išta dodatnoga govori o ovoj nesvakidašnjoj poetskomagijskoj igri pojmova i njihovih
poetskotvornih značenja, koliko i cijelom blijesku sustvaralačkih čitateljskih asocijacija
što se u spiralnim nanosima namotavaju oko semantičke osi svakog tog poetiziranog
pojma... prava poezija zaista i jest prava samo onda kad u svakom novom čitanju ostaje
biti autentična poetskotvorna magija.
(Jajce, septembar 2007.)

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 117

Miljenko Jergović

Pjesnik Biokova, Beograda i
Baške Vode
U mjesecima pred rat u Hrvatsku su se počeli doseljavati neki od najuglednijih aktera beogradske književne i umjetničke scene. Stizali su bez egzistencijalne prisile, po
vlastitoj odluci i izboru, koji se itekako morao shvatiti kao svojevrstan moralni čin. Ti
ljudi bili su jedini politički emigranti nakon Drugoga svjetskog rata koji nisu iz Hrvatske
odlazili, nego su k njoj dolazili, i to u najtežim časovima njezine povijesti. Doselio se
tako živi klasik srpske književnosti Mirko Kovač, kojega je nakon Kišove smrti, kasnih
osamdesetih, književni Beograd doživljavao najvećim, uz Milorada Pavića, živim srpskim piscem, čije je djelo jednako odisalo ambijentom Beograda i Kovačeva hercegovačkog zavičaja. Stigao je i Miro Glavurtić, slikar, pisac, demonolog i mistifikator,
kultna figura beogradske umjetničke scene od sredine šezdesetih, čovjek kojega su
u jugoslavenskoj metropoli doživljavali s intenzitetom koji bi, možda, bio usporediv s
planetarnim značenjem Salvadora Dalija. Koji mjesec prije Kovača i Glavurtića došao je
Petar Gudelj, jedan od najcjenjenijih i najneobičnijih beogradskih pjesnika, kojega se
u metropoli bez zadrške slavilo, iako je rodom bio Hrvat, iz Podosoja kod Imotskog, i
iako je njegovim hrvatstvom, obilježenim osobnom mitologijom Biokova, kraških litica i
jama, bila označena sva njegova poezija.
Političke emigrante iz Beograda hrvatska je kultura dočekala uglavnom hladno, nezainteresirano i mrzovoljno. Kovača, koji je još najbolje i prošao, neće spomenuti u
nabrajanju važnih hrvatskih pisaca, niti će ga vodati po Frankfurtu i Leipzigu. Njegove
knjige u knjižnicama i knjižarama izložene su na policama sa stranim piscima, njegove
međunarodne nagrade ne smatraju se hrvatskim, bez obzira što je sam pisac, uvelike i preko granica vlastitoga dostojanstva, inzistirao na svojoj pripadnosti i hrvatskoj
književnosti. O Miri Glavurtiću se, pak, ništa ne želi znati. Njegove slike nitko nije vidio,
njegove knjige nisu čitali, a u medijima ga se, uglavnom, predstavlja tek kao nekog egzotičnog katolika, mračnjaka, desničara, skoro pa ridikula. Naravno, to ništa ne govori
o Glavurtiću, nego svjedoči o idiotizmu naših novina, nekompetenciji likovnih kritičara i
nepismenosti i neobaviještenosti onih nekoliko huljica koje se predstavljaju kao književni kritičari. Ali najgore od trojice spomenutih emigranata prošao je Petar Gudelj. Njega
gotovo da i nema.

118 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Ovaj neobični čovjek, s biografijom i držanjem kakvoga pjesničkog redovnika, rođen
je 1933. Nakon učiteljske škole, koju je završio u Mostaru, došao je na studije u Beograd,
oženio se, stekao obitelj i ostao. Od prvih pjesama, objavljenih još 1953. pa narednih
pola stoljeća, Gudelj je pisao u istom tonu i jednakim stilom. Kao da se oko njega nisu
mijenjale mode i običaji. Za razliku od većine pjesnika svoje generacije, koji su itekako bili
osjetljivi na političke diktate i povijanja pod vjetrovima slobode i demokracije, Gudelj je
vazda bio jednako slobodan. Od prvih pjesama gradio je svoju osobnu mitologiju, u čijem
je središtu masiv Biokova, ispunjenu zmijama otrovnicama, mirisima kadulje i vrijeska,
jamama do vrha punim ljudskih i životinjskih kostura, slutnjom mržnje i osvete, bliskom
smrću i krajolikom koji je sav živ, lijep i strašan. Preko pedeset godina, od čega beogradskih četrdeset, Petar Gudelj ispisivao je svoj zemljopisni atlas i u pjesmu i književni
tekst pretvarao cijeli jedan svijet smješten između Imotskoga i mora. Njegova ustrajnost i
fanatično inzistiranje na uvijek istom motivu imaju u sebi nešto kniferovsko. Ono što je za
slikara bio meandar, to je za Gudelja njegov mitski svijet. Ali kako književnost nije slikarstvo, taj je svijet naseljen bezbrojnim motivima, simbolima i značenjima.
Samo jednom Petar Gudelj je napustio svoju osobnu biokovsku mitologemu. Bilo je
to 1987, kada je objavio šokantnu poemu „Europa na tenku“, čiji su dijelovi, kao samostalne pjesme, već bili objavljivani u književnim novinama i časopisima. Bila je to knjiga
koju bi, mirne duše, zabranio svaki, iole revan, partijski cenzor, kako zbog antikomunizma, tako i zato što je ta knjiga čitatelja uznemiravala u njegovom socijalnom miru,
onoliko koliko to neka knjiga uopće može. A u ta se doba zbog napisane pjesme još
uvijek moglo barem prenoćiti u zatvoru, što znači, između ostaloga, i da su ljudi čitali,
ali i da su na pravi način shvaćali pročitano. Gudelj je u „Europi na tenku“ stvorio svijet
u kojem tenk ima središnje mjesto. Tenk je božanstvo, kriterij svake izvrsnosti, biće s
razumom i osjećajima, najvažnija kulturna činjenica u višemilenijskoj povijesti. „Sretni
narodi u Europi./Sunce im ujutro na kupolama iznesu tenkovi./Sunce im zađe za stado
tenkova… Europsko državno blagostanje počiva na tenku… Kad nemadu tenkovskih
štala,/tenkove drže u srcu./Zato europsko srce/Ima oblik tenka.“
U jesen te 1987. godine, kada je „Europa na tenku“ bila jedan od važnijih događaja
velikoga beogradskog sajma knjiga, na osmoj sjednici Centralnoga komiteta Saveza
komunista Srbije dogodilo se nešto što će usmjeriti naše živote, a nasilnu smrt učiniti
svakodnevnijom pojavom: Slobodan Milošević došao je na vlast. Nijedna knjiga, nijedna pjesma iz tog vremena, nije tako jasno slutila katastrofu, kao ona Petra Gudelja. Četiri godine prije nego što će se to dogoditi u stvarnosti, tenk je postao glavni lik čovjekova
života. Tenkove u Vukovaru i onaj osječki tenk koji je pregazio crvenog fiću Gudelj je
opjevao u svojoj poemi, toj najstrašnijoj pjesničkoj basni hrvatskoga jezika, prije nego
što je itko za tenkove znao. Slavno je tada u Beogradu odjeknula njegova knjiga, tiskani
su o njoj hvalospjevi, zasluženi, premda često ne i točni u smislu i značenju, ali glas do
Zagreba čuo se nešto slabije. Tu su bolje uspijevali intelektualniji pjesnici, nešto slabije
imaginacije, koji će tek 1991. shvatiti što im je tema, ali će je i tada svesti na klanje, mržnju, razglednice iz rata, kako ga zamišljaju polaznici predvojničkog tečaja i bombaši iz
umjetničke čete, koje će na kraju njemačke vlasti zabranjivati u školskim udžbenicima
za strance, jer njemačka zemlja više nije za toliku mržnju. Nisu Nijemci shvatili kako nije
riječ o mržnji, nego o nečemu što je bezazlenije i banalnije, nedostatku talenta. „Europa
na tenku“ bila je posljednja Gudeljeva knjiga objavljena u Beogradu.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 119

U posljednjih šesnaest godina Petar Gudelj živi u Baškoj Vodi. Ime mu se katkad
može pronaći po niskotiražnim publikacijama i časopisima Matice hrvatske, često
među skribentima i amaterima iz provincije, do kojih hrvatska metropola nikada nije
previše držala, a danas drži manje nego ikad. Povremeno - ali ni to uvijek - njegove
pjesme uvrste u antologije hrvatskoga pjesništva, ali podcjenjivački i na kapaljku. Da je
ikada pristao uz srpsku književnost, ili da je barem prisvajao za sebe dvojnu pripadnost,
na kakvu bi svakako imao pravo, Gudelj bi u beogradskim antologijama bio višestruko
zastupljeniji nego u zagrebačkim. Tamo ga se nisu plašili, a razumjeli su ono što piše.
Možda ga i nisu voljeli, ali to nije bio razlog da mu oduzmu išta od njegove pjesničke
veličine. Ovdje ga se plaše i ne razumiju to opsesivno kamenjarsko pjevanje, ignoriraju
ga i time mu pokušavaju oduzeti sve. Njegovi zagrebački vršnjaci, redom ovjenčani
Goranovim vijencem u Lukovdolu, pa i oni mlađi, sve do generacije kvorumaša, učinili
su sve da Gudelja u Hrvatskoj nema. Ili da postoji samo kao točka-zarez iz neke daleke
južne provincije. No, nije kulturni problem u tome. On je u činjenici, stamenoj kao kakav
zabiokovski stećak, da u Hrvatskoj danas među živima nema pjesnika koji bi stao u istu
rečenicu s Petrom Gudeljom. Ni po vrijednosti, ni po snazi književnoga uvjerenja.
Prije tri godine Školska knjiga objavila je njegove izabrane pjesme, pod naslovom
„Pelazg na mazgi“, što se može shvatiti i kao zavičajni dug Ante Žužula, ali taman da
i jest tako, pa šta onda! A prije nekoliko mjeseci, u vlastitoj nakladi, točnije u izdanju
„Male nakladne kuće Sveti Jure“, Gudelj je tiskao svoju novu knjigu, koja bi se mogla
nazvati i krunom njegovog ukupnog djela. Riječ je o četiristotinjak stranica prozno-poetskih stranica, gdje se kratke priče, pripovijesti, crtice i fragmenti izmjenjuju s pjesmama, i tvore čvrstu, skoro romanesknu strukturu. „Zmija mladoženja“ senzacionalna je
knjiga, jedan od nesumnjivih kulturnih događaja godine, prozno djelo iz samoga vrha
hrvatske književnosti, a pjesničko, već uobičajeno, gudeljevsko, dio jednoga neprekinutog polustoljetnog kontinuiteta. Jedna od onih knjiga, kakvih je u biti malo, i sve ih je
manje, koje bi čovjek nakon čitanja tako rado proslavio. „KAZIVANJE STIPE TURIĆA:
Kazivanje Stipe Turića iz Župe./Ustaša Gudelj iz Krstatica./Moja rodica i moja strina./
Meni je bilo devet godina./On skide pušku s ramena/i kleče. Ubi jednu pa drugu./Padoše u vinograd/i zagrliše loze./Zališe krvlju i mlijekom./Gorjela naša kuća na Turiji./U
kući gorio moj brat.
Eto, o tome „Zmija mladoženja“ govori.

120 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Enver Kazaz

Distopizam u poeziji
Petra Gudelja
Pjesništvo Petra Gudelja iznova skreće pažnju na jednu u današnjem, pomalo pomodnom, poststrukturalističkom kontekstu gotovo zaboravljenu odrednicu poezije.
Naime, onu prema kojoj je jezik medij u kojem se ona ostvaruje. Ta tradicionalna,
djelimice okoštala, odrednica poezije insistira na tome da se njen umjetnički sadržaj
gradi prije svega u jeziku, pa je ona tek poslije toga nešto izvan i iznad puke jezičke
realizacije. U Gudeljevoj poeziji susreću se arhaični slojevi jezika sa onim modernim,
skučeni jezik ideologije i savremene tehnološke civilizacije sa blistavim i raskošnim
pojmovnikom i prirode i prirodnih koncepcija kulture, ironijska, groteskna i sarkastična dimenzija jezika sa onom koja sugerira uzdrhtali emocionalni i intelektualni stres
pred povijesnim iskustvom. Otud se Gudeljava pjesma otkriva kao polijezička struktura
koja nastoji prevazići fragmentarnost suvremenog svijeta baziranu na radu analitičkog
uma i prosvjetiteljskom konceptu logocentrizma. Takva polijezična struktura pjesme
neprestano potencira svoj deautomatizirajući odnos prema logocentrično utemeljenim
spoznajama, stalnu moć začudnosti i očuđivanja automatizirane percepcije, posebice
njene fragmentarne prirode, da bi se pokušalo na gotovo mitski način ucjeloviti svijet,
razbijen u paramparčad logocentričnim pogledom i s njim usklađenim analitičkim raščlanjivanjem stvarnosti.
Ova svijest o poeziji kao jezičkom tkanju i eksplicitno će biti izražena u Gudeljevoj
svojevrsnoj programskoj pjesmi prema kojoj će on poeziju označiti pojmom teksta. Taj
pojam, analizirajući avangardne tendencije u književnosti, na teorijski horizont ubacuje
početkom prošlog stoljeća ruski formalizam, te potom evropski strukturalizam, da bi se
preko njega presudno promijenilo shvatanje literature. Stoga će tekst označiti poetiku
tzv. zrelog, ili visokog modernizma ne samo na prostoru interliterarne južnoslavenske
zajednice nego i na globalnom planu. Podrazumijevajući svijest o poeziji kao jezičkoj
građevini, Petar Gudelj insistiranjem na pjesmi kao tekstu, ustvari, nastoji ukazati i na
sasvim specifičnu konstrukciju lirskog subjekta u njoj. Naime, tekst kao jezičko tkanje
naprosto traži od recepijenta da otkriva principe njegove gradnje, pa se subjekt govora
u tekstu pojavljuje prije svega kao tekstualna tvorevina, kao konstrukcija proizvedena
logikom tekstualnog tkanja, udaljujući se pritom od autorske nadležnosti nad tekstom
i, pogotovo, njegove egzistencijalne pozicije. Na toj osnovi Bart će u svom glasovitom

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 121

eseju i proglasiti smrt autora, da bi ga otkrio kao diskurzivni proizvod i diskurzivnog
proizvođača.
Ako bi se u nekoj radikalnoj formi razvile sve implikacije koje podrazumijeva ova Gudeljeva programska pjesma, onda bi se došlo do stava da ona sržno skreće pozornost
na model konstruiranja i pozicioniranost subjekta iskaza u pjesmi kao tekstu. Depersonaliziravši lirski subjekt pjesme, ovaj pjesnik nastoji skrenuti pažnju na tekstualnu
uslovljenost njegova zasnivanja, pa se na eksplicitnoj razini poetike neprestano skreće
pažnja na to da on, taj subjekt, ne govori ni iz kakvog egzistencijalistički shvaćenog
mjesta iskaza, već iz niza kulturoloških pozicija i kulturalnih konteksta. Pažljivije analizirani modeli konstruiranja lirskog subjekta u ovoj poeziji upućuju na to da je on koliko
tekstualna, isto toliko i kulturalna tvorevina, a onda se ovo pjesništvo otkriva kao osobena kulturološka analiza, odnosno kao sistem složenih i slojevitih nizova dekonstruiranja
različitih modela kulture. Baš zato Gudeljev kulturološki zasnovan lirski subjekt na bazi
modela svog strukturiranja upućuje na onaj kontekstualni višak na kojem počiva jezičko, tj. tekstualno tkanje. Upućuje, dakle, na sistem kulturalnih konteksta iz koji nam se
obraća i koje tekst usisava u sebe, prerađuje ih, s njima dijalogizira, polemizira, potvrđuje njihove sisteme vrijednosti, ili ih potpuno osporava.
Međutim, tako konstruiran lirski subjekt, baš zbog neobičnosti jezika kojim se služi,
posjeduje nešto od načela mitskog govora, koji nam nastoji približiti i objasniti nepoznate fenomene onim manje ili više poznatim. Stoga najširi kulturalni kontekst iz kojeg
nam se obraća ovaj lirski subjekt jest mit i njegova struktura govora. Gudeljevo mitiziranje poezije je distopijski bazirano, a u njoj se distopijski pogled formira pred spoznajom
o nadolazećoj ekološkoj katastrofi, o trijumfu tehnologije nad humanumom, o simulakrijskoj prirodi materijalističke ontologije, o spoznaji krvavog logosa povijesti i sadržaja vremena, o trijumfu totalitarne ideologije i sila političkih sistema nad pojedincem
i njegovim zahtjevom za slobodom itd. To znači da se kulturološki postmentiran lirski
subjekt ove poezije zagleda u sami telos, svrhu i cilj ka kojima je upućena tehnološka
civilizacija i materijalistički koncept kulture na kojem se ona bazira.
Otud je Gudeljevo pjesništvo zasnovano na aktualizaciji mitskog načela govora, na
vremenitom pogledu na mitsku bezvremenost, te shvatanju da je tehnologija postala
metafizikom suvremenog čovjeka, a reizirani čovjek našao se u apokaliptičnom stanju
u kojem, kako se podcrtava u poemi Štit - dolaze atomski štakori da pojedu naša muda
i kad posljednji naš spermatozoid krikne proboden blejzerskom zrakom, rastvorit će se
utrobe Sredozemnih planina, budit će se naši sinovi iz kamena, iz meda i rađati se, izlaziti
iz matera, iz maternica, iz Sredozemnih planina vodeći za ruke svoje nevjeste od kamena
i od meda.
Parafrazirani stihovi ironiziranju model proročkog govora, da bi dekonstruirali tehnološki um i s njim usklađen kulturni model, pri čemu se atomsko doba, metofrizirano
atomskim štakorima, ukazuje u obliku prijetnje, odnosno katastrofičke izvjesnosti potpunog uništenja i čovjeka, i čovječanstva. Na toj osnovi Gudelj se ukazuje kao pjesnik
skepse, koja će nakon modernističkog optimizma i utopijskih konstrukcija budućnosti, a
utopije su, podcrtava Mihail Epštajn, postale u dvadesetom vijeku okupatorima budućnosti, biti prokazane u postmodernoj kulturi kao prijetnja koja nas vodi u neizvjesnost
bodrijarovski shvaćenog procesa simulacije i simulakruma. Optimizam novovjekovnog
scientizma, na kojem je nauka gradila svoje narcističko uvjerenje da će, podređivanjem

122 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

prirode sebi, humanizirati i emancipirati čovječanstvo, rastočen je u Gudeljevoj poemi
Štit pogledom u kojem se zbira iskustvo povijesnog vremena, sami logos povijesti, očitovan u katastrofi Nagasakija i Hirošime, i katastrofičko lice budućnosti.
A to znači da je Gudelj, kao pjesnik izvan modernističkih trendova na prostoru interliterarne južnoslavenske zajednice, po količini skeptičnog tona svoje poezije duboko
zakoračio u postmodernu osjećajnost, paradigmatski lomeći modernistički utopizam.
Forma proročko-mitskog govora tako se ukazuje kao dekonstruirajuća pjesnička gesta.
U toj gesti je princip mitskog govora, koji ima nakanu da recepijentu poznatim stvarima
približi i objasni nepoznate kosmogonijske procese, spušten iz kosmološke u povijesnu
i kulturološku ravan, da bi se konkretizirale utopijske zablude, a optimizam novovjekovnog scijentizma biva sveden na ovu grotesknu metaforu atomskog štakora.
Poezija Petra Gudelja je stalna igra očuđenja, stalna deautomatizacija i dekonstrukcija utopijskih naracija, bilo da su one ideološke, političke, kulturološke, tehnološke,
informatičke, ili neke druge prirode. Pa i onda kada je smještena na Biokovo kao referencijalni ili simbolički topos, ova poezija u sebe usisava ogroman kulturalni prostor.
Zato se Gudeljevo poetsko Biokovo može zamisliti kao svojevrsna simbolički postulirana Atlantida, ali i neka vrsta modernističke, jezički konstruirane Noeve lađe koja plovi
kroz vrijeme dekonstruirajući sve kategorije ljudskog uma i sve kulturalne kontekste koji
se nalaze u njegovoj pozadini.
Drugi presudno bitan aspekt Gudeljeve poetske upotrebe jezika jest stalna estetizacija tradicije. Od Eliotovih postavki o odnosu individualnog talenta i tradicije zna se
da pjesnička kreacija, koliko god ovisila o individualnom kreativnom činu, isto toliko je
određena i jezičkim mrežama tradicije. Južnoslavenski kulturni prostor dominantno je
obilježen potrebom da se kolektivne memorije u projekciji svojih simboličkih imaginarija zasnuju na herojskoj kulturnoj paradigmi. Herojska kulturna paradigma sržno živi
od postupka historizacije tradicije koja se zasniva na tome da se u mitske ili arhetipske
figure ubacuju povijesni sadržaji viđeni iz perspektive aktuelnih ideoloških i političkih
sistema. Pri tome se zbog logike konstituiranja heroja svaki oblik drugosti gleda kroz
sistem predrasuda, odnosno negativnih stereotipa.
Gudelj je jedan od onih pjesnika interliterarne južnoslavenske zajednice koji i eksplicitno razaraju ideološke šifre historizirane tradicije i s njima usklađenih kolektivnih imaginarija. Otud je njegov odnos prema tradiciji zasnovan na postupku njene estetizacije,
u kojem se mitska, arhetipska ili neka druga tradicionalna figura jezički preoblikuje.
Temeljni fokus tog preoblikovanja i Gudeljevog pogleda na sadržaj egzistencije, pojedinca, društva ili svijeta u cjelini jest skepticizam i s njima usklađena opominjuća etika.
Oni otkrivaju svijet u njegovoj dvostrukoj zasnovanosti, u nekoj vrsti skeptično posulirane
dualnosti. Na jednoj strani u ovoj poeziji slavi se energija materije i prirode, njihov vitalizam,
stalni princip rodnosti i stvaranja, a na drugoj strani dolazi čovjek kao kreator vremena i
ništitelj tih rodilačkih vrijednosti. Otud je ova poezija sva u nakani da čovjeka istrgne iz utopijski konstruirane društvenosti i vrati ga prirodi. To, ta želja da se ostvari oprirođeni čovjek,
da se istrgne iz kandži materijalizma, konzumerizma, merkantilizma, da se čovjek dereizira
i vrati u prirodu, podrazumijeva suočenje sa zlim licem povijesti kao osnovnim rezultatom
što ga je proizveo čovjek konstruiran u duhu evropskog uma od Dekarta na ovamo. Ako
su kulturni megakoncepti tradicije i moderne razdijeljeni padom metafizike u tehnologiju,
ako tradiciju obilježava jezik kojim čovjek šapće sa Bogovima i metafizički koncept Boga,

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 123

a modernu obogotvorena tehnologija i obogotvorena ideologija, onda je Gudeljev koncept
oprirođenja čovjeka, ustvari, pokušaj da se antropocentrični koncept svijeta zamijeni onim
ekocentričnim. A takav oprirođeni čovjek kad iznova bude naseljavao Sredozemlje, koje
je u ovoj poeziji, kao i Biokovo, koliko referencijalni isto toliko i simbolički topos, učit će ne
samo jezike ljudi nego i jezik magaraca, koza, pčela, tj. onih s kojima jedemo toliko godina
i koje jedemo toliko godina.
Gudeljeva poezija se ukazuje kao vanredna modernistička bajalica nad kulturom i
poviješću kao temeljnim sadržajima pojedinačne i egzistencije svijeta u cjelini.
Nakon što je mit iz kosmogonijske bezvremenosti spustio u vrijeme, nakon što je
opovjesničio prirodu i oprirodio čovjeka, Gudelj se zagledao u temeljne sadržaje vremena i ljudskog društva. Njegovo Biokovo i Sredozemlje kao simboličke Atlantide koje
plove kroz kulturološke i povijesne sadržaje doplovljavaju, da to metaforički kažem, do
samog doka Oluje iz pjesme Zameće se Oluja. Oluja bi, zapravo, mogla biti metafora
logosa povijesti, sadržaja vremena i kulture, ali i metafora trenutka distopijskog osvješćenja u Gudeljevoj poeziji:

ZAMEĆE SE OLUJA.

U zametku, vidim: vrti se

ljudski mozak.

Jedan po jedan, prilaze elementi,
liznu ljudski mozak, pa se uhvate
olujno kolo.
Oko ljudskog mozga
igraju elementi.
Među elementima,
igra ljudski mozak.
U ponor se prometne mozak,
a elementi u prsten elementa.
Iz ponora izađe Sunce.
Sunčevi roditelji, Sunčeve sestre
i Sunčeva braća,
sjednu na prsten elementa, umoče noge
u ljudski mozak, smiju se,
jedu naranče.

124 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Iz ponora, zatim, izađe Mjesec,
Mjesečevi roditelji, Mjesečeve sestre
i Mjesečeva braća,
sjednu nasuprot Suncu i Sunčevićima,
na večernju stranu, spuste bakrene noge
u ljudski mozak, smiju se,
jedu kruške.
Za njima izađu stabla i zvijezde,
godine, zmije, munje.
Među njima, plava i nasmijana,
izađe i sjedne Smrt.1
Međutim, Gudelj je i politički pjesnik prve vrste. Ali, ne ona vrsta političkog pjesnika
koji se angažira u ime nekog projektivnog ideološkog cilja i ideoloških fantazmi. On je i
kao politički pjesnik distopijski zagledan u strukturu moći koja preko institucija sistema
na ovaj ili onaj način mrska ljudski sadržaj. Upravo priroda njegovog distopijskog pogleda i perspektiva opominjuće etike rezultiraju disidentskim potencijalom ove poezije.
Distopijsko glodanje ideoloških fantazmi i eksplicitno je iskazano u Komunističkoj poemi, jednoj od rijetkih Gudeljevih ostvarenja gdje je metaforički diskurs ustuknuo pred
modelom direktnog govora i parabolične slike o komunističkoj ideologiji kao strukturi
zločina i nasilja. Gudelj već šezdesete godine otkriva kritički potencijal poezije i književnosti koji će se, zapravo, zaokružiti sa disidentskim pismom Danila Kiša, odnosno sa
romanom organiziranim kao politička parabola o totalitarnoj komunističkoj ideologiji,
kakvi su npr. Andrićeva Prokleta avlija, Selimovićev Derviš i smrt itd. Ali, disidentski
odnos spram ideologije i njenih utopijskih projekcija još se više razvija u zbirci Evropa
na tenku, u kojoj se u ironijskoj, sarkastičnoj i grotesknoj verziji Evrope humanizma,
Evrope kulture, Evrope slobode itd. tenk pojavljuje kao nekada Atlas koji nosi Evropu
ne samo na svojim plećima nego je i izgrađuje. Tenk se tako pojavljuje kao osnovni
gradilački faktor naše civilizacije, a u grotesknoj, oksimoronski postuliranoj slici tenkovskog panteona prozrijeva se da je u ideološki postamentiranom kolektivnom pamćenju
i simboličkom poretku vrijednosti tenk zaslužio status savremenog božanstva. Ako je u
Komunističkoj poemi dekonstruirana epsko-herojska komunistička ideološka matrica,
kao naracija na kojoj je komunizam prikrivao svoje zločine i ideološke obmane, u Europi
na tenku dekonstruirane su sve narcističke predstave na kojima je savremena civilizacija gradila svoj antropocentrični humanistički mit. Taj se mit ukazuje u ovoj zbirci pjesama kao ogoljeni militarizam, a tamo gdje je stanovala humanistička utopija otkrivena je
u Gudeljevom distopijskom pogledu militaristička moć, kao npr. u pjesmi Svaka država
ima svoj tenkovski panteon:

1  Petar Gudelj: Pelazg na mazgi, izabrane pjesme, Zagreb, 2004.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 125

Svaki država ima svoj tenkovski panteon,
svaki grad svog tenka zaštitnika.
Na ulazu u grad podižu mu tumulus,
u gradu katedralu i spomenik.
U Europi od romantizma,
njeguje se kult neznanog tenka.
To je tenk-kadet, tenk-seljak, tenk-radnik,
tenk-mučenik.
Za grad, domovinu dao sve:
život, mladost, ime.
Svećenici kažu: nije poznao tenkice,
ni kobile, ni magarice, ni žene.
Prve ljubice u njegov dječački top.
U proljeće, na Dan mladih tenkova,
skupe se gradske djevice.
Obližu ga usminama, užare dahom.
U vječitoj erekciji usvjetlan, uglačan:
blista na suncu glavić njegova topa.2

Međutim, tom tenkovskom svetilištu Gudelj suprotstavlja jezike pčela, meda, krša,
bajama, jezike prirodnog izobilja i bilja, tvoračku snagu oprirođenog čovjeka u vrsnoj,
potpuno samosvojnoj poetskoj realizaciji i kristalizaciji jezika. A ironijski potencijal njegove poezije, njegove metafore, humor, sarkazam i groteske, njegove poetske slike i
distopijski duh pokazuju ovu poeziju kao nevjerovatno preciznu metaforičku fotografiju
drame utopijskih konstrukcija kojima je premrežen i na kojemu je utemeljen kulturni
model moderne kao megakulturnog sistema.

2  Isto str. 440

126 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Ivan Kordić

Suhozidina, bogatstvo jezika
Što bih o poeziji Petra Gudelja i o Petru Gudelju kao čovjeku i pjesniku, kao pjesniku
jezika, mogao sada reći, a da ne ponovim ono što su rekli svi koji ga dobro razumiju i
koji su mu bliski u svakome pogledu! Ono što je blizu mene i ono što je posve daleko
od mene, to jest jezik Petra Gudelja, odnos prema jeziku. I ja se, eto, bavim tim jezikom, a ja nikada ne bih imao snage uhvatiti se tako ukoštac s jezikom kao Gudelj: on
ga doživljava kao čelik koji ukucava u zemlju, koji vadi iz same zemlje, on od prašine
pravi kamen i od kamena prašinu u tom istom jeziku. Ja, dakle, vidim, promišljam, gledam, pamtim i sanjam jezik, kras, krš, Hercegovinu, nebo, drač, šipak i sve ono što se
podrazumijeva pod tim nebom, a prije svega - suhozidinu od koje je sastavljen jezik.
Čini mi se da to nije nitko spomenuo u pjesnika Petra Gudelja - suhozidinu, a ispod
suhozidine tu prašinu i tu travu pored te prašine i taj opanak koji diže tu prašinu i baca
je na tu zelenu pa suhu travu. O tom jeziku može se reći da sadrži u sebi sve ono što se
ne može izbiti iz riječi i ono što se ne može uviti u riječ. Neki jezičar-stilist, poput Krune
Pranjića, bi možda mogao naći riječ za to. Tu zakovanost u jezik, gdje je svaka riječ
temeljna oznaka za nešto. Da sad ne idem u teoretsku raspravu, ima pozvanijih koji bi
o tome mogli govoriti.
Rekao sam i da mi taj jezik nije blizak. Naravno da sam ja blizak Petru Gudelju po
svemu što predstavlja obzor njegove poezije, viziju pjesništva i odnosa prema tom meni
dalekom a meni bliskom jeziku. Kad govorim, ja hoću da taj jezik ublažim zato što je
priroda mog poimanja pjesništva, mog pogleda na taj oštri Mediteran, puno blaža iz
moje perspektive, iz perspektive Blizanaca, jedne visoravni, koju doživljavam iz svog
djetinjstva. Ja stalno sanjam one košćele i suhozidine, ili daleko Biokovo ili još neke
tamo planine, i sve one druge koje niti ne vidim. Meni se sve to čini kao jedna valovita
ravan koja se pretvara u plavo more i u taj beskraj, u koji ću i ja nekada utonuti kano u
jedan Mediteran koji neću loviti niti se boriti kao onaj s Mobi Dikom što se bori sa svojim
planinama, gudurama - Petar Gudelj! I s riječima koje on izoštrava, koje još više prema
sebi ustremljuje i sam hoće da kao pjesnik bude još oštriji prema njima. Taj odnos surovosti koji on drži naspram Mediterana, odnos koji govori o strašnom odsjaju munja,
nevere koja je za njeg uporišna točka, u kojoj on otkriva ono što mi svi nosimo u sebi,
ali što želimo smiriti u nekom blaženom mitu o Mediteranu koji se u nama smiruje u jednoj drugoj sferi koja sve povezuje - od daleke Španjolske do sanjane Grčke, i do naše
blažene katoličke bajkovitosti koju smo zapamtili od naših baka i djedova prije no što
smo sišli u gradove i došli na željezničke postaje.
Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 127

Antun Lučić

U atavističkom biću jezika
Sve i kad hoćemo o dijalektici stvari u pjesništvu Petra Gudelja ići od onih manje poznatih riječi proisteklih i usmjerenih iz navade stvaralačkog čina, bilo bi uputno i zgodno
primijetiti njegovu blizinu sa stanovitom tradicijom pjevanja s Mljeta, posebice onog
Ignjata Đurđevića, čija je sklonost u Suzama Marunkovim ili Suzama Magdalene pokornice uočljiva i kod Gudeljevih svjetova fiziologa i bestijarija. Također je dopustivo jednom
blagom, nenametljivom nijansom, ali i kroz nešto čvršću strukturu, povezati njegovu
kazu s dramatskim zovom Marina Držića iskazanim u evokacijama družine Njarnjasi.
Gotovo nam je povjerovati koliko je Đurđević kao opat, a ima nešto i opatsko, pobunjenički kontemplativno u Gudeljevu habitusu – bio sklon ne zatajiti, otvarati se, odnosno pitati za sebe Unutarnjeg ono što biva i ostaje Vanjsko: kako splet prirodnog i
životinjskog, a ponajprije onoga što je vezano za čovjekovo nadziranje atavističkoga u
sebi. Preko figura koje su jasno, ili još uzdignutije preko Tropa (kako se jedna Gudeljeva zbirka htjela nazvati), čini mi se da je uputno govoriti i o njegovim krajnje uspjelim
gradacijama. Za takvo je gomilanje sa stajališta stilistike i književne teorije ispravno
primijetiti da je zapravo kumulacija kojom se dolazi do punoga spleta i izražaja u Gudeljevu činjenju. Ona bi se na neki način dala povezati i s imperativima Tome Kempenca
ili Kempenskog koji je u toj mjeri radikalan, kao i druge latinističke tradicije ili one misaono-duhovne. Kod Gudelja je imperativnost, valja primijetiti, sam rad, duboki rad u
jeziku, kroz jezike i za bićevitost tog jezika.
Možda je nadalje krik, a krik je nimalo stran hrvatskom pjesništvu, jedna od tradiranih sastavnica ili po povijesnom nazivu kompozitnosti koju književnost ovoga izraza
može donijeti, primjerice u stihovima:
Kriknuo sam i ustuknuo,
ali prekasno.
Već sam se bio rodio
i čelom udario u zemlju.
Neke gotovo tangente koje se nadaju kroz ovakve riječi pobadaju se kao direci, kao,
recimo, negdje povijesno kolje koje će biti ili nestati poput čovjeka koji kakogod ustrajava tu, svojim otvorenim čelom. Radi se o dijelu glave, kako ga srodno naziva romanski
pjesnik Frensis Ponge, i nije nimalo slučajno da poznavatelj u Pongeovu pjesništvu (a

128 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

esteta i kritičar Vlatko Pavletić nas je uveo zapravo u tu frankopansku duhovnost) uočava kako su ruke bikovi. Posigurno bi se u tom trokutu osvijetlilo nešto iz mediteranskog
ozračja kojeg na sredozemni i biokovski način pronalazi Gudeljev iskonski jezik.
Tko god je sklon samo tražiti, povezivati, komparirati, pristaje u završnici i upitati
se za pretresanje zbilje, zemlje, kamenova, predavanju burama, kao što je snovitim
duhom možda zgodno kazati koliko se ide i do samoga praha. Ovdje je to s Gudeljem
puno čvršće, posloženo kao starogrčka riječ kaldrma – iz njezina imenskoga svojstva
pojavljuju se lubanje, ti gornji dijelovi ponad ramena. One riječi koje su još ogoljenije od
znanja i doživljaja postaju iskustvo čovjekolikosti upućene izravno prema onomu što su
naše bitnosti, moguće ne manje i naše preostale bitnosti.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 129

Petar Opačić

Mediteranizam Petra Gudelja
Pročitavajući (sada već kanonsku knjigu Predraga Matvejevića) Mediteranski brevijar naišao sam na jedno mjesto koje bi moglo biti paradigma kad je riječ o uopćenoj
recepciji Mediterana – govor o njemu trpio je od mediteranske govorljivosti: sunce i
more; mirisi i boje; vjetrovi i valovi; pješčane plaže i otoci sreće; djevojke koje rano
dozrijevaju; udovice zavijene u crno; luke lađe i pozivi na put; plovidbe brodolomi i priče o njima; naranča mirta i maslina; palme pinije i čempresi; raskoš i bijeda; stvarnost
i tlapnja; život i san,1 - na prvi pogled, sve je to točno, ali za jedno ukalupljivanje pod
slovom M u nekakvoj manje važnoj ‘enciklopediji’ ili ‘turističkom vodiču’, posebice danas kad nam se nameće jedan, uvjetno rečeno, zapadnjački univerzalno-globalistički
model koji se svodi na redukcionizam i koji, zapravo, svojim simuliranjem života instrumentalizira čovjeka pretvarajući ga u potrošni materijal za regeneriranje vlastitog
mehanizma koji je, čini se, došao do one krajnje (Šopove) točke kad mu preostaje
jedino obrat – urušavanje do vlastitog potiranja. Jasno je da u jednom takvom, virtualnom, preživljavanju u kojemu dominiraju hibridni artefakti, a (po riječima Giannija
Vattima) ‘moguća istina kasno-modernog iskustva je vjerojatno kolekcionizam, mobilnost moda, također i muzej; i na kraju, tržište samo, kao mjesto cirkulacije objekata
koji su demitizirali referiranje na uporabnu vrijednost i koji su postali čiste razmjenske
vrijednosti: ne nužno samo novčane razmjene, već simboličke razmjene, oni su statusni simboli, iskaznice prepoznavanja u grupama’2 ili, što će opservirati Italo Calvino na
samo njemu svojstven način ‘...to je trenutak očaja u kojemu doznajemo da carstvo
za koje smo mislili da je zbroj svih mogućih čuda nije drugo do beskrajno i bezoblično rasulo, da se pokvarenost u njemu toliko proširila da je naše žezlo nemoćno, da
smo s pobjedom nad suparničkim vladarima naslijedili njihovu sporu propast’3, dakle,
u ovim prilično tamnim opservacijama pjesnički je poziv u najmanju ruku upitan, ili
možda, ipak, nije.
Baš na ovomu mjestu kopernikanskog obrata javlja se pjesnik, nasuprot jeziku medija, koji svojom simultanošću i diskontinuitetom brišu sjećanje i bitak vraćaju u zaborav, koji svojim pjesničkim opusom potvrđuje da (heideggerijanski rečeno) ...’nije sve
izgubljeno jer pjesnik je taj koji svojim djelom potvrđuje mjesto događanja bitka’. U
1  Matvejević, Predrag: Mediteranski brevijar, GZH, Ljubljana, 1991. str. 15.
2  Vattimo, Gianni:La societa transparente, str. 96.
3  Calvino, Italo:Nevidljivi gradovi, Ceres, Zagreb, 1988. str. 9

130 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

našem slučaju riječ je o Petru Gudelju, jednom od najznačajnijih (čitaj: magistralan)
pjesnika u suvremenoj hrvatskoj poeziji, čiji bismo opus mogli svesti na isposredovani
znak jednakosti (u Hegelovom smislu) kojim se pjesnik objelodanio u svojoj pjesmi kao
apsolutnom znanju/istini koja se odzrcaljuje u geografsko-kulturološkoj perfekt(iv)nosti
i prezentnosti, a jamačno, stigmatizira i trasu za pjesničku budućnost (koja je u sadašnjem stanju gotovo potrošena i zastarjela) potvrđujući svojom poezijom onu zavičajnu
vertikalu u kojoj se odčitava univerzalnost (barem kad je riječ o europskoj književnosti)
– vječiti Mediteran.
Mediteranizam Petra Gudelja se izdiže u suvremenoj hrvatskoj poeziji poput golemog megalita u kojemu se dade iščitati cijela geneza ovoga organski zadihanog
toponima, i/li, ako ćemo preciznije, poput Podosoja u kojemu dominira planina – Bijakova (tako naime naš Pelazg na mazgi (poput J. R. Jimeneza, koji jaše na svojemu
Sivcu i ispija onu mednu kaplju iz prezrelih smokava) ispija i upija u se svoje Biokovo,
‘bilo jezikom, bilo govorom ili, pak, tekstom’ – oblikujući se i oblikujući ga imenom
iz primordijalnih vremena. U već navedenom odlomku iz Matvejevićevog ‘Brevijara’
vrijedno je spomenuti i druge stigme koje su našle izraz u djelima čuvenih i manje
čuvenih pjesnika, bez kojih se ne može govoriti o pjesništvu Mediterana, adekvatno
tomu ni o hrvatskoj poeziji, primjerice (slučajnim redom) tu bi se moglo naći mjesta
za planine (Zoranić), grožđe i vino (Hajjam), masline (Lorca), limune (Montale), šipke
(Elitis), rijeke (Ungaretti), školjke (Valery), gorske? vile (Džore Držić), ali i hajduke i
uskoke, vitezove i gusare, predaje legende (Miošić), zmije i poskoke, ovce i Bogočovjeka – sina Božjega, koji je ujedno i jedan od ključnih simbola kad je riječ o poeziji
Mediterana, a što, sve zajedno, prati čovjeka od rođenja pa do smrti, poput kamena
na kamenu, na kamenu škriljevcu iz Živogošća koji će zazvečati u poeziji Joba i raba
Božjega Petra Gudelja.
Naš je pjesnik svojom poezijom poput svojevrsnog medija kroz svoje depersonalizirano JA odzrcalio taj i takav Mediteran, u sveukupnoj mijeni kultura i civilizacija koje
datiraju iz vremena izvan pamćenja, ili, gledano jezikom suvremene znanosti o književnosti, nestajanjem označitelja4, upravo označio i iznačitelja i predmet njegova pjeva, tj.
ono ne/označeno, a načelom trajanja u vremenu5 identificirao se Gudelj s Prirodom u
onom smislu kako su ga razumjeli predsokratovci i izrazili terminom fizisa, koji će od
Heraklita preuzeti Aristotel, koji je biće podijelio na fizis – biće s porijeklom u sebi, i na
umjetna bića – techne.
Kad je riječ o poeziji Petra Gudelja, onda bismo se mogli zadovoljiti Šopovom
sintagmom da je Gudeljeva poezija poezija svelika bitka. U prilog toj tvrdnji možemo navesti zapažanje I. Lovrenovića koji je vrlo lucidno detektirao pjesnikovu nultu
točku. ‘Od svojega prvog stiha on se u poeziju zaputio prez vojvode al zakonodavca
(Sjetimo se Tina Ujevića), a ako dubinski usporedimo njegove prve i njegove, zasad,
posljednje pjesme, što su se, dakle, jedne od drugih razmaknule na golemu razdaljinu od pola stoljeća, otkrit ćete da tu razvoja nije ni bilo, niti ga je trebalo biti’ ... jer,
kako dalje ističe Lovrenović, govoreći o pjesnikovoj prvoj pjesničkoj zbirci Ruke, suze
i čempresi iz 1956. Gudelj ...’govori zapanjujuće (zastrašujuće) zrelim glasom, u koje4  Culler, Jonathan: Književna teorija, vrlo kratak uvod, AGM-Zagreb, 2001., str. 93.
5  Ricoeur, Paul: Osobni i narativni identitet (u zvorniku Autor pripovjedač, lik) Svjetla grada, Osijek,
1999. str. 24.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 131

mu se već jasno čuje neopozivo izabran fatum i prokletstvo, zanos i razlog: sudbina
jest pjesma i vice versa.’6
Govoriti, dakle, o odsutnosti razvoja u smislu trendovskih pokušaja koji uvijek prate
pojedine ‘izme’ sasvim je logično, radije bismo rekli da je riječ o svojevrsnom ‘sazrijevanju’ ili možda prikladnije pjesnikovom izričaju, ‘bubrenju’ ili, što bi moglo biti i najpreciznije, riječ je o pjesnikovim preobraženjima. Čini se, naime, da iz pjesme u pjesmu,
iz zbirke u zbirku Petar Gudelj filtrira svoje kazivanje, više dionizijsko nego apolonsko,
uvijek na tragu antinomija eros-thanatos, kao odredbenica za ono Jedno neizrecivo, što
ga zapravo svrstava u one rijetke mistike kojima ono unutarnje oko služi za sagledavanje i preobražaj vanjskoga svijeta koji će se oblikovan vratiti ondje gdje mu je i mjesto
– u ljudski mozak. Dakle, pjesnik sažima, pročišćava i kristalizira svoj govor i semantički
i grafostilistički kako bi svoju poetiku učinio konzistentnijom, gušćom, a zapravo, piše
po jedinom mogućem pjesničkom načelu: manje – a, zapravo, više.
Preobražavajući se poput Ovidija u svojoj osobnosti i zavičajnosti, Gudelj ne gubi
na tematskoj raznovrsnosti već, zapravo, stremi svojevrsnoj lapidarnosti, iz horizontalnosti po osobnoj vertikali teži visini, što je i sam u više navrata naglasio, teži planini, ili
prevedeno, onom mjestu s kojega se najbolje dade sagledati mijena/Mediteran i njegova akvamarinska opalizacija koja nosi u sebi, kako bi rekao Šop, ‘odraz izgubljenog
izvornika’, a koji u Gudelju živi u stanju profetsko-nesvjesnog, ritualnog koje ga uvijek
iskušava kao objekt, iskušavajući se ,dakle, na samome sebi kao subjektu ili kao subjekt koji se iskušava na sebi kao na svojevrsnom objektu. U toj igri ciklički se povezuju
i igra i igrač, međusobno se dozivlju i ponavljaju praiskonsko talasanje u kojemu niti
jedan val, iako jedan drugome su nalik, nije isti, bilo da je riječ o moru ili, pak, naletima
vjetrova s Biokova i mora koji donose jedan različit, a uvijek isti glas iz jednih usta – koja
su nepojmljiva konstanta. Dakle, i flora i fauna žive u istom zemljovidu isprepleteni u
ljubavnom zagrljaju, zajedno sa smrću i ljudskim dramama, bajalicama i naricaljkama,
povijesnoj buci i tišini, pšenici i raži, docima i kršu, na Mediteranu kao mjestu etičkog
preispitivanja svijesti i savjesti, na prostoru koji je uvijek stajao na vjetrometini, razmeđu, ali i na poveznicama različitih, a zapravo, vrlo sličnih i/li istih svjetova, za zapadnog
čovjeka, svakako, njegovoj kolijevci. Žive u pjesniku mitske osobnosti koje se orfejski
obrću unatrag prema negativnoj apoteozi udesa zaronjenog u svoju univerzalnu podlogu kojoj je nepoznata suhoća govor (iako opora) gdje znamen i oblik uzajamno obujmljuju ono viđeno i neviđeno, naslućeno i ozbiljeno, jednom intenzivnom emotivnom
percepcijom zemaljske i božanske datosti. Ispisuje se jedna jedina (apsolutna) knjiga
ili, da parafraziramo J. L. Borgesa, ‘Tijekom godina čovjek ispunjava prostor slikama
pokrajina, kraljevina, planina, zaljeva, brodova, otoka, riba, soba, alata, zvijezda, konja
i ljudi. Pred kraj on otkriva da taj trajni labirint crta i odcrtava sliku njegovog vlastitog
lika7 - u slučaju pjesnika Petra Gudelja to su njegovo Podosoje i Mediteran.

6  Gudelj, Petar: Pelazg na mazgi, Izabrane pjesme, ŠK-Zagreb, 2004. str. 8
7  Burgin, Richard, Razgovori s Borgesom, Dečje novine, Gornji Milanovac, 1981.

132 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Literatura:
Gudelj, Petar: Golubice nad jamama, MH-Split, 1993.
Gudelj, Petar: Pelazg na mazgi, ŠK-Zagreb, 2004.
Sorel, Sanjin: Mediteranizam tijela, alfaGAMA, Zagreb, 2003.
Richard, Burgin: Razgovori s Borhesom, Dečje novine, Gornji Milanovac, 1981.
Culler, Jonathan: Književna teorija, vrlo kratki uvod, AGM-Zagreb, 2001.
Riceour, Paul: Osobni i narativni identitet, Osijek, 1999.
Vattimo Gianni: La societa transparente, Milano, 1989.
Calvino, Italo: Nevidljivi gradovi, Ceres, Zagreb 1998.
Matvejević, Predrag: Mediteranski brevijar, GHZ, Ljubljana, 1991.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 133

Mile Stojić

Europa na tenku
Protekloga su vikenda u Jajcu održani Šopovi književni susreti. Grad Jajce, u kome
je rođen veliki rapsod siromašnog Božjeg Sina, pola stoljeća bijaše historijskim središtem druge Jugoslavije, moćne države, koja je Nikoline stihove prezrivo odbacivala kao “recidiv prošlosti”, otrovnu pilulu “opijuma za narod”. Šop je, da podsjetimo,
za komunističke ideologe i estetičare bio vjerski pjesnik, iz čijih su stihova odzvanjali
“metafizički zujevi i mrmori” (M. Bogićević), i kao takav neprimjeren novome čovjeku.
Dok smo kao djeca ili “napredni omladinci” hodočastili u “avnojevski grad”, za Nikolu
Šopa nismo mogli ni čuti.
Ali, pjesnik je ponovno bio jači od svemoćne države: danas su njegovo ime i bista
duhovni epicentar živopisnoga grada na Plivi, dok ruševni i opljačkani, nekad slavni i
slavljeni, Muzej Avnoja stoji u uglu, nikom interesantan, kao upotrijebljen i bačen prezervativ. Komunistička božanstva su pobijena, njihovim kamenim bistama odrubljene
glave. Sve se promijenilo u strašnom kovitlacu povijesti, jedino je Plivin slap ostao isti,
jedino nas njegov zaglušljivi huk još podsjeća na to kako su ljudske ideje i naumi ništavni i sitni pred hukom vječnosti što se survava u ambis.
Šopovo Jajce, iako koncem prošloga stoljeća temeljito srušeno i dva puta “oslobađano”, danas blješti čudesnom ljepotom, kao umorna i iznurena žena kroz čije prnje probija neopisiva ljepota i kroz čiju raščupanu kosu blješti očaravajući sjaj bistrog
oka. Dva plivska jezera, dva turska đola, toranj svetog Luke, potom obnovljena džamija
Esme Sultanije, sve to danas pjeva himnodiju pjesniku, čiji su stihovi nadživjeli njegove
progonitelje. Pred Šopovom brončanom bistom srećem pjesnika Petra Gudelja, kojemu su bili i posvećeni ovogodišnji jajački književni razgovori.
Gudelja sam upoznao prije tridesetak godina; sretali smo se s vremena na vrijeme, najčešće na Beogradskom sajmu knjiga, razmjenjivali knjige i pokoje pismo. Iako je rođen u Hrvatskoj (Podosoj kod Imotskog, 1933.), nakon školovanja
u rodnom mjestu i Mostaru, Gudelja su životni puti odveli u Beograd, gdje je živio sve do početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Sluteći apokaliptične događaje, pjesnik 1990. godine preseljava u Bašku Vodu, gdje i danas živi.
Kad sam, početkom sedamdesetih, činio prve korake u književnosti, Gudelj već bijaše
poznat i afirmiran autor. Njegove knjige crple su snagu iz morfologije i poetike mog
zavičaja (rođeni smo svega dvadesetak kilometara zračne udaljenosti), njihov lapidarni jezik podsjećao me je na mudri govor ilirskih staraca u toplim noćima djetinjstva.
Ja sam se kao mladić pomalo stidio našeg siromaštva Dalmacije, Hercegovine, a Pe-

134 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

tar je u njemu otkrivao svjetove obilja, koji me sve više plave u mojoj poznoj dobi.
Iako je naš kraj rodio neke velikane hrvatskog stiha, nitko od njih nije tako kao Gudelj
otkrio neizmjerno izobilje u zavičajnoj oskudici, ne upavši nikad u zamke kampanilizma
i etnoloških poetizacija, što je, također, svojstvo velikih.
Iako su u poeziji i poetici antipodi, možda me demon mjesta inspirirao da u Šopovoj i Gudeljevoj poeziji pronađem slične teme i bliske akorde. I Šopov, kao i Gudeljev
glavni poetski “lik” je Isus, ali Šopov je Bogočovjek blagi božanski mladić, koji, kao
kakav dobri duh, posjećuje bosanske siromašne kućice i donosi utjehu zaboravljenima i prezrenima. Gudeljev Krist vrišti svojim otvorenim ranama, kao žrtva bratoubilaštva. “Po danu je Isus pseto: za sobom dovuče uvečer svoja crijeva ... po svu noć mu
pjesnik liže slane rane.” Tu biblijsku paradigmu ubilaštva pjesnik proširuje do naših
dana, opisujući neviđena zvjerstva balkanskih oslobodilačkih ratova. Slike i metafore
tih pjesama, dok sam ih kao mladić čitao, činile su mi se ponekad morbidnima, ali su
ratovi koji su uslijedili pokazali da su one tek dječja igra pred slikama koje nam je ponudila krvava zbilja devedesetih.
Nasuprot šopovskoj idili u kojoj po gradskim krovovima sipi srebrni prah, Gudelj
istražuje mediteranske ratarske i pastirske mitove, koje povezuje s antičkim sagama,
grčkim i rimskim prispodobama. Slijedeći ritam genijalnih narodnih balada (tà u njegovu je kraju nastala “žalostna pjesanca” o Hasanaginici!), on se kao kakav speleolog riječi spušta u vrtloge vrulja, u stoljetne bunare i u bezdane jame krša, otkrivajući u njima
kosti i zlato, krv i pepeo jezika.
Poetski rezultati te potrage bit će vidljivi u njegovim narednim knjigama (Suhozidina, Pas, psa, psu, Ilirika) u kojima se istražuje to “mitsko doba”, kad je čovjek drugovao s kozama i ovcama, vukovima i pčelama, kad je zmija čovjeku sestrinski darivala
svoje košulje. “Mitsko je doba tu, kraj mene, mogu ga dotaknuti rukom. I pomilovati.
Samo treba pružiti ruku: unutra, tamo otkud je nikla.” Gudelj se bavi elementima, kao
pri stvaranju svijeta. Njegove pjesme posvećene zavičajnim Vruljama (tako glasi naslov
jedne njegove knjige) emaniraju tugu i nostalgiju za kanaanskim vrtovima Dinare: “Ljuljaj nas goro, velika majko Sredozemlja, ljuljaj nas nad jamama.”
Ima u Gudeljevu opusu jedna vrlo neobična i, na prvi pogled, za njega netipična knjiga,
pod sarkastičkim naslovom Europa na tenku (Beograd, 1986.). Tenk, to sofisticirano vojno sredstvo, patentirano od Engleza u Prvom svjetskom ratu, postao je simbolom ratova
dvadesetog stoljeća, ponosom europskih i američkih militarističkih poduhvata. Za Gudelja,
pak, tenk je mitsko biće, utjelovljenje kakva modernog Kiklopa ili Minotaura, čudovište koje
kosi klasje ljudskoga roda. Feničansku božicu Europu, koju je Zeus uzeo u obličju krave,
Gudelj je posadio na tenk, ironizirajući tako uljudbu cjelokupne tzv. zapadne sfere.
Stavljajući to ubilačko oružje u kontekst najznačajnijih simbola civilizacije, on, kao
kakav zloguki prorok, najavljuje događaje koji će od bijeloga grada njegova života načiniti prijestolnicu zla i mraka. U stihovima o tenku varirana je gotovo cijela versifikacijska
paradigma – od parafraza lirike i narodne pjesme, narodnih poslovica, pa sve do lirskih
proza. Dok je pisao sagu o tenku koji razdragano dočekuju “tri Budimke djevojke”, on
nije ni slutio da će zbiljske pohvalnice tenkovima koji su kretali na Vukovar ispjevati neki
njegovi kolege i suputnici. Ili je, možda, i slutio?
Pa ipak, više od tenka, ovog pjesnika zanima Eros, antički bog ljubavi, raskalašni
potomak Afrodite i Aresa. Taj gudeljevski bog Eros vodi ljubav s vilama, čobanicama,

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 135

jabukama, kruškama, smokvama, lijepim i nedostižnim nimfama Dinarskoga gorja, rumenim seljankama Imote i Ljubuškoga. Iz najnovije knjige Zmijski mladoženja prepisujem sljedeće stihove: “Mjesečinom nalila sise, usta maslinovim uljem...,pozvala me
brati ljubice... Tri dana proveli na onom svijetu. Za to vrijeme: oko nas, po nama nikle ljubice. Najmodrije i najmirisnije ispod njezina pupka.” Knjiga Zmijski mladoženja
predstavlja jednu obimnu poemu o djetinjstvu pod Biokovom, i u njoj se ranija žestina
svijeta utapa u bajkovitu blagost.
Tu se u običnom otkrivaju zagubljeni svjetovi i zamrle harmonije. Pjesnik se iz
svedenborgovskih paklova vraća u djetinji svijet gdje žene mirišu po kozjem siru, a
mladići uz grlene deseterce gange odlaze u svijet, u potragu za boljim životom.
Život je protekao kao san, oči se nagledale blještavila velegradova, noge se umorile od
putovanja po kontinentima i sve je to na neki način besmisleno isto; još se jedini smisao
nazire u ujevićevskim malenim mjestima srca – Zadvarju, Podosoju, Zmijavcima, Cisti
Provo, gorskim očima Imotskoga. Još se samo stihovima može rekonstruirati svijet u
kome smo jednom davno bili anđeli.

136 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

galerija

Atif Kujundžić

Uznesenje svetosti do svjetlosti i
oslobađanja vjere u Bogočovjeka
Mladen Ivešić, Izložba slika u Galeriji Kristijan Kreković,
Samostan svetih Petra i Pavla u Tuzli, 29. svibnja, anno Domini, 2007.
***
Prvo predstavljanje Isusa Krista raspetog na križu pojavljuje se tek u X. stoljeću, jer
- premda se kršćanstvo nije protivilo slici, općenito gledano - nije bilo suglasno s likovnim predstavljanjem Boga. Međutim, Isusa Krista kao Krista Kralja – Krista sa zrakastom
krunom možemo vidjeti na zidnom mozaiku u Vatikanu, u Julijskom mauzoleju, s prijelaza iz III. u IV. stoljeće. Izbjegavana je skulptura, koja je u Bizantiji izazivala asketsku
herezu i žestoke nesuglasice razarača ikona – ikonoklasta / ikonoboraca. Evidentna je
razlika između kršćanske umjetnosti na Zapadu i na Istoku.
U značajnijoj mjeri kršćanska umjetnost je oslobođena u arhitekturi još od vremena
izgradnje katakombi kao podzemnih galerija za sahranjivanje mrtvih. Bio je to arhitektonski vid prostornog oblikovanja. Katakombe su ukrašavane slikama, zidnim mozaicima i reljefima, koji su najčešće imali karakter pučke umjetnosti. Slike su bile ilustracije
priča iz Starog i Novog zavjeta, alegorije i parabole koje učvršćuju vjeru: Krist vraća
zalutalu ovcu u tor, Orfej okružen životinjama, Bogorodica s djetetom i jednim prorokom,
česta je alegorija ribe koja simbolizira Krista, alegorija pauna koji simbolizira vječnost,
etc.
Zapravo, riječ je o dekorativnoj funkciji umjetnosti koja je prakticirana od 100. do
420. godine, kada je kršćanstvo postalo službena vjera Rimskog Carstva, kada kršćani
svoje nekropole počinju formirati na površini zemlje. Umjetnost katakombi, slike i reljefi,
nemaju nikakve veze s neznabožačkom umjetnošću i njezinim funkcijama. Od tog vremena sakralna umjetnost u svim vidovima razvijala se u kontinuitetu, ali je trajno ostalo

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 137

visokoosjetljivo pitanje mjere u prikazivanju najrazličitijih prizora, jednako za umjetnike
i vjernike.
***
Po prirodi svoga dara Mladen Ivešić sklon je apstrahiranju kao projiciranju osnovnog,
uopćavanju i oblikovanju osnovne slikarske zamisli, a tako i donošenju bitnog osjećaja
motiva i teme iz svoje nutrine. U konkretnom primjeru to biva estetskom mjerom svjedočenja prije svega o Pasiji – Muci Kristovoj na križnom putu, o Kristovom trpljenju,
njegovoj smrti i pobjedi nad grobom, o Ivanu Krstitelju, Svetom Juraju i drugima.
Osnovna odlika Ivešićeva likovnog govora i prikaza u idejnoj razini jest suptilna
stilizacija poznatih motiva i likova kao pokretača umjetnikova inventivno-kreativnog i
djelatnog bića radi likovnog artikuliranja osnovne namjere koja je likovne naravi koja
poticajno djeluje i, razvijajući se, u ishodu rezultira estetski. Kako je priča konstantna,
neizmjenjiva, slikar na mjestu apstrahiranja izlišnih pojedinosti artikulira estetsko biće
slike, koje žrtvu Isusa Krista uznosi do najopćenitijeg, do univerzalnog smisla svjetlosti.
Naime, umjetnik je pred nedvosmislenim izazovom: naslikati biblijski, dakle, ne samo
općepoznati i povijesni već motiv koji je i jedno od temeljnih uporišta vjere, o kojemu
nema dvojbe niti rasprave, jer valja naslikati elementarnu dogmu, ili se upustiti u nedopustivo. Naslikati, dakle, tako da prikaz ne udari na ideju i biće dogmatskog, a da
slikar ostane vjeran sebi, svome daru i svojoj viziji, jednako kao i svetoj uputi o vjeri,
biblijskom tekstu. Kako je ljepota istina koja ne vrijeđa, izlaz je uvijek u mogućnostima
estetskog dosega i tako prevođenja do bića univerzalnog smisla. Dakako, to vrijedi
samo za talentirane, obdarene i pronicljive.
***
Konkretno, riječ je o Isusu Kristu iz Nazareta, Njegovom Rođenju i Križnom putu, o
Raspeću i Uskrsnuću. Sadržajno shvaćeno, riječ je o biblijskom, i zato: idealnom narativnom predlošku / konceptu koji ne dopušta dvojbu, premda u interpretaciji ostavlja
svaku mogućnost slobode, ili, obrnuto proporcionalno shvaćeno: svaku vrstu odgovornosti za umjetnički čin, slikarski prikaz, posebno.
Slikar Ivešićeva senzibiliteta i njegovih znanja ovakvom poslu prilazi studiozno i prije
nego o osnovnoj likovnoj zamisli i koncepciji slike mora odlučiti i izgraditi osobni stav
o tome što je u povodu / predlošku sveto, smisleno i lijepo. Naime, biće estetskog za
slikara je mogućnost mimo narativnog sadržaja / predloška, a figuralni sadržaj tek je
crtačka nosiva osnova njegova likovnog projekta / iskaza, jer isti je zadat odranije i jedanput zauvijek, što u jednakoj mjeri obvezuje i oslobađa.
***
Kako možemo vidjeti, slikar Mladen Ivešić se opredjeljuje za ljudski, za krajnje osoban doživljaj Muke Kristove, u kojem će estetsko biće slike biti smislena dominanta.
Zbog snage povijesnog, dramatskog i svetog u predlošku, valja razumjeti kako je izazov

138 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

velik i koliko je umjetnikovo iskušenje stvarno i veliko. U sakralnom slikarstvu Mladena
Ivešića odčitavamo estetsko iskustvo suvremenog čovjeka, a tako i njegov senzibilitet,
koji drukčije od uobičajenog doživljava biblijski tekst i vjeru i koji, iste, i sam osvojen njihovom idejnom razinom, ne dovodi u pitanje. Naprotiv, slikarski način Mladena Ivešića
kao vid suvremene umjetničke interpretacije i vizualizacije biblijskog predloška bitno
vitalizira biblijski nauk, zanavljajući i snažeći stvarnu potenciju vjere.
Na Ivešićevim slikama križni put je slikarska saga donijeta u rasponu od bezgrješnog
začeća i rođenja do prelaska u svjetlost uskrsnuća. Pouzdano, talent i njime potaknuta invencija, nesumnjiva znanja, visok artizam i pronicljivost dio su stvarne mudrosti
čovjekove pojave u ovome svijetu. Mladen Ivešić je mlad, ali snažno talentiran i za
umjetnost veoma obrazovan čovjek. Ivešić pronalazi izvrsna rješenja kako bi likovno
utjelovio svoju viziju bogo-čovjeka i njegova puta, njegova veličanstvenog i herojskog
čina nesebičnosti prema ljudima i ovosvjetskom životu, općenito.
***
Ivešić se opredjeljuje za plavu boju i njezine nijanse, prije svih! Plava boja je boja
najveće dubine i pogled može odvesti u beskraj. Plava boja je nastala kao beskraj
prozira u praznini. Plava je hladna boja, hladnija od svih. Zapažamo kako se plavo rađa
u nevinosti apsolutne bjeline prvoga snijega u trenutku kada se rađa i svjetlo! Dakle,
simbolički, imamo pravo misliti kako bit ovih slika dopire iz dubine kozmičkog bića i
prostora, iz one plave, iz kobaltno-plave i plavo-crne koja zatvara dubinu tog za čovjeka
uvijek izazovnog prozira / neprozira. Ali, ta okolnost ukazuje i na dubinu smisla koji naznačavamo putanjama svojih života, koje naznačava i sugerira i Njegova žrtva. Riječ je
o stvarnom izazovu za svakog čovjeka.
Izazov je blizak čovjeku. Savlađivati izazove znači savlađivati i potvrđivati sebe, a
tako i izloženost Njegovoj kušnji, jednako, kao slijediti Krista koji nije pitao za cijenu.
Pristajanje na izazov ima smisao dosezanja sebe u vjeri. Nije riječ o izazovu na koji bi se
odgovaralo, tek: radi odgovora. Mladen Ivešić to odbija kao neprimjereno svome daru,
osjećanju i znanju, svojoj opciji viđenja i mogućnostima iskaza.
Nošen snagom vjere i odsutnošću sumnje, Ivešić odgovorno ulazi u osobni dijalog
sa smislom križnog puta, Kristove žrtve i Njegova uznošenja do univerzuma svjetlosti.
Ivešić zna, da je, nedvojbeno, to taj i za čovjeka jedini put. Njemu je jasno da svjetlost
postoji u rasponu od iskre života i plamena kušnje, do uznošenja u opću svjetlost kao
dosezanja cilja i nagrade, oslobađanja od ovozemaljskih tereta. U tome upotreba plave
boje ima vrhunaravnu, s umjetnikovom zamišlju, sasvim podudarnu ulogu. Plava boja
je nematerijalna, površine obojene plavom prestaju biti površine i postaju prostor u kojem naziremo beskonačnost.
U takvom prostoru kretanje na križnom putu, nošenje križa, padanje pod teretom,
pasija biva tamnoplavom sjenom koja u razini najveće dubine plavog prati svijetli Kristov lik, koji sve intenzivnije isijava bijelo. Tako plavo preuzima i čuva trag njegova prolaska do bijele svjetlosti u koju će preći, u bijelo koje i nije boja već do bijelog užareni
spektar svega / univerzuma, pa svjetlost isijava za cijeli svijet. Svoju ideju Ivešić prevodi
u nedvojben likovni govor slikajući i Svetog Juraja, čija glava, ali i cijela figura prelazi u
svjetlost u trenutku kad koplje zariva u samo ždrijelo aždahe, kao sinonima svekolikih

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 139

iskušenja s kojima se čovjek susreće u životu.
***
Isusa Krista i svete na slikama Mladena Ivešića prati sjaj vječnosti kao aureola njihovih likova i gesta, ali svjetlost na liku Isusovom uvijek je barem za nijansu jača i disperzivnija, što sugerira iznijansiranost autorskog odnosa spram posla kojega se prihvatio.
Na slici Posljednje večere, već, Krist bi se uznio u svjetlo, da nije narančastih akcenata
objeda na stolu! Na križnom putu, s Kristovim posrtanjima, akcenti su sve rjeđi do potpunog nestajanja. Zanimljivo, svjetlost Kristove figure pada pod tamnoplavim križem
iznad kojega u plavetnilu opstaje tamnoplava sjena! Isusova žrtva je na zemlji, među
ljudima! Tek na raspeću Kristovo tijelo koloristički postaje dio križa! Pa svijetli i križ koji,
i inače, u svijetu simbola označava izvor svjetlosti! Iskušenje križa je vječno, Isus je
među ljudima! Ne slučajno, u svjetlu Kristova uznošenja, kao petrificirani relikti, u dnu
slike ostaju oštri vrhovi kopalja i zapanjeni profili osoba pod kacigama legionara Poncija
Pilata.
Izložbena postavka Mladena Ivešića u umjetničkoj galeriji Kristijan Kreković – Samostan svetih Petra i Pavla u Tuzli blistava je umjetnička apoteoza, likovno-estetska
parabola o Isusu Kristu, ali i o stvarnosti čovjekove vjere i smislu Njegove žrtve za sve
ljude.
***
Uistinu i nasreću, Mladena Ivešića nije zaobišla svijest o tome da je talentiran i zato
povlašten, a tako i sasvim primjereno odgovoran višem smislu svoga prolaska svijetom.
Ili, nesumnjivo i bez dvojbe, da je osoba s misijom.
O tome u katalogu izložbene postavke baš lijepo piše don Ivica Pervan.

25. kolovoza 2007.

140 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

putopis

Željko Barišić

Šopu u pohode
At the speed of life
Kiše koje su se tih dana slijevale i prale zadnje ostatke ljeta nisu budile nadu da ću svoje putovanje u Jajce ususret Šopu i književnim danima na Plivi izvesti motorom. Ali, vrapci
koji su tog zadnjeg četvrtka u mjesecu rujnu veselo cvrkutali i prelijetali povrh mojeg balkona nagovještavali su da moja želja neće biti tek sanak pusti. Ne budi lijen, nazvao sam
splitski meteorološki zavod i ljubazni čovjek na kraju radnog vremena mi je rekao:
- Još noćas je tramontana koja će donijeti nešto vlažnosti i izlijeti koji hektolitar na
grad, a već ujutro sjeverac će sve to otpuhnuti i popodne, kao i cijeli vikend, bit će
sunčan i vedar.
- Jeste li sigurni da mogu u srednju Bosnu motorom? – pitao sam sjetivši se onog vica
iz Nadrealista kad likovi za istim stolom sjede; jedan s kišobranom u ruci, a drugi sa
sunčanim naočalima i razgovaraju o vremenu tako uobičajnim za Bosnu da se izmjenjuju periodi čas oblačnog i kišovitog, čas sunčanog i vjetrovitog.
- Bez problema! - rekao je ljubazni inženjer, tako neobičan za državnog službenika
kad ga u tu uru nešto pitaš.
Ujutro sam se obukao, spremio stvari i krenuo. Moćni Kawasakijev stroj bez problema me izvukao uz Klis i dalje prema Sinju i Trilju u kojem se upravo slavio sveti Mihovil,
zaštitnik mjesta, i bio sam nemalo iznenađen šarenilom i gužvom koji su za radnog
dana vladali u njemu. Ulice su bile pune ljudi koji su ležerno šetali ili vozikali se u automobilima, a okolo su bili postavljeni štandovi sa svim onim vrstama sajamskog šarenila
da me je sve podsjećalo kao da sam došao u Beirut ili neko slično mjesto na Bliskom
istoku. Tako blizu Splita, a svjetlosnim godinama civilizacijski udaljeno, pomislih dok
sam se probijao kroz mnoštvo razmišljajući još o uljuđenosti kojom mi u velikim gradovima živimo i kojoj se u Hrvatskoj volimo kititi, a tu nadomak mojega grada samo
tridesetak kilometara udaljeni ljudi žive sasvim neki drugi život kao da nikada nisu čuli
za poreze, zakone, EU i ostale stvari koje nam se čine zadanim. Pomislih kako bih se
rado vratio u takav život ničim opterećen i jednostavan, ali promet me već odnio izvan
mjesta i za tili čas sam bio nadomak granice.
Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 141

S hrvatske strane dočekao me policajac s uobičajenom bojevom gotovošću, no za
divno čudo nije tražio da mu pokažem kardan motora, zapravo nije me ni pretresao,
čak nisam morao skinuti kacigu, samo je svoj pogled s vožačke prenio na moj vizir i u
njegovom pogledu vidio sam čežnju odlaska, kredit za auto, podstanarsku kiriju i još
štošta, ali nije me brigalo; ja sam imao svoj cilj i htio sam što brže pobjeći od svega.
S bh. strane policajac je bio uobičajeno ljubazan kao da mu je neugodno što dolazim
i samo mi pokazao da prođem. Htio sam ga potapšati po ramenu i reći koju podrške,
no digao sam se na zadnji kotač i nastavio dalje.
Bože, kako je lijep i svjež, čist i mirisan zrak koji sam sjekao tamo uz Buško blato,
kako je divan pogled na jezero koje na jutarnjem suncu svjetluca u svojim plavozelenim odsjajima. I gledao sam, koliko sam u toj brzini mogao uhvatiti ptice kako
ga nadlijeću; rode i čaplje, čini mi se ili samo vrapce i kosove i sve to je bilo lijepo i
nestvarno. Ono što nije bilo lijepo su pusta sela okolo njega, mali zatvoreni restorani
koji su nekoć radili, a sada tamo nema nikoga, samo krš i golet i neka tuga koja se
provlači krajolikom jer su ljudi morali otići, iščupati se iz svojega zavičaja, trbuhom
za kruhom. Kao stručak cvijeta kada ga otkineš. Kroz glavu mi je prolazio Kranjčević
koji je puno godina kao nastavnik proveo u Livnu i volio ovaj kraj kao da je njegov
rodni i govorio o njemu kao hrvatskom Sibiru, ali u onom lijepom smislu, zbog te
hladnoće i oštrih zima koje ga zakuju da nemaš iz njeg kud. No, vidim, ljudi su se
iz te zime probili i ti krajevi su sada pusti i samo divlji konji šetaju okolo kao neki
praiskonski znakovi pored puta, i čovjek ima osjećaj da je vraćen u utrobu zemlje,
u sami osvit civilizacije. Propinju se te divlje zvijeri i ja ih vidim u Vlašićevim slikama
kao da su preda mnom i kao da su sad iz njih izašli i pozdravljaju me dok pasu pored ceste. U meni se budi želja da stanem i prošećem pored njih, ali znadem, ako
im se približim da će te plahe i divlje zvijeri pobjeći. Odlučih ne narušavati njihov mir
i opet se u meni javi ono pitanje s početka; zar samo nekoliko desetina kilometara
od grada i vreve ovakav život?! No, on je bio tu, jasan i nestvaran, kao neki akvarel
kojeg je netko naslikao.
Mobitel nema nikakvu vrijednost kada si na motoru, te sam dogovarajući gdje ću se
naći s dvjema mostarskim ljepoticama i pjesnikinjama Vesnom Hlavaček i Sonjom Jurić, predložio da se sretnemo u Kupresu i tamo popijemo kavu, te nastavimo skupa.
- Ti ćeš pred nama, ne znam gdje skrenuti, jer još nikad nisam bila u Jajcu... Ha, koja
Hercegovka! – veli mi Sonja
- Čuj, možemo skupa, ali moja makinja je brža i, kada mi dopizdite, ja ću dodati gas i krenuti
ispred. – rekao sam joj dogovarajući dan ranije strategiju putovanja. Nije mi ništa odgovorila, kao da sam je malo bocnuo sumnjajući u njezine vozačke sposobnosti.
Tek je duvanjski i kupreški kraj divan i nestvaran; ta velika dva planinska platoa oivičena brdima i crnogoricom daju nezamisliv osjećaj prostora i slobode te sam, uživajući
u tom prostranstvu koje se ispred mene ukazalo kao da ga je netko prostro, odvrnuo
gas i svoje misli prepustio brzini i vjetru koji me bočno udarao, ali taman toliko da me
ne sruši pri 200 km/h. Ali znao sam; vjetar je tog jutra bio na mojoj strani, dočekao me
kao dragog gosta i u poklon mi donosio svježinu i miris bukava s Malovana, miris kamena i priča koje sam nebrojeno puta kroz djetinjstvo slušao i čuo, o slavnim bitkama,
o hajducima, slavnoj kosidbi i otkosima koje ljeti za Ilindana prošaraju polje u najljepšim
šarama dajući mu nestvarnan oblik i neku psihodeličnu vizuru svega.

142 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Vjetar mi je donosio i priče o kupreškim djevojkama kojima je otac išao na sijelo,
gange koje su im pjevali on i njegov prijatelj prevalivši pješice put iz Rakitna da bi pokucali na njihova vrata i propustili radost iz svojeg srca. (Ali, jednoga dana vrata su ostala
zatvorena, ni najljepša arija ovoga svijeta ne bi ih otvorila. Možda je taj put zapjevao onu
Svete Ante plemenita srca/drži mi je da se ne koprca! Ha, nikad mi to nije rekao, znam
samo da se vratio u Rakitno mojoj majci).
Vjetar mi je još donosio puno tih detalja o stvarima i događajima, pričama i legendama koje su se s koljena na koljeno prenosili i koje su meni moji djedovi i bake pričali.
Sve te priče lebdjele su okolo mene, provlačile i vijorile u milijarde oblika i obličja.
Normalno da ih nisam mogao sve pohvatati, u svemu tome ja samo bio samo mala
čestica u povijesti koja poput neke točkice juri tuda i uskoro će nestati zauvijek... No,
barem sam to jutro znao; vjetar je bio moj saveznik i prijatelj, te me za tili čas iznio u
grad Kupres.
Skinuo sam se s makine, pogledao u zaslon i vidio dva Sonjina poziva. Javio sam
se:
- Halo, pjesnikinje, gdje ste?
- Mi smo već prošle Tunel, jer nismo vidjele ni jedan kafić pored ceste, a nije nam se
dalo ulaziti u mjesto.
- OK. Idem za vama pa ćemo u Bugojnu stati i popiti nešto.
Opet sam opičio po gasu, kroz Tunel, iza Kupreških vrata, niz Koprivnicu, promet je
bio uobičajeno gust, s puno kamiona na cesti koja se zbog guste šume teško suši, plus
je bila prosuta lišćem, te sam malo skulirao s brzinom, nisam htio riskirati. Dolje u podnožju kada se sunce ponovno ukazalo i asfalt bio suh, odvrnuo sam gas, ali tek onda
sam shvatio o kakvoj se paklenoj vozačici radi. Vozio sam i vozio, ali njih nigdje nije bilo
na vidiku. Da se nisu sakrile, pa me zezaju? No uskoro ih ugledah kako mi pored ceste
mašu. Stao sam.
- Uf, nikako vas stići!
- Čekamo te ovdje tko zna otkad. – vraćale su mi milo za drago. Ali, kad sam vidio da
se radi o novoj Toyoti, znao sam u čemu je štos.
- Ma zapeo sam iza nekog šlepera...
- Znaš kako mi se pije kava, nemaš pojma. – veli Sonja ne skrivajući svoju neutaživu
mostarsku sklonost kofeinu. – Ali, ne vidim nikakav restoran...
I bila je u pravu; i u okolici Bugojna stanje je bilo slično; svi ti mali i ljupki restorani
smješteni uz cestu bili su zatvoreni, jer i ovdje je vladala neka apatija koja je čak na svojim rubovima bila pritisnuta bijedom, ali smo, nastavivši dalje, ipak nabasali na jedan i tu
stali. Kad nam je konobar iznio sve što nudi u svojem objektu, uz kavu smo još naručili
pohane šampinjone, pohane tikvice i tufahije i pretresli sve minulo od ‘Mostarskih dana
poezije’.
Kasnije, ja sam pogledavao na sat ne bih li ih tako upozorio da bi bilo dobro da
idemo, jer već smo kasnili na prozivku. No dame su imale toliko toga ispričati, te nisam
imao druge nego im jednog Šopa odrecitirati;
- Isuse, u ovome kasnom času sad
u sve staje ćemo ući.
Od nježnosti ti ćeš svu magarad
blago za uho povući.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 143

I kada odeš, u doba to gluho,
među njima će riječi da kruže:
ko je taj koga si
za uho držao najduže.
I svaki će usnuti opet,
s najljepšim snom u duši:
Da tvoja meka ruka još miluje
baš njegove uši.
I shvatile su da bi bilo bolje da ih ne potežem za uši te smo krenuli. Pustio sam ih
jedno vrijeme naprijed, no ovaj put ništa nisam prepuštao slučaju; dodao sam gas i
učas sam bio ispred njih.
Jezdio sam kroz Bugojno, prema Donjem Vakufu krajevima nekada industrijski izuzetno razvijenim, pitomim i kultiviranim, ali sad još uvijek u sporom oporavku, nekom
grču. Ljudi se muvaju okolo, nešto rade, djeca idu u školu i cijeli prizor odaje živost koja
znači ponovno rađanje. Na ulazu u Vakuf dočekala me pristojna gužva, ali sam svojim
manevarskim sposobnostima ubrzo bio prvi na semaforu i brodio lijevo prema Jajcu. Ah,
bolje da ih pričekam nego da kao rakova djeca dolazimo gore, pomislih, te sam stao na
‘Energopetrolovu’ benzinsku, koja je izgledala kao da je upravo Ratko Mladić natočio
tenk na njoj. Kako mi se stalno zaglavljivao onaj pištolj za lijevanje goriva, ljubazni radnik
mi je priskočio upomoć. Svojim osmijehom, koji je bio prošaran karijesom i rupama bezubosti i na kojima bi neki zubar (što sam, također, ja po struci) mogao zaraditi za pristojan
skuter, poželio mi je sreću, koja mi je nekoliko stotina metara dalje svojski zatrebala, jer
tip je skretao lijevo, dvojica iza su zakočila, a kako sam ja zvjerkao okolo ne bih li vam sve
ovo dočarao, shvatio sam da ću se zabiti, te sam opleo po kočnici; zanio se prvo ulijevo,
onda udesno, te opet lijevo, pa desno, onda sam samo klizao i kada sam već vidio kako
se zabijam u branik bemveove trice i kako ću se đipnuti tamo desno u grmlje, najedanput
se sve smirilo, stroj se uspravio i ja sam ostao u sedlu! Srce mi je udaralo kilovate koji su
se mogli mjeriti snagom vrbaskih elektrana, koji je, usput da spomenem, tekao uzvodno,
a kiselo-slatkasti okus adrenalina mi lijepio usta. Ali bio sam u komadu i to mi je bilo bitno.
Pričekao sam cure i u urednoj koloni nastavili smo put Jajca i našeg odredišta.
JAJCE NAŠE DRAGO
Slavna prijestolnica Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koja je nekad vladala i Splitom, dočekala nas je nekom dostojanstvenom tišinom, nekim blagim hukom Plivskih vodopada
koji je odzvanjao kroz stoljeća i razlijegao se gore po brdima. S tvrđave na vrhu mjesta
kao da se još čuju vapaji posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića koji moli
za pomoć, jer ne može svoj grad obraniti pred najezdom Zmaja s Istoka. Osjećam to
njegovo oko koje poput oka sokolova prati sve što se događa i tako pripušta dolaznike
u grad, prestravljen pred nadolazećom silom koja je već uništila Bobovac i sjetim se legende koja kaže kako ga je poslije tih teških bitaka za dotad neosvojivo Jajce Mehmed
II. Osvajač namjerno zakopao iza brda da ni u smrti ne gleda svoj prelijepi kraj.
Koksara je poput neke crne udovice stajala odmah na ulazu i kao parna lokomotiva
davala je dimne signale i nekim tajnovitim jezikom pričala priču o sebi i gradu kojeg je

144 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

prvi puta osvjetlila još tamo krajem 19. stoljeća, kao prva i najveća toga doba u jugoistočnoj Europi. Logično mi je bilo da onda zna i mnoštvo njegovih tajni; sve mijene i
doba, rat i mir, razvoj i progres. No, nisam razumio što nam taj dan želi poručiti, možda
je priču o sebi i svojim stanovnicima ostavila za neki drugi dan kad sve ovo prođe, kad
pročitamo svoje pjesme, te će im onda i reći kakva je čija bila, jeli koja možda ostala u
nečijem sjećanju i zavukla se u duše žitelja i je li na koncu ijedno magare poželjelo da
ga netko od nas za uho potegne.
Kad se već zađe malo dublje u mjesto, huk s Plivskih vodopada postaje glasniji.
Sapirao je u nama sav nataloženi umor i muku putovanja, te smo polako ušli u Grad
koji je svijetao i tih, prošaran alejama drveća koja su nas u nekoj svečanoj povorci dočekala. Ljudi sjede ispred ljupkih kafića i ispred Doma kulture, gdje ćemo i mi nastupiti.
Poželjeh da se već sad iskrcamo i pridružimo im se, ovdje ili negdje drugdje svratimo na
kavu i uživamo na popodnevnom suncu. No, kako smo vrijeme trošili nesmotreno, kako
ga obično i trošimo, morali smo još kojih 8 kilometara dalje do našeg odredišta, motela
Plivska jezera, kamo opet brzo stižemo i tamo zatječemo ekipu u punom sastavu.
Već s recepcije vidim, tamo u restoranu, došli su mnogi stari prijatelji. Vidim kršne
Hercegovce Miru Petrovića i Milu Stojića; sarajevske genijalce Almira Zalihića i Hadžema Hajdarevića, Envera Kazaza, Ivana Lovrenovića; sarajevskog Hercegovca Ivana
Kordića, Hercegovca iz Mrkonjić Grada Radmila Radovanovića, mog susjeda iz Solina
Petra Opačića, Josu Živkovića iz Orašja, Dragana Mučibabića i Antu Zirduma iz Viteza i
još neke meni u tom trenutku neznane muškarce i žene, a koje ću, bez brige, velim sebi,
sljedećih dana upoznati. Nemam vremena ići gore u sobu ostaviti stvari, već natovaren
torbom, jaknom, kacigom, ključevima..., trčim tamo puna srca sve ih pozdraviti i upitati
se.
I tamo, po prvi put u životu, srećem se lice u lice, pružam mu ruku, skoro drhturavo,
pjesniku iz Podosoja kraj Imotskog, ovogodišnjem slavljeniku kojemu je i posvećena
manifestacija, Petru Gudelju.
Pa je li moguće da mi se to događa, je li ovo neki san, uobrazilja stvarnosti, što li?,
rekoh sebi i pomislih kako mi u potezu dvadeset kilometara imamo možda tri najznačajnija pjesnika sveukupne hrvatske književnosti, Ujevića, Šimića i Gudelja!
Na tako malom prostoru takva koncentracija poezije, mora da ima nekog vraga u
tome! Poslije sam to u neku kasnu uru govorio Draganu Marijanoviću, a on mi je rekao:
- Drača, kamen i vrtača rijetko i teško rađa, ali kad rađa – rađa!!!
Uf, k’o pučkoškolac sam stajao pred bardom objašnjavajući mu što sam i tko sam, i
on je sve to pažljivo i s radoznalošću slušao, ali kako je svatko od nas nešto htio s njim
popričati, stalno su nas prekidali, a i vrijeme je već bilo na izmaku i bližio se trenutak
otvaranja ‘6. Šopovih susreta na Plivi’. Vozač je već turirao; zaputih se u sobu, na brzinu
raspremih, obukoh i uskočih u bus zajedno s ostalima natrag u Jajce na otvaranje.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 145

Slušati Petra Gudelja…
Nakon govora Ljube Lovrića, u kojem nam je zaželio dobrodošlicu, izašla je Hasija
Borić rođena Jajčanka, nekadašnja prvakinja Drame splitskog HNK, potom Volkstheatra u Beču, a sada glumica Putujućeg teatra Hasije Borić, i izdeklamirala na način kako
samo ona to zna, onu istu Šopovu koju sam i ja rekao maloprije pred onim konobarom
u Bugojnu.
Nakon nje su po dogovoru nastupile pjesnikinje; dvije Vesne, jedna Sonja i jedna
Ljiljana, te Alma iz Konjica, svaka sa svojom pjesmom. Meni se učinilo, slušajući ih, da
su i slapovi načas utihnuli, koksara stala i nešto publike na trotoaru naćulilo uši, te smo,
nošeni tom dobrom vibrom, otvorili još jedne ‘Susrete na Plivi’.
Potom se, nakon obilaska rodne kuće u kojoj je nešto slika, knjiga i Šopov štap, šešir
i radni stol i ugodnog saznanja da u njoj postoji jedna soba koja je rezervirana samo
za pjesnike koje put nanese u Jajce, a nemaju love za prespavati, mogu odsjesti u njoj
(jedino se prije toga trebaju javiti gospodinu Lovriću), program prenio u Dom kulture,
kamo je bila postavljena izložba učeničkih radova, predstavljena donacija knjiga konzulata RH koje je uručio konzul Buličić koji je prispio iz Banje Luke, te je, neobično za političara nešto kasnije na večeri posvećenom Petru Gudelju zajedno s općinskim načelnikom Hrnjićem pozorno slušao što se kaže. A, pored ostalog, reklo se i ovo: tko je imao
priliku čitati i slušati Petra Gudelja, taj zna kako je, opčinjen i prestravljen, prisustvovao
manifestaciji organskoga jedinstva ličnosti, jezika-govora i teksta, i taj shvaća da je život
Petrovih pjesama na papiru, u koricama knjiga – tek neka vrsta pomno zabilježenoga
podsjetnika, grandiozne partiture. U tomu je njihova tragička veličina: samo najveća
poezija ima sretno-prokleto svojstvo postojati na taj način.
Time smo završili naš prvi dan a potom natrag u naš motel na zasluženu okrjepu.
Igra svjetlosti i vode
A, Jasmin je konobar u našem hotelu imao, na našu silnu zavist, neki dil s pjesnikinjom Vesnom Vujić, koju bi pozvao tamo te bi mu ona priskočila u pomoć i pomogla
oprati koji sud. Iz toga se dalo zaključiti da moderni pjesnici nipošto nisu patetične dušice, nego su to realni i trezveni ljudi koji itekako brinu za probleme današnje radničke
klase.
Dobro, nije da su baš svi ostali imali te porive i razumijevanje jedne Vesne, pogotovo
Dragan Marijanović koji je zahtijevao da ga ujutro pored kompjutora na recepciji čeka
kava i čokalj šljivovice. I uistinu, Jasmin bi mu sve to donio i strpljivo čekao da Dragan
popije i napiše članak, te bi mu još morao učiniti lektorske korekcije.
Normalno da smo, pripremajući se za naš nastup, krstarili gradom otkrivajući sve pojedinosti i detalje koje ga čine tako posebnim. Ne treba ni reći da su glavna atrakcija Plivski
vodopadi, koji već milenijima tvore posebnu igru svjetlosti i vode i daju taj mrmoreći huk
koji je, po meni, svakom stanovniku itekako koristan naročito u u onim životnim trenucima
kada naiđu nedaće i ljudi mogu otići tamo i kontemplirati uz njih, razmišljajući o svojem
životu, koji poput vode pada i razbija se od sadru nedaća. Oni nekako umiruju ljudsko
tijelo i um i nakon te spasonosne terapije čovjek kao da je spreman za nove izazove.

146 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Nedaleko od njih je i Muzej AVNOJ-a, zapravo nekadašnji Sokolski dom, koji je sad
ponovno u funkciji i otvorenih vrata čeka svoje posjetitelje ogrnute u njima uvijek dragu
crvenu boju, i tamo se valjda prisjećaju boljih dana. A čuvar na ulazu nam kaže da su
mu najvjerniji posjetitelji Slovenci, koji su dali najviše novaca za njegovu obnovu i redovito svraćaju. No, meni je bilo simpatično kako se nama mlađima obraćao kao da smo
neki članovi SKOJ-a ili nečeg sličnog, barem nekad bili pioniri, i to me je vratilo u neke
davne dane osmoljetke u Rakitnu kada smo morali učiti prigodne pjesmice, lijepiti zidne novine naročito kada bi se održao neki važan kongres ili kada bi voljeni vođa nešto
epohalno rekao. No, znamo kako je to neslavno završilo kao da je sve progutao ovaj
isti Plivski huk pored kojeg je i počelo.
Ali, čovi koji nam s nekim naročitim žarom i sjetom sve to priča, nismo htjeli kvariti
zadovoljstvo, i dozvolili smo mu da nam svima kaže znanu priču o tom zasjedanju,
kada je i osnovana socijalistička Jugoslavija. No, to je bilo nekad, mi smo se pozdravili
i nastavili dalje.
Ono što mi je bilo otkriće gore na brdu pored tvrđave i romaničke crkve (koju su Turci
odmah preokrenuli u džamiju, a Austrija u vojno skladište) jest sjednjovjekovna crkva
pod zemljom! Tzv. katakomba u kojoj su se nekada služile mise i pokapali, sudeći po
sarkofazima i prostoru ispod oltara, crkveni velikodostojnici.
I zaista, analizirajući unutrašnjost, došli smo do zaključka da je sve navlas isto kao i
u današnjim crkvama; tamo je oltar, sakristija i ispovjedaonica, rečeni sarkofazi i sve je
to i danas potpuno funkcionalno, samo malo mračno i zastrašujuće, te pomislih, da je
to negdje drugdje, s kojom bi se pažnjom uredilo i privelo svrsi ne samo za turističke
potrebe nego i redovno služenje mise.
No, nismo mi te sreće. Uočih da je jedino na ulazu postavljena spomen-ploča da je
tu, pazi sad!, drug Tito 1943. boravio za vrijeme bombardiranja!
Normalno da smo obišli i tvrđavu (koja se obnavlja), zapravo njezine ostatke, s koje
pogled puca na cijelu kotlinu i koji je na tom kasnom ljetnjem suncu bio čaroban. I tu
nam je Ivan Lovrenović pokazao iza kojeg brda se pretpostavlja da je Stjepan Kotromanić zakopan.
Popodne smo prisustvovali predavanju gospođe Fedore Ferluge Petronio, profesorice iz Udina, inače Slovenke, koja je prevela Šopa na talijanski i općenitio o njemu se
brine takvom jednom začudnom ljubavlju i energijom da je to zadivljujuće. Za razliku
od ovdašnje brige, koja je i za života, znamo, bila manjkava kada je pjesnik bio zapravo
potisnut ustranu. No kako vrijeme, kažu, sve liječi i dovodi na svoje, o Šopu se danas
više piše i govori (kako vidimo naročito Slovenci), te tako pjesnik polako zauzima svoje
istaknuto mjesto u korpusu hrvatske književnosti. Ove godine je u suradnji sa Zakladom
fra Grgo Martić i njenim urednikom, vrijednim Milom Jukićem, izašla publikacija o njemu, gdje je, pored ostalih, zastupljena i ova autorica.
I konačno, navečer je bio naš, može se slobodno reći, grandiozan nastup, gdje smo
nastupili, svatko s po jednom pjesmom i u čijim nam je pauzama pomagao ‘Mješoviti
pjevački zbor Nikola Šop’, kao i brojna publika koja nas je pažljivo slušala.
Nakon toga opet pravac Jasminu i, dobro, nije na gulaš, nego pastrvu za koju su se
potrudili odnekud je pribaviti, Sinu mi da su možda, dok nas nije bilo, pecali na obližnjem jezeru, no nisam ih pitao. Pošto smo svi bili pomalo ushićeni, rekoh već, solidnim nastupom,
sve smo u tren smazali i što drugo; dugo, dugo u noć pričali i veselili se.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 147

Na kraju je izbio mali nesporazum između Jasmina i Admirala Mahića oko broja
ispijenih loza, i kako Admiral nikako nije htio priznati cifru koja se meni činila realnom,
Jasmin ga je upitao;
- Zašto čovjek čovjeku dubi bol?
- O, prijatelju, svaki čovjek je agregat svoj na obali... A, ovo što si mi rekao, ovo je
pjesma! Ali, tko će pjesmi naručiti piće?
Jasmin se načas zamisli, no Admiral ga prekinu;
- Lirika neka te zagrli, prijatelju moj, pij medovine iz njene košnice!
Time je zapravo sve završilo.

148 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

čitaonica

Fabijan Lovrić

Zgušnjavanje
Stamać, Ante & Bilosnić, Tomislav Marijan: Molat ( monografija ):
ur. Pablo Bilosnić: 152 mm x 214 mm, tvrdi uvez, 47 stranica: Udruga 3000 godina
Za dar; Zadar, 2006.
Kada se višeslojnost autora zgusne na vrhu igle, u kulturalnoj, povijesnoj činjenici,
osuzi medonosna kapljica istine rasipljući zvjezdane mogućnosti u nemoguće predjele
svemira. Tako i (samo u ovom licu jednine) dva autora: pjesnik i slikar, koje dopuni
detaljima stvarnog Bilosnić mlađi (fotografijom), otvoriše vrata kako bi zjenica Molata
pogledala lica oko sebe, te progovorila sjajem nesvakidašnjim a govorom poznatim:
Tko nije kriv, neka prvi baci kamen. Ta zjenica u oku plavetnog Jadrana našeg postade
strašno ime, postade krik, roptaj i cvil tisućama majki, očeva i djece, postade stradalište
onih koji se boriše za slobodu Dalmacije, grozni Campo concetramento. Milenka Sekuli
je u listi u Dalmatinka u borbi (god. I. , br. 1 od 15. travnja 1943. zapisala: Na Molatu se
umiralo od gladi, žege i studeni, od suza, poniženja i bezakonja, od batina i životinjskih
postupaka crnokošuljaša. Na Molatu, toj živoj grobnici ljudi, žena i djece, danomice
haraju najstrašnije bolesti, koje crpe i posljednju snagu iznemoglih robijaša koje nije
dotukao bijedni život i okrutna čizma tamničara...
Ova strašna priča ima i svjedoke, a jedan od njih je i Ivo Stamać, koji svjedoči iskazom od 6. listopada 2001. godine: Mene su u logor odveli 28. siječnja 1943. godine,
točno na rođendan, noću, s majkom i sestrom. Već prvog dana nije se moglo spavati
od stjenica, ušiju i žohara. Ujutro bi nas, čim zatrubi truba, šibama istjerali vani. Stjerali
bi nas vani da u redu čekamo dnevnu porciju vode – kutlaču tople kišnice. Dali bi nam
i dvije slane srdele, slane kao more, a pokvarene... U podne je bio ručak: jedna kutlača
vode u kojoj je plivala jedna jedina žlica riže. Uz to bi nam dali i šest dekagrama kruha,
zamisli, šest dekagrama…
Eto, i to je Molat! Ali i rodno mjesto Ante Stamaća, danas s impresivnom biografijom,
te sudbinski vezanim za sudvojca Tomislava Marijana Bilosnića, koji zadivljujuće pronalazi energiju za razotkrivanje značajki Zadra i pozadarja, čineći svojstven vremeplov
kroz prostor i činjenice.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 149

Ljetnim bojama s priklonom mistike, Bilosnić je suputnik pjesnika, onoga koji ne osuđuje, nego onoga koji osjeća, pronalazi nemilosno vrijeme: O kamen zalud oštrio sam
zube // vjetar me nosi i tako sam cvijetu sličan /... (6. stranica). Vidljivo je kako Stamać
prepoznaje nemoć pojedinca te mu jedina mogućnost ostaje u preobrazbi u nevinost
u kojoj postaje cvijetu sličan. Dajući likovno rješenje pored ove pjesme (I kada nečista
strepnja), Bilosnić plošno nijansira mističnost ljubičaste, koja u vertikalnom uznosu otrpi presjek zelenom, plavom i odlazi u mat poziciju crne. Žuti križevi ipak daju nadu, kao
i grebeni plave cjeline, kako je uvijek život i njegove mogućnosti cijena koju ne poznajemo, a borba za opstanak gotovo neiscrpna do posljednjeg svjedoka. Paletni okvir boja
ostaje u domeni određenja kojemu se priklanjaju poenterski prostori crvene, okera,
smeđe, ponekad ekspresionistički i gradbeno podređenih doživljaju.
Upotpunjujući cjelinu pjesmom, Stamać piše: Sve još ovito tamom / zaplelo se,
iskrivilo u značenjima / rasulo ko dotrajala lađa /... (9. stranica). Kao da se opravdava
ili traži potvrdu, pojašnjava i lamentira nad onim što je prošlo, ali ostavilo vidljiv trag
nad njegovim otokom, nad stanovništvom otoka koje se izmijeni i izgubi uporište te
mu ne mogu pomoći: Ni sunce ni mjesec ni zvijezde / ni mrtvaca luči / ni igra planktona / ni svjetlucanje stakla u pijesku / ni san što šumori naborima. Pa u istoj pjesmi
slijedi nekoliko stihova temeljaca, zaključak nad svim što se događalo na otoku
djetinjstva: Promašeno ljeto promašena puta / kroz dolinu što se smrkla a da ne zna
/ ni kako ni kada ni zašto ni čime. Nedokučnost čovjekovog djelovanja nejasna je u
nakani zločina i, koliko god se trudili shvatiti, oprost je pomirbeno rješenje, ali ne s
drugim, nego sa samim sobom. Da je to tako, pokazuje i nebriga za domove mrtvih:
Struli križevi / izblijedjela imena / nismo im vjerovali. (13. stranica). Zašto im nismo
vjerovali? Jesmo li mogli? Tko bi nas razumio? Bi li nas osobno svjetlo prevarilo, ili
bismo sve to vidjeli u sjaju očiju nekoga drugog? Dragi su naši snovi, ali i u njih je
samo zalutala zvijezda...
Stamać daljinu želi učiniti bližom. Pojednostavljuje problemski trenutak kako bismo
ga lakše razumjeli. Predaje se moru i njegovim valerima. Smisao traži u simbiozi s
prirodom te kroz biološko trajanje ne pokazuje strah od smrti. Za njega je to uspon u
visoko grobište. (14. stranica). Bilosnićeva impresija je ojedrenje zahvaćeno plamenom
(15. stranica) s odrazom uništenja, ali probijenog crnila bijelom ploštinom jedra koje još
plovi. Plovi unatoč svemu. Život pobjeđuje. Život je neuništiv!
Pjesma se može graditi i od krhotina riječi. Neizvjesnost daje naslutiti novo stvaranje,
neku vrst pogibeljne slasti, iako pjesnik vidi Nad pučinom užas... (17. stranica). Jasno je
kako se ne predaje, nego putuje Parobrodom prema Molatu. I Bilosnić je optimističniji.
Njegovi vertikalni uznosi ne završavaju crnim premazom, njegovo nebo se vedri i poprima stvarne odraze. Postaje zovno naslonjeno nad prošlost, sadašnjost i budućnost.
Boja pruža ruku kojoj se vjeruje. Nazire se rješenje: Samo to zgušnjavanje / zadnjih slika
/ more, bijele grobnice / zvonik u visini, što je vidljivo i u stihovima, gdje su grobnice,
bijele. (18. stranica). Uz to i iznad svega je vjera u Boga i njegova konačna rješenja.
Jedno od rješenja jest i put u prošlost, put u djetinjstvo koje uvijek pratimo vidljivom
sjetom kroz čiji instrumentarij bismo željeli najnježnije ulomke glazbenih dionica, ali
djetinjstva su obično bosonoga i bezbrižna, pa i u siromaštvu, ali samo zato što imaju
svoju istraživačku priču, imaju neponovljivo učenje na novim iskustvima, kao u pjesmi
Djetinjstvo na Brodarici (21. stranica). Uz nju je Bilosnićev uradak, neka vrst koloritne

150 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

eksplozije jasnog u nutrini nejasnog svijeta, neko traženje, otkrivanje novih spoznaja
koje imaju djetinju draž.
Iznad svega, gotovo spomenički, lebdi duh Molata. Kao niti jedan od autora da sasvim ne razumiju, ali osjećaju duh, osjećaju tjeskobu i raskoš jednog vremena u trenutku pamćenja. Poneseni impresijom toga duha, daju otoku oživotvorenje, daju mu
mitsku i meteorsko metaforičnu dimenziju nježne hipotenuze, kako zapisa Stamać, a
Bilosnić u spomeničkoj maniri naslika to uzrastanje. (22. i 23. stranica). Molat to zavređuje. Molat, toliko napaćen da je teško pronaći riječi kojima bi se iskazala bol. Odanost
svjetlu je jedini način koji je moguć:
Na šumnu vjetru puni blage jeze,
Odani svjetlu i povijesnoj tami.
(25. stranica)
U umjetnosti je teško ustvrditi gdje je kraj a gdje početak. Gotovo nemoguće je postaviti granicu. Toliko su ova dva pojmovna termina blizu da upravo kraj jednoga postaje početkom drugoga, i obrnuto. Tako i ovaj nadomjestak Stamaćeve lirike skladno
nadopunjuje poetika slikarske palete Bilosnićeve. Zajedno doploviše do bijele pjene
gdje je nekada bio predak: napustivši prapostojbinu / potonulih amfora punih ulja i drugih / dragocjenosti prirode iz kraljevstva... (26. stranica).
U tom kraljevstvu susretoše se pjesnik i slikar, spremni: proboraviti pusta stoljeća.
Knin, 1. srpnja 2007.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 151

Misijana Brkić Milinković

Čuić i Marijanović
Stjepan Čuić: TAJNOVITI PONOR
Naklada Alfa d.d. Zagreb, 2006.

Duboko uvjerenje da me ništa, ama baš ništa, ne bi moglo natjerati ponovno se
vratiti u školske klupe i pročitati nešto namijenjeno pučkoškolskoj lektiri, nabrzinu
je splasnulo nakon tek dvadesetak stranica “Tajnovitog ponora”, knjige koju nećete
ispuštati iz ruku od prve do posljednje stranice. Vjerujte mi na riječ!
Jer uzbudljiva pustolovna priča o nestaštvu četvorice dječaka koji se, nakon
svega što su napravili u selu, ne smiju vratiti ni u školu a kamoli doma, pa odluče,
trbuhom za kruhom, poći u potragu za boljim životom put dugožuđene Amerike,
na trenutak će vas vratiti u djetinjstvo i podsjetiti na nestašluke koje ste i sami činili,
te dočarati priče o čudacima ili “babarogama” s kojima su nas plašili naše mame i
tate, djedovi i bake.
Ante, Mate, Juraj i Vjekoslav glavni su likovi ove priče koji, od početnih epizoda o
jednom pa drugom učitelju, u “misiji” donošenja učiteljeva ručka iz susjednog sela
do škole, i sami “založe” pa hrana netragom nestaje, što, opet, treba opravdati, u
toj “teoriji dječje zavjere” izmišljaju najnevjerojatnije priče s čudnim likom koji na
putu otima hranu.
Dječaci su nepovjerljivi i između sebe, pa jedan drugome ne otkrivaju tajnu.
Zato su, zajedničkim snagama udruženi u akciji otimanja od škrtog trgovca Petra,
u savezu s vozačem Tunom, pravi mali velemajstori kod kojih poštenje i osjećaj za
pravdu dolaze do izražaja. Na njihovoj strani je prvo jedan, pa drugi - novi učitelj.
- Zar nam on nije govorio da bogatima treba krasti, a davati siromašnima, sve
dok se ne izjednače? - moto je, zapravo, koji ih pokreće i tjera - od trgovca Petra
ukrasti bačvu sira, pa komadiće raspodijeliti gladnoj djeci po selu, a i sami se
najesti.
Čuićev roman radnju smješta u vrijeme poslije Drugog svjetskog rata, vrijeme
neimaštine i borbe za život. No, radnja dostiže svoj vrhunac kada se dječaci odluče
odmetnuti put Amerike i na svome putu ka Jadranskom moru, na splavu koji su
sami nespretno napravili, prolaze kroz Tajanstveni ponor u kojem živi čudak Bokan,
sam u divljoj prirodi. Upravo sam na Bokana mislila kada sam spomenula čudake

152 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

i “babaroge” kojima su nas odrasli plašili. Tako su i njih roditelji plašili s Bokanom,
za kojeg, zapravo, i nisu bili sigurni da postoji.
Premda paralizirani strahom, shvatili su da je Bokan, zapravo, obično ljudsko
biće odmetnuto od svijeta, koje na taj način izražava svoj protest prema nepravdi i
svim zalima ljudskom uma, živeći sam u ponoru i stvarajući svoj vlastiti dom negdje
daleko od očiju ljudske gluposti.
Zanimljivo je da u ovom dijelu romana Čuić šalje jaku ekološku poruku o potrebi
buđenja svijesti o očuvanju okoliša. Bokan je lik koji čovječanstvo treba upozoriti
na opasnost od nemara s kojim se odnose prema svemu što ih okružuje.
- ... samo prirodu valja razumjeti, valja je poštivati i ne činiti od nje ruglo... Ali oni
su štetočine! Uništavaju i ono što sami stvaraju, nekmoli ono što je nastalo samo
od sebe. Što je priroda. Jer ne znaju. Ljudi su vam velike neznalice, oni misle da
je ono drugo uvijek bolje i ljepše, a što je ljepota ako nije priroda?
Bokan naše male pustolove pušta i pomaže im doći do mora, odakle se namjeravaju brodom otisnuti u Ameriku, pa se vratiti tek za tri-četiri desetljeća. Ponovno
se pojavljuje u liku Barbe koji ih ukrcava na brod i pripravlja za dugo neizvjesno
putovanje, a sve to, zapravo, s jednim ciljem. Da dječaci shvate kako je njihova
želja o putu u Obećanu zemlju samo pusta tlapnja i da će, kad okuse sve nedaće i
nevere ovoga svijeta, i sami poželjeti vratiti se doma.
Na kraju se, zapravo, opet zahvaljujući Bokanu, vraćaju doma, izazivajući opću
pomutnju i čuđenje - gdje su bili puna dva tjedna. Dospjeli su i u novine, a o svojoj
čudnoj pustolovini i susretu s Bokanom koji je samo svijet htio učiniti ljepšim, čišćim, ali i pravednijim, nikome nisu pričali.
- Dok su ljudi čitali iz novina o nevjerojatnom bijegu četvorice dječaka, oni su razmišljali o tome kako to čita i Bokan, duboko u poluosvijetljenom ponoru, samo
s danom zakašnjenja, koliko je potrebno da mu novine stignu rijekom, kad ih
netko baci pročitane.
I na samome kraju Čuić šalje poruku koja nam ponovno treba zagolicati svijest.
O ekološkim nepravdama ovoga svijeta.
Inače, ovaj pustolovni roman za mlade izašao je u nakladi zagrebačke Alfe 2006.
godine.
Čuićev jezik odlikuje pitka živa rečenica. Do izražaja posebno dolaze odlični dijalozi koji vjerno dočaravaju zbivanja, ali i opisi prirode, njezinih ljepota i ćudi. Osobito će vas se dojmiti opisi mora kao gospodara života i smrti. Pisac se u velikoj mjeri
koristi metaforama i epitetima, a svaka cjelina šalje zasebnu poruku.
Knjigu je ilustrirao zagrebački ilustrator Svebor Vidmar, a upravo uz te crteže još
bolje ćete odlutati u svijet naših junaka i čudaka Bokana iz Tajanstvenog ponora.
Čuić je roman posvetio sinu Ivanu, a jednom je prigodom ispričao:
- Kad je prvi put objavljen “Tajnoviti ponor”, Ivan je htio da mu ga pročitam. Bilo mi
je neugodno svom djetetu čitati svoju knjigu, ali sam morao. Slušao je pozorno,
a onda je zaželio da dječaci iz romana čine nešto drugo no što čine, da odlaze
u drugom smjeru. Rekao sam mu: - Ne može tako, tako nije napisano! On se
naljutio i rekao mi: - Nisi nikakav pisac!

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 153

Dragan Marijanović: BOSNA KAKVU MANJE ZNAM - Tešanjski putopis

Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 2007.
I premda Dragan Marijanović nije krenuo na put koji je dugo snivao - onaj od
ruskog Jaroslava do Astrahana, velikim zahrđalim brodom po Volgi - ipak nas je,
riječju i pokojom slikom, poveo u isto tako neobičan i pričama i poviješću prebogat
kraj, u blisko nam susjedstvo, tu, u našu Bosnu, ali Bosnu kakvu Marijanović, a
bogme, vjerujem, i mnogi od nas, manje znamo.
Ovo je priča o Tešnju, ali i Usori, priča što otkriva mnoge epizode iz povjesnica
ovih mjesta, a koje su, sad kad kao obični čitatelj više o svemu znam, tvrdim - neobjašnjivo bile zapostavljane i zaboravljane.
Podijeljena u 16 poglavlja, od kojih svako stavlja naglasak na neku osobu, događaj, biljeg iz prošlosti, ova putopisna priča pisana pitkim jezikom, dopadljivim stilom, uostalom - Marijanović je po tom pitanju velemajstor - čitatelja doslovce, kroz
riječi i rečenice, makar nikada tamo ne bio a čak i ne provirio, stavlja u samo središte zbivanja. U taj kraj, među te ljude, povijesne osobe i zbivanja koji se s lakoćom
smjenjuju u Marijanovićevu putopisnom nizanju, a svaki kao jedan radi drugog.
Dojmljivi su i opisi pitomih bosanskih pejzaža. Kažem - pitomih jer ovdje se, na
Marijanovićev način opisan, i krajolik upitomljuje i sve se, čitaču ovih redaka, čini
drukčijim i posebnijim.
Tako je jedan pjesnički susret prerastao u veliki sat povijesti, kroz koju defilira
cijela galerija likova, onih koji su ostavili dubok pečat u tome kraju, ali i onih koji su,
piše Marijanović, nepravedno zaboravljeni ili nemarom u kut gurnuti. Mjesto radnje
uglavnom je kavana, gdje svatko o svakome sve zna, i gdje ćete čuti i najnevjerojatnije priče.
I premda nas većim dijelom knjige upoznaje s Tešnjom, u kojem mu je domaćin
poznati bosanskohercegovački književnik Amir Brka, čovjek koji se ne uklapa u prosječnost jednog malog bosanskog mjesta, ali koji je htio i ostao tu i usnuli kulturni
život pokrenuo koliko-toliko s mrtve točke (na čelu je Centra za kulturu i obrazovanje), Marijanović nekoliko poglavlja posvećuje i Usori, njezinim selima i ljudima.
Ondje su mu domaćini Franjo Bratić i ekipa s Radiopostaje Usora, a prevladavaju
slikoviti opisi usorskih sela u kojima su rascvjetale trokatnice, balkoni puni cvijeća,
pročelja u pastelnim bojama. A ljudi su daleko, otišli trbuhom za kruhom.
Vrlo simbolična je epizoda u kojoj Marijanović stavlja naglasak na svoja dva domaćina - onog iz Tešnja i onog iz Usore. Amir Brka i Franjo Bratić, zahvaljujući
dugogodišnjem prijateljstvu, uspjeli su ono što je u vrijeme bošnjačko-hrvatskog
sukoba u prošlom ratu bilo gotovo nezamislivo - ostati pribrani i ne zapucati jedni
prema drugima. Taj je kraj tako izbjegao ondašnju sudbinu većine bosanskih i hercegovačkih mjesta plamtećeg sukoba.
Tešanjska Gradina, musalla, epizoda o Ademagi Mešiću i njegovoj spisateljskoj
ostavštini, neprimjerenom posljednjem počivalištu Muse Ćazima Ćatića (“... grob
jednog Muse Ćazima Ćatića još uvijek je pod onakvom betonskom pločurinom,
napuklom ko hercegovački nar, a pod njom leži prvi bosanski europski pjesnik?!”),

154 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

pa Usora sa svojim ljudima, fra Antom Zrakićem koji želi sačuvati, sakupljenu među
korice knjige, franjevačku i inu povijest toga kraja, pa samouki umjetnik Ivica Bošnjak, tradicija škole naive u usorskom kraju, kao i folklora i narodnih običaja, te
zanimljivi likovi poput vlasnika kavane Peje Ćosića i kćerke mu Ivane, prvakinje BiH
u karateu..., sve je to dočarano na nekih sto četrdesetak stranica ovog putopisa o
Bosni koju, bude nam jasno, manje znamo.
Gotovo svaka epizoda propraćena je prikladnom fotografijom (jer gdje će Dragan u putopisna istraživanja bez fotoaparata?!), da se zna... Inače, knjiga je izašla
ove godine u nakladi tešanjskog Centra za kulturu i obrazovanje, a autor je pogovora Ibrahim Kajan. Na kraju, citirat ću ulomak, djeluje mi “lajtmotivski”:
- Kako god, Bosna je kao stara vrba u čiju se sjenku za ljetnih sparina uvlače kosci, koji ipak ne uviđaju da ni ta vrba ne može vječno biti krošnjata toliko da se
svi sklone u njezinu sjenku, a ne dižu pogleda i ne vide da je treba njegovati. A
Bosna je vrba o koju se rado češao svatko tko je prolazio pored nje, trgao s nje
koliko mu treba, lomio i sasijecao, a ako bi naišla i mirnija vremena, onda bi ta
vrba, taman kad pomladi granje i opet naseli ptičja gnijezda, bivala šibana vjetrom i gromovima, pa se granje lomilo jedno o drugo, elem, rijetko tom krhkom
drvu bi suđeno s mirom korijenjem vodu sisati i lišćem koze hraniti...

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 155

Gradimir Gojer

Redatelj Georgij Paro
(Ili o umjetnosti sinteze...)
Georgij Žorž Paro jedna je od „dugotrajućih“ činjenica hrvatskoga teatra.
Čovjek koji je u svome životu režirao na stotine kazališnih predstava, stvaratelj koji je
iskušao svoju umjetničku dalekovidost na radiju i na filmu, uzoran profesor zagrebačkih, ali i američkih kazališnih sveučilišta, redatelj i umjetnički direktor najvećih hrvatskih
ljetnih kazališnih svetkovina – Dubrovačkih ljetnih igara, Splitskog ljeta, Histrianskog
ljeta na Opatovini, Žorž je Paro, a s obzirom da se nalazi u odličnoj teatarskoj kondiciji,
pravi primjerak čovjeka – institucije u hrvatskom, exjugoslavenskom, pa i srednje i južnoeuropskom kazališnom prostoru.
Od najranije mladosti, od karlovačkih dana svoga teatarskog djelovanja, pa preko
gavelijanske škole, koju je prošao u svim njezinim fazama, do intendantovanja središnjom kazališnom kućom u Hrvatskoj, ispisivao je jedan umjetnički životopis koji samo
može imponirati sredini koja ga „svojata“, iako se ovaj stvaratelj bujne mašte, rijetko
impulzivnog životnog vibrata, teško može vezati za bilo koji prostor, pa čak niti za vrijeme, jer je njegov angažman, zapravo, angažman intelektualca izvan vremena i izvan
prostora konkretnosti, ali uvijek dostatno angažiran u konkretnom prostoru i vremenu
da njegova umjetnička aura pokriva velike prostore, prostore umjetničkog, a nikada
prostore bukvalno društveno ili politički angažiranog...
Možda su najznačajnija razdoblja postgavelijanstva u hrvatskom teatru ona kad Georgij Paro preuzima nekoliko akcija teatarskog tipa...
Jednostavno: ne mogu drukčije nazvati negoli akcijom pothvate koje je Paro napravio režirajući dvije prekretničko - kultne predstave - Događaj u mjestu Gogi Slavka
Gruma i Grbavica Slavka Mihalića.
To su bili dani u kojima u stilu „work in progress“ Žorž Paro s tada fenomenalnom
koreografkinjom i majstorom scenskog pokreta Ivicom Boban i skupinom glumaca „zavjerenika“ pravi takve iskorake, estetskog smisla da ne može biti dostatno shvaćen u
uspavanoj i do kraja institucionalno „ušančenoj“ kazališnoj konstelaciji...??!!
Međutim, Parove predstave, poput Henrika na Dubrovačkim ljetnim igrama, nastavljaju tendenciju suverenog vladanja autentičnom scenskom lingvom, čija se versifikacija
temelji na onome što su iskustva od Brechtova teatra, preko livingovaca, do teatarskog
iskustva „work in progress“...

156 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Inače, cijelo razdoblje Parova umjetničkog direktorovanja na Dubrovačkim ljetnim
igrama ostat će zabilježeno kao najpropulzivnije razdoblje Dubrovačkih ljetnih igara, u
kojem su mladi ljudi, čitava jedna generacija netom svršenih studenata Kazališne akademije, uspjeli zadobiti značajna mjesta u kazališnom životu, a prije svega u stvaranju
jedne neinstitucionalne, ali snažne kazališne infrastrukture u Zagrebu i diljem Hrvatske.
To je razdoblje čuvenih Parovih insenacija Krleže na Dubrovačkim ljetnim igrama.
Ambijentalni teatar na način Areteja unutar prostora tvrđa Bokar, zatim civilizacijski
mondijalistički intoniran put morskog sadržaja lađom Santa Marija unutar predstave
projekta (opet po Krleži) Kristofor Kolumbo, te nakon desetljeća na jedan postmodernističan način vraćanje temi Kolumba, sve su to stvarni teatarski usklici Dubrovačkih
ljetnih igara, kojima je poslije Marka Foteza, Branka Gavelle i Bojana Stupice, te Koste
Spaića, Georgij Paro podario najznačajnije trenutke svoga kazališnog angažmana.
Valja zabilježiti da je u razdoblju svoga umjetničkog direktorovanja u Gradskom kazalištu Komedija Paro unio potpuno novi stil kazališnog rezoniranja, od pripreme repertoara, preko „otvorenih“ kazališnih podjela do maštovitih scenskih realizacija, pri
čemu će Paro i te kako respektirati jedan krug svojih kolega i njihovih estetskih žudnji
(Juvančić, Švacov, Štefančić...).
On će na svoj način pripremati klimu ne samo u Komediji nego i u drugim kazalištima
za svoje studente, asistente i sljedbenike, poput pokojnog Marina Carića.
Nekada je Georgij Paroi direktorovao Dramom HNK u Zagrebu, a najveći uspjeh s
ovim teatrom postit će preuzimanjem cijele kuće, u intendantskom smislu.
To su bile godine u kojima je HNK uistinu bio stožerna kuća hrvatskog teatra, to su
bile godine briljantnih predstava i u Operi i u Drami HNK.
Bilježim u tom razdoblju, a i ranije i poslije, Parove izvrsne redateljske kreacije ostvarene u likovnoj suradnji sa slikarima scenografima Mersadom Berberom (Osman) i Zlatkom Kauzlarićem-Atačem (Banket u Blitvi).
U tim predstavama Paro, koji je inače vrlo pomno i precizno birao svoje likovne suradnike (na primjer Kamilo Tompa, Dinka Jeričević...), kao da je dao obrasce suptilnog
pretapanja redateljskih vizija sa slikarsko-scenografskim vizionarstvom i kao da je svojim hrabrim, ponekad heretičnim mizanscenima Paro oživljavao ono što je „štafelajna“
skica ili scenografski naum širih razmjera.
Posljednjih godina iznimno angažiran u širokom zemljopisnom i kulturnom prostoru
od Amerike do Slovenije Georgij Žorž Paro se posvećivao različitim vrstama teatra, pa je
tako bio nazočan i u vrstama kazališnosti modernih medija, gdje se pretapanje vizualnih
sadržajnosti izvodi maksimalno neosjetno, a zabilježeni su i njegovi vrlo uspjeli uradci u
dječjem teatru, odnosno teatru za djecu i mlade...
Svih ovih godina Georgij Paro je pedagog, koji je i bukvalno odgojio, ali i estetski
ostrastio niz generacija mladih kazalištaraca...
Kao istinski intelektualac u teatru Paro niti kao pisac i teatrolog nije mirovao...
Tako uz druge knjige posebno ističem njegov kazališni razgovornik Razgovori s Miletićem (sa Stjepanom Miletićem, reformatorom i preporoditeljem hrvatskog teatra...), u
kojem će kroz razgovor donijeti ono što je najvažnija logika njegove kazališne poetike,
ali i brojna bitna mišljenja o načinu organiziranja i funkcioniranja hrvatskog teatra i teatra uopće.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 157

Marko Tokić

Pomni nazivnici za
poredbenu književnost
Troknjižje Antuna Lučića Tečevina i otklon (Naklada Zoro, Zagreb – Sarajevo, 2002),
Dodiri, smjene (Napredak, Split, 2005) i Veze ljudi, životinja i stvari (Naklada DHK
HB – ERASMUS Naklada, Mostar – Zagreb 2007)
Iz naslova prvih dviju knjiga Antuna Lučića da se naslutiti temeljni ulaz u književnu
problematiku, znanstveno područje auktora u znanosti književnosti koja se i definira tek
kao sasvim određeno znanstveno polje proučavanja.
Naime, iz pomno birane riječi tečevina da se iščitati nasljedovanje ili, još bolje, baština pa i stečevina za one koji je uistinu baštine – upućuje nas na dugogodišnje pomno
praćenje vječno naših tema poglavito iz starije, ali i novije hrvatske književne proizvodnje – ali isto tako i udio našeg nasljedovanja u sveukupnosti nastojanja ljudskoga duha
da ljepotom riječi, umjetninom kao takvom ponudi iskustvo svijeta kao svijet prepoznat
pričom, ozračen dramskom napetošću i objavljen ritmičkim govorom lirike u cjelini onoga što imenujemo svjetskom književnošću.
A upravo tome pripada sljedeća riječ dodiri. Ona govori o plodotvornim susretima
duha i sadržaja ili, ako hoćete, duhova u krugu koji ne izmiče granicama onoga što
imenujemo čovjekom, u svim njegovim dimenzijama.
Preispitivanje hrvatske književne proizvodnje u zrcalu svjetskih postignuća i dometa,
prepoznavanje univerzalnoga i općega u lokalnom i pojedinačnom, te prepoznavanje
tih domaćih nastojanja kao dijela zajedničkih ljudskih nastojanja u samospoznaji i spoznaji svijeta koja se uranja u ljepotu riječi kako bi ona počesto i sama otkrila još neslućene slojeve postojanja, prepoznala neizrecivost, ali i iskazala vjeru u svrhovitost života.
Otklone, u nasljedovanju i bašćini, osim davnih uzoritih preporuka na kanonizirane
klasike postoji i moderna preporuka inovacijskog načela kao vrijednosti po sebi, zahtjev za originalnošću, posebnošću, neponovljivošću, u načelu za iskorakom u cjelini
Lučić prepoznaje i pomiruje i na neki način iznova imenuje jedinstvenim imenom:
otkloni.

158 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Jer i u ona doba kada se zahtijevalo pisanje sukladno uzorima i u ova vremena kada se
zahtijeva iskorak (ili kako bi to rekli teoretičari teorije recepcije estetička distancija – razmak),
naš auktor uviđa da se to ipak da iskazati pomirljivijim tonom, zajedničkim nazivnikom.
Smjene u sebi sadrže, kako je to dijakronijskom klasifikacijom izrečeno, slijed i mijene, prepoznavanje tradicije kao slojevitih, u sebe zaokruženih i očito smjenjivih paradigmi koje nazivamo stilske formacije, odnosno, razdoblja zasnovana na zasebno
ustvrdivim poetikama.
Veze bi mogle u svemu ovome imati itekako važnu ulogu, no Lučić ih je radije imenovao u tom smislu dodirima, a ove pak veze odnose se na ljude, životinje i stvari – ili, ako
hoćete drugačije, na metonimijsko načelo u stvaralaštvu Vitomira Lukića.
Šop, Marulić, Shakespeare, Krleža, Strindberg, Andrić, Antoine de Saint-Exupery.
Kočerinska ploča Vignja Miloševića, Zrinski, Frankopan, fra Filip Lastrić, fra Andrija Kačić Miošić – dodiri i dubine, svjetla i pomrčine.
Ako je auktor prepoznao Juditin svijet kao Marulovo duhovno zrcalo, na nama ostaje
ogledati se kroz njegovo očište i preispitati vlastita polazišta.
Ako je Frankopan pjevao o Človičstvu u nestalnosti i uzdizao sebedarje kao istinsku
vrednotu, hoćemo li je nasljedovati - pitanje je koje i sebi i nama postavlja naš auktor.
Ako nam o Lastriću govoreći kazuje da je Propovjednik kao svjedok, budimo sretni
da ga i nakon ovih istisnutih iz srca riječi po bjelini papira imamo kao svjedoka kojega
još uvijek možemo pitati za smisao rečenoga; i ne propustimo tu mogućnost.
Na koncu, tek usput dodirujući zapis ili zapise, red bi bio izreći i nekakav sud. Ocjene, kažu, najbolje daje vrijeme, ali to je bijeg od odgovornosti, pa se ipak usudim opisno iskazati vlastito motrište.
I u toj slici će mi pomoći auktor kada je u svojoj raspravi o Šopovu prijevodu jedne
Katulove pjesme, pripravljajući konačnu sintezu rečenog, tu pripravu imenovao Prema
završnom alatu. Ovdje je, dakako, uočljiva još ona davna Aristotelova teza o književnosti
kao svojevrsnom obrtu, vještini.
A upućujući se na put ocjene do tog završnog alata, polazim od stare optimistične
Kvintilijanove teze: Drž’ se teme pa će riječi slijediti same; ona pak opet nije ništa drugo
nego prozna, moguće je i uspjelija, varijacija isto tako optimistična Horacija:
... Tko pristalu izabere građu
Ne će ponestat mu riječ, ni raspored s punom jasnoćom.
U francuskom klasicizmu njih je u optimizmu, ali i u promišljanjima, slijedio Nicolas
Boileau:
Što se dobro pojmi iskaže se jasno
riječi za to izreć dohode nam lasno
Što se znalo prevoditi i kao:
Što se dobro shvati jasno se iskaže
I riječi se za to same nailaze.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 159

Mi smo danas puno oprezniji znajući da jezik laže misli, ali ih i premašuje, zavodi,
opčinjava i iskazuje tek naslućeno.
U zapisima našega auktora zna se često dogoditi da u marnom bilježenju svojih asocijacija i slutnji naš auktor odluta od teme, ne kao besciljno izgubljeni “putnik namirnik”
u nepoznatom kraju, nego kao šetač koji uživajući u kakvu novom pogledu, nekom
novom pejzažu, nekom novom motrištu možda i istih stvari, ne žuri na povratak nego
potanje upija novu stvarnost kako bi se temi vratio s novog očišta i novom vizijom.
Raspravljajući tako u konkretnom slučaju o Šopovu prijevodu Katulove pjesme i poredeći ga s drugim prijevodima, auktor nas tek obavještava o Šopovu shvaćanju Katulove
poetike i onda gotovo naizgled, bez ikakva povoda, otvara raspravu o zavičajnosti i
njezinoj ulozi u poetici pjesnika.
Otkrivajući Šopov zavičaj, Bosnu (Jajce) da prostiš kao prepoznavanje univerzalnog,
sveopćeg, čovječanskog, astralnog u lokalnom koje biva pjesničkom tvoračkom snagom preobraženo u mjeru stvari i sagledavanje bliskosti. Zavičajno je inspiracija, intuicija, poseban osjećaj i forma svijeta, kako to uočava auktor. Bosna koja jest i ona posviješćena (ona koja je tečevina) i koja, nažalost, ostaje bez svjedoka, kako je to jednom
davno posvjedočio najumniji među nama, pokojni Ante F. Markotić.
A taj dodir s osviješćenim svjedocima Bosne, njezinim tečevinama, predajama i legendama, kraljevima i zapisima, stećcima, vilama i junacima, sa svim onim tvarnim i
duhovnim što ona bješe i jest, po čemu traje i o čemu svjedoče njezini znalci – kao da
nestaje pred očima auktora koji uviđa da je samo takvo svjedočenje moglo dati snagu
pjesničkom peru, učiniti ga drugačijim i omogućiti alat razumijevanja sa svime: svemirom, zemljom. čovjekom i vijekom, pa i rimskim pjesništvom. U toj se zavičajnosti krije
posebnost iskaza i snage Šopova prijevoda i njegova mjerljivost s drugim i drugačijima,
po čemu svatko od nas jest dionik svemira, univerzalnog i ljudskog, onoga koji jest u
prostranstvima nesagledivih dubina zviježđa, ali i ovoga kojega gradi ljudski duh kao
razumijevanje svijeta i pomicanje granica mogućeg.
Upravo ona duboka bol za izgubljenom i ponovno nađenom Bosnom našega auktora
kao one Bosne mjerljive za univerzalno, svemirsko i ono vječno, svemirsko i univerzalno
prepoznato kao Bosna, kao onaj završni alat kojim je Šop, ali i sam Lučić, mogao iznova
graditi svijet i svijet djela.
I tako smo lutajući, zajedno s auktorom i bez njega, od teme, njoj se ipak vratili u novom
svjetlu. Budete li čitali njegove zapise, vjerojatno ćete ponekad htjeti da se te šetnje skrate,
ali ćete i izreći – ima upravo ono što hoćete čuti, ono o čemu je bila ili jest riječ. No budete li
imali strpljenja za šetnju s usamljenim šetačem, vjerujte mi, ne će to biti izgubljeno vrijeme,
sve će vam biti vraćeno u jezgrenom očištu stvari, kako to auktor veli.
Toplo vam preporučam knjige Antuna Lučića s posebnim naglaskom na one koji,
moguće je, vole teoriju književnosti, da se o metonimiji teško može naći sažetiji i bolji
zapis od onoga u uvodu njegove knjige Veze ljudi, životinja i stvari.
I kao što se u jednom svom podnaslovu o Kočerinskoj ploči Vignja Miloševića o jednoj njezinoj osobitosti auktor izrazio kao dioništvo sa svima, mogao bih dodati da auktor
naslonjen na prvenstveno hrvatsku bašćinu, ili, kako on to voli izreći, tečevinu, nikada je
ne drži izoliranom, izdvojenom, nego je upravo prepoznaje kao takvu, kao dioništvo sa
svima i bez nakane da nametne vlastito očiste, ali...
Kao što je rekao u svom viđenju uloge zavičajnosti, ona je tek ona na kojoj se takvo
očiste može izgraditi. Neponovljivo i hrvatsko, da prostiš.

160 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Žarko Milenić

Poetsko/dramsko promišljanje
Ljubica Ostojić, Vidimo se jučer, Zalihica, Sarajevo, 2007.
Kada čitatelj uzme u ruke novu, dvanaestu po redu, zbirku pjesama Ljubice Ostojić
(rođena 1945. i od konca te godine stalno nastanjena u Sarajevu), pomisli zbog njene
izvrsne opreme i opsega (120 stranica) da se radi o knjizi njenih izabranih pjesama.
Neće ga taj dojam proći ni nakon što iščita ovu zbirku i to zbog kvalitete njenih pjesama
koje kao da je probrala iz prethodnih zbirki. Ipak nije.
Ljubica Ostojić je prije svega poznata u svijetu drame kao teatrolog, dramski kritičar,
dramatičar i dramaturg i na tom polju je dobila više nagrada. Da spomenemo samo međunarodnu nagradu „Grozdanin kikot“ za doprinos razvoju dramskog odgoja. Na žalost, njeno dugogodišnje bavljenje poezijom (prvu je zbirku pjesama objavila još 1969.
godine) ostalo je u sjeni njenog dramskog doprinosa.
Pokušamo li naći u ovoj zbirci tragove dramskog, možemo ih naći u formi – pjesme
Ljubice Ostojić su pretežno duge i pogodne za recitaciju. S tim u vezi zapažamo najprije
u ovoj knjizi ciklus „Kasandrin sindrom“ koji se sastoji od četiri povezane pjesme o Kasandri, četiri njena lirska monologa (čina) s dramskim nabojem. Kasandra nam je prije
svega poznata kao lik iz starogrčkih tragedija, od Eshila pa nadalje. Kasandra je bila
nadahnuće i mnogim suvremenim piscima poput Christe Wolf, koja potpisuje roman
„Kasandra“. Ljubica Ostojić u ovom svojevrsnom poetskom poliptihu iznosi dojmljivu
tragediju žene koja zna što će se dogoditi, ali joj u to, zbog prokletstva boga Apolona,
nitko ne vjeruje.
Pjesnikinja se vraća mitskom u još nekim pjesmama – „Moj brat Odisej“ (uz citat
iz pjesme „Itaka“ Konstantina Kavafija, koji je nadahnuće najviše tražio u starogrčkim
mitovima), „Karijatida“ i „Mitska rijeka“(o Leti, rijeci zaborava). Također je u nizu pjesama karakteristična upotreba arhaizama te čak i umetanje riječi čakavskog dijalekta
hrvatskog jezika.
Manji dio ove zbirke čine pjesme pisane u vezanom stihu. No rima Ljubice Ostojić je
pretežito nepravilna i pisana spontano.
Zanimljiv je u ovoj zbirci i ciklus “Pjesme za Danijela”. To su pjesme posvećene pjesnikinjinom sinu, kome je već ranije posvetila dvije svoje knjige. U ovoj pak knjizi Ljubica Ostojić se vješto poigrava riječju “dan”, s prva tri slova iz tog imena. U većem dijelu
ovog ciklusa uvrštene su pjesme u kojima se pjeva o danu – “Takav neki dan”, “Dan
bezdan”, “Blagi dan”… Ali tu su i pjesme o opreci dana – noći, kao što je, primjerice,

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 161

pjesma “Noći lude”. Ciklus pak otvara pjesma “Dnevom i noći hodeći”. A tu su i pjesme
o mjesecu kao što je “Mladi mjesec”. No Ljubica Ostojić govori nadahnuto o mjesecu i
u još nekim pjesmama u ovoj knjizi.
Najduži ciklus u ovoj knjizi nosi naslov “Kad nas ispišu putovanja”. U njega su uvrštene pjesme mahom nastale u gradovima koje je pjesnikinja posjetila – Budimpešta,
Varšava, Frankfurt… Više pjesama opjeva Pariz – “Jardin du Luxembourg”, “Protječe
Seina”, “Notre-Dame de Paris-Missa solis”…
Tu su i pjesme za koje je Ljubica našla nadahnuće u bajkama – “Mladi kralj”, “Božanstvo pogansko”, “Nevjesta davna”…
Također je u ovom ciklusu zanimljiva pjesma “Lica”, koja završava stihovima: “Ne
želim se / Ponovno roditi! / Tek pisati, /Dakle, biti.” A nakon te pjesme slijedi njen svojevrsni nastavak s naslovom “Pisati dakle”.
Slijedi kratki ali, također, dojmljivi ciklus “Anđeli to znadu”. Unutar tog ciklusa kojeg
čine pjesme o anđelima je i pjesma “Sve anđeli znadu”. A znadu: “Svega što bit će. /
Svega što bivalo je, / Kružeći vremenima…” Onda, ponovno, nastavak na idućoj stranici
ove knjige u pjesmi “Što bit će?”.
Zadnja u ovoj zbirci je pjesma “Tko sam ja koja napisah (životopis)”, izvrsna poetska
bilješka o pjesnikinji koja završava stihovima: “Pa tko sam / Kakva jesam, /I kakva nisam? // N e z n a m. // In perpetuum.
U pogovoru ovoj izvrsnoj knjizi prof. dr. Marina Katnić-Bakaršić s pravom zaključuje:
“Riječ je o poeziji kojoj se treba vraćati, koja se osluškuje i promišlja i koja odzvanja u
nama još dugo nakon čitanja.”
A nama preostaje dočekati i knjigu izabranih pjesama Ljubice Ostojić.

162 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Admiral Mahić

Bubnjarka vjetrova
O zbirci pjesama Hodači cestama, Emire Velić-Sundkvist
S dalekog sjevera, iz posljednjeg utočišta utučenih i smorenih, ali ne poraženih, vraća se pjesma. Otišlo se u nepovrat, jer ovdje ništa nije ostavljeno do mali gradići koji
zaglušuju čemer tehno bukom sa slavenskim ojkanjem i još manja, gluha, sela u kojima
se svaki dan u sebi sreću duše iskasapljenih. Otišla je pjesma da zanoći gore i više nikad se ne probudi u oganj juga. (Što čovjek da radi s unutarnjim suncem koje isklijava
cvat ljubavi čiji konačni plod jest mržnja?) Trebalo je riku prošlosti utopiti u sjeverni mir,
usisati novi jezik i ritmove zaborava, jer nema se rašta i ni u što vraćati. Ali, ne umire se
kad tijelo kraj osjeti, kao što se ne voli kad volja odluči da neko je dobar. I bure se dižu
kad sve je već poleglo – to na njemačkom i engleskom zove se standstill, taj tren mira
pred oluju, tren uviranja svega u sebe – i onda zameću se uragani nezaustavljivi, oni
koji traju čitav život, jer probudili su se oni umrli, ponovno oživjeli na drugom tlu i više ih
nikakva strana ili sura scenografija ne može upaučiti. Jer, «nastavak svršetku slijedi»...
Baš takvi, nevjerojatni vjetrovi pušu taktovima pjesama Emire Velić, nedostižni u
svom dostizanju vrtloga svijeta. Njeni stihovi su hodači vjetrova, pješadinci letova, jer
nema stanke njenim slikama baš kao ni zrenjima. U svakom stihu vide se kosti skeleta
iskrenosti i ritmičnost bitnosti bez imalo kitnjastosti. Samo malo kože, patetike i simbola
je navučeno preko rebara hrta Emirine poezije. Njeni stihovi «ne pitaju mnogo, jer daju
odgovore», oni grabe naprijed u lov po tundrama modernosti. Ona je bubnjar vjetrova,
oni po njoj sviraju i pušu, ona je zadavač ritmova. Potraga strahovitog napona je u
pitanju, nema mjesta melankoliji ni očaju u njenom rudniku, jeza se prevladava novim
proziranjem, nema vremena za smrt dok se ne iskopa zadnji kamen. Algoritam njene
kičmene moždine usklađen je s odjecima raznih sfera koji se sklapaju u jedan govor –
njen stih.
Ona je kao «povratak koji stremi ničemu», to jest svemu, i onda se ne zna čemu više.
Zato ostaje samo – kad već nikakav onda – suprotan imperativ: «Raspadaj! Kao prah
nad zvijezdama.» Jer, daleko, daleko na sjeveru ostavljen je ovaj poj, kao ime uklesano
na sjevernom polu. Samo ga se tamo može ostaviti, jer «griješni mujezin prevarene rase
/ kao baštovan gaji roj sjenki / niže rase». I sad tu, na zemlji od inja, «pored mene / udubljenje žalosti / kao svjedok krvničke rabote / sapire mrvljiv beton prošlosti». Prošlosti

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 163

koja nikome nije dala probiti do boljega, ali njen beton, beton vremena je bio sastavljen
od prašine sitnije od čovjeka. I zato ništa ne ostaje do da «balega se suši, i grči, i grči../
u mome zavičaju / unutarnjem», i da tamo gore, na ledu, «ostavljeno priziva / neba». I
voćka srca počinje lediti, samoj sebi se pričinjavati, «odzvanja, uz vrata elektronskih /
divova, / Izdahnula Vlas / čekanja.»
Ali, ipak, opet ti se preporuča: «Zaplješći / Za one strahote... / Poente neke / pa i na
početku stote / spečenoj zemlji nudi oči meke. / Zasmij!» Ali pri tome svjestan ostaj,
klikni: «Pljujem mimohode mojih nadanja», pa zato treba dosljedno pljuvati i na to pljuvanje nada, pa «raskalašeno mašem maramom / djevičanstva daljini». I zato ne smije
biti ponavljanja, ni u životu kao ni u stihu: «Ne dam! / Da me uvijek iste / čežnje gone.
/... Ružu, u krvi, / izblijedi ruka / što beznadno traži / trnje u daljini». I zato pred smrću
kao posljednja, neprobijena opna ostaje samo jedan vapaj: «zorom me prekrijte». Bilo
da pljuje nade ne dajući da je iste čežnje gone, bilo da raskalašeno maše naivnošću
daljinama - zorom je prekrijete!
Početnički zatalasana, ova zbirka pjesama je kao prva erupcija mladog vulkana, i
zato insistira na svom unutarnjem ritmu čak i načinom nizanja stihova, koji nemaju
jasnu početnu marginu, no su centrirani jedan ispod drugoga uz samo okosnicu i os
svoje vrtnje. Ovi stihovi svojim ritmom se zaista odbijaju od svaku marginu i korito, i taj
način nizanja pojačava dojam dinamičnosti i istinski unutarnje ritmičnosti poezije, ali će
sigurno pridonijeti i njihovom razelektriziranju u bilu manje temperamentnog čitaoca,
koji bi u ovim pjesmama mogao vidjeti više nedorađenosti ili čak pretencioznosti no što
ih ova poezija ima. A baš je obratno - najbolja strana ove prve zbirke pjesma je što je
ona potpuno nepretenciozna, ona ne insistira na tonu, ni na mineralnosti svoga gejzira,
na sastavu, što je izuzetno rijetko kod «nenametnutih», neetabliranih pjesnika, koji naginju dokazivanju bilo svoje stilske vještine bilo senzibilnosti.
Naime, rafinman je nepotreban ovom jasnom pjesničkom srcu, jer ono na jednostavan način barata životom, pa su i njegova pitanja nedvojbena: «da li će biti neko ko
pristaje leći / u grob sivila, leševa, krvi bez protoka, / sijena, mrtvila, bez veselih potoka?». I kad ga više ne bude, «ne, recite – nestane / Neka moji nokti rastu / bez straha za
dužinu. / neka mi kosa, mrtva, sva u plastu, / počiva mirna. / Dopre u nuždinu.» Koja je
to nuždina, vidjet ćemo svi, nakon što vesele potoke zamijeni plast pa makar i zagrobni,
a u međuvremenu pjesnikinji zato ostaje radosno potvrditi: «vratar sam ulaska / Sunca».
Jer odbija lijeganje u smrt svim svojim potocima i istražuje je svim svojim plastovima i
posmrtnim rastovima, preko svih granica...
Neogrnuta mesom svakodnevlja je ova poezija. Ona vrvori i žubori kao potok u kamenoj planini, potpuno odijeljen od okoline, žudeći da nečemu da život, da kompaktnom, čvrstom bukom prizove iz siromašne okoline kandidate za život ili da pobjegne
iz pustinje. Taj potok se zalijeće u rukavce, ali brzo uviđa da tu fraza uvire, pa se vraća
nazad matici da što brže teče i uteče iz svoje nepotrebnosti, u rađanje dubljih slika. I
potok njišti dalje, makar sebe razdro u pukotine između oštrog kamenja pustinje, ide
dalje kroz «sve ove bijele noći ruske / u metežu, s grmljavinom / vjerovanja da postojanje / nije iznevjerilo svoj smisao». I u tom lomatanju niz oštre padine Emirina turbina ne
posustaje: «I ne boli me srce, / to samo jače kuca / jer, udarila mu krv / posred lica.» U
njenoj pjesmi nema suputnika, jer ne može se ni od koga očekivati teglenje onoga što
nose oni koji sakupljaju raznorodne slike, zemlje i sudbine u sebi. I ona zna da «U snu

164 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

kojeg se / i hrasti boje / trnu / tvoje ruke». Treba proći nekoliko sudbina i doći do njenog
nemira, koji nije slabost, no vrijenje stapanja svjetova. Ona je to isto prošla i u njoj nema
nestrpljenja: «Pročeprkaj po starini / svakog smisla i iskustva / pa me ponovo pročitaj /
na svom spisku za dvoje.»
Ne, nestrpljenja nema, ali mora biti čvrstine – ako se hoće iz kaosa tog sabiranja
isplivati – ima savršene čvrstine u tom nemiru. Naime, odsječenost fraze od sljedeće,
probijanje uskih tunela značenja u granitu beznadežja nosi odsječnost iskaza ovog,
moglo bi se reći militantnog, lirika. Militantnost je njena u isključivoj vjeri u vizije i u
odbacivanju svakodnevnice eufemizama, svakodnevnice modernog sistema življenja
sigurnosti, u kojoj se sve blijedi ili tiho uništava pod maskama hiljada pozitivnih izgovora, od kojih svaki ima debele osnove, ali pjesme, priroda i ljudi iz naših života nestaju u
magline beznačaja i iskorjenjenja.
Zato rumene obraze rafiniranih sintagmi i i debelo meso tanane leksike Emira ostavlja profesionalnim intelektualnim lamentatorima nad već odavno etabliranim i službenim
dilemama suvremenosti. Suviše je iskusila močvaru dvadesetog stoljeća da bi zaboravila da u njenom navodno nepokretnom mulju ne vrebaju somovi.
Za kraj vam ostavljamo da sami s Emirom uplovite u to potonoće i možda ga preplovite kroz pjesmu koja ulazi u «Sve što nas spaja / u škrinjama drevnim / legendom
skritom / tlom močvarnim / s zubljem obijesnim / s kandžama povijenim / među hiljadama / Prokletih / avlija, sevlija, / mostova, lukova, / drina, jasmina, / studa, izluda / iz
davnina...»
I zato nazdravimo ovom žestokom kliktaju sunca u zemlji polarnih noći: da sljedeća
zbirka bude još ognjenija!

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 165

Atif Kujundžić

Pjevanje u predvečerje
Gradimir Gojer: Večernje ispovijesti, pjesme,
Hrvatski kulturni centar Banja Luka. 2007.
Gradimir Gojer, sudeći po onome što radi i postiže u bh. kulturnom prostoru i svome
životu, nije samo jedna od njegovih najistaknutijih figura, što, bez sumnje jest, već, na
najprirodniji način biva i meritumom, izvanrednom mjerom stvari – kulturnih događaja
i pojava o kojima je njegova riječ važna, neporeciva i bitna. Osim toga, svojim brojnim
knjigama Gojer ispisuje i autentičnu kroniku teatarskog i, općenito, kulturnog života u
Bosni i Hercegovini.
Gojer je čovjek i umjetnik sjajne djelatne otvorenosti. Komunikacijski uvijek suočen sa
sobom i svijetom, s drugima i drugačijima, posebno u području teatra, teatarske kritike i
književnosti, ali i kolumne, kulturološkog, političkog, teatrološkog i publicističkog eseja.
Sada se javlja i kao pjesnik. Njegov slobodni stih karakterističnog ritma i fakture, snažne
misaonosti, artikulira sasvim primjerenu formu pjesme koja ga neupitno kazuje.
Ako imamo u vidu kako je Gojer iza svega kontinurano redatelj, autor dramskih
adaptacija, dramatizacija, libreta za operu, poetskih teatarskih projekata, ravnatelj nacionalnog tetara, predsjedatelj Društva pisaca BiH, društveni i sportski djelatnik etc.,
nužno se moramo zagledati dublje i sustavnije u sliku koju tvori i u kojoj ga vidimo sve
ove godine, a koju prihvaćamo kao podrazumijevajuću refleksiju njegove osobnosti.
Po svemu što je nam je svojom knjigom pjesama Večernje ispovijesti učinio dostupnim
i stavio na uvid, Gojer je bilježio stihove cijeloga svog dosadašnjeg vijeka, a sada, eto, i
objavljuje dio tog umjetničkog zahvata kao knjigu do koje posebno drži, jer zna kako ga
pjesma bitno sadržava i više nego što želi reći! Naime, pjesma je forma kojoj se pjesnik
daje, a kad to krene, ona i sama po svojoj mjeri uzima, pouzdano, s godinama sve više.
Naslov ove pjesničke knjige o tome rječito svjedoči: Večernje ispovijesti. Kao vispren
akter, ma što se još treba dogoditi, Gradimir Gojer je shvatio: prošao je život, doslovno
prošao – što kao univerzaliju reče jedan drugi pjesnik i drugačijim povodom posve. Zato
Gojer se, pjesnički smisleno i koncizno, prihvatio rekapitulacije puta i odlučio je objelodaniti. U tom pothvatu predstavlja se kao pjesnik visokih literarno-estetskih nazora i
zahtjeva prema vlastitoj pjesmi i osobnom nadahnuću kao autor snažnog pjesničkog
dara, nadahnut ljudima, životom i osobnim iskustvom.
Gojerov stih nastaje u njegovom prirodnom odnosu s jezikom u kojem ljudski opstaje. To je, u mnogo čemu, intiman smisao inventivnih trenutaka u odnosu na stvari i

166 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

događaje iz njegova života, pa je i poezija u ovoj knjizi naglašeno intimistička, ponekad
i do bola. Ljubičasta je boja umjerenosti, jednakog omjera crvene i plave, ona je boja
promišljenih postupaka i vidovitosti, sušta ravnoteža između zemlje i neba, ona je ljubičasta daljina, boja duha i strasti, razuma i ljubavi, ljubavi i mudrosti. Simbolički tako.
A Gojer piše pjesmu Ruina ljubičasta. U pjesmi sve pada pred nostalgijom i u njoj gori
kao stišana vatra. Sve se moralo smisleno nastaviti, a snatrilo se nad prazninom. I, kada
bi se moglo iz prosinca, makar u rujan vratiti. Ruina ljubičasta guta nas promrzle ljubavnike, reći će Gojer, definitivno prolazeći s druge strane svake mjere i dajući zapravo
životu, čak i protiv samoga sebe.
Gradimir Gojer je ljudski, umjetnički i kulturalno izgrađena i odnjegovana priroda,
konstitucija i institucija. On je radin i višestruko talentiran čovjek, on je akter i osoba s
puno znanja i vještina, s mnogo informacija iz više izvora i golemim životnim iskustvom.
On ispisuje pjesme u slobodnom stihu i suvremene fakture, a njima artikulira postmodernom sviješću recipirane motive i misaone procese, stvarne i referentne sadržaje. Ali,
prolazeći iza predmetnosti stvari, ova pjesnička knjiga biva njegovom pobunom protiv
smiraja energija i impulsa inteligebilnog u čovjeku, pa tako i protiv mjere, jer – čovjek
doista, ionako, nema kud iz svoje kože. Naime, dok čovjek utvrđuje mjeru i dok se podešava, najčešće ustanovi kako u tom nastojanju ostaje sam tražiti ono čega više nema
– konstatirat će i pjesnik.
U posve određenom smislu ova knjiga je album blistavih životnih trenutaka i spoznaja o kojima, uz sve što je u različitim prigodama govorio, do sada nije imao priliku reći.
Ova knjiga je sjajna gesta čovjeka koji je nesebično odlučio s čitateljima podijeliti svoje
iznimno važne i drage trenutke pjesničkog nadahnuća i zanosa.
Gojerova knjiga pjesama Večernje ispovijesti posve je jednako zanimljiva kao i njezin autor. Pjesme obuhvaćene ovom knjigom reflektiraju nebrojena životna susretanja i
njima označena osobna iskustva. Gojerov život je bogat i dinamičan. Ljudski, kulturalno
i umjetnički ova knjiga je bitan dio obilja toga bogatog života, ona omogućuje rekonstruiranje mnogih situacija s njegova puta i potiče na to. Pjesme koje su referencijalno
oslonjene na imena dramskih pisaca, konkretne dramske tekstove, teatarske predstave, glumce i njegovu/Gojerovu osobu, neusporedivo su snažne i umjetnički domišljene.
Povijest ne sniva na / Jelisejskim poljima / Povijest nije zavaljena u fotelju / Menhetna /
Povijest je raznolika / Na Dunavskom mostu / Povijest osjećam na / Mostu Drvenija / Ali
ona se ugnijezdila / Ona je jednostavna / Tačna / Istinita / Neočekivana / Samo u glasu
njegovom / Samo u pokretu ruke / I skoku njegovom / Povijest je zapravo / Mjerena njegovim / Glasom / ...Jedan bijeli labud / Odlazi gordo sa scene... / Povijest počiva u irisu
/ Akterova oka. (Akter).
Gojerove pjesme nam sugeriraju da i sami uznastojimo rekonstruirati i svoje živote
prevesti do teksta kao ovaploćenja životnoga iskustva zauvijek. Jer, nije nezanimljivo ni
samo se prisjetiti s čim i s kim smo krenuli, a potom prolazili kroz život? Nije li i nas u
život uvela neka, sada već nevidljiva ruka koja spušta se ponad nas / Tiha i brižna / Snena u mjeri našeg lutanja? Što čuvaju naše listine zaborava na koje smo i sami odavno
zaboravili? Gdje bi mogli biti baka, djetinjstvo, zid, roditelji, ljubav, život koji smo živjeli,
bitke koje smo vodili? Gdje i kakve su sada točke i destinacije na kojima smo se zadržavali u stvarnosti i u snu? Gdje smo sve ostavili dio svoga života i datog nam vremena,
dio životne snage, nade, sreće i očaja? Životu i sebi podnoseći račune, dužni smo to

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 167

barem konstatirati. Gradimir Gojer to čini ljudski i pjesnički odgovorno, književno-estetski uvjerljivo, za čitatelje zanimljivo.
Ma koliko dobro i osobno poznavali Gradimira Gojera, bit će nam zanimljiva njegova
knjiga pjesama i reći će nam puno novoga o čovjeku koji nam je uvijek i svima bio tako
blizak, koji uvijek vedar dolazi ususret, nudi osmijeh i pruža ruku, bez prenemaganja
širi dobrotu, jednako kao što kaže: Šejh Jujo jutros ustao / Mezar svjetlošću okupan / A
prazan // Šejh Jujo me gleda / I mezar me gleda / Prazan // Sve odjekuje Prazninom / I
Cernica i Buna / I Musala i Šantićeva // Šejh Jujo me gleda / A ja nedoumijevam: Kuda u
neukosti svojoj? (Šejh Jujo me gleda).
Gradimir Gojer je u svome životu iznimno uspješan, a nikada nije dopustio da ga
ponesu vile uspjeha. Kao nagradu za osobno odricanje i svoju ljudsku samjerljivost,
Gojer je sačuvao upravo mogućnost da napiše ovu i ovakvu pjesničku knjigu koja omogućuje rekonstruiranje mnogih pojedinosti iz njegova unutarnjega i javnog života. Tako
ova knjiga predstavlja, na njegov i njemu primjeren način, još jedno davanje svima
koje je poznavao, svima koje bi to moglo zanimati. Ona je artikulirana karakterističnim
odnosom prema životu i suvremenicima, prema bh. društvu u cjelini i kozmopolitskim
odnosom prema svijetu svih mogućih različitosti.
Gojerova knjiga pjesama Večernje ispovijesti artikulirana je u razini njegova lirskog
doživljaja svijeta, osobnoga životnog puta i komunikacije s ljudima iz struke, ali i ljudima općenito. Kao pjesničko iskustvo, ova knjiga sinkretično i poetički snažno širi
prostor karakterističnim senzibilitetom i autorskim uvjerenjem, da to što je rečeno ovom
knjigom – jedino pjesmom i jest moguće učiniti, odnosno, da bi mimo pjesme ostalo
nerečeno. Na taj ljudski zreo i odgovoran način, uz rad na projektima poetskog tetara i
brigu o DP BiH, Gradimir Gojer se i osobno odužuje i pjesmi.

168 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

07. listopada, anno Domini, 2007.

Zdravko Kordić

Imaginacija dubljine
Pero PAVLOVIĆ, Laudes Mensibus,
Gral-Gral Široki; Široki Brijeg-Zagreb, 2007.
Sve je igra u nebu pjesme, između sna i jave; igra doba, vremena po­vi­jesti, igra mjeseci – sve je prolaznost: konačnost. U zaigranosti preobrazbe i sama se preobrazba
preobražava u čeznuće za nebeskom citrom, nebeskom slavom gdje svi slavuji slave
življenje i rast, slave ozor i brzutak. Život je zapravo mrva sreće, zračak duha, zaigrana
tjeskoba i svjetlost, zaiskreni u bićevitom vremenu, kroza vrijeme bića život kao i mjeseci pokazuju svoj stameni ples. Tu je i varka kao tankoćutna iskrica sumnje, kao procvala
lipa, kao lahorasti i latičast imjeseci proljetno-jesenjskoga razdoblja, kao sr­panj­skokolovoška žega, oganj ili kao prosinačko - bijelo borje kada svane pro­sinac prh.
Pero je Pavlović pjesnik mijena, pjesnik povijesnih predaja, pjesnik „mjesečna“ i trajnoga protjecanja vremena koritom brzaca rijeke. Živo­to­da­jni kršćanski optimist svjetlosni laudes. Pjesnik provlači svoj život kroz krh­ke i tanahne niti dana i noći, kroz niti
godina heraklitski ustrojen, tj.: u iste rijeke stupamo i ne stupamo i jesmo i nismo (Heraklit). Heraklitski je shva­ćen i ovaj svijet kao vječna preobrazba između svršenoga
i nesvršenoga, s tim što Pavlović utemeljuje svenazočni transcendentni imaginativni
svijet ko­ji je pratemelj svega.
Dubokom imaginacijom postiže otkupljenje riječi, hvalopoj, dose­gnu­će izvanprostornoga i izvanvremenitoga koje je uprispodobljeno u pjesmo­tvoru kao zbiljsko ozarje,
kao zvuk božanstva. Predmetno i pojmovno zala­ho­ri u titravoj pjesmi kroz ožujak ili
travanj, kroz rujan ili listopad. Igra se pjesnik mjesecima vremenitosti i vremenom mjeseci ali ocrtava i njihovu bit. Siječnjem – Velike bijele plahte prekriju lice zemlje/Leden
dah ispuni zrak – i to je smisao procesualnosti siječnjevanja. U vedrinu se oblači. Varkom te zavlači – smisao je varalice veljače koja izvijuga u ožujak – Kada se prva ljubav
probudila – i ožujak je onaj koji osviće urešen bojama koje se pretaču u travanj. Olistan
raspirlitan, buja. Soči – to je travanjska tlapnja i uzdah cvje­tne maglovitosti – a: Sunčan
slađan širan, zabokorio. Zaromonio – to je smisao svibnja kao prelijepoga mjeseca koji
u mimohodu okrzne lipanj – Kada procvatu lipe. Dozri i donese višestruk plod/Riječju
žari, žanju, pla­mi­nja, žamori, žubori – to je smisao dugotrajnog srpnja koji i figurativno
ima oblik drevnoga srpa. Kolovoz koloteč kolovrz/Kresi krijesi kipi- u zbiljskim žegama

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 169

sredozemnoga bilja i kamenjara. Dotiče se rijeke i mora; zemlje i neba, dok ne pristigne
rujan – Kada u mošt u bačvama zapjeni, tad rujan raste rudi, miriše plodovima plodotvorne ljudske ruke. Uvlači se u se/U samoću. U šutnju. U vlastitu zamku – listopad je
kao lagano zibanje izme­đu svje­tlosti i sjenke, kao lagano zbivanje između topline i studeni. Sniježnu skasku dugoslovka. Mjesec studeni, koji označuje skrušenost, skraćivanje vremena, iskliznuće sunca, utopljavanje sna – u prosinac: Bijeli romar nedo­sanjane
radosti/I sve što je blagost/Mirboženje.
Sve je na početku, a zapravo na samom koncu, sve je u vrtnji kruga kao najsavršenijega geometrijskog oblika, sve je u obliku kugle kao naj­sa­vr­še­nije materijalnosti, pa
ipak sve poprima bivstvo imaginacije, sve je u zbi­je­gu, u pokretu, u talasanju između
vječnoga života i smrti kao kona­čno­sti ko­joj pripada novi početak, novo počelo.
I ova knjiga pjesama potvrđuje Peru Pavlovića kao akribijskoga pje­sni­­ka igre i zaigranosti; snova i snovitosti, ali u kojoj se ispušta mitska di­men­zija predanja i povijesnosti
historije. Sve izgleda kao trag lakoće, kao razbor u kojemu se jezik rasterećuje i raspliće; sve izgleda kao hermeneutika očuvanja pojavnoga i trajnoga, u jeziku bitka, u jeziku
bića, u jeziku travke, kao smirna dokučivoga i nedokučivoga prostorvremena. Veći dio
ovih pje­smo­tvora mi je poznat od ranije, ali sada ustrojen u „Laudes mensibus“ zvu­či
posve jezgrovito u jednom kontinuumu vremena i vremenitosti kao vječne prolaznosti,
ali kao prolaznosti i same vječnosti koja dopire u nepoznato i nespoznato. Pavlović je
napravio kratku ali cjelovitu knjigu, koja nije samo pohvala mjesecima, već je i pohvala
suncu, vremenu, pohvala vječnoj mi­jeni, pohvala životnim potresima, ali i radost veličanja ljudskosti. Čovječno i čovječnost je u biti svakoga vremena pa su tako i mjeseci u
toj svrsi; jer, da nema čovjeka, ne bi bilo hvalopoja životu, ljubavi, niti hvalopoja Božjem
vre­me­nu koje nekad cjelovito, skokovito a nekada tiho teče mjesecima godine, i to iz
godine u godinu.
Kao dobro urađenu i dobro uređenu, ovu knjigu nam pjesnik odašilja kao spomenar
vlastita jezika iz snova u miholjskom osmijehu, u zimskoj per­ja­nici kao bdijenje kojim
okružuje sebe i svoga čitatelja.

170 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Ljiljana Tadić

Nikola Šop, vosak i samoća
(Čitajući Izabrane pjesme Nikole Šopa, u izboru Krešimira Nemeca)
Splet samoće, molitve i boli! Krunidba tišine! Očajan prostor osamljenosti!
Pijetao tužna umrtvljena glasa usmjerava čitatelja Šopovim stanom samotnosti,
osluškujući tišinu mučne noći i ucviljenoga buđenja. Dotičući motive i teme iz svakidašnjega života, Šop uspostavlja komunikaciju s njima i lirski je oblikuje. Obraća se pijetlima na zemlji te čitatelj mora pozorno pratiti hijerarhiju redanja motiva kako bi uočio
da ti denotativni simboli jesu zapravo portret za sve samce u zalutaloj noći. Pijetli su
svjedokom svakojakih dešavanja: strast ljubavnika u noći, povratak ispijenih bludnica,
mučni trenuci na smrt osuđenog („Panegirik pijetlima“). Kao da je još jedan svijet između svijeta i njega, lirski subjekt doima se prognanim; on moli za njeno tijelo, za vedru
smrt, a bijela boja, koju nerijetko slika, zapravo je groteskno bijela („Molitva za njezino
tijelo“, „Molitva za vedru smrt“).
Monumentalni spoj, šopovski spoj misaonosti i tuge, navest će čitatelja da stihove
čita u emocionalno – doživljajnim stankama. To su ona univerzalna vrata u svakome
čovjeku, raspodjela dva nedodirljiva svijeta, koja noću drukčije škripe odvlačeći u prostor tame, boli, ali i olakšanja! To je već dotična samotnost, muka prelivena „voskom
od samoće“! To je lice koje gori od plama uzavrele bespomoćnosti (“Vrata“). I onda
obrnuta perspektiva: pod svojim krovom samoće biva pognut a kao da je krov sve niži i
niži („Krov“). Iz prizme ograđena prostora pjesnik promatra svijet oko sebe; u stanu su
smiraj i zatišje i sav kozmos ogleda se kroz okno. Nebo je toliko koliko je ono, a svijet
refleksija nutarnjega stanja lirskoga subjekta („Okno“). To je predvečerje u lirskome subjektu, vrijeme kad je čovjek ogoljeno sam, sputan, tužan. U Šopovoj poeziji uočavamo
istančanu vizionarsku sposobnost vađenja „sebe iz sebe“ i analiziranje vlastitoga stanja. To jest muka, ali i svijetla katarza pjesnikova ostvarenja. Onda se opet jave pijetlovi,
a noćni pejzaž nutrine lirskoga subjekta je pejzaž osame pred kojom se „smuti vid“.
To su interne borbe vlastita bića kad plač ne jenjava već porađa „neki“ plod, a svaki
mukom oblikovan nagrada je i oslobođen vid futura! To je patnja sa smislom i svaka
je odveć takva. To je stanje koje lirski subjekt poistovjećuje sa „svijetlom noći rođenja
Isusova“, noći preporoda, novoga života („Postelja“).
Ukleti prostor osame u kojoj se lirski subjekt nalazi donosi nedraga gosta koji škilji
kraj prozora, dežura (nijemi tat); to je apstrakcija diktirana snagom podsvijesti koja se

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 171

vješto prikrada, pred njegovim likom stvari se susreću pred potpunim zatišjem. Šopov
tat ima snagu da drugi zašute pred njegovim nevidljivim ulaskom kroz ključanicu. On
je prikradeni vladar, nemilosrdno strašilo koje mrtvi prema vlastitome izboru („Tat pred
vratima“, „Tatov lopov“).
Šopove pjesme su iskrena ispovijest kad se tuga, i jad, i jecaj, i muk ne mogu skriti
pod crnim rasklopljenim kišobranom. I kad čovjek jednom svikne na samoću, svi rekviziti koji je nesnosno vole navikom izgaraju i traže svoje zadovoljenje („Kišobran“).
Sva učmala tama, ponor, samoća i mir javljaju se kad lirski subjekt zašuti. Tu je vječitosti muk, tišine ravnoteža, a šutnja govori o samotnome umiranju u svojemu bolu, u
smiraju dana obojenom plavim sutonom („Zašutjeli smo tako tamni…“).
Pjesme o prošlom obično završavaju grubim potezom prikaza sadašnjosti: „Prošlost“; „Naočari moje bake“…
Njegovi stihovi nerijetko će čitatelju zazvučati poput molitve: služeći se veoma neobičnim izborom tema, on moli za sluškinju, za psa – a to su iscrpljena bića, na njihova
pleća stavljena je težina gordoga usluživanja. I sam pjesnik kao da ih jača, da ustraju,
da ne pokleknu! „Molitva da ne budem više pjesnik“, jer to znači piti čašu prokletstva.
Istovremeno, to je i radost i bol!
Njegova ljubavna poezija profana je, blještavo čista. U njoj je žena madona na pijedestalu veličanja, čar, smiraj. Sva traženja jenjavaju u „mraku njene kose“. Nad njenom
nevinošću, djevičanstvom u bijelom izvija se koloplet nedodirljivosti („Svjetiljka za nju“,
„Nevinost“). I ta žena uvijek je daleka, bilo da je sada ili nekada („Ponoćna večera“).
Žena je za njega nedostižna. I kad joj se približi dovoljno blizu da dotakne njezino metafizičko biće, drhti uplašen i odlazi jer je strah pred njezinom blizinom vješt igrač da
ga uvijek privuče k sebi, nikako njoj. Ona je divna, visoka, nedodirljiva, a on zagonetno
dalek pred njenim likom koji ga uvijek prestraši dovoljno da joj je uvijek sve dalje („Tajni
pohod“).
Lirski subjekt zna prerasti u „treperasto oličenje bez lika“, dati se tajanstvenome
prisluškivaču pod vlast. Pod njegovim prstima mrak je hladan i rešetkast, a lirski subjekt ispovjednim šapatom pokajno zbori. I on biva ogoljen, tijelo svučeno, duh je pred
tajanstvenim prisluškivačem razgolićen. I spoznaje tajne lirskoga subjekta, a to je spočitavanje napaćenih, umornih duša: dok mu ispovjedi svu svoju bol i sav svoj grijeh, „u
bezdno njega spušta se prisluškivačevo uho“ („Slušaš me, tajanstveni prisluškivaču“).
Ima Šop sjajne slike pred kojim će čitatelj zastati: „Ruke mi se tame, sjaj se na prstima trne./ Od slutnje na skoro gašenje jeza prožima me.“ Kao da se udalji od sebe i
promatra zapretano, ili uplašeno, ili nesigurno ja koje izranja iz tisuću tišina („Pred odlazak“). I kao da se vidi u mnoštvu obličja; pod spomenikom njemu podignutom doći će
još živ, i neumorno ne predajući se, on će vući svoju sjenu, ne ona njega. A kad čovjek
gubi čak i svoju sjenu, to je stanje oporoga nestajanja. Šopovska osamljenost je slika
puste stijene: „O tako stran, ko putnik nikom znan./ Na stijeni toj i sam ko pusta stijena.“ I zbori tuđim glasom i tuđim očima, npr. prepoznajemo kako ga doživljava klesar:
on slika tugu njegovih očiju, brazde njegovih bora, usne ocrtane jedom. A zatim klesar
kleše njegovu duhovnu sferu: grudi uzburkane, krik u srži tih grudi, rane oko srca. I sve
je okončano u jesen, suho lišće („Monumentum perenne“).
Šop je stručnjak u prepoznavanju psihologije „malih, zaboravljenih, nebitnih, marginaliziranih“. K tomu, on im je i prijatelj („Prosjaku koji nosi moj šešir“), ona utješna

172 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

kolijevka suživljavanja i djelidbe boli. On zapravo srasta s njihovom kožom, umom.
Među tim malima je i raznosač novina. Nisam rekla ništa novo, književnoteorijskoj i
književnokritičkoj misli ovo je sasvim poznato, ali, molim, tko je to još prije njega pjevao
na takav način o prosjaku, najmanjem čovjeku, pa raznosaču novina…?! („Pjesma slijepom raznosaču novina“). I taj najmanji čovjek nositelj je boli! I tu su istančano bliski!
Njegova ljepota je u tome jer je slijep! I taj nagib gdje bi mu se lirski subjekt poklonio
dotaknuvši svojim čelom njegove stope... Najmanji je predmet sprdnje, golicaju ga jer
je on uvijek bos – to je elastična socijalna ironija („Pjesma najmanjem čovjeku“).
Šopove balade privlače čitateljevo uho već i samim naslovima, čitatelj je magnetizirano blizak njegovoj poeziji, npr. „Balada o nedostižnoj“. Mi točno vidimo kako se u sutonu ugasi put kao kad se gasi neonska žarulja. A potom se začuje šum, i ona se približava njemu, lagano. Ona korača, uvijek za tren uhvatljiva, a zapravo vječito nedostižna. Mi
čekamo kada će se dovoljno približiti i konačno mu doći. A u tom magnovenju, sviće!
„Taj korak znani slušam, stalno se približava./ I nikako da mi stigne u susret.“ Tako žena
u Šopovoj poeziji nije dostignuće nego hip neuhvatljivosti. Lirski subjekt ne razaznaje
boju zbilje i boju sna. Šop sjajnom metaforom („otrovan cvijet“ – šopovski svježa figura)
dočarava njenu nedostižnu sjenku.
Šopovski način pjevanja o Isusu specifičnost je kojom se hrvatska književnost ponosi, kako na tematsko – motivskoj razini tako i na formalno – strukturalnoj. Isus - prijatelj
malih, siromašnih, nezaštićenih! Lirski subjekt ne sumnja, ne kaže „ako“, nego „kad“
Isus dođe u njihov dom. A to je dom svete boli gdje su njegovi najmiliji. Njegova sestra
„puna tihe, nebeske samoće“ pokazat će Isusu njihovo opustjelo dvorište, njihovu sirotinju. Isus tješi, jača i bodri, Njegova glava spušta se na njihova ramena i silno ih obasjava („Isus u posjetu kod nas“). Ali tu pjesma ne prestaje, nego sve Šopove pjesme o
Isusu mogu se čitati kao dijelovi jedinstvenoga i zaokruženoga ciklusa.
„I sramim se jer sam čovjek!“ „Čime ću moći da te utješim u tom času,/ stojeć pred
tobom, sav stidom obuzet?“. Lirski subjekt osjeća da Isus pozna težinu naših ljudskih,
zemnih grijeha! Zatim čitamo i vizionarski percipiramo strašan prizor boli - slika kad
Isus ostaje tužan i šutljiv sagledavajući sve ljudske grijehe („Isus čita novine“). Potom
Šop vješto spaja skoro sve tematske segmente svojih stihova u jednu pjesmu: pijetao,
njegov glas nije više glas jutarnjega kneza, nego on pred gradskom čađi biva sve crnjim
i crnjim. Pa onda magnovenje nerazaznavanja je li to pijetao ili gavran. A gavran sluti
ružno („Isus i ja pred gradskim pijetlom“). To je molitva Isusu kojeg doživljava kao prijatelja kojemu može, i smije, i želi kazati sve što tišti njegove grudi. Pričao bi Isusu kako
živi životom malim, pun jeda poput njegove braće. Opušten, pričao bi mu uz dim obične
cigare, o socijalnoj nepravdi, o jednoobraznosti života, kako se živi pred bolom života
svakoga jutra, dana, noći („Poziv dragom Isusu“). Ovdje se cjelina zatvara gdje su svi
obični, mali s Isusom: krojač, obućar, čovjek koji šije šešire „sa spuštenim obodom, da
skriju bol“ (nerijetka slika u Šopovim pjesmama). Potom će odvesti Isusa u krčmu da
vidi upravo te koji plaču pred pijanstvom zaborava. Zatim je tu biblijski motiv kako je
rana boljela kad je pijetao tri puta zakukurikao („Kuda bih vodio Isusa“).
Ustanite pijetli i još jednom zazovite svu raskoš naše ljudske, zemne raskoši, svih
patnji, boli i nada koje u sebi nosi svaki, baš svaki čovjek prepoznat u poeziji vizionara
Nikole Šopa!

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 173

Ante Matić

Čitaonica
Ispit savjesti u povijesti ispovijesti
Gradimir Gojer, Večernje ispovijesti, HKC, Banja Luka, 2007.
Najnovija knjiga pjesama Gradimira Gojera Večernje ispovijesti došla je kao zreo
plod pao s velika i razgranata stabla. Pjesnik, pisac, esejist, teatrolog, kolumnist, kazališni kroničar i kritičar, prevoditelj i redatelj, ovom zbirkom pjesama potvrdio je ono što
se i očekivalo, dobre pjesme u zrelo doba života. U trinaest ciklusa 68 pjesama: Listine
zaborava; Baka, djetinjstvo, zid; Treći konjanik; Ionesku na biciklu; Poznanjski nokturno; Krleža se rukuje s Tinom; Sveti Naum; Hotel Europa; Oči od mora; Mlada misa za
Jasminu; Lipa srpanjska; Ruina ljubičasta i Planet u kaosu.
Uzalud sam listao i tražio pjesmu kako je naslovljena knjiga. Nisam je našao, kao da
mi je nedostajala. Možda upravo ta pjesma o kojoj govorim nedostaje ovoj zbirki pjesama da bude kompletna. Onda mi sinulo, kad sam iščitao pjesme (recenzije ne čitam
zato što mislim da su uz dobre pjesme nepotrebne i štetne), da su pjesme u naslovu i
naslov u svakoj pjesmi.
Gojer je pjesnik vremena u kojem živi i njega ne zanima ono što je prošlo u prošlosti,
već ono što je sadašnje i fantastično iz prošlosti u sadašnjosti, kao i ono što nije prošlo
u stvarnosti i, dakako, ono što je od prošlosti prošlo u sadašnjost i ostalo zauvijek u
memoriji i predvorju uma i snu. Nije sve što se dogodilo prošlo u prošlost i izgubilo se
na putu kroz sadašnjost u budućnost. Nema ništa sadašnje u prošlosti, niti buduće u
sadašnjosti, a još manje buduće u prošlosti ili sadašnjosti, ali zato nešto od toga ili,
bolje, sve ili ništa što čovjek jest, biva i sanja, bljesne u snu i javi i nastani se u pjesmi
poput jeke u planini punoj noći i samoće. Gojerove pjesme nastajale su isto onako kako
nastaje život, kad se java i san sljube, tako se rađaju riječi jedna za drugom i pjesnik
ih oblikuje u pjesmu kako dolikuje i ugrađuje u svoju kuću jezika. Svaki iole značajan
pjesnik podigao je svoju kuću jezika. Koji to nije kadar učiniti, nije pjesnik. I zato je Miljković bio u pravu kad je govorio da će poeziju svi pisati, ali je dodao: „Ko ne zna slušat
pesmu, slušaće oluju“. Loša se pjesma pretvara u nevrijeme, u nešto što je opasno,
nešto što kidiše na onoga tko je više volio riječi od sebe i svoje sudbine. U biti, od pjesnika ostaju pjesme i ništa više. Kao da je to malo. Mnogima je stalo da ostane nešto
drugo i zato su takvi zalutali u poeziju i njihove kuće jezika su straćare, koje nevremena
sravnjuju sa zemljom, jer nisu na tvrdu temelju i nisu ozidane od riječi koje je pjesnik
rađao isto onako kako majka u ljubavi i strasti začima, strpljivo nosi pod srcem i donosi

174 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

na svijet u radosti i boli. Tako to čini i pjesnik s riječima, stihovima, pjesmom, knjigom.
Ne može svatko biti pjesnik. Nisu uzalud drevni Latini govorili poeta nascitur. Gojer
ima malu slabost poput još nekih pjesnika, pa neke svoje dobre pjesme posvećuju
lošim ljudima, a izgleda da ne zna da su loši. To je možda zato što je Branko Miljković
i ovoga puta u pravu, kad je napisao da jedan loš čovek ne može biti dobar pesnik.
Jedna posveta me zasmetala. Srećom, malo je takvih pjesama. Bez posvete i zadnjeg
stiha pjesma bi bila kudikamo bolja, dorađenija. To je isto kao da zidate zid i dodate
na kraju nepotrebnu ciglu. Svaka prava, dobra pjesma ima svoj određen broj riječi i
stihova. Doda li se stih ili riječ, gotovo, pjesma nije ono što je pjesnik naumio. Svaki
se pjesnik katkad mora zapitati: zašto mu je jedna pjesma kraća, druga duža i nijedna
nije ista drugoj, svaka je svijet za sebe, kao ljudi ili životinje. Od šest milijardi ljudi svaki
je različit. Tako je i s pjesmama. Svaka je različita po sebi i za sebe. Ako nekoj takvoj
pjesmi pjesnik doda suvišnu riječ ili suvišan stih ili nekoliko suvišnih stihova, pjesma
nije više pjesma, ona je nešto poput abortusa, nešto kao, oprostite na izrazu, isprdak,
ispljuvak; jednostavno, ništa za ništa. Kad takvo nešto, što je ništa, veličaju neki slijepci
za poeziju, meni se kosa diže na glavi. Ako uživate dok čitate nečije pjesme, znajte da
je to dobar pjesnik. Dobar pjesnik svojom poezijom u čovjeku budi najdublje i najljepše
osjećaje. Tako sam i ja, čitajući Gojerove Večernje ispovijesti, uživao, kadšto se malo
žacnuo, kod one suvišne riječi ili posvete. Sve u svemu, dobra poezija, koja je izišla iz
pera vrsna dramaturga i esejista. Večernje ispovijesti pročitao sam jednog popodneva i
povečerja, osvježio se plemenitim mislima, odmorio i slatko zaspao.
Gojerova pjesma Planet u kaosu donekle je proročka. Svaki pravi, istinski pjesnik
bio je pomalo i prorok. U snu koji traje, pjesnik na kraju otvara škrinju nespokoja. Zna
se kad se i zašto otvara škrinja uspomena, kad blaga, kad nespokoja. Ovo potonje
daje ovoj zbirci pjesama poseban pečat, vremenski pečat koji će odgonetnuti oni koji
će doći s „trećim konjanikom“, poput Eve i Adama koji se vraćaju u izgubljen raj. Neke
Gojerove pjesme istrgnute su iz života, iz biografije i pretvorene u male znakove pokraj
puta, kojim prolaze poluslijepci, zanesenjaci, opsjenari i kojekakva druga bratija. Gojer
piše čistim hrvatskim jezikom, bez glumatanja, dodavanja i oduzimanja, bez kombiniranja i preuzimanja riječi iz drugih jezika, što, nažalost, podosta pisaca i pjesnika čini.
Stihovi su stameni i odmjereni kao kućni pragovi. Po kućnom pragu Andrić je mjerio
svoje korake. Čini mi se da to isto čini i pjesnik Gojer.
Isusova muka s medijima
i kritičareve s prijateljima
LIVANJSKA KNJIGA MRTVIH
Marijan Karaula, Knjiga bola, Svjetlo riječi, Sarajevo – Zagreb, 2006.
Nisam odavno pročitao tužniju knjigu. Smrt do smrti - jad do jada, nevolja do nevolje,
zlo do zla, stradanje do stradanja i bol do boli, pa se to nakupilo i u mojoj duši dok sam
čitao Karaulinu knjigu o stradanju Livnjaka u Drugom svjetskom ratu i poslije rata - treba čitati s ljubavlju i pijetetom. Kad se pročita od korice do korice, zaista je pogođen
naslov – Knjiga bola.
Pola stoljeća šutnje, pola vijeka bola i straha da se progovori o onima kojih nema za
blagdanskim stolom u kući, na njivi, u tvornici, u crkvi, na svadbi, na krštenju i prošte-

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 175

nju, u životu. Pola stoljeća komunističkog zla u hrvatskim krajevima, u dušama, koje su
morale skrivati istinu o stradanju svojih najmilijih, najbližih, najdražih, onih po krvi i tlu,
koji su nestali s lica zemlje u velikom partizanskom i komunističkom zlu u ratu i poraću.
Tko je smio reći javno da mu je ubijen otac, brat, djed, majka, baba, sestra, tko je smio
kazati da mu je otac noću nestao, da je legao i nije osvanuo, preko noći su ga odveli
oznaši i nikad se nije saznalo gdje je i kako mučen, gdje je ubijen i zakopan. Takvih
tajnovitih smrti je na tisuće u hercegovačkim i bosanskim selima i gradovima. Tri tisuće
Livnjaka i Livanjki na razne načine stradalo je u Drugom svjetskom ratu i poraću. Fra
Marijan se silno potrudio predočiti nam te muke i smrti, pa se ta crna kronika doima zastrašujućom i opominjućom, da se nikad više nešto slično ne dogodi ljudima rođenim
na padinama Dinare, Tušnice i Kamešnice, na Livanjskom polju.
Kakvim sve smrtima nisu stradavali Livnjaci u Drugom svjetskom ratu i poslije rata.
Knjiga bola vrvi njihovim zlim sudbinama. Oni što su ubijali u ime nekakva bratstva i
jedinstva, u ime neke internacionale, u ime nekog marksizma, lenjinizma, staljinizma, u
ime neke komunističke partije, posijali su više smrti od ikoga i ikada kroz povijest ovoga
kraja. Usporedbe radi, u Drugom svjetskom ratu i poraću stradalo je tri tisuće Livnjaka,
a u nedavnom obrambenom i oslobodilačkom ratu stradalo je 94 Livnjaka i 15 ljudi
koji nisu iz Livna. Od toga 14 stradalih u prometnim nezgodama, devetorica su umrla
poslije ranjavanja na prvoj crti bojišnice, 11 ih je poginulo u borbi protiv Srba, 23 protiv
Muslimana, 17 ih je stradalo nesretnim slučajem, desetorica u borbi i petorica su digli
ruke na sebe i svoje živote.
U velikom svjetskom ratu, koji je trajao od 1941. 1945., Livnjaci su ginuli posvuda; na
ratištu i stratištu, u kući, na njivi ili livadi, u zarobljeništvu, na križnim putovima, u kazamatima Titove Jugoslavije; gubili su živote kao civili i kao vojnici: ustaše, domobrani i
partizani. U nedavnom ratu nije bilo tragičnih podjela na tri vojske i na dvije ideologije.
U Drugom svjetskom ratu ratovali su i ginuli za dvije države, Hrvatsku i Jugoslaviju.
U ovom, pak, ratu ratovali su za slobodu Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nije to mala
razlika, kao što nije mala razlika u broju mrtvih u onom i ovom ratu. Kad se gleda po
selima, u Drugom svjetskom ratu i poraću najviše je poginulo ljudi u samom gradu Livnu, 173 vojnika i civila, a od sela najviše ih je poginulo iz Rujana Donjih i Gornjih - 163,
u Priluku 127, u Prologu 77, a najmanje u zaseoku Glavice - trojica, dva Ćurića i jedan
Mišković. I u ovom ratu najviše je poginulih mladića iz Rujana i Priluke. Po toj tragičnoj
statistici ispada da su ta dva sela dali najviše žrtava iz livanjskog kraja za slobodu Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Ako se usporedi ta crna statistika, dolazimo do strašne spoznaje, koja kaže da su
partizani, odnosno Titovi komunisti, nekakvi „antifašisti“ za pet godina rata i isto toliko
mira ubili više Livnjaka nego Turci u trista godina vladavine i zuluma u ovom kraju.
Dakle, partizani su u ovom kraju počinili zločine bez premca u povijesti. A sve su to činili u ime nekakva bratstva i jedinstva, komunizma i Jugoslavije, koja je u biti bila tamnica
hrvatskog naroda. Zahvaljujući velikom trudu fra Marijana Karaule, imamo kao na dlanu
sve mrtve u II. svjetskom ratu i nedavnom oslobodilačkom i obrambenom, kojeg su nazvali
Domovinski rat. Kad bismo u svakoj općini učinili što i fra Marijan, znalo bi se točno koliko
je poginulo ljudi, vojnika i civila u oba rata, pa bi sve brojke o Jasenovcu i križnim putovima
bile vjerodostojne i povijesno točne i utemeljene na imenima i prezimenima ljudi. Kad bi isto
učinili Srbi i Muslimani, točno bi se znalo koliko je kojih poginulih u oba rata.

176 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Karaulina Knjiga bola zaista je potresna knjiga, jer u njoj piše kako su pojedinci, bilo
da se radi o vojnicima i civilima, stradavali. Neki su strijeljani, neki bačeni živi ili mrtvi u
jame, neki obješeni, neki zaklani, neki zadavljeni, neki nestali noću iz svojih kuća, a neki
su tako okrutno mučeni i kasapljeni da se čovjeku diže kosa na glavi i ledi krv u žilama
dok čita. Kad sam iščitao Knjigu bola, od korice do korice, osjetio sam mučninu u sebi
i neku tugu, koja me dugo držala.
Okrutnost ljudska nadilazi sva ostala živa bića na zemlji. Izgleda da je Aristotel bio u
pravu kad je rekao da je čovjek životinja koja se bavi politikom. Treba dodati – ratom.
Pjesnikinja snova i dobrote
Malkica Dugeč, Sve dalje od sebe, KKrešimir, Zagreb, 2006.
Do 1990. godine za pjesnikinju Malkicu Dugeč nije se znalo, ni čulo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Živjela je u tuđini, tako daleko, a opet tako blizu hrvatske riječi zbog
koje je morala bježati i živjeti u progonstvu. U Hrvatsku se vratila poslije prvih izbora
1990. godine zajedno s vijećnicima Hrvatskog narodnog vijeća. Ubrzo biva primljena u
Društvo hrvatskih književnika, ove godine dobiva uglednu i prestižnu književnu nagradu za poeziju Antun Branko Šimić, koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika HB u
Mostaru.
Poruke sa stećaka, pjesma o ptici i ženi, postati i ostati zagonetka, Gospina slika,
ima jedna Hrvatska, iverje mijena, razapeti stihovi, sve dalje od sebe i ranila me ptica,
znakovi i znamenje su Malkičine zbirke Sve dalje od sebe. Ovo je četvrta knjiga pjesama
ove pjesnikinje teške i čudesne biografije za koju važe oni Tinovi stihovi kad je posumnjao u sebe i sve oko sebe, pa je zavapio Bogu zlopateći se u Parizu: Nisam li pjesnik,
onda sam patnik...
Životna priča hrvatske pjesnikinje Malkice Dugeč (Zavidovići, 1936.) nosi pečat sudbine hrvatskih kruhoprognanika iseljenika, emigranata, ljudi koji su daleko od domaje i
blizu slobodi koja za njih kao da i nije sloboda. Dugeč su komunistički žbiri brzo uočili
još kao mladu profesoricu kao „opasnu“ za bratstvo i jedinstvo i „silnu“ bratsku ljubav
„naših naroda i narodnosti“ u Titovoj satrapiji Jugoslaviji. Prošavši s mužem, također profesorom, Požegu, Lobor, Grac kod Drniša, Donji Miholjac, gdje drugovi „uočavaju“ neke
njezine izjave o laži u „komunističkom raju“, pa je prate, uhode, priređuju joj razne manje
i veće neugode, Malkica hrabro prkosi njihovu zlosilju i bori se riječju i djelom za slobodu
hrvatskog čovjeka. Pred nasiljem i terorom bježi s mužem preko granice kad je na samrti
bilo Hrvatsko proljeće i sve do 1990. godine, donekle zaštićena političkim azilom, živi i
radi u Njemačkoj. Objavljivala je pjesme u hrvatskim glasilima diljem dijaspore, a sve do
1990. godine za nju se nije smjelo znati u Hrvatskoj. Od 1960. godine, kada je u Požegi
objelodanila prvu zbirku pjesama Crveni biseri, pa preko goleme tuđine, gdje joj je 1984.
godine izišla druga knjiga pjesama Zemlja moja nebo moje, deset godina kasnije u Zagrebu izlazi Kriška dobrote i, konačno, četvrta zbirka pjesama ove pjesnikinje, koja je čitav
svoj život posvetila borbi za hrvatsku riječ i slobodu. Platila je prognaničkim životom svoju
veliku ljubav prema hrvatskom jeziku i Hrvatskoj. Tako se životom i poezijom pridružuje
hrvatskim vitezovima i divama duha i pera. Malkica i ovom zbirkom pjesama potvrđuje da
je dobra pjesnikinja, koja ljubi, njeguje, čuva i obogaćuje svoj hrvatski jezik.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 177

Uspomene teške kao opomene
Mijo Jurić, Osamnaesto proljeće,
Hrvatsko kulturno društvo sv. Jeronima, Zagreb, 2007.
Na trista stranica Mijo Jurić ispričao je priču o svom malom, ljudskom životu i stradanju u vrijeme Titove tiranije u Jugoslaviji. Možda bi Mijina priča bila obična i nezanimljiva
da ne govori o tisućama sudbina sličnih njegovoj. Muke počinju u pučkoj školi i nastavljaju se tijekom čitavog školovanja i, dakako, kasnije, kad je nekako uspio pobjeći preko
granice iz „komunističkog raja“ na „truli Zapad“, kako su Titovi komunisti zvali demokraciju i blagostanje na zapadnoj strani Zemljine kugle. Koje li ironije sudbine da baš
Juriću taj „truli Zapad“ pruži pristojan život. No, Titovi kosovci i udbaši pružali su svoje
pipke posvuda, pa je Mijo prošao svoj križni put i u Austriji živio od bijega iz Jugoslavije
više od trideset godina. Maltretiranja, zlostavljanja, ispitivanja, mučenja, zatvaranja, robijanja i razne torture fizičke i psihičke Jurić je prošao samo zato što se deklarirao kao
svjesni Hrvat, koji je tražio ono što mu pripada po Božjim i ljudskim zakonima: sloboda,
pravo na rad i život dostojan čovjeka dvadesetog stoljeća, najkrvavijeg i najmračnijeg
stoljeća u povijesti ljudskog roda. Ne smije se zaboraviti da su u tom stoljeću živjeli
najveći krvnici od postanka svijeta: Staljin, Hitler, Musolini, Mao, Tito, Pol Pot...
Jurićeva životna priča opominje što sve čovjeka očekuje ako nema svoje domovine,
ako ne živi u slobodi kao pojedinac i u demokraciji slobodna naroda. Gorke uspomene
svjedoče o stradanju Hrvata u Titovoj crvenoj, komunističkoj tiraniji. Svoju potresnu
životnu priču popratio je dokumentima, zapisnicima sa saslušanja, ispitivanja i presudama, imenima i prezimenima doušnika, javnika, dojavnika i mučitelja. Vrijeme i sudbine
koje opisuje Jurić izazivaju u čovjeku podjednako sažaljenje i udivljenje.
Uspomene na godine progona i tamnovanja Jurić je približio i današnjem čitatelju,
koji će, nadam se, otkriti strašnu crvenu nit, koja je mnoge došla patnje, a podosta njih
i glave.
Bol života u ljepoti stiha
Stjepan Svedrović, Vječni šapat, Organika, Zagreb, 2006.
Mnogi su pjesnici pokušavali pjevati o ljubavi, a malo je njih uspjelo ostaviti potomstvu dobre pjesme. Oni što nisu znali pjevati o ljubavi, nisu znali da je ljubav poezija.
Da je teško i zahtjevno pjevati o ljubavi, dokaz su rijetki pjesnici koji su u tome uspjeli.
Od najljepše ljubavne biblijske Pjesme nad pjesmama, pa preko Dantea, Petrarce, Nerude i još nekih pjesnika čitamo pjesme koje slave i veličaju ljubav. Možda je najdublja,
najljepša i najkraća pjesma o ljubavi koju je napisao Pavao apostol u Poslanici Korinćanima.
Po uzoru na velike pjesnike koji su znali pjevati o ljubavi i boli istodobno, Svedrović
je svoju zbirku obogatio citatima Dantea, Petrarce, Marulića, Držića, Matoša i Vraza.
Nevelika zbirka opsegom govori više no što očekuje obični, prosječni čitatelj ili ljubitelj
poezije. Svih sedamdeset pjesama govore o ljubavi. Poput mitskog, tragičnog Orfeja,
koji nije izdržao da ne pogleda svoju ljubljenu i radi toga biva kažnjen od bogova i sila
podzemlja, Svedrović stihovima progovara tiho i prodorno o živim i neživim stvarima

178 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

koje s njim žaluju za izgubljenom ženom, koju je volio više od svega, pa čak i od svojih
pjesama. Svedrovićeva ljubav nema imena, kao što se ne zna ime tragičnoj ženi u najljepšoj i najtužnijoj hrvatskoj ljubavnoj pjesmi - Hasanaginici. On je nigdje nije postvario
i pretvorio u ljudsku ranjivu slabost žalovanja. Dakle, nije je postvario i banalizirao, kako
to čine mnogi koji pokušavaju pjevati o ljubavi u žalosti. Ona je postala pjesma. Pjesnik
je bol života pretvorio u ljepotu riječi i sklad stihova. U svakoj pjesmi tiha, moćna tuga
i samozatajna bol isprepleću se u svesilju zbilje i odzvanja poput daleke jeke u planini
punoj noći i samoće. Pjesnik je tih u svom jauku, nježan i snažan u šapatu i jak u zatomljenu kriku. Pjesnik na kraju pjesme Pismo, poslije svega što su jedno drugom bili, darovali, govorili što su jedno drugom radosti i sebe dali, od kad su se upoznali i zajedno
živjeli pod istim krovom i nebom, kaže tiho i beskrajno iskreno sebi, svojoj mrtvoj ženi i
živoj ljubavi i čitatelju: Bilo je neizrecivo.
Pjesnik žalobno i tiho poziva pčelicu da mu sladom mirisnih đurđica zacijeli ranu i
srce slomljeno od boli nepreboli, kako je to govorio veliki pjesnik Mak kad je neutješan
oplakivao svoju mrtvu Kosaru, a naš pjesnik svoju Đurđicu. Svedrović opisuje mačka
koji luta dvorištem tužan, mijauče neutješno, odbija piti i jesti od kada gazdarice domaćice nema, Svedrović priklapa u pjesmi posljednjim stihom ko maljem, koji nikoga ne
može ostaviti bešćutnim, hladnim i ravnodušnim: Naš mačak ne prede.
I boli taj naprasni i nenadani odlazak u hladno, nemilosno krilo zemlje, u smrt, pjesnik ne može prežaliti svoju jedinu ljubav koja je otišla prerano iz života. Smrt mu je
voljenu ženu istrgla iz zagrljaja. Pas na grobu pjesniku liže suzno lice, a cvijeće vene i
ostaje tajna, da je najljepši onaj cvijet čija odsutnost podjednako miriše u javi i uspomeni. Pjesnikov žalosni šapat čuje se sve dalje i prodire sve dublje u srca onih koji govore
srcem i vole dušom. Svaka stvar koju dotakne podsjeća ga na voljenu ženu i kamo god
ide, nosi je u sebi kao bolest i jedino zdravlje u krvi što gori i beskrajno boli. Čovjek je
usamljen kad odviše voli. Svedroviću, kapa dolje! Neke pjesme iz Tihog šapata budile
su u meni najljepše i najdublje ljudske osjećaje, neki pak dirljivi stihovi, poput nevremena, nagnali su me u Stjepanovu kuću jezika, pa sam krišom proplakao, da nitko ne vidi
i ne čuje. Ljudima pusta, hladna, tvrda i kamena srca, toplo preporučujem Tihi šapat,
u kojem nema suvišnih, praznih i banalnih riječi. Upravo je u tome ljepota i tajna dobre
poezije.
Vjenčanje s mediteranskom ljepotom
Boris Jovanović Kastel, Vjenčanje sa sipom, Graf, Podgorica, 2007.
Ne može Jovanović bez mediteranske starine i ljepote, pa ne može. I u ovoj posljednjoj knjizi pjesama, kao i u onima prije ove, koju je naslovio pomalo čudno, Vjenčanje
sa sipom, Kastel preko zatamnjenog erosa gradi svoju kuću crnogorskog jezika na
predjelu mediteranskog krajolika.
Prvom zbirkom Kad zamirišu kajanja i drugom Prstenje pomorja Kastel se najavio kao
ozbiljan pjesnik, koji ne podliježe trenutačnim eksperimentima u modernoj crnogorskoj
poeziji, već izgrađuje svoj pjesnički svijet na čvrstim temeljima mediteranskoga poetskog nasljeđa i nedokučivom mistikom crnogorske prošlosti. Pjesnik se osjeća doma
i s jedne i s druge strane Jadranskoga mora. On zapravo šeće uz obalu, zalazi u tajna

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 179

mjesta, zaviruje u stare, napuštene i osamljene dvorce u kojima oživljuje one koji su, poput njega, prolazili davninom i starinom, priča sam sa sobom i stvarima koje ga dotaknu
i, sve tako, od jedne do druge zaboravljene i napuštene ljepote, morehodac prolazi isto
onako kako promiču sati, dani i godine u svakoj stvari i u svakom mjestu pod suncem
mediteranskim. Posljednji ciklus pjesama nosi naslov Ispovijest historije. Dovoljno je
malo dublje zaviriti u prošlost, otkrit ćete Kastela kako prebire stare knjige, zagleda se
u drevne freske i čita sa svega i od toga gradi svoje pjesme, koje mogu mirne duše biti
kratke, tajnovite i metafizičke priče o onima kojih više nama, a koji su, poput pjesnika,
u svoje vrijeme živjeli svoj mali, kratki ljudski život. Kastel se obraća moru kao starijem
bratu i druži se sa svim što je nekad sjalo i bitisalo i s onim što iskri životom i tajnom
postojanja u mediteranskom krugu iz kojeg ne želi nikamo otići. Mediteranac i posvuda
pomalo stranac osim uz obalu mora, gdje se gnijezde zvijezde, grli istok i zapad, sjever
i jug, čovjek i vijek u kojem je pjesnik živeći umirao od ljepote i strahote trajanja.
Kastel otkriva malu pikanteriju iz života velikog pjesnika Njegoša o nekoj balerini,
koja ga je oduševila u Trstu 1840.
Citati, posvete i fusnote čine Kastelove pjesme zanimljivijim za one kojima je stalo
do dobre poezije.
Dobar pisac i strašan psovač
Robert Roklicer, Kako se ubiti, A. G. Matoš, Samobor, 2007.
Posve slučajno, naravno ako slučaj postoji, dopala mi je u ruke knjiga kratkih priča
Kako se ubiti Roberta Roklicera. Nikad čuo za tog pisca i koga god sam pitao tko je taj
novi, nepoznati pisac, nije mi znao reći. Iz šturih podataka na kraju knjige ne može se
ništa doznati. Naime, po nekoj navadi, kako to većina čini u nas, tako sam i ja najprije
pogledao životopis pisca, pa tek onda počeo čitati što je napisao i što je pisac htio reći.
Kad je svojedobno jedan pisac objelodanio knjigu pod pseudonimom, svi su se silno
trudili saznati tko se krije iza pseudonima (Raul Mitrovich), pa su tako zaboravili otkriti
što se krije između korica knjige. Neki slavni pseudonimi ostali su u povijesti svjetske literature poznatiji od djela koja su napisali. Zoran primjer tomu su Neruda i naš Đalski.
Robert Roklicer, tko je taj!? Ništa se o njemu ne zna, osim što piše na korici knjige da
ga se može zateći u nekoj birtiji, za šankom, u društvu lakih žena i droga, vječito pripit
ili pijan. Roklicer kaže da su njegove priče istinite i da ih je pisao pod gasom. Moglo
bi se reći priče jednog pijanca, koji dobro piše, a još bolje psuje. Pijanac ne može dok
pije napisati dobru prozu. Velika je laž o pijancima, proznim piscima. O pjesnicima pijancima o tom potom. Dobra, ozbiljna proza ne nastaje u alkoholnom bunilu ili mamurluku. Alkohol i roman ne idu zajedno. Neki prozni pisci pili su prije i poslije pisanja. U
vrijeme nastajanja književnog djela bili su daleko od alkohola. Premda priznaje da pije,
Roklicerova proza je dobra. Teško je povjerovati u priče koje pišu pijanci upravo zato
što pijan čovjek nije kadar napisati dobru priču. Ove priče su zanimljive i prihvatljive za
sve one koji vole lake žene, piće i lascivne scene. Dijalozi su uvjerljivi i, jezično gledano,
fantastični. Priče pak su utemeljene, izgleda, na istinitim događajima iz piščeva života
i njegovih prijatelja, poznanika, prolaznika, pijanaca i trijeznih budala, kakvih je, uostalom, pun svijet. Jezik Roklicerov je plastičan, dinamičan, moderan, svakidašnji, kadšto

180 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

onakav kako se govori u birtiji, na ulici, u redakciji, u tvornici, a kadšto onakav kako se
govori u bolnici i školi.
Po nekim riječima dade se zaključiti da je pisac knjige Kako se ubiti negdje s juga
Hrvatske ili iz priobalja, tamo negdje iz kraja Vlaja, kako bi to kazali Splićani. Sudeći po
jeziku u nekim pričama, možda je iz neke bosanske ili hercegovačke, oprostite, vukojebine. Prije će biti da je Roklicerovo pisanje nekakav mišung i posljedica govora njegova
rodnog kraja i govor hrvatske prijestolnice u kojoj, izgleda, Robert živi, pije, psuje, vodi
ljubav s kim stigne, drogira i troši se na poroke. Onda mu sinulo, tko zna nakon koje
runde, da opiše sebe i one s kojima živi u određenom vremenu i prostoru.
Katkad Robert uveliča i zavalja, kao u priči Vikend u planinama, kad su otišli ... u obližnji kafić i popili osam litara bijelog vina. Počeste su laži u Roklicerivim pričama „obogaćene“ psovkama, prostotama i grozotama dna života u velegradu. Premda je Robert
prilično pismen i darovit pisac, omakli su mu se manji previdi u jeziku, pa tako rabi riječ
dupe umjesto stražnjica ili guzica, kako Hrvati govore i pišu; stativa umjesto greda; traka umjesto vrpca, i još neke riječi koje su u vrijeme srbizacije uskočile u hrvatski jezik.
Ima riječi koje je teško razumjeti, što znače, primjerice riječ – pizdunjavo. Roklicer ovu
riječ rabi kad nekoj svojoj trebi želi laku noć, ili kad ga netko pita za zdravlje i kako je,
on odsijeca kratko: pizdunjavo!
U priči Na sam Uskrs može se pročitati i ova rečenica: Slušaj, debilu idiotski, propali
abortusu, kralju svih gmizavaca, alkoholičaru kojemu je i zadnja moždana stanica otišla
u pičku materinu, kretenu kojeg se i rođena majka odrekla, pizdo narkomanska, ušljivi
tvore, smrdljivi...
„Raskoš“ psovki i pogrdnih riječi možete pročitati na stranicama ove knjige. Izgleda
da je mladi i talentirani pisac Roklicer nasjeo nekakvom modernom trendu pisanja začinjenog sočnijom psovkama i vulgarizmima. Tko želi naučiti dobro psovati i vrijeđati prijatelje, poznanike, slučajne prolaznike, pogotovu neprijatelja, neka pročita ovu knjigu.
Svaki iole bolji poznavalac hrvatskog jezika može zaključiti da Roklicer ponegdje bespotrebno kraj priče zasolio duplim, sočnim psovkama i prostotama. Evo tog primjera,
priča Počeo sam pisati dnevnik završava rečenicom: „Goni se u lijepu pičku materinu, a
ja sa svojom djecom idem na pivo“. Nakon ove rečenice ide završna rečenica kao post
scriptum, i ona glasi: „Prvo ću se kvalitetno iskenjati i obrisati dupe tobom. Napuši mi
se govna.“
Zamislite da ovo pročitate, a mati vas zove na objed. Izgubili biste apetit od tih bljuvotina, sranja i pizdarija kojima obiluje ova knjiga, kao što sličnim psovkama i prostotama
obiluju knjige relativno mlađih i mlađih hrvatskih pisaca. Svi se dali u beštimke i psovke, u opise seksualnih nastranosti. Svijet pijanaca, drogeraša, razvratnika, zgubidana,
bludnika, lopuža, krivokletnika i prokletnika, pozadinaca, šupak meraklija, kako to kažu
u Bosni (odakle je, čini mi se, i pisac ove knjige), neradnika, izgubljenih slučajeva, neuspjelih primjeraka ljudske vrste, Roklicer je opisao u svojim pričama prilično uspješno i
umješno. Pri kraju knjige Roklicer u priči Unutarnji monolog zaista je pretjerao napisavši
ovu grozomornu i bogohulnu rečenicu:
„Bog loče u nekoj birtiji.“
Terminologija nekih današnjih pisaca, među koje svakako spada i Roklicer, jest zastrašujuća i ponižavajuća za sve one koji vole ljepotu i čistoću hrvatskog jezika. Osobito
se to odnosi na vjernike i ljude koji ne psuju i ne prostače. Sve gadosti i gluposti iz

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 181

života, s ulice i birtije prenesene su u korice knjige, pa ti sada uživaj u „ljepoti i bogatstvu“ hrvatski psovki! Ako je suditi po rječniku i jeziku suvremenih hrvatskih pisaca, po
vulgarnostima i psovkama u knjigama, nema im premca na starom kontinentu, a možda
i na planetu.
Da nije poneke suvišne rečenice pri kraju ili na kraju priče i psovki, ova knjiga bi se
rado čitala. Možda će mlađi hrvatski pisci shvatiti da prostote i psovke nisu ukrasi hrvatskom jeziku, već žive rane, koje lako ne zacjeljuju i ostavljaju ožiljke na duši onoga
koji čita i koji nikad ništa nije opsovao u životu. A ima i takvih! Njima ne preporučujem
ovu knjigu, a psovačima i prostacima preporučujem. Neka vide kako to izgleda kad se
bespotrebno psuje, kune i besmisleno prostači.
Veliki pisci i pjesnici nisu psovali i prostačili. To rade oni koji su zalutali u književnost i
koji, u hladnoći svog srca i pustoši duše, nemaju ništa nikomu lijepoga ponuditi. Šteta,
dobar pisac, a psovač!
Zatravljena staza i put bez putokaza
Branimir Žuvan, Trenutak molim, HKD Napredak Split, 2007.
Naslov prve Žuvanove knjige govori, gotovo objašnjava, bit haiku poezije. Kad nekomu kažete „Trenutak, molim!“, znači govorite mu u hitnji nešto jako važno, što ne
može dugo čekati, a još manje može se preko njega prijeći ili zaboraviti. Haiku poezija
ne može čekati, ona je ljepota trenutka, popu blica fotoaparatom, kad škljocnete i zaustavite na slici neko lice, pejsaž, kuću, što sve ne. To isto čine slikari i, dakako, haiku
pjesnici.
Rečeni pjesnici su putnici koji, putujući putom bez putokaza, gdjegdje zastanu, dive
se svemu što ih okružuje, uzdahnu i krenu dalje. Haiku pjesma je zapravo uzdah oduševljenja, divljenja ili sažaljenja. Haiku pjesme su bez naslova, male i počesto tako
lijepe da bljesnu kao krijesnice u tami ili zaslijepe poput munje ili groma. Haiku pjesma
je zaustavljen trenutak u riječi, a život se ljudski sastoji od trenutaka ugodnih i neugodnih. Pjesnik haiku poezije prikazuje stvarnost onako kakva je, katkad je malo uljepša i
oplemeni u škrtim riječima iz kojih ćete teško otkriti smisao.
Žuvanove pjesme i uopće haiku poeziju pjesnik je najbolje predočio stihovima kap
po kap/ curi tajna kamena/vječni kristali. Gotovo da je ovim stihovima sve rečeno. Treba
proći milijune godina da se oformi kristal, isto tako čovjek ili dobra pjesma ili slika. Put
do svake stvari iz pratvari, žive ili mrtve, dug je i star koliko i zemlja.
Cvrkut u kasno doba
Marela Mimica, Cvrkutalice, HKD Napredak Split, 2007.
Kad je Marela otišla u mirovinu, počela je pisati haiku poeziju. Mnogi propišu kad
prestanu raditi. Nije to valjda plod dosade. Dakle, godinama je Marela pisala pjesme i
prozne sastavke i , sada, kad je izvila svoj radni vijek, dala se u haiku poeziju. Zanimljivo i istodobno znakovito s obzirom na broj umirovljenika u Hrvatskoj. Kad bi svi počeli
pisati poeziju, tko bi to stigao čitati. Zato većina pjesnika u mirovini pišu pjesme. Haiku

182 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

pjesma je od samo tri stiha i nema više, dok neki pjesnici raspale pjesme i poeme, bez
kraja i konca, kako neće kad su besposleni i oni i oni koji ih čitaju. Pjesnici haiku pjesama nas prisiljavaju da zapažamo detalje, posebice posebne detalje, kao što je Marelina
pjesma o muhi, koja je lijepo sjela na vrh oštrice noža i gosti se lubenicom. Niz tobogan
se kližu dječji osmijesi, dok mačiću koji se nacugao mlijeka na brčićima se poznaje da
je pio, jer su ostale kapljice poput rose na vlatima trave. Marela zna biti cinična kad kaže
kako je staroj, raspaloj cipeli dodijala kiša, pa zijeva, jer joj ništa drugo i ne preostaje.
U poljupcu su spojene kazaljka sata kad je Nova godina i kad otpočne cmakanje. Stari
pauk smješta svoj krevetić u hladovinu, kao da mladi pauk ne čini isto. Međutim, mene
se posebno dojmila pjesma o trešnji iz koje je pobjegao crv glavom bez obzira, kad ga
pjesnikinja zubom takla. Ako ste praktičan vjernik i postite, nije dobro jesti trešnje petkom. Mareline pjesme mogu se čitati u svako doba dana i noći. Posebnu draž njezinim
pjesmama daju ciklusi, koji su u deminutivima: proljetnice, ljetnice, jesenčice, zimčice,
humornice iz Marlenine Cvrkutalice. Možda je jedino šteta što Marela ovako kasno
počinje pisati haiku pjesme. Do sada je pjesnikinja pisala uglavnom poeziju za djecu i
priče za odrasle. Ova zbirka je za svakoga i možda ni za koga.
Drama Hrvata u Bosni i Hercegovini
Franjo Topić, Opstanak bosanskohercegovačkih Hrvata,
Hrvatsko kulturno društvo Napredak , Sarajevo, 2005.
Knjiga kolumni Franje Topića otkriva bolne točke stvarnosti u „ničijoj zemlji“ Bosni i
Hercegovini, kako je ovu lijepu i nesretnu zemlju nazvao jedan bosanski redatelj. Rečene kolumne Topić je pisao u Dnevnom listu od 2002. do 2004. U proslovu pisac veli:
„Htio bih da Kolumnama čitatelji prepoznaju moju želju da s drugim stupim u razgovor,
ali i moju vjeru u dobru budućnost Bosne i Hercegovine za koju se moramo svi založiti.
One su protest protiv očaja i mirenja s onim negativnim oko nas i u nama, suprotstavljanje pisanom riječju onima što šire duh i govor kako u Bosni i Hercegovini nema ni
za koga budućnosti, osobito za Hrvate. One su poticaj da stanemo uz sve ono što je
dobro u Bosni i Hercegovini kako bi ona bila mjesto blagoslovljena života za sve njezine
građane.“
Ova Topićeva želja, po svemu sudeći, čista je utopija. Naime, na početku knjige on se
pita: Hoće li Hrvati opstati u Bosni i Hercegovini? Da bi odgovorio na ovo ključno i mučno
pitanje, Topić piše o solidarnosti, Daytonskom sporazumu, mukama po hrvatskom jeziku, ekumenizmu i dijalogu, haškoj tragičnoj priči za Hrvate, restituciji i povratku otetog,
južnoslavenskoj ideji, vatikanskoj politici prema Bosni i Hercegovini, obrazovanju i jeziku,
tragediji Bleiburga i Jasenovca, kulturnom identitetu, iračkom ratu koji se odražava i na
Bosnu i Hercegovinu, da bi na kraju konstatirao da, nažalost većina misli kako u Bosni i
Hercegovini sve što je nacionalno ne valja, a sve drugo valja i budućnost ovisi o nama,
odnosno u ovom slučaju o samim Hrvatima u Bosni i Hercegovinu. Kako su opstali kroz
stoljeća, tako bi se i sada trebali boriti za svoja elementarna prava, na život, rad i ostanak
u zemlji koja je njihova kolijevka i grobnica. Topić dolazi do one narodne: Čije ovce, onoga planina, pa zaključuje da nema Bosne i Hercegovine bez ljudi, bez Hrvata.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 183

Vedrine ispod južnih zvijezda
Anica Grubeša – Nikolić, Gnijezdo ispod majskih zvijezda,
Udruženje „Obrazovanje gradi BiH“, Sarajeva, 2007.
Tridesetak Aničinih pjesama i desetak crteža učenika čine ovu knjigu pjesama. Crteže na koricama narisala je Anita Andrić. Pjesme su popraćene crtežima i slikama
u boji Eldine Huseinović, Ade Goralije, Amine Šljivo, Jasmine Mulalić, Elme Spahić,
Hajrete Vejzović, Hate Orejlić i Harisa Šemića. Vremešnoj pjesnikinji ovo je prva zbirku
pjesama, a možda i jedina knjiga pjesama. Zanimljivo je da su već izišla dva izdanja ove
knjige. Slijepa pjesnikinja Anica Grubeša godinama je pisala pjesme, katkad je pokazala koju prijateljici i sve se završavalo na tomu. Onda je konačno odlučila tiskati svoje
pjesme, pa je to uspjela prošle godine. Nitko ne bi rekao, dakako tko ne zna, kad čita
ove pjesme da ih je napisala slijepa osoba.
Drevna kineska izreka kaže da mirisom govori cvijeće, tako i Anica gleda svojim
pjesmama u ljepotu života. Premda je u mraku i ide kroz mrak, nigdje nema žaljenja,
ni kukanja, već naprotiv silna radost na dodir ruku svega što je okružuje, posebice na
dodir cvijeća i drveća. Anica se raduje svemu što je u njoj i oko nje. Gnijezdo je ključna
riječ u Aničinu vokabularu, jer je to za nju kolijevka, dom, grob’ život.
Nasmiješi se i kad nemaš čemu
Nada Far, Smijeh s gumenjaka, Vlastita naklada, Zagreb, 2006.
Smijeha nikad dosta. To se može reći kad čitate knjigu Nade Far Smijeh s gumenjaka.
Budući da nema biografije na kraju knjige, ne mogu se oteti dojmu da nije po srijedi
pseudonim. Far je žmigavac, zar ne. Uz taj žmigavac, koji žmiga i kad treba i kad ne treba, pjesme su Enesa Kiševića, Maje Gjerek - Lovoković i Voje Šiljka, a ilustracije slikara
koji su izlagali u galeriji na zagrebačkom autobusnom kolodvoru. Predgovor je napisala
glumica i slikarica Vlasta Knezović, a pogovor Stanko Špoljarić. Neke svoje dojmove,
jer je zamoljena da ih iznese kako kaže, napisala je Ljiljana Vodopija Peršinec. Knjigu
koja istodobno izaziva smijeh i suze ilustrirali su slikari Zorica Turkalj, Mladen Veža, Vlasta Knezović, Josip Dražen Pavić, Ivan Lovreković, Alma Orlić, Donat Orlić, Daniel Šokec, Sergije Mihić, Zdenko Šlibar, Jadranko Ferko, Krešimir Ivić, Vjekoslav Alojz Bosnar,
Josip Zanki, Željko Uremović, Nives Missoni, Morena Brnčić, Vlatko Blažanović, Ante
Vlašić, Ana Guberina, Đuro Seder, Zlatko Čular i Krešimir Nikšić. Nada Žmigavac, oprostite Far, zahvaljuje iz petnih žila ilustratorima i sponzorima, a zaboravila je pjesnike čije
je pjesme uvrstila uz svoje. Ova knjižica se prodaje na kioscima na Kolodvoru i dijeli poslovnim partnerima i strankama, kao i slučajnim gostima koji navraćaju u kolodvorske
urede. Nada Far zna rađu kako se prodaje zajednički proizvod i sve stavlja u svoj džep.
Što je najtužnije u Nadinu knjižuljku, nema puno humora. Farica uopće nije duhovita i
neke crtice su ispod svake kritike. Svaka čast nekim crtežima i autorima pjesama.

184 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Poruke smrtnika u zemlji predaka
Dragan Mučibabić, Dlanovi od vremena,
Napredak Vitez i Matica hrvatska Zenica, Vitez, 2006.
Neki pjesnici i pisci pate od nužnosti i važnosti recenzenata, pa tko okupi jača imena
i ukoriči uz svoj tekst, taj je bolji pjesnik ili prozaik. Malo morgen. Dobroj prozi i poeziji
ne trebaju uopće recenzenti. Pisao sam o jednoj zbirki pjesama koju je recenziralo sedam recenzenata. Mučibabić ima trojicu i jednu recenzenticu. Mašala. Čitajući Dlanove
od vremena, zaustavila su me i oduševila dva posljednja stiha u kratkoj pjesmi Iliri. Oni
glase: čudni su bili / čudno nestali. Radi se o našim precima, o 18 ilirskih plemena,
koja su prije dvije tisuće godina živjeli i s Rimljanima se stoljećima borili na područjima
današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Albanije, Makedonije, Slovenije,
jednog dijela Srbije i Italije. Mučibabić kaže kako su čudno nestali. Nisu oni nestali,
nego su se utopili u one koji su došli na njihova ognjišta, pokorili ih silom, pa su „milom“
postali Rimljani, Latini, pa je nekoliko rimskih careva i papa bilo podrijetlom iz ilirske
Dalmacije, primjerice, Dioklecijan i Aleksandar IV. Pjesma prije rečena o Ilirima govori o
zemlji predaka, pa se u toj pjesmi mogu pročitati i ovi stihovi: na ovim prostorima/ leži
tajna prokletstva ilira. Pjesnik otkriva tajnu „nestanka Ilira“ iz povijesti, kao što su nestali
Asteci, Maji i neka druga drevna plemena i narodi.
Strahote književnih psovki
Damir Karakaš, Eskimi, Profil, Zagreb, 2007.
Kad sam svojedobno boravio u Torontu poslije književnog nastupa, dok sam potpisivao knjigu Lijepa naša tuđina, prišao mi je čovjek pedesetih godina i rekao: Ja ću kupiti
dvije knjige, jednu sebi, a jednu kumu, ako u njima nema psovki kao u vašoj Objahanoj
zemlji, koju imam doma. Da sam znao da onako gadno psujete, nikad vašu knjigu ne
bih donio u kuću. Oprostite što sam iskren.“ Nakon tih riječi bio sam zatečen, iznenađen, zbunjen i pomalo uvrijeđen. Podigao sam se sa stolice i stupio s njim u razgovor.
Čovjek me brzo spustio na zemlju i otvorio mi oči. Rekao je otvoreno i bez uvijanja:
Oprostite, ali vi moju djecu učite psovati. Čitajući vašu knjigu, moja djeca su počela
psovati onako kako su u knjizi neki junaci psovali. Oni, znate, od mene i moje supruge
i od okoline u kojoj žive, ne mogu čuti te ružne psovke. Mislim da su te psovke u knjigama zlo u hrvatskom jeziku.
Moram priznati da sam na povratku kući čitao svoju knjigu u zrakoplovu i užasnuo
se od strahote psovki kojima je obilovala moja prva knjiga Objahana zemlja. Bilo je to
prije dvadesetak godina i tada sam bio jedan od rijetkih hrvatskih pisaca koji je pisao
onako kako se u stvarnosti govori u uredništvu, u birtiji, na pijaci, u gradu, u selu, na
trgu, u vukojebini ...
Suvremeni i relativno mladi hrvatski pisci kao da se nadmeću u pričama i romanima
tko će sočnije psovati, bogohuliti, prostačiti. Kao da svi moraju znati da smo mi psovački narod. Tomu je, nažalost, podlegao i dobar prozaik Damir Karakaš. Ferića su nagradili za neku priču o najmanjem europskom kurcu, a Tomića i još neke pisce iz neke klape
objavljuju posvuda. Prostački jezik ulice, birtije i rulje preselio se u knjige hrvatskih

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 185

suvremenih pisaca. Psuju gotovo svi odreda, psuju kao kočijaši, pa čak neki izmišljaju
psovke ili ubacuju u svoje proze psovke koje se još mogu čuti u zaostalim sredinama,
divljinama, u dalmatinskom kršu, u bosanskim i hercegovačkim i ličkim brdima. Neki
su pisci ponijeli sa sobom te psovke iz djetinjstva i sad uče gradsku djecu psovati po
njihovu, pa se razmeću riječima kurac, palac, pička i pizda, drkanje, jebanje, prčenje,
majku jebali svoju, laju kao psi i psuju gore nego kočijaši, da jebo bog, da bog jebo, da
jebo Božju majku, bog im jebo majku, pička im materina, svoje se oni majke najebali,
puše kurac, jedu govna, prostaci i divljaci u hrvatskoj novijoj književnosti. Kažem, tomu
je podlegao i sjajan prozni pisac Ličanin Damir Karakaš. Čitajući njegovu priču Osvajanje sela iza kojeg nema ničega, u knjizi Eskimi, užasnuo sam se od strahote psovki. Uz
to Karakaš rabi neke riječi, koje nisu u duhu hrvatskog jezika. Da toga nema u pričama,
Karakaševa knjiga bila bi jedna od boljih proza u novijoj hrvatskoj književnosti. Ovako,
srednja žalost.
Sjajne radiodrame Stjepana Šešelja
Stjepan Šešelj, Dvije smrti i otok,
Hrvatska kulturna zaklada Hrvatsko slovo, Zagreb, 2007.
Tri radiodrame izdvojene iz cjelokupnog Šešeljeva dosadašnjeg književnog opusa
čine okosnicu njegove proze. Smrt u Parizu i Otok su drame tipične za ono vrijeme u kojem su napisane, a radiodrama o velikom pjesniku Anti Šimiću izdvaja se originalnošću,
svježinom jezika, dubinom misli i skladom rečenica iz ostalih Šešeljevih radiodrama,
kojih nije mali broj. Može se reći da je Šešelj jedan od ponajboljih naših pisaca radiodrama. Obično se radiodrame slušaju, a rijetko čitaju. Ja sam pročitao sve tri Šešeljeve
drame. U prvoj opisuje vrijeme, ljude i stanje duha i svijesti u hrvatskom narodu u vrijeme ubojstva Brune Bušića u Parizu. Poznati hrvatski umjetnici onoga doba akteri su
ove Šešeljeve uspješne radiodrame (Hegedušić, Meštrović, Supek, Plančić, Bušić...)
Hrvatska je tada u tišini oplakala svog vrlog sina Antu Brunu Bušića, kojeg su ubili u
Parizu Titovi kileri. „Tih dana Zagreb i Hrvatska šapatom su govorili o Bušićevoj smrti“,
kaže na početku Šešelj. Životne drame nekih hrvatskih slikara i pjesnika dale su povod
i smisao ovoj Šešeljevoj radiodrami. Pišući o smrti slikara Plančića u Parizu, Šešelj je
mislio na mučko ubojstvo hrvatskog domoljuba i pisca Brunu Bušića, koji se izrijekom
u radiodrami nigdje ne spominje, ali se zato u uvodnom tekstu kazuje što je prethodilo
nastanku ove Šešeljeve uspješnice. Šešelj zaista piše dobre radiodrame. Neke od njih
mogu poslužiti piscima kako se pišu radiodrame, a nekima kako se živi i gine za Lijepu
našu podjednako u Zagrebu, Parizu, Berlinu, Melburnu, Torontu, Buenos Airesu...Radiodrama pak o životu i smrti Ante Branka Šimića je nešto posve drugo od onoga što
je rečeno u prvoj radiodrami. Ako se bolje pogleda, u sva tri slučaja je smrt u pitanju,
smrt publicista, pisca i rodoljuba i smrt pjesnika i slikara. Dvojica su rođena u imotskoj
dolini, jedan na padini brda, a drugi na pregibu uvale, koja obrubljuje Imotsko polje.
Tu je negdje blizu rođen, došao na svijet i živio pjesnik Asanaginice. I jedna i druga
drama progovara o sudbini hrvatskog čovjeka u porobljenoj Domovini i lijepoj našoj
tuđini. Treća radiodrama govori o hrvatskom iseljeništvu i pustoši, koju iza sebe ostavlja
hrvatska dijaspora u Hrvatskoj, posebice na otocima, kao što je Susak tipičan primjer

186 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

raseljavanja. Zašto se sele i zašto napuštaju i bježe iz rodnih krajeva, Šešelj opisuje
objektivno i pomalo ganutljivo i dodaje nekog Srbalja, koji poput lešinara grabi što je
ostalo od onih koji su otišli preko mora, u tuđinu. Srbalj kupuje što se da kupiti, otima
što se da oteti i naseljava svojima ono što je nekad bilo naše, hrvatsko, bodulsko, primorsko, dalmatinsko...
Diorama plavog planeta
Lana Derkač, Tko je postrojio nebodere, Altagama, Zagreb, 2007.
Pjesnikinja Lana Derkač pjeva o svemu i svačemu, a pjeva svakomu i nikomu. Neke
su pjesme bez interpunkcije, a neke jezično i gramatički dovedene (dotjerane) do savršenstva današnjeg hrvatskog književnog jezika. Nema u Laninim pjesmama puno običnog, svakidanjeg govora, kao što ima u pojedinih pjesnika njezine generacije. Po stilu i
još nekim detaljima Lana se izdvaja iz svoje generacije i predstavlja kao najbolji pupoljak iz kojeg će procvjetati prelijep cvijet, bogat pjesnički svijet. Lana Derkač nadišla je
neke sitnice na planetu, pa kao da piše nekom neznancu izvanzemaljcu, ide po redu,
nekim svojim smislom i redoslijedom, od Himalaja do Kordiljera, od Bude do Isusa i
Muhameda, od roka i rokenrola do Bethovena, od rimskog koloseuma do modernog
nogometnog stadiona, od Mojsija i Odiseja do ukletog Holandeza, od kule babilonske
do Petrons Twins Towers u Aziji i sibirskih prostranstva u Rusiji... stihom priča svoju priču o svijetu i planetu u sunčanu jatu. Lana je krenula na dalek put, poput velikog Šopa.
Dokle će stići, saznat ćemo u budućim pjesmama i knjigama.
Isto onako kako su postrojeni neboderi na licu Zemlje, tako Lana postrojava riječi u
stihove pjesama o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti na Zemlji. Od vlastitog problema
i životnih sitnica, bitnih i nebitnih, Lana čitatelja vodi i zavodi do univerzalnih vrijednosti
Kantova kategoričkog imperativa i zajedničke sudbine pojedinca i naroda na nebeskoj
galiji. Iz osobnog i pojedinačnog Lana hita u univerzalno, iz nestalnog u stalno, iz genijalnog u banalno, i obratno. Kad bi neki svemirac iz dubine svemira znao hrvatski jezik
i pročitao Lanine „postrojene pjesme“ (nebodere), imao bi predodžbu o zemljanima, o
onomu što je na Zemlji i što se događa. Planetarna poezija. Za razliku od većine pjesnika, koji grade zemunice, potleušice, prizemnice i katnice jezika, Lana je počela graditi
neboder u kordonu poredanih nebodera maestralnih graditelja pjesnika. Pjesnikinja
Lana na dobrom je putu nastaniti se u neboderu hrvatskog jezika.
Iskrice ikavice vrcnule u crtice
Zvjezdana Čagalj, Štorije o životu, Napredak, Split 2007.
Iz životopisa Zvjezdane Čagalj malo se sazna o pjesnikinji, a iz pjesama puno o ikavici. Nema godine kad je zbirka izišla iz tiska, ni tko je zapravo pjesnikinja. Uzalud sam
pokušavao naći godinu izdanja ove knjige debelih korica i tamnocrvenih slova. Više
od stotinu pjesama uglavnom ikavicom, može se koja pročitati i na književnom jeziku.
Zvjezdana ima svoj jezik, svoj stil, svoj svijet, svoj život, svoju kućicu jezika. Ta kućica
na obali zaključana je za sve one koji misle doći u goste, nažderati se, nalokati, iskrasti

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 187

se pod okriljem mraka i ostaviti nered u kući. Putovi do Zvjezdanine kuće jezika su
zatravljeni i izgubljeni za sve one koji ne vole ikavicu. Ikavica Zvjezdane Čagalj je pitka
kao mlijeko majčino, nježna poput brižnih ruku majke, draga kao prva ljubav, bliska kao
nebo u moru, kao oblak u vodi i puteljci koji vijugaju između vinograda i maslinika. Ta
čudesna slika jezika i pejsaža, pjeva i tihoga gnjeva izmjenjuje se u stihovima. Dražesna
knjiga puna nježnosti u vrijeme opće zlosti i zavisti.
Nova duhovnost splitskog pisca
Jurica Pavičić, Kuća njene majke, Europapress holding, Zagreb, 2006.
Novinar i pisac Jurica Pavičić, rođeni Splićanin (1965.), gdje živi i radi, autor je triju
objavljenih romana: Ovce od gipsa, Nedjeljni prijatelj i Minuta 88. Prema romanu Ovce
od gipsa Vinko Brešan snimio je film naslovivši ga Svjedoci. Pavičić piše i za kazalište.
Njegova drama Trovačica nagrađena je nagradom Marin Držić 1999. godine.
Četvrtim romanom Kuća njene majke Pavičić je učinio korak u novi književni žanr –
obiteljsku melodramu, kojom zadire dublje u živote svećenika i celibat.
Tako priča Jurica Pavičić kako se u jednom splitskom prigradskom naselju priprema
gradnja nove crkve. Da bi se crkva sagradila, treba srušiti kuću u kojoj živi samohrana
majka i njezina kćer Vedrana. Majka krije tajnu zbog koje ne želi prihvatiti ponuđeni stan
ili novac, jednostavno ne prihvaća selidbu i zna da joj ne mogu ništa, pogotovu župnik.
Zašto su župniku vezane ruke u podizanju crkve na određenoj lokaciji, pročitajte u
Pavičićevu romanu, u kojem, za divno čudo, nema puno psovki i prostota, kao što ih je
bilo u njegovim ranim radovima!
Dirljiva priča o ljubavi i prijateljstvu
Edo Popović, Dečko, dama, kreten, drot, Europapress holding, Zagreb, 2006.
Livnjak Edo Popović živi i radi u Zagrebu. Objavio je do sada zbirku priča Ponoćni
boogie, autobiografsku prozu Kameni pas, roman Koncert za tequilu i apaurin, roman
Plesačica iz Blue Bara i roman Izlaz Zagreb jug. Ovo mu je, dakle, šesta knjiga proze,
koja s Plesačicom i Koncertom tvori trilogiju iz velegradskog života mladih ljudi u ratu
i poraću.
Priča teče poput gorskih potoka, koji izviru iz hladnog i tamnog krila planine i otječu,
grgolje s kamena na kamen, s litice na liticu, probijaju se kroz klisure i guste šume visoko
u brdima i spuštaju silovito niz usjeke i vododerine u nizine da bi se stopili i izgubili u tihoj
i širokoj rijeci, koja otječe tiha u veliko more, kojem se ne vidi kraja do beskraja. Popoviću
se omakla podikoja psovka. Ovaj pisac ne može se svrstati u klapu vulgarnih pisaca, koji
su u modi, u trendu. Čak ih neki književni kritičari hvale i neki, slični njima, nagrađuju, pa
je jedan od tih psovača nagrađen za priču, koja nosi naslov Najmanji europski kurac. Da
se poslužim njihovim jezikom; ma to njihovo pisanje je u biti kurac od ovce! Kako je došlo
do takve vulgarne proze u Hrvatskoj, priča je za sebe. O čemu se radi u romanu?
Žestoki i stari navijač Dinamova sjevera Niko vratio se iz zatvora, Maša prostitutka
pobjegla iz javne kuće, Folo načelniku opskurnog policijskog odjela namješta aferu,

188 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Darko traži svoje mjesto u podzemnoj eliti, glavni su junaci ove sumorne priče kroz
koju se očituje i prelama tragikomična hrvatska zbilja. Niko traži posao i izgubljeno
prijateljstvo, Folo staru poznanicu i ljubavnicu, Darko bivšu zaručnicu, Maša se nekako
izvlači iz klopke u koju je bila upala. Problem nastaje kad jedni drugima stoje na putu,
što uspjeh jednog poništava uspjeh drugog. Radnja je smještena u Novi Zagreb. Priča
je to o ljubavi i prijateljstvu.
Povijesna sudbina hrvatskog naroda
Ivo Brešan, Tri života Tonija Longina, Europapress holding, Zagreb, 2006.
Najstariji u klapi fakovaca, kako je prozvana skupina pisaca u Zagrebu, koju predvode Radaković i Jergović, dramaturg i pisac Ivo Brešan (1936.), napisao je 23 dramska
djela, šest romana i zbirku pripovijedaka Pukotine.
Poznata je njegova dramska komedija Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, koja
je izvođena mnogo puta u Hrvatskoj i inozemstvu. Ovaj najnoviji Brešanov roman sastoji se od tri dijela, od kojih se jedan događa u vrijeme nedavnog rata u Hrvatskoj i
neposredno nakon rata, drugi u 9. stoljeću, za vladavine kneza Domagoja, i treći u naše
doba. Kroz sudbinu glavnog junaka i njegova duševnog stanja, gubljenja identiteta i nevolje, pisac propituje povijesni usud hrvatskog naroda, od njegova nastanka do danas
i pokušava naći odgovor na pitanja zašto je neprekidno hrvatski narod morao biti na
marginama velikih povijesnih zbivanja i uvijek njihov objekt, a nikad subjekt. Priča zanimljiva, izazovna i dobro obrađena, onako kako to samo zna i umije pisati vrsni dramski
pisac Ivo Brešan.
Bosna ostala u srcu
Stjepan Tomić, Bosna koje nema, Karista, Zagreb 2007.
Sedam priča o Bosni iz pera Stjepana Tomića još jedan su dokaz da je Bosna bila i
ostala zemlja pripovjedača, a Hercegovina pjesnika. Hrvatska je bogata i jednima i drugima, pogotovu kad se u hrvatsku književnost pribroje pisci i pjesnici iz BiH. Ovo je peta
knjiga priča Stjepana Tomića. Prve četiri bile su namijenjene djeci. Ova je za odrasle. U
svojim pričama Tomić se vraća u djetinjstvo i ono vrijeme kad je Bosna „uživala“ u „komunističkom raju“. Sudbine ljudi takve Bosne u ono vrijeme prijeratno, ratno i poratno,
prokleto komunističko, opisao je Tomić u svojim pričama. Gledajući život u Bosni očima
dječaka, Tomić nam predočuje Bosnu za koju se može reći ona Makova kako ima, da
prostiš, jedna zemlja Bosna/i gola i bosa i gladna i žedna/ da prostiš, prkosna od sna. U
Bosni prkose čak i u snu velikom ljudskom zlu, koje je došlo s istočne i zapadne strane
u ovu lijepu i nesretnu zemlju. Od te Bosne kakvu je doživio Tomić ostala je Bosna koje
nema nigdje osim u njegovu srcu. Mani srce koje Bosne nema!

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 189

Priča zeca s mjeseca
Hrvoje Šalković, Zec na mjesecu, V.B.Z., Zagreb, 2007.
Vazov laureat, londonski magistrat, psovački kapitalac u nagrađenoj prozi, Hrvoje
Šalković nedavno je izdao novi roman u jednoj spornoj izdavačkoj kući u Hrvatskoj. U
toj čudnoj kući još nije objelodanjena ozbiljna knjiga proze, a desetak ih je već nagrađeno. Zašto nagrađuju vulgarnu literaturu, znaju valjda oni koji su pobrkali vrijednosne
lončiće i mjerila prosuđivanja. Novost ove knjige je u tomu što u njoj Šalković ne psuje
i ne prostači kao u prethodnim svojim knjigama.
Hrvoje priča kako neki Leo, bagerist i vlasnik građevinske tvrtke s diplomom komparatista književnosti, krčmi svoju tvrtku u silnoj želji da postane pisac. Pričajući o prodaji
tvrtke bagerist-pisca, Šalković opisuje zagrebačku špicu, ljepotice i zvijeri, snobove i
tajkune, tajna i javna mjesta okupljanja svakojake bratije u snobovskim kafićima. Nakon
priče o dečkima i pucama sa špice i urnebesnih momačkih večeri piščina je skoknula
malko do Londona i otamo nam donio priču o nekoj vraški zamamnoj i pomamnoj
striptizeti i druženju pozadinaca, šupak meraklija, kako to kažu u Bosni. To i još koješta
opisuje Šalković u svom novom romanu na 190 stranica sitnotiska. Ova olako čitljiva
knjiga ipak nam otkriva jednog drugog Šalkovića i njegov literarni svijet, koji čitatelja
dovodi u stvarni cirkus života u velegradu, kao što je Zagreb, gdje se i događa radnja
romana. Od svega što je napisano i rečeno u ovoj knjizi, mene se najviše dojmila misao, zapravo rečenica Oskara Wildea na početku knjige. Nije loša ni ona Štulićeva na
posljednjoj stranici. Puno priče o zecu, a malo o zečici. I to je to!

190 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

ljetopis

Prof. dr. sc. Ljerka Ostojić,

dekanica Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru

Promocija V. generacije
studenata
Ugodno je, i više od toga, vidjeti nas ovako skupa i u ovom ozračju. U to ime, draga
sveučilišna obitelji, poštovani gospodine rektore, cijenjeni uzvanici i gosti, roditelji, rodbino i prijatelji naših diplomanata, dragi diplomanti i svi nazočni prijatelji – sretna sam što
vas vidim i što vas mogu pozdraviti ovim dragim povodom i u ovoj prigodi. Dobrodošli na
našu najdražu godišnju svečanost, ovoga puta petu – jubilarnu, na svečanost, kada slavimo naš zajednički uspjeh i kada ove mlade, lijepe i pametne ljude, vašu djecu i naše studente – studente Medicinskoga fakulteta, promoviramo u doktore medicine. Sretna sam i
sretni smo zbog toga. Jednako tako i zbog ovoga prelijepog ugođaja i ispunjene dvorane
u Hrvatskome domu u Mostaru. Na tomu i zbog toga, dobrodošlica i zahvala svima!
Osobita je čast biti na čelu ustanove koja obilježava deset godina svoga postojanja.
Kad se tom postojanju doda epitet uspješnoga, onda se zadovoljstvo uvećava upravo
onoliko koliko je taj uspjeh vidljiv i prihvaćen od njegovih izravnih i neizravnih korisnika.
Deset godina nije dugo razdoblje koje može u potpunosti pokazati sliku jednoga projekta. Ako, pak, nešto traje deset godina, onda zaslužuje pozornost u onoj mjeri kolika
je mjera njegove bitnosti u okruženju u kojemu je nastalo kao rezultat iskazane i verificirane potrebe. Cijeneći da je važnost iznimna, jer je potreba za ovakvim školovanjem
bila velika - danas obilježavamo i proslavljamo desetu obljetnicu postojanja i uspješnoga rada Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru.
Danas - poslije deset godina napora, predanoga rada, entuzijazma, razumijevanja i
nerazumijevanja od prijatelja i protivnika, poslije potpora i dvojbi, nakon pohvala i omalovažavanja naših sposobnosti, mogućnosti, vjere i nade u uspjeh i u rezultat - možemo
s ponosom reći da smo uspjeli.
U čemu se sastoji naš uspjeh? Što je to što je zaslužilo naše zadovoljstvo? Je li imalo
smisla u provinciji, daleko od velikih urbanih, industrijskih i kulturnih središta osnivati
zahtjevnu visokoškolsku i znanstvenu ustanovu?

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 191

Sva ta pitanja gube opravdanost pred ljudskim potrebama koje jednako tako neumitno postoje i u malim mjestima, kao i u velikim središtima. Jer, i ovdje u Mostaru, Hercegovini, u Bosni i Hercegovini ljudi žive, imaju zdravstvene probleme i sukladno tomu
odgovarajuće potrebe koje treba zadovoljiti. To je, međutim, tek jedna stranica u knjizi
razloga za naš trud koja ima mnogo strana i koju bi trebalo pročitati do kraja i prihvatiti
njezin sadržaj. Na ovome mjestu ne bi trebalo iznositi sve moguće razloge, niti ih obrazlagati, jer se to treba raditi na početku nekoga projekta. Sada imamo rezultat koji nije
puko desetogodišnje trajanje, nego rezultat mjerljiv brojem i slovom, brojem doktora
medicine koji su uspješno završili studij, koji uspješno obavljaju liječničku praksu, koji
već specijaliziraju pojedine grane medicine, koji su prihvaćeni od pacijenata i iskusnih
stručnjaka. Možemo slobodno i s ponosom kazati - uspjeli smo napraviti pravu stvar.
Vođeni ozbiljnošću zadaća koje nameće struka, morali smo prevladati sumorne realizme nedovoljnosti stručnoga kadra, nedostatka nastavnoga prostora, opreme i sredstava,
u prvome redu financijskih. Koliki je to problem u svakom pogledu, znaju samo oni koji
su izravno sudjelovali u nošenju osnivačkoga bremena. Pokretanje nastavnoga procesa,
međutim, tek je manji dio ukupnoga posla. Glavni dio tek dolazi s postizanjem kvalitete
odgoja i obrazovanja mladih liječnika i održavanjem dostignute razine kvalitete.
Naša kvaliteta nije samo u prijamu najboljih učenika iz srednjih škola na studij
medicine. Kvaliteta je i u djelotvornosti studija, dakle - u provedbi planiranoga nastavnog plana i programa, stručnoj zastupljenosti, te usporedivosti s drugim sveučilišnim
središtima glede osnovnih i drugih elemenata obrazovnoga procesa; a svakako i u prolaznosti studenata odnosno djelotvornosti njihova studiranja. Privilegij prijama najboljih
učenika iz srednje škole, uz ponudu odgovarajućih metodičkih postupaka - možemo
slobodno reći, iskoristili smo pametno, jer nismo gasili vrhunsku motiviranost naših
polaznika. Zato je, uz ostalo, prolaznost na teškom studiju „Medicine“ Sveučilišta u
Mostaru iznimno visoka.
Primjerenost programa koje smo odabrali pokazala se kao pravo rješenje. To je u
suvremenoj dinamici - kako životnoj, tako i stručnoj, te znanstvenoj - sasvim pokazalo
svoju opravdanost i otvorilo nove perspektive studiju. Naši svršeni studenti su danas
uspješni mladi liječnici, rado viđeni i pouzdani doktori koji obavljaju svoju profesionalnu
i nadasve humanu zadaću.
Glavne odrednice djelovanja Medicinskoga fakulteta su jasno opredjeljenje za dosljednim poštivanjem Hipokratovih načela, provedbom zakona i općih akata Sveučilišta
i Fakulteta. U operativnom pogledu za naš opstanak i razvitak vrlo je važno sustavno
financiranje djelatnosti, održavanje dinamike reformskih procesa – poticanje i ustrajavanje na znanstvenoistraživačkom radu, te daljnje unaprjeđivanje nastavnoga procesa
u smislu podizanja djelotvornosti studija i uvođenja novih nastavnih metoda održavanja
stalne komunikacije s dostignućima znanosti i struke.
Tu, svakako, u prvi red prioriteta dolazi i skrb o studentskom standardu u svezi s
čim šira društvena zajednica treba učiniti ne sve, nego doista sve što i koliko može da
bi našoj studentskoj i akademskoj mladeži danas i sutra omogućila takve preduvjete
i uvjete uz koje bi ona uspješno studirala i tako dosegnula izvrsnost ne samo tijekom
školovanja, nego – što je još značajnije – i tijekom obavljanja svoga iznimno odgovornoga posla, odnosno liječenja i izlječenja ljudi. Društvena zajednica u kojoj jesmo i svi
njezini odgovorni činitelji, naravno – skupa s nama, trebaju prepoznati i cijeniti tu jasno

192 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

izrečenu opredijeljenost naših studenata za medicinskom znanstvenom izobrazbom i
usavršavanjem i na to odgovoriti jednako kvalitetnim mjerama, potporom i osiguravanjem mnoštva pogodnosti, koje bi, u konačnici, iznimno pomogle tim mladim ljudima,
ali još i više društvu u cijelosti i kvaliteti zdravlja na ovim prostorima. Evo, ova mladež koju danas skupa gledamo, kojoj danas čestitamo i koju promoviramo u doktore
medicine, zalog je naše sadašnjosti i budućnosti. Ona je temelj i jamstvo da će naše
zdravstvo stalno biti unaprjeđivano i osuvremenjivano. Ona je potvrda naše zajedničke uspješnosti. Ova mladost, obrazovana i na početku svoga najstvaralačkijeg dijela
života, spremna je i osposobljena za svoju zadaću, za zadaću koja, u golemoj mjeri,
daje sigurnost svima nama i cijelom društvu – a to znači da vjerujemo u njih i njihovu
sposobnost da nas liječe i izliječe. To su željeli, to su naučili i to će sada raditi.
Na ovom mjestu, s posebnom radošću i poštovanjem, obraćam se roditeljima naših
diplomanata. Hvala vam za svaki vaš tren i trud koje ste nesebično posvetili i darivali
svojoj djeci! Svi smo vam zahvalni na tomu, jer dobro znademo koliki su vaša ljubav i
odricanje. Hvala vam na našoj zajedničkoj suradnji – vas roditelja iz uže obitelji, s jedne
i nas učitelja iz šire obitelji – obitelji Medicinskoga fakulteta, s druge strane. Ova mladež,
ovi diplomanti, ovi doktori – ponajprije su vaša djeca i vaše djelo, ali i naše. Zbog toga
svi skupa možemo biti i jesmo ponosni, a ponajviše i ponajprije vi! Zato, u ime svih nas,
primite ovu moju čestitku i znajte da je danas i naša radost velika, jer ove mlade ljude
smo i mi odgajali.
Ono bez čega ovoga fakulteta ne bi, zasigurno, bilo jest golema pomoć i suradnja
s Republikom Hrvatskom, odnosno odgovarajućim državnim, visokoškolskim i znanstvenim ustanovama. I u ovoj prigodi izražavam duboku zahvalnost za sve učinjeno, a
osobito na stalnosti potpore i pomaganja.
Opredjeljenje za međunarodnom suradnjom našega Sveučilišta, a napose našega
Medicinskog fakulteta, je potvrda stanja naše svijesti, naše opredijeljenosti, ali, ponajviše, i spoznaje o tomu kako samo suradnjom, kontaktima, razmjenom iskustava, učenjem od drugih, prepoznavanjem dobroga i vrijednoga, uzimanjem i davanjem – bez
zadrške, bilo kakva izoliranja i samoljubivosti – možemo više, jače i bolje. Jedino tako
možemo biti ono što želimo – prihvatiti drugoga i drugačijega i biti prihvaćen, a samim
time obogatiti se novim znanjima, vrijednostima i iskustvima i, dapače, svoja prenijeti
drugima. Tako postavljena i izvorno prihvaćena međunarodna suradnja naših studenata i nastavnika, našega fakulteta, zalog je da ćemo imati više obveza, učenja, rada i
truda. Ali, i još nečega! Ponajprije i ponajviše – ZNANJA! Znanja o medicini, medicinskoj znanosti, o čovjeku općenito, o njegovim tegobama i bolestima, o njihovu liječenju
i izlječenju. Zbog toga oko ovoga nema i ne može biti ni dvojbi, ni premišljanja. Znanost
i svijet idu dalje. Oni ne čekaju sumnjičave, manje hrabre i uskogrude. S njima ukorak
mogu ići samo oni spremni, samo oni koji žele najviše i najizvrsnije i oni koji se znaju
odreći mnogo čega zarad stjecanja novih znanja i vještina kojima će ovladati i koje će
nesebično staviti u službu cijeloga svijeta, ali i svoje zajednice i svakoga čovjeka.
Navedene odrednice su naš putokaz, ali i praksa koja se pokazala vrlo djelotvornom.
Na koncu, mora se izreći dužna i velika zahvalnost svima koji su prinijeli utemeljenju,
radu i razvitku Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru. I zato, u ovoj prigodi, neka
nam je svima na umu kako je gotovo „do jučer“, do prije deset godina, bio samo mali

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 193

broj onih koji su vjerovali u ovo što danas imamo. A imamo jaki i sve jači Medicinski
fakultet našega Sveučilišta s desetogodišnjom tradicijom! Ljudski je prihvatiti da je malo
tko vjerovao u ovo „skoro pa čudo“. Ali je, jednako tako, ljudski i čestitati i pružiti ruku
tim vizionarima i, još i više i ako smo u mogućnosti, nastaviti dograđivati, širiti i razvijati
njihovo djelo. U ime općega dobra i interesa! Deseti rođendan naše „Medicine“ znak
je da idemo tim tragom. Dubokim i jasno zacrtanim tragom koji nam pokazuje kuda,
zašto, kako i u ime čega. Ne! Ne pitamo se, naravno, više o svrsi i cilju. Jasni su nam!
Nismo ni u kakvoj dvojbi! Samo želimo na sve vas i u sve vas prenijeti i udahnuti svoje
oduševljenje što smo u ovom projektu, što i mi možemo dati svoj prinos i dio sebe. Ali,
također, pozvati i vas da nam se pridružite na ovom putu koji zrcali jasnoću, predanost,
znanje, humanost, čovjekoljublje, dobrotu i razvitak. Neka nam je, zato, „na zdravlje“ i
„u zdravlje“ naših i njegovih prvih 10 godina – 10 godina Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru! Hvala vam i Bog vam dao svako dobro!
Mostar, 17. studenoga 2007. godine, Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače

194 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Željko Barišić

West Herzegowina fest –
priča koja traje
West Hercegowina fest je urbani festival koji evo već petu godinu zaredom krstari
Hercegovinom u naročitoj želji da rastjera magle koje su se u ovoj zoni niskog pritiska
i rijetkog raslinja u našim dušama nakupljale minulih godina. Nastao kao protuteža
službenoj nazdravičarskoj kulturi, patetičnoj državotvornoj poetici, zarobljavanju uma i
totalitarizmu koji se bio nanovo instalirao, ali i materijalizmu koji sve nemilosrdno ždere
i što ostavlja teške posljedice na mentalne sklopove ljudi, a naročito mladih čiji mozgovi
su izrazito ranjivi, West Herzegowina fest nastoji potaknuti mlade kreativce i autore koji
su koliko-toliko ostali imuni na ove nedaće i sačuvali zdrav razum i maštu da stvaraju,
te prezentirajući svoja djela potiču i druge to činiti. A kako čovjek od prethistorije do današnjih dana ima potrebu za izražavanjem svojih nutarnjih, duhovnih dimenzija i njihove
prezentacije svojoj okolini, bilo to u nekoj pećini ili nekoj galeriji, na WHF-u su odlučili
toj vrsti koja danas živi (i koja, na svu sreću, nije izumrla) dati priliku da se slobodno
izrazi, ispljune ekspresiju iz svoje duše u bilo kojem mediju, bilo kojoj slobodnoj vještini,
umjetnosti, pa čak i banalnosti. Organizatori ovaj festival doživljavaju kao jednu vrstu
zabave i razbibrige, gdje se svatko može okušati u onome što zna, ali, s druge strane,
nimalo paradoksalno, vrlo ozbiljno taj nepresušni kreativni slap čovjekove duše usmjeriti u ispravnom pravcu smislenog i ozbiljnog stvaranja. Dakako, samo za one najbolje.
Ne treba ni reći da su neki od pobjednika u svojim kategorijama iz minulih ljeta postali
respektabilni umjetnici i žare i pale pustopoljinama umjetničke scene. Zapravo, kako
kažu ti vrijedni širokobriješki neimari iz idejne jezgre festivala, najvažnije je svoj kreativni
duh pokazati drugima kako bi i oni dobili bar mali dio njegovog otkucaja duše. Oni pritom samo osiguravaju infrastrukturu, dok program uglavnom oblikuju i upotpunjavaju
upravo mladi kreativci svojim radovima. Na taj se način ne stavljaju navodnici na oblik i
vrstu medija, nego na stvaralaštvo samo po sebi, zbog čega rečeni pregaoci naglašavaju da ovo nije ni filmski ni glazbeni, a ni festival književnosti, već festival stvaralaštva.
Osnovna zadaća festivala je osigurati da svaki oblik kreativnosti stupi u komunikaciju
s publikom i izazove, nadaju se, pozitivnu povratnu reakciju. Festival je nastao iz potrebe da poveže i potakne ljude iz svih dijelova regije (i šire) na međusobnu suradnju,
te slijedom toga gostuje po cijeloj Hercegovini (prve dvije godine održavao se u Širo-

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 195

kom Brijegu, treću godinu u Ljubuškom, četvrtu u Posušju, a ove godine u Grudama).
Ostvarivanjem ideje ‘festivala u pokretu’, ostvarila bi se komunikacija i suradnja mladih
kreativaca iz cijele Hercegovine, a ta strategija se na koncu pokazala ispravnom. Tu se
nitko ne fura na elitizam koji nastaje u institucijama, nikoga ne muče pravila ni kanoni,
ljudi žele biti samo iskreni, ma koliko naivno zvučali. To je ona ista iskrenost ljudi amatera iz naših krajeva, kao što je kod Sofije Naletilić Penavuše ili Blage Karačića, a koja je
dokaz koliko je iskrenost u stvaranju bitna. Penavušine skulpture ili Blagine slike upravo
su iskreni i čisti otkucaji duše i taj ritam njihova tihoga govora dopro je do mnogih na
lopti zemaljskoj. Zato se na WHF-u i potiče amaterizam da u budućnosti eruptira u nešto puno više. Potiče se razvijanje kritičkog razmišljanja kod mladih, razvijanje kritičkog
stava i stava uopće kako ne bi bili kao ovčice koje slijepo slijede ovna s velikim mudima, koji ih vodi u pogrešnom smjeru. A znamo kako je to bilo u onom vremenu vizija
i ekstaza kada se mislilo da će sva naša flora i fauna procvjetati u punom cvatu kao
nikada do tada, ali ubrzo se uvidjelo da slabo itko išta zalijeva i od cvjetanja ni c. Pače,
bila se razmnožila posebna sorta glodavaca koji su brstili sve pred sobom i malo toga
osim pustoši je bilo ostalo; no mlade kreativne snage malo po malo razbijaju ‘opsadu’
i plodovi su ponovno na granama friški i slasni, osebujni i obilati, tako da se naše duše
i naša srca nanovo imaju čime hraniti, pojiti i radovati se.
Netko reče u Grudama: Da je Branko Šimić sada živ, i on bi bio s nama! Pa, naravno
da bi bio s nama, jer sve što se vidi i čuje tamo, dolazi iz one najskrivenije Hercegovine,
iz onih najnevjerojatnijih kutaka, iz sjena što ih pravi to naše prkosno i zdravo sunce,
slapovi vrele i ljekovite vode koji nikako ne prestaju, tajne skrivene u vijugavim tokovima Ugrovače, Lištice i Trebižata, skrivene u šipražju Neretve koja čeka da oguli svoju
zmijsku kožu i rastjera rečene magle, slapovi Kravica koji nas sve nose u svojem huku,
mandarinska polja Čeljeva i snježni vrhovi Čvrsnice i Prenja, vjetrovi s Veleži koji tvore
pametnu i bistru vodu, kristalnu misao i pregršt kreacije. Sve to i puno više od toga
jest West Herzegowina fest, u tom svojem germanizmu nimalo lišenom gastarbajterske
tuge i želje za boljim, želi sve to prikupiti, okupiti, priviti u svoja njedra i izgraditi u igru
i zajedništvo.
Potpomognut izvrsnom medijskom logistikom, u čemu prednjači već legendarni portal www.poskok.info, festival zajedno s još nekim pojavama koje su se na našem obzorju ukazale u zadnjih nekoliko godina čini i gradi u svoj punini sad već respektabilnu
urbanu scenu Hercegovine, nasuprot rečenoj ruralizaciji, prigodničarstvu i tuposti koja
je programski vladala. Paradoksalno ono je i rabi, jer ako pogledamo što je sve nastalo
iz Festivala, vidjet ćemo da se npr. u glazbi događa spoj tipično hercegovačkog (ganga, ojkalica itd.) i urbanog, recimo, kod ovogodišnjih glazbenih pobjednika SO WOTH.
Ista ovakva fora kombinacija tipično hercegovačkog Ćavarovo Brdo i engleskog Pictures i tako se rodila mala producentska kuća Ćavarovo Brdo Pictures. ĆBP je nastupio
na 40-tak festivala i 2005. predstavljali su BiH na Unicinom festivalu u Belgiji. Danas
Ćavarovo Brdo Pictures održava video sekciju u širokobriješkoj gimnaziji i rješava sve
probleme nastale za video, koji su vezani za WHF. Ovogodišnji pobjednik s filmom
Mozaik Marko Marijanović je polaznik video sekcije i član ĆBP, a također Ivan Mandić i
Josip Bogdan, koji su odnijeli drugo mjesto s filmom WAR, polaznici su video sekcije u
gimnaziji. Možemo samo zamisliti što će se sve u njihovoj radionici u budućnosti zakuhati, ali napomenimo da im nakon svih tih uspjeha nitko ne da love i da nemaju ni svoja

196 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

računala. Dobrotom i razumijevanjem ravnatelja gimnazije Mire Bošnjaka ustupljena im
je informatička učionica u kojoj računala nisu predviđena za obradu videa, ali se krpaju
kako znaju i umiju. No plodovi brzo rastu, te su po uzoru na njih nastali Ljubuški Pictures, Sorila se zidina Pictures itd.
Prvi pobjednici glazbenog dijela festivala bili su mostarska reggae-ska skupina Zoster, danas su oni respektabilni sudionici bh. glazbene scene, a i šire. Njihovi spotovi se
vrte i na MTV-u. Prošlogodišnji pobjednici punk-band Andrija iz Livna grade uspješnu
karijeru itd. Brojni su bandovi iz Hrvatske i inozemstva koji su gostovali ili bili u žestokoj
konkurenciji za nagrade.
Posebna priča su žiriji u kojima su uvijek ljudi od struke, priznati i poznati umjetnici,
radili bez ikakvog honorara, ali s vizijom u bolje sutra i ljubavi za stvaralaštvo da na koncu im to nije ni trebalo, nego samo napiti se radosti s izvora zvanog WHF.
Brojni novinari, kamermani, ljudi iz komunalnih poduzeća pomagali su im kada bi
naišle vremenske nedaće i sl. Znani i neznani koji na izravan ili neizravan način pomažu - sve je to WHF i njegov dobri duh. Ali, ne budimo maliciozni i spomenimo i ljude iz
općinskih vijeća koji nisu slali redarstvo nego su uz sve te ograde i strahove od novog
i nepoznatog ipak izlazili ususret i koliko-toliko pomogli. Pa čak su i iz crkve slali mlade
nakon pučke mise na WHF.
Književni dio Festivala možda pomalo kaska, ali je ipak donio nekoliko imena koji su
svojim radovima bili zapaženi i nagrađeni, ali nije dosegao onu razinu da bi se moglo
govoriti o poplavi autora, kvalitete ili nečem takvom. No, broj autora koji prijavljuju svoje
radove iz godine u godinu raste i ove godine u Grudama već ih je bilo preko četrdeset,
tako da nisu svi dospjeli u Fanzin WHF-a.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 197

Vesna Hlavaček

Radiodnevnik
ZATEČENI LJEPOTOM

Objavljeno 7. 7. 2007.

Galerijski prostor Ćorovića kuće u Mostaru bio je pete srpanjske večeri osunčan
svjetlošću što je u nj prodirala iz desetina umjetničkih fotografija, desetina prozorčića
što gledaju u svijet i u, ljepotom tog svijeta, zatravljenu dušu Riste Milićevića, majstora
fotografije iz Tuzle.
Na 11. samostalnoj izložbi umjetničkih uradaka tog autora oko koje smo se, zahvaljujući Srpskom prosvjetnom i kulturnom društvu „Prosvjeta“, okupili – sve počinje
„U ritmu“, u kojemu u rijeku života uskaču dva mlada bića – djevojčica u bijeloj haljinici, zalepršanoj okolo njezinih nogu u skokovitom pokretu, i dječak koji, gotovo miran,
svečano pruža ruke na koje će se ona osloniti; u zamagljenoj pozadini, pak, bdije nad
njima vijeće sastavljeno od mama i baka pitajući se – hoće li potomci znati nastaviti igru
koja će im, neumitno, naizmjenično donositi sreću i bol…
Sve se nastavlja u čas stišanom, čas razigranom, pa na mahove i strastvenom ritmu
smjenjivanja prizora, životnih postaja, od kojih svaka nosi svoju priču: na temelju izložaka kojima smo okruženi mogla bi, možda, nastati cijela zbirka kratkih priča – ili roman
s puno zanimljivih poglavlja.
Našu pozornost, primjerice, privuče slika „Vatre“ koja svojim žutocrvenim plamenom
sve guta, sve proždire – ili pročišćava, i – grije istovremeno, baš poput ljudske strasti.
Nedugo potom naiđemo na fotografiju „Impresije vode“ na planinsku rijeku, divlju,
snažnu, što se silovito obrušava niz stijenje i, čini se, više je vode u zraku nego u koritu,
baš kao da se svojim raspršenim kapljicama rijeka kuša sjediniti sa suncem u visini –
suncem koje je i samo, zapravo, velika vatra; i tako, voda i vatra, dva elementa, hrle
jedan drugome kako bi se u neminovnom srazu burno sjedinile i, možda, stvorile novu
ljepotu - u vidu duge…
Naš umjetnik kasnije uvodi u priču još jednog dječaka koji, sjedeći na zidu, „Na Nijagari“, uz široku, silovitu rijeku, uz maticu života, promatra dalekozorom daljine, zagledan u budućnost koja ga čeka, prepuna obećanja; treba joj samo požuriti ususret…
Ali, što će ta budućnost, kojoj svi hrlimo, donijeti njemu, a što onom zaigranom paru
s početka priče? Hoće li maleni dvojac, nakon što se burno, poput vatre i vode, susretne u svojoj neposrednoj budućnosti - pa iznjedri raznobojnu dugu ljubavi - živjeti i dalje
svoju idilu, simboliziranu rascvjetalim, crvenim i bijelim voden-cvjetovima, oslonjenima

198 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

na zamamno-tamno-zelene, široke, zaobljene listove koji na fotografijama „Vodeni cvijet“ i „Bal na vodi“ mirno i radosno plutaju…Možda će nakon razdoblja voden-cvjetova životni sklad našeg hipotetičnog para doseći vrhunac zrelosti, što je utjelovljen i u,
kompozicijom i bojom osvojenoj ljepoti krajolika, uhvaćenog objektivom Milićevićeve
kamere na slici „Prvi otkos“; možda će doživjeti „Zimsku idilu“, dočaranu na istoimenom uratku našeg umjetnika, idilu bjeline snijegom prekrivenih proplanaka na kojima
su veselo razbacane drvene planinske kuće, što pružaju toplinu; možda će im suton
života donijeti smirenost i mudrost koju iščitavamo u zlatnosmeđim nijansama ispucale
kore staroga drveta što bude pomisao na vječnost, kao na fotografijama „Vremešnost“,
„Ožiljci“, „Oblici i boje“…. Možda će svoj život završiti mirno i vječni pokoj pronaći na
groblju na čijem ulazu stražare „Dva jasena.“
A onaj dječak, kojega smo privremeno ostavili s dvogledom u ruci, na zidu uz Nijagaru, čiji se slapovi obrušavaju, teški poput sudbine – što će se njemu događati?
Hoće li rat prekinuti njegovo djetinjstvo i obećanja što ih je budućnost milostivo nudila – pretvoriti u iluzije? Hoće li svi njegovi snovi postati ruševinama što sablasno strše,
baš poput onih u selu Nenovići na istoimenoj Milićevićevoj fotografiji i tisućama inih sela
i gradova diljem domovine? Hoće li se s ljubavlju sjećati svog rodnog mjesta, onakvog
kakvo je zabilježeno na drugom uratku našeg umjetnika, nazvanom „Boje pejzaža“ onih brežuljaka i zaravni okićenih kućicama s crvenim krovovima? Hoće li, još sasvim
mlad, spoznati istinu kako čovjek naizmjenično gradi i ruši i onda taj slijed događanja svečano i pompezno imenuje „poviješću“? Kontrast pitomine sela, što živi i diše u
ozračju mira i pustoši mjesta koje je uništio rat, puno nam govori o čovjeku općenito,
biću koje od „učiteljice života“ nikada ništa nije naučilo…
Hoće li taj dječak biti prisiljen u ratu, ili nakon njega, napustiti domovinu i otisnuti se
u svijet? Hoće li mu, možda , u sobici na kakvoj velegradskoj mansardi jedinu svjetlost
donositi Milićevićev „Prozor“ što gleda visoko u nebo? Hoće li se tamo sjećati bijelih
proljetnih pupova na rodnim, proljetnim livadama – poput onih na slici „Flora Vlašića“,
ili vrtuljka njegova djetinjstva, kakav je prikazan na fotografiji „U planini ringišpil“? Hoće
li mu, dok možda malen i sitan bude kročio prema ulazu monumentalnog Louvra, pred
očima lebdjeti slika grobišta njegove bake Mare, Marin biljeg, na kojemu su, sjeća se on
dobro, u kameni križ uklesane riječi: “Ođe počiva rab boži Mare, majka Đura Milićevića,
prestavi se g. 1899.“, i hoće li ga šutnja predaka, koja govori više nego tisuće riječi, povesti jednom natrag, kao u inozemstvu školovanog umjetnika, u rodni kraj; o čemu će
razmišljati dok bude u zrakoplovu plovio iznad oblaka „Na krilima vjetra“ - poigrajmo se
još malo nazivima Milićevićevih fotografija - kakve će snove taj „Nebeski pejzaž“ prizivati
u sjećanje? Hoće li svojom umjetnošću nastaviti svjedočiti, u svom kraju, baš kao Milićević, o „Vodenom svijetu“, u čijem se razlivenom zelenilu naziru tamne školjke, prionule uz
stijene, o tajnovitosti „Pećinskog oka“, o mirom i vedrinom natopljenom prizoru košnica i
pčela „Na ispaši“, o raznobojnim cvjetovima, „Draguljima livade“ - koji rastu u našoj blizini
- treba se samo malo odmaknuti od zahuktalosti gradskog života i pronaći ih…
Hoće li se, dok bude „U potrazi za motivom“, u kakvom dalmatinskom ili hercegovačkom mjestu, njegov put ukrstiti s putanjom onog para s početka priče? Možda je
dvoje mladih u međuvremenu izraslo: on - u „Pjesnika“ (poput Atifa, s Milićevićeve slike,
nasmiješenog i svojom blagom dušom okrenutog drugima); ona - u slikaricu, koja će
pozirati “Pored svoga djela“…

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 199

Hoće li naš izmaštani umjetnik, kistom ili fotoaparatom, ovjekovječiti, kao i Risto Milićević, „ Crkvu Gospe od Škrpjela“, tako prisnu i živopisnu, ili „Crkvu sv. Đorđa“ što
pruža zaklon od svijeta?
I onda će možda prirediti izložbu, a dok je budemo ovdje, u Ćorovića kući, ili negdje
drugdje razgledali, prožimat će nas sve više i više osjećaj kako, baš kao u pjesmi:
POKRETI
Pokreti se nižu, praćeni glazbom tišine,
razlivene osunčanim staništima naše skupnosti,
micaji prepuni značenja, što dopiru iz dubine
i klize zrakom;kretnje pune blagosti
svečane, traju iz trena u tren, odajući
Tajnu, što pretače se u svjetlost simbola,
što plovi prostorom, koji je veliki, trepćući
balon; tragovi plesa našega blistaju, trajući
tiho i dugo; taj odmak od stvarnosti,
što dariva joj aureolu svetosti,
ta uronjenost u privid dosegnutog beskraja,
taj dan dugi, obgrljen mekim brežuljcima noći
o koju se oslanja – svojom čudesnom moći
nas obuhvaća, zatečene ljepotom beskonačnog sjaja…
Zatečeni ljepotom Milićevićeve umjetnosti, očekujemo njegovu sljedeću izložbu s
nestrpljenjem i radošću.

GLAS

Objavljeno 8. 9. 2007.

Sjale su zvijezde, i mirisala je zemlja, a život je nalikovao dugačkom blagdanu, dok
smo, godinama, plovili na valovima glasa Luciana Pavarottija, najvećega tenora današnjice, koji je u 71. godini umro u rodnoj Modeni u četvrtak, 6. rujna, svladan teškom
bolešću.
No, ostali su tonski i ini zapisi na temelju kojih je moguće rekonstruirati njegov životni i umjetnički put: Već prvom otpjevanom ulogom, onom Rodolfa u Puccinijevoj „La
Boheme“, u Teatro di Reggio Emilia ,1961. godine, postigao je veliki uspjeh i time sebi
otvorio vrata svih velikih opernih kuća u Europi…
Godine 1965. krenuo je u pohode Americi s „Luciom di Lamermoor“, a potom se
otisnuo u Australiju, na čijim je pozornicama nastupao s velikom sopranisticom Joan
Sutherland.

200 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Osvojio je zahtjevnu publiku u milanskoj Scali, njujorškom Metropolitanu…Partnerice su mu bile Monserrat Caballe, Kiri Te Kanawa, Mirella Freni…
No, nezapamćeni uspjeh postigao je nastupajući diljem svijeta s Placidom Domingom i Joseom Carerrasom… Tri tenora i dirigent Zubin Mehta učinili su za popularizaciju opere više nego itko prije njih, premda su Caruso, Gigli i Lanza imali veliki utjecaj na
cijele generacije mladih pjevača, koji su pošli stopama velikih umjetnika…
Oproštajnu turneju, započetu 2004. godine, Pavarotti nije završio – bolest je bila
brža.
Cijeli svijet žali za pjevačem koji je svojim glasom pokušavao otključati vrata onostranoga; taj glas bivao je istovremeno u svemu – tražeći Tvorca - dok ne bi spoznao da
jest u Njemu i da pjeva Njim…I nad ovim tekstom lebdi glas koji pjeva „Nessun dorma“
- ariju koja je gotovo postala Pavarottijevim zaštitnim znakom…
Otišao je nasmijani čovjek koji je pokušavao spasiti čovječanstvo (sjetimo se njegovih humanitarnih koncerata); ostao je Glas, zabilježen na nosačima zvuka, zabilježen u
srcima i sjećanjima svih nas,upili su ga u se svi prostori u kojima je Pavarotti nastupao;
bio je to glas koji je mijenjao svijet i mijenjat će ga i dalje.

IŠČEKUJUĆI JUBILEJ

Objavljeno 16. 9. 2007.

„Na desetom, jubilarnom „Mostarskom proljeću 2008.“ predstavit će se gradovi s
kojima smo u proteklih devet godina imali uspješnu suradnju; susrest ćemo se, dakle,
s umjetnicima iz Sarajeva, Tuzle, Banje Luke, Kotora, Beograda, Zagreba, Zadra, Šibenika, Splita, Omiša i Dubrovnika“ - kazao je predsjednik Matice hrvatske Mostar Josip
Muselimović na konferenciji za novinare, priređenoj u mostarskom hotelu Ero, na kojoj
je predstavljena koncepcija sljedećeg izdanja Matičinih dana. Dometnuo je kako će na
Festivalu od iduće godine biti dodjeljivane i nagrade – Kristalne matice, koje će nositi
ime kraljice Katarine, za najbolja festivalska glazbena i dramska ostvarenja.
Izvršni producent Dana MH – Mostarskog proljeća Miljenko Puljić istaknuo je kako će
uskoro biti verificirano i stručno povjerenstvo koje će nagrade dodjeljivati.
Osobito naglašavajući vrijednost dosadašnjih programa manifestacije, koja uskoro
slavi deseti rođendan, intendant Dubrovačkih ljetnih igara Ivica Prlender najavio je sudjelovanje Festivalskog dramskog ansambla Igara na Danima MH 2008. s već kultnom
predstavom Ekvinocijem Iva Vojnovića u režiji Joška Juvančića, koja će biti ambijentalizirana u jedan od mostarskih scenskih prostora.“Naša suradnja traje već šest godina i
na tek završenim Igrama 2007. okrunili smo je Ugovorom o suradnji, kakav imamo još
samo s najuglednijim svjetskim glazbenim natjecanjem – „Čajkovski“, iz Moskve - naglasio je Prlender.
„Dani MH Mostar su se potvrdili, etablirali i bit će mi čast potpisati sporazum s Festivalom koji svojim umjetničkim dometima potvrđuje visoku razinu, kakvu i u Splitu
preferiramo“ - pridružio se već izrečenim pohvalama intendant HNK Split i direktor
Splitskoga ljeta Milan Štrljić. „Nastavit ćemo graditi most između dviju država, kako to
već godinama činimo, dolaskom i na desete jubilarne Dane s predstavom „Libar Marka
Uvodića Splićanina“…

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 201

A Ivica Šarić, istaknuti operni pjevač i dopredsjednik Skupštine Sarajevske županije,
izrazio je mišljenje kako sa Sarajevom nije potrebno potpisivati poseban sporazum o
suradnji, jer već godinama u Mostar redovito stižu Opera, Balet i Drama Narodnog
pozorišta Sarajevo…“Naša je dužnost doći u Mostar, kao i u ostale gradove u BiH…
Realizirali smo već nekoliko većih koprodukcijskih projekata, poput „Ere s onoga svijeta“ , vjerujem kako će uslijediti još jedan, a priredit ćemo, nadam se, na „Mostarskom
proljeću 2008.“ i iznimno vrijedan koncert“ - zaključio je Šarić.
A nama posjetiteljima ostaje s nestrpljenjem iščekivati deseto, jubilarno izdanje Festivala, koji Mostaru vraća sjaj respektabilnog kulturnog središta, kakvim je kroz svoju
dugu kulturnu povijest slovio.

MATICA I GRAD

Objavljeno 20. 9. 2007.

„Grad Mostar uključit će se u najavljeno potpisivanje Sporazuma o suradnji Matice hrvatske s dvanaest gradova koji imaju respektabilnu kulturnu tradiciju; svi gradovi
koji pošalju svoje umjetnike na desete, jubilarne Dane MH - Mostarsko proljeće 2008.
sudjelovat će u troškovima njihovoga gostovanja. Ono što Grad Mostar može učiniti
jest tehničko opremanje prostora u kojima će se programi odvijati. Tako će i naši gosti
otići zadovoljniji, a gledatelji će uživati u, primjerice, boljoj rasvjeti i razglasu“ – istaknuo
je gradonačelnik Ljubo Bešlić, obraćajući se novinarima nakon posjeta izaslanstva
Grada - u koje su bili uključeni i voditeljica Službe za kulturu Inga Dragoje Mikulić, te
načelnik Odjela društvenih djelatnosti Božo Ćorić - Predsjedništvu MH Mostar.
A Josip Muselimović, predsjednik MH Mostar, još jednom je, obraćajući se predstavnicima medija, naveo imena gradova s kojima već jesu ili će biti potpisani ugovori o suradnji, To su Zagreb, Split, Dubrovnik, Sarajevo, Tuzla, Omiš, Šibenik, Osijek, Beograd,
Banja Luka, Zadar i Kotor. “Mislim kako smo na vrijeme započeli pripreme za jubilarno
Mostarsko proljeće 2008., na kojemu će nastupiti najbolji umjetnici iz Mostara, BiH i
regije i kako ćemo i kvalitetom programa desetih Dana MH Mostar opravdati priznanje
koje smo prije dvije godine dobili na Matičinoj skupštini - Zlatnu plaketu za najveći kulturni događaj u dvostoljetnoj povijesti Matice hrvatske“ - zaključio je Muselimović.

VEČER BAROKNE GLAZBE

Objavljeno 25. 10. 2007.

Vivaldi, Vanhal i Albinoni barokni su autori čija su djela izvedena na prvom koncertu
Gudačkog kvinteta Simfonijskog orkestra Mostar u sezoni 2007. - 2008., koji je priređen
22. listopadske večeri u Galeriji kraljice Katarine, u gradu na Neretvi.
Nakon suzdržano-plemenitih i ljupko-razigranih stavaka Vivaldijeve „Simfonije br. 1 u Cduru“, i gustih prepletaja Vanhalova „Allegro ma non tropo“ uslijedila je Vivaldijeva „Mala
simfonija u G-duru“, s kojom je, činilo nam se, zlatna jesen, koju kalendarski živimo već
puni mjesec dana – u punom sjaju kročila i u glazbom ispunjeni galerijski prostor Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače – zahvaljujući maru i nadahnuću naših glazbenika…

202 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

A „ Koncert br. 7, op. 5“ Tomasa Albinonija, djelo još jednog velikog majstora čijom
su izvedbom mostarski simfoničari okončali svoj nastup, zarobio nas je snažnim, čistim
zvucima „Allegra“ i razlivenošću elegičnog „Adagia“…
„Nastojat ćemo da naš program ubuduće bude raznovrsniji…On će se i dalje zasnivati na komornoj glazbi“ - kazao je za Radio Herceg Bosne direktor Simfonijskog
orkestra Mostar Darko Nikolić, nakon što je utihnuo pljesak publike…“Naš kvintet čine
Vasilij Buzmakov i Snježana Marijanović – prva i druga violina, ja sviram violu, na violončelu je Elina Gvozdić a za kontrabasom Živko Ključe…Po potrebi će nam pomagati
glazbenici iz Dubrovnika, Sarajeva i Splita kao što i mi pomažemo njima… U povodu
blagdana Svih svetih i Dušnoga dana izvest ćemo djelo don Dragana Filipovića „Dona
eis requiem“ u Sarajevu, Mostaru i Šibeniku; u prosincu slijedi Božićni koncert, a pokušat ćemo prirediti i onaj Novogodišnji…“
Direktor Simfonijskog orkestra Mostar Darko Nikolić se nada kako će se broj glazbenika u orkestru s vremenom povećati na četrdeset, koliko ih je to glazbeno tijelo brojalo
prije rata…U toj lijepoj nadi, pozdravljamo prvi ovosezonski koncert naših simfoničara i
radujemo se onima što će uslijediti.

MUZIČKA ŠKOLA I. i II. STUPNJA U MOSTARU

Objavljeno 25. 10. 2007.

„Muzikologinja Ubavka Prusina Prašo, ulazeći u izuzetno složenu problematiku, od
zaborava otima mnogo toga značajnoga i dragocjenoga pokušavajući nam ponuditi
informacije koje nisu isključivo faktografske niti znanstvene, ali koje tretiraju upravo
činjenice, zbivanja i životopise poznatih i dragih likova, nastavnika i profesora, koji su
svoje vrijeme, znanje i strpljenje ugradili u muzičku kulturu Mostara“ – riječi su Alme
Fazil Obad, savjetnice u Upravi grada Mostara, izrečene tijekom predstavljanja knjige
naše glazbene znanstvenice, objavljene pod naslovom „Muzička škola I. i II. stupnja u
Mostaru, 1947. - 1993.“ - što je u ponedjeljak, 22. listopada priređeno u Galeriji kraljice
Katarine. „A šezdesetogodišnji neprekidni niz djelovanja Muzičkih škola u našem gradu
pokazatelj je bogatstva i raznovrsnosti umjetničkoga života, kao i napora i zalaganja da
se svi ljudi osjećaju bogatijima za jedan neponovljiv doživljaj što ga, možda, ponajviše
muzička kultura nudi „ – dometnula je Fazil –Obad, prisjećajući se pritom osoba zaslužnih za utemeljenje glazbeno-obrazovnih institucija u gradu na Neretvi: Pauline Loose i
Safeta Ćišića…
Uzimajući riječ u predstavljanju knjige „Muzička škola I. i II. stupnja u Mostaru“, profesorica Vesna Ćubela naglasila je kako „ne možemo zaboraviti KUD Abrašević, iz
kojega je su nastale glazbene škole…“ Profesorica Ćubela se, također, prisjetila kako
je „Muzička škola u ožujku 1993. još jednom počela ispočetka – muzička vilica bila nam
je tada jedinim instrumentom“ – kazala je – „a danas već imamo oko 250 učenika – to
je broj sličan onom predratnom…“
Vesna Ćubela evocirala je sjećanja na sedamdesete godine prošloga stoljeća, kada
su oformljeni glazbeni odjeli u Širokom Brijegu, Čapljini i Stocu, a od 1993. godine
Glazbena škola ima odjele i u Čitluku, Međugorju i Ljubuškom…

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 203

„Zahvalna sam i sretna što danas dijelimo isti osjećaj poštovanja prema djelu onih
koji su bili predmetom ove knjige – njihov kontinuirani kreativni rad i napori koji su uloženi u stvaranje jedne vrijednosti od općeg, zajedničkog, dobra, čini mi se, s godinama
koje prolaze, dobivaju na važnosti“ - zaključila je, govoreći na svečanosti predstavljanja knjige, autorica muzikologinja Ubavka Prusina Prašo, koja se rado odazvala pozivu
da se obrati i slušateljima Radija Herceg Bosne:
„U uvodu knjige pišem o pjevačkim društvima koja su u Mostaru djelovala do osnivanja Muzičke škole“ - pojasnila je - „a potom o razdoblju rada škole od 1947. do 1993.
Osvrnula sam se na životopise ljudi koji su obilježili rad škole – profesora i učenika koji
su svijetom pronijeli slavu te ustanove, donijela popis predstava i nastupa nekih odsjeka, a pisala sam i o obiteljima koje su iznjedrile po nekoliko glazbenika… Na koncu
knjige naići ćete na pregled sudjelovanja škole na natjecanjima, popis priznanja koje
je dobila do 1988., kao i popis svih učenika do čijih sam podataka mogla doći, koji su
završili četvrti razred Srednje muzičke škole do 1993. godine.“
Prema vlastitim riječima, Ubavka Prusina Prašo neće se zaustaviti na već objavljenoj
knjizi. Nstojat će i dalje prikupljati građu za monografiju o Muzičkoj školi u Mostaru, koja
bi mogla biti objavljena u povodu 60. obljetnice utemeljenja te glazbene ustanove.

DONA EIS REQUIEM

Objavljeno 2. 11. 2007.

„Onaj koji je otišao preko modre rijeke, susreće se s Bogom i moli: sjeti se, čovjek
sam; on uživa u Božjem miru, on se divi Božjoj ljubavi – i to sam kušao izreći u četiri
instrumentalna stavka djela; a čovjek koji je još na ovoj obali života moli svagdanju molitvu za pokojne, za druge, za sebe: Oče naš, Zdravo Marijo, Slava ocu, Vjernim mrtvim
– i te su molitve uglazbljene u još četiri vokalno-instrumentalna stavka“ - pojasnio nam
je don Dragan Filipović, autor djela Dona eis requiem, što je sinoć, na blagdan Svih
svetih, izvedeno u Mostarskoj katedrali. No, na samom početku glazbene večeri čuli
smo praizvedbu skladbe „Zbogom“, posvećene vatrogascima poginulima u tragediji
na Kornatima.
Novo izvođenje Filipovićeva „Requiema“, u kojemu su sudjelovali Akademski zbor
Pro musica, sopranistica Amira Voljevica, pijanistica Marijana Pavlović i Komorni sastav
Simfonijskog orkestra Mostar pod ravnanjem Julija Marića pružilo nam je mogućnost
još jednom, nakon prošlogodišnje praizvedbe, uživati u glazbi iznimne vrijednosti, otkrivajući je, istovremeno, na nov način…
Još jednom smo shvatili kako smo svi ponaosob kamenčići u velikom mozaiku svijeta u kojem živimo, karike u beskrajnom životnom lancu, i kako ruku isprepletenih sa
svima onima što su disali prije nas, ali i s onima koji će tek stupiti na životnu scenu
– trajemo, zapravo, istovremeno…Trajemo, osupnuti užasom i ljepotom stvorenoga,
hvatajući dah, tražeći svjetlonosnu nit koja će nam pokazati put (Jeste li je, možda, prepoznali u dionicama Filipovićeva „Requiema“ skladanima za flautu, vi koji ste se sinoć
zatekli u mostarskoj prvostolnici?).

204 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Ulomci, tamni i blještavi, tvore svijet u vremenu – a snaga umjetničkog djela kakvo
jest Dona eis requiem don Dragana Filipovića dovodi nas do novih razina spoznaje, pa
bljesne pred nama taj prostorno-vremenski kontinuum, taj svijet, poput amalgama koji
traje samo u jednom, sveobuhvatnom trenu ili, bolje rečeno, postoji - bezvremen: sve
je tu, pred nama, zgusnuto u vječnom „sada“…
Filipovićev „Requiem“ izveden je 31. listopada i u Sarajevskoj katedrali, a danas, na
Dušni dan, čut će ga ljubitelji glazbe i u onoj šibenskoj – uz sudjelovanje sopranistice
Nere Gojanović.
Mostarski glazbenici „osvajaju“ svete prostore diljem Bosne i Hercegovine, Hrvatske,
pa i svijeta (sjetimo se njihovih nastupa na Bleiburgu, u Rimu…) – a mi ih, ponosni, pratimo punim srcem, ma gdje oni pronosili slavu Boga, slavu Mostara - grada umjetnosti,
slavu ljubavi.

DESILO: GVOZDENA SJEKIRA STARA 800 GODINA PR. KRISTA

Objavljeno 12. 11. 2007.

Dugotrajni i mukotrpni rad stručnoga tima mr. Snježane Vasilj, koji vrši arheološka
istraživanja na lokalitetu Desilo u Hutovom blatu u nedjelju, 11. studenog okrunjen je još
jednim velikim otkrićem. Toga dana, oko 16 sati, pronađena je gvozdena sjekira, stara
oko 800 godina pr. Krista. Mr. Vasilj, u razgovoru za Radio Herceg-Bosne, vođenim u
emisiji „Svjetionik“ istoga dana oko 22 sata - nije mogla skriti veliko uzbuđenje i radost
izazvanu novim pronalaskom.
„Nakon izvađenih stotina čepova amfora naše jezero danas nas je iznenadilo: jedan od
ronilaca izronio je prvi put gvozdenu sjekiru, takozvani „kelt“. Ta je sjekira tako očuvana kao
da je u ovom trenutku izišla ispod čekića nekog kovača!“ - kazala je mr. Vasilj.
„Nemam riječi… Dijelim dio radosti s Vama i Vašim slušateljima – takvi se nalazi rijetko sreću“ – zaključila je naša sugovornica.
Za podvodne arheološke radove u Hutovom blatu tijekom kojih su, kako je već poznato, u ožujku pronađena dva ilirska broda, zanimanje pokazuju znanstvenici u cijelome svijetu, a o njima će, vjerojatno, uskoro pisati i „National geographic“- saznali smo
od mr. Vasilj.

ZAJEDNIČKI CILJEVI

Objavljeno 17. 10. 2007.

U zajedničkoj izjavi za predstavnike medija, danoj nakon današnjega susreta u Klubu Matice hrvatske Mostar, konzulica Republike Hrvatske u Mostaru Marijana Mikulić i
predsjednik Matice hrvatske Mostar Josip Muselimović bili su suglasni u uvjerenju kako
će Matičini odnosi s Konzulatom, koji su i do danas bili dobri, biti podignuti na još višu
razinu.
„Konzulicu smo detaljno upoznali sa svim onim što će se događati na jubilarnim
Desetim danima MH Mostar u proljeće 2008. i nadam se kako ćemo na tom projektu
raditi zajedno kako bi u dane Mostarskog proljeća naš grad bio kulturnim središtem na
Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 205

ovim prostorima“ – naglasio je Muselimović, a konzulica Mikulić dometnula „kako im je
zajednički cilj predstaviti hrvatske gradove i gradove iz drugih regija u što boljem svjetlu“ – izrazivši pritom nadu kako će sve male poteškoće koje se na putu ka ostvarenju
tog cilja budu eventualno pojavile - kako je kazala – „sa smiješkom, prebroditi“.

206 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

Mira Pehar

Kronika kulturnih događanja
srpanj – studeni 2007.
02. 07. U okviru Mostarskog kulturnog ljeta u Hrvatskom domu hercega Stjepana
Kosače održan koncert komornog sastava Camerata academica pod ravnanjem
jednog od najvećih dirigenata s ovih prostora Teodora Romanića. Publika je uživala u
klasičnim djelima njemačkih skladatelja.
03. 07. Predstavljena knjiga «Psihološke posljedice reforme osnovne škole» dr.
Lidije Pehar u Umjetničkoj galeriji kraljice Katarine Kosača. Knjigu su predstavili prof.
dr. Šimun Musa, prof. dr. Mladen Bevanda, Ivan Sivrić, gl. urednik Suvremenih pitanja,
i Dragan Prusina, direktor nov. izd. poduzeća «Službeni list» u ime nakladnika. Organizator MH Mostar i časopis Suvremena pitanja.
04. 07. Održan koncert «140 godina valcera Na lijepom plavom Dunavu». Sudjelovali
Simfonijski orkestar Sarajevske filharmonije, Bečko muško pjevačko društvo, solisti: InHye Kim - sopran, Stefan Thanner - tenor, Hannelore Laister - citra, Christoph Wutscher
- bariton, dirigenti Antal Barna’s i Emir Nuhanović u HD hercega Stjepana Kosače .
05. 07. Predstava «Prvi put s ocem na izbore» Abdulaha Sidrana, u režiji Sulejmana
Kupusovića izvedena u HD hercega Stjepana Kosače u sklopu Mostarskog ljetnog festivala. Glavne uloge N. Đurevska, J. Pejaković i I. Bajrović.
06. 07. Predstavljena knjiga «Al Qaida se kalila u Bosni i Hercegovini» Ivice Mlivončića u Umjetničkoj galeriji kraljice Katarine Kosača. Knjigu su predstavili fra Gabrijel
Mioč, gl. ur. Naših ognjišta, Vladimir Šoljić, predsjednik Glavnog vijeća HZHB, i Josip
Jović, novinar i publicist.
07. 07. Suvremena umjetnost u orijentalnom ambijentu - Izložba Galerije iz Sarajeva
pod nazivom «Dadada» u Francuskom kulturnom centru (Čejvan - Čehajinom hamamu)
u Mostaru u okviru Mostarskog ljetnog festivala.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 207

08. 07. Predstava HNK Mostar «Bljesak zlatnog zuba» autora Mate Matišića, u režiji
Nine Keflin na Maloj sceni HNK Mostar odigrana u sklopu Mostarskog ljetnog festivala.
09. 07. - 16. 07. Otvoren Sajam knjiga u Ulici Rade Bitange. Na desetak štandova
izložena su brojna djela iz različitih oblasti zanimanja.
10. 07. U organizaciji Film kluba Mostar i OKC Abrašević otvoren 5. Festival kratkog filma, na kome je prikazano 28 filmova.
10. 07. Grand prix Mostar 2007. Izložba Anale crteža BiH u sklopu Mostarskog ljetnog festivala u Centru za kulturu. Akademski slikar Nikola Vučković dobitnik je Grand
prix, najvećeg priznanja na 10. jubilarnoj godišnjoj izložbi BH crteža.
16. 07. U organizaciji Muzeja «Hercegovina» otvorena je izložba o pjesniku Aleksi
Šantiću u njegovoj Spomen-sobi.
16. 07. U sklopu 32. Šantićevih večeri poezije održana «Večer mladih pjesnika» u
predvorju Spomen-kuće Ćorović. Sudjelovalo 10 mladih pjesnika.
17. 07. Središnja manifestacija Šantićevih večeri poezije u Narodnom pozorištu
Mostar. Sudjelovali su: A. Kebo, V. Puljić, A. Fazil Obad, I. Kajan, S. Sarić, M. Petrović,
S. Trbonja, D. Marjanović, N. Maksumić, N. Omerika. Nastupile su i Mostarske kiše a
poeziju je govorio glumac Šerif Aljić.
19. 07. U atriju MC –a « Pavarotti» održan koncertni dio programa ovogodišnjeg
jubilarnog 5. Mostar Blues Festivala, koji se održava u sklopu Mostarskog ljetnog
festivala. Po prvi put je organiziran program Open Stage, na kojemu su nastupili mladi
demo bendovi iz regije.
21. 07. U Centru za kulturu otvorena izložba trojice autora: Mirsada Begovića
(BiH), Rusa Mešića (Norveška/BiH) i Julia Silve (Norveška/Portugal). Izložbu je
otvorio Nedžad Maksumić.
21. 07. Na Španjolskom trgu koncert je održao slavni gitarist Pink Floyda Snowi
White. Koncert je održan u sklopu 5. Mostar Blus Festivala i kao poklon građanima u
sklopu obilježavanja tri godine od obnove Starog mosta i dvije od upisa na UNESCO-vu
listu svjetske baštine.
23. 07. Premijera filma «Dnevnik graditelja» u povodu treće godišnjice obnove
Starog mosta. Znanstveno-popularni film dvije godine prati rekonstrukciju i izgradnju
novog - starog mosta.
23. 07. U Umjetničkoj galeriji kraljice Katarine Kosača otvorena izložba «Lica ljudskih prava» autora dvojice Švicaraca, profesora prava Waltera Kälina i urednika političkog dnevnika Larisa Müllera.

208 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

27. 07. U Umjetničkoj galeriji kraljice Katarine Kosača otvorena izložba fotografija
»Poniženje ljepote» u okviru Mostarskog ljetnog festivala, autora Salke Šarića (ideja,
prostor, dizajn) i Vladimira Kolopića (fotografije). Fotografije nastale od kolovoza do
studenoga 1992.
01. 08. Premijerno izvedena predstava »San Ivanjske noći» u dvorištu ruševne Sveučilišne knjižnice, u produkciji Youth Bridge Globala iz Engleske i Mostarskog teatra
mladih.
06. 08. Koncert pod nazivom «Za kraljeve i plemiće» u Muzičkom centru «Pavarotti» izveo je Barokni orkestar Europske unije. Orkestar okuplja 25 mladih glazbenika
iz 11 europskih zemalja, pod ravnanjem Larsa Ulrika Martensena. Izvodio je djela J. S.
Bacha, J. J. Fuxa i Rameaüa.
12. – 14. 08. Drugu međunarodnu konferenciju «Jedinstvo i razlike u Europi» organizirao je Međunarodni forum Bosna uz suradnju više organizacija iz zemlje i svijeta u
hotelu Bristol. Na tri okrugla stola tematske podcjeline su bile: «Religija i civilno društvo», «Pitanje Roma u Europi» i «Religija i javni život».
14. 08. Predavanje o temi «Muslimansko-kršćanski odnosi i europski identitet»
održao je prof. Claudio Lange iz Berlina.
16. 08. Otvorena izložba fotografija «Bosna 1905. na fotografijama Rudolfa Brunera
Dvoraka» u Galeriji Spomen-kuće Ćorović. Ovu izložbu Moravskog zemaljskog muzeja
iz Brna organiziralo je Veleposlanstvo Republike Češke u Sarajevu u suradnji s OKCom Abrašević i Srpskim kulturno-prosvjetnim društvom Prosvjeta Mostar.
20. 08. Izložba slika «Paxa me ju» Josipa Mićkovića u Caffe galeriji «Mala», što na
albanskom znači «Mir s vama». O izložbi je govorila i izložbu otvorila likovna umjetnica
Ivana Galić Šantić .
26. - 29. 08. 28. međunarodni festival autorske poetike u organizaciji Teatra mladih
Mostar. Dodijeljene su četiri jednakovrijedne nagrade.
27. 08. Knjiga «Milost oblaka» autorice Olge Bihar, promovirana je u vrtu Ćorovićeve
kuće. Promocija je održana u organizaciji Srpskog prosvjetnog društva Prosvjeta Mostar i Društva umjetnika Mostar.
01. 09. Otvorena je zajednička izložba minijatura Dragana Janičića i njegova pokojnog brata Aleksandra Ace u Galeriji Prosvjete u Spomen-kući Ćorović.
01. 09. Okrugli stol pod nazivom «Javna riječ i javna laž» u Umjetničkoj galeriji kraljice Katarine Kosača, u organizaciji Matice hrvatske Mostar. Sudjelovali: Goran Milić,
Ibrahim Kajan, Ugo Vlaisavljević, Miro Petrović, Ivan Vukoja.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 209

06. 09. Koncert održali Esma Redžepova i Caffe Sevdah u organizaciji World music
centra i BH - telekoma u Velikoj dvorani HD hercega Stjepana Kosače.
07. 09. Prezentacija vodiča pod nazivom «Okusi Hercegovinu», tradicionalnih prestižnih hercegovačkih proizvoda u sklopu projekta nevladine talijanske organizacije
UCODEP u HD hercega Stjepana Kosače.
07. 09. Koncert grupe Biber, grupe Terrafolk i Irina Kapetanović u organizaciji World
music centra i BH- telekoma.
08. 09. Predstava «Labirint» u izvedbi Mostarskog teatra mladih u organizaciji World
music centra i BH- telekoma u Umjetničkoj galeriji kraljice Katarine Kosača.
08. 09. Koncert održali Martin Lubenov i Arleta Čehić u organizaciji World music
centra i BH- telekoma u Velikoj dvorani HD hercega Stjepana Kosače.
09. 09. Otvorena izložba 100 portreta Međunarodne galerije portreta Tuzla u Umjetničkoj galeriji kraljice Katarine Kosača.
29. 09. U organizaciji Goethe instituta održan «Simfonijski koncert» Državnog omladinskog orkestra (Nordrhein- Westfalen) u Velikoj dvorani HD hercega Stjepana Kosače.
04. 10. U Galeriji Aluminij predstavio se prvi put mostarskoj publici Antun Boris
Švaljek, s oko dvadeset ulja većih formata. O njegovim djelima je govorio i izložbu proglasio otvorenom fra Vendelin Karačić, voditelj Franjevačke galerije u Š. Brijegu.
06. 10. Predstavljen novi dvobroj 35/36 časopisa za dramu, teatar i odgoj TmačaArt u MTM. Nakon devet godina tiskan je u novom redizajniranom izdanju.
08. 10. U Narodnom pozorištu u Mostaru premijerno izvedena predstava «Derviš
i smrt» u režiji Erola Kudića. Naslovnu ulogu Ahmeda Nurudina odigrao je glumac i
ravnatelj N. P. Šerif Aljić, koji je ovom ulogom proslavio 30 godina umjetničkog rada.
12. 10. Promocija knjige Pere Pavlovića «Laudes Mensibus» na Maloj sceni HNK
Mostar. Promotori su bili Ilija Drmić i Zdravko Kordić.
15. 10. Izvedena kazališna predstava «Ženidba» u Umjetničkoj galeriji kraljice Katarine Kosača u organizaciji Gimnazije fra Grge Martića.
16. 10. Otvorena izložba pod nazivom «Naši buketi danas» Zijade Zekić i Marice
Bostandžić u Centru za kulturu. Kritički osvrt je dala i izložbu otvorila Alma Fazil Obad,
savjetnica za kulturu Grada Mostara.

210 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

17. 10. Promocija knjige «Tragom bosanskih kraljeva» Ibrahima Kajana u Gradskoj
biblioteci na Luci. Uz autora sudjelovali su: prof. dr. Elbisa Ustamujić, doc. dr. Mirjana
Popović, mr. sc. Dijana Hadžizukić i moderator Sanela Kuko.
22. 10. Promocija knjige «Muzička škola u Mostaru» Ubavke Prusina Prašo u Umjetničkoj galeriji kraljice Katarine Kosača.
22. 10. Održan koncert Simfonijskog orkestra Mostar u Umjetničkoj galeriji kraljice
Katarine Kosača.
24. 10. Otvorenje izložbe «Jesenji likovni salon» Društva hrvatskih likovnih umjetnika FBiH u Umjetničkoj galeriji kraljice Katarine Kosača. Povod izložbi je 25. listopada,
dan smrti kraljice Katarine.
25. 10. Osmi Humski dani poezije u Mostaru započeli su Ikavskim skupom u Umjetničkoj galeriji kraljice Katarine Kosača. Sudjelovali su: S. A. Bago, I. Budimir, K. Krešić,
A. Lučić, I. Nuić, M. Matić, D. Marjanović, M. Tokić i Š. Novaković.
26. 10.Pod nazivom Sveknjiževna večer održana završna večer Humskih dana
poezije. Prvi dio, Spomenimo se prijatelja, posvećen preminulim kolegama (Jure Jurković, Mile Maslać, Dragan Šimović, Ivo Ćurak). Drugi dio, Za naraštaje, i treći dio,
Afirmirani hrvatski pjesnici.
26. 10. U Caffe galeriji «Mala» otvorena samostalna izložba pod nazivom «Egzibicije» Megi Kunštek.
26. – 27. 10. U sklopu projekta «Mostovi prijateljstva» održan festival istoimenog
naziva. Festival je započeo koncertom u klubu Oxygen. Drugi koncert održan u Muzičkom centru «Pavarotti».
29. 10. Predstavljena zbirka pjesama «Početak daljine» pokojnog književnika i novinara Valentina Borozana. Knjigu su predstavili Zdravko Kordić, fra Vendelin Karačić
i Grgo Mikulić u ime nakladnika.
01. 11. Izvedeno djelo don Dragana Filipovića «Dona eis Requiem», u prijevodu
«Daruj im pokoj» u mostarskoj katedrali. Na koncertu su nastupili akademski zbor Pro
musica, solistica Amira Voljevica, korepetitorica Marijana Pavlović, Komorni sastav Simfonijskog orkestra Mostar, te zborovođa Dragan Filipović i dirigent Julio Marić.
05. 11. Otvorena izložba slika i skulptura Wieslawa Szuminskog u Umjetničkoj galeriji kraljice Katarine Kosača. Izložbu su organizirali Ambasada Republike Poljske, galerija «Martino» i Poljska kulturna udruga «Mieszko» u povodu Nacionalnog praznika
Republike Poljske.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 211

05. 11. U antikvarijatu «Škrinja» upriličeno je predstavljanje poezije Marije Perić,
dobitnice nagrade Ivana Merza i lektorice na Institutu za slavistiku u Beču.
12. – 17. 11. Lutkarska revija na Maloj sceni HNK Mostar u organizaciji Lutkarskog
kazališta Mostar.
13. 11. Predstavljanje knjige «Doktrina Hrvata u BiH» autora Lea Pločkinića u Umjetničkoj galeriji kraljice Katarine Kosača. Knjigu su predstavili Josip Jović, novinar, prof.
dr.Božo Žepić, Miroslav Šilić i Leo Pločkinić. Moderatorica je bila Ana Marija Dedić.
14. 11. Predstavljeno troknjižje Antuna Lučića (Tečevina i otklon; Dodiri, smjene;
Veze ljudi, životinja i stvari). Sudjelovali su Mile Pešorda, Miljenko Stojić, Marko Tokić,
Rajko Glibo i autor, te moderatorica Sonja Jurić.
14. – 16. 11. Pod simboličnim nazivom «Varijacije MO-ZG-a « održan prvi festival
sveučilišne suradnje studenata Mostara i Zagreba.
14. – 16. 11. BH FASHION WEEK, modna revija u organizaciji Udruženja manekena,
modnih kreatora i agencija FBiH iz Tuzle.
15. 11. Promocija fotomonografije Lutkarskog kazališta Mostar «U susret 55.
obljetnici» na Maloj sceni HNK Mostar.
15. 11. Lutkarsko kazalište Mostar izvelo svečanu premijeru predstave «Kad se
ženi kralj Vrdalj» Ismeta Bekrića, na Maloj sceni HNK Mostar, u povodu 55. obljetnice
Lutkarskog kazališta Mostar, u sklopu Lutkarske revije u Mostaru.
16. 11. Dječje pozorište Banja Luka izvelo predstavu «Pinokio» i Hrvatsko kazalište
Pečuh «Zlatnu ribicu» na Maloj sceni HNK Mostar u sklopu Lutkarske revije u Mostaru.
16. 11. Predstavljanje knjige «U riječ unjedrena» Malkice Dugeč, dobitnice 10. jubilarne nagrade Antun Branko Šimić u Maloj dvorani HD hercega Stjepana Kosače.
Sudjelovali su Fabijan Lovrić, Antun Lučić i Malkica Dugeč. Predstavljanje knjige i dodjelu nagrade «Antun Branko Šimić» organiziralo je Društvo hrvatskih književnika HB i
Organizacijski odbor Šimićevih susreta.
17. 11. Hrvatsko kazalište Pečuh izvelo predstavu «Zlatna ribica» i Bosansko narodno pozorište Zenica «Zlatna jabuka i princeza paunica» na Maloj sceni HNK u
sklopu Lutkarske revije.
19. 11. Koncert pod nazivom »Zauvijek prijatelji» u Velikoj dvorani HD hercega Stjepana
Kosače u organizaciji agencije Stela Media. Sudjelovali su: Josipa Lisac, Bend maestra Joška Banova, Lidija Horvat Dunjko, Ivo Gamulin Gianni, plesni parovi iz PK Romantik iz Sarajeva, te Sanda Krgo Soldo i Miro Barnjak, glumci HNK Mostar. Voditelj je bio Mirko Fodor.

212 | Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

15. PROSINCA 2006. SVEČANI BOŽIĆNI KONCERT, velika dvorana Hrvatskog doma
hercega Stjepana Kosače, Mostar, Splitski liječnici pjevači, Zbor medicinskih sestara i
prvaci opere HNK Split, Nelli Manuilenko, sopran, Sveto Matošić - Komnenović, tenor,
Stefan Kokoškov, tenor i Ratomir Kliškić, bariton; Rajmir Kraljević, dirigent, Mira Đukić Milašević, dirigentica, Domagoj Mijić, solo gitara, Rozarija Samodol, glasovir, dr. Ivo Urlić,
voditelj i Toni Janković, posebni gost.

Motrišta br. 39 - 40, glasilo Matice hrvatske Mostar

| 213

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful