Journal

PREPORODOV
MJESEČNIK KDBH “PREPOROD” – ZAGREB BROJ 153 ISSN 1334-5052 SRPANJ 2013.

SEAD BERBEROVIĆ
BOŠNJAČKA PRIČA A gdje smo mi, Bošnjaci? POLICAJAC SENAD MUJAGIĆ Jedini, najbolji svih vremena POKUŠAJ DUHOVNE KOLONIZACIJE Leteći ćilimi vs. perzijski sagovi INTERVJU – SEAD BERBEROVIĆ Jačanje nacionalne svijesti HAŠKA MEĐUPRESUDA RADOVANU KARADŽIĆU Uvjetovani refleks suca Merona
KDBH “PREPOROD”

ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod”

Journal
PREPORODOV

IMPRESUM

SADRŽAJ
UVODNIK A gdje smo mi, Bošnjaci?................................................................ 3 BOŠNJACI U HRVATSKOJ Jedini, najbolji svih vremena........................................................... 4 Leteći ćilimi vs. perzijski sagovi....................................................... 6 Maraton ponosa i tuge................................................................... 7 Mimohodi sjećanja......................................................................... 8 HRVATSKA Što nam donosi ulazak u EU?........................................................ 10 Više nema zezanja. ........................................................................ 12 Ljubav i zajedništvo....................................................................... 14 INTERVJU – SEAD BERBEROVIĆ Jačanje nacionalne svijesti............................................................ 16 BOSANSKI BAROMETAR Nema odricanja od državljanstva.................................................. 22 Majke historije.............................................................................. 24 Sramna uloga UN-a....................................................................... 26 KVADRAT NAD HIPOTENUZOM Uvjetovani refleks suca Merona................................................... 28 IZ SVIJETA Revizija arapskog proljeća?........................................................... 30 KULTURA Pogledaj me Anadolko…............................................................... 34 Ne možete uništiti dobra čovjeka................................................. 35 Lirske vokalne interpretacije......................................................... 36 Duh i miris Orijenta....................................................................... 38 PRIČE IZ BOSNE Historijska i sudbinska odluka....................................................... 40 ŽIVJETI ISLAM Arabija prije Muhammeda, a.s. (V)............................................... 42

Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Redakcija: Emina BUŽINKIĆ Edis FELIĆ Sena KULENOVIĆ Mirza MEŠIĆ Edina SMAJLAGIĆ Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ Suradnici: Helena ANUŠIĆ (Rijeka) Filip Mursel BEGOVIĆ (Sarajevo) Bedrudin BRLJAVAC (Sarajevo) Asim ČABARAVDIĆ (Pula) Mensur DURAKOVIĆ (Split) Avdo HUSEINOVIĆ (Sarajevo) Senadin LAVIĆ (Sarajevo) Helena MARKOVIĆ (Sisak) Faris NANIĆ (Zagreb) Adresa: Preporodov Journal Ulica grada Vukovara 235, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 Cijena: 15 kuna Pretplata: RH 100 HRK godišnje BiH 30 KM godišnje Svijet 20 E godišnje dIZAJN: Midhat MULABDIĆ FOTO: Ognjen KARABEGOVIĆ PRIJELOM: Dario MOLNAR Tisak: top grafika, Velika Gorica Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nužno i stavovi redakcije Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Sead Berberović, predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske

UVODNIK

UVODNA RIJEČ

A gdje smo mi, Bošnjaci?
U prethodnim brojevima “Journala” malo smo pisali o unutarbošnjačkim sporenjima i političkim pozicioniranjima koja su obilježila proteklo razdoblje. Zaokupile su nas neke druge teme i događaji. A bilo je o čemu pisati: od aktualnog stanja u stožernom Vijeću bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj, onom zagrebačkom, preko uvijek “zapaljivog” raspoređivanja financijskih sredstava iz Državnog proračuna putem Savjeta za nacionalne manjine RH, do učešća SDAH i BDSH na prethodnim lokalnim izborima i “događanjima demokracije” u bošnjačkim strankama. U igri su bili veliki ulozi – i novci i fotelje, dobar razlog za svekoliku mobilizaciju i nervozu među čelnicima i članstvom. Kratak odgovor na pitanje – a gdje smo mi, Bošnjaci, u svemu tome – pokušat ćemo dati kroz prizmu financiranja bošnjačkih udruga i rezultate Popisa stanovništva iz 2011. godine. Prije nekoliko godina Mehmed Džekić, tadašnji predsjednik SABAH-a, napravio je zanimljivu analizu raspodjele financijskih sredstava kojom država Hrvatska financira rad udruga nacionalnih manjina. Tadašnje brojke bile su poražavajuće jer su matematički precizno pokazivale da Bošnjak “vrijedi” višestruko manje nego npr. Talijan, Čeh ili Mađar. Takva situacija je bila u predrecesijska vremena, kada je “nazivnik” u manjinskom financijskom razlomku iznosio 20.755 (ili 40.432, ako pridodamo i “Muslimane”), a “brojnik” oko 190.000 kuna više nego danas. Nažalost, slična priča se nastavlja i dalje, bez ikakve mogućnosti da se promijeni u narednim godinama. Zanimljiva je financijska kalkulacija ovogodišnje raspodjele sredstava, pri čemu iznoseći takve podatke svjesno ulazimo u područje optužbi da ne shvaćamo principe raspodjele, te argumentacije da se financijska sredstva ne dodjeljuju za “glavarinu”, nego za programe. Ove godine, kao potpora za programe ostvarivanja kulturne autonomije nacionalnih manjina, iz Državnog proračuna RH osigurano je 38,663 milijuna kuna, od čega 1,916 milijuna za programe bošnjačkih udruga (84.000 kuna manje nego prošle godine). Dakle, u ukupnom iznosu Bošnjaci, druga nacionalna manjina po brojnosti u RH, participiraju s 4,96% (slično kao i prošle godine). Ako navedeni iznos podijelimo “po glavi stanovnika”, dobijemo “bošnjačku glavarinu”: 60,87 kuna (kada se raspodjeljuje na 31.479 Bošnjaka), odnosno 49,08 kuna (kada se raspodjeljuje na 39.037 Bošnjaka i “Muslimana”). Kakva je situacija u usporedbi s drugim, tzv. starim nacionalnim manjinama, koje imaju brojna stečena prava i različite bilateralne sporazume s matičnim zemljama, članicama EU? Uzimajući u obzir rezultate Popisa stanovništva iz 2011. godine, prema kojima u Hrvatskoj živi 9.641 Čeha, 14.048 Mađara i 17.807 Talijana, dobivamo sljedeće brojke: pripadnik mađarske nacionalne manjine “vrijedi” 313,35 kuna, češke 366,46 kuna, a talijanske čak 466,95 kuna. Moglo bi se svašta reći o ovome nesrazmjeru, između ostaloga, da je neodrživ i diskriminirajući. Međutim, treba se otvoreno zapitati jesmo li izgubili povoljnije političke godine kada smo se mogli bolje pozicionirati? Naročito za vrijeme osmogodišnjeg saborskog mandata Šemse Tankovića i njegovih političkih trgovina s bivšim premijerom Ivom Sanaderom, sadašnjim stanovnikom zatvora u Remetincu. Ali, izgleda, nije u tome bilo sreće… I ove godine se javlja slična bošnjačka priča kao i prethodne: međusobne optužbe tko je zaslužio, a tko ne proračunska sredstva, tko je bliži i draži saborskom zastupniku Nedžadu Hodžiću, tko je njegova klijentela i skupina podržavatelja/sljedbenika, u kojem bošnjačkom časopisu o njemu lijepo pišu, a tko ga “razvaljuje”... Malo je onih koji uviđaju da Bošnjaci, zapravo, dobivaju mrvice sa stola – i onda se oko tih mrvica sporimo i svađamo! Ne može se reći da su bošnjački projekti nekvalitetni, posebno u kulturnom amaterizmu i izdavaštvu. Ilustrirajmo problem s primjerom dodjele sredstava za KDBH “Preporod”, kulturnu instituciju Bošnjaka u Hrvatskoj, udrugu koja sa 745.000 kuna zauzima najveći dio bošnjačkog “kolača” i zato često biva kritizirana kako je pro-Hodžićeva. Dakle, “Preporod” izdaje tri časopisa, u planu je tiskanje tri knjige, aktivan je Ženski pjevački zbor “Bulbuli” i Dječji dramski studio “Zvrk teatar”, u planu su manifestacije u okviru XVIII. “Bošnjačkih riječi u Hrvatskoj” – i sve to za 745.000 kuna, iz čega se financiraju i režijski troškovi. S druge strane, list “Identitet”, koji izdaje Srpski demokratski forum, za 10 brojeva godišnje dobiva čak 680.000 kuna, što je 91,28% sredstava koje dobiva KDBH “Preporod”. Bez imalo ljubomore i želje da se kolegama u “Identitetu” i SDF-u smanje sredstva, možemo samo konstatirati: tko zna, zna! Druga strana medalje je pitanje da li svrsishodno trošimo dobivena sredstva, možemo li ponešto izdvojiti i za projekte od nacionalnog značaja (valjda takvi projekti postoje kod Bošnjaka)? Vrlo je bitno i pitanje gdje su Bošnjaci u Državnoj upravi, u službama gdje se nešto odlučuje i gdje se mogu napraviti promjene? Sukladno Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, u Državnoj upravi RH bi trebalo raditi oko 350 Bošnjaka, a trenutno ih je samo 70. Od tog broja vrlo je malo onih koji uopće imaju veze s bošnjačkim asocijacijama i manjinskom problematikom. Možemo slobodno reći da smo zabavljeni sami sa sobom, nigdje nas nema – nismo subjekti, već objekti političkih dešavanja i odluka. Jedan od načina da formiramo i pozicioniramo svoje institucije (onako kako je uspješno napravila srpska nacionalna manjina) je preko rada saborskog zastupnika, Koordinacije vijeća bošnjačke nacionalne manjine i međusobnih dogovora čelnika bošnjačkih asocijacija. A svega toga nije bilo u proteklim godinama. Ponadali smo se pozitivnim promjenama nakon parlamentarnih izbora 2011., ali su one izostale: nije napravljen niti jedan sastanak na kojem bi za istim stolom sjeli najodgovorniji ljudi bošnjačke zajednice u Hrvatskoj i otvoreno porazgovarali o problemima i zajedničkim aktivnostima. Nije učinjen niti jedan korak prema formiranju Bošnjačkog nacionalnog vijeća ili Bosansko-hercegovačkog narodnog vijeća. Ništa nije učinjeno kako bi kvalitetni kadrovi ušli u sustav odlučivanja i iz te pozicije napravili prostor za svrsishodnije djelovanje. Vrijeme neumitno prolazi, a asimilacijski procesi su vrlo jaki. Bošnjački imperativ je razvijanje i jačanje institucija, uporna i argumentirana institucionalna borba, međusobni dogovor, a ne pojedinačni “bljeskovi”. U protivnom slučaju ostaje nam samo Islamska zajednica, ali to je već priča u kojoj su Bošnjaci svedeni na vjersku skupinu vrlo podložnu asimilaciji. Za ilustraciju ove tvrdnje bitna su dva podatka iz Popisa stanovništva 2011. Prvo, broj Bošnjaka + “Muslimana” je smanjen za 1.395 u odnosu na prethodno prebrojavanje, i drugo, od 62.977 muslimana koji žive u Hrvatskoj, čak 9.647 (ili 15,32%) izjašnjavaju se kao Hrvati islamske vjeroispovijesti. Vjerojatno ćete se složiti da je ta brojka prevelika za one koji su s kršćanstva konvertirali u islam, te da se radi o jakim asimilacijskim procesima među mlađim generacijama Bošnjaka koje nemaju jak nacionalni osjećaj, već samo vjerski. Neka nam prezentirane, pomalo dosadne brojke budu povod za razmišljanje i traženje odgovora na pitanje: gdje smo i kuda idemo? Katastrofalna ekonomska situacija i ulazak u Europsku uniju je veliki izazov pred Bošnjacima. Jesmo li se spremni pokrenuti i pronaći adekvatan odgovor ili nas čeka nova epizoda već viđene priče?q Ismet ISAKOVIĆ

SRPANJ 2013.

3

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

SENAD MUJAGIĆ – MIŠ, NAJUSPJEŠNIJI SVJETSKI POLICAJAC SPORTAŠ SVIH VREMENA

Jedini, najbolji svih vremena
Senad Mujagić, temeljni sisački policajac i svestrani sportaš, najuspješniji svjetski policajac sportaš svih vremena, u prvoj polovici kolovoza 2013., dok smo za tisak pripremali najnoviji broj “Preporodovog Journala”, vratio se sa Svjetskih policijskih i vatrogasnih sportskih igara koje su održane u Belfastu, glavnom gradu Sjeverne Irske. Kao i na prethodnih sedam igara, niti ovoga puta se nije vratio bez odličja. U svojim omiljenim disciplinama, hrvanju i dizanju utega, “Senad zlatnog sjaja”, kako smo ga nazvali u tekstu od prije dvije godine, osvojio je čak četiri medalje: tri zlatne i jednu srebrnu. Time je još više upotpunio kolekciju odličja s igara koje se zbog značaja, broja učesnika i sportskih disciplina, često nazivaju Policijska i vatrogasna olimpijada – 20 zlatnih, osam srebrnih i jedna brončana. Ukupno 29, više nego dovoljan razlog za novi razgovor.

Vrhunski sportaš i hrvatski specijalac
Senad Mujagić je rođen 24. rujna 1961. godine u Sisku, u bošnjačkoj radničkoj obitelji. Rahmetli otac Vehbija, koji je umro 2007. godine, u Sisak je došao iz Bosanske Otoke, a mama Ćamka, koja sada ima 72 godine, iz Blagaja kod Bosanskog Novog. Majka Ćamka, mlađi brat Suvad, sestra Samka i supruga Jasna njegovi su najvjerniji navijači i najveća podrška. Senad je godinama bio aktivni hrvač, a hrvao je za Hrvačke klubove “Sisak”, “Gavrilović” iz Petrinje i “Zagreb”. U dugogodišnjoj aktivnoj hrvačkoj karijeri postigao je izvanredne sportske rezultate: u pojedinačnoj konkurenciji bio je tri puta državni prvak i dva puta šampion Jugoslavije, te 13 puta prvak Hrvatske. 1996. godine proglašen je najboljim sportašem grada Siska. Do sada je na raznim natjecanjima osvojio više od 100 medalja, od kojih je najviše zlatnih. Dragovoljac je Domovinskog rata i aktivni djelatnik Policijske uprave Sisačko-moslavačke. Prije Domovinskog rata radio je u sisačkoj Željezari. 1991. godine dobrovoljno se prijavio u Hrvatsku vojsku u Sportsku četu, koju su činili sisački sportaši. Od veljače 1992. do lipnja 2001. bio je u jedinici Specijalne policije “Ose”, a nakon toga je prešao u temeljnu policiju. Sa specijalcima “Osa” prošao je mnoga hrvatska ratišta: “Bljesak”, “Oluja”, bitke na Velebitu, dubrovačko ratište, Cavtat, Daruvar, Pakrac, Okučani… Zanimljivo je da je usporedo s aktivnostima na bojišnici, trenirao i aktivno se natjecao. Tako je, za ilustraciju, bio prvak Hrvatske u hrvanju 1992., 1994., 1995. i 1996. godine, i to u oba stila – slobodnom i grčko-rimskom.

Senad Mujagić Senad Mujagić je najnagrađivaniji policajac sportaš u svijetu, koji se s niti jednog policijskog natjecanja do sada nije vratio bez medalje. Na osam Svjetskih policijskih i vatrogasnih sportskih igara, na kojima je učestvovao, ukupno je osvojio čak 29 medalja: 20 zlatnih, osam srebrnih i jednu brončanu. 1999. godine na igrama u Stockholmu (Švedska) osvojio je dvije zlatne medalje, 2001. u Indianapolisu (SAD) jedno zlato i dva srebra, a 2003. u Barceloni (Španjolska) dva zlata, jedno srebro i jednu broncu. Na Olimpijadi održanoj 2005. u Quebecku (Kanada) osvojio je četiri zlata, iz Adelaida (Australija) 2007. godine vratio sa s tri zlata i jednim srebrom, a na igrama koje su 2009. godine ponovo održane u Kanadi (Vancouver) osvojio je jednu zlatnu i tri srebrne medalje. Na sportskim igrama koje su 2011. godine održane u New Yorku (SAD) osvojio je četiri zlatne medalje, a na ovogodišnjim u Belfastu (Sjeverna Irska) osvojio je tri zlatne i jednu srebrnu medalju. Na ukupno četiri Policijske i vatrogasne olimpijade proglašen je najboljim natjecateljem: u Barceloni (2003.), Quebecku (2005.), Adelaidu (2007.) i New Yorku (2011.). Po broju osvojenih medalja u užoj je konkurenciji za najuspješnijeg natjecatelja ovogodišnjih igara u Belfastu. Na igrama u New Yorku (2011.), na posebnoj svečanosti upriličenoj njemu u čast, proglašen je najuspješnijim policajcem sportašem svih vremena. q

Tri zlatne i jedna srebrna medalja u Belfastu 2013.
Razgovor sa zlatnim sisački policajcem obavili smo u subotu, 10. kolovoza, dva dana nakon njegovog povratka iz Belfasta, na dan kada je ovogodišnja Policijska i vatrogasna olimpijada svečano završena. Razlog ranijeg odlaska hrvatskih reprezentativaca iz Sjeverne Irske bio je financijske prirode – kronični nedostatak novaca za ovakva takmičenja. “Igre su počele 1. kolovoza i trajale su 10 dana. Prema službenim podacima na njima je učestvovalo blizu 10.000 takmičara iz 67 zemalja svijeta, koji su se natjecali u 54 sportske discipline. Iz Hrvatske su se natjecala šestorica sportaša: dvojica džudaša iz Du-

brovnika – Edi Jurin i Ivo Oberan, dvojica iz ATJ Lučko – Ivan Jakelić i Kristijan Komljenović, vatrogasac iz Gospića Dane Šimić i ja. Natjecali smo se u hrvanju, dizanju tegova, bacanju kugle, džudu i TCA (osmoboju). Koliko mi je poznato, osvojili smo ukupno devet medalja. Ja sam osvojio dva zlata u dizanju utega, u disciplinama bench press i death lift, zlato u hrvanju grčko-rimskim stilom i srebro u hrvanju slobodnim stilom. Dvije zlatne medalje su osvojili džudaši Jurin i Oberan, a dva srebra u hrvanju je osvojio Dane Šimić. Osvojili smo i jednu broncu u bacanju kugle. To je ukupno devet medalja, što je veliki uspjeh za samo šesteročlanu reprezentaciju. Možda smo u osmoboju, najtežoj disciplini, osvojili još jedno

4

PREPORODOV JOURNAL 153

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
odličje. Za sada ne znam zvanične rezultate jer smo ranije morali otići kući”, rekao nam je policajac Mujagić. Zbog krhke građe i niskog rasta Senad od ranog djetinjstva nosi nadimak Miš. Kao i mnogi u to vrijeme, dobio ga je od prijatelja, vršnjaka iz sisačkog radničkog kvarta Naselje. Međutim, izgled može itekako prevariti, Senad nije bilo kakav “miš”… U dizanju utega, disciplina bench press, u natjecateljskoj kategoriji do 56 kilograma Senad Mujagić drži svjetski policijsko-vatrogasni rekord. Postavljen je u Barceloni 2003. godine, kada je podignuo rekordna 92 kilograma. I 10 godina kasnije rekord je ostao nedostižan – u Belfastu 2013. za pobjedu je trebalo 14 kilograma manje. “U bench pressu sam pobijedio s podignutih 78 kilograma, tri više od drugoplasiranog takmičara. Možda sam mogao i koji kilogram više, ali nije bilo potrebe. U push-push liftingu sam dignuo 110 kilograma, a drugoplasirani 100”, rekao je Mujagić. Posebno se osvrnuo na promjene u redoslijedu natjecanja, koje su utjecale na kasniji razvoj događanja u finalnim borbama hrvanja: “U Belfastu smo po prvi puta u istom danu dizali utege u obje discipline. Nakon dodjele medalja za banch imali smo dva sata pauze, a zatim smo poslije podne krenuli s push liftingom. Na prijašnjim igrama između dizanja utega bila su dva dana pauze. Bilo je jako naporno što sam kasnije osjetio u finalnim borbama hrvanja. U obje discipline hrvanja imao sam istog protivnika, iz Indije. U grčko-rimskom stilu borba je bila jako teška, na granici incidenta. Indijac me toliko udarao šakama, toliko je prljavo hrvao, da je sudac pet puta prekidao borbu. Dvije sekunde prije kraja borbe, kod rezultata 2:1 za njega, sudac ga je diskvalificirao. I to pokazuje 'koliko je sati'… Moj suparnik je na sve moguće načine izbjegavao borbu, nije me pokušavao 'bacati” nego je samo išao na tuču! Međutim, kod borbe u slobodnom stilu tegovi su učinili svoje… Sutradan, poslije dvije discipline dizanja utega, imao sam finalni meč. Osjetio sam velike bolove u kičmi, bio sam jako ukočen tako da nisam mogao noge obraniti. Izgubio sam sa 2:0. Da sam barem imao dan-dva slobodno, sigurno bih drugačije othrvao. I u ovakvoj situaciji sam imao nekoliko šansi da 'okrenem' rezultat, čak i mnogo boljih nego iz kojih je on došao do pobjede. Dva puta me hvatao za nogu, nikakve akcije, nikakvog bacanja tu nije bilo… Jednostavno, 'mrtvo' dizanje je učinilo svoje, bio sam ukočen, prespor, nisam mogao reagirati. Na prijašnjim igrama hrvanje je uvijek bilo prije natjecanja u dizanju utega, što mi je odgovaralo. I sada osjećam ukočenost, nije popustilo.” Ipak, koliko god nakon gore izrečenih riječi to čudno zvučalo, kod osiguranja potrebnih financijskih sredstava za odlazak na ovogodišnju Policijsku i vatrogasnu olimpijadu u Belfastu imao je mnogo manje financijski problema nego prijašnjih godina. U tom kontekstu policajac Mujagić je posebno pohvalio novu sisačku gradsku vlast. Naime, prvog dana stupanja na novu dužnost, gradonačelnica Kristina Ikić Baniček i dogradonačelnik Marko Krička, primili su ga na razgovor: “Izašli su mi u susret i pokrili dio mojih troškova. Bez puno propitivanja – što i kako!? Shvatili su o čemu se radi i pomogli mi. Ja im se zahvaljujem. Grad Sisak je dao 2.000 kuna, a isto toliko sam dobio i od Zajednice športskih udruga Grada Siska.” Istaknuo je i korektan odnos pretpostavljenih na radnom mjestu u Policijskoj upravi Sisačko-moslavačkoj, načelnika Dražena Turka i šefa Predraga Fitića. “Što se tiče treninga ili natjecanja, bilo što da tražim, nemam nikakvih problema, izlaze mi u susret. Imaju veliko razumijevanje, cijene ono što radim i postižem”, rekao je Senad Mujagić, koji veliko razumijevanje i pomoć ima i u Hrvačkom klubu “Gavrilović” iz Petrinje, kao i kod Ermina Kurtovića, voditelja body-bilding kluba na sisačkom bazenu, kod koga besplatno trenira dizanje utega. On mu pomaže i kod osiguranja pravilne prehrane.

Adekvatna moralna i materijalna satisfakcija
Na kraju razgovora 52-godišnji Senad Mujagić je najavio da će, ukoliko ga zdravlje posluži, nastupiti i na Svjetskim policijskim i vatrogasnim sportskim igrama u Washingtonu (SAD) 2015. godine u punom sportskom obimu – hrvanje i dizanje utega. Nakon toga planira prestati s aktivnim natjecanjem i početi trenersku karijeru. Naime, najbolji svjetski policajac sportaš svih vremena namjerava formirati hrvatsku hrvačku policijsku reprezentaciju. Uvjereni smo da će zlatni sisački policajac, u čiju je čast diljem svijeta čak 20 puta svirana hrvatska himna, i u tom poslu postizati vrhunske rezultate. Prije dvije godine, u “Preporodovom Journalu” br. 133, nakon dolaska s Olimpijade u New Yorku (SAD), u tekstu pod naslovom “Senad zlatnog sjaja” objavili smo razgovor sa Senadom Mujagićem. Praktično istovremeno, u “Novom sisačkom tjedniku” objavljen je članak sličnog sadržaja pod naslovom “Najteže je dobiti priznanje – doma!?”. Mnogi nisu vjerovali u pročitano: zar je tako nešto moguće, zašto se o tome ništa ne zna!? Priča koja je godinama bila skrivena, pokrenula se: Senad je dobio prvu financijsku pomoć od svog rodnog grada u visini od 2.000 kuna, od Upravnog odjela za društvene djelatnosti Grada Siska obećana je pomoć pri budućim natjecanjima, na svečanosti povodom obilježavanja Dana državnosti BiH 2011. godine bošnjačke asocijacije Siska i Sisačkomoslavačke županije odale su mu javno priznanje i zahvalnost… Međutim, da li je to dovoljno? Da li je konačno došlo vrijeme da Grad Sisak, Sisačko-moslavačka županija i država Hrvatska isprave dugogodišnju pogrešku i, shodno vrijednosti postignutih sportskih rezultata, adekvatno nagrade Bošnjaka Senada Mujagića te mu pruže moralnu i materijalnu satisfakciju!? U najmanju ruku, trebao bi biti glavni kandidat za priznanja koja će se povodom Dana grada Siska dodjeljivati sljedeće godine. Smatramo da je svojim blistavim sportskim rezultatima, brojnim odličjima na svjetskim natjecanjima, kao i priznanjem iz New Yorka da je najuspješniji svjetski policajac sportaš svih vremena, zaslužio Nagradu grada Sisak za životno djelo. Također, zaslužio je i da ga sisačke bošnjačke asocijacije u tome aktivno podrže! Neka ovaj tekst bude skroman doprinos takvoj inicijativi i kandidaturi. q Ismet ISAKOVIĆ

Pomoć kod priprema za odlazak u Belfast
Svaki odlazak na Policijsku i vatrogasnu olimpijadu je posebna “priča” koja nije vezana samo uz kvalitetnu sportsku pripremu. “Za Olimpijadu sam se pripremao u Sisku, uz redovne radne obaveze. Veliki problem je bilo skidanje suvišnih kilograma, ali kada znaš kuda ideš, onda možeš i to 'izvući'. Međutim, najveći problem je bio financijske prirode, kako sve 'pokriti'. To mi je oduzimalo više vremena nego treniranje. Svaki drugi dan u Zagreb, kod ljudi koji su koliko-toliko pomogli da odem u Belfast. I drugi reprezentativci su se snalazili na razne načine. Od Ministarstva unutarnjih poslova ništa nismo dobili. Mi smo normalni i razumni ljudi, znamo da je situacija teška, da nema novaca… Međutim, moglo nam se pomoći i na drugi način. Na primjer, kako bismo na Policijskoj olimpijadi predstavljali Republiku Hrvatsku, umjesto da dobijemo slobodne dane, morali smo koristiti svoje godišnje odmore. Eto, ako hoćeš na Olimpijadu – uzmi godišnji, nađi sponzore, snalazi se kako znaš i umiješ”, rekao nam je Senad Mujagić.

SRPANJ 2013.

5

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

BILJEŠKA O POKUŠAJIMA DUHOVNE KOLONIJALIZACIJE ILI O DARIVANJU KOJE TO NIJE

Leteći ćilimi vs. perzijski sagovi
Urijetko, bezmalo nikada ne zavirim u zapisnike sa sjednica zagrebačkog Medžlisa, koji se redovito objavljuju na stranicama “Biltena”, glasila Medžlisa Islamske zajednice Zagreb. Razlog tome posigurno je to što nisam od onih koje zanimaju tzv. komunalne vijesti, ali i to što one post festum administriraju akcije ili, za možebitno znatiželjnije oči, najavljuju programske smjernice i priželjkivano budućnosno djelovanje. Pokajnički priznajem da je moja predrasuda prema zapisničkim “marginalijama”, eto, sada temeljito uzdrmana jer se upravo u njima kadikad može naći safta, robe za mnogokakvu analitiku. “Ataše za vjerska pitanja Kraljevine Saudijske Arabije je iznio ponudu za dostavu tepisona koji bi se postavio na postojeći zeleni tepison Zagrebačke džamije, time da bi se uklonili perzijski tepisi.” Doslovce u dlaku, tako, naime, glasi jedno od izvješća pod točkom Razno iz zapisnika sa 43. sjednice Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Zagreb, objavljeno u srpanjskom broju “Biltena”. U nastavku izvoda iz zapisnika dalje čitamo kako je predsjednik Odbora dr. Gzim Redžepi predložio da se temeljito razmotri svrha takve ponude, a Mirsad Srebreniković da potencijalnom vakifu Odbor predloži da se novčana sredstva namijenjena za tepison utroše u renoviranje muške abdesthane. Pokušajmo odmah razmotriti velikodušnost potencijalnog “dobročinitelja”. U nekim drukčijim, neultimativnim uvjetima, na kojima počivaju bolji ljudski adeti, zacijelo bismo se bez nećkanja priklonili narodnoj mudrosti “Hedija je i caru draga” i sa zahvalnošću prihvatili ono što bi, u činu darivanja, uz pretpostavku da se radi o subraći u dinu i imanu i sifati islamu, imalo biti “da lijeva ne zna da je desna dala”. Na način, međutim, neimenovanoga atašea za vjerska pitanja rečene kraljevine, na način dakle nedvosmislenog uvjeta za darivanje, bolji običaji u uljuđenih naroda, protkani islamijetskom pravičnošću, zahtijevaju također nedvosmislen odgovor. On je lišen oholosti tako svojstvene “maličini velikih” i on, s iskonskim osjećajem za dostojanstvo, puno kazuje o “veličini malenih”. Upravo je otmjena, gospodstvena mjera onih koji su, sa zadrškom i odmjerenošću, primili na znanje taj ultimativni dar, tobožnji dar koji bi, kad bi se pristalo na njega, devalviralo i unizilo bratske i prijateljske naklonosti onih koji su darivali “u ime Gospodara svoga”, posve tiho i bez isticanja vlastita imena te dunjalučkih dionica i prestiža. Iznimno delikatnoj ponudi atašea, međutim, kandidiram i tzv. izdvojeno mišljenje, bez namjere da dodatno usložnim ionako vrlo komplicirane međumuslimanske odnose. Slučaj “selefijskih ćilima kontra šijitskih sagova” u operaciji kodnog imena “uklanjanje materijalnih tragova iranske prisutnosti”, otkriva nam svu mizeriju ideološkoga diskursa jednog dijela arapskoga svijeta i posve izopačen osjećaj islamskog ćudoređa. Jer, tepisoni, ćilimi i sagovi, ma koliko nisu isto, u ovoj prigodi tek su alatke za beskrupulozno potkusurivanje antagoniranih političko-ideoloških matrica koje imaju, čini se, nezajažljive kolonijalističke pretenzije. Simbolička, ali ništa manje ni stvarna duhovna okupacija, koju pokreće strategija za “širenjem svoje sfere utjecaja”, otkriva nam svu jeftinoću komesara vjere, koji bi da “prevjeravaju” zapuštene dijelove ummeta. I to pod svaku cijenu, pa i u poslovima ukusa i estetike. Ma koliko bili dojma da rečeni “slučaj” kudikamo nadilazi “problematiku ćilima”, stvarno lice i naličje muslimanska barbarogenija ipak ćemo dokuči-

Perzijski ćilimi u Zagrebačkoj džamiji ti vratimo li se, iz sfera spekulacije i političko-ideološke intuicije, na sam predmet “spora” koji, usput budi rečeno, to nije. Perzijski sagovi, naime, dio su Zagrebačke džamije od njezina otvorenja. Ruka koja ih je uvakufila potrudila se da joj lijeva ne zna da je dala desna. Građansko ime darovatelja ne znamo, niti ćemo ga, po svoj prilici, nikada ni znati. Vrijednost darovanih sagova, i u stvarnom i u simboličkom smislu, rečeno jezikom zagrebačkih muslimana, utoliko je neprocjenjivija. Obavijestimo li se imalo o tehnici izrade perzijskog tepiha ili saga, izrađenog od nekoliko tisuća čvorova, od vune ili svile, s različitim, uglavnom negeometrijskim oblicima, ili perzijskoga ćilima, odnosno nomadskoga tepiha izrađenog od vune u prirodnim bojama, bez čvorova, s geometrijskim oblicima - dobit ćemo nužnu predodžbu o valjda esencijalnom elementu perzijske umjetnosti i kulture, veličajnom duhu začetom još u vrijeme drevne Perzije. Kurioziteta radi, impresivan je podatak da je Iran samo 2008. izveo 420 milijuna američkih dolara ručno izvezenih tepiha, što je više od 30 posto cjelokupnog svjetskog tržišta, ali i da se u Iranu više od milijun i dvjesto tisuća ljudi bavi njihovom izradom. Ništa manje impresivno nije ni to da najstariji danas sačuvani perzijski ćilim datira iz 5. stoljeća prije nove ere, pohranjen u muzeju Ermitaž u ruskom St. Petersburgu. Iako se u Zagrebačkoj džamiji posigurno nisu našli odreda umjetnički rariteti, nedvojbeno je da je njihova izrada plod visokosofisticiranih i svjetski ovjerenih majstora te tehnike. Utoliko je hvale vrijedan rezon naših odbornika koji buri i bijesu ideoloških letećih ćilima ne izručiše “neinstrumentalizirane” i “bezuvjetne” ćilime i sagove bijele zagrebačke ljepotice. I to bez buke i dostojanstveno. Aferim im! Nimalo, međutim, nas ne tješi to što ova priča nema baš previše veze s – ćilimima, sagovima ili tepisonima, svejedno. Ona kudikamo nadilazi te tobože marginalne prijepore. Ona nam se sve više čini i strukturnom i sudbinskom u unutarmuslimanskoj bjesomučnoj borbi za moć, prestiž i nadzor. Naravno, vazda preko leđa manjinskih dijelova ummeta, točnije one bezglasne većine koji nisu veleposjednici naftnih resursa i ne guše se u petrodolarima, u ovoj zgodi zagrebačkih muslimana. Estagfirullah, da “običnom” insanu pamet stane! q Ervin JAHIĆ

6

PREPORODOV JOURNAL 153

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

2. ULTRAMARATON VUKOVAR – SREBRENICA

Maraton ponosa i tuge
Povodom obilježavanja 18. godišnjice srebreničkog genocida, Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba organiziralo je ultramaraton na relaciji Vukovar – Srebrenica. 2. Ultramaraton Vukovar – Srebrenica održan je pod visokim pokroviteljstvom prof. dr. Ive Josipovića, predsjednika Republike Hrvatske. Zajednički cilj organizatora i učesnika ultramaratona, za koji se nadamo da će nastaviti dvogodišnje održavanje i postati tradicionalan, bio je povezati Vukovar i Srebrenicu, dva grada koja su najviše stradala tokom velikosrpske agresije i rata u Hrvatskoj i BiH, podsjetiti na sve nevino stradale te posebno odati počast žrtvama Vukovara i Srebrenice. Kako ističu u Vijeću bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, kroz povezivanje dvaju gradova-žrtava nastoje se potaknuti mogućnosti za njihovu konkretniju suradnju na različitim poljima, a posebno sportskih saveza dviju prijateljskih susjednih država. Četiri hrvatska branitelja – Mladen Hodak i Duško Štrbac iz Zagreba, Mirsad Veladžić iz Daruvara i Elvir Rakipović iz Osijeka – od 6. do 10. srpnja 2013. prešli su 227 km između Vukovara i Srebrenice. Ultramaraton se trčao u pet etapa od Memorijalnog centra na Ovčari (polazak 6. srpnja u 9,00 sati) do Memorijalnog centra u Potočarima (dolazak 10. srpnja oko 12,15 sati). Prva etapa iznosila je 34 km na relaciji Ovčara – Vukovar – Borovo – Vinkovci; druga etapa od 52 km na relaciji Vinkovci – Županja – Bošnjaci – Gunja – Brčko; treća etapa od 51 km na relaciji Brčko – Bijeljina – Janja; četvrta etapa od 44 km na relaciji Janja – Zvornik, te peta etapa od 46 km na relaciji Zvornik – Kostijerova – Bratunac – Srebrenica (Potočari). Ultramaraton je započeo ispred Spomen obilježja masovne grobnice na Ovčari, iz koje su 1996. godine ekshumirani posmrtni ostatci 200 hrvatskih branitelja i civila koje su poubijali pripadnici srpskih paravojnih postrojba i JNA u studenom 1991., nakon sloma obrane Vukovara. Prije početka ultramaratona, podno Spomen obilježja vijence su položili i svijeće zapalili sudionici i organizatori ultramaratona te izaslanstvo Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije. Ispred Grada Vukovara maratonce je ispratio vukovarski gradonačelnik Željko Sabo, a potporu trkačima dao je i Stožer za obranu grada Vukovara, u ime kojega im je sretan put zaželio predsjednik Tomislav Josić. U svi mjestima kroz koja su maratonci prolazili dočekivali su ih građani i predstavnici lokalnih vlasti, pozdravljajući ih i bodreći da istraju na putu za Srebrenicu. Projekt ultramaratona izazvao je veliko zanimanje elektronskih i tiskovnih medija. Učesnici i tehnički organizatori istaknuli su veoma profesionalno ponašanje policije u osiguranju ultramaratona, te srdačan doček i podršku lokalnog stanovništva. “Sve je proteklo bez ikakvih problema. Jedan od naših ciljeva je upravo doprinos suživotu na ovom prostoru i poticanje suradnje među gradovima, državama i narodima”, rekao je Kemal Bukvić, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba. I Ekrem Bećirović, član Vijeća, izrazio je zadovoljstvo uspjehom 2. Ultramaratona Vukovar – Srebrenica, pri čemu je naglasio da je utrka organizirana kao sjećanje na sve žrtve, bez obzira na nacionalnost. “Ovaj ultramaraton je multinacionalan, za sve žrtve, od Ovčare, Vukovara, Brčkog, Bijeljine, Janje, Kozluka, Zvornika, Bratunca do Srebrenice. Cilj nam je da educiramo našu, a pogotovo svjetsku javnost da se ovakvo nešto više nikome nikada ne desi”, rekao je Bećirović.

Mirsad Veladžić (54) iz Daruvara je umirovljeni dočasnik HV i branitelj Domovinskog rata. Ranjen je 1992. godine u selu Kusonje kod Pakraca, 40%-tni je ratni vojni invalid. Duško Štrbac (52) iz Zagreba je umirovljeni dočasnik HV i dragovoljac Domovinskog rata. Ranjen je u Pakracu 11. prosinca 1991. godine, 50%-tni je ratni vojni invalid. 2007. godine je istrčao relaciju od Škabrnje do Bleiburga. Do sada je šest puta trčao ultramaraton od Zagreba do Vukovara (Ovčare). Brat je poginulog branitelja. Mladen Hodak (46) iz Zagreba je djelatnik T-coma. 2007. godine je istrčao relaciju od Škabrnje do Bleiburga. Tri puta je trčao ultramaraton od Zagreba do Vukovara. Elvir Rakipović (42) iz Osijeka je umirovljeni časnik HV i dragovoljac Domovinskog rata. Ranjen u Ernestinovu 21. studenog 1991. godine, 20%-tni je ratni vojni invalid. Još uvijek drži aktualni rekord HV-a u trčanju na 100 km istrčan 1999. godine u Švicarskoj. Sedam puta je trčao ultramaraton od Zagreba do Vukovara i pet puta bio na pobjedničkom postolju. Prošle godine je osvojio drugo mjesto. q

“Kad čovjeka nakon istrčanih 227 kilometara u pet dana, što je nešto dulje od pet klasičnih maratona, čine zadovoljnim riječi hvala od nepoznatih ljudi u Potočarima i Srebrenici, onda je napravio – pravu stvar”, rekao je Elvir Rakipović, učesnik ultramaratona, koga je posebno ganuo doček u Srebrenici. Tokom davanja izjave za jednu od TV-stanica je i zaplakao, rekavši: “Neka, neka svi vide kako se čovjek osjeća kad dođe u Potočare i vidi o kolikom se ovdje broju nevinih žrtava radi. Na Ovčari je ubijeno oko 200 nevinih žrtava, a u Srebrenici – Potočarima više od 8.000.” Našem ultramaratoncu, na kraju, emocije su bile pomiješane: “Koliko god čovjek fizički bio spreman, nije mu lako kad dotrči do cilja. S jedne si strane sretan što si uspio, a kad ugledaš spomenik na kojem piše da je 'ukupan broj žrtava 8.372 i nije konačan', jednostavno ne možeš ostati ravnodušan, moraš izbaciti emocije iz sebe…” Ultramaratonci iz Hrvatske u Potočare su stigli 10. srpnja 2013., gdje su se sastali s učesnicima Marša mira od Nezuka do Srebrenice, zatim biciklističkog maratona Bihać – Srebrenica, supermaratona Bihać – Srebrenica, te motociklistima i učesnicima biciklističkog maratona iz Beograda. Sutradan su prisustvovali komemoraciji i ukopu posmrtnih ostataka 409 Bošnjaka ubijenih u srebreničkom genocidu u srpnju 1995. godine. q Ismet ISAKOVIĆ

SRPANJ 2013.

7

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

OBILJEŽAVANJE 18. GODIŠNJICE SREBRENIČKOG GENOCIDA U SPLITU I RIJECI

Mimohodi sjećanja
“Mimohod 8372” u Splitu
U srijedu, 10. srpnja 2013., u organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Splita i uz potporu KDB “Preporod” Split, splitskog ogranka Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske, Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Splitsko-dalmatinske županije i Islamske zajednice Split, ulicama najvećeg dalmatinskog grada organiziran je mimohod povodom obilježavanja 18. godišnjice genocida u Srebrenici. Uoči početka mimohoda Kadro Kulašin, zamjenik predsjednika Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Splita, u izjavi za novinare rekao je da se moramo prisjećati žrtava kako se ovakvi zločini ne bi više ponovili. “Cilj mimohoda u počast žrtvama genocida je da se senzibilizira javnost u Hrvatskoj o velikom stradanju bošnjačkog naroda u Srebrenici u julu 1995. godine. Obzirom da je u Hrvatskoj ljetna sezona, mislimo da ćemo ovim javnim istupom ulicama grada Splita senzibilizirati širu javnost, turiste koje ovdje borave, te pokazati da nismo zaboravili stradanje Srebreničana”, rekao je Kadro Kulašin. Naglasio je da je podršku organizaciji mimohoda pružio Grad Split te lokalno stanovništvo, koje se još jednom pokazalo kao veliki prijatelji Bosne i Hercegovine. Prije početka “Mimohoda 8372” na splitskim Prokurativama održan je polusatni prigodni recital tematski posvećen srebreničkoj tragediji. Program je započeo intoniranjem prigodne glazbe na temu Srebrenice, a nastavljen recitalima tekstova poezije Izeta Sarajlića, Džemaludina Latića, Haluka Levanta, Abdulaha Sidrana, Enesa Kiševića i Seada Redžepagića. Recitale su izvele Rubina Sarajlić i Mirjana Martinić, članice Kulturnog društva Bošnjaka “Preporod” Split. Za to vrijeme svakom sudioniku mimohoda dodijeljen je “Cvijet Srebrenice”, čijih 11 latica predstavlja 11 genocida nad Bošnjacima. Na ovaj način koncipiranim programom organizatori su željeli prisjetiti se patnji brojnih stanovnika Srebrenice i Podrinja tokom kobnih dana iz srpnja 1995. godine, ali i izbjeći političare. Nisu željeli da se sjećanje na srebrenički genocid pretvori u antisrpski skup i zloupotrijebi za neadekvatan politički govor ili stjecanje “političkih poena”. Programom mimohoda i ostalim sadržajima željela se poslati poruka da je glavni povod i razlog okupljanja davanje počasti nevino stradalim Bošnjacima u Srebrenici 1995. godine. “Mimohod 8372”, mimohod tišine i žaljenja za nevino stradalim, započeo je u Marmontovoj ulici, nastavio se Ulicom kralja Tomislava i Hrvojevom ulicom do splitske Rive, a zatim su se učesnici mimohoda vratili natrag do Marmontove ulice i Kazališta mladih. Sudionici mimohoda su nosili 5-metarski transparent na kojem je pisalo “Mimohod 8372 – Srebrenica 18 godina”, u znak sjećanja na 8.372 žrtve srebreničke tragedije, koliko ih je do sada evidentirano. U prvom splitskom mimohodu za žrtve genocida u Srebrenici sudjelovalo je oko 200 ljudi. Počast žrtvama odali su pripadnici bošnjačke nacionalne manjine, ali i Splićani drugih nacionalnosti. U mimohodu je učestvovalo i veći broj javnih osoba: splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, Damir Gabrić, izaslanik župna Splitsko-dalmatinske županije, Ana Lebl, predsjednica Židovske općine Split, Aida Jukić, direktorica Turističke zajednice grada Splita, Josip Milat, predsjednik splitske Udruge antifašista te predsjednici mnogih splitskih udruga. Organizatore je posebno razveselilo dolazak prof. dr. Stjepana La-

8

PREPORODOV JOURNAL 153

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
pende, osvjedočenog prijatelja Bošnjaka, koji je na mimohod došao s vlastito izrađenim transparentima manje veličine. “Mimohod 8372” je prva manifestacija u kojoj su Bošnjaci s transparentom prolazili ulicama Splita, i to Rivom i ulicama stare gradske jezgre. Prilikom prolaska kolone većina ljudi je fotoaparatom ili mobitelom željela zabilježiti ovaj događaj. Splićani koji su prolazili pored kolone skidali su pokrivala sa svojih glava ili mahali rukama u znak pozdrava. Ljudi koji su sjedili i ispijali pića na otvorenom prostoru splitskih kafića ustajali su sa svojih stolica i na taj način pozdravljali sudionike mimohoda. Brojni strani turisti svojim fotografijama zabilježili su kretanje kolone posvećene 18. godišnjici srebreničkog genocida. Organizatori su posebno ponosni jer su među učesnicima “Mimohoda 8372” bili građani Splita svih nacionalnosti. Splićani su prepoznali da se tragedija Srebrenice tiče svih nas, da nitko od nas nije izuzet, te da je zaborav ovakvih zločina najveći zločin protiv čovječnosti. Zato i mi Bošnjaci nemamo pravo na zaborav Srebrenice. Program mu popratili mnogi mediji iz Hrvatske, grada Splita i Bosne i Hercegovine (Radio Federacije Bosne i Hercegovine, TV Sarajevo, TV Alfa i ostali portali). Ibrahim Duraković, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Splita i predsjednik KDB “Preporod” Split, odgovarajući na pitanja novinara “Dalmacija Newsa” i “Slobodne Dalmacije”, istaknuo je kako će se mimohod u čast žrtvama srebreničke tragedije, koji se ove godine po prvi puta organizira u Splitu, ubuduće tradicionalno održavati. “Prošlo je 18 godina, ali naše su rane još uvijek duboke i teške. Srce nam krvari jer pokolj nisu zaustavili oni koji su ga trebali zaustaviti. Europa se nakon Drugog svjetskog rata zaklela da se nikada više neće događati takve strahote, no, one su se unatoč tome dogodile. Poginule su nevine žrtve. Znali smo da će biti rata, znali smo i da će biti žrtava, ali nikako nismo mogli očekivati masakr kakav se dogodio. Ti su ljudi poginuli samo zato što su bili Bošnjaci”, rekao je Duraković. Dodao je kako se stradanje Srebrenice dogodilo unatoč tomu što se Europa nakon Drugog svjetskog rata bila zaklela da ubuduće neće biti takvih stradanja. Splitski gradonačelnik Ivo Baldasar pridružio se mimohodu tišine za žrtve srebreničkog genocida. On je novinarima izjavio kako nije mogao vjerovati da se nakon Drugog svjetskog rata može dogoditi genocid kao što se dogodio u Srebrenici. “Pojam Srebrenice danas se veže uz pojam genocida. Ja i moja generacija smo mislili da je genocid davna prošlost iz Drugog svjetskog rata. Nažalost, u ovom ratu, na pragu 21. stoljeća, dogodio se u Srebrenici pokolj nevinih ljudi”, rekao je gradonačelnik Baldasar. Nakon mimohoda splitskim ulicama, u Kazalištu mladih Split održana je projekcija dokumentarnog filma o genocidu u Srebrenici pod nazivom “Ti si moj svjedok”. Film u proizvodnji TV Sarajevo premijerno je prikazan u Splitu, tj. dan prije nego što će biti prikazan na Televiziji Bosne i Hercegovine. Gledanje filma ponovno nas je vratilo u vremena strahota Srebrenice, postavljala su se opet ista pitanja: kako je i zašto netko dopustio da se dogodi ovo i ovakvo zlo, je li ljudska mržnja mogla sve ovo učiniti i jesu li ubijeni ti ljudi samo zato što su muslimani, da li su njihovi životi za njihove krvnike u svim dosadašnjim ratovima na ovim našim prostorima tako malo vrijedni? Kako se “Mimohod 8372” održavao drugog dana ramazanskog posta, glavni organizator cijelog programa, Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Splita je u prostorijama Medžlisa Islamske zajednice Split organizirao zajednički iftar. Nakon iftara i klanjanja akšam namaza proučen je tevhid i dova za sve nevino stradale Bošnjake u Srebrenici 1995. godine. Na samom iftaru, vjernicima muslimanima se pridružila i jedna grupa vjernica katoličke vjeroispovijesti, članica KDB “Preporod” Split, koje su pokazale veliki interes i željele osjetiti atmosferu molitve i iftara na licu mjesta. q Mensur DURAKOVIĆ
2. mimohod “Srebrenica Rijekom hodi”
U subotu, 6. srpnja 2013., u povodu obilježavanja 18. obljetnice genocida u Srebrenici, Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Rijeke uz podršku drugih riječkih bošnjačkih asocijacija, organiziralo je mimohod pod nazivom “Srebrenica Rijekom hodi 2013.”.

Drugu godinu zaredom stotinjak Riječana, pretežito Bošnjaka, uključilo su u mirnu i dostojanstvenu povorku središtem Rijeke, koja je počela na mostu Hrvatskih branitelja na Delti, preko riječkog Korza i Jadranskog trga do gata Karoline Riječke. Sudionici mimohoda su bili odjeveni u bijele majice s natpisom “Srebrenica – da se nikad ne zaboravi", koje simboliziraju bijele nadgrobne spomenike u memorijalnom centru Potočarima, gdje su sahranjene pronađene žrtve genocida. Na njima su bile izvezene bijele ruže, koje su izradile žene iz udruženja “Gračaničko keranje”. Nakon prolaska glavnom riječkom šetnicom, povorka je zastala na gatu Karoline Riječke, gdje je glavni imam riječki Hajrudin ef. Mujkanović predvodio molitvu, a zamjenik gradonačelnika Marko Filipović i predstojnik Ureda župana Branko Škrobonja odaslali poruke mira. Potom su mladi u more bacili 18 bijelih ruža, obilježavajući na taj način 18. godišnjicu stradanja najmanje 8.372 žrtve srebreničkog genocida.

U izjavi za medije Mensur Ferhatović, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Rijeke, rekao je da je stravični zločin u Srebrenici 1995. godine bio sumrak civilizacije. “U Srebrenici je poražena Europa, civilizacija i život. Tamo su ljudi pobijeni na najokrutniji način samo zato što nisu bili Srbi, samo zato što su bili drugačiji”, rekao je Ferhatović. Naglasio je da se Srebrenica, kao i druga mjesta ratnih stradanja u BiH i Hrvatskoj, nikada ne smiju zaboraviti niti ponoviti: “Ovom bijelom povorkom želimo odaslati poruku da se genocid u Srebrenici ne treba negirati ni umanjivati, i opomenu da se Srebrenica nikada ne smije ponoviti.” Mimohodom “Srebrenica Rijekom hodi 2013.” sudionici su, osim sjećanja na žrtve u Srebrenici i cijeloj BiH, iskazali potporu i Maršu mira koji se od 8. do 10. srpnja tradicionalno održava u Podrinju na relaciji Nezuk – Potočari. q

SRPANJ 2013.

9

hrvatska

HRVATSKI GRAĐANI U EUROPSKU UNIJU ULAZE BOJEĆI SE ZA GOLU EGZISTENCIJU

Što nam donosi ulazak u EU?
Ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju njeni građani mogli bi doživjeti poput proslava Novih godina. Naime, sve ono što se tiče zaslužene slavljeničke atmosfere na središnjem zagrebačkom trgu 1. srpnja 2013., baš poput novogodišnjih zabava, isparit će pritisnuto suočavanjem s problemima višegodišnje recesije. Odnosno, poznata izreka “poslije kiše dolazi sunce” u ovom slučaju neće biti primjerena. Dakle, izreka “poslije pijanstva dolazi otrježnjenje” je puno prihvatljivija.

Nesretno tranzicijsko društvo opterećeno prošlošću
Što se tiče društveno-političkih okolnosti hrvatsko društvo se u kratkim crtama ponajbolje može opisati kroz dva događaja koji su obilježili njegov ulazak u zajednicu europskih zemalja. Prvo, riječ je o građanskoj inicijativi pod nazivom “U ime obitelji” koja je u dva mjeseca sakupila preko pola milijuna potpisa građana potrebnih za raspisivanje Referenduma. Naime, uz svesrdnu pomoć Katoličke crkve, u Ustav se želi implementirati odredba po kojoj je brak životna zajednica između muškarca i žene. Kampanja sakupljanja potpisa izazvala je velike rasprave u javnosti, koji su uključivali i vrlo ružne prepirke na relaciji Crkva i Vlada. Ovdje je riječ o uvijek traumatičnom sudaranju vjerskih moralnih načela i sekularnog uređenja države, ili, kako se to voli reći – uplitanju Crkve u državne poslove i pitanja prava nacije. Uvriježilo se reći da se demokratičnost nekog društva mjeri po njegovom odnosu prema manjinama, a Hrvatska se može pohvaliti kao zemlja koja je svojim nacionalnim i vjerskim manjinama osigurala daleko najveća prava u regiji. No, s pitanja nacionalnih i vjerskih manjina testiranje demokracije preselilo se na pitanja seksualnih manjina, što će se zasigurno nesmiljenom žestinom nastaviti i ulaskom u EU. Drugo, pred ulazak u EU iz ormara se izvadio kostur slučaja Perković, zbog kojega je, u prvom tumačenju tog političkog skandala, njemačka kancelarka Merkel odbila sudjelovati u proslavi ulaska u EU, ili, kako se to hrvatski mediji imenovali – opalila je diplomatski šamar Hrvatskoj. Dakle, Njemačka, kao dosadašnji najveći zagovornik europskog puta Hrvatske (uostalom ta zemlja je među prvima kao veliki prijatelj priznala samostalnost Hrvatske 1991.), nevoljko gleda na odbijanja Vlade Zorana Milanovića (SDP) da joj izruči bivšeg tajnog agenta zloglasne komunističke službe UDBA-e Josipa Perkovića. On je osumnjičen da je u Njemačkoj osamdesetih likvidirao hrvatskog disidenta Stjepana Đurekovića. Iz čitavog slučaja, netom pred ulazak u EU, razvila se žučna rasprava između lijevo orijentiranog vladajućeg SDP-a i HDZ-a, glavne desno orijentirane oporbene stranke koja je ujedno zaslužna za tranzicijski i pretvorbeni kaos i krađu u Hrvatskoj devedesetih. Zašto je važno ovo spomenuti, naime, riječ je o tome da se gotovo redovno tekući politički problemi u Hrvatskoj rješavaju kroz prizme sukoba koji svoje korijenje vuku iz Drugog svjetskog rata, zatim gotovo pet desetljeća vladavine komunizma, da bi se nastavila ljutim prepirkama vezanim za ratove između Srba, Hrvata i Bošnjaka u Hrvatskoj i BiH 90-ih godina prošlog stoljeća. Rekli bi da se u nemogućnosti suočavanja s realnošću tekućih problema hrvatski političari opredijeljuju se za anakrone, jalove i nimalo produktivne rasprave koje završavaju na osobnim etiketiranjima ljevice na vlasti i desnice u oporbi. Iako su ovake rasprave svojstvene i drugim člani-

cama EU, ne može se primijetiti ovakva razina mrzovoljnosti i žučljivosti u kojoj su političke opcije rastegnute po opasno krajnjim lijevim i desnim tačkama. Možda bi stoga mogli pomisliti da je hrvatsko društvo nezrelo, no, prije da je riječ o još uvijek nesretnom tranzicijskom društvu koje robuje doista traumatičnom naslijeđu iz prošlosti. Tako je to kada se Hrvatska uspoređuje sa starijim članicama EU, no u usporedbi sa susjednom BiH i Srbijom – Hrvatska je posvemu napredna europska država.

Hrvatski strahovi od nepoznatog
Politički paradoks, koji liči na kakvu filmsku parodiju, jest da je taj isti ozloglašeni komunistički agent Josip Perković, od prvog hrvatskog predsjednika i utemeljitelja desno orijentiranog danas oporbenog HDZ-a, početkom 90-ih bio zadužen za ustroj obavještajnog aparata nove hrvatske vlasti. Naime, mlada država je bila većma ustrojena od starih i reformiranih kadrova koji su samo promijenili politički dres. Ironija je u tome da njegovo izručenje najglasnije zagovara isti taj HDZ koji mu je 90-ih dao puni legitimitet. U svakom slučaju, hrvatskoj desnici u skupljanju političkih poena svesrdno pomaže tvrdoglavost premijera Milanovića koji svoja sve češća politička i diplomatska fijaska pokušava obraniti načelima socijalne demokracije svoje stranke. No ta principijelnost, koju mnogi ocjenjuju kao tinejdžerski inat, rasteže se od obrane vladavine prava i socijalne, vjerske i nacionalne jednakosti svih građana do neuspjelih pokazivanja nacionalnog dostojanstva u prilikama kada se to najmanje traži. Puno je paradoksalnija situacija sa čelnicom do jučer marginalne Hrvatske stranke prava AS, Ružom Tomašić, koja je uz pomoć današnjeg vodstva HDZ-a i njenog čelnika, nekadašnjeg šefa hrvatske obavještajne službe i ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka, osvojila veliki broj glasova na izborima za Europski parlament. Ruža Tomašić je ujedno ogledni primjerak hrvatske hipernacionalne nepristojnosti što se ogleda u isključivosti i nepriznavanju prava drugih nacija da punopravno sudjeluju u hrvatskom društvu. No, iako se Ruža Tomašić služi retorikom koja je po mnogočemu slična srpskim nacionalistima, dakle srednjovjekovna, ona je dobila veliko povjerenje hrvatskih građana kao njihov zastupnik u Europskom parlamentu.

10

PREPORODOV JOURNAL 153

hrvatska
Ovdje se ocrtava lik majke kojoj je stalo do očuvanja tzv. malog hrvatskog čovjeka, a koja pritom ima nepokolebljivi stav u smislu očuvanja hrvatskog nacionalnog identiteta i interesa. Naime, ona naprosto Hrvatima pruža dovoljno argumenata da se manje boje te velike zajednice europskih naroda među kojima bi se mala Hrvatska mogla izgubiti ili asimilirati. No, iako ulazak Hrvatske u EU nije priča o Crvenkapici koja se izgubila u velikoj šumi, u pravilu strah se osjeća od svega što je nepoznato i novo. U tom smislu postoje dežurni nacionalni “čistunci” koji taj strah hrane ne bi li na njemu zaradili političke poene. Iako Hrvatska jest europska zemlja i po svojoj kulturi i geografskom položaju, strah od Europske unije započeo je 2000-tih kada su istovrsnici Ruže Tomašić upozoravali da Hrvati više neće jesti hrvatska jaja, hrvatski sir i vrhnje te da će sve nacionalne izvornosti biti izgubljene. Nažalost, euroskeptici još uvijek nisu uočili da EU itekako ulaže velika sredstva u promoviranju kako nacionalnih tako i lokalnih izvornosti pojedinih država članica. Strah od asimilacije stoga nema osnova, a paradoks se zaokružuje ulaskom Ruže Tomašić u Europski parlament, kojoj uz sve njene isključivosti možemo pripisati i izraženi euroskepticizam. Što se strahova tiče čini se da se hrvatski građani više boje toga hoće li imati što jesti nego hoće li neke europske kompanije pokupovati i ono malo preostalih državnih tvrtki, hoće li se državni autoputi prodati u bescijenje i hoće li njihova zemlja rasprodati i ono najvrednije što ima – svoje zavidne prirodne resurse i ljepote. Strah za golu egzistenciju, dakle, nadvladava strah od gubitka nacionalnih posebnosti. Strahovi se zaključuju bojaznošću da će Hrvatska završiti kao Grčka, a nimalo lijep primjer je i nekad najprogresivnija zemlja bivše Jugoslavije, hrvatski susjed Slovenija, koja je nakon 8 godina u EU pala na koljena i proživljava stanje usporedivo sa šokom nakon sudara, odnosno prijetećeg bankrota. Dobra vijest za Europsku uniju jest da su Hrvati radišan narod, a najveći dobitnik članstva mogla bi se, obzirom na razmjere i kvalitet priprema, pokazati poljoprivreda koja prelazi na europske potpore. Te su mogućnosti iskusili i poljski seljaci koji su bili veliki protivnik ulaska te zemlje u EU, da bi, nakon što su uspješno zagrabili u izdašne EU fondove za poljoprivredu, potpuno promijenili mišljenje. Prednosti za Hrvatsku očituju se i time da članstvo u EU donosi atraktivnost ulagačima, pogotovo u kriznim vremenima kada se po pravilu izbjegava investiranje na nesiguran teren van unutarnjeg tržišta. Također, članstvo u EU zasigurno će pospješiti rješavanje problema prevelikog javnog sektora, nefleksibilnog tržišta rada, rastuće nezaposlenosti, nepovoljne klime za biznis, slabe diverzifikacije gospodarstva, a posebice izvoznih aktivnosti temeljenih na turizmu i brodogradnji.

Lex Perković

Ruža Tomašić zemlja u čekaonici za EU. Nadalje, zadnja analiza Europske komisije procjenjuje da je udjel sive ekonomije u Hrvatskoj iznosi 40%, što je svojevrsni europski rekord, a što je direktno povezano s niskom zaposlenosti radno aktivnog stanovništva. Ovi podatci govore da Hrvatska, koja je ujedno po priznanju povjerenika za proširenje EU Stefana Fülea prošla do sada najzahtjevniji i najteži put ulaska u EU, prva zemlja koja u europsku zajednicu ulazi u recesiji. Da velikog razloga za slavlje nema govori i činjenica da će sredinom sljedeće godine uslijediti provjera stanja zdravlja i održivosti nacionalnog proračuna – EDP (Excessive Deficit Procedure ) koji se aplicira se na sve zemlje članice EU. Čini se da najveći dio hrvatskih građana dijele optimizam i nadaju se i ekonomskom i društvenom napretku s ulaskom u EU. S druge strane, ministri aktualne Vlade Zorana Milanovića neprestano građanima obećavaju “brda i doline” govoreći o golemom novcu koji Hrvatsku čeka u Europi. No, stvarnost govori da hrvatska Vlada još uvijek nema pravi odgovor na višegodišnju recesiju te se obećanja da će preko noći biti bolje hrvatskim građanima čine kao obeshrabrujuće politikansko mazanje očiju. Međutim, Hrvatska će kao nova članica EU raspolagati solidnim novčanim sredstvima, a predstavnici Hrvatske vlade dobro primjećuju da je najveći problem potaknuti, strukturirati i osmisliti dovoljno kvalitetne programe. U idućih sedam godina Hrvatska bi u proračun mogla unijeti oko 13,7 milijardi eura što znači da joj je na raspolaganju oko 1,39 milijardi eura godišnje. Dakle, Hrvatska će ulazak u EU doživjeti kao svoj dugo priželjkivani san koji ju napokon distancira od tzv. nazadnog Balkana, ali to ne znači kraj njenih ekonomskih problema. Također, činjenica da samo od turista iz BiH, koji su često nedobrodošli ali to je već neka druga priča, u vrijeme ljetne sezone Hrvatska zarađuje oko 1,5 milijardi eura, govori da su narodi balkanskog poluotoka, osim biološki, i ekonomski itekako ovisni jedni o drugima. To znači da implementacija europskih načela u Hrvatskoj za sobom vuče i europski put Srbije i BiH, što je više nego ohrabrujuće. q Filip Mursel BEGOVIĆ

Prva zemlja koja u EU ulazi u recesiji
Treba naglasiti da Hrvatska unutarnjem tržištu Eurozone pristupa sa službenom procjenom pada BDP-a od 0,7% u ovoj godini, proračunskim deficitom od 4,3% i javnim dugom od 58% BDP-a s tendencijom skoka na 62% u 2014., što je ujedno iznad gornje mastrihtske granice od 60%. Doduše, dvije članice EU, Bugarska i Rumunjska imaju niži BDP, a Hrvatska je sada na 61% prosjeka EU27, postotak niži od buduće nove članice Latvije, koja je za razliku od Hrvatske ispunila sve preduvjete za monetarnu uniju. Nedavna je analiza DB Research prognozirala da će se ulazak Hrvatske u Eurozonu, u najboljem slučaju, dogoditi tek krajem desetljeća, a prema statističkom kriteriju Eurostata, indeksu koji odražava financijsko stanje domaćinstava, Hrvatska se dohvatila tek 59% prosjeka EU27. Za usporedbu, od zemalja regije koje čekaju ulazak u EU, BDP u Crnoj Gori iznosi 42% europskoga, u Makedoniji i Srbiji 35%, Albaniji 30%, dok je Bosna i Hercegovina sa svojih 28% najsiromašnija

SRPANJ 2013.

11

hrvatska

PROMJENE U FISKALIZACIJI I PDV-U DIO GRAĐANA OBESHRABRUJU, DOK TURISTIČKI REZULTATI OHRABRUJU

Više nema zezanja
Ulaskom Hrvatske u EU 1. srpnja 2013. desile su se neke značajne promjene, posebno za gospodarski život zemlje. Tako se ušlo u završnu, treću fazu fiskalizacije. Naime, Zakon o fiskalizaciji u prometu gotovinom stupio je na snagu 1. siječnja 2013. godine, a fiskalizacija se provodila u tri faze: u prvoj su, s početkom godine u sustav ušli veliki i srednji poduzetnici te ugostitelji, u drugoj, početkom travnja trgovci i slobodna zanimanja, a u trećoj, od 1. srpnja, ulaze svi obveznici fiskalizacije. U posljednjoj se fazi radi o obrtnicima kao što su to cvjećari, frizeri, serviseri, taksisti, pravne osobe poput odvjetničkih, informatičkih, savjetodavnih i drugih društava. Po podacima Porezne uprave, u trećoj fazi fiskalizacije očekuje se oko 96.000 potencijalnih obveznika, no prema dosadašnjim iskustvima za očekivati je da neće svi i fiskalizirati izdavanje računa. Uspostavom treće faze fiskalizacije započinje puna primjena fiskalizacije u kojoj bi, prema procjeni Porezne uprave, trebalo biti ukupno oko 196.000 potencijalnih obveznika fiskalizacije. ti fiskalizirati ni verterinari na terenu, odnosno za usluge koje obavljaju izvan veterinarskih ambulanti i koje se odnose na provedbu mjera kontrole bolesti životinja propisanih Naredbom o mjerama zaštite životinja od zaraznih i nametničkih bolesti i njihovom financiranju.

Tri stope PDV-a
Isto tako došlo je do promjena i u Zakonu o PDV-u kojim se Hrvatska u potpunosti uskladila s pravnom stečevinom EU pa su promjene i usklađenja, kako naglašavaju iz Porezne uprave, vrlo opsežne, gotovo jednake onima kada se 1998. godine sam PDV po prvi put uvodio u hrvatski porezni sustav. Te se promjene temelje na činjenici da se ulaskom Hrvatske u EU ukidaju granice sa susjednim članicama Unije i kontrola nad njima te da se slobodne zone uključuju u područje Hrvatske, uvoz između zemalja članica postaje stjecanje, a izvoz isporuka roba i kao takvi su oslobođeni svih carinskih formalnosti i davanja, dok pojmovi uvoz i izvoz ostaje samo prema zemljama izvan EU-a. Novim Zakonom o PDV-u poreznim obveznicima, osim poduzetnika koji ostvaruju prihod veći od 230.000 kuna, postaju i tijela
Slavko Linić ne popušta
Fiskalizacijom trgovaca na pijaci ministra financija Slavka Linića optuživalo se da udara na sirotinju, što je on rezolutno odbacio. Poručio je onim preprodavačima koji kupuju šlepere povrća, plaćaju ga gotovinom i poslije preprodaju da to nije nikakva sirotinja. Ministar Linić ostao je čvrst po pitanju fiskalizacije preprodavača na pijacama, tako da će najvjeroJatnije preprodavači morati popustiti i vratiti se na pijace s fiskalnim blagajnama, iako zaista ima situacija, poput ribarnica, gdje je teško praktično izdavati račune kupcima.

I tržnice se fiskaliziraju
Među obveznicima fiskalizacije u trećoj su fazi primjerice i električari, stolari, postolari, revizori, pružatelji knjigovodstvenih usluga, financijski i poslovni savjetnici, odnosno svi koji su obveznici izdavanja računa, a koji obvezom fiskalizacije nisu bili ranije obuhvaćeni. Najviše prijepora izazvalo je uvođenje fiskalizacije na tržnicama, odnosno štandovima za trgovce koji ne prodaju robu iz vlastite proizvodnje, a oni su svoj revolt u srpnju izrazili na tržnicama u Vukovaru, Karlovcu, Rijeci, kao i najvećoj zagrebačkoj tržnici Dolac. No, kako su već ranije objašnjavali iz Porezne uprave, prodavači na tržnicama, među kojima su i “kumice s placa”, a koji prodaju proizvode koje su sami uzgojili i proizveli, nisu obvezni izdavati račune niti provoditi postupak fiskalizacije izdavanja računa. Izuzeća od obveze izdavanja računa odnose se na proizvođače vlastitih poljoprivrednih proizvoda koji prodaju na tržnicama i otvorenim prostorima, ali i na obiteljska poljoprivredna gospodarstva ako se njihovi vlastiti poljoprivredni proizvodi izravno prodaju krajnjem potrošaču u proizvodnim objektima seljačkih ili obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Svi ostali trgovci, koji na tržnicama i otvorenim prostorima, kao i na sajmovima i drugim manifestacijama prodaju svoje proizvode ili tuđe preprodaju (suveniri, odjeća, obuća, nakit, knjige, posuđe i ostalo) smatraju se obveznicima fiskalizacije izdavanja računa. Ista obveza primjenjuje se i na preprodavače poljoprivrednih proizvoda. Dakle, svi oni koji poljoprivredne proizvode prodaju krajnjem potrošaču, ali te poljoprivredne proizvode nisu sami uzgojili i proizveli, smatraju se obveznicima fiskalizacije izdavanja računa kod prodaje na tržnicama i otvorenim prostorima od 1. srpnja. Prodaja ribe iz vlastitog uzgoja također ne podliježe obvezi fiskalizacije izdavanja računa, dok bilo koja druga prodaja ili preprodaja podliježe. Nedavnim odlukama Vlade iz sustava fiskalizacije izuzeta je prodaja robe u zrakoplovima Croatia Airlinesa, a račun neće mora-

Slavko Linić, ministar financija RH Inspektori porezne uprave utjerali su strah u kosti mnogim poduzetnicima koji su u srpnju “češljali” Hrvatsku, posebno Dalmaciju, no upravo je nakon fiskalizacije primIjećeno da su nekim, primjerice ugostiteljima, prometi i do deset puta “porasli” nego što su bili prije fiskalizacije. Inače, javnost je najviše podijeljena po pitanju rada ovog ministra: jedni ga smatraju najboljim u Vladi koji želi konačno u zemlju uvesti red, a za druge je najomraženiji. Usprkos svemu, Slavko Linić ne mijenja kurs. q

12

PREPORODOV JOURNAL 153

hrvatska
državne i lokalne vlasti, dakle općine, gradovi ili ministarstva, koji obavljajući gospodarsku djelatnost. Obveznici postaju i stranci koji vrše isporuke u Hrvatsku vrjednije od 270.000 kuna, kao i svi koji kupe novo vozilo na području EU te svi koji iz ostalih članica uvezu, odnosno steknu dobra vrjednija od 77.000 kuna. Porezni obveznici koji imaju sjedište izvan EU, a na području Hrvatske obavljaju isporuke dobara i usluga te im je mjesto oporezivanja u Hrvatskoj (osim ako PDV plaća hrvatski primatelj dobara ili usluga) postaju također hrvatski porezni obveznici. Kako bi cijeli sustav funkcionirao te kako bi se isporuke i stjecanje dobara mogli provoditi, poduzetnici moraju imati svoj PDV identifikacijski broj (PDV ID broj), koji će im osim za identifikaciju, provjeru poreznog statusa i kontrolu mogućeg izbjegavanja plaćanja poreza, služiti i za provjeravanje kupaca iz ostalih članica EU, ali i oslobođenje od PDV-a. Poduzetnici će, naime, od 1. srpnja imati pravo na povrat PDV-a od druge zemlje članice u kojoj, u poslovne svrhe plate, npr. cestarinu, gorivo, rent-a-car, noćenje, ulaznice za sajmove i slično, ili npr. kupe robu koju će koristiti za obavljanje svoje djelatnosti, umjesto da im bude isporučena u Hrvatsku. Isto to pravo imat će i strani poduzetnici u Hrvatskoj. To će, prema procjenama Porezne uprave, za hrvatski državni proračun do kraja ove godine značiti oko 505 milijuna kuna, a u idućim godinama po 1,01 milijardu kuna manje prihoda. Opća stopa PDV-a u Hrvatskoj i nadalje je 25%, a primjenjuju se i dvije snižene stope – od 10% i 5%. Snižena stopa od 10% uvodi se za smještaj na plovnim objektima nautičkog turizma te na ulaznice za koncerte, a od 5% na dnevni tisak s više od 25.000 riječi autorskih tekstova dnevno i koji ima statut medija. Uz njih, nižu stopu PDV-a od 5%, kao i do sada, imat će i sve vrste kruha i mlijeka (osim kiselog mlijeka, jogurta, kefira, čokoladnog mlijeka i dr.) te nadomjestaka za majčino mlijeko. Po stopi od 5% oporezivat će se i dalje i knjige stručnog, znanstvenog, umjetničkog, kulturnog i obrazovnog sadržaja, udžbenici za pedagoški odgoj i obrazovanje te za osnovnu i srednju školu te visokoškolsko obrazovanje. PDV od 5% imaju i lijekovi s liste HZZO-a, medicinska oprema, pomagala i druge sprave za invalidnosti, kino ulaznice i znanstveni časopisi. Snižena stopa PDV-a od 10% primjenjuje se na smještaj ili smještaj s doručkom, polupansion ili puni pansion u hotelima, iznajmljivanje prostora u kampovima, potom na usluge pripremanja hrane i obavljanje usluga prehrane u ugostiteljskim objektima te pripremanje i usluživanje bezalkoholnih pića i napitaka, vina i piva u tim objektima. Sa 10% PDV-a oporezivat će se i jestiva ulja i masti, biljnog i životinjskog podrijetla, dječja hrana i prerađena hranu na bazi žitarica za dojenčad i malu djecu, kao i isporuka vode, osim vode koja se stavlja na tržište u bocama i slično, te bijeli šećer od trske i šećerne repe i časopisi za kulturu i umjetnost.

Darko Lorencin, ministar turizma RH ra, a buking za kolovoz, ustvrdio je, ide u željenom smjeru, za rujan još i bolje, a ako se sve to ostvari, smatra da bi ovo mogla biti jedna dobra turistička godina. Pritom se bilježi porast dolazaka, odnosno noćenja stranih turista u sedam mjeseci za 4%, odnosno 3,3%. Istodobno, domaći turisti su ostvarili 2,4% manje dolazaka i gotovo 4% manje noćenja. Ne umanjujući važnost tih fizičkih pokazatelja u turizmu jer prvi dolaze i kao takvi su važan indikator kretanja sezone, ministar ipak drži da su financijski još važniji te da spomenuto povećanje ukupnih prihoda u turističkim djelatnostima od 6,6% u prvom polugodištu daje dobru naznaku i za glavni ljetni dio sezone. Pritom smatra i da u tom povećanju nema puno utjecaja fiskalizacije, kako se ponekad govori, jer glavnina prihoda se ostvaruje u velikim sustavima poput hotelskih kuća i turističkih agencija, a slično je i sa prihodima od hrane i pića čija se glavnina također ostvaruje u tim sustavima. Porast prihoda stoga smatra rezultatom investicija i dobre pripreme za sezonu s uvođenjem novih kvalitetnih sadržaja i prizvoda, što je omogućilo i povećanje cijena, a to su mu, kako kaže, potvrdili i razgovori s predstavnicima hotelskih kuća. “Da nismo poduzeli financijske aktivnosti tijekom prošle i ove godine, financijski bi podaci bili ili stagnirajući ili lošiji od lanjskih”, tvrdi ministar. To drži i dobrom porukom svim investitorima u hrvatskom turizmu da se investicije isplate, kao što je dugoročno dobra poruka i ove godine snižena stopa PDV-a za turizam i ugostiteljstvo koja se time “poravnava” s onima u zemljama u okruženju i koja zasigurno također pridonosi turističkim rezultatima i razvoju. U vezi rezultata za srpanj i sedam mjeseci koji su pozitivni za gotovo sve jadranske regije, osim za Istru, ministar je kazao da je realno za Istru očekivati oscilacije jer je zadnjih godina stalno bilježila poraste, ali i da treba znati da ta regija ostvaruje oko 30% ukupnog hrvatskog turističkog prometa i da ima odličnu popunjenost kapaciteta. Istra će, kako je uvjeren, manji pad fizičkog prometa moći nadoknaditi financijskim porastima. Meri Matešić, direktorica Glavnog ureda HTZ-a, za dosadašnje, bolje od lanjskih, turističke rezultate kaže da su potvrda da se uloženi trud isplatio i da postavljeni koncept marketing miksa u strateškom pozicioniranju Hrvatske i provedbi marketinških i promotivnih aktivnosti vodi poslovanje u pravom smjeru. Za rast u prvih sedam mjeseci ističe i da je u skladu s predviđanjima ETC-a (European Travel Commission) da će turistički promet u vrhuncu sezone rasti maksimalno 1% do 3%. No, ipak treba reći, prema razgovorima koje smo imali i mi iz “Preporodovog Journala” s nekim turističkim agencijama, situacija baš nije najbolja. Naime, rezultati se uspoređuju s prošlom godinom koja nije bila baš najbolja. q Edis FELIĆ

Rast turističkih prihoda
Iako su prognoze bile pesimistične, prema podacima koje je iznio ministar turizma Darko Lorencin, srpanj 2013. je ipak bio bolji nego što smo mislili, a takva bi trebala biti cijela godina. “Fizičkim rezultatima dosadašnjeg dijela turističke sezone možemo biti itekako zadovoljni jer su pokazatelji turističkih dolazaka i noćenja pozitivni i za srpanj i za sedam mjeseci ove godine, a još više vesele porasti ukupnih prihoda u turističkom sektoru od 6,6% za prvih šest mjeseci ove godine”, kazao je ministar Lorencin, koji očekuje i dobar kolovoz. O tome ima izvještaj predstavnika privatnog sekto-

SRPANJ 2013.

13

hrvatska

SREBRENICA U RIJECI: U SVEMU RAZLIČITOME – LJUBAV, U SVEMU ISTOME – ZAJEDNIŠTVO

Ljubav i zajedništvo
Klub gimnazijalaca “Ivan Merz” Prve sušačke hrvatske gimnazije u Rijeci i Zdrug katoličkih skauta Riječke nadbiskupije organizirao je, šestu godinu u kontinuitetu, u okviru projekta “Srebrenica u Rijeci” dolazak djece iz Srebrenice na Kvarner. Djeca su u Drivenik, dom Katoličkih skauta Riječke nadbiskupije, stigla 13. srpnja 2013., a 16. srpnja su posjetila riječkog nadbiskupa Ivana Devčića. “Do sada najveći broj djece iz Srebrenice, njih ukupno 44 s njihovim pratiteljima, socijalnim radnicama i terapeutima, stiglo je ove godine na Kvarner, od kojih njih 80% su prvi puta u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji”, rekao je vjeroučitelj Marin Miletić, inicijator projekta i voditelj Katoličkih skauta. Naglasio je da je cilj djeci Srebrenice omogućiti ljetovanje, ali i kao domaćini, katolički skauti koje vodi, djeci posvjedočiti kako različitosti nisu kamen spoticanja, nego bogatstvo. Većina djece je vrlo lošeg materijalnog stanja, neka od njih su bez roditelja, a ove godine Riječku nadbiskupiju posjetila su i djeca iz izbjegličkih kampova koja su materijalno, duhovno i tjelesno u vrlo zahtjevnoj situaciji. “Ovim projektom želimo prvenstveno djeci omogućiti opuštanje u našem divnom Zaljevu, druženje i stvaranje novih prijateljstva, te kroz mnoga primanja svjedočenje kako je moguće i kako je nužno unatoč različitostima živjeti u miru i toleranciji jedni s drugima. Pod geslom 'U svemu različitome – ljubav, u svemu istome – zajedništvo' želimo da djeca iskustveno svjedoče u svom kraju navedeno”, ističe Miletić, čiji katolički skauti brinu o djeci Srebrenice tijekom kupanja, razgledavanja znamenitosti, primanja, ali i tijekom provedbe raznih radionica kao i cjelokupnog programa. Riječki nadbiskup Ivan Devčić poželio je dobrodošlicu Srebreničanima i upoznao ih s djelovanjem Riječke nadbiskupije, ali i međureligijskim dijalogom koji je na visokom nivou u gradu na Rječini. Punu podršku dali su projektu jer isti je nastao iz ljudskog ali i kršćanskog u nama, poručio je riječki nadbiskup. “Ova djeca su posredno ili neposredno doživjela posljedice rata i od vrlo su važni susreti gdje mogu doživjeti prijateljstvo od ljudi koji su drugačije vjere i nacionalnosti, a pružaju im domaćinstvo. Na ovaj način mi im možemo pomoći u izlječenju negativnoga što im je rat ostavio, a kršćanska vjera nas potiče na susretanje i dijalog sa svim ljudima bez obzira na vjeru, nacionalnost ili drugu pripadnost.”

Djeca Srebrenice kod riječkog nadbiskupa Ivana Devčića...

... u Pravoslavnoj crkvi...

Prvi puta na Kvarneru i djeca iz izbjegličkih naselja
Podršku projektu dala je ravnateljica Prve sušačke hrvatske gimnazije, Đudita Franko, koja je okupljenoj djeci poručila da žive živote zajedništva, suživota i dobre namjere, dok je prigodne riječi uputila i predsjednica Udruge “Snaga žene” iz Tuzle, Branka Antić Stauber koja je i ove godine stigla s malim Srebreničanima. “Ove godine po prvi puta tu su i djeca iz izbjegličkih naselja, a čiji korijeni su snažni sa Srebrenicom, no zbog nepovoljnih uvjeta prisiljena su i dalje živjeti u tim naseljima čiji uvjeti življenja također nisu na kvalitetnom nivou”, rekla je Antić Stauber govoreći o važnosti projekta za djecu koja danas žive u izbjegličkim naseljima, a korijeni su im iz Srebrenice. Djeca dolaze iz obitelji svih vjerskih konfesija i zbog toga je bitna poruka multukulturalnosti koja, unatoč povijesnim okolnostima

... u Islamskom centru Rijeka...

14

PREPORODOV JOURNAL 153

hrvatska

... kod riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela... i ratnim zbivanjima, postoji u Bosni i Hercegovini. “Na ovaj način radimo na reintegraciji i približavanju sve tri nacionalne skupine što osigurava zajednički suživot koji je pred ovom djecom. Za njih je ovakav projekt od iznimne važnosti za normalno odrastanje jer na specifičan način u Driveniku imaju radionice i igre koje ih približavaju. Pred njima je zajednička budućnost i tu budućnost im mi odrasli moramo pokazati u najboljem svijetlu. Naša zadaća je pokazati kako zajednički život može biti sretniji i bogatiji, a ne da djeca budu zatvorena u svojim nacionalnim skupinama bez učenja i prepoznavanja za tuđeg i različitog. Osim što nam je želja povezati ih sa skautima Riječke nadbiskupije koji su nositelji cijelog projekta, želimo ih povezati djecu koja žive u Srebrenici, kao i djecu iz izbjegličkih naselja sa djecom koja žive u njihovom rodnom kraju”, poručila je Antić Stauber. Naglasila je kako djeca kroz radionice uče o životu u zajedništvu što je za njihovo odrastanje od presudne važnosti i otklanjanja mogućnosti da budu zatvoreni u svojim nacionalnim skupinama. Po završetku susreta riječkom nadbiskupu uručila je prigodan dar iz brežačke župe, uz pozdrave tamošnjeg župnika fra Franje Martinovića. Djeca Srebrenice susrela su se predstavnicima lokalne vlasti te glavnim riječkim imamom, Hajrudinom ef. Mujkanovićem, dok ih je na Pantovčaku primio predsjednik RH, prof. dr. Ivo Josipović, koji je istaknuo plemenitost akcije kojom se grade mostovi prijateljstva. “Svi znamo da se u Srebrenici dogodila strašna tragedija, strašan zločin i o njemu se treba znati i treba ga suditi. Ali, najvažnija je stvar da, ma što da je bilo i kako god je bilo grozno i strašno, nikada ne zaboravite da trebamo susjedima, prijateljima, pružiti ruku”, poručio je mladim Bošnjacima, Srbima i Hrvatima. “Znam da među vama ima različitih nacionalnosti, ali ste svi ujedinjeni oko ideje prijateljstva i zajedničkog življenja”, rekao je predsjednik Josipović i mladim Srebreničanima zaželio ugodan boravak u Zagrebu i Hrvatskoj te sklapanje novih prijateljstava. Vjeroučitelj Marin Miletić, voditelj Zdruga katoličkih skauta, naglasio je kako su djeca iz Srebrenice, uz uživanje u moru i suncu, imala prigodu susresti se s riječkim nadbiskupom Ivanom Devčićem, pravoslavnim parohom Mićom Kostićem, glavnim riječkim imamom Hajrudinom Mujkanovićem te čelnicima grada Rijeke i Primorsko-goranske županije. “Želimo djeci upravo kroz te susrete pokazati da nitko od nas nije mogao utjecati kako će doći na ovaj svijet. Nitko od nas nije mogao reći, kad je dolazio na ovaj svijet, da će biti Hrvat, Srbin, Bošnjak, Austrijanac ili Nijemac. Te različitosti koje živimo ne smiju nikada postati kamen spoticanja, nego jedno

... i predsjednika RH prof. dr. Ive Josipovića bogatstvo iz kojeg svi trebamo učiti”, rekao je. Zahvalu predsjedniku Josipoviću na potpori projektu uputila je i ravnateljica Prve sušačke hrvatske gimnazije “Ivan Merz” Đudita Franko.

Najkvalitetnije provedeno vrijeme
Pokrovitelji projekta su riječka Gradska uprava, Primorsko-goranska županija i Riječka nadbiskupija. Djeca Srebrenice susrela su se s predstavnicima lokalne vlasti, zamjenicom primorsko-goranskog župana Marinom Medarić i riječkim gradonačelnikom Vojkom Obersnelom. “Važno je djecu učiti toleranciji od malih nogu, ulijevati im ljubav prema domovini, ali i poštivanje drugih naroda i vjera. Stoga su ovakvi susreti vrlo dragocjeni, trebaju se nastaviti i razvijati”, zaključila je Medarić. O susretu s djecom iz Srebrenice i izbjegličkih naselja, glavni riječki imam Hajrudin ef. Mujkanović je istaknuo kako su Islamska zajednica u Rijeci, a sada i Islamski centar Rijeka drage goste iz Bosne i Hercegovine upoznali s bitnim informacijama o Islamskom centru Rijeka i njegovom funkcioniranju. “Nakon kratkog obraćanja domaćina svim gostima su urečeni skromni pokloni u znak na sjećanje i posjetu Islamskom centru Rijeka. Vjerujemo da će ovakvi susreti biti još češći, a u cilju zbližavanja, a posebno onih koji žive u Srebrenici nakon genocida koji se dogodio. Islamska zajednica će i dalje podržavati ovakve i slične projekte koje prepoznaju svi u gradu Rijeci, a to nam je svima čast i ponos. Ovom prigodom se zahvaljujem i medijima koji su popratili posjetu djece iz Srebrenice Islamskom centru Rijeka”, rekao je Hajrudin ef. Mujkanović, glavni riječki imam. U razgovoru s članovima Zdruga katoličkih skauta koji su odvojili svoje slobodno vrijeme da bi bili sa Srebreničanima, volonter Matko rekao nam je kako mu je u cijelom ljetu, koje traje tri mjeseca, ovo najkvalitetnije provedeno vrijeme. “Ne samo da su djeca fantastična, nego je i volonterska ekipa, atmosfera je odlična. Veliko je zadovoljstvo raditi s ovom djecom, kuhati im, čuvati ih, pazimo na njih, čistimo kuću u kojoj borave, vodimo ih na more. Briga za njih, ono je što nas ispunja.” Djeci je ipak najdraže kupanje i druženje, koje se kroz različite kontakte nastavi i nakon odlaska djece iz Drivenika i povratka u Srebrenicu. Neka od njih vrate se na Kvarner, a veliki broj je onih koji ga prvi puta posjećuju i kojima će se iduće godine pružiti nezaboravno ljeto sa sadržajem. q Helena ANUŠIĆ

SRPANJ 2013.

15

intervju

SEAD BERBEROVIĆ, PREDSJEDNIK BOŠNJAČKE NACIONALNE ZAJEDNICE HRVATSKE
“Djelovanje Nedžada Hodžića kao člana Savjeta za nacionalne manjine vodi prema polaganom i postupnom gušenju BNZH. Nažalost, saborski zastupnici, koji jedine prave i potpuno slobodne mehanizme djelovanja imaju preko Savjeta za nacionalne manjine, mogu bez problema zloupotrijebiti te moći i imaju neograničen utjecaj na raspodjelu sredstava Savjeta koja su bitna za rad udruga. Oni su u tome pravi 'gospodari života i smrti'. Često ih koriste za osobne interese i interese svoje stranke, a tako je djelovao i Šemso Tanković.”

Jačanje nacionalne svijesti
Razgovarao: Ismet ISAKOVIĆ Bošnjaci nemaju tradiciju ni osjećaj potrebe za organizacijskim djelovanjima
Nedavno je proslavljena 20. obljetnica osnutka Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske. Po Vašem mišljenju, koji su najveći uspjesi BNZH u protekla dva desetljeća? Najvećim uspjehom smatram činjenicu da je BNZH opstala i razvijala se, unatoč svim osporavanjima, omalovažavanjima, opstrukcijama i preprekama koje je u svom radu od samih početaka doživljavala i to prvenstveno iz naših redova. To su činjenice, koje su dobro poznate svima koji su iole upućeni u zbivanja u bošnjačkom korpusu u Republici Hrvatskoj. Osim toga, od početka su nas pratile neočekivane nedaće i poteškoće. BNZH je osnovana i registrirana 1993./94. najtežih ratnih godina, bremenitih problemima koje je cijeli bošnjački narod proživljavao i također najtežim godinama za Bošnjake u Hrvatskoj. Prva dva predsjednika, prof. dr. Nedžat Pašalić i prof. dr. Muradif Kulenović, bili su na čelu BNZH po tri godine i prerana smrt ih je zaustavila i omela da daju svoj puni doprinos, te neminovno uzrokovala poremećaje u radu BNZH. Tek nakon 2000. godine BNZH ulazi u fazu stabilnog funkcioniranja i razvoja. Od jedne organizacije BNZH koja je pokrivala cijelu Hrvatsku i par zasebno organiziranih Bošnjačkih nacionalnih zajednica, dostigli smo već prije nekoliko godina organizacijsku strukturu od 11 županijskih organizacija s BNZH kao koordinirajućom udrugom županijskih organizacija. Nadalje, mislim da nije sporno da je BNZH uvijek bila nositelj i glavni pokretač svih aktivnosti bošnjačke manjine u Hrvatskoj. Organizirali smo prve izbore za Vijeća i predstavnike nacionalnih manjina 2003., kada su Bošnjaci izabrali i konstituirali najveći broj Vijeća od svih nacionalnih manjina i po prvi puta u novijoj povijesti nismo propustili šansu za pravovremeno nacionalno organiziranje. Uspjeli smo problem dvojnosti izjašnjavanja i registracije Bošnjaci/ Muslimani postaviti kao temeljni problem druge po brojnosti nacionalne manjine koji se tiče i državnih organa Republike Hrvatske. Kontinuiranim djelovanjem između dva Popisa stanovništva 2001. i 2011. uspjeli smo broj Bošnjaka u RH podići za 52%, sa 20.755 na 31.479, čime su povećana ukupna prava na izbor Vijeća i predstavnika bošnjačke nacionalne manjine, te prava na zastupljenost Bošnjaka u predstavničkim tijelima jedinica samouprave. Našim sveukupnim djelovanjem također smo značajno doprinijeli da se bošnjačka manjina u Republici Hrvatskoj afirmira, da se u javnom i političkom životu u RH prihvatio i ustalio naziv Bošnjak, da se u Popisu stanovništva 2011. kao materinski jezik deklarira “bosanski”, a ne “bošnjački”, itd.

Prof. dr. Sead Berberović Uspjeli smo kroz cijelo vrijeme očuvati poziciju promotora i zaštitnika bošnjačke manjine u Republici Hrvatskoj, neovisno od utjecaja formalnih i neformalnih centara moći, interesnih grupa, političkih aspiracija, osobnih interesa i ambicija kojima smo bili izloženi. Uvjereni smo da smo uvijek bili na pravom putu jer smo vođeni samo i isključivo iskrenim nijjetom za poboljšanje položaja Bošnjaka u Hrvatskoj u okviru vrlo širokih mogućnosti koje nam daje zakonodavstvo RH i na tome ćemo ustrajati. Ta pozicija je imala i ima svoju cijenu: od nepravednih optužbi i kleveta kojima smo bili izloženi, diskvalifikacija, upućenih teških i ružnih riječi, osporavanja i omalovažavanja uloge, rada i rezultata koje smo postigli do nedostatnog financiranja i stalnog smanjenja sredstava za rad, kako je bilo i u ovogodišnjoj raspodjeli Savjeta za nacionalne manjine. Nije

16

PREPORODOV JOURNAL 153

intervju
prvi puta i neće nas pokolebati. Kao i do sada, isključivo predanim volonterskim radom, nastavit ćemo svoju misiju. Vjerujem da će i ubuduće, nove osobe koje će voditi BNZH i njene županijske organizacije, očuvati takvo opredjeljenje. Koji su strateški pravci djelovanja BNZH u narednim godinama? Koji su novi izazovi pred bošnjačkom nacionalnom manjinom u Hrvatskoj? Bilo bi dobro kad bi se u narednom desetljeću BNZH uspostavila kao jedinstvena organizacija bošnjačke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj u koju bi se, kao samostalni pravni subjekti, uključile sve bošnjačke udruge, zadržavajući pri tome svoje statutarne ciljeve i područja djelovanja. Zajednički nazivnik svih raznorodnih bošnjačkih udruga koje bi se okupile oko BNZH lako je pronaći u 10-ak nespornih, temeljnih opredjeljenja i ciljeva bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj. U promjenama Statuta na posljednjoj Skupštini BNZH održanoj ove godine otvorili smo tu mogućnost. To je dugoročni projekt koji ostavljamo mlađima da ga dovrše. Nadam se da će se to ostvariti i da nećemo ubuduće djelovati rascjepkano kroz udruge, sukobljeni i suprotstavljeni na nevažnim stvarima, a nepovezani, neusklađeni i bez inicijative oko ključnih pitanja našeg opstanka i razvoja. Bošnjačka nacionalna manjina će se, kao i cijelo društvo, suočiti s izazovima koje nosi uključenje u EU, prihvaćanje standarda naprednih zapadnih demokracija i promijenjenih okolnosti interesnog organiziranja i financiranja. Osim iznalaženja novih modela financiranja udruga izvan proračunskih sredstava, mlade generacije Bošnjaka trebaju preuzeti dosadašnja dostignuća organiziranja bošnjačke manjine i unaprijediti ih sukladno novim okolnostima i svojim potrebama. Rezultati Popisa stanovništva 2011. su obećavajući i garantiraju stabilnost i perspektivu bošnjačke manjine u Republici Hrvatskoj. U veljači 2013. izabrano je novo rukovodstvo BNZH, u kojem se nalaze predstavnici iz samo pet ogranaka – iz Zagreba, Rijeke, Pule, Siska i Zadra. Poznato je da je u sastavu BNZH 11 županijskih organizacija, te da po Statutu BNZH svi ogranci trebaju imati svoje predstavnike u Glavnom odboru. U čemu je problem? Kakav je status ostalih županijskih organizacija? Bošnjaci nemaju tradiciju ni osjećaj potrebe za organizacijskim djelovanjima. Teško je, pogotovo kao manjini izvan matične države, razviti kod njih svijest o značaju i vrijednostima organizacijskog okupljanja. Aktivnost svih županijskih organizacija BNZ nije kontinuirana i stabilna, pogotovo u našim aktualnim uvjetima i s financijskim sredstvima s kojima raspolažemo. Velike su poteškoće napraviti nešto bez minimuma financija. Sigurno će se među Bošnjacima naći puno onih koji se čude zašto nije rad BNZH na višem nivou, kao što se iščitava u ovom pitanju. Volio bih kad bi mi neko otkrio tajnu kako BNZH sa 50.000 kuna programskih sredstva godišnje može okupiti 11 županijskih organizacija, održavati sjednice Glavnog odbora, sjednice redakcije “Bošnjačkog glasa”, sjednice Odbora Fonda za financiranje, itd. Pravo je čudo zapravo da uopće postojimo i to čudo postoji isključivo zahvaljujući entuzijazmu osoba koje vode BNZ. U takvoj situaciji mogli smo postaviti jedino fleksibilnu shemu funkcioniranja BNZH na način da županijske organizacije, koje su samostalni pravni subjekti, sudjeluju u radu BNZH prema svojim mogućnostima, a njihovo sudjelovanje se verificira jednom godišnje. U narednom periodu nastojat ćemo u rad BNZH uključiti BNZ Karlovačke županije, te reaktivirati BNZ Splitsko-dalmatinske, Vukovarsko-srijemske i Dubrovačke županije. Treba imati u vidu da navedenih pet organizacija koje su na Skupštini verificirane kao članice BNZH pokrivaju teritorij na kojem živi blizu 24.000 Bošnjaka, što čini preko 75% ukupnog bošnjačkog stanovništva. Dakle, prisutno je naše djelovanje prema većini bošnjačke populacije.

Da smo se manje bavili sami sobom, možda smo mogli postići i više
Kakva je Vaša ocjena rezultata Popisa stanovništva iz 2011. godine. Koliko ste zadovoljni s promijenjenim odnosom Bošnjak/ Musliman? Da li su popisni rezultati naša realnost, odraz bošnjačke nacionalne svijesti? U Popisu 2011. broj pripadnika nacionalnih manjina smanjio se za 0,8%, a broj “ostalih” za čak 36,52%. Broj pripadnika nacionalnih manjina se za većinu manjina smanjio: velika smanjenja dogodila su se u brojnijim manjinama, kod Slovenaca i Srba, te kod tzv. “starih” nacionalnih manjina – Talijana, Rusina, Mađara i Čeha. Osim demografskih djelovanja očito je prisutan izrazit trend asimilacije. Broj pripadnika nacionalnih manjina porastao je kod Roma, Bošnjaka i Albanaca. Kod ovih manjina je također, osim demografskih djelovanja, povećanju broja pridonijelo jačanje nacionalne svijesti i identiteta, poboljšanje odnosa prema manjinama, a kod Roma se može pripisati i uspješnoj realizaciji posebnog programa za Rome kojeg provodi Vlada RH. U Popisu 2001. Bošnjaka je bilo 20.755, a kao Muslimani, našim prethodnim nacionalnim imenom, iskazalo se 19.677. Možemo procijeniti da se otprilike polovica Muslimana iz Popisa 2001. izjasnilo 2011. kao Bošnjaci. Naravno, ovo su grube procjene koje ne uzimaju u obzir demografske promjene i asimilaciju. U Popisu 2011. još je 7.558 Muslimana i 2.059 Bosanaca, “potencijalnih” Bošnjaka. Obzirom da se broj pripadnika nacionalnih manjina između dva popisa smanjio, te obzirom na trajno prisutnu asimilaciju, mislim da možemo biti zadovoljni povećanjem broja Bošnjaka. Procjenjivao sam da bi otprilike ovakve rezultate mogli i očekivati. Odraz je to i nacionalne svijesti Bošnjaka, ali i ukupnog djelovanja svih bošnjačkih asocijacija između dva popisa. Da smo bili složniji u zajedničkom djelovanju na nespornim ciljevima, kao što je razvijanje i jačanje nacionalne svijesti i da smo se manje bavili sami sobom, možda smo mogli postići i više. A možda je ovo i maksimum koji se mogao postići – teško je, bez ozbiljnih i opsežnijih socioloških i demografskih istraživanja bilo što argumentirano tvrditi. U svakom slučaju, broj Bošnjaka po Popisu 2011. je vrlo ohrabrujući za očuvanje i uspješan razvitak bošnjačke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj u budućnosti. Na tribini u Islamskom centru Zagreb, na kojoj ste analizirali popisne rezultate, izjavili ste da je pitanje konverzije Musliman – Bošnjak za BNZH ad acta - što je napravljeno, napravljeno je. Jesmo li mogli bolje i više? Slobodno mogu konstatirati da je Bošnjačka nacionalna zajednica u cijelosti ispunila svoju zadaću, kako na Popisima 2001. i 2011. tako i svojim sveukupnim djelovanjem između ova dva popisa, o čemu govore i prethodni brojčani pokazatelji. Osim stalnog djelovanja Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske i njenih županijskih organizacija na jačanju nacionalne svijesti i identiteta, BNZH je pred oba popisa štampala letak kojim se obratila Bošnjacima u RH i ohrabrila ih da se slobodno izjasne u pogledu nacionalnog i vjerskog izjašnjavanja te materinskog jezika. Za Popis 2011. letak smo distribuirali širom Hrvatske za vrijeme mjeseca ramazana u

SRPANJ 2013.

17

intervju
kolovozu 2010. preko naših županijskih organizacija i infrastrukture Islamske zajednice. Vrijedi navesti također da je muftija Ševko ef. Omerbašić u nekoliko svojih hutbi pozvao sve muslimane da se slobodno i bez sustezanja izjasne u nacionalnom i vjerskom smislu na predstojećem popisu. Nedostajalo je združenog djelovanja svih bošnjačkih udruga i, kao i obično, BNZH je ostala sama u ključnim trenucima bitnim za našu opstojnost. Pompozno i ambiciozno najavljivan program pripreme Bošnjaka za Popis 2011. kojeg je planiralo sprovesti Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, počeo je i završio okupljanjem velikog broja predstavnika bošnjačkih asocijacija u Islamskom centru u Zagrebu, ambicioznim zamislima brojnih aktivnosti, terminskim planovima, izvedbenim planovima, zaduženjima osoba i institucija. Sve je ostalo na papiru. Istini za volju, treba reći da je Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba prije popisa provodilo anketu o položaju Bošnjaka u Gradu Zagrebu u okviru koje se apeliralo na promjenu nacionalne odrednice Musliman u Bošnjak u biračkim popisima. To je indirektno također doprinijelo rezultatima popisa u Zagrebu, ali direktne aktivnosti Vijeća za Popis 2011. nije bilo. Prije 20 godina Bošnjaci su prvi puta u novijoj povijesti odlučili sami o svom nacionalnom imenu i vratili svoje povijesno ime Bošnjak, koje ih veže i identificira za njihovu zemlju Bosnu i državu Bosnu i Hercegovinu. Dva su Popisa stanovništva u Republici Hrvatskoj od tada prošla, velike napore su BNZH i ostale bošnjačke asocijacije uložile u proteklom vremenu na nacionalnom osvješćivanju i afirmaciji bošnjaštva, kako među pripadnicima bošnjačke manjine, tako i u političkom i javnom životu Republike Hrvatske. Ne osporavajući nikome pravo na nacionalno izjašnjavanje, ne mogu, a da ne iskažem čuđenje da još uvijek postoji tako značajan broj Muslimana, nepriznate narodnosne kategorije. Nacionalni osjećaj pripada u temeljna, neotuđiva ljudska prava i nema apsolutno nikakvog smisla, niti više imamo ikakvo nacionalno, civilizacijsko niti moralno pravo pozivati i uvjeravati Muslimane, Hrvate islamske vjeroispovijesti ili Bosance, da pripadaju bošnjačkom nacionalnom korpusu. Neobaviještenih i neupućenih u to više nema. udruga, savjesno, pošteno i odgovorno, iz godine u godinu, postupno mijenjaju raspodjelu sredstava i tako korigiraju “stečena prava”. To je bilo lako napraviti u godinama kad su sredstva iz Državnog proračuna rasla: neproporcionalni porast sredstava bi bio za sve prihvatljiv – veći porast manjinama i udrugama kojima je to potrebno i manji porast manjinama i udrugama koje su etablirane, raspolažu sa više sredstava i slično. Na kraju krajeva, procenti su prividan prikaz pravednosti: ako se nekome sredstava od 50.000 kuna povećaju za 100%, to nije isto kao kad se drugome sredstva od 1.000.000 kuna povećaju za 100%. Otkako je nastupila recesija, iz godine u godinu, ukupna sredstva Savjetu za nacionalne manjine se smanjuju i sukladno tome se proporcionalno smanjuju sredstva za pojedine manjine. Za 2013. godinu ukupna sredstva su u odnosu na 2012. godinu smanjena za 4,2% a toliko je bilo smanjenje i za bošnjačku manjinu. Međutim, među bošnjačkim udrugama je došlo do preraspodjele: KDBH “Preporod” su povećana sredstva za 4,2% (sa 715.000 na 745.000), Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju sredstva su smanjena za 9,1% (sa 396.000 na 360.000), Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici Hrvatske sredstva su smanjena za 56,5% (sa 115.000 na 50.000), a gledajući ukupno sve organizacije BNZ, uključujući i BNZH, sredstva su smanjena za 12,3% (sa 707.000 na 620.000). Postavlja se pitanje: koji su to razlozi i argumenti da se udrugama BNZ smanjuju sredstva značajno više nego drugima, a nekima čak i rastu? Nikakav objektivni kriterij ih ne može objasniti, osim samovolje saborskog zastupnika Nedžada Hodžića, koji kao član Savjeta za nacionalne manjine ima obavezu i odgovornost da se raspoloživa sredstva za bošnjačke udruge raspodjele pravedno omogućavajući svima daljnji rad i razvitak. Ovako se sasvim sigurno može reći da su njegovi kriteriji u raspodjeli 2013. bili određeni osobnim političkim potrebama i potrebama njegove političke stranke. Pa se tako “nepodobnoj” BNZ uskraćuju sredstva, a povećavaju podobnima. Na primjer, KDBH “Preporod” u čijem Glavnom odboru sjede i istaknuti članovi njegove stranke i čije glasilo “Preporodov Journal” piše izrazito afirmativno o njemu, stranci i njenim članovima. BNZH i BNZ ZG i ZGŽ su uputile pisma Nedžadu Hodžiću i kopije tih dopisa Savjetu za nacionalne manjine, upozoravajući na nepravednost i štetne posljedice koje ovakva raspodjela uzrokuje. Ne vjerujem da će to proizvesti odgovarajući učinak, jer se ne radi o nerazumijevanju i nepoznavanju situacije, ili o previdu, već o smišljenom i sračunatom djelovanju u cilju jačanja vlastite pozicije i pozicije stranke, a na uštrb ukupnih bošnjačkih interesa. To je čista politička pragma i osobni interes, zaogrnuti blještavim plaštom “borbe za bošnjačke interese”, kojima naivni i dobronamjerni Bošnjaci, po tko zna koji put, lako povjeruju. No, takvo ponašanje nije ništa novoga. I prethodni saborski zastupnik Šemso Tanković postupao je na sličan način, doduše u manjoj mjeri. Mora mu se ipak priznati da SABAH, kojeg je osnovao kao udrugu za proširenje svoje izborne baze, nije financirao umanjenjem sredstava drugim bošnjačkim udrugama, već se izborio za dodatna sredstva koja su i danas dio “stečenih prava” bošnjačke nacionalne manjine. Posebno je drastično smanjenje sredstava za BNZH. BNZH izdaje časopis “Bošnjački glas” koje kritički piše o svim negativnostima u bošnjačkom korpusu. Za 2013. godini je odobreno izdavanje samo tri broja časopisa financirana s 40.000 kuna, a za okrugli stol “Položaj Bošnjaka u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija” dodijeljeno je 10.000 kuna. I to je sve za organizaciju koja ima ambiciju i potrebu da objedinjava bošnjačke udruge, jača

Manjinski saborski zastupnici nemaju veliku moć, osim u slučaju “političke trgovine”
Travanjska raspodjela sredstava iz Državnog proračuna putem Savjeta za nacionalne manjine RH izazvala je velike polemike, naročito unutar BNZH. U čemu se sastoje osnovne primjedbe i argumentacija? Za neupućene, potrebno je prvo objasniti na koji način se raspodjeljuju sredstva za udruge u Savjetu za nacionalne manjine. Prvenstveni kriterij su tzv. “stečena prava”, koji se primjenjuje kako za raspodjelu ukupnih sredstava na nacionalne manjine, tako i za raspodjelu na udruge unutar svake nacionalne manjine. Mnogi su skloni ovaj kriterij ad hoc osporavati. Međutim, u nedostatku detaljnih i preciznih kriterija kvalitete i uspješnosti ostvarivanja programa, recenzije prijavljenih i izvršenih programa, teško je nekoj udruzi značajnije umanjiti ili uskratiti financijska sredstva, osim u slučaju nespornog nenamjenskog trošenja sredstava. Savjet za nacionalne manjine ne može, obzirom na veliki broj udruga i njihovih programa, razraditi i primjenjivati objektivizirane kriterije o kojima govorim, jer bi to zahtijevalo ogroman angažman ljudskih i materijalnih resursa. U takvoj situaciji leži velika odgovornost na članovima Savjeta za nacionalne manjine da prema subjektivnim procjenama, a uzimajući u obzir sveukupne odnose između manjina i

18

PREPORODOV JOURNAL 153

intervju

Ne osporavajući nikome pravo na nacionalno izjašnjavanje, ne mogu a da ne iskažem čuđenje da još uvijek postoji tako značajan broj Muslimana, nepriznate narodnosne kategorije. Nacionalni osjećaj pripada u temeljna, neotuđiva ljudska prava i nema apsolutno nikakvog smisla, niti više imamo ikakvo nacionalno, civilizacijsko niti moralno pravo pozivati i uvjeravati Muslimane, Hrvate islamske vjeroispovijesti ili Bosance, da pripadaju bošnjačkom nacionalnom korpusu. Neobaviještenih i neupućenih u to više nema. Dokle god se informativna glasila financiraju sredstvima iz Državnog proračuna, nad kojima najveći utjecaj imaju saborski zastupnici, postoji opasnost stavljanja takvih glasila pod njihovu kontrolu i u službu političkih stranaka ili osobnih interesa – i na djelu imamo školski primjer sukoba interesa. Nije to karakteristično samo za bošnjačka glasila, već i za druge manjine, i u takvoj situaciji bolje je imati “nekvalitetni pluralizam” nego “kvalitetno jednoumlje”.
zajedništvo i suradnju radi kvalitetnijeg zastupanja i predstavljanja bošnjačke manjine. Da bi se ovo smanjenje sredstava BNZH ipak zaogrnulo u odoru pravednosti, Savjet za nacionalne manjine je donio odluku da će se programi BNZH u 2013. godini uvjetno nastaviti financirati zbog pogrešaka u izvještaju za 2012. godinu, citiram: “Uočene su tehničke pogreške pri izvještavanju u primjeni Metodologije praćenja ostvarivanje programa nevladinih udruga i ustanova nacionalnih manjina, te se iste moraju otkloniti u roku od 60 dana, u suprotnom udruga mora izvršiti povrat sredstava u Državni proračun. Predlaže se nastavak financiranja u 2013. godini.” U dopisu Savjeta za nacionalne manjine kojeg smo nakon toga dobili, za otklanjanje “uočenih tehničkih pogrešaka” tražilo se očitovanje za prijenos sredstava iz 2011. u 2012. godinu, premda to nije “uočeno” u razmatranju izvještaja za 2011. godinu u kojem je taj prijenos sredstava prikazan. A radi se o rezerviranim sredstvima Fonda za stipendiranje, sredstvima za plaćanje režijskih troškova za prosinac 2011. i neisplaćenim putnim nalozima – prema odluci Glavnog odbora BNZH isplaćuju se kao zadnja stavka po prioritetu – što se moglo lako ustanoviti iz predanih izvještaja ili tražiti očitovanje BNZH prije donošenja ovakve kvalifikacije. Neupućeni bi još rekli kako smo pokrali pare. Pri kraju je druga godina saborskog mandata Nedžada Hodžića. Koliko ste zadovoljni s njegovim radom, da li je ispunio predizborna obećanja? Otprije je poznato moje mišljenje da manjinski saborski zastupnici nemaju veliku moć, osim u slučaju “političke trgovine” koja se najčešće ne upotrijebi za potrebe nacionalne manjine koju zastupaju. Objektivno, u Hrvatskom saboru ne mogu puno kvalitetnoga učiniti, ali mogu napraviti puno političke štete. Prethodni saborski zastupnik Šemso Tanković je uspio napraviti dosta političke štete za nas. Nedžad Hodžić, barem sudeći po nekim njegovim istupima u Saboru koje sam upio pratiti, nije radio političku štetu i njegove istupe uglavnom mogu pozitivno ocijeniti. No, s druge strane, saborski zastupnici imaju široki prostor djelovanja i potpunu autonomiju u Savjetu za nacionalne manjine i preko Savjeta mogu snažno utjecati na razvitak udruga nacionalnih manjina i opće stanje manjina. Djelovanje Nedžada Hodžića kao člana Savjeta za nacionalne manjine vodi prema polaganom i postupnom gušenju BNZH. Nažalost, saborski zastupnici, koji jedine prave i potpuno slobodne mehanizme djelovanja imaju preko Savjeta za nacionalne manjine, mogu bez problema zloupotrijebiti te moći i imaju neograničen utjecaj na raspodjelu sredstava Savjeta koja su bitna za rad udruga. Oni su u tome pravi “gospodari života i smrti”. Često ih koriste za osobne interese i interese svoje stranke, a tako je djelovao i Šemso Tanković. Imamo paradoksalnu situaciju… Između parlamentarnih izbora djelovanje stranaka je neprimjetno, a izbornu bazu – manjinski korpus – njeguju im i održavaju manjinske udruge. Na izborima nam se pojave stranke, “požanju” plod rada udruga i onda ga iskoriste isključivo za sebe, čineći usput veliku štetu udrugama. Čak se i ne potrude da upoznaju manjinsku scenu i potrebe manjine jer im to jednostavno nije u političkom interesu. I to je opći nedostatak manjinskog zastupanja u Saboru, prisutan i kod drugih manjina. Ovu ocjenu ublažava činjenica da u cijelom društvu, osim slobodnih izbora, ne postoje razvijeni drugi demokratski mehanizmi – slobodni, neovisni i nepristrani mediji, javno mnijenje, građanska inicijativa, civilno društvo – koji se tek razvijaju i u kontinuiranom smo procesu “demokratskog sazrijevanja” društva, pa to isto vrijedi i za demokratizaciju manjinske scene.

Kroz Vijeća nacionalnih manjina se konstantno guraju stranački interesi
Prije dvije godine osnovana je Koordinacija županijskih vijeća bošnjačke nacionalne manjine na nivou Hrvatske. Vi ste predsjednik Koordinacije. Što je bio cilj njenog osnutka? Do sada još uvijek nije profunkcionirala. Zašto?

SRPANJ 2013.

19

intervju
Koordinacija je osnovana i u prethodnom sazivu Vijeća 2007.2011. godine, ali nije profunkcionirala, dijelom iz subjektivnih razloga, a dijelom je njen rad opstruiran negativnim unutarbošnjačkim političkim djelovanjima. Zadnjim izmjenama Zakona o pravima nacionalnih manjina otvorena je mogućnost registracije Koordinacije kao pravne osobe. Koordinacija treba ostvariti ciljeve definirane zakonom, prije svega predložiti i dobiti suglasnost od Savjeta za nacionalne manjine za naša znamenja, simbole i način obilježavanja praznika. Nužno je nadalje načiniti detaljnu snimku stanja svih vijeća i predstavnika bošnjačke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj: popunjenost, sredstva financiranja, aktivnosti, prostori za rad, itd. Kontinuirani rad nas očekuje na vertikalnom povezivanju vijeća i predstavnika, tj. formiranje Županijskih koordinacija koje će okupiti Gradska i Općinska vijeća te predstavnike bošnjačke nacionalne manjine s područja županije. Županijske koordinacije mogu dati veliki doprinos usklađivanju stavova i zajedničkom snažnijem djelovanju, te ih stoga treba osnovati u svim županijama. Prije podnošenja zahtjeva za registraciju Koordinacije trebala je da se završi registracija vijeća i predstavnika koji su članovi Koordinacije. Zahtjev za registraciju Koordinacije upućen je Ministarstvu uprave 23. siječnja 2013. godine. Unatoč jasnim odredbama Zakona o upravnom postupku koji nalaže da se takvi postupci završe u roku od 30 dana, do dana današnjega, i nakon višestrukih požurnica upućenih u Ministarstvo, pa i osobno ministru Arsenu Bauku, nema niti rješenja niti ikakvog odgovora, naputka ili dodatnog zahtjeva iz Ministarstva. Ovo je eklatantan primjer kako se donose dobri zakoni, a onda padaju u realizaciji. Osobno, s velikom sigurnošću tvrdim da i u ovom slučaju unutarbošnjački prijepori, taštine i ambicije po načelu “ili ja ili nitko i ništa” opstruiraju registraciju Koordinacije, bez čega ona ne može niti profunkcionirati. U Vijeću bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba u proteklih godinu dana događale su se brojni sukobi i promjene. Izglasano je nepovjerenje predsjedniku Kemalu Bukviću i potpredsjednici Seni Kulenović. Nakon toga došlo je do znatnog zahlađenja unutar zagrebačkih bošnjačkih asocijacija te podjela, čini nam se, i po stranačkim linijama. Nedavno je došlo rješenje iz Državne uprave RH da su smjene bile nelegalne. Možete li nam pobliže objasniti situaciju? Po Vašem mišljenju, u kojem smjeru će se odvijati daljnja priča oko Vijeća? Već je u samom pitanju sadržano nekoliko netočnosti koje stvaraju potpuno krivu sliku. Kao prvo, ne radi se o podjeli vijeća po partijskim linijama i ne daj Bože da nam je tako organizirana manjinska zajednica. Činjenica jeste da se kroz Vijeća konstantno guraju stranački interesi pa su tako predsjednik Kemal Bukvić i zamjenica predsjednika Sena Kulenović istaknuti čelnici Bošnjačke demokratske stranke Hrvatske. Sena Kulenović je predsjednica zagrebačkog ogranka BDSH. No, razlog za izglasavanje nepovjerenja nije u tome. Treba podsjetiti da su izbori za čelne funkcije u Vijeću bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba uspjeli tek nakon višekratno ponovljenih glasanja, što ukazuje na činjenicu da je već po svom sastavu Vijeće duboko polarizirano. U takvim okolnostima čelništvo Vijeća trebalo je iskazati puno umijeća, strpljenja, volje za dogovorima i kompromisima, što je izostalo. Za ilustraciju, navest ću samo da je 9. sjednica Vijeća održana u šest nastavaka, od 20.11.2012. do 12.02.2013. od kojih je svaki trajao oko tri sata. Pored toga, vijećnici su imali primjedbi na nenamjensko trošenje sredstava i bez suglasnosti Vijeća, da su nekim vijećnicima isplaćivani honorari za rad na programima bez suglasnosti Vijeća, da je Predsjedništvo potkraj 2012. godine izvijestilo Vijeće da je nekoliko programa realizirano premda nisu podastrti nikakvi dokumenti koji bi to potvrdili, osim izvještaja voditelja programa, niti je ikome bilo poznato da su programi realizirani, itd. To su bili razlozi da vijećnici nezadovoljni radom Vijeća zatraže održavanje tematske sjednice na kojoj će se raspraviti o radu Vijeća. Sjednica je održana 26.02.2013., a nakon izvještaja o radu kojeg je podnio predsjednik Vijeća Kemal Bukvić, zatraženo je da se, u skladu s Poslovnikom o radu Vijeća, glasa o nepovjerenju predsjedniku i zamjenici predsjednika. Čak je prijedlog o glasanju pogrešno formuliran jer se trebalo glasati o “povjerenju”, a ne o “nepovjerenju”, što je stroži zahtjev nego što predviđa Poslovnik. Nebitno od toga, za nepovjerenje predsjedniku Kemalu Bukviću glasalo je 13 od 25 vijećnika, a za nepovjerenje zamjenici predsjednika Seni Kulenović glasalo je 17 od 25 vijećnika. Sukladno Poslovniku, oni su time razriješeni dužnosti. Nakon toga dogovorena je nova sjednica Vijeća za koju je Vijeće kao sazivatelja odredilo najstarijeg vijećnika. Razrješenje je u Statutu Vijeća predviđeno osim ovom i drugačijom procedurom, koja se pokreće uz pisani zahtjev potpisan od većine vijećnika i obavlja tajnim glasanjem. Kako bi se razrješenje obavilo i u skladu s ovom procedurom te da ne bi bilo nikakvih osporavanja, za tu sjednicu su podneseni zahtjevi za njihovo razrješenje, uz obrazloženje, s potpisima 13 vijećnika. Na sjednici održanoj 12.03.2013. tajnim glasanjem s 13 glasova još jednom je izglasano njihovo razrješenje. Dakle, ne može se reći da su smjene bile nelegalne. Tajnim glasanjem ja sam izabran za novog predsjednika i Ekrem Bećirović, inače predsjednik Vijeća u prethodnom sazivu, za zamjenika predsjednika. Nerado smo se obojica prihvatila funkcija, ali je mišljenje nezadovoljnih vijećnika koji su inicirali smjenu bilo da ćemo mi, u situaciji opterećenoj sukobima, tvrdoglavošću u stavovima, nesklonosti dogovorima i kompromisima, uspjeti održati nastavak rada Vijeća i njegovo normalno funkcioniranje. Kako i iz Vašeg pitanja proizlazi, nastoji se stanje u Vijeću prikazati kao sukob dviju bošnjačkih stranki. Ovakve neargumentirane kvalifikacije koje onda vode na poznatu sintagmu “sve su stranke iste i samo se bore za svoje interese” primjerenu stranačkim prepucavanjima, djeluju pogubno, demotivirajuće i razvodnjavaju organizacijski potencijal bošnjačkog naroda. Najbolji demanti toga je da ni meni ni Bećiroviću, nitko ne može pripisati nikakvu stranačku pripadnost ili angažman. Poslije te sjednice, 15.03.2013. podnesen je Ministarstvu uprave zahtjev za upis promjena u Registru. Kao i sa registracijom Koordinacije, ni nakon više požurnica, nije stizalo nikakvo rješenje što je rezultiralo potpunom blokadom rada Vijeća. Kemal Bukvić ne može održati sjednicu Vijeća jer mu se vijećnici ne odazivaju, a bez novog rješenja iz Ministarstva uprave ne može funkcionirati ni novo čelništvo. Tako skoro pola godine Vijeće ne održava sastanke i ne radi, osim što se Kemal Bukvić i dalje eksponira kao legitimni predsjednik Vijeća. Nije mi poznato da je stiglo neko rješenje iz Ministarstva uprave i ne znam zbog čega je negativno. Eventualno se može raditi o formalnom proceduralnom propustu, ali gledajmo na suštinu stvari: većina vijećnika je izglasala smjenu čelnika Vijeća, Vijeće pola godine ne radi… U međuvremenu se svim mogućim kanalima, pa i uz pomoć “prijatelja” iz Ministarstva uprave i “fiškalije”, što bi se reklo zagrebačkim rječnikom, pokušava osporiti smjena čelnika Vijeća, kao da je to najvažnije u ostvarivanju manjinskih prava. Zahlađenje odnosa među zagrebačkim bošnjačkim organizacijama došlo je sa strane onih koji su nezadovoljni smjenama. Točno se mogu identificirati političke i interesne silnice koje to iniciraju. Ne zaboravimo suštinu: smijenjeni čelnici Vijeća su čelnici Bošnjač-

20

PREPORODOV JOURNAL 153

intervju
ke demokratske stranke Hrvatske. I to je za neke u svemu najvažnije, a potpuno im je nevažno kako Vijeće radi. Kako će se stvari dalje odvijati u Vijeću? Tri su scenarija: ili će se ponoviti isti postupak, sada uz “mudri” naputak Ministarstva uprave kako to treba napraviti i da sve završi na isti način razrješenjem predsjednika i zamjenice; ili će se opet nekim pravničkim vratolomijama ili “prevođenjem” nekih vijećnika na svoju stranu održati prethodno rukovodstvo, i treći, najgori, da se dogodi potpuni raspad Vijeća. Obzirom na opiranje i suprotstavljanje legitimnoj smjeni, upornost smijenjenih čelnika da zadrže pozicije i političku podršku koju imaju, pred Vijećem su i dalje teški dani. Po bilo kojem od ovih scenarija Vijeće još neko vrijeme neće normalno funkcionirati i ostvarivati programe. na na časopis “Behar” koji je politički neutralniji. Sada “Journal” pretjerano pozitivno piše o saborskom zastupniku Nedžadu Hodžiću, pa je odmah nagrađen s povećanjem sredstava. Glasilo BNZH “Bošnjački glas”, uvijek kritički nastrojeno prema radu saborskih zastupnika, financira se minimalno i skoro da se uspjelo ugasiti njegovo pojavljivanje. Ne treba biti puno pametan da se vidi kako bi to funkcioniralo kad bi bio jedan bošnjački časopis. Često se ističe da je “Preporodov Journal” najkvalitetniji i da bi zapravo njemu trebalo preusmjeriti sva sredstva za informiranje bošnjačke manjine. Kao i obično, kad se friziraju činjenice, zaboravlja se uzeti u obzir da je financiran s daleko najvećim sredstvima, koja omogućavaju isplatu honorara suradnicima i kvalitetne priloge. Premda i sa postojećim sredstvima u “Journalu” ima prostora za poboljšanja. Mi se u BNZH moramo iznaći dodatna sredstva samo da odštampamo tri broja “Bošnjačkog glasa” za 40.000 kuna, a o honorarima nema ni govora. Dokle god se informativna glasila financiraju sredstvima iz Državnog proračuna, nad kojima najveći utjecaj imaju saborski zastupnici, postoji opasnost stavljanja takvih glasila pod njihovu kontrolu i u službu političkih stranaka ili osobnih interesa – i na djelu imamo školski primjer sukoba interesa. Nije to karakteristično samo za bošnjačka glasila, već i za druge manjine, i u takvoj situaciji bolje je imati “nekvalitetni pluralizam” nego “kvalitetno jednoumlje”. Već ste dugo aktivni u Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici. Razmišljate li o povlačenju i kakva je osobna ocjena Vašeg dosadašnjeg angažmana u bošnjačkim asocijacijama? Ne dugo, već i predugo, od 1997. godine. Već odavno nastojim da se povučem iz rukovodećih funkcija u bošnjačkoj zajednici. Kad sam 2006. izabran na zahtjevnu i odgovornu funkciju prodekana na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, htio sam se potpuno povući. Međutim, najbliži suradnici su me odgovorili od te namjere. Uspio sam se jedino osloboditi funkcije predsjednika BNZH. Međutim, ponovno sam ove godine izabran za predsjednika BNZH, opet na inzistiranje članova Glavnog odbora BNZH. Izbor za predsjednika Koordinacije vijeća i predsjednika Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba je također iznuđen. Sva ova tri posljednja izbora došla su u situaciji kad se očekuje od izabrane osobe značajan napor na unaprjeđenju stanja i odgovaran rad. Nisam mogao odbiti takve zahtjeve, premda znam da se čvrsta obećanja tipa “daj ti to preuzmi, mi ćemo ti svi pomagati” vrlo brzo omekšaju i izgube. Nisu mi pomagale isprike da sam već dugo na čelnim pozicijama, da treba dati priliku drugima i mlađima. Vjerojatno mnogi Bošnjaci misle kako sam vlastoljubiv i kako samo gomilam funkcije, ali ovo što sam naveo je prava istina. Po isteku ovih funkcija, a neke neće možda ni zaživjeti, neću ni po koju cijenu i ni pod nikakvim argumentima pristati na nove mandate, već ću od suradnika i prijatelja zatražiti pravo na zasluženu “mirovinu” od Bošnjaka i bošnjaštva. Umoran sam već od svega, a sigurno su i Bošnjaci umorni od mene. Kada razmišljam o svom angažmanu u bošnjačkim asocijacijama moram iskreno priznati da sam se često u proteklom periodu pitao je li mi sve to trebalo!? Mogao sam mirno živjeti tihi obiteljski i profesionalni život, u čemu sam u potpunosti ispunjen, bez brige i sekiracije. Također, često se pitam je li to sve skupa imalo nekog smisla? Nadam se da jeste. A budućnost će pokazati. U svakom slučaju osjećao sam da imam obavezu učiniti nešto pozitivno za položaj Bošnjaka i smatram da više ne smije niti jedan Bošnjak, bilo gdje na svijetu, pasivno čekati što će s nama biti dok nam drugi kroje sudbinu. Smatram da sam tu obavezu ispunio, manje ili više dobro, ali sam barem pokušao s najboljim namjerama. q

Najpametnije bi bilo da imamo jedno kvalitetno, neovisno glasilo
Za dvije godine su novi parlamentarni izbori. Na proteklim izborima održanim 2013. Bošnjaci su skoro ostali bez svog političkog predstavnika u Hrvatskom saboru. Nedžad Hodžić je dobio samo 74 glasa više od albanske kandidatkinje. Kako se postaviti da ne ostanemo bez saborskog zastupnika 2015. godine? Moje mišljenje o manjinskom zastupanju je jasno, više puta sam ga iznosio i ponavljam ga dijelom i u ovom intervjuu. U situaciji limitiranog stvarnog djelovanja manjinskih zastupnika u Saboru RH, nit' je velika sreća nit' velika šteta ako neka manjina nema u Saboru svog zastupnika. Mediji, uključujući i manjinske, fokusirani su na to pitanje kao da je to najvažniji segment manjinskog života, pa je tako i u ovom časopisu, nakon zadnjih izbora u komentaru napisano, da parafraziram – “bila bi katastrofa da nam se ovo ponovi i da na sljedećim izborima bude izabran predstavnik albanske manjine”. Znači li to da Albanci, Crnogorci, Makedonci i Slovenci već treće izbore, 12 godina, u kojima je u Sabor izabran Bošnjak, koji tamo i njih zastupa – preživljavaju “katastrofu”? Ovo je potpuno neprimjeren vokabular s apsolutno precijenjenim značenjem saborskih zastupnika, koje nije slučajno. U funkciji je mobilizacijskih poziva pripadnicima manjina da glasaju za svog saborskog zastupnika da im se ne bi “dogodila katastrofa”. A kako pokazuju svi prethodni izbori, velika većina pripadnika nacionalnih manjina ne glasa za manjinske liste već se opredjeljuju za političke stranke. Što se BNZH tiče, bošnjački saborski zastupnici su nam nanosili samo štetu i kočili nas u radu. Ne govorim napamet, bezbroj argumenata imam za to, dio ih se može pročitati i u ovim odgovorima. U proteklim godinama često se vodila unutarbošnjačka polemika u vezi bošnjačkih glasila, ponajviše onih koja se bave društveno-političkom kronikom – “Bošnjački glas”, “Sabah info” i “Preporodov Journal”. Prevelik broj manjinskih časopisa na nivou Hrvatske predstavlja “glavobolju” i za Savjet za nacionalne manjine RH. Kakvo je Vaše mišljenje: treba li nam samo jedan časopis s jakom redakcijom ili “neka cvjeta tisuću cvjetova”? Najpametnije bi bilo da imamo jedno kvalitetno, neovisno glasilo, naglašavam – neovisno. Objedinjavanjem sredstava i redakcija sigurno bi se postiglo povećanje kvalitete. Nažalost, nema nikakvih garancija da bi se ostvarila neovisnost, pogotovo u odnosu na saborskog zastupnika koji izravno odlučuje o financijskim sredstvima koja se dodjeljuju informativnim glasilima. Da je tome tako svi znamo: npr. “Preporodov Journal” je pisao pretjerano negativno o prethodnom saborskom zastupniku Šemsi Tankoviću, pa je za posljedicu imao smanjenje sredstava. Doduše ne značajno, a ta sredstva nisu bila za KDBH “Preporod” izgubljena već su prenamijenje-

SRPANJ 2013.

21

bosanski barometar

PROMJENE NA ČELU HDZ 1990., UZ PROMJENE ZNAČAJNIH ZAKONA, OBILJEŽILE SRPANJ 2013. U BiH

Nema odricanja od državljanstva
Događaju li se neke krupnije promjene u BiH u odnosu na ono što samo bilježimo, teško je reći, no činjenica je da određeni potezi ukazuju na to. U prošlom smo broju čitali da su Živko Budimir i Željko Komšić osnovali svoje stranke, došlo je do bunta naroda zbog neizglasavanja Zakona o JMBG-u (o čemu pišemo i u ovom članku), a došlo je i do pomalo iznenađujuće promjene na čelu HDZ 1990. Umjesto dosadašnjeg Bože Ljubića, predsjednik je postao pomalo i marginalizirani Martin Raguž. Promjena se dogodila 6. srpnja 2013. na 4. Saboru stranke u Sarajevu. Raguž je, da podsjetimo, bio član nekadašnjeg Saveza socijalističke omladine, koji je 1990. promijenio ime u Liberalna stranka. U toj je stranci dočekao agresiju na BiH. Životni ga je put naveo na strukture koje su podržavale tzv. Herceg Bosnu, no nikad nije imao ekstremne istupe. Raskolom u HDZ BiH 2005. bio je jedan od osnivača HDZ 1990. te je imenovan na funkciju dopredsjednika te stranke na kojoj je ostao sve do sada. “Nakon ulaska Hrvatske u EU i mi želimo poručiti da više nema vremena za gubljenje”, kazao je tijekom sabora Raguž, dodajući kako je vrijeme da se u BiH prekine s borbom za fotelje, a počnu provoditi reformski programi. Za Raguža je glasovala uvjerljiva većina od 395 od ukupno 533 izaslanika, a njegov jedini protukandidat Slaven Raguž, ujedno predsjednik mostarskog gradskog ogranka stranke, dobio je potporu 136 izaslanika. Novi predsjednik HDZ 1990. najavio je kako će se odlučno zauzimati za rješavanje sadašnje političke krize kroz suradnju i dijalog s drugim strankama te da kani istrajati na osiguranju jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH.

Martin Raguž, novi predsjednik HDZ 1990 Raguž je zahvalio Moonu na čestitkama na izboru za predsjednika te ga informirao o stajalištima stranke o najvažnijim aktualnim političkim pitanjima u BiH. “Politika HDZ 1990. teži nužnim reformama koje će približiti BiH EU i NATO-u uz izgradnju temeljnoga odnosa koji uključuje dijalog, suradnja i kompromis. Pri tome nužno je da se svi odreknu želje za radikalizacijom odnosa, za dominacijom ili hegemonijom, jer s takvim koncepcijama BiH je nemoguća država”, rekao je Raguž. Dodao je da u stranku stižu pozitivne reakcije na održani Sabor. Smatra da je potrebno provesti presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci. “Ako svi prihvate načelo o standardizaciji individualnih i kolektivnih prava, dakle, ako Bošnjaci i Srbi prihvate da oni ne mogu određivati što je dobro za Hrvate, onda je konačan dogovor oko provedbe Oduke Europskoga suda samo stvar tehnike”, rekao je Raguž. Što se tiče Zakona o vojnoj imovini, dogovor političkih lidera već postoji i to prevažno političko pitanje trebalo bi biti samo tehničko pitanje. Nužno je reformirati FBiH i misli da bi najbolje bilo napisati novi Ustav, a da je na liderima i na dužnosnicima u Mostaru da pronađu rješenje za taj grad.

Pozitivne reakcije
Dosadašnji predsjednik Božo Ljubić, koji je ranije odlučio ne kandidirati se za novi mandat stranačkog čelnika, kazao je kako u njegovu povlačenju nema ničega neobičnog. “Sasvim je logično da dođe trenutak kada štafetu predate novoj generaciji”, kazao je Ljubić. Najavio je kako će ostati aktivnim članom stranke, no istaknuo je kako će njegovo političko djelovanje biti više usmjereno na rad u Parlamentu BiH, u kojemu je zastupnik, te na rad Hrvatskog narodnog sabora (HNS), čiji je dopredsjednik. No, nije isključeno da su neki utjecajni ljudi izvan BiH uspjeli “uvjeriti” Ljubića da se više ne kandidira za predsjednika stranke, a moguće je da je ocijenio da više nema potporu članstva. Raguž pripada liberalnijoj struji unutar ove stranke, koja je i inače utjecajnija, što se vidi po rezultatu glasanja, no Ljubić je to godinama s pozicije predsjednika uspijevao amortizirati. Nije tajna da na lokalnim razinama dva HDZ-a vrlo često teško surađuju, pa su njegov izbor sa simpatijama popratili i oni kojima je Bosna i Hercegovina u srcu. Raguž neosporno pripada onima kojima je stalo do BiH, no to ne znači da ne smatra da je hrvatski narod u ovom momentu u podređenom položaju. Da možda pušu neki drugi vjetrovi u HDZ 1990., može biti pokazatelj i oproštajna posjeta američkog ambasadora u BiH Patricka Moona stranačkoj vrhuški tjedan dana nakon izbora Raguža. Naime, poznato je da su Amerikanci bili protiv HDZ-ova prije dvije godine kada se sastavljala Vlada.

SDA-ov vitalni nacionalni interes
Jedna od velikih odluka Parlamentarne skupštine BiH je da će bhgrađani ubuduće moći imati dvojno državljanstvo, čime su eliminirani problemi zbog silom zakona ispisivanja iz državljanstva ranijih godina. Javnost u BiH pozdravila je odluku. Dopunama zakona donesenog 18. srpnja precizirano je da dijete koje je rođeno u inozemstvu, a čiji je jedan roditelj bio državljanin BiH, u trenutku njegovog rođenja stječe bh-državljanstvo porijeklom, pod uvjetom da do navršene 23 godine starosti, podnese prijavu nadležnom organu BiH. Istovremeno se osobama kojima je državljanstvo BiH prestalo odricanjem, otpustom ili po sili zakona omogućava dobivanje državljanstva BiH ako imaju odobreni privremeni boravak na teritoriji BiH najmanje posljednju godinu prije podnošenja zahtjeva ili stalni boravak. Ova izmjena važna je posebno zbog činjenice da BiH, zbog odbijanja drugih država, nikada nije zaključila ugovore o dvojnom državljanstvu sa značajnim brojem država u kojima živi veliki broj naših građana. Taj su dan donesena još četiri bitna zakona po hitnom postupku, a koji kod nekih nisu izazvali oduševljenje. To su zakoni o regi-

22

PREPORODOV JOURNAL 153

bosanski barometar
stracionim područjima, o putnim ispravama, o JMBG i o prebivalištu i boravištu. Iako su izglasani u Predstavničkom domu, potonja dva su dobili nastavak u Domu naroda. Za Zakon o prebivalištu i boravištu poslanik SDA Šefik Džaferović kazao je da u BiH već postoji jedan potpuno liberalan i za građanina vezan sistem kretanja po BiH i prijave prebivališta i boravišta i dodao da se ovim zakonom u suštini, propisivanjem brojnih uvjeta koje raniji zakon ne poznaje, mijenja taj režim. “I mi iz sistema slobodnog prijavljivanja i odjavljivanja prebivališta i boravišta ulazimo u sistem administrativno kontroliranog prijavljivanja i odjavljivanja prebivališta i boravišta”, kazao je Džaferović. No, zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, Sulejman Tihić, kazao je da SDA na nacionalni interes Bošnjaka gleda kao na državu BiH, ravnopravnih naroda Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih. “U konkretnom sučaju, kada je riječ o ovim zakonima, ovdje je vladajuća većina pokazala siledžijstvo, time što su dosta složene, sistemske zakone, koji su temelj Daytonskog sporazuma, uputili u hitnu proceduru te da se glasa po sistemu uzmi ili ostavi. Gospodin Dodik je rekao da su usvojeni svi zahtjevi iz RS-a, i SDP i SBB su pristali na to da bi ostali u onim foteljama u kojima se sada nalaze”, rekao je Tihić. q Edis FELIĆ
Mehmedović uhapšen pa pušten
Veliku buru u javnosti izazvalo je hapšenje potpredsjednika SDA i poslanika u državnom parlamentu Šemsudina Mehmedovića. Specijalci Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) u akciji “Ozren” priveli su ga 19. Srpnja 2013., a službeno ga se smatralo odgovornom osobom za ratne zločine protiv civilnog stanovništva, odnosno zatvaranje i maltretiranje osoba srpske nacionalnosti u prostorijama Stanice javne bezbjednosti (SJB) Tešanj od proljeća 1992. do jeseni 1993. Dok je ispitivanje trajalo, iz SIPA-e je priopćeno da je slučaj otvoren po naredbi Tužilaštva BiH krajem 2009. godine, ali nisu mogli potvrditi da su Mehmedovića uhapsili po nalogu Tužiteljstva BiH. Međutim, već ranije su tokom istrage potvrđeni osnovi sumnje da su pripadnici SJB Tešanj po naredni načelnika, što je u to vrijeme bio upravo Mehmedović, hapsili lica srpske nacionalnosti i privodili ih u službene prostorije te da su tom prilikom počinjeni ratni zločini.

Šefik Džaferović “Kolega Džaferović je rekao da ovaj zakon podebljava međuentitetske, kantonalne i druge linije unutar BiH. Ja se, naravno, ne slažem, ali bi ga volio pitati na kojoj je liniji bio ministar Sadik Ahmetović kada je podržao ne ovaj zakon, nego neusporedivo lošiji zakon na 133. sjednici Vijeća ministara BiH. Ja mislim da je taj zakon bio loš i da je dobro da je propao, ali se ne mogu nikako složiti sa ovim što je rečeno”, kazao je poslanik SDP-a BiH Saša Magazinović. No, najviše je bure izazvao Zakon o JMBG-u o kojem je 23. srpnja raspravljao Dom naroda Parlamentarne Skupštine BiH. Nije usvojen, pa je time za sada ništavna odluka Zastupničkog doma, jer je SDA potegla pitanje od vitalnog nacionalnog interesa. “Smatramo da bi ovaj zakon trebalo, u dijelu koji se odnosi na registraciona područja, razmatrati u redovnoj proceduri. Klub Bošnjaka na današnjoj sjednici, uz pribavljena tri glasa, odlučio je da se prijedlog zakona proglasi kao štetan po vitalni nacionalni interes”, kazao je Genjac. Većina u Klubu Bošnjaka se na sjednici Doma naroda Parlamentarne Skupštine BiH pozvala na pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa Bošnjaka kada je riječ o usvajanju Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnim nabavkama BiH, Zakona o JMBG, Zakona o državljanstvu BiH i Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH. Formirana je komisija koja će odlučiti o ovome nakon što delegati iz ostalih klubova, Hrvata i Srba, nisu podržali zahtjev Kluba Bošnjaka, a ako se ta komisija ne usaglasi o ovom pitanju će odlučivati Ustavni sud BiH. “Prava povratnika su netaknuta u Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prebivalištu i boravištu”, rekao je delegat Mehmed Bradarić. “Nalazimo se u svetom muslimanskom mjesecu ramazanu i nije uredu da se laže. Ja ne kažem da ljudi nemaju problema, ali trebaju reći koji su to problemi. Ovo je jedan moderan i evropski zakon, koji ako ne usvojimo sad, morat ćemo to uraditi u budućnosti. Zbog ovog zakona upitna je vizna liberalizacija za građane BiH”, istakao je Bradarić.

Šemsudin Mehmedović “Prilikom zadržavanja civila, po nalogu imenovanog načelnika, ispitivani su. Primjenom fizičkog i psihičkog nasilja dolazilo se do iskaza na osnovu kojih su neka lica osuđivana i na kazne do 12 godina. Očekujemo da će Tužilaštvo podnijeti zahtjev za pritvor i potvrditi kako nema nedodirljivih u BiH”, poručili su iz SIPA-e. Dodali su kako je SIPA dokumentirala i utjecaje na svjedoke u ovom slučaju, kao i određene prijetnje svjedocima i istražiteljima koji su radili na slučaju. Prijetnje je, navodno, upućivao sam Mehmedović koji će biti procesuiran i zbog ometanja pravosuđa, a došlo se, tvrde u SIPA-i, i do dokaza o pripremanju “spisaka za likvidacije”. No, od početka se vidjelo da postoje problemi jer su iz SIPA optužili Tužiteljstvo da nije dalo podršku ovoj akciji, s obzirom da nisu uspjeli pribaviti nalog za vršenje pretresa. “To je prvi put da Tužilaštvo nije dalo suglasnost za pretres u slučaju ratnih zločina. Postojala je određena vrsta opstrukcija od Tužilaštva”, zaključili su. Istu večer Mehmedović je pušten na slobodu. “Utakmica je tek počela. Postoji drugo poluvrijeme, a naravno tu su i produžeci. Ja se nadam dobrom ishodu. Moje privođenje je čista osveta”, kazao je Mehmedović, aludirajući na to da je on jedan od onih koji je ukazivao na zločinačke postupke u ratu direktora SIPA-e Gorana Zubca. Vidjet ćemo što će donijeti “drugo poluvrijeme”. q

SRPANJ 2013.

23

bosanski barometar

“MAJKE ENKLAVA SREBRENICA I ŽEPA”: BEDEM INSTITUCIONALIZACIJE GENOCIDA U SREBRENICI

Majke historije
Genocid u Srebrenici se desio na kraju 20. stoljeća, u samom srcu Evrope koja zagovara najviša demokratska prava i slobode za sve građane bez obzira na vjeru, naciju i životni svjetonazor. Srebrenički genocid vjerovatno ne bi privukao potrebu pažnju svjetske javnosti da ne postoje osobe, institucije i grupe koje čine velike napore kako bi se jedno od najstrašnijih ljudskih stradanja u Evropi urezao u sjećanje svjetske populacije i ušao u knjige historije do Kine do Kanade. Udruženje “Majke enklava Srebrenica i Žepa”, koje okuplja žene od kojih je većina u genocidu u Srebrenici izgubile najmanje jednog člana najuže porodice, svojim neumornim radom i misijom predstavljaju idealan primjer kako doprinijeti da se genocid u Srebrenici institucionalizira kao jedno od najvećih kolektivnih stradanja jedne etničke skupine u Evropi. “Majke Srebrenice” do sada su bezbroj puta demonstrirale svoju odlučnost i želju da cijeli svijet jasno prihvati i svake godine se prisjeti s poštovanjem genocida u Srebrenici.

Ulazak na mjesto zločina u selu Kravica
Najsvježiji primjer odlučnosti u toj borbi majki Srebrenice je njihov pokušaj ulaska u krug Zemljoradničke zadruge u Kravici, kao jedno od najvećih mjesta zločina koji su se dogodili nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine. Pred očima cijelom svijeta “Majke Srebrenice” su pokazale da im je istina i pravda imperativ bez kojeg je nemoguće nastaviti ideju suživota i trajnog pomirenja među etničkim zajednicama u BiH. Samo dva dana nakon obilježavanja genocida u Srebrenici, članovi porodica žrtava genocida u Srebrenici, prvenstveno majke iz Srebrenice i Žepe, po prvi put su uspjele ući na jedno od najvećih mjesta zločina u BiH. Iako ranijih godina porodicama žrtava nije bio dozvoljen ulazak u krug Zemljoradničke zadruge u Kravici, ove godine srebreničke majke su uspjele u svojim nakanama i time su ispisale historiju i privukle pažnju domaće, ali i svjetske javnosti jer su o njihovoj odlučnoj borbi pisali brojni svjetski mediji. Nakon što su naišle na zatvorenu kapiju, članice Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa”, zajedno sa bivšim logorašima, formirale su “živi zid”, uklonile bodljikavu žicu sa kapije i uspjele se probiti pored kordona sačinjenog od pripadnika specijalne policije. Međutim, policajci Republike Srpske su pokušali silom spriječiti ulazak u krug zadruge, a kako su kazali očevici, tom prilikom lakše je povrijeđeno nekoliko žena. U izjavi za novinare, potpredsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa” Kada Hotić, kazala je da je sramotno da se žrtvama ne dozvoljava ulazak na mjesto gdje je pobijeno toliko njihovih najbližih i najmilijih. Naime, u julu 1995. godine pripadnici vojnih i policijskih snaga RS, potpomognuti specijalnim jedinicama iz Srbije u prostorijama Zemljoradničke zadruge u selu Kravica strijeljali su, prema svjedočenjima preživjelih pred Haškim tribunalom, oko 1.500 bošnjačkih dječaka i muškaraca. U presudama je utvrđeno da su u Kravici Bošnjake ubijali pripadnici Specijalnog odreda MUP-a RS-a kojim je komandovao Ljubomir Borovčanin. Postoje brojni dokazi u najtežim zločinima srpske vojske nad Bošnjacima u Kravici. Na primjer, na suđenju nekadašnjem generalu vojske RS-a Ratku Mladi-

Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa” ću pred Tribunalom u Hagu, svjedok optužbe Milenko Pepić, bivši specijalni policajac RS, izjavio je da je 13. jula 1995. od komandira Radeta Čuturića saznao da je u skladištu Zemljoradničke zadruge u selu Kravica u toku ubijanje zarobljenih Muslimana iz Srebrenice. Također, Željko Ivanović je dobio 13 godina zatvora za sudjelovanje u ubistvu 1.000 Bošnjaka u Zemljoradničkoj zadruzi “Kravica”. Najviše zakonodavne svjetske instance su odnijele presudu da je u zadruzi u Kravicama ubijeno oko 1.500 Bošnjaka, i to je postala historijska činjenica oko koje ne bi trebalo biti dilema i političkih prepucavanja jer bi to samo rezultiralo povećanju međuetničkih tenzija u BiH. Međutim, iako postoje jasni dokazi o ubijanju Bošnjaka u okrugu zadruge Kravica, vlasti RS-a ne bi dozvolile porodicama žrtava da na tom mjestu održi obilježavanje krvoprolića nad Bošnjacima 1995. godine. Takva odluka političkog establišmenta iz Banja Luke donekle i očekivana jer bi svako prihvatanje zločina na današnjem teritoriju RS-a direktno degradiralo tezu da je taj entitet legalno utemeljena administrativna jedinica. Međutim, neshvatljiva je i enigmatična jalova uloga bošnjačkih političara koji nisu učinili skoro ništa kako bi pokrenuli ideju da se i na tom mjestu zločina izgradi određeni spomenik u znak stradalih Bošnjaka. Većina bošnjačkih političara do sada nisu pokazali potrebnu inicijativu kako bi se na tim područjima gdje su masovno stradali Bošnjaci, uključujući Srebrenicu, Žepu i Bratunac, pokrenule konkretne ekonomske i društvene ideje koje bi pomogle Bošnjacima da opstanu na tim prostorima i vode jedan dostojan život. Ipak, nerad i bezidejnost bošnjačkih političara svojom odlučnošću nadomještaju hrabre “Majke Srebrenice” koje su po ko zna koji put cijelom svijetu pokazale da će nastaviti da se bore za svoja prava kako bi eksplicitno demonstrirale da su Bošnjaci najveće žrtve rata u BiH od 1992. do 1995. godine. Dok su političke elite kod Bošnjaka od kraja rata naovamo ostale skoro nijeme i pasivne u vezi sa bilo kakvih ekonomskim preporodom i političkom stabilnošću Srebrenice, “Majke Srebrenice” su protestima, istupima i raznim vidovima reakcija konstantno pokušavale da skrenu pažnju svijeta na Srebrenicu.

24

PREPORODOV JOURNAL 153

bosanski barometar
Uloga “Majki Srebrenice” je time važnija ako se ima u vidu činjenica kakva mašinerija na čelu sa političkim vrhom RS-a želi da spriječi i degradira svako njihovo djelovanje. Ove godine, hrabre majke Srebrenice i Žepe uspjele su ući i položiti cvijeće u okrug zadruge u Kravici uz brutalno nasilje policije RS-a nad njima. Policija, u kojoj danas rade i oni koji su tokom 90-ih napadali potomke i svjedoke žrtava genocida u Kravici, sada ih teroriše jer izvršava volju onih koji upotrebom svih sredstava žele očuvati genocidnu tvorevinu RS u Bosni i Hercegovini. Fizički napad i zastrašivanje žrtava koji oplakuju svoje najbliže je poricanje genocida i ponovno ponižavanje žrtava genocida. Isto tako, i sami mediji i javnost u RS-u ali i Srbiji fizički napad policije RS-a okarakterizirale su kao događaj u kojem su “Majke Srebrenice” vrijeđale policiju i probile blokadu policije. To je najteži izraz prešućivanja da su organizovano nakon genocida, masovne grobnice preseljavane i da se kosti žrtava danas sakupljaju iz raznih razasutih grobnica. Ovakvo ponašanje policije i čelnika entiteta RS-a predstavljaju ponovni, ovaj put “politički genocid”. Još uvijek, i 18 godina nakon genocida u Srebrenici, većina srpskih političara i građana u RS-u ne želi da prihvati upozorenje da je negiranje holokausta i genocida preduslov za novi genocid. Samo se priznanjem genocida i sankcionisanjem svih negatora genocida u Srebrenici može vratiti ideja multietničke BiH. predsjednik Bill Clinton. Prvih 600 identificiranih žrtava genocida je pokopano 31. marta 2003. godine, dok je još 118 našlo svoj smiraj 11. jula iste godine, na osmogodišnjicu genocida. Na 9. godišnjicu genocida, 11. jula 2004. ukopano je još 338 identificiranih žrtava. 2004. godine Visoki predstavnik međunarodne zajednice Paddy Ashdown je prinudio Vladu Republike Srpske da osnuje Komisiju za istragu događaja u Srebrenici. Komisija je objavila izvještaj u oktobru 2004. godine u kojem je potvrdila 8731 nestalih i poginulih osoba sa područja Srebrenice (7793 ubijene osobe između 10. i 19. jula 1995. i 938 osoba nakon tog perioda). Srpski nacionalisti su osporavali nalaze Komisije, tvrdeći da je Komisija radila pod pritiskom međunarodne zajednice. Međutim, Dragan Čavić, tadašnji predsjednik Republike Srpske, putem TV-ekrana je rekao da su srpske snage pobile nekoliko hiljada civila u Srebrenici, kršeći međunarodno pravo, istakavši da je “Srebrenica crno poglavlje srpske historije”. U svom televizijskom obraćanju je koristio riječ “masakr”, umjesto riječi “genocid”. U Potočarima je do sada obavljeno 12 kolektivnih dženaza. Nakon posljednjeg ukopa, u tom mezarju ukopano je ukupno 6.066 žrtava genocida u Srebrenici 1995. godine. Za genocid i druge zločine počinjene u Srebrenici prije 18 godina, pred Haškim sudom i Sudom BiH do sada je osuđeno 27 osoba, na 553 godine zatvora. Pred Međunarodnim kaznenih sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu do sada je pravomoćno osuđeno sedam osoba. Najveća kazna pred ovim sudom izrečena je Radislavu Krstiću, bivšem zamjeniku zapovjednika Drinskog korpusa Vojske RS-a. On je osuđen na 35 godina zatvora. Nakon što je VRS 11. srpnja 1995. zauzela Srebrenicu, većina muškaraca koji su izdvojeni u Potočarima i uhvaćeni dok su pokušavali prijeći na teritoriju pod kontrolom Armije RBiH, držana je u Bratuncu jedan do tri dana prije nego što su odvedeni na druga mjesta zatočenja i pogubljenja. Poslije višegodišnjeg skrivanja, za genocid se još uvijek sudi bivšem predsjedniku RS-a Radovanu Karadžiću i vojnom zapovjedniku bosanskih Srba Ratku Mladiću. Nijedan historijski događaj, pa tako i genocid u Srebrenici, neće se zadržati u knjigama historije ako se o njemu konstantno ne piše, raspravlja, istražuje i objašnjava diljem svijeta. Jedan od najidealnijih primjera takve neumoljive o odlučne borbe je nedavni pokušaj “Majki Srebrenice” ulaska u krug Zemljoradničke zadruge u Kravici prilikom čega su se izložili nasilju i agresivnosti policije RS-a. Kao što svaka uzvišena i pravedna misija sa sobom nosi velike izazove i prepreke tako su i majke Srebrenice nerijetko izložene napadima sa svih strana, a posebno iz RS-a kojem ne odgovara da se taj dio BiH spominje u genocidnom i ubilačkom kontekstu. Također je vrlo zabrinjavajuće da su “Majke Srebrenice”, nakon dugogodišnje neaktivnosti i pasivnosti bošnjačkih političara, ostale skoro jedan od posljednjih bedema institucionalizacije genocida u Srebrenici. Ako se imaju u vidu činjenica da BiH kao država ne čini ništa, ili čak i suprotno, kako bi se genocid u Srebrenici institucionalizirao i postao trajna opomena cijelom svijetu da se genocidi više nikome ne ponavljaju, očigledan je značaj misije “Majki Srebrenice”. Naime, dok je, s jedne strane, cijeli svijet pisao kako bosanskohercegovački političari nisu u stanju da se dogovore oko Zakona o jedinstvenom matičnom broju, s druge strane, najugledniji svjetski mediji su pisali o “Majkama Srebrenice” koje su, izlažući se nasilju policije RS-a, uspjele ući zadrugu u kojoj su tokom agresije na BiH ubijena njihova djeca i muževi. Majke historije već pišu historiju i svakim svojim nastupom doprinose institucionalizaciji BiH, dok se, s druge strane, pitamo kada će bošnjački političari prvenstveno ući u knjige historije kao inicijatori i idejni kreatori zakona kojim se zabranjuje i sankcionira negiranje genocida u Srebrenici? q Bedrudin BRLJAVAC

“Majke Srebrenice” i policijske snage RS-a na mjestu zločina u selu Kravica

Stop “političkom genocidu”
“Majke Srebrenice” su svojim neumornim reakcijama i djelovanjem diljem svijeta od Sarajeva do Haaga doprinijele i tome da svake godine sve veći broj istaknutih javnih ličnosti prisustvuje obilježavanju genocida u Srebrenici. Obilježavanju 18. godišnjice genocida u Srebrenici u kojem su ubijena 8.372 srebrenička muškaraca i dječaka, obavljen je ukop novih 409 žrtava srebreničkog genocida. Najmlađa je žrtva srebreničkog genocida ženska beba Have i Hajrudina Muhića, koja je simbolično dobila ime Fatima, po želji njezine majke. Ove godine godišnjici su prisustvovali Omer Čelik, ministar za kulturu i turizam u Vladi Republike Turske, Abdullah Humd H. Al-Harbey, predsjednik grupe prijateljstva za saradnju s Parlamentarnom skupštinom BiH i ambasador SAD-a u BiH Patrick S. Moon. Prethodnih godina među istaknutim gostima prisutovao je i ugledni glavni rabin sinagoge Park ost u New Yorku Arthur Šnajer, koji je prisustvovao obilježavanju 17. godišnjici genocida u Srebrenici. Još neki posebni događaji u značajnoj mjeri su utjecali na to da se genocid u Srebrenici institucionalizira i postane događaj kojeg će se sa svake godine 11. jula prisjećati ljudi diljem svijeta, ali i posjećivati mjesto masovne egzekucije tokom cijele godine. Jedan od tih historijskih događaj desio se u martu 2003. godine kada je izgrađen Memorijalni cenatar u Potočarima, kojeg je otvorio nekadašnji američki

SRPANJ 2013.

25

bosanski barometar

OBILJEŽAVANJE 18. GODIŠNJICE SREBRENIČKOG GENOCIDA NA UNIVERZITETU “MARTIN LUTHER” U NJEMAČKOM GRADU HALLE

Sramna uloga UN-a
“Sasvim sam siguran, da će većina od prisutnih u ovoj prostoriji ponovo bit svjedok jednog genocida, za mnoge će to biti prvi genocid pri zreloj političkoj svijesti.” Sa ovim upozoravajućim riječima Philipp Ruch je otvorio svoje predavanje na Univerzitetu “Martin Luther” u predvečerje obilježavanja 18. godišnjice genocida u Srebrenici, koje je održano u organizaciji Društva za jugoistočnu Evropu (Südosteruropa Gesellschaft) i Zajednice muslimanskih studenata i akademika (Muslimische Hochschulgemeinde Halle) u njemačkom gradu Halle/Saale. Društvo za jugoistočnu Evropu, koje okuplja naučnike i javne djelatnike profesionalno ili emotivno vezane za ovaj dio Evrope, te preko 60 godina radi na političkom, naučnom, kulturnom i ekonomskom povezivanju Njemačke sa zemljama jugoistočne Evrope, i Zajednicom muslimanskih studenata i akademika na ovom istočnonjemačkom univerzitetu ugostili su Philipa Rucha, direktora Centra za političku ljepotu iz Berlina, kako bi informirali studente o zbivanjima u Srebrenici prije 18 godina, te propitati odnos Njemačke, ali i cijele međunarodne zajednice prema tome događaju. Muslimanski studenti, kao dio umrežene zajednice koja djeluje na području cijele Savezne Republike Njemačke već nekoliko godina obilježavaju ovaj datum na univerzitetima širom zemlje. Ova grupa angažiranih studenata, čiji korijeni potječu iz raznih kultura, no svoje životno djelovanje vide u ovoj srednjoevropskoj državi, nastoje kroz izložbe i predavanja prisjetiti se stradanja i teške ljudske tragedije tokom rata u Bosni i Hercegovini. Philipp Ruch, režiser, politički filozof i angažirani umjetnik, poznat je bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj javnosti po inicijativi za podizanje Stuba srama u obliku skraćenice UN, koji bi trebao predočiti nedovoljno djelovanje Ujedinjenih nacija na zaštiti sigurne zone Srebrenica u julu 1995. godine. U čeličnu konstrukciju visoku preko osam metara, u masi bijelog betona trebaju biti pohranjena 8.372 para obuće, simbolično za broj ubijenih podrinjaca. Ovdje ipak nije riječ samo o slikovitosti, jer su mnoge majke, obuću koju su njihovi bližnji u zadnjim danim nosili, upravo dale za ovu skulpturu. Srebrenica jula 1995. godine, njegov prvi genocid pri političkoj svijesti, usmjeruje Ruchovo političko i umjetničko djelovanje ka pitanju kako spriječiti genocid u 21. stoljeću. Upravo sa ovog polazišta, kroz cijelo predavanje provlačila se zamisao koja je preispitivala razne stepene djelovanja UN-a, samoproglašenog zaštitnika Srebrenice, elemente naslućivanja nadolazeće krize i zločina, te moguće momente djelovanja u suprot tomu, odnosno spriječavanja nadolazećeg užasa. Posebnost Srebrenice je u tome, da je od nekoliko zaštićenih zona (Tuzla, Bihać, Sarajevo, Goražde…), jedina pala u ruke Vojske Republike Srpske i time sa sobom povukla najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.

Da li je uopće postojala volja za odbranu Srebrenice?
Kako je geografsko područje i loša pristupačnost Srebrenici trebalo pridonijeti sigurnosti osoba u njoj, a mogućnost blokade jedinog puta koji vodi u ovaj istočnobosanski grad nije iskorištena, nužno je postaviti pitanje da li je uopće postojala volja Ujedinjenih nacija za istinsku odbranu Srebrenice. Upravo ovdje je Ruch istakao, da je vodstvo UN-a prije julskih događaja zauzelo stav, da Srebrenica neće biti napadnuta, uprkos jasnim najavama, koje nisu išle u prilog tome stavu. U martu iste godine, iz satelitskih snimaka dalo je se isčitati, da je došlo do pomijeranja vojske RS-a, te pojedinih ulazaka u zaštićenu zonu. UN nije poduzeo nikakve preventivne mjere u spriječavanju mogućeg napada na zonu. Ni u očiglednim trenucima, kada je UN imao dojave iz Srebrenice o ulazku srpskih trupa, vodstvo UN-a je držalo čvrsto za svoje mišljenje, istaknuo je Ruch. Tokom četiri dana bataljon UN-a u Srebrenici nadleženima šalje devet zahtjeva za slanje pomoći, koja prolaze nekoliko instanci (Tuzla, Sarajevo), no i dalje ne dolazi do intervencije. Glavni štab Ujedinjenih nacija za Bosnu i Hercegovinu sjedi u Zagrebu i ne odobrava slanje vojne vazdušne pomoći. Oni i dalje drže do zauzetog stava da Srebrenica neće biti, onosno nije napadnuta. Ovo ponašanje štaba u Zagrebu, koje tada posjeduje informacije o kritičnom stanju u zastićenoj zoni, naglašava Ruch, traži promatranje odgovornosti UN-a za ne slanje pomoći u odbrani 40.000 ljudi. Od dana zločina do danas administracija Ujedinjenih naroda šuti na optužbe preživjelih srebreničkog genocida. To je razlog što Philipp Ruch i njegove kolege iz Centra za političku ljepotu, daju važnost projektu Stuba srama. Ovim i drugim projektima u oblasti ljudskih pra-

Predavanje o srebreničkom genocidu na njemačkom Univerzitetu “Martin Luther” u Halleu

26

PREPORODOV JOURNAL 153

bosanski barometar
va, Ruch podcrtava kako ne podržava, kako on kaže, rigorozni pacifizam, te uopšteno zalaganje za mir u svijetu. Važno je konkretno djelovati i zaštititi ljude u određenom vremenu i prostoru, ako je potrebno i vojnom intervencijom. Na predavanju, koju je moderirala Angela Richter, profesorica južnoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta Martin Luther, Ruch je s toga citirao Marieluise Beck, zastupnicu u njemačkom Bundestagu, koja je 10 dana prije samog pada Srebrenice u srpske ruke poručila da humanitarna pomoć ne podrazumijeva samo dopremanje brašna, ulja i šećera u opkoljena područja, nego u prvoj liniji zaštititu ljudskih života. Ova zaduženica za vanjku politiku njemačke partije Zeleni i predsjednica parlamentarne grupe za Bosnu i Hercegovinu, je u svom tadašnjem govoru pred plenuom Bundestaga podsjetila da je Auschwitz oslobođen od vojske. Nikakvi mirovni pregovori niti posmatračke turpe nisu zaustavili tu nezapamćenu mašineriju smrti, oslobođenje je došlo kroz upotrebu vojne sile. Na upit studenata, da li postoji mogućnost drugačije intervencije osim vojne, Ruch je pojasnio, da sa vojnom i političkom elitom, koja je odlučila pobiti određenu socijalnu, religijsku, etničku ili bilo koju drugu grupu ljudi upravo iz razloga njene različitosti od sopstvene, nije moguć dijalog. O problemima sa vojnim akcijama i protivljenju mnogih Nijemaca, prevashodno ljevičara, vojnoj intervenciji u toku jugoslovenskih ratova, svijedoči i slušalac predavanja Arno Trilč, koji je upravo završio master European Studies u susjednom Leipzigu. Rat na Kosovu, kojeg se bolje sjeća od bosanskog, pamti po protestima i negodovanju mnogih zbog bombardovanja Srbije. Kaže, poslije je shvatio koliko je bilo važno zaustaviti razaranja na Kosovu, pa i vojnim poduhvatom. Ne djelovane Zapada, ovaj mladi znanstvenik, vidi u kontekst koji je nastao nakon završetka Hladnog rata, u kojem je u Brüxellesu i drugim evropskim centrima moći prednjačilo olakšanje i radost o nastupajućem periodu mira i saradnje, a pri tome nisu prepoznali ozbiljnost dešavanja u neposrednoj blizini.

Philipp Ruch mirovne operacije, svojevrsnog Ministarstva odbrane Ujedinjenih naroda, baca cijelu organizaciju na dno: “Zlodjela mogu uništiti sva dobra djela”. Prema tome, nužno je i čelnog čovjeka ovog odjela u to vrijeme, Kofi Annana, pozvati na odgovornost. Kako je Kofi Annan, poslije Srebrenice i promašaja njegovog odjela mogao biti otpreljen na visoku poziciju generalog sekretara, upitao se ovaj politički aktivist.

Stub srama treba biti pandam zavezanom pištolju ispred sjedišta UN-a
Učesnica predavanja Philipa Rucha na Univerzitetu Martin Luther, studentica Lea Gladis, baš kao i Arno Trilč, misli da je potrebno ustanoviti koju odgovornost za srebreničku tragediju snosi vodstvo ove međunarodne institucije. Ona podržava izgradnju Stuba srama, no smatra da mu nije mjesto u Potočarima. Stub srama UN iznad memorijala bi stvorilo dodatnu napetost, za žrtve, ističe ona. Pored nišana rasutih po potočarskoj dolini, skulptura bi uvijek podsjećala da su zaštitnici mogli sačuvati živote njihovih očeva, braće, muževa, sinova... Postavljanjem u jednoj od metropola Zapada, bi se stvorila svijest, da bosanska tragedija nije toliko daleka, da se ona i njih tiče, smatra ova buduća svršenica mastera Slavenskih jezika, književnosti i kulture na Univerzitetu, koji nosi ime velikog kršćanskog reformatora. Arno Trlič dodaje, da je pravo mjesto ispred glavnog sjedišta Ujedinjenih naroda u New Yorku, kao pandam skulpturi Non Violence u obliku zavezanog revolvera, švedskog umjetnika Carl Fredrik Reuterswärda, postavljenoj osamdesetih godina prošlog stoljeća: “Ovim bih se pokazalo da je nekad nužno i odriješiti pištolj.” No za ovaj poduhat, oboje priznaju da je nužna istrajnost i lobiranje. Već godinama Hasan Nuhanović uzaluno piše pismo generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda i zahtjeva da se zastava UN-a ispred njenog glavnog sjedišta 11. jula spušta na pola koplja, no vodstvo UN-a ignoriše. Zbog ovoga, Philip Ruch ističe da borba za ljudska prava u 21. stoljeću mora boliti. Baš kao i Stub srama, za sramotno djelovanje ove organzacije sa plemenitim načelima. Obuća, koju su ubijeni Bošnjaci Podrinja nosili na nogama u teškim julskim danima. Bježali i tražili spas u njima, mučeni i ubijani u njima, sada će se naći u Stubu srama njihovim zaštitnicima. No na ovom bolnom aktu ne bi trebalo stati. Cilj aktivista iz Centra za političku ljepotu, jeste započeti široku diskusiju o stanju ljudskih prava u savremenom vremenu, imenovati i sankcionirati kršitelje, ali i one koji su svojim postojanjem dužni djelovati na sigurnosti, te iznaći nove oblike zaštite. q Elvir BEĆIROVIĆ

Pogledom na Srebrenicu se vidi Auschwitz
Philip Ruch, koji se godinama zalaže za odgovornu politiku, svoju srdžbu zbog ponašanja vojnika i političkog vodstva Ujedinjenih nacija zasniva na činjenici koja proistječe iz konstrukcije međunarodnih odnosa. UN je jedini instrument kojeg posjedujemo, kako bi spriječili genocid, kaže Ruch u otvorenom pismu generalnom sekretaru Ban Ki-moonu prije tri godine, i nastavlja: “Ono što je UN učinio u Bosni i Hercegovini, ruši san da smo u stanju spriječiti gradnju jednog Auschwitza.” On napominje, da Srebrenica predstavlja kolaps naših humanističkih zahtjeva: “Poslije Srebrenice ne može niko vjerovati da je civilizacija zainteresovana da spriječi genocide.” Ovdje Ruch nailazi na riječi Davi Rieffa, sina Susan Sontag, napisanih u jeku rata u Bosni 1994. godine: “Još danas mnogi vjeruju, da je svijet samo znao za holokaust, učinio bi nešto protiv toga. Dvije godine u Bosni naučile su me boljeg. Da su u svjetskoj štampi postojale slike iz Auschwitza, taj svijet bi isto tako malo učinio.” Prema tome, Ruch zahtijeva razjašnjenje razvoja događanja koji su se zbili na zasjedanju glavnog štaba u Zagrebu, uoči pada Srebrenice. Dalje, naglašava odgovornost francuskog generala Bernarda Janviera, koji zaustavlja upit za vojnom intervencijom koja nekoliko puta šalju vojnici UN-a iz opkoljenog područja. Ruch, u otvorenom pismu, napominje da razna odjeljenja UN-a imaju njegovu podršku (od UNHCR - Visokog komeserijata za izbjeglice, do WFP - Svjetskog programa za hranu), ali da rad DPKO – Odjela za

SRPANJ 2013.

27

KVADRAT NAD HIPOTENUZOM

NOVA HAŠKA TRIBUNALIJA: MEĐUPRESUDA RADOVANU KARADŽIĆU

Uvjetovani refleks suca Merona
Postupajući po žalbi Tužiteljstva Međunarodnog suda za zločine u bivšoj Jugoslaviji, na 18. godišnjicu genocida u Srebrenici, Apelacijsko vijeće Suda, pod predsjedanjem američko-izraelskog suca Theodora Merona je donijelo presudu kojom se djelomično uvažavaju navodi iz žalbe na odluku Raspravnog vijeća o ukidanju dijela optužnice za genocid u sedam općina Bosne i Hercegovine protiv Radovana Karadžića. Radi se o općinama Bratunac, Foča, Prijedor, Sanski Most, Ključ, Vlasenica i Zvornik. Prijedor je, osim po razmjerima ubijanja i proganjanja, odnedavna istaknut i kao općina koja negira ne samo genocid, već i mogućnost obilježavanja zločina.

Genocid i njegova namjera
Optužnica za genocid u tim općinama se vraća na snagu i predmet se vraća Raspravnom vijeću. Zanimljivo je da je Apelacijsko Vijeće djelomično odobrilo prvu, drugu i treću žalbenu osnovu, dok je ostale odbacilo. U ostalima se navodi i broj ubijenih Bošnjaka i Hrvata te ostalih ne-Srba, što Apelacijsko vijeće nije ocijenilo dovoljnim dokazom za postojanje genocida, dok u ostalim elementima (proganjanje, mučenje, silovanje, zatočenje u nehumanim uvjetima, uskrata hrane, vode, sna i osnovnih higijenskih uvjeta) Vijeće, temeljem žalbe Tužiteljstva, vidi dokaz postojanja genocida. Također, za razliku od prvostepene presude, Vijeće prepoznaje genocidnu namjeru optuženoga i drugih članova udruženog zločinačkog poduhvata te smatra da postoje dovoljni dokazi za optužnicu o njezinu postojanju. Nekadašnja pravna zastupnica Bosne i Hercegovine pred Haškim tribunalom, Vasvija Vidović kaže kako se genocidna namjera nije mogla ne vidjeti iz dokumenata u spisu i navodi strateške ciljeve koje je definiralo vodstvo tzv. bosanskih Srba, među kojima je i brisanje granice na Drini koja umjetno dijeli srpski narod. Takvo brisanje te “umjetne” granice nije moglo biti izvršeno bez genocidne namjere, što je u raspravi na ilegalnoj skupštini srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, potvrdio i Ratko Mladić, naravno ne usprotivivši se istoj. Žalba Tužiteljstva upućena je nakon što je Raspravno vijeće 28. juna 2012. godine, na Karadžićev zahtjev za odbacivanjem svih točaka optužnice nakon iznošenja dokaza Tužiteljstva, donijelo presudu po kojom odbacuje 1. točku optužnice, onu za udruženi zločinački poduhvat s vođama Srbije i tzv. bosanskih Srba s ciljem trajnog uklanjanja ne-Srba iz sedam općina od 31.3. do 31.12.1992., provođenjem kampanje progona koja je uključivala ponašanje s namjerom da se počini genocid. Ta je odluka Vijeća izazvala konsternaciju kod preživjelih žrtava, ali i u međunarodnoj javnosti, dok se u republici šumskoj slavilo, veličajući Karadžića koji je sam se braneći, poništio jednu važnu točku optužnice. Šta bi bio da su mu Srbija i RS pružili pomoć koju zaslužuje, pitali se patetično tih dana srpski mediji. Baš kao što ovih dana s jednakom dozom patetike pišu o navodno unisonim ocjenama Srba s obje strane Drine o političkom karakteru presude. Pri tomu se, naravno, ne poziva ni na kakve argumente, i ne imenujući pravne autoritete koji, zbog funkcija koje obnašaju, žele ostati anonimni. Ukratko, presudu o povratu kvalifikacije genocida zločina nad ne-Srbima u sedam općina, promatraju kao političku odluku o pri-

Sudac Theodor Meron

Radovan Karadžić tisku na Šumsku s ciljem njenog urušavanja i utapanja u “unitarnu Bosnu”. Isti anonimni izvori tvrde Dodikovom Agitpropu, “Nezavisnim novinama”, da se “lako može dokazati kako tamo nije bilo genocida” te da će “eventualna osuda Karadžića za genocid u općinama mimo Srebrenice (sic!) dodatno zakomplicirati situaciju i pojačati tenzije do neslućenih razmjera”. Nije potpuno jasno zašto je u manjem entitetu nastala takva konsternacija jer je ovom presudom samo potvrđena optužnica, a ne i ustanovljena krivica za genocid. To je stvar Raspravnog vijeća. Isto tako začuđuje i prevelik entuzijazam kod predstavnika vlasti BiH. Činjenica je da niti jedna presuda haškog ili domaćeg suda za zločine na područjima tih sedam općina nije priznala genocid. Genocid je dosada presuđen samo u suđenjima za zločin u Srebrenici. Stoga, treba sačekati da Raspravno vijeće završi rad i donese presudu temeljem iznesenih dokaza obje strane. Ta presuda je također podložna žalbi Apelacijskom vijeću. Ne treba zaboraviti da je najveći teret na Tužiteljstvu i ako je optužnica manjkava, Sud može donijeti i neočekivanu odluku u slučaju Karadžić.

28

PREPORODOV JOURNAL 153

KVADRAT NAD HIPOTENUZOM

Sudac u škripcu
Theodor Meron postao je poznat našoj javnosti nakon što je kao predsjednik Haškog tribunala i Apelacijskog vijeća u oba slučaja, oslobodio Gotovinu i Markača, te Momčila Perišića krivnje i poništio odluke prvostepenog vijeća o dugotrajnim kaznama. Meron je kao pravnik i diplomatski predstavnik Izraela bio poznat široj javnosti još od 1967 kada je na neobičan način ekspertno opisivao utemeljenost izraelske okupacije i ilegalne gradnje židovskih naselja na palestinskim područjima, zalažući se za puzajuću legalizaciju kroz opravdanje gradnje naselja vojnim smještajem. Amerikanac postaje tek 1984., a dvojbene su odluke Apelacijskih vijeća kojima je predsjedavao i koje su donesene tijesnim preglasavanjem, njegovi apologeti, uključivši i hrvatske, na kritike da je podlegao pod političkim pritiskom njegovih dviju domovina, branili njegovim čvrstim stavom o ilegalnosti okupacije Palestine, dakle jasnim i nedvojbenim pravničkim nervom koji nadjačava svaki politički utjecaj. No, vrijedi li apsolut pravničke logike pred politikom i kod bivšeg izraelskog diplomata? Meron je, naime, bio izraelski ambasador pri UN u Ženevi, a tada je ponavljao poznate stavove Izraela o nepostojanju linije razgraničenja koja je rezultat arapske agresije 1948 na novostvorenu državu Izrael, pa prema tomu niti potreba da se ta linija u ratu 1967 poštuje, čime je negirao postojanje granica i opravdao okupaciju Zapadne obale i Gaze. Pri tomu se nije osvrtao na činjenicu da je Izrael nasilno i unilateralno proglašen na već etnički očišćenom teritoriju znatno većem od onoga koji mu je dala Rezolucija UN iz 1947. Na to pitanje odgovor je možda dala međupresuda Karadžiću. Meron se je, nakon što je danski mu kolega Frederik Harhoff u danskom dnevniku “BT” objavio pismo kojim ga optužuje za podlijeganje političkom, američko-izraelskom pritisku u slučajevima Gotovina i Markač, te Perišić, našao u vrlo nezavidnoj poziciji kao predsjednik ad hoc Tribunala. Svoju je pravničku neovisnost i apsolut pravniče logike kojom su ga kitili odjednom morao braniti. Istovremeno, zbog sve prihvaćenije teze nekih čak i srbijanskih analitičara i aktivista da je izlazna strategija Haškog suda osuditi bosanske članove udruženih zločinačkih poduhvata sa srbijanskim odnosno hrvatskim političkim vođama, a potonje dvije države ekskulpirati kroz oslobađajuće presude njezinim pravdi do-

stupnim ratnim vođama, zbog različitih razloga, ali s jednim osnovnim motivom - dokidanja zapovjedne odgovornosti, pravnog nasljeđa Nürnberškog tribunala pravdi dostupnim nacističkim vođama, nije predsjedniku Suda uputno odavati dojam popustljivosti prema ključnom okrivljeniku. Međutim, kada odluke koje doprinose rušenju koncepta zapovjedne odgovornosti donosi Židov koji je navodno dio djetinjstva proveo u nacističkim konclogorima, jeza postaje opipljiva. Napokon, ako se sva krivnja za epske zločine treba pripisati Nikolićevim “Bosancima” ili iz hrvatskog kuta – Hercegovcima, onda je logično da se njima ne treba olakšavati optužnice. Naravno da oni snose lavovski dio krivice, ali ne i svu, a ne bi niti bili u prilici provesti u djelo svoje namjere da nisu imali punu podršku i inspiraciju iz Zagreba, jedno vrijeme i iz Beograda, svo vrijeme. Daytonskim sporazumom priznato je dokidanje Tuđmanove paradržavice Herceg-Bosna, dok je Miloševićeva, nešto veća para-državica, Republika Srpska dobila status jednog od dva entiteta, teritorijalne jedinice nastale kao rezultat rata i plana Kontakt grupe, bez ikakve povijesne, ekonomske, političke ili društvene opravdanosti. Nepostojanje “hrvatskog entiteta” može navoditi na sličnu sudbinu srpskog. Uostalom, kada je Ustav u pitanju, odlukom Ustavnog suda taj entitet nije ekskluzivno srpski, iako se konstitutivnost i ravnopravnost građana ne-Srba ne da baš osjetiti. Procesi Karadžiću i Mladiću mogu rezultirati utvrđivanjem institucionalne odgovornosti Republike Srpske za pokušaj istrebljenja dijela Bošnjaka i Hrvata, kako je to izjavio predsjednik Općine Srebrenica, Ćamil Duraković, reagirajući na odluku Apelacijskog vijeća. Možda se baš u tom svjetlu može promatrati konsternacija presudom dijela srpskih političara i medija. Naime, dokaže li se pred Raspravnim vijećem da se genocid dogodio i na teritoriju sedam općina, a ne samo u Srebrenici, to praktički znači da je manji entitet doista u potpunosti zasnovan na najgorem zločinu, a to dovodi u pitanje smisao njegove opstojnosti i traži hitnu i korjenitu promjenu Daytonskog sporazuma, u potpuno drugom smjeru od želja dvojca Dodik – Čović. q Faris NANIĆ

SRPANJ 2013.

29

iz svijeta

REVOLUCIJA KOJA TEČE: ARAPSKO PROLJEĆE – DRUGO POLUVRIJEME

Revizija arapskog proljeća?
SIRIJA: Između mirovne konferencije i zapadne vojne intervencije
“Crvena linija” – upotreba kemijskog oružja
7. srpnja regularna SAA kod pobunjenika je zaplijenila veliku zalihu opasnih kemikalija. Na prostoru grada Banais vojska je pronašla 281 bačvu s opasnim kemijskim materijalima. Među kemijskim supstancama pronađeni su monoetilen glikol i polietilen glikol. “Ovolika količina kemikalija može uništiti cijeli grad, ako ne i cijelu zemlju", istaknuo je Bashar Ja’afari, sirijski ambasador pri UN-u. Vitalij Čurkin, ruski ambasador pri UN-u, istaknuo je 9. srpnja kako uzorci pokupljeni na mjestu kemijskog napada 19. ožujka 2013. u gradu Khan al-Assal, zapadno od Aleppa, pokazuju kako iza napada ne stoji regularna SAA, nego pobunjenička FSA. Rekao je kako je Rusija predala analize uzoraka koji su prikupljeni na lokaciji kemijskog napada generalnom tajniku UN-a. Čurkin je istaknuo kako su dokaze proučili ruski znanstvenici te da je zaključeno da je projektil sa smrtonosnim sarinom na mjesto Khan al-Assal ispaljen od strane pobunjenika. “Zaključeno je kako su 19. ožujka pobunjenici ispalili raketu Bashair-3 na grad Khan al-Assal, koji je bio pod kontrolom sirijske vlade. Rezultati analize jasno pokazuju kako raketa koja je ispaljena na Khan al-Assal nije bila tvorničke proizvodnje te kako je sadržavala sarin. U raketi se nisu nalazili kemijski stabiliziatori unutar toksične supstance te se stoga ne radi o standardnom kemijskom oružju”, rekao je Čurkin. Naglasio je kako je u bojnoj glavi pronađen RDX – eksplozivni nitroamin, koji se često koristi u industrijske i vojne svrhe, te nije u skladu s onime što koristi Sirijska vojska SAA. U ruskom izvještaju navodi se kako je izgradnja posebne Bashair-3 rakete započela u veljači 2013. godine te kako je na njoj radila brigada Bashair al-Nasr, koja je povezana sa Slobodnom sirijskom vojskom (FSA). Za vrijeme napada Khan alAssal se nalazio u rukama vladinih snaga. 11. srpnja Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova, rekao je da Rusija garantira kvalitetu analize koja je izvedena potpuno u skladu sa zahtjevima Organizacije za prohibiciju kemijskog oružja (OPCW). Po pitanju američkih sumnji istaknuo je kako su uzroci prikupljeni na mjestu napada te kako su uzorke prikupili ruski stručnjaci, tj. nisu dostavljeni putem treće strane. “Poslali smo punu dokumentaciju UN-u. To je preko 80 stranica, uključujući fotografije i precizne zemljopisne koordinate, procedure i rezultate. Uzorke su preuzeli naši stručnjaci koji ih nisu ispuštali sve dok nisu dostavljeni u laboratorij. Dokazi koji navodno optužuju sirijske vlasti, koji su dostavljeni od strane SAD-a, Britanije i Francuske, ne nude informaciju po pitanju gdje i kada su uzorci za analizu prikupljeni. Povrh toga, neki od ovih uzoraka prošli su kroz puno ruku, a neki su, kako su i istaknuli naši zapadni partneri, dobiveni od novinara. Sve ovo je potpuno kontradiktorno standardima OPCW-a”, rekao je Lavrov. Nekoliko dana kasnije, 14. srpnja, Sirijska državna televizija objavila je informaciju kako je vojska u jednom skladištu na prostoru Damaska pronašla pobunjeničke zalihe kemijskog oružja. Vojni izvori su rekli kako su pobunjenici “pripremali granatiranje predgrađa s kemijskim oružjem”.

Promjene u Sirijskoj nacionalnoj koaliciji (SNC)
6. srpnja 2013. Sirijska nacionalna koalicija (SNC) sa sjedištem u Istanbulu za novog predsjednika izabrala je Ahmada Assi el-Jarba, plemenskog predstavnika i bivšeg političkog zatvorenika koji dolazi iz istočne sirijske provincije Hasaka. Za izbor na čelnom mjesto SNC-a dobio je potporu Muslimanske braće. Zbog dobrih veza sa Saudijskom Arabijom, pojedini mediji i komentatori ističu kako je “pro-saudijski čovjek”. Posjetimo se, otkako je Moauz al-Khatib podnio ostavku na mjesto šefa SNC-a, navodno zbog frustracije činjenicom da Zapad “nije učinio dovoljno”, funkciju predsjednika obnašao je George Sabra. Pravi razlozi odlaska Khatiba još uvijek su donekle misterija. Naime, dok je obnašao funkciju predsjednika prozapadne opozicijske koalicije SNC-a, Khatib je bio nagovijestio kako bi možda trebalo razmisliti o dijalogu između opozicije i vlasti. Nakon toga mu je popularnost, a očito i potpora stranih financijera, naglo opala. Već sutradan, 7. srpnja, premijer SNC-a Ghassan Hitto podnio je ostavku pri čemu je istaknuo kako “nije bio u mogućnosti sastaviti Vladu”. U činu ostavke dodatno je istaknuta podjela unutar organizacije, primarno između aktera koji su sponzorirani od strane Saudijske Arabije i onih iza kojih stoji Katar. Naime, već neko vrijeme sirijska opozicija zapravo vodi unutarnju političku borbu koja je orkestrirana iz Rijada i Dohe. I Saudijska Arabija i Katar financiraju i naoružavaju pobunjenike u Siriji, no također se međusobno bore za utjecaj nad njima. Predsjednik Ahmad Assi al-Jarba i drugi istaknuti članovi prozapadne SNC sastali su se 25. srpnja s američkim državnim tajnikom Johnom Kerryem. Na sastanku koji je održan u američkoj misiji pri UN-u u New Yorku članovi SNC-a istaknuli su kako im američko oružje treba što brže. “Odluka o vojnoj potpori Vrhovnom vojnom vijeću je izuzetno bitna, ali mora se dogoditi što prije”, naglasio je Jarba. Sutradan su mediji objavili da su “savladane kongresne prepreke”, tako da se može očekivati da će američko oružje početi stizati na sirijski front već krajem srpnja. SAD planira pobunjenicima dostaviti jurišne puške, ručne raketne bacače i anti-tenkovsko oružje.

Sastanak Johna Kerrya i čelnika SNC-a u New Yorku

30

PREPORODOV JOURNAL 153

iz svijeta
U izjavi za medije John Kerry je istaknuo kako je sastanak s liderima SNC-a bio “jako, jako konstruktivan". Po pitanju održavanja mirovne konferencije u Ženevi, koja bi se prema nekim informacijama trebala održati u rujnu, Kerry je rekao kako će opozicija tokom narednih tjedana donijeti “svoje uvjete” pod kojima će prisustvovati na konferenciji. Politički analitičari naglašavaju da je plan opozicije i SAD-a poprilično jasan: prije održavanja konferencije “Ženeva 2” nastoje pod svaku cijenu ostvariti napredak na terenu jer iz aktualne pozicije ne mogu doći na mirovnu konferenciju s velikim zahtjevima. mentalnu blokadu. No, ove grupe nemaju puno značaja i postepeno propadaju. U svakom slučaju, ne zabrinjavaju nas jako vanjski faktori jer su oni unutrašnji važniji za razvoj događaja i direktno utječu na njega. U ovom slučaju to je sirijski narod koji vodi bitku”, izjavio je Bashar al-Assad. Osvrnuo se i na događaje u Egiptu, izjavivši kako oni označavaju posrnuće političkog islama. Egipćani su, smatra, uvidjeli laži koje im serviraju Muslimanska braća. “Ne možete zavaravati ljude cijelo vrijeme. Onaj koji koristi religiju za političke ili neke partikularne interese i ciljeve osuđen je na propast”, rekao je sirijski predsjednik.

Pet mogućnosti američke vojne intervencije
General Martin Dempsey, u pismu predsjedniku Vijeća Oružanih snaga pri američkom Senatu, predstavio je pet mogućih opcija američke vojne intervencije u Siriji koje zahtijevaju veliki rizik, ali i veliki trošak (i preko milijardu dolara mjesečno). Prva opcija je obuka i vojna podrška sirijskoj oporbi. Druga opcija predviđa ograničene napade sa sigurne udaljenosti na sirijsku vojnu infrastrukturu, raketne sustave i ratnu mornaricu. Treća opcija je klasična zona zabrane leta (no-fly zone), što znači uništiti sustave protuzračne obrane, zrakoplove i zračne baze. Četvrta opcija je stvaranje tzv. tampon-zona na sirijskom teritoriju u blizini jordanske i turske granice, a na kojima bi se oporba mogla organizirati i uvježbavati. Cilj pete opcije je uporabom sile izbjeći proliferaciju kemijskog naoružanja, a za to je potrebno uništiti ili spriječiti premještanje dijela arsenala Sirijske vojske SAA. U svom pismu general Dempsey poziva da se ove opcije ne razmataju zasebno, nego u okviru šire strategije kojom se u suradnji sa saveznicima i partnerima trebaju ostvariti politički ciljevi. Vrhovni zapovjednik američke vojske naglašava “kako nije dovoljno samo promijeniti ravnotežu snaga na terenu, nego treba biti spreman i na neočekivane posljedice vojnog uplitanja, a u Siriji je prije svega potrebno uspostaviti funkcionalnu državu jer primjer Iraka govori kako pad jednog režima može ići u prilog ekstremistima”. Naglašavajući troškove svake opcije general Martin Dempsey je u stvari Kongres i Bijelu kuću stavio pred dilemu: da li u uvjetima financijske nesigurnosti ići u rebalans proračuna kako bi izdvojili sredstva za intervenciju u Siriji? S druge strane, izravno uplitanje u sirijski sukob bi dovelo u pitanje borbenu moć američkih snaga u drugim dijelovima svijeta kao što je npr. Daleki istok.

EGIPAT: Pad Mohameda Morsija
Kronologija događanja
Na poziv opozicije i aktivista oporbenog pokreta “Tamarod” (Pobuna) 30. lipanja 2013., na prvu godišnjicu inauguracije i preuzimanja funkcije egipatskog predsjednika, pokrenute su višednevne demonstracije širom Egipta protiv predsjednika Mohameda Morsija i vladajuće Muslimanske braće u kojima je, ovisno o izvorima, sudjelovalo između 15 i 33 milijuna ljudi. Egipatska opozicija je objavila proglas u kojem je istaknula kako Morsi mora sići s vlasti do “utorka u 17,00 sati” (03.07.2013.), pri čemu su pozvali policiju, vojsku i sudstvo da poštuju ovu odluku naroda. Navedeno je da će se, ukoliko Morsi ne siđe s vlasti, diljem zemlje nastaviti građanski neposluh. Iz pokreta “Tamarod” su naglasili kako su prikupili preko 22 milijuna potpisa koji traže ostavku Morsija, što je daleko više od 13 milijuna glasova kojima je Morsi izabran za predsjednika. U proglasu se ističe kako stoga Morsi mora odmah podnijeti ostavku, a islamističko dominiran Gornji dom parlamenta mora se raspustiti. Smatraju kako je Morsi zloupotrijebio svoj mandat koji mu je dat prije godinu dana te je monopolizirao moć isključujući one elemente koji ne dijele njegovu religijsku i političku viziju. Povrh toga ističu kako Morsi nije uspio pokrenuti ekonomiju: stanje u zemlji je loše, česte su nestašice goriva i struje.

Rat u Siriji: otvoreni sektaški projekt
Početkom srpnja, u intervjuu za sirijski dnevnik “Al-Thawraon”, predsjednik Bashar al-Assad izjavio je kako zemlje Zapada namjerno u Siriju šalju takfirske teroriste, koji su već dugo prijetnja stabilnosti, da poginu – kako bi ih se riješili, a usto oslabili Siriju. Ustvrdio je kako se zapadne sile više niti ne trude svoje financiranje i pomaganje terorizma kamuflirati u priče o “revoluciji”. Rat u Siriji je postao otvoreni sektaški projekt. “Njihova taktika je: podijeli pa vladaj. No, kad govorim o podjeli ne mislim na redefiniranje nacionalnih granica, već na fragmentiranje društva, što je mnogo opasnije. Bit revolucije jest izgradnja država i društava, a ne njihovo uništavanje. Pa kako onda u Siriji možemo govoriti o revoluciji?” Pohvalio je pritom sve sirijske, ali i ostale medije koji su stali u obranu Sirije, a osudio pro-zapadnjačke medije koji su izvrtali činjenice. “Postoje oni koji ne žele vidjeti stvarnost jer se ne uklapa u njihovo poimanje svijeta. Neki su prihvatili iste doktrine kakve i teroristi, poput npr. takfirske ekstremističke ideologije, pa je normalno da takvi smatraju kako ovo stvarno jest revolucija. Postoje i oni koji pate od neznanja i nesposobnosti razlučivanja stvari, koji imaju

Najveće demonstracije u povijesti Egipta Mohamed Morsi je odbacio zahtjeve prosvjednika rekavši kako se radi o “ostacima starog režima” i “plaćenim nasilnicima”. “Svaka revolucija ima svoje neprijatelje i neki ljudi nastoje spriječiti put Egipta prema demokraciji”, poručio je Morsi. Istog dana, predosjećaju kako se Morsiju bliži pad s vlasti, šestorica ministara je podnijelo ostavke: ministar za pravna i parlamentarna pitanja Hatem Begato, ministar komunikacija Atef Helmy, ministar okoliša Khaled Fahmy, ministar voda Abdel Qawy Khalifa, ministar turizma Hesham Zazou i ministar vanjskih poslova Kamel Amr. Dan ranije 15 zastupnika također je podnijelo ostavke.

SRPANJ 2013.

31

iz svijeta
Sutradan, 1. srpnja, dan nakon što se na ulicama diljem Egipta okupilo više milijuna anti-vladinih prosvjednika, stigla je dramatična reakcija Egipatske vojske koja je bila ključna za daljnji razvoj situacije u zemlji. Za vrijeme obraćanja na državnoj televiziji general Abdel-Fattah al-Sisi, ministar obrane i zapovjednik Egipatske vojske, rekao je kako je narod pokazao svoju volju i istaknuo da vojska političarima daje “48 sati da uvaže zahtjeve naroda”. “Nacionalna sigurnost zemlje je ugrožena zbog aktualnih događanja”, poručio je al-Sisi i istaknuo da će vojska ponuditi rješenje ukoliko političari u roku 48 sati ne ponude svoje. Naveo je kako se vojska ne planira uključivati u politiku ili aktualnu administraciju. “Ukoliko se zahtjevi naroda ne ispoštuju u danom periodu, Oružane snage će najaviti daljnje korake za budućnost zemlje”, rekao je general al-Sisi. Nakon njegovog govora na televiziji je puštena patriotska glazba. 10-ak sati nakon ultimatuma vojske, oko 2 sata ujutro, objavljena je poruka iz Ureda predsjednika Morsija. “Predsjednik Republike nije konzultiran po pitanju izjava od strane vojske. Predsjedništvo smatra kako bi pojedine izjave mogle stvoriti konfuziju u već kompleksnom državnom okruženju. Predsjedništvo potvrđuje kako će se ići dalje s prethodno zacrtanim putem promocije opširnog nacionalnog pomirenja... bez obzira na izjave koje produbljuju podjele u društvu”, navedeno je u izjavi iz Ureda egipatskog predsjednika. “Plan pomirenja" koji je naglašen u Morsijevoj izjavi već je ranije odbijen od strane opozicije. Drugim riječima, Morsi nije ponudio ništa novo - unatoč upozorenjima vojske - što bi moglo umiriti opoziciju. S druge strane, ultimatum vojske zapravo poziva na stvaranje nacionalnog konsenzusa, dok prosvjednici u planu imaju svrgavanje režima. 2. srpnja nastavljene su višemilijunske demonstracije, najveći narodni prosvjed u povijesti čovječanstva. Kasno navečer Morsi se obratio naciji putem državne televizije u govoru u kojem je odbacio svaku mogućnost “unutarnjih ili vanjskih diktata”. Poručio je kako vojska mora “povući svoj ultimatum” te kako ne planira podnijeti ostavku ističući kako je on legitimni predsjednik izabran demokratskim putem voljom naroda. Morsi je rekao kako je spreman dati i život u obrani svog legitimnog mandata. “Cijena očuvanja legitimiteta je moj život”, rekao je za vrijeme govora u kojem je za sve okrivio “ostatke starog režima”. Rušenje Hosnija Mubaraka trajalo je 11 dana, a Mohamed Morsi pao je za samo četiri dana. Glavni čovjek egipatske vojske, general Abdel Fattah al-Sisi, 3. srpnja u 19,00 sati putem TV-ekrana poručio je Morsiju kako više nije predsjednik zemlje. Vojska je privremeno ukinula Ustav te je vlast predana u ruke Visokog ustavnog suda. Plan nije donijet samo od strane vojske, u proces su bili uključeni razni politički, religijski i društveni akteri. Zaključeno je kako će se formirati Vijeće nacionalne pomirbe, napraviti revizija pojedinih zakona i održati prijevremeni predsjednički izbori. Za vrijeme vojnog obraćanja naciji prisutni su bili veliki imam Al-Azhara Ahmed El-Tayyeb, koptski patrijarh Tawadros II, Mohamed El-Baradei, predstavnik salafističke stranke Nour, Mohamed Abdel-Aziz, predstavnik anti-Morsi kampanje te jedan pripadnik sudstva. Muslimanska braća, očekivano, odbili su prisustvovati proglasu. Neposredno nakon pada Morsija krenula je brza “transformacija” u Egiptu. Mohamed Morsi je uhapšen i stavljen u pritvor. Također su privedeni i vodeći ljudi Muslimanske braće, a uhidbeni nalog izdan je za preko 300 osoba. Egipatske snage sigurnosti odmah su krenule u zatvaranje brojnih pro-islamsitičkih televizijskih medija, uključujući i urede katarske Al-Jazeere, koja je snažno podupirala Morsija i Muslimansku braću. Do kraja mjeseca uslijedile su brojne pro- i anti-Morsi demonstracije, u kojima su sudjelovali milijuni ljudi. U brojnim sukobima širom zemlje ubijeno je nekoliko stotina Egipćana. Rasplet situacije (ili daljnji zaplet) uslijedio je u kolovozu 2013.

Uzroci pada Mohameda Morsija
Prema političkim analitičarima, Mohamed Morsi i Muslimanska braća su se jednostavno pokazali nesposobnima da vode državu. To se najviše osjetilo u padu životnog standarda, porastu siromaštva i nezaposlenosti, kapitulaciji pred MMF-om koji im je uspio nametnuti rigorozne mjere štednje za zajmove od nekoliko milijardi dolara koji u suštini ništa ne rješavaju, te popustljivošću pred multinacionalnim kompanijama. “Morsi se obračunao s demokracijom davši sam sebi brojne ovlasti zbog kojih su ga neki čak optužili da želi postati novi 'faraon'. Nadalje, umjesto da se primarno i bez imalo čekanja pobrine za ekonomsko stanje u zemlji, on je odmah krenuo s religijskom agendom provodeći islamizaciju. Sekularno stanovništvo, naročito u zemlji poput Egipta koja je dugi niz godina bila bastion arapskog nacionalizma, nikada se neće miriti s rušenjem sekularnog poretka, pa tako ni onda kada sekularizam nastoje dokinuti tzv. 'demokratski izabrani' lideri bilo da se radi o Morsiju u Egiptu ili Erdoganu u Turskoj”, mišljenje je jednog političkog analitičara. Vojni izvori otkrivaju kako je kap koja je prelila čašu bilo njegovo gostovanje na skupu radikalnih islamista u Kairu na kojem se pozivalo na “džihad u Siriji”. Naime, 15. lipnja istaknuti sunitski klerici organizirali su veliki skup na stadionu u Kairu na kojem se proklinjalo sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Korištena je i riječ “nevjernici” za sve skupine koje se bore na strani sirijske vojske, ali i one skupine koje se u Egiptu protive Morsiju. Glavni gost na skupu je bio egipatski predsjednik Mohamed Morsi, koji je s govornice pozvao na stranu vojnu intervenciju u Siriji. Čak je spomenuo i kako bi se Egipatska vojska mogla uključiti. Ova izjava šokirala je vojsku koja je odmah sutradan objavila oštru poruku u kojoj se u potpunosti odbacili Morsijeve izjave i istaknuli kako je jedina uloga Egipatske vojske zaštita egipatske granice. “Oružane snage bile su jako uzbunjene zbog ove konferencije o Siriji u vrijeme dok se zemlja nalazi u velikoj političkoj krizi”, rekao je jedan oficir u razgovoru za Reuters, ističući kako je to stav i ostalih pripadnika Egipatske vojske.

TV-obraćanje generala al-Sisija Nakon ovih dramatičnih izjava u kojima se spominju životi uskoro se oglasila i Egipatska vojska. Njihova izjava nije bila ništa manje dramatična. Istaknuli su kako će dati i krv u obrani naroda protiv ekstremista, očito se referirajući na Muslimansku braću i njihove pristaše. “Kunemo se Bogu da ćemo žrtvovati i našu krv za Egipat i egipatski narod, u njihovoj obrani protiv terorista, radikala i budala”, poručeno je iz Vrhovnog vijeća egipatskih oružanih snaga (SCAF), koje predvodi general Abdel Fattah al-Sisi. Poruka je stigla kao direktan odgovor na Morsijev govor.

32

PREPORODOV JOURNAL 153

iz svijeta

TUNIS: Novo ubojstvo vođe opozicije
Ubijen Mohamed Brahimi, vođa sekularne opozicije
25. srpnja 2013. u glavnom gradu Tunisa ubijen je Mohamed Brahmi, vođa sekularne opozicije. Bio je vođa nacionalističkog pokreta Narodni front i žestoki kritičar vladajuće islamističke stranke Ennahda, koja je došla na vlast nakon svrgavanja dugogodišnjeg pro-američkog predsjednika Bena Alija. Narodni front ima dva zastupnička mjesta u Nacionalnom ustavnom vijeću, privremenom parlamentarnom tijelu koje ima zadatak sastaviti novi Ustav. Brahimi (58) je pogođen s najmanje 11 hitaca, a na sličan način je prije manje od pola godine (6. veljače) ubijen i njegov prethodnik Chokri Belaid, istaknuti ljevičarski vođa.

događaje za rušenje demokratskog procesa, odvlačenje zemlje u nepoznato, bilo da se radi o kaosu, građanskom ratu ili povratkom u despotiju.” Vođa stranke Ennahda, Rached Ghannouchi, također je rekao kako se nastoji “zaustaviti tuniški demokratski proces” istaknuvši kako je ovo “jedini uspješan demokratski model u regiji, naročito nakon nasilja u Egiptu, Siriji i Libiji”. “U Tunisu se neće desiti egipatski scenarij, mi ćemo opstati", rekao je vođa vladajuće Ennahde. Vladajuća stranka nije uspjela riješiti goruće ekonomske probleme u zemlji, dok ih sekularisti optužuju za prikrivenu suradnju s radikalnim salafistima. Nakon dva atentata na istaknute političare u njihovim redovima, sekularna opozicija u Tunisu istaknula je kako razmatra uspostavu “alternativne vlade” kao odgovor islamističkom vodstvu. Pred Tunisom je znatna eskalacija tenzija jer opozicija ističe kako ne namjeravaju krenuti u nikakvu pomirbu s vladajućom strankom Ennahda. Situacija je u mnogim aspektima slična onoj u Egiptu.

LIBIJA: Borba za prevlast
Nezadovoljstvo Muslimanskom braćom
Nakon Egipta i Tunisa, prosvjedi i nemiri su izbili i u Libiji. 27. srpnja 2013., nakon ubojstva Abdelsalama al-Mismarija, istaknutog političkog aktiviste iz Benghazija, prosvjednici su napali urede stranke Pravde i izgradnje (političko krilo Muslimanske braće u Libiji) u Benghaziju i glavnom gradu Tripoliju. Prosvjednici su istaknuli kako iza atentata stoje Muslimanska braća. Osim ubojstva al-Mismarija, tokom dana u Benghaziju su također ubijeni bivši pukovnik zračnih snaga i visoki policijski dužnosnik. Dok su trajali masovni prosvjedi protiv Muslimanske braće i napadi na njihova sjedišta, oko 1.100 zatvorenika uspjelo je pobjeći iz zatvora Al-Kuifiya u blizini Benghazija, pri čemu ih je samo 18 ponovno privedeno. Mnogi od zatvorenika bili su pristaše Muammara al-Gaddafija. Izvještaji otkrivaju jako malo detaljnih informacija, no većina izvora ističe kako im je “netko pomogao izvana”. Politički analitičari smatraju da su aktualni prosvjedi zapravo unutarpolitičke borbe za prevlast nad naftom bogatom Libijom. Pojedini parlamentarni zastupnici pobunili su se protiv sve većeg utjecaja Muslimanske braće u Libiji, pri čemu se naročito istaknuo ubijeni zastupnik Abdelsalam al-Mismari. Inače, al-Mismari je bio jedan od prvih koji su se uključili u organiziranje pobune protiv vlasti pukovnika Muammara al-Gaddafija i Zelene revolucije. Bio je jedan od osnivača tzv. Pokreta “17. veljače”. Zemlja je nakon rata i NATO intervencije 2011. ostavljena u kaosu. Jedino na što se obratila posebna pozornost je što brže pokretanje izvoza nafte, naravno, po pogodnim ugovorima za libijske “osloboditelje”. Nezadovoljstvo stanovništva je na izuzetno visokoj razini. Zeleni pokret u Libiji je 2011. vojno poražen, ali nikada nije ideološki slomljen. “Novom Libijom” i dalje dominiraju militantne skupine, zapadni poslovni interesi i korumpirana politička klasa koja je spremna i na atentate kako bi dograbili što veću moć. Što će se događati u narednom periodu, teško je predvidjeti. Može se pretpostaviti kako će pojedine utjecajne političke, ali i militantne skupine, nastojati kapitalizirati val nezadovoljstva Muslimanskom braćom koji se naglo širi sjevernom Afrikom. Muslimanska braća bez Egipta kao uporišta više nisu snažna sila. Imajući u vidu događanja u Egiptu, Tunisu i Libiji, kao i rat u Siriji kojemu se kraj ne nazire, može se slobodno reći kako bliskoistočna regija ulazi u novu turbulentnu fazu s nepredvidljivim ishodima. q Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ

Mohamed Brahmi, novo politički motivirano ubojstvo “Umro je kao mučenik, umro je za svoje ideale – ubila ga je teroristička banda”, rekla je njegova supruga ističući kako iza atentata stoji vladajuća stranka Ennahda. “Ovo je najveća katastrofa koja se mogla desiti Tunisu. Sada već imamo niz političkih atentata na sve one koji imaju drugačiji stav”, rekao je opozicioni političar Najla Bourriel, član stranke Demokratski blok. “Ova propala vlada prouzročila je još jednu nacionalnu katastrofu. Izlazak na ulice je jedino rješenje”, poručili su iz prosvjedne organizacije “Tamarod”. Neposredno nakon što se proširila vijest kako je Brahmi ubijen tisuće sekularnih stanovnika izašli su na ulice diljem zemlje. Unatoč tome što je na ulice raspoređena vojska i policija, na više lokacija je izbilo nasilje. Ispred Ministarstva vanjskih poslova policija je upotrijebila suzavac kako bi pokušali protjerati prosvjednike. U gradu Sidi Bouzid, kolijevci narodne pobune protiv Bena Alija, prosvjednici su zapalili dva ureda vladajuće stranke Ennahda. Najveća radnička organizacija u Tunisu, sindikalna konfederacija UGTT, proglasila je generalni štrajk u znak prosvjeda protiv ubojstva Brahmija. Generalni tajnik UGTT-a, Hussein Abbasi, rekao je kako će se zbog ovog atentata “zemlja potonuti u krvoproliće”. Svi letovi prema Tunisu i iz Tunisa su otkazani jer u generalnom štrajku sudjeluju i radnici u zračnom prometu. Atentat na Brahmija su jednoglasno svi osudili. Pritom su države s najvećim interesom u Tunisu – SAD i Francuska – reagirale na način da što brže smire tenzije. Iz Washhingtona su pozvali na “transparentnu i profesionalnu” istragu, dok je francuski predsjednik Francois Hollande poziva Tunižane da “zadrže nacionalno jedinstvo i proces demokratske tranzicije”. Ali Larayedh, tuniski premijer, osudio je atentat i pritom istaknuo: “Protivimo se svim pozivima na rušenje Vlade i Ustavnog vijeća s ciljem stvaranja političkog vakuuma. Neki žele iskoristiti ove

SRPANJ 2013.

33

kultura

PRIČA O SEVDALINKAMA: TURSKA MELODIJA SA BOSANSKIM TEKSTOM

Pogledaj me Anadolko...
Haj, pogledaj me Anadolko, Muhameda ti, haj, ja ću tebi sevdalinke pjesme pjevati! Haj, hranit ću te bademima da mi mirišeš, haj, pojit ću te đul-šerbetom da mi sevdišeš! Haj, ruse kose curo imaš, žališ li ih ti? aman da ih žalim, ne bih ti ih dala da ih mrsiš ti! Haj, bijelo lice curo imaš, žališ li ga ti? aman da ga žalim, ne bih ti ga dala da ga ljubiš ti! Njemački putopisac Henrik Renner ostavio je obiman zapis sa svoga putovanja po Bosni i Hercegovini krajem 19. stoljeća. Renner je već 1875. godine, za vrijeme ustanka, kao prvi novinar posjetio Hercegovinu. Sa austrijskom okupacijom došao je ponovo i ostao izvjesno vrijeme kao dopisnik bečkih i berlinskih novina, a njegovi kasniji dolasci bili su proputovanja uzduž i poprijeko kroz bosansko-hercegovačke krajeve. Njegov je putopis obogaćen brojnim ilustracijama i fotografijama koje danas zasigurno imaju veliku vrijednost. Na više mjesta, Renner se osvrće na lirski narodni izraz stare Bosne, govoreći pohvalno o našoj narodnoj pjesmi. On također na više mjesta govori i o porijeklu nekih narodnih pjesama. Evo dijela njegovog zapisa iz 1896. godine o našoj narodnoj pjesmi i ašikovanju: “Jedan od najljepših običaja, koji je po svoj prilici ostao iz kršćanskoga doba, to je ašikovanje. To je isto kao u Nijemaca u austrijskim i bavarskim zemljama ono postajkivanje pod prozorom, pa makar da ovdje rijetko biva pod prozorom, već obično kod tarabe, stvar ostaje ista. ‘Adet’ je da se u petak ili ponedjeljak turske žene i djevojke u većem broju okupe i odu same bez muškaraca na teferič. Kada bude akšam, onda se vrate i sada nastane po baščama, na kapidžicima ili pred mušebcima život ispodtiha. Kada je dan za ašikovanje, smije mladić svojoj znanici, koju je možda vidio samo kao djevojče, dok se nije još krila, učtivo da priđe i da joj se stane lijepo udvarati. To se čini tako sramežljivo i nježno, da se moraš čuditi muhamedovcu zbog te pristojnosti. Sve je ašikovanje u sasvim tihom šaputanju, poljubiti se skoro ni ne mogu, te jedino ako strast pređe svaku granicu i priječi im se, da se uzmu, ugovori se otmica, koja je tu uobičajena, ali već skoro nestaje. Uz ašikluk čuju se slatke ljubavne pjesme, koje ne zaostaju za naJljepšim zvucima zapadnjačkim. Narod u Bosni, makar da je vjerom rascjepkan, u ljubavnim pjesmama nije razdijeljen, jer ženske ljubavne pjesme iste su u muhamedovaca i u kršćana. Uopće Južni su Slovjeni bogati pjesmama. Epika im doduše ima slabe promjene, radnja obično pada ili se sasvim rasplinjuje, no lirsko je blago divno.” Renner je bio fasciniran bošnjačkom narodnom pjesmom sevdalinkom “Pogledaj me Anadolko, Muhameda ti”. Međutim, ni on, kao ni mnogi poslije njega nisu saznali pravo porijeklo ove pjesme, a itekako je zanimljiv njen historijat. Naime, za vrijeme Krimskog rata (1853.-1856.) između Turske i Rusije, Turska je dobila pomoć od Engleske, Francuske i Sardinije, pa se, između ostalih, u Carigrad smjestio u kasarnu i jedan odred Škotske vojske. Imali su neobične uniforme, koje su privlačile građane, baš kao i njihov marš, koji je sviran uz gajde. Ta melodija

Henrik Renner (marš) je ubrzo postala melodijom jedne turske narodne pjesme, čiji slobodni prijevod, glasi ovako: “Kad ja pođoh u Uskudar, počela je kiša, mom pisaru je kaput dug, a skut blatnjav, pisar se trgnuo iz sna, oči su mu mahmurne, pisar je moj, ja sam njegova, što se druga ruka miješa?! A mom pisaru baš lijepo pristaje uštirkana košulja, kad ja pođoh u Uskudar, nađoh jednu maramicu, na sred maramice stavih dosta lokuma, i tražeći pisara, nađoh ga kraj sebe…” Slatkiši koje djevojka nosi svome dragom su simbol njenih ljubavnih osjećanja, a Uskudar je predgrađe Istambula. Dok ga je tražila, on je već bio pokraj nje i to u uštirkanoj košulji, tj. u uniformi, a riječ je o novim evropskim uniformama, koje je uveo tadašnji sultan Muhamed II. Nije poznato kako je ova pjesma dospjela u Bosnu i Hercegovinu, gdje je tekstualno prilagođena lirskom izrazu bosanske sredine, ali se zna da se u Bosni počela pjevati svega nekoliko godina nakon što je bila izrazito popularna u Turskoj. Izvodili su je mnogi pjevači, a možda najupečatljiviju izvedbu je imala u interpretaciji Seje Pitića. Pjesma se u nešto modificiranoj formi pjeva i u južnoj Srbiji, Bugarskoj, Grčkoj i Makedoniji. q Avdo HUSEINOVIĆ

34

PREPORODOV JOURNAL 153

kultura

“NASER – OD GAZIMESTANA DO HAGA I NAZAD”, NOVA KNJIGA AVDE HUSEINOVIĆA

Ne možete uništiti dobra čovjeka
U četvrtak, 4. srpnja 2013., u Domu mladih – Skenderija u Sarajevu održana je svečana promocija knjige “Naser – od Gazimestana do Haga i nazad” autora Avde Huseinovića, novinara i publiciste, dugogodišnjeg suradnika “Preporodovog Journala” iz Sarajeva. Knjigu je tiskala Izdavačka kuća “Dobra knjiga” iz Sarajeva, a nakladnik je Udruženje za zaštitu historijskih vrijednosti “Haber” iz Vogošće. Brigadir Naser Orić, legendarni ratni komandant obrane Srebrenice, u 16 poglavlja knjige po prvi put priča svoju životnu priču. Pritom čitatelje upoznaje s danima djetinjstva, boravkom u Specijalnoj jedinica MUP-a Srbije, kada se nalazio u osobnoj pratnji Slobodana Miloševića, ratnim događajima u Srednjem Podrinju. Također, otkriva detalje o izlasku iz Srebrenice u travnju 1995. godine, danima kada se događao genocid u Srebrenici, životnim nevoljama nakon Daytonskog sporazuma, odlasku i boravku u pritvoru Haškog tribunala, kao i događajima koji su ga pratili po povratku iz Haaga. Knjiga ima 419 stranica i sadrži više od 200 važnih ratnih dokumenata. Na početku promocije prisutni su mogli pogledati kratki dokumentarni film o ratnom putu Nasera Orića i situaciji u Srebrenici i Bratuncu, kao i isječci sa sudskog procesa Oriću na Tribinalu u Haagu. O knjizi su, pored autora i Nasera Orića, govorili brojni promotori: akademik Abdulah Sidran, književnik Isnam Taljić, dr. Dževad Mahmutović, odvjetnica Vasvija Vidović, Hasan Nuhanović, general Ismet Alija te putem video-linka Emir Suljagić. Promociju je moderirao Amir Kulagić, dok je odlomke iz knjige čitao glumac Muharem Osmić. “Ova knjiga ne treba Naseru Oriću. On se sa svojih 25 godina popeo na najveće kote novije bosanskohercegovačke historije. On je stao na čelo gladnog i nezaštićenog naroda kojemu je genocid prijetio još 1992. godine. Ova knjiga je potrebna bosanskohercegovačkom čovjeku i svim dobronamjernim ljudima u regionu i svijetu da shvate preteške okolnosti u kojima se jedan momak od 25 godina odvažio da sa nekoliko desetina svojih branilaca digne širi ustanak u Srednjem Podrinju, na granici Bosne i Hercegovine s državom Srbijom”, uvodno je rekao Avdo Huseinović. Istaknuo je da je prilikom pisanja knjige, čije je nastajanje trajalo tri godine, bilo i teških trenutaka, kada je Naser zbog probuđenih teških emocija razmišljao o odustajanju, rekavši: “Ja ovo neću moći preživjeti!” Huseinović je govorio i o nekim ratnim događajima koje su ostavile poseban pečat na Orića. “Puno je detalja u knjizi. Mene su kao istraživača posebno zanimali neki. Pitao sam ga: 'Kad ti je bilo najteže tokom agresije na srednje Podrinje?' Kazao mi je: 'Dva puta. Prvi puta kada sam preko sistema veze slušao kako u Fakovićima srpske jedinice iz Bratunca, koje je predvodio izvjesni Mungos, siluju naše sestre. I oni to sve rade preko sistema veze, a ja sam nemoćan da pomognem jer se nalazim 10 kilometara udaljen.' Drugi događaj za koji je kazao da mu je najteži tokom agresije bio je jedan događaj sa kraja 1992. godine, u selu Lolići u bratunačkoj općini. Naser kaže: 'Tu pored ceste ima jedna česma. Zastao sam pored česme. U tom momentu pala je granata na dva metra od mene. Meni ništa, a granata je ubila trudnicu koja je stajala meni iza leđa. Ubila je trudnicu i u njoj dijete kojoj je falilo 20 dana da ugleda svjetlo dana.'” U obraćanju publici Avdo Huseinović je pročitao dio pisma britanskog odvjetnika Johna Jonesa, koji je zajedno s odvjetnicom Vasvijom Vidović bio Orićev branitelj na sudskom procesu u Haagu. U

Avdo Huseinović, Naser Orić i Abdulah Sidran pismu Jones, između ostaloga, piše: “Naser mi je potvrdio istinitost jedne stare izreke koja kaže: 'Ne možete uništiti dobra čovjeka'. On je jednostavno bio savršen klijent. On je optužen samo zato što je Carla del Ponte imala dogovor sa Srbima. Podignula je optužnicu protiv njega nadajući se da će u zamjenu dobiti Karadžića i Mladića, što se nije dogodilo ni mnogo godina poslije, a što jasno ukazuje na to da je nasamarena. Bila je to glupa i korumpirana odluka. U suštini, na ovom suđenju čak su svjedoci optužbe sa srpske strane u svojim iskazima govorili da je Naser bio netko tko nije tolerisao zlostavljanje zatvorenika, te kako je bio velikodušan i hrabar. Kao advokat, odredio sam sebi pravilo da ne iznosim svoje mišljenje o klijentovoj nevinosti ili krivici. Ovdje ću napraviti izuzetak. Znam iz jasnih činjenica da Naser nikada nije počinio niti jedan jedini zločin nad civilima tokom rata. Nadam se da će doći vrijeme u Bosni kada će ljudi vidjeti Nasera kakav on zaista jeste – dobar i plemenit čovjek, koji je dao sve od sebe u pokušaju da odbrani svoj okupirani i izmučeni narod.” Huseinović je naglasio da je potpuno svjestan da će knjiga “Naser – od Gazimestana do Haga i nazad”, kao i svako drugo djelo, biti i hvaljena i osporavana. Izrazio je uvjerenje da niti jedan ozbiljan izdavački poduhvat u budućnosti koji se bude bavio agresijom na Republiku BiH i genocidom nad bošnjačkim narodom neće biti zamisliv bez konsultacije sa dokumentacijom iz njegove knjige. Na kraju je citirao riječi dr. Avde Hasanovića, načelnika Ratne bolnice u Srebrenici, koje ponajbolje govore o legendarnom komandantu obrane Srebrenice: “Naser Orić će ostati legenda među svima koji su s njim ratovali. Činjenice demantuju one koji pokušavaju rušiti Nasera Orića. I vrijeme će ih demantovati. I kad ga više ne bude, voljet će ga djeca njegovih boraca.” Promocija knjige “Naser – od Gazimestana do Haga i nazad” izazvala je nezapamćenu pažnju javnosti. Preko 300 posjetitelja ostalo je izvan sarajevskog Doma mladih jer u dvorani nije bilo slobodnog mjesta. Osim toga, knjiga je u prvih mjesec dana postala svojevrsni bosanskohercegovački bestseller – za potrebe tržišta BiH (bez bh-dijaspore!) tiskana su čak tri izdanja po 2.000 primjeraka. Organizirano je 15-ak promocija širom BiH. Vrijedi podsjetiti da je prvo predstavljanje knjige “Naser – od Gazimestana do Haga i nazad” nije upriličeno u BiH, odnosno u Sarajevu, već nekoliko dana ranije u Hrvatskoj, 29. srpnja 2013. u Sisku, na 2. Danima sjećanja na Srebrenicu “Sisak – Srebrenica 2013.”. q Ismet ISAKOVIĆ

SRPANJ 2013.

35

kultura

“JER TI SI LJUBAV VJEČNA” – NOVI CD “ARABESKI”

Lirske vokalne interpretacije
Teror glazbene industrije
Umnogome devalviran pojam duhovne glazbe, čini se, danas živi od rabijatnih mišunga, krivo sraslih kvazimuzičkih elemenata koji se počesto potiru i kojima je tijesno u posvađanim glazbenim žanrovima. Primjera brkanja žanrova je mnogo, i ovdje ne kanimo izvrgavati kritici sveopću pošast “muzike” koja nam se ulaguje kombinirajući pučki melos, moderne ritmičke kerefeke i pseudotradicijsko obilje. Uostalom, koja nas podcjenjuje svojim prvoloptaškim aranžmanskim bućkurišima i ne možemo je poslušati više puta. Stari ideali o glazbi koja nas ima obogaćivati i unaprjeđivati odavno su u glazbenoj industiji svega i svačega i brze zarade suspendirani, i svaki put kad nam se učini da prevare lakih nota, potrošena jezika i izraubane motivike te lažne glazbe više i ne može biti – da je kičerica, naime, doživjela svoj klimaks i neumitni poraz! – neugodno se iznenadimo s njezinih “devet života” i ponovnom najezdom. Stvari vjerojatno najlošije stoje u sferi duhovne glazbe. Možda ponajprije zato što je naša sadašnjost posve u vlasti vremena koje nas ostavlja bez daha, ali mu kronično fali duha. Pritom, naravno, govorimo o teistički, pa i religijski formuliranim kategorijama duha. Zbilja, kad smo zadnji put čuli više ili manje artikuliranu pohvalnicu Bogu, odu Božjem stvaranju, Stvoritelju? Prije će biti da na dnevnoj bazi kusamo jednu te istu glazbenu juhu u različitim varijacijama koju teror glazbene industrije kreira po jednoj jedincatoj “ideji pjesme”, koja, naravno, zagovara jednu jedincatu “ideju svijeta”. Taj se teror, gotovo bez razlike u svojoj temeljnoj pobudi, realizira kao totalitarna apologija stvorenom i stvorenjima, profana himna čovjeku i njegovim konzumerskim čulima, a najčešće – kao sveopća brbljaonica o ovozemaljskim nakaradama i lažnim rajevima. Stanje, nažalost, nije bolje ni u žanru ilahija i kasida, islamskih pjesama pobožnoga karaktera. Naprotiv, mnoge “uspješnice” tek su sklepane od novokomponiranih melodija, odnosno sugestivne islamske motivike i turbo folk mašte svojih kompozitora koji ih garniraju čas patriotsko-narodnjačkim, čas “derviškim” pojmovljem. Ne treba dakako posebno ni argumetirati da njihovi orijentalni pozadinski signali i bliskoistočni taktovi i ritmovi ne dobacuju dalje od općepoznatih šund-numera Šemse Suljaković ili Sinana Sakića. Ilahija kao ponajprije duhovna glazba islama ima, međutim, jasne kondicije i konzistentnu poetiku. Poetika muslimanskih pobožnih pjesama za vokalnu interpretaciju nipošto nije kaotična sehara u kojoj je zbrda-zdola nabacana kurentna glazbena estetika prema

diktatu narodnjačkih poskočica i marketinških švercera koji nam efemerne pjesmuljke hoće hametice prodati pod pobožnu umjetninu. Ilahije i kaside, mada ne podrazumijevaju isti sadržaj, u kolektivnoj memoriji Bošnjaka nepogrešivo se, s pravom, doživljavane kao prostor duhovnih tema, pitanja spoznaje, smrti i života, ovosvjetskog i onosvjetskog, zapravo svega što se tiče života i književnosti, života i umjetnosti uopće od, ako ćemo pravo, predislamskih vremena. One su pohvalnice Bogu, one Mu izriču zahvalnost, one zazivaju Njegovu blizinu.

Duhovna glazba islama
Nedvojbeno jedna od iznimki koji se opiru nakaradnim trendovskim recepturama za uspjeh, zbor je Zagrebačke džamije “Arabeske”. Dvije pune dekade dijele nas od njihova osnutka, na čijim je počecima stajao Ismet Kurtović i uspješno ih predvodio sve do 2008. godine, otkad ih vodi Selma Ibrulj. U povodu respektabilnog jubileja, taj zbor – uza kurra hafiza Aziza Alilija zbiljski brend Ljepotice iz Fol-

36

PREPORODOV JOURNAL 153

kultura
ke, kako joj od milja tepaju oni koji Zagrebačku džamiju zavole na prvi pogled – oglasio se svojim novim CD nosačem zvuka, četvrtim dosad, naslovljenim: “Jer Ti si ljubav vječna”. Ni na tren ne ispuštajući iz vida da je na puno načina ilahija duhovna glazba i svojevrsna intima islama, da je mnogokad bila razlog za “srčanu suzu” tragaoca za Božjom blizinom, da je prije svih formi književnoga izražavanja upravo ona respektabilna književnopovijesna zaliha Bošnjaka koji su je nekoć ispisivali na četirima jezicima – arapskom, perzijskom, turskom i bosanskom – ovaj je danas deveteročlani djevojački zbor (Alma Hasanbegović, Alma Srebreniković, Amina Ajala, Amina Alili, Amina Kazaferović, Belma Hadžović, Jasmina Ahmetović, Jasmina Merđanović i Selma Ibrulj) ostvario višegodišnju suradnju s ponajboljim suvremenim pjesnikom islamskih tema na bosanskom jeziku Džemaludinom Latićem i Seadom Zeletom Lipovačom, kompozitorom i aranžerom rock provenijencije, koji s “Arabeskama” surađuje i kao producent od njihova drugog albuma. Profinjeni lirski glasovi djevojaka u kombinaciji sa spomenutim autorskim dvojcem, i na ovom albumu, naprosto i nasreću – više je od obećanja dobrog glazbenog spoja i berićetne suradnje. Čak i u usporedbi s prethodnima (“Da se Bosni vratim” iz 1994., “Hori, hori vasiona” iz 2002. i “Ti si vjetar, ja sam plamen” iz 2006,), toga smo dojma. “Arabeske”, naime, nisu ispale iz vlastitog (glazbenog) vremena. Naprotiv, one usred Zagreba prevrednuju tradicionalne obrasce ilahija i kasida, istodobno popularizirajući te književne predloške dajući im novi život u glazbi. Jedan set pjesama, rekli bismo i najdojmljiviji među 10 pjesama s ovoga albuma, izrasta iz sufijska svjetonazora, odnosno spretno rabi tesavvuvsku terminologiju, bilo da su pjesme “pobuđene” elementima tekijske, bilo divanske književnosti. Najfrekventniji motivi tih pjesama stoga su, prirodno i logično, bulbul, ašik, ruža, ma’šuk, derman... Podsjetimo se, u divanskoj poeziji, kako profanoj tako i mističnoj, pjesnik je ašik (onaj koji žudi za Allahovom ljepotom i Uzvišenošću). Otud nije slučajan naslov ovoga albuma. Ašik (zaljubljeni) je u neumornoj, vječitoj potrazi za objektom svoje žudnje, on se nikada ne smara, njegova ga ljubav vodi ka opijenosti jedinstvenom ljepotom Stvoritelja, svog konačnoga cilja – Ljubljenoga (Ma’šuka). Utoliko je iznimno dojmljiva prva pjesma s ovoga albuma, kasida munadžat, koja veliča Gospodara – “Bulbul i leptir”. Ašik je, naime, bulbul koji se Gospodaru svome obraća u zoru, neumorno ga zazivajući. On je i leptir čiji ašk nitko ne sluti, osim Onaj Kojega se voli bićem cijelim. Inače, u tradicionalnim inačicama bulbul se najčešće obraća Ruži kako bi mu Ruža otvorila svoje pupoljke i kako bi se on sjedinio s njome, svojim Ljubljenim, u času njegove zemne smrti, jer “mišljenje i pjevanje” sufizma, posve u suglasju s islamskom misli, ne trpi dvojstvo – Ruža je Voljeni, Jedan i Jedini, Koji nema sudruga. Bulbul iz Arabeskine pjesme, međutim, izbjegava te uobičajene simbole, on je metafora žudnje i tragaočeve žeđi. Odmah potom slušamo dvije-tri pjesme koji nam se čine ljupko aranžiranim pop baladama, negarniranim tesavvuvskih pojmovljem, ali itekako upravljenima prema evokativnim inkantacijama Izvora. One su jednostavno lijepe i opravdano melankolizirane, čujene i neislamskom uhu – kolokvijalno rečeno, prohodne i lako pamtljive. U usporedbi s “Bulbulom i leptirom” ništa manje dojmljiva nije ni kasida “Kad zaplače duša moja”, koja je, za razliku od kaside munadžat, poetsko-glazbena evokacija na Pejgambera Muhammeda, s.a.v.s. Kad bismo se ipak trebali odlučiti o pjesmama koje će svojom interpretacijom i stihovno-glazbenim aranžmanima zaživjeti u budućnosti, bez zadrške bismo se odlučili za dvije od njih: “Jārabbi, gorim” i “Tarih za Zagrebačku džamiju”. Prva, osim iznimne ritamske i melodijske podloge, sadrži i stihove ilhamom probuđena aška koji nas podsjećaju na velebne domete sufijske poezije: “Jarabbi, gorim/

“Arabeske” u Zagrebačkoj džamiji Za ovu bolest/ ne želim lijeka… Allah, Allah ti si derman”. Zaljubljenoj duši, koja čezne za Blizinom, dakle teško pada odvojenost od svoga Gospodara, ali Allah joj je i utjeha i lijek, pa se, prema tome, mada tuguje, ne žali. Pak, “Tarih”, premda protkan zakrinkanom metaforičkom simbolikom, nam se doima kao da je napisan s nekih oku nedosegljivih i umu nespoznatljivih strana.

Uvjerljivost i vitalizam
Sve u svemu, suptilna, lirska vokalna interpretacija i majstorski ugođeni Lipovačini aranžmani, u kojima nas flaute i violine na mjestima ostavljaju bez daha, te sugestivna poruka tekstova recept je za, nadamo se, izvjestan uspjeh ovoga albuma. Tome u prilog ide i naše uvjerenje da poetsko-glazbene forme dostupne na CD-u “Jer Ti si ljubav vječna” nisu na uštrb ilahije kao književne forme, odnosno posigurno je ne nakarađuju. I zaključimo, duhovno naslijeđe Bošnjaka, sublimirano u tekstovima Džemaludina Latića – koji su, po nama, nedvojbeno obogaćenje svjetonazornih horizonata i bošnjačke književnosti, ali i leksičkog fonda bosanskog jezika! – s “Arabeskama” postiže uvjerljivost i vitalizam, osvajajući nas modernim izrazom i efektnom korespondencijom s tradicijskom baštinom. I to s baštinom koja se ne obesvješćuje, kao dosad, kao posve zapostavljena i zaboravljena zaliha, nego je itekako osviještena i iznimno upotrebljiva u suvremenom glazbenom trenutku. “Srca naša aškom trepere/ na kijam-zikru nebeske sfere”, osim što su stihovi koji su se našli u drukčijoj, bezmalo simfonijskoj skladbi na ovome albumu – gdje glasovi, flaute i violine postižu sretno sazvučje – najbolji je i epilog ovome tekstu. S pjesmama “Arabeski” bezmalo srca naša ljubavlju trepere, podsjećajući nas da smo istodobno i prašina i čitav svemir. Ako je to mjera ove vrste glazbe, trebamo li i tražiti više? q Ervin JAHIĆ

SRPANJ 2013.

37

kultura

PRVI ZAGREBAČKI KARAVANSARAJ

Duh i miris Orijenta
Koncem ožujka 2013. godine Zagreb je još jedanput udahnuo miris Orijenta, ovaj put otvorenjem izložbenog i prodajnog prostora “Karavansaraj” u Vlaškoj ulici, koji je nastao po uzoru na drevna odmorišta koja su resila svima znani Put svile. Izvorne orijentalne rukotvorine, sve ono što čini orijentalnu sofru i orijentalni životni prostor mogli smo po prvi puta vidjeti na svečanom otvorenju “Karavansaraja” 27. ožujka 2013. godine koji od sada možete pronaći na adresi Vlaška 47, u Zagrebu. Ovaj prvi zagrebački karavansaraj nastao je inicijativom hrvatsko-iranskog bračnog para Ivone Denk i Mohammada Reze Fateha, a njegova ponuda koja simbolizira kulturološku razmjenu svakako će povezati Zapad sa Orijentom. Samom otvorenju svjedočili su brojni visoki dužnosnici i osobe iz kulturnog života poput Esada Prohića, bivšeg veleposlanika Hrvatske u Iranu, Seyed Mojtaba Akramija, atašea za kulturu Iranskog kulturnog centra u Hrvatskoj i Izeta Aganovića, posebnog savjetnika za znanost i obrazovanje bivšeg predsjednika Stjepana Mesića. Pritom treba posebno istaknuti prisustvo Nj. E. Mohsena Sharifa Khodaeija, veleposlanika Islamske Republike Iran u Zagrebu. Već na samom početku putovanja trgovačkim i kulturnim rutama Istoka, veleposlanik je okupljenima izrazio svoj entuzijazam zbog otvorenja Karavansaraja: “Pored Kine i Indije, Iran je jedna od tri najveća svjetska proizvođača rukotvorina s time da se iranske rukotvorine, što se tiče kvalitete, preciznosti, umjetničke težine, profinjenosti i boje, zauzimaju posebno mjesto (…) Otvorenjem ove galerije bit će poduzet novi korak u cilju predstavljanja i prodaje rukotvorina iz Irana što će proširiti međunarodnu suradnju u području kulture.” Otvorenje je također bilo popraćeno glazbenim zvucima grupe “Olovni ples”, koji su na zadatak imali ispuniti galeriju zvucima Orijenta, zvucima čija umjetnost diktira ono vizualno u iranskoj kulturi. Zagrebačka publika je stoga imala jedinstvenu priliku osluhnuti i upoznati ponešto iz istočne kulture.

Detalj s otvorenja zagrebačkog “Karavansaraja”

Panislamski fenomen i kulturološki kolaž
Osvrnimo se ipak na ono što karavansaraj predstavlja u svom izvornom obliku, na han kojem bijahu svojstvene neprestane izmjene putnika, hodočasnika i lutalica čije su se sudbine i priče utkale u njegovu povijest. Povijesni put karavansaraja pojasnila nam je turkologinja Nikolina Rajković navodeći: “Karavansaraj (perz. kārvānsarāi; osmansko-tur. han; arap. khan) je u širem povijesnom kontekstu označavao mjesta uzduž glavnih trgovačkih ili hodočasničkih ruta koja su primarno služila kao prenoćišta i odmor za trgovce, hodočasnike i državne službenike. Pored toga, karavansaraj je putnicima koristio kao utočište od pljačkaša koji su često vrebali karavane u potrazi za plijenom, pružao im zaklon od loših vremenskih uvjeta i opskrbljivao ih svježom vodom i namirnicama. Karavansaraj je bio i mjesto susreta pripadnika različitih društvenih slojeva, trgovinske razmjene i popularnog cjenkanja, pa čak i mjesto na kojem je bilo moguće obavljati vjerske rituale. Neki od karavansaraja su bili smješteni u važnim trgovačkim gradovima. Takvi su karavansaraji bili organizirani kao zadužbine ili vakufi pa su značajno doprinosili potrepštinama islamske vjerske zajednice. U njima su često odsjedali europski trgovci, katolički misionari i strani izaslanici.

Mnogi od njih su gradske karavansaraje prisvajali kao vlastiti stambeni prostor, a neki su u njihovim atrijima gradili kapelice u koje su se često sklanjali vjerski preobraćenici. Iako unikatni u stilu i veličini, većina karavansaraja je arhitekturno nalik jedan drugome. To su dvokatne kamene građevine pravokutnog tlocrta s prostranim atrijem ili dvorištem. Prizemlje karavansaraja je služilo kao prostor za obavljanje vjerskih rituala i skladište za robu i stoku, dok su pak katovi bili namijenjeni za odmor. Izvorno se karavansaraj kao institucija može smjestiti u bogatu ranosrednjovjekovnu islamsku povijest. Premda je moguće tvrditi da je dinastija Umajada bila prva koja je udahnula život ovim zdanjima, karavansaraje neprijeporno treba tumačiti kao panislamski fenomen i kulturološki kolaž u kojem se sažimlje, isprepliće i sukobljava bogato povijesno nasljeđe prostorno utkano u umajadske, seldžučke, osmanske, safavidske i mogulske društvene prakse.”

Dašak vihora s Bliskog istoka
Međutim, “Karavansaraj” Ivone Denk i Mohammada Reze Fateha nije dosljedna rekonstrukcija nekog srednjovjekovnog karavansaraja, već samo dašak vihora sa bliskog nam istoka. Njihov “Karavansaraj” nudi okrjepu i utočište, no ne od pljačkaša ugroženom lutalici, nego duhom i znatiželjom privučenom prolazniku. Iz izloženih artefakata koji predstavljaju visoku umjetnost ne samo Irana, već i islama, daje se naslutiti čistoća izvedbe i uloga koju umjetnost ima u životu jednog iračana. Pritom i sam vlasnik galerije Mohammad Reza Fateh, ističe kako je riječ o rukotvorinama koje su

38

PREPORODOV JOURNAL 153

kultura
izradili vrsni majstori i umjetnici čime se potvrđuje njihova iranska izvornost i originalnost u oblikovanju, “Sve što se u galeriji nalazi napravili su trgovci s Puta svile, dakle proizvodi nisu kupljeni iz ‘druge ruke’, već originalno tamo.” Zaista nije potrebno mnogo kako biste shvatili da je svemu unutar ovog zagrebačkog lokala doista posvećena velika pažnja. Svaki izloženi predmet ukrašen veličanstvenim istočnim dekoracijama te svaki obris na perzijskim tepisima koji su pomno postavljeni na zidovima lokala svjedoči o velikom trudu i ističe njihovu izvornu izradu. Susretljivost domaćina, svježina prostora koji rese brojni predmeti keramičke i metalne izvedbe, pažljivo osmišljen izlog te zid ukrašen citatom velikog perzijskog mislioca i filozofa Omara Hajjama upućuju na veoma ugodan prostor i orijentalnu atmosferu. Ponuda ovog izložbeno-prodajnog prostora je doista velika. U “Karavansaraju” u Vlaškoj možete pronaći iranske prehrambene delikatese – baklavu iz Jazda, turšiju, datulje, crne čajeve, džemove, sirup od šipka, baklavu i tradicionalnu iransku slasticu gaz. Također, ponuđen je namještaj i rasvjeta za dom poput keramičkih pločica, zidnih svjetiljki, fenjera i raznih lampa, potom razne tkanine kao što su poznate terme-ručno tkani materijal izrađen iz skupocjenih materijala poput zlata, srebra i svile. Velik dio ponude pak čini glineno i keramičko posuđe te razne umjetnine na primjer vaze, tanjuri, svijećnjaci, čašice za čaj, čajnici, emajlirano posuđe, posudice izrađene u hatamkari vještini te kutije od kosti. Posljednji, ali ni po čemu najmanje bitan dio asortimana čine tepisi i ćilimi perzijske izrade. Svaka rukotvorina ima originalnu tehniku izvedbe koja ovisi o majstoru, nešto što vlasnici Karavansaraja naročito vole isticati. Stoga u “Karavansaraju” možete pronaći rukotvorine iz raznih dijelova Irana. ja orijentalistike. Na primjer, orijentalistkinja Azra Abadžić Navaey, koja predaje na Odsjeku za turkologiju na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu te koja isto tako zajedno s svojim suprugom prevoditeljem sa perzijskog Ebtehajom Navaeyjom radi na promociji perzijske kulture, istaknula je povodom otvorenja važnost inicijativa ove vrste. “Hrvatska treba biti ponosna što ima Orijent pred svojim vratima i djelom se postidjeti što toga nije bila svjesna ranije. Hrvatska nije samo srednjeeuropska i mediteranska zemlja, već ima i orijentalnih elemenata u sebi koje treba osvijestiti. Tu su ostaci hanova, turbeta, hamama, nekoliko desetina džamija i tekija po Slavoniji, koji su dovoljan svjedok orijentalnog sloja i komponente u djelu hrvatskog identiteta. O turcizmima i prehrani da i ne govorimo”, rekla je Azra Abadžić Navaey. Vidljivo je kako ne samo poznavatelji nego i zaljubljenici u orijentalnu civilizaciju pozdravljaju ovaj koncept prodajnog prostora čiji temelj počiva na onom izvornom značenju karavansaraja ili hana kao mjesta susreta, sastajališta. A tu ideju mjesta gdje se sve sastaje i prepliće podržava i sam Put svile čije karavansaraje ovaj zagrebački nastoji preslikati – Put svile kao put gdje se razmjenjuju dobra, kultura, jezici i ljudske sudbine.

Unikatna produkcija vrsnih zanatlija
Prema uzoru na nekadašnje karavansaraje koji su bili podstavljeni dužom Puta svile i koji su primarno služili umornim trgovcima i prolaznicima kao utočište, ovaj zagrebački karavansaraj novoga doba nastojat će ponuditi dašak Bliskog istoka. Kao što smo već prethodno spomenuli u novootvorenoj galeriji moći ćete pronaći brojne primjere islamske umjetnosti, kako one dekorativne tako one uporabnog karaktera poput namještaja, ručno izvezenih perzijskih tepiha i keramike. Osim toga, asortiman “Karavansaraja” nudi ponešto i za nepce svakog posjetioca poput raznih začina, slastica poput baklave te tradicionalne čajanke koja se održava u prostorijama trgovine svake subote između 10 i 13 sati. Vlasnici prodajno-izložbenog prostora “Karavansaraj”, Ivona Denk i Mohammad Reza Fateh, stoga se nadaju kako će sukladno nazivu, galerija dočarati svojim posjetiteljima blisko-istočnu umjetninu i predanu izradu rukotvorina koja se utkala u Istok i postala tradicijom. U želji da prenesu svoju strast prema istočnim tradicijama i tekovinama koje i dalje sačinjavaju velik dio identiteta država poput Irana odlučili su se na ovaj korak sve kako bi hrvatskim građanima ponudili unikatnu produkciju vrsnih zanatlija. Ta strast prema Orijentu s naglaskom na Iran iznjedrila je jedinstvenu turističku agenciju orijentiranu na daleko istočne zemlje “Perzepolis”, te stoga nema dvojbe kako će ova uspješna suradnja para Denk-Fateh ponuditi još mnogo toga od islamske kulture hrvatskom tržištu. q Helena MARKOVIĆ

Mjesto susreta i razmjene kultura
Kada govorimo o životnom stilu “Karavansaraja” i njegovim inicijatorima treba napomenuti kako ovo nije prvi i jedini iskorak gospodina Fateha i njegove supruge Ivone Denk uslijed kojeg nastoje približiti tokove Istoka našim prostorima. Godine 2007. otvorili su turističku agenciju “Perzepolis”, koja hrvatskim građanima nudi priliku za otkrivanje dalekih istočnih krajeva. “Preferiramo neturističke zemlje kojih nema u ponudi u Hrvatskoj. Ideja ‘Karavansaraja’ je krenula od ‘Perzepolisa’, jer smo vidjeli da su ljudi oduševljeni i nadahnuti kada se vrate s naših putovanja. Ta veza naših putnika i destinacija dovela nas je do zaključka da zapravo ne bi bilo loše duh Bliskog istoka prebaciti u Zagreb, otvoriti ‘Karavansaraj’ i ponuditi unikatne suvenire, ali i začine, knjige, CD-e i slatkiše iz tih zemalja kroz koje je prolazio Put svile. Ideja je da se donesu proizvodi iz raznih zemalja. Karavansaraji su ta poveznica, nalazili su se na Putu svile i služili kao odmorište trgovcima i putnicima”, istaknula je Ivona Denk. Mišljenje Ivone Denk i Mohammada Reze Fateha dijele i brojni stručnjaci sa područ-

SRPANJ 2013.

39

priče iz bosne

BOGIĆ BOGIĆEVIĆ, BOSANSKI SRBIN KOJI SE PRVI IZ BiH SUPROSTAVIO PROJEKTU “VELIKE SRBIJE”

Historijska i sudbinska odluka
Bogić Bogićević, nekadašnji član Predsjedništva SFRJ, ima rijetku biografiju posve nepoznatu današnjim političarima – bez mrlja, bez afera, bez mutnih poslova i osobnih obračuna. Rođen je u 1953. godine u Ugljeviku. Za člana Predsjedništva SFRJ izabran je 25. juna 1989. godine – i to na način na koji niko drugi, ni prije ni poslije, nije bio izabran. To je prvi put naBogić Bogićević kon 45 godina da se iz Bosne i Hercegovine bira funkcioner za državnu ili partijsku funkciju putem referenduma. Tada je održan prvi referendum i za člana Predsjedništva su glasali svi građani Bosne i Hercegovine. Bilo je ukupno pet kandidata. Bogić je kao najmlađi kandidat imao oko 200.000 glasova više od drugoplasiranog dr. Dragana Kalinića, kasnije tokom agresije na Republiku BiH bliskog saradnika Radovana Karadžića. Kao član Predsjedništva SFRJ, 12. marta 1991. digao je glas protiv vojne intervencije JNA. Naum Slobodana Miloševića, koji je već imao kontrolu nad JNA, bio je da sruši vlast u BiH i Makedoniji, a u Hrvatskoj i Sloveniji uvede vojnu upravu. Odbio je podržati ovaj Miloševićev plan, riječima: “Ja jesam Srbin, ali ne po profesiji...” planove za brutalni obračun s pripadnicima JNA koji se nalaze na hrvatskom teritoriju. Bio je to 45-minutni crno-bijeli obavještajni uradak iz kojega je proizlazilo da je Hrvatska već objavila rat jugoslavenskoj vojsci. Rezultat je, međutim, izostao, jer se Bogićević nije dao impresionirati Vasiljevićevim filmom i nije dao svoj glas za izlazak tenkova JNA na hrvatske ulice i za hapšenje republičkog vodstva u Zagrebu. General Kadijević bio je bijesan što je njegov plan propao, ali se, ipak, nije usudio otrgnuti kontroli tijela koje mu je bilo vrhovni zapovjednik. Jović i Milošević nisu odustajali od pritisaka na Generalštab JNA da se upusti u intervenciju protiv Hrvatske, pa je predsjednik Predsjedništva Jović za 12. ožujak 1991., putem televizije, sazvao novu hitnu sjednicu Predsjedništva, kako bi se ponovno raspravljalo o razoružanju paravojnih formacija. Došao sam u zgradu saveznog Predsjedništva, ali tamo nije bilo nikoga, osim skupine oficira JNA, koji su mi rekli da se ukrcam u vojni autobus. Mislio sam da su me uhapsili. Vozili su me na Topčider, gdje je bilo predviđeno da se Predsjedništvo sastaje u slučaju rata. Kad smo stigli na odredište, sačekao me je general Veljko Kadijević i odmah sam ga upitao jesam li uhapšen. ‘Naravno da niste, jer armija nikad ne bi učinila nešto suprotno Ustavu’, ljutito mi je odvratio savezni ministar obrane. ‘Ne ljuti se, Veljko, samo provjeravam’, pokušao sam se našaliti, a potom su se zajedno spustili u atomsko sklonište u kojemu su svi prisutni drhtali od studeni. Bilo je užasno hladno, bilo je zastrašujuće, ali je sjednica smišljeno upriličena u tim uvjetima kako bi nas se zaplašilo i kako bi nas se slomilo. Pri ulasku u taj bunker sreo sam Bogića Bogićevića na kojega je vršen najveći pritisak. Imao sam informaciju da je cijelu prethodnu noć proveo u razgovoru s generalima koji su ga stiskali da poklekne i da glasa za srpski prijedlog. Apelirali su na njegovo srpstvo, ali nisu uspjeli.” Jović je uz svoj glas za uvođenje izvanrednog stanja mogao računati na još tri sigurne ruke u zraku: jedna je pripadala Nenadu Bućinu iz Crne Gore, druga Jugoslavu Kostiću iz Vojvodine, a treća Albancu Rizi Sapunxhiji s Kosova. Mesić i Drnovšek bili su odlučno protiv, a pridružio im se i Vasil Tupurkovski. To što su predlagali Jović i Kadijević bio je, zapravo, legalni vojni udar: legalan zato što bi ga izglasalo savezno Predsjedništvo, a udar zato što bi vojska preuzela situaciju u svoje ruke. Ključan je, dakle, bio Bogić Bogićević. On, međutim, nije htio podići ruku, premda je Jović vikao na njega i požurivao ga da glasa. “Ne mogu i neću glasati”, na koncu je rekao. “Bogiću, ti si Srbin! Zašto ne glasaš kao i ostali?!”, bijesno ga je pitao Jović. “Zapamti, Boro: ja jesam Srbin, ali prije svega sam Bosanac i glasam za interese čitave Jugoslavije, a time i za interese Bosne i Hercegovine”, odgovorio mu je Bogić. Mesić za Bogića kaže da je čovjek od velikog značaja za Republiku Hrvatsku i hrvatski narod. Zajedno sa makedonskim članom Predsjedništva Vasilom Turpukovskim, Bogić je bio posrednik u pregovorima između slovenačke vlade i Vrhovne komande JNA o puštanju regruta i deblokadi kasarni tokom desetodnevnog rata u ljeto 1991. godine, koji se vodio između slovenačke Teritorijalne odbrane i JNA.

Apelirali su na njegovo srpstvo, ali nisu uspjeli
O tom historijskom događaju, kada se bosanski Srbin Bogić Bogićević prvi iz BiH suprostavio Miloševićevom projektu Velike Srbije, tadašnji član Predsjedništva SFRJ Stipe Mesić je zapisao: “25. siječnja 1991. godine Borisav Jović, predsjednik Predsjedništva SFRJ je, po Miloševićevu nalogu, sazvao novu sjednicu Predsjedništva, a cilj te sjednice bio je jedan jedini: da vrhovno političko tijelo u zemlji izda naredbu Armiji da vojno intervenira u Hrvatskoj i da uhapsi Martina Špegelja, ministra obrane, i Josipa Boljkovca, ministra unutrašnjih poslova. Dok je trajala sjednica u Beogradu, jedinice JNA u kasarnama po Hrvatskoj bile su u stanju pripravnosti i svakog su trenutka očekivale naredbu za izlazak na ulice, odnosno za izvođenje legalnog vojnog udara. Naredba, međutim, nije stizala, jer vojna opcija nikako nije uspijevala dobiti pet potrebnih glasova u osmočlanom Predsjedništvu SFRJ. Onda je ministar obrane Veljko Kadijević povukao posljednji potez koji je bosanskohercegovačkog predstavnika Bogićevića definitivno trebao uvjeriti da se prikloni vojnoj opciji. U vrijeme televizijskog dnevnika, u 19 sati i 30 minuta, predložio je stanku i nastavak sjednice nakon što se odgleda centralna informativna emisija. To, međutim, nije bio uobičajeni Dnevnik. Beogradska je televizija, naime, emitirala film kojega je tajno snimila Vasiljevićeva Kontraobavještajna služba i koji je pokazivao kako Martin Špegelj sudjeluje u krijumčarenju oružja i kako izlaže

40

PREPORODOV JOURNAL 153

priče iz bosne

Odluka o ratu – ni po cijenu života!
Sjećajući se događaja koji je u martu 1991. godine, udario pečat na njegovu političku karijeru i čast, Bogić priča: “Nije me bilo strah iz jednostavnog razloga što je sve što sam radio, uključujući i ovu sjednicu, radio sam sam, bez bilo kakvih tajnih i javnih dogovora i špekulacija. Dakle, sam sam odlučivao u skladu sa svojom savješću, imajući stalno u vidu da predstavljam cijelu Bosnu i Hercegovinu i njene građane, bez obzira na naciju i vjeru. Znao sam da nemam podršku Parlamenta BiH, što god da napravim. Zanimljivo je da je 12. marta 1991. godine bilo izuzetno hladno u prostoriji u kojoj smo bili jer je bila ispod nivoa zemlje, ti prostori se koriste samo u ratu. Trebalo je, dakle, donijeti takvu jednu odluku i ja sam, naravno, razmišljao samo o tome. To je bilo vrijeme kada smo imali inflaciju na nuli, podršku čitavog svijeta; nemamo još dezintegraciju, niti odluke o otcjepljenju iz Jugoslavije. Studenti su na ulicama Beograda, ali to je bila stvar lokalnih vlasti. Trebalo je donijeti odluku o povišenju borbene gotovosti, znači donijeti odluku o ratu, o početku rata 12. marta 1991. godine. Razmišljao sam samo u kategorijama – protiv koga? Niko Jugoslaviju nije napao ni izvana niti iznutra. Protiv nas samih da povedemo rat, zašto? Da li imam moralno pravo, ne više samo kao član Predsjedništva, da u rat gurnem populaciju, sinove, majke, očeve vojnika koji su bili na odsluženju vojnog roka? Da ne govorim o hiljadama i hiljadama mladih ljudi koji bi bili mobilisani kao rezervisti, da idu od Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine da ratuju protiv nas samih. Naravno da ja takvu odluku ne bih nikada donio. Ni po cijenu života. Vojne kamere su snimale tu sjednicu da bismo kasnije mogli vidjeti snimke putem BBC-a. Ti su snimci kod kuće bili u funkciji propagande, odnosno u funkciji da se pokaže u dnevno-političkoj upotrebi ko je za, a ko je protiv, iako objektivno, od Titove smrti do tih dana nikada niste mogli saznati kako je koji član Predsjedništva glasao, jer se odluke donose konsenzusom. Generali su, siguran sam, dobili saglasnost od predsjedavajućeg Predsjedništva, Borisava Jovića. Sjednica je nastavljena 14. i 15. marta 1991. godine. Između ostalih, pozvao me je Jović. Ja nisam mogao vjerovati da čovjek u tim godinama počinje da plače. Ja tom njegovom pritisku, kao i desetinama, stotinama drugih telefonskih, pismenih, usmenih… nisam podlegao. Nisam se nikada dvoumio, nisam se kolebao, nisam nikada imao drugo rješenje. Nuđene su mi kuće, vile, Dedinje...! Ti prijedlozi su dolazili od izaslanika, ono kao prijateljski, dođe vam se na kafu i kažu: ‘Zašto da se mučiš u nekom stančiću na Novom Beogradu’ jer sam ja tada tamo stanovao, ‘kada bi mogao imati neku vilu, pa dobar život, neki račun!?’

Naravno, da su to bili izaslanici, meni je bilo jasno kao dan, a ljudi koje ja od ranije poznajem. Sve se događalo na relaciji Jović – Kadijević – Milošević i sateliti, odnosno ekspoziture u Sarajevu i Kninu – Radovan Karadžić i Jovan Rašković. Oni su svakog minuta bili na vezi i vrlo dobro obaviješteni. Jedan takav poziv od Radovana Karadžića me je tada iznenadio, jer je sjednica bila držana u dubokoj vojnoj i državnoj tajnosti. Odjedanput vam zazvoni čovjek i govori o detaljima sjednice. To govori o mentalitetu i mentalnom sklopu ljudi, i kao državnika i kao ličnosti. Karadžić kao šef stranke SDS zna, a Alija Izetbegović kao predsjednik Predsjedništva BiH ne zna šta se dešava. U to vrijeme Predsjedništvo BiH, uključujući i gospodina Izetbegovića, nije ništa znalo. Ja sam ih nakon održanih sjednica informisao. Informisao sam sve političke stranke o rezultatima zasjedanja i o mom stavu.”

U životu je najteže izdati sebe
U septembru 1991. godine, Bogić se vratio iz Beograda u Sarajevo, zaboravljen, bez posla, na ivici siromaštva. Preživio je Bogićević taj period zahvaljujući prijateljima. Rat je proveo u glavnom gradu BiH, u Sarajevu, a bio je i delegat u Parlamentu BiH, jedno vrijeme i potpredsjednik SDP-a, te prvi čovjek Olimpijskog odbora BiH. Plaketu humanizma, koju dodjeljuje Stalni komitet Internacionalne lige humanista dobio je 1999. godine. Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, 2002. godine, odlikovao ga je “Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom” za njegov značajan doprinos nezavisnosti i cjelovitosti Republike Hrvatske, te zauzimanju za postizanje mirnog rješenja. Međunarodni centar za mir Sarajevo 2006. godine dodijelio mu je tradicionalnu nagradu “Sloboda”. Zajedno sa mnogim uglednim članovima SDP-a BiH, poput rahmetli Nijaza Durakovića, Seada Avdića, Gradimira Gojera, Ive Komšića, Mire Lazovića, Sejfudina Tokića, Nermina Pećanca..., i Bogić Bogićević je faktički otjeran iz ove stranke. Posljednjih godina, Bogić za život zarađuje baveći se poslovnim konsaltingom i istraživanjima tržišta, u okviru preduzeća “Fides” koje je sam formirao i u kojem je jedini uposlenik uz povremeno angažovanje eksperata za određene projekte. Za Srbe na prostoru bivše Jugoslavije on je jedan od najvećih izdajnika 20. stoljeća. Danas, kada ga upitaju da li je svjestan svoje uloge tog martovskog dana 1991. godine, Bogić ima običaj reći: “Po mom mišljenju, može vas bilo ko proglasiti izdajnikom, ali je u životu najteže izdati sebe. Život je kratak da bi čovjek na svoja pleća preuzeo i tuđe grijehe. Život je prolazan i kratak, ali je dovoljno dug da bi se mogao živjeti časno i pošteno.” q Avdo HUSEINOVIĆ

Sjednica Predsjedništva SFRJ (12. mart 1991.)

SRPANJ 2013.

41

živjeti islam

ISLAMSKE TEME: POSLANIK ISLAMA MUHAMMED, A.S. (XV)

Arabija prije Muhammeda, a.s. (V)
Čiji je Ibrahim, a.s.?
(…) Ibrahim, a.s., ili starozavjetni Abraham poslanik je oko kojeg sljedbenici židovstva, kršćanstva i islama, usprkos međusobnog svojatanja, imaju najviše zajedničkih dodirnih točaka i osoba je oko koje najprije mogu izgraditi ono što neki nazivaju “abrahamovski ekumenizam”. Taj potencijalni ekumenizam nikako ne znači dokidanje razlika među vjerama, jer će one ostati do Sudnjega dana, nego veličanje i promicanje mira, dijaloga, suživota, poštivanja drugog i drugačijeg, dobra prema bližnjima, poštenja, opraštanja drugima i svih ostalih vrijednosti koje se nalaze u svetim knjigama, a za koje se zalagao i sam Ibrahim/Abraham. Islam, kao što smo i prije pisali, ne negira židovstvo i kršćanstvo, ali im osporava neka učenja, posebno ona koja su vremenom definirali njihovi teolozi te ih učinili obvezujućim za svoje sljedbenike. Oko Ibrahima, a.s., se posebno spore židovstvo i kršćanstvo. Božje obećanje Ibrahimu, a.s., da će od njegovih potomaka izrasti odabrani narod, Židovi ekskluzivno zadržavaju za sebe, smatrajući da žive u “Savezu s Bogom” te negiraju svaku drugu religiju. Kršćanstvo, posebno nakon Augustina Aurelija (354.-430. god.), oca sveukupne kršćanske teologije, to pravo “oduzima” od Židova naglašavajući da Abraham više nije otac židovskog naroda, nego isključivi svjedok istine za Isusa Krista. Abraham se iskorištava da se kršćanstvo legitimizira kao jedina ispravna vjera, a Židovi se u isto vrijeme teološki razbaštinjuju. Židovsko-kršćansko sporenje oko Ibrahima, a.s., navodi i Kur’an. Allah, dž.š., ukazuje na nelogičnost njihova prisvajanja Ibrahima, a.s., kad je on, kao Poslanik, djelovao prije same pojave i židovstva i kršćanstva. Zapravo, Kur’an više puta naglašava da su i Ibrahim, a.s., i ostali poslanici živjeli jednu te istu vjeru, vjeru islam, odnosno bili su pokorni jednome Bogu; ne kralju, ne kipovima, ne nebeskim tijelima, ne svećenicima ni institucijama, nego Stvoritelju, Bogu Jednome. Muhammed, a.s., koji je poslan kao posljednji poslanik svim ljudima, još je jedanput, zadnji put, potvrdio je jednu te istu vjeru i čovječanstvu je dostavio u konačnoj formi kroz Riječ Božju, Časni Kur’an. “O sljedbenici Knjige, zašto se o Ibrahimu prepirete, pa zar Tevrat i Indžil (Tora i Evanđelje) nisu objavljeni poslije njega? Zašto ne shvatite? Vi raspravljate o onome o čemu nešto znate, a zašto raspravljate o onome o čemu ništa ne znate? Allah zna, a vi ne znate! Ibrahim nije bio ni židov ni kršćanin, već pravi vjernik, vjerovao je u Boga Jednoga, i nije bio idolopoklonik. Ibrahimu su od ljudi najbliži oni koji su ga slijedili, zatim ovaj vjerovjesnik (Muhammed) i vjernici (muslimani). A Allah je zaštitnik vjernika.” (Ali Imran, 65-68)

Značaj Mekke
Iz kur’anskog kazivanja o Ibrahimu, a.s., saznali smo da je Kaba, jednostavna četverokutna građevina, podignut u slavu Jednoga Boga, stariji i od Jeruzalemskog kojeg podigoše Davud/David, a.s., i Sulejman/Solomon, a.s., najstariji Hram na Zemlji. Prema islamskoj tradiciji, prvi čovjek na zemlji Adem, a.s., nakon izlaska iz Dženneta/Raja susreo se sa svojom ženom Hawom/Evom upravo na području Arefata, svete doline na kojoj stoje muslimanski hodočasnici uoči Hadži ili Kurban bajrama, identično obučeni moleći Svemilosnog Boga za oprost.1

Ibrahimovom, a.s. izgradnjom Kabe, koja od tada postojano svjedoči prolazak vremena, počinje prava povijest Arapa. Kaba je ubrzo postala središtem budućega grada, a vrlo brzo i središtem cijelog Ummeta/Univerzalne muslimanske zajednice koji u duhovnom smislu povezuje sve Božje poslanike i njihove sljedbenike koji nisu izvitoperili poruku svojih Poslanika. Sedam obilazaka oko Kabe, što i danas čine i muslimanski hodočasnici, označava sedam nebesa, koliko ima i dana u tjednu. Stajanje na Arefatu, brdu i dolini udaljenom dvadesetak kilometara od Kabe, simbolizira stajanje pred Allahom, dž.š., na Sudnjemu Danu, kada će ljudi morati dati odgovore o svome životu. Kaba i cijeli prostor oko nje smatra se svetim, a to je znači da se nitko nije smio u njenoj blizini progoniti bez obzirao kakvom se grijehu ili zločinu radilo. Radi Kabe Mekka je postala svearapski vjerski, trgovački i kulturni centar. Danas je to sveislamski centar. U Kur’anu je Mekka nazvana Ummu Kurra ili u prijevodu Majka svih gradova. Uoči pojave islama, Mekkom je upravljalo pleme Kurejš kojemu je pripadao i posljednji Božji poslanik. Mekka je uvijek imala posebnu opskrbu. Nikada nije oskudijevala iako se nalazi u “dolini u kojoj se ništa ne sije”, kako to Kur’an opisuje. Već smo pisali da su Arapi vremenom u sveti prostor Kabe unijeli 365 kipova, koliko godina ima dana, smatrajući ih božanstvima sa različitim moćima. Pripadnici drugih tada poznatih religija imali su također svoje relikvije u Kabi ili njenoj blizini. Vjerska tolerancija za to vrijeme nije imala premca. No bila je zasnovana na potpuno krivim temeljima. Koliko je Mekka bila značajna dokazuje i činjenica da se u njenoj blizini održavala čak četiri godišnja sajma dok su se drugi gradovi mogli pohvaliti samo sa jednim. Svi drugi gradovi bili su sigurni od međuplemenskih sukoba četiri sveta mjeseca dok je Mekka prema dogovoru bila zaštićena punih osam mjeseci. Kako je postala veliko i važno trgovačko središte za sigurnost Mekke postale su zainteresirane i tadašnje velesile Perzija, Bizant i Abesinija. Međutim, radi jednog nemilog događaja tadašnji upravitelji Jemena, abesinski namjesnici, pokušat će srušiti Kabu.

42

PREPORODOV JOURNAL 153

živjeti islam

Pokušaj rušenja Kabe
Kakav status uživa Kaba u životima Arapa dobro su znali i Abesinci koji su uz blagoslov Bizanta u godini rođenja Muhammeda, a.s., pokušali srušiti Časni Hram.2 Razlog pokušaja rušenja Kabe povjesničari vide u abesinskom neuspjehu pokrštavanja Arapa.3 Naime, abesinska vojska u Jemen je stigla na poziv progonjene kršćanske manjine. Tadašnji jemenski vladar Zu Nuvas iz poznate dinastije Benu Himjer prihvatio je židovstvo te se na okrutan način obračunao sa kršćanima koji su ostali u svojoj vjeri.4 Srušio je poznatu samostansku crkvu u Nedžranu te počeo sustavno progoniti i ubijati jemenske kršćane. Na kraju sve one koji se nisu javno htjeli odreći kršćanstva dao je spaliti bacajući ih u duboke jarke napunjene vatrom.5 O pokolju pravovjernih kršćana govori i Kur’an u poglavlju Al-Burudž/Sazviježđa. Sa ogromnom vojskom i uz logističku potporu Bizanta, Abesinci su uspjeli preći Crveno more te poraziti vojsku Zu Nuvasa. Međutim, nakon što su svrgnuli židovskog kralja Abesinci nisu namjeravali odmah otići; došli su kao pomagači a ostali kao kolonizatori, kako to inače u povijesti biva. Učvrstivši vlast u Jemenu pokušali su nametnuti kršćanstvo svim Arapima. U tu su svrhu podigli najveću crkvu na poluotoku, koju je prema kazivanjima, onečistio jedan arapski beduin.6 Da bi se osvetio, Abraha, abesinski vojskovođa, odlučio je sa velikom vojskom porušiti najveće arapsko svetište. Pokušaj rušenja Kabe dogodio u godini u kojoj je rođen posljednji Božji poslanik Muhammed, a.s. poznatoj kao Amu-l-Fil ili “godina slona”. Nazvana je zbog slonova koji su bili u abesinskoj vojsci, a

koje Arapi do tada nikada nisu vidjeli.7 Međutim, direktnom Božjom intervencijom takav plan Abesinaca je osujećen. O neuspješnom pokušaju rušenja Kabe govori i Časni Kur’an u kratkom poglavlju koje nosi naziv Al-Fil (Slon). “U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Zar nisi čuo šta je sa vlasnicima slona Gospodar tvoj uradio! Zar lukavstvo njihovo nije omeo i protiv njih jata ptica poslao, koje su na njih grumenje od gline pečene bacale, pa ih On kao lišće koje su crvi istočili učinio?” (Al-Fil, 1-5) Prema kazivanjima svjedoka koji će i samome Muhammedu, a.s., kasnije pričati o tom događaju, stanovništvo Mekke se tom prilikom povuklo u obližnja brda iščekujući s velikim strahom što će biti sa njihovim svetištem. Vidjevši da je stanovništvo pobjeglo iz grada, Abraha je obećao da će samo srušiti svetište i da će se povući. Naredio je da se pred njega dovede najodgovorniji za održavanje Kabe, a time i najvažniji čovjek u Mekki. Bio je to Abdul-l-Muttalib, djed Muhammeda, a.s. Kada ga je Abreha pitao što može učiniti za njega kao najodgovorniju osobu u Mekki, on mu je hladnokrvno rekao da od njega jedino očekuje da mu vrati njegove deve koje je mu je abesinska vojska oduzela prilikom ulaska u Grad. Nemalo je to iznenadilo Abrehu koji je očekivao da ga Abdu-l-Muttalib preklinje da odustane od svog nauma. No, djed Poslanika, pun dostojanstva, mudro je rekao kako Kaba ima svoga Gospodara i kako će se On za nju pobrinuti. I zaista je tako i bilo. Jata malenih ptica zacrnilo je nebo. Na abesinsku su vojsku počeli ispuštati malene komade pečene gline. Abrehina vojska odjednom je počela obolijevati od teške bolesti (najvjerojatnije boginje) te desetkovani i u strahu počeli su napuštati Mekku. Poput svoje vojske i Abreha je neslavno završio. Ovaj će događaj kojemu Allah, dž.š., posvećuje cijelu suru, još više povećati svetost Kabe i grada Mekke. Cijeli je poluotok za kratko vrijeme saznao što se dogodilo. Svi su željeli doći u Mekku i osjetiti njenu svetost. To su znali iskoristiti mekkanski oligarsi koji su za kratko vrijeme postali enormno bogati, a bogatstvo bez velikog truda sa sobom donosi i raskoš, rasipništvo i neumjerenost. Svako je božanstvo u Mekki sada višestruko vrijedilo. Plemena su se počela natjecati koje će imati više relikvija u svetom prostoru. Kada je Muhammed, a.s., počeo javno propovijedati vjeru u Jednoga Boga, isti ti bogataši postat će njegovi najveći neprijatelji. Razumljivo, njihovi ekonomski planovi bili su ugroženi. Stotine božanstava svesti na Jednoga, s tim se nisu mogli pomiriti.
Bilješke:
1 Prema nekim učenjima, Adem, a.s., je zapravo bio prvi graditelj Kabe. Ibrahim, a.s., je sa svojim sinom Isamilom, a.s., po Božjem naređenju, samo iznova sagradio novu građevinu na postojećim Ademovim temeljima. 2 Kako je Bizant bio prepokupiran unutarnjim pobunama te stalnim ratovima sa Perzijom, bizantski je car Justinijan pismenim putem obratio Negusu, abesinskom caru da pomogne jemenske kršćane. Uslijedilo je abesinsko iskrcavanje i vojno osvajanje Jemena. Vidjeti: Safvet Halilović, Sira – Životopis posljednjeg Allahovog poslanika, El-kalem, Sarajevo, 2010., str. 41. 3 Filip Hiti, Historija Arapa, Od najstarijih vremena do danas, str. 73. 4 Riječ je o originalnoj vjeri Isa, a.s., i njegovih havarijjuna/apostola koje još nije bilo iskrivljeno samovoljnim tumačenjima. Ti su kršćani pripadali onim sljedbama koje nisu prihvaćale nametnuto službeno učenje o trojstvu koje je donešeno Milanskim ediktom i drugim zasjedanjem u Niceji. Nemuslimanski autori poput Maximea Rodinsona smatraju da se radi o sljedbi monofozita. Vidjeti: Maxime Rodinson, Muhammed, str. 53. 5 Barnaby Rogerson, The Profet Mohammad, str. 26 6 Pogledati: Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 21-25. 7 Arapi nisu imali usuglašen kalendar sve do Omera, r.a., drugog halife koji će uvesti islamski ili hidžretski kalendar. Za početak računanja vremena odabran je događaj Hidžre, preseljenja Muhammeda, a.s., iz Mekke u Medinu. To se dogodilo 622. godine. Predislamski Arapi vrijeme su računali po važnijim događajima iz svoje prošlosti, pa su godine brojali prije i poslije tog događaja. q

Mirza MEŠIĆ

SRPANJ 2013.

43

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful