INTERVJU Prof. dr.

ADNAN SILAJDŽIĆ, redovni profesor na Fakultetu islamskih nauka/znanosti u Sarajevu

REIS CERIĆ NE ZNA ŠTA RADI!

Razgovarao: Jasmin Fazlagić Dani, Broj 464 - 05. 05. 2006

1

Intervju: Adnan Silajdžić, profesor FIN-a, o Deklaraciji evropskih muslimana

REIS CERIĆ NE ZNA ŠTA RADI1
Profesor dr. Adnan Silajdžić jedan je od najkompetentnijih - i to ne samo u Bosni i Hercegovini - znanstvenika kada je u pitanju Deklaracija evropskih muslimana, dokument koji reisul-ulema Mustafa ef. Cerić promovira od početka ove godine. Gdje sve griješi efendija Cerić, koji su njegovi propusti kako u Deklaraciji tako i u Islamskoj zajednici BiH, kuda idu muslimani BiH, Evrope i svijeta - dr. Silajdžić objašnjava za Dane

Adnan Silajdžić: "Zaista mislim da je Deklaracija problematična i sa stanovišta autora koji ju je napisao"
Prof. dr. Adnan Silajdžić (48) svoje formalno obrazovanje počeo je sticati u osnovnoj školi u Donjim Moštrama. Nakon toga završava Gazi Husrev-begovu medresu i studij teologije na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, da bi 1988., nakon položenog Tezarija iz Kršćanske dogmatike, završio postdiplomski studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Na Institut Catholique u Parizu proveo je akademsku 1991. godinu na specijalističkom usavršavanju iz povijesti velikih svjetskih religija - judaizma, kršćanstva i islama. Doktorirao je na filozofskoj teologiji Abu al-Hasana al-Aš'arija, jednog od najznačajnijih klasičnih muslimanskih mislilaca. Svoje autorske tekstove objavljuje u brojnim međunarodnim časopisima na arapskom, engleskom i francuskom jeziku. Njegove studije i knjige, reći će i sam, na više odjeka i reakcija nailaze izvan BiH negoli u njoj, no baš i zato valja istaći nekolicinu njegovih značajnih naslova nastalih posljednjih godina. “Islam u otkriću kršćanske Europe” knjiga je koja po prvi put u ovdašnjem kulturnopovijesnom kontekstu nudi najreleventnije činjenice i pokazatelje o prvim recepcijama ideje islama i svega onoga što ona u sebi obuhvata, od strane europskih kršćanskih autora različitog profila i zanimanja. Svojim sadržajem ona pokreće dijaloške i ekumenske razgovore na razini različitih religijskih kultura, kulturnih tradicija i religijskih zajednica u kontekstu najnovijih europskih preustrojavanja i kulturno-političkih gibanja. Kriza religijskog identiteta u današnjem svijetu bavi se krizom tradicionalnih formi religioznosti, a njegovo najnovije djelo “Muslimani u traganju za identitetom” problematizira brojne aspekte krize muslimanskoga svijeta u 20. i na samim počecima 21. stoljeća, te istovremeno naznačava moguće pravce njenoga prevladavanja. Prof. dr. Adnan Silajdžić redovni je profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu i jedan od rijetkih fulbrajtovaca koji nije uspio realizirati ovu vrst specijalizacije - viza za ulazak u SAD bila mu je uskraćena. U kabinetu u kojem svakodnevno priprema svoja predavanja na
1

Dani, Broj 464 - 05. 05. 2006

2

Katedri za akaid, islamsku filozofiju komparativne religije, postoji samo jedna zabrana: niko ne smije dirati mrave koji svakog proljeća pronalaze svoj put kroz hrpu knjiga i odlaze nekim samo njima znanim pravcima. I oni su živa bića, objašnjava prof. Silajdžić. DANI: Deklaracija evropskih muslimana koju je početkom ove godine ponudio reisululema Islamske zajednice BiH, Mustafa ef. Cerić je dokument koji se intenzivno politički promovira i samo u rijetkim prilikama analizira. Kakav je to dokument po Vašem mišljenju? SILAJDŽIĆ: Ponajprije držim da je to dokument čiji je sadržaj po svojim idejama, tezama, pa čak i njihovoj elaboraciji jako angažiran i zanimljiv. Slažem se sa određenim tezama autora, recimo da mi živimo u jednom svijetu koji prolazi duboku intelektualnu i religioznu krizu, u svijetu duboke krize identiteta - ovdje je riječ o identitetu muslimana - u krajnje dehumaniziranom i desakraliziranom svijetu, u kojem su politika, pravo, znanost, pa i religija pomalo izgubili dušu. Evropski čovjek i inače suvremeni čovjek je danas u jednoj strašnoj potrazi za tom izgubljenom dušom, za svetošću. Dakle, slažem se sa reisul-ulemom, iako on to eksplicite u sadržaju Deklaracije ne ističe, ali se između redaka to da pročitati. Također se slažem s tezom koju elaborira u Deklaraciji da u gradnji jedne nove, buduće paradigme svijeta važno mjesto treba da ima i religija. Ne religiozne institucije već religija, što je velika razlika. No, nije on ni prvi, a neće biti niti posljednji koji takvu tezu poentira: i papa Benedict XVI na početku svog pontifikata je ustvrdio kako Europi nedostaje više vjere, više svetosti, više svetih vrijednosti itd. Postoji čitav niz briljantnih intelektualaca koji smatraju da bi 21. stoljeće trebalo biti u znaku afirmacije svetog, afirmacije religioznog i mada se može otvoriti debata o kojim modalitetima ljudske religioznosti je riječ, nesporno je da mi ulazimo u jedno razdoblje strašnog oživljavanja i afirmacije iskustvenog doživljavanja religije koje će se reperkutirati sasvim sigurno i na globalna svjetska zbivanja. I treće, reisul-ulema kritički govori - naravno, nije to ništa novo - o dostojanstvu islama kao univerzalne poruke i nedostojnosti muslimana. Dakle, o beživotnom, sklerotičnom, jalovom, statičnome muslimanskom umu koji nije kadar odgovarati na izazove modernoga svijeta. To su ideje sa kojima se slažem i koje je reisul-ulema dobro elaborirao. DANI: Ima li i onih dijelova Deklaracije sa kojima se ne slažete? SILAJDŽIĆ: Da, ali prije toga treba reći da nije reisul-ulema ni prvi koji je u bosanskome jeziku elaborirao ove ideje s kojima se slažem. Nažalost, mediji uglavnom bilježe ono što pišu, govore i rade autoriteti iza kojih stoje centri političke, institucionalne i ideološke moći, držeći da je to jedini govor koji ima težinu i koji je kompetentan. Baš zato napominjem: brojni su intelektualci kod nas koji su mnogo ranije ta pitanja sasvim ozbiljno postavili u kontekstu individualizma i pluralizma moderne zapadnoevropske filozofske i duhovne tradicije, danas fenomena globalizacije svijeta - u tom kontekstu se postavlja pitanje kulturnog identiteta ne samo muslimana, već i Evrope odnosno njenih građanskih društava. Dakle, ta pitanja su postavljena na jednoj zavidnoj intelektualnoj razini, teorijski analizirana i elaborirana, čak je i jedan simpozij u Zagrebu bio posvećen muslimanskom kulturnom identitetu u identitetu buduće odnosno nove Evrope. Veliki broj tih tekstova je objavljen, ljudi su pisali knjige - ali to nema odjeka. Zapravo, ja samo hoću reći da reis nije prvi koji je 3

elaborirao te ideje, ali dakako jest prvi koji je uzeo sebi za pravo da u smislu jedne Deklaracije artikulira ono što podrazumijeva zasnivanje jednog novog muslimanskog kulturnog identiteta u Evropi. Naravno, taj dokumenat kao i svaki dokumenat ili tekst ima određenih simplifikacija, čak mislim da su određeni dijelovi izvedeni iz pogrešno postavljenih premisa. Moje je mišljenje da je Deklaracija načelno gledano metodički pogrešno postavljena. DANI: Zašto? SILAJDŽIĆ: Zato što je Turska jedna tradicionalno zaokružena kulturna i državnopolitička tvorevina, Turci već stotinama godina znaju za svoj vlastiti nacionalni identitet, tamo su političke i religiozne institucije krajnje razuđene i tradicionalno dobro organizirane. U tako organiziranoj državi nikada nećete biti u dilemi da li muftija govori u ime religoiozne ili političke zajednice, u slučaju našega reisa uvijek postoji takva dilema. On ju svojim nekada neodmjerenim nastupima vani još više produbljuje. Pa se onda zapravo te razine identificiraju što je sa stanovišta bosanske politike jako upitno i jako problematično. Može li on govoriti o stvarima o kojima treba da govore političke institucije Bošnjaka? Ovih dana sam pročitao tekst u jednom katoličkom tjedniku u kojemu se navodi da Vatikan problem katoličkih manjina u islamskome svijetu želi rješavati sa muslimanskom političkom institucijom "Islamskom konferencijom" i da je s tim u vezi u Kairo upućen novi nuncij koji će se isključivo baviti tim problemima. Vatikan eminentno političko pitanje ne želi rješavati sa religioznim autoritetima i institucijama, što ne znači da sa njima ne treba i razgovarati. Osim toga, reis Cerić je neko ko je već pokazao na početku svoga mandata da ne posjeduje dovoljan stupanj integracijske svijesti. Cerić je prihvatio igru razbijanja bivše islamske zajednice, one jugoslavenske, u ono vrijeme jedne moćne zajednice u kadrovskom, organizacijskom i finansijskom smislu. Prihvatio je to na nagovor svojih političkih istomišljenika koji su ga doveli i postavili na mjesto reisul-uleme. On ja tada pokazao da ne raspolaže dovoljnim nivoom integracijske svijesti i pogledajte šta se dogodilo: mi sada imamo nekoliko islamskih zajednica na malom prostoru Balkana, nekoliko reisul-ulema i muftija, veliki broj teoloških učilišta i srednjih škola koje ne bi mogle podnijeti ni mnogo bogatiji ni moćniji kulturni narodi i društva. Sada bi ta ista osoba, nakon što je učinila sve da ona bivša zajednička nestane, da regionalizira mislimane na Balkanu, što je naravno teško izvesti jer niko ne želi da se odrekne položaja kako reisa, tako muftije, pa bi još da institucionalizira muslimane u Evropi koji potječu iz svih sedam kulturnih zona muslimanskoga svijeta. DANI: Koliko ovakva islamska zajednica u BiH pomaže muslimanima u tom procesu historijske kulturne nacionalne i religijske konsolidacije? SILAJDŽIĆ: Da ne budem previše direktan - mislim da reis nema suradnike koji su relevantni i kadri razumijevati ove procese, uz sve poštovanje muftija, oni bi bili sjajno tijelo za jedan krajnje zdrav religiozni ambijent, za sređenu islamsku zajednicu koja je prošla potpuni proces svojega zrenja nakon čega slijedi etapa njenoga dogmatiziranja. Takvo što u historiji religijskih zajednica je nekada prirodno i normalno. Oni su idealni sa stajališta skolastičkoga reformizma i juridičkog (fikhskog) dogmatizma. Ali neka mi 4

oproste: držim da oni temeljne procese kroz koje čovječanstvo i ljudi danas prolaze ne razumiju. Reis je sam, on nema tim intelektualaca koji bi mu pomogli po pitanju utjecaja Islamske zajednice na kvalitetu tih procesa i vrijeme dovršavanja tih procesa, odnosno želju da se oni što prije završe na najbolji način. Po mojemu mišljenju, on je svoj mandat započeo paktiranjem sa političkim ideologijama i elitama i tako radi i danas, mada nastoji da u odre enim kratkim intervalima i selektivno ostavlja utisak kako nema nikakve veze sa političkim institucijama. On zapravo sve vrijeme paktira sa političkim i partijskim organizacijama, a ja držim da je svaka religiozna zajednica nesretna i ne može očekivati nikakve rezultate kada paktira sa političkim ideologijama, svejedno kojim. Ona je dužna da bude servis vjernicima i omogući im da svoju religioznost žive na potpuniji način. To je njena zadaća. Zbignjev Brezinski će kazati: ne može politika više voditi svijet u sretniju budućnost. Ja se slažem s tim - previše je nemorala. Obasuti smo hvalospjevima o slobodi čovjeka, o pravima čovjeka, zaštiti ljudskih prava, o toleranciji. Ti se hvalospjevi izgovaraju za govornicama i na tribinama EU-a, UN-a, brojnih crkvenih zajednica, no svaka ta organizacija ih na svoj način interpretira što govori da čovjek sa svojim vrijednostima ne može biti izvor istine. Nužno je postaviti pitanje ne sakralizacije politike, već sakralizacije ljudi koji se bave politikom. Današnjem čovjeku koji se bavi politikom nedostaje više moralnosti koja će biti utemeljena ne na prolaznim vrijednostima (interesima) nego univerzalnim vrijednostima. Deset ljudi odlučuje o sudbini svijeta, nažalost brojni intelektualci tek stidljivo o tome progovaraju. Šute zbog različitih interesa. Ja sam govorio otvoreno i bio mi je uskraćen ulazak u SAD. Šta sam rekao? Riječ je o tome da ne možemo vjerovati političarima, oni su u raljama nekoliko centara političke i ekonomske moći i ti centri doslovno danas utiču na profilaciju filozofije, znanosti i religije, čak i na sadržaje religije. Centri moći, nekoliko korporacija ekonomskih, odre uje sudbinu i razvoj svijeta. Slažem se sa autorom Deklaracije da ne možemo isključivo vjerovati političarima, da se religiozni ljudi moraju drugačije uključiti u politiku. Ali ne u smislu osvajanja vlasti! Ne. Sveštenici ne smiju biti na političkim pozornicama, oni se moraju uključiti u politički život tako da promoviraju religiozne vrijednosti. Ja bih volio da je Blair iskreniji vjernik, da je George Bush takav, ali po onome što rade oni pokazuju da nisu vjernici i da nisu iskreni sljedbenici Isusova nauka, bez obzira kako ga unutar svojih crkava tumačili. Nije dakle riječ o tome da religiozne zajednice odlučuju o ustrojstvu društva, već da vjerski autoriteti svojim nastupima budu moralni korektiv, da utječu na okruženje, da upozoravaju na moralni barbarizam političara, na njihovu nedosljednost, na njihov pretjerani hedonizam, na zlodjela koja politika proizvodi. Ja sam, naravno, za laičku državu, ali sa blagom korekcijom moralnog značenja. DANI: Govorite o selektivnim pristupima političara, ali zaboravljate recimo da se i reis Cerić drugačije ponaša i govori u Londonu i u Sarajevu. SILAJDŽIĆ: Reisul-ulema se jako selektivno ponaša, što je inače odlika odličnih političara. Nikada u velikim centrima svjetske moći nije krajnje otvoreno govorio o napasti sekularnog fundamentalizma i njegova strašnog utjecaja na pojavu islamskog integrizma ili fundamentalizma danas. Fundamentalni sekularizam ra a integrizam, evropska povijest je puna takvih procesa. I nije fundamentalizam specifika muslimana. No, na izazove tog sekularnog fundamentalizma reisul-ulema ne odgovara. Svi se njegovi govori po evropskim metropolama završe tolerancijom. Šta će on govoriti o toleranciji kad islamska tradicija duh 5

tolerantnosti svjedoči već stoljećima pa čak i unutar evropske povijesti? Europa se u susretu sa islamom u punom značenju te riječi tek upoznala sa idejom multilateralizma. O tome govore prvi ajeti Kur'ana. Uostalom, sve religije svijeta su ponudile program zaštite sloboda drugih ljudi, a druga je stvar što su te zaštite, kur'anske i biblijske, instrumentalizirane, što su do nevjerovatnih granica ideološki zloupotrebljene. To je problem. Moguće je da reis cijeni da se u svijetu politike treba politički mudro postavljati, no ja držim da čovjek sa ahmedijom, koji predstavlja jednu vjersku zajednicu, mora biti dosljedan, argumentiran i ako već govori o pojavi islamofobije i aktima terorizma, on treba i u Bijeloj kući i na mimberi Begove džamije da govori i o uzrocima koji su doveli do strašne integracije, radikalizacije muslimanskog svijeta, što je jedno složeno pitanje. O tome u BiH on je uistinu govorio, ali izvan BiH više stidljivo i krajnje oprezno.

Dostojnost islama - Kur'anska ideja historije
- Gospodin Cerić jako dobro ističe dostojnost islama. Islam je univerzalna religija, intelektualna religija, nažalost muslimani nisu dostojni takve svetosti, takve univerzalne poruke. Umjesto da tu univerzalnu poruku prenose ljudima, da je ucjepljuju u budući civilizacijski kulturni razvoj svijeta, oni ostaju na marginama, u nekom sanjarenju integrističkom, fundamentalističkom, u žalopojkama za prošlošću. Sve to nije u skladu sa dinamičkom kur'anskom idejom historije. Pa Poslanik je došao da razvija historiju. Mi smo obavezni razvijati historiju, mi smo obavezni kao namjesnici Božiji na zemlji, kao najrazumnija bića usmjeravati tokove historije. Svaki musliman je dužan razvijati povijest.

Vehabizam - Podijelio je i mahale i gradove
- Doskora su i moje kolege, ovdje na Fakultetu, a da ne govorim o muftijama, uvjeravali nas kako je vehabizam u jenjavanju. Nije. Nažalost, vehabizam je postao jedna kulturna činjenica. Radi se o jednom integriranom stilu ponašanja u bh. društvo koje strašno utječe na psihologiju ne samo muslimana nego i nemuslimana. Vehabizam kao učenje i stil ponašanja ima svoje uzroke i u BiH, ali ja o tome ne bih sad govorio: reći ću tek da nisu u pitanju samo ratne okolnosti već i neke druge, recimo pretjerana akademizacija vjerskog učenja za koju smo pomalo i mi na Fakultetu krivi. No, vehabizam je podijelio muslimane u BiH, razdvojio sinove i roditelje, supružnike, pa čak i resiul-ulemu i neke imame. Postoje imami koji u BiH vehabijski iz mihraba progovaraju jedno nemušto, dosadno neinetelektualno razumijevanje islama, koje nema nikakve veze sa istinskim duhom niti porukom islama. Nažalost taj i takav vehabizam podijelio je i mahale i gradove i to je problem. Ali ja mislim da upravo reis mora preuzeti veliku dozu odgovornosti za etabliranje vehabizma i njegova razvoja jer nije reagirao sa svojim službama na vrijeme, nije to kanalizirao. Pred poviješću će biti za to zasigurno odgovorni.

6

Karikature i demonstracije: Goli primitivizam
- Demonstracije koje su uslijedile zbog objavljivanja Poslanikovih karikatura nisu me iznenadile. Nažalost, držim da su svi kulturni narodi svijeta strašno opterećeni predrasudama i tih predrasuda se treba oslobađati. Za njih je, nema sumnje, dobrim dijelom i gotovo uvijek kriva politika. No te predrasude su se pokazale po ko zna koji put i kod objavljivanja karikatura. Meni ne bi smetalo da su Poslanika portretirali sa olovkom u ruci, ali sa bombom u turbanu to je provokacija i bezobrazluk koji nema nikakve veze sa slobodom medija niti sa bilo kakvom slobodom. Ali demonstracije koje su se dogodile u BiH samo su potvrda da ne postoji sređen religiozni ambijent. U toj nesređenosti nahrupi goli primitivizam. Meni je žao tih ljudi, imam duboko poštovanje prema njihovoj revnosnoj vjeri da tako kažem, ali tu nahrupe primitivni ljudi koji ne vide dulje od nosa. No, za tu nesređenost su krivi najodgovorniji ljudi u bošnjačkom narodu i naravno nedopustivo je poslati đake na demonstracije.

7