časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja • svibanj - kolovoz 2013.

• issn 1512-5475

Č a s o p i s M o t r i š t a r e f e r i r a n j e u C e n t r a l a n d E a s t e r n E u r o p e a n O n l i n e L i b r a r y / F r a n k f u r t a m M a i n / - h t t p : / / w w w. c e e o l . c o m

71-72

Babić, Barać, Beljan, Brka, Delić, Dervišefendić, Hrgić, Husić, Ibrišimović, Jašarević, Jurić, Kikaš, Kolarić Dumić, Komadina, Lovrić, Meić, Mijatović, Nedić, Pajević, Pehar, Redžić, Sivrić, Skoko, Šimić Tonin, Vladić, Vekić, Vrsaljko

br. 71-72 časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Za utemeljitelja i nakladnika: Glavni i odgovorni urednik: Tajnica: Uredništvo: Lektor i korektor: Grafičko oblikovanje: Telefon/faks: E-mail: Adresa: Žiroračuni: Cijena:

Josip MUSELIMOVIĆ Miro PETROVIĆ Vanja PRUSINA fra Ante MARIĆ, Dragan MARIJANOVIĆ (zamjenik glavnog i odgovornog urednika), Mira PEHAR, Misijana BRKIĆ MILINKOVIĆ Jago MUSA Shift kreativna agencija, Mostar +387 36 323 501 motrista@tel.net.ba Ulica kralja Zvonimira b.b., 88000 Mostar 30 60 21 00000 38 226 kod HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. Mostar, 161 02 000 115 000 30 kod RAIFFEISEN BANK BiH BiH 10 KM, Republika Hrvatska 50 kn, Europa 7,5 €

Mišljenjem Federalnog ministarstva prosvjete, znanosti, kulture i športa br. 08-91-4/97. od 3. 3. 1997. glasilo Motrišta upisano je u evidenciju javnih glasila pod br. 661 i oslobođeno plaćanja poreza na promet proizvoda.
Ovaj broj je tiskan uz potporu Matice hrvatske Zagreb i Fondacije za nakladništvo Sarajevo.

br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

rukopis Nikola ŠIMIĆ TONIN: Lovac na jelene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 književna radionica Amir BRKA: Avdina posmrtna pjesma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Nikola ŠIMIĆ TONIN: Lovac na jelene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Ljubica KOLARIĆ DUMIĆ: Hodajući pored tebe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 Anton KIKAŠ: Pjesme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Darko KOMADINA: Grad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24 Franjo SKOKO: Stihovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26 Krešimir HRGIĆ: Zrnca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28 učilište Prof. dr. sc. Vanda BABIĆ, Denis VEKIĆ: Od Lutvine kahve do 4 sobe gospođe Safije . . . 29 Dr. sc. Slavica VRSALJKO: Odlike sintaktičkih konstrukcija razgovornoga stila hrvatskog jezika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 Perina MEIĆ: Prava klasika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48 Sead HUSIĆ Beli: Lirsko i povijesno u suvremenoj bosanskohercegovačkoj poeziji ─ Mile Stojić, Među zavađenim narodima . . . . . . . . . . . . . . 59 Anita PAJEVIĆ: Rekonstrukcija slavenske mitologije u djelu Priče iz davnine . . . . . . 77 Ivana BARAĆ: Sam sa svojom zvijezdom – pjesnička žetva fra Janka Bubala . . . . . . 93 mozaik Sulejman REDŽIĆ : Svojevrsni „bestseler“ u okolišnoj literaturi . . . . . . . . . . . . . . . . 111 Silvija DERVIŠEFENDIĆ: Umjetnica kao zaboravljeni junak u nostalgičnoj potrazi za minulim vremenom u eri ekomonije slobodnog tržišta . . . 114 Nihada IBRIŠIMOVIĆ: Hidronimi ilijaškog toponomastikona . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118

čitaonica Zlatan DELIĆ: Kultura odgovornog kritičkog mišljenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131 Iva BELJAN: Novi stari svijet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140 Vlado VLADIĆ: Sv. Josip – djevičanski djevičin zaručnik i otac Isusov . . . . . . . . . . . 144 Adnadin JAŠAREVIĆ: Bosanskohercegovačka fantastika na bespućima socrealizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 150 Fabijan LOVRIĆ: Slike emocionalnog svijeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155 Ivan SIVRIĆ: Vae victis . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 Fabijan LOVRIĆ: Sustavna ravnoteža priče . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 168 Mato NEDIĆ: U znaku Žene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 170 Dr. sc. Anđelko MIJATOVIĆ: Važan historiografski prilog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 172 Mato NEDIĆ: Spomenik životu Hercegovine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175 Sonja JURIĆ: Pogled u dubine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177 ljetopis Mira PEHAR: Kronika kulturnih događanja u Mostaru travanj - lipanj 2013. . . . . . . . 181

književna radionica

Amir BRKA
AVDINA POSMRTNA PJESMA Dugo sjedi tu, sam, gleda kroz staklo, pogled mu je posuvraćen - pa o čemu on to, tako, misli i premišlja...? Eno, na ulici, moj je sin. Za sat, ili dva, i kćerka će proći, a on će, znam, i dalje tako... Svikli su se, svi već, na pjesnika... Sjeti li se mene, barem tada, kad oni, moja djeca, u obzor mu zakorače...? Onda, u onoj kafani, kad popili smo piće, za koje, ni on ni ja, nismo mogli znati da je posljednje nam skupa, on je bio tužan. Govorio je, sjećam se, o čovjeku, nekom prijatelju, koji mu je kazivao da, kad ga pitaju koliko godina ima, odgovara: “Ne znam... Možda deset, petnaest možda, ili dvadeset, ili jednu - kako bih, to, ja mogao znati...? Ove što su bile, njih više nemam...” Zbunjen tom logikom bijah, i kazah mu nerazumna da je, čak i glupa, smiješih se tada... Ali, evo, druga je godina otkako znam da, u tom času, ni godinu više ja imao nisam. A sad - niti minut nemam, čak ni jedan sekund...

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

|9

Ali, gle, svo vrijeme svijeta sad je moje, jer ono, odavde, nikakvoj ljudskoj, jadnoj, djeljivosti ne podliježe. Pa se tako i ne zove; štaviše: te riječi, ovdje, zapravo i nema. Stoji druga, čista, i naoko jasna, a, opet, zbunjujuća, i zapanjujuća... Jer, kako da se shvati ono što se njome imenuje...? Jer šta, uopće, vječnost značiti može...? I sve druge riječi, ova, nepojamnim čini, razvodnjava slike, i spoznaje, čvrste što su bile, vrijednost svaku poništava, životu, i svijetu. Evo, pedeset je, kojih ni on, sada, više nema, ali ima, tamo, ono sve što još se zbilo nije. Sa toliko svojih, nestalih godina, nestao sam i ja, iščeznuo iz njegova svijeta. A vječnost, bešćutna - cijelu bih ju dao za dan još jedan s vama..., za sat jedan, vapim, i za minut samo... Tebi se obraćam, jer, onda, davno, u ratu, metak kad mi je prošao kroz glavu, napisao si, pamtiš li, u novinama, da ne mogu poginuti. I bio si tad u pravu: imao sam još vremena... Stoga, sjeti me se, molim, vrati me, barem ti, u svojoj mísli... Čeznem, prijatelju, za varljivim svijetom, opsjenu žudim, u kojoj vi ostali ste... Dozivam te, ovim glasom grobnim, iskidanim, možeš li me čuti...? (lipanj 2013.)

10 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Nikola ŠIMIĆ TONIN

LOVAC NA JELENE ravnica se propinje u kriku nenavikla na lavež i viku metak u cijevi jelenju vreba riku svitanjem miriše vjetar u kosi u nabrekloj žili strast lovačka gori sve su ljenji sunčevi zaveslaji u graji svod nebeski taji ko dvije zvijezde padalice u noći ugasle jelenje oči

OSVIT Ne dam da sam plijen pauka tmine iz topla pepela noći dani se dan mome pragu žice glazbala zore prsti sjene glas zvuk zvonki osvita

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 11

VOJNIKOVA LJUBAV Pred nama je pucala ravnica, parajući k’o noktom, očne nam zjene, žurili smo kavani prvoj, predati se nalijevanju, dok iz nas ne krene. Same među sobom, šaputale su rakite skrite, noć ova neće biti ista, k’o sve druge izlizane vojničke noći, u suton sam, tvoje me zapališe oči. Mislio sam tada, vičan sam, svakom potezu i vicu, za osvojiti ženu, trebaš joj naći žicu! Sve su to bile kučine i trice svu noć sam udarao u pogrešne žice! Vjetar povija trave vlati, gazimo, u korak blatni. Ispod kacige usta pjene, mrzlom rukom brišem sline ... Kopljem u trnje poslije boja, rekla si od prvog trena bio sam ti drag, ne toliko da bi bila moja! Dokučio nisam što ti se po glavi mota! zašto je suđeno sreći, tek osmijeh biti, na usnama života!?

LJUBAV U PADEŽIMA NOMINATIV (Tko, što?) - Ja! GENITIV (Koga, čega?) - Tebe! Gledao sam očima, kojim nas drugi vide... DATIV (Kome, čemu?) - Tebi! Tekao sam kao rijeka svom moru... AKUZATIV (Koga, što...volim...?) - Tebe! Ubojicu svake radosti... VOKATIV (Oj! Ej!) Varalice kažu da su ispravile sreću... LOKATIV (O kome, o čemu?) - O srcu ...!? Trag srca su suze na licu... INSTRUMENTAL (S kim, s čim?) - S tobom!? Poput zakrivljenog akcenta u prostoru, snijeg da sam, s’ neba što se mrvi, za tebe bio bih, crna mrva snijega.

12 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

ASKIN PLES U Gradskoj kavani to bi kavu su pili pjesnika dva i Bela. Ivo uglađen gospodin. Bela dama. Miroslav se nosio s tim ne reče ni riječi svaki daljnji susret u nasluti spriječi. U agoniji stvaranja Pjesnika dva na daskama što život znače Proklete avlije duša Ivina Aska Pleše Askin ples.

ĆILIM Kada more ćilim tka, Valova mu kapi, Pomažu ćilim tkati. Gdje koji galeb svrati, Kao tkalac ćilim tkati, Il’ u tkanje se utkati. Bijela lađa sred ćilima Usidrena znade stati, I u tkanje se utkati. Ribari mu cijele mreže, Znaju dati, Da se ćilim može tkati. Od nekuda dupin svrati... Nije dupin za to tkanje, Već je dupin za igranje, Za parati mora tkanje. Drage, 23. 10. 2012.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 13

OLUJNA OBIJEST Nešto u zraku, olujna obijest, crni grmi oblak, usidren u sadašnjost... Jednoličnost bonaca mirnoća zakutka, na kraju svijeta, dalje i dalje, i od udaljene daljine dalje, dalje. Valjaju valovi kameni brod na vezu, uz kraj neba, uz onaj isti kraj kraj, pada na zemlju... Neutralnost gibanja stajačica ustajala kamena Vis. Ostatak svijeta pogled nedohvatni Jadran smaragdni, u pustoj modrini voda i nebo jedno. Labirintska struktura tišine. Čuti šum sa žala kameno tijelo grije sunce. Vrvi životom staza, tvrdi krš otok lomi utrobu plodnu od početka do sada. Noćnu tišinu budi mraz, tonu u crni mrak i san, Ravnik, Greben, Budihovac, Paržan... Dolaška Draga, 11. 11. 2012.

14 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

ZAGREBAČKE JESENI Ništa nije, kao što su, zagrebačke jeseni, kad’ se, starogradskim ulicama, prospu zreli kesteni... Šestinski kišobrani, s’ kapima kiše bišće, opalo jesenje lišće... Gredeljevi tramvaji, kraljevi ulice, jesenje melodije, sjetne, škripe... Trinaestica- Žitnjak... Sedamnaestica- Prečko... Šestica- Črnomerec... Dvanaestica- Ljubljanica... Četrnaestica- Zapruđe... Jedinica- Zapadni kolodvor... Kaptol, Trg Bana Kvatrić, Dolac, Novi Zagreb, Ilica... Jedan grad, a tisuće lica... Trg Bana, 2. 10. 2012. SPONA KOJA SE NAZVA ČOVJEK Čitajući Ethana Allena u životinjskom tijelu oživljen prirodno baštini prirodu zla prirodu dobra svejedno proizvoljno uređuje sebična stara smjesa svih bića našega uzrasta u svemiru u upotpuni skala bića spona koja se nazva čovjek na kraju krajeva propustiti ne biti bolji nego što bi bio da uopće ni postojao nije. Plavno kod Knina, 29. siječnja 2013.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 15

ODA PJESMAMA / ODA LJUDIMA Postoje neke pjesme, kao što postoje i neki ljudi, koje / koji, nisu prispjele / i, nigdje, ni u jedno društvo, ni u jednu knjigu… Pa opet, kriti / tajiti, da ih nema, da ih nikada nije ni bilo, da se nisu ni rodili, da nikada nisu ni napisane, ne dati im se isplakati… ne dati im se ispjevati… Valja i za njih, takve kakvi jesu, valja i za njih takve, kakve jesu... znati, …pa im i bilo suđeno na groblju riječi skončati…

16 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Ljubica KOLARIĆ DUMIĆ

HODAJUĆI PORED TEBE Hodajući pored tebe Razmišljam Kako svaki put predosjetim Kada ponovno dolaziš. Sa suncem ili u kiši Meni je svejedno, Uvijek znam kad si u blizini. Čujem ti korake Iako te nikad ne vidim. Trag mi se urezuje u stopala Dok tiho krećem za Tobom. A meka prašina Odavno srasla S mojim bosim nogama U svakom je mojem koraku. Pa naša staza ostaje Bez mojih ili Tvojih tragova. I glas tvoj jasan Odjekuje Premda mi ništa ne govoriš. Miris tvoje kose dopire iz vrtova Kraj kojih često prolazim. Dok te tražim među stablima, Tvoje se ruke kao grane Spuštaju na moje dlanove. I tako hodamo zajedno, Ti pored mene, Ja pored tebe. I više nije važno Jesi li misao ili samo sjena. Ili si proljetni vjetar, Nemiran i razigran. Možda si samo snježna pahulja Sljubljena sa suzom na trepavici, A ja koračam sve brže Snatreći kako hodam Pored tebe.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 17

JOŠ UVIJEK TE ČEKAM Čekam te s bolom i čežnjom, Vjetar me okreće kao igračku. Dok mi kiša natapa odjeću, Promrznuta stojim na raskrižju. Dugo te nema, Ni jučer nisi došao, Ni prošle jeseni Kad je kiša isto ovako padala. Sklopila sam kišobran, Suze i onako ispod njega padaju. Obrazi su mi hladni, Ruke mokre, Na sebe već dugo ne mislim, Ti si mi stalno pred očima. Smiješ se samo zjenicama Ili se u njima ogleda Nasmijano lice davne mladosti. Šutiš u mojoj šutnji, Budiš se u svakom jutru, Svake večeri Zajedno gledamo zvijezde. Pripadaš i ovoj boli I čežnji, Vjetrovima i kišama U kojima te još uvijek Čekam.

U OČIMA ONIH KOJI ČEKAJU Tko je izmislio čekanja, Zaboravio je Patnju onih koji čekaju. Ili pripada bogovima Kojima bol nije zadana, Koji ne znaju Za prokletstvo dvaju susreta. Kako je onaj drugi uvijek teži Za sljedeći odlazak I novo čekanje. Dok plaču ulice Ili se smiju plačući, A svjetiljke samo trepere U nemoći da progovore O onomu što su vidjele U očima Onih koji čekaju.

18 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

BEZ TEBE Ovdje se djeca smiju i bez tebe, Snjegovi se otapaju svakog proljeća, Nebo se plavi, Mirišu rani cvjetovi, A ti ništa nisi naučio. Da se prolaznost natječe s vječnošću, Da je dan jednako dug S tobom i bez tebe I noć puna tame i utvara. Da sam izgubila snagu krila Pa ne mogu poletjeti za tobom. Mirno sam te pustila Da nastaviš let bez mene, Nimalo ne pokazavši Koliko sam se bojala tvoga odlaska Pokušavajući prema nebu sreće, U blizinu tvojih letova Još jednom poletjeti. Već spremam torbe I bacam posljednji pogled Na slomljena krila, Kao srce pred tebe. Krećem po ostatak radosti Zbog koje još uvijek zadrhtim Kada te zamislim kraj sebe. Ako te ne stignem Sa slomljenim krilima, Hoću li moći zaboraviti Let nebom I nastaviti put zemljom Bez tebe.

ZNAŠ LI ŠTO MOŽE LJUBAV Znaš li da je ljubav neograničena Kao svemir. Crna kao dubine noći bez zvijezda, Jasna bez ijedne riječi Kao glazba. I teška kao suza Očiju koje gledaju u daljinu Hvatajući posljednji odbljesak Sunca na zalazu. Znaš li da je ljubav kao poljubac U neizgovorenim riječima, Koje drhte Na stisnutim usnama. Znaš li da nas zagrljaj može Učiniti besmrtnim Ako zaboravimo vrijeme I svemir I prolaznost.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 19

POVRATAK Zauvijek sam ostavila Isprepletene ruke Među proljetnim vrbama, Slike u vodama Koje nemirno protječu Između dvije klisure. Otiske bosih nogu U mekoj prašini I duboke tragove U bjelini dalekih zima. Ne znam je li povratak Samo obećana livada Raširena među obzorima, Pogledi stisnuti iza zavjesa Na otvorenu prozoru, Ili tek preskočeni sutoni Novih rastanaka. Tužno je spremati se na put, Radovati se povratku, A ne znati Što kriju pritvoreni prozori. Je li sve isto kao onog Proljeća Kad su nam ruže mirise Prepustile. Kada snovi o odlasku Nisu sadržavali Strah od povratka. Bojim se zadnjeg koraka I posljednjeg susreta Bez rastanka. Možemo li biti izgubljeni Zajedno? Naći se ponovno, Strah podijeliti na dvoje. I tako udvoje Zajednički krenuti Na mjesto prvog sastanka.

20 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Anton KIKAŠ
DUŠA MI SE TIHO GASI Jesen 1991., ćelija beogradskog vojnog zatvora Zatočen sam već predugo, to najbolje duša znade, dok prodire kroz nju vlaga, a zidovi tijelo hlade. Tražio sam da me puste da se branim sa slobode, al se plaše duša moja može tajno da im ode. Otvorite makar prozor zadnji put vas duša moli, jer uskoro dušu neće ništa moći da zaboli. Možda će mi jedna topla zraka sunca produžiti život srcu koje teško, teško kuca. Ostali su zadnji sati al neću vas kleti lagano se duša gasi u tišini ja ću mrijeti.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 21

HRVATSKA JE SAMO JEDNA Kolovoz 1995., dan nakon “Oluje” Čekali smo, dočekali, da i nama sunce svane, živote su mnogi dali za sve nove, bolje dane. Pokazali mi smo svijetu kolika je ljubav naša zablistat će divnim sjajem, Lijepa naša, Lijepa naša. Sve do neba nek se čuje, neka svijetom odjekuje: “Hrvatska je samo jedna, nema zlata tako vrijedna.” Htjeli su nas uništiti, ali im se nismo dali branili smo samo svoje, nismo im se mi predali. Sad je vrijeme opraštanja, ali ne zaboravljanja. Sjedinimo snage naše, procvjetat će zemlja, kamen, za budućnost Lijepe naše…

LJUBAV Duboko osjećam kako lagano zapaljeno nebo, sa svojim raspjevanim zvijezdama, plamti i opija dušu njenu i moju. A jedan anđeo sam se iz neba izdvojio kao da nam nosi tajnu poruku svoju. Naš beskrajni pogled luta u daljinu i nestaje diveći se šarenilu i ukrasu zvjezdanog sjaja i nije ni čudo što već satima luta i samo ponekad uzdahne kad se usne za trenutak samo malo odvoje, a naša tijela, jedno u drugo, još dublje utonu. Iz svake zvijezde svjetlost se rađa i otplovi, kao u snovima, najljepša zvjezdana lađa. A mjesec svojim blagim sjajem dodatno očarava ovu nezaboravnu noć, koja se nikad više ponoviti ne će. Iako bez sna, noć brzo prolazi i ne mogu povjerovati da dan već lagano dolazi a žudnja i strast ljubavi i ne pomišljaju splasnuti. Odjednom žarka želja, kako prespavati dan da bismo ponovno mogli nastaviti, uživati i sanjati raspjevanu zvjezdanu noć i ljubav.

22 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

SAMO VUKOVAR 18. studenoga 2011., uz 20-tu obljetnicu grada heroja Nadvili se svi oblaci svijeta kao da će bura i oluja nebom svijetle neprijateljske rakete Bože mili, što li nam se sprema. Neprijatelj tuče sa zemlje i zraka uništiti hoće i ljude i zgrade, vukovarski branitelji složno biju boj da obrane ognjišta i narod svoj. Poštedjeli nisu ni stare, ni mlade žarili su, palili su, mučili i ubijali zato će ih, za sve ove grijehe, bilo kada, stići Božja pravda. Vukovar je iz pepela procvao a iz tame svjetlost obasjala život, mladost ponovno se rađa a Dunavom opet plovi; crven, bijeli, plava lađa. Isplakane rijeke suza za nedužne što ih s nama nema za njih Dunav ponosno će teći, cijelom svijetu istinu će reći. Spomenike podigli su mnogi nek svjedoče i nek hrabro stoje, Vukovar je vječno hodočašće i molitve koje prestat neće. Vukovar je zlatni svjetionik što će vječno prkositi i sjati, dok je vijeka, dok je svijeta, tu će navijek živjeti Hrvati. Klanjamo Vam se, branitelji sveti, što Hrvatska vječno će svijetliti za sve one što ih više nema molit ćemo, u sva buduća vremena.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 23

Darko KOMADINA
Grad šuti grad je šutio. u drvoredu tišine. tek zvukovi peta na ulici prašine i sitni novac u džepu probiše granicu slijepu kad nas se dvoje ne čujemo više. šutnju grada napetost ujeda moj lik s tvojim sjeda na mjesto gdje se kroz nebeske kiše što se na nas bezobrazno sliše naše usne prvog puta poljubiše. sada grad šuti. a mi gladni svojih tijela prokleta budućnost cijela izgleda sve već briše prošlost blaga mrtvački diše grad šuti, mi šutimo više. Ja sam ja sam sunce krvavo i nevino usred mraka što stvori dan što umre kad umru tvoje oči... ja sam onaj što svoju obalu od sebe otkida i baca je u svoju rijeku... ja sam u svakom dijelu kojega ste odrezali... ja sam ono zlato prosuto među brdima... ono sam skriveno, mjesto za dvoje. istina i laž. drveni kovčeg za vaše trikove. zipka za nerođenu djecu. ja sam majka i otac svih vas. onaj sam što upija plač nesretnih onaj sam što se smije smijehom blaženika. utočiste zalutalih. put slijepim dušama bez srca. spona raskinutim nitima života. onaj sam kojeg ubijate i onaj koji živi u vama. ja sam grad.

24 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Kada bude kraj riječi se lome poput stakla kad prođe vrijeme i proguta dodire i kretnje... zaboravit ćete moj smijeh moje oči, boju mojih očiju nećete pamtiti... vjetrovi će i dalje plesati sunce će grijati vaša lica mjesec će morem upravljati dovijeka. na nevidljivoj niti postojanja u sekundi davno zapisanoj ja sam nestao. ostat će kamena utvrda. hladne moje kosti s hladnim zidom postat će jedno. ljudi će i dalje pjevati. dalje će svirati glazba. more će se pjeniti. krošnje u proljeće bit će rajskim cvijetom obasute. svaka travka zaboravit će da ju je moja noga zgazila. kada bude kraj. kada crna traka osvane na mom nasmiješenom licu.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 25

Franjo SKOKO
I. Praznina je ruka koja me vodi do vrtova  gdje vrijeme kao naga djevojka stoji prepuštena mojim strastima. Pravim od gline gradove mistične srednjovjekovne s ulicama od dubokih rijeka i ulice s krvlju nevinih. Praznina je ruka koja me vodi. Vrijeme kao mrtva ptica leži I mislio sam da imam vojsku odanih Ali oni okrenuše leđa I za sobom ostaviše spaljene gradove srednjovjekovne mistične. Praznina je ruka koja me vodi Vrijeme je porodilo proljeće ali bez pupoljaka i cvjetova i zelenila već se samo osjećalo doba srama Imao sam dvorove bliskih ali naoštriše noževe pošto sam im dao svoje ruke. I kuga je harala i usmrtila kraljeve podanike ali ostadoše dvije lude ali oni su se samo pretvarali da su ostali premda tijela zvijezda jesu zapetljana u drač i premda ove noći jesu samo zvuci svemira i premda čujem krv kako kola u njihovim rukama Kao suvišne rijeke riječi Kao suvišna magma sna ja ipak uzimam nož i crtam Obruč (na pijesku) vječnost i trenutak prolaze kroz (ja u nepromjenjivosti) Suvišne kule valova, ta vjetar je šutnja Oni slikaju bezgraničnost, osjećam glavobolju I neku užasnu prazninu Povlačim crtu (u pijesku) od Istoka k Neptunu K srebrenom stablu jabuke što je izraslo na staračkim rukama svemira; Gradovi u daljini, sloboda u oblacima. žljebovima i morima; Hvaljen Isus u Kućama slamnatim, ja sam i dalje praznina Premda je mjesec mrtav (večeras), samo večeras: ptice, crvene, izranjaju iz maglene noći u vječnost Premda je mjesec mrtav (večeras), samo večeras: zaboravljeni leptiri gore u mraku I rekoše mi: ljepota je miris zločina i vanilije u kraljevim snovima Kad je posljednji starac preminuo u crnom gradu ostala je praznina koja ga je vodila   I proljeće je pretvoreno u strah

26 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Pjesma očajanja Crno stablo nakraj neba sred pustopoljine ono sniva o gnijezdima sunca crno oko srama Primičem se stablu od blata i oblaka Jedino sam k tebi htio doći Crno stablo nakraj jezera; rijeke plamteće užasa, jedino sam smrti i išao Crno stablo! Crno drvo onkraj crnog svemira Jedino tebi pjevale su ptice i ribe i čamci i tjelesa u groblju postaju granje žutih cvjetova Crno stablo! Mrtvaci jesu hladni i crni, strani kao mjesec Moje ruke ubile su vjetar sad sam kažnjen trajanjem Koga sam zvao? Koga ljubio? Drač! Crno stablo nakraj jezera rijeke plamteće užasa jedino sam smrti i išao

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 27

Krešimir HRGIĆ
ZRNCA Sumorna vlaga Voćke davno cvjetale Ljapavi snijeg *** Velebit rosan Visoko gore oblak I par gavrana *** Velebitski vis Veleban. Zvuk motorke A duša  drhti *** Velebite naš Ne znadu cijeniti Zrak što nam daješ *** O more duboko! Ružnom gradnjom skriveno Bonaca suzna *** Nord. Nipon trešnja. Cvat krasan, ma bez ploda. Čezne za Domom. *** Trešnja u cvatu. Ne plodi na sjeveru? Čezne za Domom.

28 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

učilište

Prof. dr. sc. Vanda BABIĆ Denis VEKIĆ, asistent

Sveučilište u Zadru vbabic@unizd.hr, dvekic@unizd.hr UDK 821.09 Izvorni znanstveni članak

Od Lutvine kahve do 4 sobe gospođe Safije
između legende i autentičnosti
Ključne riječi: gostionica, priča, turizam, književnost, Safija Analizirajući književnoumjetničku tvorevinu naslova „4 sobe gospođe Safije“, pokušava se utvrditi njena autentičnost i autohtonost kroz pripovijedne elemente i korespondenciju s formom legende. Doživljajni aspekt ove priče/legende utjecao je na nastanak ugostiteljskog objekta u Sarajevu te mu služi kao dokaz autohtonosti i poticaj tradiciji. Navedena priča se povezuje i u usporednoj analizi promatra s pričom o ugostiteljskom objektu „Lutvina kahva“, koja je prezentirana u djelu Ive Andrića „Travnička hronika“. Slučajevi interferencije legende i priče nisu jedino ostvareni s pričom „4 sobe gospođe Safije“, postoje i drugi primjeri u književnosti gdje se narodna predaja inkorporirala u književnoumjetnički tekst i kroz perzistenciju ostala ukorijenjena u suvremenom društvu kao dio kulturne i tradicijske baštine. Restoran „Lutvina kahva“ u vlasništvu je Islamske zajednice, a od 1998. godine objekt je pod zakupom Hasana Dervića.1 Ovaj restoran nalazi se na lokaciji Plava voda i predstavlja autentični ugostiteljski obrt koji je postao svjetski poznat upravo zbog djela književnika Ive Andrića. U svom proznom djelu Travnička hronika2 Ivo Andrić je opisao
1  http://www.klix.ba/vijesti/bih/austrijski-princ-je-kahvu-u-travniku-platio-dukatom/120418150 (27. 8. 2012.) 2  Ovdje se služimo izdanjem Travničke hronike iz 2001. godine.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 29

„Lutvinu kahvu“ i dao joj značajno mjesto u romanu. Upravo zbog toga što je početak i kraj radnje smjestio u ovaj znameniti ugostiteljski objekt, Andrić je istaknuo društvenu vrijednost „Lutvine kahve“ kao mjesta gdje započinje i završava radnja romana. Može li se pretpostaviti da je zbog ljubavi prema kavi smjestio početak i kraj radnje u objekt gdje se pripravljala najbolja travnička kava? Takva pretpostavka bila bi pretjerana i nedokaziva. No, nije bila potrebna ljubav prema kavi da bi se jedan ugostiteljski objekt uvelo na vrata književne realnosti. Ugostiteljski objekt kao mjesto početka zapleta toliko je poznat književnicima da je gostionica postala književni topoi, mjesto koje po svom značenju i po svojoj funkciji zavređuje posebno mjesto u književnom djelu. „Lutvina kahva“ kao povijesni lokalitet zavrijedila je svoje mjesto u književnosti upravo zato što je Andrić odabrao gostionicu kao mikrokozmički topos. U ovom radu će se promatrati smjerovi i utjecaji gostionice na književnost i utjecaju književnosti na razvoj gastro-turizma na primjerima „Lutvine kahve“ u Travniku i restorana „4 sobe gospođe Safije“ u Sarajevu. Povezivanje ovih dviju lokacija u istraživanju je opravdano iz razloga što se oba objekta nalaze u središtu Bosne i Hercegovine i u sprezi su s pričom, pripovijedanjem, književnim tekstom i usmenom književnošću. Budući da se opisane gostionice u književnosti mogu nazvati svojevrsnim književnim toposom, u ovom radu će se promatrati sociološka i književna sfera gostionice kao književnog toposa i međusobni utjecaj književnosti i životne stvarnosti. Za razliku od „Lutvine kahve“, restoran „4 sobe gospođe Safije“ ima obrnut proces vezivanja ugostiteljskog objekta i književnog teksta nego što je to bilo do sada poznato u književnosti, a upravo o tome će biti više rečeno u ovom radu. Gostionica je u književnosti često prikazivana kao mjesto gdje se susreću i razilaze različite kulture i mišljenja. U europskoj književnosti gostionica je mjesto koje nudi toplinu, prijateljstvo, glasine, hranu, piće i bijeg od svakodnevne muke. Često književna gostionica nudi prostor za stvaranje novih teorija zavjere, novih filozofskih pravaca koje osnivaju težaci i bezimeni puk. (Earnshaw, 2000:1) Posredstvom takve realnosti u neretvanskoj dolini se i danas može čuti poslovica: „Što veća birtija – veća politika.“3 U engleskoj književnosti topos gostionice zauzima vrlo važnu ulogu i često predstavlja mjesto gdje prestaje statičnost društva i počinje radnja motivirana događajima koji utječu na društvo. Primjerice, radnja Canteburijskih priča počinje u gostionici ili, kako bi u Engleskoj rekli u pub-u ili inn-u. Budući da su Canteburijske priče nastale između 1372. i 1400. godine nije pretjerano reći da engleska književnost počinje upravo gostionicom. (Earnshaw 2000:5) Početak književnog djela gostionicom u Canteburijskim pričama značajan je za usmenu književnost i književnost uopće jer je njen vlasnik, Harry Bailly, nudio nagradu u obliku besplatne gozbe za onog hodočasnika koji mu ispriča najbolju priču. (Chaucher 1986) Ovaj podatak izravno dovodi u vezu pisanu književnost i usmenu književnost koja se očituje u nagradi za najbolje ispričanu priču čija je zadaća zabava društva koje se okuplja u svojevrsnom društvenom mikrokozmosu - gostionici. Gostionice su na poseban način zanimljive književnicima jer im one daju priliku da na jednom mjestu okupe različite likove i karaktere, putnike, mještane, obrtnike, bogataše, bludnice, plemiće, pa čak i kraljeve na proputovanju. Za mnoge engleske književnike
3  Ova poslovica, prema dosadašnjim saznanjima i u ovom obliku, nije zapisana nego postoji kao dio usmenog izričaja implicirajući interferenciju ugostiteljskog objekta i razmjenjivanja informacija između posjetitelja.

30 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

gostionica je upravo pravo mjesto za početak priče i sami engleski čitatelji su srodni s tom idejom u književnosti. Turisti koji posjećuju Englesku su često suočeni s predodžbom Engleske kao zemlje „inn-a“ i „pub-a“ i suočeni s činjenicom da je engleska književnost esencijalni dio kulturnog identiteta engleskog naroda. Kada se povežu sve ove osobine, može se steći predodžba o tome što gostionice znače za Engleze i englesku književnost. (Earnshaw 2000:5) Canteburijske priče nisu jedino djelo koje svoju radnju započinje gostionicom. Čuveno djelo Alexandera Dumasa (1994:5,6) Tri mušketira također započinje radnju već na prvoj stranici sukobom u gostionici K slobodnom mlinaru. Iz prvih rečenica ovog romana može se uočiti autorov komentar kako se ljudi, kad god je nekakva panika ili ulični nered ili uzbuna u pitanju, u panici skupljaju pred mjesnu gostionicu. Takva autorova implikacija na neki način opravdava mjesto početka radnje romana budući da je roman započeo grajom i sukobom. Roman Križari Henryka Sienkiewicza (1960:7) također započinje u gradu Tinjcu u krčmi K divljem biku. Nadalje, Kći Lotrščaka Marije Jurić Zagorke (2006:8) započinje prizorom u bezimenoj krčmi i oko nje. (2001:5) Budući da je jedna takva lokacija u prošlosti bila zaista mjesto okupljanja različitih fizičkih, mentalnih i duhovnih profila, nije nelogično što su pisci koristili gostionice kao mjesto koje se može okarakterizirati kao cjelokupno duštvo u malom. Svojevrsni socijalni mikrokozmos koji na reprezentativan način objedinjuje sve osobine društva u kojem je smješten. Nije nepoznato da u književnosti postoji određeni topoi koji postaje arhetipski motiv nekog književnog djela ili čitavog književnoumjetničkog pravca. Takvi topoi reprezentativna su slika društva, prostora i vremena u kojima se odvija radnja. Upravo zbog uzajamnog utjecaja stvarnosti gostionice na književno djelo zanimljivo je promatrati međusobne utjecaje između gostionica i književnih tekstova i obrnuto. Utjecaji se kreću obostrano i nekada je teško odrediti tko je inspirirao koga. Stvarne gostionice su često mjesto radnje književnih djela koja su zasnovana na poetici romantizma, realizma i moderne. Tako je predodređen smjer inspiracije koji se kreće od stvarnih lokacija do književnog djela. Zaista su rijetki, ali ne i nepoznati slučajevi gdje su izmišljene književne gostionice poslužile kao predložak za otvaranje stvarnih gostionica. Takav obrnuti proces inspiracije je zanimljiv jer pokazuje kako književnost i književni tekst može djelovati u komunikacijskom aspektu i kako može mijenjati objektivnu stvarnost posredstvom književnoumjetničkog teksta. Upravo taj obrnuti inspiracijski proces je središte našeg istraživačkog zanimanja. U opisu Travničke hronike „Lutvina kahva“ je mjesto gdje se stvara svojevrsno proročanstvo koje je komentar na društveno-povijesno stanje Bosne koja u tom povijesnom trenutku, dolaskom političkih izaslanika dvaju moćnih i reprezentativnih carstava zapadne Europe, dolazi pod prismotru europske politike. U „Lutvinoj kahvi“ se nalaze pripadnici različitih društvenih slojeva koji međusobno komentiraju trenutačno stanje Bosne. (Andrić 2001:5,6) Na taj način Ivo Andrić uvodi čitatelja u prostorni mikrokozmos travničkog društva koje iznosi svoje stavove na mjestu koje već poprima oblik političke tribine gdje se argumentirano diskutira. Takav prikaz Travničana čitatelja podsjeća na okupljanje građana na antičkim forumima, na mjesta gdje je dopušteno, uz veće ili manje zabrane, govoriti o tekućem društveno-političkom stanju i statusu. U književnosti koju su baštinila barbarska kraljevstva zapadne i istočne Europe funkciju antičkog i rimskog foruma zamijenile su krčme, gostionice, taverne i prenoćišta. Takvu funkciju ima gostionica „K slobodnom mlinaru“ u romanu Tri mušketira Alexandrea Dumasa:

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 31

Više građana, spazivši kako su žene nagrnule u bijeg prema ulici Grande (...) pođoše prema gostionici `K slobodnom mlinaru´, pred kojom se okupila, rastući iz minute u minutu, radoznala i bučna gomila ljudi. (Dumas 1994:5). Tradicija prikazivanja gostionice kao društvenog mikrokozmosa nije zaobišla ni Travničku hroniku, koja nije započela ni na dvoru, ni na ulici, ni u kući, već u gostionici. Zbog značajnog književnog utjecaja djelo Travnička hronika, kao i likovi u njoj, postali su poznati širokoj svjetskoj publici. Također su mnoge lokacije iz svjetske književnosti postale općepoznate u suvremenoj kulturi te su s vremenom zaslužile kultni status pa danas služe i kao turističke lokacije i kao stvarna mjesta koja plijene pozornost kako u turističkom tako i u književnom smislu. Primjerice, balkon s kojega je Julija slušala ljubavne poruke svog Romea, ili Odisejev rodni otok Ithaka. O pronalasku Odisejeve „palače“ pisalo je na hrvatskom portalu Index.hr4 te sada Ithaka može turistima i književnoj publici predstaviti lokaciju koja je javnosti poznata zbog utjecaja književnog djela. S druge strane, postoje gostionice i kavane koje su služile kao mjesto okupljanja književnika koji su međusobno surađivali, izmjenjivali razmišljanja, teorije i ideje. Jedno od poznatijih mjesta gdje su se susretali književnici u Engleskoj pedesetih godina dvadesetog stoljeća bila je gostionica „Eagle and the child“ u kojem su se susretali John Ronald Reuel Tolkien, Clive Staples Lewis i drugi. (White 2006) Kad se već spominje Johna Ronalda Reuela Tolkiena (2002:182), nije naodmet reći kako u njegovom književnom djelu Prstenova družina postoji gostionica pod imenom „Prancing pony“ odnosno „Propeti poni“. Ta gostionica ima sva obilježja književne gostionice kakva je postojala u engleskoj književnosti. Tolkien gostionicu opisuje kao i drugi prethodnici ističući značenje okupljanja ljudi iz različitih krajeva i pripovijedanja priča: „Međutim, gostionica je u Breeju svejednako bila tu, a gostioničar je bio važna osoba. Njegova kuća bijaše sastajalište dokonih brbljavih i radoznalih stanovnika.“ (Tolkien 2002:183) Pod utjecajem ovog književnog djela nastao je cijeli niz subkulturalnih gostionica koje nose ime „Propeti poni“ i koje su dekorirane ulomcima tekstova i crtežima koje je napisao i nacrtao Tolkien. Hrvatska također ima gostionicu „Tolkien`s house“ koja okuplja ljubitelje Tolkienovih djela te održava načelo gostionice iz prošlih vremena. U sklopu objekta se ponekad održavaju recitiranja i čitanja odlomaka iz djela spomenutog autora. Na Novom Zelandu, u svrhu turističke promidžbe, napravljeno je cijelo selo Hobbiton, koje je izgrađeno u skladu s opisima koje je Tolkien iznio u svom djelu.5 Po uzoru na književna djela i književne topose mnogi vlasnici ugostiteljskih objekata, inspirirani književnošću, nazivaju svoje objekte po objektima iz književnosti. Takav primjer je s ugostiteljskim objektima naziva „Matanovi dvori“ ili „Dvori Matanovi“. Nazivi ugostiteljskih objekata preuzeti su iz djela Prosjaci i sinovi Ivana Raosa. U tom djelu, glavni lik Matan posjeduje kuću koju se, zbog većih dimenzija, kolokvijalno zvalo „dvori“. Kada je htio, u jednoj poreznoj makinaciji, prepisati kuću na svoju ženu Nušu, morao je dati naziv objekta. U tom trenutku Nuša kuću naziva: Dvori Matanovi, te obrazlaže: „Možda je ljepše ovo drugo... (Dvori Matanovi) k`o u pjesmi ‘Bijele se dvori Ivanovi, bijele se kano balutovi.“ (Raos 1984:72)

4  http://danas.net.hr/kultura/odisej-nije-mit-u-grckoj-pronadjena-njegova-palaca (12. 5. 2012.) 5  O tome vidi više na: http://www.hobbitontours.com/ (6. 5. 2012.)

32 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Implicirajući na narodnu pjesmu, u ovom književnom djelu se vidi utjecaj narodne poezije na pisanu književnost, što nije bilo strano u hrvatskoj književnosti. Samo djelo Prosjaci i sinovi utjecalo je na objektivnu stvarnost te se posredstvom ovog djela ugostiteljski objekti nazivaju Dvori Matanovi i Matanovi dvori diljem dalmatinske Zagore i Hercegovine, pa i sjeverne Hrvatske. Nadalje, hrvatski pjesnik Tin Ujević bio je poznat po svom umjetničkom djelovanju vezanom za kavane te ga najčešće karakterizira fotografija koja ga prikazuje u kavani kako sjedi s bocom vina ispred sebe i pripaljuje cigaretu. Njemu u čast otvorene su mnoge konobe i kavane koje nose ime Tin. Posredstvom književnog teksta naslova Travnička hronika, u kojem radnja započinje književnim toposom gostionice, u Travniku se održava tradicija njegovanja tog objekta koji je očito funkcionirao kroz vjekove bivajući tako piščevom inspiracijom. Važnost Lutvine kahve je bila snažna i prije Travničke hronike, o čemu govori i posjet austrijskog nadvojvode i prestolonasljednika Rudolfa Franza Karla Josefa von Habsburga koji je zbog kvalitete kave poklonio zlatnik te se nakon tog događaja kava nazivala Rudolfova kava.6 No, postoji jedna književno ugostiteljska specifičnost koja je nastala u Sarajevu i zove se „4 sobe gospođe Safije“. To je ugostiteljski objekt u funkciji restorana oko čije se autentičnosti vodi mnogo rasprava na internetskim forumima. Slučaj restorana „4 sobe gospođe Safije“ veže se uz već spomenuti obrnuti proces inspiracije u kojem stvarna lokacija utječe na nastanak i razvoj književnog teksta. U slučaju Travničke hronike odvijala su se oba procesa; proces u kojem je pisac inspiriran ugostiteljskim objektom i proces u kojem je ugostiteljski objekt svoju funkciju i ulogu učvrstio u književnom tekstu. Motivacija za istraživanje je nastala nakon što smo pročitali tekst koji funkcionira kao legenda na čiju osnovu nastaje restoran inspiriran ljepotom te legende o Safiji, kćeri Ahmed-bega Magbulija.7 Analiziranjem teksta i vrste pripovijedanja zaključili smo da tekst ima neke konstrukcijske sheme koje su karakteristične za usmenoknjiževno pripovijedanje kao što su tri susreta, kratki ritmizirani dijalozi, motiv česme, matrimonizacija itd., ali isto tako smo primijetili da je tekst, po svemu sudeći, kreacija jedne osobe a ne društva te stoga predstavlja pisanu književnost a ne usmenu književnost. Priča koja je napisana na prospektu restorana i koja se nalazi na službenoj internetskoj stranici restorana, pripovijeda o mladoj muslimanki koja živi u Sarajevu u vrijeme druge austrijske vladavine. Njenu svakodnevicu prekida čudnovati san u kojem na Husrev-begovu izvoru vidi svog budućeg muža, kojeg niti ne poznaje. Poslije, u priči, otkriva se da je to austrijski vojnik i barun, izvjesni Jochan Von Herberstein, koji ju opčinjava te ona sve više razmišlja o njemu. Austrijski barun se zaljubljuje u Safiju i od tog trenutka nastaje kratki zaplet karakterističan za Shakespeareovo djelo Romeo i Julija. Budući da su dvoje zaljubljenih iz različitih krajeva svijeta i različitih vjerskih uvjerenja i društvenih konvencija, postoje određene društvene i vjerske zapreke koje moraju prebroditi. Naravno, nitko od njih ne mari za prepreke i spremni su žrtvovati sve da bi bili zajedno. Nakon nekoliko sastanaka, gdje se ističe onaj na Husrev-begovom izvoru na kojem se poljube te na simboličan način pripadnu jedno drugom, oni odlučuju napraviti radikalne korake te Safija odlazi s austrijskim vojnikom u Austriju, gdje su se vjenčali i živjeli zajedno sretno
6  http://www.behacaffe.ba/ba/vijesti/clanak/lutvina-kahva-restoran-s-pricom (19. 5. 2012.) 7  http://www.4sgs.net/ (12. 8. 2012.)

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 33

do kraja života. Klasični zaplet, motiv predodređenosti, sna i matrimonizacija smještaju ovu priču u tematski korpus legendi i usmene književnosti bilo da je riječ o pričama iz života bilo da je riječ o ljubavnim ili epskim pjesmama. No, ono što je zanimljivo leži u činjenici da ova priča nije ni usmenoknjiževna tvorevina ni legenda, već tekst koji je, po dosadašnjim spoznajama i po prospektu samog restorana, napisala Zinaida Ilarija. No, ne smijemo isključiti ideju da Zinaida Ilarija nije autorica budući da na prospektu stoji: „story: Zinaida Ilarija“. Ne piše je li Zinaida napisala priču ili ju je na neki način pridvojila reklamnoj svrsi. Tekst, legenda o Safijinoj ljubavi nalazi se nepotpisana na nekoliko internetskih blogova, uključujući i onaj Sanela Hadžića, tekstopisca i televizijskog voditelja.8 Ovu priču objavio je 10. kolovoza 2008. godine na svom internetskom blogu te je ona potpuno identična onoj u prospektu restorana. Prema dosadašnjim spoznajama ne može se točno utvrditi autorstvo teksta budući da nismo dobili potvrdu o izvornosti samog teksta. Za sada smo skloni vjerovati prospektu restorana koji autorstvo legende pripisuje Zinaidi Ilariji. Na prospektu i na internetskim stranicama restorana „4 sobe gospođe Safije“ postoji natpis „since 1910“ u značenju „osnovano 1910. godine“. U opisu restorana piše kako je objekt u kojem je smješten restoran zapravo kuća koja potječe iz vremena druge austrijske vladavine Bosnom i Hercegovinom: „Safijina kuća nastala je davne 1910. godine kao simbol ljubavi, ljepote i prkosa“. Postavlja se pitanje o inspiracijskom smjeru između književnog teksta i ugostiteljskog objekta. Ne može se sa sigurnošću tvrditi postoji li priča koja je tematski slična priči o Safiji. Stoga je odnos između priče o gospođi Safiji i restorana „4 sobe gospođe Safije“ vrlo zanimljiv fenomen na osnovi kojeg se može uočiti međusobna inspiracijska sprega književnog teksta, koji u sebi ima pripovjedne elemente usmene književnosti i stvarnog ugostiteljskog objekta. Ovo je specifičan primjer gdje se koristi priča kao legendarna pozadina koja ima funkciju inspiracijskog modela za unutrašnji dizajn i namjenu restorana. U ovom primjeru može se vidjeti inspiracijski utjecaj književnog teksta na nastanak ugostiteljskog objekta. Nadalje, pretraživanjem izvora za genealogiju plemićkih imena u Austriji i Njemačkoj i pregledavanjem 138 potencijalnih plemića imena Johann von Herberstein (Jochan nije nigdje naveden) nismo pronašli nijednog kojem je žena Safija, Sofija, Sofia, Sophia, Sophie ili bilo kojeg slične varijante imena.9 Zaključak Usporedbom dosadašnjih inspiracijskih tokova u književnim tekstovima može se zaključiti kako topos gostionice, krčme ili kavane pomaže piscu da smjesti i započme radnju na mjestu gdje se mogu susresti različiti društveni, mentalni i duhovni slojevi koji tako okupljeni čine društeni mikrokozmos iz kojeg se metaforičkom tehnikom može iščitati seukupna društvena slika. U slučaju „Lutvine kahve“ uočili smo dvostruki inspiracijski proces čiji se intenzitetski odnos pojačava kroz vrijeme. No, u slučaju restorana „4 sobe gospođe Safije“ može se uočiti težnja za intenzivizacijom međusobne nezavisnosti književnog teksta, odnosno legende i stvarnog ugostiteljskog objekta. Samo postojanje objekta, odnosno njegovo prostorno uređenje, dizajn i određenje nastaju na osnovu priče, odnosno legende. Vlasnik restorana je svjestan da svako društveno važno mjesto
8  http://blog.dnevnik.hr/sanelhadzic/2008/08/1625235623/etiri-sobe-gospoe-safije.html (7. 10. 2012.) 9  http://www.geneall.net/D/fam_names.php?id=11832#j (27. 10. 2012.)

34 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

mora imati svoju priču, svoju povijesnu pozadinu koja će obilježiti prostor na taj način da se čini kao da sam prostor priča priču. Stoga su četiri tematske prostorije određene motivima iz priče o gospođi Safiji. Tako važna sprega između priče, legende je toliko snažna da se ne može odretiti početak i kraj neraskidivog književno-prostornog čvora. Ne možemo sa sigurnošću utvrditi autora ili autoricu ove priče o ljubavi Safije i baruna Jochana von Herbersteina, iako sve implicira da je priču priredila Zinaida Ilarija. Budući da nemamo uvid u građevinsku dozvolu ili bilo što tomu slično, ne možemo sa sigurnošću utvrditi ni godinu gradnje objekta u kojem se sada nalazi restoran „4 sobe gospođe Safije“. Turističke destinacije su postale sredstvo popularizacije starih legendi i priča koje nastoje dati kulturnu i povijesnu pozadinu atraktivnim destinacijama budući da je suvremeni oblik turizma itekako zavisan o pedagoškoj obrazovanosti turista i njihovoj kulturnoj razini. Sprega književnosti, predaje, usmene predaje, legende i turističke destinacije je sve veća te zahtijeva pozornije proučavanje. Legende i priče o događajima iz prošlosti su utjecale na mnoge pisce i na mnoga književna djela, no ne i na ovakav način kao što je u slučaju restorana „4 sobe gospođe Safije“. Ta neraskidiva sprega između književnog teksta i prostora gotovo je spontani čin koji u sebi nosi svijest o njezinoj važnosti, između književnosti i života koje se očituje u izreci: „Život piše priče“. Literatura 1. Andrić, Ivo (2001), Travnička hronika, Konzor, Zagreb 2. Chaucer, Geoffrey (1986), Canterburyjske priče, Znanje, Zagreb 3. Dumas, Alexandre (1994), Tri mušketira, Otokar Keršovani, Opatija 4. Earnshaw, Steven (2000), The Pub in Literature: England’s Altered State, Manchester University Press, Manchester 5. Henryk Sienkiewicz (1960), Križari, Zora, Zagreb 6. Jurić- Zagorka, Marija (2006), Kći Lotrščaka, Školska knjiga, Zagreb 7. Raos, Ivan (1984), Prosjaci i sinovi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 8. Tolkien, John Ronald Reuel (2002), Gospodar prstenova; Prstenova družina, Algoritam, Zagreb 9. White, Michael (2006), Tolkien- biografija, V. B. Z., Zagreb Internetski izvori: • http://www.klix.ba/vijesti/bih/austrijski-princ-je-kahvu-u-travniku-platio-dukatom/120418150 • (27. 8. 2012.) • http://www.hobbitontours.com/ (6. 5. 2012.) • http://www.behacaffe.ba/ba/vijesti/clanak/lutvina-kahva-restoran-s-pricom (19. 5. 2012.) • http://www.4sgs.net/ (12. 8. 2012.) • http://blog.dnevnik.hr/sanelhadzic/2008/08/1625235623/etiri-sobe-gospoe-safije. html (7. 10. 2012.) • http://www.geneall.net/D/fam_names.php?id=11832#j (27. 10. 2012.) • http://danas.net.hr/kultura/odisej-nije-mit-u-grckoj-pronadjena-njegova-palaca (12. 5. 2012.)

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 35

Dr. sc. Slavica VRSALJKO

Odjel za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilište u Zadru slavicav@unizd.hr UDK 811.163.42´367 811.163.42´26 Izvorni znanstveni članak

Odlike sintaktičkih konstrukcija razgovornoga stila hrvatskog jezika
Na razgovorni se stil gledalo kao na jedan od funkcionalnih stilova standardnoga jezika koji kao takav pokazuje posebnosti u odnosu na ostale stilove. Osim fonoloških, morfoloških i leksičkih karakteristika, razgovorni će se stil odlikovati posebnostima sintaktičkih konstrukcija. U radu će se dati pregled „razgovorne“ sintakse. Naime, brzina izmjena replika, neobvezatnost svakodnevne komunikacije, rezultirat će brojnošću eliptičnih rečenica, a jednostavnost sadržaja jednostavnim rečenicama. Razgovorni će stil izbjegavati složene rečenične konstrukcije, a ako ih i bilježi onda će prevagu dati nezavisnosloženim rečenicama u odnosu na zavisnosložene rečenice. Rad daje dio obimnijega istraživanja. Ključne riječi: razgovorni stil, sintaksa razgovornoga stila, eliptične rečenice, jednostavne rečenice, nezavisnosložene rečenice. 1. Uvodna razmatranja U literaturi se navode oprečne teorije o načinima poimanja razgovornoga stila. Naime, spornim se smatra njegovo postojanje unutar razgovornoga stila jer ga se, po nekim autorima, ne može smatrati dijelom standarda (Babić 2006). Također se raspravlja o tome smatra li se razgovornost funkcionalnom ili socijalnom odrednicom zbog čega se dovodi u pitanje položaj razgovornoga funkcionalnog stila unutar cjeline standardnog jezika. (Peti-Stantić; Erdeljac 1998). Tako radikalne u svojim teorijskim istupima neće biti Anđela Frančić, Lana Hudeček i Milica Mihaljević, koje će djelomično i zbog miješanja (standarda i supstandarda) odvajati termine razgovornoga funkcionalnoga stila od razgovornoga stila standardnoga jezika (Frančić; Hudeček; Mihaljević 2005: 242). Lada Badurina i Marina Kovačević će osuvremeniti teorijske pristupe na način da će

36 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

govoriti o razgovornome diskursu kao autonomnome vidu podsustava koji se ostvaruje u svakodnevnim razgovornim situacijama, pa tako govore o svakodnevnorazgovornome (kolokvijalnome, familijarnome, konverzacijskome) funkcionalnom stilu. (Kovačević; Badurina 2001: 56). Silić u konačnici razgovorni stil uzima kao komunikacijski najštedljiviji funkcionalni stil standardnoga jezika čija se štedljivost očituje na svim razinama leksičkoj, fonološkoj, morfološkoj i sintaktičkoj. (Silić 2006.) U teorijskim se pristupima navodi kako razgovorni stil karakterizira širina zbog čega ga je teško opisati. Osim tematske, prostorne i druge raznolikosti, teško ga je i žanrovski odrediti. U radu ćemo se ograničiti na opis sintakse razgovornoga stila.1 Naime, neobvezatan karakter svakodnevne komunikacije, brzina izmjene replika, zanimljivost i tematska raznolikost sadržaja njegovih razgovora, rezultirat će jednostavnijim rečeničnim konstrukcijama, brojnim eliptičnim izrazima, a i nepreciznošću u oblikovanju sintaktičkih cjelina unutar „razgovornih“ rečenica. Osim toga, na rečenicu će se se unutar razgovornoga stila gledati kao na komunikacijsku jedinicu. Poznato je da se na rečenicu može gledati kao na gramatičku jedinicu i kao komunikacijsku jedinicu. Izdvajajući rečenicu kao samostalnu jedinicu, gramatičku jedinicu možemo nazvati samo rečenicom u kojoj će biti fiksiran red riječi, a rečenicu kao komunikacijsku jedinicu možemo nazvati iskazom. U tom je smislu rečenica kao obavijesno (komunikacijska) struktura koja ovisi o kontekstu. Primjerice kada se na kontekst Marko će otići u Zagreb i upisati medicinski fakultet reagira ovako: Na filozofski će se fakultet upisati, čovječe! Na filozofski, a ne na medicinski. Zar si zaboravio? (Tu je obavijesni predikat na Filozofski fakultet, a obavijesni subjekt upisat će se). I to je ono što se naziva obrnutim redoslijedom (odnosno inverzijom) riječi (komponenata): kad obavijesni predikat prethodi obavijesnomu subjektu (Silić 2006: 239). Ivo će Pranjković također navesti da će se u stilovima s manjom podložnosti standardnojezičnoj normi, beletrističkome, nekim žanrovima novinarsko-publicističkoga i razgovornome primijeniti i obrnuti redoslijed komponenata: obavijesni predikat stajat će ispred obavijesnoga subjekta.2 2. Vrste razgovornih rečenica U razgovornome će se stilu bilježiti eliptične, jednostavne rečenice u kojima će dolaziti do izražaja redoslijed rečeničnih komponenata, također će se izdvojiti „razgovorne“ rečenice prema priopćajnoj svrsi te složene „razgovorne“ rečenice. 2. 1. Eliptične rečenice Razgovorni stil ima specifičnu sintaksu rečenice koju prije svega karakterizira eliptičnost. Naime, u nedostatku kongruentnih dijelova rečenice postaju eliptične. Eliptičnost
1  Rad daje pregled dijela opsežnijeg istraživanja u cjelini objavljenoga u doktorskoj disertaciji Razgovorni stil hrvatskoga standardnog jezika obranjenoj 12. listopada 2012. 2  U načelu funkcionalni se stilovi međusobno razlikuju, međutim, postoji i određeni broj specifičnosti koje ih ujedinjuju. Na njih možemo gledati i u konstruriranju rečenica. Naime, u nekim stilovima prevladavaju glagolske, a u nekim imenske konstrukcije. Razgovorni je stil, kao i književnoumjetnički, konkretan, stoga će u njemu prevladavati glagolske konstrukcije jer je riječ o verbalnim stilovima kojima je svojstvena radnja odnosno pripovijedanje ili naracija. Konkretnim je funkcionalnim stilovima svojstvena koordinacija, asindetizam i nedostatak konektora, dok je apstraktnima svojstvena subordinacija, sindetizam i konektori (Pranjković 1999: 409).

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 37

je u razgovornome stilu moguća zbog konteksta i situacije. Osim toga: „Rječnik je razgovornoga stila konkretan, a ne apstraktan (pojmovan) (što je u skladu s njegovom emocionalno-ocjenskom informativnošću), lako se oslobađa svake diskurzivnosti (razumskoga raščlanjivanja i misaonoga zaključivanja), u njemu su česte „eliptične“ rečenice poput „Sutra“; „Sutra, je l’?“; „Rekli smo, sutra“; „Dakle, sutra“; „Ne zaboravi, sutra“ itd., koje odgovaraju na prethodni razgovor (Silić 2006: 112). Razlikujemo nekoliko tipova eliptičnih „razgovornih rečenica“. Ustaljene izraze kao Đenja!, Veče!, Inače?, Šta ima? umjesto cjelovitih oblika Doviđenja!, Dobra večer!, Kako ste inače?, Što ima novoga?. Kratkoća uvjetuje i pojavu brahilogijskih („eliptičnih“) konstrukcija metonimijskog tipa, npr.: pojesti tanjur, ispiti kištru piva, platiti tri makijata itd. Eliptičnima uzimamo i idiomatske strukture u kojima glagoli mogu biti i izostavljeni, npr.: Duga kosa, kratka pamet, Ko o kome, ona o njemu itd., te rečenice koje podsjećaju na poslovice i izreke, npr.: Tko zna, zna, Što se mora nije teško, Što prije to bolje, Sve se može kad se hoće, a u skladu s tim i bezvezničke konstrukcije: Što više baba – kilavije dijete, Što je – je, Što je bilo, bilo je itd. Svakako su najbrojnije one eliptične rečenice u kojima se može govoriti o redundantnosti koja se oslanja na kontekst, ponavljanja, izostavljanja i slično. Naime, oslanjanje na kontekst i uporaba izvanjezičnih sredstava (gesta i mimike) kao nadomjestak za jezična sredstva, omogućavaju razumijevanje sadržaja u cjelini. Na taj se način izostavljaju određene jezične sastavnice zalihosno nepotrebne jer se podrazumijevaju iz stvarne situacije. U tim slučajevima govorimo i o tzv. konstitutivnim iskazima gdje cijeli smisao nije verbaliziran, odnosno sastoji se od verbaliziranih i neverbaliziranih komponenata. „Pritom verbalizirani dio sintaktičkom ili semantičkom predikacijom sastavnica koje ga činu omogućuju tzv. nezamijenjenu poziciju za neverbalizirani smisao, a konkretno leksikosemantičko značenje te pozicije određuje konstituacija (kontekst ili situacija) (Pranjković 1997: 409). Nezamijenjena pozicija neverbalnoga dijela može biti sintaktička ili semantička. S tim u vezi se spominju i Zemaskajin teorijski pristup, koji izdvaja tri tipa konsituacija: kontekst, vizualno-osjetna situacija i presupozicijke situacije (Pranjković 1997: 410). Osim toga, u kontekstu razlikujemo mikrokontekst i makrokontekst. U razgovornome ćemo stilu razlikovati mikrokontekst, kojemu je moguća nezamijenjena sintaktička pozicija, npr.: A:„O tome smo razglabale nekoliko puta, i ništa“. – B: „I ja.“ (´I ja sam razglabala s njim o tome nekoliko puta, i ništa´). Naime, mikrokontekst se: „ (…) može pojaviti i u kratkoj sekvenci, a omogućuje ga postojanje jednoga ili više stilističkih instrumenata koji isključuju površno dekodiranje. Sastoji se od drugih konstituenata, koji ostaju neoznačeni, a kontrast se stvara u opoziciji s tim konstituentima. Međusobnim djelovanjem konteksta i kontrasta nastaje stilistički instrument.“ (Tikvica 2008: 144). U navedenom bi primjeru neoznačeni konstituent bio (´I ja sam razglabala s njim o tome nekoliko puta, i ništa´), a kontrast se stvara u opoziciji s njim.3
3  Makrokontekstu je svojstveno samo nezamijenjena semantička pozicija, npr.:A: „Godinama je ona sumnjala da je vara, ali nije poduzimala ništa mislila je jadna, kao, možda joj se ipak vrati“. – B: „Ne mogu vjerovati!“ (´Ne mogu vjerovati, da nije poduzimala ništa, a znala je da ju vara´), također u dijalogu A: „Bojim se da nećemo naći karte za koncert.“ –B: „Ja sam rezervirao“, – A: „A jesi!“ (nisam znao, kad je tako onda je to nešto drugo); A: „Prvo su podigli cijene, a onda su ih snizili“. – B: „Jesu majstori“. (pravi su majstori, spretni). Makrokontekst je najbliži svakodnevnom značenju riječi kontekst te posjeduje emfatičnu funkciju kojom se pojačava stilistički efekt instrumenta, tj. pojačava se kontrast uspostavljen mikrokontekstom (Tikvica 2008: 144).

38 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Razumijevanje sadržaja u cjelini omogućuje i vizualno-osjetna situacija, koju čine prisutni predmeti, događaji, zvukovi, mirisi i sl. Naime, oni prate komunikacijski proces, dakle nije ih potrebno izraziti. Isto tako konkretnost situacija u kojima se odvijaju dijalozi unutar razgovornoga stila, prate i prisutni predmeti koji olakšavaju, racionaliziraju i ekonomiziraju sam iskaz, primjerice kada pokazujemo na slobodno mjesto u sredstvima javnoga prijevoza. U tima situacijama važnu ulogu imaju pokazne geste i usmjerenost prema pravcu kao nejezična sredstva koja pomažu u komunikaciji. Također na javnim mjestima kao što su restorani nezamijenjena pozicija ima značenje „funkcije koja je vezana za to mjesto“ (kada konobar pokazuje gostima slobodna mjesta). Ili pak situacijama u kojima raznorazni signali (npr. zvonjava telefona) koji su sami po sebi predodređeni za komunikaciju pa se spontano povezuju. Signal podrazumijeva reakciju koja može biti verbalna, sadržajno, sintaktički i semantički raznolika, i kao takva čini sastavni dio konsituativnih iskaza, npr. zvoni telefon, a nitko se ne želi javiti, A: „Ne ću ja!“ (´Ne ću se javiti na telefon, nije za me´) –B: „Ti!“ (´Ti se javi!´). Razgovorni se stil realizira u različitim situacijama u kojima razumijevanje sadržaja omogućuje prisutnost predmeta, a ne svojstvo, na primjer u prodavaonicama. Tada se verbalizirani dio obično sastoji samo od jednog člana iskaza koji prenosi obavijest o pripadnosti predmeta, o odnosu predmeta prema drugom predmetu itd. Zamislimo situaciju u dućanu u kojemu se nalaze dvije prijateljice (A i B) i prodavačica (C), A kupuje bordo kožne čizme, – B: „Odgovaraju?“ (´odgovaraju li ti čizme´) –A: „Preobične su.“ (´Obične su bordo čizme´) –B: „Sive?“ (´Probaj sive´) A govori C: „Kožne?“ (´jesu li čizme kožne?´) –C: „Brušena.“ (´Brušena koža´). Eliptičnima smatramo i iskaze zasnovane na mirisima koji prate vizualno-osjetnu situaciju čine i prisutni mirisi, npr.: A: „Mmm?“ (´Što to miriše, ručak?´) – B: „Na stolu je!“ (´Da, ručak miriše, na stolu je.´). Presupozicijske se situacije zasnivaju na prethodnom znanju ili iskustvu sudionika komunikacijskoga procesa. Za te iskaze mogu biti karakteristične sintaktički i semantički nezamijenjene pozicije, primjerice razgovor dvaju studenata u vrijeme ispitnih rokova, A, : „I?“ (´Jesi li položio ispit?´) – B:„Još jučer“. (´Da, položio sam još jučer´). Percepcijska osnovica iskaza može biti prethodni dogovor sudionika komunikacijskoga procesa. Verbalizirana komponenta može označavati da se prethodan dogovor iz nekog razloga ne može realizirati (dogovor dvaju prijatelja za kavu kad jedan ne može doći u dogovoreno vrijeme) npr.: A:„Dolaziš?“ (´Dolaziš li na kavu u dogovoreno vrijeme?) – B:„Ne mogu sad, podne?“(´Ne mogu sad doći, mogu doći u podne´). Ili u samom trenutku komunikacijskoga procesa, npr.: A: „Spremna?“ (´Jesi li spremna ?´) – B: „ Za pola sata!“ (´Bit ću spremna za pola sata!´); A: „Evo me za par minuta“ (´Čekaj me, dolazim za par minuta!´) – B: „Ti prva, ja za tobom?“ (´Ti idi prva, a ja ću doći za tobom´) itd. Vidjeli smo da se u razgovornome stilu bilježe eliptične rečenice u kojima se redundantnost oslanja na kontekst. Međutim, redundantnost se postiže i ponavljanjima i izostavljanjem dijelova iskaza. Na ponavljanja smo nailazili u idiomatskim strukturama u kojima glagoli mogu biti i izostavljeni, u eliptičnim rečenicama koje podsjećaju na poslovice i izreke itd. Ali na ponavljanja nailazimo u primjerima koji ne moraju biti dijelom idiomatskih ili poslovičnih izraza, npr.: A:„Popodne?“ – B:„Popodne, popodne!“ A: „Subota, znači, subota?“,

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 39

2. 2. Jednostavne rečenice i redoslijed rečeničnih sastavnica Osim eliptičnih, razgovornim stilom dominiraju jednostavne rečenice kojima u načelu nedostaju ustrojstvene jedinice, ili cjelinom ili samo dijelom. Gledajući na njih kao komunikacijske jedinice govorimo o obavijesnome subjektu i obavijesnom predikatu. Naime, u literaturi se navodi kako se unutar rečenica može govoriti o stilističkoj inverziji reda riječi (komponenata) tako da se stilogenost rečenica promatra s gledišta stupnja njihova komunikativnoga dinamizma. Ukoliko komponenta (S) odnosno subjekt stoji na prvom mjestu nije posebno istaknuta, međutim položaj komponente (P) odnosno predikata na prvome mjestu ima visok stupanj komunikativnoga dinamizma. Razlog je tomu taj što je red P+S manje uvjetovan kontekstom nego red S+P (Silić 1984). U razgovornome je stilu aktualan uglavnom taj red (komponenata) P+S. O tome da je redoslijed rečeničnih sastavnica slobodniji u razgovornome stilu više no u ostalim funkcionalnim stilovima standardnoga jezika svjedoče rečenice tipa:“Dobra je ona!...Ne boj se!...Proći ćeš!“; „Kosti ću mu slomiti!...Miči se!“ itd. U rečenicama toga tipa, u odnosima oslobođenim kontekstualno uvjetovanih zalihosnih elemenata, govorimo o (su)odnosu tema:rema i s ustrojstvom rema-tema npr.: A: „Tome je vozio do Splita“. – B: Tome?!“ – A: „E, e, Tome.“ Može biti riječ o odnosu tema-rema jer odgovara na pitanje Tko je vozio do Splita?. Drugi je iskaz glasio: Tome! elementi Vozio je do Splita obavijesno su nebitni, dakle u iskazu ih možemo i izostaviti. Taj odnos, oslobođen zalihosnih elemenata, iskazan je implicitnom temom pa prema tome govorimo o implicitnom tema:rema ustrojstvu koji je dodatno pojačan uskličnom intonacijom kao izrazom čuđenja. Treći iskaz potvrđuje drugi, Tome, a ne netko drugi. Taj isti iskaz može biti izražen riječima (Tome je vozio do Splita) kada govorimo o eksplicitnom tema:rema odnosu. Navest ćemo primjere izmjene eksplicitnih ustrojstava tema:rema i ustrojstva rema:tema, npr.: A: „I kad si je vidjela?“ – B:„Nekidan sam ti ja nju vidjela.“ U iskazu B rema ili nova obavijest stoji na prvome mjestu, a dio koji je poznat ili ovisi o kontekstu stoji na drugom. Razgovor se dalje razvija prema istome ustrojstvu. A: „Što govori?“ – B: „Da je trudna.“ Također bilježimo primjere u kojima tema ili staro stoji na prvome mjestu, npr. A:„Ja sam ti bila u gradu. Ti?“ – B: „U Maslenici.“ U iskazu B tema ili staro prethodi novoj obavijesti koja je odgovor na pitanje koje ne ovisi o kontekstu ( Što si ti radila?). U pojedinim slučajevima prvi iskaz ima ustrojstvo tema:rema, a u sljedećim iskazima aktualizirana rema može stajati samostalno, npr.: A:„Rekla sam ja Šimi da ne ide.“ – B: „Kome?“ – A: „Šimi.“ Osim gledanja na „razgovornu rečenicu“ kao komunikacijsku jedinicu, u literaturi nailazimo i na termin minimalna konverzacijska sintaksa koju čine iskaz i replika međusobno gramatički (formalno) i /ili semantički (sadržajno) povezani (Kovačević; Badurina 2001: 72). Tim je iskazima semantička veza onoj gramatičkoj, budući da i sam gramatički ustroj ima svoju smisaonu (semantičku) podlogu. Gramatički povezanim iskazima povezane su gramatičke strukture, npr.: A: „Radila cijeli dan.“ – B: „Ja šetala po gradu i kupila majicu.“ U ovom slučaju govorimo o rečenici kao gramatičkoj jedinici u kojoj predikat prvog iskaza raditi i predikati drugog iskaza šetati i kupiti imaju gramatičku oznaku prošlosti. Osim toga govornikove sastavnice jednoga iskaza mogu biti povezane s drugim iskazom i kroz sljedeće gramatičke struk-

40 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

ture, npr.: A. „ Mogli bi ići na ljetovanje na Korčulu.“ – B. „Mogla bi ti manje trošiti.“ U navedenim su iskazima predikat mogli bi i predikat druge rečenice mogla bi izrečeni kondicionalom prvim u apsolutnoj porabi i označuju želju ili mogućnost. Dijaloške strukture, u kojima su slušatelji usmjereni na razgovor, mogu biti povezane gramatički i smisaono (semantički) jer se u njima replike nadovezuju jedna na drugu, npr.: A: „Nije ona ružna cura.“ – B: „Ne, nije ružna, brate, debela ko tenk.“ Iskazi su međusobno smisaono (semantički) povezani, drugi iskaz potvrđuje prvi dodajući novi obavijesni predikat ili remu. I u sljedećem primjeru vidljive su semantički povezane strukture: A: „Mogli bi sutra do grada.“ – B „Vidiš, mogli bi moram i ja do grada kupiti haljinu za pir.“ Smisaono povezani iskazi nadograđuju se s novim obavijesnim predikatom u drugom iskazu. Gledajući samo na redoslijed rečeničnih sastavnica unutar „razgovornih“ iskaza, govorimo o njegovome specifičnom rasporedu. Naime, spontanost će svakodnevnih neobvezatnih razgovora rezultirati slobodnijim redoslijedom rečeničnih komponenata unutar razgovornoga stila, više negoli u drugim funkcionalnim stilovima standardnoga jezika. Red će riječi u „razgovornim“ iskazima pratiti slijed govornikovih misli. Govorimo o redu riječi svojstvenome govorenom jeziku, a takav se govoreni jezik razvija prema načelima logičkoga mišljenja, dakle i položaj će govornih sastavnica biti uvjetovan tom činjenicom. Razgovorni stil uzima naglašene oblike u slučajevima kada standardnojezična norma zahtijeva uporabu nenaglašenih oblika. Međutim i kad se rabe nenaglašeni oblici, njihov će položaj biti uvjetovan, naglasili smo, slijedom govornikovih misli. U njemu će, primjerice, naslonjenica ili enklitika biti na onom mjestu na koje je razvojem govornikove misli dovedena. To će biti na granici (gramatičkoga) subjekta i (gramatičkoga) predikata: „Običnim ljudima je to razumljivo”. U pisanom će pak jeziku, u kojemu vladaju ritmo-melodijske zakonitosti, enklitika je stajati ili iza običnim: „Običnim je ljudima to nerazumljivo” ili iza to: Običnim ljudima to je nerazumljivo” (Silić 2006: 113). Osim toga u primjeru Tvojim prijateljima je rekao da nisam bila, slijed članova drugačiji je od obvezatnoga jer enklitika ne stoji iza tvojim ili iza rekao, dakle: Tvojim je prijateljima rekao da nisam bila ili Tvojim prijateljima rekao je da nisam bila. Rezultat slijeda govornikovih misli je i stavljanje predikata na prvo mjesto, npr.: Pala sam ja samo tako, Reći ćeš mi ti i to odmah itd. Unutar razgovornoga stila se govori o neraščlanjenim (jednočlanim) jednostavnim rečenicama koje su osim za razgovorni specifične i za administrativno-poslovni stil. Primjerice u rečenici Nikako se nije moglo riješiti, subjekt nije poznat, a prijelazni glagol se obezličuje. Te strukture pronalazimo i u tekstovima kulinarskoga tipa, npr. Mrkvu očistimo, operemo, izrežemo na rezance i stavimo na mast. (Silić; Pranjković 2005: 318). U tim i drugim primjerima toga tipa bezličnost se izražava osim trećim licem jednine i oblicima prvoga lica množine. 3. Priopćajna svrha „razgovornih“ rečenica S obzirom na priopćajnu svrhu rečenice se, pa i „razgovorne“, mogu podijeliti na izjavne (deklarativne), upitne (interogativne) i usklične (eksklamativne). U izjavnim rečenicama umjesto jesne čestice jest dolazi oblik je npr.: Je, uvijek ćeš nešto napravit, Je, to je super, Je, to ti je najpametnije. U pojedinim se iskazima jesna čestica ponavlja, npr.:

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 41

Je, je sve je uredu, u cilju naglašavanja iskaza. Potvrde iskaza mogu biti izrečene i uporabom čestice da, koja se isto ponavlja i daje ionako već afirmativan odgovor, npr.: Da, da, imaš pravo, Da, da, to je dobro, Da, da tako ti se to dogodilo. Među upitnim rečenicama u razgovornome stilu razlikujemo analitička pitanja tipa: A: „Ti pišeš, jel’ ?“– B: „ Je, je.“ U iskazu B zalihosno je pišem, stoga ostaje afirmativni redupliciran odgovor radi naglašavanja svoga rada. U literaturi se taj vid pitanja naziva tag-pitanje kojim se od sugovornika traži potvrda iskaza (Hudeček; Vukojević 2007: 222). U tom kontekstu javljaju i sraslica jelda. npr.: Doći ćeš, jelda?. Unutar upitnih rečenica bilježe se i varijante upitnih čestica tipa: je li, da li, osobito u pisanogovorenim elementima razgovornoga stila. U tome segmentu govorimo i o različitim kontrakcijama i redukcijama o čemu je već bilo riječ jel´?, dal´?, jel’ da itd., npr.: Jel´ti to mene zafrkavaš?; Jel´vi idete s autom?; Jel´ti znaš?; Jel’ da?; Dal´ radiš?, Dal’ ti stvarno tako misliš? itd. Isto tako bilježimo ustrojstva da + prezent (Da odem u dućan?) i je li + predikat, (Je li učiš?). U dijalozima u kojima se govornik obraća sugovorniku s poštovanjem bilježimo primjere: Vi ste bili u gradu, jelte?. Ako je upitna rečenica u prezentu i ima osim pomoćnoga glagola i osnovni glagol, u standardnome se jeziku ispred tog glagola stavlja česticu li. No u razgovornome se stilu bilježe već spomenute kontrahirane upitne čestice: Jel’ si bolje?, Jel’ ideš?, Jel’ radiš? itd. Upitne rečenice u razgovornome stilu započinju i s česticom ali, npr.: Ali, kako nam je rad recenziran?; Ali, znaš što smo ti mi radili?, Ali, znaš što? Također i s upitnim zamjenicama i upitnim prilozima, upitne zamjenica uza se ima glagol u prezentu znati, npr.: Znaš što sam primijetila?; Znaš što joj je on rekao?; Znaš što ti naprave? itd. Ulogu uskličnih rečenica u razgovornim dijalozima, gledajući kroz položaj govornih sastavnica, imaju i rema:tema odnosi iskazani implicitno i eksplicitno, npr. A: „Pila sam vino.“ – B: „Vino!“ Iskaz B je iskazan rema:tema implicitno, zalihosni elementi u B iskazu su pila si. Iskaz B je mogao biti izrečen i s Vino si pila! pri čemu bi bilo riječ o rema:tema eksplicitnom odnosu. Usklične rečenice u razgovornome stilu mogu biti izrečene i besprijedložnim genitivom odnosno emfatičnim genitivom kojim se izražavaju emocije (npr. divljenje, ushit, iznenađenje, čuđenje i sl.) ili zaklinjanje, npr.: Budale!, Života mi moga!. Usklične su rečenice i one u kojima bilježimo konstrukcije za+infinitiv, o čemu je već bilo riječi u poglavlju o rabljenju prijedloga u razgovornome stilu (Za poludit!, Za plakat!, Za krepat!). Govorili smo o eliptičnosti izraza unutar razgovornih iskaza koja je povezana s ekspresivnosti govora. Naime, ekspresivnost se govora postiže i upitno-poticajnim (najčešće „eliptičnim“) rečenicama karakteristične intonacije, npr.:„Kava?“, „Danas?“– „Aha, danas!“, „Može?“– „Jutarnji?“, „ Nož?“, „Dobro?“, „Na prvom?“, „Jedan ili dva?“, „Još nešto?“ itd. Ekspresivnost je govora razgovornoga stila pojačana i brojnim uskličnim rečenicama (također praćeni njihovom eliptičnošću), npr.: “Da!“,“Pozdrav!“,“ Jutro!“,„Super!“,“ Ne znam!“,“Aha!“,“Daj, ne vjerujem!“,“Strašno!“,“Odlično!“, imperativnim:“Ma, daj bježi tamo!“,“Ajde, samo probaj!“,“ Ajde!“,“Idemo!“ itd. 4. Složene „razgovorne“rečenice Razgovorni stil svoje odnose pojednostavljuje na svim gramatičkim razinama. To će se dogoditi u rečenicama kojima će se odnosi iskazati jednostavnom rečenicom, a i kad

42 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

treba izraziti složen odnos, dat će prednost nezavisnosloženim rečenicama u odnosu na zavisnosložene. Uzimajući „razgovornu“ rečenicu kao komunikacijsku jedinicu govorit ćemo o tema:rema ustrojstvima, koja kao takva možemo primijeniti i na složene rečenice u kojima je riječ o dvotemnom i dvoremnom obavijesnom ustrojstvu. U nezavisnosloženih rečenica, koje će dominirati u ovome stilu, dvotemno će i dvoremno ustrojstvo činiti dvomisaonu cjelinu. Takve cjeline mogu biti odvojene što znači da odgovor na nezavisnosloženu rečenicu može biti samo rema, npr.: A: „Išla sam u grad i kupila majicu.“ – B: „Grad? Majicu! Malo ih imaš, za Boga dragog!“ – A: „Je, je.“ Među nezavisnosloženim rečenicama bilježimo veliki broj sastavnih rečenica, koje se nalaze u binarnome odnosu, npr.: I onda ti je ona došla, i onda sam ti ja njoj to napravila, Ja kažem, i ona kaže, I došli mi u osmi razred, i on nam počeo predavati, i onda; i veznik ni se javlja u konstrukcijama tipa On nije ni pročelnik ni ništa, Nit ću ići, nit ću mu se ispričati, također i ispred surečenica s predikatima bez ličnih glagolskih oblika, Ni luk jeo ni luk mirisao. U „razgovornim“ rečenicama možemo čuti i stilsku inačicu toga veznika koja glasi nit, npr. Nit smrdi, nit miriše, Nit velik, nit malen. Veznici suprotnih (adverzativnih) rečenica u razgovornome stilu nerijetko nemaju samo značenje kontrasta (opće suprotnosti), već u naglašenom strukturnom paralelizmu među surečenicama takvih suprotnih rečenica u kojima se podudarni elementi ne eliminiraju, nego dodatno naglašavaju, npr.: A počinje u devet, a završava u dvanaest, A lijepa, a zgodna, a pametna itd. Odnosi među surečenicama mogu biti iskazani implicitno i eksplicitno. Primjerice, implicitno iskazan odnos namjere će iskazati eksplicitno, npr.: Išla je u grad s namjerom da kupi cipele, Vodili su seminar s ciljem da zarade, u navedenim su primjerima odnosi namjere dodatno naglašeni riječima s namjerom, s ciljem. Ti se odnosi mogu izreći namjernim veznikom da, npr.: Uradila je to s namjerom da se dokaže (umjesto: Uradila je to da se dokaže). Razgovorni stil namjernom rečenicom iskazuje i nešto što nije namjera, npr.: Upisao se na tečaj da bi za dva tjedna odustao (umjesto: Upisao je tečaj, ali je za dva tjedna odustao). Osim toga brojne su i objektne rečenice također izrečene veznikom da: Ona je rekla da želi samo šefovsko mjesto, Karlo me zvao da ima upalu pluća itd. Implicitno će iskazan odnos uzroka iskazati eksplicitno dodavanjem riječ iz razloga umjesto uzročnim veznicima jer i zato što, npr. Neću mu se javiti iz razloga što sam se naljutila. Taj bi odnos iskazan implicitno glasio: Neću mu se javiti jer sam se naljutila. Osim toga u razgovornome se stilu mogu javiti implicitne zavisnosložene rečenice u kojima zavisna surečenica počinje upućivačkim (foričkim) riječima: ovo, ova, ovakav, takav; taj, tako itd. S obzirom na to da su sintaktički nedovoljni, rečenica, da bi bila razumljiva, mora se nadopuniti novom surečenicom koja pojašnjava značenje prethodne, npr. Ona je takva : ne volim to kod nje. Razgovorni stil uglavnom neće rabiti glagolske priloge – glagolski prilog sadašnji i glagolski prilog prošli, pogotovo u složenim rečenicama. Dakle, pribjegavat će konstrukcijama Dok sam pisala rad, sjetila sam se Marije umjesto Pišući rad, sjetila sam se Marije. Na taj su način odnosi među surečenicama iskazani veznicima vremenskih rečenica. Isto tako iskazi koji su odgovori na pitanja, a započinju upitnim veznicima zašto i kada, mogu se iskazati složenom rečenicom, vezničkom, sindetskom, ali i bezvezničkom asindetskom. Oba se iskaza bilježe u razgovornome stilu, npr.: A: „Zašto mi nisi rekla da si pala ispit?“– B:„Nisam ti rekla jer sam se bojala tvoje reakcije.“ ili samo „Jer sam se bojala tvoje reakcije“.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 43

Razgovorni će stil futur prvi rabiti u zavisnom i glavnom dijelu složenih rečenica iako se dvije radnje u budućnosti ne događaju istodobno, nego jedna prethodi drugoj, npr.: Ako ću imati vremena, doći ću (umjesto: Ako budem imala vremena, doći ću). Nerijetko će u složenim odnosnim rečenicama ponavljati zamjenicu koji, iako to ne zahtijeva standardnojezična norma npr.: Zabrana koju traže oni koji tvrde da nemaju pojma. Zbog svoje konkretnosti ovaj stil može opstati i bez veznika u nezavisnosloženim rečenicama pa tako određene rečenice nastaju sklapanjem bez veznika ili asindetskim sklapanjem kao komunikacijski samostalne jezične jedinice, primjerice poslovice Duga kosa, kratka pamet, Veća glava, više glavobolje (Silić 2006: 113). Česte su i rečenice koje podsjećaju na poslovice i izreke, a neke su to i postale: Što prije, to bolje, Sve se može kad se hoće, Što se mora, mora, Što se mora, nije teško, Kakav otac, takav sin, a u skladu s tim bezvezničke konstrukcije: Dođoh, vidjeh, pobijedih, Što više baba, kilavije dijete, Što je – je, Bilo, ne ponovilo se itd. 5. Dijaloška struktura razgovornih iskaza Sve navedene iskaze govornik u razgovornome stilu ostvaruju u određenim dijaloškim situacijama i to neposredno. Monologom se ostvaruje obično u pisanome načinu (razgovornoga) komuniciranja (Silić 2006). Ako monolog i postoji: „(…) on se u suštini razlikuje od monologa knjiškog jezika i po dužini i uglavnom po tome što je uvijek upućen sugovorniku koji je prisutan, koji na ovaj ili onaj način reagira gestama, mimikom, ponekad i prekidanjem sugovornika.“(Tošović po Kločkova 2002: 309) Dijalozi su razgovornoga stila u svojim realizacijama različiti. Njihove se posebnosti registriraju unutar iskaza, a i međusobnih replika. Govorili smo o stilističkoj inverziji reda riječi (komponenata) tako da se na stilogenost rečenica promatralo s gledišta stupnja njihova komunikativnog dinamizma. U tom smislu možemo govoriti o tome da je redoslijed riječi u razgovornome stilu slobodniji od redoslijeda riječi u drugim funkcionalnim stilovima:“Doći će on!...Ne boj se!...Još danas će doći!“. „S takvim je osobinama dijalog razgovornoga stila najbliži dijalozima književnoumjetničkoga stila. No pri tom treba reći to da se dijalog književnoumjetničkoga stila bitno razlikuje od dijaloga razgovornoga stila – time što je stiliziran, tj. dotjeran po vlastitu nahođenju njegova tvorca“ (Silić 2006: 117). To znači, iako slični, dijalozi unutar književnoumjetničkoga stila samo fingiraju stvarnost, razgovorne situacije, dijaloge u opuštenoj atmosferi i slično, ali prolaze kroz „stvaraočevo” čišćenje tako da im se narušava spontanost, koja je osnovna karakteristika dijaloga u svakodnevnoj, stvarnoj situaciji. Naime, oni ne prolaze kroz različite faze kao dijalozi unutar književnoumjetničkih tekstova, nego se jedna replika uvijek nadovezuje na drugu što rezultira brojnim specifičnostima razgovornih dijaloga. Tekst razgovornoga stila nije organiziran po načelima narativnim, nego po načelima dramskih tekstnih sekvencija, ali bez didaskalija, tj. autorovih uputa za izvođenje drame. „Kontekst i situacija (kao jezične i izvanjezične okolnosti u kojima se komunikacija događa) omogućuju uvođenje (inauguraciju) govora in medias res. Time govor „sam sebe“ i začinja i razvija i objašnjava“ (Silić 2006: 114). O tome da se govor spontano razvija, bez uvodnih riječi, pokazuju i konkretni „razgovorni“ dijalozi koji nerijetko započinju već spomenutim analitičkim pitanjima npr: A: „Ti radiš, jel’?“– B: „Je, je (radim).“ U iskazu B odgovor je može biti pokraćen, redupliciran,

44 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

a i produljen Je, je radim. Dakle, u razgovornome je stilu oslabljena uloga uvodnih rečenica, odnosno rečenica koje uvode u upravni govor, pa onda i uvodnih riječi kojima takve rečenice počinju, npr.: kad, ako, tada, tamo, pritom, prema tome, kad je riječ o tome, s tog gledišta itd. Međutim, govornik u razgovornome stilu uglavnom tuđe mišljenje daje u neupravnom govoru, npr.: A: I ona ti meni govori da je više nije briga za njega. – B: Stvarno?. Mišljenje osoba o kojoj se razgovora rjeđe se daje u upravnom govoru, npr.: A: A Marija ti meni, kaže: ‘pošalji joj poruku, on ih gleda redovito.’ – Ma ja sam joj rekla da se bojim, ali ona: ‘Nemaš što izgubiti, moraš to riješiti’. Osim analitičkih, dijalozi su u razgovornome stilu popraćeni ironijskim pitanjima tipa A: „Kakva je ona znanstvenica?“ (s akcentom na ona i melodijom koja „negira“) sama sebi odgovor. Ta su pitanja zapravo odgovori na koje se nadovezuju replike B: „Ma, je, dobra je, objavila je dosta radova“. U razgovornome se stilu nerijetko pitanja izražavaju specifičnom intonacijom, npr.: A: “Što nisi znala?”– B: “Znala? Kako ću znati kad je danima nisam vidjela“. U navedenom se dijalogu iz iskaza aktualizira tema i oblikuje pitanje, afirmativno i negacijsko potpomognuto rečeničnom intonacijom. Iz komentara koji slijedi nakon pitanja vidljivo je je li odgovor afirmativan ili negativan, u ovom slučaju negativan Kako ću znati kad je danima nisam vidjela koji u drugom iskazu funkcionira samostalno. Naglasili smo da se sekvence unutar iskaza mogu izostaviti jer su zalihosne, obavijesno nepotrebne. Također je bila riječ o tom da se unutar „razgovornih“ dijaloga mogu aktualizirati implicitne i eksplicitne strukture unutar ustrojstva tema:rema i ustrojstva rema:tema. Ponovit ćemo u ustrojstvu rema-tema: A: „Kuću su ti oni napravili!“ – B: „Kuću, kuću, bome!“ iskaz A ima ustrojstvo rema-tema koje je u iskazu B lišeno zalihosnih elemenata i ostaje samo rema. U navedenoj replici riječ je o eksplicitno iskazanoj temi odnosno o eksplicitnom ustrojstvu rema-tema. Poznato je i to da ovisno o postavljenome pitanju dijalozi mogu aktualizirati i ostale govorne sastavnice u kojima pronalazimo implicitne strukture iskaza. Na taj način dolazimo do eliptičnih odgovora u skladu s razgovornom ekonomičnošću. Implicitni odgovori u dijalozima mogu biti niječni i potvrdni s odgovorima da i ne, npr.: A: „Žedna?“ (Jesi li žedna?) – B: „ Ne.“ 6. Zaključak Iako su u literaturi oprečne teorije o pripadnosti razgovornoga stila standardu pa i njegova opstojnost uopće, u radu se daju osobitosti sintakse razgovornoga stila standardnog jezika i to onoga dijela koji se svojim karakteristikama ne odstupa od u standardu dopuštenih značajki. To znači da se u radu ograničilo upravo na opis iskaza svojstvenih svakodnevnoj neformalnoj komunikaciji koja karakterizira razgovorni stil. Dakle, daje se pregled obilježja rečenice odnosno iskaza kao obavijesno (komunikacijskih) jedinica jer ona kao komunikacijska jedinica može biti lišena ustrojstvenih jedinica, može biti eliptična itd. Tako će razgovornim stilom dominirati eliptične rečenice, i to one brahilogijske („eliptične“) konstrukcije metonimijskoga tipa (pojesti tanjur, ispiti kištru piva), eliptične idiomatske strukture (Duga kosa, kratka pamet), one eliptične rečenice u kojima se redundantnost oslanja na kontekst, ponavljanja, izostavljanja i sl. U tim se iskazima određene jezične sastavnice zalihosno nepotrebne jer se dijelovi sami po sebi podrazumijevaju iz stvarne situacije pa se u iskazima izostavljaju (tada se govori o tzv.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 45

konsituativnim iskazima). Osim eliptičnih razgovorne rečenice mogu biti jednostavne u kojima je zastupljen obrnut redoslijed rečeničnih komponenata: obavijesni će predikat stajati ispred obavijesnog subjekta, odnosno rema ili nepoznati dio stajat će uvijek na prvome mjestu. Osim toga u tim se rečeničnim odnosima mogu izmjenjivati eksplicitna ustrojstva tema:rema i ustrojstava rema:tema (A:„ I kad si je vidjela?“ – B: „Nekidan sam ti ja nju vidjela.“ U iskazu B rema ili nova obavijest stoji na prvome mjestu, a dio koji ovisi o kontekstu stoji na drugom.) Razgovorni će stil upitne jednostavne rečenice oblikovati pomoću upitnih čestica da li, jel’ i sl. Brojne su i usklične rečenice koje pridonose njegovoj naglašenoj ekspresivnosti. Razgovorni će stil u iskazivanju složenih odnosa davati prednost nezavisnosloženim rečenica. Međutim, i kada rabi zavisnosložene rečenice nerijetko će namjernom rečenicom iskazivati i nešto što nije namjera (Upisao se na tečaj da bi za dva tjedna odustao umjesto: Upisao je tečaj, ali je za dva tjedna odustao). Namjerne će rečenice iskazivati, osim implicitno kao u navedenom primjeru, i eksplicitno (Išla je u grad s namjerom da kupi cipele), u kojima odnos namjere dodatno naglašava riječima s namjerom. Eksplicitno će izraziti i implicitno iskazan odnos uzroka dodavanjem riječi iz razloga umjesto uzročnim veznicima jer i zato što (Neću mu se javiti iz razloga što sam se naljutila). Svi se navedeni iskazi realiziraju u formi dijaloga, koji su u svojim realizacijama različiti, zapravo se sve njihove posebnosti registriraju unutar iskaza, a i međusobnih replika. Govor se uvodi in medias res tako da govor „sam sebe“ započinje, razvija i objašnjava. Kao takav razvija se spontano, bez uvodnih riječi oslanjajući se na kontekst. Sintaksom se razgovornoga stila potvrđuje njegova jednostavnost i ekspresivnost u standardu prihvaćenih struktura. U suprotnome on često izlazi iz okvira jezične norme što nije dio ovoga opisa. Literatura: • Babić, S. (2006), „Razgovorni stil nije i ne može biti stil književnoga jezika“, Fokus, 22. prosinca 2006. str. 295-346. • Franičić, A.; Hudaček, L.; Mihaljević, M. (2006), Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. • Hudeček, L.; Vukojević, L. (2007), „Da li, je li i li – normativni status i raspodjela“, Rasprave instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, knj.33, str. 217-234. • Kovačević, M.; Badurina, L. (2001), Raslojavanje jezične stvarnosti, Rijeka: Izdavački centar. • Peti-Stantić, A (2000) Funkcionalno preslojavanje suvremenoga standarda, u: (ur. Diana Stolac) Riječki filološki dani, 4, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, str. 365-374. • Pranjković, I. (1997), Iz tipologije konsituativnih iskaza u tekstovima razgovornoga stila, u: (ur. Andrijašević, M; Zergollern-Miletić, L) Tekst i diskurs, Hrvatsko društvo za primjenjenu lingvistiku, Zagreb. str.409. • Silić, J.; Pranjković, I. (2005), Gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb: Školska knjiga. • Silić, J, (2006), Funkcionalni stilovi standardnoga jezika, Zagreb: Disput. • Silić, J, (2007), Gramatičko i komunikacijsko u sintaksi (Teze za razmišljanje) u: (ur. Branko Kuna) Sintaktičke kategorije, Zbornik radova znanstvenoga skupa s međunarodnim sudjelovanjem Hrvatski sintaktički dani, Osijek 11. i 12. svibnja 2006. , str. 219-227.

46 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

• Silić, J. (1997), „Razgovorni stil hrvatskoga standardnoga jezika”, Kolo, 4, str. 483495. • Silić, J. (1984), Od rečenice do teksta, Zagreb: SNL. • Tikvica, Lj. (2009), „Lingvostilističke odrednice u rječnicima hrvatskoga jezika. O nekim poteškoćama stilističkoga označavanja u jezikoslovnoj leksikografiji“, Studia lexicographica, god.3. BR. 1-2 (4-5), str. 5-13. • Tošović, B. (2002), Funkcionalni stilovi, Graz: Institut für Slavistik der Karl-FranzensUniversität Graz.

Conversational style has been seen as one of the functional styles of standard language which as such shows special features in relation to other styles. In addition to phonological, morphological and lexical characteristics, conversational style will be distinguished by special features of syntactic structures. This paper will give an overview of “conversational” syntax. Particularly, replica exchange speed, casualty of everyday communication will result in abundance of elliptical sentences, and the content simplicity in simple sentences. Conversational style will avoid complex sentence structures, and if they are recorded, it will favour compound sentences in relation to complex sentences. This paper represents part of a broader research. Keywords: conversational style, conversational style syntax, elliptical sentences, simple sentences, compound sentences.

The characteristics of syntactic structures of Croatian language conversational style

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 47

Perina MEIĆ

Prava klasika
(Cvijeta Pavlović: Uvod u klasicizam, Leykam, Zagreb, 2012.)
Kao dio bibliotečnog niza Uvodi, u izdavačkoj kući Leykam, u Zagrebu 2012. objavljen je Uvod u klasicizam Cvijete Pavlović, profesorice na odsjeku komparativne književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Prije Uvoda u klasicizam Pavlović je objavila tri vrijedne znanstvene knjige (Priča u pjesmi. Pripovjedni postupci Šenoine epske poezije, 2005., Šenoina poetika prevođenja. Traduktološka analiza Šenoinih prijevoda s francuskog jezika, 2006. i Hrvatsko-francuske književne veze. 15 studija, 2008.), više od 50 znanstvenih radova, devet uredničkih knjiga kao i niz stručnih radova i prijevoda. Za istraživačicu njezina profila usmjerenu prema poredbenoj povijesti hrvatske književnosti s posebnim osvrtom na veze s romanskim književnostima klasicizam, kao tema, nadao se kao logičan i donekle očekivan izbor. Uvod u klasicizam književnopovijesni je tip studije, prvi takve vrste u nas. Fokusiran je na istraživanje razdoblja klasicizma u europskim književnostima. Knjiga je trodijelno koncipirana. U prvom dijelu, u poglavlju Nazivlje – klasika, klasicizam, neoklasicizam, autorica je usmjerena na pokušaj preciznijeg definiranja periodizacijskog nazivlja. Pozorno prati promjene u značenju termina klasicizam i njegovih inačica u vremenskom kontinuitetu, kao i osobitosti značenja proizišlih iz uporabe u različitim nacionalnim književnostima. Ostvarivši prihvatljiv metajezični opis analiziranog pojma ali i njegovih izvedenica, autorica u nastavku skreće pozornost na izvorišta, odnosno na ideje koje su utjecale na oblikovanje poetike klasicizma. Pregled filozofskih učenja koja su prethodila pojavi klasicizma nalazi se u cjelini naslovljenoj kao Klasicizam i racionalizam. U poglavlju koje slijedi (Poetika klasicizma) autorica opisuje poetičku matricu klasicizma osvrćući se na njezine ključne formalne i sadržajne pretpostavke. Važan dio ovog poglavlja je i opća snimka stanja književnih vrsta u navedenom razdoblju. Nakon Poetike klasicizma dolazi odjeljak koncipiran kao svojevrsni „pogled unatrag“, prema razdobljima renesanse i baroka, koje autorica označuje novovjekim prethodnicama klasicizma. Navedeno poglavlje (Novovjeke prethodnice klasicizma) podijeljeno je u dvije cjeline: Renesansa kao prethodnica klasicizma i Barok i klasicizam. U njima autorica, prepoznajući s jedne strane kontinuitet, a s druge diskontinuitet na stilskoformacijskoj razini, stvara pretpostavke za sagledavanje poetike klasicizma u širem kontekstu, vješto odgovarajući izazovu potrebe da se u istraživanju postave kakvi-takvi vremenski okviri. Istodobno ona poštuje i stanje u književnoj „praksi“ koja pokazuje stilsku raznolikost nesvodivu na striktne vremenske okvire ili opće terminološke označnice.

48 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Središnji dio studije Uvod u klasicizam autorica otvara poglavljem Klasicizam u nacionalnim povijestima. U njemu, uz uvod u kojemu propituje širi kontekst svjetske književnosti toga razdoblja, Pavlović predstavlja klasicizam u različitim nacionalnim književnostima. Najviše prostora posvećuje francuskoj književnosti. Odmah nakon nje slijede engleska, talijanska, njemačka, a zatim poljska, ruska i hrvatska. Nakon njih predstavljene su i ostale europske književnosti: mađarska, španjolska, portugalska, danska, nizozemska, srpska, češka, slovačka i ukrajinska. Pregled svake od navedenih književnosti trodijelno je strukturiran. U uvodnom dijelu autorica u općim crtama raspravlja o ključnim poetičkim obilježjima dotične nacionalne književnosti. Upozoravajući na osobitosti svake od njih, prepoznaje nasljedovanje onog što bi se moglo označiti kao „idealno zamišljeni“ model klasicističke poetike. Istodobno upozorava i na povremena odstupanja od njega. Najvažniji, ujedno središnji dio svakog od poglavlja posvećenog nacionalnim književnostima jest prezentacija književnih djela i opusa. Treća, uvjetno rečeno, cjelina ovog (središnjeg) dijela studije predstavlja neku vrstu zaključka u kojemu Cvijeta Pavlović sažima rezultate vlastitih istraživanja, izlažući završne objekcije o korpusu prezentirane nacionalne književnosti u europskom kontekstu. U posljednjim poglavljima studije (Književni oblici i sadržaji u klasicizmu i Klasicizam nakon klasicizma) koja, na određeni način, čine treću cjelinu knjige, autorica se osvrće na književne oblike i sadržaje u klasicizmu te, otvarajući pitanje postojanja klasicizma nakon klasicizma, naznačuje moguće smjerove daljnjih istraživanja. * Uvod u klasicizam, metodološki gledano, predstavlja komparativnu povijest književnosti fokusiranu na određeno razdoblje (klasicizam). Imajući na umu tu, kao i činjenicu da povijest književnosti jest osobit književnoznanstveni žanr kojega u velikoj mjeri određuje istraživačeva metodologija, u nastavku se valja zapitati kako je Cvijeta Pavlović koncipirala svoje istraživanje, odnosno kakva je metodološka forma ove njezine studije? Odgovor na navedeno pitanje valja tražiti istražujući način na koji autorica razumijeva vlastitu metodološku poziciju, odnosno analizirajući način na koji je rješavala neka od ključnih pitanja književnopovijesne metodologije: periodizaciju, izbor pisaca i djela, vrednovanje, recepciju i književnopovijesnu interpretaciju. PERIODIZACIJA Periodizacija je, iako se to iz ovog istraživanja Cvijete Pavlović ne da tako jasno naslutiti, jedan od najsloženijih i najizazovnijih problema književnopovijesne metodologije. Književnopovijesna prezentacija pojedinog razdoblja zahtijeva promišljanje i rješavanje niza važnih pitanja i problema. Među njima se izdvajaju: periodizacijsko nazivlje, uspostava periodizacijskih „granica“, te način rekonstrukcije i interpretacije periodizacijske cjeline. Kako je navedene probleme, u Uvodu u klasicizam, riješila Cvijeta Pavlović? Periodizacijsko nazivlje O periodizacijskom nazivlju autorica piše u predgovoru studije u kojemu zacrtava polje vlastitog istraživanja prihvaćajući izazove koji iz njega proizlaze. Prema autoričinim navodima, prvo i ključno pitanje koje joj se nametnulo na samom početku bilo je pitanje: što je to klasicizam? Prijepori oko odredbe navedenog pojma pokazuju njegovu slože-

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 49

nost ali i kompleksnost svega onoga na što se taj pojam odnosi. Pavlović upozorava na različite prakse. Jedna je ona koja izbjegava uporabu stilskoformacijskog nazivlja i, za ovo razdoblje, bira kronološke (npr. književnost 17. ili 18. stoljeća) ili „ideološki“ determinirane označnice (npr. doba prosvjetiteljstva). Istodobno ona skreće pozornost i na suvremene znanstvene spoznaje koje dopuštaju mogućnost da se govori o nacionalnim inačicama povijesnostilskih formacija koje se u nacionalnim književnostima pojavljuju različitim redoslijedom i različitim intenzitetom. Imajući na umu različite prakse, autorica upozorava na teškoće oko „konačnog“ i preciznog definiranja pojma kakav je klasicizam, te napominje da se svatko onaj tko se uhvati ukoštac s navedenim problemom neminovno mora suočiti s proturječnostima, netočnostima i dvojbama. Pokazuju to primjeri dosadašnje književnopovijesne prakse koju Pavlović na određeni način slijedi, ali koju isto tako upotpunjuje ili, tamo gdje je potrebno, „korigira“ svojim metodološkim rješenjima. Autorica ranija istraživanja tj. njihove rezultate osobito u području rješavanja pitanja nazivlja (bez obzira jesu li zadovoljavajuća ili ne) drži nužnim oruđem u promišljanju kulture i umjetnosti klasicizma. Sama se opredjeljuje za stilskoformacijski naziv klasicizam kojega na „specijaliziranijoj“ razini istraživanja (na pojedinim mjestima u studiji) funkcionalno „dopunjuje“ kronološkim označnicama kao što su 17. i 18. stoljeće, kojima načelno određuje vremenske okvire istraživanog razdoblja. Periodizacijske „granice“ Kad je riječ o vremenskim okvirima, odnosno potrebi uspostave periodizacijskih „granica“, onda valja imati na umu da je Cvijeti Pavlović poseban problem bila, s obzirom na to da istražuje kompozitni nadsustav svjetske/europske književnosti, neusuglašenost pojave određenih stilskih tendencija u pojedinim nacionalnim književnostima. Drugim riječima, u načelno omeđenom vremenskom okviru u koji „smješta“ klasicizam - a on se, kako ističe, javlja u rasponu od dva, pa čak i tri stoljeća - pojavio joj se problem vremenskog nesuglasja i trajanja, tj. problem preciznog određivanja početka i svršetka klasicizma u pojedinim nacionalnim književnostima. Osim ovoga, problem je bio opisati dinamiku i intenzitet kojim se klasicizam „širio“ u pojedinim nacionalnim književnostima. O načinima kako je Cvijeta Pavlović rješavala navedene probleme svjedoči nekoliko primjera. Predstavljajući klasicizam u francuskoj književnosti, istaknula je da on prevladava u 17. stoljeću koje je, kako se vidi iz njezine prezentacije, i produkcijski i poetički najsloženije. Međutim, valja istaknuti i činjenicu da se klasicizam, na osobit način (naročito preko Voltaireova djela), nastavio i u 18. stoljeću, ali s ponešto drukčijim intenzitetom i stilskim tendencijama. U engleskoj književnosti klasicizam se u punom kapacitetu javio nešto kasnije: u kasnom 17. i početkom 18. stoljeća. U njemačkoj se književnosti, prema autoričinim navodima, javio najprije početkom 17. stoljeća, da bi se preoblikovao i izrazitije nametnuo u drugoj polovici 18. stoljeća u, kako veli autorica, složenom odnosu prema drugim mogućnostima umjetničkoga iskaza tog vremena. Pri određivanju makar i najšire shvaćenih vremenskih okvira autorica najradije i najčešće ističe opuse pojedinih pisaca, odnosno njihova djela, tretirajući ih kao važne čimbenike periodizacijske razdiobe. U tom je kontekstu pisca Françoisa de Malherbea izdvojila kao prvog velikog predstavnika književnosti klasicizma, dok je Andréa Chéniera apostrofirala kao posljednjeg klasicista i prvog romantičara francuske književnosti.

50 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Johna Dryena Pavlović je istaknula kao pisca zaslužnog što je engleska književnost, u području poezije, dobila najjasnije obrise klasicizma. Na isti je način upozorila na „zasluge“ Friedriha von Hagedorna koji je, pod utjecajem francuske i engleske lirike, „unio novi duh u njemačku liriku“. U nekim dijelovima studije Pavlović vrlo diskretno upozorava na povijesni kontekst, ali uvijek na način da se istakne veza s književnim zbivanjima (npr. apostrofiranje utjecaja koji je vladavina Petra I. imala na klasicizam u ruskoj književnosti). Autorica, umjesto događaja iz opće povijesti koji bi mogli funkcionirali kao element periodizacijskog razgraničavanja, drži važnijim upozoriti na događaje i datume vezane za uže shvaćenu kulturnu i književnu sferu. Potvrđuje to na nizu primjera. Za predstavljanje klasicizma u engleskoj književnosti i doba restauracije autorica je, kao važno, izdvojila ponovno otvaranje kazališta 166o. Pišući o situaciji u poljskoj književnosti, istaknula je ulogu tiskara i osnivanje kraljevskog kazališta u Warszawi, te izlaženje časopisa Monitor koji je, kako je navela, utjecao na ponovno buđenje književnog života. Rekonstrukcija i interpretacija periodizacijske cjeline Osim nesuglasja glede vremena tj. teškoća oko određivanja početka i kraja razdoblja klasicizma, veliki metodološki izazov bila je i činjenica da se, kako ih naziva Pavlović, tri „velika“ europska klasicizma (francuski, engleski i njemački) međusobno razlikuju u svojoj biti i obliku, u odredbi autoriteta, pa čak i po svojoj vezi s antikom. Pri rekonstrukciji i interpretaciji navedenog razdoblja, na najopćenitijoj svjetskoj/europskoj, kao i na razinama nacionalnih književnosti, Cvijeta Pavlović polazi od koncepta koji književno razdoblje promišlja kao dinamičan i mozaičan sustav književnih činjenica premrežen različitim stilskim konceptima. Radeći na rekonstrukciji i interpretaciji pretpostavljene periodizacijske cjeline (klasicizma), autorica nikad ne gubi iz vida njezinu složenost i dinamičnost. Kad je riječ o svjetskoj/europskoj razini, Pavlović na samom početku istraživanja artikulira „idealno zamišljen“ poetički koncept klasicizma. Taj je model najopćenitiji i, na određeni način, najobuhvatniji u smislu razmjerno široke primjenjivosti na sve europske književnosti. Uspostavljen je na različite načine: kroz ranija književnopovijesna istraživanja ili kroz programatske tekstove i spise. S tim modelom autorica uspoređuje književne prakse u pojedinim nacionalnim književnostima. Mrežu utjecaja među njima opisuje upozorivši da je (primjerice) klasicizam u francuskoj i engleskoj književnosti „latinskiji“ od onog u njemačkoj, koji da je, kako veli autorica, „helenskiji“. Francuski klasicizam, ističe C. Pavlović, mogao bi se protumačiti kao „prigušeni, ublaženi barok, engleski klasicizam srodan je u svojoj realističnosti rokokou, a njemački klasicizam, čak i u svojem najsamosvjesnijem klasicističkom stupnju Goetheove i Schillerove umjetnosti, mogao bi se učiniti jednako toliko nostalgičnim i romantičkim.“ Na sljedećoj razini autorica opisuje stanje u pojedinim nacionalnim književnostima upozoravajući na osobitosti njihove književne produkcije, ali i na filozofske i druge ideje koje su u osobitoj korelaciji s književnim stvaralaštvom a pomažu njezinu boljem razumijevanju. Navedeno doprinosi kompletnijoj slici stanja u određenoj nacionalnoj književnosti, a onda i šireg konteksta, tj. klasicizma sagledanog na europskoj i svjetskoj razini. Može se izdvojiti nekoliko karakterističnih primjera: Pišući o klasicizmu u engleskoj književnosti, Pavlović je skrenula pozornost na pojavu pironizma koji je - kao filozofski

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 51

koncept što zastupa krajnji skepticizam u svim pitanjima spoznaja - imao svoje odjeke i u književnosti. Kad je riječ o klasicizmu u talijanskoj književnosti, usmjerila se na fenomen senzizma koji je pjesničku maštu svodio na osjetilni čin, a svrhu poezije vidio, prije svega, u izazivanju osjeta ugode. Navedeno je, zaključuje autorica, „pogodovalo estetici rokokoa, a rokoko je sklonošću za idiličnim krajolicima i osjećajnošću nadalje pogodovao razvoju prema sentimentalizmu.“ Isto tako upozorila je i na augustovsko doba engleske književnosti prve polovice 18. stoljeća koje, kad je riječ o poeziji, pokazuje orijentaciju prema satiri i misaonim pjesmama, dok se u raspravama i poslanicama u stihu, kako ističe autorica, bilježi prodor novih, znanstvenih sadržaja. Opisujući stanje u njemačkoj književnosti, posebno poglavlje posvetila je fenomenu weimarske klasike koja je, kako je istaknula, dala nove poticaje modernoj njemačkoj književnosti. Analizirajući stanje u hrvatskoj književnosti, skrenula je pozornost na pojavu frančezarije, a time i na utjecaje francuske na hrvatsku književnost toga doba. Na posljednjoj razini istraživanja, nakon općeg predstavljanja poetike klasicizma, te nakon prezentiranja filozofskih učenja i karakterističnih književnih strujanja u pojedinim nacionalnim književnostima, autorica prezentira književna djela objedinjena u autorske opuse. Pri tomu pomno analizira u kojoj se mjeri „idealno zamišljen“ model poetike klasicizma (ne)ostvaruje u djelima pojedinih pisaca. Primjeri kao što su Johann Wolfgang Goethe ili Fridrich Schiller pokazuju da su navedeni književnici stvarali djela koja su, prema riječima autorice, u „podjednakoj mjeri, i usporedno, postala uzorima i uzorcima romantizma, ali i ona koja u svemu odgovaraju klasicizmu.“ Kod ovih je autora klasicizam, kako veli Cvijeta Pavlović, samo jedna od stilskih tendencija u stvaralačkom razdoblju nazvanom epohom weimarske klasike. S druga strane, djela pisaca kakav je bio Corneill ilustriraju koliko je izgradnja poetike klasicizma bila postupan proces. Corneill je, prema autoričinim navodima, od Cida do Polyeuctea, uspješno svladao tehniku klasicističke dramatike, premda je u pojedinim rješenjima imao problema s provođenjem pravila. Kad predstavlja opus Guiseppea Parinija, autorica pokazuje do koje se mjere, na prvi pogled (kako je naziva) „kruta poetika“ bila sposobnom prilagoditi i modernizirati, te „asimilirati drukčije umjetničke smjernice, poput rokoko konkretnosti i plastične preciznosti slikanja sredina i likova.“ Uz ovu, vertikalnu periodizacijsku stratifikaciju autorica je otvorila pitanje horizontalnog raslojavanja unutar opisanog sustava. Pozorno je pratila (kronološki) dinamiku promjena klasicističke poetike od njezinih početaka, preko njezina usvajanja i etabliranja, do transformacije i (postupnog) napuštanja. U tom je kontekstu vrijedno spomenuti njezin osvrt na fenomen Prepirke o Starima i Modernima, za koji je ustvrdila da je najrječitije izrazio zalaz klasicizma u francuskoj književnosti. Dinamiku pojave, a kasnije i postupnog nestanka klasicističkih obilježja, pratila je i u drugim književnostima kod kojih je primjetna određena doza eklekticizma. Kao primjer bi se mogla izdvojiti talijanska književnosti u kojoj se prožimlju različiti stilski koncepti. Prema autoričinim riječima, unatoč tomu što klasicizam u talijanskoj književnosti nije jedinstven, „čist“ i jednosmjeran, nije zbog toga manje „klasicistički“ u odnosu na druge nacionalne književnosti.

52 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

IZBOR PISACA I VREDNOVANJE U Uvodu u klasicizam autorica nije izravno definirala vrijednosne kriterije, ali izbor autora i djela nedvojbeno pokazuje kojim se načelima vodila. Kad je riječ o izboru pisaca i djela u istraživanjima književnopovijesnog tipa (u koje spada i ova studija), načelno se može ustvrditi postojanje dvaju temeljnih modela: koncept sveobuhvatnosti i koncept vrijednosne redukcije. Koncept sveobuhvatnosti pretpostavlja da se u povijest književnosti ili književnopovijesnu studiju uvrsti što više djela i pisaca, bez obzira na njihovu umjetničku vrijednost i estetske domete. Kad je riječ o komparativnim istraživanjima, koncept sveobuhvatnosti valja razumijevati načelno, u okviru činjenice da vrijednosni kriteriji, ali i realna ograničenja, onemogućuju da se književnost „cijeloga svijeta“ prikaže čak ni približno sveobuhvatno, kako se to može (primjerice) u nekoj nacionalnoj povijesti književnosti. Koncept vrijednosne redukcije podrazumijeva izbor djela i njihovo vrednovanje prvenstveno s obzirom na visoke estetske i umjetničke kriterije. Izvanknjiževni kriteriji, kao što su ideološka ili svjetonazorska opredjeljenja pisca i sl., kao mjerilo vrednovanja posve se zanemaruju. Provedba ovakvog načela, koje je najčešće primjenjivo upravo u komparativnim povijestima književnosti, izravno utječe na izbor pisaca i djela za koji se, načelno, može reći da je restriktivan ili, preciznije, usmjeren na prezentaciju umjetnički najvrjednijih ostvarenja. U Uvodu u klasicizam Cvijeta Pavlović se vodila, prije svega, estetskim kriterijima, a to znači nastojala je predstaviti klasicizam u okviru pojedinih nacionalnih književnosti preko najvrjednijih djela i autora. O konceptu sveobuhvatnosti u njezinu bi se slučaju moglo govoriti tek uvjetno – ponajprije u smislu odabira koji, osim što slijedi visoke estetske i umjetničke kriterije, na neki način nastoji poštovati i načelo reprezentativnosti - to znači u izboru pisaca i djela voditi računa o tomu da oni predstavljaju i „karakteristične“ primjere poetike klasicizma. S najvećim brojem pisaca u studiji Uvod u klasicizam predstavljena je francuska književnost i njezini književnici: François de Malherbe, Jean-Louis Guez de Balsac, Jan Mairet, Pierre Corneille, François VI. vojvoda de La Rochefoucauld, Jean de La Fontaine, Jean-Baptiste Poquelin Molière, Marie de Rabutin Chabtal, Françoise d’Aubigné, Jacques-Bénigne Bossuet, Gabriel-Joseph de Lavergne, Marie-Madeleine grofica La Fayette, Nicolas Boileau-Despréaux, Jean Racine i François-Marie Arouet Voltaire. Raspored i izbor ostalih nacionalnih književnosti, prema Cvijeti Pavlović, izgleda ovako: Englesku književnost u razdoblju klasicizma svojim djelima reprezentiraju pisci: braća John i Edward Philips mlađi, Gerard Langbaine, John Dryden, Thomas Rymer, Thomas Otway, Nathaniel Lee, William Congreve, sir William Temple, Joseph Addison, Alexander Pope, Samuel Johnson, Jonathan Swift, Henry Fielding, Tobias George Smollett i Richard Brinsly Sheridan. Talijanska je književnost predstavljena s pet, po autorici, najvažnijih autora: Guiseppeom Parinijem, Vittoriom Alfierijem, Cesareom Aricijem, Pietrom Giordaniom i Ugom Foscolom. Klasicizam u njemačkoj književnosti, prema izboru Cvijete Pavlović, prezentiraju pisci: Friedrih von Hagedorn, Johann Christoph Gottsched, Friedrich Gottlieb Klopstock, Christopha Martina Wielanda, Johann Joachim Winckelmann, Gotthold Ephraim Lessing, Johan Wolfgang Goethe, Friedrich von Schiller i Friedrich Hölderlin.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 53

Dometi klasicizma u poljskoj književnosti predstavljaju djela književnika: Franciszeka Bohomolca, Stanislawa Leszczyńskia, Stanisława Konarskia, Franciszeka Ksawery Dmochowskoga, Franciszeka Zabłockoga, Stanisława Staszica, Jana Śniadeckoga, Ignacyja Krasickoga, Stanisława Trembeckoga, Alojzya Felińskoga, Kajetana Koźmiana i Ludwika Osińskoga. Književni korpus klasicizma u ruskoj književnost čine djela pisaca: Antioha Dmitrijeviča Kantemira, Vasilija Kiriloviča Tredjakovskog, Mihaila Vasiljeviča Lomonosova, Aleksandara Petroviča Sumarokova, Mihaila Matvejeviča Heraskova, Nikolaja Ivanoviča Novikova, Denisa Ivanoviča Fonvizina, Gavrila Romanoviča Deržavina, Ivana Andrejeviča Krilova i Aleksandara Sergejeviča Puškina. Hrvatsku književnost Pavlović je predstavila djelima autora: Frana Krste Frankopana, Ivana Dražića, Ruđera Boškovića, Matije Antuna Relkovića, Matije Petara Katančića, Benedikta Staya, Rajmunda Kunića, Berbnarda Zamanje, Đure Ferića, Đure Hidže, Džone Rastića, Luka Stullija i Tomaša Mikloušića. Mađarsku književnost ovog razdoblja predstavljaju: György Bessenyeij, Georgio Aloysio Szerdahely, Dávid Baróti Szabó, Miklós Révai, Ferenc Kazinczy. Španjolsku književnost zastupaju pisci: Ignazio de Luzán Vicente García de la Huerta, Nicolás Fernádez de Moratin, Leandro Fernández de Moratin, Félix Maria Samaniego i Tomás de Iriarte, Alberto Lista. Portugalsku književnost prezentiraju: Pedro António Correia Garção, Francisco José Freire, Antónia Dinisa da Cruz e Silva, Manuel de Figueiredo i Cláudio Manuel da Costa. Danska, nizozemska, srpska i češka književnost predstavljene su s po jednim piscem: Ludvigom Holberg Willemom Bilderdijkom, Dositejem Obradovićem i Antoninom Jaroslavom Puchmajerom. Slovačku književnost reprezentiraju: Hugolin Gavlovič, Jozef Ignác Bajza, Augustin Doležal, Bobuslav Tablic, Pavel Jozef Šafárik, Ján Kollár i Ján Hollý. Ukrajinsku književnost, kojom autorica zaokružuje svoje istraživanje, predstavljaju: Grigorij Skovoroda, Ivan Petrovič Kotljareves’kij, Petro Petrovič Gulak-Artemovs’kij i Grigorij Kvitka-Osnovjanenko. Broj obrađenih djela i pisaca, kao i prostor posvećen pojedinim nacionalnim književnostima, također valja iščitati kao pozornosti vrijedan znak. Poredak odabranih nacionalnih književnosti, među ostalima, sugerira i autoričin stav glede pitanja koja su, među njima, dala „značajniji“ prinos poetici klasicizma. Ovakvim načinom odabira i rasporeda građe Pavlović posredno uspostavlja i neku vrstu vrijednosne hijerarhije. U središtu ili na prvom mjestu, kao neka vrsta klasicističkog središta je, kako je već rečeno, francuska književnost, iz koje su se širili utjecaji prema drugim književnostima. Sljedeći krug, „najbliži“ tom „francuskom središtu“, čine engleska, talijanska i njemačka književnost. Nakon njih se, prema istraživanju Cvijete Pavlović, kao važne, pojavljuju slavenske književnosti među kojima su izdvojene poljska, ruska i (matična) hrvatska književnost. Njih slijede, u nešto skromnijem obujmu, ostale europske književnosti. Osim hijerarhije koja se uspostavlja na najopćenitijoj razini, autorica uspostavlja ljestvicu vrijednosti i na „nižim“ razinama istraživanja (u okvirima pojedinih nacionalnih književnosti). I u tom se kontekstu, kao indikativna metodološka činjenica, pojavljuje prostor posvećen pojedinom autorskom opusu ili djelu. On figurira kao posredni signal autoričina stava o vrijednosti nekog opusa i djelā koja ga sačinjavaju. Na ovoj bi se, „specijaliziranoj“ razini istraživanja, usmjerenog na korpuse odabranih nacionalnih književnosti, također mogla uspostaviti načelna skala vrijednosti. Prema književnopovijesnoj prezentaciji Cvijete Pavlović, kad je riječ o francuskoj književnosti, listu najznačajnijih autora predvode: Corneille, Molière, Racine i Voltaire. Cor-

54 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

neillea autorica označuje najznačajnijim autorom rane faze klasicizma, Molièrea naziva najvećim klasikom klasicizma, dok će o Racineu pisati kao o autoru u čijem je djelu francuski klasicizam 17. stoljeća dobio svoj najpotpuniji izraz. Za Voltairovo djelo Candide ustvrdit će da predstavlja remek-djelo ironičkog diskursa. Uz ove pisce, sudeći po posvećenom prostoru, važno mjesto u klasicizmu u francuskoj književnosti zauzima i Jean de La Fontaine, a onda slijede i drugi pisci. U engleskoj književnosti, kako se može vidjeti, važno mjesto pripada „majstoru herojsko komičke poeme i satire“, Alexanderu Popeu a potom i Johnu Drydenu. U klasicizmu u talijanskoj književnosti, sudeći po načinu prezentacije Cvijete Pavlović, najistaknutija mjesta zauzimaju Guiseppe Parini, Vittorio Alfieri i Ugo Foscolo. Johan Wolfgang Goethe i Friedrich von Schiller najvažniji su autori kad je riječ o njemačkoj književnosti ovoga razdoblja. Navedeni autori, odnosno njihova djela, ujedno predstavljaju najistaknutija i najbolja ostvarenja ne samo u okvirima nacionalnih književnosti kojima pripadaju nego i u širem svjetskom/europskom književnom prostoru. Pri odabiru pisaca i djela te njihovu vrednovanju autorica je, kako se može vidjeti, uzimala u obzir različite čimbenike. Među njima je važnu ulogu imala i recepcija. Upozoravajući na reakcije piščevih suvremenika i šireg čitateljstva, a potom i „kasnija“ čitanja stručnih čitatelja (povjesničara književnosti i kritičara) koji su i sami svojim istraživanjima pridonosili „stvaranju“ klasicističkog kanona, Cvijeta Pavlović se ovom književnopovijesnom studijom i sama aktivno uključuje u preispitivanje, ali i potvrđivanje pretpostavljenog klasicističkog kanona. RECEPCIJA Pitanje recepcije, promatrano kao „samostalan“ metodološki problem je, kao i drugi problemi književnopovijesne metodologije, iznimno delikatno. Da je tomu tako, potvrđuje i činjenica da povijest književnosti, kao književnoznanstveni žanr, i sama predstavlja osobit vid recepcije. U analizi studije Uvod u klasicizam, kao važno se nameće pitanje u kakvom je suodnosu navedeno književnopovijesno istraživanje u odnosu na „ranije recepcije“ klasicizma (prvenstveno povijesti književnosti ili specijalističke književnopovijesne studije). Da Cvijeta Pavlović aktivno promišlja i o svojim prethodnicima, može se vidjeti u njezinu komentaru povijesti engleske književnosti, za koju će reći da je tradicionalno bivala podvrgnuta povijesno-političkim kriterijima. Komentirajući tu, ali i činjenicu da je engleska povijest književnosti, na određeni način, bila sklona „pružati otpor“ nazivu, kao i priznavanju prisutnosti poetike klasicizma u 17. i 18. stoljeću, autorica zaključuje da je, u kontekstu europske i svjetske književnosti zapadnog kruga, razvidno da je engleska književnost dala vrijedna ostvarenja klasicističke poetike te ponudila nova rješenja, koja u većoj mjeri odgovaraju „europskom klasicizmu tijekom prosvjetiteljskog doba 18. stoljeća.“ U slučaju istraživanja Cvijete Pavlović, kad je riječ o recepciji, valja upozoriti i na činjenicu da je njezin Uvod u klasicizam prva studija književnopovijesnog tipa u nas koja razdoblje klasicizma obrađuje komparativno. U tom je smislu ona i metodološki osobita. Iz popisa navedene i konzultirane literature, tragove čijeg iščitavanja nalazimo ukomponirane u studiji, postaje jasno da je autoričin metodološki izbor neka vrsta kombinacije onog što bi se moglo nazvati dijakronijski i sinkronijski pristup recepciji.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 55

Dijakronijski pristup podrazumijeva istraživanje tragova recepcije kroz povijest - od piščevih suvremenika, preko recepcije „kasnijih“ čitatelja pa sve do povjesničara književnosti i njegovih suvremenika. Sinkronijski pristup u prvi plan ističe aktualno („sadašnje“) povjesničarevo recepcijsko iskustvo. U književnopovijesnom bi se istraživanju Cvijete Pavlović kao jedan u nizu primjera dijakronijskog pristupa mogao navesti primjer prezentiranja Corneillova Cida. U malom odjeljku posvećenom analizi njegove recepcije autorica je sažela niz korisnih informacija. U navedenom ulomku saznajemo najprije o uspjehu koji je djelo doživjelo na pariškoj pozornici. Nakon komentara recepcije šireg čitateljstva autorica je upozorila i na polemike učenih teoretičara, da bi zatim prokomentirala „kasnija“ čitanja koja su, kako navodi, uglavnom ponavljala primjedbe Corneillovih suvremenika. Istraživanje tragova „ranijih“ čitanja sukladno dijakronijskom pristupu moguće je naći na još mjesta u studiji. Primjerice: dinamična recepcija pratila je Molièrea čija je Škola za žene, kako upozorava autorica, izazvala žestoku polemiku. Zanimljiv recepcijski fenomen, fenomen „naručene publike“ koja je imala umanjiti uspjeh Racineove Fedre, autorica također navodi kao pozornosti vrijedan podatak. Informacije ove vrste pridonose sveobuhvatnosti u prezentiranju ne samo opće recepcijske klime toga doba nego baca i novo svjetlo na ne/predvidljive tijekove recepcije ali i na učinke koje djelo polučuje, kako kod piščevih suvremenika, tako i „kasnijih“ čitatelja. Kad je, pak, riječ o učincima na piščeve suvremenike, kao dobar se primjer izdvaja autoričin navod o recepciji Otwayeve tragedije Spašena Venecija ili otkrivena zavjera koju su, kako ističe, suvremenici shvatili kao politički aktualno djelo i satiru engleskog parlamenta. Bilješke o recepciji istraženog korpusa sukladno dijakronijskom pristupu funkcionalno su uklopljene u istraživanje i čine važan dio književnopovijesne interpretacije poetike klasicizma na svjetskoj i razini pojedinih nacionalnih književnosti. One na izvrstan način upotpunjuju autoričine („aktualne“) recepcijske uvide (sinkronijski pristup) otvarajući plodotvoran dijalog s književnopovijesnom tradicijom. KNJIŽEVNOPOVIJESNA INTERPRETACIJA Književnopovijesna interpretacija važan je metodološki problem usmjeren na pitanje kako povjesničar književnosti interpretira književna djela i opuse. Metodološka analiza usmjerena na istraživanje ovog problema zahtijeva fokusiranje na pitanje: je li dotično književnopovijesno istraživanje utemeljeno prvenstveno na proučavanje knjiženosti, odnosno na književni tekst i njegova formalna i sadržajna obilježja ili je naglasak na prezentiranju izvanknjiževnih podatka kojima se interpretacija nastoji „činjenično“ poduprijeti. Način književnopovijesne interpretacije Cvijete Pavlović pokazuje da je u središnja ustrojbena jedinica njezine studije književno djelo. Sukladno tomu je i koncipirala svoje istraživanje. Književno je djelo predstavljeno u okviru pripadajućeg autorskog opusa. Djela su, unutar opusa, raspoređena kronološki i žanrovski (npr. romani, drame i sl.). Autorica je, međutim, svjesna da su i takva razvrstavanja često uvjetna. Najbolje je to pokazala na primjeru Molièrea gdje je istaknula da je svaka podjela njegova opusa, u biti, umjetna: Farsična komika, commedia dell’arte i visoka klasicistička komika, komedija karaktera, intrige, običaja itd., navodi Cvijeta Pavlović, „prepleću se u svim njegovim djelima.“

56 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Iako je svjesna da su podjele po žanrovima ili stilskim obilježjima u nekim slučajevima uvjetne, autorica također nema dvojbe oko toga da, u nekim slučajevima, takve razdiobe i svrstavanja mogu biti korisni. Potvrđuje to navodeći primjer talijanskog pisca Uga Foscola u čijem se opusu miješaju i prožimlju različite poetike. Upravo stoga njegov se opus, smatra ona, može podijeliti “na poetičke segmente kojih su odlike uvjetovane formalno-sadržajnim opredjeljenjima, tj. klasicističkim oblicima i temama s druge strane, i na djela koja u sebi sadrže sintezu tih umjetničkih stremljenja pomirenih na način osobit za talijansku kulturu kraja 18. i početka 19. stoljeća.“ U Uvodu u klasicizam prezentirana djela opisana su po jedinstvenom metodološkom obrascu: analiziraju se sadržajna i formalna obilježja, ali tako da se (stalno) imaju u vidu opća obilježja klasicističke poetike. Među nizom takvih interpretacija dovoljno je, kao primjer, istaknuti način na koji je Pavlović predstavila Goetheov dramski tekst Torquato Tasso. Formalni opis autorica je sažela riječima: „Brušeni jampski stihovi Torquata Tassa, jedinstvo mjesta i vremena, usredotočenost na misaone probleme i sukobe, društvena ekskluzivnost plemićkoga dvora i malen broj simetrično postavljenih likova - glavna su obilježja te redukcijske drame.“ Uz formu, autorica je pisala i o sadržaju upozoravajući da se ovo Goetheovo ostvarenje donekle oslanja na tradiciju povijesne tragedije. Istaknula je i činjenicu da je naslovni lik glasoviti talijanski pjesnik iz 16. stoljeća, te da su sukobi i žudnje koje prožimaju dramsku radnju slobodne izvedenice iz Tassova života. U Uvodu u klasicizam biografski podaci o piscima svedeni su na opće informacije o godini rođenja i smrti, a samo u pojedinim slučajevima, gdje je to važno za razumijevanje djela, moguće je naći i neke druge pojedinosti iz njihovih života. Kao jedan od, ne osobito, čestih primjera može se izdvojiti već spomenuti talijanski književnik Ugo Foscolo i njegova dva djela: Luigiji Pallavicini koja je pala s konja (1800.) i Prijateljici koja je ozdravila (1802.). Prvo je djelo, navodi autorica, posvećeno nezgodi jedne od najuglednijih plemkinja visokog društva, dok je drugo upućeno lijepoj Antoinietti Faggnani, „supruzi grofa Lucinija Aresea, s kojom je autor održavao ljubavnu vezu“. Društveni položaj pisca kao informacija koja može potpomoći razumijevanju njegove poetike autorica je istaknula kod Voltairea ili, primjerice, kod poljskog pisca Ignacya Krasickog koji su, kako navodi, svojedobno bili gostima na berlinskom dvoru Friderika II. Za razumijevanje poetika Goethea i Schillera, ali i ondašnjeg stanja u književnosti, po Cvijeti Pavlović, važna je i prepiska između dvojice pisaca za koju će ustvrditi da predstavlja bogat biografski izvor, sustavnu izmjenu „misli o problemima poetike i estetike, zapravo presjek tadašnje teorije književnosti.“ Za metodološka gledišta C. Pavlović, kad je riječ o književnopovijesnoj interpretaciji, znakovit je i tretman Boileauova spisa Pjesničko umijeće, kod kojeg je istaknula njegovu književnopovijesnu vrijednost, ali i činjenicu da (istodobno) ima nedvojbenih literarnih kvaliteta. Autorica najprije pozornost posvećuje formalnom i sadržajnom opisu spisa, a onda ga ocjenjuje upozoravajući, među ostalima, da je Boileau bio majstor stiha, brižljiv versifikator koji je savršeno vladao tehnikom aleksandrinca. Važan segment književnopovijesne interpretacije C. Pavlović jest analiza utjecaja među nacionalnim književnostima, a onda i među opusima i djelima. Način njezina razumijevanja ovog aspekta analize počiva složenom, hijerarhijski ustrojenom nizu razina istraživanja. Na „prvoj“ i najopćenitijoj razini opisane su veze među pojedinim nacionalnim književnostima. Iako se, kako je već rečeno, francuska književnost nametnula kao neka

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 57

vrsta središta, autorica upozorava da interakcije, odnosno utjecaji među pojedinim nacionalnim književnostima nisu bile jednosmjerne. Dinamična i plodotvorna bila je, kako pokazuje Cvijeta Pavlović, kulturna razmjena u hrvatskoj književnosti. Na sjeveru Hrvatske, navodi ona, jači su bili utjecaji njemačke i mađarske, dok je hrvatski jug bio podložniji utjecajima talijanske književnosti. Da se utjecaji među nacionalnim književnostima ne ograničavaju samo na razdoblje klasicizma, već se šire onkraj uvjetno postavljenih vremenskih okvira (17. i 18 stoljeće), pokazuje i primjer Volteirea. Autor koji je, kako veli Pavlović, odgojen na francuskom klasicizmu dosta je toga „naučio“ iz iskustva engleske književnosti (Shakespeare). Istodobno, sam je utjecao na pisce iz drugih nacionalnih književnosti (Ugo Foscolo, Giuseppe Parrinija). Na isti način, iščitava se iz studije C. Pavlović, mogu se promatrati utjecaji Molièrea na, primjerice, G. E. Lessinga ili našeg F. K. Frankopana. Uz usporedbe među nacionalnim književnostima autorica istražuje i sličnosti poetika među piscima iste nacionalne književnosti. Tu se, kao korisna i vrijedna, izdvajaju autoričina zapažanja o srodnostima i razlikama na relaciji Racine – Corneille ili Voltaire – Racine. Ove bi se vrste objekcija mogle, s obzirom na temeljitost u obradi „problema“, izdvojiti samostalno, kao primjeri vrsnih specijalističkih komparativnih analiza u kojima autorici nije promaknuo niti jedan važan detalj, ni najmanja, za razumijevanje poetike, važna pojedinost. *** U predgovoru studije Uvod u klasicizam Cvjeta Pavlović je skromno istaknula da joj je glavna nakana bila napraviti pregledni prikaz književnosti klasicizma, te popularizirati uporabu ovog pojma u promišljanjima povijesti svjetske književnosti. Unatoč ovim načelno definiranim, općim ciljevima Pavlović je svojim istraživanjem otvorila i niz drugih važnih pitanja pokazujući znatne kompetencije u rješavanju nemalih izazova književnopovijesne metodologije. Zahvaljujući tomu, čitatelji ove studije (neovisno radi li se specijaliziranom - profesori književnosti i studenti - ili širem čitateljstvu) dobili su puno više od nepretenciozno najavljenog uvoda. Dobili su informativno iscrpnu, metodološki dosljednu i iznimno vrijednu komparativnu povijest književnosti klasicizma. Način na koji je autorica „u hodu“ rješavala probleme književnopovijesne metodologije privlači samorazumljivošću i jednostavnošću. Cvijeta Pavlović piše metodološki izbalansirano i lako. Površnijem čitatelju ostavlja dojam da nije imala metodoloških dvojbi. Njezin pristup odlikuje „klasična jasnoća“ koja ne daje naslutiti brojne metodološke izazove. Pozornijem čitatelju ipak ne bi trebala promaknuti činjenica da je ta samorazumljiva metodološka „klasična jasnoća“ samo vanjski znak uspješnog svladavanja brojnih problema književnopovijesne metodologije. Čitajući ovu temeljitu i izvrsno koncipiranu književnopovijesnu studiju, jasno je da je njezina autorica, Cvijeta Pavlović, uspješno odgovorila izazovu pisanja komparativne povijesti književnosti odabranog književnog razdoblja. Ovim je istraživanjem definitivno potvrdila i spremnost za prihvaćanje velikog izazova pisanja cjelovite komparativne povijesti književnosti. Imajući na umu navedeno, studiju Uvod u klasicizam Cvijete Pavlović možemo „čitati“ dvostruko: kao krunu njezina dosadašnjeg znanstvenog rada, ali i stabilan kamen temeljac svih budućih književnopovijesnih istraživanja ove vrste.

58 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Sead HUSIĆ Beli

Lirsko i povijesno u suvremenoj bosanskohercegovačkoj poeziji ─ Mile Stojić, Među zavađenim narodima
(Mile Stojić, Među zavađenim narodima, V. B. Z., Zagreb, 2009.)
Uvod Jedan od najnagrađivanijih pjesnika u Bosni i Hercegovini je Mile Stojić. U bosanskohercegovačku književnost ulazi sedamdesetih godina prošloga stoljeća zbirkom pjesama Lijer, jezik prašine. U prvoj objavljenoj zbirci pjesama i zbirkama koje su uslijedile, kao što su Umjetnost tame i Olovni jastuk, Stojić problematizira jezik koji postaje objektom pjesme. Jezik tada, može se reći, kao da se ne odnosi na konkretnu stvarnost, nego ostaje hermetičan, odnosno ostvaruje se kao čisti artizam. U prvim svojim zbirkama, kao što Stevan Tontić primjećuje, lirski je subjekt „apstraktno neodređen i simbolički »zamućen«, pokadšto i u »modnom trendu«, pokadšto nekritičan kao sljedbenik glasovitoga »negativnog moderniteta« (H. Fridrich) ovaj se pjesnik postupno učvrstio u svome semantički i melodijski pročišćenom i jasnom izrazu, koji je i refleksivan (...) i koji uspijeva da suvereno ponese poneku doslućenu i konačno kazanu tajnu ljudskog duha u zemnom krajoliku.“1, tj. autor velikog intelektualnog naboja. Poslije prvih zbirki u kojima se dešava čisti artizam, ako možemo reći, l’art pour l’art, u Stojićevoj se poetici dešava obrat; njegove pjesme sada su izraz neposredne stvarnosti, tragedije iz bliske nam, ratne, prošlosti. Najbolji primjeri za prethodnu konstataciju su njegove nakon rata (misli se na rat u Bosni i Hercegovini koji je trajao od 1992. do kraja 1995. godine) objavljene zbirke pjesama Prognane elegije i Mađarsko more. Sada lirski subjekt, empirijski motiviran, progovara lirski mudro, s jedne strane, a, s druge strane, naravno, etički i poetski angažirano. Stojić je u poeziju, zapravo, vratio emociju, pathos, depresiju, melankoliju,
1  Stevan Tontić, predgovor, „Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine (zajedničko i posebno; ličnosti, poetike, rezultati ─ nalazi pasioniranog čitaoca)“ u: Stevan Tontić, Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, Svjetlost, 1990., str. 26.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 59

tj. sve ono čime može biti opterećen lirski subjekt, koji je bio svjedokom spomenutoga rata. Stojić kao da osjeća primarnu potrebu da svaki društveni gubitak osjeća svojim i lirskim iskazom suprotstavlja se hegemoniji, netrpeljivosti, netoleranciji tolerantnih, ispisujući lirsku istinu koja, pitaju se ideolozi, ne pripada njima. a trebala bi pripadati, jer se jedino pripadajućim određenjem može realizirati u povijesnom vremenu. U posljednjim objavljenim zbirkama Stojić se pokazuje pravim pokazateljem teze o treperavoj estetici koju, kao bitnu odrednicu poetike nove osjećajnosti, iznosi Mihail Epštejn u svojoj knjizi Postmodernizam. Pod treperavom estetikom Epštejn podrazumijeva brisanje navodnika s navoda, gdje se između pisca i navoda stvara treperavi odnos, u kojem je navod bez navodnika potvrda, u ovome slučaju, osobnoga iskustva pjesnika, tj. pjesnikovo se iskustvo inkorporira u druga, tuđa iskustva. Njegova zbirka pjesama, koja je objavljena 2009. godine, naslovljena je simboličkim nazivom Među zavađenim narodima.2 Kompozicijski gledano, zbirka je strukturirana iz šest dijelova obilježenih rimskim brojevima. Knjiga se otvara istoimenom pjesmom „Među zavađenim narodima“, koja se može čitati kao jedna bilješka, tj. predložak ostalim pjesmama. Tematski, zbirka je raznovrsna: od ispisivanja ratne traume preko melankoličnoga i na trenutke lirski radosnoga i erotski motiviranog subjekta, pa sve do povijesnoga diskursa i događaja prezenta i budućih velikih planova vezanih Bosnom i Hercegovinom, tj. njezinim pokušajem da dobije, kao što Stojić u jednoj pjesmi govori, „bezvizni režim“, o čemu će biti govora na stranicama koje slijede. Ova zbirka, može se reći, onako, na prvo čitanje neupućenu čitatelja neće ostaviti puno prostora budući da svojom tematikom traži pažljiva čitatelja. Jedan od elemenata Stojićeve poetike jest ironizacija metafizike, iako se Stojić, kako to u pogovoru navodi Mile Babić, poziva na metafiziku, smatrajući je konstruktivnim elementima i vrijednostima unutar prizemnih života. Naravno, u Stojićevu slučaju radi se o ironizaciji metafikcije laži, one laži koja, da se primijetiti, funkcionira kroz aparat vlasti, sustava koji na toj laži grade politički život, zloupotrebljavajući sve. Treba istaknuti da je ideologija uvijek u opozitivnome odnosu naspram istine i uvijek je određena političkim strukturama. Ta i takva ideologija uvijek iznađe načina funkcionirati u zadanim joj okvirima: etnička, samim time, nacionalna pripadnost u svojim geografski zadanim crtama očituje se kroz politike prijateljstva koje, kojega li apsurda, s vremena na vrijeme, postanu egocentrične, tj. ogoljene u svojoj istinskoj intenciji. Zapravo, jedini prihvatljiv diskurs o prethodnoj konstataciji o ideologiji svodi se na jedno, a to je da se valorizira ono mi, koje je ugroženo, i svatko tko imalo ima patriotskog u sebi imanentan je kolektivitetu. Ukoliko se desi da postoji samoosviješteni subjekt unutar ugrožene kulture, naravno, on istovremeno postaje njezin trpeći objekt, jer se kvislinzi, smatraju ideolozi s patriotsko-oportunističkim darom, trebaju u korijenu zatrti da ne sramote ideju kojoj bi trebalo da pripadaju, ali, eto, iz njima neobjašnjivih razloga, ne pripadaju.
2  Ova zbirka pjesama izabrana je za Godišnju nagradu Društva pisaca Bosne i Hercegovine za najbolje književno djelo objavljeno u 2009. godini. Odluku je donio tročlani žiri u sastavu Ivan Kordić, predsjednik, te Nihad Agić i Amir Brka. Najbolje književno djelo biralo se iz oblasti poezije, proze, esejistike te književno- historijskih i esejističko-filozofskih studija. U uži izbor ušlo je pet djela: esej Esada Durakovića Stil kao argument, novela Miljenka Jergovića Volga, Volga, roman Zilhada Ključanina Švedsko srce moje majke, te zbirke pjesama Bestijarijum Kemala Mahmutefendića i Među zavađenim narodima Mile Stojića.

60 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

1. Lirski subjekt ─ govorljivi čitatelj
Ukoliko se na pažljiv način posvetimo čitanju Stojićeve zbirke pjesama, uvidjet ćemo da je lirski subjekt govorljivi čitatelj povijesnih procesa i života unutar njih, koji zahtijeva ono čega nama unutar južnoslavenske interliterarne zajednice nedostaje, a to je nedostatak, ako se može reći, apriornih čitatelja ─ čitatelja koji nemaju unaprijeden sveden diskurs, pogotovo kada je riječ o formiranjima kultura i povijesti na ovim prostorima. Kada smo rekli da je lirski subjekt govorljivi čitatelj, željeli smo ukazati na to da je Stojić jedan od onih bosanskohercegovačkih autora koji ne pristaje pripadati jednom etničkom prostoru, jednoj nacionaliziranoj misli, čija se doktrina svodi na ksenofobične traume koje postaju konstante u određenom vremenu i prostoru. Može se reći da autor ne pristaje na općeprihvaćene istine, tj. svojim se lirskim iskazom ili diskursom odupire onim istinama koje se nude pod okriljem vlasti; njegova je povijest liričnoga tona gorčinovski sputana od strane onih koji imaju moć. Rečeno je da lirski subjekt ne apologizira ni-jedan etnički prostor i da njegove pjesme govore relevantnije i konkretnije, za razliku od nekih historijskih / istorijskih / povijesnih udžbenika3* koji su bivali i još i danas bivaju izdavačkim projektima par excellence. Samo da istaknemo da u ovoj zbirci, naravno, postoje toposi, odnosno njihovi lirični zapisi, ali ne u kontekstu vladajućih oligarhija, tj. aparata moći. Čitavu zbirku u većoj mjeri nadahnjuju toposi Bosne i Hercegovine (i ne samo nje), što dovoljno govori u geografskome kontekstu o autorovoj poetici. Naime, želimo reći da Stojićeva zbirka u većoj mjeri progovara o bosanskohercegovačkim prilikama, ali u svojoj intenciji ona je po mnogočemu univerzalna; Stojić, rekli bismo, eliotski, dokazuje / pokazuje da se nesreće dešavaju svakome, nebitno na vrijeme i prostor i da se književnost, kao medij, ostvaruje u jednom višem obliku kada nije, naravno, političko-ideološki angažirana. Lirski subjekt se obračunava s pejzažima, križevima / krstovima, dragim piscima, metropolama kako onom našom, Sarajevom, tako i komšijskim Beogradom, Budapestom, Chicagom... Ono što se dâ primijetiti jest autorova angažiranost, odnosno potreba za dijalogom koji uvijek podrazumijeva dvoje, najmanje. U prvoj pjesmi „Među zavađenim narodima“ čitatelj ima uvid u kulturu pamćenja gdje lirski subjekt ispisuje poetsko-geografski inventar, aludirajući na arhetipove kulturnog pamćenja: Vremenska mapa izaziva vrtoglavicu: Tri tisuće godina prije Krista, U dolinama Eufrata i Tigrisa Nastajala je Mezopotamija, dom Gilgameša, Uz Nil se nešto ranije gradio polis faraona, Gdje se iz ruina božanstva prirode Mukotrpno rodio monoteistički Bog.

3  * V. Damir Šabotić, „Historiografija ─ diskurz ideologije“, str. 271. – 281.; Mevlida Đuvić, „Veliki odmor na času povijesti“, str. 219. – 233. Oba rada objavljena u: Razlika/Differance, časopis za kritiku i umjetnost teorije, 4, 10/11, Društvo za književna i kulturalna istraživanja, Tuzla 2005. ; Dinko Župan, „Ideologija, moć i udžbenici“ u: Vladimir Biti, Nenad Ivić, Prošla sadašnjost. Znakovi povijesti u Hrvatskoj, Naklada MD, Zagreb, 2003., str. 323. ─ 357.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 61

Preko povijesnih toposa, monumentalnih oblika kulture, pa sve do lirskome subjektu veoma poznatoga grada Sarajeva: (...) Prije pet stotina godina na ušću Miljacke u Bosnu Formirao se naš ponosni grad. Na tom malom prostoru, nemirnom i oholom, U neko magleno jutro pred kraj drugog tisućljeća Zidali smo, moja nježna ljubavi, naš dom Na temeljima stihova što začinjahu se u burnom žamoru (...) Samo ti i ja skamenjeni stojimo u čekanju Tu, među zavađenim narodima, nijemo motreći Kako Bosna turobno vijuga, kako Miljacka sja. („Među zavađenim narodima“, str. 9. / 10.)

Ono što u prvi plan izbija jest nemogućnost i rezigniranost lirskoga subjekta, koji je u nemirna vremena pošao graditi dom. Dom od ljubavi među zavađenim narodima! Pozicija toga doma doima se ugroženom i nemogućom i svijet se pokazuje u svojoj pravoj povijesti, povijesti ludila i rata koji se propagiraju kroz, rečeno je, sustave vrijednosti, tj. udžbenike par excellence. Dom je sada deminutiv, jer isti u vremenu formiranja civilizacija, točnije hegemonije jednoga nacionalnoga korpusa naspram drugoga, nedostaje, nema ga; ostaju samo reminiscencije koje lirski subjekt šuti. Šuti diskursom poezije koja u vremenu formiranja civilizacija (postavlja se pitanje kada se civilizacije ne formiraju?) postaje zapisom, u ovome slučaju, individue kojoj se povijest ne nameće kao magistra vitae, nego upravo suprotno, kao konstanta u koju su ljudi gurnuti. Mile Stojić, zapravo, ne ispisuje „(...) ničeanski shvaćen monumentalistički koncept povijesti kojemu je cilj da kroz priču o velikim ljudima i događajima kao sistemu kolektivnih uzora iz prošlosti izgradi herojsku sliku nacionalne historije.“4 S druge strane, Stojić nije ni idealni kroničar čiji zapis nije upitan. Naprotiv, postojanje idealnoga kroničara samo po sebi je nemoguće. Pod pojmom idealni kroničar misli se na „ime dato nekim mašinama za snimanje ili drugim sredstvima za opservaciju sadašnjosti koje, hipotetički, ne propuštaju ništa od onoga što se događa i na taj način, posle nekog vremena, daju nam komplektnu evidenciju prošlosti, evidenciju koja sadrži svaki pojedini događaj.“5 Budući da je postojanje idealnog kroničara nemoguće, jer njegov nedostatak jest što on bilježi, a ne tumači, odnosno prošlost je nužno rekonstruirati i
4  Enver Kazaz, „Treći svijet i njegova mudrost isključenosti. Slika imperijalne ideologije i prosvjetiteljske utopije u Andrićevoj Travničkoj hronici“ u: Razlika/Differance, časopis za kritiku i umetnost teorije, 4, 10/11, Društvo za književna i kulturalna istraživanja, Tuzla 2005., str. 184. 5  „Mogućnost filozofske istorije“ u: Gordon Grejem, Lik prošlosti. Filozofski pristup istoriji, Plato, Beograd, 2002., str. 29.

62 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

rastumačiti radi budućnosti. Odmah se tu opet pojavljuje evidentan problem. Svako valoriziranje i tumačenje prošlosti usko je povezano s vladajućom ideologijom, odnosno: „Historiografski tekst, osim što je u vlasti sila dominantnog diskurza moći, on ga učvršćuje i reproducira, što potvrđuje uzajamni i interaktivni odnos teksta i njegovog konteksta.“6 Vladajuće politike, ili ideologije, ili oligarhije, tumačeći prošlost na sebi svojstven način, zapravo svoju vladavinu potvrđuju tumačenjem i logičnim slijedom djelovanja prošlosti a prezent vladanja čine podnošljivo opravdanim. Stoga, mi se nećemo opterećavati utvrđivanjem istina jer, kao što se dâ primijetiti, ne postoji objektivna povijest. Stojićeva je povijest zapis ne idealnoga nego, reći ćemo, liričnoga kroničara, čiji se diskurs, budući da ne pripada ideološkoj angažiranosti, njoj suprotstavlja. Stojićeva lirična povijest nije povijest za koju se može reći da je arhivirana i kanonizirana, tj. legitimno prihvatljiva i normirana, nego čitava zbirka je na strani maloga, ugnjetavanog čovjeka kojega Stojić naziva mlohavim tijelom, blijedoga lica „Po kojemu potekoše suze“. („Suze“, str. 55.). 1. 1. Moderni Odisej Odisej je, kao što je poznato, bio odsutan dvadeset godina od rodnog doma, boreći se u ratu i lutajući nakon njega. Susretao se s raznim pustolovinama i nakon milosti bogova vratio se na Itaku i zatekao Penelopinu vjernost, tj. njezino uporno odbijanje navalentnih prosaca. Antički Odisej imao se kome vratiti... Postavlja se pitanje kome se moderni Odisej / Odiseji vraćaju i što zatječu nakon lutanja. Ono što može biti zajedničko antičkom i modernom Odiseju jest da su svi determinizirani višom silom ─ onaj prvi silom bogova, a ovi drugi kulturom kao takvom. Treba istaknuti da moderni junaci, junaci romantičnoga karaktera između drage i domovine uvijek biraju ovo drugo, stupajući kao i antički junak Hektor u njezinu obranu, što će reći da između časti za domovinom i drage domovina uvijek pobjeđuje. Domovina u svojim nastojanjima pobjeđuje, a njezini junaci nakon rata ostavljeni su na milost i nemilost vremenu. Junaci se tada interpretiraju kao oni koji se u mirnodopskim uvjetima života ne mogu snaći, jer njihovi motivi su motivi časti, tj. postoji „(...) historijska dinamika motiva, dakle promjene koje motiv doživljava prelazeći iz jedne epohe u drugu, osnova je na kojoj se pokazuju razlike između tih epoha.“7 Drugim riječima, motivi su, ako možemo reći, isti, ali postoji duh vremena koji ih čini aktualnim, tj. iste se stvari dešavaju, ali postoji jedna činjenica koja se ne može zanijekati, dakle, postoje diskursi koji određene stvari u jednom vremenu ne prihvaćaju, dok su u drugome imanentne duhu vremena, stoga, prihvatljive. Razlike među epohama ili, da budemo točniji, razlike između pet ili deset godina u određenim se slučajevima čine nepremostivim. M. Stojić upravo ispisuje „Prašinu“, pjesma, koja na motivsko-sadržajnom planu ima junaka, povratnika iz rata, rat, epohu, dakle, formiranje civilizacija, u Stojićevu slučaju, onih balkanskih, gdje balkanski Homo sapiens zna podivljati, i to često. U „Prašini“ je evidentan povratak ratnika, a „(...) Crnjanski kaže da smatra ‘povratak iz rata za naj6  Damir Šabotić, „Historiografija ─ diskurz ideologije“ u: Razlika/Differance, časopis za kritiku i umjetnost teorije, 4, 10/11, Društvo za književna i kulturalna istraživanja, Tuzla, 2005., str. 273. 7  „Faust i individualizam“ u: Dževad Karahasan, Dnevnik melankolije, Vrijeme, Zenica, 2004., str. 80.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 63

tužniji doživljaj čoveka’.“8 Sada, rekli bismo, Stojićev junak je žrtva ideologije s malo ili nimalo izgleda da novonastali život apsorbira punim plućima, jer nakon povratka iz rata junak mete prašinu u stanu u kojemu nema Penelope da ga dočeka. Nemajući onu poziciju doma koja je nužna, lirski subjekt, pomalo naivno, ali krajne uvjerljivo, odnosno insinuativno pita se: Nisam siguran jesam li ikad stanovao ovdje Ne poznajem stvari na koje se nataložio prah Ni fotogafije na zidu, na kojima Neka lica trepere optimizmom u ognjici milenija Sad zbunjena i stara pred čeličnom metlom. Dok se milenij, tj. povijest dešava onakva kakva je, lirski subjekt o prošlosti pjeva govorljivim jezikom onih kojih nema, koji živote daju za tuđe ideale i zaključuje: O ratu bolje pričaju mrtvi no preživjeli, Njihov glas dopire do nas iz sveprisutne Prašine, iz galaktičkih čestica, koje sklanjam Metlom ne baš energičnim zamasima Dok podne pjeva veselo u surom zavičaju. I na kraju topos Sarajeva postaje simbolom stradanja, Itaka modernoga Odiseja, Itaka za koju je Kavafi napisao: „A ako je siromašan nađeš, znaj prevarila te nije. / Mudar kakvim si postao i s tolikim iskustvima / shvatićeš već što Itake znače.“9* a one znače Odiseja koji postaje nemoćan i suprotan duhu vremena koji mu nameće stradanje zarad tuđih, krvlju uprljanih ciljeva gdje se povijest doima strojem koji guta ljude: (...) Jer koji odavde krenu, dugo putuju I mnogi od njih već na putu mru. („Prašina“, str. 13.)

Biti povratnikom iz rata i „odisejska“ lutalica jest biti nitko i ništa, u vremenu izgubljen i još više nepotreban, jer na pitanje Kiklopovo o Odisejevu imenu, on mu odgovara: »Oudeis?«, upitao je on. »Da«, odgovorio sam, »točno tako«. »Ja se zovem Nitko«. („Nitko“, str. 44.)

8  Navedeno prema: „Povratak ratnika. Antičke nijanse u poetici Miloša Crnjanskoga“ u: Ksenija Maricki – Gađanski, Istorija naš saputnik. Antičke i moderne teme II, Književna opština Vršac, 1998., str. 194. 9  * Konstantin Kavafi, „Itaka“ u: Konstantin Kavafi, Sabrane pjesme, Dani, Sarajevo, 2004., str. 59.

64 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Topos Sarajeva na drugome mjestu ne čini nam se ljepšim i drukčijim od onoga kojega smo nazvali Itakom modernog Odiseja. Sarajevo je u Stojićevu slučaju lirskoemotivni zapis prostora koji se, budući da je u geografskome kontekstu tu gdje jest, ponavlja, odnosno izlazi iz jednoga povijesnoga (krvavog) okvira da, možda apsurdno zvuči, formira se u drugome, jer povijest, pored toga što se i dešava, ona se i trpi. Sarajevo je sjećanje a njegov prezent je topografija krvnih zrnaca jer „Njegove humke nikada neće / Doživjeti čas uskrsnuća.“ („Ljubavi moja“, str. 72.) a njegov kartograf je lirski marginalan, koji bi mogao „Umrijeti u Sarajevu, prebrisati se u / Kalvariji mnoštva.“ („Umrijeti u Sarajevu“, str. 79.). 1. 2. Lirski zapisi metropola Mile Stojić pored Sarajeva u ovoj zbirci pjesama nudi i lirske zapise metropola. Ono što izbija u prvi plan kada se čitaju pjesme „Budapest“ i „Chicago“ jest, ako možemo to tako nazvati, jedna poetika prostora u kojoj lirski subjekt ispisuje u prvoj poetiku prostora koja nudi nastajanje kulture, koja se sada realizira na trgovima, odnosno lirski subjekt koji voli šetati gradovima, ali ne običnim (to su gradovi imperija), ispisuje lirsko-povijesni diskurs koji se prepoznaje na uvjerljiv način, što će reći, spomenici, biste, junaci, tj. arhitektura grada koja je heterogena govori u onoj mjeri u kojoj je to jedino i moguće. To je mjera nastajanja i propadanja carevina i njihova odbljeska u povijesti koju lirski subjekt apsorbira. Stojić je sada ispitivač grada koji je okupiran svojom baroknom prošlosti, junacima „Što pričaju o vremenima kratkotrajne slave / Nad kojima je orao mrcinaš raširio krila.“ („Budapest“, str. 63.), što dovoljno govori o gradu, ali kako u lokalnome kontekstu, tako i u univerzalnome, jer slika grada je alegorijska slika svijeta, model slike na kojemu se prolaznost i smjena čine postojanim kao i sâm grad, s jedne strane, a „orao mrcinaš“ je slika i prilika čovjeka koji je sebi postavio ciljeve progresa koje ostvaruje na nasilnički, autoritarni način, gdje se napredak dovodi u pitanje. Gordon Grejem u knjizi Lik prošlosti. Filozofski pristup istoriji pišući o napretku i progresivizmu ljudske misli pita se za koga je napredak bolji i na koji način se isti interpretira? Drugim riječima, to izgleda ovako: napredak jedne društvene zajednice ne može imati iste aksiome o napretku, na primjer, vrijeme devetnaestoga stoljeća ili vrijeme srednjega vijeka i smatrati ih relevantnim za valorizaciju napretka ljudske misli. Ako se napretkom može smatrati ekspanzija oružja i prolijevanja krvi ili ostvarivanje sloboda jednih na nemanju drugih, onda se, rečeno je, napredak dovodi u pitanje, tj., kao što primjećuje Grejem, bolji život? ali za koga bolji? „Budapest“ je pjesma-zapis o protoku vremena i kulture o kojoj lirski subjekt melankolično i etimološki reprezentativno zapisuje stihove: „Obožavam šetati imperijalnim metropolama / Čija me imena podsjećaju na stalnu prisutnost kuge.“ („Budapest“ str. 64.) budući da pest, treći slogotvorni segment riječi Budapest, na njemačkome znači kuga. Ta kuga, koju lirski subjekt na kraju pjesme donosi, jest logična suma prethodnih stihova. „Chicago“ je pjesma koja se može interpretirati na sličan način prethodnoj. Također, u ovoj pjesmi nalazi se zapis stanja grada ili epohe koja pripada kulturi „cyber grudnjaka“ i „babilonskim kulama seksa“ o kojoj lirski subjekt, ne želeći napisati pjesmu, zapravo je piše:

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 65

Nikada neću napisati pjesmu o Chicagu O prljavim dokovima, gdje se gegaju pretile crnkinje Moji bijahu proleteri s mutnim perspektivama utopije Blues besposlenih nadničara nije me uspio ganuti »Ko ih jebe, nek rade pa će imati!«, opsovao sam Trudeći se ponašati tržišno, znači životinjski Sve su to već opća mjesta emigrantske književnosti A svi smo ravnopravni mravi pred kapitalističkim Božanstvom koje se zove Milijun. („Chicago“, str. 70.)

Kultura sada nije lirski nostalgična, nego je surova u najnaturalnijem obliku, u kojoj se osjeća kibernetika prostora, institucionalizacija religije i njezino opadanje u svom moralnom, ali nikako u institucionalnom kontekstu jer Stojić progovara, ne lirski osjećajno, nego, kako on kaže, životinjski, jer se jedino tako u kulturi kakva je kibernetička, što će reći kapitalistička, subjekt može ostvariti, iako nije ravnopravan u osvajanju miliona (čitaj: Milion), ali je ravnopravan da isti želi, budući da american dream postaje utopijom i proizvodom sustava, odnosno jedinim božanstvom koje se kao jedino ispravno, samim tim i prihvatljivo, nameće kibernetičkome čovjeku. Mile Stojić na kraju pjesme obavještava nas da bi više volio pjevati o Huminim vinogradima, nekakvom geografskom Počitelju, Ljubuškome, Kočerinu... koji u odnosu centar / periferija, odnosno imperijalnim nastojanjima da tumače (čitaj: nauče) životu tamo neki treći, kolonizirani svijet svodi se da isti postaje imaginarnim prostorom, a nikako geografskim, jer ga ta ista gografija određuje u toj mjeri da mu omogućava, reći ćemo, vidljivu nevidljivost. „Chicago“ je slika i prilika današnje kulture rasutih sudbina na koju Stojić ne pristaje i suprotstavlja se „Usprkos rasutoj sudbini.“ („Chicago“, str. 71.), koja je neminovna kapitalističkome društvu jer takvome društvu ne trebaju melankolični, nježni subjekti nego ljudi-strojevi, koji će biti odgajani na takav način da ne smiju ni pomisliti a biti prijestupnikom društvenih normi bilo bi ipak previše, premda, fukovski rečeno, svaki je prijestupnik proizvod institucija. Zaparavo, Stojić se ovom pjesmom pokazao liričnim rodoljubom koji ne može napisati pjesmu o tuđemu gradu, jer bi se taj grad, hipotetički rečeno, trebao onda naseliti onim nostalgičnim toposima Hercegovine, za koju je Stojić u jednom razgovoru rekao da je Hercegovina njemu jedna vrsta Maconda, kojoj se u poeziji često vraća. 1. 3. Lirika nostalgičnih zapisa Nekoliko je pjesama koje govore o nostalgiji. Nostalgija je stanje koje čovjeka opterećuje. Nastala pod utjecajem ili represije, na primjer azila (tada je riječ o, ako možemo reći, političko-geografskoj nostalgiji), ili, jednostavno, dođe vrijeme kada je vrijeme da se o njemu misli. Stojić nekoliko pjesama ispisuje koje nam se čine nostalgičnim pokušajem ili, preciznije rečeno, traganjem za onim što je prošlo a vrijeme je ono što je iščezlo; ali, iako je prošlo, ono je ipak trauma prezenta. Nostalgija, koliko god nam se činila opterećavajućom, je u jednoj mjeri spasonosna, ona ljude drži „na životu“. Prva pjesma o kojoj će biti riječi je pjesma „Kroz Istru“. Vozeći se kroz „pejzaže itačke“, lirski subjekt s Vesnom proživljava ono što se desilo a desila se, na primjer, amputacija uspomena koja život čini podnošljivo teškim jer kada lirski subjekt upita Vesnu:

66 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

- Što misliš da se Držimo našeg starog scenarija Punog malih vragolija Kako bismo na brižna i zamišljena lica Barem na tren Vratili grimasu radosti. dobiva, takoreći, užasavajući odgovor koji je prepun životne zbilje: Nemoguće, kaže ona S tužnim smiješkom Jer ono što si nekad Najviše volio na meni Sada je napola Izgriženo rakom Amputirano. („Kroz Istru“, str. 15.) Užasavajući odgovor je odgovor života koji se dešava. Stojić, jednostavno, kao da govori: da, nesreće se dešavaju, sjećanja pritišću koja bi i da se ponove, ali neka su sjećanja spriječena, jer im diskurs tijela, koji je amputiran, onemogućava njihovo ponavljanje. Rak je pošast koja se igra životima ljudi i sprječava im potpunu realizaciju tijela, iako je to tijelo, biološki gledano, svoje najveće snove odveć odsanjalo. Diskurs tijela koji se nameće u istome značenju vidljiv je i u pjesmi „Maline“ u kojemu se primjećuje i jedan drugi zapis, pored erotsko-nostalgičnog, to je onaj zapis u kojem Stojić govori o kulturi življena jer zapisuje Stojić: „Ujutro su nam seljanke prodavale vrhnje i sir / I maline“. Erotska slika sada se realizira deskriptivno-uvjerljivim zapisom, koji je prepun nagona i životne radosti ali i potreba da se prezent bivanja učini lakše podnošljivijim. Nakon mladosti i sjećanja, koje je prepuno nagih trbuha, maslinatih jezika koji traže maline po istome trbuhu, dakle, to su „Dani radosti i seksa“, Stojić kao i u prethodnoj pjesmi zapisuje bol koju ženski subjekt osjeća: Danas, naslonjena na veliko bijelo uzglavlje Nudiš mi malinu koja ti je ostala od bolničkog obroka Nesvjesna da moja uobrazilja priziva slike iz vremena malina Sada te volim više, mnogo više I ljubav te moja štiti svojim poroznim kišobranom Ljubav što je čekala dugo i dolazi u času kad je ne očekuješ U času kada ti bol iskrivljuje lice. („Maline“, str. 43.)

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 67

Sada je malina simbol bolničkoga obroka a „bijelo“ nije simbolom nevinosti nego je inventar, točnije, enterijer bolničke sobe u kojoj se tijelo sada lomi pred nagonom Tanatosa, a ne pred nagonom Erosa i enterijera bungalova. U ovim dvjema pjesmama Stojić piše o životu koji je neminovnost. Koliko god nam se mladost činila eruptivnom, starost je njezin dijametralni ishod, dajući životu, barem kada je riječ o modelu života na ovome svijetu, potpunu dijalektiku bivanja. Ove dvije pjesme determinizirane su diskursom tijela. U jednoj drugoj pjesmi ovaj diskurs se realizira na drugi način; on ostaje funkcionalan u kontekstu eruptivna tijela, jer: „Ali samo jednoj, u snovima / ljubio sam nos, usta, trbuh, pičku, guzicu...“ („Čovjek u pedesetim korača kroz juli“, str. 23.). Kao što se može primijetiti, diskurs tijela se dvojako realizira: nostalgično podnošljivim i funkcionalno eruptivnim. Naravno, kada govorimo o funkcijama tijela, ne mislimo da tijelo svodimo na ovu drugu, kao jedinu i pravu. Naprotiv, željeli smo samo ukazati na neke od lirskih diskursa o tijelu u slučaju Stojića, jer ovdje se, ako se može reći, zbiva lirika nostalgičnih zapisa, ali u prvome redu mislimo na nostalgiju tijela. Ali ima u Stojića i drukčije nostalgije, one za koju se može reći da je nostalgija prolaznosti samoga života. Pišući o rodnome kraju Dragićini, Stojić na samome početku daje sliku davne prošlosti – ilirske. „Najstariji stanovnici o kojima imamo kakve-takve podatke jesu Iliri, skup plemena što su zauzimala veći dio današnje Jugoslavije i Albanije (uključujući tu bar južni dio Bosne) i govorila indoeuropskim jezikom srodnim današnjem albanskom.“10 I suvremen trenutak koji predstavlja novi, moderniji način života od onoga, recimo naprimjer, davnoga ilirskog, koji su se bavili stočarstvom, uzgojem ovaca, svinja i koza: Venu hrastovi na ilirskom groblju u Dragićini Često zasijeca motorna pila u debla stoljetna Na njihovu mjestu niču plastične ruže, biljke Koje ne treba zalijevati a vječno su rumene Oko stećaka cvatu plastične ruže, rumene. U zadnjoj strofi (pjesma ima tri) pojavio se smiraj za kojim duša čezne. Taj smiraj u ovome slučaju će svoje mjesto pronaći nakon buke koju život donosi i dok budu vehnuli hrastovi na ilirskome groblju u Dragićini „Jedino tu će naše duše biti mirne / Čak i kada nam zavičajni psi budu / Pišali iznad groba.“ („Groblje u Dragićini“, str. 102.) Jedna od ponajboljih pjesama u čitavoj zbirci je pjesma „Eksponati u muzeju književnosti“. Njome Stojić iščitava postmoderni komunikativni kod kulture. Zapravo, ono što je vidljivo jest da se mijenjaju načini komuniciranja bilo u umjetnosti bilo, recimo, u marketingu. Čitava pjesma je inventar piščevih stvari: radni stol, naliv-pero, lula, bilježnica, karte za sajmove knjiga, razglednice, pisaći strojevi, knjige, prijevodi... do posljednje strofe u kojoj značenje postaje sasvim jasno. Pisac bi trebao imati i rukopise, zato je i pisac ali, piše Stojić:

10  Noel Malcolm, Povijest Bosne (kratki pregled), Biblioteka Erasmus: Gilda, Novi Liber, Dani, ZagrebSarajevo, Zagreb, 1995. str. 4.

68 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Nigdje neobjavljenih rukopisa. Njih skriva Osobno računalo s upropaštenim hard diskom Koje je slano čak u Seattle u centralu Microsofta Ali ni oni nisu uspjeli dešifrirati ništa Od onog o čemu govore kliktavi stihovi i urnebesna fantazija Onog što sad odiše formalinom i raspadanjem. („Eksponati u muzeju književnosti“, str. 18.)

Rukopisi koji su ostali neobjavljeni postaju zastarjeli tipovi komunikacije gdje se javlja šum između primatelja i pošiljatelja, jer ovaj put komunikativni kanal je prostor mas-medija, bilborda, svijetlećih reklama u spavaćim sobama, koji postaju reprezentativnim modelima komuniciranja modernoga društva u kojemu intime nema, a za čitanje je, moramo priznati, potrebna intima. Na istoj poetskoj ravni može se iščitavati i pjesma “Vava“, ali s jednom bitnom razlikom. U prethodnoj je pjesmi riječ o kolektivnim, novim, komunikativnim kodovima koji se nude, za razliku u „Vavi“ u kojoj je komunikativni kod intimnije naravi. Naravno, i u ovom slučaju modeli komunikacije, sada poetike, su drukčiji, ali su svedeni na percepiju stranca koji nakon rata čita antologiju srpske poezije, naravno novu. Imena u staroj antologiji, koja su bila na kraju, sada u novoj su na početku, a neka imena, iako mrtva, lirskome subjektu su i dalje živa, a neka živa (pogodimo koja?) su mrtva: Od polovice knjige Nova lica pjevaju lingua franca Neosjetljiva na naša sjećanja, Pjevaju o cyber grudnjacima I babilonskim kulama seksa Ali ja više ne prepoznajem Niti jedan stih ni ime Ni lik. („Vava“, str. 76. / 77.)

2. Imperijalna čitanja malih ideologija
Bosna i Hercegovina je najvećim dijelom svoje povijesti bila kolonizatorska. Kada kažemo kolonizatorska, prvenstveno mislimo na vrijeme Osmanske Carevine i Austro-Ugarske Monarhije. I jednima i drugima Bosna je bila mjesto na kojem su se spajale kulture Orijenta i Okcidenta, mjesto neprosvijećenih, divljih ljudi – ljudi koji su isključeni iz povijesnih procesa, s jedne strane, a opet ta isključenost i nije toliko isključiva jer, s druge strane, na tlu Bosne i Hercegovine desili su se događaji koji su povijest, da tako kažemo, motivirali? Na primjer, Principov atentat na austrougarskoga prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu vojvotkinju od Hohenberga 28. lipnja 1914. godine u Sarajevu. Mjesec dana poslije atentata Austro-Ugarska je najavila rat Srbiji. Kao što se može primijetiti,

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 69

Bosna i Hercegovina je, manje-više, bila pod utjecajem vanjskih sila kako neposredno tako i posredno. Ono što izbija u prvi plan jest upravo ta kolonizatorsko-imperijalana slika velikih u odnosu na male zemlje, odnosno slika i percepcija malih u očima velikih. Veliki, imperijalni svjetovi po njima jasnoj logici uzimaju za pravo da ove male nauče pameti, ne priznavajući vlastite greške jer, kao što piše Vladimir Biti, „Tuđe zablude može ispravljati samo onaj tko nepokoljebljivo vjeruje da je lišen vlastitih...“11. Veliki kada i ubijaju čine to radi humanizacije ljudi i prostora, kao što Stojić progovara: Obješenik, pak, i oni što vješaju Izdanci iste su mračne vrste Jer ljudski prsti tu se miješaju Među okrutne božje prste. („Sadamova pjesan“, str. 54.)

Povijest velikih je, možemo reći, povijest koja je neminovna i svatko tko joj se suprotstavi biva u poziciji domaćeg azila, stranac među svojima. Bosanskohercegovačke zablude po svoj prilici jesu slijepo vjerovanje u velike i njihove planove vezane za ove prostore (na primjer, geografiju bivše Jugoslavije) tako da mali vjeruju, a veliki djeluju. Mile Stojić, čitajući povijesna dešavanja, progovara o istim, jer kolika god je potreba da se promatra, tolika je i da se progovori o objektu promatranja. Pjesma koju smatramo relevantnom za imperijalno-interpretativnu sliku, odnosno načini percepcije velikih u slučaju Bosne i Hercegovine u Stojićevoj „Povijesti“ u potpunosti se usuglašava s uvodnim dijelom ovoga poglavlja. „Povijest“ je pjesma koja, ako se može reći, ispisuje povijest historijā na ovim prostorima. Da bi se najbolje razumjelo o čemu je ovdje riječ, „Povijest“ ćemo citirati u skladu s interpretativnim nastojanjima. Jedna od Maslovljevih12* potreba koje on razrađuje u svojoj teoriji hijerarhije potreba jest i potreba za pripadanjem: preko osnovnih bioloških potreba pa sve do potreba višega reda, kao što je potreba za samoaktualizacijom. Naravno, da bi se realizirale potrebe višega reda, prijeko potrebno je da se potrebe nižega reda realiziraju u skladu s razvojem kako emotivnim tako i psihofizičkim. U „Povijesti“, točnije, u prvoj strofi, Stojić ispisuje diskurs pripadanja u njegovoj odsutnosti, s jednom razlikom u odnosu na Maslovljevu interpretaciju individue. Ovdje je riječ o širem djelokrugu, jer se radi o kolektivnoj pripadnosti malih identiteta, koji su uvijek (i ne samo oni) u zabludi kada govorimo o formiranju „čistokrvnih“ identiteta, jer takvi ne postoje. Da bi bili ostavljeni, prvo se mora negdje, odnosno nekome pripadati: Prvo su nas ostavile alpske, potom mediteranske zemlje One što su imale šta prodati europskim nakupcima Koje ne zanimahu rude niti slavna historija Prijatelji su bili ganuti, al pili su rujno vino.
11  Vladimir Biti, „Teorija i postkolonijalno stanje“ u: Vladimir Biti, Nenad Ivić, Prošla sadašnjost. Znakovi povijesti u Hrvatskoj, Naklada MD, Zagreb, 2003., str. 446. 12  * Abraham Maslov (1908. ─ 1970.). Hijerarhijska potreba je slijedeća: osnovne biološke potrebe, potreba za sigurnošću, pripadanjem, samopoštovanjem i samoaktualizacijom.

70 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Na primjer, u slučaju Bosne i Hercegovine najprije su nas mogli ostaviti otomanski veziri, koji su bili, naravno, i s ovih podneblja. Jedan od primjera jest Mehmed-paša Sokolović. Poslije njih dolaze konzulska vremena, ali nikoga od njih nije zanimala prošlost ovih prostora. Prijatelji, zapravo, nakupci prirodnih ili rudnih bogatstava, bit će ganuti time u onoj mjeri u kolikoj će ovaj prostor moći postati eksploatiranim i uvezen na prostore imperija, čije su metropole okupirane uvoznim drvetom i nekakvim, može se reći, „kamenjem“ (čitaj: pločnicima) imaginarnoga prostora. Druga strofa pokazuje se paradigmom imperijalnoga čitanja. Mali kolektivni identiteti se jedino mogu formirati na način kako Stojić krajnje uvjerljivo piše / čita Veliki bukvar. Od naše tragedije koja nije „veća“ od tragedije bolesnih delfina ili naftnih mrlja, jer ovi drugi zauzet će više prostora u medijima Velikih bukvara nego bolesna djeca, silovane žene, ostane jedino da se stvaraju nove tribine o tragediji radi sprečavanja istih? Sada prošlost malih determinizira nove ukuse kinematografske publike ili se njome uvode nova „poetička“ načela s hapiendom. Bez obzira na sve, geografija je ona koja određuje utjecaj u povijest, jer sa svim ovim nema nama ulaska u prostor imperija, u prostor ostvarenih snova, koji uvijek počinju prije vremena. Može se donekle i razumjeti strahovanje Velikih koji ne žele svoju „čistokrvnu“ prošlost, a sada blistavi prezent, uprljati ljudima koji nisu usvojili pravila ponašanja, budući da im isti nije, jednostavno, aprioran. Informacije radi, treba istaći da se pisanje ovoga rada (ljeto / jesen 2010.) poklapa s obećanjima Europske Unije bosanskohercegovačkom građanstvu da bi se „možda“ moglo desiti ukidanje viznoga režima najesen, točnije listopada 2010. Još jedna informacija koja se ovih dana pojavila (kraj kolovoza 2010.) jest da u Francuskoj postoje težnje za usvajanem zakona o progonu Roma iz zemlje. Nakon ovoga ostaje nam da se samoosvijestimo (misli se, naravno, na male kolektivitete) i shvatimo da smo najbliži, reče Stojić, oblacima i krvnicima, ili najbliži smo našoj geografiji i našoj povijesti bivanja, naprimjer, „karadžićevskoj“ povijesti. U potpunosti zadnja strofa odgovara prethodnoj konstataciji: Razlupali smo iluzije o slobodi i bogatstvu, Kao čaše iz kojih smo pili opojne napitke prošlosti Porušili gipsane bogove povijesti A onda smo shvatili da smo najbliži oblacima Što su kuljali s juga u našu samoću. Najbliži našim krvnicima. („Povijest“, str. 61.)

2. 1. Trauma bosanskohercegovačkoga prezenta Trauma bosanskohercegovačkoga prezenta je i više nego vidljiva. Naime, poslijeratno društvo ili poslijedejtonska Bosna i Hercegovina malo toga „zdravoga“ nudi, jer tranzicijsko društvo u sebi trpi komplekse, želi, ali slabo što lijepoga nudi. Društvo je, u najmanu ruku, u bunilu, apatiji, pasivno da bilo što „normalno“ uradi. Naime, poslijedejtonska Bosna i Hercegovina je još uvijek opterećena ratnom prošlosti, masovnim grobnicama, nasrtajima Zapada, kompleksima turbofolka, omasovljavanjem obrazova-

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 71

nja, koje upravo zbog toga i korupcije gubi na kvaliteti. Jednostavno, u bosanskohercegovačkom društvu štošta je trulo i bolesno. Svi traže istine, ne želeći se odreći svoje, budući da, primjećuje Bahtin: „Dijaloški način traženja istine suprotstavlja se oficijelnom monologizmu, koji pretenduje da ovlada celokupnom istinom.“13 Upravo se u nas dešava pretendiranje vladajućih oligarhija, hegemonija „religija“, omalovažavanje / neprihvaćanje tuđih istina koje su isto velike kao i istine i onih Drugih koji dijele istu geografiju, tradiciju ili, na koncu konca, isti jezik. U „Molitvi“ koju Stojić ispisuje primjećuje se oficijelna, institucionalizirana istina i ugnjetavani čovjek. Prije pjesme dati su, u vidu predloška, dopisi ili priopćenja vladajuće religiozno-intelektualne elite kao replike na rečenice jednog tada, neafirmiranoga pjesnika, srednjoškolca Armina Alatovića: „Ljudi moji, Pa Isus je bio kopile, I takav neki nam sudbu kroji!?“. Stojićev Isus nije Isus oficijelne istine, nego je Isus koji voli sve one izgubljene, gladne, obespravljene ljude, odnosno: Isuse moj Znam da više vjeruješ ružnim riječima onih što se Krvavo znoje, nego laskama licemjera Da više voliš muslimane sirote bosne Nego katolike bogatoga rima. („Molitva“, str. 69.)

Ono što se može primijetiti iz prethodnoga jest upravo to da je bosanskohercegovačko društvo i nakon blizu dva desetljeća od završetka rata i danas veoma spremno podići revolucije, kada je u pitanju religiozno-nacionalni diskurs, što je, naravno, društvena bolest, za razliku od slučajeva kada djeca gube živote zbog neimaštine ili, bolje rečeno, zbog korumpirane vlasti i administrativnoga aparata, koji se iz dana u dan širi svjetlosnom brzinom. Naravno, građanstvo napaćene zemlje svoju pamet i elokventnost će dokazivati i pozivanjem komercijalnih brojeva nekakvih zabavnoglazbenih emisija, čiji će talenti biti čedo nacije, ali sada čedo lokalizirane nacije. Mali, kompleksni, imaginarni prostori uvijek bi da se predstave onako kako je, otprilike, najkomercijalnije, sanjajući tada neku novu zemlju, bez obzira na cijenu, jer snovi se ne dokazuju maštanjem već njihovim djelovanjem. Može se zaboraviti prošlost, budući da je interpretirana onako kako se želi, a ne kako bi trebalo? Obećani snovi ne smiju čekati i zašto da nas u tome sprečava nekakva tradicija ili lirični prostori, jer ionako su isti imaginarni? U našem slučaju Počitelj bismo mogli zamijeniti brzim cestama ili tržnim centrima budući da, kojega li apsurda, Počitelj se svojom ljepotom ne uklapa u vrijeme koje je obrubljeno granicama gdje pulsira jedan novi život, a ne kao u Stojića:

13  Navedeno prema: „Bahtin i antika“ u: Ksenija Maricki – Gađanski, Istorija naš saputnik. Antičke i moderne teme II, Književna opština Vršac, 1998. godine, str. 168.

72 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Pulsira vino po kamenim brdima, u zvonkim grudima U zimskim noćima, u pjesmama o dalekoj zemlji Kanaan Kratko su trajala čudesa, brzo posječeno trsje Kroz koje protjecaše krv božjega sina. Preko vinograda mog oca prolazit će sad autocesta Koja će hercegovačke ratare odvesti u sanjanu zemlju Kanaan Al’ u njoj nigdje neće naći to vino što ga, Sličan bogovima, Još samo ja kušam u podrumima pamćenja. („Vinograd“, str. 100.)

Posljednim stihovima Stojić aludira na kolektivno pamćenje koje, zapravo, postaje kolektivnim zaboravom. U ovome slučaju kolektivno sjećanje je individualne naravi, a individualno sjećanje opozitivno je kanonskome pamćenju. 2. 2. Granice apsurda ili apsurd granica Valjalo bi postavljati granice, reći će ideolozi! Treba se nacionalno osvijestiti a svako osvješćenje biva vremenom otriježnjeno, nakon burnih vremena. Burna vremena su vremena postavljanja granica koje moraju biti vidljive, koje moraju krajnje odgojno-ideološki djelovati. Granice moraju biti markirane da bi se lakše uočavali opredijeljeni, da bi se što efikasnije riješili nerazumijevanja i konflikti. Granicama se od nekih Drugih branimo? Bit granica je stvaranje ksenofobija ili uvježbavanje boljega poretka. Stojić na ovakvoj poetskoj ravni piše „Granicu“, pjesma, kojom se može uočiti apsurd istih i nastojanja da svako vrijeme bude markirano granicama. Ovakvo bivanje svijeta je neminovno jer to žele tamo neki vlastodršci, pijani ideolozi, oportunisti i mediokriteti, kojima se ukaže prilika u postgraničnim vremenima da zagospodare životima ili ograničenim prostorima. Na početku lirski subjekt je samoosviješten, koji primjećuje: Na rasklopljenom komadu papira gospodari svijeta Između tebe i mene nacrtali su granicu. Nisam točno znao gdje je ona, ali sam se hitro bacio na posao da je utvrdim. Četiri godine slao sam svoje dječake da je podižu, a oni se nisu vraćali. Zapravo, jedan se bio i vratio, ali ga nisam mogao prepoznati jer se pretvorio u vukodlaka. Oni koji se i vrate otuda bivaju vukodlacima, ljudima koji zbog postavljanja granica postaju nesposobnim za život u njima. Njihove granice nisu one za koje su se borili, jer su one ucrtavane fašističkim režimima. U drugoj strofi, od lirski naivnoga subjekta, uočava se znatna razlika. I on postaje onaj koga vlast guta, jer su slova njegova pisma postala oblicima simbola s karata koje se ucrtavaju, tj. misleći o granici i sami postajemo granica. I kada se desi granica, ona dijeli prostore, prolazi kroz spavaće sobe, škole, dijeleći sve pred sobom. Jedna od činjenica koje su zadesile nas, kada se govori

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 73

o granici na ovim prostorima, jest upravo to da je poslijedejtonska crta dijelila spavaće sobe, autobuske stanice, dajući prednost uvijek ograničenima i, naravno, još i danas dijeli, čineći granicu bosanskohercegovačkoga apsurda. Nakon uspostave granice onu Drugu, koja je potisnuta, treba kulturno prebrisati, učiniti nepostojećom i dati zapovijed koja je neupitna. Treba početi stvarati drukčije, reći ćemo, fusnote: U jeku napornih građevinskih radova netko se sjetio da je moja biblioteka puna tvojih knjiga. Odmah sam zapovijedio da se u dvorištu mog doma razgori lomača i da se spale sve knjige koje si mi godinama poklanjao. Prije toga, zadužio sam šifrante da u tvojim pjesmama i romanima otkriju tragove tvoje zle duše. Oni su posao izvrsno obavili i definitivno pokazali da sam imao pravo: svaka tvoja riječ tražila je moju glavu. Spalio sam te proklete spise i uživao u njihovim buktinjama, što su se dizale do neba. Jednostavno, gorjele su i gore Aleksandrijske biblioteke, Vijećnice, gore pamćenja. A kada se granice uspostave i uvježbaju, onda počinje apsurd i besmisao, jer markiranje se ne može do kraja realizirati: Jedino sam nespokojan kad puše jugo. Vjetar mi preko graničnih utvrda donosi tvoje uzdahe, mirise tvojih vrtova i zvuke tvojih tužnih pjesama. Vjetar mi donosi tvoje preplašene ptice, koje me gledaju začuđenim očima i ne daju mi da zaspim. („Granica“, str. 95. / 99.) Granice su te koje nas određuju (ne samo one, naravno) i čine egzile. Egzili, naravno, uvijek su prinudne naravi. Nebitno je je li egzil motiviran granicama, seksualnim nerazumijevanjima sredine, egzistencijalnim problemima, potragom za ljepšim životom... jedino se bitnim nameće prinudnost egzila kao takvog. Stojićevi su egzilanti oni „(...) Što hitaju iz tuđine / Svojim porušenim kućama. / Pjevam sevdalinke / Sa srpskim i bošnjačkim prognanicima / Mojom jedinom braćom.“ („23. Ožujka 2007.“, str. 93.). Ono što je evidentno jest da Stojićevi egzilanti mahom su motivirani graničnim markiranjima, tj. ratnim dešavanjima na ovim prostorima koji se u domovinu vraćaju koja je „Uskrsla iz ruševina / I potonula u zaborav.“ („Auferstanden aus Ruinen“, str. 85.). Ono što uvijek dolazi poslije ili prije uspostave granica jesu nacionalni diskursi koji se uvijek igraju emocijama. U 20. stoljeću u teorijskim razmatranjima pojavile su se mnoge definicije nacije. Jedni tvrde da naciju čine zajednička prošlost, jezik, kultura, a drugi tvrde da jedino naciju čini zajednička sudbina prostora, kao najbitnije obilježje, jer se na taj način ona usmjerava ka budućnosti, a ne prema prošlosti. Stojićeva nacija je nacija ovih drugih s kojima Stojić voli, kada se vraćaju iz egzila, kako to on piše, popiti rakiju iz pljoske i zapjevati pokoju sevdalinku. Stojićeva se, zapravo, mnemotehnika odupire

74 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

kolektivnoj. U „Dravogradu“ kulturalna mnemotehnika je svedena na funkciju veličanja nove države (a na koju bi drugu), koja za posljedicu ima netom pale žrtve. Ono što je krajnje iritantno nije apologija palih žrtava, nego to da i takve stvari bivaju zloupotrebljavane i na njima se pokazuje granična markiranost i bahatost oportunista, jer: Gledajući komemoraciju žrtvama Vukovara Sjećam se stiha Bennova da »Šljam (na njihovoj) krvi pjeva aleluje« Ali o tome je već stoput kazano. („Dravograd“, str. 58.)

Svaki onaj subjekt koji je markiran zapravo je obilježen! Njegova markiranost je neminovna u svjetovima koji svoje moralne, religijske i progresivne diskurse ostvaruju na monologističan način. Tada u najvećoj mjeri dolazi da izražaja markiranost simbolima, koji, ni krivi, ni dužni, bivaju maksimalno zloupotrebljavani od strane vladajućeg establishmenta. Naravno, emocije su one kojima se ljudi ponajviše razmeću i stoga ne čudi što one bivaju zloupotrebljavane. Točnije, „najlabavije“ stvari su religija, nacija, jezik; ljudi se emotivno najviše vežu njima i bivaju najpodložnijima za manipulaciju. Stoga ne čudi što Stojić u pjesmi „Na Šantićevim večerima poezije“ aludira upravo na križ, odnosno na brdo na kojemu je, nakon rata, iz veoma neophodnih razloga (pogodimo kojih) podignut križ. Naravno, križ se mora podići, jer on postaje, u ovom slučaju, reprezentom / simbolom očuvanja i sigurnosti hrvatskoga naroda, nacije i, naravno, jezika. Na ispravan način mora djelovati vladajući političko-religijski establishment, ne radi njih, nego radi hrvatskih interesa. Nevjerojatnim se pokazuje jedna poslijeratna činjenica da su u najvećoj sprezi djelovanja i bivanja upravo religija i politika, što, naravno, nije slučaj samo s hrvatskim interesima; ima tu i srpskih i bošnjačkih a bosanskih i ostalih nema, oni se moraju integrirati u trima konstitutivnim narodima. Točnije, možda će smiješnim zvučati, ne zna se tko ovdje poteže konce: politika ili religija, jer, evidentno je, države nema u onom kontekstu da štiti građane; ustavno dejtonsko uređenje ne dopušta postojanje države u najširem smislu te riječi. I tako, dok nema države, ima markiranih pejzaža sa svih „konstitutivnih“ naroda: Gledam kroz prozor u mostarsku bašču: Na mjestu gdje danas raste jorgovan i nar Još uvijek odzvanja štektanje strojnice. Na brdu su dvoje poljupcem na tren postali jedno A tu je sad posađen križ kao opomena da se takva ljubav Ne bi smjela ponoviti. Kao kamen bačen u postelju Otkriva se zanos u trenu mreškanja vode. („Na Šantićevim večerima poezije“, str. 51.)

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 75

Želimo istaći, na kraju ovoga teksta, da stihovi, odnosno pjesme koje su bile analizom ovoga rada nisu birane u kontekstu najboljih što ova zbirka ima, nego su birane prema relevantnosti teme koju smo obrađivali. Jedan broj pjesama nije uziman u razmatranje iz razloga što bi one mogle biti analizirane na drukčiji način. Mi smo imali za cilj pokazati lirsko i povijesno u suvremenoj bosanskohercegovačkoj poeziji na modelu zbirke pjesama Među zavađenim narodima autora Mile Stojića. Nadamo se da smo u svojoj namjeri donekle uspjeli ukazati na osnovne poetske motive jednog od najnagrađivanijih pjesnika na ovim prostorima posljednjih dvadeset do trideset godina. Stojićeva zbirka Među zavađenim narodima pruža veliku satisfakciju onome koji je uspije iščitati na pravi način, tj. da komunikacija ne ostane na površnome dojmu. Nadamo se da će se neko naći pri pameti među zavađenim narodom / narodima da istoimenu zbirku iščita na jedan imanentan način, ne odstupajući ni lijevo ni desno od stihova. Mislimo da će se takvi prepoznati, jer se, iako su rariteti, takvi čitatelji dese zavađenim narodima.

Umjesto zaključka

Literatura
• Stevan Tontić, Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, Svjetlost, 1990. • Razlika/Differance, časopis za kritiku i umjetnost teorije, 4, 10/11, Društvo za književna i kulturalna istraživanja, Tuzla, 2005. • Vladimir Biti, Nenad Ivić, Prošla sadašnjost. Znakovi povijesti u Hrvatskoj, Naklada MD, Zagreb, 2003. • Gordon Grejem, Lik prošlosti. Filozofski pristup istoriji, Plato, Beograd, 2002. • Ksenija Maricki – Gađanski, Istorija naš saputnik. Antičke i moderne teme II, Književna opština Vršac, 1998. • Noel Malcolm, Povijest Bosne, (kratki pregled), Biblioteka Erasmus: Gilda, Novi Liber, Dani, Zagreb-Sarajevo, Zagreb, 1995. • Dževad Karahasan, Dnevnik melankolije, Vrijeme, Zenica, 2004.

76 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Anita PAJEVIĆ

Rekonstrukcija slavenske mitologije u djelu Priče iz davnine
1.1. Izvorišta motiva Priča iz davnine Kritičarski i znanstveni diskurs Ivane Brlić Mažuranić iznenadio je perceptivnu čitateljsku i znanstvenu javnost zahvaljujući nedavnim istraživanjima i otkrićima mlade hrvatske znanstvenice Andrijane Kos Lajtman, usmjerene na rukopisne bilješke što su na temelju arhivskih istraživanja bacile novo svjetlo na rukopisnu ostavštinu intrigirajući buduće interpretatore i čitatelje književnoga opusa Ivane Brlić Mažuranić. Konkretnom komparativnom analizom rukopisa Ivane Brlić Mažuranić te referentne literature kojom se autorica koristila kao izvorište i stvaralačko polazište u vlastitom književnom radu, mlada znanstvenica prikazala je intertekstualne utjecaje i prožimanja u oblikovanju autorskog diskursa. U pismenoj ostavštini Ivane Brlić Mažuranić pronađeno je pismo naslovljeno na njezina sina dr. Ivana Brlića, uvodeći u pismo sljedećom deskripcijom -O postanku Priča iz davnine. Revidiranjem i dopunjavanjem dotadašnjih spoznaja o izvorištima iz kojih su potekle autorske umjetničke bajke, stiglo se tako i do novih spoznaja o esencijalnim mitološkim motivima u njezinom stvaralaštvu i o genezi njezinih bajki. Autorica ih ovim pismom sve eksplicitno bilježi, pobrojava, leksikalizira (postavlja ih u kontekst tzv. slavenskog jezičnog leksika), taksonomizira s mjestimičnim referiranjem na literaturu i autore čije je knjige prilikom skupljanja građe za vlastite rukopise izučavala ili neposredno koristila. Intertekstualnim uplitanjem mitološke građe, hrvatske (slavenske) usmenoknjiževne baštine, autorica je ‘rekonstruirala’ slavenske bajke kroz vlastiti umjetnički diskurs i estetsku formu umjetničke bajke. „Bilo mi je nastojanje da u skroz slobodnu invenciju tih priča upletem nazive, likove i duh drevne hrvatske i opće slavenske mitologije, i to one koja je manje poznata.“1 Primarne izvore autoričine literature čine trotomna studija ruskog folklorista i zapisničara ruskih usmenih bajki Aleksandra Nikolajeviča Afansjeva Poetičeskie vozzrenija slavjan na prirodu (1865., 1868., 1869. godine) i mitološko gotički leksikon (naglasila A. Kos Lajtman) Antona Tkanya Mythologie der alten Teutschen u. Slaven (Mitologija starih Nijemaca i Slavena), objavljenom 1827. godine, od kojih je preuzela i kompenzirala većinu relevantnih činjenica za svoja djela, uz povremenu upućenost na hrvatske
1  I. Brlić-Mažuranić, Autobiografija, u: Hrvatska revija 3/5, 1930., str. 241-249.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 77

usmenoknjiževne predaje zapisane kod sljedećih autora, uglavnom povjesničara Kračmanova Valjavca, Kukuljevića Sakcinskog i Pavela Šafařika. Leksikonska obradba slavenskih pojmova, usustavljivanje skupljene građe i njezino arhivsko proučavanje insinuira na zametke znanstvenoga rada ove književnice. Sastavljanje dnevnika, sređivanje Arhiva obitelji Brlić, za kojega je svojevremeno bila zadužena, kao i intenzivni angažman na skupljanju rječničkog fonda za očev administrativni rječnik bilo je poticajno za njezin mogući znanstveni rad. „Na temelju svega izrečenog jasno je da u ovom radu nastojimo upozoriti na novi mogući rakurs promatranja autorice B.-M., onaj koji je ne sagledava samo kao književnicu i majku već i kao iznimnu poznavateljicu strane i domaće znanstvene i književne literature, istraživačicu, ustrajnu promišljateljicu tema koje su je trajno okupirale i koje je smatrala relevantnima, vrijednima proučavanja, prezentiranja i čuvanja. U tom je procesu bila ustrajna i dosljedna, prevladavajući oštre granice između uvriježenih koncepcijskih dvojnosti kao što su književno i znanstveno, historiografsko i mitološko, pogansko i kršćansko, usmeno i pisano, žensko i muško (u smislu predisponirane tematike), ja/mi i Drugi (u smislu nacionalno, geografski, vjerski ili etnografski drugačiji).“2 1.2. Kompozicijska struktura Priča iz davnine Narativne strukture Priča iz davnine stilizacijski su referentne proznim vrstama bajke, mita i priče fantastičnog, bajkovitog sadržaja. Rudimentarni narativni obrasci (bajka, mit, predaja, anegdota) strukturno pripadaju anonimnoj, usmenoj književnosti, iz koje izdvajamo bajku kao osobitu književnu vrstu koja se individualno razvijala izvan konteksta usmene književnosti te koju povjesničari književnosti klasificiraju kao baštinu umjetničke književnosti i nacionalne beletristike. Stroga kompozicijska načela Priča iz davnine evidentirana su u obliku priča ili pripovijedaka i bajki, kojima su kontekstualno, idejno i poetički najsrodnije. U prvotnom izdanju Priča iz davnine pobrojano je osam bajki pod sljedećim nazivima i sljedećim redoslijedom: Kako je Potjeh tražio istinu, Ribar Palunko i njegova žena, Regoč, Šuma Striborova, Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica, Lutonjica Toporko i devet župančića, Sunce djever i Neva Nevičica te Jagor. Retorika Priča svojstvena je književnoj vrsti bajke, uz liberalno poimanje autentične vremensko-prostorne kauzalnosti, ograničenost i discipliniranost umjetničke slobode u odabiru simboličkih funkcija likova (svaka funkcija lika ili pak sam lik konkretizacija su nekog simbola), ali s istodobnim inzistiranjem na bogatstvu detalja. Bajke, iako u uzusu usmene naratologije, podložne su individualnim varijacijama pripovjedača. „Mitsko-fantastični dekor najbolje je odgovarao da se određena moralistička poruka prenese u formi koja je uvijek imala otvorene auditorije malenih. Namjera Ivane Brlić Mažuranić bila je naoko jednostavna - neobičnim djelovati na obično, posredstvom fantastičnog dati pouku o moralnim načelima u stvarnosti. Ali fantastično se uvijek mora pozivati i na nešto poznato.3

2  A. Kos Lajtman, J. Horvat, Ivana Brlić Mažuranić, Priče iz davnine: nova konstrukcija izvora i metodologije, u: FLUMINENSIA, 23, br. 1, 2011., str. 87- 99. 3  B. Donat, Traganja za narativnim strukturama “Priča iz davnine”, u: Zbornik radova o Ivani Brlić Mažuranić,, Mladost, Zagreb, 1970., str. 27.

78 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Naročita arhaična prošlost mjesta i vremena postiže se tako formulaičnim početcima „Jednom davno…“, „Bijaše to jednom davno, iza devet gora i rijeka…“ od čega nije libila ni sama autorica, iako se od takvih početaka strogo izdvaja referiranjem na slavensku drevnu prošlost. Junaci bajki (akteri) društveno su distancirani, udaljeni, stigmatizirani, izolirani pojedinci (mnogi od likova vode asketski, osamljenički život izvan vlastitih društvenih zajednica - Regoč, baka iz Šume Striborove, Jagor, baba Mokoš, ribar Palunko, baba Poludnica, Oleh-ban, djed Neumijko). Bajka je stoga oslobođena odnosa prema realnom i racionalističkih, moralnih komentara koji bi time destruirali bajkopisne literarne konvencije na kojima bajka počiva (implicitno su date etičke i moralne vrijednosti Priča iz davnine). Stapanjem višestoljetne tradicije usmene književnosti i mitološke starine naših predaka, kao i utjecajem različitih književnih, stilističkih i duhovnih strujanja hrvatske moderne onoga doba, Priče iz davnine reprezentativni su primjer uspjele književne forme umjetničke bajke koja kanonizira hrvatsku bajku u sami vrh svjetske klasične književnosti. Zamjetni su još književni oblici svojstveni usmenoj književnosti - pjesme u desetercima invokacija su junačkim bojevima, epskim zbivanjima, iako epske karakteristike nisu sukladne obilježjima bajke, uz spektar gnoma ili narodnih poslovica koja su najčešće tvorevina iz autoričine radionice, opet na tragu rekonstrukcije i transformacije usmene književnosti i njezinih jednostavnih oblika. 1.3. Pripovjedačka perspektiva Narativni identitet autora/pripovjedača (jesu li pak oba termina ekvivalentna jedno drugom u ovom slučaju, jer se oba identiteta, intrinzično motivirana, drukčije obraćaju čitatelju različitih dobnih, intelektualnih, društvenih uvjetovanja?) uprisutnjen je pojavom subjektivnog pripovjedačkog glasa. Dopisivanjem iznenadnih komentara, čak i sugestivnim savjetima kojima nedistancirana pripovjedačica prati bajkovita zbivanja i čudesne situacije koje zatječu junake bajki, impliciraju nam prisnost i subjektivnost autorice, što je tipično ostvarenje neoromantičarskog pripovjedača. Savjetovanjem svojih junaka pripovjedačica se poigrava etičkom dimenzijom svojega djela, ostavljajući pritom komentare i savjete svojim čitateljima, ne samo navodnim junacima bajke. Evo nekoliko primjera: „A što znade da zaželi bijedna sirotinja, koja još nikada dobru nije privirila?“4 Ili, pak: „E čuda prečudnoga, što je more široko, da ga nije mati svega obuhvatila, što je sunce visoko, da ga nije mati rukom dohvatila.“5 Iz iste bajke Ribar Palunko i njegova žena slijedi zatim: „Nego vremena gubiti ne smiju, treba proći pećine dok se nisu straže u pećini probudile.“6 Distinktivno i karakteristično svojstvo ove pripovjedačice, koje ju razlikuje od ostatka pripovjedača umjetničkih bajki u korpusu hrvatske književnosti, jest impresioniranost tuđicama kojima referira na interferenciju dvaju (staro)slavenskih jezičnih leksika – hrvatskoga i ruskoga. Pripovijedanjem tako unosi ne samo jezični leksik drugog slavenskog naroda već i njihov svjetonazorski koncept (neka od istočnoslavenskih demono4  I. Brlić Mažuranić, Priče iz davnine, Znanje, Zagreb, 1994., str. 33. 5  Isto, str. 38. 6  Isto, str. 41.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 79

loških stvorenja nesvojstvena za južnoslavenska vjerovanja) i tehnike pripovijedanja uz nekoliko autorskih kovanica inspiriranih ruskim pričama, npr. momčići-ludovčići, javorići-župančići, sestrica-Rutvica, što nas opet neodoljivo podsjeća na ruske formulativne iskaze batjuško-Morozuško, lisička-sestrička, strelec-molodec. Mnoštvo ih je zapisanih u Pričama iz davnine. Neke od njih navest ćemo ovdje: „zdravlja ti želim“, „jasno sunašce“, trudno (u značenju teško), groza (u značenju bura) itd. 1.4. Pretkršćanski (praslavenski) i kršćanski sloj Priča iz davnine Bajkoviti diskurs Priča iz davnine suvremena znanost o književnosti dužna je analitički promotriti i objasniti novim etimološkim, metodološkim, tipološkim i etnološkim metodama te komparativnom analizom i rekonstrukcijom usmenih fragmenata koji su Ivani Brlić Mažuranić poslužili kao jedinstveni predložak i uzorak za vlastitu autorsku tvorevinu. Priliku za takvu identičnu rekonstrukciju književnih djela znanstvenici su nedavno dobili zahvaljujući novim dotad neprokušanim etimološkim metodama kojima je cijenjeni hrvatski filolog Radoslav Katičić rekonstruirao neke od praslavenskih izgubljenih mitova etimološkom obradom slavenskog obrednog pjesništva. Dvojnom tematskom orijentiranošću rekonstruira se kontekst praslavenske, pretkršćanske starine te kršćanski svjetonazor u kojemu naziremo ostatke mogućeg hrvatskog dualizma ili dvovjerja, kojega je opet sama autorica namjerno stvaralački transformirala i rekonstruirala za potrebe svojega djela, što nam omogućuje daljnje tekstovno dekodiranje rukopisa. Ono što naslućuje znanost o književnosti o genezi Priča iz davnine jest kako su proizišle iz intertekstualnih kontakata s mitološko-historiografskim rukopisima, pretpostavljajući tehnike dokumentiranja, preuzimanja i posuđivanja od referentnih izvorišta, uglavnom oslonjenim na usmenoknjiževnu baštinu srodnih naroda koje povezuje ista slavenska jezična zajednica. Povijesna, etnološka istraživanja opisala su nove teorije o zajedničkim poganskim vjerovanjima ranosrednjovjekovnih Slavena. Takve teorije pobijale su se znanstveno neutemeljenim argumentima pozivajući se na neodrživu tezu da se tradicijska kultura stalno mijenja, prilikom čega dolazi i do promjene u usmenim tekstovima. Jedino je promjena konteksta moguća, sve ostalo se nasljeduje iz tradicijske kulture nekog naroda. Mnoštvo suvremenih demonoloških predaja postavlja čovjekov strah od demonoloških bića u novi kontekst, a da pritom iz postojećih pojedinosti bira one koje su mu poznate iz drevnih vrela njegovih predaka. Namjena tih predaja ostaje ista: protumačiti i interpretirati neobjašnjivo i nevjerojatno koje čovjeka od davnina duhovno ugrožava ili plaši. U svakoj od svjetskih mitologija i religijskih vjerovanja zapisane su priče i mitovi te zabilježena arhetipska mjesta koja spominju događaje poput pomora divova i ljudskoga roda, velikog potopa ili, pak, ledenog doba. Takva arhetipska mjesta uočljiva su i u umjetničkoj bajci Regoč Ivane Brlić Mažuranić. Arhetipske slike navode se tako ovim redoslijedom: „Stoje čobani navrh brdašca. Sve oko njih ono pusto more. Od obaju sela viri samo još po koji krović, a u selima nitko živ ne osta. Još bi se seljani i spasili, da su bježali pred vodom na svoje tavane. Ali u oba sela bijahu svi seljani izašli na gumna sa sviralama i talambasima, da se raduju i da gledaju jedno selo u propast drugog. Pa kada već i jednima i drugima bijaše voda do pojasa, oni još udarahu u talambase, a kad im voda

80 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

i do grla, oni još puhahu u sviralice od zloradosti. I tako se potopiše svi do jednoga, s talambasima i sa sviralicama, a bijaše to pravedna kazna Božja za zlobu njihovu.“7 Ili, pak, deskripcija predaje o ledenom dobu: „Kosjenka pak sađe sa zida i stane hodati po gradu, studenom kao kost. (…) Hoda Kosjenka tako po Legenu, hoda, i sve joj se čini, da negdje mora naići na neko čudo u ovom gradu, koji bijaše čudesan i silan. No ipak ne vidi nigdje ništa nego silne razvaljene zidine i ne čuje ništa nego kako puca kamen od studeni.“8 Bajke iz Priča iz davnine razvrstat ćemo u dvije tematske i problematske skupine: bajke drevnoga slavenskog poganskog vremena i bajke slavenskoga kršćanskog razdoblja. Bajke koje pripadaju pretkršćanskom, praslavenskom arealu su Kako je Potjeh tražio istinu, Ribar Palunko i njegova žena, Regoč i Sunce djever i Neva Nevičica. Bajke kršćanskog areala nisu predodređene isključivo kršćanskim svjetonazorom i monoteističkim vjerovanjima bajkovitih junaka. Dapače, tu na vidjelo dolazi dvovjerje ili dualizam starih Slavena koja se niti nasilnim i ubrzanim pokrštavanjem nisu uspjela potisnuti iz njihovih drevnih vjerovanja. Tako je i s likovima Ivane Brlić Mažuranić. Nasilna akulturacija i pokrštavanje pridonijeli su sustavnom uništavanju slavenskog panteona i kulturnih spomenika (svetišta, hramova). Spaljivani su sveti gajevi, brutalno oskvrnavljeni drveni i kameni idoli. Strah je kod Slavena izbrisao mnoga drevna vjerovanja, ali duboka potreba za pričanjem priča i objašnjavanjem neobjašnjivog očuvala je kontekst starih vjerovanja. Iz toga su razloga mnoga slavenska božanstva zamijenjena, supstituirana (u nekim znanstvenim tekstovima spominju se termini hipostaze i epikleze kao srodnih pojmova) kršćanskim supstratima (svecima), kako bi se prekrio poganski kult rodovjerja. Istraživači slavenske starine uočili su tako kod starih Slavena postojanje dvaju suprotstavljenih božanskih supstrata - Dobroga, Svijetloga boga - Bjeliboga i Zlog, Črnoga boga - Černiboga. Kasnije su se ova vjerovanja pomiješala s monoteističkim vjerovanjima u kršćanskog boga i Sotonu, Božjeg protivnika. Ono što oba vjerovanja međusobno razlikuje jesu suprotni ostvaraji dobrih i zlih božanstava, vječno sukobljenih jedno s drugim. Tako su kod starih Slavena Bjelibog (Perun) i Černibog (Veles) međusobno suprotstavljeni čak i svetištima (Perunovo svetište ili boravište nalazi se na planini, gori, humku, uzvisini, dok se Veles krije pod zemljom, stablima, močvarama, vodom), iako nam je znana činjenica da su Slaveni obojici prinosili žrtve podjednako. Animistička i totemistička vjerovanja podjednako su zastupljena kod starih Slavena. „Kako je pak postojalo mnogo prirodnih pojava, to je zamišljeno i više božanskih funkcija sa više različitih božanstava: različnih po moći i moćnim osobinama. Na taj se način u bogoštovlju starih predaka, kao i kod svih indoeuropskih naroda, razvilo mnogoboštvo ili politeizam.“9 Mnoga od tih imanentnih vjerovanja ukomponirana su i u Priče iz davnine. Stoga bismo mogli reći kako su četiri preostale bajke Šuma Striborova, Jagor, Bratec Jaglenac i sestrica Rutvica te Lutonjica Toporko i devet župančića uspješno disperzirale stara
7  Isto, str. 60. 8  Isto, str. 46. 9  N. Sučić, Hrvatska narodna mitologija, Grafika, Zagreb, 1943., str. 17.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 81

slavenska predanja sa stečenim kršćanskim svjetonazorom. Takvu pripovjednu tehniku Radoslav Katičić nazvao bi interpretatio Slavica. Pripovjedna konstrukcija Šume Striborove dopušta koegzistenciju kršćanskog i slavenskog supstrata. Snaha se zbog grješne ljudske duše kažnjava pretvorbom u zmiju (guju) koju je kršćanstvo negativno konotiralo, iako se u slavenskim vjerovanjima spominje i kao pozitivni predznak, prilikom čega dolazi do ponovne transformacije ili metamorfoze njezina lika. Pritom sami lik snahe-guje ima dvostruko semantičko značenje, ona ujedno predstavlja bajkoviti lik koji posjeduje moć pretvorbe: u času kad uočava naivnog mladića u šumi, ona poprima svoje ljudsko obličje i odlučuje ga zavesti da bi se potom nakon ponovnog otkrivanja njezine prevrtljive, životinjske prirode vratila u obličje zmije (umetnuta priča ili siže-svračja jaja), a potom netragom nestala nakon ukidanja čarolija začarane Striborove šume. Zmija se u svim religijama svijeta prikazuje kao htoničko stvorenje vezano za zemlju, podzemlje u kojemu boravi, kreće se pod njim i na/po njemu. „Ona je dvospolna, čas muško, čas žensko, blizanac samoj sebi. Božanstvo je, stoga se njezino ime ne izgovara, nego se veli npr. ‘božji list’, ‘ona iz trave’, ‘ona iza zida’.“10 Stari Slaveni držali su je donositeljicom plodnosti, svetom životinjom, čuvaricom kuće i ognjišta. Stoga su je čuvali pod kućnim pragom, hranili je mlijekom i medom, prinosili joj žrtve i plešući u transu oponašali njezine kretnje. Kršćanstvo joj je pridalo sva negativna značenja povezavši je s kultom ženstva, pohotnosti, Evinim grijehom; prvi čovjek tako gubi znanje i milosti koje je primio od Boga boravkom u Edenu zbog pristanka uz zmijin nagovor. Zmaj je tako, prema nekim predajama starih Slavena, postao iz zmijskog jajeta (nova uporaba simbola svojstvena neoromantičarima). Zmija je, pak, ženski opisni atribut zmaja. Baš kao što je sve u prirodi predstavljeno antagonistički, binarno, tako je i s bogovima, demonima i sl. Zmija ili zmaj ujedno su i animalistička obličja slavenskog boga Velesa protiv kojega ljuti boj bije bog Perun, prikazanog gotovo uvijek u ljudskom obličju osim slučajeva kad je tijekom borbi s protivnicima uzimao svoja animalistička obličja, najčešće likove orla, hermelina, pčele. Zmaj i zmija ruju brazde. „Zmaj i zmija, spominju se tu kao zmijski car Ir i carica Irica. To ime je vezano s nazivom bajkovite zemlje Irij, iz koje na proljeće dolijeću ptice selice. To je podzemni svijet, kojega je vladar zmijski bog.“11 Zmijski car Ir gospodar je podzemlja i plodnosti te vegetacijski demon, što se referentno odnosi na boga Velesa s identičnim atributnim svojstvima. U Šumi Striborovoj baka uz Božju pomoć (koja podrazumijeva ufanje u kršćanskog boga) obavlja teške zadatke na koje ju šalje snaha-guja. U drugom dijelu bajke zbiva se nagli obrat, autorica u bajku uvodi likove malenih slavenskih božanstava kućnog ognjišta - Domaće. „Ognjište je središte života jer svjetlošću i toplinom zbližava, ali i prehranjuje, naročito u zimskim mjesecima, pa simbolizira zajednički život muškarca i žene, njihov dom. Kao i stol, predstavlja kućno svetište s kojega se prizivahu duhovi predaka ili bogovi zaštitnici.“12
10  L. Bajuk Pecotić, Kneja, Mozaik knjiga, Zagreb, 1999., str. 186. 11  R. Katičić, Božanski boj, Ibis grafika, Zagreb/Mošćenička Draga, 2008., str. 213. 12  L. Bajuk Pecotić, Kneja, Mozaik knjiga, Zagreb, 1999., str. 127.

82 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Domaći svoje ime baštine iz slavenskih starina, predstavljaju duše dobrih mrtvih predaka koji se objavljuju i nakon smrti kao dobroćudni, često nestašni kućni duhovi, pomažući ukućanima. Čuvari su stoke, nasada, ljetine i običaja. Autorica je u tumaču nazivlja i vlastitom leksikonu kojim se koristila predbilježila sljedeće podatke o njima: „Domaći (Domovije). U svih slavenskih naroda nazivlju se tako mali kućni dusi, koji dolaze na ognjište, pak više puta mnogo kvara učine, a katkad znaju i dobro učiniti.“13 Malika Tintilinića, svoju umjetničku tvorevinu imenovala je rabeći stari narodni naziv za jednoga od najživljih Domaćih. „Sitan je dječačić u crvenoj odjeći i crvenoj kapici, nestašan, rado se šali i rado pleše, svome gospodaru donosi blagostanje. Prema nekim vjerovanjima, nastaje od duše nekrštena umrla djeteta.“14 Bajkovita fabula priče Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica smještena je u srednjovjekovni prostor kneževine, što je opet tipično obilježje kršćanskog sloja na koji se naslanja nova fantastična konstrukcija, koja podrazumijeva drukčije zakonitosti tekstovnog oblikovanja, samim tim sugerirajući na arhaičniji sloj pretkršćanskih vjerovanja. Sva bajkovita zbivanja premještena su u tipične bajkovite/praslavenske eksterijere poput šume, gaja, planine, jezera na komu je smještena crkva, što je pomalo začuđujuće za nešto čemu se u autoričinoj bajci unaprijed nadamo. Ruski pisac Merežkovski bilježi rusku predaju o tajnovitom Kitežu (pusta šuma i jezero Svjetlojar) gdje su se zbivala svakojaka čuda i strahote. Kršćanski sakralni lokalitet polisemantički je odvojiv od Kitež-planine na kojoj je izgrađen. „Nigdje na svijetu nije u to doba više ni bilo zmajeva, ni vila, ni vještica, ni kakvih uhoda. Bijaše ih protjerao sveti krst i razum ljudski. Samo u Kitež-planini bijaše se još zaklonio posljednji Zmaj Ognjeni, a dvorilo ga sedam vila Zatočnica. Zato bijaše strašna Kitež-planina. (…) navrh planine pak bijaše jezero, nasred jezera otok, a na otoku stara crkvica. Oko jezera bijaše livadica, a oko livadice brazda., davno izorana. Preko ove brazde nisu smjeli doći ni Zmaj ni vile ni ikakve strahote.“15 Posljednje pribježište hudoba i zlih sila predstavlja Kitež-planina, ujedno jedini materijalni ostatak drevnih vjerovanja. Sami lokalitet Kitež-planine autorica je preuzela iz Tkanyeva leksikona u kojemu se navodi pod natuknicom Kotaucz koji označava brdo u Moravskoj čije poganstvo dokumentiraju svi moravski dokumenti i različiti spomenici. Pokrštavanjem Moravljana negativno se kontekstualiziralo samo mjesto, napučivši ga zlim silama i duhovima, kako bi se zaboravila njegova prvotna namjena kojoj je služilo - pretpostavljeno slavljenje ljetnog solsticija kod starih Slavena. „Kristijanizacijom lokalnog stanovništva taj se kult, međutim, potiskuje da bi ostao očuvan tek u negativnom kontekstu saga o ‚zlim dusima’ (sloj sage u razradi teme), dok je svjedočanstvo definitivne pobjede kršćanstva nad poganstvom gradnja crkve, odnosno, postavljanje križa na vrhu brda (kršćanski sloj u razradi teme).“� Ivana Brlić Mažuranić bajku o Jaglencu i Rutvici intenzivira naseljavanjem Kitež-planine istim hudobama koje su ostatci starog poganskog bogoštovlja, a ujedno i negativni
13  I. Brlić Mažuranić, Priče iz davnine, Znanje, Zagreb, 1994., str. 170. 14  M. Bošković Stulli, Priče iz davnine i usmena književnost, u: Zbornik radova o Ivani Brlić Mažuranić, Mladost, Zagreb, 1970., str. 169. 15  I. Brlić Mažuranić, Priče iz davnine, Znanje, Zagreb, 1994., str. str. 79.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 83

označitelji i protivnici sirote dječice - sedam Zatočnica, medvjedica Medunka, orao Klikun, Zmaj Ognjeni. Siže bajke proširen je s nekoliko epizoda i razvija se u nekoliko krajnjih smjerova. Koncipirana je od devetnaest dijelova/poglavlja, što nas asocira na druge prozne vrste, ne samo svojom strukturom već i tematskim rasponom kojim obuhvaća šire vremensko razdoblje (Andrijana Kos Lajtman čitatelja upućuje na moguću srednjovjekovnu sagu). Autorica poseže za epskom i biblijskom naracijom i sentencijama, npr. „Tako reče majka i umre.“16 Epska naracija postignuta je umetanjem južnoslavenske usmene baštine u devetom poglavlju (razgovor junaka Relje i jedne od Zatočnica, uporaba okamenjenih epiteta nametnutih usmenoj epici). „Ono Bukač riče. Riče strahovito, uplašio bi se i sam Skender-beže silni, jer Skenderbeže pamti riku turskijeh topova.“17 Pretkršćanskom sloju pripada autoričina rekonstrukcija mita u kojemu Zeleni Juraj ubija zmaja. Taj sloj prenesen je na vlastitu stvaralačku bajkovitu interpretaciju u kojoj Relja, mladi knežević, ubija Zmaja Ognjenog. Tako je već i sam lik Relje preuzet iz epskog areola. Pjesma je ostvarena ritmičnim desetercima: „Diže Relja sablju prema suncu, Sablju diže, a Boga zaziva! Pade sablja Zmaju među očiLaka sablja, lako udarila, Al na dvoje Zmaja rastavila. Mrtav Zmaje u sutjesku pane, Kako li se golem ispružio, Sutjesku je drevnu zatvorio.“18 Pretkršćanska mnogobožačka vjerovanja Slavena stoljećima usmeno prenose predaju o Perunovu sinu Jurju. Borba sa zmajem sastavni je dio mnogih poganskih religija. „Kršćanstvo ga zamjenjuje sa sv. Jurjem, rimskim vojnim časnikom i mučenikom iz doba progonstva kršćana u IV. st. koji za vrijeme križarskih ratova postaje simbol idealnog kršćanskog viteza, gonitelj zmaja na konju bijelcu ili zelenku. Ovu ulogu preuzeo je od nekog pretkršćanskog Golemog s istoka (tako se naziva i Adam prije no što će mu Bog dati život i govor) koji je odsijecanjem zmajeve glave u proljeće mačem spasio djevojke predodređene za žrtvu zmaju, a sva ostala bića i prirodu oslobodio straha potičući ih na slavlje i radost.“19 Ubojicom zmaja postaje tek kad su se ljudi odrekli stare vjere. Mlado slavensko božanstvo Juraj ujedno je ritualni mladoženja koji incestuoznom svadbom s vlastitom sestrom Marom budi prirodu iz zimskoga sna. Svadba je tako
16  T. Engler, A. Kos Lajtman, Bajkopisna diseminacija mitoloških motiva u Pričama iz davnine na primjeru intertekstualnih poveznica s leksikonom A. Tkanya, u: Studia Mythologica Slavica, XIV, 2011., str. 305-324. 17  I. Brlić Mažuranić, Priče iz davnine, Znanje, Zagreb, str. 80. 18  Isto, str. 92. 19  Isto, str. 102.

84 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

nagoviještena i u bajci Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica kada na koncu bajke Relja i Rutvica slave vlastitu svadbu. Odabir nevine dječice za glavne aktere bajke ujedno insinuira na jedini mogući ‘ispravni’ (kršćanski) put kojim kreće ljudska duša, kojoj prijeti navodno zlo (navodi A. Kos Lajtman). „Stoga se čini da je u dubinskom sloju prikaza zbivanja na Kitež-planini riječ o sukobu poganskih mitoloških sila s kršćanskim predodžbama oko vladavine nad ljudskim dušama, čega je središnji simbol u tekstu zaluđenost najmlađe Zatočnice da se pod svaku cijenu dočepa kneginjinog zlatnog pojasa kao simbola moći i vlasti, odnosno, Rutvičino ustrajno opiranje tome da joj ga izruči.“20 Čitatelju se tako samo čini da su djeca podvrgnuta procesu inicijacije i pročišćenja od pretkršćanskih zabluda. Izvorni bajkoviti elementi najočitiji su u opisivanju lutanja maloga Jaglenca koji svojom dječjom prostodušnošću, bezbrižnošću i naivnošću svladava sve prepreke koje mu na putu postavljaju vile Zatočnice. Autorica osobitu pozornost poklanja opisima Zatočnica. U njezinim bilješkama pronađena je sljedeća deskripcija: „Vile zatočnice. Naš narod ima npr. naziv ‘zatočne zmije’ za one zmije, koje su tobože u jesen zavjerile (‘zateći se’), da neće leći na zimski san, dok koga ne usmrte.“21 Čitatelju se, pak, nude dva interpretativna ključa njihove funkcije i atributa. Zatočnice tako preuzimaju funkcije protivnica, ali i nenamjernih pomoćnica u bajci. Protivnice tako imaju pomoćnike, obrnuto od realne intencije usmenih bajki u kojemu junaka pomažu. Još uvijek nam, pak, nije posve jasna njihova etimologija. Mnoštvo iskorištenih simbola u bajci upućuje nas na demonološka stvorenja vampirica i vještica (coprnjica), iako im je sama autorica očito nadjenula funkciju vila. Zatočnice zato strahuju i pogibaju od križa, kandila, tamjana, crkvenih zvona i užgane posvećene voštanice, a lakome su i pohotne ćudi na malenu djecu. „Od svijeće se tanak dim proteže, od kandila se sveti miris stere. Ali jao i naopako po Zatočnice u Kitež-planini. Kud god se tako širio dim i miris po planini, tamo su pogibale i umirale Zatočnice. Pogibale su kako je koja najbolje i najljepše znala. Jedna se pretvorila u sivi kamen pak se bacila sa stijene u ponor, gdje se kamen rastepao u stotinu komada. Druga se stvorila u crveni plamen, pa se odmah ugasila u zraku. Treća se rastepla u sitnu šaroliki prašinu, pa se rasula po papradi i kamenu.--I tako je svaka izabrala, kako je mislila, da je najljepše umrijeti.“22 1.5. Kult ženstva u Pričama iz davnine Ženske likove (aktere) u Pričama iz davnine predstavljaju dvije različite galerije likova. Podijeliti ih možemo, u uvjetno rečeno (uzeto s dozom rezerve), realističke likove čije je djelovanje potkrijepljeno odgovarajućim funkcijama iz faktivnog života. One su obično nositeljice moralnih, kršćanskih i etičkih vrijednosti, ne razdvajajući pritom muške likove od ženskih (Potjeh u potrazi za istinom).
20  L. Bajuk Pecotić, Kneja, Mozaik knjiga, Zagreb, 1999., str. 163. 21  T. Engler, A. Kos Lajtman, Bajkopisna diseminacija mitoloških motiva u Pričama iz davnine na primjeru intertekstualnih poveznica s leksikonom A. Tkanya, u: Studia Mythologica Slavica, XIV, 2011., str. 305-324. 22  I. Brlić Mažuranić, Priče iz davnine, Znanje, Zagreb, str. 170.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 85

Iz bajki izdvajamo sljedeće reprezentativne ženske likove za prvu skupinu: ribareva žena, baka iz Šume Striborove, ubogo djevojče, sestrica Rutvica, kneginja, pastirica Milojka, Jagorova maćeha, Toporkova baka, mlinarica, Neva Nevičica, čobanice iz bajke Regoč. Drugu pak skupinu ženskih likova predstavljaju konkretizacije fantastičnih, bajkovitih stvorenja svojstvenih književnoj vrsti bajke, mita ili predaje. U nekima od bajki deskribirane su morske vile, Zora-djevojka, Zatočnice, Kosjenka, snaha-guja, Sunčeva dadilja Mokoš, baba Poludnica. Vječno žensko utjelovljeno je tako u brojnim bajkovitim junakinjama Ivane Brlić Mažuranić. Kult ženstva prisutan je još od slavenskih starina. Žena se posebice poštovala i cijenila kao majka, vračarica, supruga, ljubavnica, sestra, čarobnica, donositeljica plodnosti, čuvarica starih ognjišta, prelja, svećenica, rodilja, zaštitnica, učiteljica, demon, boginja/božica. Pretkršćansko razdoblje nužno svjedoči o mogućem postojanju matrijarhata te matrilinearne kulture. Prema nekim tekstovima starih Slavena, božica Živa/Vida posebno se štovala jer je prve ljude naučila obrađivati i održavati zemlju za usjeve te uzgajati stoku. Mokoš se pak spominje kao supruga i gazdarica boga gromovnika Peruna. „Ona je mokra, njezino mjesto je močilo, na kojemu sjedi i moči lan za pređu jer je velika i neumorna prelja. Takva nam je i predstavljena, u vezi s vodom i kladencem. Pošla je s vjedarcima na vodu. A to što je iz kladenca provrelo zlato i srebro znak je da je došlo vrijeme da se pokrene rodnost godine i pripravlja sveta svadba njihove djece.“23 Pokrštavanjem slavenskih naroda ženi je oduzeta prijašnja bitna uloga i dovedena je u obespravljeni, stigmatizirani položaj. Žene su javno spaljivane na lomačama ako su ih inkvizicijski odredi optuživali zbog vračanja, liječenja, nekih tjelesnih nedostataka ili, pak, iznimne ljepote kojom su se razlikovale od vlastite društvene sredine, neplodnošću, majčinstvom, rađanjem izvanbračne djece, ako su bile neudane, urokljive, ako su odbijale spolno općenje s muškarcima, zbog tzv. paktova s vragom. Sva nepravda učinjena ženama rezultat je srednjovjekovnih učenja crkvene dogmatike i teologije koja se bavila egzorcizmom i inkvizicijskim istragama, osuđujući na smrt sve individualce (najčešće žene) koji su se istakli zavidnom, no ‘sumnjivom’ intelektualnošću, tjelesnim izgledom, neobičnim darom liječenja i iscjeljenja, čime su očito prijetili daljnjoj evangelizaciji puka i dalje sklonog poganskim, neznabožačkim vjerovanjima. Mnoge od slavenskih božica zamijenjene su kršćanskim supstratima Majke Božje ili pak neke od kanoniziranih kršćanskih svetica. Stanje se za ženu od toga trena zamjetno popravlja, iako je ženi otada namijenjena isključivo uloga majke, hraniteljice, domaćice i ugoditeljice. „S padom matrijarhata žena je lišena vlasti, ostaje samo materinstvo kao jedna od društvenih funkcija.“24 Radoslav Katičić tako se našao na tragu rekonstrukcije prastarog slavenskog mita o boju Peruna i Velesa do kojega očito dovodi otmica Perunove žene Mokoš, ujedno i Velesove priležnice i ljubavnice. Mokoš je prvotno (pra) slavensko žensko božanstvo, božica ljubavi i braka, Božica Majka, ali i božica spolnosti kod Slavena.

23  Isto, str. 108. 24  R. Katičić, Gazdarica na vratima, Ibis grafika, Zagreb/Mošćenička draga, 2011., str. 37.

86 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Ritual ubijanja zmaja/zmije/črta/vraga obnavlja se svakog trenutka kad gromovnik Perun baca vatru i gromove udarajući u zemlju na kojoj boravi njegov protivnik Veles. „Prema tome, iako Sunčano nebesko biće, ona je također demon i boginja Zemlje.“25 Božici Mokoš tako su se pridijevali različiti eufemizmi i pejorativna značenja koji su posljedica pokrštavanja naroda, time ponešto perspektivno izmijenivši njezine prijašnje pozitivne atribute. Detronizirana Mokoš se s razlogom nejasno povezuje s likom negativno valoriziranog ženstva Babe Jage, a neki je od folklorista tumače ostarjelim boginjinim aspektom. Pritom je potrebno navesti još jedan ženski lik koji u slavenskoj mitologiji ima značajno mjesto, a koji je srodniji pojavi i kasnijem ostvarenju lika Babe Jage. To je lik Morane, božice zime, smrti i umiranja, također dualistički prezentiran. „Dakle, baba Jaga opremljena je svim oznakama materinstva. No istodobno, ona nema bračnog života. Ona je uvijek starica, pri tome starica bez muža. Baba Jaga nije majka ljudi, ona je majka i gospodarica zvijeri, pri tom šumskih zvijeri. Baba Jaga predstavlja stadij kad se plodnost zamišljala od žene bez sudjelovanja muškaraca. Pojavljujući se kao otjelovljenje spola, ona ne živi spolnim životom.“26 Zbog utjecaja i miješanja različitih religijskih vjerovanja mitovi i predaje postali su još zamršenijim. Ženstvo se tako očitovalo kao nokturalno božanstvo Luna (Mjesec), pri čemu su i muškarac i žena binarno utjelovljeni u njemu samom. Mjesec predstavlja žensko načelo ili mu se kao muškom božanstvu žene predaju ritualom plesa, navodi etnologinja Lidija Bajuk. Žena je dominirala lunarnim kultom. Vjerovalo se stoga kako se kolanjem, ritualnim ekstatičnim plesom te orijentacijom tijela koje izvodi ples desna strana uvijek tumačila isključivo kao Sunčana, muška, sretna i nadzemna, dok su lijevu tumačili Mjesečevom, ženskom, nesretnom i podzemnom. „Budući da su Hrvati u većoj mjeri zemljoradnički narod, te da su kult Mjeseca, poljodjelstvo i matrijarhat istoga predznaka, možda je u tom smislu moguće objasniti zašto plešu u smjeru kazaljke na satu. Ljudi se bojahu plesati na mjesečini jer vjerovahu u Lunu-čarobnicu i boginju, odnosno Mjesec-izgubljeno božanstvo, te da je zemlja noću vrlo tanka, pa da zbog toga iz vode privlači demone podzemlja koji plešu mahnito vrzino kolo.“27 Bajkom Ribar Palunko i njegova žena autorica je pomakla pripovjedačko očište s muškog aktera na ženski, razvijajući lik ribareve žene u novim umetnutim epizodama bajke. Realistički utemeljenom liku daju se fantastične moći poput govorenja nemuštim jezikom (rajskim, sunčanim jezikom), tajnim govorom prirodnih pojava, biljaka, a najčešće životinja. Njezinu suprotnost utjelovljuje bajkoviti lik Zore-djevojke. „Afanasjev motiv dotiče na više mjesta studije, obično u kontekstu govora o božici izlazećeg Sunca, koja sjedi na zlatnom stolcu i nebom razmahuje svoj ružičasti veo. Prema njemu, u usmenim ruskim predajama Zoru se ponekad dozivalo riječima: „Zoro Zoričice, krasna djevičice, polunoćnice.“ Predočuje se i kao prekrasna carevna zlatne kose koja živi u zlatnom carstvu na kraju ‘svijeta bijeloga’, tamo gdje sunce iz mora izranja, pliva po moru u srebrnom čamcu i vesla zlatnim veslom. Upravo ta interpretacija najbliža je onoj kakvu zapisuje i B.-M. u svoju bilježnicu, ali i onoj kakvu ostvaruje
25  V. Prop, Historijski korijeni bajke, Svjetlost, Sarajevo, 1990., str. 121. 26  L. Bajuk Pecotić, Kneja, Mozaik knjiga, Zagreb, 1999., str. 87. 27  V. Prop, Historijski korijeni bajke, Svjetlost, Sarajevo, 1990., str. 120.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 87

u „Ribaru Palunku“, gdje se Zora-djevojka prikazuje kao blijeda djevojka, u srebrnom čunu sa zlatnim veslima.“28 Morske Djevice ćudljive su, vilovite naravi. Hrvatske i slovenske priče tako imenuju morska čudovišta do pol tijela krasne djevojke, od pol tijela ribe razdvojena repa. One u bajci imaju divergentne funkcije, sukladno potrebama junaka. Bajka Regoč prati putovanje malene vile Kosjenke i njezina prijatelja diva Regoča kroz podzemno carstvo. Vile su božanska bića, duhovi prirode, tj. vode i raslinja u kojima se najočitije, uz kult vještica i Baba Jage, nazire plodni kult ženstva. „Brojne su kćeri Evine i Adamove, od stida Bogu neprikazane, pa prema tomu od Boga nisu ni blagoslovljene. Ipak, milošću Božjom ostvariše mladost, ljepotu, darovitost, učenost, čestitost, snagu, hitrost, produhovljenost i besmrtnost. Po nekim izvorima pak, Bog prokle djevojke oholice, stopala im pretvorivši u kopita zbog čega se one počnu skrivati.“29 Velika se terminološka zbrka javila pri samom pokušaju daljnjih sistematiziranja izvora o vilama. Njihova selekcija ponekad nam se može učiniti iscrpnim poslom. Bipolarni karakteri ovih bića bit su onoga što zovemo i o čemu promišljamo kao o dualističkoj religiji. Njihova načela dobra i zla nisu suprotstavljena načela, već dva pola iste prirode. Stoga su vile prevrtljiva, kolebljiva, ćudljiva stvorenja. U literaturi susrećemo još i pojmove vilca, vilenjaka i vilenice. Vilac je muški parac vili, na kojega neodoljivo podsjeća Regoč, ali i maleni čobanin Liljo. Vile su pretežito rodno opisane u ženskom liku. Njihovi muški parnjaci stvarno su rijetki. Vilenice, pak, predstavljaju posestrime i viline drugarice koje ove opet uče liječenju s pomoću biljnih pripravaka i svetoga čarobnog bilja. Zreliji realistički ženski likovi usustavljeni su u bajkama Šuma Striborova, Lutonjica Toporko i devet župančića, Bratec Jaglenac i sestrica Rutvica. Dvije bake, pastirica Milojka i kneginja, predstavljaju tipične likove majki i domaćica koje gaje stare kvalitetne kršćanske vrijednosti. Mudre su, brižne, pobožne i dobrostive žene koje čine sve što je u njihovoj majčinskoj moći da požrtvovnim odgojem svoju djecu oplemene iskrenim vrijednostima istine, pravde, ljubavi i dobrote kao jedinim neprolaznim vrijednostima društvene zajednice u kojima odrastaju. Lik Neve Nevičice jedan je od najljepše deskribiranih likova novije hrvatske književnosti kojim autorica revalorizira i ujedinjuje dualističku mudrost i dva slojevita svjetonazora posebice spomenuta u poglavlju 5. 3. Posebnu pozornost posvetit ćemo likovima Sunčeve dadilje Mokoš te babe Poludnice. Spomenuli smo bipolarnost božice Mokoš. Pokušat ćemo je interpretirati u kontekstu bajke Sunce djever i Neva Nevičica. Oba lika najočitije su predstavnice kulta ženstva u Pričama iz davnine. Mokoš je tako predstavljena kao Božica Zemlja, ali i kao Baba Jaga. Mitovi je spominju i kao Božicu Majku, roditeljicu boga Sunca Svarožića. U umjetničkoj bajci Ivane Brlić Mažuranić predstavljena je kroz reinterpretaciju lika Sunčeve dadilje, što očito insinuira na autoričinu samostalnu rekonstrukciju mita o Svarožiću. Što se pak babe Poludnice tiče, njezina bipolarna uloga prevagnula je i u bajci Jagor. Maćeha je, pak, ta čija je funkcija preuzeta od lika maćehe iz usmene njemačke bajke
28  L. Bajuk Pecotić, Kneja, Mozaik knjiga, Zagreb, 1999., str. 141. 29  A. Kos Lajtman, J. Horvat, Utjecaj ruskih mitoloških i usmenoknjiževnih elemenata na diskurs Priča iz davnine Ivane Brlić Mažuranić u FLUMINESIA

88 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

o Ivici i Marici, baba Poludnica tipično je demonsko stvorenje iz slavenskog ostvarivog areala. Podne je tako kod Slavena, a i kod mnogih drugih naroda, kao i ponoć vrijeme najsnažnijeg djelovanja, vrijeme intuicije, proročanstava i trenutak zastoja. „Ponegdje u hrvatskoj roditelji su djeci zabranjivali izlazak iz kuće oko podneva, bojeći se da ih ne otme dlakavo i glavato podne rogato kozjih nogu ili đava poludani koji se noću pretvara u konja. Valja napomenuti da su sjeveroistočni i zapadni Slaveni vjerovali u prezpolnice, pripolnice, polednice, poludnice, poludniovke (čiji naziv potječu od riječi koja znači ‘podne’), ženske žitne demone koji vladaju njivama i koji su aktivni naročito oko podneva (možda je to razlog zašto se u to vrijeme nije radilo u polju).“30 Prisutnost animističkih vjerovanja u Pričama iz davnine Animistička vjerovanja očuvali su svi slavenski narodi. Reminiscenciju na animistička vjerovanja starih predaka pronaći ćemo i u Pričama iz davnine. Je li, pak, njihova ukomponiranost u ovo djelo svojstvena karakterističnoj bajkovitoj motivaciji kojom i biljke i životinje predisponirano trpe radnju u bajci ili je, pak, riječ o rekonstruiranju slavenske starine, potrebno je sustavnije istražiti. Jedno zasigurno znamo, (staro)slavenska vjerovanja odlikovala su se štovanjem animističkih pojava, posebice stabala i životinja koje su Slaveni držali najstarijim i najmudrijim živućim stvorenjima, povezujući ih pritom s vlastitim precima. Svako slavensko pleme imalo je svog totemskog zaštitnika - životinju. Poseban kult u obiteljskoj kolibi, šumskim bogomoljama, obiteljskim boravištima, posvećen je kultu duhova predaka. Kult drveća i šuma prethodio je kultu žita. Stari Slaveni nekada su u svakom stablu vidjeli biljnog pretka ili duha (duše predaka i bogova). Posebice su štovali hrast, bor, jelu, jasen, bukvu, čempres, grab, lipu, javor itd. koje su mudro koristili kao hranu, piće ili lijekove. Sakralne obrede uvijek su služili u svetim gajevima, šumama, špiljama, što je odražavalo sliku majčinog krila i utrobe, središta života i tajne. Gajevima nadjenuše imena svojih božanstava. „U njima su održavali vječne vatre, prinosili žrtve na kamenim žrtvenicima, plesali kola, zazivali kišu, sporili se međusobno. Ograđivali su ih dvostrukim drvenim plotovima. U njih su zalazili samo svećenici, oni koji su prinosili žrtve i oni kojima je prijetila smrt a nisu izgubili azil. Za otkinuto lišće (jer šuštanjem prenosi božje riječi) i oguljenu koru sa svetih stabala, odnosno penjanje na njih i njihovu sječu, najčešće se gubila glava. Kazna je bila život čovjeka za život stabla.“31 Staroslavenska legenda govori o postanku prvih ljudi od stabla-muškarca od hrasta, a žene od lipe. Svi bitni događaji za društvenu zajednicu Slavena odvijali su se tako u dubravama, gajevima, pod stablima. Mladenka bi tako noć uoči svadbe vodila kolo oko rodnog stabla vjerujući da je ono vječno prebivalište njezinog umrlog pretka koji će je obdariti plodnošću. Rodno stablo rekonstruirano je i u Katičićevim filološkim kazivanjima. Mitsko sveto stablo zamišljalo se kao trodijelno. Gornji dio čini suhi vrh na kojemu mjesto zelenoga lišća rastu zlatne rese. Na vrhu se gnijezdi orao ili sokol, koji predstavlja vrhovnoga gro30  L. Bajuk Pecotić, Kneja, Mozaik knjiga, Zagreb, 1999., str. 103. 31  Isto, str. 182.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 89

movnika Peruna. U sredini je stablo s granjem, zelenom rodnom krošnjom oko koje lete razjarene pčele. Kod korijenja, pak, zvira voda, na vodi je životinja skupocjena krzna, kuna ili hermelin. Pod stablom stere se meki ljubavnički ležaj brata i sestre ili pak zmijino, zmajevo podzemno boravište kojega predstavlja božanski protivnik, mračni Veles. Zmija neprestance pokušava dohvatiti ptičje gnijezdo i ptiće na vrhu da ih proždrije, i nikada joj ne uspijeva. Tri dijela stabla jesu nebeski, zemaljski i podzemni svijet. Radnja svake bajke iz Priča iz davnine kontekstualizirana je slavenskim prostorima i tipičnim slavenskim instrumentarijem (pčelinjaci, med, proljeće, buđenje Svarožića). Djed Vjest čuvao je sveti oganj i podizao žrtvenike slavenskim bogovima i svojim precima, što je naročito smetalo šumskom demonu Bjesomaru. Degradiranjem stočnoga boga Velesa u običnog bijesa nametnulo se kršćansko tumačenje njegova lika kojega počeše nastanjivati zlodusi ili bjesovi (strahi) kojima je kažnjavao svoje žrtve iz osvete ili pakosti. „Skupili su se svi bijesovi na kup: vodeni, šumski, poljski, mahovi (močvarni).“, navodi Radoslav Katičić jedan primjer iz ruskih skazki. „Crveni kao crvendaći, zeleni kao zelembaći, rutavi kao janje, golišavi kao žabe, rogati kao puž, šušati kao miš.“ Tako im, pak, svojom maštom doskače Ivana Brlić Mažuranić. „Već odavno bijaše Bjesomar zamrzio starca Vjesta. Zamrzio ga, kako pogana čeljad mrzi pravedna čovjeka, a mrzi ga ponajviše poradi toga, što starac bijaše na krčevini zaveo sveti oganj, da se nikad ne ugasi. A Bjesomaru se ljuto kašljalo d svetog dima.“32 Vjerovanje u zagrobni život bijaše poznato svakom primitivnom narodu, pa tako i Slavenima. Najdrevnija mjesta pokapanja umrlih bijahu ognjište, kućni prag ili polje. „Pojedina slavenska plemena su vjerovala da se svijet mrtvih nalazi s druge strane vode, pa su svoje mrtve uglednike i starce, uz tužaljke okupljenih, časno spaljivali u drvenim brodicama na vodi.“33 Autorica nebeski raj ili nav opisuje: „Pred njima ni gore ni doline, ni brda ni ravnine, ni ničega, nego se pružio bijeli oblak kao bijelo more. Bijeli oblak, a po nebu rumen oblačak. Na rumenom oblačku stakleno brdo, na staklenom brdu zlatan dvor, a do dvora široke stube vode. Bijaše ono zlatan dvor Svarožića. Iz dvora mila sjajnost blista: što od rumenog oblačka, što od staklenog brda, a što od onog suhog zlata, al ponajviše sa prozora od dvorane sjaji. Jer tamo sjede uzvanici Svarožićevi na okupu te iz zlatnih kupa zdravlje nazdravljaju onome, koji im novi pridolazi.“ Ribareva žena razgovara nemuštim jezikom s košutom koja je zapravo metamorfizirano obličje njezine mrtve majke. Širok je animistički areal u Pričama iz davnine. Spominju se tako sljedeće životinje: zmije, pčele, vjeverice, košute, koze, krave, konji, zmajevi, medvjedice, orlovi, gavranovi, prepelice, kune, lastavice, grlice, svraka. Sve
32  I. Brlić Mažuranić, Priče iz davnine, Znanje, Zagreb, str. 7. 33  L. Bajuk Pecotić, Kneja, Mozaik knjiga, Zagreb, 1999., str. 191.

90 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

one zajedno pripadaju svetim životinjama čiji se kult kod Slavena, usprkos zatiranju kolektivnog sjećanja, proširio i ostao duboko ukorijenjen i u rekonstruiranoj kršćanskoj slici svijeta, osobito uočljive kroz usmenoknjiževnu baštinu tih naroda. Sve su opet životinje karakteristične za godišnje cikluse plodnosti i ritualnu obnovu prirode i vegetacije. Neoromantičarska semantičnost ostvaruje se nadijevanjem floralnih imena nekim od bajkovitih likova - Rutvica, Jaglenac, Toporko, Jagor. Umjesto zaključne misli Velika kronološka distanca nametnula se između bajke, mita i religije. Propova je sentencija da bajka potječe iz drevnih religija i vjerovanja, ali suvremena religija ne potječe iz bajke i danas predstavlja neproturječnu literarnu zakonitost. Folklorne predodžbe istočnih, zapadnih i južnih Slavena utemeljene su tako na starim animističkim, totemističkim i postmortalnim vjerovanjima. Rekonstrukcijom konteksta mitske starine došlo se do izgubljenih fragmenata koji potvrđuju da je slavenski panteon bio nesustavan i sinkronijski. Sve slavenske jezične zajednice štovale su tako mnoštvo istih bogova i božanstava, koja su se razlikovala samo nadijevanjem različitih imena sukladnih njihovom jezičnom poimanju svijeta, dok je konkretizacija tih božanstava bila identična za sve Slavene, kamo god oni boravili. Zanimljivo bi stoga bilo na literarnom predlošku Priča iz davnine rekonstruirati neke od mitova naše poganske starine jer se sama autorica rukovodila vodećim arhivskim i dokumentarističkim istraživanjima tadašnjih etnologa i kolekcionara. Ona je pritom ponudila vlastite umjetničke bajkovite rekonstrukcije, kao što su današnji znanstvenici i interpretatori njezinoga djela odgovorni za nove semantičke i naratološke te etimološke, kao i komparatističke metode proučavanja njezine rukopisne ostavštine Priča iz davnine. Potrebno bi bilo revalorizirati i ponuditi možda novu interpretaciju bajke Sunce djever i Neva Nevičica u svjetlu novih etimoloških istraživanja kojima se studiozno bave Radoslav Katičić i Vitomir Belaj. Komparatističkom analizom mogao bi se rekonstruirati stari slavenski kontekst nebeske svadbe brata i sestre, u našem slučaju Neve Nevičice i Oleha-bana. Mogli bismo tako početi od ovakvih pretpostavki: Katičićeve tvrdnje kako je svaka ljudska svadba tek preslika/praslika one božanske, svete. Izvori • Bajuk, Lidija, Kneja, Mozaik knjiga, Zagreb, 1999. • Beli, Andrei, Simbolizam, Institut za književnost i umetnost, Beograd, 1984. • Biti, Vladimir, Bajka i predaja, Liber, Zagreb, 1981. • Bošković Stulli, Maja, Priče iz davnine i usmena književnost, u: Zbornik radova o Ivani Brlić Mažuranić, Mladost, Zagreb, 1940. • Brlić mažuranić, Ivana, Priče iz davnine, Znanje, Zagreb, 1994. • Donat, Branimir, Traganja za narativnim strukturama ‘Priča iz davnine’ u: Zbornik radova o Ivani Brlić Mažuranić, Mladost, Zagreb, 1970. • Engler, Tihomir i Kos Lajtman, Andrijana, Bajkopisna diseminacija mitoloških motiva u Pričama iz davnine Ivane Brlić Mažuranić na primjeru intertekstualnih poveznica s leksikonom A. Tkanya, u: Studia Mythologica Slavica, XIV, 2011. • Katičić, Radoslav, Božanski boj, Ibis grafika, Zagreb/Mošćenička Draga, 2008.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 91

• Katičić, Radoslav, Gazdarica na vratima, Ibis grafika, Zagreb/Mošćenička Draga, 2011. • Katičić, Radoslav, Zeleni lug, Ibis grafika, Zagreb/Mošćenička Draga, 2010. • Kos lajtman, Andrijana i Horvat, jasna, Utjecaj ruskih mitoloških i usmenoknjiževnih elemenata na diskurs Priča iz davnine Ivane Brlić Mažuranić, (rad za Slavistički zbornik, finalna verzija) • Levi -Strauss, Claude, Struktura i forma, Prosveta, Beograd, 1982. • Prop, Vladimir, Morfologija bajke, Prosveta, Beograd, 1982. • Prop, Vladimir, Historijski korijeni bajke, Svjetlost, Sarajevo, 1990. • Sučić, Nikola, Hrvatska narodna mitologija, Grafika, zagreb, 1943.

92 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Ivana BARAĆ

Sam sa svojom zvijezdom – pjesnička žetva fra Janka Bubala
U radu se govori o životu i djelu, posebice o pjesničkom opusu fra Janka Bubala, jednoga od najznačajnijih hercegovačkih književnika. Bubalo započinje svoje književno stvaralaštvo u gimnazijskim klupama, međutim, na odluku o objavljivanju svoje prve pjesničke zbirke čeka gotovo pola stoljeća. Bubalo surađuje u mnogim hrvatskim časopisima, između ostalih i u Luči, Ruži, Hrvatskoj smotri, Crkvi na kamenu te u zborniku Stopama otaca, čija je dva broja i uređivao. Tematska raspodjela Bubalove poezije veoma je raznolika. Autor ipak daje prednost domoljubnoj i misaonoj lirici, posebice se osvrćući na povijest svog naroda te na svoje književne uzore. Bubalova je poezija uglavnom napisana slobodnim stihom, oslobođenom svih pjesničkih normi, a svoju modernost Bubalo potvrđuje i u načinu gradnje stihova i odabiru pjesničkog jezika. Osim poezije Bubalo se bavio i fenomenima međugorskih ukazanja te događajima povezanima uz ubojstva njegove subraće franjevaca na Širokome Brijegu. Fra Janko Bubalo je postao prvi svećenik član Društva književnika Hrvatske. Za osobite zasluge u kulturi odlikovan je redom Danice hrvatske, s likom Marka Marulića, 1996.godine. Ključne riječi: književnost, poezija, religioznost, domoljublje, otuđenost. 1. Uvod Janko Bubalo je jedan od hercegovačkih književnika koji se javnosti predstavlja kao izuzetno zanimljiva osoba, posebice po svom pjesničkom opusu. Bubalo na velika vrata književnosti ulazi u kasnim godinama, u vremenu kad su njegovi vršnjaci-pjesnici već stekli velik književni ugled, a mnogi od njih okončali život. U prvom dijelu pozornost će biti posvećena pjesnikovu životu i radu, prolasku kroz faze stvaralaštva, što je posebno bitno za razumijevanje njegovog književnog opusa, uvjeta i razloga nastanka poezije i kasnijih proznih djela, zatim ćemo se fokusirati isključivo na poeziju, tematski raspodijeljenu na četiri glavna dijela. O Bubalovu pjesništvu su napisani mnogi eseji i kritička razmatranja, koji dokazuju da je ovaj franjevac i više nego zanimljiva književna ličnost, koja i u doba kada odlučuje prestati s književnim radom dozrijeva kao umjetnik. Stoga nas ne treba čuditi što u ne-

Sažetak

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 93

punih deset godina, nakon više od tri desetljeća književne šutnje, objavljuje čak sedam pjesničkih zbirki i tri prozna djela. Svaki stih fra Janka Bubala je komadić njegovih misli i osjećaja koji tvore skladnu i zanimljivu cjelinu koja istovremeno opušta i pobuđuje čitatelja na razmišljanja o prolaznosti života, ljubavi prema obitelji i rodnom zavičaju, domovini kojoj pripada i o vjernosti Crkve Isusu Kristu. 2. Život i rad 31. siječnja 1913. u selu Turčinovići u Širokom Brijegu rođen je jedan od najvećih hercegovačkih pjesnika Nikola Bubalo, koji će kasnije, prilikom stupanja u franjevački red uzeti redovničko ime Janko, pod kojim objavljuje sve svoje knjige. Obitelj Bubalo se doselila u Turčinoviće 1736. godine iz susjednog Buhova. Rođen je kao osmo dijete Petra i Anice. Jankov otac, Petar, odlazi na ratište u Galiciju, a od 1914. mu se gubi svaki trag. Otac se vraća, živ i zdrav, nakon dvije i pol godine nestanka. U to vrijeme u Hercegovini vlada velika glad i neimaština, koju spašava fra Didak Buntić1 koji organizira u Hrvatskoj sabiranje pomoći za gladne u Hercegovini a djecu odvodi u sjevernu Hrvatsku i Slavoniju te ih razmješta kod dobročinitelja, čime je od gladi spasio oko 17.000 osoba. Janko s nepunih 9 godina polazi pučku školu na Širokom Brijegu, nakon mnogih razgovora s ocem. Naime, Janka je otac opismenio prije njegova polaska u školu, te je smatrao da mu školovanje nije bitno. 1926. godine brigu o školovanju mladog dječaka, koji se i tada isticao, preuzimaju hercegovački franjevci. Potaknut franjevačkom pomoći, Janko upisuje Franjevačku klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu. U gimnazijskim danima pokazuje pjesnički dar, a u svojoj osamnaestoj godini se prvi put javlja u časopisu Luč2 - listu hrvatskog katoličkog đaštva. Godina 1932. značajna je za ostatak Bubalova života. 29. lipnja stupa u novicijat u Franjevačkom samostanu na Humcu kod Ljubuškog, a usporedno s tim objavljuje svoje pjesme u listu literarne sekcije hercegovačkih sjemeništaraca – Ruži. U lipnju 1935., u svojoj 22. godini života, maturira kao odličan učenik, a u rujnu iste godine započinje studij na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru3.
1  Rođen je 9. listopada d 1871. na Paoči. Na krštenju dobio ime Franjo. Prilikom stupanja u franjevački red uzima ime Didak. Bio je jedan od najvećih dobrotvora u hercegovačkom kraju. Nakon školovanja u Gradnićima, odlazi u sjemenište na Š. Brijeg i Humac. Školovanje nastavlja u Innsbrucku, gdje studira filozofiju i teologiju. U Franjevački red primljen je 1888. a za svećenika zaređen 1894. godine. Đacima širokobriješke gimnazije predavao je grčki, latinski i hrvatski jezik te vjeronauk. Izgradnju monumentalne crkve na Š. Brijegu započinje 1905., a 1910. u Hercegovini provodi program opismenjavanja. Za provincijala je izabran 1919. nakon čega u Zagrebu osniva Konvikt hercegovačkih srednjoškolaca u želji da ondje učenici nastave školovanje na sveučilištu. Umire 3. veljače 1922. u Čitluku u 51. godini života. Dva dana kasnije pokopan je na Podadvoru. Šesnaest godina kasnije njegovo neraspadnuto tijelo je ugledano u otkopanom grobu u zemlji, nakon čega je postavljeno u limeni sanduk i svečano pokopano u njegovoj bazilici na Širokom Brijegu. 2  Časopis LUČ je pokrenut ujesen 1905. Od 1905. do 1942., godine prestanka izlaženja, časopis je pod geslom „Bog – narod – socijalna pravda” bio osnova stvaranja hrvatskog katoličkog pokreta, koji se smatrao pretečom Katoličke akcije (pokret opće duhovne preobrazbe javnoga života u skladu s katoličkim svjetonazorom). Osim stvaranja pokreta, časopis je imao veliko književno značenje, posebice u oblikovanju katoličke književnosti, posebice pjesništva, ali i književne kritike. (Usp. LONČAREVIĆ, Vladimir: „Svjetlo katoličke obnove” u: Obnovljeni život, vol. 61., 2006., str. 59. - 78. 3 Franjevačka bogoslovija u Mostaru je prva visokoškolska ustanova u Hercegovini, prethodnik današnjeg Sveučilišta u Mostaru. Kroz 50 godina postojanja bogoslovija je iznjedrila brojne naraštaje hercegovačkih franjevaca.

94 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Posebice je zanimljiva prva faza Bubalova stvaralaštva u kojoj on, pod raznim pseudonimima i inicijalima (B., Nislav fra I. Tratnik, J, Bunislav, J. B., L. M., N. Vranjić) objavljuje pjesme, pjesme u prozi i novelete. Najčešći pseudonim kojim se Bubalo koristi je J/anko/ Trtalski, čime svjedoči ljubav i privrženost svome rodnom kraju. Naime, Trtla je brdo koje se uzdiže između pjesnikovih rodnih Turčinovića i Čerina. Osim u već spomenutoj Luči i Ruži, Bubalo surađuje i u Hrvatskoj straži, nezavisnom hrvatskom katoličkom nestranačkom dnevniku, kojemu je cilj bio onemogućiti protukatoličku i protuhrvatsku tendenciju, a odgojiti narod „po zdravim katoličkim načelima“4, zatim u Obitelji, Hrvatskoj smotri, Glasniku svetog Ante Padovanskog, a najviše njegovih radova izdaje zbornik Stopama otaca, almanah hercegovačke franjevačke mladeži, predvođen Zborom franjevačke bogoslovne mladeži »Bakula«, čiji je rad nasilno prekinut 1945. godine. Prvi broj izišao je školske godine 1934./35. Ukupno je tiskano pet svezaka toga almanaha. Dva sveska almanaha Stopama otaca uređivao je upravo Bubalo. Bubalovo plodno pjesničko stvaralaštvo započeto 1931. godine naglo završava 1936. godine, u božićnoj noći, kada pjesnik, sasvim neočekivano, iz razloga poznatih samo bliskom krugu prijatelja ne samo da prekida svoj pjesnički rad, već spaljuje sve svoje rukopise, čime nastoji okončati svoju pjesničku sudbinu. Sav književni rad koji izlazi od 1936. pa sve do 1971. godine, punih 35 godina, objavljuje se bez privole autora, ili se pak pretiskava iz ranijih izdanja. Nakon zaređenja u Mostaru, 12. lipnja 1938., Bubalo služi Mladu misu na Širokom Brijegu, i to 16. lipnja, četiri dana nakon zaređenja. U srpnju iste godine odlazi u Wroclav (nekadašnju Breslavu) u Šleskoj (jugozapadna Poljska), gdje nastavlja studij bogoslovije. Za četiri godine, nakon završenog studija bogoslovije, vraća se u domovinu, gdje ga u studenom čeka poziv za odsluženje vojnog roka u Nišu. 1941. u svibnju stiže na rodnu hercegovačku grudu, gdje dobiva prvu dužnost kapelana u Rasnu. Na dužnosti kapelana je bio dvije godine i dva dana. Iz Rasna odlazi u Vitinu, gdje potkraj listopada 1943. postaje župnikom. U istrazi je bio 2 mjeseca u Ljubuškom 1945., tri puta je izvođen na strijeljanje, zbog čega od 1947. do smrti premoren i teško narušena zdravlja trpi teške duševne posljedice. 16. lipnja 1950. odlazi iz Vitine s željom da ga dodijele Franjevačkom samostanu na Humcu, no biva premješten na Čerin. Kao dobar poznavatelj gradnje napravio je nacrte za župni stan u Čerinu i neke područne crkve. Njegov je zvonik na Žvatiću. U Čerinu ostaje 11.360 dana, po vlastitom izračunu, tj. do sredine 1981. godine. 1953. piše poemu Šipci su cvali, bilo je proljeće, koja u njemu budi odavno zaspalog pjesnika, te sam za tu poemu piše: „A mislim: ako sam ikada nešto zaista uspjelo napisao, to je bilo to.“ Nažalost, poema u rukopisu propada zbog vlage u potkrovlju župnog stana. Bubalo se ponovno prestaje baviti poezijom, međutim u lipnju 1971., nakon osamnaestogodišnje šutnje, piše pjesmu Raspon trenutka, koja je ujedno naslov jedne od njegovih pjesničkih zbirki. Od tada Bubalo piše cikluse pjesama za koje sam kaže da su nastajale obično u kasnim noćnim satima, bez velikog truda i naknadne dorade. Ipak, ne objelodanjuje odmah pjesničku zbirku, već mu pjesme izlaze u Kršnom zavičaju, Jukiću, Maruliću, Našim ognjištima, Crkvi na kamenu i td.
4  Usp. MUSA, Š.: POSUDA BOLI - MORE LJUBAVI (O životu i pjesništvu Ive Lendića), u: HUM (časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Mostar, prosinca 2008., str. 10.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 95

Od 1973. do 1979. godine Bubalo objelodanjuje sedam zbirki pjesama, i to ovim redoslijedom: Koraci od jučer (Posveta kao podnaslov: Didaku, ocu sirotinje), 1973., Na rubu ništavila i U nedogled okrenut, godine 1974., Između sna i zastava, 1975. godine, Raspon trenutka, 1975., Prema sidrištu, 1977., posvećena bratu Ivanu, koji je te godine preminuo te posljednja zbirka pjesama Gorko drvo, koja izlazi 1979. godine. 1981. godine ispunjava mu se davna želja, te nakon 31. godine franjevačke službe odlazi u Franjevački samostan na Humcu, gdje je započeo svoj svećenički put. Dvije godine nakon povratka na Humac izlaze njegove izabrane pjesme, u pjesničkoj zbirci pod naslovom Blagoslov darivanja, u izdanju Kršćanske sadašnjosti i Provincijalata hercegovačkih franjevaca. Nakon pjesničkog sedmoknjižja Bubalo napušta lirsko stvaralaštvo, te se 1985. posvećuje fenomenu međugorskih ukazanja. Iste godine izlazi njegova knjiga 1000 susreta s Gospom, u kojoj vidjelica Vicka govori o svojim iskustvima. U suradnji s Armandom i Guyiem Girardom izdaje knjigu Međugorje blagoslovljena zemlja – Svjedočanstva, koju dopunjuje i priređuje za javnost. Godine 1987., 2. travnja fra Janko Bubalo je primljen u Društvo književnika Hrvatske. Time postaje prvi svećenik član Društva. Posljednju knjigu Bubalo objavljuje 1992. godine u izdanju Nakladnog zavoda Matice hrvatske. Knjiga Apokaliptični dani - U sjeni zablude, je svojevrsna kronika događaja usko vezanih uz širokobriješki kraj četrdesetih godina prošlog stoljeća. Sam književnik je izjavio da su ga na pisanje knjige nagnali nemili događaji i podrška fra Ratimira Kordića, koji ga je na Čerinu nagovarao da zapiše vlastite doživljaje. Bubalo sam kaže: „Teško je bilo kriti te bilješke pred premetačinom, ali sam osjećao obvezu da napišem sve što se dogodilo jer sam autentični svjedok svih događanja.“ U središtu knjige Apokaliptični dani - U sjeni zablude je 1945. godina, godina u kojoj su ubijena 65-orica njegove subraće franjevaca. Za osobite zasluge u kulturi, odlukom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, odlikovan je redom Danice hrvatske, s likom Marka Marulića, dana 28. svibnja 1996. godine. Sljedeće godine, 21. Veljače, u Franjevačkom samostanu na Humcu umire u 84. godini života. 3. Poezija Janka Bubala Janko Bubalo jedan je od značajnijih hercegovačkih pisaca koji ostavlja velik utjecaj na hrvatsko pjesništvo. Svoj umjetnički dar otkriva veoma rano, u petnaestoj godini života, dok prve pjesme objavljuje kao punoljetan mladić u časopisu Luč. To razdoblje možemo smatrati prvim razdobljem Bubalove poezije. Vremenski, prva faza traje deset godina, od 1926. pa sve do 1936. godine. Prvu fazu njegova stvaralaštva, prije samog zaređenja, vežemo za pjesme i pjesme u prozi koje nikada ne potpisuje svojim vlastitim imenom, već se koristi već spomenutim pseudonimima i i inicijalima. Bubalo je, posebice u ovoj fazi, išao do poistovjećivanja svoje osobnosti i brda Trtla, koje je personificirao u pseudonim Trtalski. Iz toga možemo jasno pročitati da je domoljublje, ponajviše ljubav prema vlastitom zavičaju, njegovo duhovno odredište.5
5  Usp. KORDIĆ, Z.: Ars poetica Janka Bubala (putovanje od iluminoznoga do i preko apokaliptičkoga), Naklada DHK HB, Neovisna naklada, Mostar-Zagreb, 2005., str. 58.

96 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Poezija koja je nastala u tih desetak godina bila je pretežno religioznog karaktera, oslikavajući njegovo duševno stanje. Mnogobrojne pjesme koje su nastale do 1936. izlazile su u raznim časopisima, ali Bubalo nije želio tiskati knjigu. Sam je kasnije tvrdio da je pjesničkog materijala imao za barem tri-četiri zbirke pjesama, ali se u njemu javljala sumnja o njihovom objavljivanju u vlastitoj zbirci pjesama. U noći 25. prosinca, nakon što se počelo govoriti da će pjesme morati objaviti „sub obedientia“, pjesnik spaljuje sav materijal pred jednim svjedokom.6 Tim činom unepovrat odlaze najmanje tri zbirke pjesama, s čime završava prva faza pjesnikova stvaralaštva.7 Ipak, tragovi prve faze su ostali u časopisima Ruža (1932., 1934.), Luč (1931., 1935., 1936.), Hrvatska straža (1935.), Obitelj (1936.), Hrvatska smotra (1936.), Glasnik svetog Ante Padovanskog (1936., 1937.) i u zborniku Stopama otaca (1934./1935., 1935./36., 1937./38., 1938./39.). Tada nastupa pjesničko zatišje koje traje punih devetnaest godina. Takva šutnja se dogodila zbog same Bubalove odluke da prekine svoje književno stvaralaštvo, ali dolazi i do razdoblja Drugog svjetskog rata. Književnost se u ovo vrijeme razvijala u vrlo dramatičnim uvjetima, u povijesnom i društvenom kontekstu. Vrijeme Bubalove šutnje, posebice četrdesete godine, ostavljaju traga na hrvatsko pjesništvo u kojem se književno stvaralaštvo mnogih pjesnika, poput Tina Ujevića, Nikole Šopa, Dobriše Cesarića, Dragutina Tadijanovića, Bubalovog vršnjaka Ivana Gorana Kovačića i dr., zaokružuje. Bubalo se ponovno javlja 1955. i to poemom Šipci su cvali, bilo je proljeće. Prema njegovim riječima, knjižica koju je on rukopisom napisao mogla je imati i sedamdesetak stranica, međutim, rukopis je potpuno uništila vlaga, čime završava i druga, najmanje plodna, pjesnička faza. Ipak, uspomena na poemu nastalu 1955. se javlja, i to prilikom pisanja knjige Apokaliptični dani - U sjeni zablude, gdje u posveti stoji: „ Braći svojoj poklanoj, dok su šipci cvali a bilo je proljeće tisuću devetsto četrdeset pete“ s poredanim datumima rođenja i imenima ubijene subraće svećenika. Od 1955. pa sve do 1971. Bubalo je potpuno uronjen u šutnju, iz nepoznatih razloga, ali nakon dugogodišnje stanke lipanj 1971. godine donosi promjene. Naime, Bubalo piše pjesmu Raspon trenutka, i to gotovo po narudžbi za brošuru o Širokom Brijegu.8 Nakon objavljivanja pjesme Raspon trenutka započinje treće, najplodnije razdoblje Bubalove poezije, koje daje sedam pjesničkih zbirki. O Bubalovu pjesništvu pisali su neki od najpoznatijih hrvatskih pisaca i kritičara, poput Ladana, Stamaća, Horvatića, Grubišića, Ivankovića, svi jasno ističući da njegove pjesme pisane čistim pjesničkim jezikom, na moderan, ali opet zreo i mudar način govore o vrijednostima i biti života. Sam Ante Stamać u pogovoru prvoj Bubalovoj zbirci o njegovim stihovima kaže: „Njihov jasan, gotovo racionalan poredak i njihova potpunost u smislu jezičnog „materijala“ kao i čist rečenički plan ukazuje da je pjesme pisao moderan, suvremen pjesnik, kojemu nije bilo potrebno retoričko ukrašavanje, kao ni osiguran metafizički plan.“9
6  Usp. IVANKOVIĆ, Ž.: Prilog pjesmama fra Janka Bubala“, u: Hercegovački rapsod (zbornik kritika), Provincijalat hercegovačkih franjevaca Mostar i Durieux Zagreb, Zagreb, 1993., str. 62 7  Vidi: Isto, str. 61 8  Usp: Isto. 9  STAMAĆ, A.: „Pogovor zbirci Koraci od jučer“, u: Hercegovački rapsod (zbornik kritika), Provincijalat hercegovačkih franjevaca Mostar i Durieux Zagreb, Zagreb, 1993., str. 13.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 97

„Pokušavamo li, sada, naći Bubalu odgovarajuće mjesto u hrvatskoj književnosti, vidjet ćemo da je to vrlo teško. Ipak, smjestit ćemo ga u ‘međugeneraciju’ pjesnika kojoj on pripada, ali samo po godini rođenja, jer je sve njegovo stvaralaštvo mnogo mlađe.“10 Kada sagledamo Bubalov cjelokupni pjesnički opus, možemo uočiti da se njegove pjesme mogu podijeliti u četiri veće tematske cjeline, i to temu otuđenosti/osamljenosti u svijetu, temu života, uz koju Bubalo neprestano vezuje smrt te duhovnu i domoljubnu liriku. Tema otuđenosti je bitna u Bubalovoj poeziji. Unatoč svojoj vjeri i pozivu pjesnik nas redovito, posebice u prvoj zbirci, podsjeća na osamljenost u kojoj se nalazi. Jedinu utjehu mu pružaju njegovi krajolici, duboko utkana sjećanja na obitelj i dom, te nebo, čija ga prostranstva potiču na razmišljanje. Iako su sunce i zvijezde odveć milosrdne, pjesnik vapi za toplinom prijateljstva, ruku koja će mu biti suputnikom u ovozemaljskom životu, koji je naposljetku prolazan i koji vodi u vječnost. Putovanje povezuje s jednosmjernom cestom koja vodi bez povratka. Pjesnik otvara svoje srce pišući pjesme koristeći se jednostavnim riječima i simbolima koji su odraz duha i kraja u kome se rodio: Ni jedan cvijet nije osamljen tako i ni u jednog usne nisu žedne ko moje. A ponekad nije zgodno da ničije ruke u svojoj ruci nemaš da bar saznadneš čija je ruka toplija i da uvidiš da s nekim u korak putuješ. (Sam sa svojom zvijezdom) Iako je tema otuđenosti prisutna u većini Bubalovih pjesama, ona ga ne sputava u njegovom altruizmu. Premda je djelomice izoliran od ljudi, njegova altruistička narav je snažno prisutna. On je redovnik, njegov poziv je plemenite naravi. Bubalo se odlučuje živo vjerovati u riječ Božju puno prije objavljivanja prve zbirke pjesama, ona ga neprestance podsjeća da Stvoritelj stvara čovjeka na svoju sliku i priliku, nikada mu ne dajući veći križ nego što to može podnijeti: Jer: možda je potrebno tek da se ne klone kad se uvidi da su sve ulice jednosmjerne i da se nikad ne vraća ulicom kojom se jednom već prođe (Bez povratka) Najbolju ocjenu Bubalove poezije koja skoro istovremeno progovara o osjećaju osamljenosti u svijetu i urođenog altruizma daje Mile Babić govoreći da je svaki čovjek individuum, koji je izvorno neovisan i nesvediv na bilo što i bilo koga. „Ta čovjekova izvorna neovisnost i nesvedivost omogućuje čovjeku da ima svoje vrijeme, svoju unutrašnjost, svoju osobnu povijest, koja nije samo puki trenutak univerzalne povijesti, ili pak povije10  IVANKOVIĆ, Ž.: isto, str. 62.

98 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

sti stanovitog povijesnog totaliteta. Čovjekova izvorna neovisnost je ambivalentna: ona je istodobno samoća i istodobno želja za drugim; istodobno identitet i ne-identitet.“11 Pjesnik na kraju spoznaje da je život težak, ali ne i beznadan; iako ga zamara činjenica o broju načinjenih životnih koraka, opet ga budi priroda njegovog kraja, Božje stvorenje koje se u jednoj od pjesama ne zamara brojem zamaha krila: Jutros me, oči u oči, prekori lasta:zašto se ne penješ zašto ne razapinješ jedra! Bolan Janko otari krmelje života… (Lastin prijekor) Pri koncu života ne znamo još njegovu prvotnu svrhu. Ipak, sami biramo svoj životni put, koji nas obilježava baš kao što: Svaki polazak na žetvu čas je sudbonosne odluke. (Na dan žetve) „Prva pjesnička zbirka Koraci od jučer u nekom je smislu vremeplov svagdašnjeg ljudskog bivstvovanja. To je životno splavarenje od Izvora do Uvira, od kolijevke do groba, pa će tu mnogi od nas lako prepoznati otiske vlastitih koraka sa svim ljudskim klonućima i usponima.“12 Najveći uspjeh je živjeti časno i dostojanstveno, u brizi za druge, strpljivo podnoseći sve teškoće na kamenjaru na kojem je prosuto toliko krvi, znoja i suza. Iako njegova lirika podsjeća na težinu života, na kraju je bitno jedno: Zato, naiđem li nekad ispred tebe ne želim ništa drugo nego drhtaj ruke: prepoznajmo se jedan u drugome i to će biti sigurno brođenje do tvoje i do moje Luke (Iluzija) Bubalovu poeziju ne treba protumačiti kao pjev iluzionizma ili težnju k nečemu što je nedokučivo. Njegova poezija samo traži „da se u Zoru pravim putem pođe“ kako bi se smjerno moglo stići onamo gdje smo se svi jednosmjernom cestom zaputili.13 Život i smrt u središtu su književnoumjetničkih tema otkad je čovjeka i svijeta. Bubalo se tako nastavlja na bogatu pjesničku tradiciju, ali na svoj, specifičan način.
11  BABIĆ, M.: „ Antiodiseja Janka Bubala“, u: Zbornik o Janku Bubalu, Gral, Široki Brijeg, 2003., str. 223. 12  MIŠIN, J.: „Vrelo iz kamena“, u: Hercegovački rapsod (zbornik kritika), Provincijalat hercegovačkih franjevaca Mostar i Durieux Zagreb, Zagreb, 1993., str. 34. 13  ANTUNOVIĆ, M.: „ Spoticanje, samozaborav i darivanje”, u: Zbornik o Janku Bubalu, Gral, Široki Brijeg, 2003., str. 206.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 99

Treća pjesnička zbirka U nedogled okrenut najbolje progovara o životu, na posve netipičan način. Bubalo progovara o životu pišući o smrti. Bubalo susreće smrt češće nego ostali pjesnici, zbog naravi svog redovničkog poziva. Ona ostavlja traga na njegovom pjesništvu, ipak, pjesnik se ne dvoumi u izboru riječi i pjesničkih slika. Biranjem teških, ali nadasve jasnih izraza, on stvara snažne pjesničke slike koje čitateljstvo ne ostavljaju ravnodušnim: I tako, dok se svadba s crvima Pobjedonosno približava, korijen mog dana sve to tanji biva. A vrijeme, razlomljeno na dvoje: na ono što je bilo i na ono što ne svršava, postaje nagradom i meni i zvijezdi vodilji koja se konačno otkriva Smrt nije dinamična pojava koja ima svoj početak i kraj. Smrt je opipljiva, posve živa sila koja prati čovjeka na svim njegovim putovanjima.14 Najzanimljiviju analizu ovakve Bubalove poezije daje Zdravko Kordić, koji kaže: „ Dakle, tek kada jesmo (kad smo bitak), možemo pogledati u ništavilo (u nebitak). Bitak i Nebitak, Život i Smrt nisu vječno zadane opreke i antipodi između kojih se giba ljudski rod i ljudski usud“.15 Premda se u dosadašnjim pjesničkim slikama osjeti pripravnost na smrt, zapravo ono što stvarnost nosi sa sobom, najčešće koristeći vjeru i ufanje u Boga, u trećoj zbirci po prvi put priznaje da se negdje duboko u njemu krije nepouzdanje, posebice u trenutcima kada se njegov svijet urušava, a on ostaje bespomoćan. „Stoga valjda i ima nekog smisla, ne misleći pritom odmah na same vrednote nazivati filozofskim ovo pjesništvo što je zabavljeno tajnom rođenja i zagonetkom smrti, ovdje (da se zna) bez otajstvenog iskupljenja ljubavlju koje je Ljubav. Zato je ovo poezija kao eshatologija, svojevrsno bavljenje posljednjim počelima…“16 Ipak, Bubalo ne traga naglo za odgovorima koji su nedokučivi čovjeku u ovozemaljskom životu, ne traži razloge života i smrti koje ne može, na kraju krajeva, niti dobiti, što se posebice očituje u njegovoj pjesmi Blagdanski napitak: Izvor se nikad ne pita kuda otječe gdje li uvire. Samo nek izvire, neka se teče. Neka se svjetlost s kapljama soka ubire, pa neka se miješaju sokovi ječma i loze vinove. Napitak nam je svima potreban jer Prijelaz je blagdanski težak, naporan:
14  SIVRIĆ, I.: „ Pjesme i misli fra Janka Bubala“, u: u: Hercegovački rapsod (zbornik kritika), Provincijalat hercegovačkih franjevaca Mostar i Durieux Zagreb, Zagreb, 1993., str. 55. 15  KORDIĆ, Z.: Ars poetica Janka Bubala (putovanje od iluminoznoga do i preko apokaliptičkoga), Naklada DHK HB, Neovisna naklada, Mostar-Zagreb, 2005., str. 67. 16  LADAN, T.: Pjesme prvih ili posljednjih stvari, u: Hercegovački rapsod (zbornik kritika), Provincijalat hercegovačkih franjevaca Mostar i Durieux Zagreb, Zagreb, 1993. str. 41.

100 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

putovi su uvijek zasuti bjeguncima kad se s ovog svijeta u svoju nutrinu putuje (Blagdanski napitak.) Bubalov svećenički poziv i snažna vjera su vidljivi u svim njegovim djelima. Vjera je pokretač njegove lirike. Iako je religioznost posebice duboko utkana u djelima koja su nastala nakon njegovih sedam pjesničkih zbirki, ona je obilježje i njegove poezije. Bubalo vrlo rano postaje svjestan da je poslan na ovaj svijet na put, i to put prema smrti, put u kojem je ovozemaljski život samo prolazna stanica koja vodi u „ bezdan bešike koja nas sve čeka“. Iako se religiozna lirika osjeti već u Koracima od jučer, posebice je prisutna od treće zbirke pjesama U nedogled okrenut. Drugi ciklus zbirke U nedogled okrenut, pod nazivom Evo čovjeka (u sjećanje na Ivanovo evanđelje17) Bubalo započinje pjesmom Otkrivenja, kojom nas uvodi u Novi Zavjet i to implicitno spominjući značajnije biblijske likove, posebice vezane uz Isusov životni put: Pilat Te je prepoznao U sumraku sudnice. Meni si Kamen svjetlosni! A rascvao si u Bogočovjeka u očima Bludnice. (Otkrivenje) Općeljudski izraz kojim se Bubalo koristi prevladava nad religioznim motivima, ali ujedno naglašava odnos ljubavi ljudi prema ljudima i ljubavi prema Bogu, jedinom istinskom suputniku na ovom putu: Svakoj stvari i svakome ponekad rekoh zbogom, Tebi to nisam mogao učiniti! Isus se u Bubalovim pjesmama pojavljuje kao čovjek sa svojom ljudskom naravi, on ga želi približiti čovjeku, iako je svjestan da ga mnogi ne mogu doživjeti tako. Ovdje možemo povezati Bubalovo pjesništvo s pjesništvom Nikole Šopa. Naime, Šop u svome pjesničkom stvaralaštvu doživljava i predstavlja Isusa Krista kao brata i prijatelja: Isuse dragi, izvoli samo sjesti I odložiti svoj šešir i oreol… (Isus u posjetu) Šop i Bubalo ovime ne žele umanjiti Kristovu veličinu niti ga poistovjetiti s grešnim ljudima. Naprotiv, njihov je cilj približiti malenog i grešnog čovjeka velikom i bezgrešnom Bogu, otvoriti srca ljudi da se spomenu Božje sveprisutnosti i vječnog milosrđa:
17  Tada Isus iziđe, noseći trnovu krunu i skrletni ogrtač. Pilat im reče: „ Evo čovjeka! (Iv,19, 5-6)

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 101

Sudit će mi, možda, i radi toga što ovako s Tobom razgovaram, a Ti si jednostavniji od svih što ih je rodila žena. Jer Ti si jednostavno: DOBAR i SVET! A sveti nikad ne zanovijetaju niti se plaše slave koja im pripada, po Ocu. Znadu: slava je Očeva! Bubalo nikada ne zaboravlja odanost i ljubav prema svom redovništvu i utemeljitelja franjevaca - sv. Franu Asiškog. Zbirku pjesama Raspon trenutka posvećuje „svojoj Braći i svim Sestrama“ Franjinih redova, i to prigodom 750. obljetnice smrti velikog sveca Franje Asiškog, zaljubljenika u Isusa Krista koji je koristio svaku mogućnost opjevavanja i veličanja Božje slave. U ime sve svoje braće i sestara, franjevaca i franjevki, Bubalo piše: I sad su tvoji putovi stari Puni Braće i tvojih Sestara Što s mravom i vukom radosti dijele, A novi zov već srca otvara (Uz 800. obljetnicu rođenja Franje iz Asiza) Utjecaj sv. Franje na hrvatske pjesnike i njihovo pjesništvo može se pratiti već od starije hrvatske književnosti, posebice Pariškog kodeksa, gdje se među deset različitih pjesama kriju i tri pjesme koje spominju lik sv. Franje, i to pjesme Zač mi tužiš, duše, Svit se konča i mrtvačkoj sekvenciji Bratju brata sprovodimo. 18 Ne treba čuditi tolika popularnost sv. Franje među hrvatskim narodom i pjesnicima. Hrvatsku zemlju bi se moglo nazvati franjevačkom zemljom19 budući da su upravo franjevci bili ti koji su ostali uz najteže trenutke napaćenog naroda. „Nema naroda - piše hercegovački rodoljub fra Radoslav Glavaš - čija bi povijest i sudbina bila tako usko skopčana ma s kojom institucijom, kao što je prošlost hrvatskoga naroda kroz više stoljeća s franjevačkim redom. Slavonija, Dalmacija, a osobito Bosna i Hercegovina, to su zemlje o čijoj prošlosti od 4 - 5 stoljeća nije moguće ni stranice napisati a da se ne susretneš s franjevcima kao glavnim čimbenicima i nosiocima prvih uloga…“20
18  U prvoj pjesmi, nastaloj na ikavskom govornom području s tragovima crkvenog jezika izrečena je zahvala Isusu Kristu zbog sklada čovjeka i prirode. U pjesmi Svit se konča, za razliku od prethodne pjesme, glagoljaški pjesnik osuđuje licemjerje crkvenih ljudi, koji ne štuju Franjine postulate, čistoću, poniznost i siromaštvo. U trećoj, metrički najizražajnijoj pjesmi (trohejski osmerački rimovani distisi) braća ispraćaju dušu preminulog brata moleći za duhovnu pomoć Boga, Mariju, Mihovila, Ivana Krstitelja, sv. Franju za spas duše (Usp. PETRAČ, B.: „Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu“, u: Hvaljen budi, Gospodine moj (Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu), ALFa, d.d., Zagreb, 2009., str. XXIV. 19  Vidi: ČUTURIĆ, L.: Franjevci među hrvatskim pukom kroz sedam stoljeća, Sarajevo, 1926. 20  PETRAČ, B.: „Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu“, u: Hvaljen budi, Gospodine moj (Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu), ALFa, d.d., Zagreb,2009., str. XIX.

102 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća znatno se umnožava broj pjesnika koji, nastavljajući se na tradiciju Pariškog kodeksa, Marka Marulića, Ignjata Đurđevića i mnogih drugih, počinju pisati pjesme sv. Franji u čast. U 800 godina postojanja, franjevački je red iznjedrio mnoštvo franjevaca, od kojih su nekolicina pjesnici, primjerice fra Stipan Margitić, fra Toma Babić, fra Grgo Martić, fra Lucijan Kordić, fra Janko Bubalo i mnogi drugi. Bubalo se posebno istakao svojim slikovitim i neobičnim načinom oslikavanja uloge sv. Franje u njegovu životu, ali i životu drugih ljudi. Za Bubala lik i djelo sv. Franje Asiškog predstavljaju trajnu inspiraciju koja je nazočna u hrvatskom pjesništvu od davnih dana, pa sve do danas. Konačno i jasno uviđam: Franjo, Bolje bi bilo Da moja haljina nema džepova. Ta, ni ptice ih nemaju! A ovako, Ovako me stalno zemlji pritežu I mnoge stvari vidim Kako ih Tvoje oko ne gleda. (S Božjim sirotanom na putu) Posebice je zanimljivo pjesnikovo obraćanje domovini, koje je protkano kroz čitav pjesnikov opus, a kulminira u zbirkama U nedogled okrenut i Između sna i zastava. Na početku treće stvaralačke faze pjesnik žudi za domom kojeg ljubi ljubavlju kakvu mnogi ne poznaju. U trećoj i četvrtoj zbirci Bubalo se odmiče od jednostavnog jezika kojim se služio u prijašnjim zbirkama, često koristi metaforičnost da bi dobio na punini izraza. Ali ipak jedno u povjerenju: kad ova rijeka u jezeru spava oni su zagrljeni čvrsto i gdje je njegovo srce tu je njezina glava. Pa, nemojte me sudit što sam prisluškivao kako im srce u zanosu udara. To je moja rijeka, to je moje jezero -ljubav se u ljubavi nikad ne umara! Kroaciju, ipak nek se znade (tko zna što nas čeka): Ti si moje jezero ja sam tvoja rijeka (Viđenje)

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 103

Zbirkom Koraci od jučer započinje ciklus pjesama čiji je osnovni motiv kameni biljeg21 koji kao da progovara: „ tvoja budućnost o prošlosti visi“. To je svojevrsna opomena ljudima: I onda, poberi Stećke, saberi Križeve, izloži ih na dlanu Prošlosti svoje: nauči se prepoznavati u trajanju svome! (Trajanje) Nekropole sa stećcima su, osim gomila i crkvina, jedno od najtipičnijih i najsnažnijih kulturnih obilježja širokobriješkog kraja. Oni su svjedoci o vremenu i životu ljudi koji su živjeli u ovom kraju prije nas. Nedvojbeno je da pod tim monumentalnim nadgrobnim spomenicima, stećcima, počivaju srednjovjekovni kršćani - Hrvati.22 Nažalost, još se dovoljno pozornosti ne poklanja ni stećcima, ni grobovima koje oni skrivaju, najviše zbog nedostatka materijalnih sredstava i zbog ljudske neosviještenosti o njihovoj vrijednosti i značenju za povijest našeg naroda. Bubalo shvaća propust naroda i vrijednost stećaka, te kamene biljege, stećke, spominje u mnogim pjesmama. Posebice je značajna njegova pjesma Odlazak, u kojoj za posvetu stoji „To vrime Vignja dojde končina i logoh na svom plemenitom“. Bubalo posebno spominje stećak Vignja Miloševića, poznat pod nazivom Kočerinska ploča23, zbog njegove duhovne vrijednosti i značenja za širokobriješki kraj. Domoljubna tematika kulminira u četvrtoj zbirci Između sna i zastava. Ratovi se vode pod raznim zastavama, ljudi su prisiljeni na odabir ispod koje zastave i za koje boje se boriti. Ono što pjesnika posebno pogađa jest spoznaja da postoje borbe kojim kraja nema, pa i nakon kojih ne čeka povratak domu. Bubalo želi podsjetiti da jedna zastava ujedinjuje sve ljude, zastava čovječnosti i ljubavi, što posebno naglašava u pjesmi Podizanje zastava: Zastavu, daj iznesite onu ljudsku, bez ikakvih znakova! Čete neka se poredaju oko vatara koje su naše u čekanju stoljeća. I zvijeri neka sad glave podignu da se svečanost uveća. (Podizanje zastava)
21  Stećci se javljaju na sjeverozapadnom dijelu Balkana, točnije na sjeveru Bosne, u zapadnoj Srbiji, Hercegovini, jugu Crne Gore, oko Dubrovnika i na Pelješcu. Postoje i zabilježene nekropole na području Zadra i Šibenika. Iz sadržaja pojedinih natpisa i pisanih izvora doznajemo da su nadgrobni spomenici u doba kada su postavljani na grobnice nazivani biljezima, kamenicama (kami), kućama, dvorom, znamenjem, grobnicama, grobovima, figurama i kalupima. Bubalo najčešće koristi svezu kameni biljeg. 22  DRAGIĆ, M.: Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti (Fakultetski udžbenik) Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split 2006., str. 321. - 322. 23  Epitaf Vignja Miloševića je pisan hrvatskom ćirilicom ili bosanicom te je iznimno važan za čitav širokobriješki kraj, a posebice Kočerin, jer je to prvi pisani spomenik koji bilježi naziv mjesta.

104 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Četvrta zbirka je puna domoljubne iskrenosti, koju pjesnik ne pokušava prikriti. Puna je njegovih ufanja i nada. Njegove zastave pokušavaju ujediniti ljude podsjećajući na, kako to pjesnik kaže „ nevino prolitu krv“ koja je obilježila našu prošlost, sadašnjost, ali pod kojom ćemo graditi budućnost. Posebice snažne pjesničke slike Bubalo gradi u ciklusu nazvanom U njedrima otoka, gdje donosi Hvarske elegije, i to njih devet. Hvar je pun ljepote, ali ljepote u kojoj nema tko uživati, jer „ galebov se krik više ne miješa s krikom djece koju više ne rađaš“: Nad otokom tuga sunca i oblaka, Jer mu najsvitlija svića se ugasi Tvojim odlaskom. I ne mogu da ti ne kažem: Žalostan se u svoje Brotnjo vraćam. (I tako sam zamišljen, snatrio) „ Pa ipak je istina da, vjerojatno, nitko ne može biti toliko zaljubljen u bregove i doline Domovine, u njezine uspjehe i rane, u njezine ljude-kakvi god oni bili-kao onaj tko se krvavih usana cijeli život odricao svake druge ljubavi osim jedne: da služi narodu ‘darujući svoje vrijeme Bogu da bi onda Boga mogao darovati tom narodu’ “.24 Pjesme ga nerijetko vraćaju u širokobriješki kraj: Gledam: širokobriješko plavo nebo Naslonilo se na Tvoja ramena. I nigdje pod suncem nije tako plavo Kao na tvome majčinskom ramenu… (U majčinu prošteništu) Bubalo je bio toliko opčinjen i vjeran svojoj Hercegovini, franjevcima, kamenim biljezima, plavoj skamenjenoj vječnosti i nevino prolivenoj krvi. Briješke rane nevino pogubljenih ljudi, subraće franjevaca, progovaraju iz njega čitavog života: A Brijeg moj umiva stopala svoja u ruju Pepela bratskoga i Zore. Hrast, oškropljen krvlju, i Gospa, ona u plavom, širokobriješka, nad Brijegom na straži stoje. (Raspon trenutka) Bubalo se svojim zbirkama pjesama uvrstio u značajne suvremene hrvatske pjesnike čija prozračnost i refleksija stihova odaje snažnu pjesničku inspiraciju koja je počela s njegovom trećom fazom.25 U svojoj poeziji spominje mjesta i ljude koji su obilježili hrvatsku povijest. Žali za ratovima u kojima je izgubio subraću, obitelj, prijatelje;spominje se hrvatskih krajeva (posebice u Hvarskim elegijama) koji ostaju bez pomlatka. Stalnim naslanjanjem
24  VASILJ, S.: „ Poziv na život“, u: Zbornik o Janku Bubalu, Gral, Široki Brijeg, 2003., str. 127. 25  BONIFAČIĆ, A.: „U nedogled okrenut“, u: Crkva u svijetu, br. 1, Split, 1975.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 105

na povijesne (spominje predaje o Kosari26 i kraljici Jeleni27)i književne ličnosti (S. S. Kranjčevića, A. B.Šimića, Maka Dizdara i dr.) želi nenametljivo očuvati svijest i identitet naroda kojemu je služio cijelog svog života, dajući svoje misli i sjećanja na dlan svome čitateljstvu: Možda ćeš misliti da sam ga izmislio ili sam ga ukrao iz dječjih slikovnica, a on je živ, ko živ. To je moj potočić. Djeca su ga tako krstila davno! Znam ga ko brata: na njemu sam gradio jezera i odsanjao tisuće mlinica. I danas u njemu vidim dječje noge crvene ko ruže, bose, one koje su preko njeg prenosile bistre oči dječje i glavu dječju punu rose. Stoga, sad bih sve gradove dao i svih bi se rijeka odrekao za svoj potok i onog dječaka što mi ode i nesta u jatima lasta. Kud mi ode, kud mi ode? Nikad neću vidjet tog dječaka! Beznadne su oči svakog mraka. (Cvrčkov potok) 4. Zaključak U ovome radu predstavljen je život i književno stvaralaštvo velikog hercegovačkog pjesnika Janka Bubala. Svojom prvom zbirkom, Koraci od jučer, Bubalo se vinuo u neslućene književne visine, pokazujući da u svakoj pjesmi može stvoriti neposrednu komunikaciju s čitateljem, bez obzira na njegov doživljaj vjere i načina života. Posebno je zanimljiva činjenica da se Bubalo pojavio u lirici kao petnaestogodišnjak, nakon čega mu je trebalo nepunih pedeset godina za objavljivanje prve pjesničke zbirke. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da svoje stvaralaštvo, danas nama dostupno, Bubalo započinje kada je već zakoračio u šesto desetljeće života, doba kada su njegovi vršnjaci, Ivan Goran Kovačić i Viktor Vida, bili već odavno mrtvi. Možda je upravo razlog pjesnikove hiperprodukcije duga pjesnička šutnja za vrijeme koje je došlo do akumulacije dubokih emocija i istovremene želje za njihovim objavljivanjem.
26  Kosara bijaše žena sv. Ivana Vladimira (oko 978. - 1016.), hrvatskog kralja, o čijoj je mučeničkoj smrti pop Dukljanin zabilježio legendu u svome ljetopisu. 27  Jelena Slavna, udovica kralja Mihajla Krešimira II. Omiljena u hrvatskom narodu zbog svojih dobrih djela i uspješne vladavine. Za vrijeme njezine vladavine sagrađene su dvije crkve u Solinu, i to crkva sv. Stjepana i crkva sv. Marije na Gospinu otoku.

106 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Važno je napomenuti da je tematska raspodjela njegove poezije mnogo šira, ipak u radu smo se fokusirali na domoljubni i biblijsko-religiozni moment, te na temu otuđenosti i prolaznosti života, odnosno jednosmjernoj cesti koja je put u život vječni. U vremenu u kojem Bubalo stvara svoje pjesme, čest je motiv (posebice u biblijsko-religioznoj lirici) skepticizam, ponajviše zbog modernosti i buntovnosti koja se odražava i na književnost. Bubalo tom skepticizmu nije podlegao. Iako se kroz lirsko sedmoknjižje osjeća odabir redovničkog puta Bubalo svoju vjeru i redovnički život ne nameće nikome, već nastoji potaknuti čovjeka na promišljanja o životu i njegovoj prolaznosti. Bubalova je poezija uglavnom napisana slobodnim stihom, oslobođenom svih pjesničkih normi, a svoju modernost potvrđuje i u načinu gradnje stihova i odabiru pjesničkog jezika. Njegovim pjesmama se izmjenjuju stihovi srednje dužine, i to uglavnom bez strofičke organizacije. Nikada pjesmu ne završava interpunkcijskim znakom. Bubalo se tematikom uglavnom povodi za univerzalnim književnim temama, u prvom redu tematikom prolaznosti života i domoljublju, pri čemu se naslanja na povijest, koju dobro poznaje, ali i na svoje književne prethodnike. Takvo eruditno pjesništvo ga potiče na korištenje hrvatskih toponima, koji su nezaobilazni element svih pjesničkih zbirki. Sklonost dubokim emocijama i punoća misli uz sve gore navedene odrednice Bubalove poezije ukazuju na zanimljiv poetski izraz. Bubala poštovatelji nisu zaboravili. Godine 2003., na poticaj i u organizaciji Matice hrvatske Široki Brijeg, na pjesnikovoj rodnoj kući podignuta je spomen-ploča u spomen na pjesnikov devedeseti rođendan. U želji poticanja ljubavi prema materinskom jeziku te ljubavi prema poeziji, svake se godine organizira manifestacija Rapsodovim stopama, nastala kao spomen na godišnjicu smrti velikog pjesnika i franjevca Janka Bubala.

ALONE WITH HIS STAR- JANKO BUBALO’S POETRY
Summary The article speaks about life and work, especially about poetry of Janko Bubalo, who became one of the most important Herzegovinian writers. Bubalo appeared in literature while he was in high school, however, the decision to publish his first collection of poetry came after almost five decades of his work. Bubalo published his literary works in many Croatian journals such as Luč, Ruža, Hrvatska smotra, Crkva na kamenu and in anthology Stopama otaca, where he was also an editor. Thematic distribution of Bubalo’s poetry is very diverse. However, the author prefers patriotic and contemplative poetry, particularly when referring to the history of Croats. Bubalo’s poetry is mainly written in free verse, liberated of all poetic norms. His modernity is also confirmed in the way of building lines and selection of poetic language. Besides poetry, Bubalo wrote about phenomenon of Medjugorje apparitions and events related to the murder of his fellow Franciscans in Široki Brijeg. Janko Bubalo became the first priest in the Croatian Writers’ Association. For special merits in culture he was awarded the Order of Danica hrvatska, with figure of Marko Marulić, in 1996. Keywords: literature, poetry, religiosity, patriotism, alienation.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 107

Literatura 1. BABIĆ, M.: „Antiodiseja Janka Bubala“, u: Zbornik o Janku Bubalu, Gral, Široki Brijeg, 2003., str. 211. - 233. 2. BONIFAČIĆ. A.: „U nedogled okrenut“, u: Crkva u svijetu, br.1., Split, 1975. 3. BOŠKOVIĆ, I. J.: „Svjedočenje vremena“, u: Zbornik o Janku Bubalu, Gral, Široki Brijeg, 2003., str. 243. - 247. 4. BRKOVIĆ, M.: „Diplomatičko-povijesna pozadina sadržaja Kočerinske ploče” u: Kočerin kroz stoljeća, Stjepan Ivanković (ur.), Tiskara Muller, Sarajevo, 2004. str. 59. - 79. 5. BUBALO, Jakov: „Šest knjiga Naših ognjišta“, u: Dobri pastir, br. 1. - 4., Sarajevo, 1974., str. 46. 6. BUBALO, Janko: Koraci od jučer (Posveta kao podnaslov: Didaku, ocu sirotinje), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1973. 7. BUBALO, Janko: Gorko drvo, Crkva u svijetu- Naša ognjišta, Split- Duvno, 1979. 8. BUBALO, Janko: Između sna i zastava, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1975. 9. BUBALO, Janko: Na rubu ništavila, Naša ognjišta, Duvno, 1974. 10. BUBALO, Janko: Prema sidrištu, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1977. 11. BUBALO, Janko: Raspon trenutka, Naša ognjišta - Kršćanska sadašnjost, Duvno Zagreb, 1975. 12. BUBALO, Janko: U nedogled okrenut, Crkva u svijetu, Split, 1974. 13. BUBALO, Janko: Blagoslov darivanja (Izabrane pjesme), Kršćanska sadašnjost Provincijalat hercegovačkih franjevaca, Zagreb - Mostar, 1983. 14. ČUTURIĆ, L.: Franjevci među hrvatskim pukom kroz sedam stoljeća, Sarajevo, 1926. 15. DRAGIĆ, M.: Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti (Fakultetski udžbenik) Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2006. 16. Hercegovački rapsod (u povodu četvrte obljetnice smrti), Matica hrvatska Široki Brijeg - HKD Napredak Široki Brijeg, Hercegtisak, Široki Brijeg, veljača 2001. 17. Hercegovački rapsod (u povodu pete obljetnice smrti), Matica hrvatska Široki Brijeg, Hercegtisak, Široki Brijeg, veljača 2002. 18. IVANKOVIĆ, Ž.: „Janko Bubalo: U nedogled okrenut“, u: Marulić, br. 6, Zagreb, 1974. 19. IVANKOVIĆ, Ž: „Osvrt na pjesme Janka Bubala“, u: Hercegovački rapsod (zbornik kritika), Provincijalat hercegovačkih franjevaca Mostar i Durieux Zagreb, Zagreb, 1993., str. 26. - 28. 20. JELČIĆ, D.: „Periodizacija i naraštaji poslijeratnog hrvatskog pjesništva“, u: Suvremeno hrvatsko pjesništvo (ur. Ante Stamać), Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1988., str. 11. - 35. 21. KEKEZ, J.: „Usmeno stvaralaštvo u suvremenoj hrvatskoj poeziji“, u: Suvremeno hrvatsko pjesništvo (ur. Ante Stamać), Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1988., str. 197. - 251. 22. KORDIĆ, Z.: Ars poetica Janka Bubala (putovanje od iluminoznoga do i preko apokaliptičkoga), Naklada DHK HB, Neovisna naklada, Mostar - Zagreb, 2005. 23. KUSIĆ, A.: „Vedrina i tuga u pjesmama Janka Bubala“, u: Zbornik o Janku Bubalu, Gral, Široki Brijeg, 2003., str. 129. - 133.

108 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

24. LADAN, T.: „Pjesme prvih ili posljednjih stvari“ u: Hercegovački rapsod (zbornik kritika), Provincijalat hercegovačkih franjevaca Mostar i Durieux Zagreb, Zagreb, 1993. str. 40. - 41. 25. LONČAR, M: „Kristova ljubav- Franjina ljubav“, u: Hvaljen budi, Gospodine moj (Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu), ALFa, d.d., Zagreb, 2009., str. IX – XII. 26. LONČAREVIĆ, Vladimir: „Svjetlo katoličke obnove” u: Obnovljeni život, vol. 61., 2006. str. 59. - 78. 27. LUKIN, A.: „Otkrili smo odličnog pjesnika“, u: Hercegovački rapsod (zbornik kritika), Provincijalat hercegovačkih franjevaca Mostar i Durieux Zagreb, Zagreb, 1993., str. 42. – 45 28. MARJANOVIĆ, M.: Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas, Matica hrvatska - HKD Napredak, Sarajevo, 2001. 29. MIKULIĆ, G.: „Pjesnik trpljenja i smisla“, u: Zbornik o Janku Bubalu, Gral, Široki Brijeg, 2003., str. 279. - 295. 30. MIŠIN, J.: „Vrelo iz kamena“, u: Hercegovački rapsod (zbornik kritika), Provincijalat hercegovačkih franjevaca Mostar i Durieux Zagreb, Zagreb, 1993., str. 34. - 35. 31. MUSA, Š.: „POSUDA BOLI - MORE LJUBAVI (O životu i pjesništvu Ive Lendića)“, u: HUM (časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Mostar, prosinca 2008, str. 7. - 36. 32. ORAIĆ, D.: „Na kraju avangardnog raja“, u: Suvremeno hrvatsko pjesništvo (ur. Ante Stamać), Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1988., str. 261. - 275. 33. PAVLIČIĆ, P .: „Slobodni i vezani stih u modernoj hrvatskoj poeziji“, u: Suvremeno hrvatsko pjesništvo (ur. Ante Stamać), Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1988., str. 79. - 99. 34. PETRAČ, B.: „Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu“, u: Hvaljen budi, Gospodine moj (Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu), ALFa, d.d., Zagreb, 2009., str. XV – XXXIII. 35. SIVRIĆ, I.: „ Pjesme i misli fra Janka Bubala“, u: Hercegovački rapsod (zbornik kritika), Provincijalat hercegovačkih franjevaca Mostar i Durieux Zagreb, Zagreb, 1993., str. 52. – 56. 36. STAMAĆ, A.: Pogovor zbirci Koraci od jučer“, u: Hercegovački rapsod (zbornik kritika), Provincijalat hercegovačkih franjevaca Mostar i Durieux Zagreb, Zagreb, 1993., str. 13. - 14. 37. VASILJ, S.: „Blagdan poezije“, u: Hercegovački rapsod (zbornik kritika), Provincijalat hercegovačkih franjevaca Mostar i Durieux Zagreb, Zagreb, 1993., str. 17. - 19. 38. VASILJ, S.: „Pjesme koje su postale molitva“, u: Naša ognjišta, br. 4., Duvno, 1974. 39. VASILJ, S.: „ Poziv na život“, u: Zbornik o Janku Bubalu, Gral, Široki Brijeg, 2003., str. 125. - 129.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 109

mozaik

Sulejman REDŽIĆ

Svojevrsni „bestseler“ u okolišnoj literaturi
HERCEG, Nevenko, Okoliš i održivi razvoj = Envinroment and sustainable development / Nevenko Herceg ; [prijevod na engleski Diana Gržan Kalac, Snježana Šekoranja]. - Zagreb ; : Synopsis, Mostar : Sveučilište u Mostaru, 2013. (Grude : Grafotisak). - 692 str. : ilustr., zemljop. crteži u bojama ; 26 cm.
Ne tako davno objavljena Milenijska procjena ekosustava (Millenium Ecosystems Assessment) nedvosmisleno pokazuje da je suvremeni čovjek Homo sapeines recens „technicus“ potrošio prirodnih resursa, a time i izmijenio sliku stvarnoga svijeta u posljednjih pedesetak godina više nego u bilo kojem razdoblju razvoja ljudskoga društva. To je, uz ostale rezultate multidisciplinarnih analiza na kraju XX. stoljeća što su ih napravile i javnosti prezentirale najveće znanstvene institucije i pojedinici okupljeni pod okriljem najeminentnijih tijela Organizacije ujedinjenih naroda (OUN), kao što je UNEP (United Nation Environmental Program), veoma jasno ilustriralo dubinu i moguće posljedice po čovječanstvo suvremene ekološke krize, prema procjeni mnogih svjetskih stručnjaka teže od sličnih kriza u bilo kojem razdoblju čovjekove prirodne i društvene evolucije. Da su okolišni problemi danas dominantni i ključnom determinantom u upravljanju svjetskim resursima i politikom, dovoljno ilustrira i već zahuktala globalizacija – stvaranje novog svjetskog uređenja, drugačijeg od svih dosadašnjih ustroja čovječanstva, uređenja na okolišnim principima, uspostave svjetskog poretka koji je morao „popustiti“ pred sve ozbiljnijim pitanjima opstanka i daljnjeg prosperiteta čovječanstva i ustupiti mjesto okolišnim pitanjima i njihovom sistematičnom i dugoročnom upravljanju na svim razinama društveno-ekonomskog i političkog organiziranja – lokalnom, regionalnom i globalnom. Ozbiljnosti problema, koje bez ikakvih tehničkih pomagala i naročitih spoznaja može osjetiti i vidjeti svaki stanovnik ovog sve vrelijeg planeta u ovom dijelu kozmosa, prido-

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 111

nosi i činjenica da svijet nije nikada bio jedinstveniji, bez obzira na dosadašnje obrasce političkog uređenja i ekonomskog razvoja nego što je to danas. Okolišna pitanja (Environmental issues) postala su najsnažnijim kohezijskim i integrirajućim faktorom svijeta na globalnoj razini. Svijet se bez ikakvih ranijih predrasuda ujedinjuje, stvarajući više-manje jedinstvenu frontu u pokušaju uspostave ekološko-okolišne dijagnoze i primjeni što efikasnije i dugoročnije terapije ekoloških sustava, sustava univerzuma bez funkcioniranja kojeg nema perspektive čovjeku, a i svaka pojavnost života u bilo kojoj formi je krajnje upitna. U ekološkim sustavima sadržani su svi ključni procesi i pojave opstojnosti, očuvanja života i planeta Zemlje, održanja ekološkog ekvilibrija. To su prije svega dva kapitalna procesa: protok energije i kruženje materije. Narušenost tih procesa uzrokuje energetski nered, entropiju, što ima za posljedicu smanjenje energetske efikasnosti u ekosustavu, manju produkciju biomase i trajan gubitak biološki upotrebljive energije. To za čovjeka znači manje dostupnih izvora hrane, lijekova i biomaterijala, porast broja gladnih i žednih usta, te još veću i snažniju podjelu svijeta na siromašne i one koji to još nisu. Više nema nikakve sumnje da su globalne promjene na sceni i uveliko uzimaju svoj danak, da je sve manje izvora pitke vode, da ovaj svijet svakodnevno napuštaju desetci vrsta biološke raznolikosti, da se šume pretvaraju u pustinje, da je konverzija prirodnih staništa i toksifikacija svih sfera ekosfere u uzlaznoj putanji, da na ovaj svijet svakodnevno pristiže pola milijuna novih usta koja očekuju sva svoja prava na život u zdravom i sigurnom okolišu, da se gube milijuni radnih mjesta zbog supstitucije mnogih dosadašnjih tehničko-tehnoloških procesa koji su postali ekološkookolinski inkompatibilni ranijim obrascima razvoja i materijalne proizvodnje. Unatoč svemu izrečenom, i nizu drugih pitanja koja su s tim u korelaciji, čovječanstvo ne može nazad, mora se za trenutak zaustaviti, „povući crtu“, napraviti sveobuhvatnu evaluaciju („ovozemaljsku inventuru“) i na bazi empirijskih i znanstvenih spoznaja odlučno ponuditi rješenja, smjernice, onako kako je to jednoglasno ujedinjeni svijet napravio u Programu za XXI. stoljeće, u lipnju 1992., i nastaviti s primjenom sadržaja dobro napisane obavezne lekcije za svakog pojedinca, svako društvo, Zemlju u cijelosti. Čovječanstvo organizirano na najvišim razinama, pripremajući se za XXI. stoljeće, proklamiralo je takve obrasce razvoja, do tada nepoznate, obrasce koji inzistiraju na ekologizaciji društva u cijelosti, svih njegovih segmenata, posebice gospodarstva, nazvavši ga održivi (uravnoteženi) razvoj (sustainable development). Zato je za poimanje tada proklamiranih obrazaca ustrojstva i razvoja svijeta, planeta Zemlje kao megaekosustava, potrebno novo znanje, primjena stečenih iskustava u novom okruženju, smjernice koje će pomoći da se dođe do potrebne održivosti. Uz mnoga kapitalna djela današnjice, iz svih segmenata čovjekova uma naročitu važnost i značenje imaju vrela na nacionalnoj i regionalnoj razini, posebice u svijetu kojem još uvijek nisu najdostupniji svi relevantni podatci da postigne potrebnu razinu održivosti u cilju vlastite opstojnosti, u zemljama i regijama u intenzivnoj tranziciji i gospodarstva i obrazovanja, kao i ukupne stvarnosti. Jedno od takvih djela je i udžbenik Okoliš i održivi razvoj, autor kojeg je profesor dr. sc. Nevenko Herceg, znanstvenik, stručnjak, nadasve vizionar, znalac koji je već odavno prepoznao odlučujuću važnost okolišne komponente u oblikovanju svijeta, razvoja, njegove opstojnosti. Vizionarstvo i dalekosežnost u promišljanju globalnih kretanja i smjernica kojim trebaju krenuti sve zemlje u tranziciji, pa i Bosna i Hercegovina, do punog izražaja dolazi u procesu dono-

112 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

šenja političke odluke i formiranja federalnog ministarstva okoliša i turizma, prvi ministar kojeg je upravo bio profesor Nevenko Herceg. Ustrojem tog ministarstva događa se istinska ekološko-okolišna renesansa u povijesti BiH u njezinu razvoju, u promjeni dotadašnjih obrazaca centralno-ekonomskog koncepta razvoja k tržišno-ekonomskom obrascu organizacije. Ali ne na štetu okoliša i u njemu sadržanih prirodnih i humanih resursa. Naprotiv, na njegovu dobrobit, na blagostanje svijeta izvornosti koji nas okružuje, ali i na dobrobit ukupne zajednice. Golemo iskustvo koje je stekao i kao dugogodišnji znanstvenik i sveučilišni nastavnik, a posebno kao ministar, uz to poznavajući veoma dobro i aktualnu političku literaturu, realizirajući brojne projekte koji izravno korespondiraju s državnom razinom u BiH i mnogim relevantnim međunarodnim tijelima u Europskoj Uniji i Ujedinjenim narodima, uz impozantan opus potkrijepljen veoma referentnim literaturnim izvorima, veoma znalački, smisleno i s puno talenta, predstavio je u ovom udžbeniku, svojevrsnoj monografiji, instruktivnom štivu enciklopedijske prezentacije, otkrivajući jasno suvremeno poimanje okoliša, njegovu intersektorsku povezanost i pozicioniranost u sustavu i znanosti i prakse, rasvjetljavajući sve bitne okolišne probleme današnjice, njihovu problemsko-leksičku elaboraciju te vlastita iskustva i opservacije po mnogim kapitalnim pitanjima iz ove složene domene. Naročitu vrijednost ovom udžbeniku daje poglavlje Upravljanje okolišem, koje sadrži izvanredno uspješno elaborirano suvremeno poimanje te sintagme. Upravo ovdje autor iznosi i zastupa jedan od ključnih pristupa današnjice kada je u pitanju pokušaj izlaska iz okolišne krize, uspostave novih obrazaca razvoja i prosperiteta čovječanstva, kao i uspostave okolišne sigurnosti, pa i održivosti svih mogućih investicija. To je pristup „PP“ ili pristup prevencije zagađenja (Prevention pollution), odnosno takav oblik materijalno-tehničke i bioprodukcije u kojoj će se učiniti sve potrebne mjere da ne dođe do zagađenja, ili ako se pak ono dogodi, da je moguće identificirati mjere ublažavanja koje će pridonijeti optimizaciji datog okolišnog problema. Dakako da ne postoji ništa što ne korespondira s određenom dozom okolišnog rizika i da nije moguće okolišne, pa i bilo koje druge procese i pojave učiniti „besproblemskim“. Toj vrsti utopije ne treba težiti, već upravo pokušati identificirati instrumentarij i mjere koje će svaku djelatnost iz čovjekova okruženja učiniti dovoljno održivom, upravo onako kako to obilato i argumentirano nudi udžbenik/monografija Okoliš i održivi razvoj. Uz to što je ovo unikatno i vrijedno djelo izvanredan izvor za edukaciju na sveučilišnoj razini, ono je isto tako vrijedna instrukcija i putokaz svima koji se bave razvojem, upravljanjem rizicima u implementaciji megainvesticija, političkom odlučivanju, a posebno nužna litaratura u postizanju reintegracije i integracije svih subjekata, humanizacije suvremenog čovječanstva i ostvarivanja ljudskih okolišnih prava na njihovu putu a boljem i održivijem pozicioniranju u svijetu razvijenih, modernih i odgovornih. Pored toga, udžbenik po prvi put kod nas elaborira i ulogu javnosti u implementaciji održivih obrazaca okolišne politike pozicionirajući okolišno pitanje kao jedno od ključnih u suvremenim procesima demokratizacije i harmonizacije društva. Zato sam nesumnjivog uvjerenja da će ovo djelo ubrzo postati i svojevrsni „bestseler“ u okolišnoj literaturi na ovim, pa i širim prostorima. Stoga ovo vrijedno djelo najtoplije preporučujem na čitanje i dugoročno studiranje.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 113

Silvija DERVIŠEFENDIĆ

Umjetnica kao zaboravljeni junak u nostalgičnoj potrazi za minulim vremenom u eri ekomonije slobodnog tržišta
O novom umjetničkom projektu Ive Simčić pod nazivom Think Left
Liberalne teorije nagovještavaju novu transformaciju suvremenog društva, društvo kakvo poznajemo ulazi u fazu razvoja, takozvanu transmodernu transformaciju. Ova globalna transformacija društva je paradigma koja nadilazi sam postmodernizam. Marc Luyckx Ghisi u svojoj studiji navodi da je transmoderna promjena brzi pad zapadno-kapitalističkog industrijski dominantnog društva, te patrijarhalnog društva i označava početak potpuno novog postkapitalističkog, postindustrijskog, postpatrijarhalno-transmodernog društva1. Ghisi izdvaja četiri razine transmodernih promjena od kojih je jedna i ukidanje patrijarhalnih vrijednosti, te kraj modernosti2 kao glavnog krivca za “egzekuciju” kultura i civilizacija pod etiketom tolerancije i odgovornosti. Unutar takvih promjena transmoderna ekonomija rađa nedodirljivo postkapitalističko društvo koje pokreće sam politički aparatus. Pod utjecajem ekonomskih prilika politička djelatnost se prilagođava aktuelnoj situaciji, a ideološke vrijednosti se tumače u skladu s nalozima globalnih politika, takozvanih kozmopolitskih globalnih politika3. Kako je globalizacijom svijet postao zajednički društveni prostor u kojem globalne politike djeluju kao politike moći i transnacionalne društvene sile4, liberalno tržište je “preuredilo” političku ljevicu i desnicu kao političke koncepte na kojima se zasnivaju suvremena demokratska društva.
1  Marc Luyckx Ghisi, Towards a Transmodern Transformation of our Global Society: European Challenges and Opportunities (Journal of Futures Studies, 2010) 2  Ibid. 3  Anthony McGrew, Globalization and global politics (Oxford University Press, 2010) 4  Ibid, str. 32.

114 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Još od Francuske revolucije u 18. stoljeću, kada je buržoazija podržavala radikalne promjene i zalagala se za sekularizaciju države te ukidanje monarhije, politička ljevica je zastupala ideološke struje koje teže društvenim reformama u cilju jačanja društvene demokracije i društvene pravde. Danas, usljed globalnih ekonomskih promjena, ljevica je iznevjerila svoje političke ideje, stajališta, programske ciljeve, i svojim akcijama bliža je desnici, možda čak i radikalnija od samog desnog političkog krila. Lijeva opcija je izgubila tradicionalnu poziciju, i u čemu trenutno kontinuirano propada je pokušaj samoredefiniranja unutar postojećeg liberalnog sustava. Međutim, ljevica nije sama u tom sustavu: suvremena umjetnost također traži rješenje vlastitog funkcioniranja unutar liberalnog tržišta, gdje je umjetnost, kao posljedica buržoaske revolucije, postala autonomna u smislu samoodlučivanja o svom stvaralaštvu5, ali zavisna u odnosu na ekonomiju i pravo koje garantira slobodu umjetničkog izražavanja naspram politike, te prava na kritiku6. Novi projekt umjetnice Ive Simčić, produkcijskog naziva Think Left, zasniva se upravo na problemu sadašnje uloge umjetnosti, njenog opstanka unutar postkapitalističkog društva, programskog djelovanja, ideološke opredijeljenosti, te političke aktivnosti umjetnosti kao mogućeg izraza “intelektualne” neposlušnosti zasnovane na načelima avangardne prakse – djelovanja kao edukator i aktivist, revolucionar i vizionar, kritičar i humanist. Rad Think Left obuhvaća tri cjeline koje preispituju koncept političke ljevice i sustav umjetnosti: osim likovnih elemenata poput kaubojske gipsane čizme kao nosioca koncepta projekta, te ispiše scena iz poznatih holivudskih western filmova na kojima Simčićeva grafički intervenira, projekt upotpunjuju serigrafije dijela njenog znanstvenog rada (eseja) koji problematizira karakter umjetnosti kao političke i/ili njeno vizualno politiziranje putem jezika. Iva manipulira esejem tako što uklanja dijelove teksta, točnije ih precrtava, mijenjajući time ne samo formu već i značenje svoga teksta. To se može protumačiti kao instrumentalizacija jezika u svrhu retoričke moći političkih elita koje ideološki mijenjaju svoje političko ponašanje po potrebi. Dekonstrukcijom napisanog Iva piše umjetnički statement koji je moguće promatrati/tumačiti i kao medijsku kontrolu javnog/izloženog, u ovom slučaju kao kontroliranu umjetnost koja podržava ili negira političku realnost. Simčićeva identificira znanstveni tekst kao umjetnost po načelu prakse umjetničkog aktivizma koji umjetnosti nalaže da bude kritična prema društvu i prema vlastitim ontološkim pretpostavkama7, čime izloženi esej postaje subverzivan čin u borbi protiv kako sustava (bilo da je riječ o institucionalnom, akademskom) tako i režima. Istovjetno, jezik, u kontekstu vizualnog entiteta, nosi ulogu označitelja i označenog u svrhu javne argumentacije političnosti umjetničkog djela8. Prema francuskom filozofu Jacquesu Ranciereu, shvaćanje politike kao “raspodjele čulnog9” (čime postaje estetska aktivnost) dovodi, kao i umjetnost, do oblikovanja sfere zajedničkog iskustva10
5  Aldo Milohnić, Političnost umjetnosti u doba neoliberalnog cinizma, intervju (Beograd, 2011) 6  Ibid. 7  Ibid. 8  Autorica se referira na definiciju političnosti umjetnosti, po kojoj se političnost tumači kao neizbježni aspekt svakog umjetničkog rada, njegovog djelovanja, te pozicioniranja u javnoj društvenoj sferi. 9  Pogledati Jacques Ranciere, The Politics of Aesthetics: The distribution of the sensible (Continuum, London, 2004) 10  Ana Vujanović, Političnost umetnosti: policije i politike, strategije i taktike (ljetna škola Heceg Novi, 2010)

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 115

preko kojeg se razmatraju oblici političnosti vezanih za kulturne, društvene, ideološke i druge dominantne diskurse. Ne nužno, političnost umjetnosti je predodređena svojim sveprisutnim kriticizmom koji se u određenim uvjetima može protumačiti kao politički istup, što svakako neminovno navodi na pitanje: gdje je i kako se prepoznaje granica između političke i ispolitizirane umjetnosti? Politička realnost je intelektualni prostor u kojem se definira, razmatra, kreira i primjenjuje karakter umjetnosti kao političke ili one koja služi kao sredstvo političke moći. Ona podsjeća na filmsku realnost, gdje se politička scena lako može promatrati kao filmsko platno, što Iva sekundarno sugerira svojim kolažima. Simčićeva bira prepoznatljive scene koje oslikavaju Divlji zapad, pritom usmjeravajući interes na prazna lica likova iz filma. Ne pokazujući njihova lica, Iva im oduzima najvažniju kvalitetu ljudskog postojanja – njihov karakter. Upravo ta bezimena lica dijele zajednički identitet fikcionalnog junaka. Simčićeva nostalgično uspostavlja odnos prema zaboravljenom junaku, borcu za kolektiv i prava obespravljenih, a da se pritom nužno ne odnosi na vrijeme iz kojeg on potječe. Junak se suprotstavlja kolektivu kojeg čini sustav, točnije realnost, a istupa kao pojedinac koji zastupa kolektiv drukčijih moralnih i etičkih vrijednosti kao konstrukt fikcije. Izlaganje sličnih scena na kolažima je jednako reprizi društvenih događanja: politika ne donosi značajne promjene, već po poznatom uzorku, na sceni se izmjenjunju samo političke figure. Odnos Simčićeve prema Divljem zapadu nije afirmistički, ali je preuzet jer najbolje oslikava model (budući da je riječ o kulturi koja je kroz film popularizirana, te kao fikcija razlikuje se od povijesnih činjenica) političkog ustrojstva društva, u kojem su jasno definirane uloge pojedinca naspram kolektiva. Centralna instalacija projekta je kaubojska čizma preuzeta iz kulturne tradicije i folklora Divljeg zapada. Termin Wild West je označavao zapadnu granicu između indijanske zemlje i tadašnjih Sjedinjenih Američkih Država, dio američkog kontinenta koji je postupno naseljavan zahvaljujući zlatnoj groznici u saveznoj državi Kaliforniji. Iva za svoj rad prilagođava originalni medicinski gips, dodajući nužne elemente (poput mamuza, dekoracije) pri konstrukciji što vjernije kopije šerifske čizme, pritom ostavljajući bijelu boju kao znak prepoznavanja ovog standardnog rehabilitacijskog pomagala. Njeno umjetničko polazište je primarno politički isprovocirano: čizmom povezuje degeneraciju lijevog političkog krila i vladavinu prava, preispitujući zakon koji umjesto da štiti, uzima svoj danak. Pod utjecajem popularne „kaubojske“ kulture Iva obnavlja status čizme, koja ne simbolizira samo osvajačko pravo kojom su Amerikanci pribavili novu zemlju i proširili svoju vlast nad lokalnim narodima (Indijancima, Meksikancima), već zakon i vrijednosti tadašnjeg američkog društva na kojem je izgrađena sadašnja pravna država SAD. Danas, ta poznata ikonografija više podsjeća na zakon privatnog vlasništva koje se poštuje i slijedi kao sveti zakon – vlasnik svoga zemljišta (u suvremenom tumačenju bi označavalo državu) naime, njegov je vladar. U prenesenom značenju koncept “jedan čovjek, jedan zakon“ danas je zamijenjen konceptom “jedna politička grupacija, jedan zakon vladanja”. Ivina čizma, također, predstavlja politički model koji bi trebalo da posluži kao uzor ostalim političkim sustavima koji se vode demokracijom. Bosna i Hercegovina kao zemlja u tranziciji odgovarajući je kandidat i podložna je oblikovanju u političkom smislu budući da ovdje ne postoji politička kultura niti politička tradicija kakva se prepoznaje u zapadnim društvima. Nedostatak jasno definiranih lijevih i desnih političkih stranaka

116 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

formira kolektivnu identifikaciju po nacionalnoj pripadnosti, religijskoj, ili pripadnosti istoj kulturi i tradiciji. Društvo kao kolektiv se raslojava ne sljedeći političke ideale, već vlastite ideološke identifikacije. Rad Simčićeve poprima veće razmjere od onih početnih: ona prelazi granicu uspostavljanja, te definiranja političkog identiteta, preko njega dolazi do problema nacionalnog, kulturnog i društvenog identiteta. Nadalje, njen rad se može čitati kao problematiziranje bosanskohercegovačkog društva u cjelini, koje se oblikuje pod utjecajem lokalnih (u širem kontekstu i svjetskih) političkih promjena. Kao što kaubojska čizma kao lijevi model bolničke gipsane noge opisuje sadašnje stanje u kojem se politička ljevica nalazi, tako ta gipsana figura upućuje i na bolesno stanje bosanskohercegovačke ne samo političke već i društveno-kulturne sfere ljudske djelatnosti. Pristup Simčićeve projektu je artistički i aktivistički, što znači da njena umjetnost prelazi granice elitističkog izražavanja/produciranja u svrhu općeg potrošačkog uživanja umjetnosti, nadalje postavlja svoj rad u sferu aktivne umjetnosti kojom se služi u cilju teoretiziranja aktualnih političkih previranja. Bibliografija: 1. Marc Luyckx Ghisi, Towards a Transmodern Transformation of our Global Society: European Challenges and Opportunities (Journal of Futures Studies, 2010) 2. Anthony McGrew, Globalization and global politics (Oxford University Press, 2010) 3. Aldo Milohnić, Političnost umjetnosti u doba neoliberalnog cinizma, intervju (Beograd, 2011) 4. Jacques Ranciere, The Politics of Aesthetics: The distribution of the sensible (Continuum, London, 2004) 5. Ana Vujanović, Političnost umetnosti: policije i politike, strategije i taktike (ljetna škola Heceg Novi, 2010) O AUTORICI E-mail: silvijader@aol.co.uk; Mob: +387.61.922.705 Povjesničarka umjetnosti, kustosica. Završila studij povijesti umjetnosti i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Nastavlja školovanje na Goldsmiths koledžu u Londonu, gdje je stekla titulu magistrice iz područja vizualnih umjetnosti i suvremene umjetničke teorije. Surađivala na projektima Ars Aevi Muzeja suvremene umjetnosti, Soros Centra za suvremenu umjetnost, na festivalima Baščarčijske noći, Sarajevska zima, Open City London International Documentary Festival, i International Festival of Ethnographic Film Kraljevskog instituta za antropologiju. Radila kao likovna kritičarka na Federalnoj televiziji u Sarajevu, novinarka u Zori Cankarjevoj, studentskom listu Gorčin i web magazinu Podroom. Stažirala u muzeju Peggy Guggenheim u Veneciji. Osnovala udruženje DADADA za promociju suvremene umjetnosti na području Bosne i Hercegovine. Živi i radi u Sarajevu.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 117

Nihada Ibrišimović
UDK 811´373.22:556.53](497.6 Ilijaš), Izvorni znanstveni članak

Hidronimi ilijaškog toponomastikona
Sažetak U radu je, na temelju terenskoga istraživanja, katastarskih i topografskih karti, prikazana savremena hidronimija Ilijaša i okolice. Selektivnim pristupom, obrađeno je ukupno pedeset i sedam hidronima koji se odnose na ilijaške tekućice. Na temelju etimološke i etiološke analize izvršena je semantička i strukturna klasifikacija te ukazano na idioglotsko ili, veoma rijetko, aloglotsko porijeklo ilijaških hidronima. Ključne riječi: ilijaški toponomastikon, hidronimi, etimologija, etiologija. Ilijaš sa okolicom danas je administrativno dijelom Kantona Sarajevo. Riječ je o onomastički neistraženom, ali veoma interesantnom terenu, veoma bogate kulturno-historijske tradicije, središtu srednjovjekovne bosanske države. Tipično bosanski, ravničarskobrežuljkasti i brdsko-planinski teren, na nadmorskoj visini od 500 do 1200 metara, bitno je utjecao na hidrografsko stanje Ilijaša i okolice. Na temelju formiranoga korpusa ilijaških hidronima, prepoznat ćemo njegove obrise i u hidronimiji ovoga kraja. Dakle, u ovome radu, na temelju terenskoga istraživanja te podataka prikupljenih iz pisanih izvora, predstavit ćemo hidronime Ilijaša i okolice, kao bitan segment svakog, pa i ilijaškog toponomastikona, te pokušati dati njihova etimološka i etiološka tumačenja. Toponimski likovi kojima je označen bilo koji vodeni referent (rijeka, lokva, potok, jezero, bunar, izvor…) nazivaju se hidronimi od grč. hydor 'voda' (Skračić 2011: 104). U ovome istraživanju smo se posebno bavili tekućicama, zbog njihove iznimne važnosti za stanovništvo, čije su prve naseobino obično uz rijeke, naročito značajnije tokove, te su i njihova imena sigurno starijega postanka, a apelativna značenja u njima nerijetko nepoznata savremenom stanovništvu. Obično su ta stara imenovanja u neposrednoj vezi sa vodom u semantičkom smislu, naročito kada je riječ o značajnijim vodenim tokovima. Motivi imenovanja u hidronimiji, međutim, mogu biti i sasvim drugi, vidjet ćemo to i iz našeg korpusa. Veoma čest motiv je osobina vode, odnosno vodenoga toka (Brusnik, Ponijerak, Krnjevac), mjesto na kojem voda izvire ili kroz koje protječe (Ivanski, Gorjenički, Kožljanski potok), motiv može biti i neka osoba (Krkin potok, Čivijin potok).

118 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

1

U ovome radu obrađeno je ukupno pedeset i sedam ilijaških tekućica ubiciranih na toponomastičkoj karti koju donosimo na kraju rada. Bösna ( H, 1) 1 je rijeka koja na svome dužem putu od izvora u sarajevskoj Ilidži do ušća u rijeku Savu (273 km) protječe krajnjim jugozapadom ilijaške općine, primajući u svoj sliv ilijaške rječice i potoke. Cijelim njenim tokom kroz ovu općinu formirana su naselja. Imenom Bösna znanstvena se javnost već bavila, kako horonimom tako i hidronimom, pa ćemo spemenuti samo neke već poznate činjenice. Samo ime historijski je potvrđeno polovinom desetoga stoljeća kod Konstantina Porfirogeneta u djelu De administrando imperio, i to kao Bosona, a u kasnijim izvorima i Bosina. Pretpostavka je da je riječ predslavenska, vjerovatno i praindoevropska ali zbog različitih oblika u kojima se kasnije javljala, nije sigurno je li njen praslavenski oblik bio sa tvrdim ili mehkim poluglasom Bos¢na ili Bosьna (Skok 1973: 191). Po svemu sudeći, trebalo bi da je hidronim po svome postanku stariji od horonima. 2 Postoje, međutim, i mišljenja koja ukazuju na moguće slavensko porijeklo kako horonima tako i hidronima Bosna, pri čemu se skreće pažnja na postojanje apelativa bosna sasvim drugačijega značenja od onoga na koje se obično ukazuje kada su u pitanju horonim i hidronim Bosna. 3 Stâvnja (H, 2) (< prasl. *stav¢ > prasl. i stsl. stati; stàvnja : arh. novačenje, regrutacija, u prenesenom značenju : obnavljanje) Rijeka Stâvnja (30,4 km) izvire kod Vareša i donjim dijelom svoga toka prolazi kroz ilijašku općinu gdje se kao desna pritoka ulijeva u rijeku Bosnu. Kod njemačkoga putopisca Reinnera Heinricha, u njegovome putopisu Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko iz 1896. godine, nailazimo i na jedan drugačiji lik: „Od Visokog, kada se pređe stanica Podlugovi, gdje se vrši pretovar rude s područja Vareša i Dubošnice, željeznica prolazi kroz plodnu dolinu (...) uskoj dolini Stavivnje (...) izgrađeni pored Stavivnje (...)“ (2007: 44-45). Milenko Filipović bilježi sljedeće predanje o mogućem postanku naziva rijeke:

Slovo i broj u zagradi odnose se na oznaku toponomastičkoga polja (H – hidronim), odnosno ubikaciju na toponomastičkoj karti, pri čemu je brojem predstavljen hidronim. 2 Ovo mišljenje, koje je preovladavajuće kada je u pitanju toponim Bosna, dijele Antun Mayer i Petar Skok, tvrdeći da je „horonim Bosna nastao od hidronima Bosna i da je hidronim Bosna predslavenskoga i predromanskoga porijekla“. Mayer riječ Bosna izvodi iz ilirskoga „*Báss-an-as(ã) koji je u vezi sa praindoevropskim korijenom *bhog u značenju 'tekuća voda, tekućica'“ a prema Skoku toponim Bosna ima sljedeći put: Bosna < Bosьna < Bosina < *Bassinus < *Bassenus < *Bassanus, ne dotičući se značenja“ (Alerić 1995). 3 U svome radu Toponim Bosna kao slavistički problem Danijel Alerić (1995) navodi više toponima sa osnovom bosn- u granicama srednjovjekovne bosanske države, ali i izvan njenih granica, me đu kojima kao najkarakterističniji navodi oronim Bosna (454 m) na jugoistoku Bugarske. Također ukazuje na apelativ bosna u značenju 'mjesto na koje ne dopiru ili slabo dopiru sunčane zrake, osoje' iz kojeg je izveden i prilog bosnovito.
Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

1

2 | 119

„Po predanju, kroz ovo selo je prošao sultan Mehmed El-Fatih, kad je išao na Bobovac. Sultan je, priča se, dugo rešavao s kraljem iz Bobovca, i nije mogao izići na kraj s njime. Najposlije kralj počne pucati na Turke pšenicom iz topa. Kad je to video sultan, pošao je da se vrati. Kako se kralj za vreme opsade nije dugo brijao, pođe svojoj dvojici bratića u Ćatiće da se obrije. Jedan od njih zakolje kralja pri brijanju, i poteče odmah da sedne na njegovo mesto. Kad je o tom stigao aber kraljici, pala su i oba kraljeva bratića, a kraljica je poslala ljude da vrate tursku vojsku, a ona će predati ključeve od Bobovca. Prvi odredi turske vojske bili su na Stavnji a zadnji u Vratnici. Na glas stani, prva je vojska stala, i tako se reka prozvala Stavnjom“ (1928: 394). Nšjenica / Nijénica (H, 3) (< nijem = bezglasan; koji se odvija u tišini; < prasl. i stsl. nƒmъ) Desna pritoka Bosne, protječe između Ilijaša i Podlugova. Riječ je zapravo o potočiću čije je ime motivirano osobinom toka. Za razliku od većine ilijaških tekućica koje protječu brdsko-planinskim terenima i koje karakterizira brzina toka, ovaj potočić ima mirniji tok s obzirom na to da protječe kroz ravniji teren te otuda i motiviranost imenovanja. Hidronim je izveden nastavkom -ica. Mšsoča (H, 4) (< prasl. * mƒl¢ : pijesak i prasl. i stsl. sok¢ : sok, tekućina) Izvire ispod Okruglice u vareškoj općini ali skoro cijelim svojim tokom pripada Ilijašu. Odlukom Vlade Federacije BiH zakonom je zaštićena. Desna je pritoka Bosne, u Bosnu se ulijeva u naselju Gornja Luka. Postoji predaja (Filipović 1928) koja ime ove rijeke, kao i naselja Misoče, izvodi iz riječi misa, katolička vjerska služba, koja kaže da je ovdje nekada postojala katolička crkva, te da se i rijeka i naselje po njoj prozvaše Misoča. U Sumarnome popisu sandžaka Bosna iz 1468/69. godine ovo mjesto je upisano kao Misča ili Misača, što ide u prilog navedenoj priči. Međutim, s obzirom na to da je riječ o najvećoj ilijaškoj rijeci, ako izuzmemo Bosnu koja jednim kraćim dijelom protječe periferijom Ilijaša, opravdana je pretpostavka da je imenovanje rijeke veoma staro i da kao takvo ima neposredniju vezu sa prirodnim okruženjem i samim vodenim tokom. Lúke (H, 5) (< prasl. *lóka: vodoplavno, obradivo zemljište, obično uz rijeku) Potok Lúke nastaje od potoka Ponijerak, sa lijeve strane ulijeva se u rijeku Ljubinu između Krča i Gore. Imenovanje je metonimijsko, vjerovatno preneseno sa nekog mikrotoponima kojim je imenovano neko polje uz potočić.

120 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

3

Ponijérak (H, 6) (< po + prasl. *nora : rupa, uvirati, gubiti se u zemlji) Ponijérak je svojim tokom istočno od Ravnog Nabožića, ulijeva se u potok Luke. Hidronim je izveden prefiksom po- i sufiksom -ak. Motiviran je osobinom toka. Zènïk (H, 7) (< prasl. *st¢den : hladan; odatle na -ьc > -ac studènac = zdånac : izvor 4 ) Potok Zènïk izvire u selu Višnjica, na lokalitetu Žerina bara. U Višnjici prima vodu Močila i Gorjanički potok. Ulijeva se u Misoču na mjestu Sastavci (koje je po tome i dobilo ime), ispod staroga grada Dubrovnika. Kako je riječ o hitrom i hladnom planinskom potočiću, pretpostavljamo da je imenovanje motivirano osobinom vode i izvedeno na način studen-ik > sdenik > zdenik > zenik. Istoimenu mahalu u Sarajevskom polju i astionim Zenica Skok izvodi iz svesl. i praslav. bъzъ : baz, zova 5 , a Kalajdžić u svome radu Etimologija pojedinih ojkonima u dolini gornjeg i srednjeg toka rijeke Bosne upućuje na moguću „vezu sa glagolom 'zenuti' odnosno sa glagolom 'zepsti'“ 6 što je etiološki srodno sa našom pretpostavkom. Međutim, ne smatramo nužnim ova dva toponima svoditi na razinu istoga etimološkoga izvora iako nas toponimska osnova na to upućuje. R¡pe (H, 8) (< prasl. *rupa : otvor u nečemu, udubljenje, jama) Bezafiksalni hidronim u množinskome liku čije je ime motivirano osobinom korita. Gòrjaničkï pòtok (H, 9) (< prasl. i stsl. gora : planina, šumovit kraj i po- + prasl. *tokъ : kretanje vode u prirodi) U imenu je lokacijska motivacija, po mjestu kroz koje potok teče. Dvokomponentni je hidronim u kojoj je u ulozi kvalifikativa prisvojni pridjev izveden od ojkonima sufiksom -ski, a identifikacijski član je hidroapelativ. Gòrjaničkï pòtok izvire na brdu Vijenac Čemerske planine i protječe između Višnjice sa jedne, i Kopošića i Solakovića sa druge strane. U Višnjici se ulijeva u potok Zenik. Lùčica (H, 10) (< prasl. *lóka : vodoplavno, obradivo zemljište, obično uz tekućicu) Hidronim je nastao metonimijskim putem po imenu manje kopnene obradive površine uz vodotok. Izveden je nastavkom -ica. Šmšca (H, 11) (< česma / češma < tur. çeşme < perz. češme : izvor 7 ) Kao mogući motiv imenovanja mogli bismo navesti i izvedenicu od prasl. *m¢knóti : kratati se, micati se s jednog mjesta na drugo, što bi moglo biti eventualna oznaka za vodu koja mijenja svoj
Skok 1973: III 352. „… pridjev na -en bzen, potvrđen u toponimu Zånica (Bosna) f < *Bzenica > tur. Iznica; Zenik (mahala u Sarajevskom polju)“ (Skok 1971: 125). 6 „Etimologija Zenice može se dovesti i u vezu sa glagolom 'zenuti' odnosno glagolom 'zepsti', pošto se oba oblika izvode iz prasl. *zęb+ьnь+ik+a. Kad je poluglas nestao u slaboj poziciji, suglasnici -b- i -n- došli su u kontakt jedan s drugim, što je uvjetovalo gubljenje suglasnika -b-„ (Kalajdžija 2006: 138). 7 Škaljić 1979: 172.
5 4

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

4 | 121

tok, što nema uporišta na terenu. Također su moguće usporedbe sa sličnim hidronimima Šuica i Švica 8 (< šui : lijevi; šuica : ljevica), što je uobičajeno ime za lijeve pritoke. Međutim, ime Šmšca koji nalazimo na kartama za ovaj potočić mještani, zapravo, ne koriste. Oni potočić imenuju Česmìca, što upućuje na sasvim drugu motiviranost i pretpostavku da je do imena Šmšca došlo kraćenjem narodnoga imena. Možemo pretpostaviti da je starije mjesno ime bilo Češmìca, odakle Šmšca. Vjerujemo da je hidronim hidroapelativne osnove, izveden sufiksom za oznaku deminutiva -ica, što je u skladu sa dužinom vodenoga toka. Kœnjevac (H, 12) (prasl. *k¢rn¢ : kratak) Hidronim je izveden nastavcima -ev-(a)c. Motivacija osobinom, riječ je o potoku kratkoga toka. Dóčevac (H, 13) (< prasl. i stsl. dol¢ : dolina) Nekada je postojalo istoimeno naselje. Potok Dočevac nastaje od manjih voda i teče sredinom naselja Korita, ulijeva se u rječicu Povoču nešto prije ušća potoka Krnjevac. Jedna strana na Koritima se zove Dočevići gdje postoji i izvor istoga imena. Pretpostavlja se da je u srednjem vijeku na ovome mjestu postojalo i naselje Dočevići, „mahala Dočevića“ (Filipović 1928: 340). Pretpostavljamo da je hidronim nastao od ojkonima u vrijema dok je on još postojao. Izveden je nastavcima -ev-ac. Köžljanskï pòtok (H, 14) (< prasl. i stsl. koza) U imenovanju potoka prisutan lokacijski motiv. Potok je imenovan po mjestu Kožlje kroz koje protječe. Isti motiv imenovanja imamo i u primjerima Vìdotinskï pòtok (H, 15) (< Vidotina < prasl. i stsl. *vid¢, *vidƒti), Kùnosićkï pòtok (H, 18) (< Kunosići), Råpuškï pòtok (H, 19) (< prasl. *rƒpa > råpü(h) : korov što raste po vlažnom mjestu) 9 , Gàjevičkï pòtok (H, 20) (< Gajevi < prasl. *gajь), Njšvičkï pòtok (H, 22) (< Velike Njive), Böksićkï pòtok (H, 24) (< Bokšići), Lšpovskï pòtok (H, 32) (< Lipa < prasl. *lipa ), Kòšarskï pòtok (H, 33) (< Košare) Ìvanskï pòtok (H, 36) (< Ivančići). Póvoča / Põvòča (H, 16) (< po + prasl. *volkti) Rječica Póvoča čini istočnu granicu naselja Korita, ime je dobila po tome što se povlači, presušuje. Posljednjih godina oko vodenoga toka formira se naselje na koje su mještani metonimijskim putem prenijeli ime rijeke. Ovo ime još uvijek nema službeni karakter, ali je pretpostavka da će se to u dogledno vrijeme dogoditi. Mòčila (H, 17) (< prasl. i stasl. mokr¢) Potočić hidroapelativne motivacije.
8 „Hidronimi su često motivirani desnom i lijevom stranom (Desnica, Dešnjak, Desanka, Desnača…, Levača, Levica, Šujica, Švica itd.); obično atributima desni (*desьnъ), lijevi (*levъ) i šuj (*šujь) (…) rijeke i potoci tako motivirani nalaze (se) pretežno u brdovitim predjelima, a ne u ravnici uz primorje, da su to odreda mali tokovi, uglavnom pritoci“ (Šimunović 1982-1983: 243). 9 Nije poznat ojkonim Repuh, niti drugi toponomastički objekat kojem bi pripadao ovaj lik, ali ime potoka upućuje na to da je u vrijeme imenovanja ovakav fitotoponim mogao postojati. Moguće je da je motiv imenovanja prisutnost ove biljne vrste uz vodotok, iako bi bilo vjerovatnije da je u tom slučaju i imenovanje jednostavnije i da je vršeno drugim tvorbenim sredstvima.

122 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

5

Čìvijïn pòtok (H, 21) (< tur. çivi : čavao) Hidronim je motiviran antroponimom. Antroponim u ulozi kvalifikativa u ovom dvočlanom imenu nadimačkoga je karakter, bilo da je riječ upravo o nadimku ili pak prezimenu. Čivija je u lokalnoj jezičkoj upotrebi izraz za neku važnu osobu u zajednici, bilo po statusu ili poslu koji obavlja, najčešće administrativne naravi. Ova upotrebna jezička vrijednost, međutim, novijega je postanja, pa je pretpostavka da je nadimak u vezi sa izvornim značenjem riječi čivija. Kœnjevac / KŸnjevac (H, 23) (< prasl. *k¢rn¢ : kratak) Motiv imenovanja je kratki tok ovoga potoka. Potok Krnjevac izvire u Dolovima između brda Omanice i Vijenac, čini granicu između naselje Korita i Višnjice i ispod naselja Solakovići slijeva se u rječicu Povoču. Hidronim je izveden sufiksima -jev-(a)c. Gròzničavã vòda (H, 25) (< prasl. i stsl. groza : jeza) Gròzničavã vòda je potočić koji je, kao i izvor sa kojeg otiče, dobio ime po svojoj iznimnoj studeni. Dvokomponentni je hidronim čiji je kvalifikativ izveden sufiksima -(a)n-ica-va, a identifikacijski član je hidroapelativ. Ljubìna / Ljübìna / Ljùbina (H, 26) (< prasl. *ljub- : bara, blato) Osnovu imena čini arhaična hidronimička baza ljub-, pa možemo reći da je ime motivirano mokrinom zemljišta. 10 Ime je izvedeno nastavkom -ina. U neposrednoj vezi sa ovim ilijaškim hidronimom je i ojkonim Ljubìna / Ljübìna / Ljùbina, čije je imenovanje, pretpostavljamo, nastalo transonimizacijom sa hidronima. Mådnjãci (H, 27) (< prasl. i stsl. med¢) Hidronim je izveden sufiksima -(a)n-jak(i). Smôlnica (H, 28) (< prasl. *smola) Ime je vjerovatno izvedeno od apelativa smola, ljepljive tvari koju luče četinari koji su ovdje uveliko prisutni. Izvođenje je izvršeno pomoću sufiksa -(a)n-ica. Mådnï dô (H, 29) (< prasl. i stsl. med¢ i prasl. *dolъ) Dvokomponentni hidronim u kojem je u ulozi kvalifikativa pridjev izveden sufiksom -(a)n(i), a identifikacijski član je geografski pojam. Ime potoka je nastalo transonimizacijom od imena dola kojim potok protječe, dakle lokacijski motiv imenovanja. Räča (H, 30) (< prasl. *rak¢; lat. ratis f : skela, čamac 11 ) Rijeka je mogla dobiti ime po prisutnosti riječnoga raka, dakle, hidronim bi mogao biti zoonimnoga porijekla. Međutim,

10 D. Vidović navodi istovjetan ojkonim u Popovu u Hercegovini, ali drugačijega naglaska, Lj¡bina (< *ljub'blato,kal') (2011: 224). 11 Ovo objašnjenje nalazimo kod Skoka. On upućuje na „toponim na Dunavu Ratiaria 'mjesto prijelaza, mjesto dunavskih skela'“, te poređenje sa našim naseljima na rijekama koja nose ime Rača (1973: III 92-93).

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

6 | 123

valja imati na umu i moguće, i čini se vjerovatnije imenovanje po prijelazu na rijeci latisnkoga porijekla. Usp. Rača, selo na Savi. Drína (H, 31) (ant. Drinus; pripada kategoriji feminina predslavenskih i predrimskih imena na Balkanu za razliku od kosmetskog i arbanskog maskulina Drin / Drim; niti jedan od korištenih rječnika ne daju etimološko tumačenje 12 ) Predslavenski i predrimski hidronim bezafiksalne tvorbe. Ùlica (H, 34) (< ¡l : košnica; šuplje drvo 13 ; u- + prasl. i stsl. liti : voda koja se ulijeva; < prasl. *ulica : prostrana površina kroz naselje za vozila i pješake) Pretpostavljamo da je hidronim izveden od osnove ul i deminutivnoga nastavka -ica. Skok ovu osnovu dovodi u etimološku vezu sa sveslavenskim i praslavenskim deminutivom ¡lica 'avlija, dvor, dvorište, obor, stobor; sokak u selu, ono što je između kuća van dvorišta (Kosmet), poširi put kojim se ide u selo ozdo (Konavli); gradski sokak' (1973: III 542). B¡kvica (H, 35) (< prasl. *buky : vrsta listopadnog drveta) Imenovanje je motivirano vrstom drveta koje je prisutno na terenu kroz koji protječe potočić. Hidronim je izveden nastavkom -ica. Ljûtï pòtok (H, 37) (< prasl. i stsl. ljut¢) Dvokomponentni hidronim motiviran brzinom toka, dakle, osobinom potoka. Ìvanova vòda (H, 38) (< os. muško ime Ivan i prasl. i stsl. voda) Dvokomponentni hidronim antroponimnog porijekla koji čine antroponim u svojstvu kvalifikativa i apelativ voda, motivcija imenovanja nije utvrđena. Pèrila (H, 40) (< prasl. *pьrati) U potočiću se nekada davno pralo rublje, lokalitet gdje se to obično činilo imenovan je Perila, a po njemu je i cijeli potočić dobio ime, dakle, transonimizacijom. Bärica (H, 41) (< prasl. *bara) Potočić, sa hidroapelativom u osnovi, izveden nastavkom -ica. Bjèlila (H, 39) (H, 42) (< prasl. i stsl. bƒl¢) Pridjev bijel čest je u hidronimiji, kao i u toponimiji uopće, sa brojnim svojim značenjima. Imenovanje je, u ovom slučaju, vjerovatno motivirano bistrinom, ili bojom kamena u koritu. Srådnjë glâve (H, 43) (< prasl. *serda i prasl. *golva, stsl. glava; obje riječi pretrpjele su metatezu likvida: er > re, lo > la) Apelativ glava u ovom slučaju ima značenje
12 „Što mu je značenje to je teško znati. Razlike u rodu ići će i ovdje na račun slavenske i rimske mitologije. Drina predstavlja žensko božanstvo, Drin muško“ (Skok 1971: 440). 13 Značenje 'šuplje drvo' je prvobitno indoevropsko značenje. „Ie. *aulo – s 'šupljina po duljini'“ (Skok 1973: III 543).

124 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

7

izvora vode, potoka. Imenovanje u kvalifikativnom dijelu hidronima ima lokacijsku motivaciju, koja danas nije jasna, a množinski oblik ovog dvokomponentnog hidronima ukazuje na postojanje više izvora. Očito je da je do imenovanja potoka došlo transonimizacijom sa imena izvora od kojega je i nastao potočić. Bäbina vòda (H, 44) (< prasl. i stsl. baba i prasl. i stsl. voda) Dvokomponentni hidronim koji tvore prisvojni pridjev i apelativ. Kvalifikativ babina moguće je tumačiti od pripadnosti konkretnoj osobi, do metaforičnih tumačenja koja se odnose na prirodni ambijent (baba : veliki kamen, hridina). Motivacija imenovanja je u tom smislu nesigurna. Sokòlina (H, 45) (< prasl. *sokol¢ : vrsta ptice grabljivice) U osnovi imena rječici je apelativ zoonimnoga porijekla, ali samo ime rječica je dobila transonimizacijom od istoimenog ojkonima kroz koji ova protječe. Ljùbljenac (H, 46) (< prasl. *ljub- ) Osnovu imenovanja čini arhaična hidronimička baza ljub- a sam hidronim izveden je sufiksima -jen-(a)c. Ista motivacija kao i kod rijeke Ljubine. Studénac (H, 47) (< prasl. *st¢enьcь : izvor < prasl. *stud¢ : koji je vrlo hladan) Imenovanje motivirano osobinom. Studénac je uobičajeno imenovanje za izvore. Sa izvora je ime preneseno na cijeli tok. Hidronim je izveden sufiksima -en-(a)c. Ìzvor Blätnicë (H, 48) (< prasl. *bolto : jako nakvašena zemlja, močvara, močvarna livada; izvršena metateza likvida ol > la) i Blätnica (H, 53) (< prasl. *bolto) Ime Blätnica izvedeno je sufiksima -(a)n-ica. Hidronimi su motivirani mokrinom zamljišta, isto i potočić Blaca. Kòrita (H, 49) (< prasl. *koryto) Kòrita su ime potoka koji je lokacijski i imenom u vezi sa naseljem Korita. Hidroapelativ je najvjerovatnije prvo imao ulogu u nastanku imena ojkonima, a potom je, transonimizacijom, vraćen hidronimu. Hûd (H, 50) (< prasl. i stsl. xud¢ : arh. koji je ljut, oštar, strog, zao 14 ; slab, beznačajan, malen) Motiviranost imenovanja ovoga bezafiksalnog hidronima je osobina toka. Kako je riječ o malom potoku, pretpostavljamo da je u pitanju pridjevsko značenje koje je znatno zastupljenije u savremenoj leksici. Nalazimo ga i u toponimiji. 15 Međutim, kako je riječ o
14 Navedenu etimologiju nalazimo u rječničkoj bazi HJP, i to kao jedino ponuđeno tumačenje. Drugi izvori korišteni u ovome radu nude i drugačija etimološka tumačenja. Skok uz ovo navodi i sljedeća značenja: mršav; jadan, nevoljan, žalostan, nevaljalan; taman, koji nije svijetao (1971: 692). U Malom staroslavensko-hrvatskom rječniku uz riječ hudъ stoji objašnjenje 'slab, beznačajan, malen, kratak' (Damjanović 2004: 297). 15 Tuzlanski ojkonim Hudeč Kasumović tumači upravo ovim značenjem. „Hudeč je dobio ime prema praslavenskom pridjevu HUD u značenju: nejak, slab, loš, nekvalitetan, posan, mršav, a u čijem korijenskom dijelu egzistira glagol kuditi > huditi. Pretpostaviti se može da se ova osobina odnosi na geomorfološki i pedološki sastav zemljišta na ovom lokalitetu“ (1991: 123).

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

8 | 125

planinskom potočiću, brzoga toka, ne treba isključiti da je upravo ta osobina bila motivom imenovateljima u trenutku imenovanja za što je moglo poslužiti arhaično i zaboravljeno značenje praslavenskoga pridjeva hud. Bjèlava (H, 51) (< prasl. i stsl. bƒl¢) Motivacija može biti bistrina rječice ili bjelina oblutaka u koritu, slično kao i kod ostalih tekućica sa pridjevom bijel u osnovi imena. Hidronim je izveden od pridjeva bijel, poimeničenog nastavkom -ava. Ivènïk (H, 52) (prasl. *iva : vrsta vrbe) Vjerovatna motivacija je postojanje ove vrste drveta uz potok. Hidronim je izveden nastavkom -ik. Kräsan (H, 54) (< prasl. i stsl. krasa : ljepota; krasan : iznimno lijep; moguća motivacija i od kräs, arh. krš < njem. karst (?) iz kelt., po osobini tla kroz koje protječe; kras / krš : geol. kamenito tlo, predio ili područje s mnogo kamena; reljef s podzemnom cirkulacijom vode u topljivim stijenama) Motivacija je osobina potočića, odnosno korita kojim protiče. Ime je moglo nastati supstantivizacijom pridjeva, ukoliko pretpostavimo da je u osnovi pridjev krâsan, ili, što je vjerovatnije, izveden pridjevskim nastavkom -an od imenske osnove kräs. Pötnjïk (H, 55) (< po- + prasl. *tonǫti : spuštati se na dno, gubiti se, nestajati) Motivacija imenovanja je osobina da potok tone u zemlji, odnosno ponire. Jezički je moguće pretpostaviti da je potok dobio ime po riječi potapati, također praslavenskoga porijekla (prasl. *topiti), ali s obzirom na konfiguraciju terena, takva pretpostavka se čini nemogućom. Pónor (H, 56) (< po- + prasl. *nora : rupa, ponor) Motivacija imenovanja je osobina potočića da ponire, uvire, povremeno se gubeći u zemlji. R¡dnica (H, 57) (<stsl. rъdrъ : crven; riđ, crven, crvenkast; kod Damjanovića stsl. rъdrъ : crven; Skok ne navodi stsl. oblik, ali ista su značenja 16 ) prisutni u ovom kraju. Hidronim je izveden sufiksima -an-ica. S aspekta semantičke klasifikacije hidronimi ilijaškoga toponomastikona su velikim dijelom apelativnoga porijekla. Među njima ima onih sa hidroapelativom u osnovi kao što su hidronimi koji označavaju izvore (Korita, Srednje glave 17 , Studenac, Šmica), prirodno sakupljalište vode ili mokrinu zemljišta (Močila, Ljubina, Barica, Blatnica, Blaca, Ljubljenac), potom osobinu vodenoga toka (Nijenica, Ponijerak, Rupe, Krnjevac, Povoča,
16

Motiv imenovanja je

vjerovatno crvenkasta boja korita. Naziv može biti u vezi sa rudarstvom i rudokopima koji su

Rûd, ie., baltosl., sveslav. i praslav. pridjev 'rđ, crven, crvenkast', potisnut danas gotovo u zaborav od navedenih sinonima, očuvan u toponimima. (…) Neologizmi na -ar rudar (…) (Skok 1973: III 165). 17 Apelativ glava u ovom slučaju ima značenje izvora.

126 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

9

Grozničava voda, Smolnica, Ljuti potok, Hud, Potnjik, Ponor). U posljednjoj skupini mogli bismo izdvojiti hidronime čije je imenovanje mtivirano bojom korita (Bjelava, Bjelila, Rudnica). Rijetka su imenovanja zoonimne (Sokolina), ili pak dendronimne motiviranosti (Bukvica, Ivenik). Ljudska djelatnost ili objekti koji su nastali ljudskom djelatnošću, a u neposrednoj su vezi sa vodom nalazi odraza u hidronimima Perila i Rača. Onimnoga su porijekla hidronimi antroponimne motiviranosti (Ivanova voda, Čivijin potok), ili su nastali od ojkonima. Lokacijske motiviranosti su hidronimi čiji je vodeni tok u neposrednoj vezi sa ojkonimima koji čine odredbenu komponentu dvočlanih imena (Bokšićki potok, Gajevički potok, Ivanski potok, Košarski potok, Kožljanski potok, Kunosićki potok, Lipovski potok, Njivički potok, Vidotinski potok). Tvorbeno su među ilijaškim hidronimima zastupljene jednočlane i dvočlane strukture. Među jednočlanim imenima zastupljena su primarna (neizvedena) imena ili bezafiksalni hidronimi (Luke, Rupe, Korita, Hud), derivirana (izvedena) imena ili afiksalni hidronimi, bilo da je riječ o sufiksalnim tvorbama (Iv-en-ik, Zen-ik, Bar-ica, Luč-ica, Šm-ica, Rud-[a]n-ica, Krnj-ev-ac, Doč-ev-ac, Stud-en-ac, Ljub-[l]jen-ac, Ljub-ina, Sokol-ina, Bjel-ava, Kras-an), prefiksalnim (Po-voča, Po-nor) ili prefiksalno-sufiksalnim (Po-nijer-ak, Po-t[o]n[j]-ik). Tvorbeni obrazac dvokomponentnih hidronima je pridjev + imenica. Na mjestu kvalifikativa, koji je redovno deriviran, ili je antroponim (Ivanova voda, Čivijin potok), ili ojkonim (Bokšićki potok, Gajevički potok, Ivanski potok, Košarski potok, Kožljanski potok, Kunosićki potok, Lipovski potok, Njivički potok, Vidotinski potok), dok je na mjestu identifikacijskoga člana ovih dvočlanih hidronimskih sintagmi hidroapelativ potok, i u jednom slučaju voda. Manji je broj dvokomponentnih hidronima, identične strukture (pridjev + imenica), čiji je kvalifikativ također apelativnoga porijekla i može označavati osobinu (Grozničava voda, Ljuti potok), lokaciju (Srednje glave), pripadnost (Babina voda). Za hidronim Medni do pretpostavljamo da je nastao transonimizacijom. Za razliku od ostalih dvokomponentnih hidronima, na mjestu identifikacijkoga člana u ovom imenu imamo geografski pojam do. S obzirom na jezičko porijeklo hidronimi iz našega korpusa su uglavnom idioglotni, dakle, slavenskoga porijekla. Izuzetak je hidronim Šmica, orijentalnoga porijekla, a dolazi nam iz perzijskog preko turskog, te Čivijin potok čiji je kvalifikativ također turskoga porijekla. Latinskoga je porijekla kvalifikativ u dvokomponentnoj hidronimskoj sintagmi Ivanova voda. Aloglotno, neslavensko jezičko porijeklo, bilježimo u svega tri od pedeset i sedam ilijaških hidronima koji se odnose na tekućice.
Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

10 | 127

Vjerujemo da bi sveobuhvatnija toponomastička istraživanja na ovom terenu, koja bi podrazumijevala obradu imena i stajaćih voda, izvora, bunara i drugih vodenih referenata, dala i cjelovitiji uvid u ilijašku hidronimiju ali i bolje, a možda i drukčije rasvijetlila i neke od hidronima prezentiranih u ovome radu.

Literatura Alerić, Danijel (1995), „Toponim Bosna kao slavistički problem“, Rasprave Zavoda za hrvatksi jezik i književnost, sv. 21, str. 5-12. Brozović Rončević, Dunja (1999), „Nazivi za blatišta i njihovi odrazi u hrvatskoj toponimiji“, FOC 8, Zagreb, 1-40. Damjanović, Stjepan; Jurčević, Ivan; Kuštović, Tanja; Kuzmić, Boris; Lukić, Milica; Žagar, Mateo (2004), Mali staroslavensko-hrvatski rječnik, Matica hrvatska, Zagreb. Filipović, S. Milenko (2002), Život i običaji narodni u Visočkoj nahiji, Mak, Visoko. Faks. Pretisak iz knjige: Naselja i poreklo stanovništva, Beograd: Srpska kraljevska akademija, 1928. Kalajdžija, Alen (2006), „Etimologija pojedinih ojkonima u dolini rijeke Bosne“, Istraživanja, Fakultet humanističkih nauka Mostar, Mostar. Kasumović, Ahmet (1991), Toponimi, etnici i ktetici Tuzle i okoline, DP Grafičar, Tuzla. Rennar, Heinrich (2007), Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko 1896., Dobra knjiga, Sarajevo. Skok, Petar (1971-1973), Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika I-III, JAZU, Zagreb. Skračić, Vladimir (2011), Toponomastička početnica: osnovni pojmovi i metode terenskih istraživanja, Sveučilište u Zadru, Zadar. Šimunović, Petar (1982), „Zemljopisna imena kao spomenička baština materijalne i duhovne kulture“, Rasprave, 8-9, str. 231-252. Šimunović, Petar (2009), Uvod u hrvatsko imenoslovlje, Goldenmarketing – Tehnička knjiga, Zagreb. Škaljić, Abdulah (1979), Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, četvrto izdanje, Svjetslost, Sarajevo.

128 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

11

Vidović, Domagoj (2011), „Toponimija sela Zavala, Golubinac, Belebići i Kijev Do u Popovu“, FOC 20, str. 207-248. Web stranica: Hrvatski jezični portal (HJP), http:hjp.novi-liber.hr

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

12 | 129

čitaonica

Zlatan DELIĆ

Kultura odgovornog kritičkog mišljenja
Riječ profesora sociologije dr. sc. Zlatana Delića na promociji Lasićeve „Dvije knjige pod jednim krovom“ na Filozofskom fakultetu u Tuzli, 8. studenoga 2012. godine
Dragi prijatelji pisane riječi, Dopustite mi da izrazim zadovoljstvo što ovdje, na Filozofskom fakultetu u Tuzli, imamo priliku govoriti o knjigama dostojnim tog imena. Te knjige, već prema svojim simboličkim nazivima, zaslužuju da o njima govorimo i zasebno i zajedno. Kao da se radi o dvije knjige, ali koje se, stjecajem okolnosti, ipak, mogu čitati zajedno, i istovremeno, unutar istih korica jedne knjige, koja se sastoji iz dva različita, nadopunjavajuća dijela. Svi smo mi zarobljeni, zarobljenici u istim koricama otvorene knjige života, iz čega i crpimo ideale slobode. Potrebno je govoriti u znaku više, dvostruko otvorene, neizvjesne potrage za identitetom ovdje povezanih tekstova iz kojih se sastoje ove dvije knjige. Prva tematizira sociološke, političke, ideologijske, autobiografske, diplomacijske ali i neke druge, zanimljive, aspekte koji mogu pomoći u kontekstualiziranju i razumijevanju posljedica raspada Jugoslavije, iz ove naše, teško imenljive, izokrenute, bosanskohercegovačke perspektive. O prvoj knjizi govorio je kolega Osmančević. Na tu knjigu potrebno se vratiti na kraju, dok razmišljamo o značenju ključnih pojmova iz naslova druge knjige. U drugoj knjizi riječ je o politološko-kulturološkim esejima pod zajedničkim nazivom POTREBA ZA VJERODOSTOJNIM PRIPADANJEM (misli se na dvostruko pripadanje: i Bosni i Hercegovini i EU istovremeno). Prethodna napomena: potrebno je razlikovati prezentaciju i interpretaciju, kao što razlikujemo usmenu riječ i tekst. Tome nas uči tradicija poststrukturalizma i ‘dekonstrukcije ‘. Od koje smo se udaljili. Kojoj se, na vrijeme, kada je trebalo, nismo ni približili. A da smo to učinili, mogli smo, blagovremeno, znati razlikovati znak i predznak, i

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 131

stranke s tzv. „nacionalnim predznakom“ i partije s predatorskim postznakom. A čini se da, poslije svega što se dogodilo i nama i našim riječima, ne znamo što znače sve te silne riječi kojima opisujemo nas same i ono što nam se događa u vremenu (obrnute) tranzicije i globalizacije. Nijedna interpretacija ne može zamijeniti individualno iskustvo čitanja tekstova. Tekstovi su uvijek interferentni. Odnose se na druge knjige, tekstove i realne događaje koji se tiču nas samih. U našem „nemogućem slučaju“ koji se, za svaki slučaj, već dogodio, i ponavlja se, tekstovi se odnose na transformaciju naših osobnih i kolektivnih identiteta. Najteže pitanje socijalne ontologije našeg vremena i prostora, iz ove naše zajedničke, moderne, postmoderne, ili možda i predmoderne perspektive, moguće je formulirati na sljedeći način: u čemu se sastoji taj, toliko puta zloupotrijebljeni, ‘identitet’ bosanskohercegovačke društvene stvarnosti. „Mi“ očito, zadnjih dvadesetak godina, preživljavamo ono što bismo, u nedostatku adekvatnijeg izraza, mogli opisati kao gubitak samopredočenja jedinstvenog bosanskohercegovačkog identiteta. Ma što to značilo. Stoga kolektivni plural „mi“, u svom gramatologijskom opsegu i sadržaju, bilo u socijalnoj ontologiji, ili u različitim hermeneutički inspiriranim filozofijama teksta; ili, recimo, i u različitim teologijama, semiotikama, semiologijama i gramatikama, nikada nije sasvim razumljiv, ni u tekstovima, ni izvan tekstova, ma koliko to neobično izgledalo za ovo naše svakodnevno, zdravorazumsko, da ne kažemo „tranzicijsko“, toliko izmanipulirano, i uvijek nedostatno, poimanje naše zajedničke društveno konstruirane stvarnosti. Na 166. stranici svoje Potrage za vjerodostojnim pripadanjem autor piše: „U postmodernističkom vremenu u kojemu živimo se i u visokorazvijenim zapadnim društvima ne radi o drugomu nego o nužnosti obrane prosvjetiteljske ideje sekularizma i političke moderne pred naletima razne vrste fundamentalizma, političkog i religijskog tipa“. Ovome, u znaku postmarksističkog povratka materijalističkoj teoriji značenja naših simboličkih i stvarnih praksi, možemo dodati i neophodnost kritike „tržišnog fundamentalizma“ (Akbar S. Ahmed; J. Stiglitz), naročito s obzirom na negativne posljedice neoliberalne globalizacije i, posebno, ponajviše, i ponajprije, s obzirom na posvuda vidljive zastrašujuće učinke „obrnute tranzicije“ (M. Lasić) i socijalne posljedice „pljačkaške privatizacije“ (M. Castells) javnih dobara u Bosni i Hercegovini. Takvim temama, zadnjih godina, čini se vrlo dalekosežno, bavi se nova ekonomska sociologija (Richard Swedberg, Mark Granoveterr i drugi), nova disciplina koja, poput ledolomca, krči i osvjetljava nove puteve, ukazujući na „tamna mjesta socijalnog kapitala“ (R. Putnam) novog kognitivnog kapitalizma na Balkanu; raščinjavajući, gotovo hipnotičke, zablude postsocijalističkih politika identiteta, Te politike su, u zadnja dva desetljeća, koliko anakrono toliko i bezobzirno, ovladale našim kognitivnim i emocionalnim kapacitetima. Izgleda da mi, zapravo, ne vidimo ono što se događalo i ono što se, još uvijek, događa, ovdje, ispred nas, pred našim očima, u našoj blizini, našoj najbližoj stvarnosti, našim bližnjima, kao i nama samima. Ali, odakle (mi) govorimo, kada na primjer, kao danas, želimo govoriti o onome što je najvažnije? Ili, o onome što je presudno za nas, za naš zajednički identitet i našu zajedničku budućnost? Kome se obraćamo dok to činimo? Kako, recimo, u identitarno opterećenim opisima naše tranzicijske stvarnosti razlikovati konstrukciju i ‘dekonstrukciju’? Nadalje, mogu li, i u ovom našem, istovremeno fluidnom i klizajućem; ali i zamrznutom i zarobljenom tranzicijskom vremenu, još uvijek ičemu poslužiti naši stari emancipatorski

132 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

diskursi. Diskursi u kojima se, i razlikuju, i međusobno nadopunjavaju i konstantivni i performativni i normativni „govorni činovi“ ili iskazi? Je li moguće na jednoznačan način imenovati kolektivne političke i kulturne aktere naše tranzicijske stvarnosti? Ili, drugačije iskazano, kako je moguća produkcija i reprodukcija stanja u kome se nalazimo zadnjih desetljeća, ako ne i duže? To su, vjerujem, još uvijek važna, ako ne i najvažnija znanstvena, socijalno epistemološka, hermeneutička i sociosemiološka pitanja, ne samo iz domene neke apstraktne jezičnoanalitičke filozofije politike ili kritičke analize diskursa, nego iz područja analize reprezentacijskih mehanizama koji omogućavaju produkciju i reprodukciju cijele jedne matrice tranzicijskog političkoga govora naših (takozvanih) političkih predstavnika koji, već dvadesetak godina, govoreći u naše ime, dakle umjesto nas samih, govore pretjerano metafizički i opskurantistički, a da za glasnu većinu sve to, ipak, izgleda sasvim suprotno: da nevino štite naše vitalne nacionalne interese. Posljedica toga je to što su i najapstraktnije riječi iz antičke metafizike, kao što je entitet, postale sastavni dio našeg svakodnevnog vokabulara i identiteta za kojim naše etnopolitike, izgleda, na pogrešan način tragaju u našem zajedničkom jeziku, logosu, kojeg ne razumiju. Etnopolitike logos ne razumiju ni prije nego što o njemu čuju, ni pošto su čule. Zbog klanjanja pred predatorskim politikama identiteta „zaboravili smo što činimo budni, kao što zaboravljamo što činimo spavajući“, da parafraziramo i jedan drugi fragment Heraklitove filozofije, kada već, u jednom neobičnom kontekstu, spominjemo antičku filozofiju. Ko smo „mi“? To su, općenito, najteža filozofska, ontološka, sociološka, epistemološka, hermeneutička, komunikološka, egzistencijalna pitanja? I teološka. Ali evo mogućeg, prigodnog odgovora, povodom tekstova sakupljenih u ovim knjigama. Ako se pozovemo na samorazumijevanje autora, onda bismo mogli reći da je kolega Lasić dokazani vanpartijac, kozmopolit po pismu i životu, privrženik ZAVNOBIH-a i protivnik etnokratske revolucije i disolucije Bosne i Hercegovine u ratu i poraću (str. 126.). Također, mir i sloboda za autora predstavljaju najviša dobra, koja se „uvijek moraju iznova izboriti“ ( str. 170.). Optuživali su ga da je tuđmanovac, bosnorušitelj, izdajnik i tako dalje. A Lasić piše: Izdaja se može počiniti samo ako nečemu pripadate a ja već decenijama ne pripadam nikome, nego sam u potrazi za vjerodostojnim pripadanjem“. I etnokrate i „jakobinci“ vole u biti sljedbenike, poslušne i sluganske medijske i akademske djelatnike a ja sam slobodan čovjek“. Lasić se, dakle, zalaže za kulturu političkog dijaloga, odnosno za kulturu odgovornog kritičkog mišljenja. U tom smislu poziva na ponovno čitanje Krleže i spominje njegovo čuveno djelo iz 1938. Na rubu pameti. Sjetimo se da prva rečenica te knjige počinje riječima: „Noću u poluglasnom razgovoru sa sobom, često se pitam zašto se uznemiravam zbog ljudske gluposti“. Mnogi analitičari su zabrinuti zbog posljedica dvadesetogodišnje demokrature u BiH, zbog etnomatematičkog brojanja i prebrojavanja krvnih zrnaca u „lošoj beskonačnosti“ (Hegel). Nema istinske političke alternative, a nama je potrebna nova paradigma. Na 133. stranici autor piše: Na djelu je zapravo u zemljama bivše Jugoslavije strah od sanaderizacije. Što će nam NATO i pogotovu EU ukoliko bih mogao zavrsiti kao Ivo Sanader, kao da razmišljaju politički prvaci od Vardara preko Podgorice do Sarajeva i Beograda“, kaže autor. U BiH je na djelu antieuropejstvo velikog formata, i to sviju, uključivo političkih Hrvata u Mostaru, premda bi se oni kao „najslabija karika“ u sustavu vlasti morali najodlučnije zalagati za reforme u zemlji po uzoru na dominantna načela EU, u prvom redu načela

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 133

regionalizma i supsidijariteta. Očiglednu opstrukciju europskom približavanju BiH čini i kontraproduktivno odbijanje izvršenja preuzetih obveza od strane političkih subjekata u Banjaluci, koji uporno njeguju iluziju o nekakvom međunarodnom subjektivitetu Republike Srpske, kojeg nema i ne može biti, pa odbijaju bilo kakvu priču o „europskoj klauzuli“ ili približavanju EU preko Sarajeva. U osnovi je tzv. srpskog antieuropejstva neskrivena ambicija stvaranja „države u državi“, odnosno nesposobnost razumijevanja EU kao optimalnog okvira za očuvanje interesa i srpskog naroda u BiH i cijele BiH (str. 137.). Na pojedinim mjestima autor tvrdi: „Vrlo složena euroatlantska pitanja, iz pozicije samodovoljne političke (ne)kulture naših političara bivaju do glupoće simplificirana“. Ako se tome doda i „socijalna neosjetljivost“ ili ono što R. Gregorian naziva „parlamentarnom kleptokracijom“, utrt je put u propast bili jedni ili drugi ili treći na vlasti, posve je svejedno. U eseju pod nazivom Bosna i Hercegovina u Nato i EU integracijama – između nužnosti i omraze autor dokazuje da se naši mladi ljudi, u paralelnim društvima, odgajaju i obrazuju kao nacionalisti i antieuropljani, a da političke elite imaju neiskren odnos prema integracijama. Autor ispravno vidi da je u zemljama jugoistoka Europe u punom jeku retro-manija, zagledanost u prošlost i, što je najgore, utrka u opravdavanju vlastite bezgrešnosti u posljednjih 20 godina i okrivljavanje svih drugih za ono ružno što nas je snašlo u poslovima krvavih tranzicija (Parafrazirajući Antu Čovića, profesora s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji umjesto o teoriji tranzicije govori o postkomunističkim, alternativnim teorijama (svjesno kreiranog) kaosa, mogli bismo dodati i pljačkaških, predatorskih tranzicija). Radi izbjegavanja nesporazuma treba naglasiti da su Lasićeve kritike optjecajnih tranzicijskih politika bile iznuđene stručnim i estetsko-etičkim razlozima, dok „o etničkim razlozima brinu čitave bolumente etno-nacionalista koje razumiju samo tu vrstu argumentacije“. To su oni profesionalni zaštitnici vitalnih nacionalnih interesa koji, stalno iznova, javno upotrebljavaju onu monstruoznu sintagmu „moj narod“, dok u nedostatku sociosemiološke i medijske pismenosti naše podijeljene javnosti takozvani građani (nadam se da se, ovdje prisutni gospodin Šehić neće naljutiti zbog ovako upotrijebljene konstrukcije) ne reagiraju na takvu vrstu provokativne, predatorske privatizacije kolektivnog identiteta. Vratimo se, dakle, bar za trenutak, temeljnom poslanju univerziteta, njegovoj zadaći, pitanju što je univerzitet danas? Naročito danas? Zašto na našim fraktaliziranim univerzitetima ima sve manje istinskih intelektualnih događaja, a sve više tabličnog terora i filistarskih gluposti; sve manje odgovornih promišljanja i istraživanja, a sve više nekritičke priče o unapređenju, poboljšanju, izvrsnosti, kvaliteti i drugim pozitivističkim, nerefleksivnim oblicima kukurikanja, kako je jednom prilikom u Povijesti laži ustanovio i Derrida. Mogu li knjige, i na koji način, pomoći širenju naših prostora slobode i kritike, mogu li djelovati tako da potiču na našu zajedničku ljudsku odgovornost jednih prema drugima, kao i na odgovornost prema nama samima. Znanosti trebaju biti društveno odgovorne i socijalno senzitivne a ne (samo) instrumentalističke i komercijalne, i vjerujemo da u tome leži naša pomalo utopijska nada da još uvijek vrijedi čitati knjige i pisati, stalno iznova, jer čitanje i pisanje su i za Lasića, kao i za stare hermeneutičare, dva nerazdvojna, komplementarna procesa. A čitanje, pisanje, označavanje, imenovanje, datiranje i tako dalje, čine se još težim na ovom našem razrovanom bosanskohercegovačkom tlu.

134 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Zato, inspiriran Lasićevim bespoštednim kritikama, smatram da bi u analizi bosanskohercegovačke tranzicije i privatizacije naših zajedničkih javnih dobara, umjesto povlaštenim vokabularom naših tranzicijskih političara koji, vrlo maglovito (dok „pustinja raste“ kao što kaže Nietzcshe) govore o zaštiti „vitalnih nacionalnih interesa“, u budućim istraživanjima, trebalo govoriti o predatorskim politikama identiteta, kako to, u svom djelu Metafizika malih brojeva, imenuje indijski sociolog Arjun Apadurai. Ali vratimo se našim knjigama: „Po povratku u zemlju sam ustanovio dakle, da je Zemlja i na početku novog milenija laboratorijski primjer prapolitičke zajednice jednodimenzionalnih ljudi, sljedbenika i vjernika, u krajnjem zemlja (‘zarobljenog uma’)“. Ova sintagma preuzeta je od Caszlava Milosa - a njeno značenje je u našem razrovanom tranzicijskom kontekstu dodatno resemantizirano, da se poslužim izrazom estetičara Heinricha Klotza. Dakle, Lasićeve knjige treba čitati polahko, poistiha, uravnoteženo, u različitim kontekstima, prije svega u kontekstima drugih knjiga i tekstova s kojima autor znalački i odgovorno dijalogizira. Pisanje i čitanje za Lasića su komplementarni procesi i nije moguće znanstveno govoriti o novijim društvenim, ekonomskim i političkim transformacijama bez dobrog interdisciplinarnog povezivanja problema koji se u vokabularu povlaštenih teorija o upravljanju često nekritički pretvaraju u izazove i tako nastaje neka vrsta orvelovskog novogovora. U prvom eseju druge knjige, unutar istih korica, autor se bavi revitalizacijom modela nacionalne države u vremenu globalizacije i raznih transnacionalizacija kroz prizmu europskih integracija. Tu nailazimo na neka podsjećanja. Naime, 2010. godine objavljena je Lasićeva geopolitička studija pod nazivom Mukotrpno do političke moderne, gdje se također bavi različitim aspektima europskih integracija. Autori studija i knjiga o EU kod nas se, u pravilu, ignoriraju, s pravom piše autor: „Ukoliko ne pripadate jednom od etnonacionalističkih blokova, ili pak političkom bloku koji se voli zvati građanskim ili multietničkim, i smatra se boljim, iako producira jednaku količinu stupidnosti kao i etnokrate, uzalud vam knjige ili tisuće stranica napisanih o Europskoj Uniji, bit ćete marginalizirani. Nitko vas neće zvati na okrugle stolove ili pitati za mišljenje“. U najkraćem, euroatlantske integracije nisu samo vanjskopolitičko pitanje nego je to unutarnje pitanje, u pravom smislu te riječi. Zašto je to tako, autor objašnjava na više mjesta. Radi se o potrebi za inteligentnim, nenasilnim upravljanjem razlikama i konfliktima. To nije moguće bez dobrog filozofskog, sociološkog, politološkog, etičkog, estetičkog obrazovanja na našim univerzitetima. Dakako, popis se može proširiti (u ovom trenutku moram dodati da nema dobrog obrazovanja bez studiranja ontologije, jer, evo gledam i vidim ovdje s nama profesora Miodraga Živanovića). Filozofija govori i šutnjom, filozof po vokaciji treba imati dugačak dah, kako je govorio estetičar N. Hartman). Mišljenje, vrijedno tog imena, ima svoje epohalne, univerzalne zadaće koje spajaju stoljeća, i horizonte, i zato se i sama znanost, i poučavanje, ne može zatvarati u vidljive ili nevidljive zidove; znanost se ne može reducirati, suziti i prilagoditi prema nekim mahalskim etnonacionalnim kriterijima podobnosti. Europska Unija je nastala kao plod „specifičnih i vjerovatno (vjerojatno) neponovljivih historijskih konstelacija“,čuvena je to misao britanskog povjesničara austrijsko-židovskog porijekla Erica Hobsbawma, koji je tvrdio da je 20. stoljeće završilo deset godina ranije. Možda i zato što je, iz naše perspektive, rušenje Berlinskog zida 9 studenog i rušenje Starog mosta u Mostaru 9 studenog, ali nekoliko godina kasnije, predstavljalo historijske događaje doista vrijedne tog imena. „Dakako, kad netko potječe iz podijelje-

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 135

ne Zemlje i podijeljenog Mostara, preporučljivo mu je ne moralizirati previše, napisao je autor (str. 173.). Znamo da je i Susan Sontag tvrdila da 20. stoljeće počinje (a možda i završava) u Sarajevu (ova spisateljica nije mislila dva grada s jednim imenom), što naši političari već simbolički eksploatiraju spremajući se za 2014. godinu. Najveća vrijednost ovih knjiga, po mom mišljenju, može se prepoznati u njihovoj znanstvenoj “dekonstrukciji“ (Christopher Noris), raskrinkavanju, demistifikaciji, razgolićivanju naših tranzicijskih (predatorskih) politika identiteta, imajući u vidu zadnjih dvadesetak godina. Tekstovi sabrani u ovim knjigama odnose se na interkulturalno razumijevanje i ljudska prava s obzirom na lokalnu, regionalnu i internacionalnu perspektivu. U disciplinarnom smislu, ovi tekstovi su značajni i za kritičku teoriju politike, sociologiju bosanskohercegovačkog društva, sociologiju političkih stranaka, komunikologiju, sociologiju obrazovanja, filozofiju medija, sociologiju postsocijalnog doba, i tako dalje. Poznato je da je M. Tačer tvrdila da tako nešto kao društvo ne postoji. Devedesetih godina je započelo intenzivno pisanje o globalizaciji / Giddens, Castells, Beck, Apadaurai i drugi, i globalizacija je na neki način zamijenila uobičajeno shvaćanje društva kao jednog usko definiranog ograničenog prostora; vrijeme i prostor dobili su nove dimenzije s napretkom informacijsko-komunikacijskih tehnologija. Kada je riječ o tranzicijskom obrazovanju u Bosni i Hercegovini, zajedno s autorom možemo reći da se radi o etnizaciji i posljedičnoj provincijalizaciji cjelokupnog školstva u postjugoslavenskim zemljama, u funkciji proizvodnje tz. poželjnih narativa po volji i ukusu vladajućih političkih i duhovnih elita, što je u konačnici i dovelo gotovo do odumiranja filozofije i prakse multikulturalizma na ovim prostorima. Dakle, ovdje je riječ o projektu da se grade mostovi, a ne zidovi; da se izgrađuju kompetencije na visokoškolskim ustanovama koje bi omogućile obrazovati studente na način koji će pridonijeti razvoju demokratske kulture, temeljene na vrijednostima interkulturalnog razumijevanja i ljudskih prava, kako bi mogli biti promotori ovih vrijednosti na svojim budućim radnim mjestima. Nisu, dakle, slučajno – kaže autor – u skoro svim postjugoslavenskim zemljama i danas na djelu prevladane metode reguliranja međuetničkih konflikata ili sukoba, nego su to posve ciljno, jer ih odražavaju u životu akademske duhovne i političke elite koje ne zaslužuju to ime, upregnute u realizaciju koncepta ili modela nacije države (str. 177.). Krajnji rezultat ove vrste eksperimenta je smrt multikulturalizma na našim prostorima, ma koliko se prstom upiralo na tobožnju smrt multikulturalizma u Zapadnom svijetu. U njemu se, međutim, uz brojene krize i porođajne bolove odvijaju trans-nacionalizacije i integracije koje su omogućile, čak, i revitalizaciju modela nacije države u novom ambijentu. Naši dominantni politološko-pravni i politički narativi, nažalost, u pravilu ignoriraju ta iskustva. Ona usamljena manjina među nama koja pokušava ukazati na tu europsku alternativu, u pravilu je ciljno marginalizirana ne samo od otvorenih neprijatelja otvorenog društva (Karl Poper) nego i od onih kod nas koji su prividno njegovi „prvosvećenici“, a po metodama su, također, njegovi neprijatelji. Do slične dijagnoze došli su i drugi produktivni, odvažni autori, koji su pisali o bespućima naše politološke (neo)zbiljnosti. Političko i pravno nasilje i nastanak „paralelnih društava“ kod nas su, dakle, u funkciji učvršćivanja ili nastanka nacija država na sve užem i manjem zapadnobalkanskom prostoru, uključivši i BiH, pa se i nije u prilici dosegnuti logiku razvoja i funkcioniranja modernih društava.

136 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Grubo rečeno, mogli bismo zaključiti da se „mi“ nalazimo u predpolitičkom stanju. Kao što se i naši spin doktori, kao najglasniji zagovornici zaštite vitalnih nacionalnih interesa, ali i većina takozvanih ljevičara, kada govorimo o njihovom razumijevanju suvremenih društvenih i političkih teorija, nalaze u predteorijskom stanju. Autor detaljno obrazlaže da se temeljnim pitanjima države, nacije, identiteta i jezika bavimo na posve anakronističan i autističan način. Ovdje mi pada na pamet nedavno objavljena knjiga koja se bavi problemima (dakle ne izazovima) dublje povezanosti između ideologije i kurikuluma, naročito u nastavi takozvane nacionalne skupine predmeta kao što su književnost, znanost o prošlosti itd. (Vidjeti, Michael W. Apple, Ideologija i kurikulum, Edicija Reč, Beograd, 2012). Jedan profesor u Beogradu s pravom je nedavno ustanovio da se nastava iz obveznog (obvezatnog) predmeta povijesti u Srbiji predaje kao svojevrsna „predvojnička obuka“. Do nas, nažalost, još nije stigla jezičnoanalitička teorija lingvističkog okreta, da ne spominjemo spajanje ontologije, estetike, kritike... Sociološki udžbenici ne prate razvoj socioloških teorija zadnjih pedesetak godina, studenti ne čitaju knjige kao što su novija viđenja nacije (Vjeran Katunarić), ne uče o socijalnoj ili multikulturalnoj epistemologiji koja je toliko važna u obrazovanju za mir i demokraciju. Umjesto toga, na sceni su međusobno udaljavajući i međusobno približavajući metodološki nacionalizmi i metodološki provincijalizmi, kvantificiranje kvalitete i tako dalje. Desetine magistarskih i doktorskih radova nastaju na bosanskohercegovačkim fraktaliziranim fakultetima i jednostavno ignoriraju iskustva i rezultate do kojih dolaze kritičke studije znanosti. Zanemaruje se kritika, minimiziraju emancipatorski potencijali metodološkog kozmopolitizma a prakticira loš epistemološki fundamentalizam (svi govore o izvrsnosti, kvaliteti, zadovoljstvu. Ti izrazi, u našem kviziznanstvenom vokabularu postaju povlaštene kategorije koje zamjenjuju filozofiju, epistemologiju i kritku, kao i istinu, istinoljubivost, odgovornost, etiku, estetiku, refleksivnost, radišnost itd.). Suprotno trendovima mahalske podobnosti, knjige kolege Mire Lasića nastale su iz ljubavi prema knjigama i ljubavi prema domovini. Druga knjiga, dakle, tematizira intelektualnu potragu za vjerodostojnim pripadanjem u ovom našem uvrnutom, obrnutom, izokrenutom, izopačenom, tranzicijskom, tautološkom vremenu, vremenu „smrti riječi“ (Derrida) i smrti politike, gdje je sva politika, vrlo prizemno, bez adekvatnog intelektualnog odgovora, pretvorena u politiku identiteta. Metodološki nacionalizam, metodološki provincijalizam, navijačka svijest, nedostatak otpora prema mahalskim politikama identiteta, koje je, među prvim, i zadnjim, opisao filozof Radomir Konstantinović u „Filozofija palanke“, to je zajednički, nesavladani problem, problem nedostatka odgovornog mišljenja. Bespoštedna kritika bosanskohercegovačke etnonacionalističke ali i takozvane ljevičarske (jakobinske) politike i političara, koju poduzima i Lasić, mogla bi poslužiti kao orijentirajuća osnova za jednu buduću kritičku sociologiju političkih stranaka: sociologiju koja se lukavo, lukrativno, strateški izbjegava na bosanskohercegovačkim univerzitetima; kao što se izbjegava, gotovo i zabranjuje odgovorno kritičko mišljenje, svako djelovanje koje se, bez ostatka, ne uklapa u povlaštene logike i strukture naše navijačke palanačke svijesti. Iskustvo nam je palanačko, upozorio je, uzaludno, neshvaćeni ahasver Radomir Konstantinović Lasić raskrinkava manipulirajuće strategije i u djelovanju i u samom jeziku naših interesno umreženih, tribalno manijakalnih političara, koji su se se našli u jeziku etnopolitike

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 137

i u procesu privatizacije jezika, stvari i ljudi koji se označavaju u tom jeziku ili na tom jeziku. Recimo, Dragan Čović, kao i svi njegovi drugovi od, ili iz, 1990-ih, u budućnosti bi mogli postati školski primjeri „sukoba uloga“ (Robert Merton); jer, kada neko ko je istovremeno (i istodobno) i političar i profesor i poduzetnik kaže „moj narod“, on, zapravo, nastupa kao ekskluzivni vlasnik znanja i imanja tog naroda, a ne predstavnik tog naroda, on dakle, nastupa i djeluje kao da je uspio privatizirati i taj narod i taj posvuda optjecajni, neizbježni, konstitutivni, i regulativni, opći, opšti i sveopšti, univerzalno kategorički pojam − pojam i termin „vitalnih nacionalnih interesa“ tog naroda.) Stoga, umjesto o demokratiji/ demokraciji, Lasić govori o „demokraturi“, kao što možemo govoriti i o lažnoj, interesnoj, demokraturi etnomatematičke demokracije, ili o lažnoj, formalnoj, predpolitičkoj, obmanjujućoj, liturgijskoj, rotacijskoj demokratiji, u kojoj svaka stranka može koalirati s bilo kojom drugom strankom, ili partijom, iz reda, ili iz nereda, sve u ime „našeg naroda“ i u ime „naše djece“, rođene i nerođene. Zapravo, u našoj etnomatematičkoj politici može izgledati, i izgleda, da su „svi protiv svih“ i „svaki sa svakim drugim“. Ali, svaka od naših stranaka, ili partija, bori se, ekskluzivno, samo za svoje, uske interese; manipulirajući javnostima, javnim dobrima, javnim i privatnim medijskim prostorima, riječima i stvarima, mrtvim i živim, svetim i profanim, sasvim svejedno. Lasić nije euroskeptik. Upravo obrnuto. On smatra da je količina euroskepticizma upravo proporcionalna s količinom neznanja o EU ili bojazni od promjena. Zbog toga znalci, profesori i znanstvenici ne smiju olako dovoditi Eurozonu u pitanje, kako to drugi čine iz puke lijenosti duha, obijesti ili privrženosti prevladanim političkim konceptima, nespojivim s europskim integracijama. Ideja EU se mora braniti dok je to moguće - i primarno zbog toga što je EU u osnovi pokušaj nadilaženja konflikata koje nužno producira model nacije-država. Zato se ovdje, na jugoistoku Europe, može i treba govoriti o anakronim, prevladanim modelima nacije-države, koji proizvode političko i pravno nasilje i upravo stoga i Bosna i Hercegovin mora biti zahvaćene procesima širih integracija. Formiranje nacija država po modelu 19. stoljeća, na sve užem i užem prostoru, podrazumijeva i metode eliminiranja etničkih razlika (genocid, prisilno premještanje stanovništva, samootcjepljenje ili prisilne integracije ili asimilacije) ma koliko one bile grube i nehumane, kao što dokazuju kritičari. Tek moderna politička društva uvažavaju slobodu, etničku i kulturnu pluralnost, pa prakticiraju umjesto eliminiranja – upravljanje etničkim razlikama. To se čini putem hegemonističke kontrole, arbitraže, kantonizacijom ili federalizacijom, sporazumnom podjelom moći ili konsocijacijom (o čemu na ovom mjestu ne mogu kratko, ali ni pretjerano dugo govoriti.) U svakom slučaju, to nije ovo što mi imamo a što profesor Lasić naziva „javašluk konsocijacijom“, gdje se političari bahato ponašaju pred kamerama, a iza kulisa se dobro zabavljaju, postaju kumovi jedni drugima, a zapravo trguju glasovima i identitetima, stupaju u neprincipijelne ili principijelne koalicije i zahvaljujući globalnoj politici neoliberalnog kapitalizma ili tržišnog fundamentalizma, naprosto, privatiziraju, pljačkaju, naša zajednička bosanskohercegovačka javna dobra. Sve to može se raditi i u ime zaštite vitalnih nacionalnih interesa, jer su naši ljudi u Bosni i Hercegovini, kako god ih nazivali, izmanipulirani. A zbog mahalskih politika obrazovanja, koje su nam nametnute zadnjih sedamnaest godina, veliki broj ovdašnjih ljudi, usprkos završenom formalnom obrazovanju, opstaju politički, religijski, ekološki, emocionalno, rodno (redovno) nepismeni, osim u „gramatici“, prvoj i zadnjoj, posljednjoj, posljedičnoj, poslovičnoj metafizici.

138 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Dakle, politike identiteta i politike straha odavno su postale povezane i, trebalo bi, programatski, kritički dekonstruirati tu vezu, polazeći možda od materijalističke teorije značenja, ili neke nove, refleksivno isposredovane, estetike otpora. (Vidjeti, recimo, Frank Farudi, Politika straha, izdanje Antibarbarus, Zagreb, 2008). Ali ko govori o balkanizmu kao iracionalizmu i barbarstvu, neprestano samo modernizira (reproducira) stare teorijske priče o dvije Europe – onoj racionalnoga prosvjetiteljstva i onoj gdje žive „plemeniti divljaci“. Chantal Mouffe možda zato govori o nečemu što bismo, samo uvjetno, mogli nazvati „radikalnom demokracijom“, dok Görana Therborna možda najviše uznemiruje odsutnost bilo kakve socijaldemokratske vizije u istočnoj Europi. Također, „uloga intelektualaca u srednjoeuropskom i balkanskom postkomunističkom stanju upravo zbog mračnog raspada Jugoslavije, postaje osobito mjesto analize jedne od najgorih ovodobnih moralno-političkih izdaja intelektualaca“ (Benda). Kao što ističe Paić: „Sve su nacionalističke političke elite tijekom devedesetih godina nakon formalnog prestanka rata na prostoru bivše Jugoslavije 1995. potpisivanjem Daytonskoga sporazuma bile i dalje legitimnim demokratskim predstavnicima vlasti. (Isto, str. 18.) Na pitanje zašto se dogodio takav strahotan mračan raspad komunizma u bivšoj Jugoslaviji s najgorim oblicima genocida, etničkog čišćenja i razaranja gradova (Vukovar, Sarajevo, Srebrenica) izostaje suvisli odgovor, piše Žarko Paić (str. 21.). Iz ideje „čiste kulture“ (Bauman) nastala je monstruozna praksa etničkog čišćenja. Tu praksu su tolerirali oni koji imaju moć. Kao i oni koji su, iz neznanja, ili pogrešnih uvjerenja, dopustili da budu prevareni zavodljivim strategijama „predatorskih identiteta“. A ti identiteti potpomognuti su „udruženim artiljerijama savremenog prostaštva“ (Rastko Močnik), naracijama koje svijet vide crno-bijelo i sve ljude dijele na „naše“ i „njihove“. Nije mračan raspad, nego su još mračnije posljedice raspada: razorene ekonomije novih nacionalnih država na Balkanu, ograničena suverenost država koje u globalnom poretku sliče morbidnim arkadijama i egzotičnim karavanskim postajama, valovi imigrantskoga stanovništva u obećane zemlje Zapada, kulturni kapital u krhotinama, društvene elite moći u zagrljaju Crkve, vojske i lokalno umreženih mafija i, posljednje ali krajnje iluzorno, privid blagostanja pod medijskom proizvodnjom stilova života slavnih i bogatih zvijezda iz podzemlja nove hibridne kulture koja spaja nespojivo – primitivizam i dekadenciju, aroganciju i patriotizam. Postkomunističko stanje u kojem se kultura pojavljuje kao nova ideologija, piše Paić, može se savršeno opisati izrekom američkih marinaca: situation normal, all fucked up! Usprkos tome, ili upravo zato, identificiranje identiteta, entiteta, kulture, religije, tradicije i nas samih, bez ostatka, ostaje vitalni nacionalni interes naše politike identiteta (naših politika) do sudnjega dana. Tuzla, 8. 11. 2012. godine

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 139

Iva BELJAN

Novi stari svijet
Josip Mlakić, Planet Friedman, Fraktura, Zagreb, 2012, 254 str.
  Bosanskohercegovački je pripovjedač Josip Mlakić svoju prepoznatljivost izgradio na nizu romana (Kad magle stanu, 2000;  Živi i mrtvi, 2002;  Čuvari mostova, 2005;  Psi i klaunovi, 2006; Tragom zmijske košuljice, 2007; Ljudi koji su sadili drveće, 2010; Mrtve ribe plivaju na leđima, 2011) i zbirki pripovijedaka (Puževa kućica, 1997;  Odraz u vodi, 2002; Obiteljska slika, 2002; Ponoćno sivo, 2004), od kojih velika većina tematizira rat i poraće u Bosni i Hercegovini, što obilježava i bosanskohercegovačku suvremenu prozu u cjelini. U svom posljednjem romanu, osmom po redu, Planet Friedman Mlakić pravi zaokret: na tematskoj se razini premješta na globalni plan, a na žanrovskoj stvara antiutopiju ili distopiju, djelo koje se bavi zamišljenom budućnosti svijeta do koje bi ga mogle dovesti posljedice razvoja suvremene civilizacije. Kako je antiutopija u suvremenoj književnosti najčešće ostvarena u okviru znanstvenofantastične proze, i Mlakićev roman preuzima brojne njezine konvencije. Na sadržajnom je planu očit utjecaj jednog od najcjenjenijih književnih ostvarenja antiutopije – romana Vrli novi svijet (1932) Aldousa Huxleyja i njegova spajanja svijeta rastuće tehnologije i tržišta s načinom ustroja totalitarnih režima. Ulogu tvorca „vrlog novog svijeta“ u Mlakića igra figura koja ne sudjeluje u radnji romana, a za čije je književno oblikovanje iskorištena stvarna osoba: to je Milton Friedman, jedan od najutjecajnijih ekonomista 20. stoljeća, Reaganov savjetnik za ekonomsku politiku i zagovornik slobodnog tržišta. Njegovi stavovi i utjecaj na politiku država te na stvaranje sadašnjeg svjetskog poretka u romanu su iskorišteni tako što su dovedeni do krajnjih konzekvenca, gotovo do karikature, koja čini temelj nove civilizacije: svijetom u potpunosti vladaju tržište i njegovi zakoni, i svijet se prema svom „tvorcu“ sada zove – Planet Friedman. Protivnici friedmanovskog poretka u romanu zagovornici su ideja još jednog utjecajnog ekonomista 20. stoljeća, a to je John Maynard Keynes. Indikativno je na samom početku da su dvije najutjecajnije osobe u Mlakićevu svijetu budućnosti – ekonomisti, a presudne teorije one koje se tiču reguliranja tržišta, kao i to da se sve događa dugo nakon smrti obojice, kroz posljedice koje se kasnije očituju.  A posljedica Friedmanove doktrine, Planet Friedman, odnosno Zemlja budućnosti, uništena je ekološkom katastrofom i tržišnom politikom velikih korporacija. Vizija Zemlje oblikovana je kao karikatura sadašnjosti: država više nema, stanovništvo se prorijedilo, prirodni su resursi gotovo potpuno uništeni. Ljudi žive podijeljeni u tri zone sukladno imovinskom statusu. Zona A carstvo je velikih korporacija čiji direktori vladaju svijetom,

140 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

ustrojeno potpuno prema tržišnoj logici u kombinaciji s elementima totalitarnih režima. Pojedinci i kompanije održavaju se u zoni A prema „pragu solventnosti“ i novac im je apsolutni cilj. Nema pojedinačnih nego samo korporacijskih postignuća. Emocije, pa tako i obiteljski odnosi, predstavljaju „nepotreban balast“ koji se kontrolira lijekovima. Zona B materijal je zoni A, u kojoj uzurpira ostatke obradivih zemljišta uklanjajući „čistačima“ naselja i ljude, novačeći djecu koja pokazuju određene talente, držeći pod kontrolom znanje i informacije, potičući širenje bolesti koje razrjeđuju čovječanstvo i održavajući monopol nad prodajom hrane u dobro čuvanim prodajnim centrima. U zoni C nalaze se ljudi bez nade, koji nastanjuju potpuno iskorištenu i uništenu zemlju. Vizija budućnosti Zemlje vrvi otvorenim aluzijama na njezinu sadašnjost, koju obilježava rastuća moć korporacija, tržišna logika koja nadjačava socijalne i humane dosege svijeta, nadzor znanja koji rezultira nadzorom proizvodnje i prodaje lijekova i hrane. U imenima se velikih korporacija (pre)lako prepoznaju aluzije na postojeće: Macrosoft, LG-A, E-ford, Rosche, Rodafon, C-Cola, Rollex, E-Bell, PeopleCar, iCar itd., kao i aluzije na vojne i političke sile: zaštitarske tvrtke, koje ujedno obavljaju i „čišćenja“ i osiguranja u zonama B i C, zovu se Natto i Blue Water (čija je „oktogonalna zgrada“ aluzija na Pentagon). Zaplet romana započinje kada Gerhard Schmidt, liječnik u moćnoj farmaceutskoj kompaniji zadužen za razvoj dopinga i za atletičarku Paulu Bolt, po tajnom nalogu vlasti kreće kao Paulina pratnja u zonu B kako bi otkrio misterioznog vođu revolucije koja počinje ugrožavati zonu A i njezin poredak. Susret s ostacima nekadašnje civilizacije – u prvom redu s knjigama, koje na svijetu gotovo više ne postoje – počinje buditi Gerharda te on kroz potragu za vođom revolucije kreće u potragu za vlastitim korijenima. S istinom o sebi susreće se kroz upoznavanje legende o svom ocu, koji se u zonama B i C pamti kao Spasitelj jer je donio cjepivo i zato bio prognan iz zone A i javno pogubljen. Pronalazeći njegove napisane poruke, Gerhard počinje otkrivati složenu istinu o svijetu i njegovu poretku te o smislu ljudskosti. Unutarnju potragu prati niz obrata u radnji i iznenađenja vezanih za revoluciju, koja sugeriraju da strane u globalnom sukobu nisu crno-bijelo postavljene. Premda je otklon od dosadašnjih preokupacija, Mlakićev novi roman ipak sadrži i mnoštvo poveznica s ranijim romanima. Naime, i njegovu je ratnu prozu obilježavala atmosfera sivila i beznađa, koja se u novom romanu samo potencira i preslikava na globalni plan. Karakteristični elementi te atmosfere, koji obilježavaju ranije romane, nalaze se i ovdje, kao i Mlakićeva navada da na podlozi proze s „realističnim“ književnim prosedeom stvara sugestivan splet znakova. I u Planetu Friedman imamo sličnu situaciju. Prostor je organiziran kao svojevrsna „scenografija“, što uključuje ruševine staroga svijeta, koji simbolizira poredak zasnovan na humanističkim vrijednostima (gradovi kao uređene zajednice, knjižnice kao simboli kulture, hramovi kao simboli transcendencije), a na njegovim su ostacima izgrađeni novi simboli: korporacijske zgrade kao simboli kapitala, zaštitarske tvrtke/vojske kao simboli snage i moći, prodajni centri ograđeni žicama kao simboli posvemašnje kontrole, kao i zabrana knjiga i gašenje Mreže/interneta itd. Religija je, što se zapaža i u dehumaniziranom poretku svijeta Mlakićevih ranijih romana, svedena na elemente kulta, obožavanja i povjerenja koji se tiču čekanja spasitelja i izbavitelja, te simbolizira gubljenje ljudske sposobnosti da uspostavi kontakt s tran-

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 141

scendencijom. Simboli kultova (Friedmanov kip u zoni A, Gerhardov otac u zonama B i C, Usain i Paula Bolt u zoni B, sjećanje na Raspetoga u zoni C) također upućuju na potonuće ljudske religioznosti. I likovi, odnosno skupine likova, funkcioniraju kao simboli: u prvoj su zoni to tehnicizirani ljudi, nesposobni za emocije i za sve što se ne tiče profita. U drugoj je zoni „materijal“, koji zbog toga postaje bijesan i krvoločan, a u trećoj su zoni „otpisani“. Skupine likova u romanu su predstavljene trima slikama: prva su androidi kao roboti u ljudskom obličju (a taj je motiv sadržan i u naslovu Mlakićeve pjesničke zbirke  Oči androida), druga su bijesni psi u zoni B koji, zaraženi bjesnoćom i pritisnuti glađu, napadaju ljude i jedni druge (motivi iz ratnih proza), a treća su pastiri u zoni C, koji čuvaju svoja stada i čekaju Spasitelja, što je očita aluzija na evanđelje. Kao simbol funkcionira i tajanstveni vođa pobune Blacktooth: čovjek bez lica, došao iz leprozorija, grada u koji su bili prognani gubavci, predstavlja osvetoljubivost koja se javlja kao posljedica represije i koja onda, preuzimajući vlast, postaje slična ili gora od onoga što je svrgnula. Tako se roman dotiče i pitanja revolucija i uspostave režima, ali i represije koju stvaraju naizgled demokratski svjetski poreci. Nema idealizacije zone B jer i u noj vlada nagon za moći: oduzeti moć onima koji je imaju i zadržati je za sebe te zavladati svijetom strahom i nasiljem. Sklonost simbolici prostora, likova i svih pojedinosti koje se uključuju u radnju Mlakićeva je konstanta, kojoj ostaje vjeran i ovdje. Vizija je čovjeka na Zemlji izražena slikom koja se često ponavlja u romanu, a to je bijela imela na sasušenu stablu, nametnik koji crpi vodu iz stabla nesvjestan da uništava sebe. Slično funkcionira i metafora mrtve zemlje, tj. otoka neobradive površine koji sve više zahvaćaju tlo. Kao višeznačan simbol pojavljuju se i ždralovi, ptice koje su važnu ulogu imale i u prethodnom Mlakićevu romanu, Mrtve ribe plivaju na leđima. Razliku između posljednjeg i prijašnjih Mlakićevih romana čini i tema, ali i njezina obrada. Naime, ovdje Mlakić kombinira postupke umjetničke proze s postupcima tzv. zabavne književnosti (uvjetno rečeno zbog toga što je upravo u postmodernizmu teško razgraničiti ono što nazivamo umjetničkom i ono što nazivamo zabavnom ili trivijalnom književnošću jer često u okvirima ove posljednje nastaju vrijedna književna ostvarenja ili se postupci kombiniraju stvarajući nove učinke). Mlakić spaja svoje ranije književne preokupacije s elementima znanstvenofantastičnih romana. Tako Planet Friedman posjeduje sve karakteristične elemente ovoga žanra: viziju budućnosti, viziju razvoja tehnologije i njezine posljedice, neočekivane obrate i karakteristične likove. Konvencionalni su momenti i vizije zgrada, korporacija, izgleda pojedinih zona, vožnja pustarama, uloga knjiga kao prisjećanja znanja, kontrola emocija i obiteljskih odnosa te njihovo otkrivanje, potraga za starim svijetom i za smislom ljudskosti te mnoštvo drugih. Likovi su, premda sadrže određenu mjeru simbolike i mogu se čitati i na razini koja nije doslovna, znatno plošniji od onih u dosadašnjim Mlakićevim prozama, kao i njihova uloga u razvoju radnje i njihovi postupci. Sve sadrži dobru mjeru predvidljivosti i ostajanja unutar horizonata zacrtanih modelom distopije ostvarene u okviru znanstvenofantastične književnosti. Treba napomenuti da postupak spajanja konvencija umjetničke literature sa žanrovima zabavne literature nije za Mlakića nov jer ga je ostvario i u fragmentima svojih ranijih romana: primjerice, u eksperimentiranju s klišejima akcijskih romana i vesterna u romanu Ljudi koji su sadili drveće. Osobito se pak ovaj postupak pokazao na djelu u

142 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

romanu  Tragom zmijske košuljice, čija je radnja smještena u bosanskohercegovačko 18. stoljeće. U središtu je romana kriminalistička priča, koja sadrži sve karakteristične elemente: ubojstvo, tajanstvenog ubojicu, redovnika-detektiva i istražne mehanizme vlasti. Kriminalistička je priča uklopljena u povijesne okolnosti i okvir joj je  Ljetopis  Nikole Lašvanina iz 18. stoljeća. Na interpretaciji ljetopisa donekle se gradi literarni svijet romana, ali povijest u njemu nije „glavni lik“, nego je u središtu zanimljiva detektivska priča, vješto i privlačno ispričana. Taj postupak ponavlja Mlakić u  Planetu Friedman. Kombinirajući elemente umjetničke književnosti s konvencijama zabavne literature, stvara komunikativan roman koji se lako čita. Otklon od modela zabavne literature, premda s dosezima koji se ne mogu usporediti s Mlakićevim ranijim prozama, čini mogućnost čitanja likova i prostora kao znakova, kao i otvoren kraj: nakon niza prevrata nitko ne pobjeđuje i ne razrješava se napetost kao u konvencionalnim raspletima. „Smisao“ koji se u romanu nudi na tragu je rješenjā u Mlakićevim prethodnim romanima: pisanje i čitanje, oblikovanje znakova i njihovo razumijevanje, simbolizirano ključnim momentom u romanu – pismom Gerhardova oca umetnutim među stranice Biblije, za koje nije bio siguran da će ikada dospjeti do njegova sina – svojevrsna je poruka koja se čitatelju nudi. „Slanje poruka u boci“ koje plove „u ništavilo“ te možda i nemaju svog adresata (str. 253.) nadaje se kao način razumijevanja života i svijeta. Na koncu se može reći da je Mlakić  Planetom Friedman, premda djelo ne doseže razinu njegovih najboljih proznih ostvarenja, stvorio dopadljiv znanstvenofantastični roman, koji, govoreći o budućnosti, nanovo skreće pozornost na sadašnjost što nam ozbiljno prijeti uništenjem.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 143

Vlado VLADIĆ

Sv. Josip – djevičanski djevičin zaručnik i otac Isusov
J. Ivan Prcela, St. Joseph. The virginal Father of Jesus, Victoria: FriesenPress, 2012.; 328 str.
PREDSTAVLJAJUĆI hrvatskome čitateljstvu knjigu o sv. Josipu, uvodno želimo kratko predstaviti i njezina autora, jer riječ je o autoru kojega je komunistički sustav primorao da živi izvan domovine i da piše na engleskome jeziku, te je tako bio uskraćen za priliku da zajedno sa svojim sunarodnjacima gradi dom hrvatske kulture, dom hrvatskoga duha. PRCELA JE ROĐEN 9. ožujka 1922. u selu Košute, Trilj, Hrvatska. Nakon šest godina osnovnoškolskoga obrazovanja u Trilju i Košutama, pohađa Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju, da bi nakon godine novicijata istu okončao, te 1944. otpočeo sa studijem na Franjevačkom teološkom institutu u Makarskoj. 3. travnja 1945. biva unovačen u jugoslavensku armiju iz koje dezertira 10. lipnja 1945. i skriva se u Trstu u kapucinskome samostanu, a potom i u samostanu sv. Ante u Bologni. 8. rujna 1945. napušta Bolognu i odlazi u Rim na Antonianum, gdje studira do 4. studenoga 1947. kada doživljava živčani slom, da bi nakon liječenja odlučio napustiti franjevački red i redovničko ime Matej zamijenio opet svojim rođenim imenom Ivan. 11. prosinca 1949. iz Napulja brodom odlazi u Ameriku, najprije u Chicago kod ujaka i zapošljava se kao tvornički radnik. 9. srpnja 1951. seli se u Cleveland, gdje se već nalazio na studiju njegov brat Pavao, i četiri godine radi u Twist Drill Company u poslijepodnevnoj smjeni, da bi prijepodne mogao studirati i 1954. diplomirati na John Carroll University. Na preporuku brata Pavla zapošljava se kao nastavnik latinskoga i francuskog na St. Edward High School, Lakewood, Ohio. Uz rad nastavlja sa studijem i 1957. postaje magistar francuskoga jezika. Odmah sljedeće godine počinje predavati latinski i francuski na Charles F. Brush High School, gdje ostaje sve do 1983., kada prelazi na Memorial Junior High School. Umirovljen je 1988. nakon 34 godine rada u visokom školstvu. Uza sve to, Prcela nije zaboravio na svoj hrvatski narod ni na svoju domovinu Hrvatsku. Djelujući u okviru Ujedinjenih Američkih Hrvata, postaje spiritus movens Odbora za istraživanje bleiburške tragedije, a plod toga zauzimanja je knjiga Operation Slaughterhause (1970. i 1995.)., koja je hrvatskome prijevodu izašla 2001. i 2005. pod naslovom

144 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Hrvatski holokaust. Domoljubno je djelovao i u okviru Hrvatskoga narodnog odpora te je 1963. godine u Caracagenteu (Španjolska) posjetio generala Vjekoslava Luburića. Tom prigodom upoznao je svoju životnu suputnicu Ameliu s kojom 26. prosinca iste godine sklapa brak u kojem su obdareni s tri kćeri i jednim sinom. 1990. godine izlazi njegova knjiga o nadbiskupu Stepincu Archbishop Stepinac In His Country’s ChurchState Relations. INTERES PRCELE ZA SV. JOSIPA seže još u doba njegova franjevačkog novicijata na otoku Visovcu 1941./1942. g., a objavljivanje ove godine knjige o sv. Josipu kao krune toga interesa pada u devedesetu godinu njegova života, što znači da je doista riječ o knjizi koja je plod njegovih cjeloživotnih biblijskih i teoloških refleksija, kako se to i kaže u njezinome podnaslovu. Pred nama, dakle, nije samo znanstvena knjiga, nego knjiga koja je ujedno i životni program njezina autora. Da je tomu tako, svjedoči i trodjelna struktura knjige. Prvi dio sadrži osamnaest probranih Prcelinih josipoloških eseja kroz koje čitatelj ujedno saznaje i za povijest autorova interesa za sv. Josipa i josipologiju, ali i za samu autorovu josipologiju, za njezine korijene i utemeljenje u Bibliji, crkvenim ocima i crkvenoj tradiciji. Saznajemo da njegova josipologija počinje spontano u njegovoj vjerničkoj praksi, a imala je sreću naići na povoljno okruženje u hrvatskoj franjevačkoj školi, u likovima kao što su mariolog fra Karlo Balić i filozof fra Kvirin Vasilj, ali i profesor Stjepan Bakšić – kod kojih je naišao na potvrdu, dakle, i na ohrabrenje u zastupanju svojih uvjerenja o sv. Josipu. Drugi dio obuhvaća izbor iz Prceline korespondencije s duhovnim autoritetima, vođenje koje je programatski usmjereno na afirmaciju sv. Josipa u životu Crkve i na promicanje ispravne josiplogije, odnosno prave slike o sv. Josipu. Tu su pisma blaženom papi Ivanu Pavlu II. i papi Benediktu XVI, kroz koja Prcela, kao vjerni sin Crkve koji to želi i ostati, kao da traži dopuštenje za svoj josipološki životni program. Budući da je odgovore na svoja pisma od Sv. Stolice dobio, a u njima nije sadržana nikakva zabrana, ispravno je shvatiti da je on to dopuštenje i dobio. Autor se dopisuje i s onima koji, po njemu, nemaju pravu sliku o sv. Josipu (jer se oslanjaju na sv. Epifanija i apokrifna evanđelja) i tu Prcela nastupa polemički, otvoreno i hrabro. Treći dio knjige je zapravo izbor iz šest bilježnica Prcelina josiploškoga Dnevnika, koji je počeo pisati 2002. godine, ispunjajući time posljednju želju svoje supruge Amelie, da promiče slavu sv. Josipa u svijetu. Dnevnički zapisi su povezani uvijek s određenim konkretnim, dnevnim poticajem, ali se ne zaustavljaju samo na pobožnoj, meditativnoj refleksiji, nego opet dotiču i biblijske, teološke i liturgijske razloge koji govore u prilog josipologije kakvu zastupa. Ne krijući, dakle, ishodišta svojih josipoloških razmatranja i prepuštajući se autoritetu Crkve u njihovim zastupanjima kao svojevrsnoj društvenoj zauzetosti, Prcela nam svjedoči da ga u svemu tome ne vodi želja za vlastitom afirmacijom, bez obzira na istinu, nego želja za afirmaciju istine i sebe u njoj. Prcela nije odabrao josipologiju kao nedovoljno poznato i slabo razrađeno znanstveno-teološko područje, kako bi lakše rekao nešto novo i nešto prepoznatljivo svoje, nego polazi od činjenice da je sv. Josip u teologiji i u mnogim elementima crkvenoga liturgijskoga života bio bilo zanemaren bilo krivo shvaćen. Činjenica je da je i danas moguće završiti studij teologije, a da se o sv.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 145

Josipu ne čuje ništa ili tek površne, krive postavke koje govore o sv. Josipu kao o Isusovu poočimu ili kao o osamdesetogodišnjem obudovjelom starcu koji je imao mnogo djece prije nego što je stupio u bračni savez s Marijom. Ako nam se Prceline tvrdnje o sv. Josipu učine na trenutak radikalnim, onda to treba shvatiti upravo na pozadini zanemarenosti sv. Josipa, a ne kao argument u prilog njihova čudaštva. Kada govorimo o josipologiji kao Prcelinu životnom programu, onda ovo „životni“ ne treba shvatiti samo u smislu programa koji traje cijeli život, nego i u smislu programa koji se svakodnevno živi. Najrječitije se to može potkrijepiti činjenicom da je Prcela od svoje supruge Amelie, s kojom je zajedno razmatralački živio svoju odanost sv. Josipu, uoči njezine smrti zatražio da mu, kada bude u nebu, pošalje znak, koji će ga uputiti, na koji način da u životu nastavi promicati slavu sv. Josipa. I taj znak je dobio četvrti dan od Amelijine smrti: Imaculata imaculato comendavit! – Bezgrješna je bezgrješnom povjerena! – moto njegova Molitvenoga pozdrava sv. Josipu. Josipologija Ivana Prcele, po uzoru na svoje već gore spomenute prethodnike, upravo u mariologiji pronalazi svoj uzor i svoju mjeru – ona se ostvaruje zajedno s mariologijom, a ne protiv nje. I tu stajemo na prag pitanja, što Prcela naučava o sv. Josipu i kako te tvrdnje obrazlaže? TVRDNJE O SV. JOSIPU koje zastupa Prcela su sljedeće: 1. Tjelesna požuda je kod Josipa bila utrnjena posebnom milošću, tako da je on mogao prebivati s presvetom i predivnom Djevicom Marijom. 2. Dostojanstvo sv. Josipa prije rođenja slično je dostojanstvu Blažene Djevice Marije i nadilazi dostojanstvo anđela i svetaca. 3. Sv. Josip je uključen u poredak hipostatske unije (Isus-Marija-Josip), koji je najvažniji nakon poretka Presvetoga Trojstva. 4. Kao što je Marija prije svoga rođenja bila posvećena u majčinoj utrobi, isto možemo držati i pobožno vjerovati i za njezina djevičanskoga muža. 5. Radi Isusa i Marije Josip ne samo da je u majčinoj utrobi posvećen, ispunjen Duhom Svetim i puninom darova nego je, štoviše, očuvan od doticaja s istočnim grijehom. 6. Bezgrješno začeće se s Marije proširuje i na sv. Josipa. RAZLOZI KOJIMA SE POTKRJEPLJUJU TVRDNJE O SV. JOSIPU su sljedeći: Prvo - ne postoji ništa u Svetome pismu što bi se svemu tomu protivilo. U Starom zavjetu nalazimo objavljenu istinu koja kaže: „Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja (Mk 10,9; Post 3,15; str. 13.) – i to je jedan od glavnih razloga, zašto se ne može odvojiti Mariju i Josipa ni u poretku hipostatske unije Isus-Marija-Josip ni u povlastici bezgrješnog začeća. Poredak hipostatske unije je najveće djelo stvaranja Božjega, veće od stvaranja anđela. Josip i Marija su od vječnosti predodređeni da budu roditelji Isusa Krista. Svrha njihova postojanja daleko nadilazi svrhu Adama i Eve. Stoga su Marija i Josip čak u trenu njihova začeća u većoj mjeri ispunjeni Božjom milošću, nego što su to bili Adam i Eva u trenutku njihova stvaranja. U poretku hipostatske unije ne može se dopustiti ni istočni ni aktualni grijeh. Sv. Josip je, dakle, od vječnosti milošću Božjom predodređen muž Blažene Djevice Marije i djevičanski otac Isusa i kao takav je bio nalik Isusu i Mariji, odnosno slobodan od svakoga grijeha. To je nešto što zahtijeva slava Isusova i Marijina.

146 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

U evanđeljima, a posebno u Evanđelju po Luki, Isus je u svim fazama svoga života jednako ovisan kako o Mariji, tako i o Josipu. Marija i Josip su oni koji su se brinuli za Nj, koji su Ga hranili i odgajali. Marijinu naviještenju odgovara Josipovo naviještenje; Marijinu izričitom fiat odgovara Josipov neizričit fiat. Ta jednakost Marije i Josipa u odnosu na Isusa za sobom povlači i jednakost u dostojanstvu i svetosti i milosti. Riječ je Tijelom postala ne samo unutar utrobe Blažene Djevice Marije, nego je i posredstvom Josipa stupila u povijest ljudskoga roda. Istina je, dakle, potpuna tek kada se kaže da je Isus začet Duhom Svetim unutar djevičanskoga bračnoga saveza Josipa i Marije. Jer to je uvjet da je sv. Josip uopće mogao prebivati s presvetom i predivnom Djevicom Marijom. Iako dogma o bezgrješnom začeću Marije iz 1854. godine šuti o sv. Josipu, kao i ostale marijanske dogme – o uzvišenom dostojanstvu Josipa, dakle, ne šute evanđelisti Luka i Matej – Josip je kod njih zlatna veza u geneaologiji Isusa Krista. Kod Mateja je ta geneaologija uzlazna, a kod Luke silazna. Teološko načelo glasi: „Bog daje svakomu milost razmjernu službi za koju je izabran ostvariti, a Evanđelja svjedoče o sv. Josipu kao spasitelju Spasitelja i ta činjenica potražuje njegovu bezgrješnost od trenutka njegova začeća. Drugo, ti stavovi nisu povremeni ni slučajani ispadi pojedinaca, nego su od samih početaka kontinuirano i promišljeno prisutni u crkvenoj tradiciji kod crkvenih otaca, naučitelja, teologa – pa bi se to moglo uzeti kao bitan razlog njima u prilog. Od Hrvata tu su već spomenuti fra Karlo Balić, fra Kvirin Vasilj i profesor Stjepan Bakšić, koji su izrijekom zastupali josipologiju kakvu, evo, Prcela prvi dosljedno razvija i promiče kao svoj životni program. Prcela je nabrojio 22 od 33 naučitelja crkve (dakle, dvije trećine) koji su vjerovali u vječno djevičanstvo sv. Josipa i mnoge teologe i duhovne autoritete, a među njima su sv. Jeronim, sv. Augustin, sv. Ignacije Antiohijski, sv. Grgur Nazianski, sv. Petar Damjani, sv. Anselmo, sv. Bernard Sijenski. sv. Antun Padovanski, blaženi Duns Skot, sv. Terezija Avilska, sv. Franjo Saleški, nadalje, preko uglednoga josipologa Johna Gersona, Franje Suareza, Isidora Isolana pa sve do kardinala Newmana i blaženoga Ivana Pavla II, čiju apostolsku egzortaciju „Redemptor Custos“ Prcela također tumači u duhu bezgrješnosti Josipa i Marije, oslanjajući se na misao da su „Josip i Marija vrhunac s kojega se svetost širi na ovaj svijet“. ALI, ne može se sakriti činjenica da takva josipologija još nije dostatno ni službeno prodrila ni u život ni u nauk Crkve. Na primjer: Španjolski dominikanac Corbató je 1907. izašao s pogledom o bezgrješnom začeću sv. Josipa, što je Crkva odmah zabranila. Tekst kanadskoga josipologa Rollanda Gauthiera (koji je na kongresu u Montrealu 1955. istupio s naslovom sv. Josipa kao djevičanskog oca Isusa Krista), koji je izložio na poziv Karla Balića na mariološkom kongresu u Rimu, a koji govori o bezgrješnosti sv. Josipa, Balić je podnio Svetoj Stolici na odobrenje – ali je dobio negativan odgovor. U liturgiji i propovijedima još uvijek prevladavaju nepotpune i iskrivljene predodžbe o sv. Josipu. PRCELU TO NE OBESHRABRUJE, nego to tumači dobrohotno i vedro, odnosno tako da Crkva želi da se ti pogledi i dalje proučavaju i promišljaju, što i jest jedini način da se josipologija razvija i tako s vremenom spontano iz slobodnoga teološkoga razmišljanja

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 147

i duhovnoga razmatranja prodre i u život i u nauk Crkve. Stoga na pragu desetoga desetljeća života Prcela priprema Katekizam sv. Josipa s pitanjima i odgovorima o svecu. Ako je potrebno izreći sažetu ocjenu Prcelina pothvata, onda valja reći da je on razumski dobro utemeljen i duhovno poticajan, što i jest najviše što jedan auktor može dati, dok ostalo, ono što nosi budućnost, ovisi o Božjoj providnosti i nama mnogima koji smo izazvani očitovati se na, priznajmo, neočekivan izazov pred koji smo knjigom stavljeni. NA KRAJU, kao sukus Prceline josipologije, donosimo u njegovom prijevodu njegov Molitveni pozdrav sv. Josipu. MOLITVENI POZDRAV SVETOM JOSIPU Bezgrešna je bezgrešnom povjerena Zdravo Josipe Pravedniče, Djevičanski muže Djevice, Pun svih kreposti; Gospodin s Tobom i s Tvojom Suprugom! Blagoslovljen Plod Braka Vašega: Isus, Duhom Svetim začeti. Sveti Josipe, Djevičanski Oče Mesijin, Moli se za nas grešnike Isusu, Kojega si od Betlehemskog pokolja Za Križ u Jeruzalemu spasio; I Njega si očinskom ljubavlju Za naše Oltare othranio Da, u žaru Vatre euharistijske, Mognemo u Duhu Svetog Franje svoju smrt očekivati.

Knjiga o djevičanstvu svetoga Josipa

J. Ivan Prcela, St. Joseph. The virginal Father of Jesus, Victoria: FriesenPress, 2012.; 328 str. Knjiga „Sveti Josip. Djevičanski Otac Isusov“ – po mnogočemu je jedinstvena. Napisao ju je hrvatski rodoljub Ivan Prcela (Košute-Trilj, 1922.), ali ne na hrvatskome, nego na engleskome jeziku. Prcela je hrvatskoj javnosti možda najpoznatiji po svojoj knjizi „Hrvatski holokaust. Dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji“ (Zagreb, 2001. i 2005.), koja je zapravo prijevod njegove knjige „Operation Slaughterhouse“ (Philadelphija 1970.; Pittsburgh 1995.). Činjenica da je Prcela pisao na engleskome jeziku govori o njegovoj emigrantskoj sudbini. Iako se pripremao za franjevačkoga redovnika (Sinj-Makarska-Rim), morao je 1949. godine emigrirati u SAD, gdje je preko tri desetljeća radio kao profesor latinskoga, francuskoga, španjolskoga i njemačkoga jezika. Godine 1963. oženio se Španjol-

148 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

kom Ameliom, s kojom je imao četvoro djece, a potom je došlo i osmero unučadi. Knjiga o svetome Josipu plod je, kako se to u njezinome podnaslovu i kaže, cjeloživotnih biblijskih i teoloških razmatranja čovjeka koji je nedavno stupio u deseto desetljeće života. Prcela je istraživanja o sv. Josipu počeo za novicijata na otoku Visovcu, srpanj 1941./srpanj 1942., a objelodanjivanje knjige se poklopilo s proslavom njegova devedesetoga rođendana. Knjiga je u najvećoj mjeri jedinstvena i izazovna po svojoj osnovnoj tvrdnji, izraženoj i u samome naslovu – a u kojoj se djevičanstvo svetoga Josipa uzdiže na istu razinu djevičanstva Majke Božje Marije. Time se želi sv. Josipa uključiti u cijeli niz dogmi, iz kojih je do sada bio isključen, a to su dogme o bezgrješnom začeću, djevičanstvu, majčinstvu/očinstvu i slavnome uznesenju. Knjiga je raspodijeljena u tri dijela. U prvome se donose Prcelini članci i eseji na temu sv. Josipa – njegova djevičanskoga života. To je najopsežniji i u najvećoj mjeri znanstveno, teološki, biblijski, evanđeoski utemeljen dio knjige. U drugome dijelu donose se pisma koja je Prcela uputio mnogim duhovnim autoritetima, između ostaloga, papi Ivanu Pavlu II. i papi Benediktu XVI., o temi djevičanstva sv. Josipa. U trećem dijelu svoje su mjesto pronašli izvadci iz Prcelina Dnevnika i to su dijelovi knjige koji se mogu čitati i kao duhovni nagovori, poticaji na razmatranje. Tako cjelovitom i izazovnom knjigom Prcela u 91. godini života još ne misli da je dao sve od sebe, nego mladalačkim žarom i snagom već sprema svoju sljedeću knjigu – a to je katekizam o sv. Josipu, s pitanjima i odgovorima o svecu. Dodajmo, da se i Prcelin četrdesetpetogodišnji sin-jedinac, rođen na svetkovinu sv. Josipa, i sam zove Josip. Toliko podudarnosti i dosljednosti ne može biti slučajno, dakle, bez prsta Božje providnosti. A odgovor na pitanje, kako će se dalje razvijati Prcelino zasnivanje josipologije, prepustit ćemo našemu fra Baliću, koji je u jednoj prigodi, izazvan Prcelinom josipološkom argumentacijom, očitovao da će jednoga dana u dalekoj budućnosti Crkva svečano izjaviti da je sv. Josip, kao član hipostatske unije, implicitno uključen u dogmu o bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije. Knjiga se može nabaviti na sljedećim adresama: Amazon.com i Friesenpress-com/ bookstore. Nadajmo se i skorom njezinom hrvatskom izdanju. *** HRVATSKA FRANJEVAČKA ŠKOLA 1. K. Balić – U veoma dalekoj budućnosti Crkva će izjaviti da je sv. Josip, budući da pripada poretku hipostatske unije, implicite uključen u dogmu o Bezgrješnom začeću. (str. 10.) 2. S. Bakšić – vjeruje u Bezgrješno začeće sv. Josipa i uključenost, kao i Balić, u hipostatsku uniju Isus-Marija-Josip. 3. Kvirin Vasilj – rekao mi je da i on od novicijata isto vjeruje da je sv. Josip od prvog trena svoga postojanja obdaren posvetnom milošću.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 149

Adnadin JAŠAREVIĆ

Bosanskohercegovačka fantastika na bespućima socrealizma
  Predstavljanje historijata bosanskohercegovačke znanstveno-fantastične književnosti je pothvat koji iziskuje prethodno postavljanje čvrstih odrednica u vremenu i prostoru, koje će omogućiti bilo kakvo predstavljanje... Neophodno je u uvodu napomenuti i ne baš zahvalne okolnosti za stvaralaštvo na tragu fantastičnog u Bosni i Hercegovini. Istina, na jugoslavenskoj SF sceni su se poput slučajne muzičke teme pojavljivali autori iz Bosne i Hercegovine. Ali, za razliku od Zagreba i Beograda, koji se mogu podičiti sjajnim SF magazinima, „Sirijusom“ i „Alefom“, u Sarajevu se ne dešava ništa slično, te je izostao onaj neophodni zamajac za pokretanje značajnije produkcije kod pisaca fantastike. Ukratko, nisu imali gdje objavljivati sve i da su pisali žanrovske priče, kamoli romane. Književni časopisi od renomea, poput „Pisma“ ili „Života“, nisu, njihovo uredništvo, blagonaklono gledali na fantasie ili znanstveno-fantastične priče. Razloge za ovu predrasudu valja potražiti u dva izvora, nesigurnom visokoknjiževnom koji podrazumijeva apriori bezvrijednost znanstveno-fantastičnog rukopisa i drugom, snažnijem, koji svoju snagu crpi iz neobičnog opredjeljenja bh. pisaca ka socrealističkoj prozi, produktu revolucionarnog duha iz ranih pedesetih... Ondašnji su se teoretičari, kritičari, pisci, usudili odrediti što to jest angažirana književnost, angažirana u duhu socijalističko-komunističkog razvoja društva, ne primjećujući kako literatura, sveukupna, jest angažirana, mada to savremenici uglavnom ne znaju prepoznati... Svakako, ovakvo usko shvaćanje angažiranosti prouzročilo je smještanje fantastike općenito na nepoželjnu policu u biblioteci, ukoliko je pukim slučajem neka takva čudna knjiga otiskana ili u koš za stari papir, ukoliko je rukopis nesrećom dospio na stol revolucionarno osviještenog urednika... Stoga nekolicina autora znanstveno-fantastične proze djeluju ka Zagrebu i Beogradu, ili se čak u ovim centrima afirmiraju, što uključuje i promjenu mjesta boravka... Otuda mala zabuna u lociranju historije bh. fantastike... Jer, imamo li prava navoditi kao bh. autore književnike koji su samo rođenjem Bosanci? Nisam uvjeren da si možemo dati pravo na prisvajanje autora koji su se afirmirali u drugoj sredini te sam ih odlučio spomenuti zbog toga što nastojim dokazati suprotno: koliko je u Bosni i Hercegovini teško pisati i objavljivati fantastiku...

150 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

NAŠI U EGZILU Esad Jakupović je jedan od najpoznatijih...  Pisao je pod raznim pseudonimima sedamdesetih godina prošlog stoljeća za Politikin zabavnik, reviju za popularizaciju znanosti „Galaksija“, gdje je obnašao i ulogu zamjenika glodura, almanah za znanstvenu fantastiku „Andromeda“ , časopisima Zeleni dodatak, Ekspert, Svet… Borivoj Jurković najznačajniji je Bosanac za razvoj hrvatskog SF-a… On je 1976. osnovao prvi jugoslavenski SF časopis “Sirijus”. Uređivao ga je do 101. broja…   Za svoj urednički angažman zavrijedio je 1986. nagradu SFERA… Bavio se i prevođenjm, te napisao mnoštvo sjajnih priča. Anto Gardaš objavio je tri romana za mlađu žanrovsku publiku, čiji je glavni protagonist profesor Leopold, Ljubičasti planet, Bakreni Petar i Izum profesora Leopolda... Najpoznatiji Bosanac u domeni fantastičnog stripa i ilustracije je Mirko ilić, rodom iz Bijeljine... Objavljuje radove u znamenitim inozemnim magazinima Metal Hurlant, Alter Alter i Heavy Metal... Nakon angažmana u Italiji i Hrvatskoj putuje preko bare, gdje se nameće kao ilustrator u Time, New York Times, Wall Street Journal, a već na pragu devedesetih postaje umjetničkim direktorom New York Timesa. Koautor je nekoliko knjiga o grafičkom dizajnu. 35 godina po objavljivanju njegovih prvih radova zavrijedio je objavljivanje monografije “Mirko ilić – strip/dizajn/multimedija 1975-2008. u izdanju kuća AGM  i Profil… Ferid Muhić, rođen 1943. u Mahoji (Zavidovići). Profesor Univerziteta (savremena filozofija) u Skopju; gostujući profesor na Floridia State University, New York State University, ISTAC, Kuala Lumpur, Malaysia. Objavio je:  Kritički metodi,  Filozofija Ikonoklastike,  Motivacija i meditacija,  Štit od zlata,  Noumenologija tijela,  The Study in Fragmentation and Despair,  Logos i hijerarhija,  Mišljenje u akciji,  Smisao i vrlina; i poeziju:  Falco Peregrinus,  Sto koraka iznad,  Dim ugarka snova. I, što je najvažnije, teoretske radove o znan-fanu objavljivao je u Sirijusu.   FANTASTIČNE 90-TE Sveopće sivilo u Bosni i Hercegovini sredinom devedesetih ne samo da nije nagovještavalo mučni porođaj fronta pisaca fantastike nego je marginaliziralo književnost ili umjetnost općenito. Izdavači se u periodu 95.-2000. bave uglavnom ratnom prozom, zapravo prozom o ratu, ukoliko se izdavaštvom uopće bave... Naime, Bosna i Hercegovina ne raspolaže uvezanim tržištem za knjige, a usljed diobe jezičnog područja ono je umanjeno i kao potencijal...  Svakako, u ovakvim je okolnostima bilo izuzetno teško promišljati o objavljivanju fantastične proze – interes za takvo štivo kod bh. izdavača nije postojao... Kod čitatelja da, ali uglavnom za naslove koje potpisuju inozemni autori, popularni, dobro znani iz biblioteka Polaris, Kentaur, te objavljivani u časopisima „Sirijus“ i „Alef“, koji su još uvijek bili u optjecaju u antikvarijatima i na buvljaku... Kako god, prvi korak ka objavljivanju fantastične proze koja se da svrstati u SF&F literaturu načinjen je u Zenici... Izdvačka kuća Erudit odlučuje se u biblioteci „Nova“ objaviti moju zbirku priča „U dvorani ogledala“ 1999. Riječ je vilinskim pričama smještenim u maglovito doba bosanskog srednjovjekovnog vladara Kulina bana... Historijske ličnosti i toponimi korišteni u pričama svedeni su u okvire fantastičnog  te stoga ne čudi uobičajena posveta koju zapišem kada knjigu poklanjam prijateljima: ovo je karta za srednjovjekovnu Bosnu iz snova...

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 151

Neočekivan uspjeh ove knjige priča me potakao na promišljanje o dalekosežnijim potezima...   U tom mutnom vremenu upoznao sam inozemne donatore, jedne od mnogih koji su krstarili Bosnom i Hercegovinom. Christian Cerch Releigh odlučuje se pomoći objavljivanje publikacije posvećene isključivo SF&F-u. Na brzu ruku sam prikupio nekoliko priča i tekstova, sve iz zeničke produkcije i uspio objaviti nulti broj almanaha za SF&F „Prometej“.  Iskreno, većinu tekstova sam svojeručno zapisao... Mršavi „Prometej“, u svakom pogledu, ipak je poslužio svrsi... Uspio sam zainteresirati kulturnjake u zeničkom „Preporodu“ i oni se odlučuju objavljivati almanah najmanje jednom godišnje. NOVI MILENIJ, NOVI OBZORI Uspjeli smo „Prometej“ ubaciti kao stalni program u okvire Međunarodne kulturne manifestacije Zeničko proljeće. Tako je počelo... 2000-te. Konačno. Prvi broj je izgledao sjajno, naročito u odnosu na nulti, što mi je dalo nade, koliko i recepcija kod zeničke književne publike, da ćemo uspjeti reanimirati ovu usahlu književnu granu u Bosni. Smetati je moglo samo to što sam uspio animirati samo trojicu autora da sudjeluju u kreiranju prvog broja, ali i to se promijenilo s vremenom. Već u narednim brojevima objavljujemo radove autora ne samo iz Zenice već i iz Sarajeva, Mostara, Viteza... Uglavnom je riječ o mladim autorima koji ispisuju svoje prvijence, izuzimajući nekolike renomirane poput Kemala Mahmutefendića i Senada Durana... Koliko smo pogodili s premijerno predstavljenim autorima, svjedoči objavljivanje priča Veselina Gatala, koji je nepune dvije godine potom zavrijedio treću nagradu za neobjavljeni rukopis na konkursu izdavačke kuće ZORO, a godinu potom i nagradu za priču na konkursu konvencije ISTRAKON, potom i SFERU za roman u Zagrebu. No, kako je vrijeme odmicalo, shvatio sam da vrijeme Prometeja istječe... Ostali smo na razini godišnjaka... Novi autori su manjkali, stalni suradnici izgubili na elanu... Moralo se učiniti nešto novo, a što doznao sam za prvog gostovanja u Pazinu u okviru programa Festivala fantastične književnosti. Pazinjani objavljuju dvije godišnje zbirke priča... Zašto da ne... Prebacio sam Prometej u treću brzinu i raspisao konkurs za godišnju zbirku priča, zeničku, i bacio se na organiziranje Festivala književnosti... Tako, do sada smo objavili tri godišnje zbirke priča, „Kulin ban po drugi put...“,  „Tragovima bosanskog kraljevstva“ i „FAN(TOM)“, te organizirali četiri festivala fantastične književnosti u Zenici... Objavljujemo priče autora iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, što svakako otvara vrata za promociju naših godišnjih zbirki u susjednim državama. Treći festival, najbogatiji, predstavio je osim žanrovske izdavačke djelatnosti i ilustratore iz škole Đorđe Lobačev, te srpski fantastični kratki film.  Upravo za predstavljanje u Pazinu uredio sam grafički itd. manjkavu antologijicu bh. znanstvene fantastike, koliko da se predstavi šira fronta pisaca, a ne samo jedna osoba. U „Pogledu u budućnost“ objavljeno je deset odabranih priča, što je za mršavu bh. produkciju prije pet godina bilo sasvim dovoljno. Nekoliko znanstveno-fantastičnih priča objavljeno je u strip-revijama „Horostop“ i „ZE strip“. Riječ je o kratkim pričama nekolicine mladih autora poteklih iz Zeničke škole stripa, Biljane Šafaržik, Besira Maglića, Faruka Begića, Zdravka Cvjetkovića između ostalih... Za znanstveno-fantastičnu avanturu u izdavaštvu odlučio se i Ante Zirdum, koji u Vitezu objavljuje dvije zbirke znanstveno-fantastičnih priča „Jahači svjetlosti“ i „Brončani

152 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

mač“, obje 1996. Nakon duge pauze napućene pseudo-historijskim naslovima objavljuje Radman’s Syndrome 2007., Izgubljene zvijezde 2008., Elkastrandin kompleks 2008. Zastupljen je u nekoliko hrvatskih i bosanskohercegovačkih antologija i više zbornika. Prevođen je na makedonski jezik. Mostarac Veselin Gatalo svoj je SF prvijenac objavio u Hrvatskoj… “Caffe Oxigen” (Naklada ZORRO)  je priča koja donekle podsjeća na “Vodič kroz galaksiju za autostopere”, ali samo kada je riječ o polaznoj ideji… Gatalov parodijski otklon je više domaći, ako tako možemo reći… Autor, također, nije sklon ispisivanju avanturističke priče, već prije autoraspravi o našem društvu, manje-više na tragu antiutopijskog ispisa… Postkataklizmični roman “Geto” (IK AGM), u drugom izdanju “Vuk”  “Šahinpašić” izrastao je iz njegove kratke priče objavljene prvotno u “Prometeju”… Ovdje je već kudikamo lakše prepoznati balkanski društveni kontekst u doba konkflikta, te ovaj SF roman moramo smatrati angažiranim… Da ne zaboravimo, prvi bh. roman epske fantastike „Nedovršeni svijet“, također je objavljen u Zenici, u dva izdanja, kod dva nakladnika, 2002. i 2006. Neobičan fantasy objavljuje u vlastitoj produkciji sarajevska slikarica Ana Dominik Rodić, „Oštrica vulkanskog stakla“, 2012. Iako je autoričin koncept zanimljiv, jer svi su stanovnici njena svijeta pod maskama, ova knjiga pati od silnih boljki – najveća je svakako jednostavna činjenica da je nitko nije uredio, lektorirao, itd. Pisac za djecu Fahrudin Kučuk objavljuje 2006. znanstveno-fantastični roman za djecu „Čudni gosti“. I ne zaustavlja se na tom pothvatu. Nekoliko godina potom u izdanju IK Šahinpašić iz Sarajeva objavljuje roman epske fantastike, „Otmica kralja“, prvi u planiranoj trilogiji „Mračno kraljevstvo“.   NOVA GENERACIJA Mnogo više naših literata djeluje u egzilu no u Bosni i Hercegovini. Ponešto je krivica do minulog rata, ponešto do ekonomske krize. Tek, nekoliki od njih istakli su se kao autori koji, u najmanju, ruku obećavaju. Adrijan Sarajlija objavljuje kratke priče uglavnom na blogovima, ali i u Emitoru i webzinu Helly Cherry. Zastupljen je u zbirkama “Beli šum” (2008), “Gradske priče 3 - Fantastika” (2008) i “Gradske priče 4 - Vodenica” (2009).  Njegova prva knjiga “Manufaktura” iz 2010.   (objavila IK Tardis) objedinjuje raznorodne priče zbrajane u prethodnih pet godina. No, kvalitete na manjka, tim prije što Sarajlija u pisanju naginje postmoderni. Njegov prvi roman “Ogledalo za vampire” iz 2012.  pokazuje njegovu glavnu kvalitetu, sposobnost da i u takvim, olinjalim temama iskaže nešto novo, te na sasvim neuobičajen način. Darko Tuševljaković, rodom iz Zenice, objavljuje priče od 2002. u raznim zbirkama  Buntovna proza,  Najkaće priče 2003.,  Najkraće priče 2004.,  Donja strana priče (I mjesto na konkursu),  Gradske priče 3 - Fantastika,  Rukopisi (poezija)) i časopisima  Znak sagite  (I. mjesto na konkursu za kratku priču),  Politikin zabavnik,  Naš trag,  Emitor. Preveo nekoliko knjiga, od kojih je posljednja roman  Vitez  Džina Vulfa.  2004. godine dobio je nagradu ‘Lazar Komarčić’ za novelu Uspon planinom pogrešnih postupaka.  Dinko Osmančević kratke priče objavljuje u časopisima Galaksija, Faros, Orbis, Grad, te web fanzinima SF Vektor i Helly Cherry. Njegova kratka priča “Povratak vođe” progla-

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 153

šena je za najbolju znanstveno-fantastičnu priču objavljenu u  Galaksiji  2000. godine. S bratom Zlatkom priređivao tekstova o astronautici i znanstvenoj fantastici u časopisu Novi prelom (Banjaluka). Vedrana Čačić, rođena u Sarajevu, piše haiku poeziju, kratke priče i aforizme. Priče je objavljivala na vebzinu “Helly Cherry”, u zbirkama “Mamihlapinatapei” (1998.), “Alisa u zemlji priča” (2006.), “Najkraće priče 2006” (2007.); aforizme objavljivala u zbirkama “Kad ja tamo a ono međutim” (1995.), “Aforizmi i aforističari 7” (2007.). Osvojila prvu nagradu na “Art-Anima” konkursu za kratku priču do deset riječi i treću nagradu na konkursu “357 -Trenutak inspiracije” za crticu do tri riječi. Sarajevski informatički magazin „Info“ unazad deset godina objavljuje redovno podlistak posvećen znanstvenoj fantastici, tri do pet strana... riječ je o prikazima knjiga, filmova i pričama domaćih autora. Nažalost, Sarajlije nisu uspjele otići korak dalje, neophodni, te objaviti makar panoramu najboljih priča iz Infa, usprkos dobroj volji glodura Gorana Milića i Dragiše Mareka, urednika podlistka, ujedno i autora nekoliko znanstveno-fantastičnih priča.  I to bi bilo sve... Mršava bosanskohercegovačka SF&F scena mogla bi se nekako rastegnuti u domeni granične fantastike, pa da iskopamo još ponekog autora, ali ne smatram da za tim ima potrebe... Zapravo, nekolicina autora koji se fantastičnom prozom bave znali su svojevremeno napisati i čistokrvnu znan-fan priču. Pošto oni uvažavaju razlike, nema razloga da i mi slično ne učinimo. Nekako smo propustili glavnu znan-fan kompoziciju sredinom prošlog stoljeća te nam je zapalo ponešto zapisati u suton podžanra, vrijeme kada zamire i diljem svijeta potisnut tehnološkim čudima i znanstvenim otkrićima. Tako je to... no, ne treba se žaliti zbog pretjecanja znanosti... konačno, valjda će se netko dosjetiti da mašta prethodi stvarnosti...

154 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Fabijan LOVRIĆ

Slike emocionalnog svijeta
Kolarić Dumić, Ljubica: Vijenac od čekanja. Ur. Ljubomir Stefanović. RINAZ – Riječki nakladni zavod d.o.o. Rijeka, 2012.
U Predgovoru ovoj knjizi Igor Žic piše kako se radi o vrlo ambicioznoj i dobro promišljenoj zbirci poezije: „Oduševila me je poezijom u prozi 13 redaka o boli, koju sam objavio u Književnoj Rijeci (2/2012.), a koja je prvotno bila ciklus u ovoj zbirci. Mislim da je 13 redaka o boli sjajan prolog Vijenca od čekanja, jer dobro predstavlja autoricu čitatelju koji je ne poznaje...“. Krenimo za tragom! 1. Prvi dojmovi u već najavljenoj prozi 13 redaka o boli autobiografski je događaj, životni slijed u kojem se našla autorica kao studentica. Zanimljivosti iz podstanarskog života imaju svoj tegobni, ali i poetski pristup književnosti. Ono što jest tegobno uvjeti su života, određena socijalna slika prostora u kojem se živi i koji studenti prihvate zbog vječite nestašice novca, a poetski dio je mladost koja sve prevladava s određenom lakoćom: „Prve dvije godine gimnazije podstanarsku sam sobicu dijelila s kolegicom iz razreda. Učila je na glas, a ja pred otvorenom knjigom sanjarila kao da sam tom nejasnom željom pokušavala zaboraviti glad, koja me sve više mučila. Jednoga dana kolegica se bez objašnjenja preselila kod svoje kume. Odmah poslije mature udala se za njezina brata, a ja mislila da je i njoj kao meni, dosadio svakodnevni čaj naše, inače, dobre gazdarice.“1 Književno-teorijski gledano, ovakav kratak način pisanja, s neočekivanim završetkom, najbliži je crtici kao književnoj vrsti, a tu je autorica ostvarila zavidan umjetnički, idejnoestetski ugođaj. To, što je prepoznatljivo kao autobiografsko, pridonosi vjerovanju kako je iza autorice bogato životno iskustvo o kojemu se može pisati, govoriti, i načinom književnoga jezika, posloživši i poštujući određena mjerila poretka riječi u rečenici (sintaksa). Kratka priča je jezgrovita, protočna i efektno završena, ali posebno plijeni životno iskustvo i duboko proživljeni događaji. Dvije kulture istoga naroda ovise i o podneblju. Učiteljica, naviknuta na dobrosusjedske odnose gdje su susjedi bliski, rođački susretljivi, ne nalazi u drugoj sredini. Njezino razočarenje je potpuno, razumljivo: „I ovdje berba.
1  Ljubica Kolarić Dumić: Vijenac od čekanja, str. 9.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 155

Upitam gazdaricu mogu li dobiti malo grožđa. – Možeš kupiti, odgovori mi kratko. Dobro smo se slagale, a zvala me: ti, učiteljice! Koliko košta jedan grozd? Platim i pojedem sa suzama. Cijenu sam odavno zaboravila. Grozd na zadrhtaloj ruci još uvijek vidim.“2 Lirski elementi su posebna vrijednost ove autorice, istančani, duboko prožeti uljudbenim odnosima, a duboka sjeta preselila je lik majke u samo srce. Ovdje je ljubav kćerke i majke dosegla vrhunac umjetničke kreacije i da autorica nije napisala ništa osim ove priče (crtice), morala bi imati značajno mjesto u cjelokupnoj hrvatskoj književnosti. Ova sudbina ne samo što je osobno proživljena nego je postala prihvatljiva čitatelju kao univerzalna vrijednost: „Onda je morala otići. Odlučimo da sutra putuje. Nespremne za rastanak, odemo na autobusni kolodvor. Autobus dođe i ode. Nas dvije zagrljene krenemo nazad. Tako nekoliko dana. Od sobice do kolodvora. Od kolodvora do sobice. Uplakane i čvrsto stisnute jedna uz drugu. Navečer se oprostimo i kažemo da tako mora biti. Ništa drugo. Suze bi ionako zagušile svaku riječ. Bila je to moja najtoplija zima. A kad je majka uskoro zauvijek otišla, samo se preselila u moje srce. Da se više ne moramo rastajati.“3 2. Drugi ciklus je pod naslovom U očima onih koji čekaju. Ciklus je to ljubavnih pjesama zaogrnutih čežnjom, bolom zbog nerazumijevanja, neko čekanje koje traži odgovor, a ne uspijeva ga pronaći na mnogobrojna pitanja koja se opasno gomilaju: „Jesi li misao ili samo sjena. / Ili si proljetni vjetar, / Nemiran i razigran. / Možda si samo snježna pahulja / Sljubljena sa suzom na trepavici,“4 (Hodajući pored tebe, str. 15. - 16.). Neke pjesme su plod davnih, osnovnoškolskih nakupina koje neizbrisivo zrače i temom i ritmom, pa pod tim utjecajem, iako prepoznatljivim, imaju novu dušu i novu odoru za poći u začudan svijet pjesništva. Jedna od takvih pjesama, koja se može pripisati utjecaju Balade iz predgrađa: „I nema ga sutra, ni preksutra ne, / i vele da bolestan leži, / i nema ga mjesec, / i nema ga dva, / i zima je već, i sniježi...“, pjesma je Još uvijek te čekam, u kojoj se osjeća pjesnički genij Cesarićev: „Dugo te nema, / Ni jučer nisi došao, / Ni prošle jeseni / Kad je kiša isto ovako padala.“(str. 17.). Socijalna slikovnost Cesarićeva nalazi utjecaj u ljubavnoj pjesmi autorice čijoj se bliskosti nisam mogao oduprijeti. Naravno, dobro je imati uzor kao što je najveći lirik hrvatske književnosti prošloga stoljeća, čiji utjecaj i ljepota stihova ostaje vječno u našim čulima. Ljubavna čežnja je prožeta bolom u pjesmama ovog ciklusa: „Zauvijek sam ostavila / Isprepletene ruke / Među proljetnim vrbama,“(str. 23.) i danima mladosti koji su sobom odnijeli ljubav u koju se toliko vjerovalo, kojoj je podložnost svih sila prijemčiva i koja obećava, a onda životni tokovi odnesu sva htijenja u kovitlacu svojih potreba. Autorica je nesumnjivi lirski tip pjesnikinje. Pronalazi nježnu ljepotu razumijevanja u odnosima dvoje ljudi, pjevajući o osjećanjima kroz koje tek slika događaje. Osjećanja su ono što je vodi kroz pjesnički svijet, a tu je zasigurno imalo udjela i njezino profesionalno opredjeljenje učiteljice. Tek željom da bude svoja, pošla je u drugi kraj Lijepe naše i otuđila se od razumijevanja koje je prihvatila kao usud, dok su za nju samu, u njezinoj prostodušnosti, svi ostali bili dobri. Za dobrotu u sebi, koja naprosto zrači iz ove knjige, ona se odlučuje moliti.
2  Isto, str. 10. 3  Isto, str. 11. 4  Isto, str. 16.

156 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

3. Pod naslovom Moje molitve autorica započinje treći ciklus ljubavnih pjesama i opet, prvom pjesmom, Ti koji sve znaš5, podsjeća na pjevanje Vesne Parun u pjesmi Ti koja imaš ruke nevinije od mojih … Ovdje neću komparativno navesti poznate stihove Vesne Parun, ali se nisam mogao oteti dalekom zvonu stihova koje generacije pamte. Autorica pjeva: „Budi milostiv mojim noćima / U satima koji sporo prolaze, / Obasjaj tamu / Da me više ne plaši. / Budi milosrdan mojim / Čežnjama,“. Tematski okvir i ritmičnost su neusporedivi, jer se kod Parun radi o obraćanju ženi koju pjesnikinja moli da bude blaga njegovom snu…, a kod autorice se odnos molitveno pretače milosti Njegovoj. Navedene usporedbe su samo potvrda koliko je Kolarić Dumić uronjena u čistu ljepotu stvaranja, u jednostavnost iz koje su mnogi suvremeni pjesnici antimoderne otišli, odrekli se tradicije i počesto se izgubili u kompliciranim izrazima rječničkoga šarenila u kojemu nisu pronašli valjano uporište. Ona to ne želi, i dobro je što to ne čini. Neke tradicije su vječne, prospavane u ljepoti stvaranja. Taj put ona slijedi i taj put slijediti treba, a zvon daleke ljepote što nas podsjeća na sklad nečijih stihova, neka bude glazba na čijem putu izgrađuje svoju skladbu, što i čini: „Umnožene Tvoje talente / I svoje srce uzeh, / Stavih sve u naramak / Da ih odnesem čovjeku, / Jer dijeleći što smo dobili, / Udvostručeno primamo.“(str. 28.). Ovdje je vidljivo i vjerničko iskustvo, jer se jasno prepoznaju biblijski motivi u zadnja dva navedena stiha. Psihološki utjecaj samoće oslikan je u pjesmi Običan razgovor: „Ne spavam, / Noć je duga i plaši me / Njezina tama, / I osama, / Stalna pratilja mojih noći.“ (str. 31.). Naravno da je i kod ovih pjesma, pisanih u prvom licu, prepoznatljiv autobiografski doživljajni svijet, iako je jasno kako se može pjevati i o drugom i drukčijem rabeći vlastita osjećanja kao osnovu na kojoj se izgrađuje pjesnički senzibilitet. Pjesnikinja iz takvoga stanja izlazi s dubokom vjerom kako je sve volja Njegova, u molitvi pronalazi mir, molitvom razgovara, kroz molitvu ima sugovornika, jednog jedinog koji je razumije, a to je Bog, to je volja Njegova: „Korake ćeš moje razvezati / Da Tvojim putom, / Samo u strahu pred Tobom, / Hodim slobodna.“(str. 35.). Takvom neposrednošću autorica plijeni čitatelja, podastire ljepotu pjesničkoga umijeća kao dokaz svog života koje zasigurno univerzum nekoga, ili svakoga tko se prepozna u njemu: „Daleka moja sestrice, / I moje molitve, / Za one koji me otjeraše / Sa svojih vrata, / U vijenac od čekanja / Spleti.“(str. 38.). 4. Mati je najdraže biće pjesnikinji, što je potvrdila i početnim crticama, proznim zabilješkama, toplim i prepoznatljivim kakve ispisuje samo velika ljubav kćerke spram majke. I ovdje, u ovom ciklusu Ta velika mati, piše o odnosima i ljubavi, čiste majčinske kao simbolom koji nosi i oplemenjuje kroz život: „Vidim Te na svakoj stazi / Po kojoj si me za ruku vodila, / S košaricom punom grožđa / Čijim si me slastima, / Uvijek gladnu nahranila.“6 Lagano, socijalna slika mladosti dolazi do izražaja, a glavni nositelj dobrote je majka, ona je junakinja, heroina, ona je ljepota, toplina, ona zna čuti i ne čuti kada to nije potrebno, ona jedino zna i može voljeti majčinskom ljubavi: „Postoji li kazna za prvi plač / I može li majka kao nagradu / Za sebedarje / Toliko boli dobiti?“7
5  Isto, str. 27. 6  Isto: Tvoje ruke, str. 41. 7  Isto: Trnova kruna, str. 44.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 157

Motivi sela, motivi djetinjstva i odrastanja ostavili su trajan trag, a u tom tragu je majka obavijena ljepotom koju zaslužuje, radišna i mudra. Mladost nije razumjela trenutak govora, ali godine zrenja čine sjećanja bliskijim, izranjaju detalji, antropološke značajke, folkloristički i tradicijski detalji: „Bijelu mi haljinu spremaš, / Vjenčić od jasmina / Koji si toliko voljela, / U kosu mi uplićeš / S grančicom sitnog ružmarina.“8 Svi ti rastanci, izražajno topli, ljudski, preplavljeni osjećajima, ostavljali su vidljivoga traga na dušama majke i kćerke. Tu bol su znale trpjeti kako ne bi otkrile slabost koja je divljala u njima, slabost zbog rastanka koji se morao dogoditi, koji se događao iz potrebe. Kada je promatrala s distance, autorica se pita: „Kao da nam suza nije bilo dosta. / Zalile smo čitavo dvorište / I sitno cvijeće među ciglama.“9 Ovu bol može razumjeti samo onaj koji je prošao isto ili slično, onaj kome suza nije daleko, onaj koji zna što je ljubav bez primisli o interesu nego se rodila da bi svjedočila. 5. Priznanje nije zbog grijeha, priznanje je zbog naplavine događaja koji utječu na karakter osobe, na promjene, na razumijevanje svijeta oko sebe u kojemu se traži sloboda. Zasigurno se pitamo ima li slobode u onome što nas usmjerava tamo gdje moramo ići? Čemu sladunjavi govori onih koji slobodu koriste kako bi gospodarili? Sloboda je raditi i živjeti iz zadovoljstva koje ostvariš svojim radom ne remeteći odnose drugima, ali može li se to? Je li moguće živjeti a nekome ne smetati samo zato što i on želi raditi isto? Kako posložiti odnose da svi budemo zadovoljni? U takvom košmaru autorica se pita o takvim odnosima U smiraj dana?10 I ovdje je neizmjerna ljubav spram majke ovladala osjećanjima autorice. Priznaje kako je griješila, ali zna kako majka nikada ne pripisuje grijehe djeci, ma kakvi oni bili. Prolaznost života čini svoje i ona se obraća mrtvoj majci, uspostavlja emocionalni odnos svojih doživljaja s idejom da se obrati, da kaže, da zamoli: „Na kraju moga puta / Još bih te htjela zamoliti... / Ali za koji oprost, / Majko, / Što bih morala učiniti / Da mi ti / U grijeh upišeš?“11 Nitko se nije uspio skriti od sebe samoga! Poraziti samoću može samo onaj koji krajnje umoran zaspi, ali ga slike prošlosti, slike emocionalnoga svijeta, sustižu budnog i opet se nema gdje od povratka informacija koje dolaze na neprekidnoj vrpci svijesti: „U san mi dođu slike / Davno zaboravljene, / Potisnute u najdublje kutove / Sjećanja. / Svake mi se večeri vrate, / I kao meka prostirka / Spuste se uz moje tijelo, / Kao otpalo lišće jeseni / Pred noge umornih prolaznika.“12 6. Prolaznost je metamorfoza koja je najpravednija sudbina živih organizama. Poneki život podnose tisućama godina, poneki otpočnu i završe u istom danu, ali svi nose energiju kojom bi željeli dokazati postojanje Iza podignutih zidova.13 Zidovi nisu fizički, oni su sveprisutni, oni su gospodari prostora slobode: „Svuda oko mene zidovi. / Podignuti
8  Isto: Dok si me spremala za put, str. 48. 9  Isto: Svaki je rastanak bio isti, str. 51. 10  Isto: naslov petoga ciklusa, str. 55. 11  Isto: Na kraju puta, str. 59. 12  Isto: U san mi dođu slike, str. 63. 13  Isto: naslov šestoga ciklusa, str. 67.

158 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

od cigle i kamena, / Od grijeha i krivnje, / Od ljubavi i čežnje, / Građeni mržnjom, / Krvlju posuti, / Visoki.“14 Moćnima trebaju zidovi kako bi gospodarili, zatvaraju nas u gradove, određuju nam pravila, govore nam o ljepoti, govore nam o svemu što znamo i što ne znamo, samo da bi nas zbunili, samo da bi od nas dobili poslušnike koji se ne snalaze u kaosu koji oni namjerno stvaraju kako bi nas uplašili od neizvjesnosti, a mi: „Kopamo golim rukama / Dok nam krv ne poteče / Kao voda potokom, / Ne bi li načinili i najsitniji / Otvor. / Toliko malen / Da u njega stane samo naša / Zjenica, / Da kroz njega prođe / Naš očajnički krik, / Da se u ljubavnu pjesmu / Pretvori.“15 Različite opservacije o zidu završava pjesmom Zid, upravo prekoračivši sve zidove koji ju sputavaju kako bi sprala tjeskobu, kako bi na trenutak bila slobodna u onome što oslobađa. 7. Posljednji ciklus ove knjige, kompilacije proznih i pjesničkih ostvaraja, Iz progonstva, bilježe ratne sukobe i stradanja, strepnje i nade: „Otvorili su vrata naših dvorišta / I namrgođenih lica, / Na kojima je bila ispisana / Sva njihova mržnja / I vlast, / Koju krvnici lako prisvoje, / Zapovjediše da moramo otići.“16 Svi oni koji su odlazili, pa i dragovoljno, ponijeli su u sebi bol zavičaja koji se umivao suzama nevjerice. Zavičaj nikada ne vjeruje da postupa loše i da se mora otići, a mora, ne zbog zavičaja, nego zbog ljudi, zbog odnosa subrata čovjeka koji se raščovječi nesvakidašnjom brzinom i umjesto riječi uzme govor oružja. Nema onoga koji se nije zapitao: stanuje li zlo u svakome od nas? Autorica veoma suvislo, bez mržnje, govori o fenomenu odnosa u ratnim sukobima pokušavajući pronaći razlog i postaviti ga na mjesto koje mu odgovara: „Pod kamenim spomenicima / Ili ispod drvena križa, / Koji s vremenom istrune / Naši su predci / Stoljećima mirno počivali. / Čuvara nije bilo, / Samo raspelo na ulazu / U groblje, / Znak da ovdje vlada mir.“17 Neka vlada mir u životu i pjesmama Ljubice Kolarić Dumić i ova ljubav koju podari književnosti u svojim uradcima. 8. Na kraju, poslužit ću se riječima prof. dr. sc. Leopoldine Veronike Banaš (pokojne, 2012.), koja govori o uspješnoj zbirci pjesama ove autorice: „U pristupu zbirci VIJENAC OD ČEKANJA, polazeći od tekstologije, tj. od grafostrukture (prvog sloja teksta), ugodno smo, štoviše radosno, iznenađeni pred autoričinom novom formativnom kreacijom pjesničkog izričaja i sadržaja. Zapažamo, umjesto ranijih neujednačenih strofičnosti, novi poredak odnosa sintagmatskih (horizontalnih) i paradigmatskih (vertikalnih), asocijativnih osi (nizova/stihova), koji tijekom čitanja – doživljajnospoznajnog procesa – tj. u semantostrukturi (drugog sloja teksta) ostvaruju prožimanje, konotiranje (prijelaz u estetski kod), gradeći umjetnički bitak ili svijet umjetničkog djela.

14  Isto: Svuda oko mene zidovi, str. 69. 15  Isto: S tragom krvi na rukama, str. 73. 16  Isto: Smrt je odasvud vrebala, str. 84. 17  Isto: Na ulazu samo raspelo, str. 88.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 159

Svijet umjetničkog djela, koji nastaje i obitava u duhovnoj sferi, prema Gastonu Bachelardu, ima svoj prostor i vrijeme – trajanje, zadržavanje, doživljavanje prirodne, estetske, duhovne ljepote, vrijeme nadanja, čekanja, iščekivanja ispunjenja čežnje, drage blizine, ljubavi… izlazak iz tjeskobe, osamljenosti, boli… Sukladno poetskom izričaju ovoga pjesmotvora, autorica je i naslovila zbirku VIJENAC OD ČEKANJA (Vijenac spleten od čekanja). Zbirka sadrži pedeset i četiri pjesme i osam lirskih proza, objedinjenih u sedam ciklusa: U očima onih koji čekaju, Moje molitve, Mojoj majci, U smiraj dana, Iza podignutih zidova, Pozvani smo prema svjetlu i 13 redaka o boli (lirska proza).18 9. Analizirajući pjesnički doživljaj i idejno-estetska postignuća ove autorice, moram naglasiti jednostavnost pjesničkoga, jezičnoga izričaja i odabira tema koje u sebi nose dublje semiotičke značajke, a koje zadovoljavaju potrebu meta-jezika kojim se uspješno služi ova autorica, a što su opet, na sebi svojstven način, ustvrdili Leopoldina Veronika Banaš i Igor Žic. Ovaj pjesnički svijet je u sferi tolerancije i razumijevanja, ali i negodovanja, tihog i bolnog zbog onoga što čovjek čini izvan volje Njegove i izvan kontrole uljudbenih odnosa. Otuda proizlazi i sva bol koju u sebi nosi autorica i kao čovjek i kao pjesnikinja. Sve zajedno je u domeni književnih granica koje zadovoljavaju i ističu liričnost ove autorice, što nakon više objavljenih knjiga ne posustaje, nego svoj svijet bogati i proširuje novim spoznajama i novim uradcima. A to veseli. Podijelimo to veselje njezinog uspjeha kako bismo priznali ljepotu koju nam je podarila. Knin, 20. siječnja 2013. Nedjelja, 23: 56 sati.

18  Isto: str. 103.

160 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Ivan SIVRIĆ Mostar

Vae victis1
Šarac, Ivica, Kultura selektivnog sjećanja, Hrvati Hercegovine i Nezavisna Država Hrvatska, Od proklamacije NDH do talijanske reokupacije (travanj-rujan 1941.), Crkva na kamenu 2012. 383 str. 23 cm
Pred sam kraj 2012. godine iz tiska je izašla knjiga profesora na Filozofskom fakultetu Sveučilištu u Mostaru dr. sc. Ivice Šarca. U sklopu predbožićnih dana promovirana je u čitlučkom hotelu uz nazočnost brojnih znatiželjnih posjetitelja. Promocija je intenzivno najavljivana preko lokalnih medija, a upućen je i pristojan broj pozivnica. Promotori su bili prof. dr. sc. Božo Goluža i dr. sc. Robert Jolić, recenzenti knjige, te prof. dr. sc. Ivo Banac kao gost. Ovih dana promovirana je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru; promotori su isti, s napomenom, umjesto prof. dr. sc. Banca promotor je bio prof. dr. sc. Ivo Lučić. Knjiga je jedinstvena, kritike vrlo pozitivne i interes veliki. Pročitah je i evo nekih mojih zapažanja. Knjiga je podijeljena na tri glavna dijela: Prvi dio nosi naslov „Proljeće“, drugi dio „Ljeto“, a treći dio „Katolička crkva u Hercegovini u proljeće 1941.“ Pored glavnih dijelova knjige tu su „Uvodna promišljanja“ koja su strukturirana u tri oslonca, i to: „Prošlost, granice, identitet i stereotipi“, zatim „Zapadna“ i „Istočna“ Hercego vina ili zašto je zemljopis prerastao u ideologiju“, te „1941.“ i problemi u pristupu“. Poslije glavnih tekstova su „Završna promišljanja“ dana ukratko. Na samom kraju knjige je „Dodatak“ u kojemu se na pedesetak stranica donose različiti preslici dokumenata, izvješća, dopisa, brzojava itd. uglavnom iz razdoblja 1941. koji su poslužili kao izvori. Tu je svakako najzanimljiviji „Popis izbjeglih ustaša u Italiji“, sačinjen 1937. u talijanskom Ministarstvu unutarnjih poslova. Pored toga navedeni su objavljeni i neobjavljeni izvori, periodika te također obilna literatura (150 naslova, što knjiga, zbornika i članaka u časopisima). Sabrati se može 744 podložne bilješke (katkada vrlo opširne) kao nastojanje da se određeni podatak potkrijepi njegovim podrijetlom u nekom objavljenom ili neobjavljenom izvoru ili pak da se dade dodatno potrebno objašnjenje, curiculum vitae značajnijih osoba i sl. Uz to je još priložen Popis imena. I doista, kako i sam autor na početku „Uvodnih razmatranja“ naglašava kako mu nije svejedno izlaziti u javnost s temom koja može nekoga povrijediti, uznemiriti ili (čak) raz1  Jao pobijeđenima (izreka galskoga osvajača Rima, 390. pr. Kr.)

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 161

ljutiti, tako se i autor ovih zapažanja, ne bez opreza, prihvaća prikazivanja ove knjige. Pri tome će se voditi načelom: nikad ne proizvoditi protivnike i neprijatelje, i ne će se rukovoditi drugim načelom da veliki trud treba uvijek hvaliti, kako je inače običaj na domaćim promocijama. Naravno, knjiga daje mnogo rezultata koje treba cijeniti, ali kako pisanje prikaza (ne ću reći ocjene ili recenzije) ne znači samo pisanje pohvala autoru da bi ga to tapšanje dodatno ohrabrilo na bavljenje teškim temama, nego je red izreći i koju zamjerku, naravno, ako je opravdana. Isticanje samo hvale za određenu osobu ili djelo primjereno je za umrle (o mrtvima sve najbolje), a budući da autor objavljuje istom prvu svoju knjigu, čini se korisnim i malo „prodrmati“ njegovu argumentaciju. Zato se nema unaprijed zadana zadaća da ga se po svaku cijenu hvali (nije mrtav), a ni nužno napada (jer je živ). Pokušat će se s kritičkim nabojem kojemu bi svrha bila kreativan rezultat, što bi se opet moglo razviti u neki drugi koristan prostor. Pitanje kompetencije autora prikaza koji se usuđuje govoriti o prosudbama ljudi koji su stekli legitimitet svojim radom i statusom (recenzenti su prof. dr. sc., dr. sc. a treći i četvrti promotori su s titulom prof. dr. sc., a njegova malenost nema tako visoki status) otklanja vodeći se Descartesovom maksimom kako je zdrav razum nešto što je najbolje podijeljeno na svijetu, jer svatko misli da ga ima dovoljno, a pomoći će se i Novakovom (Slobodan) sentencijom „Onaj tko zna da je svijet stariji i da će trajati više cijeni drvosječu koji kaže: „Da mi je znati što je lično grom!“, nego sveučilišnog profesora koji izjavljuje da za njega u svijetu elektriciteta nema više tajne“. Od autora knjige se očekuje kritičko istraživanje, zapravo da će misliti na način koji najbolje određuje kvalitetu ili vrijednost postupka koji će odrediti rezultate istraživanja. U tom smislu očekivati je da će takav pristup preferirati načelo kako se misli, a ne što se misli. Takva će metoda u slijedu lako nastavljati s „kreativnim mišljenjem“ kojim se stvaraju nove ideje, novi načini činjenja pa čak i novi pogled na sam predmet istraživanja.2 No, ta teška zadaća koju autor ovoga prikaza i sebi zadaje ima, dakako, i svoja ograničenja, gotovo ista kao i ona koja je susreo i sam autor knjige. Pa pođimo redom: Sam (glavni) naslov svojim esejističkim karakterom ne upućuje na znanstvenu osnovu niti potku. Stvar se pokušala spasiti podnaslovima. Zašto je naslov ostao u tom obliku, nije lako dokučiti. Pretpostaviti je kako je autor iz opreza da ne će biti dovoljno objektivan potražio odstupnicu u književnom ili žanrovskom polju, koje je, kako god okreneš, bitno fikcionalno. No prof. Šarac se, međutim, nije odrekao svoga znanstvenog certifikata te je s podnaslovom dodao pobliža objašnjenja cilja njegova istraživanja. Time se fokusirao na predmet, precizno ograničen vremenski i prostorno. Dosljedno metodološkom zadatku, odnosno vlastitoj kompetenciji, on će se u svim dijelovima knjige držati znanstvenog pristupa, onim protokolom kojim je i postigao svoj znanstveni certifikat. Držat će se ustaljene prakse povjesničara da uglavnom pišu o ratovima, progonima, ubijanjima i drugim vidovima nasilja. Ovdje odmah
2  Kreativno mišljenje je prema nekim autorima svježe, razumljivo, prkosno, inovativno, zbog čega izaziva čuđenje (Lipman, M.). Spomenimo da se taj niz (kritičko, kreativno) nastavlja tzv. skrbnim mišljenjem, kao aspektom (mišljenja) višeg reda u kojemu se obraća pozornost na bitno, donosi kognitivni sud o prikladnosti i opravdanju, iskazuje skrb za druge, te razmišlja o onome što jest i što treba biti. To skrbno mišljenje Lipman opisuje ovako: „Onako kako se u skladbi misli zvukom, tako se u pisanju misli jezikom, a u slikanju bojom tako se i skrbnim mišljenjem misli vrijednostima.“

162 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

spomenimo kako ukupni život neke društvene skupine podrazumijeva još poštogod od njezina identiteta, kao što su duhovni život, kultura, vjera, ekonomija, prosvjeta, riječju, ukupnu organizaciju društvenog života zajednice ma koliko ta zajednica bila čvrsta ili labava. Čitajući povijesne knjige i prateći motive njihovih pisaca, vidimo kako se vode načelom (većina njih) da ih ne zanima „je li nešto negativno, već kako je i zašto postalo negativno“ i u tome svedu predmet (temu) na ono što prema njihovu mišljenju definira sve događaje („Rat je otac svemu“?!). Poslije takvih „istraživanja“ stvori se slika da su onodobni ljudi samo ratovali… od jutra do sjutra. Pa tako i u ovoj knjizi se govori o Hrvatima Hercegovine i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u tom „svjetlu“, te je ostalo nejasno je li se u ta tri-četiri mjeseca događalo još išta što Hrvatima iz tog prostora čini njihov identitet. Je li naš autor popustio pred takvom metodologijom, pa se pretjerano „povijesno ustručavao“? Pokušajmo to istražiti sine ira et studio. Autor knjige je nastojao komparativnom metodom, stavljajući naglasak na izvorne dokumente objektivno sagledati punu istinu o hercegovačkoj zbilji 1941. godine. Naravno da nije lako ići kroz labirinte ideološki intoniranih ocjena, jednostranih prikaza i kojekakvih nepouzdanih sjećanja koja su u „domaćoj“ historiografiji dominirala sve do devedesetih godina. Čim se spomene taj labirint, s oprezom treba misliti na izvore. Koje je izvore autor rabio da bi došao do koliko toliko objektivnog prikaza prilika u tom proljetno-ljetnom razdoblju 1941. godine. Dakle, korišteni su podatci iz „Neobjavljenih izvora“. Radi se o dokumentima arhiva (s područja Hercegovine, Dubrovnika i Hrvatskog državnog arhiva) i jednoj neobjavljenoj knjizi. „Objavljeni izvori“ su uglavnom dokumenti, dnevnici, knjige, komentari, članci u časopisima. Tu je „Periodika“ i napokon „Literatura“. To su izvori koji su bili autoru dostupni, odnosno na koje se pozivao i na temelju kojih je vršio analizu i sintezu u svome uratku. No pogledajmo malo strukturu tih izvora: Neobjavljenih izvora je 18, iz ustanova iz Hercegovine, odnosno, s područja koje danas percipiramo kao hrvatsko. Tu je i stanovit broj izvora i iz R Hrvatske. Nijedan sa srpskog područja, a ni s muslimanskoga područja. Objavljenih izvora je navedeno 23, četiri su iz beogradskih izdanja, jedno njemačkog, a ostali su s hrvatskih područja. Periodika je sva s hrvatskog područja. Literatura ima 150 jedinica. Od toga su izdanja s hrvatskih područja 77, sa srpskih 45, s muslimanskih 11 i s ostalih 17 naslova. Ovo promotrimo još malo. Izdanja naslova datiraju 73 iz vremena prije 90. godine, a 77 poslije. Gotovo svi naslovi se odnose na počinjene zločine u tom razdoblju, pretežito ustaške. Svi su izvori, manje-više, plod ideoloških intoniranih pogleda ili svjetonazora, osim onih koji su „sa sigurne udaljenosti“ promatrali stvar i donosili zaključke. Ovaj osvrt je stoga što je do sada postojao očit nerazmjer u svim vrstama izvora o predmetnom razdoblju. Naime, hrvatski su autori prije devedesetih godina razmjerno malo pisali o tome, pogotovu rijetko ili nikako sa stajališta lišenog bilo koje ideologije. Ne možemo se oteti dojmu kako neko prohrvatsko istraživanje i pisanje o tome razdoblju bilo neutralizirano ideološkom nepodobnošću autora, ili nemogućnošću pristupa izvorima koji su bili strogo nadzirani od partijskih, policijskih ili vojnih službi. Tako se nedokazano zna da je većina NDH-ovih dokumenata završilo u Beogradu i da nikada nisu bili dostupni nekom neutralnom istraživaču bez obzira na njegovu nacionalnost. Nerazmjer literature objavljene prije demokratskih promjena je očit u korist one koja je ideološki intonirana. U takvoj literaturi primjenjivano je također dosta korektnih me-

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 163

todoloških postupaka u svrhu stvaranja povjerenja u rezultate tih istraživanja. No izvori su se uzimali selektivno, dakle, ono što je išlo u prilog onodobnoj vladajućoj strukturi. Šarac na tome i inzistira, ali opravdano je pitati prisjeća li se u kojoj tiraži su išle naklade tih izdanja (recimo, V. Dedijera) ili koliko je knjiga objavio S. Skoko ili M. Bulajić itd. Jednostavan uvid pokazuje da se jedan onodobni jugoslavenski autor po opsegu, a pogotovu prema nakladi može nositi sa svim hrvatskim (neutralnim) autorima zajedno. To je bitno za stvaranje slike (istine?) o određenim događajima i razdobljima, ulogama i odgovornostima etc. kad je riječ o Hrvatima Hercegovine. To svakako utječe i na sva nova istraživanja jer objavljene knjige, dokumenti (pa uzeti i selektivno), romani, pjesme, memoari itd. postaju izvori koje se nolens volens ne može izbjeći. U vezi s time i u prilog tome valja spomenuti licitiranje brojem žrtava pojedinog nacionalnog korpusa; koliko je stradalo Srba, koliko Hrvata, koliko Muslimana itd. Autor se morao suočiti s golemom masom podataka koji su dolazili iz jugoslavenske historiografije koja često ili uvijek preuveličava broj žrtava, a u opisivanju „zvjerstava ustaša“ nije imala mjere. Tako je autor knjige broj hrvatskih žrtava nastojao prikazati objektivno (navodi se broj koji je najmanji „ponuđen“ od različitih autora), a broj (recimo) srpskih žrtava uglavnom navodi onaj najviši pa onda polemizira o vjerodostojnosti podatka(!). Spominje dr. Šarac i Bleiburg kao primjer zataškavanja stradanja, odnosno činjenja zločina nad Hrvatima, ali to ne pridonosi izmjeni stvorene slike koja je dugi niz godina nametana na raznim poljima tadašnjeg državnog funkcioniranja. Je li se dr. Šarac dovoljno distancirao od sile intonacije te brojne literature (izvora) ili je osjećao empatiju za žrtve drugog naroda, a za žrtve svoga naroda nije mario?3 Kad je riječ o motivima zločina, onda je to posebno poglavlje koje treba raščlaniti. Čitajući izdanja tiskana prije 90-tih, stječe se dojam kako su počinjeni zločini „iz čista mira“, ničim izazvani i da se činjeni zbog zastrašivanja (nagađamo, jer se eksplicitno ne kaže, kako bi novo-uspostavljena vlast mogla funkcionirati). Autor knjige je imao to na umu te je dodao kontekst, ali čini se da je to bilo djelomično i nedovoljno s obzirom na predmet istraživanja koji je precizno ograničen vremenski i prostorno. Vjerojatno to nije ni bilo moguće u ovako definiranom naslovu, ali je mogao dodati one podatke (pored onih koje je spominjao) koji su mu bili nadohvat, kao recimo: Da je „do početka rata g. 1941. osnovano i djelovalo oko 300 četničkih udruženja u BiH… te brojne organizacije sličnog programa…4 (i) samo u Hercegovini, njenom istočnom dijelu, u tom razdoblju bilo (je) nekoliko tisuća izvansudskih ubojstava Muslimana i nekoliko stotina Hrvata…“ (Dizdar/Sobolevski, Prešućeni četnički zločini… Hrvatski institut za povijest i Dom i svijet, Zagreb 1999.). Naravno da ne treba pravdati nikakav zločin motiviran osvetom ili bilo kojim drugim razlogom, niti veličinu zločina mjeriti brojem počinjenih ubojstava, jer zločin je naprosto zločin kojega ne abrogira nikakav
3  Primjera radi, poznata je zgoda s onim hrvatskim povjesničarom koji zna koliko je u ratu stradalo osoba jednog prezimena (Ekmečića 74, svi su Srbi) što se u literaturi spominje više desetina puta, a ne zna koliko je u istom ratu stradalo osoba njegova prezimena (Raguža 495, svi su Hrvati) jer je to objavljeno prvi put istom 2 001. godine i samo jednom. Sliči li to imalo na situaciju (prema priči jednog Travničanina) kako su ustaši u Travniku počinili strašne zločine i pobili preko 250 Srba i pripadnika drugih nacija koji su bili protivnici NDH, a preko 350 poginulih od savezničkog bombardiranja se ne spominje uopće, a kamoli kao zločin, dok u preko 4 000 mrtvih u „oslobađanju“ Travnika nema nikakvog zločina(?!). 4  Treba se prisjetiti da je postojanje neke organizacije već rezultat (nekog djelovanja), a tek onda uvjet za daljnje postupanje. (Vidjeti Lukacs, Georg: „Metodički prilog organizacionom pitanju“ u Povijest i klasna svijest, Naprijed Zagreb 1977.).

164 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

motiv (prevencije, odmazde, sankcije, niti u ime nacije, klase, vjere itd.). Ali poticanje straha od drugog na način da se vrši totalna homogenizacija ljudi srodna običaja, jezika, kulture, podneblja, riječju naroda i njihovo organiziranje u militantne skupine (četnički pokret se osniva u Kraljevini SHS još 1921.5, a ustaški u Jugoslaviji 1931.6), stoji kao ilustracija motiva da se provede nacionalni program ili da se nacija obrani od neprijatelja.7 Podatci iz izvora jugoslavenske historiografije ne upućuju da su zločini bili odgovori na prethodno njima učinjene; mogli bismo napomenuti da „srpska državotvornost“ ipak prethodi „hrvatskoj nedržavotvornosti“, logično, jer je država bila dominantno srpska.8 Tu je još jedan aspekt – vjerodostojnost izvora. Kad je riječ o spomenutoj komparativnoj metodi, onda se mora imati na umu i sljedeće: Da su najpouzdaniji dokazi da je nešto uopće takvo kako se tvrdi da jest – činjenice. Što je povijesna činjenica, o tome je lijepo pisao M. Tuđman i sasvim dovoljno, te to predstavio na znanstvenom skupu u povodu 11. obljetnice stradanja naselja Ravno 1991. godine.9 Usput spomenimo kako su dokumenti također pouzdan dokaz, a među njima primat pripada javnim ispravama, iako i tu može biti određenih nepouzdanosti. O svjedocima kao pouzdanim dokazima je teško govoriti, jer su oni nepouzdani, a takvih je izvora vrlo mnogo. I tu postoji određena gradacija, što će reći da su očevidci u prvom redu, iako sve već znamo za rošomonijade. Slijede posredni svjedoci, a među njih se ubrajaju čak i oni koji „svjedoče“ prema nečijoj priči. Njima pridružimo književnike koji pišu najčešće na temelju dojma. Ovih posljednjih ima najviše među pisanom izvorima. Temeljno pitanje jest što je tu vjerodostojno da bi se na temelju ponuđenog dalo korektno zaključiti, a da to ne bude (postane) predrasuda ili stereotip, nego objektivno prosuđena vrjednota koja može izdržati teret zahtjeva skrbnog mišljenja kojega spomenusmo na početku ovoga prikaza.10
5  Prvo četničko udruženje osnovano je u Beogradu 1921. Dizdar /Sobolevski: Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i BiH, Hrvatski institut za povijest i Dom i svijet, Zagreb 1999. 6  Možda je autor mogao ponešto reći o novačenju hercegovačkih momaka u ustaše tih ratnih godina. Prema neobjavljenim rukopisima A. Vasilja, novačenje je imalo pozitivnih učinaka na ondašnju mladež. Naime, u brojnim i siromašnim hercegovačkim seoskim obiteljima bilo je po nekoliko momaka koji nisu imali nikakve šanse da ostanu na ionako nedovoljnom imanju, nisu imali nikakve izglede da nađu bilo gdje i bilo kakav posao, a o ženidbi nisu mogli ni sanjati. Ustaška je promidžba nudila neku socijalnu sigurnost (stan, hranu, odjeći i neku plaćicu). Mnogi su tada prvi put u životu obukli odijelo, doduše, uniformu. 7  Možda bi se ipak moglo reći kako je „razmjena udaraca tako stara da nema više smisla pitati tko je udario prvi“. 8  Autor ovoga prikaza je sudionik popisa speleoloških objekata (popisivale su se i rudarske jame) na području općine u kojoj je bio vojni obveznik krajem osamdesetih godina prošloga vijeka (u općinskom Štabu TO obavljao je dužnost načelnika za operativno nastavne poslove – treća funkcija po rangu u TO Općine). Obrazlagalo se to pripremama za slučaj napada NATO-a ili snaga Varšavskog pakta, da bi se eventualni zbjeg imao gdje skloniti. Na terenu su seljaci pola u šali, pola sa strepnjom pitali primiče li se opet rat. U daljnjem razgovoru sa starijim seljanima saznali smo da je tako vršen popis jama uoči Drugog svjetskog rata i da je i onda to radila vojska. Tada je jedno od obrazloženja bilo da se ispituju staništa muha u jamama(!). 9  Tuđman, Miroslav: „Obavijest, znanje i razumijevanje povijesnih činjenica ili Kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini“ MOTRIŠTA, Matica hrvatska Mostar, 2002. 10  Napomenimo da se znanstvena djela ne pišu poradi dokazivanja znanstvene metodologije kao ni književna zbog napretka književnih teorija. Tu su čitatelji kojima treba ponuditi prihvatljivu istinu, ponekad i onu bolnu koju ne mogu otkloniti. Pisce ove tematike, međutim, možemo usporediti sa šamanima. Oni zapravo i postaju (nacionalni) šamani. Nije važno što (šamanova) mitologija ne odgovara objektivnoj stvarnosti: čitatelj u nju vjeruje i pripada društvu koje u nju vjeruje, ma koliko ona bila nevjerojatna. Tijekom vremena i sam pisac počne vjerovati u svoju „misiju“. Tako je bivalo s nemalim brojem književnih djela u prošlom sustavu koja su ulazila u školske programe, od osnovne škole pa nadalje.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 165

Koliko je moguća ocjena o, kako je spomenuto na promociji, najvećem dostignuću ovoga djela: da je autor „logičan, nepristran, nenapadan, da neumoljivo lomi ili pak ispituje različite vijesti, sjećanja, kao i povode zbog kojih je netko pisao na svoj način o događajima u Hercegovini 1941. godine“. I dalje: „Uvid u bogatu i raznovrsnu, i u određenoj mjeri ‘dosada nekorištenu izvornu građu’ isključivo znanstvenim pristupom povijesnoj stvarnosti, hrabrim suočavanjem s ideološkim pristupima ratnoj stvarnosti, bez obzira s koje strane dolazili; dosljedno provedenom metodologijom rada… ovo djelo možemo uvrstiti među pokazne radove, uzorke kako treba istraživati, pisati i donositi povijesne sudove i zaključke“. Moramo biti iskreni pa priznati kako se ‘domaća’ znanost nije proslavila razobličavanjem stereotipa i predrasuda; ne samo ovdašnja znanost nego ni ona (nacionalnog i svjetskoga značenja) koja polaže pravo na pouzdaniju vjerodostojnost s obzirom na tradiciju i status. Definitivno smo uvjereni kako sama znanost nije dostatna za otklanjanja zabluda (kao nenamjernih neistina), za osudu laži i podmetanja, ali čini se da može pomoći uspostavi stanovite vrjednote11 koja bi bila temelj nekoga humanog postupanja. Autoru knjige, dakako, ne možemo zamjerati, jer njegova zadaća nije ni bila da konačno riješi ta teška pitanja, jer je, cijenimo, imao cilj dosegnuti istinu o jednom periodu u njezinoj cjelovitosti. On je mogao stvarati prostor za neko drukčije promišljanje koje ne bi stigmatiziralo jedne i ekskulpiralo druge, ne bi jednima nametalo povijesnu krivnju, a drugima pridavalo prava na sve vrste „odgovora“ i tako redom. A ocjenjivači bi i o tome trebali voditi računa.12 Koliko je ovo djelo novum? Ne svakako zbog toga što za autora nema tabu tema i što nema navijačkih strasti („srdžbe i pristranosti“). Ako autor ovoga prikaza ima pravo na svoj dojam, onda želi reći kako ga isti upućuje da se pisac knjige ne uklapa u razne crno-bijele slike toga razdoblja, ali nije prva knjiga koja tumači ključnih šest mjeseci u povijesti Hercegovine u 1941. Kako je već napomenuto, tema je ograničena na ratna zbivanja i ne zahvaća sva područja ovdašnjeg hrvatskog identiteta. Čini se kako je knjiga zapravo odgovor na sliku o Hrvatima Hercegovine stvaranu tijekom minulih desetljeća. U tom pogledu konstatacija da autor ne bježi ni od kojih tema može stajati kao orijentacija za čitanje, ali se ne čini dobrim reperom za pogađanje odlučujućih ciljeva. A što je cilj? Zacijelo nije ponovno nametanje krivnje Hrvatima Hercegovine za zločine koje su onodobni hrvatski delikventi vršili u ime hrvatstva, kao ni bezmjerno uveličavanje tih zločina. Autor je spreman polemizirati s neutemeljenim tvrdnjama i interpretacijama. No dojam koji ostaje poslije čitanja knjige upućuje da je važan cilj bio i to da se još koji puta kaže Hrvatima kako su činili zločine u to vrijeme, i da se napokon suoče s pravom istinom, odnosno prihvate odgovornost13. To i ne bi bilo suviše da već sedamdesetak godina ne traje silna

11  Podsjetimo se da vrjednote ne egzistiraju, nego važe. 12  Vidi bilješku desetu. 13  Nadati se kako se autor nije pokolebao pred piscem „Naših talibana“ (SLOBODNA DALMACIJA, Magazin 10.11.2001. str. 30., 40. i 41.) koji traži da Hrvati (i Hercegovine) postave „ogledalo pred lice nacije“, pa da se pokaže što su u ime nacije činili današnji Hrvati i ustaši hercegovački, jer to (tobože) do sada nisu uradili „bojeći se vlastite (povijesne) slike“. Podsjećam autora kako je rečeni pisac zbog uvrjedljivih i neistinitih tvrdnjâ iznesenih u tom članku bio optužen i osuđen na redovitom sudu, doduše uvjetno.

166 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

galama o genocidnosti ovoga naroda, poglavito s hercegovačkog područja. Autorova argumentacija da su u prevratničkome neredu zločine činili divlji ustaši, a da tadašnja redovita vlast nije dovoljno činila da spriječi zločine, a ni u skladu s mogućnostima, malo koga može uvjeriti, a pogotovu ne one kojima između Hrvata i ustaša nužno i uvijek stoji znak jednakosti, pri čemu su ustaši uvijek i nužno zločinci. Vjerodostojni izvori koji dosada nisu korišteni slabašno govore da Hrvati Hercegovine nisu zločinci, jer privilegirana literatura je predugo vremena nametala svoju istinu. Predratna historiografija je imala institucijsku potporu i obilno ju je koristila. Autor knjige što je pred nama nema takvu potporu, ili je barem nismo uočili. Njegov je rad i istraživanje, čini se, plod njegova entuzijazma, savjesti i drugih privatnih poticaja. Stoga, s priličnom bojazni strepimo da se njegova istraživanja ne će nastaviti iz najbanalnijih razloga, recimo, nedostatka sredstava, raznih vrsta ometanja, nemogućnosti objavljivanja i tako redom, a to bi onda bilo porazno ne samo po istraživanje nego i za cjelovitu sliku o tome razdoblju II. svjetskog rata na ovome prostoru. Za sada ne možemo biti zadovoljni jednoobraznom slikom koju smo naslijedili od predratne historiografije, da je to vrijeme bilo samo pusti mrak u kojemu su djelovale samo niske strasti i padale nevine žrtve. Napokon željni smo istraživanja koje ne će kontekst udobne fotelje nametati kao mjeru ponašanja egzistencijalnoj borbi naroda za vlastiti opstanak i samopoštovanje. Također, željeli bismo da ta istraživanja koliko toliko anuliraju golemi učinak negativnih stereotipa, koji su predstavljali strašni teret za ovdašnji puk. Cijenimo da je to bilo veliko breme i za sve one koji su u ime navodnog boljeg društva počinili nesmiljene zločine prema ovom narodu. To još sustavno nije uradila nijedna historiografija iz različitih razloga, a vrijeme neumitno teče i ono o čemu se predugo nije smjelo ništa govoriti, pisati i objavljivati pada u teški zaborav. Je li došlo vrijeme da se težište pozornosti pomakne na neku drugu stranu, ukloni kolebljivost i da se još poneko „pogleda u ogledalu povijesti“? Stoga „Kultura selektivnog sjećanja“ zaslužuje nastavak, ne kao povjesničarska razonoda,kakvih imamo napretek, nego kao ozbiljno istraživanje koje respektira ravnomjerno sve relevantne izvore, koje traži dugotrajan timski rad kompetentnih istraživača14. U tu svrhu u R Hrvatskoj postoje institucije koje se time bave, što nam je drago, ali nas ne ohrabruje izostanak društvene brige na svim razinama vlasti u BiH, upravo o spomenutim događajima, ali i o mnogim drugim znanstvenim područjima, obrazovanju i kulturi. Koliko je poznato, na području Hercegovine nije aktivan nijedan institut koji bi se bavio tom temom, iako interes javnosti, a vidimo i istraživača, nesumnjivo postoji. Nadajmo se da će ova knjiga probuditi uspavanoga službenog znanstveno-domoljubnoga subjekta te da se profesor Šarac (i njegovi budući suradnici) ne će morati oslanjati samo na vlastiti entuzijazam.

14  Dakle, željeli bismo čitati djela autora koji znaju gledati u prošlost i mogu vidjeti budućnost!

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 167

Fabijan LOVRIĆ

Sustavna ravnoteža priče
Sonja Jurić: Proljeće opet dolijeće (knjiga priča za djecu). Urednik: Miro Petrović, ilustracije: Anja Bartulović. Matica hrvatska Čitluk / Matica hrvatska Dubrovnik – Biblioteka Posebna izdanja, knjiga 62., Čitluk-Dubrovnik, 2012.
Profesorica hrvatskoga jezika i književnosti Sonja Jurić (Zagreb, 1973.), ostvaruje svoj puni angažman u humanitarnim akcijama u kojima sudjeluje dugi niz godina, baveći se književnim radom čije umijeće daruje, ovoga puta, štićenicima Majčina sela u Međugorju, a gdje su udomljena djeca bez roditelja. Njihov odgoj i obrazovanje prepušteni su bez roditeljske ljubavi, ali skrbnici nastoje učiniti im dječji svijet što pristupačnijim potrebama društva, odrastanju kojim trebaju potvrditi zrelost i postati valjani čimbenici društvene zajednice. U tom i takvom poslanju, Sonja Jurić i ovu, između ranijih darovanih knjiga, daruje ovoj djeci i njihovim potrebama za što sretnije djetinjstvo. Zato sama autorica na početku knjige ispisuje: „Proljeća nisu samo godišnja doba već buđenja naših osjećaja, misli i uspomena. Proljeća su, također, naši novi pogledi na svijet. Zato ovu knjigu s radošću posvećujem štićenicima Majčinoga sela u Međugorju. Neka nas proljeća uvijek iznova obnavljaju!“ Kao što u prirodi, proljeća se javljaju i u čovjeku, obnavljaju njegovu floru i faunu, obnavljaju procese čineći ga čvršćim, postojanijim, mentalno stabilnijim, protočnijim za nove ideje. Znamo kako je autorica i svoje ranije knjige darovala humanitarnim potrebama, veoma uspješno surađivala sve do realizacije određenoga programa, tako ne sumnjamo da će biti i ovoga puta. 1. Vezujući svoje priče za određene nadnevke, koji su joj se učinili bitnim za kalendarsku godinu, kao što je: početak proljeća, Međunarodni dan šale, Međunarodni dan ljudske solidarnosti, Svjetski dan djece, Svjetski dan učitelja, Svjetski dan ptica selica, Svjetski dan telekomunikacija, Svjetski dan nepušača, Svjetski dan UNICEF-a, Međunarodni dan tolerancije, prvi dan škole, Ivandan, sv. Mihovil, dani berbe grožđa, Svjetski dan prijateljstva, Svjetski dan zaštite životinja, Svjetski dan smijeha, Međunarodni dan obitelji, Svjetski dan obrazovanja, Svjetski dan zaštite šuma, Svjetski dan autizma, završava basnom Usamljeni lav. Većinski navedene, kratke priče, vezane za određene nadnevke, ili tek nekoliko koje su izvan toga okvira, produbljuju vjeru u život, u bolje sutra,

168 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

u ljudske vrijednosti koje treba strpljivo tražiti i strpljivo njegovati. Zato autorica gradi određeni zaplet: sreća – tuga – pronalazak rješenja, izlaz ili potpuna sreća. Na drukčiji način, ali suštinski isto, o konstrukciji autoričine priče za djecu, piše dr. sc. Iva Beljan: „Jednostavnost pripovjedne tehnike, primjerene dječjem recipijentu, nije, dakako, znak značenjske plošnosti. Upravo obrnuto. Kao i sve dobre priče za djecu (i dobre priče uopće), a osobito klasične poput Maloga princa, Ružnog pačeta i drugih, koje su nam obilježile djetinjstvo“… (autoričine priče se bave) „vječnim ljudskim pitanjima: odnosom pojedinca i zajednice, problemom pripadnosti i samoodređenja, izborom između osobnoga shvaćanja etičnosti i kodeksa skupine, dakle pitanjima kojima se bave i „velike“ priče, od grčkih tragedija naovamo.“…(str. 72.). Jasno je, i vidljivo, kako autorica svjesno i znalački razvija priču u svim smjerovima ostvarujući određeni cilj, a taj cilj je postizanje spoznaja na osnovi iskustva, pogrešaka i uspješnih rješenja. Počesto je tematski početak: sklad, narušavanje sklada i ponovno uspostavljanje sklada, ili potvrda, uvid, iskustvo koje donosi spoznaju o lošem kako bi se cijenilo pozitivnije, kao nešto što treba ili ne treba činiti. U tom odnosu autorica je postigla sustavnu ravnotežu priče, njezinu protočnost, dinamiku, a jezičnom jednostavnošću i semantičkom tvorbom rečenice, približila je temu djeci, mlađim generacijama, kako bi se došlo do suvislosti odgoja i obrazovanja, poštivanja određenih vrijednosti i pravila koja poučavaju. 2. Knjiga Proljeće opet dolijeće je kompilacija slikarskoga i pisanog, spoj dvije umjetnosti, umjetnosti boja i oblika i umjetnosti riječi i slikovnog jezika, gdje bi trebalo opredmetiti riječi slikom ili obrnuto, sliku oplemeniti riječima. U tom obostranom oplemenjivanju sklad dvije individualnosti pridonosi uspješnosti konačnog efekta, lakšeg zapamćivanja ponuđenog kako bi se postigao cilj uspješnijeg prijenosa poruke. U ovoj knjizi, autoricu Sonju Jurić prati slikarica Anja Bartulović. Vidljivo je kako slikarica nadopunjuje književnicu, ili obrnuto, a receptori vida, kao najveći primatelj izvanjskih informacija, daje izravnu mogućnost lakšeg uočavanja efekata poruke koji slijede. Slikarica se koristi smirenim koloritom, jednostavnim oblicima, bliskim djeci, ali i s određenom ozbiljnošću koji zahtijeva tekst. Na svim crtežima je vidljivo i lice sjete, ali i raskoši kulise ili osmijeha, što postiže poseban efekt jer se radi, odnosno, knjiga je namijenjena pomoći djeci bez roditelja, kako je već rečeno. Na kraju, želimo i ovoj knjizi potpuni uspjeh kao i prethodnima, a plemenito prepoznavanje humanitarnih akcija neka pronađe nove, dobre ljude, koji žele i mogu pomoći, jer, svačija je duša rođena i za proljeće. Knin, 27. siječnja 2012.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 169

Mato NEDIĆ

U znaku Žene
Julienne Eden Bušić, Živa glava, Interpublic, Zagreb, 2012.
U potpunosti razumjeti ženu, napaćenu, poniženu, zlostavljanu, može jedino žena koja je upoznala životnu patnju. Julienne Eden Bušić u romanu Živa glava progovara o ženi koja se svakodnevno bori sa sjenama prošlosti i pokušava ne izgubiti sebe u vrtlogu zbivanja. Koncipirajući svoj roman kao samoanalizu glavne junakinje nazvane S., Vukovarke koja je u ratu bila zarobljena i sustavno silovana, autorica je od književnoga djela uspjela stvoriti i svojevrsnu psihološku studiju. S. je sada žena četrdesetih godina, udana je i majka je četvero djece. Kao dvadesetdvogodišnjakinja bila je rastavljena i imala je samo jednoga sina. Tada je počeo rat u Hrvatskoj, tada su počele i borbe u Vukovaru. Ona se priključila hrvatskome sanitetu želeći pomagati ranjenicima. Bila je zarobljena, a sin joj je ostao s njezinim roditeljima na Mitnici, u dijelu grada pod hrvatskom kontrolom. Čitatelj će S. zateći u trenutku dok prelistava album s fotografijama želeći se prisjetiti nekoga bivšeg života. Odabir takvoga trenutka u pripovjedačkoj strukturi romana omogućio je autorici stvaranje dojma intimnosti koji čitatelj mora osjetiti zavirujući u tuđi život, u prošlost Vukovarke S. Čitatelj u početnome dijelu romana doduše ni ne sluti do koje će mjere njezina intimnost biti ogoljena u romanu, u što će sve biti uvučen tijekom daljnjega čitanja. Na taj način autorica čitatelja priprema za S.-inu priču. Priča koju će usporedno ispričati S. i autorica nadasve je potresna, ali, kako je istaknuto prije početka romana, i istinita („Živa glava je roman temeljen na istinitoj priči.“, str. 17.). Napomenom o istinitosti priče autorica je zakoračila u polje autentičnosti kazivanja i ne će se jednostavno zaustaviti na tome; ona će svoju priču iznijeti s posebnošću jezika i stila, vješto će ju kompozicijski razraditi i uobličiti u književno-umjetnički tekst. Time će ostvariti blizak odnos s čitateljem, posve drukčiji od onoga koji bi bio postignut da je autorica priču iznijela u stilu dokumentarističke proze. Opredijelivši se za usporedno pripovijedanje J. Eden Bušić pokazala je ne samo naratorsku vještinu nego je dodatno dobila na uvjerljivosti svega što je u romanu iznijela. Time je njezin roman postao ne samo književno-umjetničko djelo nego i knjiga svjedočenja o stravičnosti zločina nad ženama o kojemu se uglavnom šuti, koji se sklanja ispred očiju javnosti pa se ponekad čini (i samoj se S. iz romana u jednome trenutku tako učinilo) da se nikada nije ni dogodio, a događao se, nažalost, mnogo puta i na mnogim mjestima. Prebirući po albumu s fotografijama, dovedena u raspoloženje prizivanja sjećanja, S. poželi ponovno pogledati i prijepis svojih izjava koje je svojevremeno dala, a vezane

170 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

su za njezino stradanje tijekom rata i okupacije Vukovara. Pronalazi papire na kojima je zapisana izjava izgovorena ponekad nevješto, napuklim glasom, s mnogo isprekidanih rečenica. Dok ih S. čita, pred čitateljem se otvaraju vrata njezine prošlosti i on zalazi u svijet grozote u kojemu se ljudskost pretvorila u neljudskost, u kojemu je patnja zamijenila radost, a strah je postao životnim suputnikom. Kombinirajući prijepis S.-inih izjava sa svojim komentarima, J. Eden Bušić priča priču žene koja je postala „žena za utjehu“, „žena za podizanje morala“ najprije jednome srpskom paravojniku, a onda i nekadašnjemu radnom kolegi Dušanu - Duletu, čijom je igračkom bila. Pred očima čitatelja pojavljuje se S. zatvorena u svijet sjećanja od kojih bi najradije pobjegla, ali se nema kamo pobjeći; čak i sada, dvadeset godina poslije gnusnih događaja, ona je obilježena, ponekad i od svojih sunarodnjaka. Upravo u toj bolnoj istini da ju ni vlastiti sunarodnjaci ne žele razumjeti (čak ni njezin otac nema snage pružiti joj potporu), autorica gradi svoj stav prema društvu u kojemu živi Vukovarka S., ali u kojemu žive i druge žene koje su zlostavljane tijekom rata, u kojemu zapravo živimo svi mi. Na taj način J. Eden Bušić pokazuje da njezini likovi nisu šablonizirani, da nisu oslikani crno-bijelom tehnikom te da i na jednoj i na drugoj strani, i na srpskoj, kao i na hrvatskoj, postoje oni koji su skloni zlu više nego dobru. Prebiranje po uspomenama, čitanje prijepisa izjave o zločinu, omogućilo je autorici analiziranje psihološkoga stanja glavne junakinje romana. Tako se roman Živa glava, uz to što je od početka zamišljen i vođen kao roman lika, pretvorio i u psihološku analizu, u svojevrsnu studiju o psihologiji žrtve. Julienne Eden Bušić svojom spisateljskom vještinom, ali prije svega iskustvom žene koja je upoznala životnu patnju, analizira stanje povrijeđene i napaćene duše Vukovarke S. te iskreno i proživljeno čitatelju ukazuje na traume, ali i na snagu kojom su te traume nadvladane ili bar zaobiđene da bi se dalje moglo živjeti. Time čitatelja uvodi u unutarnji, duhovni svijet žrtve zlostavljanja, budi u njemu snažne emocije, dovodi ga do suosjećanja i, kao što su to još u antici činili najbolji grčki tragičari, uvodi ga u katarzu, u duhovno pročišćenje. Junakinja romana Živa glava, Vukovarka S., usprkos svemu što joj se tijekom rata dogodilo, usprkos onome što joj se i poslije rata događa (kada svoje silovatelje susreće u oslobođenome Vukovaru, kada ih optuži za zločine koje su joj činili pa na sudu izgubi parnicu zato što nema „opipljive dokaze“), želi razdriješiti čvorove teške prošlosti kako bi mogla nastaviti živjeti. Ona je snažna žena koja se, nasuprot smrti koja je oko nje vladala, borila za život (želeći najprije živjeti za svojega sina koji je ostao na Mitnici), nasuprot izopačenosti onoga što bi stvarna ljubav između muškarca i žene trebala značiti, borila se za ljubav (prema svojemu mužu Adamu, s kojim je rodila troje djece), nasuprot beznađu, borila se za nadu, nadu u sutra i nadu u slobodu. Upravo je to poruka romana Živa glava Julienne Eden Bušić: dokle god živi, čovjek se mora boriti – za pravdu, za ljubav, za osmijeh, za istinu – u konačnici, za život sam. Univerzalnost te poruke izvire iz romana Živa glava te ovome djelu jamči dugovječnost i brojno čitateljstvo.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 171

Dr. sc. Anđelko MIJATOVIĆ

Važan historiografski prilog
IVAN JURIĆ, Partizanska i komunistička represija i zločini prema Hrvatima u Donjem Poneretavlju (nekadašnji kotar Metković) 1941. – 1990., Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Metković, 2012.
Nakon knjige „Borbe i stradanja Hrvata kotara Metkovića 1918. – 1945.“, s popisom poginulih, pobijenih i stradalih pripadnika raznih vojska i civila stradalih također od raznih vojnih formacija oružano sučeljenih u Drugome svjetskom ratu, objavljenoj 1997. godine, dr. sc. Ivan Jurić, nastavno prethodnom radu, istražio je partizanske i komunističke zločine 1941. – 1990. u nekadašnjem kotaru Metković i taj rad prošle godine objavio pod naslovom „Partizanska i komunistička represija i zločini prema Hrvatima u Donjem Poneretavlju (nekadašnji kotar Metković) 1941. – 1990.“ Autor je u ovoj prigodi, na osnovi relevantnih podataka, priredio popis svih Hrvata i Hrvatica koje su u razdoblju 1941. – 1990. pobili partizani i komunisti. U uvodnom dijelu knjige ukratko je prikazao politička i ratna zbivanja na području Donjega Poneretavlja u Drugome svjetskom ratu: kapitulaciju i podjelu Kraljevine Jugoslavije, proglašenje Nezavisne Države Hrvatske, upravljanje i upravnu podjelu NDH, talijansku (1941.) i njemačku (1943.) okupaciju kotara Metkovića, pojavu i djelovanje jugoslavenskoga komunističkog pokreta u kotaru Metković, osnivanje partizanskih postrojba i organa komunističke civilne vlasti narodnooslobodilačkih odbora i uspostavu komunističke vlasti u kotaru Metković, sigurnosne prilike u kotaru sredinom 1945. godine, jugoslavenske komunističke vojne sudove u tijeku rata i u prvim godinama nakon njegova završetka, nazive i zadatke jugoslavenskih represivnih službi te uklanjanje vojničkih groblja okupatorskih pripadnika. Potom slijede pregled civilnih osoba, njih 45, koje su jugoslavenski komunisti u metkovićkom kotaru osudili na smrt po kratkom postupku i strijeljali pojedinačno 1942. –1944., prikaz zločina jugoslavenskih komunista noću 16./17. i 20./21. studenoga 1944. nad devet osoba na Groblju sv. Ivana i u predjelu Vagi u Metkoviću te 1945. u blizini Opuzena, u Vidonjama, a petoricu Metkovćana odveli su u Split i tamo strijeljali. Iako se u jednom podatku navodi da su komunističke vlasti u studenom 1944. na Groblju sv. Ivana ubili „najmanje 80 nedužnih ljudi, čestitih i poštenih Hrvata katolika“, u knjizi su navedena 43 imena tih žrtava. Posebno su prikazani ubijeni i stradali na Križnom putu s područja metkovićkoga kotara, njih 158, s osobnim podacima pa i mjestom smrti gdje je to bilo moguće ustanoviti. U posebnom poglavlju

172 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

autor prikazuje i razmatra zapovijedi i izjave naredbodavaca zločina o Bleiburgu. Prve su: zapovijed vođe partizansko-komunističkog pokreta Josipa Broza Tita koju je 14. ožujka 1945. uputio svim partijskim komesarima vojnih postrojbi o skorašnjoj mogućnosti likvidiranja zarobljenih protivnika u trenutku komunističkoga preuzimanja vlasti u zemlji s glavninom poruke: “Ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje, ta će se prilika zauvijek izgubiti“. Tu su i drugi podaci te izjave komunističkih prvaka Aleksandra Rankovića, Milovana Đilasa, Sime Dubajića, Zdenka Zavadlava, slovenskoga povjesničara Mitje Ferenca i pripadnika Jugoslavenske armije Ivana Gugića, očevidca ubijanja zarobljenika u Sloveniji, koji više svjedoče o svim strahotama iz vremena bleiburške tragedije ili Križnog puta hrvatskoga naroda 1945. godine. U poglavlju „Križarske skupine u Hrvatskoj“ autor je, nakon opće informacije o križarskim skupinama čiji pripadnici – križari, kamišari, škripari, jamari kako ih se sve nazivalo – nisu prihvaćali jugoslavensku komunističku vlast, podsjetio na skupinu Ivana Milasa, trideset pripadnika, na planini Žabi i skupinu Pave Magzana u Metkoviću. Te skupine nisu djelovale oružano, nego politički uvjeravajući stanovništvo da se komunistička vlast ne će dugo održati. Potom je autor prikazao likvidaciju križara na planini Žabi i na Glibuši kraj Metkovića 1946., strijeljanje osam križara iz Donjeg Poneretavlja 1946. izvan Metkovića, kontroverze oko tobožnjega križarskoga vođe na planini Žabi Ivana Milasa čijim se imenom, pretpostavlja se, koristio u skupinu ubačeni neki udbaš, suđenje nekim križarima iz skupine Ivana Milasa i njihovim jatacima 1946. u Metkoviću te suđenje križarskim jatacima iz Krvavca 1946. U poglavlju „Političko djelovanje klera“ autor je prikazao komunistički odnos u vrijeme Drugoga svjetskog rata prema katoličkom svećenstvu koga se optuživalo „o navodnom njihovom djelovanju u službi okupatora i domaćih izdajnika“. Potom je prikazao stradanje katoličkih svećenika nakon rata pod komunističkom vlašću u kotaru Metković opisujući slučajeve don Rade Jerkovića rodom iz Kule Norinske, umorenog 1950 u Udbi u Splitu; plinskoga župnika fra Božidara Šimića, ubijenog 1943.; bagalovićkoga župnika don Petra Bašića, umrlog 1950. u splitskoj bolnici od posljedica komunističkoga kamenovanja; slivanjskoga župnika don Petra Antića na koga su dvojica komunista izveli atentat, ali ga je, iako teško ranjen, preživio te slučajeve šest neretvanskih župnika osuđenih na vremenske zatvorske kazne. Prikazao je i slučajeve splitsko-makarskog biskupa msgr. dr. Franu Franića kome su komunisti 1953. i 1956. na vrlo grub način onemogućavali obavljanje pastoralne službe u neretvanskom području. Potom slijede prikazi osnivanja župe sv. Nikole biskupa i problem izgradnje crkve u Metkoviću, osnivanja župe Blažene Djevice Marije i problem izgradnje crkve u Pločama, skrnavljenje i devastiranje sakralnih objekata u neretvanskom području te osudu 1981. godine don Josipa Bebića na novčanu kaznu „zbog zloupotrebe štampe i drugih vidova informacija“. Potom slijede tekstovi o konclogorima nakon 1945. u Poneretavlju i drugdje u Hrvatskoj, o komunističkom obračunu 1944. godine s članovima HSS kada su ih strijeljali na desetine, o progonu uglednoga prvaka HSS dr. Nike Bjelovučića (1893. – 1968.) koga su zbog hrvatskoga domoljublja progonili svi režimi dvadesetoga stoljeća, o postavljanju spomen-poprsja Stjepanu Radiću 1971. pred Domom kulture u Metkoviću i njegovu nasilnom premještaju 1973. u tamošnji Gradski park, o kažnjavanju sedamnaestero gimnazijalaca 1959. u Metkoviću što su sa župnikom fra Ivanom Ambrusom na zajedničkoj večeri proslavili završetak razreda, potom „otkriće“ tzv. proustaške skupine u metkovićkoj gimnaziji i progon gimnazijalaca Stojana Vučiće-

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 173

vića, Ante Brečića i Ivana Taslaka koji je završio administrativnim progonom sve trojice na dvije godine na otočić Sv. Grgur, o komunističkoj represiji prema članovima Matice hrvatske u Metkoviću, o uništavanju knjige dr. sc. Trpimira Macana „Iz povijesti Donjeg Poneretavlja“, objavljene 1972. u nakladi Matice hrvatske Metković, procjeni političkosigurnosne situacije u općini Metković 1975. i 1979., o mreži Udbe i KOS-a u Pločama i njihovoj procjeni političko-sigurnosne situacije, sve vezano uz mnoge osobe proglašene neprijateljima jugoslavenskoga komunističkog sustava. Tu je tabelarni pregled svih poginulih, ubijenih i nastradalih u Drugome svjetskom ratu u kotaru Metković, ukupno njih 1308, od čega769 vojnika i 539 civilnih osoba. Na kraju knjige nalaze se kao dodatak prilozi koji, uglavnom, neki vrlo potresno, svjedoče o svemu iznesenom u knjizi. Autor Jurić je zaključio da se partizansko-komunistička presija i zločini nad Hrvatima u Donjem Poneretavlju u tijeku Drugoga svjetskog rata i poraća zasnivaju na komunističkoj ideologiji koja se je mogla održati samo na način da je svoje protivnike likvidirala ili zatvarala u kaznionice „gdje su bili izloženi mučenjima, teškim fizičkim radovima, psihičkim torturama i na drugi način“. U tijeku rata smrtne kazne, „ponajviše strijeljanjem“, donašane su po kratkom postupku, izricali su ih najviše partizanski vojni zapovjednici, a osuđeni nisu imali pravo na obranu, ubijene se ostavljalo na mjestu strijeljanja i pokapalo ih se bez ikakva obilježja, a za grobove mnogih rodbina nikada nije doznala. I nakon osnivanja vojnih sudova postupci s optuženima nisu se bitno mijenjali. Suci koji su izricali osude obično nisu bili kvalificirani za te poslove, a bili su imenovani iz redova seljaka i radnika. Komunisti su u tijeku i nakon rata u Donjem Poneretavlju strijeljali velik broj civila, obično pripadnika oružanih snaga NDH i njihove rodbine, intelektualaca, svećenika, redovnika, uglednijih i imućnijih građana. Takvim su postupcima nametali strah u narodu i nitko nije bio siguran za život. Represivni komunistički sustav infiltrirao se je u obitelji, rodbinu i prijatelje tzv. narodnih protivnika. Na udaru sustava našla su se hrvatska nacionalna društva (Matica hrvatska, HKD „Napredak“), izdavačka djelatnost, društva s nacionalnim imenom te razne prosvjetne institucije, a na vodeća mjesta u značajnijim gospodarskim poduzećima, sudstvu, policiji, vojnim uredima, lokalnoj upravi, školstvu i drugim institucijama postavljani su Srbi ili hrvatski komunisti bez odgovarajuće stručnosti. Zbog komunističke presije mnogi su Hrvati ilegalno ili s putovnicom odlazili preko granice, njihova su mjesta zauzimali Srbi, a to je pridonijelo i padu nataliteta u Hrvata. U prigodi imenovanja ulica, škola, športskih i drugih društava davana su imena jugoslavenskih komunista, a ne zaslužnih Hrvata. Za zločine koje su jugoslavenski komunisti učinili nad Hrvatima nitko nije procesuiran itd. Nakon sažetaka na engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku slijede pregled skraćenica, izvori i literatura kojima se autor služio, recenzije dr. Zvonimira Šeparovića i Tomislava Jonjića te kazala osobnih imena i naziva zemljopisnih pojmova što posebno pridonosi ukupnoj vrijednosti knjige i olakšava korištenje njome. Knjiga „Partizanska i komunistička represija i zločini prema Hrvatima u Donjem Poneretavlju … 1941. – 1990.“ je važan historiografski prilog za istraživanje stradanja Hrvata u vrijeme komunističke presije i komunističkoga totalitarnoga sustava od 1941. do 1990. u naslovljenom području, ali i za opće istraživanje povijesne sudbine Hrvata u naslovljeno vrijeme. Izvrstan je primjer za istraživanje slične tematike i u drugim područjima.

174 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Mato NEDIĆ

Spomenik životu Hercegovine
Radica Leko, U Njemačku, brale…, Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar; Matica hrvatska, Posušje i HKD „Napredak“, Posušje, Mostar – Posušje, 2011.
Romaneskni prvijenac Radice Leko (Podvranić, Kočerin, 1952.) naslovljen U Njemačku, brale… peta je njezina knjiga. Nakon objavljene zbirke dramskih tekstova Igrarije, zbirke pjesama i crtica Mome leptiru (2008.) te zbirke priča Plameni (2009.) i stihozbirke Nova svitanja (2011.) Radica Leko se čitateljstvu predstavila zrelim književnim ostvarenjem, romanom u kojemu punim plućima diše njezina rodna Hercegovina, a koji se bavi univerzalnim temama kao što su ljudska patnja, stradanje, zavist okoline i ljubav koja daje snagu, kojom se sve životne nedaće nastoji nadvladati. Smjestivši početak radnje romana u prve godine poslije Drugoga svjetskog rata, autorica je pred čitatelja iznijela istinu o stradanju onih koji su mislili i disali hrvatski – ne nekih političara, ne ljudi od karijere, već onih običnih, prizemnih ljudi, seljaka koji su hrvatski mislili i osjećali jer jedino su tako znali, tako su bili odgojeni i nisu mogli postupiti drugačije. Nasuprot njima stoje oni (koji su također rođenjem Hrvati, ali koji svoje hrvatstvo žive po potrebi, samo dotle dok im je to isplativo) koji će izdati domoljuba i rodoljuba jer sada se promijenio društveni sustav, sada su druge prilike i sada je isplativo drugačije postupiti. Tako autorica već na početku jedan drugome suprotstavlja dva oprečna svijeta: svijet dobra, istine i iskrenosti i svijet zla, laži i podlosti. Suprotstavljenost ovih dvaju svjetova bit će vidljiva i u daljnjemu tijeku romana. Romaneskni rukopis Radice Leko je realističan, jednostavan, svima razumljiv. Autorica zazire od književnih eksperimenata, oni joj za ovako zamišljenu priču nisu ni potrebni. Njoj je cilj oslikati svoju rodnu Hercegovinu i život običnih ljudi, želja joj je progovoriti i o prošlosti (koja je svakako dijelom i njezinoga životnog iskustva), ali i o sadašnjosti (koja nije onakva kakvu su ju sanjali ljudi koji su se za nju borili). Zato Radica Leko svoju priču vodi pravocrtno, iznosi ju kronološki, bez stilskih oscilacija i naglih skokova u različite forme pripovijedanja. Njezin je iskaz utemeljen u narativnome postupku, a dijalozi su slika krajolika i ljudi koji u njemu žive. Deskriptivni su elementi ponešto skučeni, a u takvome pripovijedanju ni piščevi komentari, kao sredstvo oslikavanja pripovjedne zbilje, nisu česti (što se može donekle zamjeriti autorici, ali ju se istovremeno može i opravdati ako se shvati da pripovijedanjem nije toliko željela nametnuti vlastito mišljenje o ljudima i događajima, koliko je htjela iznijeti istinu o njima, onu istinu za koju je uvjere-

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 175

na da ju poznaje, da ju osjeća i da ju vidi upravo onakvom kakvom ju i iznosi u romanu). Likovi su u ovome djelu karakterizirani i jezično (što je pohvalno) te govore ikavicom kao odlikom hercegovačkoga govornog područja. Međutim, pored izvrsnih dijaloga kojima knjiga obiluje, ponekad se uočava nedostatna karakterizacija likova drugim umjetničkim postupcima, kao što su monolog, unutarnji monolog i sl. No, bez obzira na to, likovi su u svojoj pripadnosti strani dobra ili strani zla jasno diferencirani te se može u svijesti čitatelja stvoriti slika njihovoga odnosa prema životu i ljudima koji ih okružuju. Uz naizgled jednostavnu priču o ženi kojoj su partizani, nakon što su preuzeli vlast, uz pomoć dojučerašnjega prijatelja i susjeda – sadašnjega prokazivača, ubili muža koji se od njih skrivao, Radica Leko je ispričala i priču o teškome životu hercegovačkih seljaka u godinama postojanja socijalističke Jugoslavije, da bi pokazala i sudbinu onih koji su ostali u svojemu selu, ali i onih koji su posao potražili u Slavoniji ili, nešto kasnije, u zapadnoeuropskim zemljama. Time je pripovjedački obuhvatila vremensko razdoblje od oko pola stoljeća, a promatrajući život ljudi u različitim društvenim sredinama, ostvarila je i svojevrsnu sociološku studiju pokazujući kako se domaći čovjek snalazi u raznim neprilikama života u, ali i izvan domovine. Posebnu pozornost u ovome romanu zaslužuju stranice na kojima autorica opisuje Domovinski rat, kao i društvene promjene koje su mu prethodile. Kako je u prvim dijelovima romana prikazala polarizaciju likova koji se odlučuju ili za stranu dobra ili za stranu zla, tako je i u ovome dijelu prikazala one koji sve svoje, čak i vlastiti život stavljaju u službu dobra, idu na bojišnicu kako bi obranili dom i domovinu, a s druge strane, prikazuje pripadnike istoga, hrvatskoga naroda, one koji su do jučer bili na strani Komunističke partije te su dobro živjeli prokazujući svoje sumještane, a sada su se „preobukli“ u nazovi domoljube te opet profitiraju na tuđoj nesreći. Autoričina je osjetljivost za stvarno i lažno domoljublje tako došla do svojega punog izražaja. Kako je Hercegovina zemlja radosti, usprkos svim teškoćama življenja, Radica je Leko i u svoj roman, kao i u njegov naslov, umetnula nezaobilaznu gangu (naslov romana zapravo je stih iz gange) te je time, na simboličan način, ostvarila vezu s tradicijom u kojoj je ukorijenjeno i njezino pripovijedanje. Hercegovcu bi Hercegovina morala biti zemlja obećana, ali zbog nemilih društvenih okolnosti mnogima su to postale treće zemlje te je Njemačka tek simbol odlaska, simbol vjere da je negdje drugdje više mira i više sreće, a istina je da se ni mir ni sreća ne nalaze u tuđini, već u duši onoga čovjeka koji udiše slobodu i na njezinim temeljima gradi svoj spokoj. Zna to i Radica Leko te iz Njemačke na kraju romana u Hercegovinu dovodi Ivana koji je svoj mir, nakon mnogih patnja, našao s voljenom ženom, ali iz Hercegovine odvodi njegovoga sina koji se nada sreću pronaći negdje drugdje. Mladosti je, dakle, svojstveno traženje; zrelost i starost već su prošli putovima traženja te se nadaju naći smiraj u domovini. Romaneskni govor Radice Leko govor je o patnji, ali i o sreći, govor je to o mržnji, ali i o ljubavi. Roman U Njemačku, brale… spomenik je životu Hercegovine kakav je nekada bio i kakav, možda, još uvijek jest.

176 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Sonja JURIĆ

Pogled u dubine
Mirana Rogić: Odricatelji duha, DHK HB, 2011.
Knjiga Odricatelji duha prva je stihozbirka mlade mostarske pjesnikinje Mirane Rogić. Objavila ju je kao gimnazijalka a onda upisala studij anglistike i kroatistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Njezina poetika se temelji na buntu i revoltu na postojeće stanje u društvu, u ljudima i u mladima; ona progovara uime cijele generacije koja šuti i ne suprotstavlja se bezumlju u koje se strmoglavo i bespovratno urušava. Ovaj poetski rukopis plijeni pozornost svojom lapidarnošću, iskrenošću, snagom i poletom koji može imati samo mlada osoba, odnosno mlada pjesnikinja. Objelodanjena u Nakladi Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne u Mostaru 2011. godine, u knjižnici Prvijenac, ova knjiga u samom naslovu krije svu svoju suštinu i smisao. Tko su oni koji se odriču duha? O čemu tematski govori ovaj pjesnički opus? Kroz četiri pjesnička ciklusa: Jad nesretnika, Duhovnost, Čežnja za ljubavlju i Masovnost ličnosti pjesnikinja kranjčevićevski odrješito i ujevićevski svjesno progovara o problematici društva u kojemu živi. Kritizira i oštro upire prstom na materijaliste i one koji su otuđeni od duhovnosti. Zagledavši se u dubinu ljudskog duha i spoznavši najvrjednije komponente čovjeka i života, čovjeka i svijeta koji ga okružuje, iznjedrila je i poetski oblikovala 44 uratka. U prvom ciklusu Jad nesretnika pjesnikinja izražava svoje zgražavanje nad elitom u društvu, nad bogatašima koje zbirno naziva „gospoda“. Ta „gospoda“ je ispunjena mržnjom, bahatošću i ohološću, to su ulizice bez stavova spremne na sve da osiguraju materijalna dobra; ali sav taj svijet pjesnikinja vidi kao „pseći život“ i poput Kranjčevića (Gospodskom Kastoru) prezire i ironizira bogatstvo kojem „gospoda“ robovski služi. U pjesmi Robinje (str. 20) u prvi plan stavlja isti problem: Robovi razgovora, tijela/ Robovi znanja/ Bogovi praznine/ Bogovi robova/ Robujući životom/ Umiremo u ropstvu/ Konstantno/ Tijela smo napravljena/ Za ljepotu/ Ipak njome/ Robujemo/ Jer ništa snažnije/ Od robova/ Ne možemo odgojiti/. Jesmo li zaista robovi: tijela, znanja, razgovora, robovi navika? Aludira li pjesnikinja na našu svijest i na one najskrovitije čestice ljudskog uma i duha s namjerom da se čovjek trgne iz ropstva? Možda nam treba opet Mojsije da izvede narod svoj iz ropstva. Nije li onda opravdana uloga pjesnika/pjesnikinje kao lučonoše u društvu? U drugom ciklusu pod nazivom Duhovnost pjesnikinja aludira na traganje za vrelom i čovjekovom nutrinom iz koje izvire duhovnost, apelira na izvlačenje iz ralja i okova, apelira na bijeg iz besmisla. Ali istovremeno upozorava da je pisanje poezije i lijepo

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 177

i opasno, mada, ponekad, teško razumljivo. U pjesmi Istinska poezija (str. 29) pjesnikinja uspoređuje pisanje s letom u nebo: Pisati poeziju/Ako ovo nazivate poezijom/ jednako je visokome letu/ Kroz vedro, ipak češće, tmurno nebo/ Jednako je slušanju instrumenata/ I razumjeti ga do srži krajnje podsvijesti/ U koju nitko ne ulazi/ Jer ne znamo, možda ponekad/. Istinska poezija, kako pjesnikinja kaže na koncu pjesme, zahtijeva poznavanje sebe. Ali kad bi svi došli do te spoznaje sve bi se poremetilo. Tada bismo postali oni s kojima se više ne može upravljati. Ali do toga je nemoguće doći jer nije lako pokrenuti ljudsku svijest; ljudi se najčešće rukovode linijom manjeg otpora i ostaju u svojim zatvorenim svjetovima, bez tendencije ka ikakvoj promjeni, a pogotovo ne onoj progresivnoj. U pjesmi Poslužitelj (str. 36) pjesnikinja negira svoju ulogu te sebe definira kao poslužitelja riječi: Nisam pjesnik/ Niječem tu tvrdnju/ Koju nehotice rekoh, nekada../ Odričem se titule/ Ja sam pisač besciljni/ Komunist sam u svom biću/. Vidjeti sebe kao „pisača besciljnog“ aludira na činjenicu da ljudi čudno promatraju pjesnike, ne razumiju ih i često osuđuju. Zato se pisanje ponekad čini besciljnim i besmislenim poslom. A pjesnik koji se vine visoko u nebo najčešće doživljava teži i jači udarac, tj. pad, poput Ikara kojemu su se krila rastopila od Sunčeve blizine. Letjeti blizu Sunca je istovremeno i lijepo i opasno, baš kao i pisanje, kako ističe pjesnikinja u ovom ciklusu. Treći ciklus nosi naslov Čežnja za ljubavlju i sadrži 13 pjesama koje su povezane motivom ljubavi. Čežnja za ljubavlju je najdublja ljudska čežnja, često skrivena duboko, zakopana na najudaljenijim dijelovima naših bića. Kad nema ljubavi, ljudi su jedni drugima stranci, sebi su stranci i samci. Pune se razočarenjima i prazninama koje su neobnovljive. U pjesmi Samci (str. 50.) dominira taj osjećaj otuđenosti: Svi smo samci/ Svi smo usputnici jedno drugom/ Koji je sam kao i mi/ Trenutak ne izdržava/ Ne zna se izboriti protiv glupih kretnji// Sami ili u društvu još samaca/ Uzrokujemo salvu bespotrebnosti/ Informacije nas uništavaju/ potiču na nerazumna razočaranja/ A moramo živjeti/. Svi smo otuđeni u društvu u kojemu živimo, sami od sebe, otuđeni od drugih. Ovi stihovi podsjećaju na onu krajnju istinu Tina Ujevića u Svakidašnjoj jadikovci, da je svaki čovjek sam i da sam samcat putuje… ali komu da se potuži? „Ta njega nitko ne sluša pa ni braća koja lutaju.“ Ovaj ciklus obiluje egzistencijalističkim razmišljanjima o životu i čovjeku, te motivima poput skepse, ironije i pesimizma. Posljednji, tj. četvrti, ciklus nosi naziv Masovnost ličnosti. U pjesmi Množina isprepliću se sve varijante, sve mogućnosti onoga što jest i onoga što bi moglo biti: Viri svugdje jedno moje Ja/ vidjet ćeš…/ Čekam, škiljim/ Ja se svađaju/ Odmjereno udvaraju/ zatrpavaju, otključavaju/ To je tržnica robova/ Moja Ja se cjenkaju, deru, prodaju/ promijeni ličnost, pobijedi situaciju/ Kotači se okreću/ Glava mi cvokoće/. Ovi stihovi se doimaju kao odraz osobnih traženja i tjeskoba, unutarnjih previranja i sumnji, ali i kao svojstven prosvjed protiv svega lošeg u svijetu. Oni obuhvaćaju i izraz kritičke svijesti prema okrutnoj stvarnosti koja nas okružuje. Preispitivanje i poniranje u sebe, propitivanje i promatranje drugih… svi ti pogledi u dubine rezultirali su plodonosno kao cjelovita pjesnička zbirka Mirane Rogić koja objedinjuje teme: biti pjesnikom, biti strancem među ljudima, biti okružen „goropadnom gospodom“ i biti svjestan svojih unutarnjih borbi. Sve su to univerzalne istine koje su kroz stoljeća izgovarali pjesnici poput: Sapfe i Anakreonta, preko Shakespearea, Bayrona i Shelleya do Baudelairea, Bretona i Preverta ali i naših Kranjčevića,

178 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

Šimića i Ujevića. Svi su na svoj način potvrdili činjenicu da je čovjek velika nepoznanica. Život također. Pitanja koja nas okružuju u svakodnevnom vihoru ostaju neodgovorena, ostaju s velikim upitnikom. Baš onakvim kakvog ispisuje Kranjčevićev „Zadnji Adam“. Na koncu mogu reći da se svojom prvom knjigom koja obiluje univerzalnim pitanjima i istinama Mirana Rogić pridružila plejadi spomenutih pjesnika i zauzela svoje mjesto na pjesničkom nebu. Poželimo joj da još dugo sjaji i obasjava nas svojim poetskim ostvarajima.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 179

ljetopis

Mira PEHAR

Kronika kulturnih događanja u Mostaru travanj - lipanj 2013.
03. 04. Predstavljena knjige „Svjedočanstva o stradanjima Hrvata“ autora fra Mate Tadića i Želimira Crnogorca. Predstavljači su bili mr. sc. Marko Tokić, ravnatelj Instituta za društvene djelatnosti, i fra Ante Marić iz Franjevačke knjižnice i Matice hrvatske Mostar. U promociji je sudjelovao i Salih Jaliman, koji je na svoj način pridonio bogaćenju tekstualnog dijela knjige. Promocija je održana u Galeriji kraljice Katarine. 05. 04. Otvorena izložba fotografija iz Domovinskog rata pod nazivom…Da se ne zaboravi. Radi se o 150 ratnih fotografija pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koje su nestale tijekom Domovinskog rata, a nalazile su se u arhivi Večernjeg lista u Zagrebu ili su ih tijekom rata na ovim našim prostorima snimili fotoreporteri stranih agencija. Neke od njih su i amaterske snimke pripadnika HVO, koje nemaju neku profesionalnu, ali imaju iznimnu povijesnu vrijednost. Izložba je otvorena u Galeriji kraljice Katarine. 05. 04. Održan Festival zabavne glazbe Melodije Mostara 2013. u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače. Grand prix i Zlatno sunce osvojila je Klapa Hrvoje iz Mostara. 05. 04. - 06.04. Održan dječji festival zabavne glazbe Male melodije Mostara u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače. 06. 04. Održan Sajam fakulteta u Mostaru. Sajam je rezultat projekta „Tvoja karijera- tvoj život“ koji je organizirala Udruga mladih psihologa u suradnji s Gradom Mostarom, SHL fondacijom, Vijećem mladih Grada Mostara, Unijom studenata Univerziteta „Džemal Bijedić“ i Studentskim zborom Sveučilišta u Mostaru i Zavoda za zapošljavanje u OKC Abrašević.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 181

08. 04. Otvorena izložba pod nazivom Mali format 2012. Ovo je redovita, selektivna izložba Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine na kojoj je izloženo 70-ak radova. Za najbolji rad u 2012. godini odabran je rad Mustafe Skopljaka “Mica i Lizo u dijalogu“. Izložba je otvorena u Centru za kulturu. 09. 04. - 12. 04. Održan Šesnaesti međunarodni sajam gospodarstva Mostar 2013. na kojem se predstavilo 800 izlagača iz 35 zemalja. Partner ovogodišnjeg sajma je EU. Opću sajamsku izložbu pratile su i tradicionalne podsajamske manifestacije sajam turizma, sajam knjiga i grafičke industrije i od ove godine prvi put sajam informacijskih tehnologija. 11. 04. Predstavljena knjiga „Uzroci rata: Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine“ autora dr. sc. Ivice Lučića. O knjizi su govorili prof. dr. sc. Ivica Šarac, prof. dr. sc. Miroslav Palameta i autor knjige. Predstavljanje je organizirao Hrvatski intelektualni zbor uz suorganizaciju HKD Napredak glavna podružnica Mostar u Galeriji kraljice Katarine. 11. 04. Predstavljena najnovija knjiga „Anđeli u snijegu“ renomirane književnice Ljubice Ostojić na književnoj sceni Cluba „Aleksa“. O knjizi su govorili književnik Almir Zalihić, književni kritičar Elis Bektaš, kao i dugogodišnji prijatelj autorice glumac i redatelj Muhamed Hamica Nametak. 11. 04. Otvorena samostalna izložba uradaka dubrovačke akademske slikarice Ivane Miloglav Ivanković. O izloženim uradcima i autorici govorio je ugledni hrvatski likovni kritičar Andrija Seifried pred okupljenim poštovateljima likovne umjetnosti u Galeriji Aluminij. 12. 04. Upriličena večer poezije i glazbe Poetski soare Tahira Taše Delića “Majko Carino“ i Glazbeni program: Vokalni solisti Sudo Turajlić i Elvedin Titi Balalić u Udruženju „Boemi“. 16. 04. Upriličena izložba pod nazivom „Papir- forma i sadržaj“, a upriličili su je članovi Udruženja likovnih umjetnika „Format“ u dvorani OKC „Abrašević“. 18. 04. Održan koncert klasične glazbe dueta „Klavio“ koji čine Belma Alić (violončelo) i Višnja Bakalar (klavir). Na programu su bili L. van Beethoven i R. Schumann u MC Pavarotti. 18. 04. Premijerno izvedena komedija „Škrtac“ autora Tit Makcija Plauta u izvođenju Dramske sekcije Filozofskog fakulteta u suradnji sa Studentskim zborom Sveučilišta u Mostaru na Maloj sceni HNK Mostar. Time su započeli Dani studentskog zbora Sveučilišta u Mostaru. 8. 04. Otvorena izložba umjetničkih radova pod nazivom „Likovno ozračje“ Alice, Đanija i Anele Jakirović u Galeriji Centra za kulturu.

182 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

19. 04. Održan dječji festival pod nazivom „Festival za djecu Mostar“. Festival je održan u organizaciji Koledža ujedinjenog svijeta u Mostaru na Španjolskom trgu i prvi je dječji festival humanitarnog karaktera posvećen djeci s posebnim potrebama. 20. 04. Otvorena međunarodna kulturna manifestacija „Mostarsko proljeće 2013. - XV. dani Matice hrvatske“, a otvorila ju je Daria Krstičević, predstojnica Državnog ureda za Hrvate izvan RH. Nakon svečanog otvaranja kulturne manifestacije u Galeriji kraljice Katarine otvorena je izložba „Retrospectrum“ u suradnji s Umjetničkom galerijom BiH i galerijom Martino), te je u Velikoj dvorani Hrvatkoga doma hercega Stjepana Kosače uslijedila klapska večer u suradnji s festivalom dalmatinskih klapa „Omiš“, a gost večeri bio je Đani Stipaničev. 22. 04. Upriličen susret mostarske djece s književnikom „Susret s književnikom“ akademikom Lukom Paljetkom. Susret je organiziran u suradnji s Cvitkom i Školarcem u sklopu „Mostarskog proljeća 2013.- XV. dana Matice hrvatske“ u Galeriji kraljice Katarine. 22. 04. Otvorene izložbe mostarskog umjetnika s australskom adresom Danila Pravice. Istovremeno u Galeriji kraljice Katarine i Galeriji Martino otvorene su izložbe ovog renomiranog umjetnika na kojima je izloženo 40-tak njegovih djela. 24. 04. Promovirana knjiga autora Dubravke Vidak i Stjepana Šešelja pod nazivom „Na izvoru duhovne Hrvatske“ u izdanju knjižnice „Hrvatsko slovo“, a u organizaciji Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. Knjigu su predstavili: Mate Kovačić, književni kritičar i novinar, Ljubo Krmek, književnik, fra Miljenko Stojić, dr. sc. Ante Čuvalo i autor Stjepan Šešelj u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače. 24. 04. Upriličeno predavanje Nada- Književnopovijesna istraživanja dr. sc. Borisa Ćorića u povodu 80. obljetnice rođenja i 30. obljetnice smrti povjesničara književnosti dr. sc. Borisa Ćorića (Kreševo, 1933. – Sarajevo, 1983.), posvećeno Ćorićevu istraživanju beletrističkog ilustriranog časopisa „Nada“. Predavanje je održala dr. sc. Perina Meić u sklopu Mostarskog proljeća 2013.- XV. dana Matice hrvatske Mostar u Galeriji kraljice Katarine. 25. 04. Održana Smotra Sveučilišta u Mostaru. Svi fakulteti mostarskog sveučilišta u čijem sastavu djeluje 10 fakulteta, Akademija likovnih umjetnosti, 9 instituta, Studentski zbor i Studentski centar, predstavljeni su na Građevinskom fakultetu. 25. 04. Održana večer stand-up komedije, „Filip Andronik i gosti“ u OKC-u „Abrašević“. 25. 04. Upriličena promocija zbirke priča pod nazivom „Toliko o tome“ autora Elvedina Nezirovića. Knjigu su predstavili Rasim Prguda, doc. dr. Dijana Hadžizukić, te doc. dr. Ibrahim Kajan u Narodnoj biblioteci na Luci.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 183

26. 04. Otvorena izložba Tradicijski nakit Hrvata BiH, pod pokroviteljstvom počasnog konzula Republike Mađarske u Mostaru Vlade Lukića. Izložbu je otvorio Nj.E. Tonči Staničić, veleposlanik Republike Hrvatske u BiH u sklopu „Mostarskog proljeća 2013. - XV. dana Matice hrvatske u Klubu Aluminij. 26. 04. Premijerno odigrana predstava „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“, kojom mostarski lutkari daju svoj doprinos vrijednom jubileju -100-toj obljetnici pisanja teksta najboljeg romana Ivane Brlić Mažuranić, u Lutkarskom kazalištu Mostar. Predstava je odigrana u sklopu „Mostarskog proljeća 2013. - XV. dana Matice hrvatske. 29. 04. Otvorena izložba fotografija „4 godišnja doba – od Anadolije do Mostara“. Autor izložbe je konzul Republike Turske u Mostaru Tolga Bermek. Izložbu je otvorio Dragan Marijanović, a upriličena je u sklopu XV. dana Matice hrvatske Mostar - Mostarskog proljeća 2013. u Galeriji kraljice Katarine. 30. 04. Izvedena Carmen- jedna od najslavnijih svjetskih opera u izvedbi Narodnog pozorišta iz Sarajeva, pod redateljskom palicom Dore Ruždijak Podolski. Opera je izvedena u okviru „Mostarskog proljeća 2013. - XV. dana Matice hrvatske“ u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače. 03. 05. Održana javna tribina naslovljena „Kršćanska obitelj pred suvremenim izazovom“. Predavačem je bio Krešimir Miletić, predsjednik Udruge za promicanje obiteljskih vrednota „Blaženi Alojzije Stepinac“ i dopredsjednik stranke „Hrast“. Tribina je održana u organizaciji Hrvatske kulturne zajednice Troplet u Galeriji kraljice Katarine. 03. 05. Izvedena monodrama „Obrana Sokratova“ u režiji i izvedbi Šerifa Aljića. Monodrama je izvedena u okviru „Mostarskog proljeća 2023. - XV. dana Matice hrvatske“ na Maloj sceni HNK Mostar. 05. 05. Priređen Vaskrsni prijem i otvorena izložba slika iz fundusa SPKD „Prosvjeta“ Mostar u kući Ćorovića (Galerija Svetozar Ćorović). 05. 05. Promovirana knjiga „Ja, tata iz Irske“. Autor knjige Paul O’Grady je nadasve zanimljiva osoba, arhitekt, poslovni trener, instruktor plesa i svjetski putnik koji je došao u Hrvatsku, zaljubio se i ostao.U knjizi otvoreno i duhovito progovara o problemima s kojima se susreću majke i očevi na svom prvom roditeljskom putovanju. Promociju su organizirale knjižare „Alfa“ i „Algoritam Stanek“ u Mepas Mallu. 05. 05. Otvorena izložba i organiziran prijem u povodu Vaskrsa, u organizaciji SPKD „Prosvjeta“ Mostar za članove i prijatelje društva u Galeriji Ćorović. Pred mostarsku publiku postavljeno je više od trideset radova akademskih slikara ili su inače akademski građani Mostara iz fundusa „Prosvjete“. 05. 05. Predstavu „Bez trećeg“ autora Milana Begovića odigrali glumci HNK Zadar u sklopu „Mostarskog proljeća 2013. – XV. dana Matice hrvatske“ na Maloj sceni HNK Mostar.

184 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

06. 05. Odigrana predstava za djecu „Snjeguljica“ u izvedbi Pozorišta lutaka Mostar, a u sklopu „Mostarskog proljeća 2023. - XV. dana Matice hrvatske“ u Pozorištu lutaka Mostar. 06. 05. Otvorena izložba fotografija „Pod nebom Hercegovine“ autora Alije Šunje. Šunje je zaljubljenik u prirodu, jedan je od najpoznatijih bh. planinara, koji je obilazeći planine, ovjekovječio fotoaparatom sva prirodna bogatstva koja nas okružuju. Izložba je otvorena u Centru za kulturu. 07. 05. Odigrana predstava „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce“, jedna od trenutno najgledanijih predstava na repertoaru Kamernog teatra 55 nastala po tekstu Abdulaha Sidrana a u režiji Sulejmana Kupusovića, u okviru Međunarodne kulturne manifestacije „Mostarsko proljeće 2013. – XV. dani Matice hrvatske“ u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače. 08. 05. Uz prigodan program svečano otvorena izložba ručnih radova pod nazivom „Skriveno blago moje majke“. Izložbu je organizirala Udruga „Hrvatska žena“ u povodu Majčinog dana, a postavljena je u prostorijama HKD Napredak u Mostaru. 09. 05. Predstavljena knjiga „Nastanak i razvoj školstva – od antike do srednjeg vijeka“, autora prof. dr. sc. Stjepana Krasića. Vrijedan udžbenik, objavljen u nakladi Sveučilišta u Zadru, uz autora su predstavili rektor Sveučilišta u Mostaru Vlado Majstorović, rektor Sveučilišta u Zadru Ante Uglešić, zatim prof. dr. sc. Mladen Bevanda te prof. Ivan Sivrić. Knjiga je predstavljena u sklopu Mostarskog proljeća 2013. – XV. dana Matice hrvatske u Amfiteatru Sveučilišta u Mostaru. 09. 05. Odigrana predstava „Prijateljice“ autorice Marije Jelene Lovrić u izvođenju učenika Dramske sekcije Gimnazije fra Grge Martića u Galeriji kraljice Katarine. 09. 05. Održana poetska večer pod nazivom „Bilo ih je 5028“ u povodu Dana pobjede nad fašizmom pred Pozorišnom kafanom u Mostaru. 11. 05. Održan koncert folklornog ansambla „Linđo“ iz Dubrovnika koji je oduševio mostarsku publiku koja je imala priliku uživati u paleti tradicionalnih plesova kao što su plesovi iz Draganića ili posavski plesovi, dubrovačka poskočica linđo, bunjevački plesovi, plesovi iz Međumurja, starogradski, valpovački, šokački plesovi i dr. Koncert je priređen u sklopu „Mostarskog proljeća 2013. - XV. dana Matice hrvatske“ u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače. 12. 05. Održan kocert Duvačkog kamernog ansambla Beogradske filharmonije u sklopu „Mostarskog proljeća - XV. dana Matice hrvatske“ u Galeriji kraljice Katarine. 14. 05. Održao koncert poznati američki zbor Michigan Tech Concert Choir pod dirigentskom palicom Janed Andersona u sklopu „Mostarskog proljeća 2013.- XV. dana Matice hrvatske“ u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 185

14. 05. – 29. 05. Upriličen „Ciklus izraelskog filma“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Projekcije su na engleskom, njemačkom i hebrejskom jeziku uz titlove na engleskom. 15. 05. Predstavljena slikovnica fra Vendelina Karačića „Lav i mrav“- smiješnice i poučnice i otvorena izložba ilustracija iz slikovnice akademskog slikara Josipa Mijića u sklopu „Mostarskog proljeća 2013. - XV. dana Matice hrvatske“ u Klubu Aluminij. 15. 05. Otvorena izložba slika i crteža pod nazivom „Igra“ akademskog slikara Mensura Porovića koji je mostarskoj publici predstavio 150 radova u Galeriji Centra za kulturu. 16. 05. Održao koncert Komorni studio Zagrebačke filharmonije, a kao solist nastupio je Martin Draušnik, koncertni majstor Zagrebačke filharmonije. Koncert je održan u sklopu „Mostarskog proljeća 2013. - XV. dana Matice hrvatske“ u Galeriji kraljice Katarine. 16. 05. Otvoreno 11. izdanje festivala komedije „Mostarska liska 2013.“ u Narodnom pozorištu Mostar. Nakon uvodnog programa prvu predstavu u okviru natjecateljskog dijela „Balkanske mućke“ premijerno je odigrao ansambl Narodnog pozorišta Mostar. Nagradu „Mala liska“ za najbolju izvedbu večeri dobio je Emir Sejfić, glavni lik u spomenutoj predstavi. 16. 05. i 17. 05. Izvedena predstava „Bobočka ili sto drugih stranica Filipa Latinovitza“ u izvedbi kazališta Moruzgva iz Zagreba. Predstava je odigrana u skopu „Mostarskog proljeća 2013. – XV. dana Matice hrvatske“ na Maloj sceni HNK Mostar. 17. 05. Održan koncert Simfonijskog orkestra Mostar i članova Slovenske, Zagrebačke, Beogradske filharmonije, u sklopu regionalnog projekta triju nacionalnih filharmonija PIKA-TOČKA- TOČKA. Koncert je održan u sklopu „Mostarskog proljeća 2013. - XV. dana Matice hrvatske“ u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače. 17. 05. Odigrana predstava „Prosidba i medvjed u jednom činu“ Antona Pavlovića Čehova u izvedbi Crnogorskog narodnog pozorišta iz Podgorice, u sklopu festivala komedije „Mostarska liska 2013.“ Malu lisku za najbolju glumu dobio je Dušan Kovačević. 17. 05. Održana večer stand up i skeč komedije pod nazivom Akt Alija Sirotanović. Nastupili su Mirko Komljenović, Dušan Jokić i Igor Hrast u OKC-u „Abrašević“. 18. 05. Održan koncert Gudačkog kvarteta Slovenske filharmonije u sklopu „Mostarskog proljeća 2013. - XV. dana Matice hrvatske“ u Galeriji kraljice Katarine. 18. 05. Odigrana predstava „Sutra (ni)je novi dan“ u izvedbi Teatra Exit iz Zagreba u okviru festivala komedije „Mostarska liska 2013.“ Nagradu „Mala liska“ dobilo je sve troje glumaca (Iskra Jirsak, Mirela Videk, Zoran Pribičević), koji su podjednako zaslužni za uspjeh predstave.

186 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

19. 05. Odigrana predstava „Ah ljubav moja“ teatra Komedija iz Skoplja u okviru festivala komedije „Mostarska liska 2013.“ Nagradu „Mala liska“ za najbolju glumu dobio je Aleksandar Mikić za ulogu generala. 20. 05. Izvedena predstava „Sokin i Bosina“teatra „Zvezdara“ iz Beograda u okviru festivala komedije „Mostarska liska 2013“. Nagrada „Mala liska“ za najbolju izvedbu pripala je Ljiljani Blagojević. 20. 05. Odigrana predstava „Kokoška“ NikolajaVladimiroviča Koljade u izvedbi Narodnog pozorišta RS iz Banja Luke u sklopu „Mostarskog proljeća 2013. - XV. dana Matice hrvatske“ u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače. 21. 05. Odigrana predstava „Lari Tompson (show must go on)“ u izvođenju Narodnog pozorišta iz Tuzle u sklopu festivala komedije „Mostarska liska 2013.“ Nagradu „Mala liska“ za najbolju izvedbu dobila je Meliha Fakić. 21. 05. Odigrana Molierova predstava „Tartif“ u režiji Nermina Hamzagića, u izvođenju glumaca Narodnog pozorišta Sarajevo u okviru festivala komedije „Mostarska liska 2013.“ Nagradu „Mala liska“ za najbolju izvedbu dobio je Ermin Sijamija. 21. 05. Održan koncert učenika Glazbene škole Ivana plemenitog Zajca u Galeriji kraljice Katarine. 22. 05. Svečano tvorena izložba svjetlopisa „Korak iza …PLUS“ veleposlanika Republike Hrvatske u BiH NJ.E. Tončija Staničića. Izložba je otvorio konzul Republike Hrvatske u Mostaru Velimir Pleša a otvorena je u sklopu „Mostarskog proljeća 2013. - XV. dana Matice hrvatske“ u Galeriji Aluminij. 23. 05. Održan koncert mlade pijanistice Željke Mandarić, uz gošću, opernu pjevačicu- sopranisticu Ninu Kadijević. Svaka nota bila je dragocjen biser koji je obogatio mostarsku publiku. Koncert je održan u sklopu „Mostarskog proljeća 2013. - XV. dana Matice hrvatske“ u Galeriji kraljice Katarine. 23. 05. Otvorena izložba pod nazivom „Islikavanje gnijezda ustrajavanja“ mlade mostarske akademske slikarice Marijane Ravlić u Klubu Aluminij. 23. 05. Dodjeljene nagrade u okviru festivala komedije „Mostarska liska 2013.“ i festival je zatvorio Zijad Gračić, koji je bio predsjednik žirija.Uvjerljiv pobjednik festivala je teatar „Exit“ iz Zagreba s predstavom Sutra (ni)je novi dan, koja je dobila i nagradu publike. Žiri publike najboljom predstavom je proglasio „Balkanske mućke“ u izvođenju Narodnog pozorišta Mostar. 23. 05. - 26. 05. Održan „Street arts festival Mostar“, na kojem su mladi kreativci oslikavli nekoliko lokacija u Mostaru. Uz mobilizaciju umjetnika i kreativaca u prostoru, festival je publici ponudio raznolik program.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 187

24. 05. Održana promocija knjige „Od Peruna do Everesta“ autora dr. Naima Logića, koju je pratila projekcija slide-ova o usponu na krov svijeta, kojeg je Logić osvojio 19. travnja. Promocija je održana u Centru za kulturu. 25. 05. Odigrana predstava „Pismo iz 1920.“ u režiji Olivera Frljića koju su izveli glumci Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice u sklopu „Mostarskog proljeća 2013. XV. dana Matice hrvatske“ u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače. 26. 05. Održan koncert Ansambla Prijatelji, jednog od prepoznatljivih brandava Sarajeva. Koncert je održan u sklopu „Mostarskog proljeća 2013. - XV. dana Matice hrvatske“ u Galeriji kraljice Katarine. 27. 05. Priređena izložba slika sudionika Škole crtanja i slikanja u Napretkovom domu u Mostaru. Polaznici Škole crtanja i slikanja svoje radove u raznim likovnim tehnikama stvarali su u prostorijama HKD „Napredak“ u Mostaru pod stručnim vodstvom akademskog kipara Željka Marića. 30. 05. Održana autorska večer don Dragana Filipovića, kojom je ujedno obilježio dvadeset godina djelovanja u Mostaru. Koncert je održan pred prepunom dvoranom Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače u sklopu „Mostarskog proljeća 2013. - XV. dana Matice hrvatske“. Koncertom su naizmjenice ravnali don Dragan Filipović i Damir Bunoza, uz pratnju komornog sastava Simfonijskog orkestra Mostar. Uz Akademski zbor Pro musica, nastupile su klape Narenta, Drača, Krš, Izvor, Trebižat i Signum i vokalna skupina Speranza.. kao solisti nastupili su članovi zborova i klapa, te još jednom pokazali glazbenu talentiranost mostarskih snaga. 30. 05. – 08 - 06. Promocijom zbirke poezije „Čovjek koji je znao Filipa Latinovicza“ autora Adnana Žalice, otvoreni su treći Dani Književnog kluba Mostar koji su Mostarcima ponudili raznolik umjetnički program (književni, likovni i glazbeni) na više lokacija u gradu (MC „Pavarotti, Ćorovića kuća, Narodna biblioteka na Luci). 31. 05. Predstavio svoju najnoviju zbirku pjesama „Daleki zapad“ poznati bosansko-hercegovački redatelj, književnik i kritičar Gradimir Gojer u Cubu „Aleksa“. 01. 06. Izvedena Aladinova čarobna svjetiljka u izvedbi plesača Športskog plesnog kluba Erigo – D Mostar na Dječjem danu u okviru „Mostarskog proljeća 2013. - XV. dana Matice hrvatske“ u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače, čime je zatvorena ova međunarodna manifestacija. 02. 06. Izvedena odlična kazališno- plesna predstava pod nazivom «Pošalji dan» kojom je završena humanitarna akcija za malog Andija Milasa. Predstava je izvedena u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače, a prihod od ulaznica darovan je za liječenje Andija Milasa.

188 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

04. 06. Održan koncert „Naša djeca plešu balet“ kojim se četvrti put predstavio Balet Mostar Arabesque u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače. Bio je to još jedan korak dalje i više u prepoznavanju i popularizaciji jedinstvenog prožimanja baletske, likovne, glazbene i dramske umjetnosti, te promicanju najviših vrijednosti umjetnosti. 05. 06. Monodramu „Jackie“ prema tekstu njemačke nobelovke Elfriede Jelinek izvela glumica Snježana Martinović na Maloj sceni HNK Mostar. 06. 06. Izveden musical Josip i kričave boje njegovih snova, Richarda Monteza, redatelja, profesionalnog glumca, pjevača i plesača iz SAD-a. Popularni musical, koji je veden iše od tisuću puta na Brodwaju, u Mostar je doveo ovaj američki redatelj u sklopu projekta Cornerston Arts, a predstavu su izveli lokalni glumci amateri u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače. 07. 06. Održana prezentacija video radova akademskog slikara Dževada Hoze pod nazivom „Autobiografika“ i „Poetika kamena“ u povodu nagrade ULUBiH- a autoru za životno djelo. Prezentacija je održana u Centru za kulturu. 09. 06. Otvorena izložba kaligrafija na kojoj se Abdulhak Hadžimejlić prvi put predstavio zainteresiranim posjetiteljima u Kulturnom centru „Kralj Fahd“. 11. 06. Premijerno izvedena lutkarska predstava «Ružno pače» Ivora Martinića prema bajci H.Ch. Andersena u režiji Roberta Waltija u Pozorištu lutaka Mostar. 11. 06.Održan solistički koncert mostarske mezzosopranistice Monije Jarak uz glasovirsku pratnju prof. Marijane Pavlović, gosti koncerta bili su Josip Prskalo, bas Karlo Miličević, bariton. Koncert je održan u Galeriji kraljice Katarine. 12. 06. Otvorena tradicionalna izložba mostarske galerije Michelangelo na kojo je izloženo prako 150 umjetničkih radova u različitim tehnikama u Galeriji kraljice Katarine. 12. 06. Održan koncert Glazbene škole Ivana pl. Zajca iz Mostara pod ravnanjem maestra don Dragana Filipovića u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače. 12. 06. Premijerno izvedena predstava „Amleta u Mrduši Desnoj ili Lijevoj“ u izvedbi Dramske sekcije Gimnazije Mostar. Predstava je izvedena na Maloj sceni HNK Mostar, a prihod od prodaje ulaznica dan je humanitarne svrhe za liječenje malenog Petra Knezovića. 13. 06. Održana humanitarna sportsko- glazbena večer pod nazivom «Svi za Petra» u organizaciji mostarskog boksača Damira Belje i Euroherca u suradnji s HBK Zrinjski i BK Mostar u dvorani na Bijelom Brijegu. 13. 06. Otvorena izložba pod nazivom“ Mediteran - Vrtovi svjetlosti/ Vrtovi sjećanja“ umjetnice Snježane Vlatković, kojom se umjetnica prvi put predstavila mostarskoj i bh publici. Izložbu je otvorila slikarica Šemsa Gavrankapetanović u Centru za kulturu.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 189

14. 06. Izvedena multimedijalna predstava „Quo vadis fili?, autorski projekt Frame Međugorje, Roberta Pehara i Dragana Komadine. Predstavu prate toplo intonirana glazbena kulisa čiji je autor Damir Bunoza i video prilozi koji dodatno obogaćuju predstavu čiju režiju potpisuje Robert Pehar. Predstava je izvedena u Velikoj dvorani Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače. 14. 06. Otvorena izložba učenika Srednje škole likovnih umjetnosti Gabrijela Jurkića iz Mostara u Galeriji kraljice Katarine. 15. 06. Predstavljena monografija «Dobra stara škola» autora Marinka Jovanovića. Knjigu su predstavili Drago Marić, glavni urednik, recenzenti prof. dr. sc. Ivan Cvitković, prof. dr. sc. Ismet Dizdarević i prof. dr. sc. Mirjana Mavrak, te sam autor. Monografija je izdana u povodu obilježavanja 100. godišnjice početka rada Učiteljske škole u Mostaru, a predstavljena je u kongresnoj dvorani hotela Ero. 18. 06. Otvorena izložba fotografija pod nazivom „Mostar – muzej sjećanja (antologija starih fotografija, 1880. - 1980.), u organizaciji Matice hrvatske Mostar i Galerije Martino. Uz nazočnost brojnih građana izložbu je otvorio visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Valentin Inzko, a nazočnima su se obratili predsjednik Matice hrvatske Mostar Josip Muselimović, te autor izložbe i vlasnik Galerije Martino Branimir Martinac. Izložba je otvorena u Gradskoj vijećnici. 18. 06. Izvedena predstava Ja, mahalac u izvedbi Dragana Marinkovića Mace. Predstava je nastala prema bestselleru Indire Kučuk- Sorguč, a iz muškog kuta progovara o međuljudskim odnosima i bh mentalitetu. Predstava je izvedena u prepunoj dvorani Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače. 20. 06. Održan koncert pod nazivom „Večernji zvon“ Tamburaškog orkestra Glazbene škole Široki Brijeg s gostima uoči međunarodnog dana svečanosti glazbe na prvi dan ljeta u Galeriji kraljice Katarine. 20. 06. Otvorena izložba slika i crteža pod nazivom „Put u središte zemlje“ i upriličen razgovor s autorom, konceptualnim i više puta nagrađivanim umjetnikom Damirom Nikšićem u galeriji Muzičkog centra „Pavarotti“. 20. 06. Svoj provokativni show pod nazivom „Dobar Daniel“izveo kanadski standup komičar Daniel- Ryan Spaulding u OKC-u „Abrašević“. 24. 06. Održana poetska večer „Pjesnici Mostara“ na novoj šetnici u blizini Gimnazije Mostar, u organizaciji IK Zalihić u sklopu mini sajma knjiga, a sve u cilju bogaćenja kulturnih i turističkih sadržaja Mostara. 24. 06. Otvorena samostalna izložba slika REDOSLIJED mladog mostarskog umjetnika Anela Pale. Izložbu je otvorila Amila Puzić, povjesničarka umjetnosti u Galeriji kraljice Katarine.

190 | Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

30. 06. Održana glumačka radionica za mostarske klince u organizaciji Matice hrvatske Mostar, a pod stručnim vodstvom mostarske glumice s zagrebačkom adresom Ornele Vištice. Radionice će se održavati do 6. srpnja u Galeriji kraljice Katarine.

Motrišta br. 71-72, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja

| 191

Stoje: prof. dr. sc. Zdenko Ostojić; prof.dr.sc. Ljerka Ostojić, dop. članica ANUBiH; Marijana Mikulić, ministrica savjetnica Konzularnog odjela Veleposlanstva RH u BiH; prof. Džeraldina Marijanović; Dragan Marijanović, književnik; Tonči Staničić, veleposlanik RH u BiH; Miro Petrović, književnik; sjede: kardinal Vinko Puljić i odvjetnik Josip Muselimović, predsjednik MH Mostar

Promocija knjige kardinala Vinka Puljića “Moje druge konklave u ožujku 2013.”
U srijedu, 26. lipnja 2013. u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu (Josipa Stadlera 5), u dvorani pape Pavla VI., s početkom u 20 sati, upriličeno je predstavljanje knjige nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića pod naslovom: „Moje druge konklave u ožujku 2013.“. Knjigu su predstavili: vlč. dr. Mirko Šimić, profesor moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu i ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, i poznati odvjetnik g. Josip Muselimović, predsjednik Matice hrvatske Mostar. Na kraju predstavljanja nazočnima se obratio kardinal Puljić. Moderator predstavljanja je bio mons. Ivo Tomašević, generalni tajnik Biskupske konferencije BiH. Ulomke iz knjige čitao je kazališni glumac Drago Buka, a tijekom predstavljanja bariton Dragan Pavlović, uz klavirsku pratnju vlč. Marka Stanušića, otpjevao je skladbe: „Tu es Petrus“ i „Gospod Bog je pastir moj“. (kta)

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful