You are on page 1of 184

Ivan Aralica PSI U TRGOVITU

Veernjakova biblioteka knjiga 7. Ivan Aralica Psi u Trgovitu copvright Ivan Aralica, 2004.

Ivan Aralica

PSI U TRGOVITU

Knjiga se prodaje jedino uz Veernji list

Veernji list

L.

I.

M:.-

NEKAMO MORA

1.
Kamo sree da se i ja bar na krae vrijeme mogu nai u domovi ni i uivati slasti mira kojeg se gubitak nikakvim zlatom ne moe nadoknaditi! Od nude prisiljen sluiti na pragovima monika, teko da u ikad doivjeti tu sreu. Doim ti, dragi brate, daleko od svjetskih jada i buna, u miru opi s knjigama, bavi se vino gradarstvom i uzgojem cvijea. Hrvatsku ne bi zamijenio ni za cije li svijet, a ibenik ni za koji lijepi grad. Blago tebi! A jao meni, nesretniku, koji kasno shvatih prednosti mirna ivota u domovini.

Nije ovo ulomak iz jednog pisma nego misao to je, kaza na ovako ili nekako drukije, u svakom pismu Antuna Vrania, koja je za cijelog javnog djelovanja u tuini pisao bratu Mihovilu, ocu jezikoslovca i mehaniara Fausta Vrania. Ta je misao toliko esta da u itaocu Vranieva dopisivanja, poslije uvida u ivot ostrogonskog biskupa i primasa Maarske, izaziva mnoge nedoumice. Kako se nije sjetio da je to to pie napisao ve pedeset puta?! Je li se kadgod upi tao to e rei brat ili neki daleki povjesniar (jer mu je povijest drala svjetiljku dok je pisao) kad bude odjednom preitavao sva njegova mnogobrojna pisma? Nevjerojatno za poznavaoca jezika, knjievnosti, arheologije, povijesti i zemljopisa! ovjek se ne moe zakleti da govori istinu kad sudi o drugom ovjeku, ali bit e da Vraniev pripjev nije pria ni o zavjetrini ni o vjetrometini. Namijenjeno za potpunu uporabu drugima, njemu je bilo samo blisko opredjeljenje za ivot

na klupici ispod smokve, daleko od bjelosvjetskih trvenja i ustolienog licemjerja. A da bi se on sam ikada naao u ku nji, Boe sauvaj! Bio je odvie astoljubiv i darovit, do gue ogrezao u pjenu politike moi, opijen uspinjanjem skalina dama drutvenog sjaja i materijalnog obilja. Nau li se u tim vrtlozima i ljudi Vranieva duha, isto kao i oni kojima je dodvoravanje glavno moralno naelo a smisao ivota tjelesni uici, otupe za sve u ivotu, to nije u krugu vrtnje u kojoj su svojevoljno zateeni. Drugi su razlozi silili ovog vr snog politiara da, govorei bratu uvijek jedno te isto, upor no lae. Brigu o kolovanju Antuna i tri godine mlaeg Mihovila preuzeo je majin roak Petar Berislavi, ban hrvatski i vesprimski biskup, a poslije njegove prerane smrti njihov ujak Ivan Statili, biskup erdeljski, ovjek velikog povjerenja na dvoru Ivana Zapolj'skog. Ujaci su ih izdano pomagali dok su se kolovali u Beu, Padovi, Krakovu i jo na bar desetak poznatih uilita, savjetujui ih usput da je neobrazovan ovjek samo poluovjek, a obrazovan polubog. P ripremali su ih za slubu koju su i sami obavljali, slubu sveenika koji su se sveenicima zvali samo zato da bi mogli uivati prihode s crkvenih imanja; inae su obavljali diplomatsku slubu pri vladarskim kuama. Bili su profesionalni politiari, za plau, na kudikamo veoj razini ali ipak slini najamnim vojnicima. Mihovil je nerado uio. Skloniji zabavi i enama negoli knjizi, on je i ono to je nekako nauio, poetiku i latinski je zik, podredio ljubavnim uzdasima i tjelesnom ivotu; na ime, pisao je pjesme o enama, vinu i ladanju. Ono nekoliko epigrama i oda, kojima je obogatio svoje epikurejsko stvaralatvo, kazuje to je mogao biti da nije plandovao i mrsio uvojke iza ljupkih uiju. Po epigramima osrednji suparnik meu takmacima na visoke poloaje, po odama samo laskavac i gnjavator. Kad je ujak Statili uvidio da od njega ne moe biti nita znamenito, uzeo ga je sebi u slubu; sam e

najbolje ispraviti njegove mane. Nadarenog i marljivog Antuna poslao je da slui kralju, vjerujui, poput svih dvorana, da e biti sigurniji pod starost, kad onemoa za borbu, ako na visokom poloaju bude imao nekoga svoga. Ali ujak Statili naglo umre i braa u dalekom Erdelju ostadoe sami. Antun je morao preuzeti kormilo ibenske lae na panon skoj puini, kojom su iz tjedna u tjedan harali turski vihori. Ocijenio je da mu brat na toj plovidbi ne moe biti od pomoi. Sam sobom upravljati nee znati, vie e nainiti po greaka nego uspjenih poslova, htjet e ivjeti bolje nego to svojim radom priskrbi. Neka se radije vrati u ibenik, neka se tamo oeni i izrodi djecu. Sto e raditi i kakav e ugled stei u gradu, svejedno to i svejedno koliko, dogaat e se to daleko, preko mnogih voda i gora, i o tomu u Erdelj glasovi nee doprijeti. Neka se Mihovil iskrca iz panonske korablje i ukotvi u rodnoj luci. Dok si jo nepouzdan more plovac, najbolje je samom sebi biti i vesla i kormilar, jer se nikad ne zna da li zamasima vesla prevaljuje put ili sebi grobnicu kopa. A Mihovilu je rekao da se smjesti u ibeniku, nj emu neka javi bi li se tamo dalo ivjeti, i sam e, bude li valjalo, za njim doi. Mihovil je otputovao, oenio se, odvojio se od oca, kupio neto zemlje i bratu pisao da mu je dobro, ali ni kad ne napisa da i on doe, niti je Antun svoj povratak kui otada spomenuo. Umjesto povratnika, dolazila su pisma u kojima je vjet pisac veliao spokojan ivot u domovini i gorke kore kruha koji zarauje u tuini. Mihovil je otprve znao da ga brat vara, ali mu je prevara bila draga, jer se bezbroj puta uvjerio da je plemenitost Antunova tolika da mu ni prevare ne sadravaju podlost, da vara kad mora podvaliti dobro onome koji to dobro u prvi mah ne moe uvidjeti. Antunu je otpisivao: sretnog li mene uz plamen s naeg ka mina, alosna li tebe sa eravicama ispod tabana! Prazne rijei potroe se i poem za godinu dana, ako ih ne cementira neki dublji smisao. Vraniima je vezivo bio no -

vac. Mihovil ga je primao i troio, uzvraajui svom velikom bratu velianjem njegove pameti i dobrote. Antun je uivao to novac ima kome davati, manje to je darovima stjecao pravo da bude pokrovitelj i savjetodavac Mihovilu i svoj obitelji Vrania. A nema tvre veze meu braom od one to je zasnovana na koristoljublju jednoga i dareljivosti drugogaO koristoljublju e svatko rei da moe biti strast duboka, o dareljivosti e malo tko rei da je isto tako. Ne vodi rauna da je ljudi bez obitelji, a sveenici pripadaju takvima, znaju ispoljavati u bolesnim oblicima. Od te je bolesti Vrani obolio istog dana kad je sahranio ujaka Statilia i brata vratio u ibenik. A svijetu je pokazao kad je bratu poslao darove za krstitke sina Fausta. ibenik do tada takvih daro va nije vidio. Otac prvoroenev pie bratu u Erdelj da su grozdovi ibenana bili na prozorima kad je korablja iz Mletaka istovarivala kolijevku, prekrivae, sagove, posteljinu i svijenjake, navodi njihove rijei, usklike i hvale, njihovu zavist - svaku pojedinost, to slikovitije, da bi uspalio ionako goruu darovateljsku strast Antunovu. Sam Antun nikada nee spoz nati u kakvu uzajamnost srasta sebinost i ljubav prema blinjemu, on e do kraja ivota tvrditi da je to to ini samo obavezna briga o obitelji iz koje je potekao, da je to dug to mu ga je pozajmio majin brat, a on ga vraa djeci svoje brae, uei ih unaprijed da i oni tako postupaju, jer se tako u obitelji Vrania ivjelo od pamtivijeka. Ne jednom, i svom bratu i svojim prijateljima, u pismima na uglaenoj latintini objanjavat e da ljubav prema domovini nije obiaj ukorijenjen odgojem, niti joj j e podloga koristoljubiva tenja za poznatim, omeenim i si gurnim, nego je ljubav prema rodnom ognjitu prirodna po treba, kao to je potreba da se pije voda i jede kruh. Kako, inae, protumaiti pripovijeda naitani Vrani da su uroenici, koje su panjolski pomorci dovukli iz novootkrivenih zemalja, i pokraj dobre prehrane i svakojake njege,

kakvu ni zamisliti nisu mogli u svojoj domovini, naoigled sviju poeli blijedjeti, gubiti teinu i umno otupljivati; a kad su ih vratili u rodnu zemlju i gurn uli u praumu da jedu pti ce, ribe i gutere, oivjeli su kao nanovo roeni. Vrani ne bi bio uen humanist kad potvrde svome mi ljenju ne bi nalazio u antici. Eto Odiseja, kae on, lutao je godinama progonjen od ljudi i od bogova, vidio je zemlje gdje obilno raa bob, jeam, loza i maslina, nudile su mu se ene kojima su bedra bila ljepa od bjelokosti, a on svejednako trai svoju Itaku. A to je Itaka? Neznatan otoi us red vjetrovita mora, kamenit, neplodan. Na njemu rastu crnika, mirta, smrdljika i sparoina, biljke koje nee nikada nahraniti due pune nadanja, to s njima na otoku usporedo ive. Otok kakvih je mnotvo ispred ibenskih obala. A Odisej naputa i obilazi zemlje u kojima rosa vlazi panjake i vinorodna polja, ostavlja ene ije ga oi dozivaju iz morskog modrila dok gleda pravac to ga sijee pramana stat va, i vraa se svojoj s'iki usred jalove puine, kui s krovom od lozovine i eni ostarjeloj od duga tkanja i ekanja. Zar ljubav prema Itaci nije prirodna potreba Odisejeva, pita ostrogonski biskup i kraljev namjesnik u Maarskoj, ovjek koji je, plovei panonskim morem, naao i uivao ono to je Odisej samo obilazio i zaobilazio. Ako je Odisej moda i eznuo za povratkom u Itaku, u to je teko vjerovati, jer bi je tada taj lukavi pomorac morao prije pronai, sam Vrani na plovidbama od Bea do Pete, od Erdeljskog Biograda do Krakova, od Kolovara do Pari za, od Trnove do Carigrada, od Carigrada do Amazije, jamano nije traio svoga grada pri moru ispod tvrave Svete Ane. Ne samo da ga nije traio nego je pazio da sluajno na njega ne nabae, da ga sluajno vjetar ne baci na rodne gre bene, da po vragu ne usidri lau u njegovoj luci. Jedriti svijetom i traiti domovinu, priati o njenom miru i njezinoj ljepoti, ali se nikad ne vraati dragoj sviki!
11

Gdje sam, tu nisam, niti sam ja koji govorim ovdje. A tamo gdje bih htio da sam, mene nema. (A. Vrani:

Samome sebi) Kad Vrani kae da je tu gdje ga nema i da ga nema ni tamo gdje bi htio biti, pa ga, oito, nema nigdje, on, ini se, rjeitije od svih drugih ispovijeda sudbinu onih koji su jed nom otili a neprestance se vraaju. Bar u ovoj pjesmi, u vi dovitom trenutku, on misli da je spoznaja o odlasku i povratku lutalica izvan ljudske moi spoznavanja. Nije udo to su uzroke svome usudu ljudi oduvijek vidjeli u zloj sudbini, prokletstvu bogova i djelovanju mranih sila. Da li Odiseji naputaju svoju aku zemlje na goloj sTki da bi ivot u domovini zamijenili enjom za tim ivotom? Lutaju li Odiseji svijetom u potrazi za svojom Itakom na kojoj rastu dvije smokve, maslina i klupko zmija, a Boga u sebi mole da je nikada ne nau? Oni na ta pitanja nee odgovoriti. Od govore slute, ali ih se radije klone nego to ih izriu, jer je u tim odgovorima njihova propast.
2.

Vrani je ipak jednom svratio u oinsku kuu, usput, na proputovanju iz Francuske u Erdelj. I ibenik ga nikad vie nije vidio! Majka mu je umrla, a otac se po drugi put oenio Anelijom Ferra, od koje je bio stariji dvadeset i dvije godine. Bila je Antunova vrnjakinja, ali ve u poodmaklom djevojatvu, navrila je bila trideset i dvije godine. S isturenim zubalom i konjskom glavom kakve u ibeniku nisu rijetke, to une sreuje samo ene a mukarce ini muevnijima, ona je i za oi s malo zahtjeva bila runa. Ve u dvadesetoj je bilo malo nade da e se udati, osim ako kolera ne pokosi polovicu gradskih ena a nijednog mukarca, pa bi od tolikih udova ca jedan i nad njom morao sklopiti ruke i svui gae. Posli 12

je dvadeset i pete pokazivala je sve odlike i mane usidjelice, to brak s godinjakom njezina oca Jerolima Ferre nije nikad izbrisao, jer, u ibeniku tako kau, koga plamen usjedila tva jednom lizne, na tome e se opekotine poznavati dokra ja ivota. Zazirala je od povjerljivih odnosa sa enama, zazidala se i nije dala da se vidi to joj je; uveliavala je tue poroke, a veliala svoju neporonost; cjepidlaila je u istoi, i po nainu jela, pia i odijevanja cijenila kakav je tko ovjek; misli su joj bile prizemne, podmukle, optereene nastra nou da kopka po tuim ivotima i trai po njima slabe strane, bolna mjesta i trenutke kobnih zabluda; u neprolaznoj ivanoj napetosti, koju je negdje oko dvadesete poro dio strah da e joj biti uskraena postelja s mukarcem i ko lijevka, ona je pred Vraniev do lazak, kad je bila majka troje muke djece i ena koja dri mua pod papuom, stala dokazivati da je ona u obitelji Vrania svjetlost na hridi u olujnoj noi, a sve je oko nje mrano, neisto, neasno i zlobno. Antun je u pismima svjetovao oca kako e ukrotiti enu, a Mihovila maehu, preporuujui blagost i razumijevanje za njezin poloaj u obitelji. Kad oni ne uspjee da je primi re, odlui da sam doe u ibenik i vidi u to se pretvorila djevojica kojoj su se djeca rugala: "Zuba". uvi da dolazi, jer je iz Milana pisao Mihovilu, Anelija otpoe pripreme za njegov doek. Uestala je primati goste i odlaziti u posjete, posvuda je glumatala veliku zabrinutost. ene bi je pitale to joj je, ona bi odmahnula rukom i rekla da je ne pitaju. Kao kad ovjeka pritisnu toliko teke misli da mu je strah i pomisliti na njih. Izvraala je oi kao Bogo rodica pred raspelom, sklapala ruke kao aneo Gabrijel kad je Mariji navjetavao radosnu vijest, sve geste i poze duboke boli i skruenosti koje je Anelija nauila s crkvenih slika u Svetom Jakovu. to ti je, zaboga, priaj, nagovarale bi je goe, a onda bi Anelija otepila slavinu iz koje je aptom, od usta do usta, od salonia do aavice, po stubitima i

spavaim sobama, potekao uljni talog sa dna kameni ce, na koji je, im ovamo stupi, Vrani trebalo da se posklizne, nabije stranjicu i vrat slomi. "A dolazi, pisao je! Samo mi je jo on trebao. Kae, hou da vidim svog ljubljenog oca. Vraga on hoe da vidi. Zapamtite to vam kae Andelija, ja znam, nije to bez Sotonina prsta. Vi mislite, dolazi biskup, hvaljenisus, ljubimruke. Jest, biskup! Pa kakav mi je on biskup kad jo nije svete mise govorio. Mislite da ne zna? Zna on, uio je kole, ali nee. Ne moe to svakome govoriti, moje eljade moja i sramota, ali on, sestre moje, nije pravi katolik. Pretvara se, u dui je luteran, zato mise nee da slui. Lani su mu u Rimu spalili prijatelja i u njega nali Antunovo pismo. Papa ga pozvao da doe u Rim, a on pie Mihovilu da nije lud ii sam na lomau. Pa kakav je to biskup koji ne smije izii pred papu! Ajme meni! Neka on po svijetu radi to ga volja, ali on meni u kuu dolazi, da on meni koje dijete ne zavede! E, nije se s vragom aliti! A ni gradu nee biti lake nego mojoj kui. Ako u njem vrazi ruju, taj se ne smiruje, obilazit e on kue, pa mile pa lale, i evo ti luteranske vjere i u nas. Treba pripaziti kud on hoda i to govori. Zna kako se kae: pripazi se, pa e te i Bog uvati. Nije njemu papa ni za ta lomau spremio." "Poalje nam, neu rei da ne alje, ali to vrijedi sve to kad nas sramoti. Za enama tri kao pas za kujama. to da ti govorim, kao da ti ne zna da je jednog ljeta odlazio Mag di Draganievoj, dok joj je mu umirao na krevetu u susjednoj sobi. Mu umro, a Magda rodila dijete. Pitaju je roaci, ti, Magdo, rodi dijete, a mu ti je posljednje godine leao u postelji s oduzetim donjim dijelom tijela. Sto se mijeate u moje intimne stvari, govori njima Magda. Umijeao se tebi Antun Vrani u intimne stvari, govore joj njezini. Srea naa, Vranieva, i njihova, Draganieva, da to dijete umrije, jo bi se i danas parniili ije je porodice dionik to kopile." "A da o Uruli i ne govorim! eno moja! Znam da ne zna tko je ta Urula. Tko e ti rei! Bila mu nadstojnica u kui,
14

pazila na poslugu. Udana. On sveenik, ona ena, sve kao to valja. Kadli ode njezin mu u Budim, tamo je kod Turaka bio izaslanik. Dre njega u Budimu godinu dana pa drugu, a Uruli skoi trbuh do zuba. Tko je, to je? Antun priz nao da je njegovo. A ujak mu Statili na njega, te izopit u te, te poslat u te u ibenik da uva magarad po Bilicama. Vidi ovaj na da je vrag odnio alu, pa oko ujaka, nemoj, oprosti, neu vie. I to e od svoga, oprostio mu. Muu Urulinu plate da prizna dijete svojim. Tako se sramota pokrila." "I zar mislite da je prestao gledati za suknjama? Previtu ne smeta ni ukor ni sveenika haljina. On se s Mihovilom stalno dopisuje, o svaemu. Ja ponekad prolistam ta pisma, ne znam bogzna kako latinski, ma ipak razumijem. I ut e to u jednom pismu pie. Kae, dragi brate, po Maarskoj priaju da sam se u Poljsku otiao oeniti. I do sada su to stoput govorili. (E, ne bi govorili da nisu imali o emu.) Bu de li Boja volja, pie on dalje, da se oenim, oenit u se. (Vidi li ti ove: pane mu napamet da se eni i kae da Bogu nije drago, njemu ne bi ni palo na um. A zar Bog nije sveenicima enidbu zabranio? Jest. Pa?) A to bih se ja enio, nastavlja, kad se u ovim zemljama s veim potenjem rasputeno ivi nego u zakonitim brakovima. Eto kako ivi, rasputeno. Tako e on i ovdje. Odmah e traiti kukavije gni jezdo. A zar ih je malo koje e ga primiti. Kolike e mu do laziti na ispovijed! I da ne budem zabrinuta? Pa sve to, i luteranstvo i kurvanjsko kolo, vijat e se oko moje ku e."

3.
Vrani se vratio trgovakim brodom iz Venecije jednog listopadskog podneva, u nedjelju, kad ljudi ne rade i ne mole se, kad se etkaju obalom i po poljani, dokoni, u potrazi za novostima. Zanimanje za njegov dolazak mora da je sluajno, pao je u zgodno vrijeme, radnim ga danom toliki ne

bi doekali na pristanitu, niti bi ga ispraali sve do kue Vrania, koja je bila duboko u gradu, ispod samog katela. Ali ve sutradan, na prvoj etnji gradskim ulicama, prilikom prvih susreta, obasuli su ga sa svih strana pozivima da ih posjeti, u koje god doba dana zaeli. Vee zanimanje za svoj povratak pripisao je Mihovilovoj elji da mu veliki brat u rodnom gradu bude lijepo doekan. Najvie je navaljivala da joj doe u kuu Mandaljena Lukai, ena pomorca Ivana Lukaia, Antunova znanica iz mladosti, ali punih desetak godina mlada. Kad je on odlazio iz ibenika, njoj su tek prsa pupala ispod lanene koulje. Naglaavala je da nitko k njoj ne dolazi i da joj ukuani nisu doma, da je brina, htjela bi primiti duhovnu utjehu i smiriti ivce to su nategnuti kao ue na suilu i nikako da olabave otkako joj je Ivan na putu za Famagustu, a sin od jesenas na koli u Trogiru. Doao je u predveerje, dok je bura sa Svetog Ivana htjela zbrisati ibenik s obale u more, kapci bili zatvoreni da ne lupetaju, a prozorska stakla da vjetar ne pogasi lukijernare. Na putu je susreo samo dvije make od onih to u podrumi ma ive kao svaije i niije. Za veeru je Mandaljena spremila zubaca na aru, blitvu na maslinovu ulju i vina iz primotenskih vinograda. Bila je to rasna ena koja je uivala u mirisu i okusu jela, vjerojatno bolesna kao sve ene u kojima kljuaju strastveni nagoni a primorane su da se odriu strastvenih uitaka. Rije po rije, dodir do dodira, sve jedan dui od drugoga, i ona je ubrzo poslije veere, uz obilnu pomo primotenskog crnjaka, pokazala Vraniu kakvu utjehu trai. ena je ila na sve ili nita, i bilo bi kukaviki ne dati joj. Nije klekla ni poljubila ruku, svlaila se, kao vrue joj od ara u pei, od ribe i vina. Dovukla ga je u postelju a da ni sam nije znao kako. Takva umijea, provedenog po unaprijed smiljenom planu, od po etnog "mu mi je na putu" do zagrljaja nogama, jo nije vidio. A ne bi se moglo rei da mu je bilo nepoznato to sve

znaju uiniti ene da bi s nekim legle, pogotovu one kojima je to jedini put da dou do mukarca. Kad je bila utjeena, zavalila se u jastuk, lijevu ruku podbacila pod tjeme, desnom mazila svoje prsi. Gledala je u tavan i, usredotoena na neto ega se prisjea, rekla: - Pa, svetoga mi, nije Andelija lagala, ti si i bolji nego to ona govori da jesi. - to ona govori? Lojana svijea u mjedenom svijenjaku, nalik kozjem ko pitu, gorjela je na podu, zaklonjena zaslonom da postelja bude u sjeni, kao to je Mandaljena htjela. - Govori se da tamo gdje ivi prevre do koje doe, slukinje i kraljice, da ti ne bira, svejedno ti je povalio je na krevet s baldahinom ili u slamu. - I to ona govori? - E, da samo to! Da si luteran, da su ti lomau u Rim u spremili. I da si kao pomaman prasac navalio na jadnu kra ljicu Izabelu. Ma je li to istina? to ne znam, to ne znam, ali bome sad i ja mogu potvrditi pred kim hou da si u ovim stvarima kao grom. I ona e tvrditi? Pred kim hoe? Zar nema mua?! Njezinom je muu ravno sedamdeset i sedam. to se tie Mandaljenine slobode u krevetu, on je za nju odavno "na putu". Pred gradskim enama rado e pokazati koga moe imati u postelji kad hoe, nije ona jo "za baciti". A poeli li naglasiti koliko je neodoljiva, to je gotovo sigurno, govorit e da ju je taj enskar "naprosto silovao" i oduzeo njezino nadaleko poznato potenje. Kad se te veeri vraao od Mandaljene Lukai u kasne ure, ulice su bile mrane, uglovi puni takora, a bura je rui la kanalice sa starijih krovova. Survavala se medu zidove i tjerala pred sobom i smee i ovjeka. Zadizala mu je ogrta, kosu nabacivala na elo, a bradom vitlala kao repom. Poku ava li bura da ga, zajedno s opalim liem, ogrozdinama, korama narani i krastavaca, smete u more? Nije li i bura i-

stunac, slina onima koji pretresaju njegovo "neisto rub lje", nije li zadah iz njihovih usta? Ve je sutradan Andelija bila obavijetena gdje je noas bio, a do mraka i cijeli grad. Tko nee vjerovati, osobno e mu posvjedoiti Mandaljena Lukai. Za preostale noi koje e prespavati u ovom gradu, svjedoit e mnoge uspaljenice kojima su muevi "na putu", kojima je prava opsesija da budu silovane, svake noi, sva kog dana, da ih silovanje u grob otjera. Andelija e pobijediti jer je jednu njegovu potrebu uspjela, uz izdanu pomo matovite okoline, prikazati kao stravinu manu. A je li samo to? to ga ona klevee, moe se lako razumjeti poznaje li njezinu osobu i sudbinu; ali zato joj u tome zduno pomae cijeli grad? Neke da ga namame u krevet, a neki, kao prior franjevakog samostana Anelko Kurjako vi, ili uvar pudarice u Jadrtovcu Duje kopevi, zapitku jui o krivovjercima u Erdelju, o njihovim namjerama i "uzancama", o Vranievu gledanju na ugled rimskog pa pe, i na kraju o privatnom ivotu kraljeva i kraljica, kako oni, je li, kao i mi. Do veeranje se veeri udio to njegove sugraane vie ne zanima je li postigao da Francuzi obeaju pomo protiv Turaka (oni su im na leima kao vuk ovci, jo samo ugriz za vrat i vie ih nee biti), vie ga ta nemarnost za vlastitu sudbinu ne buni, sad razumije otkuda im poticaji da se propitkuju za veernje haljine, Izabeline. Je li mogue da je Andelija cijeli grad mogla smutiti i potegnuti za nos, puhnuti mu u nosnice i nadahnuti ga svojim usjedilakim jalom i ogranienim duhom, ili je grad u Aneliji naao najljepi uzorak svojoj tijesnoj i uabokreenoj dui, koja ea za skandalima, ogovaranjima i tuim nesreama? Bio je to Vraniu dobro poznat obrazac kako se od nevoljena ovjeka, a omrznut je svaki onaj koji u osinjaku stri iznad niskog prosjeka, pravi "ridikul", "empija", budala i udak; a ustreba li, kad sredstva za ponienje postanu bezuspjena, meso za tamnicu ili lomau, jaha na magaretu koga na dan karnevala kamenicama izgone iz grada preko Poljane i Baldekina.

U poetku postoji jal na sugraanina koji se u neemu eli iskazati kao osobit ovjek. U gradu vlada oekivanje i strep nja hoe li osobitost nai potvrdu ili e se uruiti sama u se be. Ako ovjek ne napravi sam od sebe budalu, nego se svojim vrijednostima potvrdi kod kue ili negdje u tuini, po inje na njega sveopi pohod. Kao moljci i sukno, zarinu se u njegov ivot i stanu mu dupsti prolost i iznutricu, u po trazi za tajnama njegova uspje ha. Oni vrsto vjeruju da od njih nitko ne moe biti ni za mrvicu vii, pa se uzdizanje pojedinca moe smatrati istom primjenom nekakvog nepa tentiranog lopovluka. U svaijem se kouhu moe nai buha. Pri tolikom buenju, paranju i grickanju nadu buhu i u njedrima izabranog Sibenanina. Aha, nali smo ti slabu stranu, kume! Ono to su nali, prenoenjem od usta do usta melju sitni je nego jeam u skradinskim mlinicama. Meljavu sortiraju u tri vrste brana: nepoten, vjetac, lud. Nau li neto to bi moglo izai na sud, iako ne mora biti osueno, netko e se dignuti u ime prosjene pameti i sum njivog potenja, na kojima poiva gradski mir, i podnijeti prijavu sudu. Bude li osuen, ode u nepovrat kao lopov, jer takvi u ibeniku nisu do sada uskrsavali. Ne bude li osuen, rei e da je podmitio suca, pa ono to nije uinio sudac, uinit e oni, za njim e u prolazu pijuckati i dovikivati da je lopov. Ako ga proglase vjecem to, mukajui koprivino ulje, miju mast i prah od zmijskih kostiju, sebe ini monijim od drugih, oekuje ga ili lomaa ili sramotno progonstvo. Bo gati, lako je tako biti velik, pruiti ruku silama pakla, svi bi oni tako veliinu mogli postii kad bi htjeli, ali nee, oni su pokorne ovice koje bez bleke podnose i striu i munju svojih pastira. Nee oni posrnuti ustranu! A tko e ustranu, do ekat e ga lomaa i kamenice. I naposljetku, ako izabranika proglase "ridikulom" i "empijom". Najea, najblaa i najdjelotvornija osuda. Kau,
1O

taj je udaren mokrom krpom po elu. I, kau, zovnulo ga, a nije mu kazalo. On e im dokazivati da nije lud. Oni e mu se smijati jer samo lud moe dokazivati da nije lud. On e se pred nasiljem povui u sebe, svoj posao i svoju kuu. Oni e mu kucati na vrata, trikovima ga izmamljivati van, da bi se zajedniki smijali njegovu bijesu. Oni e o njemu pripovijedati zgodice kao o "ridikulu" bez premca. On e, napokon, i sam prihvatiti ulogu budale, jer kao javni ludonja moe rei to inae ne bi smio. On e s njima voditi razgovore od kojih se nepristranu ovjeku koa jei. On e za njih utvrditi da su punoglavci u lokvi, mukovo umanjce, uobraeni priguzi, a oni e "piati o smija". Oni e vikati za njim: "Antune iz Kljaka". On e psovati: "Na majku vam skaka." Oni e, i on e. Nema "ridikula" do njihovih, domaih, onih koje sami budalama naprave. Zakupio je mjesto ve na prvom brodu za Mletke i jednog prohladnog prosinakog jutra isplovio. Do obale su ga is pratili Mihovil, njegova ena i njihov sin Faust, ostala braa i sestre. Otac je bio slab na nogama pa nije doao, a Aneli ja se ispriala da mua ne smije ostaviti samog. Niz Krkino ue puhala je bura, vie otra nego snana. Jedra su puckala, brod se nakrivljavao, a sitne kapljice, koje je vjetar podizao s kreste valova, vlaile su mu i tipale lice. S burne strane zaogrnu ovratnik i obraz zakloni krznom. Gledao je prema pristanitu gdje je ostala njegova obitelj. Najprije je to bila skupina prepoznatljive eljadi koja mu mae, koja se smijei ili plae, zna im imena, poloaj u obitelji , karaktere i navike. Potom se pretvorie u hrpu ljudi koje ne prepozna je i, naposljetku, u crne mrlje na obali, o kojima ne zna jesu li istovarene bave ili ljudi. Kad je brod zaao meu stijene izlaznog kanala, na obali nije vie vidio nikoga. Ali tek tada, kad je zatvorio od soli i vjetra suzne oi, vidio ih je sve. Kao naslikani na dugakom platnu, poredali su se po starjeinstvu. Svi mu se smiju, svi pruaju ruke, ak i Anelija. Gleda ih iza sputenih trepavica, osjea u sebi udno -

vatu raznjeenost i, kao da posjetiocima vlastite galerije tumai iznimno dragu sliku, govori: "To su moji Vranii, u mom ibeniku ive. Uz njih sam vezan i sve ih ludo volim." Prije nego to e se zavui u kabinu koju dijeli s kapeta nom, jo je jednom pogledao grad crvenih krovova i masivnih sivih zidina, grad uskih prozora i uskih ulica, grad na padini jo nepripitomljenog breuljka i nad njim tvravu s pet kula. Na etvrtoj kuli, onoj iznad gradske vijenice, vije se zastava. Platno treperi iznad stotine dimnjaka iz kojih se vije dim, gust, od vlanih drva s tek zaloenih vatara. Vraniu se kroz suze ini da su zastave i dimovi jedna velika pregaa koju maeha Andelija istresa nad gradom. Istresa u more mrvice to ih je nadrobila meljui njegov ivot. Idi bestraga, govori mu ena kojoj se suknja, kao znak nepomuenog gospodstva, vije nad ibenikom, javljaj se, alji, ali ovamo ne dolazi. Prevelik si za ovaj grad sitne ljupkosti i draesne sitosti.

4.
Nema vie meu ivima, dragi brate, Mikule, sigetskog kapeta na. Bio je prgav ovjek, poroan, parniar i svaalica, ali ovime to uini nadrastao je sebe sama. Istinu da ti kaem, takav korak ni sam oekivao od tog surovog i neukog ovjeka. Ne misli da mije njegova smrt neto osobito. Ljudi umiru svakojako, gdje ih nezgoda ili bolest zateknu, a umiru nevoljko i kad umiru junaki, pa je i on umro u nevrijeme i nerado. Njegova je vjetina u vjeto izabranoj odluci do koje je doao kad je od svojih bio naputen, a od nepri jatelja osuen: da svoju glavu od krvnika naplati to veom cijenom i tom naplatom sve nas, cijeli tabor carev, prisili da ga iza smrti uzvisimo iznad svih ljudi, da to budu primorani priznati i oni koji su od njega iva zazirali kao od pobjenjela paeta. Njegova je odluka jo vea kad se zna da je, uz navale neprijateljskih vojnika, morao odbijati i ponude o predaji, popraene laskavim obeanjima. Kunjama nije podlegao, zato to je znao to je ratovanje. Da se

predao, moglo se dogoditi da mu u prvi mah, do zgodnijeg trenutka, ispune dogovorene obaveze, ali su ga mogli doekati i drukije: ti si izdao vladara iste vjere, kako e onda meni, inovjercu, vjeran biti? U oba sluaja, Turci bi se ponijeli viteki. Toj ratnoj varci ogrubjeli vojnik, na knez Mikula, nije, Bogu hvala, nasjeo. Ve ih ima ovdje, dragi Mihovile, koji kau da je njegova smrt teatralna, malne cirkuska numera, lukavo izabrana da druge zasjeni a sebe istakne, kao stoje i za ivota radio. Ljudi ni mrtve pro tivnike ne tede. Htio bih vidjeti te koji olajavaju kneza Mikulu , bi li oni pristali da nam na pozornici, u koju se pretvorila cijela Panonija, pa je mjesta i prilike napretek, prikau jo jednu takvu predstavu u kojoj e sami, od prvog do posljednjeg ina, odigrati glavnu ulogu.

(Pisano u carskom taboru kod ula, 18. listopada 1566.)

Dragi Mihovile, meni starcu ne da sudbina da kod svoga Znija otpoinem, da uivam samou daleko od gradova i dvorana. Sit sam svjetskih asti i slave. Teim ve za nebeskim stanom. Osjeam se slab u tijelu, na oima, na sluhu i na elucu, a ipak se moram kretati u kolu ija brzina i estina prelaze snagu mojih ezdeset i pet godina. Politiki poslovi sasvim su me otuili knjizi, niti sam imam kada to napisati niti pratim to drugi piu. I tako, to sam u veoj asti i slavi, to sam manje s voj. Ne znam zapravo to mi se sprema, samo slutim da bi moglo biti neto teko. Car me je od ula, gdje smo bili u utvrenom logoru dok je Sulejman opsjedao Siget, poveo sa sobom u Prag. Nita mi ne govori. Ljudi svata brbljaju, a ja strepim od udesa koj i mi je car ve dosudio.

isprosimo mir bar na koju godinu. Proli put sam u turskoj zemlji proveo etiri godine, najdue i najopasnije u svom ivotu, ali sam bio mladi i mogao sam lake trpjeti tjelesne i duevne patnje. Sad sam starac i svaka e mi sitnica biti krupna stvar, bilo da me du hovno iscrpi ili da me tjelesno oslabi. U Boga se uzdam da e krije piti moje smalaksale sile, a u svoje poznavanje putova, turskog jezika, obiaja i udi tamonje eljadi, proste i on ih koji vode ratove i utanauju mir, da e mi pomoi prebroditi rijeke bez mostova, preskoiti podmetnute zasjede i zaobii podmukle grebene. Pa ipak, ne gubei iz vida da je naa sudbina u rukama Onoga koji zemljom trese, moe se dogoditi da se otuda ne vratim. Cesar mi se ponudio da bude uvar i izvritelj moje oporuke. Dao mi je vjerodajnicu da e u sluaju moje smrti biti pokrovitelj i zatitnik tebe, dragi brate, i cijele obitelji Vrania. Oporuka je kod cesara, a vjerodajnica, drugi primjerak, u prilogu je ovoga pisma. U testamentu nisam mogao spominjati svoga sina koga je rodila Urula, jer sam ga odavno zatajio pred zakonom i ljudima. Ali ga pred Bogom ne tajim, niti bih pred ljudima da nisu toliko zalueni pa vjeruju daje grijeh izvanbrana ljubav i njezin plod, to ni pred kim pametnim i ovjenim, a pred Bogom najmanje, moe biti. Zato te molim da se pri raspodjeli mojih dobara njemu dade jednak dio kao i mojoj brai. A taj e dio namai prodajom dragocjenosti to su pohranjene u srebrnoj ai s poklopiem, koju sam zapisao na tvoje ime, i prodajom ukraene zdjele od pozlaenog srebra iz riznice Mafije Korvina, to sam je primio na dar od kraljice Izabele. Opo ruku izvri onako kao to je u njoj zapisano i kao to sam ti ovdje rekao, pa kad se sretnemo na onome svijetu, da moemo jedan drugome bez srama pogledati u oi.

(Pisano u Pounu, na dan svetih Arona i Simuna, 1567.)

(Pisano u Pragu, 11. sijenja 1567.)

5.
Prvoga dana mjeseca srpnja, dragi brate, na blagdan svetoga Simuna {neka nam bude na pomoi), krenuo sam iz Pouna sa svo jim prijateljem carskim savjetnikom Krstom Teufenbachom i sa stotinu i sedamdeset pratilaca i slugu u poslanstvo turskom caru, da Ovo je dvadeseti dan, dragi brate, to, utovareni u petnaest ajki, ja, moji ljudi i konji, tovari i ajkai plovimo po sred Dunava po lijepu vremenu. Danju mi je ugodno, sunce zagrijava zrak, a rije-

ka ga rashlauje. Ja, zavaljen na stolac pod strehom koja me titi od estokog sunca i zrane struje, gledam beskrajne vrbike na obali, sela, gradove i jata ptica. Ve sam jednom ovuda prolazio i sve ovo opisao, pa ovoga puta ne vodim dnevnik, ali u neke zgode pribiljeiti, da mi pisma i zapisi budu od pomoi ako poelim i ovo poslanstvo opisati, kao sva dosadanja, dijelom zbog vlastita zadovoljstva, a dijelom da zadovoljim radoznalost prijatelja u uenom svijetu o ivotu i obiajima u ovim krajevima. Veeri su prohladne, noi hladnije, a ujutro je prava zima. Ma glica, to se nad rijeku sputa predveer, ne razilazi se sve do sutradan oko osme ure. ega se god dotakne oko sebe, drveta, odjee, posteljine, sve je vlano. A ti zna da sam neotporan prema vlazi, otjeu mi krajnici, napada me glavobolja i hunjavica. Za sada bo lesti ni traga, zdraviji sam nego to sam kod kue bio. Drugoj na pasti ove plovidbe, komarcima, koji su mi proli put zadali mnogo jada, pretvorivi mi u otvorene rane i lice i ruke, ovoga puta us pjeno odolijevam. Maem se uljem to su mi ga spremili pounski Ijekari. Jest da smrdi, jest da se na suncu latim kao komad sla nine, ali komari uzalud oblijeu oko moje glave. A kad bih ti re kao da sam od Osijeka do Iloka vidio rojeve komaraca velike kao oblaci, pomislio bi da pretjerujem.

(Pisano na ajki pokraj Iloka, 10. srpnja 1567.)


A sad u ti, dragi Mihovile, dok ajka plovi po rijeci to je posvuda iroka i mirna kao Krka oko Visovca, opisati kako sam proveo tri dana u turskom Budimu. Neka dogaaj ostane zabiljeen u pismu koje e ti sauvati lake nego ja, iz ije se torbe na dugim putovanjima mnogi zapisi neprimjetno izgube. U Pounu smo dobili nalog da posjetimo novog upravitelja turskog dijela Ugarske Mustafu Sokolovia, sinovca velikog vezira Mehmeda, koji je na to mjesto doao kad je njegov stric dao ubiti biveg namjesnika Arslana Jahjapaia, kivan na njega zato stoje u pjesmicama i pismima izvrgavao ruglu pamet i junatvo velikog vezira, nazivajui ga haremskim politiarom i junakom u papua -

ma.

To je ovjek niska rasta, zdepast. U bogatim haljinama kree se kao kornjaa u arenu oklopu. I glava mu je slina kornjainoj glavi, osobito izbuljene oi. Isto kao kornjaa, i on se sad uvlai, sad izvlai iz oklopa to mu gaje na plea nabacio moni zatitnik. Bez podrke svoga strica, tvrdim, ovaj ovjek ne bi dospio ni do zapovjednika palanke. Njegov namjeteni osmijeh vie bi pristajao vaarskom zabavljau negoli lukavu diplomatu. Nametljiv je od pri rode, a po zadatku je morao biti susretljiv pa kad se to dvoje spojilo, dobila se nesnosna ulizica, puna himbenosti i neukusa, koja me kinjila tri duga dana. (Po toj susretljivosti sudim da e nam putovanje protei bez uznemiravanja kojima Turci katkad izvrgavaju svoje goste, da bi do Stambola oslabili njihovu volju, smekali otpor, utjerali im strah u kosti i prisilili ih na ustupke kakve, da su neuznemiravani, nikad ne bi prihvatili.) Tek je nekoliko mjeseci na ovom poloaju a po meni alje usmenu poruku stricu da ga ne die iz Budima, jer vie voli ovdje obnositi malu ast negoli na dvoru deset puta veu. Nemoj ni sluajno pomisliti da poruka, koju u doista prenijeti, znai ono to ka zuje. Za mene ona ima znaiti: ja sam ovdje privremeno, predstoji mi uspon na jo vii poloaj, zato me se uvaj. A za strica: deder, bogati, da mi nade neko mjesto tamo na dvoru. Taj mi ovjek nalikuje na uenika osrednje pameti koji je trudom mnoge stvari zabio sebi u glavu, nabubao mnoga pravila po kojima se valja ponaati, ali mu duh ni uz to znanje ni uz ta pravila ne prilijee kao uz ono to bi bilo njegovo po krvi, po mesu i po porodu. Sve to je na njemu, na njega je nalijepljeno; to je u njemu, u njega je ugurano. Njegova narav i njegova naobrazba dvije su odvojene stvari. Uvijek sam se nelagodno osjeao uz ovakve ljude. Imam dojam da ne govorim s ovjekom nego s nekakvom napravom koja e me neim neugodnim iznenaditi. Kako da predvidim rad stroja kojim unaprijed ravnaju meni nepoznate sile? Takvih je straila najvie u vojsci i politici. Preko dana me paa uvjeravao da su oni za mirno susjed stvo, bez upada i pljakanja, ali im mnogo tekoa zadaju razbojnici koji s njihova zemljita ulijeu na na teritorij,

lama, kad ni sam ne znam jesmo li gledali surovo kanjavanje stvarnih zloinaca ili samo igrokaz u kojem su nastupili najvjeti -ji glumci budimskog kazalita sjena? Evo je deset dana od te priredbe. Mi Dunavom nizvodno plovimo brzo i sustiemo mnoge lae, spore i pretovarene. Drugo ni vidio nisam u tim trgovakim dereglijama do robova za azijske trnice. Ili nema tovara robe u kojem oni ne bi bili jedan od artikala ili se samo njima trguje, jer je ta neovjena trgovina unosnija od bilo koje druge. Zato, bili osuenici spram svjetlosti baklji lani ili pravi, namjesnik nam je lagao: ne samo to lovce na ljude iprekup ce robova ne kanjava smru, nego ih svojim himbenim ponaanjem zatiuje od neprilika.

(Pisano na ajki pokraj grada Zemuna, 12. srpnja 1567.)


Treeg dana boravka kod budimskog namjesnika uslia on moju molbu i dopusti nam da obidemo dvor Matije Korvina. Mene, Krstu, Ivana Gala i jo petoricu naih ljudi, koji poeljee da nam se pridrue, pratila su etiri asnika rijene flote. Tebi je poznato, dragi brate, koliko me nezaboravnih uspomena vee uz Korvinov dvorac, i bit e da ve pogaa to sam u njemu poelio vidjeti. Niti da gledam kakav je, jer znadem kako tamo i kamen na kamenu stoji, niti da negdje budem svjedok to je o d njega danas ostalo i emu ostatak slui, jer je svima poznato da neprijatelj neprijatelja ponizuje i zaputanjem, ruenjem i promjenom namjene njegovih svetita ili graevina svjetovnih koje su vaile kao svetita. Otiao sam tamo da vidim ono to sam, i ne videi, znao: da su u prah smljevena sva negdanja moja vjerovanja, za nosi, uda, uzdanice. Da u toj kui, nastanjenoj drugim ljudima, vidim sebe, nastanjena drukijom duhovnou, da gledajui njega, uruena i zaputena, vidim sebe ostarjela, umudrena zrela ovjeka koji se doimlje velianstveno kao Bog, ali je samo svoja nekadanja sjena. Budimski namjesnik toga nije znao, on vjerojatno nije znao ni da sam u tom dvorcu proveo mladost i odsanjao najljepe snove. Kad ve sami hoemo, htio je da nam posjetom dvorcu napakosti, da za

zub dublje nagrize upornost i samouvjerenost izaslanstva. Nije ni prstom maknuo da pred nama togod uljepa, maknuo bi da je to god trebalo uprljati, ali za to nije bilo potrebe. Taj sitni spletkar praktinog duha, ta mjeav ina podlaca i dobroinitelja, nikada nee pojmiti kakvo mi je zadovoljstvo pruio doputajui da u tako jadnom, popljuvanom i zaputenom stanju zateknem nekadanje "gnijezdo gavranovo". Kako da pojmi kad ne zna da nam upravo boanska uvstva ispunjavaju duu dok obilazimo groblje u kojem, krstaa do krstae, lee pokopani nai zanosi, ljubavi, uzori i strahovi? Lee uokrug, podno naih stopala, ponieni smru, a mi nad njima lebdimo, uzvieni jer smo ih nadivjeti, kao duhovi isti, bez neistih strasti i neminovnih zabluda, s proturjenim osjeanjem da smo istodobno sveznajui i prazni, potpuno prazni. Dvorac je uz rijeku, a glavna su vrata okrenuta obali. Pred pokretnim mostom doekala nas je straa i, dok smo ekali zapovjednika dvorske posade, gledao sam zidine od prepeene cigle pred kojima je jednog dalekog jutra, u zimi, ispod sivog neba punog vrana, moje srce bilo gruda leda. Oslanjao sam se na ruku ujaka Ivana koji me vodi kralju da me kralj primi u svoju slubu. Boe moj, ima li ita uzbudljivije, ita munije od trenutka strepnje kad te mlada, puna pouzdanja ijopunijeg zdvojnosti, predstavljaju mo niku koji te treba ocijeniti, pa ili otvoriti pred tobom vrata napretka ili ti ih zalupiti pred oima. Jo i sad vidim onaj pokretni most, vei od mosta na i jednoj rijeci, vidim zidine od crvene opeke, do oblaka su izrasle, vidim hrastova vrata, mjedenu kvaku, grbove kraljevstva ugarskog, hrvatskog i ekog, urezane u bijeli kamen. Stajao sam pred tim vratima kao pred rajskim dverima, oekujui s one strane ivot to se samo u bajkama vida, i zato nisam razumio ujaka koji me svjetuje da iza te kapije "otvorene oi drim", da se ne zalijeem i ne usteem, da "ispeem pa reem", da "tri puta izmjerim prije nego to u jednom prerezati", jer su poduke navijetale ivot pun opasnog spletkarenja, to se ni u jednoj stotinki nije poklapalo s mojim oekivanjima.

>lr^

A danas, vrata su istrunula, pokrio ih liaj, avli se razlabavili jer ih je ra utanjila. Opsadne naprave u prvom bi naletu razni jele tu hrpu hrastovim i avala. Grbove vie nitko ne svjetla, kao to ih je svjetlao Zapoljski, opsjednut milju da pokae svijetu kako poslije Korvinove smrti nije potamnio sjaj Ugarskog Kraljevstva. Posivjeli su od kie i praine, samo se izbliza raspoznaje koji je koji. U zidu je gdjegdje popucala cigla, a kad se obruila, za njom je os tala rupa ispunjena pijeskom i zemljom. Iz tih pukotina rasla je trava i grmovi brijesta i pasjeg drijena. Gledam sve to dok nam prilazi zapovjednik dvorske posade, i nisam tuniji nego to sam obino tuan pri susretu sa stvarima koje sam davno izgubio i sad ih iznenada nalazim. Godine su me, voljeni brate, u svemu uspravnom nauile vidjeti ruevinu, pa sada kad ruevine gledam, ne vi dim nita drugo nego kad gledam gra evine u punom sjaju i ljude u punoj slavi. Tako, kad sam uao na vrata kroz koja sam uao u politiki i vot, nasmijah epa rekoh sebi: "Sto se ustee, zakorai, to god na-e iza ovih vrata, nee biti gore od onoga to si tamo ve gledao. Osinje gnijezdo uplaeno kopljem koje ga je neprestance bockalo. Larmali su da su jedinstveni kao nokat i meso, a jedni su u drugima gledali izdajice, trebalo je samo pogaati ije i u koje vrijeme. Galamili su, kleli se da e obitelj Zapoljskog zauvijek uvrstiti na ugarskom prijestolju, a dojedan je bio spreman mimo nje prihvatiti bilo iju krunu, ako mu dopuste sauvati ono to ve ima i stei jo togod. Sto mari ako ovoga puta iza vrata naem staju punu konja, slamu i hrpe balege iz koje isparava mokraa?" A ba sam to naao. Mirisalo je na konjsku dlaku i brabonjke, ondje gdje su nekada vrtlari uzgajali orhideje, mauhice, hijacint i begonije. Kad se ulazi u veliku dvoranu za skupove, s desne strane vrata ita se na kamenoj ploi natpis: POBJEDA PRIPADA VELIKO DUNOM KRALJU MATIJI. Preko te ploe sada je namjetena drvena ploa a na nju prilijepljeni listii s rasporedom vojnih odjela za podizanje plae. Pred dvoranom i u dvorani mnogo je vojnika. Skrueno ute oborenih glava, ekaju da prime muno zasluenu

nagradu. Proli smo kroz vrata, tiskajui se pokraj njihova reda, a oni se i ne osvrnue na nas. Nasred dvorane velik je stol od crvena mramora. Jo je itav ali su mu rubovi nagrizeni, a uglaana ploa izbrazdana zaparotina ma. Po njemu su razbacani papiri, a uz blagajnikov lakat crna priruna kasa. Blagajnik odvojio pogled od novca i popisa, pa nas gleda kao da pita: to ovi dooe? Dok mu jedan asnik iz nae pratnje ne ree da nastavi svoj posao, on se o nama brine. Dvorana je ogoljena. Sve to se moglo odnijeti, svijenjaci, stolovi i sjedala, slike i ukrasni predmeti, odavno je odneseno. A to se jo dobro dri i zrai stamenou, moe zahvaliti svojim graditeljima kojima nije nedostajalo graditeljskog umijea i novaca, pa su, raunajui s vjenou, gradili od mramora i ono to se moglo sazidati ciglom. Gdje li je sada, dragi brate, na zemljak Jure Utieni iz Ka mika, koji je nekada u ovoj dvorani "vedrio i oblaio"? Gdje lije sada fratar u bijeloj mantiji, da doe kroz sporedni ulaz, onako znaajan, raspoloen, da se osmjehne lijevo i desno, zahvaljujui na pljesku prikupljenim uzvanicima, pa da prie ljudima i sa svakim se pojedinano pozdravi, zatim da se popne na podij s govornicom i, dok bude pretraivao i listao pripremljene biljeke, stane udarati batiem o stol, molei njenim otkucajima da gospoda prestanu zamoriti. I kad zavlada muk, ba ovakav kakav je sada u ovoj zemlji i u ovoj dvorani, dok Turci primaju plau za gospodarenje ugar skom zemljom, da potovani pater Juraj pogleda po dvorani i sv ojim velikim zelenim oima ugleda elavog debeljka koji akom grabi iz blagajne srebrni novac i broji ga na dlanu, jedan, dva. Zar on nije svjetovao Izabeli da se stavi pod Sulejmanovu zatitu, a on e vjetom diplomacijom drati Turke podalje od ugarske zemlje? Nema tako dobre diplomacije, patrejurju, od koje ne bi bilo bolje, pogotovu ako iza nje ne stoji sila nego samo lukavstvo i pouzdanje u Providnost. U zidu s desne strane velik je kamin, zidan od crnog mramora. Proelje mu iznad nadvratka ukraava goli djeak sa zubljom u ruci, ispod ijeg je kunia smjeten ovalni grb obitelji Korvina, s gavranom koji u kljunu dri prsten.

Boe, mislim se, gdje su oni dani kad smo se pred poetak i u prekidima sjednica okupljali oko ovog kamina, zimi da se ogrijemo, a ljeti jer smo se tu zimi navikli okupljati. Pred tim gavranom s prstenom u kljunu gledao sam kako je politika igra veoma nalik na ljubavnu igru. Novajlije bi se ponaale kao iparice izbezumljene od sree to su se nale u drutvu izabranih udvaraa. Isto kao oijukanje, i politika je igra to se obavlja "ispod ita". mirei se pipka, a kad se nade, povaljuje se ili se dragovoljno lijee. Kad novajlije nahrupe na takva mjesta, gdje se politika javno vodi, mjesta slina javnim mrijestilitima, izgube glavu i ostanu bez pameti. ini se da se centri, odakle se upravljalo njihovim postupcima, iz glave presele u neke druge dijelove tijela, kojima je vitalnost poznata ali mudrost nije na velikoj cijeni. Isto kao mlado ensko, i novajlije znadu da se s nekim moraju spariti. Vrdaju amo, vrdaju tamo ne znaju kud bi, ne znaju s kim bi. Smijee se svakome; oduevljeni su svim i svaim, najvie sobom; presretni su to su se nali tu gdje jesu; njima je genijalno sve to pada u njihov duhovni vidokrug, samim tim to je uspjelo da im postane jasno; njima je glupo sve to ne razumiju, ali to glupo ima ozbiljan izgled da po stane genijalno kad se uspije pojasniti njihovu mozgu. Trijeznu oku doimaju se glupavo, ali oku gladnog udvaraa, kome osvajanja ni kad nije dosta, u njihovoj pripravnosti, kretnjama i postupcima mnogo je svjeine to tjera pjenu u krajeve usta svakom sladostrasniku. Oni stariji nalikuju na svodilje, mnoge su snubili i mnogo se sami ljubili. Oduevljavali se, gubili vjeru, ulazili goludravi u lo-nice i iz njih izlijetali opernaenih krila, lijegali s perjem a budili se oupani i zderani, oni su u tim posteljama uivo doznavali to znai rei "potkoio se", "ulojio se", "pala mu sjekira u med", "sretniji nego pametniji", "tko e ako kurva kurvi nee"; ali su u tim istim lonicama iskusili i to znai kad ti kau "oderalo ga do koe", "nadrljao ko uti", "jedva kou spasio", "oderalo ga do kosti", "najebao je". Te ostarjele matrone iji su osmjesi lani a srdbe bezube, ti prelci mrea odpovjesma, koji prate kud to ide i na to e svriti. Pazi, im ugledaju plijen i im se steknu sretne okolnosti,

svom e preostalom snagom poskoiti, povaliti, i tu e odmah pokraj puta, iza grma, s nogu i usput. Pred jednim okom tog Gavranova gavrana moglo se vidjeti tko se kome udvara; tko e koga i tko e kome dati da ga se; tko nije s kim u dobrim odnosima i tko je upravo pred rastavom; tko je koga ve, ali se nekadanji ar ohladio i sad su protivnici; tko je na koga ljubomoran jer mu onu stvar ne da, a drugima tu istu stvar daje "akom i kapom"; tko je nimfomanka pa joj nije dosta ni cijela dvorana udvaraa, a tko je usredotoen na jednoga, jer taj jedan vrijedi koliko svi zajedno; tko je utuen i nije mu vie do toga, tko radije prebire oenae nego bradavice. E, Gavranov gavrane, s prstenom u kljunu, misli li ti s tim prstenom nekoga od ovih vjenati? Svi su oni jedan drugoga, svi su oni jedan s drugim, neki dragovoljno a neki skrivajui se izrekom: "U kakvu si kolu, takvu pjesmu pjevaj". I ubud ue e tako biti. Neki e pristajati uz naplatu, neki e kupovati, ovako ili onako, svi e oni jedan drugoga i uzdu i poprijeko. Nitko ni s kim nee ii pred oltar, vjenavat e se i rastavljati pred Gavra novim okom, pred kljunom crne. grabljivice, s njegovim prstenom koji jo nitko nije nataknuo na prstenjak. I ne treba. Mrijesti lite ispred kamina bilo je vjenavanje samo s jednim s Gavranovim gavranom.

(Pisano na ajki u beogradskom pristanitu, 13. srpnja 1567.)


Posjetiti dvorac, dragi Mihovile, a ne vidjeti Korvinovu knjinicu - kao da i nisi tamo bio. A meni ubogom ta knjinica nije sa mo usputna znamenitost koju valja vidjeti i opisati u svom putopisu, taje knjinica mjesto uz koje me veu uspomene sline onima to nas podsjeaju na enu naeg ivota, neko iznimno vienje ili kakvu drugu sudbonosnu zgodu. Da te knjinice nije bilo, sva moja nastojanja da poveam svoj um i uinim ga dobrom od koga u ivjeti ja i moja obitelj, ne kaem da bi ostala uzaludna, jer tko za znanjem traga uvijek ga negdje nade, ali jedva da bi se tako brzo i tako uspjeno zavrilo.

Kad zbrojim vrijeme koje sam tu proveo, novac koji sam za svijee utroio, mladost to sam je medu stranice zakopao i zbroj uspo redim s onim to sam od nauka dobio, ini mi se da sam na veliku gubitku. Moda je to prividan dojam, jer sam cijelog ivota, sve do dana dananjeg, neprestano uio, a darovi koje primam nisu svagdanji i podloni su trijesovima. Doputam da imam vie nego to sam zavrijedio, ali neka me nitko ne dri ni osobito mudrim ni posebno sretnim. Daje bilo tko, bez obzira na uroenu pamet, po knjigama kopao toliko koliko ja, po stigao bi najmanje koliko i ja; a daje bilo tko nauio toliko koliko sam ja nauio, i da moe koliko ja mogu, dobio bi isto toliko sree koliko je ja imam. Neizmjerno manje nego je vide oni koji o srei sude po broju stuba koje ovjek prevaljuje od zemlje prema vrhu na kojem se gnijezdi vlast. Bar ti, dragi Mihovile, ne sudi tako o meni. Ako je ikome, tebi je poznato daje sagorijevanje mog ivota zajedno sa svijeama ispod mranih svodova neba i zgrada, ispod sjena sudbine i sluajna izbora, jedini plamen kojim sam znao i mo gao gorjeti. Eto, poao sam u Korvinovu knjinicu vidjeti gori li jo taj pla men. Nisam ga naao, on se bar na tom mjestu zauvijek ugasio. Plamen svijea ugasio se, ali miris stijenja i voska jo je u ovoj ve lianstvenoj dvorani i u mojim uspomenama. Iz etiri ugaona stupa od bijelog mramora luno se uzdiu svodovi i sastaju iznad sredine dvorane, tvorei strop u obliku nebeskog svoda. Obojen je aurnom bojom ije plavetnilo postaje modrije prema vrhu, a svjetlije prema pobonim zidovima, pa ti se ini da vidi tamu nonog neba nad sobom i obasjane obzore na sve etiri strane svijeta, obasjane svjetlou iz nepoznatog izvora, u trenutku kad se svjetlo rada, to e najednom svoj zemlji pod vidokrugom donijeti dan. Na aurnom svodu zlatnom su bojom ucrtane zvijezde, pa trepere isto i nasmijano. ini ti se da u nekom arobnom praskozorju prisustvuje udesima bijele magije koje se u tisuama godina samo jednom dogode. Ako nisi astrolog pa ne zna da zvijezde nisu nasumce nabacane, na razmjetaj zvijezda podsjea te reenica ispisana s kraja na kraj svoda: POGLEDAJ SLIKU NEBA NA

DAN ROENJA MATIJAA KORVINA. Da povijesn a zbivanja nisu toliko puta prema Ptolomejevim proraunima potvrdila nebeske poloaje kao znakove sretne vladavine Korvinove, ne bi ih ovdje ni prikazivali, jer su i neupueni u zvjezdoznanstvo mogli u astrolokim tablicama provjeriti je li slika neba na dan i sat kraljeva roenja tono ucrtana i protumaena. Ti zna, voljeni Mihovile, da nisam sluio jednog vladara, da sam mnoge posjetio i upoznao, i kad kaem da se vladari vole kiti ti Providnou, ne izriem taj sud pouen jednim primjerom. Svi, a pogotovu oni medu njima koji se od zemnog praha uspinju prema kruni, kakav je i Korvin bio, svi oni tuve u glavu svojim pristaa ma i svojim neprijateljima da su izabranici sudbine i da svoje poslanje dokazuju svakom rijeju, svakim inom. U njihovu je posla nju, tvrde oni sami, sretno sraslo ono to su narekle zvijezde i ono to je uinio osobito obdaren ovjek. Nevjerojatno je, ali veina tih grlatih laaca uspijeva da ih na krai ili dulji rok, neke koju godi nu a druge dok ive, dre za jamce sree u sadanjosti, sree koje nema, i raskone budunosti koja tek to nije dola. Svetogre je i pomisliti da e s njihovim zemnim ostacima biti sahranjeni i oni sami. Uza sve te ope osobine, Korvin je imao i neto samosvojnih. Volio je poniavati i umanjivati povijesne osobe koje su pripadale prolim stoljeima. Tvrdio je da mu od suvremenika nitko nije ni do koljena. Tako je, stvarajui u povijesti prostor za svoje ustolienje a u sadanjosti neograniene ovlasti, praznio pune vreve prolosti, iz kojih su ljudi oduvijek pili i uili, i pustoio sadanjost koja jedina moe dati kakvu-takvu sutrasnjost; pa isto tako kao to nije dopustio da bude tko ispred njega, nije ni za sobom nikoga ostavio. Zar nam sudbina njegove glasovite knjinice ne pokazuje tu alosnu istinu? Police su ispranjene, nekih nema, neke su razbijene, ni jedne itave na svom mjestu. Ostatak knjiga nabacan je u jedan kut, gdje najmanje smetaju. Po njima popadala praina, plijesan i pauina. Najvie je pravnih zbornika pisanih rukom na loem pa piru i otrcanom pergamentu. tiva Turinu nezanimljiva, na materijalu ko ji ne moe unoviti niti iskoristiti za drugo osim da vatru njime

potpiruje. Ostale knjige, preko tisuu svezaka, medu kojima su se isticala djela znamenitih ljudi istone crkve, ukraene zlatom i srebrom, knjige rijetke i cijenjene po svom svijetu - odnesene su. Ostadoe samo kodeksi s dinim proslovljima, naslovima i potpisima, da oni, koji nisu prave knjige, umiru runom smru kakvom samo knjige znadu umirati. Zalosnije neto nigdje nisam vidio. Ispod drvenih korica jednog kodeksa pomolie se apice i njuka s crnim grahorastim oima. Kad se prignuh da podignem tu knjigu, zapahnu me vonj mijih brabo njaka i mokrae. U rukama mi ostadoe samo korice. Iz njih je kao iz uplje vree padao sitne to ostaje iza mijeg zuba i to ga prazne mija crijeva. Bez ustezanja ih bacih na hrpu, onako nemilosrdno kao to su se tim daicama i domaini nabacivali. Pogledao sam na svod, na zvjezdano nebo koje je proricalo sretnog vladara. Znam da je pred nesreama najbolje ostati nijem. Ipak sam, zbog naslade nad neobistinjenom Providnou iz koje je Korvin izvukao sve to se iz Providnosti moe izvui, pokazujui na hrpu pravnikih knjiurina u mokrai, blatu i pauini, da me svi uju, kazao: "Ej, zvjezdano nebo, kad si proricalo sretne dane, jesi li i ovo ovdje proreklo?"

(I ovo je pisano na ajki u beogradskoj luci, 14. srpnja 1567.)


Obili smo i prostorije u kojima je stanovao Ivan Zapolja i njego va rano obudovjela ena Izabela. Zapolja, a pogotovo Izabela kad je ostala bez mua, ivjeli su skromno, stanovali u oskudno opremljenim sobama, nosili se priprosto i jeli obina jela, da bi primjerom pokazali ega se treba odrei u korist obrane zemlje. Dok su raskone odaje kralja Matijaa vojnici do kraja opustoili, iz Izabelinih jedva da su togod odnijeli, jer je pokustvo bilo oskudno i bez ikakve vrijednosti, osim da se tu, gdje jest, upotrebljava. Za posljednjih dvadeset i est godina, otkako je Izabela napustila Korvinov dvo rac, njezine sobe nisu nijednom prebojane. Ostala je posvuda aurna boja, u razini dohvata ruku isprljana a navie izblijedjela, ko -

ju je Poljakinja, uvijek eljna vidika i vedrog neba, pomalo na strano voljela. Ti e me neprebojani zidovi, dragi Mihovile, podsjetiti na onaj kolovoski dan kad smo, po zapovijedi Sulejmanovoj, naputali Korvinove dvore i odlazili u erdeljski Biograd. Izabela je spavala u sobici s jednim prozorom koji je bio okrenut Dunavu. Visoki kestenovi, to su rasli u vrtu, drali su spavaonicu u hladu i potpuno zatvarali vidik dok su bili lisnati. Tek kad bi ostali bez lia, mogli su se s prozora kroz gole grane vidjeti rijeka, ravnica i magle. Vrtlar joj se nudio da e kestenove skresati. Ona mu je rekla dapotkresuje ipodrezuje gdje god mu je drago, ali to se moe okom obuhvatiti s njezina prozore da ostavi rasti onako kako samo poeli da raste. Po zemlji se uhvatilo bunje, brljan i kupina. Lijehe su obrasle korovom. Uza zidove su plazile povijue. Od kotica, koje je Izabela bacala kroz prozor, nikla su stabla bresaka, jabuka i kruaka. Kroz to podivljalo raslinje vodio je puteljak. Kad smo jednom njime etali, ree mi: "Ti si, Vraniu, ovjek od reda, tebi jamano ovo nije lijepo?" Da pravo kaem, govorila je istinu, u zaputenim vrtovima nisam nalazio niega lijepog. Ali kad sam pogledao u njezine plave oi koje su, divei se zelenilu, i same pozelenjele, i meni se uini da me okruava sama zelena ljepota, vrt ljepi od svih vrtova koje iaju, kose, sijeku, plijeve, podre zuju, kljatre i rube. S unutranje strane sobnih vrata Izabela je objesila konjsku pot kovu koju je nala na putovanju u Eger prve godine poslije udaje. Potkova je potjecala s noge turskog konja, nosila je ig kovnica oruja i ratne opreme u Karamanu, vjerojatno s konja koga su u okrajima ubili, kome su nogu psi oglodali a kopito rastoili mravi. Sjeam se, u njoj smo nali sve avle, bila je neiznoena. Dok ju je Izabela istila od trave i govorila muu: "Evo moje sree", ja sam ganut gledao njezino lice puno radosti i mislio da ta potkova, prije nego sreu, svom nalazniku donosi nesreu. Mogao bih vjerovati da e potkova, spala s nogu kiridijskog konja, nekome donijeti radosne dane, ali onome koji na svojoj zemlji nade potkovu tueg ratni ka, ta potkova i avli u njoj proriu dane bez mira i noi bez sna.

Onoga dana kad smo odlazili, Juraj Utieni ree mi na Vladi slavovu stubitu neka odem u Izabelinu sobu i nagovorim je da krene bez zadravanja, jer naa karavana samo nju eka. Izmjena posada dogovorena je za deset sati, Turci bi trebalo da dou svakog asa, a Izabela odlazak bez potrebe odgaa. Moglo bi se dogoditi da Turci ponu zaposjedati grad prije nego to mi iz njega izae mo, to bi bilo tue duhu dogovora po kojemu mi svojevoljno naputamo Budim, a oni uz nau preutnu suglasnost uzimaju ono to su na sablji dobili u Mohakoj bitki. init e se da nas oni izgone a mi bjeimo. Izabela e, kae fratar Juraj, mene posluati prije negoli ikoga. Zato ba mene? Nee mi valjda danas o tome govo riti, neka se slobodno pouzdam u njegov sud o Izabelinim naklonostima, nije on juer roen i enu ne ita sriui kao dak poetnicu, nego tumaei je ispravno kao papa Bibliju. Izabelu sam zatekao kako prebire sitnice u ladici nonog ormaria, vrijedne i bezvrijedne stvarice to ih je sa sobom iz Poljske bila donijela. Medu njima je bilo dugmadi, kopi, igala i novia s ko jima se kao dijete igrala, i broeva, ogrlica i prstenja koje je kao odrasla bila poeljela i nabavila. Rekao sam joj da nije vrije me za prebiranje, da sve strpa u torbu i ono to valja i ono to ne valja. Sasula je nakit i drangulije u konatu kesu na smrsak i pruila mi je. Htjedoh poi, a ona ponovo zareda traiti po pretincima, na policama, kao da joj je soba puna zagubljenih stvari. Opet je nagovaram da krenemo, nema to nai. Kamo da se uri, kae ona, pa krenut emo. 1 pritra vratima, zgrabi potkovu i skoi na krevet. S potpeticom potkove zaparala je po zidu. Gledao sam joj slabanu ruku punu ila i tetiva kakve se via ju u ena neposredno poslije poroda, prste zgrene oko eljeza i blijedo koato zapee, pa ogoljelu podlakticu s koje je skliznuo rukav. Usitnjeni krei pijesak sipili su joj po kosi, vratu i udovikoj halji ni. Napisala je: SIC FATA VOLUNT, IZABELA REG1NA. Silaje s kreveta, pogledala ono to je napisala i Ijutitim zama hom bacila potkovu u prozorsko staklo. Okrenula mi se i zatraila prolaz. Ila je ispred mene, ja za njom ona prkosna, ja skrhan. Sputajui se niz Vladislavljeve stube, primijetila je da su joj ha-

ljine zapraene kreom. Udarila je nekoliko puta dlanovima po skutima, nemarno, nije stresla nita. Takva je izala. Slina klesa ru! Ponosna kao daje onim stoje urezala u buku dogotovila djelo svoga spasa. Ja sam je slijedio ukorak. Kao i ona, ponavljao sam zapis na plavom zidu: TAKO SUDBINA HOE! TAKO SUD BINA HOE, IZABELA! A opetujui tu poraznu tvrdnju, osje ao sam da u dobrovoljnom potinjavanju sudbini ima neke samoubilake strasti i bezgraninog ponosa. Na kraju ovog opisa posjeta Korvinovu dvorcu ne bih ti, voljeni brate, rekao svu istinu kad ti ne bih priznao da sam tamo poao s jedinom namjerom: da posjetim Izabelinu spavaonicu i vidim je li jo na zidu njezin zapis. Poslije punih dvadeset i est godina, kad sam ja svjetskim trvenjima zamoren starac a nje vie nema medu ivima, imao sam sreu da je ponovo vidim i da s njom dugo razgovaram. Tako je sudbina htjela! Ti e, Mihovile, pomisliti: starac se, kao svaki starac, hvali svo jim ljubavnim uspomenama. Sto da ti kaem? Sramota je hvaliti se, ali je jo vea u ovim godinama ne imati ime.

(Na ajki negdje pokraj Smedereva, 15. svibnja 1567.)

6.
U Vranievim pismima, iz kojih crpemo podatke o nje govu ivotu i koja sadre sve to je proivljavao i to je mislio, trag su ostavile samo tri ene, dvije bliske njegovu srcu, jedna usluna njegovu tijelu. O njima se raspitivao, njima je pisao, o njima je svjedoio, iako nisu bile jedine koje su mu dopustile pristup u svoja njedra. Najmanje dvije stvari govore da je upoznao toliko ena koliko ih je htio upoznati: Vranieva uljuenost, koju su ene uposloviile, i aputanja da e se sad jednom, sad drugom oeniti. Crkveni dosto janstvenik koji je misu odrao tek pred svoju smrt, kad je postao primas Maarske, zbog slobodoumlja i veza s protes tantskim prvacima sumnjiv crkvenim vrhovima, htio je onoliko ena koliko mu je potreba bila, i redom kako bi ih

voda ivota, mijene i putovi donosili na njegov sprud i odnosili s njega. Vrani je bio visoka i tanka stasa, blijede puti, modrih oiju i duga, svinuta nosa. Nosio je odnjegovanu svijetlu bradu, a kosu je eljao prema elu i preko uiju. U njego voj vanjtini sjedinila se stasitost i snaga mukih predaka koji su u ibenik sili iz predjela Rame, s blagou crta lica, ednou i srdanou u razgovoru enskih mu predaka, od kojih su tri za redom potjecale iz obitelji kojima su imena i tradicije sezali u ona vremena kad Hrvata u dalmatinskim gradovima jo nije bilo. Samo po vanjtini Vrani nije bio ni lijep ni ruan, mogao je biti i jedno i drugo, a kakav e zaista biti, ovisilo je o njegovu duhu. A imao je i dovoljno duha i dovoljno rjeitosti da svojim nastupom pred enama priskrbi epitete i "drag je", i "pristao je". Vranieva se rjeitost, kad bi sa enom nasamo ili pred skupom ena govorio, s namjerom da bude zapaen, odlikovala rijetkom osobinom da govor o nevanoj stvari postaje niz vatrenih podsjeanja na ono to stoji iza rijei, tamo negdje na izvoru iz kojeg rijei kljuaju. Pred enama se ne bi uputao u razgovore za koje veina od njih nije bila dorasla, jer su odreda bile bez vee naobrazbe. Najee im je pripovijedao o ovjekovoj naravi, obiajima dalekih naroda i zemalja, i o svakodnevnim pojavama u drutvu koje im je bilo zajedniko. U oba sluaja, bilo da je govorio o onome to smo skloni smjestiti u znanost ili o onome to se oduvijek ubraja u svakidanje trice, Vrani je eni slao tajne znakove da ne bude obeshrabrena ni njegovim titulama ni njegovom uenou, da on umije biti prisan i povjerljiv, samo ako ona bude hrabra. Ali, sugestiju da u zidu ne treba gledati pregradu nego pritiskivanje uza zid, Vrani je davao s mjerom, pa ga nije imao tko optuiti da je prostak, jer glupae i istunke, e ljad odreda bez mate u svemu, pa i u ljubavi, iz tako neupadljivih nagovjetaja nisu mogle proit ati onu drugu stranu

njegova govora. A ene koje su ga itale, nisu bile nimalo ozlojeene njegovim natucanjem, bile su uzbuene i zabavljene pitanjima da li to to govori njima govori, i da li to to uju ispravno tumae. Udovica Luke Sekela baruna Ormudskog, koji je umro mlad od suice i za sobom ostavio lijepu Doroteju Sekel s jednim djetetom, rekla mu je, kad joj je poslije dueg udvaranja, kakva dotad vidjela nije, a vidjela ih je povei broj, priao i zagrlio, da naas prestane: izgubila je dah, srce e joj prepui. A kad se malo pribrala, ona e njemu umiljato: - Prije nego to nastavimo, moram ti neto rei. Ni u jed nom trenutku nisam bila sigurna to hoe od mene. Dok sam te sluala, uinilo bi mi se da je jasno kao dan to od mene trai. Ali, kad bih se upitala zato mi se tako ini, zbunila bih se i potpuno izgubila. Bojala sam se da je ono to ujem u tvom govoru njegova jeka u mojoj nutrini, jeka preobraena u moju elju. Odbiti te nisam mogla, a nisam ti se mogla ni u naruje baciti. Najprije si me opinio, zatim si me izluivao nedoumicama, a sad si me zaludio. Gotovo vie no ovome to u s tobom doivjeti, radujem se to sam pogodila da se ispod tvoje uenosti, ugladenosti i zvunih titula krije dobri stari kurvi. Pouzdan znak da si cjelovit ovjek. Doroteja Sekel, koja Vraniu nije znaila vie od zabave za est mjeseci, dok su i ona i on zimovali u Jegeru, i za koju se ni znalo ne bi da se u pismu, kojim smo se ovdje koristili, pod starost nije hvalila Faustu Vraniu, rekla je ono to je svaka od Antunovih ljubavnica mogla rei. U pismu bratu iz Krakova, ba onome to ga je Anelija prepriavala po ibeniku, Vrani javlja:
to u Erdelju zlobni jezici govore da se u Poljskoj elim po drugi put oeniti, jer dre da je moje zabavljanje s Urulom prva enidba, tu sam pripovijest uo bar tisuu puta. Tebi mogu rei da na enidbu jo nisam pomiljao. Ako mi Bog zapovjedi da se trajno

zdruim s nekom enom, posluat u ga. Ali se ne bih enio ni u Erdelju ni u Poljskoj, gdje se potenije ivi rasputeno negoli u zakonitu braku.

7.
Priznajem, ljubljena moja Magdaleno, da bi ovo pismo, u kojemu ispovijedam neugasla uvstva prema ruci i usnama to su me uile ljubiti, valjalo sloiti u stihove. Sadraj mu je, rei e, pri kladan za pjesmu. Zamjerke bi tvoje mogle biti to vee to ti je poznato da stihove bez po muke improviziram i na zadanu temu i o sadraju koji sam odluim opjevati. Time se vie neu baviti. Ne zato to bi mi ponestalo nadahnua, ni zato to bi me izdalo umije e stihotvorako, ve stoga to ne vidim potrebe da se ovjek izraava kitnjasto, kao da se i ljuti i gorki trenuci sudbine ne dadu iskazati jednostavnim govorom. Kad kaem kitnjast govor, podjed nako mislim na ganutljive retke pjesama iskiene biljem i nebeskim tijelima i na tivo to nas, karikirajui ivot, pokuava nasmijati. I u jednoj i u drugoj prilici pretjerivanje nas prijei da prisno opimo s onim to nam se u tivu eli rei. Zato te molim, Magdaleno, da me odsele ne moljaka da ti pisma piem u stihovima, ak ni uzvienog proznog stila od mene vie ne oekujl apat je najnaravni -ji govor, a jednostavne, dostojanstveno kazane rijei nabijenije su smislom i toplinom od rijei uplakanih i rijei kojima su usta raz -glavljena od uha do uha.

Ako su aputanja o Vranievoj enidbi pokretana vie puta, mora da su se povodi uestalo javljali. Za ovjeka koji Bogu preputa da ga oeni, ne moe rei da se sutra nee oeniti i prije nego to uje glas Boji. A osoba koja dri da je u Poljskoj i u Erdelju udobnije ljubakati, nego se trajno vezati uz jednu enu koja e te s drugim varati, a sigurno zna, jer je geograf, etnograf i politiar, da drukije nije ni u drugim krajevima Evrope, ta osoba u svojoj zakrinkanoj ljubavnoj plovidbi sijee vrsto zacrtan pravac - bez ena se ne moe, eniti se ne smije. Vrani nije bio Andrija Dudi, koji e se oeniti i upropastiti, bio je i ostao ibenski teak koji dobro zna kakvu se zlu izlae ovjek koji trai "kruha svrh pogae", kad nam oskudna sudbina jedva prua jemenu koru. Bio je taj isti teak, sposoban ne samo da u polju radi i lovi ribu u Greba-tikoj dragi, nego i da ukrade ili na prevaru dobije, pa mu nije morilo savjest to bi koju no odleao s tuom enom ili se bez obaveza ljubio s osamljenim duama. Od svih kraa, mislio je, kraa je ena najnevinija, a u mnogim sluajevima o krai se ni govoriti ne moe. Prije o milostinji i tjeenju onih koje su nesrea ili brak prikratili za veselje u poste lji. Meu tim enama Magdalena, Urula i Izabela jedine su o kojima govore njegova pisma i pisma njegovih prijatelja. Jedine, jamano, nisu bile. A jesu li bile najznaajnije, teko da bi tko na to mogao odgovoriti kad je on sam o tome u tio. Sto ih u pismima spominje ili njima pie, posljedica je sloenog ivota sa te tri ene, petljavine koje su silom prilika postale javne, pa se o njima moralo i govoriti i pisati.

(U mom Zniju, kasne veeri potkraj mjeseca rujna 1552.) Magdalena Millaversi, prva znaajna ljubav Vranieva, bila je rodom Venecijanka iz obitelji Albrizzi, udana za padovanskog plemia koji je od nje bio stariji trinaest godina, a u dane kad je Vrani upoznao Magdalenu inilo se da je od nje stariji svih etrdeset. Bolovao je od neke teke bolesti koja ga je za nekoliko godina preobrazila u starca, dok su te iste godine od njegove mlade ene uinilo jo pristaliju i Ijupkiju gospou Millaversi. Boravila je naizmjence u Mlecima i Padovi, bez ustaljenog reda i bez veze s godinjim dobima, premda je zimu ee provodila u rodnom gradu. Kad bi u Veneciji ivjela, stanovala je u svom dijelu palae Albrizzi, koja je blizu Trga sve -

tog Pavla, na tihom kanalu sa dva slabo prometna mosta. A kad bi ivjela u Padovi, sve vrijeme, osim etnji gradom i izleta na obale travnate Brente, provodila je u prostranoj kuerini obitelji Millaversi, koja se podizala na obali Bacchiglione, iznad gata gdje su ribolovci vezali svoje unove, crne i miriljive jer su ih od vlage zatiivali premazom borove pakline. Njezin mu, ovjek siromana duha i bolesna tijela, o kome se u danima prosidbe znalo da je bijeda, ali se oekivalo da e bar neko vrijeme poslije enidbe biti sposoban uiniti neke stvari to su nune da se brak utemelji, bio je neusporedivo bogatiji od Magdalenina oca, kome je od plemstva ostala samo titula i pravo na visoko inovniko mjesto. Po nepisanu pravilu da se bogat mukarac eni siroticom samo ako je on natprosjeno ruan a ona ljepotica, nikome nije bilo zazorno to je Magdalena postala Millaversijeva ena. ini se ni njoj samoj. Malo ih je znalo da su Padovancu od toliko lijepih sirotica Magdalenu preporuili, jer su ene iz obitelji Albrizzi raale iz godine u godinu od vjenanja do etrdesete, to ih je proulo. Nevjeste Albrizzi unosile su opor djece u obitelji kojima je prijetilo izumiranje. etiri godine Magdalena je provela sama s muem u prostranoj i pustoj kui. On je naglo gubio i ono malo mukosti to je u njemu na oko bilo. Ona je zorila, od razigrane esnaestogodinjakinje, koja je pucala od zdravlja i elja da ivot iskua sa svih strana, postajala je smirena ena, svjesna svog traginog poloaja. Kad su joj Albrizzi, otac i njegove petoro brae, zajedno s njezina etiri brata, sve muke glave obitelji, ponudili da se rastavi od mua, dakako samo od "stola i postelje", jer nije mogao "zagristi u branu jabuku", rekla im je da to nije isti na, on je jabuku potroio, a to djece nemaju, treba se uzdati u milost Boju. ini se da je ta mudra ena, gledajui s prozora laice na Bacchiglioni i sanjajui da joj se dolinom Brente vratiti u Veneciju, shvatila da povratka nema, da je

pred povratnikom i poslije povratka put uzmaka ostao neprevaljen, da joj je mudrije krenuti dalje, sama smisliti kako da udovolji eljama bolesnog mua i svoj ivot uredi tako da od njega ima najvie to se moe imati. Kad je rodila prvo dijete, muko, rodila je odmah zatim i drugo, opet sina. Millaversi je bio prezadovoljan. Ili mu nije dopiralo do uiju ili nije hajao za glasine da djeca nisu njegova, ponaao se kao svaki maloduni i bolesni ovjek koji u svom porodu gleda kakav-takav, svakako bolji, nastavak svog ivota. Ako bi kadgod i pomislio da su djeca "dola onako", utjeilo bi ga uvjerenje da su minula strahovanja da ga Magdalena nee ostaviti samog. Vrani je Magdalenu susreo u proljetni dan na trnici galanterije ispred Palazzo della Ragione, dok je puhao topli juni vjetar, vijorio kosama i laganom tkaninom, i posvuda uokolo raznosio njene mace s topola to su rasle uz vodu Bacchiglione. Imala je na sebi plavu haljinu od tankotkane svile kojom je vjetar vijao isto tako lagano kao s vlasima i topolinim snijegom. Preko ramena je bila prebacila zeleni plat od venecijanskog sukna. Ila je spram vjetra, pa joj se haljina prilijepila uz tijelo kao da je maloas iz vode izala. Ispod plave svile ispupila su joj se lijepo slivena bedra i kukovi. Gornji je dio haljine stegnut oko sisa i razgolien oko vrata, a budui da je vjetar i venecijansko sukno podignuo i otkrio to se od ene povie pasa moglo vidjeti, Vraniu se (koji je, uei o Grcima i Rimljanima, sve senzacije prispodabljao njihovim nazorima) najednom uini da je pred njega iz morske pjene izala Venera. Topli vlani vjetar zarumenio joj lice i ovlaio oi. Od vlanosti je i kosa postala teka, pa su pramenovi klizili po koi vrata, ela i obraza, doaravajui onu igru kose koju gledamo kad ljubimo eninu glavu zavaljenu u jastuk. Smijala se smijehom kakvim se valjda smiju cvjetovi begonije kad ih topli vjetrovi rascvjetavaju. Premda se od njega nije oekivalo da ita poduzima, jer je bio u drutvu Contarinija koji je Magdalenu otprije pozna -

vao i zaustavio je da s njom porazgovara, Vrani je bio zapljusnut i stidom i strahom pred raskonom enstvenou gospode Millaversi. Skrueno je oborio pogled i zastao dva koraka, kao ovjek koji ali zbog svoje nazonosti i eli naglasiti da znancima nee biti na smetnju. Pri tom je, htio -ne htio, a vie je htio nego to nije, morao umjesto u lice gle dati u njezina bedra i trbuh, i u uleknute predjele izmeu ta dva dijela tijela. Ona je spustila ruke niz bedra i pokuala, uzalud, haljinu odlijepiti od tijela. Malo stida ili malo koketerije, svejedno, Vraniu je rekla da zna u to se zagledao. Govorila je s Contarinijem, ali s Vrania pogleda nije ski dala. A tko ti je ovaj? - upitala je Contarinija. U svaijim usti ma ovakvo bi pitanje zazvualo neuljudno i uvredljivo, ali njezina su to izrekla ljupko i prisno, kao da je kazala: "Bilo bi mi drago neto doznati o tvom pratiocu." Onda je okretni Contarini, koji je Magdaleni u Padovi bio neto vie od poznanika iz djetinjstva, poeo oponaati Ar lecchina iz pukih komedija, vrlo uspjeno, jer ga je glumio i u studentskoj kazalinoj druini, ali neprimjereno da ga dolino predstavi lijepoj eni, kao to je s poetka mislio ustreptali Vrani. Je li ovaj? uj, stari, ova pita otkuda si. Sibenanin, veli. Je li to onaj grad gdje jedan jednu stee dok snopove ve e? Ako nije taj, onda je onaj gdje su ulice tijesne i ene bije sne. One su bijesne jer su im ... hm ... hmm ... tijesne. I bit e im tijesne sve dok ne pobjesne. Od mnogih umijea, zbog kojih ga i prost i uen puk tuje, najvelianstvenije je to taj znade da stihove kuje. (Mijenja luckast nain govora nezgrapnim stihovima u govor eretske povjerljivosti pro zom.) Njegov Pegaz zasada ima olova u koljenima i turu, krila su mu tek opernatila, i ne moe takav letjeti. Ne brini, gospodo, za njegov uzlet! Ako mu perje samom ne naraste, zakitit e se tuim, kao to se mnogi pjesnici kite. Kad mu jednom dobro ugojena ena srce zaari, vatra e mu i kosti

spriti, a kamoli nee olovo u koljenima stopiti. Ono olovo u turu, to obine smrtnike vrsto uz zemlju vee, zna se kako treba odbaciti, manje deri i tanko loi pa emo oima vidjeti a uima uti kako ovaj ovjek leti iz Padove u Erdelj i slijee okomito na biskupsku stolicu. Tako to biva ako ti je Bog stric, a ovome je ovdje erdeljski biskup ujak, lako ti je postati stricu brat. A do tada ovaj e ovdje, kao i ostala bra a studenti, koracima mjeriti obale Bacchiglione i muiti se onim ime se mue svi ti mladii. Njih sile da mozgaju o raznim visokoparnim stvarima, a oni misle samo na jednu, i to prostu stvar. A ovaj ovdje, moj prijatelj, gospo, koga ti ponizno preporuujem, prije nego ga u Erdelju posvete za vrhovnog uvara udorea, nee imati nita protiv toga da vidi i okusi kako grenici ive. To e mu doi kao nekakav praktini rad, usavravanje u zanatu, da bi sutra, kad s pre dikaonice bude govorio protiv razvrata, znao protiv ega se bori. Ne misli li da bi nam jedan ta kav bio potreban? Rivera je otiao, oenio se. Njegovo je mjesto prazno ... to misli o ovom drugu to snagu ima da se pjesmom javi kad svaka luda tim se poslom bavi. Nek k nama doe, samo neka s pjevanjem ne gnjavi - prihvatila je Magdalena Contarinijevo arlekinstvo. Neka doe! Uvijek je teta kad rupa ostaje nezaepljena a praznina neispunjena, kad nam je Bog dao da se ima ime uplje zaepiti a prazno popuniti. Onda, ja vas oekujem u svojoj kui. U etvrtak naveer imamo literarno posijelo. - S njena je lica nestalo aljivosti i ponuda se pretvorila u sjetnu molbu. Volim stihove rekao je Vrani. Stihove on zaista voli, ali je ovoga puta slagao da e radi njih doi. Drutvo koje se oko Magdalene okupljalo, njih ravno de set na broju, inili su mladi naobraeni ljudi. Svaki je za sebe mogao rei da je u neemu izniman, to su poneki i bili. Ali, budui da je hvalisavost i razmetljivost bila sveopa, nisi

mogao znati tko to i tko u emu vrijedi, pa se to drutvo Vrania dojmilo kao skup aknutih i neuravnoteenih ljudi, svi su, naime, nekoga ili neto glumili, kao Contarini Ar lecchina. Nabrueni i narogueni jedni na druge, svaki na sve, uvijek pripravni da jedan drugome podmetnu nogu, da prirede kakvu psinu, dodue u granicama koje doputa tak va vrsta verbalnog nadmetanja, gdje je nadmetanje samo sebi svrhom, oni su jedino zajedniko medu sobom imali, zbog ega su se i okupljali, ljubav prema domaici. I kao novajlija i kao stranac, Vrani se medu udnim proscima osjeao izgubljen. Niti je znao kome e vjerovati a kome nee dok su se uenou nadmetali, jer su se svi neiskreno pjevili, niti je znao kome da vjeruje a kome da ne vjeru je kad su mu nasamo prilazili, jer su svi, kao i Contarini, na lice tada navlaili novu masku. On se do tada rukovodio naelom da ne kae "neu" ovjeku koji te hoe, a da se ne namee onome koji od tebe bjei, pa je uglavnom dobro bilo. A ovdje nisi znao hoe li te onaj koji kae da hoe, jer on zaas prevrne, pa kae da nee, a onaj to domaloas nije htio, najedanput s tobom hoe. Toliku dvolinu uljudnost i u to likoj koliini odjednom Vrani nije susreo. Kako se prema njoj ponio, vidi se iz nadimka koji mu je drutvo uskoro nadjenulo - "Oklijevalo". Njegova suzdranost u drutvu, u kojem su svi imali maske, postala je takoer maska. Nije htio biti aknut kao oni, ali i ozbiljnost meu aknutima po staje vrsta aknutosti. "Oklijevalo" je isto to i "Arlecchino", kako je Contarinija drutvo zvalo. Nekoliko dana pred ljetne ferije Magdalena mu je ponudila da s njom pode u Mletke i tamo se u njezinoj kui zadri koliko ga bude volja. Ako e praznike provesti u ibeniku, Venecija mu je na putu, ako ide ujaku u Erdelj, njome opet mora proi. Dosad su njeni kavaliri od slinih ponuda dobivali vrto glavicu, postajali su silno usluni, govorili vie nego to se moe sluati, pa im je raznjeenost oduzimala dosta i od cara

i od mukosti. "Oklijevalo" je rekao da e ii kad ona eli, ali je ne bi trebalo uditi kad s njom poi ne bi htio. - Zato? - upitala je. Zato da i ti jednom bude iznenaena. Magdalena se osim dijelova palae Albrizzi, koji su joj ustupani na uporabu kad je boravila u Veneciji, mogla koristiti i jednim od obiteljskih ljetnikovaca. Ona je najvoljela ljetnikovac u Caorlu blizu ula Piave, starinsku kuu s velikim trijemom u prizemlju, koji je gledao na travnjake, u marak tamariska i more u daljini. Kad je Vrani s Magda lenom tamo doao, vladala je nepodnoljiva sparina ljetnog otpodneva, bez daka vjetra i puna slanih isparenja, kao da je do podne puhalo jako jugo i zrak se zasitio solju. U suton je more i obalu obavila maglica od koje su se znojili zidovi i stupovlje trijema. Zrak je i dalje vreo, ali je vlaga u njega unijela svjeinu, pa je postao mlak kao zagrijana voda. Po takvom vremenu ljudi se pod odjeom znoje jae ne go usred podneva i najradije bi se svukli da ih ne prijei predrasuda da ta potna veernja svjeina ulazi do sri ovjekove i uzrokuje kotana oboljenja. Od pretjeranog znojenja sauvat e se ako umiri tijelo i uljulja duh, kao Vrani veeras. On sjedi za kamenim stolom u vrtu, gleda pudarice porazbacane po vinogradima, gleda loze to rastu na udesno plodnoj zemlji koju je naplavila rijeka i koju i sada, s jedne strane, zapljuskuje slatka, a s druge slana voda. Svjetlo sa zapada, od sunca kojeg vie nema, svjetlom se ne moe zvati, jer su ga prebojali crveni i plavi oblaci. Ono ne osvjetljava stvari kakve jesu, nego ih ini onakvima kakvo je ono samo. Tamarisk, koji se odvojio i izrastao nad umicu, pa se, gledan od trijema, ini prilijepljen na obzir, nije vie zelen ni siv, kakav je u cvatu; jarko je ut, ak crven. Brljan to se izvija uza zid postao je ljubiast, a smokvina grana, nadvijena nad tronom pudaricom, preobrazila se u is pruenu ruku koja nekoga, to je davno otplovio, doziva da se vrati s mora.

Kad su se svjetlosne varke uvukle u mramorni trijem, ui nile su ga istodobno i mranim i osvijetljenim. Cas ti se uini da kroza nj bez svijee proi ne moe, a as da izgubljenu iglu na podu moe nai. Zapadne strane uglaanih stupova gorjele su svjetlom erave koja se gasi. A postolje jednog stupa, onoga pokraj kojega prolaze stube s trijema u vrt, valjda od sastojina kamena to zadrava danje svjetlo do ka sne veeri, kao da mu u sreditu tin ja vatra - gorjelo je. Magdalena je sila niza stube i stala kraj stupa kojem je iz postolja izbijalo rumeno obasjanje. Bila je potpuno naga, bez krpice to bi neto krila ili uljepavala. Izmeu nje i stupa koji u temeljima ari nalazila se amfora, iz koje je rasla lisnata povijua i dijelom padala niz posudu, a dijelom se penjala uz konce. (Vrani nikoga do sada nije naslikao, a nee ni odsele, ali e ovu sliku u sebi nositi, ivu, utisnutu u svoje meso kao otisak vrueg peata na vosku. Nosit e je sve tamo do nekog dalekog dana na putovanju u prijestolnicu, koje se uvijek bojao, a toga e se puta bojati vie nego ikad, pa e ga strah od predstojeeg vraati u prolost, medu osta lim i trijemu u Caorlu.) Magdalena je bila bez odjee, a bez odjee je ena gola, a ona opet ni nezaodjenuta nije gola bila. Ali s onim ime se pokrila bila je golija od golog. eljana na razdjeljak, spletena u dvije pletenice i ovijena oko glave, njena je kosa bila prekrivana alovima svijetlih boja. Po onom to se svako dnevno vidjelo, moglo se rei da joj je kosa bujna, vlas tvrda i svijetla. Da bi joj kosa mogla biti i toliko duga, nije mogao zamisliti, iako je esto zamiljao kakva mora da je kad se oslobodi ala, rasplete i prospe po jastuku i plahtama. Sad je vidio da see do koljena i da joj, rasuta, prekriva cijeli prednji dio tijela. Jednom akom stisla je dio kose i prinijela pod grlo. Pri dravana prstima kao kopom, kosa se ravnomjerno rasprostrla po prsima i trbuhu, ali su se dvije snane sise oslobodile vlasi i provirile s rumenim bradavicama, koje je okruivao

taman mjeseev kolut. Drugom rukom, koliko je vie mogla dohvatiti, prikupila je istanjene zavretke i njima pokrila mjesto do ijeg joj je prikrivanja valjda bilo stalo. Kosa, koja se stalno saplee, postaje valovita, a budui da se u pleteni ci jedne dlake uzastopce izlau svjetlu i blijede a druge su upletene i sadravaju tamniju boju, spletena je kosa valovi ta na dva naina, naborima i izmjenom svijetlog i tamnog. Ti valovi svijetlog i tamnog pjenu ali su niz njeno tijelo i upleli se u prijetvornu igru sutonskog svjetla. Magdalena je tako urasla u trijem, postala najljepi njegov stup, izvor i ue svjetlosnih arolija. Urasla i tu ostala zauvijek. Ljeto u Caorlu uz Magdalenu u suton, po noi i dan u, trajalo je kao svuda - tri mjeseca. U njemu je bilo punog ivljenja za pet dugih godina. Potkraj ferija Magdalena se vratila u Padovu. On je otiao u ibenik pohoditi rodbinu i o nje nim udorednim i materijalnim zgodama i nezgodama oba vijestiti ujaka Statilia ... Jedva je doekao da se vrati u Pa dovu Magdaleni. I vratio se. Ali ... Bila je radosna kad ga je opet vidjela, lijepo se odijevala, glavu pokrivala raznobojnim velovima, kosu spletala na razdjel, a pletenice ovijala oko glave, prijazno razgovarala, zavodljivo se smijala, bila je vidljivo zadovoljna to je uz nju, ali je nije mogao zatei samu, nije ju mogao namamiti u osamljeni zakutak palae Millaversi. Postalo mu je jasno da nije vie voljna da se svlai i rasplee kose. Nije se mirio i jedne veeri smoe dostatno snage da joj kae da "ovako vie ne moe", hoe da je vidi samu to prije, da joj "neto kae". Gledajui ga netremice u oi, s dva ga je prsta pomi lovala po obrazu i upitala jesu li sastanci na osami jedino to ih vee. - Misli - dodala je da emo jo jednom doi u Caorle, i dokle god bude mislio, bit e ti lijepo, kao da si tamo. Lien posebne milosti a jo uvijek u nju zaljubljen, Vrani se naao jednak u krugu njenih oboavatelja. Nije mu osta lo nita drugo no da se upu sti u verbalne vratolomije i nad-

metanje za ponovnu milost ove ene. Sad mu je, kad je i sam bio odveden u Caorle, a potom svrstan u redove oboavala ca s velikim izgledima da jo jednom ljetuje na uu Piave, bilo jasno ono to mu se u poetku inilo u dnim. Njezini su se gosti meusobno istinski mrzili, ali im mrnja nikad nije smjela prijei s rijei na djela. U rije zaodje-vena, mrnja je mogla poprimiti sve nakazne oblike, i Magdalena je u njoj uivala, ali im bi tko pokuao zaobii pravila igre i zadavati niske udarce, Magdalena bi mu zatvorila vrata svoje kue. Svi su oni jednom bili njeni ljubavnici i svi su se opravdano nadali da e opet biti, jer se "kolo sree" vr -tjelo polagano ali bez prestanka. Prijatelji svojih suparnika morali su biti na silu, a njezini su ostajali od svoje volje. Dok je u kui Millaversi svak svakome mogao rei to je htio, o kuedomainu se nije smjelo govoriti runo. Njega je Magdalena ustoliila i postavila iznad sviju. Nepovredljiv i nedodirljiv, on kao da ni primjeivao nije da je jedini u ovoj kui okraden i prikraen. Magdalena mu je oito bila za hvalna to joj doputa ivjeti kako hoe, ali ga nije samo zato titila. Jednom je pred Vraniem rekla da uskraenom od prirode ne bi trebalo uskraivati vie nego to ga je priroda otetila. Makar i prevarenu, morali bismo mu priutiti onaj dio sree koji je sposoban doivjeti. Tako je Magdalena Millaversi nauila Vrania ljubiti i povremeno i usput. Nauila ga je dijeliti s drugim onu koju voli. I nauila ga je primati s mirom i prolaznost i diobu. Niti kratkotrajnost ljubavnih veza umanjuje udnje da ih iznova zapoinjemo, niti dioba ljubljene uskrauje puninu doivljaja. Suprotno, u kratkoi je vjenost, u diobi je obilje. "Kad ne moe biti drukije, utjeno j e misliti da jedino moe biti ono to jest", znao bi rei Vrani.

8. Urula je imala bucmasto lice i velike bistre oi ispod crnih pramenova kose koji su joj pokrivali elo sve do obrva. Oi su joj se ivo pokretale i najednom koile. Kao da ne zna moe li to hoe. A hoe sve to se moe. Budui da se niiji prohtjevi ne mogu svi ispuniti, duri se kad je odbiju i grabeljivo stisne ono to joj dopadne aka. ena puna, nabijena putenou. to god radila, prala sue ili se zavaljivala na postelju, nudila se i dozivala: "Hajde, kai, koliko moe i koliko smije." Obline su joj straga bile svedene u srcolik oblik, njima je znala zamamno presti. I Vrani je znao ve prvog dana, kad se prihvatila posla njegove kune starjeinice, da nee dugo vrckati uzal ud. Progonila ga je po kui. Malena rastom, kad bi stala pred njega visokog, gledala ga je odozdo. Glave zabaene una zad, htjela mu se unijeti u lice, a budui da mu lice nije do sezala, bradom mu je dodirivala prsa. Na njenu licu sve se pokretalo: jezik je neprestance mljeo rijei, oi su kolutale i namigivale, usne se puile i razvlaile. Pria kako joj je teko samoj. Ni da joj tkogod pomogne, ni da se s kim posavjetuje (pa udari u pla). Nju ljudi ne ra zumiju. Misle da je njoj do "onoga". Juer ju je zvonar Mao utinuo za guzicu. Kad bi ona zadigla suknju i Vrani to vidio, evo, ovolika modrica (iz pregae vadi velik bakreni novi, pa prasne u smijeh). Ona jadna muku mui, a kakva joj je nagrada za trud, nita, alosno (i pri tom pravi lice nalik Bogorodiinu, kad su joj sina skidali s kria). Ona je odana svome gospodinu. Vidi, a i jo e vidjeti. Ona e za njega, ona e za njega sve uiniti - sve, sve - to zaeli, u koje god doba dana elio (razvue usne u osmijeh, oi upilji u njega, i kao da neto eka, samo to ne kae: "Hajde, pokai se!"). Sto da joj odgovori? Sona je, glupa. Unijela mu se u nje dra. Sama je obavila pola posla priom o lovcima na svoju pozadinu. On bez vee sramote ne moe ostaviti neobavljen

*1

ovaj drugi dio. Praktiki bi joj mogao okrenuti lea i otii. Usput je opomenuti da ne sablazni sveenika. Samo, koliko je zdravih mukaraca koji bi takav pothvat mogli uiniti? Tako je Vrani prvi put s Urulom. Kae se da je "probio led". Netono. Rupa u ledu zamrzne se preko noi, pa je sutradan opet mora probijati eli li kroz nju srkati rijeku. Urula se vie pred Vraniem nije zatvorila. Ma to! Urne bes. Pred njim je eljela biti samo izvaljena nauznak. Na nesreu Vranievu, Urula je bila od onih ena koje se same i lako podaju, ali ne odlaze dok ih ne otjeraju, pa ni onda ne odlaze bez iega. Boga ti - rei e na kraju Urula - nisam ja lea uljala za tvoje lijepe oi. U politici se Vrani drao ovog redoslijeda: inio bi ono to je nuno, zatim to je korisno i napokon to je ugodno. S Urulom je poao obrnutim redoslijedom, ljuto se varajui da poslovi sa enama stoje podalje od politike. Pokupio je ugodno; ona je zanijela, on je razglaen za oca. Tad je Urula rekla to je za nju korisno: uvjerit e mua da mu nije zgorega primati trajnu potporu i uivati zatitu monika. Njezina je korist i Vranieva, osigurat e budunost svom djetetu, ali za njega je i nuno, misli li nastaviti karijeru, da dijete, sad odmah, prizna svojim obilnom svotom i kupnjom kue u Kolovaru. Ondje namjerava s djetetom i muem stanovati. Tako je Vrani uz Urulu nauio da tuu enu nije toliko teko osvojiti, koliko se teko od nje bez poraza, bruke i gubitaka rastati. Urula je prethodila enama koje su se same trsile da legnu s Vraniem. Pozivale su ga na pravo mjesto, ugovarale s njim branu nevjeru i pokuavale u njemu stei svoga po uzdanika u poslovima dalekim od ljubavi. Gotovo da ne povjeruje koliko ih je bilo! Samo njegova suzdrljivost i izbirljivost spasile su ga da ne postane isprazan vjetrogonja. Ali ni priroena izbirljivost ni vjetina da procijeni koja od tih

ena uz dobro tijelo ima i neku znaajniju osobnost, u koju bi se mogao pouzdati da ga sutra nee javno olajavati i sluiti se neistim sredstvima da ga podredi i izrabi, ne bi ga spasile propasti da nije nauio kako je ene lake imati nego ih se otresti, kako ih uza se treba vezati njihovom sumanutom poudom za gaama pobjednika i vlastodraca: uvijek im vie uskratiti negoli dati, izbjegavati obeanja i uvati se traj nijih veza. Bila njihova pouda bolesna tenja da se sparivanjem domognu pred drutvom ugleda, privilegija i moi, a pred sobom umiljaja o vlastitoj vrijednosti, bio to nedosta tak volje za pravu ljubav kad se ne gleda tko je onaj koji ljubi, nego kakav je to god bilo, Vrani je samo iz te lokve mogao vodu piti ili crkavati od ei. Nesmotren pokret ili prejak izdisaj mogao je pokrenuti lavinu abokreine na povrini i taloga s dna. Zato nije malo ako ga je Urula poduila da ne s mije mutiti lokve iz koje mora vodu piti.

*'**!

9.
Bila je u Erdelju, Poljskoj i irom kranske Evrope jedna vrsta ena koju Vrani nije doivljavao kao ene. One koje su se iz nude ili pohlepe prihvatile vladanja i bile njime potpuno obuzete, tjelesno zato to su morale administrirati, duhovno zato to ih je vlast privlaila vie od iega. Ili bi mlada i zdrava ena na kormilu obitelji morala zamijeniti boleljiva ostarjela mua, ili bi razborita nevjesta, sutradan po udaji, ustanovila da se udala za mlakonju koji uzde ne dri vrsto u rukama, pa bi ih ona malo popritegla i potezala sve dok dizgine ne bi ostale u njezinim rukama, ili bi obudo-vjele spaavale muevu batinu za sebe i svoju djecu, ili su se mukobanje, tjerane potajnom eljom da pokau veu mukost od onih to javno i s punim poastima oblae hlae, kopunile na zaposjednutim stolcima. Naivno bi bilo misliti da medu tim enama nema enstvenih. Neke su meu njih dospijevale mimo svoju volju, neke su javno zamijenile en-

stvenost pozom upravljake, ali su privatno ostale to su bi le. Uzalud je on sve to znao, nikad nije bio blizu kunje da istrai to se u takvih nalazi "s onu stranu". Moglo bi se misliti da je bio pretjerano oprezan: sa svakom je enom ishod neizvjestan i opasan, a s onom na vlasti bar dva puta se umnoava opasnost i neizvjesnost. Samo se ljudi zdrava i ila duha boje, olinjala kljusad lijena duha ravnoduna su na sve. Sve je to istina, ali Vrani nije sitniario kad se ticalo opas nosti, i nije se bojao da se uplai i odustane, nego da strah u njemu potakne misao na pronalaenje naina kako da se opasnosti zaobiu ili nadvladaju. Zato se onda klonio tak vih ena? U pismu prijatelju Nikoli Olahu, biskupu ostrogonskom, u kojem ga obavjetava o spletkama to ih protiv njega plete Juraj Utieni, ima usput nabaena misao iz koje bismo, s neto smjelosti i mate, mogli doznati zbog ega pred vla darkama, ma kako privlane bile, u Vraniu blijedi mu kost i raa se gaenje. Vrani pie da Utienia poznaje odavna, iz vremena kad nije bio "ni bog ni batina". Zazirao je kao od svakog poroka od zakulisnih igara; inilo se da je patnja njegovo najee osjeanje svijeta. Njegovao je prijateljstva, bio iskren i usluan. A otkako neogranieno vlada na Izabelinu dvoru, vlast ga je uinila runim, sve je njegove vrline preobrazila u mane. Pamet mu slui za gradnju savr ene spletkarske kombinatorike; prijateljstva mu slue da zlorabi prijatelje; navika da ljudima bude na usluzi ini ga nenadmaivim u kupovini ljudskih dua; nekadanja iskrenost danas je zastor na kojem garnira lai. Vlast mu je izgrizla lice kao ra eljezo. To je isto, pie Vrani, kao kad ljudi u lijepoj eni, s kojom su mnogi oijukali dok je bila leprava guskica, otkriju strailo kad je stala da vlada i udom se ude kako im se ikad pred ovom enom, pred kojom im se krv u ilama ledi, nekad ta ista krv mogla zagrijati i silnije nalijevati ile. Od vlasti ovjek postane ruan, a ena grdoba, misli Vrani. Neki tvrde da vlast otkriva pravu narav

ovjekovu. Pazite, otkriva ono to je otprije postojalo. A onda vlast pravu narav izopauje, runi, nagriza. Kad je Izabela obudovjela i preuzela dunosti svoga mua, Vrani je vjerovao da ga munina pred "vladarkama" vr sto brani od svih kunji dok bude sluao ovu mladu i pristalu enu. Da je i jo mlaa i jo ljepa, kad se preobrne u korpiju, on e uz nju, makar sve lokve po Panoniji zasuile, ostati hladan kao cjepanica pokraj zida. Ako nesreu ne izaziva i ne trai, nee je ni nai. E, tu je pogrijeio. Ni sreu ni nesreu ne sustiemo na putu, njih dvije uvijek se iznenada pojavljuju iz suprotnog smjera. Jo u djetinjstvu, meu djecom na ibenskim ulicama, gdje se njegovala rugalica i nezgrapan humor, Vrani je znao sloiti pjesmicu bez pera u ruci, odjednom, pred svjedocima, kad bi mu stihovi posluili da zablista ili protivniku zarije alac. Kad se iz grada pod Svetom Anom otisnuo u uen svijet, kome je hrvatski jezik bio tu a humor odnjego van, na ibensku je divljaku nakalemio civiliziranu lo zu. Skladao je stihove na latinskom, u Erdelju i na maarskom, pazei da u njima humor i patetika ne prevre mjeru. Nije sasvim uspio. U njegovim stihovima, dokle ih god bude pisao i improvizirao, ostat e tragovi poletarca sa ibenskih skalinada, kojem su stihovi bili puni "abi mu ga do bala ka", ako su nekog ismijavali, i sa vie suza nego to je kapljica u Skradinskom buku, ako su neto htjeli kazati "osjeaj no". Improvizirani stihovi bili su mu svakojaki. Dogodilo bi se da izrekne skladan distih, zaokruen, proumljen, ponekad isti plod sluajnosti, a ponekad posljedak inkubacije misli i osjeanja, to je neusporedivo due trajalo nego to je bilo potrebno da se distih sloi. Mnogo ee vrcali su stihovi neravni i praznoglavi, prije si im se mogao podsmjehnuti nego to bi te zasmijali, i prije bi zaplakao nad njima nego od njih. Ali, tko je toliko sitniav da i pri improviziranju zahtijeva strogu primjenu zahtjeva metrike i stilistike! Upravo ti

**
" I

stihovi, hromi i kljasti, izazivali su u drutvu urnebes. A distisi, oblikom dovreni i sadrajno puni, lijepi kao sve stvari to dugo pupe i dugo cvjetaju, sluaoce su tjerali u utnju. Takvi stihovi nisu bili za drutvenu zabavu. Na skliskom putu aljivog i zbiljskog skladanja pjesmic a, te uvijek opasne igre, Vrani je pred Izabelom uinio neo prostivu pogreku. Njoj samoj i njoj u drutvu upuivao bi stihove u kojima se probranim rijeima isticala njena enstvenost, mladost i svjeina, a hvalila njena dobrota. Hvaliti "vladarku" izbi rljivim rijeima nije obaveza mukarca ve podanika. A kad su obojica u istoj osobi, zna se koji od njih hvali. Biranim rijeima i sjetnim tonom hvaliti enstvenost "vladarka", mislio je lukavi politiar, znai buditi u njima zadrijemano i potisnu to enstvo, omiliti zbog rijei ugodnih svakome, pa i tim putem prilaziti blie njihovu vladarskom poloaju. Kakve je stihove Izabeli govorio, moe se vidjeti iz zdravice kraljici i njezinoj majci na primanju u ast goe iz Kra kova, kojem su prisustvovali uzvanici iz cijelog Erdelja. Na-pitnica je uslijedila poslije zdravica koje su ki i mati meusobno izmijenile, u poodmaklo doba, kad su svijee po drugi put mijenjane, a primanje se pretvaralo u terevenku, pa je svima bilo vie do zabave negoli do protokolarnih stega. Sama je Izabela predloila da Vrani kae neto u stihovima. Ostali bi odobrili da je bilo to poeljela, a kad je i ona htjela ale, buno su joj odobravali sitim, promuklim glasovima:
"Ovu au pijem u zdravlje dviju prelijepih ena", rekao je Vrani. "Mnogo godina neka ive nae vladarke! Dokle god ovakve budu na vladarskim tronovima, ja u se baviti politikom."

njih nekolicina vidjeli su da pronicavi ibenanin pravo ka e, makar je svoju namjeru dobro skrio, kad kae da bi se politikom bilo lako baviti kad bi ona bila oijukanje sa enom, a ne udvaranje sjeni svoje propasti. Ako su mrzili Vrania, a Juraj Utieni, hvala Bogu, nije bio sam, pogle dom ili apatom meusobno su izmijenili ovakvu poruku: odluio je prevrnuti jednu, a moda i obje. Prevrnuti je najmanje znailo prevrnuti na krevet. A Izabela, kako su u njoj odjekivali ovakvi distisi? S poetka se smijala, zamjeujui samo aljivu pakost. Onda se stala javljati razdraganost Vranievom domiljatou. Ta razdraganost ne bi joj doputala da se smiri ni onda kad je stihove trebalo zaboraviti. Poela ih je biljeiti i pamtiti. Naposljetku je zatjecala sebe kako u stihu trai tajnu poruku koju Vrani njoj upuuje. Zar ju je mogla ne nai? U svemu to bi Vrani govorio, ako je u govor htio ugradi ti takvu poruku, mogla se nai i natuknica o ljubavi srca i ljubavi tijela. Jednog jutra, a bila je jesen s dozrelim jabukama koje su se nadnijele nad vrtni put, Vrani ide u susret Izabeli. im pozdravi kraljicu, ubra plod s grane nad svojom glavom i ponudi joj ga:
"Ovo ljupko voe to ti ga darivam, gospodarice, rumeno je i zrelo. Uzmi ga ti koja mu bojom, Ijupkou i zrelou nalikuje."

Ovoj duhovitoj igri, koja u hrvatskoj prozi ne zvui ni okretno ni ljupko kao u latinskim stihovima, drutvo se du go smijalo. Pristupali su joj i tumaili je kako je koga bila volja i kako je tko znao. Ljudi istanana duha, kao svuda:

Lepravo izgovoreno, "u plesu", neobvezatno, luckasto, ovo se udvaranje svakog trijeznog promatraa moralo doj miti kao zabava bez ikakve dvosmislenosti. Ali Izabela nije bila, nije ni mogla biti trijezan slualac. Ona je, traei svoju sreu, bila nesrea koju e Vrani sresti na putu. Susret se dogodio dan uoi Martinja, godinu dana prije nego to e zauvijek napusti ti Erdelj. Izabela je nepoeljana izala iz spavaonice. Htjela se poeljati na klupi u divljem vrtu, ispod svoga prozora, koji je i u Erdeljskom Biogradu "uzgojila". Dok je silazila niz cr-

venkaste stube u vrt, on se prema njoj uspinjao. Umjesto da je pozdravi, recitirao je:
"0 boe, da mi je biti mramor po kojem gaze stopala moje boice i mete ga njena raspletena kosa! Nebesa su prepuna krasnih zvijezda repatica. Ali medu njima nema zvijezde koja bi sjajila tako dugom i svijetlom pletenicom."

Zajedniki su se nasmijali. inilo se da e se uz smijeh i mimoii: ona e otii u vrt, on u svoj ured. Ali ga ona pozva da je prati, ima mu neto rei. Ila je ispred njega. Gledao je njenu kosu i sjeao se trije ma u kojem kao karijatida stoji tijelo jedne ene. Nije li ono onda u ovome sada? Pitala ga je jesu li njegovi stihovi ozbiljni ili se on samo zabavlja stihovanjem. Odgovorio joj je da su ozbiljni, ak vrlo ozbiljni. Kad su ozbiljni, pitala je Izabela, to namjerava nadalje poduzeti. Nita, rekao je Vrani, jer je nita jedino to se moe poduzeti. Onda je zanijemjela kao da joj je gr obuzeo svaki djeli tijela. Najednom je Vrania zgrabila za ruke i rekla: Zato je meni uskraeno sve to bih htjela? Kad je jo jednom rekla zato, mogli su je uti svi koji su bili u vrtu i blizu njega. Vrani je iste veeri unajmio koijaa i otputovao u Kra kov. Odsjeo je kod Izabeline majke, ispovjedio joj se, a ona mu je savjetovala neka Izabeli napie dugo pismo, razjasni joj nesporazum, savjetuje da bude uzdrana i zamoli je za oprotenje. On sve to uini. Postie da se Izabela urazumi i da ga zovne k sebi. Ali "bolest due", kao to je sam nazivao razlog bijegu u Krakov, i dalje ostade bolest. Budno oko Jurja Utienia, koji je pratio razvoj njegove "bolesti" i ekao pogrean korak omamljenog "bolesnika", dubok stid to ga je posvuda pratio, napokon ga natjerae da bjei iz Erdelja, u potragu za novom slubom. Ali ga bo-

lest nije napustila ni u Beu, ni u Jegeru, ni u bilo kojem drugom gradu. Ta "bolest due" bila je u njemu i na propu tovanju kroz Budim. Moguu, ali nikad ostvarenu ljubav s Izabelom, uskrae nu razlozima to su stajali izvan nje i njega, Vrani je poistovjetio sa sveukupnim radostima punog ivljenja u slobodi, koje mu je uskratio ivot sveenika i dvorskog slubenika. A ovjek se nad niim ne razgnjevi i ne raznjei tako kao nad svojom sudbinom, jer ne znam kako bila dareljiva, uvijek nas progoni osjeaj da nas je vie zakinula nego to nam je dala. Uz to, ljubav prema Izabeli mogla se ubrojiti u raskrsnice Vranieva puta. Sto god da je izabrao, a izabrao je da bjei od nje, bio je neizbjean povratak na neizabrano: to bi bilo da se uz nju vezao? Odgovori na to pitanje uzdizali su ga s posnih livada rune svakidanjice, dosadne i opasne, u izmiljen svijet, u kojem su tekoe lagane a srea puna i bijela od usijanja. Ti su ga odgovori inili mladim i luckastim sanjarom do duboke starosti, jer, ini se, ljudi ne stare dokle god sanjare to bi bilo da je bilo to bilo nije. 10. Vrani pie bratu da je poslije etrdeset dana putovanja stigao u Stambol i da se smjestio u kuu austrijskog poslanstva, u predgrau Peri, gdje je i u prvoj misiji odsjeo. Kua je opasana niskim zidom. Unutra je vrt pun agava i limunova. Dok je u kui, ini mu se da je u nekom gradu na naoj obali u doba dozrijevanja groa. Tih dojmova nestaje strmo glavo im se preko zida priviri. On je ovdje zatvorenik na privremenom dopustu. Svakog asa mogu ga iz kunog pritvo ra pozvati na izdravanje kazne u pravoj pravcatoj tamnici. Veliki vezir Mehmed odbija vie od pedeset dana da ga primi. Sve neki prei poslovi u njega. Od vremena do vre mena poalje kojeg nieg inovnika da Vrania ukrijepi u nadi da e ga vezir primiti, ali sada ne moe pa ne moe. A

poslanstvo je imalo od Maksimilijana naputak da njega prvog posjeti, i njemu dade darove prije nego ikom drugom. Napokon se udostojao pozvati ih, kad je ocijenio da pedeset dana ekanja mora da je uvjerljivo djelovalo da on, iako je drava uzdrmana Sulejmanovom smru i janjiarskim nemirima, u pregovorima nee biti popustljiv. Onoga dana kad su odlazili u posjet veziru padala je sitna kia. Kao kad se magla pretvara u rosulju, vlazi odsvakuda, pa te nikakvo pokrivalo ne moe zatititi. Od svoje pratnje, koja je brojila stotinu i ezdeset ljudi, Vrani je poveo samo ezdesetoricu, da bi povorka, kad bude posjeivao sultana, bila zamjetno brojnija. Svi su pratioci, osim koijaa, jahali, samo su se Vrani i Teufenbach vozili u koiji sa etveropregom bijelih konja. Odmah do prozora koije jahala su sa svake strane po tri asnika, branei svojim i konjskim tijeli ma glave careva poslanstva od ljudi na rubu ulice. Ostali dio pratnje raspodijelio se pola sprijeda, pola straga. Na ulicama nema nikoga, slobodan je kolnik, puste su pjeane staze. Da ih na putu, pri izlasku iz kranske Pere, nije prihvatila Mehmedova dvorska straa, koja sada jae na elu njihove kolone, iva Turina jo vidjeli ne bi. Rominja kia, kaldrma je puna rupa, blata i konjske neisti. Sl japkaju konjska kopita u hladnom jutru. Kao da povorka nijemih grobara ulazi u grad izumro od kuge. Teufenbach pita Vrania je li i proli put bilo ovako. I go re! A kako su ih uspjeli stjerati u kue? Jedan konjanik tri pred njima, vie: "Sklanjaj se, dolaze nevjernici!" I posluaju ga? Kad im ne bi javili da dolazimo, a mi naili, na nas bi digli galamu i bacili ono to im se u ruci nae, zato to se usuujemo nenajavljeni proi, a na svoje zato to ih ne obavjetavaju kad im dumani smrde po ulicama . Budi bez brige, nismo sami. Oni su tu u blizini rekao je Vrani. Iza prozorskih kapaka, za dvorinim vratima, ispod ploto va i crijepa na krovu, mnotvo je oiju to vire kroz rupe i

procijepe, da vide tko i kako prolazi. Gdje god ovjek ivio, ne prestaje biti radoznao, ni kad mu radoznalost brane, ni kad je izazivaju da mu podvale nalije za lice stvari. On posvuda miri, sumnja, udi se i oajava. A ponajvie strepi od onoga to mu ovi sveani ophodi spremaju. Njih su zaduili da mrze svoje neprijatelje, jednako kad ih doekuju na bojitu kao kad dolaze prositi mir. Odrei se te mrnje ne smiju ni kad je u sebi nemaju, ta je mrnja obaveza prema vladaru i Bogu, bez nje su oni odmetnici od posveenih ljudi. Dok vire kroz rupe, iz njih progovara otpadnitvo, onaj bolji dio ovjeka koji se nikada ne predaje strahovladama ideja i poje dinaca koji ideje zlorabe. - Pusti! Bolje da su se razbjeali nego da nas tuku - kae Vrani. Opet Teufenbach pita ima li u gradu zaista toliko pasa kad ih na ulicama, kuda prolaze, na stotine viaju. Ili je ovaj pasji narod to lunja posvuda i vrvi odsvuda, svojevrstan doek, poruka ljudi pobjeglih u kue? - Vjerojatno - odgovara Vrani - tih ivotinja ovdje ima mnogo. iste im po dvoritu otpatke i uvaju kuu od ul je za, jer je svaka obitelj tvrava za sebe. Ali toliko ih nema koliko bi se po ovima to su na ulici moglo prosuditi da ih ima. Ne vidi li da su mnogi psi na silu istjerani iz dvorita? Ti koji ue uz svoja vrata i plot, ti nikad iz kunog kruga svojevoljno ne izlaze. Oni, viniji ulici, slobodno se eu, zapiavaju uglove i busenje, njukaju se i, ukratko, na ulici su kod kue. A takvih ne vidim mnogo. Meu pasjim svijetom najvie je ovara, razliitih boja i veliina, ali slinog ponaanja. Kutrili su se naetani uz plotove, kune temelje i po pjeakim stazama od cigle i rije nog bjelutka. Poneki bi zalajao, ali tiho i nevoljko. Kao da ih mui nedoumica to ih istjerae iz kua i dvorita. Da po kau ljutnju, ne vide na koga; da iskau vjernost, ne vide prema kome; preostalo im je samo prazno zjakanje u nekakve prolaznike koji tiho i mirno prolaze. Upravljani stoljet-

nim nagonima svoje pasmine, kad nisu znali to e, zinuli se, a isplaen im se jezik prevjesio preko donjeg zubala i ulje-bio meu dva prijetea deraa. Ma to radili, muhali se uo kolo ili dredali, povorku su pratili zakrvavljenim oima i nailjenim ukama, vrebajui na povod zbog kojeg bi se s povorkom poupali. Napadnuti nisu ni oni ni njihovi domo vi, a batine su ih nauile da mirne prolaznike ne treba napadati, pa su ovari lajnuli kadikad, reali, dahtali, zjakali pasji glupavo, ali se u napad nisu uputali, ni zajedniki ni pojedinano. Od toliko ovara Vraniu ni jedan nije zapeo za oko. Zapeli su drugi. Jedan rii hrt preskoio je plot i zalajao. Tek kad je njego vo buljooko gospodstvo crne iljaste gubice skoilo na put i, umjesto da pojuri naprijed, stalo etkati svojim snanim ti jelom, vidjelo se da je lajao na one koji su ga iz dvorita bili istjerali. Ovdje na putu nikoga nee progoniti. Dok su koi je prolazile pokraj njega, svojim utim ribljim oima zagledao se da vidi tko u njima sjedi. Prevrtljiv od roenja, mis lio je da bi morao napustiti onoga koji ga je preko plota natjerao i prii ovome ovdje. Takav je, snujui o nevjerstvu, ostao ukraj puta da prieka drugu i zgodniju priliku. "O pasji narode, sa svojim pasjim govorom", aptao je prosijedi jazavar, sjedei pokraj vrata na koja su ga bili is tjerali da se vani bavi politikom. On nije pripravan za napad kao ovari, on je otvorio usta da die, a ne da laje, on je za mirio da manje vidi, on svu tu pasju bagru alje bestraga. Naganjao se on jazavaca, lisica i kunia, i nadisao se smrdljiva zraka u rupama u kojima su se progonjeni skrivali. Kad bi izvukao lovinu, predavao bi je gospodaru. Ako bi togod poderao sam, tukli bi ga po dva dana, nogom i batinom, u trbuh i po leima. U posljednje vrijeme gospodar mu govo ri da postaje mrzovoljan, zagriljiv, zavidan i podmukao. Prije e on ugristi gospodarovu nogu negoli zalajati na one koji u strahu prolaze. Vrani je vidio sve, od poetka do kraja.

Na niskoj prizemnici otvorila se vrata, neto vea od osrednjeg prozora i vrlo slina vratima na pasjem kuerku, a na njima se pojavio ovjek. Dotad je po ulicama gledao samo pse, pa se Vraniu uini da je ovjek prepeliar koji u ustima dri jarebicu i, s uzdignutim prednjim nogama, nosi lovinu. Iste tupe oi kao u prepeliara, ista duga iskuana dlaka, isti muki hod. Douljao se na rub pjeake staze, su elice koijama, i stao. ovjek slian prepeliaru u ustima je drao no, a u svakoj ruci po malu puku. Prvo je puka planula uperena u koi ju. Naletio je Ivan Gal i sama ga je ibnula po butini. I ra njen, uspio je izvui sablju. Druga je puka prepeliaro va planula u samoobrani. Gal se zaljuljao, konj mu je pohitao naprijed, a kapetan je iz sedla naglavce pao u stambolsko blato. Smrt se urila da mu skrati bolove. U isti mah, valjda domamljeni pucnjavom, iz smjera u kojem se povorka kretala, sunulo je dvadesetak konjanika s razvijenim kandijama. Mlatili su remenjem po zemlji, psi su bjeali na sve strane, preko ograda, kroz rupe, izmeu konjskih nogu i ispod kola. U jurnjavi konja, strci pasa, laveu, vici i njiski, Vrani je vidio Ivana Gala, mrtva, na rukama njegovih vojnika, i uo njegova ubojicu kako, otima jui se iz ruku Mehmedovih zaptija, vie: Ubit u i vezira dade li im mir. Siromah Ivan - uzdahnuo je Vrani. Pridruio mu se na put u Stambol ponukan eljom da i sam podupre osloboe nje iz ropstva svoga brata, kapetana ozaljske ete Adama Gala, koji je zarobljen pod Sigetom. O pasji narode! rekao bi jazavar, sit ivota i ljudi. Brata oslobodio nije, a zbog brata je poginuo. I kad postigne cilj, smrt se ini uzaludna; ako ga ne postigne, tisuu je puta uzaludnija. Stisnuo je duu i odluio Mehmedu ne pokazati koliko ga je potresla Galova smrt. Nikakva iznenaenja nee pokaza ti, nikakva prosvjeda nee uloiti, ak ni aljenje Mehmedo-vo, bude li ga, nee prihvatiti. Drat e Galovu smrt nevri -

jednom spomena, kao da je jedan od ovara razderao kape tanu nogavicu. Nepravda uinjena Ivanu Galu niim se ne da ispraviti. Nema diplomatskog koraka koji bi ga dignuo iz groba; a ne moe li se Gal oiviti, sve je ostalo uzaludno i nepotrebno. Ako se s njima neoprezno postupa, ovakvi sluajevi mogu pregovore upropastiti, a prosvjed zbog kapeta nove smrti, kad bi ga taj prosvjed i oivio, ne vrijedi jo jedan rat s tisuama mrtvih ljudi u zapaljenih naselja. Usput je svog druga u poslanstvu Krstu Teufenbacha, koji je bio kao veina vojnika nagao i u pregovorima novajlija, uspio nagovoriti da pred Mehmedom ostane ravnoduan prema Galovoj pogibiji. Tako je Vrani, zahvaljujui svom duevnom miru, i sebe i svoje ljude oslobodio panike i ponienja u koje bi ih panika dovela. Duboko u duu potisnuo je go leme strepnje i poao Mehmedu pripravan da sabrano pod nese bilo kakvo ponienje, pa i ono najgore - smrt. Teufenbach je ostao s pratnjom u predvorju, a Vrani je, praen dvojicom slugu, uao u prostoriju u kojoj ga je ekao veliki vezir. Uao je bojaljivo. Nitko ne voli, a moni manje od ostalih, kad im posjetilac upada silovito u kuu i gazi po njihovim tepisima kao da je tu od djetinjstva domai. Treba smjerno, kao na posveeno mjesto, ulaziti u nj ihove radne prostorije, pa tek poslije pozdrava, postupno, opnu po opnu, skidati sa sebe plaljivost, i eto si na dobru putu da ne bude bahat uljez, nego osoba koja je, iskazujui potovanje tuem prebivalitu, unijela u nj svoje dostojanstvo. Ako je Meh med oekivao da e ga vidjeti, a ini se da jest, kako mu utr ava zajapuren od bijesa, vezir se ovoga puta prevario. Ulazio je njegov stari znanac, ovjek visok rastom, u dugoj haljini boje hrastove kore, bez ikakva nakita, osim eljeznog kria na prsima. Bradu ne podrezuje, ostavlja je rasti koliko moe i kako hoe. A brada raste u etiri zavojka, dva sredinja, sastavljena od dlaka na jednoj i drugoj polovici podbratka, i dva pobona od dlaka s obraza. Vranieve su oi sre dite njegova oblija od kria do tjemena. U njima se jezeri

smirenost njegovih sjedina, one govore da i starost, i oaja nje, i nadljudski umor mogu biti lijepi kad ih se ovjek ne stidi, kad im se potinjava i trpnjom objavljuje njihov ljud ski smisao i ljepotu. Usrdno je zamolio vezira da primi mali dar koji mu alje car Maksimilijan: etiri tisue zlatnih dukata, etiri ae dvojke od srebra i etiri pozlaene ure, dvije depne i dvije zidne, izraene u urarskim radionicama grada Basela. Neve lik dar ali je od srca to se oduuje za iskrena osjeanja koja vezir Mehmed gaji prema Maksimilijanu. I poruuje Meh medu taj isti cesar da e mu, ako progura potpisivanje mira, svake godine dokle mir bude trajao, uz danak to e plaati Selimu, i njemu slati milodar od dvije tisue zlatnih dukata. Ustreba li, svota se moe i poveati, na uveanje blagostanja njega i njegove obitelji. Dok je Vrani ljeposlovio, nastojei opori hrvatski jezik oplemeniti rijeima iz umiljatog dijela diplomatskog govo ra, Mehmed kao da nije hajao za njegovu stilistiku. Na dar je bacio kratkotrajan pogled u trenutku kad ga je sluga prinosio na pladnju i odlagao na stoli. A kad je poslanik za vrio, osmjehnuo se boleljivo i zahvalio jedva ujnim glasom, ali na turskom jeziku. Nije se dalo prikriti: Siget u ruevinama i od njega je ui nio ruevinu. Bradu i brkove je podrezao i obojio u kavenu boju. Pokraj odnjegovane dlake neugodno se isticala stara ka bjelina obraza. Uz mnoge nedae koje je doivio pod Sigetom i na povratku kui, smrt Sulejmanova, pomor v ojske, bjeanje i janjiarska pobuna, sad proivljava ono najgore: po Stambolu krui runa i opasna pria da je on sam zadavio Sulejmana. Sulejman je, kau, deset posljednjih dana opsade bio bijesan na svoje zapovjednike koji mu obeavaju pobjedu, a donose poraze. Ubio je Ali Poturka, a za njim poeo redom skidati glave visokih asnika, optuujui ih za nemar i izdaju. Kad je zaprijetila opasnost da poremeeni Sulejman obezglavi ionako demoraliziranu vojsku koja boluje i krvari,

kad je i njega poeo optuivati za loe ratovanje, siguran predznak da ga se eli otarasiti, Mehmed mu je dlanom za epio nos i usta, i lagano ga poslao na onaj svijet. Tko god bi uo ili sam pripovijedao ovo, ne bi pitao: "A je li to isti na? Ima li svjedoka i postoji li kakav pouzdan dokaz?" Vjerovali su u njezinu istinitost, pa su se uputali u rasprave je li morao ili nije poiniti takvo svetogre za ope dobro, razumije se. Mehmed grmljavinu prie slua strpljivo ali zabrinuto. Nita ne poduzima da pokae svoju n evinost, samo pazi da ne prevagnu oni koji tvrde da je davljenje Sulejmana porazno za ope dobro. A ta panja zahtijeva natovjeanske napore. Predaja darova nije bila ni zavrena a za Mehmedovim leima pojavi se ovjek, tih kao sjena, prekrienih ruku, pogleda uprta u zemlju, kao vosak ute brade. Da se nije istonjaki ukipio, svak bi pomislio da je ovaj snani plavojko strao s nekog brda u Tirolu i tek to nije zajodlao. Ali taj se ne pokrenu niti od sebe dade glasa prije nego to ga Mehmed pozva da se oglasi. Tirolski momak, obezlien u istonjakoj smjernosti, prevede vezirovu zahvalu s turskog na njemaki baritonom punim mekoe. Lijepim izgovorom i ugodnim glasom uas pozlati Mehmedov istrzan i hrapav govor. Tirolac bi se glavom nagnuo prema Vraniu, pa mu je ovaj mogao vidjeti plave oi ispod utih trepavica kako se eret ski sjaje, gledajui as carske darove, as izaslanika. Ako je ovaj srebroljubac bez grinje savjesti od Hansa postao Tajib-aga, trenutno e imati onoliko gospodara (da im prevede to se ovdje kae) koliko ih bude da ga unajme i dobro plate. U igri oko jezika Vrani je nadigran. On je s Mehmedom htio razgovarati hrvatski, ne u sultanovim dvorima pred Selimom, nego u njegovoj kui. I hrvatskim jezikom govorili bi onako i o onom kako i o emu ve stoljeima govore dva tabora ogrezla u krvave ratove. Ali se Vrani nadao da bi im sporazumijevanje na materinskom jeziku pomoglo da u slijedu krvavih godina, koje njih dvojica nisu ni zapoeli niti

ih mogu prekinuti, nadu privremen za stoj, predah meu tunjavama to ga diplomacija naziva - mir. Uzalud, Mehmed nije doputao prisnosti, premda se kadikad koristio i tim sredstvom osvajanja, jer bi moglo biti protumaeno kao njegova slabost: nema snage pa se utjee lukavstvu. Kad je tako, Vrani prijee na njemaki i ukratko kaza po to je u Stambol doao - mir to dui i da bude podnoljiv. - Traite mir, a kad ga dobijete, ne mirujete. Umnoavate vojsku i zidate tvrde gradove oko nae granice. Zidate i na naem zemljitu, kao to ste sazidali Tatu i Vesprim. Od sa da, ako elite mir, granicu morate potivati; Vesprim i Tatu razorite sami; nove utvrde zidati ne smijete, niti proirivati stare; plaat ete danak Selimu koliko ste plaali njegovu ocu, ni aku manje. A Tatu i Vesprim odmah ruite, pa emo onda o miru razgovarati. - A kako da se obranimo od vaih graniara? Oni nijedan mir do sada nisu potivali, pa nee ni ovaj. Mi utvrde zida mo da se iz njih branimo, a ne da iz njih napadamo. Ako vi moete graniare obuzdati, mi gradove zidati neemo. - Tko hoe na mir, treba ivjeti na polju i u selu. A ne u gradu koji e i carska vojska jedva osvojiti. Gradova kakav je bio Siget, previe imate. I sad ste jo nazidali Vesprim i Tatu. Ne poruite li ih, tako mi Bog pomogao, dignut u vojsku i krenuti tamo u te krajeve, pa ratovao i osam godi na, ratovat u i nauit u vas pameti. Time su pregovori zavreni. Da bi ih nastavili, trebalo je nita manje nego sruiti dva grada i njihove stanovnike ostaviti nezatiene u kuama od trske i blata. Jedan sluga u odjei od crna sukna ue u prostoriju nena javljen i, gotovo puzei po sagovima, priblii se Mehmedu. Nadnese mu se nad uho i neto mu apne. A zatim kao rak, natrake, otpuza do izlaza. Mehmed pozva svoga gosta da prie prozoru i pogleda neto. - elio sam da svojim oima vidi kako u kazniti zlikov ca to ti ubi ovjeka.

Kroz prozor, premreen eljeznim pleterom, Vrani je vidio etiri osedlana konja, konjanike koji su drali povoce, petoricu sluga koji su isprepletali nekakve konope, i kanjenika koji se lako mogao prepoznati jer je jedini bio gol. Svaka noga i svaka ruka zasebno vezane su od glenja do prepona i od zglavka do miia uzetom na nain koji u ibeniku zovu "smrsak". Uzlovi se nabacuju na predmet koji elimo vezati, udicu ili preku, tako gusto kao kad se nadijeva ple ter na pletau iglu. Potee li se jedan ili oba uzla, vez postaje sve jai. Takvi vezovi ne mogu se odrijeiti prije nego to konop pukne. Od nogu i ruku uad se protezala na sve etiri strane. Sluge, koje su pripremale kanjenika za kaznu, tu uad dadoe konjanicima. Oni se uspee na sedla, a uad privezae za stranje unjkae. Jedan od njih neto viknu, a sva etvorica podbodoe konje prema etiri strane svijeta. Konji klisnue, uad se zategnu, a osuenik se prevali. U padu se raskrili i, dok je raskriljen lebdio nad zemljom, uini se kao da e otprhnuti i spasiti se. Ali, umjesto da poleti uvis, ljuljao se amo-tamo na istom mjestu, dok konjanici jo jednom na komandu ne mamuznue konje. Vrani zatvori oi kao da ga je plamen liznuo po licu. Kad ih je otvorio, vidio je kako kroz dvorina vrata jedan za drugim izjahuju konjanici, vukui za sobom svaki svoj dio. Provozat e ih onim istim pasjim putem kojim je izaslan stvo ovamo dolo, izvikujui opomene graanima da drugi put ne pucaju na carske goste. im se kapija zatvori, doe desetak slugu s loncima vode, metlama i spuvama da po iste dvorite. Radili su marljivo, ak su i travke, to rastu izmeu ploa, istili list po list. - Tako mi kanjavamo protivnike mira ree Mehmed. I vi tako postupite s onima koji ne dopuste ruenje gradova, pa e mira biti i za vas i za nas. Za udo je bilo to je najednom progovorio hrvatski; nije se trebalo uditi to mu je ereenje protuvrijednost ruenju gradova.

- Za gradove u javiti svojima i ekati njihov odgovor. A ovo ovdje i rukom pokaza na dvorite - moglo bi podui ti vae ljude da nas ostave na miru dok smo vai gosti. Na ma ta kazna nita nije donijela. Zato u te zamoliti, estiti pao, da iz tamnice pusti Adama Gala, brata naeg pokoj nog komandira, koga ste na Sigetu zarobili. Mehmedovi obrazi poplavjee, oi pobjegoe pod namrgoene obrve a elo se nabora. Nije povikao, ak je tie progovorio, ali se vidjelo da se teko svladava. I opet na turskom! - I kazniti ubojicu i dati vam zarobljenika! Onda sam na gubitku. Ne, ne! ... A gradove morate poruiti! Morate! - Nema mi tko pratnjom zapovijedati. Za Adama Gala dat emo i neto otkupa, sve to je njegov brat uza se imao. Bit e to znak dobre volje s turske strane. - Bio bi to znak moje slabosti. Tebi bi to na poetku pre govora trebalo. Ne! Ti nisi onaj koji e mi steeni ugled rui ti. Na tebi u ga potvrditi. Zapamti, Vraniu! 11.
Carstvo se ljulja. U poetku, kad ga ono digoe iz Kutahije i povedoe u Beograd da zamijeni oca, Selima su obuzele namisli to e novo uiniti i kojeg e ovjeka na koje mjesto postaviti. Svaki pijanac ima duboko u sebi zapretanu elju da jednog dana, koji nikako da doe, prestane piti. Kad ipak dugo odgaani dan odluke doe i pijanac ree e sad u pa se otrijezni, on izgleda, zato to se tlapnjama opija, pijaniji nego kad je bio od vina pijan. Kau daje Se lim ba takav bio. Sve dok u vojsci ne poee trzavice. Kad pobunjeni janjiari doekae Selima kolima sijena i zagradie mu put prema dvoru, zahtijevajui vee plae i obilnije nagrade, Selim se otrijezni od zanosa i otpoepo starom: pijanevati i kurvati se. Kau da se vie ne odvaja od boca i sisa. Prilike su u Carigradu i dalje bremenite novim iznenaenjim a, ali, ako nas nai izvori ne varaju, napetost poputa i uskoro e se znati pobjednik. Maloumni Selim, nagovoren od svojih savjetnika

koji su mu bili drugovi u piu i pederastiji, ljuto je uvrijedio Meh meda kad mu je u Beogradu oduzeo zapovjednitvo nad vojskom. Kao puevi poslije kie, isplazie na sunce i pustie rogove svi oni potuljeni pretendenti na visoke poloaje, sve odreda Mehmedovi neprijatelji. A kad Selim spoznade da vladanje iziskuje velika duevna naprezanja, kojima su dorasli samo duevn o zreli ljudi, iznenadi okolinu odlukom da svog zeta Mehmeda prizna svojim prvim slugom. Mehmed je njegovu trijeznost i razbor, kojih u Selima ni za lijek nema, uinio nepotrebnim. I sad Mehmed ima pune ruke posla da finim potezima skine s poloaja ljude koji su se okoristili Selimovim "otrenjenjem" i prema njemu pokazali otvoreno neprijateljstvo. Ali Mehmed dobro zna da njegov utjecaj medu prvacima ovisi o sigurnosti granica. Poslije poraza pod Sigetom (svojim sam oima gledao razbijenu vojsku pred carigradskim vratima), on e svim silama uprijeti da dokae kako Siget nije dravu uzdrmao nego uvrstio. Danas je kod mene bila naoj vladi odana osoba (u popisu dounika, koje redovito plaamo, podatke o njemu nai ete pod nadimkom "Nanula") i pripovijed ala mi kako je tekao Vraniev posjet veziru, koji je Mehmed paljivo pripremio da zaplai Vrania i kae mu da e cijena mira biti skupa. Mehmed je poslao svoga ovjeka da doeka Vranievu pratnju i ubije mu jednog od tri asni ka. I da vie da e ubiti vezira potpie li mir. Ovaj, a bio je to neki basa Jusuf, ubije Vranieva komandira Ivana Gala. Na kraju posjeta, pred Vranievim oima Mehmed dade raereiti "na konjske repove" drskog ubojicu. Umjesto Jusuf a, bio je raskidan neki zlikovac i pomalo luak Smajo iz Jeniehera, koji je noem ubio Mehmedova slugu i bio osuen na smrt. "Nanula" dri da Vrani, ini se, prozire Mehmedovu igru. Popovski strpljivo i diplomatski prepredeno pristaje da u njoj i sam zaigra. Kraj te igre jo nije napisan, i Vrani se uzda da e ga, sudjelujui u igri zajedno s Mehmedom, napisati onako kakav njemu treba. Trebalo bi u ovim prilikama oekivati da Turci mole mir, jer su u jadnom stanju, a oni ne samo to ne mole nego odbijaju molbu svo -

jih neprijatelja i posta vljaju teke uvjete. Mehmed zna da Austriji treba mir s Turcima, da bi se mogla okrenuti Evropi. Vrani pak zna da su Turci slabiji nego ikad i da moraju biti sretni to im se mir nudi pod starim uvjetima, pa nee htjeti platiti Mehmedu odrijeene ruke jer mu za to nagrada ne pripada. Igra je poela i bit e duga, podmukla i bez milosti. Ako Mehmed u nastupu srdbe ne baci starog Vrania u tamnicu, kao to je vie puta s drugim iza slanicima postupio, znat emo da Mehmed ne stoji na vrstim nogama i da se plai krajnjih mjera. Bacio on Vrania u tamnicu ili ne, tekli pregovori kao to teku ili nekako drugaije, mir e biti potpisan. Ni mi ni Francuzi mir sprijeiti neemo moi. Ali moemo pridonijeti da bude to kratkotrajniji i to tei za Austrijance . "Nanula" nam svjetuje da sav ulog stavimo na Mehmeove kar te. On nema pravog takmaca u trenutku kad bi dravi bez sigurne ruke prijetila propast. Protiv njega se i svata govori i svata poduzima, ali ga nitko ne odbacuje u ropotarnicu isluenih politiara. Nema stupice iz koje Mehmed ne bi izlaz naao, zbog toga ga mrze i podnose. Pria se (u prii uvijek valja zgodu preuli, a poruku zapamtiti) da je Mehmed sin Kurta obukao u Sulejmanovu odjeu kad je mrtvaevo tijelo poelo truljeti i nije se moglo drati nauzgor, a lice pocrnjelo od raznih sastojina pri balzamiranju. Preobuen u Sulejmanovu odjeu, Kurtje bio i u nosiljci na putu od Sigeta do Mitrovice, i otuda izdavao komande, vjeto oponaajui kretavi Sulejmanov glas. Tog "Sulejmana" prikazao je Mehmed novom sultanu Selimu kad se s njim sastao u Beogradu. Pred Seli-momje izvadio no i sinu Kurtu rasporio trbuh. Kad ga Selim upita zato ubi sina ni kriva ni duna, Mehmed ga podui: "Moj gospodaru, ovaj ovdje to lei, moj sin predragi, okusio je to znai vladati. Makar je njegovo vladanje bilo igra, slasti da se njegova rije slua, kao da je sam Bog poruuje, ljudski stvor ne moe odoljeti. Tko god jednom tu slast okusi, sve e uiniti daje okusi jo jednom. Da svoje dijete ne bih prepustio tekim kunjama da togod uini protiv tebe, liio sam ga ivota i bezgreno ga poslao Bogu." Pria je, kae "Nanula", izmiljena, ali ljudi vjeruju da je is tinita. U uvjerenju ih dri odsutnost Kurta iz Carigrada. Meu -

t "'*!

tim, Kurtje iv i zdrav u Bahisaraju, kamo je otiao s princom Delbatanom da posreduje u njegovu korist u Krimskom kanatu poslije kanove smrti, jer su se Delbatanova braa okoristila oevom smru dok je on bio s Mebmedom pod Sigetom.

(Marino Vendramin, mletaki poslanik u Carigradu, od godine 1562. do 1570, u povjerljivu izvjetaju Senatu Republike). 12.
Sebi samom, dragi Mihovile, nalik sam na ovjeka malena kao penino zrno, koji se nekim udom uvukao u rupicu medu kotae. Nad njim se okree golem kamen i melje sve ivo pod sobom, a ispod njega je tvrdo, pa se rupica ne da izdupsti vie nego stoje izdublje na. U meljavi se donji i gornji kamen meusobno bruse, a rupica svakim danom postaje sve plia. Jednog e se dana nai na ravnu, kao i druga zrna. Ali, dok sam u rupic i, ne mirujem, izuavam gradu mlina. Hou znati kako su tesani i uljebljeni njegovi vitlo vi, od kakva su mu drva poluge, iz kojega kamenoloma kolesa, od kakvog prua pleteni koevi. Sa smru u bliem susjedstvu ne moe se u miru ivjeti. Zato sam za ovo vrijeme, dok ekam susjedin posjet, odluio neto raditi, a budui da ne znam nita valjano raditi osim pisati onda pisati. Istodobno dok piem, uzastopce snivam dva sna. Ne da ih snivam itave odjednom, snivam samo pojedine njihove dijelove, neku beznaajnost, korake, grmlje, orla, leptiriu ili samo naslon stolca. Jo u toku snivanja znam kojem snu to pripada "karavani" ili "psima u trgovitu". To je, Mihovile, kao da bi san bio neki veliki mo zaik sastavljen od mnotva sliica, a sliice od kamenia. A ti sniva samo jedan kameni, najvie jednu sliicu. Ne! Strah da u zaostati nije nov, prati me od ranog djetinjstva. Kad bismopoli napolje ili na izletita u kolima, na konjima i maz gama, premirao sam od straha da u se pri odlasku ili povratk u negdje izgubiti, iza grma crnike, iza mocire, na sporednom puteljku. Dok moji budu odlazili, gubit u se sve dalje i sve bespovratnije. Kad

se oni sjete da me nema i poure da me potrae, bit u ve danima hoda udaljen od njih, na nepoznatim mjestima; oni me nee moi ni sustii ni pogoditi gdje sam; ja u se izgubiti, oni e me zaboraviti; ako ih jednog dana i sustignem, vratim li se, nee me prepoznati. Bit u zauvijek izgubljen i za sebe i za njih. Bilo je dostatno da iza smreke ostanem sam sa sobom, bez ikog u vidokrugu, ili da kola krenu nekoliko koraka prije nego to sam u njih uskoio - i ve bih vrisnuo, zagrcavao se u plau. Tuckali su me po leima i zalijevali vodom. Majka me cjelivala, otac mi raz gibavao tijelo. Koio sam se, vritao ili duboko jecao, na mahove i naizmjence. Ocu bi dosadilo pa bi psovao; majka bi se uplaila pa je plakala istodobno sa mnom. Izlet bi bio upropaten, a rad, ako smo raditi ili, tek napola obavljen. Zato su me na putovanjima posebno pazili i tetoili. Htjeli su me osloboditi straha, a ba me njihova panja uvjeravala da se mogu izgubiti i da u se, kao to se ini, jednom i izgubiti. U polju, umama, posvuda - cijela je zemlja samo beskrajan prostor po kojem se gubimo. Kad sam poao u kolu, moje se ludovanje sa strahom od izgubljenosti pretvorilo u nevienu nadarenost. Sto se dogodilo! kola se u mom duhu prikazala kao polazite na dalek put, linija na kojoj stojimo prije znaka za utrku. Na cilj e doi samo oni koji zapnu "izpetnih ila". Oni koji budu zaostajali, nepovratno e se izgubiti. Zar mi nisu govorili: "Ui pa e daleko dogurati" ili: "Zaos tane li propao si"? Tako je bilo u koli, a ni u karijeri nije bilo drukije. Strah da u izostati tijetio je iz mene i posljednju kap snage. Sudei po tome kamo sam dospio, tih kapi, posljednjih, u meni je bilo za cijelo vrelo. Ja se u Boga uzdam da vrelo jo nije pre sahlo i da u trku moi nastaviti, Ali straha da u se izgubiti, do kraja se ivota osloboditi neu. Sanjam, put nas vodi uzanom sutjeskom, s lijeve i desne strane uzdiu se litice obrasle rujevinom, lijeskom i grabom. Nad njima kao olovni krov raspelo se nebo. Putujemo puteljkom pokraj uske rjeice koja esto mijenja tok, pa je na dnu sutjeke mnogo vododerina, suhih ljunanih povrina i naplavljenih barutina, s lopoem, aom i suhim panjevima koje je voda podlokala i otplavila. Put bi -

ra ravno tlo, ledine i ljunano alo. Oni su sad sjedne, sads druge strane rijeke, pa na put vijuga preko mostova tamo i ovamo, tamo i ovamo. Silazi sa spruda u jarugu, iz jaruge produava ljunkom, uzdie se na uzdignute mostove, gore-dolje, gore-dolje. Naa karavana ne krivuda samo oku koje bi je odozgo gledalo, nego i onome koje ju gleda raom zemlje. Ide se lijevo, ide se desno; tone se i uspinje, gore i dolje. aramo, aramo! Put pravi nagle zaokrete, tako uzane i otre da konj mora zasta ti i okrenuti se na mjestu: put se najednom obara niz strminu i konj po njemu pue na sapima i repu, a sedlo s jahaem klizi na vrat; onaj preda mnom izgubio se u udubini i zaokuio, onaj za mnom zaostao; potonuli oni sprijeda, nestali oni straga -ja sam izgubljen ovjek, a putovi se preda mnom zvjezdasto ravaju na sve strane ... Nema tako tvrdog sna to ga strah izgubljenog u snu ne bi s oiju otjerao za cijelu no. Ja em u karavani tim klancem bez kraja, uz tu vodu bez izvora i ua. Jo mi se nije dogodilo da vidim tko nam jae na elu. Kau da netko jest, ime mu znam, ali ne znam ni otkuda je ni kakav je. Nikad se povorka nije ispruila preda mnom na ravnu zemljitu, pa da vidim koliko nas je, koliko sam udaljen od predvodnika, a koliko od zaelja gdje se osipaju iznemogli i bezvoljni. Pitam onoga pred sobom gdje smo, a on mi kae: "uti, glavno je da jesmo!" Klancem bez kraja, uz tu vodu bez izvora i ua. Kad na jed nom zavijutku susreem sebe, sama, na kamenu, izgubljenog. Pitam ja sebe: "Kako si se mogao izgubiti?" "Kako? Lako, u jednom sam trenu skrenuo sputa. Skrenuo, razumije! To bar nije rijetko u onih koji ne griju guzicu najednom mjestu. Onaj koji je ispred mene jahao, zastade. Ne znam je li htio ili su i njega sprijeda suzbili. Onaj koji je jahao za mnom, pouri. Tako uas nestade moga mjesta u koloni. Ja govorim da su mi ga uzeli, a oni mi odgovaraju da je sadanje njihovo mjesto oduvijek njima pripadalo, da sam ja svoje sobom odnio. Jer, kau, svatko svoje mjesto sobom nosi, pa je ono uvijek ondje gdje je i on." Drugi ga put nalazim ukraj mosta i pitam nije li jo naao mjes to u koloni. "Nisam", kae, "a kao to mi se ini, i neu." Svjetu -

iem ga da pokua sam putovati. Odmahuje rukom i kae da se ne moe putovati sam, samo se s karavanom moe pokraj tolikih zasjeda. "A da promijeni karavanu", kaem mu ja, "ako te jedna nee, druga e te htjeti." "Nee nijedna", odgovara on, "pribjegare nitko rado ne via u svojoj vrsti. Nikada nee stei povjerenje onoga pred sobom i onoga koji te slijedi. Uljez ostaje uljez." "uj", kae on meni, "ona dvojica do tebe u koloni, prednji i stranji, najljui su ti protivnici. Prvi zato to ga sustie i potiskuje, a stranji zato to mu stoji na putu. Tako je svima u povorci, svi su u istom poloaju: i ugroavaju i ugroeni su. Tko e onda primati stranca u svoju vrstu? A drugo brate", kae on meni tu no, "kako u se pridruiti koloni za koju ne znam ni kamo ide, ni otkuda dolazi, ni koji im je slijepac voda, ni kakvu molitvu usput mole? U svojoj karavani premire da se ne izgubi, u onoj kojoj bi se pridruio strahovao bi ne samo od gubljenja, nego i od mjesta na koje e me putovanje dovesti." Drugi se moj san do gaa na pustari izmeu Nikopolja i Cerve na. Pustaru, na kojoj raste samo trava, presijecaju dva puta. Prvim se ide od Plovdiva do skele na Dunavu, a drugi je usporedan s tokom velike rijeke. Nikad tim putovima nisam iao, nikad mi nitko o njima nije pripovijedao, nisam ni putopise, koje rado itam, o tim krajevima itao. Putovi se ne sijeku okomito i ne prave kri slian propelu, sijeku se ukoso, kao to bi se sjekla dva kolca zabijena u zemlju. Taj kri zovu Andrijin, po apostolu Andriji koji je na njemu umro. On je znak milosra. ujem da ga u panjolskoj, ra zapeta od ramena do skuta, s prednje i stranje strane, na skapu lari od utog sukna, nose ljudi koje je inkvizicija oslobodila smrtne kazne. Tu odjeu zovu "sanbenito ili "ensanbenitado". Njezin je nosilac obeaen do kraja ivota, bez graanskih i politikih prava, osim to se u "sanbenitu" s Andrijinim kriem pojavljuje na javnim priredbama i slui kao predmet prezira. Svojim sam oima vidio "sanbenitiste" na panjolskim galerama u stambolskoj lu ci i uo od mornara da ih i tu zlikovci svakakve sorte, koji su uz vesla okovani kao i oni, dre za najvee zloince, premda je zlodjelo "sanbenitista" najee samo kazana rije, a katkad i neiskazana.

Eto, na takvom andrijevskom raskriju smjestilo se trgovite u koje svraaju karavane, gdje konakuju i opskrbljuju se vodom i hranom. Ipak, milosre to ga Inkvizicija udjeljuje pokojem ovjeku od svojih mnogobrojnih rtava, nije moj san smjestilo u trgovite na andrijevskom raskriju. On se u njega ugnijezdio mnogo prije nego to su do mene doprle vijesti o "sanbenitistima". Tome je bio povod jedno tivo. Kod mene je tako: to ivim, to itam i to piem, isplee se u istu pletenicu. U krakovskoj kraljevskoj knjinici uva se, skromna opsegom i neugledna po opremi, knjiica uspomena Ivana Schiltbergera iz Monakova. Vidi se, ovjek u pismenosti nije daleko dotjerao, a osobito pismeni nisu bili ni oni koji su ga savjetovali, pa knjizi nedostaju pojedinosti i anegdote bez kojih se uspomene ne mogu oiviti. Ali, i tako nedostatna, s ono malo ivota to su pisac i njegovi savjetnici znali umetnuti izmeu korica, knjiga nikoga nee ostaviti hladnim. Meni se u duu najsnanije usjeklo ono mjesto na kojem Schiltberger pripovijeda kako je dopao ropstva. Dakle, taj Ivan Schiltberger iz Monakova, kao titonoa od esnaest godina, poao je u proljee tisuu tri stotine devedeset i este uz svog gospodara Lentharda Reichartingera na vojni pohod, koji je predvodio kralj Zigmund. Vojsku su sainjavali vojnici iz svih evropskih zemalja, koji su se odazvali pozivu ugarsko-hrvatskog kralja. A cilj im je bio da s istonog neba skinu uzlazei polumjesec i zgaze ga u dunavskom blatu. Doli su do Nikopolja u velianstvenoj paradi i tu bili hametice potueni. Mnogi su pali, jo vie ih je dopalo suanjstva. Dva dana poslije bitke, vezane uadima i pod jakom straom, pripovijeda Ivan Schiltberger, doveli su ih na ravnicu koju presijecaju dva puta, u neko pazarite kojemu on ne zna imena. Tu je svojim oima gledao pokolj veine sunjeva. On sam smilio se sinu sultana Bajazida, koji mu u svog oca isprosi ivot ali ne i slobodu. Prizor velikog pokolja i vlastito uskrsnue od mrtvih uinit e od njega ovjeka koji e u svojim uspomenama uporno tvrditi daje i ropstvo, dakle, i "esenbenitado" u odreenim okolnostima i veliko milosre i velika srea. S poetka kao rob Turina, potom nekog Tatarina,

ne rob velikih dostojanstvenika nego rob ohole i umiljene sitnei, ije je malo gospodstvo stoput tee nego veliko, proputovao je Ivan Schiltberger iz Monakova uz vojsku za trideset godina Ugarsku, Erdelj, Moldaviju, Vlaku i Bugarsku. U jednoj guvi kod Sikloa, dok su Hrvati dokrajivali tatarsku konjicu njegova gospodara, pobjegao je iz tabora, nije se dao zarobiti i, poslije tri mjeseca lutanja, doe u Monakov. On ne kae daje Andrijin kri milosra ita laki odpropela na kojemu se umire, ne kae jer bi obezvrijedio svoje patnje, ali je knjigu zavrio narodnom "iv ikad, mrtav nikad", pa je, ne treba sumnjati, prednost dao Andrijinom kriu. Moja karavana iz sna dolazi u trgovite neto iza suneva zalas ka. Ne znam kamo tko odlazi, kamo se tko uvlai da prenoi, meni se zna, ja u sumrak ulazim na vrata ugraena izmeu dva kame na stupa. Jesam li uao i krenuo uz drvene stepenice na kat, gdje me eka domaica, vratar se sa svijeom u rukama pomalja iz mraka, prilazi vratima, povlai zasun i baca mandalu u alke na oba krila neka bude vrsto. Dok se ja gubim u gospodariinim sobama, onaj dolje kljuem zakljuava da ni oni u kui ne bi mogli izii ako im on ne otvori. Ne raunamo li vratara, gospodarica je u kui sama. Sjedi uz kamin na ljuljaki kojoj je naslon duboko zavaljen. Ispruila je noge i vie lei nego to sjedi. Odjevena je u tuniku koja, razumije se, kao sve stvari iz sna, nema boje. Dijelovi tijela to se vide ispod tkanine i nabori tunike neiskazano su nalik na kameno tijelo i toge rimskih imperatora, koje su ukraj foruma uzdizali po cijelom carstvu. Kipove su gradili bez glave, nju bi naknadno posadili na ramena. Praktinost je nametala potrebu da se vladari grade od dva dijela. Carevi su se esto mijenjali, i da se novom caru ne bi klesao kip od peta do tjemena, naruivala bi se iz Kima samo nova glava. Ni moja domaica nema glave. Ali ni ona ni ja zbog te bezgla vosti ne osjeamo se nelagodno. Nema je, a kao da je ima. Znam, ona je bez svoje glave, ali nekakvu glavu uvijek u nje vidim. Otkuda joj glava kad je nema? Pa, ja joj glavu dajem, ali ne jednu, mnogo njih. Te su glave, prije nego to ih njoj posudim, pripadale osobama koje su me neim vezale uza se i kojima sam ostajao duan

i bio pokoran. Te promjenljive glave, koje dobiva od mene, omoguuju joj vlast nada mnom i kad me, kao to sama kae, zatiuje, i kad me, kao to ja osjeam, zlostavlja. Ona je uvijek ona koju elim vidjeti: Magdalena, Izabela, Urula. A Bog neka nas sauva od osoba u kojima, budui da nemaju vlastitog lica da nam se u njem pokau, vidimo uvijek ono to u njima elimo vidjeti. eno - kaem joj - ne mogu se zadravati u tvom konaitu. Molio bih te da mi otvori vrata, pa da ja krenem. Zar te zadravam? Izvoli. Ali, ako se ne varam, ti si u ovu kuu utrao da se spasi od pasa. Zar njihove njuke nisu zinule za tobom? Sluam: rezanje, lave, protrkivanje. Po ulici, po vrtovima oko kua, po cijelom trgovitu. U pokretu je znamenitost ovoga gradia. Izlaze iz tenara, podruma, staja, brvnara, zemunica, ispod ploa, olupina, upljih debala, iz svakojakih rupa nad zemljom i ispod zemlje. Kao stjenke, u mraku se rastre po cijelom gradu, zagospodare svim prostorima koje ne brani klju, kraun i mandala. Sve to nadu ivo, deru i pojedu, ako ne nadu druge, deru jednog po jednog izmeu sebe. Odakle basu ovom pazaritu ovoliki psi? pitam enu. Paadi ima po cijelom svijetu. Dobro, u Turskoj ih ima vie nego igdje, jer ovdanji ljudi imaju bolesnu naklonost prema toj ivotinji. Sve ja to shvaam, ali ovo ovdje ne shvaam: hrpe zubatih psina svake noi opustoe grad. Ali ena nikad nee rei: pita me, odgovorit u ono to znam i to mislim. Nego ovako postupi: pitao si me i ja u ti odgovoriti kao to ti misli da u ti odgovoriti. Tako poslije njezinih odgovora, ako ih je bilo, znam tono onoliko koliko sam znao kad sam pitao. Psi mora da su neiji. Tvoji, gradski, Boji? Ili su niiji. iji god bili, a pogotovu ako su niiji, mogli bi se potamaniti. Na svjet lu dana niti to vide niti to uju, pa bi ih danju trebalo istjerati iz rupa i vidjeti jesu li od iva tijela ili su samo sjene davno umr lih bia. Grijei, Vraniu! Moda ih neto na danjem svjetlu istopi, ali sve ne moe. Njih je mnogo, a dan kratko traje. Preko noi se

izlegu drugi. Tvoja je nesrea, moj Vraniu, u tomu to je izmje na dana i noi tako esta i tako strano redovita. I prije i poslije milosra, udijeljena titonoi Ivanu Schiltbergeru iz Monakova, vremenski tokovi svjetla i tame bili su i ostaju trajanjem izjednaeni. A sad, dragi Mihovile, kad ih u isto prepisane aljem u ibenik, mogu ti sasvim pouzdano rei da su moje prie o Sulejmanovim sinovima nikle iz mojih snova. Ona o princu Mustafi iz sna o "karavani", ona o bratu mu Dihangiru iz sna "o psima u trgovitu". Ti e rei da sam to i na poetku pisanja znao, da sam ih iz tijes ta tlapnje i umijesio. Bijelog dana vie ne vidio ako sam znao. Pripovijesti sam pisao sluei se memoarima i kronikama desetka turskih pisaca i hrpom svakojakih dokumenata. Tek kad sam ih dovrio, vidim: pa ja sam, piui, isto onako kao to sam i snivao, djeli po djeli, odgonetavao i "karavanu" i "pse u trgovitu". Bio sam uzbuen. Boe, rekoh, zar ovjek ne moe nita kazivati a da sebe

ne (Pisano u Carigradu, 18. svibnja 1568.)

MAC SAMOSJEK

i. Potok Brunjak, prije nego to e se sliti u mirno korito koje kroz vrbe i a krivuda plovdivskim poljem, sav se razlijeva po stijenama na samom rubu planinskih obronaka. Kad nadou jesenske kie i proljetne bujice od istopljenog snije ga, pa potok uzbuja, velika crvenkasta voda prekrije to kamenje pjenom, silinom udara i bunim umom. Potraje nekoliko dana i potok se opet smiri. Tee plavkast i prozraan samo jaruicama izmeu litica. Protoci crvene vode zaoblili su i zarumenili kamenje, kao da ga u pjeni bruse vatrenim brusom. Zbog toga su i dali potoku ime Brunjak. Stijenje je privlailo panju svakog namjernika. Vie od ostalih mamilo je poglede pustahija i ljudi s tekim ljubavnim enjama. Oni bi, a da ni sami ne bi znali zato, obli kamen gladili dlanovima, otkidali komadi i dugo ih nosili po de povima. Jer ni na to vie ni je nalikovalo to kamenje nego na obline to se viaju i dotiu na enama. ee viaju nego dotiu. Cijela hrpa golih ljepotica. Isprane, okamenjene i vjene. Samo jedno u njih nije kao u ivih ena: i dodir i milovanje ostavlja ih hladne. (Pod starost, kad se i ovjekove enje okamene, Mehmed je rekao Mihrimah, pola u ali, to mu je znailo to kamenje kad je jednom, lovei, na nj naiao. "Evo ovako", i rairio je dlanove, "stavim ruke na kamen i zamiljam tebe. Zamis lim, i lijepo, bogami. Bilo je neto, Mihrimah, zaista je bilo, neto zajedniko tebi i tom kamenju. Obline to mame i

studen to iz njih struji. Previe si znaila svome muu Ru stemu, otac te suludo volio. Ja sam se imao ega bojati: ona dvojica, rekoh sebi, nee s tobom dijeliti kolaa, jer svaki za se kriom misli da ga sam uiva svega.") Zamisao da se na potoku Brunjaku povie sela Semia, iznad prostranog polja gdje je bilo carsko lovite, podignu drvene kolibe, potekla je ba od Mehmeda koji je u to vrije me bio namjesnik rumelijski i dvoranin na stazi uspona. i nilo se da potjee od potrebe, jer je Sulejman za vrijeme lova stanovao u staroj zgradi to je vie nalikovala na tvravu ne goli na lovaku kuu. Pozvao je Sinana iz Stalimene i naredio mu da na stijenju Brunjaka sagradi lovaku kuu za sultana, njegovu pratnju i njegove goste. Neka ne zida graevinu za vjenost, nego neto kratka vijeka. Lijepo kao adorovi razapeti na polju, koji nam se jednog jutra ukazu kao privienje, a sutradan kao i privienje nestanu. utljivi Sinan sagradio je lovaku kuu kao to su od njega zahtijevali. Toliko lijepu da se ljepa ni zamisliti nije mogla. Po jajolikom kamenju razmjestio je dvanaest kuica od drva, slinih adorima, samo trostruko veih. Jedanaest ih je navlas jednakih, a dvanaesta je i vea i ukraenija od ostalih. U sredini je, na poviem mjestu, sa zlatnim mjesecom na vr hu krova. Kroz nju protjee potoi i pod joj dijeli na dvije obale. Kuice su meusobno povezane drvenim mostiima, s rukohvatima od konopa, zdruujui osamljene kolibe u jedinstveno naselje koje iz daljine podsjea na sae osinjaka. Zidove je Sinan sagradio od jelovih stabala koje bi prije ugraivanja drvodjelje uzdu prepilile. Meu raspolueno drvlje umetao je daske, da na spojevima ne ostanu upljine i da kua i bez maltera, koji bi unakazio drvo, bude suha i topla. Daske ugraene meu polutke ostavljale su nedirnut dojam da su zidovi sastavljeni samo od jelovih trupaca. Krovove je najprije pokrio daskom i premazao smolom, pa je po toj osnovi i ozgor i ozdol pribio uspravno lipove oblice. I iz-

vana i iznutra inilo se da je krov od granja, i prava je maj storija to ne prokinjava. A da bi naselje bilo sigurno i kad potok nabuja i kad tee s malo vode, prije nego e ita na stijenama zapoeti, Sin an je stotinu koraka povie njih sazidao veliku i jaku branu s otvorom kroz koji je i u suno i u kino doba moglo protei toliko vode koliko treba da sultanovo lovako selo bude ne viena ljepota. Suviak vode odlijevao se u prostran odvod koji se, zaobilazei kuice, sputao u plovdivsko polje. Kad je idueg proljea u Semie doao Sulejman i pred stijenje Brunjaka dojahao s polja, otkuda se gradnja naj ljepe vidjela, zaustavio je konja i dugo gledao Sinanovo djelo i Mehmedov dar. Bio je u vremenskom razdoblju kad ga je kostobolja ostavljala na miru i kad mu se inilo da puca od zdravlja. Ne osvrnuvi se na onog uza se, kome je govo rio, on e smijeei se rei: - E, Mehmede, Mehmede! Ti uvijek pogaa moje elje. - Neka me Bog prosvijetli, gospodaru, pa d a ti i ubudue budem od potrebe i po tvojoj volji. Ali, preko Sulejmana je svaka vedrina i svako oduevlje nje brzo prolazilo. Jo dok bi ga nosila djetinjasta radost, poinjao bi se pretvarati u napet luk i polagano silaziti dnu svoje duboke mrzovolje i sumnjiavosti. Sluao bi paljivo to mu govore i nekim nepostojeim osjetilom pogaao to pri tom misle. Okruen odmalena dodvoricama, ljudima koji su mu o sebi govorili samo lijepe stvari a skrivali rune, odavno je znao da rijeima ne treba otprve vjerovati. Zato je svoje sugovornike razgoliivao upornom znatieljom, upadicama usred rijei, navoenjem razgovora na nevane predmete, dugim zagonetnim utnjama i bezrazlonim provala ma ljutnje. Njegova pronicavost ljude je u ludilo tjerala, pa su ga praznovjerni drali vidovitim, nadahnutim Bogom i ejtanom. Ali, prije nego i od Boga i od avola, njegova je vidovitost od dubokog preziranja ljudi. Smatrao je da su ljudi odreda

nitavni robovi, izdajice i svodnici, da su okrutni zloinci i podle kukavice. Polazei od izravnanja ljudi s nitarijama kao od temeljne istine, drao je jednu stvar najvrednijom: da tim nitarijama vlada. Nikoga nije volio osim sebe, niti je kome vjerovao osim sebi. I zato, kad je poslije pet dana lijepog vremena nastupila omorina s lagodnom kiom, Sulejman se pretvorio u utljivca. Tko ne bi znao kako iz tog prividnog mira odjednom provali plamen, mislio bi da ovim lovcima vlada plaljiv i kukavan ovjeuljak. Bila su mu dostatna tri dana mirnog promatranja, a etvrtog, im ga je ugledao, primae se Mehmedu, lagano ga kucnu vrhom kaiprsta po ramenu i, da drugi ne uju, upita: A zato si ti meni ovo sagradio, a? - Mehmed ga je uo, ali su ga uli i ostali. Tako izravno pitanje u nazonosti triju vezira! Mehmed se smeo i zautio, inilo mu se, za cijelu vjenost. Spopao ga je strah da vidoviti Sulejman ita njegove skrivene namjere. Ako te namjere izrekne u grubom obliku, kakvo je i pitanje bilo, njemu nee biti daleko do kraja karijere; ako ih zataji, ovaj e ih vjetac otkriti, pa je opet nastradao. Bit e najbo lje da mu pobude za gradnju na Brunjaku prizna uglae nim i poniznim govorom. Moj gospodaru rekao je Mehmed i duboko uzdahnuo, hotei uzdahom rei da su mu rijei iz dubine due ti zna da te kao namjesnik u evropskom dijelu carstva, koji je ne prestano u posljednje tri godine na ratitu, nisam imao ra dost ee viati. Gradei ovo ovdje, htio sam te obradovati, ali i stei priliku da to due boravim uz tebe, da ujem tvo ju rije, da pogaam tvoje elje i da ti budem koristan sluga. Sulejman se od njega odmae, pa ga ispoprijeka pogleda. A onda mu se ponovo primae uhu i zbilja aptom ree: A, je li, dovukao si me ovamo da me proui. Sto misli, kakva je razlika izmeu prouiti i uhoditi? Mnogo j e, ali ne ka, od Mehmeda je.

Ljude treba mrziti kao to ih je on mrzio, treba biti drsko samouvjeren kao to je on bio, i ne treba niijem izrazu lica ni slatkoi rijei vjerovati, pa e uvijek lako dolaziti do istine - kao to je i on dolazio. 2. Ve peti dan padala je topla kiica. Malo prsne, prestane, pa opet pone sipiti. Jednom se nebo natmuri i tek onda e poeti, a drugi put poinje iz osamljena oblaka, dok sunce ija na susjednom proplanku. Jedna od onih kia to u pro ljee dolaze s juga, koj e znaju biti tople i tihe ali im nikad ne vjeruj, jer se uas pretvore u pljusak, susnjeicu ili tuu. Smoena odjea kodila bi Sulejmanovu zdravlju i lov bi se morao prekinuti, pa su sjedili i ekali da se vrijeme raisti. Pretean dio dana boravio bi svatko u svojoj kuici i zabavljao se kako tko zna. A na izmaku dana svi bi se nali kod Sulejmana na zajednikom razgovoru i veeri. Ostajali bi dok Sulejman ne poeli da odu. On na spavanje nije rano odlazio, pa su posijela bila duga i na trenutke zamorna. Na posijelo bi prvi dolazio Rustem Opukovi, veliki vezir, snaan i glavat kao buldog, ne ba istanana njuha da lako pronae divlja, ali ako mu divlja Sulejman pokae i zapovjedi da na nju navali, rastrgat e je pa bila jaa i okretnija od vepra. U tijelu jest bio gojan, ali ne pretjerano. Sva se njegova debljina prenijela na glavu: na njoj je sve bilo bar tri puta mesnatije negoli u drugih ljudi njegovih godina. Netom je dobio najvei poloaj, podvoljak mu je postao kolik i brada. Ali, kad se na vezirstvu uvrstio, taj mu nepotreban dio tijela izraste u mijeh pun sala. Ovijao mu je vrat i padao po prsima kao vunen al. I kad je mraviji bio, trtljao je u govoru, isprskujui iskrice pljuvake; kad je odebljao, trtljanje se pojaalo. Sada je govorio s velikim naporom, kao da mu je glava u jastuku pa se gui u paperju to mu pri udahu navire u usta, a pri izdahu polijee s usana. A govoriti ne samo to je po slubenoj du-

nosti morao, nego je i osobito volio. Njegova velika glava s ustima, uima i nosnicama nije bila niemu toliko slina koliko stroju za meljavu i tucanje rijei, najee priprostih rijei, a katkad i vrlo runih. O lijepim i mudrim stvarima nije znao rei nita vie osim "mani to" i "goni ga". One koji su se bavili astronomijom na zvjezdarnici u Galati i proricali sudbinu ljudi, one koji su voljeli fiziku i alkemiju, koji su izuavali islam i filozofiju, koji su pisali stihove i kronike, mudrace i stiliste, sve odreda zvao je bagrom laljivaca i nitkoristi. Nije ih volio, za njih je imao samo uvrede, ali ih je znao trpjeti, sve osim pjesnika. E, njih je duboko mrzio i progonio kad bi mu se god ukazala prilika. Izazivajui sudbinu, neki su se od njih drznuli i napisali rugalicu o Rustemovu podvoljku i trtljanju. Neki Evlija iz Tekirdaga napisa da se u Rustemovoj glavi, otkad je vezir, dogaa ne viena selidba: mozak iz tjemena istjee i slijeva se u jezik i podvoljak; tjeme ostaje prazno, a jezik i podvoljak se ire, i dade li Bog te ovako potraje, imat emo za velikog vezir a ovjeka s nevienim jezikom ali bez pameti. - Sve bi njih trebalo ovako govorio je Rustem, udarajui jednim dlanom sjeimice po drugom koji bi ispruio. Poka zivao je kako bi knjievnike valjalo isjeckati kao luk prije pirjanja u tavi. Ako si pred njim spomenuo kojeg pjesnika, samo spomenuo, spremi se na njegovu mrzovolju; a ako si koga od njih pohvalio, oekuj svau. Kad spomene pjesnika, u njemu se to odrazi kao da spominje njihove pjesmice o njemu. A takvo neto, po njegovu sudu, nije samo nepristojno nego je i zlobno. Svi su to znali, zato to su sami iskusili. Sulejman je znao prije od sviju, ali ba zato podnosio je Rustemu pjes nike pod nos kao biku crvenu krpu i uivao to ga time mui. Hvala Bogu to Rustem Sulejmanu ne bi nita odgovori o ni da mu je samog Evliju iz Tekirdaga zajahao za vrat. Kad bi se u drutvu poveo razgovor o glazbi, lirici, povije sti ili emu bilo drugome to pripada uenosti, Rustem bi,

ili iz protesta ili to ga ti razgovori zbilja nisu zanimali, sklopio oi, kunjkao glavom tamo i ovamo, disao rjee i dublje, kao da e zahrkati. Ali se nije dogodilo da zahre. Probudite Rustema, da i on uje podviknuo bi Sulej man. Sluam ja, sluam - odgovara Rustem. Slua, ali ne zna o emu govorimo. Ti knjievnost niti uje niti ita, ti njuka za njom. Ti je po mirisu poznaje kao nijedan ovjek. Sulejman govori nabusito. Kao: kori ga. Doista mu se ruga. Naime, onaj zlosretni Evlija iz Tekirdaga, koji se u knjievnosti javljao pod pseudonimom Mirtin Kad, tek to su Rustema primili u vezirsko vijee, napisao je jo jednu klevetniku pjesmicu pod naslovom Pretvorba. Pjesmicu su pjevuili mangupi iza dobro zatvorenih vrata u uskim uliica ma kojima su izlaze uvali psi, pa se uhode nisu mogle ne primjetno privui i uti o emu se pjeva. Neki su pjevai pjevali ispod glasa uz saz koji je, udaran po svih est ica, nadglasavao rijei, pa ih je mogao razumjeti samo onaj koji ih otprije poznaje. Ipak je Rustem ubrzo doznao za umotvor Mirtina Kada. Poslae mu ga itljivo ispisana nepoznati dumani, ne bi li mu zagorili radost vezanu uz unapreenje. Njega da oneraspoloe, u njega da uliju nevjericu! Nita se od njihovih namjera ne ostvari. Rustem jo dublje zamrzi i knjievnost i pjesnike. To staro i ponekad cijenjeno zvanje i njegove plodove proglasi najopasnijim izvorom duhovne kuge to podmuklo, nevidljivo hara pravovjernim svijetom. Ona potie sumnje i svakojaku upitnost, razara vjeru. Zar nije reeno: oni koji ne vjeruju ne mogu dobiti zadovoljava jui odgovor na svoja pitanja; a oni koji vjeruju ne treba da pitaju. I budui da je doao na mjesto otkuda se elje lako ostvaruju, Rustem zapoe trijebiti ito od kukolja gdje se god zatrovalo. Zlosretni Mirtin Kad pozivi jo koju godinu, dok

dounici ne uspjedoe doznati da se pod tim imenom krije Evlija iz Tekirdaga. Rustem ga optui za uvredu i dade iva zakopati u glinu. Na njegovu grobu grobari posadie bu nove mirte. "On je na ovom svijetu smrdio. Mirta e ljepe mirisati od Mirtina Kada", rekao je Rustem. Htio je pokazati da i on voli alu. Na taj je miris mislio Sulejman kad ga je podbadao da knjievnost njui. (S Rustemom je nestala i njegova mrnja, glina je sa zemljom izjednaila Mirtin Kada, sve to je nekada strastveno plamsalo oko Pretvorbe, i saz i sazlije, psi i dostavljai, niega vie nema. Ostala je samo pjesme. Sluao sam je pjevati na putu po hanovima, sluam je po carigradskim ulicama i duanima. U njoj se spominje ime nekog Rustema, ne Ru stema Opukovia nego Rustema bilo koga, ope ime za sve ljude koji su se uspinjali strmim stepenicama od zemlje do pod oblake. Kad je ovjek slua, pita se zato li nastrada nesretni ovjek iz Tekirdaga. Pa on ne vrijea ni Opukovia ni bilo koga drugog pojedinano, nego govori openito o pre tvorbi to je nad ljudima ini jedno zanimanje. Pa to ree jadni Evlija? Ree: "Vezirski poloaj i od krotke ovice napravi konja. Kakvog li e tek mazgova napraviti od naeg Rustema magarca." Poneki pjeva poetne rijei u prvoj reenici izmijeni pa pjeva: "Politika i od krotke ovice ..." Koja je verzija od te dvije Evlijina ne znam, danas obje usporedo ive i slue.) Rustem je bio zet Sulejmanov, mu njegove miljenice Mihrimah, koja je, ini se, bila uzrok stalnom i neravnoprav nom nadmetanju ove dvojice ljudi. Ali kakvom nadmetanju! Otac je Mihrimah pretjerano volio da bi je olako prepustio naoitu ovjeku snana duha u koga e se s vremenom jamano zaljubiti i o njemu postati ovisna. U tom sluaju, ocu e uskratiti bar pola, ako ne i svu ljubav to je isijava njezino lijepo i zdravo tijelo, njezina bujna i neobuzdana narav. Njoj e biti potreban ugledan stariji ovjek u kojem su

ugasle mladenake vatre, a uobliilo se iskustvo mua koji zna zatititi i usreiti ensko eljade i drukije od sree kakva se u postelji prua. Mora uz to biti na visoku poloaju da carskoj kui bude od koristi to se rodbinski vee s tim ovjekom. Oduvijek su sluge kue Osmanovia postajali njezi ni zetovi. Ovaj put je izbor pao na Rustema Opukovia, kome e Mihrimah biti trea zakonita ena u haremu, u kojem je uz njih tri imao jo i pet robinja. Od Sulejmana je bio stariji dvije godine i potrebu da svoj harem obogati jo jednom enskom nije imao. Tako se bar promatrau sa strane inilo. Isto kao to se inilo da je Rustem oduvijek usredotoen samo na slubu, a branom je krevetu prilazio nevoljko i nematovito, kao nekoj vrsti uobiajene gimnastike kojoj je sluajna posljedica raanje djece. Kad mu je Sulejman ponudio Mihrimah, on se ponio upravo onako kao to je tast oekivao da e se ponijeti: enidba s Mihrimah njemu je ast i dunost, odvest e je u svoju kuu i paziti je kao to ju je otac pazio. Tog trenutka kad je pristajao na obvezu koja i nije bila veliko iznenae nje, jer je gotovo svaki vezir u svojoj kui kadli -tadli morao imati neku Osmanoviku, nije znao tko je ni kakva je Mih rimah, samo je znao da je Sulejmanovo ensko eljade i da je ovaj voli, jer je valjda umiljatija od ostale djece. Upoznat e je nekoliko dana poslije prihvaanja enidbene ponude u prostranu Sulejmanovu kabinetu za ratne pripreme, gdje su zemljovidne karte prekrivale sve zidove i desetak uokrug postavljenih stolova. Dan vjenanja bio je dogo voren usred priprema ratnog pohoda na Varad, pa su dogovorno odluili, i enik i mladina rodbina, da se pokazivanje nevjeste obavi brzo i usput, dok Rustem bude obavljao zamane poslove kakve samo pokret velike vojske sobom do nosi. Pred njim je stajao zemljovid evropskog dijela drave. Muha je sletjela na jeziak poluotoka Lemnosa. Shvativi

valjda da putovanje na jug svrava u nesigurnim egejskim vodama, elegantno se okrenu i pode uz obalu onog dijela Mramornog mora na kojem bogate Stambolije grade kue za ljetovanje, oko kojih se prostiru itnice, panjaci, ergele, 'stada i vinogradi, a meu njima nije najmanja ona to je vie Galipolja ima Sulejman za potrebe svoje obitelji. Odatle okrenu na sjever, ali bosporsku prevlaku ne optoi obalom nego bezobzirno pregazi posred Stambola, ue u Crno more i za trenutak se nade ispred grada Midye. U taj as otvorie se vrata kabineta i ue Mihrimah. Boe, kako su te dvije nalikovale jedna na drugu! Muha i Mihrimah! Do Mohake bitke Rustemu su sve muhe bile samo muhe, gadljivi i nepotrebni kukci. Ni oite razlike meu njima, one po boji i veliini, nisu mu nita znaile. Mislio je da su i male i velike, arene i sure, od iste vrste, samo su neki primjerci krljaviji a neki gojniji i kieniji. Na Mohau, dok se zadah rana i jauk ranjenika izvijao poput dima iz kadionice na oltaru pobjednika, Rustem je saznao da ni sve muhe nisu iste, da meu njima ima jedna s imenom zelena zujara. I sam je bio udaren palom u lijevo bedro ispod monji. Rana se upalila, ugnojila i otekla. Ranarnici petljali neto s listovima bijelog sljeza i kupine, rana se jo vie uegla i bolesnik u silnim mukama ostao bez svijesti. Vidari samo to se nisu po vukli i mjesto uz bolesnikovu postelju prepustili sveenici ma. Kad na kapiju carskog bivaka, koji je bio okruen opko pom i drvenom palisadom, da bi u njemu na sigurnosti i u miru logorovao sultan, doe neki ovjek sav izvan sebe. Ka e straaru da ga zovu enan Modrokapa, da je iz Tenja, grada u Bosni. Moli da ga straar pusti u bivak, lovio bi ta mo muhe. Jaran mi je ranjen pripovijeda enan. - Evo ovako, vrhom sablje preko rebara, upravo ispod lijeve sise. Uhvatilo ga, a samo da je malo ustuknuo, nita, ni koulju

oparalo ne bi. Nije duboka rana, ali pade u blato, pa zemlja ula u ranu i zatrovala je. Jaran e mi umrijeti ako muhe ne naem. Ne mogu ga sluati vie, cvili: "Ce nane, brate, pomai!" A kako da pomognem, sunce mu boje. Kad ih ne treba, na svakom govnu po deset ih ui, a sad jedne ni za lijek nema. - Pobogu ovjee! - kae njemu straar. - Je li tko vidio da muha ranu lijei! Ona je truje! - Svaka, ali ne zelena zujara - pravda se uporni enan. I mi smo u Tenju mislili da svaka muha truje, dok nije k nama doao travar i ranarnik tipan iz Trilja. Veli on: kad je rana upaljena, od groba te samo zelena zujara moe spasiti. Mi posluali, i dobro. Pa sad sva Bosna zelenom zujarom ugnojene rane lijei. Ta muha nije kao druge, pa da e ti zvrc kati oko nosa ili da e je namamiti na neopranu zdjelicu poslije ruka. Ona trai tiho mjesto, uvlai se u nabore ato ra i tu stoji. Dok joj neto ne zamirie, recimo suha oveti na i riba, eto je odmah tamo gdje se vari. A jesi li pucnuo dlanom o dlan, pobjee. Kako je onda u logoru nai, tamo larmaju i lupetaju na sve strane. Tolike su rane tamo, brate roeni! Nekom jaran kao meni, nekom rod, a netko ti nije nita, ali ti ao da ovjek zbog dvije posrane muhe umre, pa sad svi to je Bosanaca kao suludi za muhama tre. A ja mis lim, ajde, enane, u carski bivak, tamo je mirno, tamo se kriju zelene zujare. Pusti me, brate! Ako ne moe, zovi svog starjeinu, on e moi. Za lijek je, ovjee! Za jarana moga! Straar enana prijavi starjeini strae; ovaj nije znao to bi, pa upita svoje pretpostavljene: a oni se obrate lijeniku Jehudinu Trgi da im kae "kako stoje stvari" s tom zelenom zujarom. Trgo ree neka se enanu dopusti lov, jer: jedan ovjek neto zna, svi ljudi sve znaju. Svi prisutni lijenici i ranarnici lovili su zajedno sa enanom i ulovili deset muha. Trgo ree da Rustem-pai muhe mogu samo pomoi, jer bez muha s tom ranom ve je na drugom svijetu. Rustema nisu pitali slae li se, jer je bio u nesvijesti.

enan je ranu na Rustemovu bedru poklopio aom, a pod au ugurao tri muhe. Dok je au ovojem privrivao za bedro, tumaio je prisutnim lijenicima Stipanovu medici nu: - im njima zamirie pod nosom gnjilo meso, ispljunut e svoja jajaca. Legu ih u grudicama po dvadesetak komada, a svaka snese najmanje tri grudice. Sutra e iz jajaca izii cr vi i kako koji izmili, onako se kao svrdlo zabui u ranu. Jedu ono to je u rani gnjilo i otrovno, a zdravo nee. Za jedan dan poderu otrov, bolesniku spane vruica i dobije volju jesti. A treeg dana i na konja moe uzjahati. Tako je i bilo: treeg dana Rustem se oporavio, konja nije mogao jahati, ali je mogao sluati nevjerojatnu priu tko ga je i kako izlijeio. Otada na muhe gleda dobrohotno, a na zelenu zujaru sa strahopotovanjem. Sad je pred njim stajala i zelena zujara i Mihrimah. Obli ja su im slina da je strahota. U muhe: crni obrazi sa crven kastom dlakom na eonim dijelovima, a oi velike plohe bez zjenica. U Mihrimah: crna koprena preko lica, napravljena od venecijanskog tkanja, ispod koje se oi naziru ali ne vide, i crvenkasta kosa to se na nekoliko mjesta pomolila ispod koprene ... Mir s tobom, Rusteme rekla je. A njemu se priulo kao da je kazala: "Gotovo je s tvojim mirom." Ljudima kruta du ha mir je s malo zadovoljstva uvijek bolji od nemira punih ne izvjesnosti, i kad ih nemir zapljuskuje opravdanim nadama. Rustem se prestraio njezine ljepote vie od smaka svijeta. Tko bi mogao zadovoljiti to ulno ensko da postane sito svega i da svom ocu o muu govori lijepe rijei? On sam, s ono snage to je u njemu bilo, i kad bi se svojski potrudio, ne bi njenim bokovima donio velike koristi. tovie, bude li njegov trud dovoljan da je razdrai a nedovoljan da je zasiti, mogla bi njegova nastojanja oko njene sree postati eni odvratna. Upustiti se u taj rizik bilo je opasno po ivot. Strah od neuspjeha sledio ga je te nije mogao ni ono to je inae

mogao. One porive koji su ga snano gurali u n apast da upozna svoju nevjestu, istutnjio bi na bilo kojoj drugoj eni iz svog harema, na nekoj neznatna roda i velike duhovne prostote, samo da ne bi u trenucima slabosti pokuao s Mih rimah i - ne uspio. _ Ne mogu, keri! - rekao je jedne veeri. - Ne mogu, pa ubij me! Previe si pametna, previe lijepa. Samo da te gle dam i sretan sam. Pa da se mi, a, dogovorimo da toga medu nama nema. A tebi toga nee nedostajati. Ja u se pobrinu ti. Slae li se? I sloila se iste veeri. Izotrenim osjetilom zelene muhe koja ugodne mirise osjea i kad dolaze iz velikih daljina, ona je nanjuila da joj sporazum odgovara: nee lijegati u praznu postelju, a zauzvrat e ocu govoriti da od Rustema boljeg ovjeka nema. Sam Rustem stavlja svoju veliku iju u njenu omu. Ona e je pritezati kad god joj bude potrebno togod iznuditi. Oeva ljubav za svoju nevinu i estitu ker ostat e nedirnuta. Tako e Mihrimah drati na uzdi dva najmonija ovjeka na zemlji. Prvi je kod nje na slubu doao neki Zulfikar iz Karamanije. Doao je kao sluga u enskim odajama, znai kao ukopljenik, ali je taj mukost imao netaknutu. Bio je plav, vi sok, zgodan momak, ali prostak i neznalica, umiljena lijenina kakve mogu biti samo najamni vojnici. Bio je presre tan: dobra hrana, izleavanje, ljubav s lijepom enom. "Kao na obalama rajske rijeke", govorio je. Nepismen, neupuen u ustroj dravne uprave, on je znao da je Mihrimah ena nekog velikog glavonje, ali tko bi to mogao biti, nitko mu nije rekao. Rekli su mu: poi s nama, dobit e dobru slubu i nita vie. Kad mu je Mihrimah rekla da je kerka Sulej manova, nije joj vjerovao. Udario ju je vrcima prstiju po stranjim oblinama i rekao: I ti si sultanija? Bogami, kakva si, i jesi sultanija. Malokad nije bio oran za ljubav i alu. Ali kad ne bi bio, Mihrimah ga je zatjecala kako rastuen bulji u prazan pros -

tor, kao da nekoga pita to mu se desi da se nade uz ovu enu i kako e odavde izii. Poslije godinu i neto vie odveli su ga Rustemovi ljudi. Mihrimah nije pitala kamo ga vode. Rustem je imao stotinu dobrih naina da se rijei Zulfikara, a k njoj je doao novi sluga, neki el Nuhan iz Gradaca. Poelo je Rustemovim zapitkivanjem kako je slui momak iz Karamanije. Slast s kojom bi popratio kratke odgovore, upozorila je Mihrimah da Rustem nije obian ovjek. U njega mora biti neka skrivena slabost i, eli li ga imati u karama, imat e ga kad postane prijeko potrebna njegovoj nas tranosti. I razvezala je jezik. Nije ostala na istoi i ljepoti Zulfikarova tijela, prela je na opise pojedinih sjedinjenja, ovoga jutros, onoga sino, onoga prije pet dana. Razgovarali su u prostoriji u kojoj je Rustem i dotad vodio slatke razgovore sa svojim miljenicama. Soba s prozorom ispod sama stropa, da u nju s dvorita ne bi tkogod provirio. Ako je dan vedar, u njoj je polutama; ako je vrijeme oblano ili no, u njoj gori svijea. Rustem sjedi na uzdignutom divanu. Pa, kako je bilo, keri? zapoinje on. Njegove oi, muno se oslobaajui oteanih gornjih ka paka, trae po prostoriji neto neulovljivo. U tim oima, neugodnim za sve koji su s njim dolazili u slubeni dodir, od tog trenutka gasila se neumoljivost vlastodrca i useljavala se ispraznost, stid, izgubljenost i posvemanja pusto. Ljubimo se pripovijeda Mihrimah - a njegov se pogled sputa niz moja gola leda da rukama pomogne nai kopu na donjem dijelu odjee. ujem njegove ruke kako mi klize niz kimu, pa poelim da ga stisnem i ugriznem. U meni ne staje snage i poelim lei nauznak. On ne da, pridrava me jednom rukom dok mi drugom svlai alvare. Tu ona zastane. Rustem uti, uti i, kad ona ne nastavlja, javi se: A onda, keri, to je onda bilo? Ona nastavlja, ali mu nastoji i pokretima pokazati kako je igra dalje tekla. Kad kae da je legla, ona se isprui po sje-

ditu; a kad kae da ga je ljubila, poljubi prazninu nad sobom. I tako, neto rijeima, neto pokretima, dola bi do kraja, kad joj tijelo uskipi i pregori. Utihnula bi, smirila se, kao da eli umorna zaspati uz ljubavnikovo tijelo. On bi ostajao nijem, ona isto tako. On bi bivao sve ozbiljniji, ona potitenija. On bi ponovo uskrsavao, a ona bivala sve manja i manja. A kad bi rekao: "Lijepo je bilo", nje kao da vie u mranoj prostoriji i nema. Ni sama nije znala to se to s njom pri kraju razgovora do gaa. Kako to da je samouvjerena i zanesena dok mu pripovijeda, a postiena i bez due kad od njega odlazi? Nelago da se javila odmah na poetku, im je vidjela da je aputa nja s Rustemom i samu poinju zaokupljati. Ne samo da bi mu pripovijedala to je doivjela, nego bi, i dok je doivljavala, mislila kako e mu to ispripovijedati. Ne samo da je iznosila na vidjelo ono to se stvarno zbilo, nego bi prie na dopunjavala onim to je u obijesnoj mati prieljkivala da se zbude. Kitila je, dodavala i preuveliavala, pa je tako i sama pristajala da voli ono to je Rustemu drago. Nelagode je s vremenom bivalo sve manje, a elje da pripovijeda i da se pokazuje sve vie. U Mihrimahinoj lonici bila je otprije nekakva udubina u zidu, sa sjedalom i malim stoliem. Komoricu su od sobe dijelila rupiasta vrata. Kroz te se rupice, nalazei najpogodni ju, mogla razgledati cijela spavaonica, a leaj se vidio kroz svaku. Na zidu je bila troroga klinanica od mjedi, pa je Mi hrimah mislila da je taj kuti onima prije nje sluio kao svlaionica. Mihrimah nije znala to je stid ni kad se sama pred sobom svlaila, a jo manje kad bi se svlaila pred mukarcem, pa joj komora nije niemu sluila. Bilo je lijepo, keri ree Rustem poslije godinu dana. Ali nas vie pripovijedanje naslijepo ne uzbuuje. Rijei, rijei, i ovjek otupi. Ja bih, keri, htio vidjeti. Sto ti kae na to? Ima u tvojoj sobi nia. Tamo bih se sklonio. Ti radi svoje, a za mene ne mari.

Mihrimah se slatko nasmijala, otkrivi emu je komora sluila, i pristala je igrati igru u kojoj se pobjednik jo ne moe vidjeti. Rijei, koje su ionako trebale oiviti sliku, ustupile su mjesto slikama uivo, tako dojmljivo da su rijei kao popratni tuma bile nepotrebne. Doekivala bi ga na vratima spavaonice s klopljenih ruku na prsima i ponizno se naklonila. Uzela bi mu lijevi dlan, poljubila ga i zadrala u svojim rukama. Glavu bi prikloni la njegovu ramenu i kosa bi joj dodirnula njegovu bradu. Ne podiui pogleda do Rustemova lica, vodila ga je korak po korak prema komorici i govorila to bi novo eljela imati, kakvu haljinu, koje prstenje i ogrlice, koja lovita i vinogra de, koji dvorac i kuu u gradu. On je uzdisao: "Teko, keri, teko." A ona je nastavljala zahtijevati sad jedno, sad drugo, uporno, iz dana u dan, dok ne bi dobila. Kad bi dobila jedno, izabrala bi neto drugo i nastavljala zahtijevati istom estinom. Postala je najbogatija ena u dravi, vojske i brodovlje mogla je sama opremati. Sulejman je bio zadovoljan svojim zetom o kojem je Mihrimah govorila ba ono to je on htio, da je, dodue, ne usreuje ljubavlju, ali je usreuje bogatstvom. Rustemu nije bilo lako zasititi pohlepu svoje ene, jer posuda u koju je darove bacao nije imala dna. A je li mu bilo teko darove pribavljati? Darovi nisu bili sitnice koje moe na bazaru kupiti, sve su to bili dijelovi ili cijela imanja nekog ovjeka koji su ga inili onim to je bio. Od Mihrimahine elje do Rustemova ispunjenja zbivala se krvava drama. U njoj se dotadanji vlasnik dijelio od svog imutka i od sebe sama. U svakom sluaju, Rustem se znao javno oprati: zar on sve to to uzima od neposlunih izdajica, nevjernika, smutljiva ca i siledija, ne poklanja carevoj keri? Da nade svakoj elji, svakoj namjeri i hiru tit javne kori sti, u tome nije imao premca. Svaki je njegov korak bio poti-

caj za irenje kue Boje i moi carskog velianstva. Nikada iza toga velikog plata nisi mogao vidjeti njegovo kopito. A to su neki to kopito slutili, a neki i iskusili kako gazi, mala korist: vidovnjake mnogi dre suludima, a pogaenima se ne vjeruje kad ire grdobe o svojim tlaiteljima. Njegove obmane nisu bile mudro smiljene, njihova snaga nije leala u proumljenoj doradenosti, nego u nasilnitvu to ga je posje dovao njihov tvorac: tako je, a ako ti kae da nije tako, samim tim to se usuuje to rei, zasluio si trik oko vrata. Niti je vjerovao u svetost Sulejmanove linosti, niti u nje govu bogougodnu misiju. Preveden u dvadesetoj godini s kranstva na islam, bio je zreo da shvati i to naputa i to prihvaa. Monik koji ne vjeruje u vjeru to je zastupa po staje neusporedivo uspjeniji od onih koji su lakovjerni pa vjeruju. Jer vidi stvari u pravom svjetlu: da svetog vladanja nema, da se svako uspjeno vladanje moe posvetiti, pa ma to sadravalo. im bi uao u njenu sobu, od mrgodna, nabusita i cinina ovjeka preobraao bi se u mekoputna eprtlju. Takvog je bilo lako stisnuti i iscijediti. Ali, Mihrimah nije mogla shvatiti kako taj otromboljeni, mlohavi i rastreseni ovjek iz ko more izlazi i pokrpan, i uznosit, i svje, takav da iz tih stopa moe stupiti na divan i nastaviti vijeanje o dravnim poslovima. Ona se pred njim svlaila, mislei da e ga pie, popi jeno oima i uima, trovati i otrovati, a on je njenu sobu na putao osvjeen i razdragan. Premda je svaku predstavu zapoinjala s vruom eljom da se pokae i iskae, njemu i svima oko nje, zavravala bi je ojaena, s nerazumljivim osjeanjem da je pokradena i poniena. Samo je trebalo da vidi njega uspravljena i prezadovoljna, pa da u njoj bukne mrnja na tog ovjeka koji niim ne moe platiti ono to uzima. I kad se jednog dana medu njima procijepi jama, tu e se procijepiti.

3.
Kad mu straar iz predvraa kolibe dojavi da je Rustem odgegao sultanu, i Ahmed, drugi vezir, odlae knjigu, oblai sveano ruho i odlazi. Na vratima udahne svjeeg zraka i protegne ruke utrnjene dok je, lekared, itao knjigu, osvr ne se lijevo-desno po oblanom nebu nad sobom i pogled zaustavi na brani iznad nastambe. Jo prilikom dolaska iz razio je pred Sulejmanom bojazan da bi Sinanova ustava u sluaju proloma oblaka mogla biti preniska da svu vodu od bije, ili preslaba da odoli vodenom udaru. Izvrgavajui, po svom obiaju, sprdnji mane svojih doglavnika, Sulejman ga otada pri svakom susretu ne prestaje pitati hoe li ih potok otplaviti. Uzdam se u Boga da nee odgovarao je Ahmed. On je dobro znao da ga Sulejman ne dri za kukavicu, pa se nije brinuo to ga sultan zadirkuje. Ahmed je bio samo oprezan, nalik na zmiju kad se u bijegu nae pred zidom s mnogo rupa. Prije nego to e se u jednu zavui, izvije glavu i propne tijelo, pa nam se ini da ne zna kuda e, ali kad je rupu iza brala, kroz nju e se sigurno i provui. Ahmed je potjecao od mnogobrojne stoarske obitelji iz okolice Elbasana. Za razliku od drugih, koji su preutkivali svoj narod i obitelj, on je bez vidljivog ponosa ali i bez stida isticao da je Arbanas i rado je govorio o svom djetinjstvu u elbasanskim brdima. Njegovi podreeni, to je bila velika rijetkost, slagali su se da je Ahmed-paa mio i plemenit ovjek. Taj nije nareivao kad bi nareivao, taj je molio, i nisu ga mogli ne posluati, izgarali su od elje da naredbu ispune. Taj ovjek u razgovoru nije ni vikao ni govorio punim glasom, tek bi aptao, pa sve kao da neto propitkuje. Ali su i apat i mnogobrojne dvojnosti u njegovim zapovijedima bili neusporedivo jasniji od gromoglasnih naredaba, jer su podreenog silile da promisli o stvari i da postane sudionik zamisli koju e sam ostvariti, pa bi mu se, na kraju, inilo da

je to to mu paa ree aptom izilo na vidjelo iz njegove vlastite glave. Nasuprot navici svojih zemljaka da na javnim mjestima nosaju smrknuta lica i govore samo strogo slubene reenice, a privatno se ponaaju kojekako, esto i da se krevelje kao pehlivani, Ahmed je u svim prilikama imao prijatno lice, ni odve veselo ni odve tuno, uvijek blizu i jednom i drugom, stalno, a ipak podlono i najmanjoj promjeni njegova osjeanja. Volio je sve to je lijepo: lijepe stvari, lijepe predjele, a najvie lijepe ene i lijepe knjige. Ne samo da je lijepo znao uivati, takvih je poprilian broj, nego je o lijepom znao i lije po razgovarati. Osobito o proitanim knjigama i enama koje je imao sreu dobiti. Moda i zato to je uivanje tih dviju stvari tijesno vezano s doivljajem lijepog, i stoga to su ljudi, ma koje dobi bili, o tim stvarima uvijek voljni sluati prie, ne znam kako duge bile i ne znam koliko malo novoga donosile. Od enske ljepote isticao je samo ono to se na eni vidi kad se pojavljuj e naga. Ono to je ini eljadetom dok hoda i govori, nije bilo predmet njegova zanimanja. Ljepota ene njemu je bila sva u tijelu i umijeu toga tijela da odsvira ljubavni izazov i obavi podavanje. Sve ostalo ljepoti samo smeta. Govorio je da se eni dar nikada ne predaje dok je obuena, tada dara nije dostojna. Narukvice i prstenje, dijademe i naunice poklanjao bi im dok su pred njim stajale gole. Osobito je, kae, uivao kad bi im oko vrata stavljao ogrlice koje su se nizale preko grudi. Priznajui samo golo tijelo kao izvor lijepoga, njegovi su sudovi o tome to je vie a to manje lijepo, potjecali od onog to oi vide, prsti napipaju, a koa dodirne. Uvijek ih je izricao u nekakvu oporbenu obliku, kao: svi misle da je onako, ja znam da nije, nego je ovako kao to ja kaem. Pa je govorio da svi misle da je ena tvrdih grudi velika poslastica; nije istina, senzualnije su mekane sise, one to se malo

spuste kad ena stoji nauzgor i razliku kad lei nauznak, takve se grudi pod prstima podaju, pune su ih ake, svaki ih zglob uti. Nabijene mesom, crnoputne djevojke iz Anadolije, za koje su se sladokusci otimali, njemu su bile roba male vrijednosti. Volio je bjeloputne vitke ene. Kao uzor ljepote isticao je neku Njemicu na koju je, kao i na sve ostale , sluajno naiao. Na skeli preko Tise susreo je nekog Zidova iz Jedrena, trgovca robljem, koji je gonio karavanu od trideset snanih mula. Na svakoj su bila po dva koa, a u kou eljade. Ree da je roblje kupio u Budimu, jeftino, a prodavat e ga u Ca rigradu, skuplje, bude li se dalo. Bilo je ljeto, ono teko pa nonsko, puno znoja, sunca i praine, a trgovac je sve koeve prekrio crnim suknom, da lica enama ne pocrne. Jer, ne budu li im lica imala blijedu mlijenu boju, cijena e im na stambolskoj trnici biti upola manja. Ahmed privoli trgovca da mu odgrne ko po ko, pa ako se nae roba za njega, nee platiti manje nego oni u Stambolu. I kupio je jednu. E, to je bilo ensko! Dvije godine sladila mu je teko ratovanje u blatnjavoj ugarskoj zemlji. Govorio bi o njoj dugo i sjetno, dodue, ponavljao se, ali bi se u pripovijedanju uvijek nalo neto novo, ega se u tom trenutku prisjetio. A sjeanje mu je bilo turobno kao da se to o emu govori dogodilo prije stotinu godina, a ne prije koju godinu. Uzdahnuo bi: "Nikada toga vie", premda je bilo jasno da ta ena, za koju godinu starija, svakako mlada od dvadeset i pet, jo uvijek negdje ivi. Nije bila samo punana, a bila je, nego je bila i meka. Kao da si silazio u neku toplu, paperjem ispunjenu dolinu. A bila je vrua, zar vrua od dviju drugih ena. I dah kojim bi ga zadahnjivala, i usta kojima ga je doticala, sve je eglo. Nikada toga vie! Kakva teta to je Njemica potkraj druge godine zatrudnjela! I tu bi Ahmedova pripovijest o svakoj eni zavravala. On dalje s njom u ivot nije htio ii, pa nije ni pripovijesti o tom ivotu moglo biti. Kad sam osjeti da joj u maternici dijete

raste, ili rnu to ona kae, u njemu nagon odmah splasne, a ena gubi toliko hvaljenu ljepotu i toplinu. Ona e uskoro svoje sise davati drugome, a ne samo njemu, kao do sada, stajat e nagnuta nad tim djetetom kao to se naginjala nad njega. I odgurnuo bi jadnu enu ljutito i estoko u harem, u roblje, bilo kamo, ne hajui odvie ili nikako ni za nju ni za njen porod. On bi ostajao kukajui nad nesretnom sudbi nom svojom to mu svaka ena kad -tad mora zanijeti. Ahmed nije shvaao da enska ljepota ima svrhu, moda neugodnu, ali sasvim vidljivu: primamiti da je uzmemo i unitimo u onome to potom slijedi. Ili je odbojnost prema rodiljama kod tog arbanakog obanina potjecala iz onog ega nikada nee postati svjestan. Naime, bio je prvo dijete u majke koja je za trinaest godina braka izrodila etrnaesto ro djece, pa njega dragovoljno, da ih bude u kui manje, da la u ademi odak. I dok kod ena nije mogao nai ljepotu trajnu i ljepotu bez svrhe, ljepotu bez vidljivog smisla, koja vjeno traje, naao ju je u knjievnosti. U svojoj kui posjedovao je bogatu biblioteku, sve knjige koje je sam pokupovao ili su mu ih drugi darivali, znajui za njegovu strast. Svesci ukusno uvezani, srebrom okovanih uglova i hrbata, pozlaenih naslova na konim ovicima. Kad bi mu na bilo koji nain dola u ruke knjiga pohabanih korica i starih listova, pa lijepa ne bi bila ni kad bi je dao ponovo ukor iiti, ustupao bi je drugome, ma koliko njen sadraj bio znaajan. I kad je ratovao oko Temivara s luakim zapovjednikom erdeljske vojske Stjepanom Looncijem, Ahmed je asove odmora sladio pogledom na Njemicu i itanjem svojih knji ga. Nosala su ih dva ovjeka u dva denjka od nepromoiva atorskog platna. On ih je nazivao "devama", mislei pri tom na deve koje na zaelju turske ordije nose Kur'an. "Deve" su odluivale koju e knjigu kojega dana Ahmed imati u rukama. Ba tako: imati u rukama. Ni kad je bi o kod kue i imao vremena knjigu itati od poetka do kraja,

Ahmed ni jednu nije itao s poetka, niti je zavravao ita nje na posljednjoj stranici. Pa su "deve" meusobno govorile: "Koju emo knjigu veeras pai dati za brz san?" Njima se inilo da on knjigu, jer je ita pred san, uzima u ruke samo zato da lake zaspi. Svoj su posao drali ravnim kuharovom: i oni brigu brinu o zdravlju vojskovodina tijela. Ipak su "deve" pretjerale. Ahmed nije knjigu samo drao u rukama, on je i itao, nakr atko, sad ovdje sad ondje, ako su bile jedna cjelina, ili jedno pa drugo, ako su sastavljene od dijelova. Tako je saznavao to u njima pie, ali nikada ne bi obujmio cijeli sadraj ni dosegao cilj za kojim pisac tei. Njemu knjievnost, bez obzira o emu govorila, nema druge svrhe osim stilistikih ljepota. Kad je tako, knjigu je najbo lje itati prebirui sad ovo sad ono, i ne itati uvijek istu nego svakog dana drugu, na obred, kao ene to se uzimaju. Pa to i jest isto: knjige su zbog lijepog uveza, a ene zbog lijepog tijela. Niti e knjigu itajui iitati, niti e enu ljubei izljubiti. to onda lipsavati od korica do korica, i to da se uz jedno ensko vee! - Ne itaj previe, Ahmede! - govorio mu je Sulejman. Delaludin Rumi bio je velik mistik i pjesnik, a ipak je tvr dio da pametni ljudi ne itaju mnogo knjiga. One im vie pameti oduzmu nego dadnu. - Ne itam mnogo, presvijetli - odgovarao bi. - Znam ja kako ti ita, ali i to to ita ne valja, mlohavi ti volju. Sve knjige mekaju volju osim Kur'ana asnog. Ugledaj se u Rustema. Kad se zaeli itanja, opali jednu su ru, i to krau. Nema to da razmilja, sve je razmiljeno. Sveti ga ajeti raspaljuju na nova pregnua, da u ivot prove de to je tamo napisano. A ne kao ti, divan pjesama u ruke , pa dimije tamo, bedra ovamo, a mozak postaje smolast i ubuao. Zanimljivo je kako se Ahmed uvao da ga knjige ne smekaju. Kazuje da se u knjizi divi samo umijeu pjesnika da se neemu dosjeti. "Majku mu, kako li mu ovo pade na pa -

met!" uzvikivao bi uz tivo o kojem je mislio da krije u sebi osobitu domiljatost. On se tome do sudnjeg dana ne bi do sjetio. Makar se tu radilo o varci da se domami dragana na ledinu pokraj bunara u Jenieheru, gdje nee biti na oku strogim roditeljima, ipak je udno to se pjesnik dosjeti takvoj prevari. Sad, kad bi se topio od miline zajedno s domi ljatim ljubavnikom, kad bi se sladio prizorom kako dragan dragoj svlai alvare i podie jelei, moglo bi se rei da njega pjesma smekava. Ali on jok toga! - E, kad je valjanje na ledini, vjerujem, toga ti i u ivotu ima dosta. Kad su slike teke, zavreci alosni, mora da te takve stvari rastuuju. - Lako se ja od te tuge obranim. im mene pone stezati u grlu, ja odmah kaem: mani, nije ovo istina, ovo je pisac izmislio. Ahmedu je, ini se, nedostajala mo da ono to ita negdje u svom duhu pretvori u sliku istinskog ivljenja, nimalo rijedak nedostatak u ljudi na visoku poloaju. Ne samo da u tivu nije traio pouku, nego je vjerovao da pouke u knjigama i nema. Bilo mu je udno kad razboriti ljudi knjizi pripi suju nekakvu mo, raduju se kad ih pisci hvale, progone ih kad im se ne svide njihove zamjerke i ale. Zar razborit ovjek u vragolijama pehlivana moe vidjeti togod dobra ili zla? Isto je i sa knjievnicima, oni su samo zabavljai i dajmo im slobodu da ine to hoe. I nama e biti zabavnije. Brzoplet e promatra rei da je Ahmed jalov ovjek, da su njegovi susreti s knjievnou uzaludan posao. Oni bi ga voljeli vidjeti kako pisce dariva i potie, a od knjievnosti neto oekuje i zahtijeva. Kao da bi od takvog bilo vie ko risti! Knjievnosti e, meutim, ovjek na vlasti najvie dobra uiniti ako dri ruke podalje od nje, koji niti joj to daje, niti od nje to trai, koji se i sam veseli njenoj plemenitosti, nestalucima, niskostima i iskonskoj zloi. Ahmed je vie dobra uinio knjievnicima veselei se kupnji i korienju njihovih knjiga i ne marei za ono o emu piu, nego svi stam-

ft

bolski dobroinitelji oko ijih su se nogu kao maci motali ljudi koje je milostinja obezljudila, a savjeti uinili od njih knjievne prevrtljivce i neznalice. Ipak ostaje potpuno neotkriveno tko je bio taj ovjek. Jer, ako o ovjeku i sve zna, ne znai da ga poznaje. ovjek nije samo ono to je on sam, nego i ono to je oko njega bilo i biva. Je li Ahmed pust ovjek koji se popeo visoko i, da u oi ma ljudi ne bi bio protuha i pustahija, odluio se neim zaki titi, a ne moe to niim ljepe od ljepotom ena i knjiga, ili je elbasansko obane u pustinji ivljenja nalo dvije pitome oaze, lijepu enu i lijepu knjigu, pa se u njih sklanja kad pusu hladni noni vjetrovi - gdje je i to je Ahmed, hajde ti, Boe, znaj!

4.
emsudin Ahmetovi, jo jedan lan otpodnevnih posijela u carskoj kolibi, dolazio je bez ikakva reda, nekad trei, nekad prvi, najvie posljednji. Bilo mu je svejedno kamo e ga po rangu svrstati. Da je birao, izabrao bi posljednje mjesto. Nije, ali su na Brunjaku ivjeli ljudi kojima je i te kako do ranga bilo stalo, pa ne bi proputali priliku kad bi ja gmom same sebe mogli unaprijediti. Tako je Ahmetoviu i bez iz bora ostajalo sigurno posljednje mjesto. Pa ipak, on je prema Sulejmanu bio najnezavisniji. Svi su oni bili carevi robovi, dignuti iz praha, samo je emsudin Sulejmanu, ako ne i ravan, bio parnjak: obojica su potjecala od starih obitelji koje su nekada usporedo vladale pojedinim dijelovima Anadolije i meusobno se trvile oko vrhovne vlasti. Ostali su se Sulejmanu ulizivali, emsudin mu se samo pokoravao. Bio je zapovjednik vojske anadolskog plemstva i poloaj mu je, kao i njima, ovisio o Sulejmanovoj volji. Ali, dok su ga oni dobivali prema sposobnosti i provjerenoj odanosti, Ahmetovi je za komandanta postavljen i zbog toga i zbog kue Ahmetovia iz koje je potekao.

Koliko god da je za dravnu slubu bio duan svome porijeklu, jo vie mu je dugovao za slojevit i zamren sastav svoje due. Upokorenim narodima, obiteljima i pojedinci ma koji su dogo mislili na samostalnost i muili se da je postignu, dogaa se, poto priznaju poraz i zaitu milost od svojih suparnika, da im se dua umnoava. Jedna je ona prijanja, nutarnja, skrivena od vanjskog svijeta, okrenuta svojima i samoj sebi, kad govori - ape, kad razmilja - mrzi i tuguje. Druga je namijenjena svijetu i gospodaru, snolji va prema svemu i svaemu, nehajna, kad misli - pjeni se od lakoe, kad govori - izvre na neozbiljnost. A kad udvajanje due jednom zapone u obrambene svrhe, jer je ivot pun kriza i opasnosti, udvajanje se nastavlja u svakoj novoj nezgodi, sve do onog rasutog stanja duha kad on pliva iznad uobiajenih putanja, neodredljiv, neulovljiv, kad ne zna je li ono to govori ba ono to bi se imalo rei, ili je jedna od mnogih kulisa iza kojih se neprestance skriva. Takvi se ljudi svugdje pojavljuju, ali ih nigdje nema. Oni imaju dvije strane, kao Mjesec: osvijetljenu, koja se vidi, i tamnu, nevidljivu. Tko im samo osvijetljeni dio vidi, oarava ga njihova lakoa i srdanost. Oni koji znadu za njihovo tamno nalije, gnuaju se nad njihovim kukavilukom i dvolinou. Nepristrano gledajui, oni su vrlo mudri. Mudrost im je izotri la vjetinu da u sebi sjedinjuju dvije suprotnosti: vjerno po danitvo i nepomirljivo neprijateljstvo. Sulejman nije bio u zabludi da mu je Ahmetovi iskreno odan. Njemu je bilo vano da se Ahmetovi dri davnanjeg dogovora meu njihovim obiteljima. Ako se dogovora dre obje strane, mrnja i zavist nee spregu razvrgnuti. One, ako ih je, a ovdje ih je bilo, nalaze druge putove djelovanja. emsudin nikada nee Sulejmanu odrei poslunost ni uskratiti potovanje, ali e se u sebi radovati svakoj carevoj nesrei i nesreama njegove obitelji. eljet e da se gue i pogue u nesreama koje su sami sebi skrivili, da ih izjedu bolesti, meusobne svae i nemiri. Samo ponekad, ako na nje -

ga nitko posumnjati nee i na nain koji sumnju ne dopu ta, dosut e soli na otvorenu ranu. Semsudin je obrazovan ovjek. U astronomiji, pravu, voj nim vjetinama i knjievnosti bio je kao riba u vodi. Uz to je i sam pisao, pjesme i spise iz vojne struke. Nije to naobrazba kakvu ostali lovci na Brunjaku imaju, naobrazba odraslih djeaka, otrgnutih od motike i obanskog tapa, kojima su glavu punili na silu i na brzinu svakakvim znanjem na tuem jeziku, koji su naueno osjeali kao strano tijelo, neto milom a neto silom uklinjeno u se. Polovicu od njega nisu uope shvatili, a u onoj drugoj polovici osjeaju se nesigurno. A Semsudin je od malih nogu uen, njegovo je znanje sliveno s njegovim ivotom. Rustem je o njemu govorio: Zna ovjek i to drugi ne znaju. Ali, neozbiljan, majku mu! Sto da se on bavi pisanjem pjesama! Samo da je ozbilj niji, bila bi to ovjeina! Ti, pao uzvraao mu je Semsudin kao ne voli pjes nitvo! A svia ti se ona pjesma o razbludnoj Nami koja je tri noi ekala i zazivala na svoja vrua bedra i meku maho vinu stidljivog ljepotana Farida, koga je vidjela na Palminoj esmi u irazu. Pa, kad ga enjom ne dozva, ode i lee mu sama u postelju. Je li, pao, to ti se svia? Jest. Ali to je drugo. Isto je to, pao, kad ti kaem. Semsudin je bio jedini pjesnik koji se milio Rustemu, ali ne zbog svojih pjesama nego zbog mnogih znanja kojima je uz to vladao. Za tamnu stranu njegova duha ni Rustem ni ostali nisu znali. Ono to ondje nie i raste daleko je od nji hovih oiju.

5.
Eunuh Ibrahim nije caru dolazio u posjete kao ostali, njegove su prostorije bile odmah do Sulejmanovih, pod istim

krovom. Sa sultanom je povazdan bio, od njega se ne bi odmicao ni kad bi mu gosti doli. Tako je odavno, Ibrahim je njegov uvar, njegovatelj i intimus posebne vrste. Na njega je bilo opasno pogledati krivim okom. Ne zbog Sulejmana, pa on je bio onaj koji bi se nerijetko izderao na njega: "Mar, to se uvijek mota uokolo!" Ali to je njemu doputao, Ibrahim nije dopustio nikome, ak ni onima koje je Sulejman podbadao da ga uvrijede. Dani e prolaziti i godine e proi, a jednom e, iznenada, koristei se pogodnim trenut kom, ta podloina u carevim papuama doi na svoje i naplatiti od dunika trostruko vei zajam. Vjerojatno je da u trenutku naplate nemilost u koju e dunik pasti nee biti samo plod Ibrahimovih ogovaranja. Sulejman je bio previe samosvojan i samovoljan ovjek da bi ukopljenik na njega imao tolik utjecaj. Ali ni ono to e o njemu Ibrahim napri ati, nee imati malu teinu na tezulji Sulejmanove pravde. Sulejmanovi su ga se posjetioci bojali, zato su ga tetoili i umiljavali mu se. On je uivao u maenju. Nalikovao im je na otrovnog psia koji ivi u carevim prostorijama posvuda, na tapetama, pod sjedalom. Zato, pazi, ovjee, kud ulazi ovamo, ne gacaj svuda i ne naslanjaj se na svata, mogao bi psia oepiti. Ako ga ugazi i on krikne, ne boj se, nee te odmah ujesti. Capnut e kad se ne nada i kad si najslabiji. Pazi, ovjee, ni Bojeg se gnjeva ne boj toliko koliko gnjeva ljudi sitnih duhom koji su blizu moi. Jer, Boga je teko uvrijediti kad nee da ga vrijea, a u njima srdba bukne i od male pozljede, koja te odaje da ih ne voli onakve kakvima hoe da budu vieni. Nijedan lijenik jo ne zna kakvu to etiku vrijednost ima tvar to je sadravaju ovjekove monje, ali i neuku je ovjeku poznato da oni koji u njima nita nemaju ili imaju po neto neuinkovito, umiju s velikim uitkom obavljati krupne gadosti. Kad si sluga, namijenjeni su ti svakakvi poslovi, i runi. Obavljati ih mora, ali te nitko ne sili da u njima uiva. Ibrahim ih je s voljom obavljao i sit se nauivao.

Trebalo je vidjeti toga ovjeka, dovedena iz Tatar Pazara u njegovoj desetoj godini i odmah ukopljena, trebalo je vid jeti njegovu vanjtinu pa bi postala razumljiva ona lavina gaenja koju je oko sebe irio, i ono uenje zato ba ovak va ovjeka Sulejman dri za svoje stalno drutvo. Njegovu visoku stasu nije odgovarala zakrljala glava s upravo djejim nosom i uima. Ramena uzana, trbuna upljina raskronjena, struka i nema, salo s droba prelilo se na zdjeline kosti proirene kao kod ena, i na kraju duge noge koje su gornji dio tijela uzdigle neprirodno visoko. Kad hoda, kao da nema kostiju i miia, kao da su mu noge spuvaste pa se trup na njima klati. Takve su mu i ruke, jednako mlohave i kad vise i kad se maaju za neki predmet. Ako se starost na licima ukopljenika ne otskuje drukije nego kod bakovitih ljudi, pedesetu je morao davno navriti. Imao je bljedunjavu kou, tanku, iskrianu sitno narezanim borama. Bore su ga sjekle posvuda i u raznim pravcima, kao u debljih starica. Rijetke duge dlake, najvie sijede, koje bi Ibrahim jednom mjeseno porezao noicama, jo vie su naglaavale enskost njegova lica. I sad, kad bi to stariino lice na djejoj glavi i tijelu viso ka ali trbuasta ovjeka progovorilo glasiem desetogodi njaka iz Tatar Pazara, tko ne poznaje ovu vrstu nesretnika, pomislio bi da je pred njim tvorba neshvatljiva prirodnog hira ili porod tmina s onoga svijeta.

6.
Tako smo opisali sve ljude koji su se okupljali na posijelu u Sulejmanovoj kolibi na potoku Brunjaku za onih kinih dana. O emu su tu razgovarali? Mustafa ne isputa kalem iz ruku govori Ahmed. Pred polazak u lov dobio sam njegov perzijski rjenik. Najbolji rjenik za koji znam. Nema drugog posla procijedi Sulejman.

_ Dokon kae Rustem, odsjeno. Lukavi Mehmed uti, kao i uvijek kad mu skriveni tokovi razgovora nisu poznati. Njegovo je naelo: ne sudjeluj u razgovoru kojim ne moe vladati; sudjeluje li, pokuava preplivati rijeku kojoj suprotne obale ne vidi. A ukopljenik Ibrahim ara oicama od jednog do drugo ga. Njemu je, ini se, sve jasno; ako slua, ne slua da bi neto novo saznao, nego da prikupi vie dokaza za ono to m u je otprije poznato. Tak postaje riznica dragocjenih obavijesti za sve koji njegove usluge oekuju. - Nemoj tako, vezire - upada Semsudin u razgovor kao put nik u kola koja kraj njeg prolaze u pravcu kamo on vazdan ide pjeice. Ali ne proturjei Sulejmanu nego Rustemu, jer je si guran da e ga car podrati, iako je maloprije mislio isto to i Rustem, samo da napakosti svom zetu i predsjedniku vlade. Otkada je bavljenje jezikoslovljem danguba? Budemo li Perzijance bolje poznavali, lake emo ih pobje ivati. Zar nam sveta knjiga ne poruuje da upoznamo svoje neprijatelje! - Rustem misli, ako o knjievnosti malo zna pa ipak do bro i korisno ivi, da e tako moi i svi ostali. Pojedinac mo e bez knjige, narod ne moe. uje li, dokoni Rusteme? smije se Sulejman. - Velikog sina ima vae velianstvo - veze Semsudin Ahmetovi verbalnu ipku kojoj samo on zna namjenu. Sja jan je kao najsjajnija zvijezda, medu mudrima i hrabrima nema mu ravna, a ljepotom je i mladi Mjesec nadvisio. Ja poneto povijesti znam, nae i okolnih naroda, pa mogu rei da svjetlijeg lika nije bilo u posljednjih dvije stotine godina. Bog se smilovao na naeg cara i na plemenitu kuu Osma novu, poslavi im to dijete. Narod ga voli zbog dobrote, mi losra i njegova uvijek nasmijanog lica, a mudri ljudi svih struka, knjievnici, graditelji, pomorci, zvjezdoznanci i zemljopisci zbog njegova obrazovanja. On je s perzijskoga pre veo Hafiza, Sadija, Rumija, itko i zvonko kao to ih jo nit ko ne prevede. A Mustafini komentari o njihovim radovima

obuhvaaju sve to se do sada o njihovim djelima napisalo. Danas nema ovjeka koji ne zna za knjievno ime MUHLISI (Iskreni) kome je Mustafa udahnuo duu i proirio slavu. Bog je tvoju vladavinu, moj padia, okrunio svakom ljepo tom i blagostanjem, pa ti i nasljednika dade kakvoga nikome do sada nije dao. Kad te Bog pozove u svoje vrtove, moi e poi smiren, jer zna da ono to si za Boju slavu uinio na ovoj zemlji ostaje u vrstim rukama. Stara je istina da nam Bog svoju naklonost iskazuje valjanim porodom.
v

Semsudin je znao i due i ljepe kititi. Svaki bi put govorio o istoj stvari, o princu Mustafi, iste stvari, samo ih je drukijim redom redao, jedanput naglaavao jedno, drugi put drugo, poneto bi i novo dodao, pa se njegova besjeda o prijestolonasljedniku inila uvijek nova i iskreno nadahnuta. Ono to je maloprije rekao, drugi bi put bilo reeno ovako: Moj padia, svijet je zavidan tvojoj veliini i sjaju. Zloba ne eka drugo nego da joj sudbina tvojom nesreom zajazi gladna usta. Na svemu su ti zavidni, ali na sinu najvie. Oni znadu da e on, kad njegova oca Svemogui pozove u bla enstvo, sauvati i proiriti oevo bogougodno djelo, prostranu kuu islama u koju su uprte oi pravovjernih cijeloga svijeta. Mladost si svoju utrudio ratujui na putu Bojem, proirio si kuu Boju od Inda i Sinda do planine Kefa na kraju svijeta, a Bog te nadario nasljednikom koji e zemalj sko i prolazno uiniti trajnim. Kako da ti ne zavide! Tako bi Semsudin govorio o ljepoti i slavi, o knjigama, o sretnom ocu, o daru Bojem, o zavidljivcima, o brizi staraca i, tako, redom. Doista, govorio je samo o Mustafi. Umio je istaknuti u prvi plan sad ovo, sad ono, i nisu mu mogli rei da prestane trubiti u isti rog, jer, Boe moj, odgovorio bi im zaueni Ahmetovi, on samo na Mustafinu primjeru, za bolji ne zna, pokazuje kako to openito stoji s Bojom mi lou, ljudskom zlobom, dobrim knjigama i ostalom. Sulejman je utio i sluao, nijednom Semsudina nije prekinuo u po rijei. Na rije nasljednik preko lica bi mu preletje-

la sjenka. Poslije toga trzaja sluao bi strpljivo sve to Ah rnetovi kazuje. Rustem je kunjao poput ene koja prstima prebire kruni cu, a usnama vae bezglasnu molitvu. Mehmed je po svom obiaju pratio kamo to ide i otkuda je dolo. Ukopljenik se gradio kao da ga vie zanima ubor potoia ispred Sulejmanova sjedala od ovoga to Ahmetovi mudroslovi. Samo je Ahmed stalno pokuavao neto rei, ali im on zausti, Semsudin to isto odmah kae, pa Ahmed samo gestama i mi mikom odobrava emsudinu svaku rije i reenicu, iskreno kao to i osjea, priprosto kakav doista i jest, bez sjenke skrivenih namjera kojih je govornikova dua puna. I onda, kad bi Semsudin zavrio, nastao bi dugotrajan ta jac. Nije imao tko nastaviti razgovor onako oduevljeno. Rustem nije znao, niti bi htio govoriti da zna, dokle god Sulejman onako zagonetno uti. Mehmed je bio rjeit, ali zanijemi kad mu sve nije isto. Ibrahimova je dunost bila da slua. Ahmed je htio neto rei, ali je njegov polet lomio krila, jer mu ne bi "palo na pamet" kako da iskae svoje osjeanje i svoju misao. U tiini ulo bi se Ahmeda: -Jest, vjere mi! Tako je! Od rijei do rijei. Svaka ti se po zlatila, Semsudine! Straha od preduge utnje Sulejmanove oslobaao ih je sam Sulejman aljivim tonom svojih rijei i po nekom doskoi com, poslovicom ili poalicom, kojima ga je izobilno naui la Rokselana. - Vjerujem ti, Semsudine! Dosad je Boja milost bila nad nama, ali su ispred nas jo mnogi dani putovanja. A poslovi ca kae: "Hvali devu kad u iraz doe." Jednog dana Ahmed predloi (napokon da i njemu neto "pane na pamet") da se proita jedan Mustafin komentar. - Ako na svijetli car doputa. Ja kod sebe imam Musta finu knjigu Rasadnik plemenitih vjetina. Mogli bismo neto iz nje proitati. - Je li dugo? - pita Sulejman.

Nije odgovara emsudin, a Ahmed za njim potvru je: E nije! Nije dugo vama dvojici, ali je dugo Rustemu. Hoe li moi izdrati, Rusteme? - pita ga Ahmed. Samo vi itajte. Izdrat u. Hoe jer je od mog sina dodaje Sulejman u smijehu. Izbor tiva zapade Semsudina. On ree da su svi Mustafi ni komentari lijepi i da mu nije lako izabrati najboljega. Kad Ahmeda nagovorie da ita, jer je u njega dubok i mekan glas, a Sulejman se namjesti da bolje uje, otpoe ... 7.
PRIA 0 VLADARU I TNOG POLJA . . . U Korintu postao diktatorom Perijandor. est je godina bio u slubi Spartanaca, poto je, poslije bijega s Korinta gdje je ubio bratueda to mu preote lijepu prostitutku Klitu, jedino kod njih, kao pribjegar, naao utoite. Spartanci ga davali svakome iz Korinta, ako je bio voljan boriti se protiv demokrata koji su se u gradu na prevlaci dograbili vlasti i bili skloniji Ateni negoli Sparti, premda su kao Dorani uz Spartu zbog krvi morali pristajati. Kad su se oligarsi u Korintu podijelili na dvije skupine, jednu naklonjenu diktaturi i drugu veoj slobodi puka, Spartanci poalju Perijandora da se umijea i pridobije za sebe oligarhe, kojima je milo ograniavati prava drugima a proirivati svoja. Cim ih pri dobije, neka javi ugovoreni dan prevrata i Spartanci e mu poslati potrebne vojnike. Perijandoru je tako dobro ilo od ruke daje u svega tri mjeseeve mijene pridobio za sebe etiri petine oligarha. Ona preostala peti na, kad vidje da su protivnici dovoljno snani i da vie prebjega iz suprotstavljenog tabora ne trebaju, ve su im potrebni rtveni jarci nad kojima e proslaviti pobjedu i zagroziti se postojeim i moguim protivnicima na vrijeme se sklonie. Perijandor uze vlast bez po-. moi svojih nalogodavaca.

Spartancima se zahvali i ne primi od njih nikakve pomoi, da se ne bi obvezao i doveo ih u kunju da ga se, dok je jo labav, oslobode sluei se optubom za ubojstvo roaka. Sto im ne bi bilo teko sve dok slava i ma ne uine zloin zastarjelim. Osloni se na oligarhe koji su zahtijevali njegovu vrstu ruku, da im ona osigura bo gatstvo i mo. Ne za mjesec dana, nego dugotrajno. Budui da su oligarsi tek imali iskuati da li ovaj spartanski tienik zavreuje toliko ovlasti i hoe li ih znati upotrijeb iti u svoju i njihovu korist, trajnost saveza izmeu njih i Perijandora bila je zavisna od rezul tata koje e pokazati vrijeme provjeravanja. Ako Sparta hoe Perijandora, neka joj za sada bude. Ali, ne bude li Perijandor valjao, pristat e Sparta na svakoga, samo neka u Korintu opstane diktatura. Za sudionike u igri iznenaenje je bilo u tome to je Perijandor ubrzo poeo pokazivati da ne eli igrati onako kako se onima oko njega, bili iz Korinta ili iz Sparte, bude svialo. Igrat e po nji hovoj svirci samo onoliko koliko ta svirka bude ugaala njegovu uvrivanju na vladarskoj stolici. Odluan da izigra svoje poma gae i uzdigne se nad njih, primora ih da u njemu ne gledaju svoju igraku, nego onoga koji im sudbinu kroji, on jo uvijek nije znao kojim sredstvima da postigne potpuno samovlae. Tko da mu dade savjet? Od onih to su u Korintu savjete davali, ljudi cijenjenih vie po pameti negoli po vrstoj volji i djelotvornosti, ulo se da diktatura ne odgovara gradu trgovaca i brodara, jer e prouzroiti sukobe na vie strana. Prvi e izbiti izmeu naroda i vlastodraca, a drugi izmeu onih koji s njim ele vlast dijeliti, jer diktatorsku palicu nikad ne dre vie od dvije ruke jednog ovjeka. Poslua li njih, Perijandoru preostaje ili da odmah bjei ili da eka presudu za ubojstvo. Svakojako, njegov e izlet u vrhove svriti padom u nizinu. On se poe raspitivati tko je izvan Korinta toliko pametan i us pjean vladar da bi ga mogao svjetovati kako e grad drati u pokornosti. Neki su mu hvalili Trazib ula, samodrca u Miletu. Ima mir u zemlji kakav nijedna zemlja nema, a vlast u ruci kakvu jo nitko nije vidio u rukama jednog ovjeka. Ako itko, onda oni Po -

slat e mu darove po izaslaniku i zamoliti ga da mu oda tajnu us pjenog vladanja. I laa s poslanikom otplovi Trazibulu u Milet. Kad se izaslanik vratio, izvijesti da ga je vladar Mileta lijepo primio, ali nikakav savjet nije dao. Svaki put kad bi ga zaskoio pitanjem kako ga Perijandor moli da mu prenese svoja iskustva o uspjenom vladanju dravom, uzdigao bi ramena i obrve, malo bi se kao zamislio i odmah zatim, ne odgovorivi, nastavljao razgovor ondje gdje je stao, ako je bio pitanjem presjeen u nedovrenoj besjedi. Ili bi prelazio na novu temu, bez veze s poslanikovim pitanjem, ako je bio zaskoen neugodnom radoznalou iz Korinta, kad je razgovor o jednoj stvari bio zavren. Trazibul savjeta ili ne da ili ga ne zna. Perijandoru se uinilo udnim to jedan vladar drugome ne bi htio dati savjeta kad mu se kae da je ba njegovo vladanje uzorito, da ga eli oponaati i postii istovjetno savrenstvo. Nema vladara koji e ostati nesmiljen pred takvom kunjom, koji e odbiti da proda svoju pamet inozemstvu. To vie ako je samodrac koga pred demokracijom najedaju boljke i prigovori da gui ljudske slobode. Kad je takvome pruena mogunost da stjee pristae, taj nee odbiti pruenu ruku. A Trazibul ostaje uzdran! Zato nije dao savjeta, zato nijepojoniji razglasio da k njemu hodoaste po upute o vladanju ak iz Korinta dok ga njegovi maloazijski susjedi kleveu? Zato na bogate darove nije uzvratio ni sa vjetima ni predmetima? I Perijandor posumnja u svog izaslanika. Bio je, istina, njegov provjeren ovjek jo iz prvih dana slube pod Spartancima, ali je od Trazibula mogao dobiti savrene upute i poeljeti da ih sam u svoju korist primijeni. Tvrdi da savjeta nije dobio, a odlae izdaju dok ne budu za udar obavljene pripreme. Zato je sumnjiavi Perijan dor odluio svoga novog protivnika provjeriti do izludenja. Mrana sijela ove dvo jice otezala su se unedogled. Izaslanik je tko zna po koji put pripovijedao svaku pojedinost putovanja u Milet. Od trenutka kad je stupio nogom na lau i poao u izaslanstvo, do trenutka kad je, na povratku, s te iste lae ponovo ugazio ko -

rintsku zemlju. Sve to je vidio da Trazibul radi i to ga je uo da govori, Perijandor je zahtijevao jo i jo: stoje bilo ovdje, to ondje, kako te uvodio u dvorac, to ti je rekao u vrtu, na to je u tom trenutku gledao. Uzalud! Opsjednuti milju da je Trazibul mora o poslati poruku, ali je njih dvojica ne znaju otkriti, obojica su se muila oko pitanja gdje bi mogla biti. Negdje u tajnim znakovima na zidovima palae, u glasovima to su dolazili iz nepoznatih izvo ra? Sumnjienja jednog i izljevi iskrenosti drugoga, o bojicu je dovelo u neku vrstu ludila. Poslanik je pripovijedao o rukovima, o etnji vrtom i poljem, o vonji laom i gozbi pokraj vrela Tripama. Poruke nigdje. Kad god bi u Trazibula zaprosio vladarsko umijee, samodrac Mileta progovorio bi o desetoj st vari. E, ba to deseto, to izvlai van! Ali se siromah izaslanik ba toga desetog nije sjeao. Triarije! Prokletstvo, lomi prste Perijandor, to si morao upamtiti, u te su triarije umotane tajne koje e ih izvesti iz mahnitosti. Ili e poruku pronai u onome stoje izjonije doneseno, ili e jedan drugoga ubiti: Perijandor da se oslobodi onoga u koga sumnja, izaslanik da se otrese diktatora pomahnitalog od sumnjienja. Kad bi ostao nasamo, poput briljiva istraivaa, svaku je isko pinu razvrstavao, ulomak do ulomka, stvaricu do stvarice. Naprezao se sastavljajui sliku iz koje e zaiskriti poruka. Uzalud, nije se dala izmusti ni kaplja udenog napitka. Bit e, dosjeao se Perijandor, da poruka, kad je u sliku i sastavim, nee biti prepo znatljiva na prvi pogled. Dok ne doe do jezgra, morat e s nje Ijutiti zavoj po zavoj. Trazibul nije tvrdokoran samodrac koji ne bi drugima pomogao, ali ni neoprezno blebetalo koje e svaijim izaslanicima dijeliti akom i kapom dragocjenosti koje su ga odrale na vlasti. Nije vladarska vjetina bilo kakva drangulija! Najednom, kao daje uo kako mu Trazibul u ganutljivom povje renju ape: Dat u ti, Perijandore, samo poticaj za razmiljanje. Pouku ti sam razradi ako moe; ako ne moe, nisi dostojan ni da vlada. to god nade da sam ti poruio, bit e ne samo tvoje vlasnitvo nego i tvoj pronalazak. Tek kad pouku na takav nain stekne, znat e

4 *,.

kako je opasno s njom izlaziti na trgove. Kad sam pronae to sam ti poruio, nikada i nikome nee kazati to sam ti svjetovao. A nee ni moi, jer pouku izreenu rijeima od mene nisi ni dobio. Sve to je medu nama bilo, tajni je dosluh dvaju duhova zaokupljenih istim namjerama i sukobljenih s istim protivnicima. Tu smo: posjet itnom polju! Odvoenje gosta u polje malo je udno i kad je to polje uz sam Trazibulov dvorac. Nije zazorno voditi gosta u umu, na pjeskovi ta ala, na vrhove planina i tu im prireivati rukove, ali ga vodi ti itnim poljem, uskim gribljama, po vlanoj zemlji, moe samo neuravnoteen domain. A tek to je Trazibul radio na etnji! U etnju su poli udvoje. Izaslanik je iskoristio priliku i rekao, zagledavi se u oblano nebo, da sutra mora natrag u Korint, ma kar i neobavljena posla. Posljednji put moli Trazibula da mu dade ono po to je doao. Trazibul odmahnu rukom i zatrese se od smijeha. Kad ga je smijeh proao, naglo i bez vidljiva razloga, kao to ga je bio i obuzeo, ree izaslaniku da krenu. Sam zakoraa ee nego je do tada iao. Kao da u bojnom redu nasre na neprijatelja. Gri bljaje bila i neravna i blatnjava. inilo se da Trazibul iz obijesti izvodi vragolije pred svojim gostom, da ovaj moe pripovijedati u Korintu kakva je bezbrina momina taj Trazibul Mileanin. Iz vukao je ma i zamahnuo, slijeva pa zdesna. Oponaa borca, mislio je izaslanik koji je slijedio Trazibula i pri prvim zamasima oruja vjerovao da zamahuje nasumce i sijee samo zrak. Ubrzo je zapazio da Trazibul maem ne mlatara. Meta su mu klasovi jema koji stre iznad ostalih, ponekad za cijeli pedalj, oni klasovi koji su, zahvaljujui bogzna kakvoj snazi, uspjeli izrasti vei od svoje mno gobrojne subrae, oni koji su se uzdigli iznad veini zadane visine. Kad bi ma pogodio itnu stabljiku po goloj slamici, odmah ispod klasa, stabljika bi jedva zadrhtala, jer je otrica bila otra, a udarac estok. Ako bi se dogodilo pa ma ne bi isprve klas posjekao {umjesto da vrcne, on bi se skljunio i ostao visiti na neprekinutim nitima), Trazibul ga ne bi ponovo udarao. Dovoljno mu je da vie ne stri iznad drugih.

Izaslanik nije mogao vidjeti kakav je bio izraz Trazibulova lica dok je klasove odsijecao, jer mu je koraao za leima. Je li ga na mjerno zaklonio da se ne vidi kakva ga slast ili kakva tjeskoba obuzima kad ma rezne? Je li htio pouiti da se lice u tim trenuci ma nikome ne pokazuje? Svatko bi na njemu mogao proitati ono to bi htio da pie. Sladostrast - oni koji ga ne vole i nita mu ne odobravaju. Tugu to je prisiljen odsijecati - oni koji ga u svakoj zgodi opravdavaju. Kad su bili na kraju njive i kad su se okrenuli da pogledaju put i ito kuda su proli, gost ree domainu da je takva igra tetna, jer se time upropatava najbolje zrnje, najrasnije, ono to obnavlja izdrljivost ita. Na to e Trazibul: - Mala teta! Ali zato velika ljepota! Pogledaj polje ko jim smo proli: klasovi svi kao jedan. A gledaj onamo gdje ma nije odsije cao: nered, samo nered! itno polje i Trazibul koji odsijeca klasove zadovoljili su Perijandorovu poudu za tajnim vjetinama. Naprasno, od gotova lu aka, postao je opet zdrav ovjek. Ni tada ni ikada poslije nikome ni slovca ne ree kakve je poruke proitao iz Trazibulove etnje poljem. Naprotiv, tvrdit e i usmeno i pismeno da se od Trazibula jed va imalo to nauiti. Sam bi mogao Trazibulu biti uiteljem, da ne voljnik nije umro. to da se kae o Perijandorovu vladanju u Korintu po obrascu itnog polja? Prvo to uini, pobi jednog za drugim, u razmacima od godinu dana, etiri najvidenija oligarha, optuujui ih da su se osilili i pokuali preuzeti svu vlast. Sva etvorica na suenju priznadoe svoje raskolnike zablude i svoje licemjerje prema Perijandoru. Sva etvorica umrijee raskajani i oblaeni, ni kao psi a ni kao ljudi. Bili su to najmoniji Perijandorovi suradnici. Ostali iz njegove okoline, ljudi manjeg znaaja, proniknue da se u izdaji pogubljenih nije radilo o uobiajenom poimanju urote, koliko o posve novom poimanju te vjene pratilice svake vlasti. Urota je nepriznati daje Perijandor daleko iznad sviju, a ostali su, koliko god veliki, ispod njega. Zato se preivjeli sami snizie. Ako je koji, i nehotice, zna -

njem ili ime drugim, strio iznad ostalih, uvlaio bi glave u se i izravnavao se s onima koji su stajali ispod maa to odozgo fijue. Njihovo pravilo ivljenja postade: ne pomaljaj glavu. Perijandor bi povremeno naputao krug svojih doglavnika i proetao se Korintom da vidi kako tu klasovi rastu. Bilo se bojati da previe ne uzbujaju i ne otmu maha, pa ih vie nee moi lako sasjei. Nije mario zbog ega netko naglo raste i nadrauje druge, zbog uspjene trgovine i brodarstva, zbog ljepote i pristalosti, zbog knjiga koje je napisao, zbog odvjetnikih i sudakih govora, zbog pobjeda na sportskim borilitima zbog ega god izrastao, bilo je opasno kad se uzvisi, pa ostale glave gledaju njega, a ne gospodara koji ih ia u ravan. Perijandor se, kau, spasio pred povijeu zato to nije bio okrutan. Glave je odsijecao samo onima koji se ne bi htjeli pokoriti. Svima ostalima samo bi zabranio da stre. Doputao im je po miloj volji da odlue hoe li u Korintu ostati uvrnuti ili e se, uspravljeni, ietati iz Korinta. etnju je malo tko prihvaao, jer je vladalo uvje renje da se na tim etnjama vrat lomi, pa krenuo na istok prema Megari i Ateni, ili na jug prema Argosu i Sparti. Najvie je bilo onih koji su izrasli, ne znajui daje rast kanjiv. Kad bi vidjeli da se ta nevinost kanjava, odricali bi se veliine, traili spas medu prosjenim ljudima i ivotarili, sjekui sami sebi vrhove, i bili su presretni to se mogu kratiti a da im glava ne po leti. Ili bi se grbili i plazili dugim tijelom po zemlji, kao povijue. Ubog ivot, rei e netko. Pa jest, da to je nego ubog. Ali, bolje i to nego da te reznupo istaknutom dijelu. Od reza je bolje sve ostalo, ak je bolje i kad su te klali, a nedoklali, kad ti samo skljune glavu, i cijeli preostali ivot lunja oborena klasa. Nekima je davana mogunost da svoj pedalj veliine iznad osta lih pripiu Perijandoru. On ih je nadahnuo, on im je pomagao da se uzdignu nad ostale; slijedei njegovu ivodajnu volju, dre se na zadanoj visini, zato su pred njim bogobojazni, ne misle drukije nego da svaku svoju rije izvode od njega i poklanjaju njemu. Koji su imali hrabrosti i probavljiv eludac, prihvatili su ponueno. Sudei po tome koliki su se na taj nain liili vlastitog stasa, u Korintu je ivio neustraiv narod probavljivih eludaca.

8. Upravo je Ahmed zaklopio tvrdo ukorieni svezak Musta flnih komentara, a sluga, kojem je Ibrahim maloprije zvoncem dojavio ime da ih poslui, donese u mangali raspirenu eravicu. Prostorija zamirisa onim ugodnim dahom to ga outimo kad se vatra nade u zastuenim i ovlaenim na stambama vojnika i lovaca. Pravo rei, nikakve studeni na Brunjaku nije bilo. Ali Ibrahim, koji se brine o ugodama Sulejmanova tijela, ne doputa da mu to svemono tijelo prije kae da mu je hladno nego to Ibrahim predvidi da bi mu hladno moglo biti. Od jutros pue lagan sjeverac. ini se da je zastoju lova, mlakim kiama i magli doao kraj. Ali je zahladnjelo toliko da su i toplija odjea i blizina vatre ugodn i. Sulejman se pridie sa sjedala i isprui ruke nad mangalo. Struja toplog zraka, a vidjelo se kako tee prema krovitu kolibe, suila mu je od znoja vlane i hladne ruke. Trljao je dlanove i mrmljao: "Tako, tako, e pa lijepo, da, dobro je." Gledao je kroz prozor u prostrano polje po kojem su pasli konji, na kojem su se vidjele u deset redova poredane carske konjunice i selo Semie, u kojem je ivjela sluinad. Od svega toga nije vidio nita. Ista ona potreba koja ga je silila da govori, tjerala ga je i da gleda u daljinu, u zabranjena prostranstva gdje je bio samo on sa svojim bremenitim mislima. Kad emsudin zausti jo jedan hvalospjev o Mustafi i ve u prvoj reenici istrese i "nasljednika" i "sretnog oca", Sulej man ne otrpi. Pogled mu se odvoji od prozora i krajolika u njemu, pa pade, teak i pun prijetnje, na Semsudinovo elo. Dlanovi mu se prestadoe trljati i zgrie se jedan oko dru goga. emsudinov govor izdahnu kao da ga je govornik po vukao natrag u se. ekali su u strah to e rei, kad Sule jman ravnoduno kaza da se magla die, sutra e osvanuti vedar dan.

Razumjeli su da se odsad samo o lovu moe govoriti. Bit e, vjere mi, lova govori Rustem. Sjeverac razdrauje divlja. Bit e ako svi budemo ubijali kao ti doeka ga Sulej man. Nisam ovamo doao zeevima dlaku gladiti. Rustem je u lovu pravio pokolj. Nepokretan, sjedio bi na dobro utvrenoj eki. Njegovi hajkai opkolili bi pojedine dijelove lovita i divlja natjerali u trk ispred njega. On je gaao strijelama, kopljem, odskora i pukom fitiljaom, bacao dilit i pravio klaonicu, osobito kad su protravali ve provi i srne koje izbliza nije bilo teko pogoditi. Rustem nije birao trofeje, mesario je sreda, jer ga nisu privlaili ni koa ni lijepi rogovi, nego prizor kad pogoena ivotinja pada na prednje noge. Ti, preuzvieni, zadnji put nisi nita ustrijelio. to e to rei? pita Semsudin. Moja je eka prva, je li? Kad bih ja gaao sve to naie, to bi ostalo za Rustema? Ne misli mu i sutra sve preputati? Sve osim jednoga. I Sulejman zamahnu kao da baca no. Sto ste zinuli? Ne lovim ja ni kao Rustem ni kao vas tro jica. Ja izabirem zvjerku koju u odstrijeliti i ekam dok mi ne doe pod ruku. U Semiu sam lani vidio jelena s pobijeljenim vrcima uiju i bijelim biljegom na pleki. I tada sam ga mogao pogoditi. Pustio sam ga da se epiri. Sad je moj. Pokazat u mu tko je gazda u plovdivskoj ravnici. Nekoliko posljednjih reenica Sulejman izgovori svadljivo, kao da mu je jelen, to lijep i ponosan pase travu po obroncima, neko zlo uinio. Rustem je tu udnu uljivost prema blaetu shvatio kao alu. Bio je obiaj da se Sulejmanovim alama svi redovito smiju, jer je sultan mislio da je vrlo duhovit ovjek. Rustem je glasno zagraktao: ljutiti se na jele na to mu je kao jako smijeno.

Ostali se nisu osmjehnuli, a Rustem i dalje kikoe. Kad ga je bilo dosta, Sulejman e otresito: _ Ne roki, Rusteme! Rustemu se lice zgri i ostade nacereno. Tim licem kao da je pitao Sulejmana: "Zar zbilja ona srdba na umskog kopitara nije samo ala?" Dok su svi utjeli, Ahmed je zamiljao sjenu lijepe ivotinje kako, ne slutei da je svojom ljepotom izazvala srdbu monog ovjeka, cupka travu po ledini i pomalo se uspinje na panjake to stoje pod samim oblacima. Siroti ljepotan!

9.
Sulejman sjedi na ljuljaki, sjedalu rijetku u njegovoj kui, koju je nabavio kad se bolest s nonih i runih zglobova preselila u zapea, koljena i ramena, jer su mu lijenici savjetovali i jer je i sam osjeao da je bolesnu od kostobolje tegob no sjediti na duecima s podvinutim nogama. Dok se ljuljaka lagano njie, Sulejman gleda na prozor zastrt gvozdenom mreom, s onim strpljenjem i enjom u oima to se via ju u tekih bolesnika kad prizdravljuju. Kroz prozor gleda lozovu granu koju su vrtlari, makar je ovo drugi kat, izvili ovamo da je Sulejman moe vidjeti kad boluje. Lozovina je potpuno odrvenjela, listovi su iroki i grubi, na njima je vie ute i crvenkaste boje negoli zelene. Sulejmanova bolest traje ve peti mjesec, s dobrim izgledima da prestane za dva do tri. Jo prije mjesec dana kostobo lja ga je uasno kidala, sad se povlai, ali je njene pomake teko razaznati i od tjedna do tjedna, a kamoli od sata do sa ta, kao to bi on htio. Kretanje bolesti Sulejman provjerava cijelim svojim biem. Kad die ruku, kad stie aku i mie zapeem, kad se prigiba u kukovima i koljenima, nepresta no oslukuje bolove. Dok eka ozdravljenje i prati poputa nje bolesti, Sulejman je zahvalan onima oko sebe, iznad sviju svojoj eni Rokselani koja ga nikada ne ostavlja samog.

Na isti nain zahvalan je suncu to k njemu poviruje, lozi to pred njegovim oima vene. Obuzimala ga je raznjeenost kojoj podlegnu snani i prijeki ljudi kad im bolest pokae da su pred smru slabi i mali. Rokselana prilazi sultanovoj ljuljaki, urno kao da je primijetila neto opasno po bolesnika, to treba istog asa sprijeiti. Kad to? Ona ga moli da podigne lea, haljetak mu se smaknuo iza pojasa, tu se bijeli donje rublje kroz koje e lako probiti vjetar s otvorenog prozora i bolesniku prodrijeti do kotane sri. Sulejman se ne protivi, ali ne pokazuje da joj je posebno zahvalan. Od jutros ona u brizi pretjeruje, jamano se priprema neto pitati. - Jesi li za jednoga? Dobro! On klimnu glavom, stisnu i otvori oi, a oko usana mu zadre smijeak. Jest, uvijek je za ono ime ga je osvojila i osvjeavala godinama.
Alija valjao balvane, jedan se skotrljao nizbrdo, zakaio ga i odsjekao mu obje noge do koljena. Pao je u nesvijest. Lijenici ga zakrpae. Kad se poeo buditi, trebalo mu je rei kakva mu se nesrea dogodila, ali tako da se nesrea prikae kao udvostruena srea. Probudio se on, a Mujo e njemu: 'Alijo, bolan, sree tvoje nigdje, vie nee trebati kupovati ni izme ni opanke, a uvijek si se tuio da na njih mnogo novaca troi." Malo zastane pa mu saopi i dru gu radosnu vijest: "E, sretni Alijo, ispunila se elja tvoga ivota; uvijek si elio da ti je onu stvar imati do koljena, a sad e je imati do zemlje."

Sulejman se tiho smije, a Rokselana pravi krugove oko njegova stolca. Mjesec i njegov prsten od izmaglice. Mjesec koji se puni kad ga kostobolja mine, a kvri kad ga kostobo lja svlada. I prsten koji svjetlo od Mjeseca prima, koji je vie priin nego tvrda postojea stvar. to li je uvjetovalo stvara nje te jezgre i tog obrua koji vladaju mnogim sudbinama? Rokselana je imala tee brige nego da oekuje odgovor o

razlozima svog uspona od bezimene robinje do svemone supruge, danonono je brinula ludu brigu da taj to je za robljen ne primijeti da je opkoljen i ne odlui iz obrua izai. - Tebi je najljepe sa mnom. Tko bi o tebi vodio brigu, da mene nije? govori ona i prekrii ruke kao oni koji poslije zamorna posla uzimaju zasluen predah. Nitko! sama odgovara kao da udara peat i potpisuje naredbu. - A tko bi kad si ti sve oko mene rastjerala? zajedljivo odgovara Sulejman. On ne eli da njegove rijei vrijeaju i dave, kao to su znale, on hoe da je pecnu. Rokselanu njegova kiselina ne nagriza. U bolesti je angrizav, nakostrijeen na nevidljivi svije t i vidljivu okolinu. Mnoge od prijetnji koje u bolesti uputi preko kunog praga, kad ozdravi, provede. One to ih Rokselani uputi, sve poza boravlja. - Sami su te eljeli ostaviti. A nije ni udo. Koliko sam ja propatila to sam s tobom ostala! Ta ena, to se sada smije muevu prijekoru da je sama izvojevala svoju mo nad njim, bila je, istina, slavodobitnik, ali i ruevina ene koja je nekada vodila ljute bitke. - Nema ti za im aliti. Ja sam tebe uvala i sauvala. Po tvojoj Nurbanu davno bi te raznijeli. - Sama si ostala i zato da sama donosi posljednje sudove. Oni su namijenjeni tebi i tvojim potajnim miljenicima, a njih je na stotine. Oni ti duguju svoje poloaje i rei e sva kome da je istina to ti kae - neumoljivo istinito odsijeca Sulejman. - Zar moji miljenici nisu tvoje najbolje sluge? Kad ih bi ram, biram ih samo zato to e tebe sluati. Onda ti je to ovako: moji su izabranici tvoje najbolje sluge, zato sam ja tvoja providnost grcala je u samozadovoljstvu Rokselana. - Jesu, vjerni su mi. Iza bire prave. Da ne izabire, ne bih ti dao da bira. Ali, ako ih ti bira i ti im ocjenjuje vrijednost u slubi i ravna njihovom sudbinom, onda se moe pitati tko u ovoj dravi vlada: ja kome oni slue, ili ti koju sluaju?

Ti, ti! Tko bi drugi? Zar ja? - zabrzala je, pojaavajui smijeh. Njena vjetina pretakanja lai u istinu, a istine u la, graniila je sa arobnjatvom. Ovom zemljom upravlja moje ime, a ne ja. Sa mnom su davno zagospodarile kostobolja i Rokselana. On je znao izricati neugodne istine. U tom trenutku nalikovao je na neobino umna luaka. Zato bih ja svoga mua razdvajala na ime koje vlada, i tijelo to se boji ljudi i bolesti? Tebe i ime tvoje ja nisam na la zdruene, bili su dalje jedno od drugoga nego to e ikad biti. Sve to sam ja inila, pomagalo je sjedinjenju imena i ovjeka koji ga je nosio. Ja sam tvoj obru. Bez obrua ti bi se, Sulejman-kane, raspao kao vedro na suncu ree, sjede i udari u grohotan smijeh. Rokselani je smijeh bio lijek za svata, ona se smijehom i nametala i spaavala, sad kad je krezuba suvladarka, i onda kad je strahovima i mrzovoljom izgrizenog Sulejmana uini la nasrtljivim ovjekom. Od svih ena u njegovu posjedu, a bilo ih je dosta, samo je ona znala upotrijebiti aroliju zaraznog smijeha i pria sa kakljivim sadrajem, smijeha i ala kojih Sulejmanu nikad nije bilo dosta, valjda zato to ih je dozlaboga malo bilo u njemu i njegovu ivotu. Takve kao to si ti rado govore o blagotvornosti svoje prisutnosti u ivotu mukaraca kojima su se namet nule, a nikad o teti to su nam je nanijele kad su istisnule one koje su nas prije njih usreivale. O sebi mnogo govore da bi se o drugima utjelo. Ali, kad takve govore, prognane su uvijek nazone. Tvoj je govor samo nadmetanje s nevidljivima. Re ci mi kad e neku od njih zaboraviti, pa u znati dan kad e uutjeti. Mislim da bi te moja utnja zabrinula vie nego kostobo lja. I; A tko bi joj se mogao veseliti kad bi znaila da si ukloni-| la sve svoje protivnike i da e sada maknuti i posljednjegjf Mene.

- Jo te progoni strah da e te netko zaobii. - Ako je tko zasluan to me nisi zaobila, to sam ja sam. Ti ne moe ni bez mene ni mimo mene. Tamo naprijed ka mo stremi, doekat e te jai. Ja se uvijek smjestim izmeu tebe i tih sprijeda. Prostor ispred mene nikad ne smije biti bez tvojih neprijatelja, jer bi moja Rokselana nala naina da me zaobie i ode putem kojim godinama udi poi. - Sad bar znam zato trpi Mustafu. Na opasnoj ici igra, Sulejman-kane! Ne bi Mustafa bio prvi u Osmanovoj obite lji koji je podigao ruku na svog oca. To mu je i djed Selim uinio. - uti! - Dobro, kad ti kae, zasutjet u ali govor ne prekida, niti joj osmijeh silazi s usana. - Pa razgovaramo! Nemoj se ljutiti! Nismo li i do sada jedno drugome govorili to smo mislili? Pa to? Nita. - O Mustafi govori koliko ti drago, ali mi djeda Selima os tavi na miru. - Neke se stvari ne zaboravljaju. Sjena vepra koji kida crije va pradjedu mu i sjena blijede ene plavih oiju nee lako napustiti Mustafu. A dokle ih se god on sje a, mi ih mora mo pamtiti. Ako ne vjeruje, proitaj ono to pie. Nai e dvije sjene nadnesene nad svaki Mustafin redak. On ispitu je oblike vladanja, on tumai rijei drugih piskarala o tom predmetu, on razmatra postupke pojedinaca u povijesti. Jesi li se ikad upitao zato? Nisi. Ti jednostavno naredi: o djedu njegovu ni rijei. Onda kae: o majci njegovoj ni slova, ako sam ti prepustio njezino tijelo, ne dam da mi oskvrnjuje us pomenu na nju. - Prestani! Progutala situ enu. to jo hoe? Da pro gu ta i sve njezino na ovome svijetu? On zna da je uutkati ne moe, a ona da njemu do njene utnje i nije stalo. Pozivi da se uti nemaju teinu zabrane, to Rokselana dobro zna, to su izljevi priguena straha da razgovori ne prizovu u ivot mrtve ljude kojih se boji i stidi.

Svojim naukom, to ga posvuda iri, on anje viestruke koristi. Tebe uspavljuje, toboe njemu je vie do knjievnos ti perzijske nego do Osmanove stolice. Izuava sustave vla danja to e mu jednog dana obilato koristiti. Predobiva za se pisce, mudrace, propovjednike, zanesenjake, zvjezdoznance i graditelje, to bratstvo potkupljivih dua to zna pod buniti narod, nagovoriti ga da mrzi one koje oni mrze, i da voli one koje su oni izabrali. Jesi li ti gluh? Zar ne uje da su otpoeli larmu oko njegova imena: te lijep, te mlad, pa milostiv, a tek pametan! ... Probudi se, Sulejman-kane, dok je vrijeme! Ne brini se ti! Kad bude trebalo, probudit u se. A sad umukni. Malo u zadrijemati. Rokselana ga ne poslua, na stavi govoriti. Sulejman se razbjesni: Kad bi ti usta zaili, ti bi na stranjicu progovorila. Ona se uvrijedi, otvori vrata hodnika koji je vodio u njene odaje i tresnu ih za sobom. Ostavit e ga do veeri samoga. 10. Bila je jesen kao i ova sada, tiha, polagana i suna, i loza se vidjela kroz prozor kao i ova to se vidi, bez ogrozdina, neto sueg lia. Najvei dio dana provodio je zatvoren u tri prostorije ve like prinevske palae u Brusi, i loza mu je priinjala dodat ni izvor straha, jo jedno vedro vode u bari u kojoj se guio i borio za malo zraka i vedrine. Loza je bila izdignuta na drvene grede to su natkriljavale terasu. Izmeu terase i greda bili su prozori njegovih odaja, ukupno njih pet. S terase se na njih moglo uspeti samo stubama. Imali su svodove od srcolikih kamenih rozeta i, kad bi se tko uzetom s greda pokuao uvui u kuu, prije bi ga; kroz rozetu vidio kako visi, nego bi se spustio na prozorski prag i upao unutra.

A loza se suila onako kako se loza sui. Kad plojka toliko uvene da prti pod prstima, i peteljka posivi i povije se u luk. A im najmanji dah vjetra proe mimo lovorova u vrtu, lie joj, onako skvreno i prhko, stane otpadati. Ako padne na terasu poploenu crepiima od terakote, su anj nalikuje na skok ovjeka u konoj obui. Popuhne li vjetar, lie klizi i stravino nalikuje na prikradanje opreznih stopala kojima ni panja ni vjetina ne pomau da ih uho ustraenog mladia ne bi ulo i prepoznalo. Ako pak list, go njen junim vjetrom, ne padne ravno na terasu, nego udari o zid kue i, struui po kamenu, pada polagano, glasi se isto kao noge ovjeka koji se propinje traei oslonac vrcima cipela. I nou i danju, u suton i u praskozorje, kad su tjeskobe progonjenih najtjeskobnije, u snu i polusnu, u trenucima rastresenosti i duboke usredotoenosti, kad bi god list pao i zaukao, o zid ili o terasu, znao je da je jesen i da loza vene. Svejedno je svaki od tih umova u njegovu bolesnom mozgu stvarao sliku zgurenog ovjeka divljih oiju, s isukanim no em u rukama, koji je poslan da s njim tiho i bez buke svri. Poeo se baviti milju da naredi slugama neka se popnu na odrinu i zgule lie. Nije naredio da se ljuti samo zato to je u sebi, uz strah od otrova i noa, njegovao prijetvornost. Nikada ne pokazati svoju slabu stranu, ni u bijegu ni u navali. U bijegu se ponaati kao da napreduje, to i govori, a na nepoudne navaljuj polako, ako je mogue preko drugo ga, strpljivo, kad stvari dozore, pa e se initi da ti ljudi pa doe sami od sebe. Lozu bi ipak dao ogoliti poslije one noi kad je jugo snano zapuhalo, a lie pomahnitalo, da se ujutro ne pojavi slu ga i ree mu da na vratima avlije moli da ga primi neki Ali poturk, gusarski kapetan s Rodosa. S dvojicom slugu Sulejman je krenuo prema avlijskim vratima. Dostojanstvo prijestolonasljednika nije mu doputalo da pred bilo koga, osim pred oca Selima, izlazi na dvorina

"r"

vrata, a najmanje pred jednog gusarskog kapetana. Iziao je ipak u susret gusaru, mislei, ako ga alju da s njim dokraj i, s avlije se moe i pobjei, a pusti li ga u odaju s takvom namjerom, dao si mu lijepu priliku da je uspjeno obavi. Vodio je brigu o svakom koraku, o onima koje je morao initi, a jo vie o onima koje nije, niti e ih kada uiniti. Ispred vrata stajao je ovjek malen rastom, gotovo ovjeuljak, crn, kudrave kose, koziav, povinuta nosa i ispupe nih usana. Oi mu sitne, nerazmjerne vatri to u njima gori. Oi duhom neznatna ovjeka koji kao pae hlepi da se omili. Alipoturk klee na poljunan put, za njim kleknue de setak njegovih pratilaca, ljudi svakojako odjevenih i svakojako naoruanih, ali i bogato odjevenih i dobro naoruanih. Ostade na nogama samo ena prekrivena bijelim platnom i dvije mule upregnute u kola to su avlijskim vratima prile iza Alipoturkove druine. Gosti su kleali niice oborenih glava i ruku smjerno po loenih na prsa, mule su okretale usne koljke lovei rzanje konja na dalekoj livadi, vjetar je vijao koprenu na eninu licu, a Sulejmanu se nije urilo da prekrati klanjanje. Brzo je listao po pamenju sve to zna o Alipoturku. Bio je Grk iz Smirne. U mladosti je stupio u vojniki red ivanovaca koji su branili tada kranski Rodos. Prije nego to su ivanovci protjerani s otoka, oni su protjerali njega. Drugovi iz njegove spavaonice prijavie ga starjeini reda da nou stenje i s nekim razgovara. S kim bi drugim nego s a volom koji mu dolazi u liku ene. Sveta je inkvizicija tumaila: kome vrag u san dolazi, kao sugub mora gorjeti na lo mai ili nositi sanbenitadu. Njemu se nije gorjelo ni oblailo odjeu srama i pokore, uvijek mu je bila strana disciplina reda, to za one koji je vatreno slijede ne donosi nita ljepe od rtve i maglenog obeanja o nagradama na onome svijetui prijetnja kaznom poslui mu kao naruen razlog da pobjegne. To bi bio uinio i bez prijetnje, jednog drugog da -

na kad bi mu se izdaja isplatila, jer je njegova dua eljela dobra to ih ovjek trai od mraka do zore i od zore do mra ka: novac, slavu, uitke. Pljuca on na ivanovski zavjet. Otocima su krstarili nemirni i obezglavljeni ljudi, a morem lae s bogatim teretom. Skupio je stotinjak momaka, sve s koca i konopca, od zla oca i od gore matere. Raspolaui uroenom drskou i vojnikim znanjem koje je stekao u ivanovskom uilitu, nametnuo im se kao mudar, prave dan i uspjean zapovjednik. Dok je rat trajao, plijenio je za raun svoj i svoje bratije i turske, i ivanovske, i mletake lae. Ono to bi Turinu ugrabio, prodavao je Mleanima i vitezovima svetog Ivana, a venecijansko i ivanovsko Turinu. Bio je neulovljiv i neprepoznatljiv. Uspostavio je vrstu mreu jataka na prostranom podruju od Cipra do Kandije, a onda na sjever prema Nak sosu i Hiosu, po moru naikanom otoiima, kamo se sa svojim brodovima lako sklanjao pred jaima i drsko juriao na slabije. Pljakao je ito, vino, robove, damast, muslin, mirodije, miomirise, boje, svilu, bisere, sagove i oruje, i tako zgrnuo veliko bogatstvo. Prije nego to e biti potpisan privremeni mir i vitezovi -monasi povui se s Rodosa na Maltu, poeo se javno pojavljivati u turskim lukama, izdajui se za ljutog protivnika krana. I jesu mu i nisu vjerovali. Kao zapovjedniku mor nara kakve je imao, poteni mu ljudi nisu poklanjali vjere. Ali kao vjetom pomorcu imali su potrebu da mu vjeruju, jer su Turci u tom rodu vojske oskudijevali sposobnim ljudima. I ostalo to im je u mornarici valjalo, sam kapudan -paa Hajrudin, bilo je kolovano u koli razbojnika na plavim pu tovima. A kad javno na rodskom trgu, uz halabuku svojih privrenika i svjedoenje mnogih muslimana, priznade Muhameda Bojim prorokom, sam sebi dade ime Ali. Narod mu nadjenu ime Alipoturk, a admial Hajrudin dade mu zapovjednitvo nad deset galija i pravo da prepade izvodi po svojoj volji.

Onda Alija poturica sagradi sebi na Rodosu ispod idov skog zida palau neviene raskoi. Uskoro dade sazidati svo ju damiju i podignu dvije esme. Od svojih prihoda etrdeseti je dio jednom na godinu davao sirotinji, onome kome je on htio dati, pa se njegove pristae umnoie i meu golaima i meu odjevenima. Proglasie ga zatitnikom i rasadni kom iste Muhamedove vjere. Tako je Ilija iz Smirne ili Alipoturk iz Rodosa uspio svoju pohlepnu, bezobzirnu i neovjenu duu obui u kitnjasto ruho ideologije. Prvi je put na vukao na nju koulju s kriem i nije ilo. Zatim se dohvatio zastave zelene boje i blistavo uspio. Za ljude kakav je Alipoturk, to je pun pogodak. Pod zastavom zelene boje razlistat e se sve njegove mnogobrojne vrline. Alipoturku se moglo ne vjerovati, moglo se zazirati od njegove uslunosti i bojati se da se nije ponovo nekome unajmio, ali ga sa svojih vrata nije mogao otjerati kao nezvana gosta. Poloaj zapovjednika Rodosa davao mu je pravo da se s darovima ili bez njih obrati na bilo kojeg dostojanstvenika u zemlji. Njegova rjeitost na nepravilnu i neuglaenu turskom je ziku, koji je nauio u Smirni igrajui se s turskom djecom, obilovala je pulsiranjima i preljevima onoga to se kae glasno i onoga to se kazuje preuivanjem, tvorei pri isprepletanju zastraujue svjetlomrcanje jasnoe i nejasnoe. Plod uroenih nagnua malog lukavca, to je ivanovski odgoj, da nagoni vlastitog tijela ustuknu pred slubom vjeri i javnoj stvari, doveo do savrenstva. Bog je poslao juni vjetar, izlagao je Alipoturk uspravljen na svoje kratke noge pred visokim Sulejmanom, a njega s galijama uputio prema Aegliji. Na tim je prostorima esto presijecao put mletakim laama koje su dolazile u Kandi ju ili odlazile jo dalje na istok. Tamo su se u jednu bezime nu luicu sklonile dvije mletake lae, od vj etra i da prenoe. Njegovi su ih ljudi vidjeli dalekozorima kad su se ve usidrile, pa su otoku prili s druge strane. U pono je vjetar

smalaksao, nema ekanja, napast e Mleane i s kopna i s mora. Htjeli su neokrnjen plijen, sve ljudstvo, lae itave , robu neoteenu, galijote ive. Zaobili su otok i, poredani u dva reda, punom snagom vesala uplovili u uvalu u kojoj su neprijateljske lae bile usidrene po sredini i jedna iza druge, s veslima izbaenima u vodu. Jedan red turskih galija proe uz jedan bok venecijanskih laa, a drugi uz drugi. Tako su im, dok su se bunovni vrzli po palubi, bila polomljena vesla i bijeg onemoguen. Najvie su ih pohvatali na brodovima, a one koji su poskakali u vodu da se spasu na kopnu, pohvatali su na obali Alipoturkovi ljudi koji su otok preli pjeke. Kad je razgledao robove, kae Alipoturk, dijelei ih na pravedne dijelove kao to sveti kanuni zapovijedaju, vidio je stvorenje kakva dotad vidio nije. Rajsku enu koju morska pjena jednom u stotinu godina dariva kopnu kao dug za boli to mu nanose udarci valova. Svojim je ljudima rekao: ova ena nije od Bojeg vjetra poslana ni za jednog od nas, ovu enu Bog alje jednome koji e nam uskoro vladati. Uz nju su na brodu bile i njene orgulje. Neka svira Sulejman-kanu, neka ga razveseljava. Crn obraz bio Alipoturku ako je ita slagao. Dok su gusarovi pratioci istovarivali pomine orgulje od orahovine, a Sulejman pratio to e mu novo uprtiti u stan u kojem je i dosele bilo suvinog pokustva, Alipoturk mu se pribliio lijevom ramenu i apnuo da su enu nazvali Nurbanu, da su se na ime Svijetla Gospoa odluili zato to nema imena koje bi ljepe pristajalo njenu licu, svijetloj kosi i plavim oima. Bio je ravnoduan i prema imenu i prema onoj ije je. ovjek koji je ivio dan da doeka no, a no da doeka svanue, glad za enom utio je, i pokraj svoje mladosti, samo s vremena na vrijeme. I kako nije morao ulagati velik trud da se zasiti na nekoj ropkinji, prema enskim arima odnosio se razborito.

Kad su ostali sami iza prozora, gdje je prije Alipoturkova dolaska znaenje imalo samo lie i njegovo ukanje o smr ti, Sulejman je rekao eni neka se razodjene i sjedne gdje joj se svidi, na stolac ili na dueke. Svukla je bijelu koprenu s li ca i sjela nasuprot njemu, mirna i sabrana, kao da je u ovoj kui ve deset godina domaica. Sulejman se tre i tek sad panju usredotoi na ovu enu. Nurbanu! Njoj to ime nije nadjenuo rodski gusar, on je duhom previe malen da bi ljude i stvari mogao imenovati pra -', vim imenom. Ona to ime oduvijek nosi. Gdje je vidio enu ovakvih oiju? Jedne zime u umama lovita Semie padao je ut i mokar snijeg. Dooe u kolibu , kakvih je bilo nekoliko po umama na usluzi lovcima. I od- ' mah s konja za trpezu. Koliko je vani bilo hladno, uto i vlano, toliko je ovdje toplo i suho. Posluuju ih tri ene kranke, jedna starija, druga sredovjena, a trea ispod dvade set. E ta! Imala je oi kakvih nikad u ivotu vidio nije, ali samo oi i glavu, tijelo joj bilo i debelo i nezgrapno. A sada one oi iz kolibe u Semiu stoje ispred njega, zdruene s tijelom koje je pristali okvir tim njenim, i samo njenim, lijepim oima. (O Boe, zar plavilo oiju lijepe ene, to se posvud oko nas rasprostire, nije plavilo neba koje se nad nama sklapa, dok umorni leimo na dugom putu u nepoznato?) to se vie unosio u azur njezinih oiju, one su sve opipljivije postajale svod kojeg su obzori i cijela kupola poklopili i branili prilaze k njemu onima koji mu o glavi rade. Rekla mu je mletakim jezikom, kojem su ga dobro nau->| ili, da joj se on ini uplaen i da ga se zato boji. Straljivi i ljudi znadu biti opaki. f : On joj se osmjehnuo i rekao da nema razloga biti uplae niji od nje. Nju su njemu u ruke predali kao ropkinju, a ne njega u njezine. Pa, razumljivo je to ona ne zna za drugo osjeanje osim straha, od buenja na brodu kad je nad sobom ugledala ko -

smatu glavu gusara i osjetila da je njegove ruke steu oko pasa, do sada, kad su je dali nepoznatu ovjeku. Ali on, koji ivi u ovoj lijepoj kui i kome se njeni otmiari ponizno klanjaju, ne bi smio biti zbunjen njenim dolaskom. Sulejman se glasno i od srca nasmijao, prvi put poslije dugih pet mjeseci. Tonije, otkako ga je posjetio oev veliki vezir. Nije se bio uplaio ni nje ni Alipoturka. Kad je tako pronicava, morala bi znati da nove ljude uvijek zatjeemo ogrezle u vlastiti ivot, onaj to je za njima i onaj to ga trenutno ive. Ako togod udno na njima primijetimo, ne mora to biti posljedica naeg dolaska, mnogo ee njihovo udnovato ponaanje potjee iz njihova ivota prije nego to smo ih nali. A tako, sad zna! Ovog su se puta oboje nasmijali. 11. Nurbanu nije bila ni porod morske pjene ni dar Bojeg vjetra, nego pomorac na puini ivota, s vlastitom sudbi nom i vlastitim razlozi ma za muninu i radost. Pod imenom Domenika bila je pastorka Pasquala Foscarija koga je dud prije godinu dana imenovao namjesnikom Kandije. Pasqualo je s prvom enom imao dva sina i tri keri. S Domenikinom majkom, koju je naao i oenio u Budvi za jednog posredovanja u sporu izmeu graana i Patrovi -a, djece nije imao. Kad mu je i druga ena umrla, a sinovi se poenili i keri poudale, ostao je sam s pastorkom, ne raspitujui se za novu udavau, premda mu je bilo tek neto vi e od pedeset godina. Pasqualo se smirio, mislio je na svijet koji nije poznavao. A njegova djeca, mnogobrojna rodbina i ljudi iz vladajueg sloja, svi koji su ga u duu znali i izbliza motrili, aptali su onu o "pritajenom starom jarcu", o kojem se zna to znai, i kad je prilijepe onome kome pripada, i kad je priivaju ta mo gdje joj nije mjesto. Pasqualo se trudio svim silama i sluio svim pomagalima da dokae da je "stari jarac" u njegovu

sluaju kleveta. Ako bi se jarevska ud u toj izreci izraava^ la u nasrtanju na tjelesnu istou Domenike, onda je Pasqua-" lo zbilja bio nevin. Meutim ... i; Pod krinkom oinske brinosti za djevojin odgoj, kojomt ispunjava obvezu preuzetu kad je nju i njenu majku doveo iz Budve, on je po cijelom gradu, gdje god bi se zavrgnuo govor o domaim stvarima, govorio o svojoj Domeniki, o njenoj dobroti i skromnosti, o njenu glazbenom daru i zahvalnosti koju mu uzvraa za sve to joj prua i to na nju troi. E, kad je takva, odsele e joj i jo vie poklanjati. A u kui, kad bi ostajao sam s Domenikom, stao bi je ko-4 riti da mu nikada nee znati uzvratiti za dobroinstva, nika -| da nee htjeti i nee znati, jer takva je dananja mladost i\. takva je Domenika, nauena da prima ali ne da prua. Sve dok je mislila da je to pjesmica koju svi stariji, roditelji' i skrbnici, pjevaju po Veneciji, ona je njegova predbacivanja drala za govor to se govori da se neto govori. Ali kad joj se uini da u njega zazivanja vremena kad e mu se vratiti uloeno dugovanje ima vie nego to u ostalih, i kad joj neke majine prijateljice preporuie da se uva "starog jarca", njoj samoj i Pasqualova dobroinstva i esto sjedenje uz nju pokraj orgulja, jo ea elja da s njom nadugo i nairoko razgovara o svaemu, postadoe sumnjive. Domenika se na smrt prepade vremena to dolaze, kad e Pasqualo pokuati od nje naplatiti dio svojih dugova. Pasqualo je na Kandiju otiao sam, s najbrim galijama, dogovorivi se s Domenikom da e i ona s poslugom doi im se on tamo skui. Domenika je odgaala odlazak na Kandiju. Pisala je ouhu da boluje, neka poeka dok ozdra vi. Njenu navodnu bolest iskoristi vjeti Pasqualo kod duda kao razlog da je na put otpreme iz istih stopa o dravnom troku. Pisao je dudu da njegova tienica, siromana, os^? tade sama u Veneciji, oboli i tko zna to s njom jo moe bi-; ti, dok on predano obavlja teke poslove u slubi Republike. Dud Domeniku na silu strpa na brod.

Zar da se veseli to nije pala Pasqualu u oinski zagrljaj kad je zbog tog spasa morala dopasti gusarskog ropstva? Bijeg od jednog zla bile su verige drugoga, kao to u ivotu obino biva. Nije bilo razloga ni da se zbog jednoga obraduje ni da se zbog drugoga rasplae. Otuda njena pribranost i pomirljivost sa sudbinom, emu se Sulejman zaudio i obradovao. Preputajui se sudbini, isto e tako, kad tomu doe vrijeme, prihvatiti muslimansku vjeru i postati Sulejmanova ena. Niti je kliktala od sree to od ropkinje postaje bogata udavaa, niti je ronila suze zbog vjenog rastanka s domom i svojim narodom. Gledala je irom otvorenim oima svijet u koji su je valovi donijeli, htjela ga je shvatiti i oponaati koliko se god bude dalo, pokoravati mu se s posljednjim djeliem svoje zdrobljene volje, ali u tom novom svijetu ni njena mrnja ni njena ljubav nee ni za to prianjati. Zato bi se Sulejmanu pokatkad inila mudrom i svetom, a odmah zatim tupom i bezosjeajnom, gotovo u isto vrijeme i po istom ponaanju. Zamreno, kao to je sve medu ljudima. I kao to se zbude u ivotu onima koji ne mogu shvatiti razloge svojih gubitaka, njihovu nepojmljivu mistinost i sumornu duu, i Do menika se otuivala od svijeta i tonula u svoju osamljenost. Kad je dospjela na Rodos i Sulejmanu u Brusu, lako se dijelila sa svim to je imala, s domovinom, vjerom, roacima, jezikom i imenom. Kao da je govorila: uzmite, to moje nije ni bilo, ali mene samu meni samoj neete nikada oduzeti. Is tinabog, nitko nije ni pokuavao, jer im to njeno nije smeta lo. Ali je Sulejman lako zapazio razliku izmeu nje i drugih ropkinja: dok je u njoj ostala ona sama, nenaeta, u njima nije ostajalo nita. Bilo da neprestance plau za onim to izgubie, bilo da ludo ele prekrojiti se po ukusu nove sredine, u oba su sluaja postajale jadnice koje su, izgubivi domovi nu i narod, gubile i sebe same. Sulejmanu nije trebalo mnogo da vidi da mu Alipoturk nije doveo samo lijepo ensko, nego i eljade s kojim se, osim leati, moe i ivjeti.

Ipak, njen dolazak nije posve otjerao strah od vjetra i lozova lia. Niije lice, ni lice lijepe Nurbanu, i niija osobna ugodnost, nisu tako snani da ovjeka prestraena smru uine vedrim i bezbrinim. Runo nas lice smrti vie opini i od zvjezdanog neba i od lica dragih ljudi. Sve se ranije smrkavalo, a loza na sebi vie nije imala nijednog listia. Nurbanu bi svirala na orguljama, obasjana s jednog i s drugog boka svjetlou svijea. Njena se glazba razlikovala od one koju je Sulejman do tada poznavao. Tu svirku zanesenih danguba s dubokim, strastvenim i krvoednim nagnuima, svirku to sili da se baca u sedlo, jae i vitla sabljom po putovima ovoga svijeta, on do tada nije volio. Ona nije bila za ljude s malo volje i mnogo sumnji. Ali, Nurbanina je glazba bila vie razgovorljiva negoli pjevna, ako je pjev buenje snanih zanosa, a razgovorljivost stvaranje ispovjednih raspoloenja. Ona je avrljala uvijek jednu te istu priu, iako od nje ni reenice ni rijei nisi uo. Tek kad bi pokuao odgovoriti na pitanje: "A to me ovoliko zaokuplja ovo sviranje?" vidio bi da o tome nita ne zna. Jedna od vidljivih posljedica Nurbanine glazbe bila je potreba da sviraici kae neku tajnu koja je s njegovim srcem srasla kao imela s hrastom. Nurbanu, zna li da ga otac eli ubiti otrovanom halji nom? Ne, otkuda bi znala? Samo je vidjela da je ustraen. Zar je njegov strah toliko vidljiv? Njoj jest, ostalima vjerojatno nije jer se vjeto preruava. A to bi ti, Nurbanu, inila da si na njegovu mjestu? Nita. Nurbanu za ovu priliku nije imala savjeta na izbor. Znala je samo za jedno raspoloenje: da se nita ne poduzima, da se miruje i sre pie ivota na slamicu uskog grla. Tu mudrost preivljavanja strahota, to je s Nurbanu dijele sve slaba stvorenja, od hruta i bubamare koji se pred opasnou skvre i glume mrtvace, do ovjeka koji milju utuca volju

za djelovanjem, Sulejman nije mogao lako dokuiti, ona je od njega bila daleko kao rajska rijeka Kevser. Njega je poslije posjeta velikog vezira ala ahina i suanj lia tjerao u mahnitost, da zvjera oko sebe istui trovae, i da se masa za no o pojasu. ala ahin, sa svojim izduenim vratom i kaiima koe na njemu, s kljunastim nosom i elavom glavom koju brije ee nego treba, bijae nalik na goliava vrapca koga su izbacili iz gnijezda pa jadnik zapomae, oekujui sudbinu koja nee imati samilosni osmijeh. Na goludravca je inae nalikovao, i kad je sobom bio zadovoljan, a te je veeri kad je, kao to sam kae, kriom doao u Brusu, bio slian golu-dravcu vie nego ikad. Jo s nogu, im je izgovorio: "Mir s tobom", rekao je: "Vie se ne moe izdrati", i odmah se ispravio da "vie ne mogu izdrati", mislei na sebe i svoga domaina. Zamislio se, samo trenutak, pa opet rekao da bi "neto morao uiniti", i odmah dodao ispravak da bi "neto morali uiniti". To ponavljanje, u kojemu je prvo isticana svoja volja a potom preobraana u volju ostalih, koje bi Sala ahin drao sudionicima svoje misli i sudbine, bilo mu je na vrhu jezika u svim prilikama, pa su ga zvali "vraara koja ja pretvara u mi." Do sada je on Sulejmanu govorio da mu od oca Selima prijeti smrtna opasnost, da se taj ocoubojica boji svog roenog sina. Prije etiri godine, govorio je Sala ahin, naredio sam da te nou odvedu iz Bruse i smjeste u zabaen dvorac. Ta mo si bio, a ni danas ne zna gdje si bio. Tvoj je otac nare dio da te se ubije. ala ahin se saali, dade u biti nekog drugog ovjeka slina Sulejmanu, a pravog carevia sakrije. Kadli poslije godinu dana grozni otac Selim udari u pla i kajanje to ubi sina-jedinca. Eto ti pred njega ala ahina i kae da mu sin nije ubijen, da ga je sakrio. Radosti Selimovoj nije bilo kraja. Pripovijest ala ahin nije izmislio, nije izmislio sam, ako je unaprijed smiljena, smislili su je zajedniki otac i njegov

1*

vezir. Posumnjati u to pred ala ahinom bilo bi opasno: ako je izmiljeno, jer bi ahin dojavio Selimu da mu sin prozire igru; ako je istinito, jer bi obeshrabrio ahina da mu i dalje prua zatitu. Posumnjati da je pripovijest ba takva kakvu je uje, bez obzira je li zbiljska ili je izmiljena, znailo bi probuiti ladicu koju su ti dali da se ne utopi u moru nedoumica, isti oni koji su te u to more ubacili i svakog ti asa mogu laicu izvui ispod nogu. I Sulejman je vjerovao ona ko kao to mogu vjerovati lukavi i podmukli ljudi, zapravo nije vjerovao ali je Sala ahina u svemu sluao, sve dok je vezir sina svoga cara uio da prema ocu mora biti dobar i kad ga otac progoni, da oca mora razumjeti to neprijatelje njui i tamo gdje ih nema, jer njegovih je neprijatelja pun svijet. Te veeri goludravac, blijed i uplaen od sudbine, govorio je nemile stvari o svom gospodaru. Neka zna mladi carevi da ga je otac odluio ubiti otrovanim haljinama. On ga ne moe zatititi jer mu je izrijekom zaprijetio: ti, Sahine, da mi ne bi podvalio kao proli put, prste k sebi ili u ti glavu izloiti na ploi pred velikim vratima! Neto se mora uini ti neto moramo uiniti. Daj, predloi! Jer, u dui Selimo-voj klijaju krivci za sva njegova stradanja i nelagode, a nitko ne zna kako upadaju sjemenke u to rodno klijalite, iz koje su torbe i koja ih ruka sije. Moda krivo kazana rije, nesmotrena gesta koja vrijea, sumnjiavo vladanje i tko zna to jo ne bi moglo biti uzrok da tamo bude usijan. Krivci se raaju iz njegove misli, oni su sekret njegove due, bez takve vrste izluivanja ne moe ivjeti. I zato, dok nije kasno, treba neto uiniti. Upravo tih dana, dok je utanje lia sjeklo Sulejmanu mozak, doveo je Alipoturk lijepu Nurbanu, modrooko ensko eljade koje se nepozvano umijealo i mune dvojbe Sulejmanove razrijeilo sasvim jednostavno ... Ona je upitala to ahin misli kad kae da bi neto trebalo uiniti, a kad je dobila odgovor da je ahin zamrzio Selima, ali ne moe sam protiv njega, jer se u ovoj zemlji na vlasti smjenjuju samo

Osmanovi potomci, Nurbanu je rekla da se s tim ovjekom ne udruuje i ne zapoinje nita. Ali, ne samo savjet, bilo bi premalo, nego i sebe samu i sve ono to je znaila i mogla, dala mu je Nurbanu, samo da ga zadri u mirovanju. Proi e godine prinevanja u Brusi, Sulejman e kao jedini zakoniti nasljednik sjesti na prijestolje svoga oca i vladati isto toliko dugo i isto toliko krvolono koliko i njegovi pret hodnici i suvremenici, ali nee prestati da ispituje kakvu su to igru s njegovim ivotom igrali ala ahin i Selim. Nigdje pisma, nigdje zapisa. Ui preivjelih suvremenika nisu sluale razgovore ove dvojice, pa ni usta nisu znala togod rei kad bi ih Sulejman pitao. To to se njemu dogaalo ide u ona tiha aputanja meu monim ljudima o kojima ovisi sudbina mnogih, a o kojima nam pouzdani biljei minulih vremena nita ne kazuju. Je li ga ala ahin doista hrabro titio pred ocem, o kome se zna da je bio edan krvi, ili je s ocem bio uortaen da jedinog nasljednika dre u stalnom strahu, da mu ni sluajno ne bi palo na um posluiti se mrnjom oevih rtava, mnogih snanih ljudi, i da se obrauna sa Selimom onako kao to je on obraunao sa svojim ocem? Nitko na to pitanje nije znao Sulejmanu odgovoriti. Turski svjedoci, oni koji su potanko pisali o svim Selimovim zloinima, ne stidei se i ne plaei se jer su znali da ih u tom razobliavanju preutno podrava njegov sin, o sumnji da je htio ubiti i roeno dijete ne govore nita. Ili nisu nita znali ili tako daleko nisu smjeli ii, jer bi sjena te davne i neispunjene mrnje dijelom pala i na sina. Strani svjedoci, izaslanici kranskog svijeta u Carigradu, i o tome su ostavili svoja svjedoenja, ali nikad u takvu obliku da bi ono u to se sumnjalo ikad bilo potvreno. Paolo Gio vio navodi da se po Carigradu govorilo kako je sultani svog jedinca Sulejmana htio usmrtiti otrovanom haljinom. Eto, Giovio kae da se govorilo. A drugi svjedok, Francesco Guicciardini, opaa da se vjerovalo da je Selim kadto mis -

lio svoga jedinca Sulejmana liiti ivota. I on vjerovalo se, i kadto. Dakle, i oni koji su imali vie razloga da Selimu pripisuju planiranje umorstva svoga djeteta nego da mu tu runu zamisao otpisuju s popisa mnogobrojnih grijeha, nisu imali obraza tvrditi ono to ne znaju, pa je tako i kod njih ostalo na - govorilo se. Vrijedilo je posluati Nurbanu, vrijedilo je s njom ivjeti i mirovati, ne prihvaati izazov i ne uputati se u sumnjive za nose, vrijedilo je upoznati zimu, proljee i jesen uz njezine plave oi kad je vrijeme ionako donijelo ono to je oekivao i to mu je pripadalo. 12. Rokselana je bila velika prialica a nezahvalna sluateljica. to je vie starjela, vie je glagoljala, pa budui da je zubi bilo manje a rijei vie, rijei su joj gubile prvotnu izraajnost i blijesak. Ona je o malo emu govorila osim o sebi i Sulejman u, ne zato to bi se eljela zatvoriti u se, ograditi se od svijeta, posvetiti se obiteljskom krugu, nego zato to je ozbiljno mis lila da su njezini i Sulejmanovi odnosi sav svijet, da izvan toga nema nita zanimljivo, jer se u njihove odnoaje slila sva ljepota i sva kob ljudi i zemlje. Zatim, i kad je s drugima razgovarala, sa svojom djecom, dravnicima ili poslugom, razgovarala je uvijek s istim sugovornikom, sa svojim muem. Predobro je znala da e govoriti dok s njim moe govoriti, i da e joj rijei vrijediti toliko koliku im on cijenu dade. Pria o njih dvoje poela je davno i traje prilino dugo ... Tree godine Sulejmanove vladavine jedan odred turske vojske, etujui po Galiciji, naiao je u smiraj svibanjskog dana na putu od Sanoka do Krosna, uz koji su rasle predivne breze, na svatove Aljoe Kovbia, boljara iz Krosna. Kad su uli da im se pribliava vesela povorka jahaa i konja u etveroprezima, Turci su zasjeli u busiju. Sudar ete, u ko-

joj su bili sve sami krni momci, zloesti, brzi na nou i nogama, i svatova, meu kojima je bilo svega i svaega, strina, tetaka, strieva sestria i bratana, svijeta stara i neborakog i svijeta mladog, nevina sablji - sukob je bio silovit, ne zato to bi se dvije strane silovito pograbile nego zato to su se svatovi brzo predali. Uslijedilo je izabiranje onog to valja ostaviti ivo i odvesti u roblje, a to samo opljakati i ubiti bude li nepokorno. Najvie starih pustili su da goli bjee, nekoliko su ih pobili, a mlade su vezali i poveli sa sobom. Medu mrtvima je ostao i enik Aljoa Kovbi, a mladu su Turci svrstali u roblje. Ime joj je bilo Julija, a bila je vanbrano dijete boljara Jefima Sivercova i njegove inoe Natalije, koja je pola Sanoka raskopala dok nije postala njegova zakonita ena. Natalija je bila za brak svoje Julije, djevojke od dvadeset godina, i pedesetogodinjeg udovca Kovbia, jer je oi nisu varaleda Kovbi i bez njezine keri nee dugo, a s njom mu se staza skrauje upola, pa je keri savjetovala: - Budi dobra svome muu, pa e u dvadeset i drugoj biti najljepa, najmlaa i najbogatija udovica u Galiciji. Onda se udaj za koga bude htjela. Julija je vjerojatno ne bi posluala da odavna nije prokoc kala svoje djevojatvo u tri uzastopne vatrene ljubavi, u kojima su se enici ponijeli kao prevaranti: dok su je snubili i osvajali, obeavali su enidbu i brda drugih darova na pladnju "ljubavi do groba": kad bi postigli to su eljeli, nali bi sitan povod i raskidali zaruke. Iz takvih lomova momak izlazi kao pobjednik, djevojka kao poraena. Namjerava li se Julija udati, mislila je za nju njena majka, mora se udati za prvu dobru partiju, tko god to bio. Ako ovako naeta nastavi i nadalje voditi plamene ljubavi, doi e vrijeme kad e samo za njih biti dok ih bude, dok je mlae ne nadvise i ne gurnu tamo gdje je mjesto isluenim zavodnicama. Ali Natalija snuje, a Bog odreuje: umjesto u Krosno, Ju lija Sivercova poe na dugo putovanje karavanom do Cari grada.

etari su svatove svlaili bez milosti. Mogli su biti sretni ako ih opale nogom u stranjicu i potjeraju da bjee. Strievi, tetke, ujne i ostala rodbina koja se odijevala u skupocjene haljine, kitila se zlatnim lancima, narukvicama, prstenjem, medaljama i krievima, svlaila se sada dogola, pokazivala svoju blijedu kokoju kou, nabrekle trbuhe, tanke noge, uvela prsa, i bjeala uz brijeg izmeu breza kao kad bi oerupana perad, to je bila na stolu poslagana prije pira, oivjela, poskakala i ratrkala se po umi. Nemio prizor! Svi oko Julije vrite, jecaju, kukaju, i on i koji goli bjee i oni koje vezuju konopima - samo se Julija smije. Ona je smijeno vidjela kao smijeno i u paklu i na samrti, posvuda, bez obzira je li se to javilo u okolnostima kad je ljudima do smijeha ili kad im je do plaa. I Turcima je njen smije h bio nesvakidanji. Ni mnogima se od njih goludravci nisu uinili smijeni, ako i jesu, oni su pobjednici i smijehom su izraavali radost pobjede. Kud da se smije ona koja gleda svoju rodbinu to smrtno stradava, a sama mora na trnicu robija? Bit e da je netko od njih u tom trenutku Juliju nazvao "ona tamo nasmijana". Poslije, na putu, kad su svim enama davali imena, njoj su nadjenuli ime Khurem i protumaili joj da to znai Nasmijana, jer se smije i kad treba i kad ne treba. Nasmijana je kao izvanredan uzorak enskog eljadeta prema odredbama svetog kanuna pripala sultanu. Nema o vjeka koji je bio dostojniji od njega ljubiti tako lijepo i zdravo ensko. Jedne je veeri dvije etovode predadoe velikom veziru Ibrahimu Poeaninu da je on, kome su vrata sultanova uvijek otvorena, preda svome prijatelju i gospodaru, da mu svrati panju na nju i na darodavce, jer izmeu pet stotina ena, koliko ih sada Sulejmanov harem ima, dok za pazi Khurem, njena bi ljepota i smijeh dotle mogli potamnjeti. Ibrahim je ugledao Khurem kad su je dva eunuha odvodila u enski dio kue i proveli pokraj njegove knjinice u ko-

joj je obiavao boraviti kad je u svojoj kui radio. Njemu su, dodue, i darodavci govorili o njenoj osobitosti, ni vie ni manje od ostalih koji su ene darivali: hvale do neba, kad tamo, ljepote malo, a enstvenosti ita ili nita, najee bi se pojavila djevojka koju je strah posivio, i mogao si samo pomiljati da je bila lijepa na slobodi. A Khurem koraa bez ustruavanja, nju ne vode, ona vodi, neto govori i smije se. Na zidu je ugledala glavu velikog vepra, nerasta, Ibrahimov trofej iz krimskog lova, pa pita eunuhe je li im ovo gospodarovo poprsje, na ruskom, to oni ne razumiju, ali je ra zumio Ibrahim. Jest, njegovo je, rekao joj je s vrata biblioteke. Ona pogleda njega, jo jednom pogleda nerastovu gla vu i ree da je kipar sve tono prenio s modela na kamen, samo ne zna gdje je vidio ona dva bijela onjaka to stre iz donje eljusti kad ih na modelu nema. I prasnula je u smijeh. Poeanin joj se pridruio. Njen smijeh, njenu alu o nerastu vidio je kao rijetku vrstu umiljavanja, pa je arko poelio da s nasmijanom ropkinjom provede iduu no. Svidi li se ona njemu, on nee sakriti pred Sulejmanom da je jednu ropkinju, njemu darovanu, sam poelio i uzeo. Sulejman ni s onih pet stotina nije jo svrio posao, a moda i nee do njihova radnog vijeka. Poeanin je doekao Khurem u plavom lanenom rublju irokih rukava i nogavica, bos i gologlav. Nju su za ovaj susret obukle haremske ene u neto svileno, ni za dan ni za no, pokrivalo koje e lako skliznuti s koje god ga strane potegnuo, pa e spasti i ako se samo malo promekolji, da ga rukama i ne dodirne. U toj odjei, u koju su nju odjenuli i u koju se on sam obukao, tijelo se ponaa kao da je sasvim razgolieno, pa je susret morao zapoeti s malo rijei, a nastaviti se milovanjima i glavnom radnjom dok se posao ne svri. U hodu je Poeaninu s rukava skliznulo laneno platno i otkrio mu se gornji dio tijela, sve do pojasa. Rairio je ruke da je zagrli i u glumljenu zanosu izgovorio nekoliko umiljatih reenica, s praznim usporedbama ene i cvijea. Ali mu Khurem ne

odgovori kao to je oekivao. Ona objema akama skupi svilu i i pritisnu je uz trbuh, kao da se eli potpasati i odjeu vr: vezati uza se, a onda, izmaknuvi se dohvatu njegovih ruku, nasmija se smijehom od kojeg je cijela kua odjekivala. Najistaknutiji dijelovi ovjekova lica javljaju se u paru, oi, obrazi, obrve, ui i prirodno je to je jedan dio toga para istovjetan drugome. A u Poeanina se jedno uho poklepilo, drugo uiljilo; jedan obraz vei od drugoga; jedno oko miri, a drugo je rastvoreno. Pravo lice, a nalik na odraz u krivom zrcalu. Kako da se ne nasmije i ne ustukne! Smijala se smijehom kakvim se oglasila kad je gledala tetke i strieve to goliavi tre kroz brezik. Istina je da se Khurem smijala i kad se imala emu smijati i kad se moralo plakati, ali nije bila tupa da ne bi razlikovala tragino od smijenog, ni cinina da sve doekuje odbojnom sprdnjom. Uzroci ovakvom ponaanju leali su u njenoj nesvakidanjoj naravi. Ostali ljudi, da iskau strah, ljubav, mrnju, ljubomoru, prijateljstvo i sve ono bogatstvo lelujanja due koje se dade svesti pod ugodno i neugodno osjeanje, raspolau obilnim mogunostima naeg lica, kojem na poetku stoji osmijeh a na kraju suza to se valja u oku. Khu rem je, meutim, svako uzbuenje tjeralo na smijeh. Ibrahim se primirio i ekao da se ova ludaa istutnji, bolje da se smije nego da plae, bolje je da vriti ne go da je ukipljena, bar e uza se osjeati ivo tijelo, a ne komad mesa. U dva je navrata pitao emu se smije i svjetovao je neka pre stane. Ona se jo vie zahuktavala. Pogledala bi ga i prasnu la, pogledala bi iznova i opet, sve dok Khurem ne posustade, a Ibrahima neto posijee po srcu. - Prestani, ili u ... - i Poeanin joj zaprijeti rukom. Ona ga je vidjela onako krivog, uz to izobliena ljutinom, ustuknula je pred njegovim rukama nekoliko koraka i nasmijala se ee nego ikad. Upirala je kaiprst om u njega. Tim prstom pokazuje: "Gledajte ga kakav je, ruan i smijean", tumaio je njenu gestu Poeanin. Grdno povrijeen

u svojoj i inae bolesnoj tatini, on nije mogao znati da je to draesni oblik samoobrane i da ga treba itati: "Odlazi, od lazi". Poeanin je pritisnu uza zid i stade nemilice pljuskati po obrazima, derati joj haljine, upati kosu i napokon, kad ju je izudarao, odgurnu je od sebe i od zida, pa se Khurem prui po sagu. Pogledala ga je odozdo kroz pramenje crvene kose, suznih oiju i nasmijana lica, prediui duboko kao da je smrtno ranjena. Gledali su se ravno u oi. Ibrahim nije izdr ao, zbunila ga je i uplaila ta smjesa lijepog, drskog i zloestog, to se ne via svakog dana, to nije od ovoga svijeta. Otiao je do vrata, zovnuo slugu i naredio mu neka vodi Rokselanu. Nije imao snage nazvati je Khurem. Tko misli da se ona smije kad se smije, taj ne moe rei da daleko vidi. Khurem ga je gledala to radi i sluala to govori. Platit e on njoj ovo. Nije znala kakve bi to prilike morale nastati da od velikog vezira dug naplati, ali da e ga naplatiti, u to je cijelim tijelom i duom, svom mrnjom kojom je bila ispunjena - vjerovala. I naplatila ga je! Sutradan su Khurem Rokselanu doveli u pisarnicu za dvorske poslove koja je bila na treem katu velikog tornja, u kojem je danonono radilo stotinjak pisara. Zabiljeili su je u matinu knjigu stanovnika Saraja, u njen poseban odje ljak haremskih ena, pod rednim brojem etiri stotine sedamdeset i dva. A zatim su je povjerili pau Narcisu, bratiu Semsudina Ahmetovia, da je smjesti u paviljon broj deset, u sobu drugu. Ako u sobi nema slobodnog kreveta, neka joj dodijele krevet iz magazina este kategorije, otkuda se op skrbljuju poetnice, i neka joj uz krevet dadu slamaricu pu nu kukuruzne slame, dvije plahte, jastuk i pokriva. Zatim, neka je uvrste u popis potronje sapuna, svijea, odjee, obue i mirisa to primaju ene koje jo nisu doekale sreu da s njima Sulejman spava. Ostalo e ovisiti o Providnosti i volji Bojoj, rekao je pisaru, preklopio koricu svrh korice, ustao se i naklonio nasmijanoj Ruskinji.

Sulejmanov harem, kad je Narcis u njeg uveo Rokselanu, prostirao se na nizbrdici prema zaljevu Zlatni rog. Taj krti njak puteljaka, vrtova, vila, paviljona i stepenica imao je sredite u sivoj zgradi koja je s trokatnim tornjem i irokom la om nalikovala na katedralu, to je, ini se, nekad i bila. Mogao si je vidjeti sa svake serpentine, cvjetnjaka i kue. Narcis se trudio da Rokselani bude od pomoi, obavjetava jui je to je to i to je gdje, katkad i o nepotrebnim stvari ma, kao to obino rade pretjerano usluni ljudi. Tako joj ree da u tornju stanuje sultanova majka, da sadanji sultan nema ivu majku pa u tornju stanuje sultana Nurbanu, koja je Sulejmanu rodila nasljednika i koja je starjeinica cijelog harema. Treba je zvati "Kruna velom zastrtih ena". Nju Sulejman posjeti svakog puta kad u harem dolazi izabrati enu za no, a s njom preko noi ostaje samo petkom. Ako je kadgod pozove k sebi, Rokselana se mora lijepo obui, a ako je usput sretne, odati joj duboko potovanje. A laa one kue kojoj su prozori visoko pod krovom, zastrti gustom e ljeznom mreom, sva je prostrana dvorana s bazenom u sredini, gdje se ene okupljaju kad Sulejman jednu od njih izabire, i gdje se sastaju kad im svirai dou u goste. Sve je njoj Narcis usput lijepo objasnio, ali nije vie nita znao rei kad su doli pred drvenu kuu s pet soba i s kupa onicom, nego: "Ovdje e stanovati dok Sulejman ne baci oko na tebe". ena koju su u sobi zatekli ree: - Naekat e se! Taj se, bogami, ne uri! Tog je ljeta Sulejman bio na inspekcijskom putovanju po Siriji. Jesen je bila pred vratima, a njega nema. Govorilo se da ga nee biti sve do zime, jer je granicu prema Perziji na ao u neredu. Za neto vie od mjesec dana, koliko je oekivanje trajalo, Rokselani je bilo dovoljno da se nadie haremske dosade, nagleda tmurnih dua i oronulih ena, zasiti ubitane gluposti, oaja i histerije to su kao kuga harali po tim ljupkim paviljoniima, cvjetnim vrtovima i kamenim vilama.

Pohaala je kolu ljubavi koju je vodio haremski strunjak za abortuse, neki ruan ovjek, lijen i turoban, neznalica, bar to se ljubavi tie. Ona je o ljubavi znala mnogo vie nego to se u toj koli uilo, ali je ipak bila pozoran slualac, ne da vidi kako se to radi nego da dozna kako se to ovdje radi i kako to Sulejman voli. Rokselana je gledala, sluala i smijala se. Njegovala je tijelo ikosu, umjereno se hranila, gimnasticirala, bila je ponosna i puna prezira prema okolini kojoj je pripadala. Po njenu neskrivenom sudu, sve one idu u red za njom. Jedne veeri, stojei gola i raeljana pred zrcalom, rekla je svom odrazu: - Ti, Nasmijana Ruskinjo, nee ovdje dugo ostati, ti si, srce moje, prva na redu! ene su je gledale kao da prvi put vide njezinu ljepotu, njezino skladno tijelo i bijelu, istu put, drsku samouvjere nost pomijeanu s neodoljivom ljupkou, i u sebi, s mnogo unutarnjeg truda, priznadoe da govori istinu. ene je podilazila vruica kad bi je susrele, bijes kad bi se nje sjetile, oaj bi ih hvatao od spoznaje da joj nita ne mogu i ne smiju. Poee je kriom zlobno nazivati "ona vjetica". (To se ime iz harema proirilo po cijeloj dravi, pa je ona jo prije nego to je Sulejmana upoznala, malo -pomalo, kupei ih kao pas ike, dobila sva svoja imena, najprije Khurem, pa Rokselana i napokon Ziada, a u povijest je i u zlu sudbinu mnogih ljudi ula kao Nasmijana Ruska Vjetica.) Prepustimo Rokselani da nam ispripovjedi kako su prole prve parade pred Sulejmanom i kako je uspjela da bude izabrana. "Nakitile se enske, poredale se uza zid i oko kupaonice, neke razgolile samo noge i sise, neke se sasvim svukle. Doao on, proetao uz nas, nisam uvjerena da je i jednu vidio, nije nijednu izabrao, i otiao. ene gunaju, oblae se i odlaze svojim sobama i kuama. Jednom bi tjedno ipak iza brao neku sretnicu. Jednu sam od njih upoznala, zvala se Zehir Paru (Zlatna Kokica), bila je mlada, punana, kao

proljetna trenja. Pitam je kako je tamo, a ona sve hoe pa nee, napokon mi apne, kae: kako otila tako dola, nita, jedino to je od njega ula: mala, lezi ovdje uza me. Je li to pokuala, pitam ja Zehir Paru. Nisam, kae ona, njegovo je da pone, tako su nas uili. Jebi ti tu kolu, kaem ja njoj, trebala si ti njega pokakljati. E, onda sam ja odluila! Kad Sulejman nee k meni, idem ja na njega. Jednog dana pro lazi on pokraj mene i zastane, nije bilo prvi put da zastaje, svaki bi put na meni pogled zaustavio, neto smiljao, a onda krenuo dalje, kao da eli rei, ekaj, za tebe ima vreme -na. Taj put ja njemu ravno u oi: pozovi me! Sto, pita on, kaem ja njemu da mi se hoe, a on meni, ja ve imam nasljednika, a ja njemu da mi se hoe pa bio nasljednik ili obian etovoda, a on se pokvarenjak smije, pa kae, kad je tako, svlai se da vidim to ima pod haljinama, to to si otkrila nije za careve. uj, ne tvrdim da je moje lice bilo svakome lijepo, ali kad sam se skinula, pa me on dvaput okrenuo me u rukama kao to se kolo okree, rekao je, ima sve kako valja, veeras mi doi. A druge ene na mene tko je jo molio tako kao ti, i nas bi da smo klekle pred njega. Svatko zna svoje, kaem ja njima." U Rokselaninoj pratnji od kupaonice do Sulejmanovih odaja koraalo je mnotvo ena. Pred vratima su krotko zastale, samo je Rokselana ula. Svjearice su ostale uz svijee bdjeti sve do jutra. Ostale su se ene razile, svaka u svoju spavaonicu da ondje u mraku prebiru dosadne brojanice dana ekanja i dana nade. Sulejman je oekivao zavaljen na veliki jastuk, razodjeven, samo je preko prepona prebacio bijeli komad platna. I ovakav, gol, u perinama, zraio je energijom i nekom udnom, ulnom ozbiljnou. ak ni Rokselana na njemu nije nalazi la nita za podsmijeh. Bio je visok, vii kad je ovako ispruen; jo mraviji dok mu se vide rebra i tanke noge. S vatrenim crnim oima, s izboenim podbratkom energinih ljudi, s kukastim nosom iznad dugih brkova i s bradom to se ra -

va u dva prama, s tankim usnama to odaju naslijeenu okrutnost, nalikovao je na kopca kome Rokselana dolazi na veeru za veeru. Njoj se uinilo da sada shvaa ponaanje Zehir Paru: ovog se ovjeka prestraila vie od ikoga na dugom putovanju od Krosna dovde. I onoga trenutka kad je prodrla u sr Zehi rine nepouzdanosti, nala je u svom poloaju, zdruene kao posvuda, strano i smijeno, pa se, bogu hvala, nasmijala smijehom koji bi samo njena majka potpuno razumjela da je ovdje. ene koje su prije nje ovamo slavodobitno ulazile i odavde izlazile poraene, pritiskivalo je isto breme straha koje i nju sada gui. Najprije zamorno ekanje da se "u oko padne", mnre, sumnje i grinje to prate svaku nadu, zatim uzbue nje na dan izbora i mune radnje koje zatim slijede, kupa nje, etkanje, brijanje, mazanje, oblaenje, masaa i gnjavaa, kad se osjea komadom mesa na kojem kuhari ine to hoe. - emu se smije? - upita je Sulejman, ne slutei da tim pitanjem zapoinje dug razgovor nasamo s ovom lijepom e nom. Dug koliko i ivot njihov. - Zar me ne zovu Nasmijana Ruskinja! - Svak se smije, pa valjda i Nasmijana Ruskinja, kad se ima emu smijati. - Nekad se smijem onome to vidim, nekad onome ega sam se sjetila. - Ispriaj ega si se sjetila, da se i ja nasmijem! - Jedne ale. Voli ale? - Volim, ali mi nema tko pripovijedati. Neki hoe, ma ne znaju. Ti zna?
Bio kod nas u Galiciji boljar, lakom na ensko ali izbira, nije volio svaku, nikako one to su se kitile i mirisale, ovjek izbirljiv na udan nain, traio je ensko tamo gdje ga drugi ne nalaze, a prolazio mimo njih gdje su mu se nudile.

Poe on jednom u lov po svom imanju i naie na obanicu. Na sebi je imala lanenu suknju, preslicu za paom, na nogama opanke i vunene bijele arape, a na glavi aren rubac iznad pramena crvene kose. Od gola tijela, osim lica i ruku, vidjela joj se samo koljena, na njima tragovi lia i zemlje. Mirisala je na smolu jer je toga jutra sjekla smrekove grane. Boljar ree svojima da mu tu enu, kako god znadu, veeras dovedu u krevet. Oni k njenu ocu, takva i takva stvar, boljar zahtijeva i dovedoe je. Nije bila najistija, okupaju oni nju i namiriu. Ni haljine joj nisu bile nove, obuku na nju gospodske. Ni kosa joj nije bila poeljana, poeljali je i nakovrali. I izvedu je pred boljara, kau, evo ti je. A boljar gleda, mirie, gleda, mirie, okrene se svojim slugama i kae, e, sad, kad ste je ovako uredili, vodite je pa je vi, a ja neu.

Sulejman je udarao glavom o jastuk, previjao se, a u zastancima teko zaustavljivog kikotanja govorio joj da lae, nije se ona te ale samo tako sjetila, ona je to jamano sada smislila. Ako jest, neka je, ima pravo! - A? Eto ja vama, pa je vi, a ja neu! rekao bi i ponovo se guio u provali smijeha. Zau se amor ena koje su straarile pred vratima. Ove e ene svjedoiti o udnoj noi prvog susreta Rokselane i Sulejmana, kad se smijalo i parilo, parilo i smijalo do zore. One e izmiljati krikove, vraanja, kotlove, avole, tvrditi da su svojim uima sluale kako ga je Ziada opinila, kako ga je te veeri uinila nesposobnim da s ijednom e nom moe osim s njom. (Zapadni diplomati, venecijanski, denovski, francuski i engleski izvjetavat e svoje vlade da se ovdje dogodilo udo: Veliki Gospodin Sulejman zaljubio se u rusku ropkinju kao kakav balavac, i ni s jednom enom nee da spava nego s njom. Njome e se, govorka se, oeniti, to je neuveno. Da se ne bi jo jednom ponovila sramo ta, nijedan se sultan nije enio ima preko pet stotina godi na, odonda otkako su jednom od prvih sultana neprijatelji

oteli enu, prisilili je da ih gola slui, silovali je i takvu vratili muu. Shodno gore reenom, javljali su diplomati, ova je ena oevidno vjetica i, kad bi mogli, u Carigradu bi je mnogi strpali u vreu i bacili u Bospor.) Istina je bila drukija nego to se prialo. Sulejman je pregrmio mune dane kad mu je trebal a razborita supruga koja vlada svojim postupcima, puna obzira i utjehe, koja ga svre da ne ini opasne korake, koja ga umrtvljivanjem zatiuje, iako je mirovanje bilo protivno njego voj plahoj i neobuzdanoj naravi, podmukloj i okrutnoj. Kad je vrijeme kriza, prosio, nije se potpuno ohladio prema Nurbanu, snjom su ga vezivali oni protuslovni osjeaji koje gaje ljudi to se penju po ljestvicama vlasti prema stvarima i osobama iz svoje prolosti, ona raznjeenost prema svakom licu, mjestu i predmetu koje su dotakli, susreli, voljeli, osjeanje krajnje sebeljubivosti, ali se kadikad izraava nekim oblicima zahvalnosti ako su osobe jo ive, a mjesta i stvari trae obiljeja i smjetaj. Istodobno, negdje u samom sreditu te raznjeenosti, dugo ivi elja da tih osoba to prije nestane iz ivota, da se presele u uspomene, da niim vie ne ometaju njihove nove putove i skretanja, da svijetle hladno na dalekim miljokazima njihova odavno prevaljenog puta. Za nov ivot neogranienom samodrcu, drskom osvajau i okrutnom ovjeku trebala je nova suputnica. Ovaj ovjek velike duhovne snage i naobrazbe, napabirene odotud i odovud ali zlatne, nije mogao bez ene nita poduzeti, bio je sputan i izgubljen bez osjeanja da mu netko pripada tije lom koje voli, i duom koju cijeni. Trebala mu je ena koja e s njim zajedno lomiti to im se ne bude svialo, odbacivati stare obiaje i uspostavljati svoje, sve to se dotad inilo velikim i vrijednim poniavati nevienim velianjem sebe sama. A kad je ta ena javno izjavila, da uje Sulejman i svih kojih se tie: "Ja ivim sa sultanom i postiem da on ini sve

to ja hou", Sulejman je nije uutkao, pa su se vijenici i zapovjednici po tom unaprijed ravnali: poloaje su mogli dobiti samo ako ih Rokselana na njih postavi, i zadrati ih dok njoj bude volja. Sve je Rokselana uinila, ona kae upornom borbom, drugi kau bez po muke, samo je posljednja utvrda ostala neosvojena - uspomena na Nurbanu. Jo od dana kad je Rokse lani dopustio da je otprati s ovoga svijeta, jer ni njemu vie iva nije trebala, to je vie stario, Sulejman je, bar se tako Rokselani inilo, sve upornije branio Nurbaninu uspomenu i zatiivao njene ostatke - djecu njezinu. 13. Nakon objeda, prije nego to e poi na poinak, javili su Sulejmanu da je u Stambol doao emsudin Ahmetovi iz vojnog tabora kod Uskudara, gdje je na zimovnik smjete na vojska koja je preko ljeta odbijala napade perzijskog cara Tahmaspa i njegova sina Ismaila Mirze. Traio je da bude hitno primljen. Da mu se i nije uri lo, Sulejman bi ga primio odmah. A to je vienje zakazao u est sati, samo je ukorijenjeno carevo pravilo da sastanke s potinjenim nepo trebno odgaa, kako bi strahu i sumnjama dao vremena da gosta nagrizu i smekaju. Odbijen da odmah s konja bude pripu ten sultanu, zlura di je emsudin znao da Sulejman spokoj nost samo glumi. Toliko pak spokojstva da ga primi tek sutradan, ipak nije imao. To je Semsudinu bilo dosta da ve s vrata pogodi to se u kui dogaa i da zna kakvo lice treba napraviti, kako glas ugoditi kad mu veeras nazove mir Boji. Ve se smrailo. Od velikih vrata do ulaza u palau postrojile se sluge u dva reda i dre gorue zublje u rukama. Svi u jednakim haljinama od platna zemljane boje, zakopani od grla do glenjeva, s izduenim fesovima, nalikovali su jedan na drugoga kao jaje jajetu, a svi zajedno na pogrebnu prat-

nju: nijemi, ozbiljni, pokazivali su put u odaje koje su mogle biti i raj i pakao, svakako svijet s onu stranu ovog svijeta. Izmeu tih svjetala emsudin je promicao brzo, raskomoen, poto je otpasao oruje i dao ga vrataru, u lijepoj dolami od zelena sukna. Na glavi mu bijeli turban savijen od lagane ukaste svile kojoj su krajevi sprijeda namrekani i svedeni jedan preko drugoga, kao to se prekrivaju latice na ruinu pupoljku. Sulejman je sjedio na divanu s podvinutim nogama, uparaden i uljepan. Nije to vie oputen i mrzovoljan kostobolnik iz ljuljake. Nije odjeven u haljine u kojima sjeda na prijestolni stolac, nego u kune, priproste haljine bez nakita na turbanu koji oznauju njegov poloaj, bez zlatnih vezova i srmom optoenih rubova. Preteno u bijeloj odjei sjedi na zelenkastom divanu, pa ga bjelina ini onim to ga na prije stolju ine uresi posebnim. Iz te bjeline viri lice umorna ovjeka koji se sili da djeluje ilo, bodro i nehajno. Koa oko oiju nabrala se u poprijeke nabore, a obrazi se objesili, pa zajedno s nosom tonu u njegovanu bradu i brkove obojene k'nom u crveno. Pod debelim slojem pudera to lice nalikuje na ono to ga imaju dobro paene lutke od sukna, koje se moe kupiti u izmirskih trgovaca drangulijama. Od svega na njemu i uza nj samo su mu oi prirodne, neudeene. Semsudinu dobro poznate oi. U njima su ljudi vidjeli to su htjeli ili to su morali vidjeti, neki blagost i zatitu, neki pronicavost, neki oi suludog pehlivana i probisvijeta. emsudin je bio zadovoljan kad u njegovim oima nalazi nepoljuljanu podnoljivost i pritajenu mrnju, jer su to bila dva vezivna sastojka davnanjeg dogovora medu njihovim obiteljima. emsudin je pao niice, poljubio caru papuu, uspravio se i predao mu smotak uvijen u votano platno, rekavi da je unutra pismo od Rustema Opukovia. Sulejman ne dade smotak tjelohraniteljima da ga raspeate, nego ga zadra na koljenu u lijevoj ruci. Desnom je cupkao haljinu na prsima i gledao Semsudinu ravno u oi.

No, ima li mi togod rei?! Znao je da emsudina na govor ne treba mnogo nukati. - Kako je tamo? Sigurno o tome Rustem pie. Vojniki je ivot vojniki ivot. I Semsudin je neto znao: da njegove rijei, ma koliko zaobilazio i duio, Sulejmanu nee biti dosadne. Znam, ne pitam za to. Kako ostalo, kako se ljudi dre? Dobro se dre. Pitam za Mustafu! Sto se pravi budala! Govori! A, za Mustafu! Pa, dobro i Mustafa, zdravlje ga slui, a ostalo, ostalo je druga pria ... I Mustafa je iz tvog tora bra bonjak - poeo je Semsudin cijedei rije po rije - zato ne oekuj, moj padia, da u o njemu kazati vie nego to smi jem i nego to zasluuje. Rijei moga cara carevi su meu rije ima, a eljad iz nj egova doma nad ostalim su ljudima, osobito tvoj sin Mustafa, jer je carevi prvi od careva imena. Vjeruj mi, padia, ako koju runu o Mustafi kaem, da mi je zbog nje ao, da se kazne bojim i da sam je bar tri puta lakom izrekao nego to sam druge uo govoriti... Oduev ljavao sam se Mustafom i njegovom pameu, ne stidim se rei. Ali ono to u posljednje vrijeme ini, ne odobravam. Znam da velike umnike i velike pjesnike, medu kojima je i njemu mjesto, moramo ili darivati i veliati ili progoniti i obezvreivati. Ne razumijem zato on sam od dvije sudbine bira goru da bude prognan: tei za vlau, to umna ov jeka ini opasnim i vladaru i narodu. Dobro, znam da nad knjievnicima uvijek visi ma. Tko se, kao oni, s dugim je zikom raa, imat e kratak ivot. Kratak, misli? to e njemu grube ale na raun tvoga zeta Rustema! Zar ne zna da time vojsku huka na vojskovou! Kae: izbijte Rustemu jedno oko i stavite mu na to mjesto zlatnik, pa ga se ne bojte. Nisu li i on i Rustem vode iste vojske! A koja ptica pticu jede, ta jato ne moe voditi ... Ne moe, misli?

- Dolie li njemu dvosmislene rijei kao to je ova: lijepo je dravi imati silnoga cara, ali ne valja kad je silni car ne moan. Ja znam, moj padia, da tebi takve rijei nee nako diti. Ti se ne boji pasa koji laju, ali ti lajanje nije drago. - Lajanje, kae? - Poklonik sam lijepog govora, moj padia, iako znam da slavuje u krletku zatvaraju radi njihove lijepe pjesme. Pok lonik sam mudre izreke, iako znam da se lisija koa najvie prodaje, kau, jer je lisica najmudrija zvjerka. Lijepu rije naplauj oprezom: ne kazuj sve to zna, ne ini sve to mo e i ne vjeruj svemu to ti do uiju doe. A Mustafa se rije ima i mudrou razmee. Od njega se mogu uti doskoice: moj otac eli dugo ivjeti, ali ne eli biti starac, zato uspra vno hoda i k'nom crveni bradu. - Bradu! - Premlad je Mustafa i teko e odrasti. Ne zna da dvije sablje u jedne korice ne mogu. Da zna, ne bi pred vojnicima govorio: moj otac sve ima, samo brata nema. Kakvog brata, pobogu ovjee! Dosta je i da jedan upravlja, kud da se dva otimaju! ... - Ti ree otimaju! - Poduiti bi ga trebalo, moj padia, da pomorci koji mo rima plove i morima vladaju ne gospodare vjetrovima i da zbog toga trpe mnoge nevolje. - Trpe, nego to! - Da nije opreza i strogosti, ni na jednoj se glavi kruna ne bi due zadrala. A Mustafi je budnost prilika da se nasmi je: kad eli govoriti o Sulejmanu, najprije skini kapu i vidi da nije pod njom; zatim pogledaj avove na kapi da ne bi naao skrivenu Rokselanu; ako nikoga naao nisi, tek tada kai to si kazat htio ... - I tada da kae! - Istina je da reeno, a Mustafa je do sada samo govorio, nije i uinjeno, i da je od rijei do djela dalek put, ali mudri ljudi danas preputaju zlu ono to mu mogu dati bez vee

opasnosti po sebe, da mu ne bi sutra morali dati ono to mu ne mogu dati a da sebe ne upropaste. Ti zna, koliko i ja, da za rjeenje zamrenih pitanja od sablje boljeg sredstva nema. Samo, kamo udariti: po voru, iza ili ispred njega? to god ti izabere, moj padia, bit e najbolje. Tvoje je da zapovijeda, Mustafino je da slua i podnosi. Dok si eki, udaraj, dok si nakovanj, trpi! Neto je iza bijelog paravana bubnulo. Sulejman ne poka za ni da je uo, ali tjelohranitelj, koji je drao sablju sultanu nadohvat desne ruke, usprednu i razrogai oi. I on se smiri kad je, valjda, vidio da opasnosti nema. Onda je udarilo i po drugi put, drvetom, nogom ili akom, ali ovoga puta ni tje lohranitelj na to ne obrati panju. - Moe ii, Semsudine, ali s e ne udaljuj iz grada. Dobit e odgovor na pismo i odnijeti ga Rustemu u Uskudar. I dok se Semsudin klanjao i natrake povlaio prema vra tima, Sulejman ga je netremice pratio svojim hladnim oi ma. Semsudin je zakoraio preko praga, a Sulejman se glasno nasmijao, neprilino njegovu licu koje je za cijelog primanja bilo mirno, neprilino za njegove mrzle oi, obojenu bradu i bijelu odjeu. Semsudin je od njega doivio svata, nije se osvrnuo, ponio se kao da smijeh nije za njega ni o njemu, neto ga gonilo da se izgubi. Koraao je izmeu redova bakljonaa, u brizi je li svojim govorom uinio tetu sebi ili onima kojima ju je htio uini ti. Molio je Boga da Sulejmanu ne padne na um perzijska mudrost to bi onom, koji je govorio o Mustafi, mogla po sluiti kao prikladan okvir. Jednog e mu dana, moda sutra, kad ga bude otpremao u tabor, u ali rei: "Zapamti i ovu, Semsudine, ako je ve ne zna - tko neprijateljevom rukom kani zmiji glavu odsjei, od dvije koristi jedna biti mora; ili e dumanin ubiti zmiju ili e zmija njega ujesti." U ali, toboe, ali su njegove ale i kisele i paprene.

14. Semsudin je u Tophani, na obronku breuljka prema sunanoj strani, znao za noarsku radionicu u kojoj bi mogao provesti mirno i zanimljivo prijepodne, ak i cij eli dan ako mu nemir dopusti. Ve treeg dana s njim je muka, od Sulej mana nema ni poziva ni odgovora, a on je njegov glas htio doekati skriven. Nije znao gdje je to skrovito mjesto, ali je znao da u kui nije, zato je i danju i nou iz nje izbivao, navraajui se u dogovoreno vrijeme do Kozjeg mosta, gdje ga je sluga obavjetavao je li poruka od cara stigla. inilo mu se da e se najlake sakriti bude li, skromno obuen, obilazio priprosti svijet carigradskih uliica i pristanita. U ovjeku koji se dugo kree u visoku drutvu i bavi opasnim poslovima vladanja, pri neizbjenim trenucima krize, kad se nad njeg nadvije opasnost a u elucu mu se nakupi gaenje na svijet kome pripada, javi se odjednom nezadriva elja da se pretvori u sitna ovjeka s ulice koji o nikome ne vodi brige, niti se tko o njemu brine. Obian svijet to se mota po trgovima, duanima i radionicama, njemu se uini svijetom koji ne zna ni za patnje ni za rizike. Spasonosno grmlje u koje bi se mogao skloniti on, zvjerka muena od zvi jeri, beskrajno more u kojem e se lako spasiti ribica ispred ralja ribetine. Kad ga nesavladivi strahovi natjeraju da iskua svoje mutne slutnje, pliva i pliva dok ne shvati, vrlo brzo, da i taj mali ovjek, dolje, boluje iste bolesti i luduje iste ludosti kao i oni nad njim. I dok se ne uvjeri da za njega tu nema zaklona, jer i tu svaki ovjek ima samo jedno mjesto koje s mukom zauzima i jo tee brani. U toj noarskoj radionici na Tophani ivio je noar Sad-man, vrstan majstor i zanimljiv ovjek. Njegov ga je bivi gazda kupio u Samu, gradu glasovitih oruara, za male novce, jer je bio trkljast desetogodinjak, naoko dijete od kojeg nikad nee postati dobar sluga. Ali ljudska dobrota i mu drost uinie da ga stari majstor prigrli kao svoje dijete. Izu -

kae da se zove Merdan, ovako, raskreio se nasred vrata i vie: ja sam Merdan, da vam odsad bude jasno. I sjeo u kut za prazan stol. im sjede, istegnu jatagan, zamahnu i rinu ga u stol. Objesio se na drak objema rukama, koluta oima i pomalo slini. A kavedija cvili; ovjee, ne rasijecaj mi stola, ali mu se ne usuuje prii, budalu i pijana najbolje je zaobii. Sjedi tako Merdan i bulji, od vremena do vremena ritne se kao konj, podie tur sa stolca, a objema rukama izdie jatagan i iznova ubada u stoli. Pri tom prijeti: eh, kad te naem, Pir Kuli, ovako u te, ti meni pobjei i odnijeti, nije ga majka rodila, ja sam iz Kizil Agaa, a nisam lupe iz Alada Hisara. Kavedija mi kae da nita pio nije, umjesto da se trijezni, biva sve pijaniji. Onda je jednom zamahnuo pijan ne zna to radi, i otrica mimo stola njemu u trbuh. Kavedija se kune da udarac nije bio prejak, jedva da mu je odjeu probio. Nego, kad Merdan pod rukom osjeti ubod u tijelo, vrisnu: aha, Pir Kuli, sad si moj. I abi jataga n. Oni koji su ga podizali s poda, kau da mu je rt noa izbio na leda. Hoe li i Merdana unijeti u svoju biljenicu? Ako ne bude gorih zala. Ali, ta da stavim? Petog dana asnog Redeba u kavani Bogaz probo se ovjek zvani Mer dan. Nitko ne zna je li posrijedi nesretan sluaj ili djelo mranih sila u njemu. I to je sve, ni prie ni pouke. Ima i pria i pouka. Zaponi ovako. "Neki ljudi imaju velike zamisli a pamet magareu, pa im svaki posao zavri naopako. A Merdan, o kojem emo ovdje pripovijedati, bio je jedan od onih samouvjerenih glupana koji bi, da si mu pa met medu tisuama drugih ponio na pazar, opet samo svoju kupio." Kad napie ovakav poetak, onda nastavi ... I tu mu je Semsudin ispripovjedio svoj sluajni susret s Merdanom one veeri kad ga je Sulejman ispratio sa smijehom i kad se od briga nije usudio vratiti svojoj kui i preno iti u njoj. ... Pred Semsudinom je stajala gomila baava od dva hektolitra. Bile su naslagane uz gat izmeu njega i svjetlosti ar -

senala. Uini mu se da iz te hrpe baava dopire smijeh i amor. Zaobie ih sa strane do mora i vidje da meu njima gori svjetlost. Razgovor je postao razumljiv, avrljalo je dvoje, muko i ensko. Svjetlost mu je otkrila prolaz do rupe natkrivene atorskim krilom. Javio se s ulaza, nazivajui domainu mir boji i molei da ue. Odgovori mu muki glas da naprijed moe svatko tko ovamo s mirom dolazi. Prolaz je bio zastrt slamom koja je postajala sve deblja to se zalazilo dublje u sklonite od kie, rose i magle. Prema svjetlosti fenjera, koji je visio na kolcu to je podboio atorsko krilo u sredini da se ne prosjedne na veoj kii, vidio je enu, kranku, i ovjeka u nekakvim haljinama koje su na suncu i moru izblijedjele, pa po njima ne moe ovjeku pogoditi ni zanimanje ni narodnost. Domain ga je srdano doekao, kao da je po njega tri puta poruivao i prijatelj mu se tek sada udostojao doi. Valjda je po njego vanim rukama i neopaljenom licu pogodio da mu u posjet nije doao ovjek obian, bez titule, a ne hajui da ispituje i sebe optereuje suvinom poniznou, on je Semsudina oslovio s "aga", mislei da je taj naziv dostatan svakom dosto janstveniku koji se nezvan udostoji unii u njegovu kuu od baava, slame, koleva i platna. Zatim je agi ponudio da svije noge i sjedne u slamu, i da se iz zdjele pred njima poslui krikom ovjeg mesa, komadom kruha i korjeniem hrena. Semsudin ga je u svemu posluao. ena je iz Pere, udana, uz naknadu posuena od navod nog mua na odreen broj dana. Takvim se poslom bavio jedan sloj ljudi iz tog predgraa kad bi im vinogradi slabo po nijeli, a povre pojeli crvi i zatrovale muice. Dijelom od nevolje a dijelom iz navike, kao to obino biva, te su ene stiavale strast mladih janjiara i polurobovske rulje u talionicama topova i u mlinovima baruta. O vratu nakit od bruena stakla, jako narumenjene usne i jagodice, usta puna mesa i kruha, zdravlje slatkohrane i sladostrasne enske koju stid ne mori, eto, to je bila ta mje -

tanka Pere. Kakva je meu bavama, takva je bila i na ulicama svog predgraa. Domain je o sebi priao sam. Nije to bila tanana ispo vijed ili bar smiren izvjetaj, bila je to sebeljubiva tirada u kojoj nije manje uivao nego u eninim sisama, ovjem butu, zainu i vinu. Zove se Merdan, a rodom je iz Kizil Agaa, varoice poznate po svem svijetu. Njenoj glasovitosti on sam najvie je pridonio, posvuda njeno ime raznosi, i pravo je da bude poznata kad je njega rodila. A ima on ortaka, ovjeka nad svim ljudima, vjeta pomorca i trgovca, raundiju kakvog majka rodila nije, dobar, brate, kao kruh i vino, u svemu nokat vei od njega. Taj mu se ortak zove Pir Kuli, a roen je u Alada Hisaru, nekoj varoici u Srbiji ili Tunisu, ne zna tono, ali tu je negdje, te su dvije zemlje blizu jedna drugoj. Pir Kuli je takav da bi te mogao prodati, od kapare ti dati da pije i je de, a ti ne bi znao da te je prodao. Njih dvojica, dvojica or taka kakvih svijet nije vidio, taj silesija Merdan i taj ljudina Pir Kuli, s mnogim se ljudima lijepo dre, s onima od kojih kupuju, kojima prodaju i od kojih mogu vane stvari uti, ali se svjetuju samo meusobno, njihove poslovne tajne znaju samo Bog i njih dvojica. Nali su se u tamnici, dvije su godine odsjedili na istoj klupi u galiji, istim su lancem bili vezani, iste su ih kie kisle, isti vjetrovi brijali. Poslije odrobijane galije evo su ve etvrtu godinu nerazdruivi, trgujui onim to najvie nosi. Obojica su se u ivotu mnogo varala, ali vie nikad, jok, nauili su se pameti, tko je lani budalast i lakovjeran bio, ove godine, bogami, ne mora biti, peen se oega boji. A sad posluaj, aga, to su njih dvojica robijaa smislila, veslajui, da se obogate. Njih su, Merdana i Pir Kulija, prije okivanja na galiju, kad su bili dovedeni u Carigrad na sudite zbog sitnog raz bojstva i strpani u istrani zatvor, odvodili na rad u ljevaonicu topova i tvornicu baruta. Tu njih dvojica saznadoe, na svoje veliko uenje, da se barut, taj ubojiti izum, pravi od

gnojiva, ugljena i sumpora, i da u toj smjesi gnojiva ima dva dijela, a trei je ravnomjerno sastavljen od ugljena i sumpo ra. Ugljena i sumpora treba manje, a i nae ih se posvuda, sumpora na nekoliko mjesta u blizini Carigrada a ugljen je najbolji od rujevine, nje ima posvuda, ili od lijeske, nje ima jo vie. Ako ima gnojiva, imat e i baruta koliko hoe. Ali to nije gnojivo to ti ga krava u staji balega. Zovu ga sa litra i dovoze ak iz Egipta, a ni tamo ga nema, bogzna ot kuda ga i kojim putovima dopremaju karavanama u egipatske luke. Ima ga i blie, po otocima, u pla ninama, svuda gdje postoje suhe peine u kojima ne kine i u kojima koze i ovce ljeti laduju, zimi zimuju i, razumije se, brabonjaju i brabonjke zbijaju. U takvim peinama znade sloj salitre biti debeo i po dva lakta, tvrd kao muljikov kamen. Veslali njih dvojica na galiji izmeu mnogih otoka Egej skog mora, u kojima ne nedostaje ni koza ni ovaca, a jo manje peina. Propitkivali i pamtili kako se koji otok zove, svejednako matajui da e i oni jednoga dana, kao i oni trgov ci koje su viali na blagajnam a barutane, primati zlato na dlan, a predavati zadnivene bave pune praha od kozjih bra bonjaka. Nali su nekoliko otoka sa spiljama u kojima su stoljeima plandovale koze i ovce, nauili su obane kako se gnojivo kopa, kako se nekoliko dana moi u vodi, k ako se otopina cijedi i potom u kotlovima kuha dok se voda ne iskuha i ne ostane sitan prah. obanima dobro, njima jo bo lje. Kad dovre posao i prebroje novac koji su pohranili na sigurno mjesto, u enovsku Banku Sv. Jurja, njih e dvojica moi da kau da su s galije sili u zlatnu lau. U zlatnoj korablji svaki e poi svojoj kui, jedan u Kizil Aga da ga glasovitou bogatog trgovca proslavi i unaprijedi, a drugi u Alada Hisar, tamo u nekom Tunisu ili nekoj Srbiji, da uiva debelu hladovinu. - I kae meni Pir Kuli: posluaj, Merdane, jo imamo jednu lau dovesti, a oni u arsenalu govore da nam ovaj to var ne mogu primiti ni do deset dana, najmanje, da im je

skladite prekrcano jer je silna salitra iz Egipta dola, car se u proljee sprema na Perzijanca. Hajde, kae on meni, da mi istovarimo bave na obalu, ti ostani i uvaj ih, dovedi en sko i uivaj, a ja u po preostali tovar. Kaem ja njemu, idi, dovezi, ja u priekati. Zna, aga, i meni je kao i Pir Kuliju dosadila ova trgovina i prerada govana, jest da se plaa, ali more je more, bio galijot ili mornar na slobodi, dosadilo, da ve jednom siem na kopno, da se obuem, a ne ovako, i da ljubim enu na dueku, a ne na ovoj slami. Kad se vrati Pir Kuli, podijelit emo novac i svaki svojim putom. ena se naslonila na bavu i ispruila noge ispod sebe. akala je zube slamicom. Merdan je dojedao posljednji komad, ostatak mesa na butnoj kosti. Izvadio je maramu iz njedara, obrisao ruke, usta, obraze i elo. Maio se tikve i nagnuo. Sit i n apit, neko je vrijeme tupo gledao preda se. Kao da je sve ljudsko izilo iz njega. A to ti, ago, trai po ovoj noi? - upitao je Semsudina. Brige me more, ne daju spavati, pa traim noobdije, one koji kao i ja bjee od sebe i onoga to su uradili. Brige, veli! Hoe brige. Kad je ovjek lud, pogrijei, i udri tuguj i strahuj. Uinilo se po njegovu napregnutom i umornom licu da ga i samog brige pritiu, ali im se ne da. Ostavi brige i vrati se kui, ago. Kao da se ljutnu, kao da je htio rei tko je iv bez briga. Pokaza da mu Semsudin nije vie potreban ni kao sugovornik uz jelo ni kao brian ovjek koji e mu duu pretvoriti u maglu i mrak. Kao da ga malo ima posvuda oko njih. Merdan se primaknuo eninim nogama, uhvatio joj rub suknje i stao ga polako podizati, zafrkantski, kao da je pod suknjom skrivena ptica pa se boji da e otprhnuti. ena je prestala muiti sebe, prste i desni, smijala se grlenim smije hom kojim se ene smiju kad se podaju, isprekidano i gugutavo. Semsudin se podizao, zahvaljivao i opratao.

Merdan zabaci suknju prema pasu i udari enu dlanom po bedru, a Semsudinu, koji samo to nije iziao, ree: _ Gledaj, ago, Veliku Portu! Gledaj ova bijela sretna vrata. Kad Sulejman na njih ue u svoje carske odaje, uz zvonjavu aurskih zvona, sve e moje brige nestati kao rose na suncu ... Ajde, neka ti je sa sreom, ago, pa i ti nai ovakvog zaborava. Semsudin ni te noi ni nekoliko iduih nije naao zabora va, pogotovo ne kod ena koje su ga mogle samo podsjeati na ono ega se bojao, ali je naao noara Sadmana i vijest o Merdanovu neslavnu svretku, pa kad su spojili to je jedan i drugi o Merdanu znao, nastala je pripovijest vrijedna svake kronike jer u njoj svjetlomrcaju neraspoznatljiva svjetla nade to ih ovjek, onaj s vrha i onaj na dnu, u mraku ivota, sam pali i sam gasi. 15.
Boe moj! 0 zatitnice! 0 pomonice! Milostivi Gospodaru, zlo je, a moe biti i gore, pa ako zlu ne eli dati ono to mu dati ne moe, ti sedlaj konja, gurni nogu u zen-giju i dolazi svojoj vojsci u Uskudar. Ako odmah ne moe doi, zato to te hitniji poslovi dre u Stambulu, gnijezdu sree, a ti porui kad e nam doi. Sto me sili da te ovako arko pozivam k sebi? Tvoj je sin uzronik svih nevolja koje me sada tite. Mrsko mi je prepriavati to Mustafa-kan govori i radi, jer je njegovo djelo bogumrsko. Umiljen da je miljenik cijele tvoje vojske, hvali se uokolo da bi carem mogao postati ve ovoga trenutka. Slua svoje pristae kako nekanjeno kleveu njegova oca priama da ga je kostobolja iscrvotoila kao moljac barun, da je pao u ake dviju ena koje od njega ishode sve to im puhne u kratkoj pameti enskoj. A za slugu tvoga Rustema kod Mustafe-kana i njegovih kukavnih pristaa postoje samo pogrdne rijei, koje su tebi, Gospodaru, za pogrdu upuene, jer su sve pod zajednikim naslovom: kakav mu je

veliki vezir, takav je i on. Uvijek sam teio da se u dlaku tono provedu tvoje zapovijedi, a Mustafa-kan danas pria da sam glup kao mazga i uporan kao buldog, daje moje vladanje drsko i nasil no. Bog mi je svjedok da sam od svog imutka svake godine siroti nji davao etrdeseti dio, kao to sveti zakon propisuje. A Mustafakan me naziva krtim razvratnikom. Podilazi vojsci, a asnicima ugaa, hini da je prostoduan i zbija ale na moj raun. Veli: pi tali deve je li im teak tovar, odgovore da nije, ali im je teko to ih magarac vodi. w Sulejman je opet u svojoj ljuljaki. Otkako je vjetar zapuhao i donio susnjeicu, premda su is tog trenutka u dvoru proplamsale sve pei, Sulejmanu j e ipak bilo studeno. Osjeao je laganu omamljenost od povi ene tjelesne topline, lakou i elju da govori, da radi bilo to, da hoda, tri, zapovijeda. Ali, nepokretan, prikovan za svoju ljuljaku, danas vie nego prije tri dana, doista nije mogao ni hodati ni bilo to raditi, mogao je samo govoriti, onako krhko i bistro kao to znaju govoriti ljudi u bolesti i nemirima. v Ui su Sulejmanu otekle im se bolest razrasla u zglobovi! ma, s poetka odebljale, onda problijedjele i najposlije se osule pritevima. Kad se poslije mjesec dana mjehurii ras puknue pa ispustie iz sebe ukastu tekuinu, ona obli oteklinu i cijelo se uho pretvori u runu crnu krastu. Na pri manjima je Sulejman nosio bijelu almu to je pokrivala ui u ranama, a u kui su mu ui bile otkrivene da se kraste sue i mlada koa dozrijeva, kao to su tumaili lijenici. Kraste koje dozrijevaju nepodnoljivo svrbe, pa su protiv svrbea ljekarnici preporuivali zeju mast i svjeu janjeu koicu,; ali je preporuka slabo pomagala. r

Sam je Sulejman naao sebi lijeka. Uzeo je drvce, neto ve-v e od akalice, i na vrhu ga stanjio, tako da je postalo vitko i lopatasto. Tu je "lopaticu" lagano vukao preko krasta, struganje nije bilo jako da ih zguli, ali dovoljno da titraji na-

drae tanku koicu ispod skorenog sloja. Svrbei bi nestajali i tijelom bi se razlilo ono osjeanje lagode to obuzima ovjeka kad se ee tamo gdje ga svrbi. Od jutros mu samom ekanje ne ide, svaki pokret na pregibima ruku, od ramena do lanka na malom prstu, pretjerano je bolan. A htio je osjeati ugodu to je izaziva struganje drvenog perca ba sada kad ga uznosi osjeaj lakoe da moe sve, svuda i svakoga obuhvatiti, stii, nadjaati. Pozvao je suprugu: - ekaj me, Rokselano! Tu, prvi nabor s nutarnje stran e. Tu, tu! Tako! Njegova kerka Mihrimah sjela je na divan i naslonila se na jastuk, nasuprot ocu. Jedra, s licem koje bi probirljivi pisci knjiga o nasladi stavili na drugo mjesto, jer njegova ljepota tek granii sa savrenom ljepotom. Taj nedostatak do savrenstva Mihrimah nadoknauje razbludnim draestima svojih oblina koje nadrauju do ludila svakog zdravog mukarca. Nije imala obiaj da u rukama togod

radi, veze ili plete. Govorila je malo, nikad kad nije trebalo odluivati i presijecati konce, ni kad zbog razbibrige i razgovora kao oblika dangube. Sluala bi to joj otac i majka govore, ponegdje bi i neto svoga ubacila, sve zajedno premalo. Rokselana je stajala iznad njega. U objema rukama drala je drvca lepezastog vrha. Drala ih je kao to se kalemovi dre, i njima pisala po hrapavoj krasti na Sulejmanovim ui ma. Sulejman je neko vrijeme utio i uivao u ekanju, onda je, ne miui ni jednim dijelom tijela, glavom da se ui ne bi smakle s dohvata prijatnog drakanja, rukama jer su ga zglobovi boljeli, otpoeo ispitivati sve oko sebe s nevjerojatnom bistrinom i lukavou za ovjeka svojih godina i jo tako bolesnog, lagano kao da nikoga ne namjerava za rije vezati, pronicavo kao da je svim zakulisnim igrama bio oevidac, povjerljivo kao da je rije o stvari u kojoj su svi sugo vornici na istoj strani i istog mnijenja.
171

Ne znam to je Rustemu trebalo ono pismo. A ako mu je trebalo, pa bila to ne znam koliko znaajna stvar, zna li on to se usudio staviti na papir? rekao je. Rustem prema tebi nikada nije bio licemjeran. Nikad nije traio vie nego to si mu dao. Iza toga pisma stoji odan ovjek koji te odvraa od propasti u koju sam srlja kae Rokselana. Ba zbog toga se i udim. Iskren jest, ali je iskren zato to je previe glup da bi se uputao u prevare koje iziskuju okretnu pamet, da se ne bi pogrijeilo. Iskrenost i odanost bila su dva njegova tita iza kojih se dosita mogla iivjeti njegova slavohlepnost, gramzljivost i nasilnitvo. Kako se taj ovjek usudio mijeati u moje stvari, dojavljivati mi sum njive vijesti to bi mogle predodrediti moje odluke! Moda bi nam ti, Mihrimah, mogla pomoi? Istina, trideset godina dijeli njegovo od tvog roenja i jedva da ste mogli upoznati jedno drugo, ali i neparovi, ako su dugo supruzi, upoznaju se meusobno. Nita mi ne pada na pamet, oe! On je turoban i neraz govorljiv ovjek, ne zna to misli ni kad ti je pred oima, kako u onda znati to mu se tamo kod Uskudara uvuklo u glavu? Sto zapitkuje! Sto je ovjek vidio, to je i napisao kae nasmijana Rokselana. Nijedan sluga nije toliko iskren da e gospodaru dojaviti stvar koja e ga upropastiti. Mustafa moda i ree togod to se rei ne bi smjelo. Ali, to se svakome ovjeku dogaa i ne moe ga odmah proglasiti buntovnikom. One s prdnje na raun Rustema ne govori samo Mustafa, prepriava ih cijela zemlja, i kad nije zabranjeno obinom svijetu, to da se zabrani prijestolonasljedniku. Ne eli li Rustem odstraniti Mustafu koji ga, jamano, poslije mene za vezira nee htjeti, jo za mog ivota! Bogami, pretjeruje Rustem, i to mu je moja smrt tako bliza i to svoj poloaj pretpostavlja ivotu budueg sultana. I on meni govori da su Mustafine primjedbe na njegovu pamet

i potenje uperene protiv mene! To bi znailo da svi oni koji zajedno s Mirtinom Kadom Rustema nazivaju mazgom, govore da sam ja magarac. Nee biti tako, Rusteme! Kad ja Rustemu mazgovu skinem zlatotkano vezirsko sedlo i zabijem mu nogu u guzicu, pa kad ta ivotinja bez nakia prokaska stambolskim ulicama, na njeg e se djeurlija kamenjem nabacivati, meni e svijet govoriti: "Hvala mu to nam ovu pulinu strese s vrata." Tako u, Rusteme, na tvojoj mjeini zaraditi nov grumen veliine. Ta e mjeina biti nov timpan u orkestru mojih slavljenika ... Rokselano, nemoj me uvijek ekati po istom mjestu, daj, etaj posvuda! - Dobro, etat u! A Rustema ostavi na miru. To je pro stoduan ovjek, to mu je na dui, to mu je na jeziku. - Znam ja za oi koje vide to im se htjelo vidjeti, pa se pitam otkuda Rustemu potreba da gleda dr ukije nego se vidjeti moe, je li to iz njega izilo ili mu je to netko stavio u dunost. Drugim rijeima, po ijoj glazbi taj mazgov igra trbuni ples. Je li, Mihrimah, ti si ga i gola viala, ija je nje mu glazba vanija od moje? - Niija, oe! Na svakoj drugoj gubi korak - i zagrcnu se od smijeha. Mislila je na trbuni ples to bi ga Rustem ple sao sa svojim silnim salom. - Vidim da se zapleo. A kako i nee: dvije mu urne u ui utisnute, od njihove piske davul bubanj ne uje, pa eprtlja bez takta. Zna li on da poslije toga pisma ne moe biti "bilo pa prolo"? Neto e se tek zbiti i dugo pamtiti. Ako Musta fu naem ispravnim, Rustema u ukloniti kao njegova kle vetnika. Time u Mustafu vezati uza se i u onom dijelu koji do sada nije bio moj. Ako kazn im Mustafu, kaznit u i Rus tema. Time u ublaiti bunt Mustafinih pristaa, vidjet e da sam jednako strog prema svima koji naruavaju jedin stvo. Sto god uinim, Rustem je nastradao. Zato se i udim to ga natjera da pie ono pismo ... uje li, Rokselano! to si prestala ekati? Kamo si odlunjala pameu? ... U redu, ne mora odgovoriti. Znam da je tebi Rustem ispravan. A ja

kaem: krivo koraa! Tko mu svira urne u uima i tjera ga da srlja kao mahnit slon? Vas dvije ne znate, to sam ve uo. A uz pismo mi je poslao onog posranca Semsudina. Je li mogao nai goreg pismonou! Nema naina da se pismo zapeati a da ga taj ne bi proitao. Ovdje je preda mnom isprdio sve poslovice, perzijske i arapske, to ih je mogao dovesti u vezu s Mustafom, onda podvio rep i otiao. Sad se vue stambolskim ulicama, zalazi kod prosta svijeta i podvikuje, ispod glasa, zna on da se apat daleko uje, kako e ili Sulej man Mustafu ili Mustafa Sulejmana. Otac na sina i sin na oca! Nego to, to im je u krvi! I Rustem mi alje takvog listonou! ... Je li, Rokselano, ne moemo ga ne kazniti? Dakako da ne moe. On nesretnik za to zna, ali je bio spreman podnijeti vlastitu rtvu da bi tebe spasio. A kazna ima raznih: jednom se kaznom kanjavaju promiljeni bun tovnici, a drugom krivci iz nehata. Je li? I na to je raunao onaj koji u uhu Rustemovu ur nu svira, a iza guzice mu u duval bubanj tue. Mihrimah je opet prasnula u smijeh. Goli je Rustem pred njom plesao trbuni ples. U smijehu je govorila: I to bih eljela vidjeti. Da Rustem mrdne tamo i ovamo. A, to mislite, da ga na taj ples natjeramo? Ne bi bilo udo, magarila je ona mua i na gori nain. Bilo je ovako ... Baldahin iznad Mihrimahine postelje od plavog je sukna to se lijepo nabire i pada kad je ovjeeno. Mi hrimah i njen bezimeni ljubavnik razgolieni se ljube. U polutami su se pojavili obrisi neke osobe. Pribliila se postelji, stala i gledala to ono dvoje rade. Rustem je lagano zazvidao, i sjena se okrenula. Nasmijala se u tami bezuba Rokselana. Zatvorio je oi i spustio elo na dlanove. Onesvijeten nije bio, ali nije bio ni daleko od nesvjestice. Kad su ostali sami, upita enu je li joj tkogod smetao. to mu je, zar ona moe primijetiti sjene to se njemu motaju po

glavi, kad u tom poslu ni lupanje talambasa ispod kreveta ne bi ula? Dani su prolazili, s vremena na vrijeme zapeklo bi ga sjeanje na nasmijeenu sjenku i zaboljelo pitanje bez odgovora: ako je bila, to taji da je bila? Nita se, meutim, nije dogaalo, pa gotovo povjerava da su ga oi prevarile, a pribranost izdala. Kad iznenada ... Rustem je predsjedavao posljednjem sijelu vezirskog vijea prije pokreta vojske na daleki put, dosadnom kakvo zasjedanje znade biti kad se na njemu pretresaju pripreme za konaita, radovi na popravku putova, doprema ita, ovetine i lee u prolazna mjesta, unitavanje razbojnikih druina kojima je izmorena a dobro opremljena vojska bila rijetko dobar plijen. A kako je silna vojska s ruljom trgovaca i pljakaa svakojake vrste, koji prate ratnike, putovala u tri pravca prema Perziji, vijeanje je bilo tri puta due i dosadnije. Sulejman je prisustvovao vijeanju sat vremena na poet ku i nekoliko minuta prije kraja. Rokselana je izdrala od poetka do kraja. Ona je sama ili zajedno sa Sulejmanom sjednicu vezirskog vijea pratila iz posebne prostorije koja je bila sagraena uz vijenicu. Od vijenika su bili odijeljeni zaslonom od eljezne mree koji se prema potrebi zastirao crnim zastorom, ako Sulejman i Rokselana ne bi htjeli da im se sjene naziru kroz reet ke. Toga se dana preko cijele sjednice Rokselanina glava, zastrta koprenom, urezivala u oi svih vijenika kao sjena stranog diva u kazalitu sjena. uli su njene korake, mirisali njene mirise, vidjeli je posvuda u tljivu i monu kao boanstvo. Kad bi na vijeu bile rasprave oko podjele imanja i asti, ili obrauni meu vezirima, njena ustrajnost, njena nazonost nikoga ne bi udile, ali to nju toliko zanima gdje e kojeg dana vojska na noite, i koliko e na kojem konaenju ovaca i kruha pojesti? Rustem je kupio papire i predavao ih pisaru, vijenici su ve otili. Kad i pisar ode, Rokselana ue u vijenicu i stade nasred velikog saga. ekala je da joj Rustem prie.

Pred njim je stajala nasmijeena krezuba Rokselana, ista ona sjena koja ga je gledala iz polutame njegova branog kazalita. Ti, Rusteme, odlazi u Uskudar. Prvi put si vojskovoa. Ja se tom naimenovanju nisam protivila, a imala sam zato. Rekla sam: neka ide, za lou stvar ovjek se uvijek moe ot kupiti dobrom stvari. Ili, kao to se kae, htjela sam ti dati priliku. Tvojim nastranim zahtjevima Mihrimah je jako ucviljena. Ona to tebi nee rei, ja sam je uila da ispunjava svaku elju svoga mua. - Ucviljena? - procijedi Rustem. - Njoj te igre nikad do sta nije. - Trai od mene da je oslobodim branih veza. Kae, maj ko, neu prekriti tvoj nauk, ali se ovo izdrati ne moe, spa si me od ovjeka koji me pretvorio u drolju. Neuveno je da netko svoju enu uini kurvom u vlastitoj kui. Kae mi, majko, kad ti nee da neto uradi, idem pred oca, past u na koljena, molit u ga, izlit u sve jade svoje due, samo da me oslobodi ponienja. Ne znam hou li je sprijeiti, i ne znam imam li je zbog ega spreavati. Mislila sam, lae mi. Rustem je ozbiljan ovjek. Jamano joj se ini prestar, pa ga se eli rijeiti. Ali me ona pozva da se sama uvjerim. Bila sam tamo, mogao si me vidjeti. Sad me ona moli, ti kai ocu kad meni ne doputa. Sinko, kaem ja njoj, trpi. Ti zna, velim ja njoj, to bi Sulejman-kan uinio kad bi znao da nje gova kerka ivi neistijim ivotom od bilo koje ene iz Pere, koju unajmljuju topnici i mladi janjiari. Rustemu se lice orosilo i ublijedjelo. Mustafu hou rekla je Rokselana. - Ti si pozvan da o tom nevaljalcu kae punu istinu. ekat u pismo o Musta finu ponaanju do dvadesetog sefera. Ne bude li ga, ne bude li ga, pred Sulejman-kana kleknut emo i ja i Mihrimah. - A to u ako Sulejman -kan ne poslua moj savjet? Gore ti nee biti nego ako mu kaemo za kuno kazali te.

16. ... Pred Sulejmanom je dug crn stol od ebanovine, na njega su oslonjene obje Sulejmanove ruke, trebalo je da neto napisu, ali njihov vlasnik nije znao to, i sada ekaju zaustavljene na putu, pripravne odmah krenuti im im bude zapovjeeno. Svijenjak za itanje od teke bronce s pozlaenim sjenilom i pet malahtita u postolju nosi dvije upaljene svijee, pod ijim se plamenom otkriva noobdija i njegova spavaonica bez sna. Obuen u bijele haljine, s ispruenim rukama bijae nalik na mrtvaca u lijesu, koji se probudio i trai d a ga otuda izvuku. Oi su mu zakrvavljene od nesna, razrogaene gleda ju pisai pribor, ali su ustremljene na neto preko vidljivih stvari. Po njima pliva suzna tekuina kojoj viak otjee pre ma korijenu nosa. Vei se dio osui na nosu, preostalo se slijeva u nabore podonjaka i otuda odbljeskuje svjetlost svijea. Svaki mu pokret priinja neizmjernu bol, pa se na njemu nita ne pokree osim trepavica. Ne boli samo tijelo, bol gospodari u cijelom biu, u svemu to je do sada ivio, u svakoj nadi, svakoj misli, u svakom danu kojeg se sjea. ... Oboljelo je mlijeko dadilje Have, prsate i lijepe ene koja ga je othranila poslije majine smrti, oboljelo je najdrae lice njegova djetinjstva, lice vesele ene iz lukog grada Mudonya, koja je s njim ivjela sve do Nurbanina dolaska. Oboljele su vojske koje su za njim ile na perzijsko i evropsko ratite. Gomile konjanika zastale su kad ih je na putu zatekla smrzavica i zaledila. Pue boleivi vjetar, kore leda padaju s tijela konja i ljudi, tjelesa se drobe i u komadima raspadaju po kaljui. Pjeaci, iznemogli od bolesti i umora, polijegali su na titove s licem prema zemlji. Kad ih gurne nogom, ne diu se, jer njih zapravo nema, oboljeli su i bolest ih je pojela, a to je na zemlji povaljeno na titove, to su njihove sjene. Oboljele su gromoglasne rijei koje su nekada izvirale iz njegovih usta i bile prenoene s pomou tisuu glasonoa i

izvikivaa objava, na tajnim dogovorima i u tajnim besjedama, rijei koje su mamile, raspaljivale, nagonile na no i put, rijei kao to su "uinit u kuom Bojom" s pridodanim imenom zemlje koju kani osvojiti, "sve u svoje vojnike na dariti bogatim darovima", u emu su neki vidjeli dobro suk no za dva odijela a drugi velike posjede, "i kaznit u nevjer nike po zasluzi", kad je gomila urlala, vjerujui da je u ulozi bia Bojeg najblie licu Stvoriteljevu. A nita tako ne smrdi kao oboljele rijei koje su nekad znaile sve, a sad ne znae nita. Tako kostobolja, koja izjeda njegovo tijelo, izjeda i njegov svijet. ... Desetak dana poslije ustolienja javili su mu dounici da je neki Baba Behrem u Brusi drao propovijed, pozivajui pravovjerne na molitvu za dobar poetak nove vladavine. Neka Boga svesrdno mole, rekao im je, da nas zatiti samo volje i zla to pod izgovorom pravednosti i ispravljanja krivih tokova ivota znaju doi od vladara koji su na prijestolje doli ispod vjeala. Svijet koji su ti ljudi vidjeli kroz omu, u njihovim je oima poprimio oblije kakvo mu nije. Duboko povrijeeni igom izopenika, njihov je duh zauvijek ostao opsjednut progoniteljima, pa ih nalaze i ondje gdje ih nema. I kad su sad u prilici da progone, progonit e i kad ne bi tre balo. Zbog te propovijedi Baba Behrem nije umro u krevetu. Noas ga nalazi na uglu Strme ulice, ondje gdje njena glina prelazi u kaldrmu od bjelutaka Koarskog prolaza, u blizini Baba Behremove kue i bogomolje u kojoj je cijelog svog vijeka propovijedao. Na mjestu gdje su biri neiste due konjskom zapregom nasrnuli na Babu Behrema i nje govu smrt proglasili nesr etnim sluajem. Jer takvi obino umiru kad se niz glatku povrinu poskliznu i udare o tvrdo. Baba Behrem se potapa, iz bijele galabije viri mu speeno lice. Prilazi mu Sulejman, ovjek kome je sve oboljelo, i naziva mu Boji blagoslov.

_ Neka ti bude blagoslovljeno, Sulejman-kane. Kakvo te zlo donosi u ovo doba noi na uboga mjesta, kad se po njima eu oni to se iz prolosti vraaju? Sulejman mu nabraja mnotvo imena, prijatelje i neprija telje, one koje je u grob otjerao, one koji su za njega ginuli, one koje je obogatio i uzvisio na poloaje. I svi do jednoga su oboljeli od neobine boljke - izdali su ga. Nikome i ni u to vie ne vjeruje. Ne vjeruje u ono u to je do sada vjero vao, a neto novo ne umije vie pronai. Nema onoga ime bi sebe nadahnuo za nove napore, a vojsku raspalio novom nadom. Ljudi su jo samo prividno uz njega, trae novog vodu za kojim bi poli. Oko njega je pusto koja se ne da ni prebroditi ni prejahati. - Ne krivi ih, Sulejman-kane, i nemoj o njima runo govo riti. Kratke je pameti ovjek koji optuuje ljude da zlo ine, kad ine ono to moraju. Malo je stvari kojima se ljudi zanose, nabrajaj, ni koliko je na rukama prstiju. Dojadi im neprestano sluati iz usta Sulejman -kana. Sto, primjerice, znai uti iz tvojih usta: "T ko me prati u rat na Perzijanca, uinit u ga bogatim"? Znai uti la. Kao i sa svake vojne, i s te e se vratiti bogati jo bogatiji, a siromani moda imuniji za dva groa, ali siromaniji za veliku nadu da e ih ti obogatiti. Ako to isto izrekne drugi ovjek, recimo tvoj sin Mustafa, to je ve druga stvar. Pomamit e se i gospoda i fukara, evo pravoga. Obeanjima jednog ovjeka ne moe se do beskraja vjerovati, jer ih ni jedan ne moe ispuniti u cijelosti, zato ih je potrebno uti iz drugih usta, da bi im ponovo svi vjerovali. ... Opet je u Brusi, pred dvorcem. Mustafa mu je preoteo enu i ivi s njome na istom mjestu na kojem je i on s njome proivio najsretnije dane svojih nesretnih godina. Na putu u dvorac priuljao mu se neki ovjek, stavio dlan na d usta da mu rijei ne odlutaju kamo ne treba, i progovorio Sulejma nu na uho: Zar si poblesavio, Sulejman-kane? Nurbanu je Mustafina majka. Kako e svoju majku uzeti za enu! Kako e ti je

preoteti, pa ti si mu je dao onog asa kad si ga uinio nj enim sinom. Sluaj ti, ne ini od mene budalu kakva sam do juer bio. Jo juer sam sebi govorio: majka mu je, nee je zavesti. Ona ga nee uiti ivljenju po pravilima bubamare. Nee ga uiti da se i zlo ini dobrim, ako se na njega naviknemo. Da ne treba oajavati to se ovjek s ovjekom ne moe sastati, jer se ni planina s planinom ne sastaje, pa ipak stoje jedna pokraj druge. Pred koji sat sam mislio: ona je te savjete samo meni davala. A sada znam da mu ape isto to je i meni aptala. ... Sulejman se uspeo na sjeverni obrambeni zid, nekada sagraen da dvorac zatiti od polja, a ve odavno pretvoren u etalite i vidikovac, s njegovanim travnjakom i poljun| anim putiem za usporedan hod dviju osoba. Ugledao ih je ispod straarnice, na mjestu gdje je i sam mnogo puta sjedio uz Nurbanu. Lijepo utoite onima koji pretjeruju s maenjem i ne ele da drugi gledaju ono to njih dvoje radi. Nurbanu je leima naslonjena na zid straare. Mustafa je zavukao prste u njene kose, obuhvatio joj dlanovima glavu i lagano je njie tamo-amo. U njegovim je rukama nevieno lijep predmet, pa ga razgleda sa svih strana. Lijep je, drag je, i Mustafa ga ljubi. Sulejman prilazi rubu zida, naginje se i vie u dubinu: Ej, Baba Behreme, doi da vidi! -fNemam to vidjeti - kao s dna svijeta odziva se propovl jednik. Nemam se rasta penjati tako visoko. Nita na svije tu nije prirodnije nego da sin radi ono isto to mu je i otac radio. Ali, on sebe naziva Iskreni. Pa to? Nita laljivije od imena kojima ljudi sami seb e imenuju. Tebe zovu velianstveni, a pogledaj se kakav si. ... Nurbanu i Mustafa eu prislonjeni rame uz rame i o neemu uljivo razgovaraju. Ti mora biti i pametan i lud podjednako. Prevelika pa

met uinit e te Sulejmanu opasnim, previe ludosti nitav-

nim, u oba sluaja ode ti. Zato na jednu pametnu dodaj jednu ludu. areni ljudi najlake preive, jer se misli da imaju dosta pameti koja e korisno posluiti, ali odve ludosti da se s tom pameu sami okoriste. Kad je ovjek u kolu u kakvom si ti, Mustafo, onda je najbolje pomijeati pamet i ludost, tako da nitko ne zna kad govori iz jedne, kad iz druge krinke. Sulejman se okrenuo granju lipa i modrosivoj plohi neba, pa vie: - Gdje si, pasji sine, Baba Behreme? uje li kako ovo dvoje kuju planove kako e me varati. Sto na to kae? - Pa, Sulejman-kane, zar to isto Nurbanu nije i tebi govo rila? - Jest, ali onda je to bilo samo moje i njezino, mi smo to pronali. - Ljudi prolaze ovim svijetom, Sulejman-kane, rode se i umru, a njihovo znanje, njihovi pronalasci i steene vjetine, ostaju trajno ivjeti. Isto onako kao to su ih oni uzimali od prethodnika, od njih e ih preuzeti oni koji dolaze. ... Po travnatim lijehama popadalo lie. Dok je padalo, nije bilo vjetra da ga raznosi, pa se lie svakog stabla rasprostrlo oko svoga debla. Tako su nastali sagovi slini sjenama drvea kad je ljetno sunce u podnevu. I svaki sag svoje boje, brijestov crvenkast, soforin ut, kestenov sme, istkali su etalite na bedemu lijepim ornamentima, kao da ih je sama Nurbanu smiljala. Zasad se ocu ne nudi odvie uslugama, ak i kad te eli uprei. Izmii, i ugodan ivot sa enama i knjigama pretpostavljaj tekim dravnim poslovima. Tako e postii dvoje. Prvo, Sulejman ne moe voljeti nasljednika koji je ustar i nestrpljiv, nitko ne gleda rado one koji jedva ekaju da umre, pa e misliti da ti je vie do njegova ivota negoli do njegove smrti, jer ti njegov ivot produava bezbrinost, lagodu, ljubakanje i ljenarenje. A drugo, oni koji daleko putu ju, kao to e Sulejman putovati, na dugom putu mnoge

ko-

nje promijene. Ne daj se jahati jedan dio puta i onda biti odbaen, uvaj se za sebe sama. Sulejman tri do ruba zida, naginje se i zove Babu Behre ma da doe i vidi opasnu urotu. Ja moram putovati bjesni Sulejman daleko, do kraja svijeta, a oni mi uskrauju promjenu konja. Sto je loe u promjeni istroena konja novim, svjeim, ako je sedlo na no vome ugodno kao i na starome? Praznina uti kao da je Baba Behrem potonuo na kraj svijeta. ... Rastvorila su se iroka vrata od hrastovine i avala, ista ona na kojima je prvi put vidio Nurbanu. I sad je vidi: stoji ispred konjanika u sedlu kao da mu je ona konjovodac. Pregleda vrstinu oglava i naprnjaka, dijelove konjske opreme ije pucanje na putu uzrokuje velike nezgode: bez oglava nee moi konjem upravljati po svojoj volji, a bez naprnjaka e u trku opteretiti kolan i zajedno sa sedlom poletjeti preko podrepala. Kad ti netko kae - savjetuje Nurbanu da gavran nije crn koliko se govori, ne vjeruj, ne samo da je crn koliko se govori, nego je tri puta crnji, ali za takvu vrstu crnine nema rijei. Zar je runa ptica manje crna ako je, da prevari nevi ne, krila okitila s nekoliko bijelih pera? Drala je obje vodice, onu prtenu za sveanosti i onu konu, okovanu srebrom, to u boju slui, provjeravala je jesu li vrsto vezane s uzdom. Njeni lijepi dugi prsti pipkali su uz du kaieva, preskaui s ploice na ploicu kojima su kaii r zatieni od noa. Njene su ruke pipkale kao ruke slijepa i ovjeka, ploice su zveckale, metalne trepetljike cincilikale, a kianke se u zlatnim rozetama svijale oko njenih prstiju. { Konjska je oprema vrsta, i Nurbanu preputa Mustafi ko nja. On se sae na stranu i podignu je sebi u sedlo. Ona ga ljubi i neto mu apue. Govorite glasno! vie Sulejman. - Ne skrivajte najva nije.

Nurbanu je sila na zemlju i ruke poloila na zlatotkanu au, ukradenu gustim vezom biljaka i ivotinja kakve vezu po anadolskim predjelima. Rekla je: Ljubljeni moj, uvaj se mraka u tami. I uvijek kad skoi u rijeku, a rijeke se na putovima gaziti moraju, razgledaj dobro brijeg na suprotnoj obali i vidi ima li kamo isplivati. Mustafa je dignuo ruke s jabuice na prednjem obluju sedla, trznuo dizginima, i konj je kliznuo ispod Nurbaninih ruku. Njoj su ruke ostale ispruene kao da ih i dalje dri na ai, a prsti se micali kao da i dalje prebire vunu u kiankama. ... Sulejman je zaao u predvrae. Nurbanu je vidjela da eli k njoj, pa je odskoila. Dizala se prema granama lipa, mimoila ih i potonula u sivo predsnjeno nebo. Drala je pred sobom ispruene ruke kao da se moli ili brani. On je zastao, i dok ona u nebu biva sve manja, sve sivlja, sve udaljenija, on sklapa ruke i opravdava se. - Moram ga, Nurbanu. Drugi hoe. Uto doe Baba Behrem, stisnu se uza zid straarnice i govori ovjeuljku: - Takav je uvijek, za svoje okrutnosti trai magarca kojem e ih naprtiti na leda. I nae ga, jer u ovom bolesnom ovje ku ivi udesna domiljatost da pripremi takve okolnosti u kojima e se dogoditi ba ono to se raa iz njegove surovos ti. Neupueni ljudi onda misle da se stvari zbivaju same od sebe i da Sulejman nije onaj koji ir uzgaja, nego onaj koji ireve odsijeca i lijei oboljelu dravu. ... Ne moe kazati Sulejman se probudio. On ni spavao nije. Njegove su se ruke, pripravne otprije, napokon prihvatile papira, pera i tintarnice. Ali i dok je pisao, polagano i runo, bio je u istom stanju bunila kakav je bio i na bedemima brukog dvorca. Kad je neto napisao, potegnuo je za kai ispod prve ladice. Negdje je ciliknulo zvonce, uskoro je uao pospan pisar, i Sulejman mu je pruio papir, zahtijevajui da se pismo odmah stilizira, ukrasi i donese na potpis.

Pisar je otiao da Sulejmanove zabiljeke pretoi u slatko rjeiv niz i vratio se sa svitkom poslije nepuna sata. Naredio mu je da odmah potrai Semsudina Ahmetovia, neka prije zore bude spreman na put vojsci u Uskudar. Ostavi pono vo sam, itao je pismo.
Mom dvorskom sluzi Rustemu, carskom zastupniku na uzvienom vezirskom mjestu i mjestu zapovjednika moje vojske. Ponosu vrnjaka! I zapovjednicima pojedinih odjela moje vojske. Ne ka im se ugled povea! Svima koji budu itali ili sluali ovo pismo. Neka im se znanje umnoi! Moja je carska volja da u proljee, ako Bog da, kad bude posvuda trave za konje, pojaem svoga bijelca i doem svojoj vojsci u Uskudar. Gonit emo neiste Perzijance, koji iskrivljavaju vjeru Pro rokovu, do nakraj svijeta. Zato nareujem Rustemu, svojem veziru srca vesela, da vojsci podijeli jo jednu plau svrh onog to su ve dobili, i da pouri dovrenje moga dvorca u Uskudaru. I neka se brine da nita ne uzmanj ka mojoj vojsci, jer bude li joj togod nedostajalo, dajem svoju carsku rije da u kazniti krivce, isto kao to kanjavam smutljivce i bundije. Po nalogu Sulejman-kana ovu krasnu zapovijed uresi i prepisa DILGERZADE, siromah potreban milosti Boje.

17. PRIA 0 MAU KRVNIKA GA PAR A H EID HAR TA Ako maevi koje su nosili ratnici i njihovi ideolozi dugo vreme na i izazivaju dvojnost prilikom ocjene je li im izvorite moi u ko vakom umijeu i ruci junaka, ili u nadnaravnoj snazi koju stjeu godinama, odsijecajui glave i komadajui trupla, u nadnaravnu snagu krvnikih maeva gotovo se ne bi trebalo sumnjati: ljudi su se o njoj neizmjerno puta osvjedoili, pa su, da bi se od zla obranili, poduzeli uspjene protumjere. Otkako se saznalo za njihovu zlu ud, ti se maevi, iroki kao dlan, dugaki tri lakta, zaobljena vrka i s balakom za dvije a ke, oznaavaju kod kovaa znakovima pravde, a za upotrebe na njih se redovito ubiljeava svako smaknue, cijelim zapisom ako je ubijeni znatnijeg poloaja, crticom na teluu ako je neznatna roda i znaenja, ili ako ih je odjednom vie smaknuto, pa neka su i vi eniji ljudi, na otrici nema prostora da se tolika itulja ispie. Kad se na mau nade stotinu rovaa, ako prije toga nije uklonjen iz uporabe, to pametni sudovi i oprezni krvnici rado ine, hitno se mora zazidati u zid debeo pet koraka ili zakopati u podvodnu zemlju na dubini od dva koplja, odmah poslije posljednjeg smaknua. Prenoi li nezazidan, jo prve noi pretvorit e se u zvijer koja iz lazi na putove, ulazi u domove, luta poljima i sama kolje putnike, domaice i ratare. Dogodi li se da neki gramzljivi ili neoprezni slubenik suda ili krvnik sam propusti mau zamesti trag, recimo da ga proda nekome tko nije obavijeten, teko ljudima koji budu u njegovoj blizini. Jedno takvo nedjelo elim ukratko opisati. Taj krvniki ma bio je skovan u kovnicama njemakog grada Passaua, gdje su radili cijelom svijetu poznati tajerski kovai koji su i donijela u ovo mjesto tu plemenitu vjetinu. Znak im je bio "vuk" ili "biskupska mitra" na otrici uz nakrsnice. S njim je neto vie od godine dana poslovao pri passauovskom sudbenom stolu tamonji krvnik Gapar Heidhart od Herzburga, ovjek vrlo puten,

Do svitanja je dugo, spavati se ne da, Semsudina nee lako nai. Iz pisma se vidi da najvanije odluke jo nisu donesene. I Sulejman dohvati knjigu svoga sina Mustafe. Nasumce je rastvori na priama o naravi vjerovanja, vezana uz maeve. Prie su komentar jednog stiha Omara Hajama, u kojem pjesnik, prilino mutno, kae da su maevi oruje koje moe sjei i kad njime nitko ne rukuje.

gotovo razvratnik, deronja i gramzljivac, koji se krvnikim pos lom bavio, ini se, vise zato to mu je to prualo obilje naslade, nego obilje novaca za ivot koji je potrebovao. To je isti onaj ovjek koji je pronaao "passauovsku crnu umjetnost". Nije bio ni preve mu dar ni preve promuuran, jednostavno, njegov ga je posao suelio s ljudima u trenucima kad su, odbaeni i popljuvani, vidjeli mogu nost spasa samo u nemoguem: da budu neravnjivi za oruje pravde i oruje bilo ije; daje njihovo oruje, kojim e se posluiti u bijegu, od svaijeg ubojitije i da im prokri put izlaska. Ako takve elje opsjedaju osuenike pred passauovskim sudom, dok su u lancima i elijama, kojima ni pravednost ne moe pomoi, kako tek te iste elje bujaju u mnogobrojnim osuenicima na smrt koji su jo slobodni, svima onima koji nose oruje i oekuju da njime nekoga pogube ili od nekoga budu pogubljeni! Tu smo: nemo tueg oruja na mom tijelu i ubojitost moga na dumaninovu. Za prvi sluaj sam je smislio "crnu umjetnost", za drugi se obavijestio kod sunja Turina koji je u tamnici cijepao drva i loio pei. Ljudska praznovjerica i skrueno poklonstvo prema ljudima koji prekidaju niti ivota, uinie Gapara velikim arobnjakom kojem se slava i trgovina proiri okolnim krajevima i narodima. Razno sili su je njegovi kupci. Nitko od njih nije priznao da je prevaren, nije ni mogao dok ivi. A mrtvi, koji su mogli rei da im arolije nisu pomogle, nisu mogli govoriti iz drugih razloga. Tako, okovane u elje, sljepilo, smrt i ivot, i najvee prevare ive stoljeima. Gapar je na listiima papira ili na krpicama svile, a u iznimnih sluajevima i na poveim hostijama, pisao gavranovim perom, zamoenim u krv slijepog mia, razne reenice i znakove iz stare i- : dovske umjetnosti, kojoj izvornog smisla on sam nije znao. Sto je posjedovao knjigu takvog sadraja, moe zahvaliti sluaju da se u njegovim akama naao i neki rabin kome je ta ista knjiga pomogla da na tajanstven nain pobjegne iz tamnice. Tajanstven za sve osim za Gapara. Zapis, koji su potroai prozvali "passauovska crna umjetnost", polagao se u uitak na lijevom rukavu. titio je od strijela, ak i od zaaranih, od maeva, sjekira i sabalja, od njihove prirodne i avolske moi.

Drugo arobno sredstvo u Gaparovoj trgovini bila je mast za podmazivanje oruja. Svrha joj je bila da uini nekodljivima protuine dumana i dade sotonsku ubojitost oruju koje se njime namaze. Rekosmo da mu je tajnu pripremanja priopio suanj loa koji je u svojoj domovini poznavao ljude to su se tim vradbinama bavili. Pravila se od mahovine koja raste na lubanji ovjeka objeenog zbog krade, od jednog unca soka mumije stare bar stotinu godina, od dvije unce ovjeje masti. Sve se to spravlja u duguljastu posudu u tajno doba noi. Zatim se odlazi u neposrednu blizinu stratita, panja ili vjeala. Smjesa se mijea veprovim zubom, a pri mijeanju joj se dodaju jo dvije drahme lanenog ulja i unca crvene armenske zemlje. Mast se doista tak priprema kod nas na Istoku i svi tvrde da je udotvorna ako prilikom spravljanja nije bilo kakvih nedostataka ili podvala. Gapar je nije mogao pripraviti kao to treba, jer za to nije imao dva vana sastojka: armenske zemlje, koju nije mogao dobaviti, i masti stogodinjih mumija, jer tamo kod njih balzami rati mrtve nikad nisu znali ili nisu htjeli. Stoga je Gapar, makar je imao valjan naputak, bio obina varalica, kakvih je pun ovaj prostrani svijet. Meu mnogobrojnim kupcima koji su u Passau dolazili kupovati oruje, pa usput kupovali i "crnu umjetnost", pojavio se i neki kapetan Zrinoglua, gospodara mnogih posjeda u Hrvatistanu to granii s naom carevinom, a gdje se, kao to je svima poznato, vode stalne borbe i pljaka s jedne i s druge strane. Prilikom kupnje "crne umjetnosti" Gapar ponudi kapetanu ma, krvniki, to ga je te veeri morao zazidati, za male novce, cijenu jednog vola, jer su maevi stajali tri. I kapetan, ne znajui o kakvom se mau radi, pri stade na kupnju, plati robu, baci na tovarna konja i krene u Hrvatistan. Gapar je znao prodati i ono to se moralo unititi, a ka petan je ionako kupovao stvari od kojih e imati samo tete. Na konakovanju, ni dan hoda od Zrinogluova grada Ozlja, kamo je trebalo dopremiti tovare, kapetanu netko odsijee glavu. Pratnja, prestravljena, ujutro krene s glavom i mrtvim tijelom. Tragalo se za poiniteljem i meu njegovim pratiocima i meu okolnim

stanovnitvom, ali traga ne naoe, jer onaj koji gaposijee ne otkri razloge za svoje djelo, ni svau prije ubojstva ni krau poslije. Ma, o kojem vie nitko nije znao otkuda je, dospije u oruarnicu, a budui daje bio dvoruka i jednosjek, teak i bez iljka, nitko se za njim ne polakomi. Cak i kad bi ostalo oruje sve bilo zaposleno, on bi visio na zidu. Oruar ga je pazio koliko i drugo oruje: s balaka i korica brisao je prainu, a otricu podmazivao. Prelazei namaenom krpicom preko blistave otrice, svaki put bi promotrio napis tauira -njem: u udubljene ljebie slova nalijevana je bronca, potom zarav-njena i uglaana. Sada se izljevi pisma ute i presijavaju. Znao je njemaki i mogao je prevesti: Onaj koji nae prije nego to je izgubljeno, Onaj koji kupi prije nego to se prodaje, Taj umire prije negoli oboli. Na jednoj strani otrice bio je urezan kota, stari znak sudske pravde, a na drugoj vjeala, obiljeje krvnikih maeva, pa se oruar esto, budui dokon, zatjecao kako se smjeka i misli o pismu i znakovima, misli o neemu sam Bog zna koliko mutnom i kako da lekom. Pri tom razmiljanju srce mu je zeblo. Ma je visio nepune dvije godine i najednom ga nestalo. S klina na zidu preselio se u oruarov mozak: ili se ledio od smisla rijei ucrtanih u njegovo sjeivo, rijei po kojima se sudi u svijetu u kojem i on ivi i odakle uzima poneku stvar prije nego to je izgubljena i prije nego to je prodaju, ili je strahovao da e ga gospodar optuiti da je ba taj ma uzeo prije nego to ga je vlasnik otpisao ili ponudio na prodaju. Koliko god bilo neuvjerljivo da e kradljivac postati zbog najgoreg komada oruja u oruarnici gdje ti je izbor neogranien, prepao se sebe sama, umislio je sebi da je izabran za rtvu krvnikog maa, tri puta je smanjio koliinu rijei koju je dotad izgovarao, a tri puta poveao razmiljanja o smrti i udesima u kojima se iska zuju natprirodne snage. I budui da za ma gospodar nije hajao, ak ni znao nije, bijeg tajne o mau-krvopiji u oruarovu glavu bio

je pod sigurnim kljuevima utvara, nemira i utnje tvrde, kakva je samo u prestravljenih. Za strahote to e ih ma krvnika Gospara Heidharta poiniti iteljstvu Hrvatistana, upravo za nain kojim e strahote initi, jer bi im ma zlodjela inio pa kako god bilo, znaajna je dvosmisle nost napisa i uvrijeeni obiaj pozivanja ljudi na obrambeni i navalni rat. Kad se povrno proitaju rijei zapisa, uini se da im je smisao u zabrani krae. A pod kraom se moe misliti svata: od lijeganja uz tuu enu do ratnikog pohoda i osvajanja tuih polja, na sva ona mala i krupna uzimanja na silu, tako esta meu ljudima i tako vidljiva na svim sudovima. Gotovo da i nema zloina koji se ne bi mogao nazvati kraom: krade se imovina, krade se ivot, krade se djevianstvo, krade se potenje, kradu se i ovce iz tora i pijevac iz kokoinjca. Preotima se vlast. Prema tome, zakljuuje povran italac, ovaj ma s ovim geslom na sebi moe pristajati iji svakog osuenika, bio on ne znam zbog ega proglaen zlikovcem. Ali, ako se malo bolje pogleda tko to umire prije bolesti, vidjet e se da ne umire onaj koji uzima izgubljeno i kupuje neprodano, ve onaj koji ne zna kad se stvari mogu nekanjeno uzeti. Onome koji uzima u pogreno vrijeme, uzimanje se preobre u krau. A tko pogodi vrijeme uzimanja, ne samo da nee biti ozloglaen imenom lopova, nego e uzetom postati spasilac, obnovitelj i osloboditelj, u svakom sluaju, onaj koji uzetim stvarima i zauzetim ljudima vraa njihovu upotrebljivu vrijednost, ono bitno u emu se ostvaruje njihov ivot. Prema tome, ako je kraa uzimanje prije vremena, ne valja u zapisu naglasak stavljati samo na krau, jer je uzimanje u naelu doputeno, nego na kobno vrijeme koje uzimanje, ako je nepogoeno, pretvara u zloin ili ga posveuje kad je izvreno u pravi as. Na vremenu je naglasak. Obiaj poziva na rat u Hrvatistanu je poseban, nevien kod dru gih. Naseljima prolazi ovjek obuen u dronjke izrezane noevima, da mu se vidi golo tijelo. I koa i odjea tog vjesnika klanja poprskana je krvlju. Hoda sporo, pognut, kao daje svladan silnim naporima, izvikuje rijei nalik krikovima o dumanima i njihovim

zlim namjerama. A na uzici za sobom vue po blatu i praini iskrvavljen ma. Krvavi ma plazi po putu, ovjek se vue viui i stenjui, a lica na plotovima, na tagljevima, nad brazdama, lica zahvaena strahom kao vatrom iznenadnog poara, govorila su: dolo je vrijeme. Ma e se krvnika Gapara Heidharta od Herzburga, pretvorivi se u zlotvora samosjeka, koristiti objavom vremena rata za svoja zloinaka djela. On e te unesreene ljude, vukui se krvav po praini i blatu, pozivati u nevrijeme na ratne pohode, prije nego to je trebalo i poslije odlunih bitaka, u oba sluaja postrojavanja e im biti uzaludna. Samo sjetva smrti podloga sijaa iz Passaua. *! 18. Turska vojska, koju je od Uskudara prema perzijskoj granici vodio sam Sulejman, zaustavila se nadomak gradu Ergeliju. Ljeto je bilo pri kraju, vrue i suno kakvo je i s poetka bilo. Potoci su presahli, voda se u rjeicama smanjila i pobjegla u ponore. Ondje gdje su oekivali izvor, nalazili su suha drijela, gdje su oekivali rijeku, nalazili su prazna korita i, ako je sree bilo, poneku lokvu punu abokreine i punoglavaca. Vodu, koju su u mjehovima nosili za edne ljude i ivotinje, valjalo je uvati, jer nikad nisu znali hoe li na odreenim stanitima, gdje je vode zasigurno moralo biti u izobilju, nai dostatno da se napiju edna usta i naliju sve tikve. Ili su svojom zemljom, putovima koji su za njihov prolaz godinu dana opskrbljivani hranom, ali na vodu i nalogodavac i podrune vlasti zaboravie, nitko nije oekivao ovakve sue. Ne jednom vidjeli su usput crknuta goveda i ovce, sigurne znakove da vode nema, a ne da im je na put ne umiju dopremiti. I odredi vojske, koji su po vodu slani duboko u pobona podruja, javljali su o pomoru stoke i ljudi, jer kia nije pokvasila zemlju jo otkako su snjegovi okopnjeli.

Kad konaari u blizini grada Ergelija pronaoe rijeku obilnu vodom i polje iroko da se na njemu smjesti velika vojska, predloie Sulejmanu da se tu ostane vie dana, da se vojska s raznih pravaca skrene ovamo, da se ovdje oporavi, opere i tek onda krene prema Halebu, gdje e zimovati i ve s ranog proljea otpoeti ruiti neprijateljsku zemlju, gradove i sela paliti, ene i djeake robiti. Vojsci, iji se pohod pretvorio u trku za vodom i borbu s prainom i suncem, treba dati odmora, jer bi je mogla zahvatiti tupost iz koje se raa neposluh i otpor. Nekoliko munih prizora koje je Sulejman vidio iz nosiljke, uginula konja, zaslinjenu i smalaksalu devu, pad jednog od onih vojnika koji su njega nosili i bili hranjeni i pojeni bolje nego drugi, privoljelo ga je da skrene prema Ergeliju po kraju obraslu draem, krlj avim grabovima, kamenitom i besputnom. A kad je vidio zemljite izabrano za predah, lijepo i pogodno za logorovanje, odluio je da se tu skupi voj ska iz sva tri pravca nadiranja. Naredio je da se sa svih strana u grad Ergeli dopremaju ito, ovce, goveda, med, sirevi, sukno, pletivo i oruje, da se skupljaju trgovci razliite robe, korisne za rat, noari, remenari, obuari, sedlari i ostali. Ni dok je putovao, ni dok je gledao nevolje edne vojske, ni kad je donosio odluku da se kod Ergelija razapnu atori, nije prestajao misliti je li jabuka dozrela i treba li je sada ubrati. Svom sinu Mustafi napisao je ljubazno pismo i otpravio ga po dva skorotee. U pismu nema niega to bi podsjealo na neopozivu naredbu. Svjetovao mu je da svoju kolonu, koja ide iz pravca Bruse i Izmira, skrene prema gradu Ergeliju, gdje su se ve sjedinile kolone njegove i velikog vezira Rustema, gdje ima obilje ivea i pitke vode. Da putem ne uri, neka se primie polako od konaka do konaka, da bi voj sku i ivinu sauvao od stradanja, da do prvih kia nije daleko. Bolje je da ih na putu oee malo vlaga i studen, opo -ravit e se na zimovniku, nego da im bezvodna prostranstva oduzmu konje, volove i magarce koji e im u proljee na ratitu biti i te kako potrebni.

Mustafu je stavio pred izbor, ili da doe, kao to svaki po dreeni doi mora kad je pozvan, ili da izmilja nekakve razloge da se ocu s vojskom ne bi pridruio na putu. Ako se ne bude htio pridruiti usput, htjet e i zimovati odjelito, u nekom drugom gradu. Samo neka pokua, mislio je Sulejman, pa e biti svakome jasno koliko je mladi zastranio. Ni od jednog logora turske vojske ne ostaje nita trajnije, nikakav spomenik, nikakvo naselje. Ve u prvo proljee, kad na utrtoj zemlji i konjskoj balegi nikne mlada t rava, izbriu se svi tragovi. Kao da je mo prirode da na sebi bez oiljaka zacjeljuje oderotine, pomogla da se i u sjeanju gubi ono to se na tim mjestima zbivalo. Sve to Ijetopisce sili da takva mjesta jedva spomenu. A kad ih i spomenu, nikad ih ne opiu, niti im kakvo znaenje pridaju. Ljetopiscima e dati za pravo kad pomisli na zanemarljivu vrijednost mjesta na ko jem se logorovalo. Ali kad misli na raspored u logoru iz kojeg se vidi duh te vojske na putovima ovoga svijeta, onda se nemarnost ljetopisaca moe samo razumjeti, jer je njima taj duh bio poznat kao vlastiti dlan, ali se ne moe oponaati, jer je upravo taj duh ono za ime tragamo u vremenima i prostorima. Bio je to ravan brijeg s tankim zemljanim pokrovom, jedva da se u njega dao zabit i koi za atorske konopce. Za vlanih dana morao je biti cvjetan i zelen, jer se medu sasuenom travom vidjelo mnogo plana majine duice i vrijes ka. Na vrhu je bio prostran i zaravnjen kao kakvo polje, a prema rijeci se sputao u blagoj strmini. Njegova je sasuena travnata pokrivka prelazila u bujno zelenilo ondje gdje je, natapana rijenom vodom, na uskoj traci zemlje uz voin tok raslo povre, koje je, to ne treba dvaput rei, sasvim ne stalo koji sat poto je vojska banula i rijenu obalu pretvo rila u perila i pojilita. Nad samom kosinom prema rijeci podigli su konaari Su lejmanov ator koji je, s namjetajem to mu pripada, vuklo trideset zaprenih kola i nosilo sedamnaest deva. Prema tom

atoru svi e se drugi okretati kao prema svojoj priro dnoj osi, pa e cijeli logor biti nalik na povaljen kota. Carski se ator sastojao od etiri dijela, sredinjeg, najprostranijeg, u koji se ujahivalo na konju ako je posjetilac bio visok dostojanstvenik, od tri pobona dijela, jednog za sultanovu loni-cu, drugog za primanja i treeg za poslugu i tjelohranitelje. Na vrhu tog pokretnog kuita, nad bijelom svilom koju su ukrasili mnogi gajtani, rese i vezovi, vijorila se osmanlijska zastava, crvena kao zgruana krv, onakva kako ju je Osman obojio kad je bijelo laneno platno moio u loncima krvi za klanih neprijatelja. Uz nju, iste veliine, treperila je zastava islama. Njena uta boja sunca u kojoj svjetlucaju iskre zelenila navjetava produhovljenost i smiren ivot. Obje zastave rjeito govore da je sprega Osmanlija s islamom starinski obiaj da se vlast vee uz ideologiju, jer joj ona daje kljueve nad ljudskim mozgovima. Uz Sulejmanov ator razapeli su konaari sa sjeverne strane ator velikog vezira Rustema, iskien i siv, a iza njega ator Ahmedov i Mehmedov, neto skromniji od Rustemova, ali su i oni bogato ureeni, da bi se istakli izmeu atora os talih dostojanstvenika koji su se smjestili irom logora, svaki zapovjednik uz svoj odred. Od Sulejmanova atora juno, prostor jednak onome na kojem se smjestio car, ostavljen je za Mustafu. eka ga kad doe da se smjesti uz oca, eka ga ako ne doe da vojsci kae da je pozvan, ali nije htio doi. Ovaj Sulejman u taboru nije bio ni nalik na boleljivog i mrzovoljnog starca kakav je bio zimus. Sad je to drugi ovjek. Uzrok njegovoj preobrazbi u naravi je kostobolje, bolesti to nastupa kao plima, u odreenim razmacima, sve e im i trajnijim, da bi se, opet kao plima, povukla iz organiz ma, postupno ali temeljito. Iza bolesti je u svakoj pori tijela ostajalo osjeanje potpuna zdravlja, koliko je god za bolesti sve bilo oboljelo, sad je najednom sve ozdravilo. On je nabijen snagom, sada moe sve to je ikada mogao. Ali, osjea-

nje zdravlja nije odgovaralo ni zdravlju ni snazi koje je stvarno imao. Ostalo je nepromijenjeno klempavo, razmekano njegovo tijelo, ostali su sitni koraci, pipkavi i nesigurni, ostala je blijeda, objeena i nepokretna koa lica. Sulejman je sebi samo uobraavao da je njegovo tijelo vitko i snano kao u pantere, da su mu pokreti odsjeni, a korak vrst i dug, da mu je lice mrko, speeno, zategnuto, i da se u borama ela, obraza i podonjaka ocrtava svaki pokret njegova duha. Bu dui da se i ponaao tako kako se osjeao, onima koji su ga gledali izbliza, a znali su zapaati, njegovo je ponaanje nalikovalo na glumu ovjeka kojem u zdravu pamet valja bar sumnjati. Prvi prsten oko sultana inili su janjiarski atori, svi kao jedan sivomaslinaste boje, svaki za smjetaj deset vojnika, svi jedan uz drugoga osim na mjestu uz rijeku, gdje je ator od atora razmaknut za prolaz dvojih kola i gdje je postav ljena straa da prati tko ulazi i tko izlazi iz carskog bivaka. Iza toga kruga ostao je prazan prostor za janjiare koje e sa sobom dovesti Mustafa. Kad se svi skupe, tvorit e vrst obru oko svoga hranitelja. Njihovi jednoobrazni atori, vjetina i brzina s kojom su se smjestili, uspostavili strae i poeli kuhati hranu, njihova odjea na koju su i u tekim marevi ma pazili, kape sa licom kao znakom odanosti onome koji ih hrani - sve to, ali i samo to, odisalo je redom i odvanou. Pokraj njih Sulejmanovu logoru nije trebalo ni zida, ni palisada, ni opkopa. Odmah iza janjiara poinjao je krug spahijskog konjanitva, oklopnika i njihovih titonoa, napokon i onih koji ko nje timare. atori svih moguih boja s nakiem i znakovima vlastelinskih obitelji, sa slikama ivotinja i nakaza koje je mahnitost i praznovjerje izvezlo. Mnogo zlatnog i srebrnog nakita na oruju, odjei, atorima i konjskoj opremi, mnogo svile, damasta, zlatnih pera na kapama, izvezenih dolama i skupih pokrivaa. Sve je to arenilo i bogatstvo svrsishodno kad si u mimohodu na smotri, gdje se pokazuje tko to ima

i moe, ali ovdje, na pranim putovima i u taboru, na kii i blatu to ih eka, suvian je teret, jer ga mora uzdravati i uvati da ga ne ukradu. Ipak, ma koliko te skupe stvari bile teke i neprikladne, oni su se muili s njima jer je o njima ovisilo hoe li u spahijskoj vojsci biti na ljestvici vrijednosti stepenicu vie ili nie. Njihovo nadmetanje tko vie daje i ini Sulejmanu, nadomjestak je za janjiarsku licu i vezivo u drugom obruu sastavljenom od budalaa, gizdavaca, slavo helpnika, srebroljubaca, siledija, zanesenjaka, lica pod maskom i bez maske, svih uzoraka ovjekove bijede i veliine, kakvih susreemo u svakom mnotvu. Trei je krug poinjao natanko razvuenim prstenom tob dija, svijeta svakojako obuena, neista i neugledna, s poredanim topovima i kolima na kojima ih vuku, s bavama baruta i sanducima kamenih kugli, s tovar nim i vunim ko njima, zdepastim, punim rana od potpregala i samara. S tobdijama je poinjao onaj dio vojske koji je vie bio nalik na rulju negoli na organiziranu vojsku. Slijedile su kiridije, ljudi uz volovsku i konjsku zapregu to su vukli hranu, boj ne sprave i atore, bolesne i ranjene. Uz njih su se smjestili graditelji mostova, nasipa, opkopa i bogomolja, te svjetina natjerana silom da iskua ratnu nesreu. Oko sebe su ras prostrli ponjave, kouhe i alat, rjee koji komad oruja, toliko da u nudi zatite goli ivot. Spavat e u kolima i ispod kola, pokraj konjske balege i piake. Kad bi tabor bio na padnut, njihov red, sastavljen od ljudi, kola i vune stoke, odlino bi posluio tobdijama da samom anju neprijatelja koji im ne moe prii. Oni i jesu bili obru golih tjelesa u koji e se neprijatelj najprije ukliniti i najvjerojatnije ga probiti, ali e do janjiarske jezgre doi iskrvavljen i nespreman da prihvati borbu s odmorenim i najboljim vojnicima tabora. I po milju daleko od posljednjeg obrua, posvuda uokolo, porazmjetale su se skupine lake konjice. Njihov je zadatak bio da pri neprijateljskom prodoru napadaju s bokova i iz

pozadine. Ti su esto jahali i golom guzicom na golom ko nju, nosili luk i strijele, a uzdali se kui vra titi s kabanicom od kunovine, vreicom punom zlatnika, sa dvije ene ispod ruku, s karamanskim sedlom i dobrim konjem pod sobom. Ti golotrbani znali su se vraati doista odjeveni i siti enskih mekota, ali su mnogo ee ostajali i bez golog tijela, jer im je uloga u mlinskom kolu Sulejmanova tabora bila takva da su od sve vojske bili najblie plijenu i najblie smrti. :j 19.

Sedmog dana pojavie se prethodnice Mustafine kolone. Na izmaku snaga, izmueni ubrzanim hodom, ljudi su pa dali po brijegu, svaki rod vojske uz svoj logorski krug, i tonuli u kratak san. im bi se malo okrijepili, iz torba su vadili klince, konopce i daice za stezanje, irili platna i podizali atore. Premorenost vojnika kazivala je da se Mustafa urio izvriti oev nalog. Moda je prije odluke oklijevao, ali kad je odluio krenuti, hrlio je svom snagom. A oklijevao je ne dopustivo dugo! Ne, hoe li poi prema ocu, nego hoe li se utaboriti na drugoj strani rijeke i oko sebe opasati svoje prstenove, ili e svoju vojsku uliti u Sulejmanov tabor. Utabori li se sam, bit e sigurniji, ali e Sulejman razumjeti tu drs kost, i rascjep se meu njima vie nee moi premostiti. Traio je nain da izbjegne oevo sumnjienje, stvar neusporedivo nedohvatljiviju od suprotstavljanja. Nedugo iza Mustafinih prethodnica naila je njegova oso bna komora: petnaestak volovskih kola, dvadeset deva i jo vie mula vukli su ili nosili ator i pokustvo za Mustafu i ljude koji ga posluuju. Komora je zaobilazila brijeg, sputala se prema rijeci, ila uz nju do prolaza u jezgru logora, a onda se njime uspinjala prema vrhu strmine i ledini, gdje joj je bilo nareeno da stane i istovari teret. Istovarili su kone denjke u kojima su bila atorska platna, kolevi, klupka ko nopaca, snopii daica, klinci, zastavice i rese. A kad su ras-

prtili namjetaj, sagove, posue i odjeu, okrenuli su marvu i povezli kola istim onim prolazom kroz prstenove otkuda su i doli, do kruga gdje je bila smjetena sva vojska to vodi tovare i goni kola. Na brijegu je ostala Mustafina osobna posluga da raspakira zaveljaje i razapne atore. Za nepuna tri sata mualjivog rada podigli su prelijep a dor, oi ga nisu imale prilike takvog esto vidjeti. Nije bilo ovjeka u taboru koji ga ne bi pogledao, i bolesni su se diza li s leaja da ga vide. Otkuda ovo pade! A kad je prvi dojam i ope uenje minulo, samo su se poneki ljudi i dalje udili i pitali u emu je iznimna ljepota Mustafina bivaka i kakve e biti njene posljedice. Bili su to ljudi izobraeni, tiho su govorili i misli skrivali. U svojim predvianjima svi su se oslonili na vrijeme: ivi bili pa vidjeli. Sulejman je od poetka pratio to su radile komordije i posluga Mustafina. Zapravo, ni o emu drugom mislio nije nego u Mustafinu atoru, a budui da bi udno bi lo da ga gradnja sinova atora toliko zanima, on je svoje zanimanje vjeto krio. ee nego drugih dana dolazio je u svoju spa vaonicu, otkuda se gradnja atora lijepo vidjela, da prilegne, opravdavajui to vruinom, umorom i glavoboljom. Vraao se vedar, spreman na nedunu alu, drukiju od njegovih surovih politikih ala na raun svojih neprijatelja, kad si se morao grohotom smijati od straha da e te premalen smijeh samog pretvoriti u dumanina. im su podigli dva velika jelova stupa i na njih postavil i ukrsnice to e nositi sredinji dio atora, vidjelo se da e Mustafina nastamba nadvisiti oevu. A kad su graditelji ra zapeli platna i porazmjetali ukrase, vidjelo se da je prijestolonasljednikov ador i vei i ljepi od Sulejmanova. Tolike oi to su ovo gledale, a bile su to sve oi u taboru, od Sulej manovih do oiju gonia magaradi, udile su se to je Mustafa mogao veliinom, skladnom graom i ugodnim boja ma svog prebivalita, nadvisiti onoga koji se u ovoj vojsci ne smije nadvisivati.

ini l i to Mustafa namjerno, da se istakne pred ocem i pred vojskom? Ili o veliini i obliju svoga adora ne vodi nikakve brige? Da, moglo je biti da je, zabavljen pripremama oko pohoda, dao nalog koarima, tkaima i sivcima da mu se sastavi novi ator, ne vodei rauna kakav e napraviti i kakav e biti kad se usporedi s oevim. Ali, Mustafa koji i lijepo pie i dugo razmilja u svojim komentarima perzijskih pjesnika, nije mogao uiniti takvu omaku. Moda e se u prvom razgovoru Mustafa ispriati ocu, predloiti mu zamjenu adora, obeati smanjiti i veliinu i rasko svoga atora, sve e on to moda rado i pokorno uiniti, ali se vie niim ne moe izbrisati dojam uinjen na vojsku. I zamjena i prekrajanje govorit e da medu njima nema sloge. A raspra ve meu vojskom tko je od njih dvojice bolji i vei, cijepat e vojsku nadvoje. U vladanju gomilama ljudi, kojima je ud nestalna a potrebe promjenljive, ocjene pojedinih voda i njihovih postupaka ne prosuuju se ni prema namjerama ni prema stvarnoj slici njiho voj, nego po odbljesku to ga njihova linost, iskrenim ili lanim nadama, upuuje u duu gomile. A gomila je more to se biba i odrazi su u njoj is krivljeni. I to je najgore, nju ne pokree ni svjetlost sunca ni vjetrovi, nego varljive slike koje sama u sebi stvara. Mustafa je kriv, mislio je Sulejman, jer se udvara tom zrcalu u kojemu se samo on smije ogledati. Mustafa je pred sobom poslao ocu pismo u kojem mu javlja da dolazi. Tatarske pismonoe pretekle su ga za pet dana. U tih pet dana Sulejman je bar deset puta proitao pismo od poetka do kraja. U pismu je lovio neto to je uloviti htio. Nije nalazio. I tek kad je vidio kao more plavu boju Mustafina atora, dosjetio se to bi to u pismu moglo biti.
Nedostiivi u srei Sulejman-kane! Od sina tvoga Mustafe-kana pozdrav i poklonjenje! Rijei tvoje krasne naredbe pogodile su me u srce, u razum i u savjest. U srce zato to oduevljavaju za nova djela ovoga siromaha.

U razum zato to ga ine umnijim u tvojoj slubi. U savjest zato stoje dre budnom. Rijei su tvoje samo tebi, velikom zakonodavcu, svojstvene: jasne kao proljetni dan, bistre kao izvorska voda kojom se napaja i umiva umoran putnik, tople kao njedra i butine rajskih ljepotica. One uvijek govore o onome to sami hoemo, a izraziti se nismo znali (o glasnogovornice na!), i ono to nam je od Boga i Proroka zadaa da na ovoj zemlji vrimo (o sretni Prorokov nasljednice!). Tvoje su rijei staza do sretne budunosti, zalog naih nada, putokaz za or ne i umorne, one nas sve obvezuju i potiu na nova pregnua. Ti si na veliki sija, voda koja nas natapa, sunce na kojemu do zrijevamo, vjetar koji nas okree da gledamo naprijed u neizmjer na prostranstva budunosti po kojoj vijuga staza Boja. Eto me radosna to u Ti se usnama papua dotaknuti! 0 , nedokuivi Boe! I ovoga puta uzveliaj slavu sretnog Sulejman-kana!

Sulejman je maknuo pismo iz vidnog polja i, zamirivi, rekao - Sranje! Mislio je da pravom rijei imenuje vjetinu pisara i stilista, to se nevjerojatno rasprostranilo, pa otkuda god pismo dobio, ne moe mu nai ni stilske ni sadrajne zamjerke. Sam je stvorio i poticao taj stil. Nije doputao da mu se piu pisma sa starim formulama poasti o podrijetlu, vjeri i dostojanstvu. Zahtijevao je pisma u kojima su obavezno izjave o njegovim zakonima, lijepe prosudbe o njegovoj pameti i njenu uinku na ivot puanstva. Ali kad je stil stvoren, kad su se ustalili njegovi oblici i sadraji, a pisari se svejednako trudili da lijepo jo vie poljepaju i uzvieno uine uzvienijim, od te praznoglave trke tko e kititi kienije, pisma su postala bljutava. Pisari su pretjerivanjem stilu pojeli duu, a sadraj su ponizili olakom uporabom uzvienih rijei. Iza zvonkih izraza, rijei visokih do neba i irokih kao more, nije stajala niija osoba. To su od ljudi odbojne rijei, uniene prekomjernom upotrebom, vjetina praznoglavih pisara. Jednom rijei: sranje!

Ali to je sranje godilo njegovoj tatini. to ga je vie bilo, to je munina bila vea. Ako ga je malo bilo, hvatala ga je munina vea nego kad ga je najvie bilo. Nije mogao da se na njega ne gadi. Nije trpio da ga ne bude izobilno pa da se nema nad im gaditi. Pisari su se mnoili, cijena im je rasla, postali su debeli i lijeni. Rabili su uvijek iste poredbe, iste uzvike, iste uzroke, poveali su proizvodnju kaenja, ali je i gaenje napredovalo. Prestati nisu smjeli. im bi nastao i najmanji zastoj, Sulejman bi naulio ui: kakva je ovo grobna tiina? I naao bi zgodan povod da ga pisari ponovo zas pu hvalama. Svi mu tako piu, to onda neto posebno u Mustafinu stilu trai? Kad bi Mustafa bio tamo neki pokrajinski namjesnik, nevjet pisanoj rijei, koji nareuje svom pisaru da caru pismo iskiti to ljepe moe, namjera bi u njega bila ista kao suza. Ali je Mustafa i odve pismen. On nije pisar, neuk ovjek, pa da poznaje jedan jedini oblik pisanja. On poznaje mnoge stilove po izraajnim manirama i po duhu koji iz njih proizlazi. Nema nikakve dvojbe, Mustafa stil pisama, to ih na desetke svakog dana prima njegov otac, zove istim imenom kojim je otac nazvao njegovo pismo. Otkuda mu pravo da sam oponaa neuke i nauene, da bi se tim egaenjem ru gao onome kome pie? Kada se Sulejman povukao na popodnevni poinak, vidio je Mustafin ator potpuno dogotovljen. Graen je na perzij ski nain, to nije nikakvo svetogre, ali nije lijepo od Mu* stafe da se eli razlikovati od oca. Krila su na krovitu plava, namoena voskom da kinica lake klizi. Zidovi su atora prelijepi gobleni vezeni prirodnim bojama i navueni na stavljenu teleu kou i tvrdo stupano laneno platno. Svi su avovi optoeni gajtanima, svi rubovi ipkom, na vrhovima su zastavice a na proelju amuleti. Na stijenki koju je Sulejman vidio naslikan je prinevski dvorac u Brusi kad ga gleda ispred ulaznih vrata. Izvezeno

je raskono zelenilo stabala, straari na kulama, a u pozadini, blizu kunih vrata, stoji sjenka neke ene prekrivena lica. Sulejmanu se uini da tu sjenku vidi ivu i da je dobro poznaje. 20. Pred veer, kad su se zalaznice Mustafine vojske ulijevale u tabor, doao je i Mustafa. Prije od ostalih vidjeli su ga oni uz rijeku, vodii konja, volova i magaradi, dok su napajali i krmili ivinu. Zagrajali su i potrali mu u susret. Prvi do njih upitae se to oni tamo viu, bit e da je neto vano, pa zagrajae i oni. Tako se larma irila logorom, zahvaala krug po krug, odjel po odjel. Sto je zahvaala vei broj ljudi, to manje se znalo zbog ega se toliko galami i tri. Ali znati da se neto dogaa, a ne znati to, postalo je vei razlog da vikne i potri na mjesto zbivanja, nego da zna da viu zato to Mustafa dolazi. Dobro, mislio bi svaki ovjek, elio bih ga vidjeti, ali od stiske neu moi, pa u ostaviti za drugi put. Ovako se nagaalo, vika je velika, strka jo vea, moda se tamo razvezuje uzao na torbi sree i samo to nije poela dioba darova kojima se svaki od njih nadao, moda se tamo zbiva onaj sudbonosni rasplet koji e povijest zapamtiti i na kojemu e se stei zasluge to e se ubrzo pretvoriti u novac, kuu, imanje. Kad bi usput doznali da nema ni odlunih dogaaja ni torbe obilja, da dolazi carevi, ne bi odu stajali od trke i vike. Zar nije lijepo vikati kad svi viu, trati tamo kamo svi tre, osjeati se sudionikom u gomili koja se neim oduevljava. Sulejman je uo um kao da se poslije kie osipa ljunak. Sjedio je na stolcu nagnut nad papir i tintarnicu. Protrnuo je i javila se nelagoda, duboka beskrajna praznina u kojoj raste granato stablo mrnje sa bezbroj listova i cvjetova naj razliitije boje. Kuckao je po stolu noem za rezanje papira, ali mu se ni u licu ni u kretnjama nije vidjelo da mrzi, da je

uplaen, da mu se gadi i da ga hvata vrtoglavica slina onoj kad je u bunilu trao za Mustafom i Nurbanu po zidinama brukog dvorca. Zaklonjen u svom atoru, nije se trebalo bojati da e ga tko vidjeti. Ne mari, najbolje je kad samosvladavanje pred sobom poinje. Prema vojsci to se giba putovima i krvari na bojnom po lju, Sulejman je njegovao udnu smjesu nepovjerenja i nade. Ispunjavalo ga je sjetno uvstvo to pripada postroju u ko jem on ima ulogu srca. I kad bi govorio: "Vi ste tijelo moga tijela", "Vi ste dio moje due", te bi rijei istinski doivlja vao. Ali prema pojedinom pripadniku tog postroja Sulejman je gajio mrnju od koje bi i njega samog hvatao strah. Mrzio ih je jer su se usuivali kazati da imaju potrebu za nekakvim svojim ivotom, svojim rijeima, svojim ustima, svojim ponosom. A on dvije stvari nikome nije pratao: po kuaj da se njegovo gospodarenje zamijeni drugim, i tenju da o svojoj sudbini sami odluujemo. Zar im nije ostavio slobodu da se istaknu na putu kojim ih on vodi? Samo u jagmi da to bolje izvre njegove naredbe mogli su iskazivati svoju pamet, lukavtinu i snalaljivost, mogli su se izdvojiti iz gomile i ubrojiti u one koji su zaslugama stekli svoju vlastitost. U isti mah, one to su se na njegovu putu i na njegovoj rijei uzdigli mrzio je u strahu da bi se mogli osamostaliti. Zato ih je u svakoj prilici sumnjiio i iskuavao, i na sitan znak da skreu s njegova puta, skidao im glave, oduzimao asti, progonio i obeaivao. ak ni prema onima koji su mu najvie pomogli nije gajio suuti. Neka su osobnost stekli sluei ga i sluajui, zbog same injenice to kao osobe imaju nekakav znaaj i ugled, mrzio ih je i kad ih je trpio uza se, jer bez njih nije ilo. U toj gomili koju je volio kao obezlieno mnotvo, vrsto, posluno i pouzdano, stalno je vrelo kao u loncu kae. I uvijek ista pjesma: pojedinac ruje, blati, spletkari, da bi postao netko i neto. A jo nitko nije postigao ono to bi ga smiri lo, uvijek se moe vie i dalje, uvijek su drugi postigli vie,

uvijek sam ja vredniji nego to sam nagraen. Tako strast za izdvajanjem iz gomile jednako ivo kljua u onima koji su tek uskoili u lonac kao i u onima koji su davno prevreli, stekli ime, poloaje i novac. Dok su u milosti, dok misle da ih Sulejman predvia za jo vie poloaje, znadu biti smjele junaine, znadu biti mudri i pokatkad ovjeni. Ali, neka je izmeu njih i Sulejmana negdje neto kripnulo, pomraila se naklonost ili puknuo stari uzao na sponi, oni e svu svoju snagu upotrijebiti da dokau koliko su mu odani. Njihovo dodvoravanje postaje nesnoljivo, njihova rije postaje smrdljiva kao ustajali rasol, njih kao linosti nestaje, i Sulejman, da ih prije toga i nije mislio ukloniti, sad, kad je zgaen i prestravljen, mora ih otjerati od sebe. Svi ti mnogobrojni podlonici koje njegova rije valja sunim anadolskim cestama, koje e voditi pustinjom i plani nom, natjerati da premoste rijeke i prebrode umske klance, koji e preko svih bespua, kroz krv i umiranje, njegovu nosiljku prenijeti netaknutu, sva ta masa nitarija velike oda nosti treba Sulejmana kao predvodnika, kao izvorite i utoite svojih nada o srei, a ne treba onog Sulejmana koji se plai lozova lia. Puca njima kai tko e ih voditi i tko e im obeavati stada, njive uz rijeku, ardake podno brda, lijepe ene, slatkie i svilene haljine. Uvijek e se jedan takav nai. Oni e ga to vjernije sluiti to bude manje raskoraka izmeu njegovih obeanja i onoga to im doista prua. Dati obeanje da e se iz rata s Perzijancima bogati vrati ti bogatiji a siromasi obogaeniji, bilo je teko. Tekoe e naii kad se budu vraali i prebrojavali koliko su izgubili a koliko dobili, kad se u njima javi nevjerica da nisu dobili ono to im je obeavano, kad poele promijeniti vou, nai onoga kome su rijei i djelo istovjetni, a odbaciti onoga kome su rijei i djelo dva konja u trku koji se nikad ne sustiu. Eto Mustafi prilike! Sulejman je sjedio i gledao plou stola, nita vidio n ije a uo je sve: i da vojnici kliu svom buduem caru, da udara -

ju veliki i mali bubnjevi, da zurla izvija pjesmu kao eva kad leti i pjeva nad mladim itom. Dola je i ona, Nurbanu, dola i stala u kut atora. Ista je kao kad ju je doveo Alipoturk. - Nije on kriv - rekla je Nurbanu. - Oni su takvi, nametljivi. Ako je tko kriv za ovo slavlje, kriv si ti to si ga ovamo zvao. Nemoj mu uiniti naao, iz toga nikakve koristi nee imati. Zar e tvoj novi nasljednik biti ita bolji od mog Mu* stafe? Htio joj je prigovoriti da ga je ostavila i otila drugome, moliti je da se vrati, ali je nje nestalo. Moda je ni bilo nije, moda se iz zvukova koji su do njega dopirali izdvojio njezin glas koji je s ostalima sudjelovao u Mustafinu doeku. Jo jedna potvrda da ga je Nurbanu izdala i otila Mustafi. Sve prelazi k njemu. Mustafa se pribliavao svom atoru i graja se smirivala, jer u carski bivak nije smio nitko osim tjelohranitelja, posluge i ankoliza, u koje su ubrajali mistike, lude i pjesnike. Neki pjesnik zvani Jildrim, rodom iz Novog ehera, koji je Sulej mana pratio na svim dosadanjim vojnama, motao mu se oko nogu i recitirao svoje slavopojke, od kojih je neke Sulejman znao naizust, popeo se sada na klupicu i stao krasnosloviti iste one stihove koje je i pred Sulejmanom krasnoslovio, ali je ovoga puta ime oca u pjesmi zamjenjivao imenom sina.
Je li krakata zora na istoku prolila rumen Ili u drevnoj Miziji gore stoljetni borovi? Niti nas zora vara varkom kratkog daha, Niti je ponovo ruka ludog Ekrema zapalila borove mizijske. Ono Mustafa-kan dolazi s vojskom velikom kao more, Nebo je i zemlju zakrvavio bojom osmanlijskih zastava. i

Pozdravljen budi, Mustafa-kane, ao otkrivenja, Sve to nam nosi u svojoj rijei, Boje je nadahnue.

Jedan iz Mustafine pratnje to mu kri put i titi prilaz s bokova, priao je pjesniku koji sam sebe zove Munja, uhva tio ga oko pasa, podigao i bacio. Rekao mu je: - to pizdi, strino! Goni se u majinu! Nije srea objee na o vjealicu da je skine i obue kad t i se prohtije. Kad je isputen iz pratioevih ruetina, Munja pade na zemlju koliko je dug i irok. Najednom je oko sebe ugledao umu konjskih nogu, gazile su pokraj njega, ali ga ni jedna nije ugazila, jer je konj oprezna ivotinja i uvijek zaobilazi sumnjive stvari na putu. Pjesnik zvani Jildrim, to e rei Munja Nebeska, sabra svoje stvaralake snage i potrai izlaz ispod kopita. - Zar ne vidi - rekla je Nurbanu, koja se opet nala u Su lejmanovu atoru - da ih on tjera od sebe, ali se oni otjerati ne daju? - Istina, oni su krivi - govorio je Sulejman - ali oni ne smiju biti krivi zbog onoga to jedino u njima vrijedi: da slije po srljaju za svojim vodom. On je kriv to ih izaziva, to ih mami, to podilazi njihovim porocima i to zlorabi njihove vrline. - Zar on kriv? - Jest, Nurbanu! Neki ljudi govore, a ne znaju, neki zna du, a ute. On pripada ovim posljednjima. 21. Sutradan, neto prije devete ure kad je Mustafa imao doi u posjet oevu adoru, kod Sulejmana je zasjedalo vijee komandanata. Veliki vezir Rustem Opukovi, zapovjednik jednog odjela vojske vezir Ahmed, zapovjednik drugog odjela Mehmed, komandant anadol skih spahija emsudin Ahme tovi i na elu im vojskovoa Sulejman -kan. Nedostajao je

' .

jo samo ukopljenik Ibrahim, pa bi na vijeanju bilo cijelo drutvo koje je sjedilo na Brunjaku, ekajui da kia presta ne i dopusti lov loviti. Kao uvar Sulejmanovih odaja, glavni tjelohranitelj, kua jela i upravitelj sve posluge koja se brine o ivotu i zdravlju carevu, on bi vijeanju jamano prisustvovao da poslui ime svoga gospodara ako ustreba, ali ve pet dana nije u ta boru, otiao je u Brusu nekim t ajnim poslom, za koji samo on i gospodar mu znaju, i vratit e se dok jo budu logoro -vali ili e ih sustii na putu prema Halebu. Nedostajao je, dodue, i potoi to je protjecao sredinom adora, njegov um koji i tiinu ini razgovorom, najljepim i najumnijim, o protjecanju voda. Nedostajala je i mirna dokolica kad je duh sklon neobaveznom mudrovanju. Ali to su bile sporedne osobe i sporedne stvari i na Brunjaku, pa bi bile i ovdje kad bi ih bilo. Kolibu na Brunjaku i ador u ta boru kod Ergelija ine slinim sudionici razgovora i osoba o kojoj su ondje i ovdje razgovarali. Ublijedio vie nego to je obino blijed, poguren, neprestano u pokretu, Sulejman je nalik na sveenika koji je od dugogodinjeg moljenja istom bogu pao u vjersko ludilo. Sebe je sama vidio nadarena svim onim to je Bogu pripisivao. I taj im je ovjek, u takvom stanju, dok koraa po oblacima, daleko od putova ovoga svijeta po kojima hoda obian smrtnik, postavio pitanje: - Moe li se kolski kota vrtjeti ako ima dvije glavine i dvije osovine? Rekavi kota, desnom je rukom opisao krug oko sebe, pa nije bilo sumnje da misli na krug kome je on i jo netko oso vina. Upitnost je bila otra kao otrica jatagana i zareala je i svakog od prisutnih posred oiju. Podigao je podbradak kao oni koji upozoravaju: recite ako smijete, a oi su mu se prilijepile na krovno platno atora. Neto je ledeno i suludo bilo u bjelini njegovih oiju. Ne moe! Polomit e se i prije nego se pokrene rekao je Rustem, prvi jer je i red bio da prvi odgovori, ali ipak pre-

brzo, kao da je neprijatelj pred vratima, Sulejmanovo pitanje top, a njegov odgovor zapaljeni fitilj. - Ne mora ni rei da si protiv njega, davno si se izjasnio. Sluaj, Rusteme, lako bi njega bilo maknuti kad bi njega vojska mrzila kao to tebe mrzi. Ali, vidio si sino: lude za njim. Kad im ga uzmem, ime u im oduzeto platiti? To bom, Rusteme? Neka te zubima rastrgaju i zasite svoj bijes. Vidim da nisi na to mislio. Pravedno je da tebe proglasim krivcem, ti si prvi slubeno i javno poeo protiv Mustafe go voriti ... Ajde, ne trtari, neu te baciti vojsci u ralje. Samo u perje s tebe oupati. I ti valjda zna da se jednom sve velike strasti moraju platiti. Kad to budem inio, raunat u na tvoju pamet, koje nema mnogo, i na tvoju privrenost, koja je rasnija od sviju. - Kolo bi se i sa dvije osovine moglo okretati - rekao je Ahmed. Oko usana mu je titrao bolan smijeak koji govori 0 tekim naporima duha da nae pomirljivu formulu za dva sukobljena ovjeka i tako spasi svoju duu. Nije m ogao za tajiti da je i sam meu mnotvom koje Mustafu voli i iji e pad doekati kao udarac po vlastitom tijelu, ne moe vie porei da je poklonik sjaja njegova duha i da e, doe li do toga, i on biti meu onima koji e Rustemovo sniavanje primiti kao plau za izgubljenu ljubav. Moda e i sam po stati sitni u Sulejmanovoj kesi, kojim e veliki gazda izno va kupovati vojniku privrenost. - Kako? procijedi Sulejman kroza zube. - Posluit u se dugmetom. Svi znamo da su neka sa dvije, a neka sa etiri rupice. Kad se djeca igraju, provuku koni kroz dvije rupice. Koni zapetljaju oko kaiprsta, olabave ga i dugme zabacuju prema sebi. Ono se giba u krugu i zasukuje koni. Kad dijete zategne kaiprste, koni se napne 1 dugme, koje je isto to i kolo sa dvije osovine, okree se ta mo i ovamo, konac se zasukava i odsukava. - Pa to je dugme i koni, nije kolski kota sa tvrdim oso vinama! udi se Sulejman.

- Tako se mogu okretati i kotai krutih osovina. U kolo se usade dvije glavnje i dva leita za osovine. Kad osovine iza u iz leita svinu se jedna k drugoj i prekuju u jednu. Evo ovako ... - i na komadu papira Ahmed nacrta svoje rjeenje vladavine vie ljudi nad jednim narodom. - A ne misli li da bi takav kota bilo teko pokretati? - Ne vidim zbog ega. - Dobro, kad je tako. Vidjet emo kako e ga gurati. Kad je na njega doao red da kae svoju o vrtnji kolesa, Semsudin je Ahmetovi rekao: - Kako svijetli gospodin hoe! - Onda ti ne misli nita, kao ni bezmudi Ibrahim. - Ne ba tako, svijetli gosp odine! Bezmudi Ibrahim ne misli zato to misliti ne zna, a ja ne mislim zato to mi je dunost o tome ne misliti, to su poslovi kue Osmanovia. Kad su u pitanju svae meu Osmanoviima, ja viem: po moz bog, arijo, na obadvije strane! Nekima je za svak oga cara lijepo, a nekima ni za kojega. Ja sam meu prvima. Ne zahtijevaj od mene, Sulejman-kane, da guram prst u zavratak kad se vrata zatvaraju, jer e ti moja ruka jo mnogo ko risti donijeti. Mehmed je imao spremljen odgovor da e u svim prilika ma sluati svoga gospodara, odgovor bez znaenja za pred met o kojem se govori, pa mu Sulejman nije ni dopustio da odgovara. - Ti, Mehmede, ui, je li? I ne bi htio odgovarati. Ui, ui! Kad naui, bit e vremena da nam pokae to si nau io. Sulejman se uspravio, prohodao, zanio i najednom stao, poduhvativi bradu desnom rukom. Zadrao je pogled na prvom, na drugom, na treem i na etvrtom, svakome se posebno osmjehnuo i zatim rekao: - Odluio sam podijeliti vlast s mojim sinom, pravedno, popola. A kako, to ete uti poslije moga sastanka s njim. Zahvaljujem vama na savjetima i podrci. Nekim u se od

vaih savjeta koristiti, a vaa me podrka uvjerava da pravo radim ono to radim. Ostanite ovdje, ne miite se nikamo, ja u se uskoro vratiti. Sulejman je otiao, zapovjednici su poustajali i prili otvorima na adoru, bila su dva otvora a njih etvorica, pa su naizmjence gledali kako Mustafa dolazi uz pratnju i povike vojske. - Eh, svijete, krivo li si podijeljen, nekome ljepota i pa met, nekome ni mrve soli u glavi - rekao je Ahmed. - Lijep, nema to, samo da mu pas glavu ne nosi - pogle dao je veliki vezir Rustem, pljunuo i otiao sjesti.
22.

Mustafa je jahao vranog arapskog pastuha, izabrana u plovdivskoj ergeli rasnih konja, putasta na dvije noge, cvjetasta po prsima i sapi, visokih kopita i nogu ravnih, bez kvrga. Preko ledine, nikako due od dobaaja dviju strijela, gazio je mirno i sitno. Noge je podizao visoko kao da koraa na dugu putu, ali je koraaje pravio male, jedva za duinu ko pita. Zahvaljujui njegovu usitnjenu hodu, Mustafina se po vorka kretala polagano, kao da obavlja neku mistinu sve anost. Konju ispod karamanskog sedla, kojem su obluja visoka a sjedite duboko i ugodno za duga putovanja, prostrta je prelijepa haa. Prekriva mu velik dio bokova i sapi sve do korijena repa. ivana je od kozje koe, podstavljena crvenom a izvana obloena tamnoplavom ohom. Porubljena je pletenicom od ukaste pree na kojoj vise crne kianke. Na modrom barunu zlatnom icom, sve iglom, izvezene su biljke i ivotinje. Sva konjska oprema prekrivena je modrim zafirom, zrncima tirkiza, krupnim dijamantima i crvenim rubinima. Sunce pee, a to kamenje blijeti. Dvostruko pleteni srebrni lanac ispod vrata vezuje se u okruglu zlatnu ploicu na kojoj su lijepo ispisane rijei: Ne

dao Bog. One skreu panju zlih oiju i tako od ina i uroka brane konja i konjanika. Od ploice preko pleaka izvija se jednostruk lanac a kral jevi mu se veu za obluje i dre na sebi cijelu gradnju talis-mana. Uz lanac je privezano pet trokutastih kutijica, neke od istog zlata a neke od kaljenog i pozlaenog srebra. Na uglovima su ukraene zlatnim resama i, dok se konj kree, one trepere. Poklopi na svakoj kutijici resio je granulirani lik bezoar-gazele s okom crnim, od safira. Ispod tih poklopia odlomci su svete objave koji tite konja i jahaa. Nasuprot uparadenosti konja, Mustafa je bio priprosto obuen, priprostije od bilo kojeg pripadnika svoje pratnje. U dolami od tanke plave svile bez ijednog skupocjenog ukrasa, bez ukrasa bilo kakvog, jer se uresima ne moe smatrati niz kotanih puceta. Na glavi mu je savijen bijeli turban. Ni po njemu ispisano, ni za njeg zataknuto nita, osim skromnog apljina pera koje nose i nii asnici. Pred Sulejmanovim adorom Mustafina pratnja stade is pred carevih tjelohranitelja, on sam, jaui i dalje na konju, krenu naprijed i nestade ispod platna. I nosilac njegove sablje, koji mu je na javnim mjestima uvijek stajao s desne strane, ostade pred ulazom. Uokrug prostranog atora za ujahivanje gostiju rasporedi lo se desetak naoruanih straara. Sudei po tupim pogledima, ovi su bez dara govora. Na ratnim pohodima Sulejman samo takve dri u svojoj blizini, vjerni su kao psi, uju li neto to se svijetu ne bi smjelo kazati, nee moi jer ne mo gu ni govoriti ni pisati. Gledao je nee li se otac odnekud pojaviti, makar je bilo sumnjivo to ga nije doekao. Zategnu uzde i konj zastade kod sredinjeg stupa, ali Mustafa ne sjaha. U taj trenutak straari sa svih strana nasrnue na njega. Obrnuti konja oko stupa i usmjeriti ga prema izlazu bila bi pred uga etnja. Zato svom snagom zategnu uzde da privoli vranca da se natrake povlai. Kad mu se dvojica straara objesie za uzde,

pametna se ivotinja prope na stranje noge i visoko izdie glavu i prednja kopita. Sad je trebalo da mu jaha pomogne i sabljom sasijee onu dvojicu, ali je jaha bio praznih ruku. Uto jedan straar zaskoi i obuhvati Mustafu oko pasa, povue ga iz sedla i zajedno s njim pade na zemlju. Jo u padu Mustafa ugleda handar u vojnikovoj izmi, izvue ga i sjuri napadau u trbuh, ali dok ga je izvlaio uspravljajui se na vlastite noge, dva mu druga njemaka epae ruke i stadoe ih zavraati na lea, silei ga da klekne. Vezali su ga uzetom. Onda mu je priao snaan ovjek, drei u obadvije ruke svilen gajtan. Doao je kraj. Kad se Sulejmanova ruka isprui, nema stvari koju ne moe dosei. Dobroudnijeg lica i zloestije ake nije zemlja vidjela. Da bar ovo nije oekivao, mogao bi rei: "Boe, nesretan li sam, to mi se dogodi." Ali ovo to mu se sada dogaa, oekivao je godinama i gledao to je druge zateklo. Prokleti crv sumnje silio ga je da ruje po postupcima pogubljenih i da u njima trai pogreke koje su ozlojedile Sulejmana. Opipljive grijehe nije nalazio, ali je vjerovao da ih je moglo biti, da Sulejman nije iz ista mira posmicao ljude koji su mu godinama inili nebrojene usluge. Mislio je da e uzornim vla danjem, otvorenih oiju na sve mane svoga oca, uz pomo Boju izbjei sudbinu oeva miljenika Ibrahima Poeanina. Eto, nije izbjegao! Misao o pobuni vukla se uz put njegovih nastojanja da se ocu umili i njegovih istraivanja naravi vladanja openito i oeve vladavine posebno. U oevu odnosu prema sebi nije vidio nita to bi ga zabrinjavalo. Otac je prema njemu bio sve bolji i sve ga je ee htio vidjeti uza se. Nasuprot tome, izuavanje oeve metode vladanja i metode vladara slinih njemu, a pogotovo izuavanje pojedinih sluajeva koje je Sulejman zavravao svilenim gajtanom, govorilo mu je neka se ne zavarava kao to su se zavaravali njegovi osramoeni prethodnici. Neka bude spreman za zavrni obraun, makar to bila otvorena pobuna i rascjep. Sve uzalud! Znao je da ga ve-

liina u emu god bila, u ljudskosti, u vojnoj vjetini ili u knjievnosti, u oima Sulejmanovim predodreduje za odstrijel, a ipak je htio biti to omiljeniji, to ueniji, to ovjeniji. Ili nije smio rasti, ili se morao suprotstaviti kad je narastao. A on, Mustafa, dok mu se smrt uti pred oima, ne zna hoe li moliti milost, kao to je molio Ibrahim Poeanin, ili e ocu muki skresati u oi ono to ga ide i to mu jo ni jedna rtva nije smogla hrabrosti rei. Zato me ubija? pitao je Mustafa. Kao da je odgovor mogue saeti u nekoliko rijei, i kao da bi ga Sulejman sa eti znao kad bi mu se i mjesec dana dalo za razmiljanje. Zato me ubija vikao je kao da e s odgovorom doi i spas. Je li te Rokselana na ovo nagovorila? Priekaj, na govorit e ona tebe da i njenu roenu djecu ubija. Kuja ovu zemlju vuklja za sobom kao krpetinu namoenu u krvi naj boljih ljudi. Kad umre , iza tebe nee ostati nijedan ovjek od znaenja. Iza zastora se pojavila Sulejmanova ruka, u njoj nekoliko listova papira. Ree straarima: Pokaite mu ovo! Jest, ja sam to pisao. Ali si ti gori bar tri puta od toga kako si u tom pismu prikazan. 23. Naj mlae se dijete Pasquala Foscarija, Nurbanina pooi ma, zvalo Mirela. Bila je jedno od petoro njegove djece koje je malu Domeniku priznalo za svoju novu sestru. S neznatnom dobnom razlikom, jednake rastom i stasom, jedna plava a druga tamnoputa, doimale su se kunih posjetilaca kao blizanke, od kojih jedna nalikuje na oca a druga na majku. Pasqualo je Mirelu u njezinoj trinaestoj godini vjerio s Jakovom, neto starijim sinom plemia Klaudija ena. U etrnaestoj se godini udala, ali ne prestade drugovati s Domenikom sve do njena odlaska na Kandiju.

Nurbanu je umrla u proljee, a u jesen se pojavio u mle takom poslanstvu Jakov eno i preko poslanika svoje zemlje zamolio Mustafu da ga primi. Mustafa mu javi da doe u Brusu. Bio je ospiav, neugledan ovjek, sitnih oiju i smijeka koji se palio i gasio kao svjetionik. Njegove nervozne kretnje pojaalo je strahopotovanje prema Mustafi, o ijoj su mu pameti punili ui u Mlecima i Stambolu. Princa je rastuio: on je mua ljubimice svoje majke zamiljao mnogo muevnijim, jer je i Mirelu zamiljao potpuno nalik na majku. I da ga niim ne povrijedi, ugostio ga je s vie asti i panje nego da je bio onakav velmoa kako ga je zamiljao. Za etiri dana gostovanja eno se svim silama trudio da se s Mustafom izravna bar u knjievnom zanatu. U Stambolu je radi trgovine, ali mu je vrua elja i gradu za jednu dramu nai, ovdje je pribiljeiti a kod kue napisati. Doista je pisao drame iz povijesti istonjakih naroda prikazujui inovjerne vlastodrce kao krvolon e sladostrasnike, ljude od kojih vlast ini avole. Da je imao hrabrosti, gradu za dramu s takvom porukom mogao je nai i u Veneciji. Ree da ga za nima sudbina Ibrahima Poeanina. Moli Mustafu da mu neto kae o tom ovjeku. U prvi mah Mustafa je odbio, neka pita druge, on Ibrahima nije volio i ne eli ena optereivati podacima koje je mrnja izopaila: ovjeku koji mrzi prije se smrkne nego sunce zae. Ali, nekoliko sati kasnije, privue ga ponuda da sudjeluje u pisanju drame o svom ocu i njegovu veziru, zbog prilike da bilo gdje nad njima iskali mrnju, jer su prsti obojice umijeani u Nurbaninu smrt. Sutradan ispisane listove urui Jakovu enu, obdari ga i otpremi na put. Koliko je vrsto stajao iza onoga to je tada napisao, vidjelo se i po munjevitom priznanju pred smrt. U predsmrtnom asu ni sjetio se nije prokletog koziavog Jakova koji ga je, moda, podlo izdao ili, opet moda, dopustio svojom nespretnou da pismo bude dostavljeno Sulejmanu. Znao je da

bi presuda i bez pisma bila izreena, znao je da mu pred utim gajtanom nee dati da dri govor neka onda Sulejman iz pisma dozna to o njemu misli. I gotovo da zahvali Mire linu muu to je po pismo doao.
Velikom veziru Ibrahimu, ijem imenu mnogi pridijevaju i ono Poeanin, ne zna se ni mjesto ni rod otkuda potjee. Zna se daje bio Evropljanin, da su mu roditelji krani, a je li Grk, Talijan iz Genove ili Hrvat iz Poege, to ne zna nitko, vjerojatno ni on sam. Kad je dopao ropstva, nije mu bilo ni deset godina, nije znao ni itati ni pisati, niti je imao kakvo znanje o zemljopisnim prostorima i rasprostiranju naroda. Kad se uspeo na visoko mjesto, pa mogao pronai i iglu u stogu sijena, za svoje porijeklo nije pokazao nikakva vidljivog zanimanja. Moda je znao da nita ne moe nai, moda se sjeao vatre i dima, golotinje i gladi, a moda je pripadao onoj skupini prevjerenih krana koji vie vole da se zaboravi njihovo porijeklo, nego da ga se sjeaju. Ne znam bi li njegovo nagnue prema zapadnim predjelima drave, njegova elja da mu ba oko Poege pripadnu velika imanja i da na Udbini sagradi trgovako svratiste, moglo izravno govoriti da mu je mjesto roenja ili u ravnici sjeverno od Save ili u brdima s june strane te rijeke. Sulejmanu ga je darovao namjesnik na Krimu za jednog posjeta Brusi. Darivajui petnaestogodinjem careviu roba vrnjaka, na mjesnik ree da e mu uz njega uvijek biti veselo. ivi je vrag, pun ala, pria, pjesama i svirke. Kau da se Sulejman do suza nasmijao kad je vidio kako mu se darovani rob klanja i pokazuje svoje trkljaste zube. Na licu darovanog roba bilo je sve nepravilno: jed no uho manje i klempastije od drugoga; jedno oko tek to miri, drugo je sasvim rastvoreno; nos posmuo u stranu; gornja se usna na jednoj strani ispupila, na drugoj uplosn ila; na vrhu brade raste nekoliko crnih dlaka, a po obrazima i ispod nosa samo djeake malje; zubi kao u zeca, svaki posebno stri. Sve ispremijeano, a ipak nita runo, nita oku neugodno, dapae, vrlo drago lice. Isto kao to su mu crte lica bile u pojedinostima nakaradne a u sklopu sretno usklaene, tako je i njegova duhovnost bila sastavlje-

na od suprotstavljenih osobina koje su se sretno srasle i inile ga istodobno simpatinim Ciganinom, zabavljaem na pazaritu, pa metnim sugovornikom o pitanjima vjere, vlasti i ratnikih vjetina, iplaljivcem koga raznose propusi u dui kojoj izvore i utoke ne moe sebi objasniti. Najudnije je to nikad nisi mogao znati, ni po njegovoj grimasi ni po njegovu govoru, kad se veseli, kad je tuan, kad razmilja, nisi mogao razaznati da li jedno stanje glumi ili je doista raspoloen onako kako se prikazuje. Bio je onakav kakvim ga uzme da jest, i nikada nee pogrijeiti. Sulejman se oduevljavao svojim robom. Ibrahim gaje slijedio posvuda. Poeo je i sam uz carevia uiti, ponekad i bolje od gospodara. Uei od svega pomalo, iz prikrajka i potajno, zauvijek e osta ti samouk i nedouen, ali e napabiriti dostatno znanja iz svih grana znanosti, koje e njegova glumaka vjetina neizmjerno puta uveliati, pa e naobrazbom zasjenjivati mnoge istaknute strunjake. Malo e ih znati da njega moe drati kao znalca, kao neznalicu i kao opsjenjivaa. U sva tri primjera nepogreivo. U Kefi na Krimu malo je to uio osim znanja potrebnih dobrom zabavljau, posebno sazliji koji je, udarajui u svih est ica saza, morao pjevanjem zvanim uzun have, nekom vrstom recitativa, govoriti o znamenitim junacima minulih vremena i u sluaocima bu diti ratnike strasti. Firdusijevu Knjigu kraljeva, golemo djelo to opjevava legende o perzijskim vladarima, znao je naizust. U Brusi je nauio bar jo tri puta toliko stihova turskih pjesnika. U razli itim trenucima Sulejmanova raspoloenja, kad su ga morile ljubavne enje, kad ga je mamila ratnika slava, kad ga je ganjao strah od ruke roena oca, njegov bi rob gusla izabirao najpogodniji odlomak i pjevao mu mekim glasom i zanesenjakim dranjem o sudbinama onih koji su eznuli za draganama, jahali konje ste pama, vjeto izbjegavali zasjede i pobjeivali neprijatelje. Po danu ili kasno u no Ibrahim je pjesmom krijepio duh svoga gospodara. Sumnjalo se da ih vee nastrana ljubav. Dojavili Selimu da mu sin voli muku eljad. Neka neto poduzme protiv toga roba, a sinu priprijeti. Stavie ih pod nadzor. I ustanovie da Ijubovanja nema, daje to isto drugarstvo, korisno za oba djeaka, posebno za budu-

eg vladara. Ipak su Sulejmanu kazali da ne bi trebalo da sa svo jim robom lei zajedno u sobi. ini se da savjet nije posluao. I nakon mnogo godina, kad se budu preselili u Stamb ol i ivjeli svaki u svom dvoru, bar jednom na mjesec dolazio bi Ibrahim Poeanin Sulejmanu, ostajao s njim u sobi i preko dana i preko noi, nekad i po nekoliko dana za redom. Na njihovim posijelima znalo se nai svata, glazbe, pjesama, pria, plesaica na podu i u postelji, ali je zabavljanje uvijek bilo uzgredno, dapredahnu i obnovljenom snagom nastave duge razgovore o vladanju. Dok su bili u Brusi, na osnovi sudbina u mudrim i svetim knjigama, a kad su u Stambolu uzeli kormilo u ake, onda o ljudima, osvajanjima, novcu, izdajama, kaznama, spletkama, o svemu to se valja u koritu po kojem plovi vladalaka kombija. Prisnost je njihova ila tako daleko da su se svakog dana dopisiva li. Stanovali zajedno u istom dvoru, kao to su u Brusi stanovali, stanovali u odvojenim palaama, kao to su stanovali u Stambolu, ili jedan od drugoga bili udaljeni pedeset dana hoda, svakog jutra potari su odnosili i donosili pisma koja su itali i odmah potom spaljivali. Cuo sam kako priaju da i car mora imati druga. Samoa teko udara oko vladarskog stolca. Nekad sam i ja mislio da bi tu odgonetka mogla biti. Da se prijatelj ne stjee na zabavama nego na vratima tamnica i na bijegu od progonitelja, znadu oni koji su ih bili eljni u tim asovima. Sad mislim drukije: kao to ih nije spajala nastrana ljubav, nije ih spajalo ni prijateljstvo. Bilo je posrijedi neto drugo, ali im pokuam imenovati to drugo, ne znam ka ko da ga nazovem. Ne preostaje nam nego da pripovijedamo kako se to dogaalo, pa e se neizrecivo samo izredi. Piri Mehmed, starac kojeg je Sulejman zatekao na mjestu velikog vezira, na carevo pitanje koju bi slubu dao svome sluzi Ibrahimu, odgovori: Tvome sluzi i po zaslugama i po sposobnostima prilii ast velikog vezira. Starac je znao da ovjek dobar za prvog ministra prijanjem vladaru, nikad nije dobar i onome koji gaje naslijedio, jer nova ruka

novo mete samo ako u aci dri novu metlu. A Sulejman je svoju volju prikazao kao izbor iskusna dravnika, bojei se u prvim dani ma vladavine prigovora da dravu povjerava mladom, neiskusnom i nepoznatom ovjeku. Sazliji, kao to su ga protivnici zvali. Zaludu, ovjek promijeni odjeu, ali ostaje ono to jest. Ibrahim Poeanin bio je gusla, guslaje i ostao. Za razliku od onih koji mijenjaju odjeu i mjesto u namjeri da se izmijene, on se nije ni htio ni smio promijeniti. Morao je i dalje guslati. Sve one udesne zgode i pothvate to ih je saz pratio a on, bugarei, razlistavao pred Sulejmanovim oima, morao je sada odguslati i u ivotu. Nije li govorio da moe! I Evropa i Azija dobie priliku vidjeti kakav je pjeva Ibrahim Poeanin. Uzjahaoje konja i krenuo, vodei za sobom golemu vojsku i svoga gospodara. Krenuli su prvi put. Pao im je u ake Beo grad, Petrovaradin, porazili su Maare i Hrvate na Mohakom polju, osvojili Budim. -Ja sam onaj koji je na Mohakom polju pobijedio maarskog kralja poe govoriti Poeanin. -Ja u svome gospodaru osvojiti Be. Nitko drugi nego ja - obeavao je. Bili su prvi put na Beu, zakasnili, pritisla zima, vrati li se neobavljena posla. - Trebalo je poi na put jo u rano proljee, po snijegu, i vratili bismo se kao pobjednici - opravdavao se. Drugi put pooe ranije, dooe na Kiseg, opsjedoe ga. Tu prvi put pue konac kojim je Poeanin vezao goblen Sulejmanovih osvajanja. Kiseg je gradi na mjestu neprikladnom za duu obranu. Graen od lomljiva kamenja, slabo peene cigle, pletera i zemljanog naboja, nije izdrao nalete janjiara i dulad tobdija. Na dva mjesta u zidu probueni su otvori koje branitelji nisu uspijevali zatvoriti. Ibrahim je nareivao juri za juriem, ali svaki put uzaludno. Sve vie ranjenih, sve vie mrtvih i uplaenih. U posljednjem juriu na padai su doprli do sredita grada. ene, djeca i starad, smjeteni u crkvi, na glas da su Turci pred vratima, podigoe takvu ciku da i napadai zastadoe.

Iznenada se Turci okrenue otvorima u zidu i srnue u divlji bijeg, odbacujui usput sve to im je pri bijegu smetalo. Jurii im s braniteljima preprijei izlaze, onako obezglavljene od straha sjekao ih je bez mnogo vlastitih gubitaka. Neto ih se ipak izvue. Kad su ih pitali to se tamo unutra dogodilo, rekoe da su vidjeli Bojeg anela na konju, koji ih potjera i pobi svu silu. Kad Ibrahim naredi da se ponovo juria, vojska se oglui n a zapovijed. Nitko mu ne ree da nee, ali se nitko i ne okrenu. Oko sebe je gledao smrknuta lica, sjetio se lanjske pobune janjiara kad su mu i kuu zapalili, uplaio se za svoj ivot, sultanu zatajio vojniki gnjev i poslao izaslanike da mu dovedu Juriia na pregovore. Ibrahim je poznavao Juriia kad je ovaj dolazio u Stambol mo liti mir i tom prilikom nudio Poeaninu velike novce za uslugu. Mene novcem ne moe nitko potkupiti govorio je sazlija da uinim to iza leda svome gospodaru. Sada je Juriiu nudio novce da se preda ili napusti grad. Ne mogu Kiseg ni prodati ni predati. Moe, da hoe. Sjeti se, pao, to si mi kazao kad sam te molio da mi kod Sulejmana isposluje mir. Rekao sam: ti si onaj koji upravlja carem. Odgovorio si: ja sam sluga svoga gospodara. to ti sada oekuje od mene? Ljudi koji su izginuli na Kisegu moji su sunarodnjaci. Za misli kakva bih nitarija bio kad bih pred tobom savio rep, primio novac i pobjegao. Nego, zaobidi ti nas, idi u susret kraljevoj vojsci. Ako nee, napadaj, osvojit e. Ne junaci se, Juriiu1. Obojica smo u govnima. Moda sam ti ja i sunarodnjak - govorio je Poeanin hrvatski. - Sluaj, da se dogovorimo. Bi li pristao da se deset janjiara naoigled moje i tvoje vojske, uz svirku nae pobjednike glazbe, popne na zid Kisega i ra zapnu tursku zastavu? Istog dana mi emo se povui, a ti ne ski daj zastavu dok i posljednja naa eta ne zamakne za obzor. Posli je naeg odlaska s tom zastavom radi to te volja. Jurii je znao priu o Bojem ane lu na konju. Bilo je to razapeto laneno platno na zvoniku sa slikom svetog Martina, kao to je

na oltaru katedrale u oblinjem Subotitu. Ta mu slika nee vie pomoi pokrene li Ibrahim ponovo janjiare. Pristade. - I jo neto: da se sada odetamo do Sulejmana. Poljubi mu pa puu i daj podaniku izjavu. Kad odemo, ti se odmetni. - E, to ne mogu! Tko e mi vjerovati daje izjava bila lana? - Dobro, ne ljuti se! Onda e, kad ispod moga atora izae, pa sti u naruje svojim pratiocima. Glumi da te shrvala bol. Rei u Sulejmanu da bi se doao pokloniti, ali si teko ranjen, tvoji su te u nesvijesti odnijeli na rukama. Sazlija je izveo Sulejmana pred ator da gleda kako janjiari di u crvenu zastavu na najviu kulu Kisega. Iz njegovih je ruku za tu sjajnu pobjedu primio odijelo i perjanicu. Sulejman gaje gledao ravno u oi. U njima nije bilo zbunjenosti. - Sauvao je ast vojske, branio je moje ime od ljage poraza, neka mu bude, makar me vara mislio je Sulejman. - Samo nas je tatina jednog ovjeka spasila govorio je Jurii kad je pred malobrojnim braniocima skidao tursku zastavu. - Da ne bijae onoga anela, ni guzicu u Stambol ne bismo do nijeli, a kamoli plijen govorili su turski vojnici dok su na povrat ku etovali, palili i robili Hrvatistan. Sazlija je iskusio da grane postaju sve tanje to se vie k vrhu uspinje. A silaska s tih vrika nema, s njih se samo u nebo polijee. Gdje si naao jednu gljivu, nai e i drugu, ako ne ove godine, onda dogodine. Ali, gdje ti se posreilo jednom, ne dolazi vie , drugi put nee. Zato Panonija ne smije vie vidjeti kopita njegova konja. Okrenuo se prema Bagdadu. Kad je o tom pohodu govorio Sulejmanu, njegova govorljivost, njegovo razmetanje znanjem vojne vjetine i istonih ratita, utrostruilo se. Govorei iz d ana u dan godinu dana za redom, pao je u onaj zanos to ga poslije duga plesa, u kojem se ponavljaju isti pokreti, dozive haremske plesaice kad na kraju s upaljenim oima i pjenom na ustima nasru na muku eljad. Bila je to nadahnuta pjesma o vojni spasa kroz lijepe krajeve, daleko od panonskog blata i ranih zima, vojna na grad podatan i pitom. Pjesma o putu to se sputa s opasne visine na vrku drveta.

Ja sam osvojio Bagdadpisao je Ibrahim tu asnu prijestolnicu kalifa, u koju jo nije stupio osmanlijski vladar bez ijedne kapi krvi turskog vojnika. Zaboravi da je na maru od Stambola do Haleba, po zimi, i od Haleba do Tebriza i Bagdada, s proljea i poetkom ljeta, od srdobolje, studeni, premora, trovanja, ei i svakojakih bolesti izgubio i bez prolijevanja krvi jednu treinu vojske. Prijatelju moje mladosti pisao je - i muevnog doba, do brotvore moj, blagi i premilostivi gospodaru, doi u kuu spasa naega, Bagdad, i zasjedni na prijestol poglavara svih musli mana, i Na pismu se potpisao: "Sultan vojskovoa". \ Svom sam gospodaru pribavio ime kalifa, a kalifu odgovara da mu je prvi sluga sultan govorio je i naredio svojim zapovjednici-* ma da ga zovu kao to je sam poelio. A pjesnici ga (tko e drugi pretjerati nego oni) nazvae "dah i srce carevo". Ako je Ibrahim "dah i srce Sulejmanovo", onda je Sulejrnan samo prazna mjeina. Siromah sazlija, sudbina mu nije dodijelila lak ivot. Ni lake drugove! Trinaest godina zajednike vladavine Sulejmana i Ibrahima bli ilo se kraju. Sulejmana su zvali "Silni". Kad je na vlast doao, nitko mu nije prorekao takav nadimak. Mislilo se da na elo dr -t ave dolazi ovjek izmoren strahom, nesposoban za ratovanje i sre* divanje drave iznutra. Prvi su koraci potvrivali takva predvi anja. Raspustio je kovanice oruja, to ih je osnovao njegov otac, i otpremio svojim kuama u Perziju, Siriju i Egipat uboge kovae koje je Selim ovamo u lancima doveo, da mu kuju sablje i jatagane. I taj ovjek, predodreen za mekuca, dobi nadimak "Silni". Nije li Poeanin bio i neto vie od dobra gusaraP Nadimci su se mnoili. "Koljenovi" i "Svretnik savrenog broja deset" potjecali su od sazlije, koji je u tim rijeima vidio saetak svih uspjeha Osmanove loze, okrunjene imenom Sulejmana, desetog sultana po redu. Kad bi stvari imenovao, sazlija se pokazivao kao matovit ovjek. Zar mu Sulejman moe rei: "Slagao si mi, nisi od mene uinio vladara kakvi su u Knjizi kraljeva?"

Kad je Ibrahim pozvan od "premilostivog druga svoje mladosti" da dvadeset prvog dana mjeseca ramazana doe u dvor, imao je na dui tri velika grijeha: jedno neispunjeno obeanje, prisvajanje imena koje mu ne dolikuje i grijeh to trinaest godina vlada s najuz vienijeg mjesta, pa je iz sebe iscijedio sve to se iscijediti iz jednog ovjeka moe. Od tri smrtna grijeha sazlija je znao samo za jedan. Zar on nije iskupljen slavodobiima na perzijskom ratitu? I poao je gospodaru s osjeajem bezgrenosti, premda je dva dana uoi te veere ugovor s francuskim poslanikom Ivanom de la Forestom potpisao kao "Sultan vojskovoa". Jo od prvih dana njihove vladavine, kad se bio odmetnuo nam jesnik Egipta i uestale pobune anadolskog plemstva, oni su nai njati i ostavljali nezavrenu raspravu o spreavanju pobune i guenju kad se pobune rasplamsaj u. Rije po rije, za dugih dana i kratkih godina, suglasili su se da prijatelje treba drati blizu sebe, a neprijatelje jo blie. Ako budu pametni, pokazana naklonost i podijeljeni darovi odvratit e ih od pobune. Ako misli da ih bijes i prevratnike misli ne naputaju, ima ih uza se pa ih epaj za iju. U isto vrijeme dok ih kupuje, u oima njihovih pristaa uma njuje im ugled. Pokuaju li se jednog dana odvri, nai e malo onih koji ih ne dre prodanim duama. Osim toga, u novoosvojenim krajevima otvorio se velik prostor za svaije elje, pa se oni nemiri s poetka njihove vladavine nisu vie ponovili. Teko je bilo s ljudima kojima ne nedostaje ni vlasti ni bogatstva, a ipak su ispunjeni mrnjom prema vladaru, hoe da se s njime izravnaju, da ga naslijede ili da mu nasilno preotmu vrhovnitvo. Zakljuie da je jedini lijek tome zlu sumnjati u svakoga. Ali da sumnjienje ne ostane skriveno, trebalo je s vremena na vrijeme izmisliti buntovnika i surovo ga kazniti, jer se jednog mrtvaca stotinu ivih boji. U posljednje doba Sulejman tvrdi da zastraivanje ima uinak samo na ogranieno vrijeme, lako ljudi u borbi za vlast ginu, od borbe se ne ustruavaju, jer nema naina da vlast drukije osvoje. I onda, nikad otpadnici, ni kad su namjesnici monih pokrajina, nisu toliko opasni koliko oni koji prikriveno ive i djeluju u sreditu. Zato Sulej-

man pomilja na donoenje novog zakona i na tom predmetu ve mjesecima muze pamet ovjeka kojeg pjesnici zovu "dah i srce carevo". Te veeri, dvadeset prvog ramazana, postavljeno je pitanje - to s nasljednikom? Imati ga ili ga ne imati? Razgovor u poetku nije davao zrele zakljuke. to su pronali, plutalo je po neizvjesnosti, jednim krajem umoeno u "da" a drugim u "ne". Odjednom Sulejman ree osorno da je nasljednika najbolje ne imati, a pretendente za carsku stolicu treba pobiti s reda. Kad ga Ibrahim upita bi li to znailo da se prilikom ustolienja mora ju pobiti sva braa careva, sva muka djeca oevih sestara i svi njegovi bliski roaci istog koljena koji bi ga po krvnom srodstvu mogli naslijediti, Sulejman je odgovorio da ba tako misli i dodao da se in pogubljenja tolikog broja ljudi mora obaviti osobito sveano, prikazujui ga kao velianstvenu rtvu za spas jedinstva drave i njena unutarnjeg mira. - Neto u te upitati, Ibrahime. Tebe zovu "dah i srce carevo". Nije li to vie od brata i sina? Znam te kao pametna ovjeka. A pametan mukarac i lijepa ena nikad ne mogu biti poteni. Ne sumnjam, ako bi ti bilo potrebno, da bi se uspio prikazati i kao mo je utjelovljenje. Mora da si na to mislio kad si se dao nazvati "Sul tan vojskovoa". Pazi, Ibrahime, jedna sablja dri drugu u kori cama. Kad si ti izvukao svoju, izvlaim i ja moju. - Kakva sablja, gospodaru! Ja na tebe! Mislio sam: ti si kalif, ja mogu biti sultan. Da te budem dostojan. Tvoj je puni naslov Sah-sultan-Sulejman-kan, sin Selim-kana, uvijek pobjednik, sul tan nad sultanima, kralj nad kraljevima, davalac krune svim vla darima na svijetu, kalif-sjena Boja na zemlji, gospodar Bijelog i Crnog mora, Rumelije i Anadolije. Ja od svega toga uzimam ono to je najmanje: sultan, obian naziv za svakog uglednijeg pokra jinskog vladaria. Pa da bih ja oskvrnuo tvoje ime? Reci mi, da se odreknem naziva "Sultan vojskovoa" i ja u ga se odrei. - Kako e se odrei onoga potpisa koji ve plovi u Francusku? - Poruit emo poslaniku da se vrati. - A kako e povui ono to si pred njim rekao i to e on slatko prenositi po Evropi?

to sam kazao? ublijedio je sazlija. - Kleveu me. ele te od mene odvojiti i uiniti slabijim. - Sam si se odvojio. A za moju snagu se ne brini. Kad sam je mogao u tebe pretoiti, pretoit u je i u drugoga. to je ovo? - Dosta si glumio. Sad pazi kako u ja tebe odglumiti ... Pazi! Dolazi francuski poslanik, klanjae, ljubiti skut, a ti sjedi ovako kao ja sada, sveane haljine, dijamanti. On te moli za pomo, a onda e ti njemu ... (Sulejman oponaa samouvjereni glas Ibrahi mov, njegovu govorljivost, hvalisavost i smijeh). "Ja sam u ovoj zemlji sve, tako ti njima tamo u Evropi kai. Ibrahim je sve, to god on uinio, dobro je uinjeno. Mogu po miloj volji dijeliti zemlju i kraljevstva, imanja i poloaje, isto tako i oduzimati. A moj se gospodar nikad ne protivi. Dogodi se da i on neto naredi, recimo da se neki dvoranin unaprijedi, a taj dotini meni nije po volji, a ja njemu kaem, nee, makar je Sulejman rekao da hoe. I to? Ne dobije. Gospodar dozna za to, i misli da e mi to kazati, ni ta, izjeo vuk magare. Ili se dogodi da ja neto naredim, hou da onaj postane namjesnik, onaj sudac i slino, a Sulejman kae, ne moe taj, ja odutim, ali se moja izvri, a ne njegova. On opet do zna i prijee preko svega kao da se nismo sporili. I mir su i rat u mojim rukama. Ja odluujem, he, he! A vi mislite on. Ja! U mojim je rukama dravna riznica, njega novac zamara, ne zna brojiti dalje od stotine, matematika mu je greda, ili smo zajedno u kolu, znam, he, he! Ni on se bolje ne odijeva od mene, gledaj ove dija mante, ove haljine, iste kao njegove, nekad i bolje, skladnije sam graen, pa mi ista odjea bolje stoji. Sve on meni to kupuje, ja od svoga ne troim ni pare. Sve njegovo, drava, blago, imanja, slube, sve je to u ovoj ruci, ma u malom prstu. S njim sam odgojen od ma lih nogu, kao braa, bolje sam uio od njega, roeni smo u istom tjednu, pod istim zvijeem. Neka mu se sutra to dogodi, neka ne brine, ja sam tu!" Sulejman se die sa stolice, brie znoj, gluma ga je umorila. Ibrahim se povlai natrake prema vratima. Kao da smjera pobjei. Nabasao je na stoli. Na njemu je saz. U padu glazbalo ispusti dva

tuna zvuka kao da su mu iceprepukle. Ibrahim se saginje i die saz. Stavlja ga na prsa i jagodicom palca dira ice. Sire se potmuli umovi kao da neka dua s onu stranu svijeta neto sebi samoj kazuje. Sulejman uzima zvonce. Nekoliko otkucaja. Rastvaraju se vrata. Ulaze tri nijema anela smrti. Dvojici su ruke na noevima za po jasom, trei nosi komad ute svile. Da ti zapjevam, Sulejman-kane. Nai e se u Knjizi kraljeva i za ovakav oprotaj jedna dobra kae Ibrahim. Sada je vie smije an i iskrivljen nego kad su ga doveli s Krima i prikazali princu* ini se da do posljednjeg trenutka nije nita shvatio. % - Kako e svirati kad su ti dvije ice pukle. A i glas ti dre. Ne go, da se oprostimo, Ibrahime. Uvjeren sam da me shvaa, nije mi lako. Ali, poslije onoga to sam ti govorio da u ozakoniti, ti mora otii. Tvoja je smrt dobro djelo za ovjeka kome si sluio i stvari kojoj si sluio. Molit emo se da ti Bog udijeli radost na onome svijetu. - Ima jedna sitnica, Sulejman-kane, na koju te moram podsjeti ti. Sve ekam i ekam da se ti sam sjeti, pa nikako doekati. A krajnje je vrijeme, da ne ree sutra, kad se na onom svijetu susret nemo, da te nisam na vrijeme podsjetio. Kad smo mi sklopili na e prijateljstvo, ti si se zakleo Bogom da mi, ma to ti ja uinio, nika da ivot oduzeti nee, dokle god ivi. Zakletvu e lako prekriti to se mene tie, ali kako e s Bogom srediti raune? - Brinuo sam se zbog toga, Ibrahime, pa sam upitao nae ugledne bogoslove kako da se oslobodim obveze koju sam pred Bogom uzeo. A oni kau, nita lake. San, kau oni, nije ivot, i ti zaspi dok Ibrahimu budu stezali vrat. Tako kau vrhovni tumai Boje ob jave. Ako oni kau, onda mora daje istina. teta, nisam za takvo tumaenje znao. Nego, tako ti Boga, Su lejman-kane, hoe li moi zaspati noas? Zato misli da ne bih mogao? I dok Ibrahima odvode, Sulejman plae. Plae! Plae? Plae! Zato plae? Izmeu ovjeka u jednoj osobi i neovjeka u drugoj stere se nepregledno polje. Zato, kad u jednoj osobi kao dvije supke jedne jezgre mogu jedan uz drugog ivjeti i ovjek i neovjek?

Za tri dana ime je Poeaninovo oblaeno, a ognjite raskopano. Sa trnicama je rasprodano tisuu i sedam stotina njegovih rop-kinja i robova. A uz njih kabanice, zlatne kape, oklopi, sedla, lje movi, sablje, samo osam stotina zlatom i draguljima ukraenih Kur'ana, dok je devet stotina seoskih dobara i etiri stotine sedamdeset i est vodenica dano u najam drugim plemenitaima. Kua mu je razorena, a zemljite ustupljeno za gradnju bogomolje. 0 "dahu i srcu carevu" nitko vie nije govorio. Govorili su: - Sulejman je prelomio preko koljena staru toljagu i bacio je ukraj puta. Nita, nai e drugu.

24. Kad su Mustafu nasilno skinuli sa sedla, od vraneva su se ulara odlijepile ruke ubojica. Ne samo to konja nisu htjeli zadrati u atoru, nego su mu, odmiui se, pruali slobodan prostor da se okrene i pobjegne. Grizui gvozdene vale, ivotinja je zakrvavljenim oima gledala kako gospoda r noem probada snanu ljudeskaru, a preostali napadai bacaju njega na koljena i veu uzetom. ile su mu na glavi nabrekle krvlju kao da e prepui. Bez tereta u sedlu i pritiska e -ma na viliitu, koji bi ga usmjerio kamo da krene, propi -njao se, njitao i drhtao cijelim tijelom. Jedan ga tjelohranitelj uhvati za uzdu i dovede pred izlaz. Vranac se izdui, potom skupi i njegovo tijelo vrcne preko ledine kao ploast kamen kad odskae po vodenoj povrini. Ve u drugom skoku, nekoliko lakata ispred atorskih vrata, ugazio je na le no saa Mustafine sablje. Posvuda su leali mrtvaci, a jo se uvijek borilo i klalo. Jedan borac nehotice, zamahujui na svog protivnika, zapara vranca pedalj nie ispod podrepnice, pa konj bitku osjeti kao napad na vlastito meso. Tek tada ga strah nape do kraja. A bijeg je strahu najdraa odjea. Dok se vodila borba izmeu Mustafine pratnje i Sulejma novih pogromaa, povici i jauci podigli su svu vojsku na noge. Nikakve zapovijedi nisu izricane, pa su se sve oi i ui

napregle da prime obavijest to se to tamo gore dogaa. Ta da se kroz prolaz prema pojilitu pojavio konj u trku. Trao je krivudavo i neravnomjerno: kad bi naiao na kakav de njak, slamu, kola ili skupinu ljudi, usporio bi i podvio glavu kao da e prepreku preskoiti. A onda bi je naglo zaobiao i ponovo se dao u trku. Nekoliko koraka pred rijekom skrenuo je uzvodno, ali mu je na putu stajalo mnogo konja, goveda, deva i ljudi, pa se zaputi prema gazu. im se dohva tio ravnog polja s onu stranu vode, potrao je iz sve snage prema planinama na istonom obzoru. Sunce ga je osvjetljavalo s desnog boka, pa je sav nakit s te strane, zlatotkani vezovi, ljuskice srebra, drago kamenje i zlatne vitice, bljetio kao da gori. to je to? Kao da neka svijetlea spodoba sjedi u vranevu sedlu. Pogledaj! Ljudi su naprezali vid da otkriju tko jae konja, jaha, privienje ili aneo Boji, tko ga usmjerava prema umi i planini? - Jest neto! - Nema niega! - Ima! Netko jae. Nevoen i nejahan konj zastao bi pred prvom preprekom, ne bi ugazio u vodu, a ako je sve to sam i uinio od straha, to sada poljem tri kad oko njega niko ga nema? - A gdje je taj to sada na njemu jae bio kad je konj kroz logor trao? - Dobar se jaha zna za trbuh prilijepiti kao krpelj i pod kou podvui. A nee rei da je Mustafa lo jaha! Kad elja stvara priu, ne tka je od onog to su oi vidjele nego od onog to je dua htjela. Tako nastaju legende. ... Sulejman je doao, sjeo pred svoje zapovjednike i upitao; ih: - Gdje smo ono stali? ini mi se kod podjele vlasti. Jo se nije ni ohladio le njegova sina, a on se pokazuje smiren raspoloen za alu i poslovan razgovor, kao da ga ve godinu dana nita nije naljutilo ni zabrinulo. Je li to gluma, samosvladavanje ili posebnost grae njegova tijela i duha?

Ni jedan od njih nije rastao usporedo sa Sulejmanom da vidi iz ega se i kako taj ovjek razvio, kakve je mijene proao, kakve padove doivio, to je mrzio, a to volio. Oni su svi odreda upoznali Sulejmana kad je ve bio kakav je sada. Ljudi koji su s njime drugovali i koji su ga dobro poznavali, nestajali su polagano, jedan po jedan i tek se sada vidi da od njih nikoga nema uza nj. Ako je koji i preivio, krije se negdje i taji svoje ime i veze. Sadanji su mu se suradnici divili. Opinjeni svakom njegovom kretnjom i rijeju, uz njega ni su mogli biti razumni ljudi. Svi osim Ahmetovia, a kako je on ionako pred carem morao glumiti budalu, izabrao je njihovu masku jer mu se uinila najprikladnijom za tu ulogu. - Drago mi je to ste svi orni i srca vesela. Rekao sam da u s Mustafom podijeliti vlast. Ali vam nisam rekao da u tom sluaju jedan od nas mora leati pod zemljom. I unaprijed u pristati na takvu djelidbu sa svakim koji se osili ... A sad emo se prestrojiti za na put prema Halebu. Mojem ze tu i velikom veziru Rustemu toplo zahvaljujem na svemu to je uinio za mene. Zasluio je starost u miru i bogatstvu. Vojska te mrzi, Rusteme, misli da si ti kriv. To je istina jer Mustafu nisi poduio kako da se ponaa. Najbolje je da ti krivnju odnese na sebi u Stambol, jer bi nama na putu i ra titu bila preteka. Ti e i ovo znati pretrpjeti za mene. - Hou, hou! ponavljao je moni Rustem. Njegova se nepokolebljivost razlila kao tikvica crnila. to je od nje osta lo, drhtalo je kao hladetina i lijepilo se za prste ruke to ga rui i baca na bunjite. - Vraaj vezirske peate i odmah odlazi! - Hou, hou! - A ti, Ahmede, preuzmi peate velikog vezira. Kad bi znao gurati kota sa dvije osovine, znat e i ovaj s jednom. Uostalom, vidjet emo. Uzimajui peat, ruka je Ahmedova drhtala. Odsad e go voriti runo o onom to je dosad hvalio. Odsad e progoni ti ono to je volio. inilo mu se da potpisuje svoju smrtnu

osudu. Njeno je izvrenje neminovno: ili e je on sam obavljati, dotucajui u sebi sve to ga je vezivalo za ivot, ili e ga Sulejman srezati kad vidi da svoje naklonosti prema dobru, lijepu i pametnu ne moe podrediti vezirskoj asti. Ti, Mehmede, postaje novi vezir. Sa sreom ti bilo! Sa mo ui. Kad naui, dobit e i vie. I ne hiti! Prijeko je pre e, ali je naokolo blie. Mehmed se nakloni bez rijei. I to je nauk: pristajanje koje je samo po sebi razumljivo, unaprijed i za sve, uvijek je bilo drago srcu Sulejmanovu. Svi su neto izgubili ili neto dobili, i za svakoga znam kako se sada osjea. Ti, Semsudine, niti gubi niti dobiva. Kakvo je tvoje raspoloenje? Zadovoljan sam, padio! Vidim da je onima koji su nada se pljuvali pljuvaka pala na obraz, a oni koji su zeleno ito kosili nisu u hambare sasuli ni zrna. ovjeku kae: ovjee, hoe li dobro? Neu. Kae mu, hoe li zlo? Hou objema rukama. Neka ti bude. Ima ljudi koje samo sjekira moe ura zumiti. Ui nekoga, ui, ali zaludu. Uvjeri se da je budala samo budala: kae mu da prdne, a on se usere. A uiti se mora, jer ono to oevi rade, oekuju da e raditi i njihova djeca. Moj padio, glava je uprija na koju nailaze razliite misli. Ne dri u glavi misli koje e ti lubanju rastoiti kao kvasina bavu. Jer, zato da ovjek rei kad nema ime ujesti? Svu si mudrost Istoka posisao. I Zapada, moj padio! Sila mi je, pa uim. 25. U Sulejmanov su ator kadikad ulijetali komari, iako su na otvorima bile postavljene mree, pogotovo kad su kona ili uz rijeku i kad su vladale velike vruine koje od tih krh kih ivotinjica uine opasne napasnike. Ovdje u polju pokri venom usjevima, u evarju i ipraju uzdu rijeke bilo je ko-j maraca kao blagoslova bojeg. i

Ude li mu pod ator samo jedno od tih malih udovita, Sulejman bi zvao slugu, palio svijeu i nareivao da se komarac ulovi. Kao i svaki put kad bi se ispod njegova nosa zauo melo diozni zvuk krilca, tako se i ovoga puta Sulejman uspravio i osluhnuo, ve razdraen, da uje je li ovo komarac zuji ili zvuk dopire odnekud izvana. Dozivi to su se uli u noi znatno su nadglasavali zujanje opasnih krilaca, pa je spava brzo doznao da ga nisu probu dili komari nego ljudi. Visoki i piskutljivi, duboki i jedri, naizmjence i usporedo, ti su dozivi izricani s priguenim bo lom, kao da je dozivaa pritisla grdna nevolja pa zove da g a od smrti spase. Najprije bi se razleglo u nekoliko preljeva pozivno "oooo", s poetka nisko, pa sve vie i vie, dok se ne prekine, kad doziva ispusti sav zrak. im malo predahne da mu se plua ponovo ispune zrakom, kao da narie, izrei e ime onoga koga zove: "Oooo, Mustafo! Oooo, Mustafo!" Na poziv se svaki put netko odazove: "Eto me odmah!" I umjesto da dozivanje prestane, ta Mustafa se odazvao, opet je netko drugi, i vie njih najednom, s drugog kraja logora zvao toga ili nekog drugog Mustafu. I odgovori su se iznova uli: "Eto me, eto!" Tako se poziv javljao sad na junoj, sad na sjevernoj, sad na istonoj strani, pa opet ukrug i na preskok, odovud i odonud, jedan za drugim i umah: "O, Mustafo!" A ponegdje: "Doi!" Ili: "to te nema?" Sto je dozivanje bilo ee i mnogobrojnije, to je odziva bivalo manje, vie ih je htjelo zvati nego se odzivati, dok ve zanosti poziva na odziv ne nestade sasvim. Ujedno nestade i stanke izmeu jednoga i drugoga poziva, nestade i kruenja dozivaa kolonaokolo tabora. Sad ih je stotinu zapoinjalo zvati, dok drugih stotinu jo nisu zavrili. Dozivalo se iz sre dine logora tamo od rijeke, iz atora na breuljku gdje su logorovali janjiari, zapljuskivalo je sprijeda, otraga, sa strane, iz mraka, iz dubine noi i smrti, iz tisua gnjevnih i ojaenih grla. "O, Mustafo! O, Mustafo!"

Tama je drobila i gutala prinevo ime, iz tog se imena u toj noi on nikada vie nee pojaviti u svojoj plavoj dolami, njega i njegovo ime savakalo je more mraka. Pa ipak, i ba usuprot morima mraka koja dave nevjeste brodare, oni su ga zvali da doe, grlo uz grlo, ovjek do ovjeka. Moda e dobri starac, koji prebiva iza mora mraka, shvatiti da je na zemlji lako postati grean i omrznut, iako nikakav grijeh ni si poinio niti si koga mrzio, smilovati se dozivaima i po slati Mustafu natrag da svjedoi potenje svoga imena i svo ga djela. U hirovitost starca iza brda mraka vjerovao je i prvi medu pravovjernima, dok je u vruici gledao prema prozoriu i punom mjesecu u njemu. Mjeseina pada na njegovo lice i ljeska se u kapljicama u nosu, na elu i podonjacima. Po neka kaplja znoja otea, slije se i padne. Nosi u sebi mjeseinu i svijetli kao krijesnica. A dvije najvee kaplje, koje naj vie piju mjeseinu, dva Sulejmanova oka zagledana ravno u lice nebeskom noobdiji. Mreica kroz koju mjesec sjaji tkana je od crne niti, kao koprene na licima ena. Njena arabeska u zaarenim Sulejmanovim oima, punim bijesa i suza, od mjeseca uini neto nalik na lice ovjeka i glavu ivotinje. Sto nego glavu Mustafina konja kad je dolazio kroz ator ska vrata. Konjska je glava probila koprenu na prozoriu, atorsko se krilo rasparalo sve do zemlje, puknuo je prolaz, pa se konj propeo na prednje noge i razglavio vale. Na ko nju je jaha. Eto, toliko mo le Boga da se vrati i umolie ga. Sulejman skoi s postelje i viknu: - Ovamo, brzo! Sluge su uegle svijee, Sulejman se ogrnuo haljinom da ' zatiti svoje dostojanstvo, brisao znoj s lica i koraao tamo -amo. Dozivanje je nastavljeno. Doao je vezir Ahmed i obeao da e logor za nekoliko trenutaka smiriti. Grunuo je je dan puani plotun, zatim drugi, a za njima uzastopce dva topovska pucnja. Janjiarske se ete razletjee po logorskim

krugovima. Dozivanje prestade. im prestade, tabor utonu u san dublji nego ga je ikad snivao, premda su u njemu rijetko koji zaspali. - Ti sjedni ovamo da se nasamo razgovorimo rekao je Sulejman Ahmedu kad je logor zamuknuo i kad je sve druge poslao na spavanje. Treba mi pomo mnogih, a tvoja u prvom redu. Za p ola godine sve e se srediti, uznemirenja splasnuti; ljubavi zaboraviti, prikupit e se novi ljudi. Ali treba biti uporan i dokazivati svuda i na svakom mjestu da je ovo bio jedini put za ouvanje jedinstva carevine, da je Mustafa bio razbija, da bi nas s vojim naukom i svojim djelovanjem uvukao u meusobno klanje. to je istina, ali je moraju prihvatiti i oni koji je danas ne prihvaaju. U prvom redu ti sam, Ahmede. Ti si prvi koji u tu istinu ne vjeruje, a ja ba tebi povjerio da u nju druge uvjerava. Dao sam ti priliku da se iskupi. Ja vjerujem u tvoju preobrazbu, nisam jednom gledao kako se ljudi od velikih poklonika preobru u ljute neprijatelje. Jednu runu manu ima. Ako je ne pre vlada ovoga puta, i o tebi u morati razmisliti. Ti ne voli vlast i bogatstvo samo po sebi, bez obzira pod kojim znamenjem i kojim gospodarom, kao to vole svi oko mene, te bi je do ljubavi prema onome koga slui i ljepote onoga za to vrat lomi. Sad je vrijeme da se popravi. U poslu koji ti dajem, da pod zemlju stjera i u prah pretvori sve to je preostalo ivjeti iza Mustafe, ti ima vie prednosti od ikoga. Svi znadu da si Mustafu volio, svi znadu da si s njime potajno prijateljevao, toboe, zanimala vas obojicu knjievnost. E sad, kad ti bude progonio njegove pristae, kad ti bude palio njegove knjige i brisao tragove, nitko nee moi rei: "Eno Ahmeda, pretvorio se u gonia, dolo mu ruke da do tue starog neprijatelja." Svi e rei: "Ako Ahmed kae, koji ga je volio, onda mora da je Mustafa zasluio smrt." Ili e rei: "Ako je Ahmed promijenio dranje, to da ga ja ne promijenim?" Ukratko, Ahmede: iz gorkih je usta svaka pljuvaka gorka, a iz slatkih je usta i pljuvanje slatko. Drugim

rijeima, tvoje e pljuvanje po Mustafi mnogi vrlo rado pri hvatiti ... Mrti se? ini mi se da ti nije pravo. Ne misli, Ahmede, da e vie uza me uivati sve slasti i poasti, a da e ostajati poteen tekih poslova koje si i sam zvao neistima. S tim je svreno! Ja sam ti godinama doputao da os tane ist kao suza, neka ljudi kau: nisu oko njega sve sami lopovi i glupani, dri on uza se i jednog finog ovjeka. Ti si bio takav kakav si bio, jer drukiji biti nisi mogao, ali da si takav uza me bio, to je bila samo moja volja. Sad mi mora korisno posluiti, mora mi vratiti to sam u tebe uloio. Tiinom noi razlee se jo jedan "O, Mustafo", ali ne zadugo. Izreen kriavo, u strahu, na brzinu, djelovao je vie smijeno nego drsko, pa Sulejman razgovor okrene na alu. E, to e, moj Ahmede, velika glava, pa je i glavobolja velika. Zna to bi Semsudin rekao: "Samo sunce i mjesec prolaze preko kaljue i poslije toga ostaju svijetli kakvi su i prije bili, a mi ljudi ne moemo kao mjesec i sunce." Te noi i iduih, sve dok je mjeseine bilo, i dugo poslije mijene, u snu, punom zuja komaraca, znoja i estih buenja, Sulejman je viao konjsku glavu na prozoriu i konjanika u plavoj odjei. U tim trenucima hvatala ga je munina, jer nikako nije mogao shvatiti da on, koji moe sve, koji uzima ivote i podjeljuje asti, ne moe otjerati s prozoria to konje. im bi dodirnuo granice svoje moi, Sulejmanu bi se povraalo. Kuhare je korio da mu ne pripremaju svjeu hranu. ... Na dugu putu prema Halebu, u noima s mjesecom, a potkraj putovanja i bez njega, na konaiti ma uz rijeke, na podnojima brda, posred kra ili na suhim poljima, gdje god i bi pali na noite, negdje izmeu jedanaeste ure minulog dana i druge ure dana to slijedi, javljali bi se prinevi dozi vai svojom alosnom glazbom. Ali, to je put dalje odmi cao i dani prolazili, ta su dozivanja krae trajala, a prozivai bivali sve malobrojniji.

Po svim jedinicama rasporeene su tajne uhode koje su za dobru plau, iako umorne od puta kao i ostali ljudi, nou bdjele, a sutradan Ahmedu dojavljivale one to iz vikuju ime "izroda i nevjernika", kako je odsada Sulejman nazivao svoga sina. Prvi put ulovljene kanjavali su bievanjem, drugi put se sjekao jezik i penjalo na vjeala. Kaii su brazdali masnice, konopi se mastili, a smjelih je bilo sve manje. Vikae dotue vjeta Ahmedova potjera. Nije doputao da se mlati bilo tko, naredio je uhodama da prijavljuju samo one za koje je sigurno da su vikali. A kad vidjee da su okri vljeni svaki put zbilja krivi, neotkriveni umuknue, nije im se dalo srljati u sigurnu pogibao, jer su povjerovali u svenazonost i vidovitost Ahmedovih dounika. Osobito se ustra ie oni koji su batine jednom preivjeli, jer se ue preivjeti ne da. Tako vika postade apat. Kad uhvatie petoricu koji su s veeri, dok se u taboru jo ivo komealo, dozivali: "O, Mustafo" i tvrdili da zovu svoje drugove, a Mustafa je u vojsci bilo bar koju tisuu, i gole ih javno izbievali, nitko vie nije ni u po bijela dana smio dozivati te mnogobrojne Mustafe. Ako je kome neki od njih trebao, morao mu je prije puhnuti u lice i tek ga onda imenom osloviti. ... Dok se vojska vukla prema Halebu, troila se trvenjima iznutra i gazila to bi joj stalo na put, Rustem Opukovi, sada obian graanin, bez pratnje koja bi odgovarala nje govu bivem poloaju, putovao je natrag istim onim putem kojim je prije nekoliko dana proveo najbolju vojsku na svijetu. Pratile su ga dvije sluge, kojih se vie bojao nego to je uivao u njihovoj zatiti, jer njihovoj sebinosti nije trebalo mnogo pameti da ga opljakaju i napuste . Kad je na put krenuo, bio je potiten koliko se samo po titen moe biti kad izgubi najednom sve to si imao. Ali, dokle god je bio u logoru, okruen istim ljudima, stvarima i panjom kao i do smjenjivanja, nije mogao pojmiti kakve su se krupne promjene dogodile u njegovu ivotu. Tek poto

je proveo prvi dan na putu, prvu no u smrdljivom hanu medu kiridijama i trgovcima, prepao se praznine oko sebe, pustoi za koju do tada nije znao da postoji. Otada je pam tio samo taj prvi dan puta i to prvo pre noite, ostali su se dani i noi slili jedni s drugima, a svi se zajedno pretvorie u bijeg od tiine i osamljenosti u nadu da ga na kraju pustog puta eka njegova kua i eljad u njoj. Putovao je preruen u sirijskog trgovca vunom, tako se predstavljao u svratitima i trgovinama ivei, a takav je i u Stambol uao petog dana jahanja, promijenivi usput konje tri puta. Posljednje to je od javnog ivota vidio bio je neki doboar pokraj mesnice na ulazu u hipodrom. Rustem je sa slugama naiao upravo kad je doboar zavrio bubnjanje i skupini od dvadesetak primamljenih ljudi spremao se proitati to pie na smotku papira koji je izvukao iz rukava. uj, narode, i pouj! Pao Mustafa -kan s konja i slomio vrat. Carska se kua zavila u crno. Kako je pao? - upita netko. Pao, brate! Kako se moe s konja pasti! - odgovara do boar. Ma je li mu tko nogu podmetnuo? Nije. Ovdje o tom nita ne pie, a ja itam to je napi sano kae doboar. Ajde, ljudi, uli ste, razidite se! Tko pita, s puta ne silazi, ali moe be z glave ostati. Prvih pet dana jednu bi uru na dan etao dvoritem i vrtom, drugih pet dana uvukao se u kuu i nije prelazio kunog praga, jedanaestog dana legao je na postelju, a od petnaestog ne htjede primati hrane ni vode. Naredio je da mu ena Mihrimah ne smije prii, ali ona nije ni navaljivala da ga vidi. Ciklike promjene u razmaku od pet dana bile su zavrene: petog dana doputovati u Stambol, pet dana etati vrtom, pet dana zatvoriti se u kuu, peti dan lei u postelju jer pet je bio njegov sretni broj - a dalje koliko Bog bude htio. Da odbije hranu, nije ga nagnao strah od trovanja. Kao i ostali moni ljudi kojima prijeti nasilna smrt, mogao je ne -

kog roba zaduiti da prije njega kua jela. Ali on ni lijenike nije htio primiti, nikoga osim slu ge urana, koji je potjecao iz istog sela otkuda i on potjee, s kojim je proveo ranu mla dost, a primio ga u svoju kuu iz samilosti kad je ostao bez ene i imanja i doao u Rustema traiti milostinju. - Pobogu, Rusteme, to ne jede? - A to da jedem, urane! Sto e mi ovakav ivot! Kad je rekao "ovakav ivot", mislio je na ivljenje bez vojne pratnje i pompe na svakom koraku, na odlasku i polasku, na primanjima i priredbama, mislio je na sveane i radne sjednice vlade i vojnih zapovjednika, mislio je na pljesak, zurle, bubnjeve, rukoljube, cvijee, poklone, pronje, mislio je na ivot bez svega drugog to obasipa ljude na vlasti, na ivot obina ovjeka koji brine brigu o svom kuanstvu i o svom ivotu, o jelu, piu i radostima u prirodi i u ljubavi nekoliko voljenih osoba. Njegov je organizam posjedovao obilje hrane za dugo izgladnjivanje, pa je kopnio polako i teko, a uz to je usne kvasio vodom da due izdri. Ljudi su se pitali to nije izabrao drukiju smrt, kad ne moe ivjeti bez pompe i sjaja, nego ovako sunu i gladnu, kakvom umiru psi i magarci. Nije! Nagla bi ga smrt, dodue, liila patnje, ali bi ga liila i zadovoljstva da promatra uenje ljudi u svojoj okolini i oslukuje razgovore onih u gradu: zar je toliko drao do vezirstva kad zbog njega umire pasjom smru! Jest, on moe to drugi ne mogu: sebe sama kazniti to je nepromiljeno izgubio vlast. Tako je Rustem, umirui, potvrivao istinu da je svako uvjerenje onakvo kakvim ga tko vidi: ega se jedan ovjek stidi, drugi se time ponosi. ... Dvije godine nakon onog tegobnog putovanja prema Halebu zbio se u Stambolu dogaaj o kojem se po gradu i cijeloj zemlji mnogo govorilo. Glava velikog vezira Ahmeda bila je na ploi ispred car skog dvora, gdje su carevi oduvijek izlagali poruzi glave do-

stojanstvenika koji su se ogrijeili u slubi. Nabodena na iljak, gledala je prolaznike otvorenim oima. Umnima je poticala misli o mijeni sree i nesree, a prostu je puku bila jednostavno runa i glupa, ba ono to Ahmed nije u ivotu podnosio. Jednog dana doe pred palau luak Meho zvani Karlak, kojeg su znale sve trnice stambolske, jer se prehranjivao zaradom to ju je ondje stjecao teglei tovare robe. On se uz pomo drvene sanduine, bez koje su malokad bila njegova lea, pope do ploe i, prinijevi usne Ahmedovu uhu, apnu mu: Ajde zovni Mustafu! Treba znati da je Meho zvani Karlak bio iban za dozi vanje Mustafina imena na noitu pokraj rijeke Aksu dvade set i treeg dumadel ahira i da mu je remen sa sponom zahvatio potiljak umjesto ije, da je dobio potres mozga, leao dva dana u nesvijesti, a kad se probudio, nije imao bistru glavu i sve do danas mu je ostala mutna. Ludu i ponienu, osobito ako je njegova ludost posljedica povreda to mu ih zadadoe opaki monici, ne treba zamjerati kad se veseli zlu svretku svojih muitelja, makar se u srdbi naslaivao glavom koja je stradala zbog iste stvari kao i on. Ahmed nikad nije prestao dozivati ime Mustafino, ni onda kad su po njegovu nareenju ibali Mehu zvanog Karlak, ni onda kad ga je Sulejman kao iscijeena i upotrijebljena ovjeka dao ustrijeliti na stubitu ispred Velikih vrata. Tako nastade uzreica: "Ajde zovni Mustafu" za priliku kad neko ga gone zbog istog onoga to je njemu bio razlog da progo ni druge. Ako pametni i lukavi znaju izricati poslovice, ima ih sasvim priprostih, ak i suludih, koji ih svojim ivotom piu.

III.

KOA ZA BUBANJ

1. Dihangir je bio posljednje Nurbanino dijete. Rodila ga je kad su joj godine nagrizle ljepotu i zdravlje, iza Mustafe i tri djevojice koje u povojima pomrijee. I on obolje od bolesti od koje su mu sestre poumirale. Sve mu se tijelo pretvorilo u kraste, ista ostala samo brada, nos i podo njaci. Kaiprstom bi mu drakala istu bradicu a on bi se smijao. Preivjet e kad se smije govorila je Nurbanu. Poslije, kad je porastao, slabaan, prozraan, trom, bez vo lje da se igra s drugom djecom, s mnogo mira dok bi drao majin skut, Nurbanu bi govorila obljevena zagonetnom mjeavinom majinskog milinja i briga: - Evo, moj Dihangir! Kao da sam ga u Boga izmolila! Dirnut ga ne smijem, bojim se, polomit e se. Podviknuti na njega ne smijem, bojim se, rasplakat e se. Pa opet, hvaljeno ime njegovo, ja ne znam zato mi je ovo dijete ovako drago. Bit e zato to je tako nejaak i slab. Izrastao je u neskladno graena mladia srednjega uzras ta. Noge due od dvije treine visine, trbuh plosnat, zalijepljen za kimu, prsa uska i kratka, kokoja. Njegovo tijelo nalikuje na dva tapa pobodena u zemlju, preko kojih je na baena kratka kabanica. Ondje gdje je tapovi podupiru, kabanica je izdignuta, i nikako nisi mogao znati ima li Di hangir grbu ili su mu leda odve svinuta. Grba koju vjeto skriva, govorili su oni iz daljine. Zgrbljena lea kao i u oca mu, dodali su oni koji ga gledaju izbliza.

Pred Nurbanu se nije smjelo govoriti da joj "mali", kako ga je zvala i kad je postao velik, ima na tijelu togod runo. Kao da je za mukarca vano jesu li mu lea zgrbljena i ima li noge pedalj due ili krae! Glavno je da je snaan. Imala je pravo, ali Dihangirovo tijelo nije bilo snano, niti je zrenjem postajalo jae, nego jo lomnije. I takav je Nurbani bio najdrai na svijetu: Ona je rekla: ene moje, glavu mu pogledajte. U licu je bio ista majka, ni najsitnije primjese azijatske puti, ni najneznatnije crte njihova karakteristinog oblija, is tokrvni plavi Budvljanin, kojem je kosa slina boji suhe sla me a lice blijedo kao kora peurke. Nalikovalo je na lica djevojaka u zrelim godinama, kad su jo u punom sjaju sunca to zalazi, na onu ljepotu koja u sebi nema ni zakanjele djetinjske neizraajnosti ni mladenakih nestaluka, na lica mladih ena i mukaraca kojima je ivot dao mirnou, mudrost i sabranost prije nego to e im oduzeti mladolikost. Ne zna se da je itko Nurbani odgovorio, otvoreno ili kriomice, da je u to lice zaljubljena kao mnoge ene u svoj odraz to ih gleda iz mirnog studenca, iako je to bio zanos koji u svim drugim prilikama majkama slui da budu pokudene, krotkost i neka tajanstvena istoa Dihangirova lica nisu nikome ostavljali prostor da izbjegne Nurbaninu sugestiju, da joj sina pogleda ravnoduno, ne doivi nita i poslije joj se naruga. To je lice svakoga dovodilo do raznjeenosti u koju nas samo ljepota dovodi, i do saaljenja to mu se tako toplom i dragom moralo dogoditi da nosi tijelo kao u straila. ene moje, lice mu pogledajte - govorila je Nurbanu u svim prilikama, do kraja svoga ivota. Neto boleljivost, neto poloaj mezimeta, a u dobroj mjeri i priroeno nagnue, kakvo ima brljan da se svije oko uspravnih, odredili su Dihangiru da odraste i dozori uz majku i starijeg brata. Neka mu je poklanjala ljubav, Nurbanu je glavnu brigu brinula oko svog prvenca Mustafe, oko njegove naobrazbe najvie jer mu tjelesnog zdravlja nije ne -

dostajalo. Postojali su svi potrebni preduvjeti da mlade dijete, kojem je potrebna majina njega, zamrzi starijeg brata koji mu je odnosio lavovski dio potrebne njenosti i koji je majci sluio kao uzor u odgoju maliana: "Zar ne vidi kako te stvari Mustafa radi?" To prije to se uzor nije mogao dostii ni u tjelesnim ni u duhovnim djelatnostima. S druge strane, i Mustafa je mogao zamrziti mlaega brata koji do lazi kao uzurpator poslije deset godina to ih je uz majku sam proveo, brata koji je svojom boleu toliko optereivao majku da je njemu od nje malo to ostalo. A to se suparnitvo u djetinjstvu nije razvilo, suparnitvo to u zrelim godinama katkad preraste u hladnou, odboj nost, a nerijetko i u mrnju, zasluna je Nurbanu. Voen majinom rukom i poduavan kako se voli ono to je dobro i kad nas nadilazi, Dihangir je jo u najranijem djetinjstvu zavolio brata, priznao mu prvenstvo i ve zarana shvatio da je u sjeni visokog i kronjatog drveta hladovina najvea. - ene moje, da znate koliko on Mustafu voli govorila je Nurbanu, istiui time nesvakidanju osobinu svoga sina. Netom poslije roenja pa sve do tree godine, kad se Di hangir osovio na noge i poneto govorio, Mustafu je zahva tilo dremljivo oekivanje to e mu sve od majke oduzeti ovaj boleljivac. Zato se Nurbanu u Mustafinoj nazonosti nikad ne bi bavila djetetom, a da njega ne bi neim uza se zaposlila. Stariji je djeak bavljenje malim djetetom shvaao kao igru u kojoj majku ima kao suigraa, a dijete kao igra ku. Njih su dvoje, on i majka, pravi voditelji igre, ovaj je mali tu samo radi njihove zabave. Tako se u godinama oe kivanja u Mustafi umjesto nelagode i odbojnosti razvi patronski odnos prema bratu, ravan onome u majke. Duhom radoznao, zanimanjem svestran, tjelesno razvijen, zaljubljen u sportove, lov i ratnitvo, Mustafi je trebalo oboavatelja. Uz majku, prvoga je imao u svom bratu Dihangiru. Kad se Nurbanu, istjerana od pohotne lavice Rokselane iz Sulejmanova kreveta i due, nala na putu u prinevsku pa -

lau u Brusi, njena je trolana obitelj bila vrsta i harmonina. Dihangiru otac nije znaio nita, on se od njega odbio prije nego to ga je mogao upoznati, i Mustafa je ulogu oca zauzeo bez ikakvih potresa. Samostalnost i samouvjerenost Mustafa je stekao tek kad se u Brusu doselio. Samo je Nurbanu oborenih oiju gledala put kojim odlaze od prijestolni ce, ispunjena najcrnjim slutnjama, mislila je da se tim putem nee nikada vratiti. Da se bar Mustafa sam vrati, makar i bez nje. Usred vonje, i bez ikakva vidljiva povoda okrenula se mlaem sinu i rekla mu aptom, da Mustafa ne uje: Ja znam da ti voli Mustafu. Ali u danima to su pred nama to nee biti dovoljno. Morat e nauiti to vie i po magati mu. Njemu e trebati pomo. Djeak od trinaest godina nije razumio to majka trai od njega. Rekao je da e bratu pomagati, da e uiti, sve to mu god kau. Tri sata nakon to ga je majka svjetovala, dok su prolazili kroz maslinike, jo je uvijek mislio na majine rijei. A to je najbolje nauiti? Nurbanu, koja je neprestance mislila na svoju suparnicu i u svezi s njom na nepredvidljivu i nesluenu mo ene koja upravlja vladarskim osjeajima, tre se na sinovo pitanje. Sto? A, da! ekaj da malo promislim. Evo ovako: mora dobro nauiti kako se govori i kad se govori; i mora d obro nauiti kako se mui i kad valja muati. A je li to teko? Tee od svakog drugog znanja. Tako teko da ti i brat Mustafa na tome zapinje.
2.

Nurbanu je umrla u rano proljee, u odaji u kojoj je, s ple tivom u rukama, najvei dio dana provodila sama ili sa sinovima, dok je sjeverni vjetar na prozor nabacivao pahuljice zakanjela snijega. Mustafa je nade naslonjenu na jastuke, s

otvorenim oima i ustima. Kao da ju je smrt presjekla u tre nutku dok se okretala prozoru i htjela nekom neto rei. Kraj nje je na cedrovu stoliu stajala aa od muranskog stakla, ispunjena do polovice narovim sokom. Mustafa prinese au nosu, pie je mirisalo na uhki nar. Poslugu, desetak ena razne dobi, upita tko je Svijetlu Gospodu posluio ovim piem. Svaka pojedinano odgovori da ona nije i da ne zna tko je. Svaka je znala rei gdje je bila za posljednja dva sata, ali ni jedna ne ree da je bila uz Nurbanu. - Posluaj me, Mustafa - govorila je Nurbanu, kad je bila u dobru zdravlju i, kao to se njemu inilo, u potpuno j sigurnosti. - Moda se meni togod dogodi, pa se tebi uini sumnjivo, obeaj da mi nikakvu istragu nee poduzimati i da ni pred kim nee otkriti svoje sumnje. Samo, i to u te moliti, ako zahtijevam da ne poduzme nita, ne elim da zaboravi to mi se dogodilo. Mladi je mjesec uao navrh stijena, a zrikavci kao da su i u kamenu oivjeli, kad je Mustafa, drugi tjedan nakon maj inih zadunica, s boicom narova napitka u njedrima stajao pred vratima tavljaa koa Beira, pogrdno zvanog Mjeinar. Beirova je kua bila u pristranku breuljka ispod kojeg je tekla voda. Breuljak je bio sastavljen od slojeva kamena i pjeskulje. Iskapanjem pjeskulje ispod kamene ploe izdub -la bi se peina, prostrana po elji kopaa. Otvor bi joj podzidali, na nj ugradili vrata i prozor, i eto kue budzato, a skladita koliko ti volja. Beir je bio vlasnik radionice za tavljenje koe, te hrpe zazidanih rupa ispod stijena, daleko izvan grada i okolnih naselja, u predjelu u kojem mjeine ni su smrdjele nikome, osim majstoru i njegovim radnicima. Za Beira se govorkalo da kuha orbu kojom e sav grad potrovati. Pripovijest o otrovnoj orbi dovela je na kuni prag toga bogomoljnog ovjeka samog prijestolonasljednika. Mustafa je u njemu naao umna ovjeka, kemiara i medicinara, kakvog u Brusi nije bilo. Beir se ubrajao u onu eljad koja je

Mustafu najvie zanimala, jer joj je jednim dijelom i sam pripadao. udaci, fantasti, zanesenjaci, knjievnici, proroci, i tko bi im znao sva imena, ona kojima ih rue i ona koji ma oni sami sebe veliaju. A ovaj je Beir po cijele dane mukao neto u staklenim zdjelicama, mijeao, kuhao, drobio, otapao i suio. Dio tih otopina i smjesa sluio je za poboljanje tehnologije tavljenja koa, a ono ostalo lijeilo je majstorovu ludost. Po brijegu, u rupama, u zemunicama, posvuda gdje se moglo nai toplog loga, lunjale su Beirove make, ute, prugaste, crne, olinjale, vlasate, skotne, nakostrijeene i umiljate, make svih boja i svakakvih udi. Branile su brijeg od mije najezde, pogotovo u jesen, kad iz polja nadiru cijele horde da ispregrizaju i stavljene i sirove mjeine. Uz toliko maaka bilo je mnogo i maia. Na njima je Beir iskuavao jesu li njegove smjese otrovne. Kad mu je Mustafa dao boicu i zatraio da kae to ovdje ima jo osim nara i vode, Beir je pomirisao napitak i rekao da tu nema nara, nego je to miris otrova koji Albinzoar zove "bunikina krv", a koji zaudara kao prezreli nar. Uhvatio je crno mae, sasuo mu tri kapi u usta i spustio ga na klupu. Nekoliko trenutaka potom Mustafa je gledao kako se mae prevalilo i stalo trzati nogama, estoko, pa sve rjee, sve slabije, dok se ne umiri. Smrt mu je bila brza i, bar po znacima, ne odvie muna.

3.
A Dihangir je sebi umislio da je on kriv za majinu smrt. U danima alosti, oko pogreba i zadunica, njegovo je lijepo-lice ostarjelo. Koa, dotad djevianski ista i zdrava, za dan posivi. Govorio, utio ili se smijao, lice mu je uvijek imalo izraz bola, postojana oblika kao lice kamena. Njegov nekad tih ali tean govor isprekidao se, u njemu se pojavie zastoji kad bi dahtao kao utopljenik, traei odbjeglu rije, rije koja

je bjeala kao ptica s rasklopljena dlana. Najednom bi, grcajui, povikao. Ali rije potom izreena ne bi bila nastavak prekinuta sadraja, ona je pripadala sasvim novom sadraju. Uvijek je pazio na svoje odijevanje, a sada se posve zapustio. Mustafa je mislio da je bratova alost prolazna. Dihangir okajava majku. Uskoro je spoznao da se vara. Predjel u koji je Dihangir otiao poslije majine smrti imao je od ovoga svijeta ono to imaju odrazi stvari u iskrivljenim zrcalima obris, pojedinosti, ali su odnosi meusobnih veliina, znaenja i razmjetaja sasvim drukiji, ili uma njeni ili uveliani, uvijek udni i isprevrtani. Kamo sree za sve njih, govorio je Dihangir, da se on nikada nije ni rodio. Uostalom, i nije se rodio, njega je majka zazivanjem prizvala. Ali nije doao od Boga kao aneo spasa, poslan je od mranih sila kao aneo propasti. Njima se samo ini da je on ovjek, ali kad bi ga mo gli pogledati iznutra, vidjeli bi da u njega nema srca ni mozga. Mrane su sile majci podvalile: da su ga poslali s mozgom, mogao je izvriti ono to je majka eljela, da se osposobi i da pomae starijem bratu, ali su odluile da doe na svijet praznogla v. I onda, kad je Nurbanu vidjela da je on poslanik unitenja, pobjegla je onamo gdje ive sjene. Zna li Mustafa nekog lijenika koji glave puni mozgom? S mozgom u glavi on bi uio i uio, a onda bi zaskoio i prevario onoga koji ga je medu njih poslao. Kako ti, Mustafo, nisi bio oprezan prema njemu, mogao si odmah zakljuiti: ovaj je razara i treba ga ukloniti prije nego to je majku otjerao u grob. Zamrzi ga i protjeraj! Ne moe? Jadan si ti, Mustafo, kad ne moe otjerati ovjeka koji ti se lano predstavlja kao brat. Vidi, da je on utio, pa najprije uklonio majku, onda tebe, pa tvoju enu i sve to slijedi, on je mogao izvriti zadatak radi kojeg je od mranih sila upuen na zemlju. Ali, on se odao poslije prve smrti. A zato, pogodi? Pa, zavolio je majku, nije tako lako mogao prijei preko njene smrti.

Vidi li, Mustafo, kako je njegov poloaj ruan? Propao je na ovome svijetu i na onome otkuda je doao i kamo se mo ra vratiti. Da je on sve nas potamanio i vratio se onamo, ondje bi ga nagradili. A on se izbrbljao, propala stvar, kad se vrati, objesit e ga kao lopova. Rei e: mi tebe aljemo da ih podavi, a ti se u njih zaljubljuje. Otarasi ga se, Mustafo, bolje je da ga ti kazni nego oni. Da ti neto kaem, prii! On zna da Mustafa nee dign uti ruku na njega. Oni su njegovi krvnici, a ne njegov brat. Njima je on spremio podvalu. Sluaj, od sada vie nita ne jede, hoe da umre. Izvrit e nad sobom ono to Mustafa nikad ne bi mogao. On crkne od gladi, ti si ostao istih ru ku, njima je unitio sjekiru zamahnutu na tebe. Sto Mustafa misli o ovom planu? Zar nije izvrstan? Da vidi Nurbanu kako mu pomae, radovala bi se. Zna to, poslije ovoga njegova pothvata ona e se jamano vratiti i nastaviti ivot s Mustafom. Mustafo, brate roeni, vidi li suze kako teku niz njegovo lice? Kad on umre za tvoje dobro, kad se majka vrati, reci joj neka opet zaziva Boga da joj njega dade. Ali samo Boga, a ne pokvarenjake od kojih bjeimo. Lijenici, koje je Mustafa dovodio bratu da ga vide i uju, rekoe svi uglas da je obolio od melankolije, od najgore, od one to u sebi nosi klicu samoubojstva. Dihangir se pred lijenicima sustezao, ali su boja njegova lica i smijeak, slian onome to ga imaju bolesnici kad ih neto ljuto u nutrini probada, govorili da je otplovio daleko na puinu gdje sunce sjaji iz morske dubine, a vjetrovi padaju okomito kao kia. Izlijeiti ga nemaju ime, mogli bi ga posebnom njegom za drati na ivotu i ekati dane kad e priroda sama uiniti neto za njegovo ozdravljenje, jer se melankolija zagonetno javlja i zagonetno nestaje. Uvjeravati ga da ne jede, da ne crkne od gladi, govor je u prazno, ak moe pojaati nje govu ustrajnost u odbijanju hrane i ubrzati smrt. Oni preporuuju Mustafi da slijedi njegovu izokrenutu sliku svijeta

i da joj pronae slabe strane, nekakvu pukotinu u koju treba uglaviti varku to e ga odvratiti od smrti izgladnjivanjem. Gotovo iste upute za lijeenje melankolije naao je Mustafa kod Albinzoara. Opisujui ovu bolest, glasoviti ljekarnik ne zapaa nita vie nego to je zapazio i stari grki lijenik Aretej iz Kapadokije, ali kad e rei kako da se lijei, ograniava se na tri reenice, sve tri svoje: "Budite strpljivi s njima, i to god uli da vam govore, ne recite im da su to izmiljotine i da glume budalu. Odrat ete ih u ivotu ako se spustite u ponore besmisla po kojima i sami hodaju, i ako svojim razumom u njihovoj ludosti pronaete putove po kojima e nastaviti svoj alosni hod. Jer ako im povikom da govore gluposti zaepite sve izlaze, nestat e ih s ove zemlje kao dima iz dogorjele hrpice suhe balege." - Preputa drugima da odlue - rekao mu je Mustafa hoe li se vratiti kad umre od gladi i kad se u Brusi pono vo nade naa majka? Ti umre, Nurbanu se vrati, a oni koji su te prvi put poslali da nas uniti, doznaju da si se i usmr tio glau da bi nas spasio i da si se naumio ponovo vratiti k nama. E, nisu ni oni budale, rei e: upoznali smo mi tebe, nee natrag, ostaj kod nas. Ostade ti tamo, a nas dvoje ov dje. Bolje da uini kako ti ja kaem. Tebi je u glavi kaa, a to je u glavama onih koji znadu velika znanja? Kaa, isto. Samo zainjena znanjem. E, to je ve mozak! Zato ti ne bi nastavio stjecati znanje, ali drugaije nego do sada: itat e sve one knjige koje sam i ja itao, ja u ti rei koje su to. I tako e tvoja glava biti ispunjena istom tvari kao i moja, po stat e ne samo slian meni nego i isti ja. A kad Nurbanu uje da smo se izjednaili, eto nje isti dan k nama. Imat e sve to eli. Kad se jednom prihvatio itanja, Dihangir nije vie isputao knjige iz ruku. Ili je itao u biblioteci ili je etao vrtom i izlazio u grad, knjiga mu je bila ili rasklopljena pred oima ili sklopljena ispod pazuha. Ako se odmarao, najvolio je u knjinici, zavalio bi se na jastuke i spavao. Ako je htio neto
247

rukama raditi, istio je police, brisao s knjiga prainu, ula gao nove svijee u svijenjake, krpao knjigama poderane korice, slagao i preslagivao, po veliini i predmetu. Ljudi su ga gledali na etnjama po gradu i okolici . Govorili su: Ili je ve lud, ili e pomahnitati. Sumnjiavi su odmahivali: Budala je im pokraj tolikog imutka jo i ui. Svejedno ti je, uio ne uio, lud e umrijeti. Iao bi s knjigom ispod miice, uznosito podignute glave, koliko su mu doputala pogrbljena leda, najednom bi stao, rasklopio knjigu, proitao nekoliko redaka i ponovo je vra -, tio pod pazuho. Neto bi u sebi mrmljao, zapamivao, ras pravljao, to li. Tako se inilo da nema ni sna ni poinka, osim onoga to ga nalazi medu recima. Ali on sam nije imao dojam da ita. Slova, rijei i reenice koje gleda, progovaraju svojim i odnekud poznatim glasom. Mustafi bi govorio: Idemo sluati knjigu. Njegovim oima, a glasom i smislom slova itala je Nur banu. Ona je za njega govorila, on je nju sluao. im pogleda tekst, glas mu se javi; im odvrati pogled, zavlada muk, dubok i nepodnoljiv. Da bi se spasio od ponora tiine, oi ma je iskao tivo, da ga vidi, da glas spasenja otpone tei. Bajno je bilo Dihangirovo itanje, ljepe nijedan ovjek nije doivio, i uvijek jednako lijepo, ma kakvo tivo itao, prie, mudre izreke Akirove ili matematike zadatke. I ne samo da je sluao Nurbanin glas, on je nju i gledao kako joj se usne miu, kako joj se oi smijee i uta kosa pada na elo. Za tu je sliku vrijedilo itati, a vrijedilo je itati svaku knjigu jer su sve bile od nje pisane, od nje izgovorene, kao da su sve knjige sadraji njenih beskonanih pisama iz kraja s onu stranu svjetla. Kakva teta! Dihangir nikako da povee znaenje vie rijei u jednu poruku. Rije samu, u asu kad bi je proitao,

shvaao bi potpuno. Ali kad bi preao na sljedeu, onu bi rije pred njom, kao i sve prijanje, zaboravljao. Dok bi doao na kraj reenice, sva bi se svjetla smisla, koja su se palila dok je bio na pojedinoj rijei, pogasila. Mrak, sljepilo i muk. Ako pone itati iznova opet se svjetlost smisla javlja dok rije ita, a gasi kad pogledom prelazi na drugu rije. ita se s poetka nije jedio to tivo ne moe osmisliti. Nije ni pomiljao da je takvo itanje za nauk beskorisno. Dapae, sve su te rijei, i bez shvaanja znaenja, potpuno objanjene samim izgovorom, taloe u njegovu mozgu, pune ga, pretvaraju u masu koja e jednoga dana savreno misliti, onda kad sva izgubljena znaenja najednom oive i svrstaju se na svoja mjesta. Ali vrijeme je i za ljude i za ovakve nazore presudan ini lac. Iznenada mu se uini da e se Nurbanu pojaviti onoga trenutka kad sve te mnogobrojne rijei usporedno zasvijetle svjetlima tisua i tisua svjeica. Ona e silaziti u sjaju svjetla svih rijei koje je izgovorila. A bi li neim mogao pospjeiti taj dan sveanog povratka? Time je potaknut njegov trud da uzastopnim itanjem jedne reenice, koju bi ispisao na papiri to je sluio za razdiobu proitanih i neproitanih stranica, ovlada njenim smi slom. Kad mu "pukne" nad jednom, zasjat e umah na sve strane, oivjet e sva u mrak utonula znaenja rijei. A Nurbanu e sveano silaziti, korak po korak. Reenica oko koje se muio, nasumce izabrana iz Zuhavrova divana ljubavnih pjesama, glasila je ovako: Samo djeca i budale govore istinu, svi ostali lau; zato su djeca nevina, a slabi umom od Boga posveeni. Ide li to? obino bi ga pitao Mustafa kad bi se susreli. Ide, ide - i njegove bi se usne razvlaile u osmije h, po kazali bi se zubi do polovice; nalikovao je na ovjeka koji se poslije duga plaa sabrao da neto kae. Samo ti tako nastavi, bit e dobro. - Da je tko sluao njihov razgovor, ne bi mogao razumjeti emu Mustafi urot niki ton.

Dolazi li? - pita Dihangir. Ne odmah, ali je ve odluila. Kada, kada? Uskoro. Samo ne zna u kojem liku da doe. Kad bi se pojavila kakva je bila, prepoznali bi je. Ona hoe da za nju znamo samo ti i ja. I Esma. Kako, kako? Rei u ti za koji dan. Proe mjesec dana i Mustafa mu ree da je Nurbanu me u njima, neka se strpi, neka ui i bude strpljiv, strpljenje je izvor mudrosti, uspjeha i svakojakog obilja, pa e je vidjeti. A onda, dugu godinu dana potom, Mustafa ga uvjerava da jo mora ekati, jo uiti, da je nije zasluio vidjeti, da ga mora provjeriti znade li tajnu uvati - punu godinu dana, dovoljno vremena da i sam okrene pameu. Kad mu pokaza prvo dijete svoje lijepe ene Esme, mala je Nurbanu bila u kolijevci. Sjedila je odjevena u bijelu kouljicu, s bijelom perinom po nogama i po uzglavlju kolijevke. Debeljukastim ruicama cupkala je arenu krpicu, zavoj na palcu koji su joj namotali da je odviknu od sisanja prsta. Doekala je Dihangira onom krotkom djejom usredotoenom panjom na novi predmet ili novu os obu, kad nam se djeca ine mnogo razumnija nego to jesu. Oi su joj bile plave kao vode u peinama na otoku Skiru, a kosica uta, sva u kovrama. Dihangir joj se primicao stopu po stopu, a kad je s jedne i s druge strane lica, ispod oiju i po korijenu nosa, ugledao smee piknjice, kakve je imala Nurba nu, toliko nalik na zvjezdice na nebeskom svodu, u njemu svjetlost tih zvijezda razagna preostalu sumnju, sagne se, uhvati djevojicu za ruku pa je pritisne uz svoje obraze. Saptao je: Mama, mama. - I krotak i pitom vie nego to je bio i prije i poslije njene smrti. Mustafa ga uputi da se radi ouvanja tajne, koja e ivjeti samo meu njima i enom mu Esmom, djevojica mora zva-

ti imenom Nurbanu, a ne mama. Samo neka je ona meu njima, pa ma kakvim je imenom morao zvati, ree on. I prvi put poslije dugog bolovanja izusti reenicu duu od pet rijeci.

Po ulicama Bruse zabranjeno je jahati konje u trku. A zar se to odozdo ne uje topot kopita po kaldrmi? Protrkivati gradom mogle su samo tatarske listo noe, kad bi Mustafi donosile zapovijedi. Mustafe sada nema da bi njemu pisma stizala, niti se uje topot triju konja, koliko je obino Tatara jahalo. Ima ih vie od trideset, pa pozornost stanovnika tvrave poraste do onih razmjera kad je panja pomijeana sa strahom. Esma pozva Dihangira da doe u kuu i dovede malu Nurbanu s kojom se dotad igrao ispod naranina drveta. Tko god bio, ako poeli vidjeti nju ili njena djevera, morat e ui u kuu, u enske odaje. Ibrahim ukopljenik doao je pred kapiju istruckan, oznojen, blijed. Jedan mu je vojnik pridravao konja, druga su se dvojica spremala da ga doekaju na ruke padne li pri sjahi vanju. Sto mu je trebala parada Brusom kad je cijelim putem od Ergelija dovde sjedio u nosiljci to su je prtile meu sobom dvije snane deve? No, na zao glas izlazi ratnik koji sjedi u tim kabinama na pustinjskim laama, kojima je namjena da nose ene, neja, bolesne i ostarjele ljude, i vatrene ljubavnike kojima ni duga putovanja ne mogu ubiti volju da se esto ljube. Htio je na konja, a s konjem u galop preko po ploena puta, kad se udarci kopita o kamen uju kroz sedlo i sve do bubrega i zatiljka, pogotovo u jahaa kojima su sko-ni i bedreni miii omekali, pa se ne dre u stremenima nego stranjicom sjede u sedlu kao na stolcu. Tko da mu od pratnje kae da toga ne ini! Za njega je vrhunski uitak kad

ga narod gleda u ulozi Sulejmanove desne ruke. Ni kad su mu se davale manje zadae, nije se odricao pokazivanja. Ono to e u dvoru obaviti, ne vrijedi prebijene pare ako ga Brusa ne vidi na okienu doratu, kao ispruenu i svedohvatnu ruku Sulejmanovu. Dva straara u kulama povie nadvraa dobila su nalog da zovu Hazima, starjeinu dvorske strae u Brusi. Nisu ga morali dugo iskati. Podignut na noge topotom i vriskom s gradskih ulica, on se ve opremio, pripasao oruje i urio se prema vratima, znajui pouzdano da e protrkivanje gra dom svriti pred njim. Kad mu rekoe da ga trai hadum Ibrahim, zapovjednik dvorske strae Sulejman-kana i dvorskih straa svih provincijskih namjesnika, i Hazimu nadreeni starjeina, on se ne potrudi odozgo s nadvraa provjeriti jesu li vijesti tone, nego naredi da se vrata otvore irom, da bi gosti mogli na konjima ujahati. Za velikog gosta svaka je ast mala. A Hazim nema veega od svog zapovjednika, "starjeine starjeina dvorskih straa". Od Sulejman-kana je - ree Ibrahim i kucnu po smota nom listu papira. Hoe li vidjeti? Boe sauvaj! Zar da tebi ne vjerujem. Ulazite i radite to vam je zapovjeeno. I ti e nam pomoi. Odvest e nas kod Esme i Dihangira. Trojica za mnom. Ostali ekajte na dvoritu. Hajde, vodi nas, Hazime! Uspinjali su se stubama od grubo klesana kamena, uglaanog samo na nogostupu. Dihangira i malu Nurbanu odveo je Hazim u sobicu s pogledom na polje i umarke. Tu je naprava za vez goblena i u njoj nategnuto platno s dopola izvezenom slikom pustinjskog krajolika. Igla je zabodena u dva boda, u uicama je plavi konac. Vezilja je posao naglo prekinula. Pokraj naprave za vez stoji stalak od uglaene lipovine, u kojem je Esmin jednogodinji sin dubio dok mu je majka vezla. Trebalo mu je izmalena jaati none miie, toliko po-

trebne jahaima. Sad ga tu nema. Uzeo ga je jedan vojnik u naruje kad su Esmi naredili da krene za Ibrahimom u pro storiju s duecima za leaje. Hazim je bio nasmrt uplaen: niti je znao to se ve dogo dilo, niti to se dogaa, niti to bi moglo uslijediti. Jedino je znao da se Ibrahimu mora pokoriti duboko i slijepo, a to je malo da preivi. Dihangira je smirivao da sjedi na stoliu vezilje, a malu je Nurbanu gladio po kosici i stalno govorio: Sve e biti dobro. Hoe, ako Bog da. To je neka provjera, koje li zlo. Od njegova tjeenja, ak i kad ih nikakve zle slutnje ne bi obuzimale, morali su se ustraiti, jer je, odgonei misli o zlu, pripovijedao kako nad njima ne vidi drugog osim crnog zla. Hazim je od onih ljudi koji tvrde da ine to mogu i da e uiniti to god budu mogli. U njihovoj usluzi nema vlastite rtve i zato od njih nitko nikakva dobra nee doekati. Esmi je Ibrahim naredio da se svue i legne nauznak. Za to? Optuena je da su joj po tijelu ispisana magina slova kojima je zaarala mua i dri ga prikovana uza se, tako da ne mari ni za jedno ensko osim za nju. Nije li nenormalno to u ovim odajama ne ivi jo nekoliko njegovih ena i to Mustafa odbija ponude vienih ljudi da mu daju svoje keri? Tko je za to optuuje? Svekar. I ona se poela svlaiti. Esma je bila rodom iz grada Crotone, s krajnjeg juga Apeninskog poluotoka. Otac joj je bio trgovac suknom. U blizini Crotone, na povratku iz Otranta, kad je s njim na brodu bila ena i djevojica, zarobili su ih turski gusari. Desetogo dinja djevojica prodana je u Brusi. Kupila ju je Nurbana, koja je oko sebe okupila jo pet takvih ropkinja italskog po rijekla, vjerojatno da bi izdovoljila nagon za odgojem enske djece, tue, kad su njena pomrla. Od svih najvie zavoli Es mu i u njenu naobrazbu uloi veliki trud. Njena je volja sa zidala i Esmin brak. Pokazivala ju je Mustafi, a kad se uvjeri da je on eli, prva mu ree da bi joj bilo drago kad bi se oenio.

Vanjtinom nije nalikovala na Nurbanu, osim to su bile obje lijepe. Esma je imala kose crne, oi velike kao da su krilate, a usta iroka od kraja do kraja obraza, ispunjena smije hom i pjenom bijelih zubi. S tim rastvorenim crnim oima, s tim ustima, s puti to je nekad bila crna, ali je boravkom u hladu dobila bjelinu kakvu ima no punog mjeseca, djelo vala je razgolieno, sve to je imala pokazivala je, a imala je to pokazati. Voljela je crtati, vesti i dutjeti, dugo, po sve dane, po sve noai. Sama je tumaila strast vezilja. Kad veze i jedino kad veze, osjeaa jivljenje punog ivota. Pokraj nje su Mustafa, njeni roditelji, Nurbanu i njena djeca. Sve to se medu njima dogaa, a dogaa se mnogo, okupano je mlijekom blaenstva i pomirenosti svih sa svima, i svih sa svaim. Meu pr stima osjea vrijeme prolo i vrijeme budue, jedno ljepe od drugog. Ne to to veze, konac, boja, slika, igla i naprnjak, nego slike to ih vezilja stvara usput, dre je prikovanu za iglu i platno. A zajedniko i Nurbani i Esmi, bar je takav dojam u Mu stafi ivio, bilo je da su i tijelom i duom tvorile prostrano zaklonite s uvijek otvorenim vratima, i kad se u njeg svra a i kad iz njega poeli izai. Ona je znala ne pitati a pogoditi to ga mui, znala je svratiti razgovor sa skliskog na tvrdo i utabano, znala se veseliti mekano kad je sve govorilo da se plae, znala je da se ne moe ivjeti bez elje i prevare sebe samih, pa je to cvijee zajedno s muem njegovala, govorila o dobru kao o izvjesnosti, kad je sve govorilo da je izvjesna samo nesrea - znala je vesti, kao i oni to su ovaj svijet smislili i otkali. Kau da e ena koja voli voljeti i prah na putu po kojem je voljeni proao, i pticu koju je pogledao, i kamen na kojem je sjedio. Ali je Esma svoga djevera Dihangira voljela i zbog njega samog, zbog njegove pitome udi i zbog bolesti koju ona i nije drala boleu. Mnogo prije nego bolest, u Dihangiru ivi nevien dar vezilje da svijet kroji i slika po svojoj

volji. Samo, kod Dihangira ima jedna nevolja, on ne zna jednu sliku, onu to je na platnu veze, pokazivati javno, a one druge, to ih veze u sebi, zadrati samo za sebe. On skrovite vezove pokazuje svakome i zato ga dre bolesnim. Kad bi sve vezilje ovoga svijeta pokazivale to uz vez vezu, bolesnima se broja ne bi znalo. Mora li se svlaiti dogola, pitala je Esma kad je dola do donjeg rublja. A kako e se drukije razgoliti, odvraa joj pitanjem Ibrahim. I ona se razodjenu. Samo bokove ovi vunenim pletom koji joj se nae pri ruci. Upitala je ukopljeni ka smije li bar to na sebi drati. Kad joj odobri, Esma zaveza uzlove pleta na desnom boku. Nije bila uvjerena da vor na boku vrsto dri, da e i pri kretnjama zadrati plet oko tijela, pa se dlanovima pridravala za oba boka. Ni kad je mlaa bila, nije se voljela gola pokazivati, ni kad bi u sobi bila sama, ni pred drugaricama u kupaonici. Drala je golotinju obeaenjem ljepote, jer je odnekud mislila da je svatko gol u isti mah i ruan. Ni pomislila nije zaiskati objanjenje to ovo od nje rade. im je vidjela Ibrahima, a znala je tko je taj i koji bi ga mogli poslati, pokorno se prepustila njegovim rukama, kao to bi uinila svaka ropkinja, a ona se ropkinjom osjeala i poslije vjenanja s Mustafom. Hodajui preko saga prema leaju, dva puta se spotakla na odjeu koju je maloprije bila sama odbacila. Zapravo ne zna ni po emu hoda, ni kamo su je uputili. Kao da je prava Esma, vezilja Esma, pobjegla iz golog tijela, sklonila se nekud na sigurno, a tijelo bez due ostavila da u besvjesnom stanju izvrava sve to mu bude nareeno. Ibrahim je pretragu zapoeo od prsa, dokazujui da je ko pljen zato da bi mogao biti uvar intimnih odaja monika, pa je obuen u nizu vjetina to su potrebne uspjenom nadgledniku elija po kojima se kreu stvorovi zmijske naravi, kakve su ene. Kaiprstom zaokrui mrki kolut oko bradavice. Pogleda da li se na dodir i trenje mijenja boja. Ako se

mijenja, sise su nabrizgane krvlju: ako se ne mijenja, u tijelu nema nikakve promjene. Zatim je palcem i kaiprstom uhvatio bradavicu i lagano je valjao meu prstima, istrau jui je li nabrekla ili je spuvasta. Razlike su mogle biti vrlo male, njih e opaziti samo ako se snano usredotoi na ispiti vanje. ;' Potom je preao na bedra. Zadignuo je plet, prstima s obje ruke pritisnuo butinu i zategnuo kou. Pojavile su se ljubiaste pruge, tekle su uzdu noge. To isto uini i na trbuhu, pa kad se i tu pojavie strije, ovoga puta ruiaste i poprije ke, osmjehnu se, zadovoljan kao svaki istraiva koji je dugo traio i napokon naao. Tek kad je priao Esminoj glavi, da i na njoj nae potvrdu za promjene u tijelu, Esma je vidjela njegove ruke. Vidjela ih je s donje strane. Ibrahimov je dlan blijed, namrekan i ulizan, bezdlak kao guterov trbuh koji se pri hodu lie po zemlji i travi. Muninu je trpjela dok su joj guterovi repovi pretraivali kou na elu i zaustavljali se na smeim pjegama, ali kad joj se spustie na usne, istraivajui vrcima jagodica jesu li nabubrile kao i bradavice, Esma se stresla, zgrila i povratila. Mlaz iz njenih usta poprska i vrke Ibrahimovih prstiju. On se ne naljuti. Zatrai od vojnika neku krpu, da se obrie. Njoj naredi da se oblai i spremi na put, a sebi samom ree: Sad je sve jasno. Esmi su dopustili da spremi odjeu za sebe i dvoje djece, onoliko koliko e joj biti potrebno za dva dana hoda do Stambola. Ondje e nai sve to joj bude potrebno, a ostat e u prijestolnici do Mustafina povratka s ratita. Nije joj jasno emu preseljenje, ali joj je jo manje jasno emu onolike pretrage, pa ipak se nije usprotivila. Njeno je da slua Ibrahima, pogotovo to njenu selidbu u Stambol, kao to uje, eli i mu, a ne samo svekar. Podvorba je ondje bolja, djeca e bre rasti. Lijenika je vie, lake e priskoiti djeci u pomo prilikom estih ljetnih boljetica.

Poslije pregleda Ibrahim je postao usluan. Obeavao je u Stambolu svaku pomo. Dopustio joj je da i napravu za vez turi u denjak i da ga natovari na konja to je namijenjen nje noj prtljagi. Samo, kad je Esma rekla da bi joj bilo drago kad bi i Dihangira sobom poveli, tek je prizdravio i u sa moi bi mogao ponovo na se navui bolest, Ibrahim joj strogo ree da Dihangir s njima ne moe nikako, ostat e da uva dvorac. Deve su klekle, nosiljka je stajala na zemlji, Esma s Nurbanu ue i sjede, na krilu je drala usnula sinia. Gonii otpoee prutovima udarati ivotinje da se diu i polaze. Kroz prozor nosiljke nagnula se mala Nurbanu i ruicom mae stricu. Iza nje, ne izviruju i, zastrt crnim velom, vidi se obris Esmina lika. Ne vidi se kakav joj je izraz lica. I ona je otila meu sjene. Pridruila se privienjima to se oko Dihangira sve vie mnoe. Dihangir je naslonjen na krunite zdenca. Kao da bi imao neto rei. Ne sjea se to, vratila se njegova stara zaboravljivost. Ni maloj Nurbanu nije pozdrava uzvratio. Ali, da se bilo nadnijeti nad njegove oi i zaviriti u zjenice, vidjelo bi se da u njima nema niega osim Nurbanina lika. Njeno lice, njene pjegice, njene kose. Ni ega drugoga, ni konjanika, ni monog Ibrahima, ni deva, ni nosiljke. Sve dok povorka nije prola ispod vratnica i dok se za njom ne zaklopie teka hrastova vrata. Hazim je neto aptao straarima u nadvrau, potom se jo s dvojicom uputio prema dijelu ku e u kojem je stanovao. Proe pored Dihangira i ne ree mu nita. Prije nego to e ui u kuu, motrio ga je s vrata nekoliko asaka i udio se to jo stoji pokraj kamenog krunita. - Ovim je opet poelo stresati ree i ode. Dihangir se rukama naslo ni na kamen i nadnese nad otvor bunara. Dolje ugleda svijetao okvir, a u okviru, na zrcalno mirnoj vodi, svoj obraz. Zapoeo je tihim glasom. Bunar je glas pojaao i ozvuao mekom pratnjom. Onda je glas po-

visio, i bunar je njegovu glasu dao jae ozvuenje i puniju pratnju. Napokon je govorio govorom kojim pjesme ita mo, i rijei baene u bunar postadoe prekrasna skladba s rijeima i glazbenom pratnjom.
Voljena mi kazuje: jedro e biti i jedrit e olujnim vodama, Ja sam tvoje kormilo i tvoje sidro, pravac na putu i mir u luci. Cime amforu prvi put napune, onime mirie dok je ne razbiju. Kad bude tonula moja laa, i za goli u se ma hvatati.

pomami za vlau, da se njegov porod uniti i ako je tek za et u maternici. Kad su Esmu s djecom pobacali u jamu, svrh njih su nabili zemlju, onda su, da se trag ne poznaje ni na mjestu to je struno izabrano, svrh groba nabacali mokra granja koje izvukoe iz naplavina uz obalu. I podigoe se na travnate otoke, i posjedae na konje, a Ib rahim ude u nosiljku, pa krenue pod samu no. Do nekog trgovakog svratita, rekoe jedni drugima, gdje e nai zo bi, a ne travu, i slatkih napitaka, a ne smrdljivu vodu iz barutine. Tko zna, nikad nijedan ovjek nije toliko lo da ne bi mogao nai jo goreg, i niije junatvo nije bez brazgoti na straha, bar u noima na osamljenim mjestima, tko zna nisu li pod urnim odlaskom skrivali nelagodu da prenoe na mjestu na kojem su odjednom toliko mladica sasjekli. (Po bijegu te veeri s otoia rijeke Sakarva reklo bi se da je i Ibrahimova vrstina imala pukotina, ali po onome to je idue zime, kad je na zimovniku sustigao vojsku upuenu na Perziju, pripovijedao u Halebu, reklo bi se, ba obratno, da je na tim rijenim obalama njegova krutost, ako je i imala jo togod neokamenjeno, pouzdano srasla, kao da je u dijamant prekovana. U Halebu je bilo mnogo znatieljnika, posla malo, Ibra him pohlepan za naslovom "Ispruena ruka Sulejmanova", i potekle su njegove prie, iz dana u dan, pred novim sluao cima, i pred starim, kad bi zaboravio da ih je ve jednom poastio uzbudljivom priom o tome kako je na Esminim ru kama probio dilitom Mustafina sina, kako su malu Nurbanu hvatali vojnici po ledini i dovodili je pred njega da je sabljom raspoluti, kako je Esmu gaao jataganom ba u predio tijela u kojem je moralo klijati Mustafino sjeme. Sve polako, rije po rije, djelo po djelo, smrt do smrti, svaku pojedi nost, kako su padali, to su posljednje rekli, kako su ih za kopali i, napokon, kako je on sam sve to uinio. Razumije se samo po sebi, boe moj, ako je on "Ispruena ruka Sulej -

Pred no su se spustili u plitak kanjon Sakarva. Rijeka se na tom mjestu razlila u tri rukavca, pruena izmeu uskih zemljanih nanosa uz obje obale i dva zemljana otoka. Ibrahim naredi da se tu rastovare konji i pripremi konaite, pa e ne nedostaje a voda je pitka i za konje i za ljude. Esma je izala iz nosiljke i sjela na ledinu, okruivi se djecom. ekala je da joj spreme ator, pa da ih nahrani. Ali se nitko ne pouri da je poslui. Nisu ni sebi atore razapinjali, s pola volje rastovarili su tek nekoliko konja, rasedlali nisu ni jednoga. Voda u rukavcima umi, kosovi fiukaju, a s vode ledene plavi svje zrak koji, poslije sparnog putovanja u nosiljci, godi i nagoni na san. ulo se kako neto ispod spruda, dolje uz samu vodu, lupa. Kao da netko zemlju potkopava. Bit e da je rijeka podlokala obalu, pa sad, tekui uz udubine, tvori vir i buljka kao u vodenikoj stupi za vlasanje sukna. i Eto to znai biti moan! ak odande, iz sredita Anada* lije, ispruila se Sulejmanova ruka sve do ove rijeke. I kopa raku uz sam voin tok, na zemlji koju rijeka plavi i dere sva kog proljea i jeseni. Ogoljena je po svu godinu, pa se na njoj ne prepoznaje ni kad ljeti u nju neto ukopa. Nad tom rakom u mulju izvrio je ukopljenik Sulejmanovu naredbu: da se sjeme Mustafino atre u korijenu, da na njegovu panju nikad ne nikne mladica na kojoj raste zrno od ijeg se pia

manova", a jest, onda sama ta ruka mora izvriti ono to joj je nareeno. Nikakvih podvala ne smije biti. Sam vezir Mehmed, koji je neprestano uio i zavidno napredovao u nauku, sluao je ovu priu tri puta. Njemu nije bilo zazorno kakav je nalog Ibrahim izvrio, nego to naoko lo o tome brblja. Pravei se nevjet, upita Sulejmana je li dobro to Ibrahim po logoru pria o svom poslu u Brusi. Sulej man je shvatio da Mehmed i pita i prijavljuje, a na njemu je red poduiti svoga slugu. Pozva Ibrahima i ree mu: Ti neto previe o Brusi pria! Da se tamo nisi nagutao gljiva ludaa? U njegovu je glasu prijetnja, pa Ibrahim zabugari: <! Neu vie, evo glava, neu vie. ?-| Na glavi ti hvala, i na vjernoj slubi, Ibrahime! I ja mis lim da vie nee priati. I nije vie. Jedan je drugi priao o tome kakav je bio kraj "Sulejmanove ispruene ruke". Ali je i taj zbog blagoglagoljivosti naao svoj mulj, i priu, kao tafetnu palicu, predao treem. I tako redom, nikad do posljednjega. A svaki je mislio, dok je na sprudu stajao, da je on posljednja "Ispruena ruka Sulejmanova". Nisu znali da tim rukama nema ni kraja ni broja. Samo je Mehmed izuio kolu "ispruene ruke". Kad ga ubrzo poslije zbivanja s Mustafom sudbina obdari da i sam postane "Sulejmanova ispruena ruka", on e uhvatiti nje gova i Rokselanina sina Bajazita, drska i neposluna ovjeka, zajedno s njegova etiri nejaka sina. Sam e ih svojim rukama ispresijecati, ali o tome nikada i nikome govoriti nee, ni Sulejmanu. Zato priati o stvarima koje svi znaju, kad bi bolje bilo da za njih nitko nije uo?) U sam mrak onoga dana kad je na obali Sakarva izdahnula Esma, Dihangir se nadnese nad bunar. Na vodi se jedva nazirao njegov obraz. I u bunar je, to mjesto svjetlosti, silazila no. Jedna je zvijezda u njegovu odrazu plivala povie glave.

I bit e od njene svjetlosti, vidio je sve ono o emu je govorio.

Slike se nisu raale iz njegove rijei, njegove su rijei nicale iz slika koje je u obasjanom i raspjevanom studencu gledao.
Budite mi svjedoci pred Bogom i ovom pustoi, Da su sve stvari arene lijepe, osim ovjeka. Rekoh li vam da je pobjeda onoga Koji busiju na vrijeme zauzme. Uad se zatee, konji padaju i lome koljena. Mi im sa stijena dijelimo vrhove kopalja i strijela. Oruje s mrtvaca skidamo, sunce zapada, evo nam noi. Stavljamo dlanove na usta, pozivamo vukove i hijene. Zvjerinje pustinjsko, pokupi njihove ostatke. Vi ste posljednji sud licemjernih edoubojica. Budite mi svjedoci pred Bogom i ovom pustoi, Da su sve stvari arene lijepe, osim ovjeka.

5. Pred kapiju brukog dvorca doao krupan, podebeo ov jek, rumena i gojna lica, rijetke brade i istanjenih bria. Sjeo na kameni stolac ispod kestena, prekriio ruke na krilu i zakruio pogledom oko sebe. Sa sobom nije teglio nikakvu popudbinu, doao je pjeke, pa premda je sjeo na udaljenost doputenu svakom posjetiocu, neeljenu i eljenu, straaru se uinio udnim. Nazvao ga je: - Ej, ti tamo i upitao to, zaboga, ovdje radi, nije im valjda dosta to jednog luaka u kui uvaju, nego e i drugoga preko puta gledati, moda i braniti ludo od luda. Ne egai se! ree mu ovjek. Zovi starjeinu Hazi-ma. Njemu imam neto rei.

je pr bil lo bn
mi rec

lin I
"Si

ljh tre lio rul ni


ub PO!

ga ka, kai ni! bol I Esr zirs noc lb:

Hazim se doetao pred vrata, sluben, kao da mu je s onoga svijeta, gdje je nadstojnik svih nebeskih harema, doao glavom Ibrahim ukopljenik. Kad je uzeo od gosta papir, razmotao ga, razgledao peat i proitao slova, vidio je da gojni posjetilac nije nitko drugi nego zloglasni Jusuf Uhvan. uvi njegovo ime, Hazim se prisjeti nekog doboara Cumruka Oroza, kojeg je Uhvan tjerao da prizna zloin sve dok doboar ne razbi vlastitu glavu o zid, kao tapi o pasju kou na bubnju. Kako se sjeti, tako mu se krv sledi u ilama. Hazim se stoplio tek pri kraju pisma, gdje je pisalo da preda dunost ovome Jusufu Uhvanu i da doe u Stambol, tamo e ga rasporediti na nov posao. Nekolicini straara uspio je kazati da je dola "velika zvjerka". Nije mislio rei, sam je tumaio svoje rijei, da ih ne bi drugi tumaenjem is kvarili, da je doao velik neovjek, nego da je doao ovjek velikog povjerenja, pametan, okretan, ovjek pred kojim se sva vrata otvaraju i sve stube snize. Uhvan je arko elio da tog istog dana preuzme zapovjednitvo nad dvorskom straom i da sve konce, isprepletene po dvorcu od ovjeka do ovjeka kao od kuta do kuta, zave e za svoj mali prst. Hazim je pak gorio od elje da mu lea to prije ugledaju gradska vrata. Tako se primopredaja oba vila jo u toku dana. Hazimova je dunost bila da upozna Jusufa s Dihangirom, i time bi bila izvrena primopredaja najvanije stvari. Ali Dihangir ne dopusti Hazimu da uljudno izvri predaju i klizne prije nego zaredaju bolesnikovi ispadi. Rekao im je kad su ga susreli u vrtu blizu bunara: - Dobio si pojaanje, Hazime! Oprezni su. to postajem jai, straa je oko mene vra, i obratno. - Nije pojaanje, Dihangir-kane, zamjena je. Ovo je novi starjeina Jusuf Uhvan. Uhvan se naklonio, pa namjestio osmijeh. Njegovo je lice htjelo odglumiti poniznost, ali je bilo odve kruto za tu. njenu grimasu, pa mu je izgled bio groteskan.

_ Ne govori tako, Hazime! Gledaj ga kakav je, vrijedi tri Hazima, pa to e mu jo i ti, etvrti. Za sada je bilo do voljno utrostruiti. Hazim se bez rijei okrenu Jusufu, ali je bilo jasno to go vori: takav je, valjda si uo da je skrenuo pameu. Jusuf je izbrisao svaku crtu umilnosti sa svog lica, bio je opet nadut i samouvjeren. Jednom je klimnuo glavom, kao kad se kae: "Ne smeta, prepusti ti njega meni". Budui da ih je Dihangir ve bio napustio, odetavi se travnjakom d esetak kora-aja, i njih su dvojica pola prema kunim vratima. Najed nom Dihangir povika: - E, Hazime, reci tome utrostruenom da me ostavi na miru koliko god bude mogue njegovoj utrostruenoj volji da me nadzire. Neka oko mene krui koliko mu drago, al i neka mi krugovima ne ograniava prostor za kretanje. Poslije odlaska Esme i male Nurbanu, Dihangir se pretvorio u novog ovjeka. On, koji je i u doba zdravlja i u doba bolesti bio stidljiv, najednom je postao preslobodan, alio se, rugao, ciljao na politiku, bez sustezanja govorio to o kome misli, to namjerava uiniti, gdje mu se raaju zanosi, a gdje umiru nade. Toliku smjesu drskosti i pronicavosti, toliku smjelost da se kae ono to ti pod lubanjom ari, mogli su u svijetu zavezanih jezika i ukopljenih mozgova imati samo umom poremeeni. To je bio jedini poticaj starjeini Hazimu da pretpostavljenima javi da je princ opet poludio, na nov nain, kao da je od ludosti postao pametniji, sve uje i vidi, sve zna. - u li ti to on ree? - pita Uhvan kad je bio uvjeren da ih Dihangir vie nee dozivati. - Sluam takve stvari ve godinu i pol. - I ti tvrdi da je to bolest? - Ja ne, nego neki lijenici. - Serem ja na njihovu medicinu. Ovaj je premazan svim mastima. Oprat emo ga mi u sapunu, pa emo vidjeti to je ispod namaza.

Jest da mnogo govori, pa i smijeno, ponekad je i pakostan, ali nikad due vremena. Zaas e zaplakati, onda pje va, onda neto recitira, pa opet u grohotan smijeh, i tjera sprdnju sa mnom, slugama, straom. Tko e znati, moda i nije bolestan! udan ovjek. Da carev sin nije, uvrijeeni bi ga davno umlatili. - Neka, neka! Viao sam ja i do sada takve aljivdije. Uozbiljili su se. Hazim je bio dodvorica. Pod tim je nebosklonom naao svoju kuu i svoje nazore na ivot. Od svega je najvie volio kad se njegovi gospodari meusobno slau, kad prostorima, u kojima robuje, vlada nepomuen mir, sklad i dobrota. Samo neka se on u miru ulizuje i cvjeta svojim cvjetovima bez boje i mirisa. Nije se previe uzbuivao zato to je Ibrahim odveo Mustafinu enu i djecu. Odveo ih je tamo gdje e im biti bolje. Uzbuivao se zato to se od toga dana Dihangir vie ne smiruje. Ili pripovijeda o sebi kao o ovjeku koji poznaje tajne jezike to, izgovoreni vjeto, razaraju i stanac kamen; ili je nagovjetavao da u svijetu ima netko tko e sve poniene izbaviti iz ralja lava; ili je trao do bunara, nadnosio se nad kru nite i s nekim unutra glasno razgovarao. Uvijek neto izne nadno: ili plae kao to rominja jesenska kia, ili naglo zarida i prosuzi krupnim kapljama kao proljetni pljusak, ili sitno ugriza, bocka, da bi doas iz njega provalio bijes, pa je razbijao pokustvo, lomio grane i tresao kamenim vijencem nad bunarom. Ne znajui zapravo to e, Hazim je izvjee za izvjeem slao u Stambol. Dihangir-kan je nemiran, pisao je starjeina strae, lud i premudar. Sve se suprotnosti u njeg sjatile. A budui da nema zdrava ovjeka s tako oprenim oblicima ponaanja, mora da je Dihangir-kan bolestan i kad se ini zdrav. Konano, neka ga upute kako e odsele postupati. Nisu ga upuivali, traili su od njega da im podrobno pie to Dihangir govori u trenucima nadahnute ludosti. Kad im otposla priu da je, tu prije neki dan, Dihangir njemu u

povjerenju rekao: - Hazime, budi spreman, jo nekoliko dana i ut e se trublje, nekome strasni sud, nekome uskrsnue - ne odgovorie mu nita, nego poslae Jusufa Uhvana da ga za mijeni. Nije im odgovarao ulizica i uvar mira, kad mira vie ionako nije bilo. Jo u toku primopredaje dunosti, prije nego to je upoznao Dihangira, Jusuf mu je rekao: - Ti zaintaio da je lud, pa lud. ekaj, po emu se vidi da je netko lud? Je li po tome to sad plae, a sad vie da je prorok? Ne! Ludost se poznaje po onome to se u ludovanju kae. Vidi, a Hazim se tome nije dosjetio. Njega je zabrinjavalo Dihangirovo ponaanje, bezrazloni prijelazi iz obijesti u plaljivost. Njega se nije ticalo to mladi na bunaru govori, lud ovjek moe govoriti svata. Niti su ga sablaznila njegova izrugivanja, zar se ne kae da ludom ne treba svaku va-gati. A ovaj Jusuf ba na to oko baca, i budui da to istie jo prije nego je princa upoznao, mora da su ga radi takva uviaja i poslali. Kau da nije zgorega svakom psu, koga u kuu dovede, znati porijeklo i predivot ako ga ima, pogotovo psu uvaru dvorinih vrata. A ako ne moe prodrijeti dublje u prolost pasjeg naroda, koji ne pie ni kronike ni matine knjige, upoznaj mu bar roditelje, bar majku samu. Jusufu Uhvanu znalo se samo za mjesto roenja i prvog gospodara, prije toga nita. Pokupio ga je Ibrahim Poea-nin na Udbini, s jo trojicom mladia, kad je iao na otvorenje svoje zaklade, trgovakog svratita. Bez ikakva nasilja. Sam ga je Jusuf doao moliti da ga uzme u svoju pratnju u bilo kojoj ulozi, kao roba, nosaa, gonia, jer je odluio, budui da je vidio ovu prelijepu graevinu na Udbinskom brijegu i painu svijetlu pratnju, njezinu rasko i uljuenost, da se vie ne vraa u svoj Bilaj, u kojem je imao nesreu roditi se i odrasti, i proivjeti sedamnaest godina rat a i jagme sa estoro brae od jedne majke i stotinu brae tuih matera.

A ja se uhvam, pao, svata raditi. Hoe da uvam, uvat u. Hoe da sluam, sluat u. Hoe da sluim, sluit u. Vidi ovo elo, vidi ove ruke, da te slue. A uhvam se svata raditi. U hrvatskom jeziku rije uhvam ne javlja se esto umjesto uzdam, i ona se Poeaninu uini udnom, pa je ovoga Bilaj-ca sam nazvao Uhvan. Ni mislio nije da e tim imenom po goditi elje Jusufove i da e mu dati ime kakvo ni mudraci ne bi pronali kad bi ga poeljeli krstiti imenom koje e imenovati njegov znaaj. Nadimci se obino ne prihvaaju dragovoljno, koliko god pogaali znaaj osobe i koliko god lijepo zvuali. Ljudi ne vole da ih imena svlae dogola, ni da ih oblae u arene ha ljine makara. A Jusuf je Uhvana sam pridodao svome ime nu, kao da je to in. Hvalio se to mu je Poeanin dao nadimak ljepi od svih za ovjeka koji slui na povjerljivu mjestu, neto kao Jusuf Pouzdani, Jusuf kojem se moe povjeri ti svaki zadatak. Malo je rei da je Uhvan volio svoj poziv. On se u njemu osjeao snaan, ugledan, bogat, nalazio je u njemu sve one opojne napitke i jestvine to ih ea sebeljublje i gladuje elja da se uzdigne nad ljude i njima gospodari. Jo u djetinjstvu, u Bilaju, u djejim igrama, on se znao grubo nametnuti za vodu i hvaliti: "Pod mojom je komandom bilo desetoro". Tu ed i tu glad iskazivao je na poseban nain. Kad je bio slobodan, kad se mogao baviti ime ga je volja, za ljubav svojih muica, najvolio je odlaziti u "pecanje", kao to je sam imenovao tu slatku strast. Ietao bi se na obalu gdje se mnotvo naroda tiskalo oko brodova, dolazilo s plovidbe, odlazilo na plovidbu, gdje se prodavalo, kupovalo i kralo, gdje se u torbama i tovarima vukla amotinja ili se vraalo s prepunim naprtnjaama. Iziao bi Uhvan na trg koji kriaju bar tri ulice, kuda se muva zanatlija, torbar, prekupac, kuda se ee bogat svijet opinjen slau razgledanja i kup -

nje lijepih predmeta, kuda gmie starost u razdrtim papua ma i glavom punom rana, i kuda lepra mladost bosih nogu, golih guzova, silne prodrljivosti i vedra neba ispod ela. Ietao bi se tako Jusuf Uhvan u slobodno vrijeme tamo ku da mnogi ovjek prolazi, stao na vidljivo mjesto, nasred trga ili na kakvu uzvisinu, podigao glavu tako da mu pogled ia iznad ljudskog mravinjaka, i motrio, motrio, motrio. "Pecao", kao to bi sam govorio. - Ih, svaega li ima! govorio bi, ako je govorio, jer je u tim slatkim asovima najvolio utjeti. Kao, eto, prolazi ta bezbrojna rulja bezimenih i imenitih ljudi, srlja za svojim lopovlucima, nosi u sebi prevratnike misli i podle namjere, krije ih, a on sve to vidi, sve to zna, i mogao bi ih epati: aha, ti si taj, ali nee, eka. Ih, mogao! Samo kad bi gospodari zahtijevali da isprui ruku, da smutljivce privede, preslua, priklijeti. Dok oni to ne zatrae, on stoji, gleda, eka, cupka, pamti: vidi ovoga ovdje, vidi onoga ondje. I ini mu se da vlada onim to je ovjeku najsvetije - njegovom sudbinom. Kad je Poeanin, "dah i srce carevo", onako neslavno umoren, a njegovo bogatstvo dolo na rasprodaju, meu mlinicama, kapama, jataganima i svetim knjigama prodavao se i Jusuf Uhvan. Neki su mislili da bi njega i jo neko licinu bliskih Poeaninu trebalo poslati za gospodarom. Neka se sigurnije spava. Ali njihove sumnje raspri sam Ju suf izjavom da on jest vjerno sluio Ibrahimu Poeaninu, "dahu i srcu carevu", u svemu i svaemu, i da mu ta sluba ide u ast, ma to da je uradio, te da mu poveava i ljudsku i trinu vrijednost. Kako je god sluio Poeanina, sluit e svakoga onoga kome poslije diobe i raspodjele Poeanino-vih dobara pripadne. To je spasonosno pravilo jo jednom primijenio kad je bio udavljen njegov drugi gospodar, Ibrahim ukopljenik, "Is pruena ruka careva". Tada ga sebi uze vezir Mehmed, potajno obavijeten da je Uhvan pravi ovjek za poslove ka kljive naravi, upravo rijedak, da je toliko pouzdan i toliko

slijepo odan svome zavjetu da bude uzoran sluga i, ako mu naredi da uhodi sebe samog u sluajnim mislima i potajnim eljama, on e te o tome pouzdano obavjetavati, uvjeren da e kod tebe prilikom suda o njegovoj osobi prevagnuti nje gova osobita uvjerljivost nad injenicom da i u takvom pos toje prevratnike misli i neiste elje, bez kojih nije ni jedan zemaljski stvor. aljui ga u Brusu dok je sam prelazio Bos por i s vojskom hitao u Solun, Mehmed je znao da Dihan| gira stavlja u rakova klijeta. | A Dihangiru je novi starjeina dvorske strae bio bezopasna budala koja je svoj poziv shvatila ozbiljnije nego to bi trebalo. to e mu tolika budnost povazdan, to e mu zavirivanje u grmove, esti obilasci strae, ispitivanje posluge, oslukivanje ptijeg pjeva, glasova izvan tvravskog zi da, aptanje vjetra! Koga avola taj ovdje trai? takora koji je pobjegao iz carske riznice, progutavi najskuplji biser? Nekog mrtvaca koji se povukodlaio i Brusu izabrao za svoj stan? Muicu koja je jedne sulude noi uletjela Mehmedu u nosnice i prekinula dravotvorni san? Taj njuka, kopa i bui po zemlji, zidovima, drveu, i mora da je budala kome si rekao: "Dede, molim te, pogledaj ima li iza onoga brda kakvo selo". On se popeo na brdo i kad selo nije vidio, otiao preko doline na novo brdo, i tako s brda na brdo, do kraja pustinje. Jer, takvi u svojoj pametnoj gl avi misle da ve postoji ono o emu ih glavari pitaju da li postoji. Pronai ono to ti sumnjiavi i uvijek mamurni gospodar nasluuje da bi moglo postojati, i kad slueno doista posto ji i kad ga nema, ali si ga ti sam odnekud iskopao i uvjerljivo predoio, to je onaj znaaj koji je sadravalo ime Uhvan za Jusufa Bilajca. A Dihangir se s ovim opasnim ovjekom naumio sprdati. Pa da nije bolestan! Ve sutradan izjutra rano Dihangir je po svom obiaju iziao na dvorite i, dok se s istoka razgaralo praskozorje, sagnuo se nad krunite bunara i pozdravio s dobrim jutrom svoj odraz u svijetlom okviru zacakljene vode. Od rijei poz-

drava, koje odjeknue u upljini i po nekoliko se puta, bilo izravno ili kao jeka, dodirnue vode, glatka se povrina na bora i saini sliku. Nurbanu je stajala ispod narova drveta. Domahivala je svom sinu, zazivajui za njega Boju pomo u ovom domu. Slike na bijelom platnu vode Dihangir je pratio rijeima pjesme, a ostajala je tajna da li slike u vodi prethode rijeima ili rijei raaju slike. Ili, to e najvjerojatnije biti, i slike i rijei nastaju usporedo iz istog vrela: Ona se od sunca sklonila pod narovo drvo. Proljee je, a ja kaem: eno, nar se zaario. Nju, koja lice uva od svjetlosti da ne potamni rumen i bljeih, uvijek zatjeem u sjenkama ispod mjeseca i stabala. Kad svjetlo punog mjeseca silazi, ono ima odjeu i lice Voljene. A kad jutro zabijeli, meni su ruke pune praznog svjetla. Na ljudskom elu ne pie to se ispod njega nalazi, Samo je na mom urezana putanja lutanja za sjenkom Neprealjene. Moja je voljena pod krivim drvetom hlad nala, Nije znala da krivo stablo krivu sjenu po zemlji baca. - Ti s nekim razgovara, Dihangir-kane - rekao je Uhvan kad se iznenada primaknuo krunitu bunara. - Razgovaram, pa to! - Nita, samo ti govori. Ali s kime u bunaru? - S magarcem. - S magarcem? - Uhvan je podigao glavu i zagledao se u nebo - uobiajena poza kad bi se udio, kad bi to smiljao ili glumio zamiljenost. - A to bi magarac u bunaru radio? - Pase mahovinu, pije vodu i hladuje u dubokom hladu. Tri stvari koje sadrava magaree poimanje raja.

Uhvan se nadnese nad bunar. Jutarnje sunce udarilo je u proelje zgrade, svjetlost se lomila i pojaavala sjaj, na snopu odraza nalo se i krunite bunara. Zato je istoa o draza na vodi ujutro bivala jasnija nego ijednom obdan. Od tog obilja svjetla u bunaru, jer je oekivao polumrak, od te jasnoe slike svoga lica, Uhvan se srdito strese, odvrati pogled s vode, pa e Dihangiru: A, tako! Sta, zar nisi vidio magarca? Taj u bunar skae, iako tamo nije mjesto za magarce. Jesam, vidio sam ga - smijuckao se Uhvan smijehom kojim se zmija smije kad joj stanu izmom na rep, a ona se die i proklinje nogu koja se zatitila visokim sarama i debe lim potplatom. Dihangir je mislio: "Izrugao sam ga, nee mi vie smetati." I opet je bilo jutro, i opet se sunce izlilo na kameno proe lje tvrdog Osmanova zdanja, na posivjeli kamen i prozore sa eljeznim reetkama koje je rda nagrizla kao ivina smokvino drvo. U to jutarnje svjetlo Dih angir ulazi kao u hram. Ide korak po korak prema zdencu, gdje se javlja nada i gdje tonu svjetlosti. Jusuf Uhvan nije ga ostavljao samog, kao da je i on poeo uivati u poplavama jutarnjeg svjetla. im je vidio da se Uhvana ne moe otresti ni u jedno doba dana, Dihangir je nastavio prilaziti bunaru ujutro kao i do sada, pred njegovim oima. Taj Dihangirov prezir, to uivanje da pliva uz pjenuavu struju, Uhvan je primao kao jo jednu uvredu. (Tada se u njemu zaela elja da mladog kana nekim ponienjem prelije. elja koja e pomalo zreti i jednoga dana, kad sve legne na svoje mjesto, bit e ostvarena.) I jutros se Dihangir nagnuo nad krunite. Vidio je svoga brata kako jae na elu malobrojne pratnje preko zaravni obrasle sasuenim ikom. Pred njega izlazi Nurbanu i hoe

da mu neto kae, ali je on ne vidi, prolazi kraj nje kao po kraj groblja. Ona ga udara rukama, hvata mu konja za uzdu, ali od njena truda da ga zaustavi i opomene nema nita. Ona nema snage da spreava, nema glasa da svjetuje, tijela da bude viena. I Mustafa jae dalje. Sedlo je na njegovu konju golo, kuburluci bez kubura, korice pale bez sjeiva. A oko pasa niega. Samo nabori plave svile. Dani koje ivimo nisu vrijeme kad emo na stratitima izginuti. Ovo su dani kad e nae oi vidjeti tko je kakav. Samo sam kroz tri sela uboga proao i tri prijatelja u njima nadoh. Cijeli sam svijet cijelog ivota obilazio, brata naao nisam. Mustafa pokuava nau ulicu ispraviti, punu zavoja, krivu. Koji su kue na okukama imali, i on ih ruit htjede, neprijatelji mu postadoe. Nekima majka zlotvora rada, meni je moja prijatelja rodila. Tako ini moja Voljena: na jedna me vrata izgoni, na druga u kuu prima. Opet govori, Dihangir-kane ree Uhvan, koji mu se naao za leima. A ti njuka! Samo ti govori i ne daj se smetati. Ne govorim, ne govorim u prazno, razgovaram. As kime? S kozom. Da se onaj magarac nije pretvorio u kozu? Magarac je ostao magarac, a koza je novi stanovnik u bunaru. Valjda zna to je koza. Ti mora da si u mladosti bio kozar.

- Pa to radi ta koza dolje? - Mekee, pria. Neto joj se runo dogodilo. Ljetos je ojarila dva jaria. Rasli im roii, irile se butine, meketanje postajalo sve glasnije i karakteristinije. Doli mesari, odnije li jarie i zderali ih. to e, takva je sudbina jaraca. Neto je drugo zabrinulo kozu. Od koe jednog jaria napravili su omot za svetu knjigu, a koom drugoga prekrili su ciganski bubanj. I sad se nad mjeinom jednoga Boga zaziva i ruke se sklapaju, a nad drugim promukli Ciganin pjeva razblud nu pjesmu -JA SAM HAVA, A ZOVU ME CICA, VOZIM BOLJE OD CARSKIH KOLICA. Sve to dolo do uiju koze majke, zamisli se ona, i iz dubokog umovanja izae smanje jasnoe nego to je u nj ula. Nije znala odgovoriti na pita nje je li sudbina njene djece ista ili je razliita. Hodala svije tom, pitala. Odgovarali joj, netko kae ista im je sudbina, netko kae nije. Sto vie odgovora, to manje jasnoe. Koza sve smuenija, doe nad neki bunar u pustinji, skoi i utopi se. Ali nestala nije. Iz svih zdenaca na svijetu javlja se onima koje poeli upitati: je li sudbina moje djece ista? Kod mene se dugo zadrala, deset jutara za redom. Ja sam jedini koji nije odgovorio ni ovako ni onako. Gledaj u emu su tekoe. Ako prihvati da su oba oderana i da je deranjem sudbina zavrila posao, onda su im sudbine jednake. Ali, ako se sud bina i poslije smrti nastavlja, bar neko vrijeme, u onome to je od nas ostalo, onda korica na svetoj knjizi i bubanj na koji pjeva povraa nije isto. to ti o tome misli, Uhvane? - Bogami, nita. Koza izbrabonjala bra bonjak, a brabonjak je kozje govno. I sve je jasno. - Sto je jasno? - To, kad si oderan. Isto ti je govno, bila ti koa rastegnu ta na bubnju ili na koricama. - Sretna li ovjeka! Njemu je iz pisma sudbina sve jasno kao to je jasno da je brabonjak kozje govno. I obina bijela koza vie je postavila pitanje o ivotu od ovog srekovia Jusufa.

Usporedno s novim jutrom i sunevom svjetlou, koja se pjenuavo slijevala niz kameni zid i stubite, plavila travke i grmove, u zdenac su kapale i Dihangirove rijei. Kapljui oko njegova odraza na uznemirenoj vodi, risale su slikovnicu prolosti koja je zauvijek prola, i budunosti koje nema.
Mustafaje govorio: uvaj se nepravde odve velike pravde, I uitelja koji nepismene ui pismu, a pismene u tamnicu alje. Svakome vjetru jedro otvori, plovit se mora, samo slabi smjer mijenjaju. Kad vjetar s krme na pramac krene, jedro promijeni, a jarbol neka ti vrsto stoji. Ako te poslije oluje u pristanitu zvonjavom na uzbunu doekaju, Ne tuguj, zvona zvone kad ih poteu. Odlue li te dotui, povikat e: bijesni je pas medu nama. Ti zalaj: pas sam. I ne budi tuno lunjalo koje djeca za rep poteu.

Isto ako nekada na stambolskim ulicama i u stambolskom pristanitu, stoji Uhvan sada na stubitu, znoj ga oblijeva, sunce pee u zjenicama, stoji uspravljene glave i gleda Dihangira, jednog iz onog bezimenog i imenitog mnotva o kome su mu rekli: otii i vidi to smjera. Usporedi li ovo nadziranje jednog ovjeka s nadziranjem mnotva na ulicama, samoljublje mu se poljulja: nika da nee moi zgrabiti vie od jednog po jednog. Ali kad se prisjeti da je ovaj jedan vrijedan kao stotinu drugih, ljubav prema zvanju se vraa, vraa se samouvjerenost, odoljet e svemu to se isprijei, i suncu i bunaru i Dihangirovim alama. - Uplaio sam se onoga to mi u bunaru jutros rekoe govorio mu Dihangir. Priao je Uhvanu korakom ovjeka

koga progone, zadahtao se: - Kau mi da u u svim prilikama imati dva izlaza, samo e u jednoj prilici biti jedan jedi ni izlaz. Ti bi mi mogao pomoi, Jusufe, i rei, dok je jo vrijeme, bi li se i u toj kobnoj prilici mogla pronai dva izlaza, jer ja, i pored toga to mi vodeno proroite navjeta, vjerujem da i tu postoji drugi izlaz. Sluaj me! ... Ti si dobio nalog da zapovijeda dvorskom straom u Brusi. Ako si ga dobio jer si nesposoban za odgovornije dunosti, blago meni. Ako si ga dobio kao vrstan uvar, jao meni... Ako si ti ovjek ko ji ni gredu pred nosom ne vidi, blago meni. Ako si ti majstor svog zanata, zbog ega si i poslan ovamo, jao meni ... Ako je tvoje majstorstvo nedoraslo mojoj vjetini opsjenji -vaa, ako ti ne bude znao tumaiti ono to ja radim, blago meni. Ako se ti pokae dorastao povjerenju, jao meni ... Kad me nadvlada, ili u ti stati u grlu pa e me ispljunuti, ili e me cijelog progutati. Ako me ispljune, blago meni. Ako me podere - onda, i to je ona jedina prilika, postoji samo jedan izlaz. A koga kroz taj prolaz proguraju, vie nee nikuda prolaziti ... E, sad ti meni reci, Jusufe, ako mi se ta nesrea dogodi, da me proguta, ima li otuda neki drugi iz laz? uti! Razumijem te, tajni izlaz ti mi nee otkriti. Ali ja ga znam. I otiao je, priu je ostavio nedoprianu. Tek sutradan re kao je Uhvanu: - Onaj tajni izlaz vodi iz tebe kroz nos. Ti valjda zna to znai kad nekome kau da mu je "trglo na nos" ono to je pojeo

6.
Dihangira su ipak samo nadzirali, zabranjivali mu nisu nita, ali se on slobodom kretanja i susreta malo koristio. Boleljivi se kan i inae malo ime bavio osim itanjem i govorom u krugu obitelji i onih koji su uz nju bili vezani poslom. Prostrani svijet sela i gradova bio je more u koje se blije-

da ribica, odgojena u jednoj skrai, nije usuivala izai. Ali, budui da je cijelo more sadrano i u nekoliko litara Dihangirove skrae, mladi i nije bio predaleko od ulica, trgova i polja, svih putanja i prebivalita ljudskih. Vidljiv izraz njegove povezanosti s ljudima nisu bile samo u zdravlju i bolesti proitane knjige, nego i rijetke etnje gradom i krai razgovori s trgovcima i obrtnicima koje je poznavao. Nije tih izlazaka bilo previe, tek jednom u dva tjedna. U njemu bi se u dane samovanja skupljao naboj izai i vidjeti. Obuzimao bi ga nemir, boljela glava, ruke drhtale. Izlazak se ukazivao kao izbavljenje iz nepodnoljivih muka drugovanja sa samim sobom. Takvo samomuenje trajalo bi sve dok se ne nade neki valjan povod za izlazak, recimo da se kupi neka sitnica. Kao da bi otponac na puci bio poteg nut, odlijetao bi u grad poput taneta. Ali bi tek u gradu, na ulici, u kavani, spoznao da je baen na mjesto gdje mu mjesto nije, gdje mu se od silnih mimoilaenja s nepoznatim ljudima, koji ga motre skriveno i upadljivo, vrti u glavi, gdje mu se kue u stijenjenim ulicama hoe da srue na ramena, gdje mu se trgovi vrte na tjemenu kao mlinska kolesa. U tom mnotvu lica vidio je samo svoje, u toj galami uo je samo svoj glas. Iz sebe nije mogao izai, k njemu nije nit ko prilazio. U grad je izlazio nabijen radoznalou i eljom da se oplodi vienim, a vraao se prazan, isisan, neoploden. Tako je bilo prije nego to je u dvorcu ostao sam i prije nego to je Uhvan doao. Sada ga je drugovanje s bunarom i njegovom vodom prisiljavalo da krene u potragu za novim zdencima i tajnama koje ih ispunjavaju. Negdje u dnu svoga poljuljanog duha nadao se da e mu ogledalo novih voda odraziti jo neviene slike, a upljine i jeka nadahnuti ga dotad neizgovorenim rijeima. Sad je tek naao valjan razlog za izlaske. Obilazio je gradske trgove i dvorita, javna i zabitna mjesta, sve prostore i zakutke gdje su se nalazili bunari. I nalazio je lijepa kamena krunita, isklesana od jednog kamena, s reljefima ivotinja, bilja i ljudi. Nalazio je i one

neuglednije, kojima je podzid graen ploastim kamenom i ciglom, a samo je vrh krunita od etiri velika kamena praga, ispucana, izbrazdana lancima koje vuku s punim vedricama, sve istroeno, staro, vajkadanje kao siromatvo. Za ludu, jasnih vidika nema ni kroz otvore graene rukom vje tih klesara, ni kroz one koje su zidali nevjesti i ubogi. Kad vode i upljine ute, onda su to mrtvake tiine. Kad vode i upljine progovore, onda je to gromoglasan razgovor. Milovao je prstima kamen, na jagodicama osjeao vlagu, u hladnoi kamena nalazio protuteu svojim groznicama i nemirima, divio se okamenjenim likovima hladnog pogleda i podrugljiva dranja, ali to sve to vrijedi kad nije nalazio ono to eli uti i vidjeti! Gdje su, kamo su otila draga lica, u koje predjele, na koju dubinu, ako su u zemlju sila, na koju visinu, ako su se nebu vinula, zato se ne pomaljaju iz zemljinih upljina, zato se ne odraavaju u ogledalima voda ako nad njima lebde? Nigdje ih nema, a netko stalno u njegovo uho ape: "Izai, tra i, nai e." Ponadao se napokon srei kad je zaao u dvorite Evlije zvanog Kunjalo, loeg pisara i neto boljeg liioca, i prona ao prekrasan kamen to je obrastao u divolozu, u kutu, na skrovitu mjestu, s ovalnim otvorom, vlaan, kao zjenica. Na
njemu je pisalo: Ovu vodu piju oni kojima je dua edna. U pi-

sarovoj nazonosti nadnio se nad otvor, po gledao u to bistro zemljino oko. Nije vidio bogzna to. Samo iskrice, kao kad se uarena glavnja kree.
Ostavi ovjeka Kome je skromnost mjerilo kreposti, a neskromnost oblik ivljenja.

Iskrice su se ugasile u tami i vodi. Slike se ne javljaju, a mrak postaje sve crnji. Gdje ste, kamo ste otila, draga lica? Zato ga ostavljate samog?

Otiao je i bez pozdrava i bez zahvale na gostoprimstvu. Iza njega je ostao zaueni Evlija Kunjalo. Traei vode to su ulokvljene i vode to teku, one to sa muju u zemljinim dubinama i one to izlaze na sunevo svjetlo, put ga dovede i u podzie Bruse, gdje su u blizini trgo vakog svratita bila, jedan pokraj drugoga, podignuta eti ri bunara, pa se i predzie i trg i svratiste nazivalo "Kod e tiri bunara". Bunare je punila lijepa esma, graena u obliku ruina pupoljka. Uokrug cvjetolike jezgre poredana su kamena toi la. Tekui osrednjim mlazom, voda je iz njih nalijevala kamena korita. Mnotvo svijeta od rana jutra do kasne veeri nalijevalo je upove, mjehove, bardake, vuije i bave, ali je i pokraj tolikih vodonoa mnogo vode otjecalo uludo, niz slavine u korita. Da se dragocjena tekuina ne bi gubila, ko rita su olucima spojena s bunarima. Odsvuda su dolazile karavane, ili su se tu rastovarivale zbog prenoita ili su svraale na krai odmor. Deve, konji, magarci, volovi i druga ivina gurnuli bi nozdrve u vodu i pili kao da su im utrobe dio bezvodna tla zapraenih puto va kojima su proli traei ovako pojilo. Vedricama na lancu i kolutu kiridije su izvlaile vodu, lijevale je u dugake valove, a ivina je pomamno srkala, otimajui se meusobno, kao da pia nee dotei za spore i nejake. kripa lanaca, pljuskanje vedrica, fijuk bieva, psovke, rzanje i revanje razlijegalo se od sunca do sunca. Tik do etiri bunara uzdizala se uz lastavicu svratita es terokutna kula, nalik na minaret, samo je na vrhu umjesto kupole i iljka s polumjesecom imala pukarnice i dva ira otvora za topove. Graena tu usporedo s esmom i bunari ma, trebalo je da brani pristup vodi neprijateljima i nezvanima, ako ih bude. Sada, kad je svaki neprijatelj Brusi na stotinu dana hoda, stoji pusta. Do njena vrha vode zavojite kamene stube. Nebranjene, nude se da ih radoznalac ugazi i koraanjem razbije muk u kamenom zdanju.

Dihangirovo muvanje oko bunara smetalo je i njemu i goniima karavana. Doputovali iz dalekih gradova, umorni, ljuti na ljude koji ive blizu svojih ognjita, a ne znajui tko se krije u liku dokona momka, karavandije bi ga opsovale, gurnule ga i vikale to je ba ovdje, gdje svaku stopu zem lje pritie papak i kopito, doao hvatati "prazna zjala". to ne odlazi svojoj kui, kad mu je Bog dao da ne mora biti u ovim balegama! Zato se odluio uspeti na vrh Bab -Mirzine kule, kako su je po graditelju zvali, zajahati jednog od dva topa, nadviti se nad prostran plonik sa etiri velika bunarska krunita, s va lovima, slavinama, ljudima i ivotinjama, i neometan promatrati ljudski i stoni mravinjak. Pratiti otkuda dolaze ka ravane, sluati kako ih razglasiva najavljuj e kroz dlanove svedene oko usta, s najvieg prozora svratita, i oekivati nee li se na putu pojaviti oni ije sjenke tjeraju njegovo srce da jae lupa, njegove ruke da dru, a tijelo oblijevaju sad vruom, sad hladnom plimom to ga goni da se kree, da govori i gestikulira, ako se misli spasiti od poplava koje izlaze iz njega samog i plave njega sama. U poetku je koraao brzo. Stube, graene u obliku zavoj nice, kao da su se nizale pod njegovim nogama. Pri vrhu osjeti lagan zamor i uspori. Kad je iskoio na ravno borilite, okrueno topovima i pukarnicama, zaudo vrlo prostrano, okrenuo se oko sebe, a zatim pogledao u oblake. Bio je samo neto vie zadihan, nikakva umora ni u koljenima ni u bed rima. im prestade dahtati, priblii se otvoru za topovsk u cijev i pogleda na plonik i vrevu mnotva. Osjeti ispod ela i sljepoonica omaglicu, kao da ga jetko po oima udario hlad nim spuvastim predmetom. Kako se pogled sputao prema ploniku, tako je i on, itav izbaen kao topovsko tane, pa dao na bunare, na ljude, konje i deve. Vidio je kako se u padu pribliava on njima a oni njemu. Zaklopio je oi, ali je padanje gledao i iza sputenih trepavica. Razbit e se kao

staklen vr! Vrisnuo je. Naao je otvor za stubite i poeo se urno sputati. Gonjen strahom trao je, nije silazio. Takvim silaenjem zategnuo je skone i lisne miie. Kad je iziao iz mraka BabMirzine kule i stao na ploniku, stisnutih oiju jer ga je sunce zabljesnulo, noge mu se podsjekoe ispod koljena, svijest se pomuti, a tijelo isprui po zemlji. Tko ga je prvi ugledao kako pada, tko mu je priskoio, podigao ga, zalio mu usta aom zaslaene vode bolesnik nije znao. Tek kad se vratio svijesti, vidio je da sjedi na konatom stolcu, onom neuglednom sjedalu to ga vremeniji ljudi, skloni prehladi i proljevu, nose u antreelju magaraca, da prilikom zastoja i odmora ne bi sjedali na kamen i zemlju. Oko njega je bilo bar dvadesetero ljudi, a pokraj njega, u ulozi zatitnika i dvoritelja, neka snana ljudeskara, odjevena u konatu odjeu, isparanu i zamaenu, nekako tijesnu i prekratku. inilo se da mu tijelo toliko naglo buja da mu odjea brzo postaje malena. Ili je toliko siromaan pa jo ni je uspio, za punih deset godina, zamijeniti odijelo obueno u devetnaestoj. Jedino to je na njemu svijetlilo isto i novo, bila je sablja, dva noa i velika kopa za panjaom. Je li mu on prvi ukazao pomo ili se k njemu progurao posljednji, kad su mu rekli tko je na zemlju pao i tko je sa zemlje podignut? Neki je mjetanin zbilja govorio ljudima koji su doputovali izdaleka: Taj to je pao, maloumni je sin Sulejmanov. Bilo kako mu drago, znao je Dihangirovo ime, tko mu je otac a tko rod. Kanu su noge i dalje bile oduzete, pa se gorostas ponudi da e ga odnijeti kui. Ispruio je ruke, gole i dlakave, i rekao: Mogu ja. Nosi me odgovori mu bolesnik. Tako je poelo. Bog nam je svjedok. Nikako drukije nego da je ovjek, gorostas i nepoznati, rekao da on sve moe, a Dihangir mu povjerovao i prepustio mu se da ga nosi.

Ne jednom proroci su tvrdili da e nai onaj koji trai, i pri tom su mislili da e vjernik spoznati i vidjeti svoga boga. I dogodi se da ga vidi i spozna, inae proroci ne bi tako esto ponavljali prethodno neobistinjena proroanstva. Kako on da da ne nade stvar ako uporno traga i vjeruje da e je nai, koja se nerijetko vida da hoda i ivi na putovima ovoga svijeta? 7. Treeg dana putovanja u suanjstvo Dihangir je sjedio na pramanoj klupi, rashlaujui se prvim naletima veernjeg osvjeenja. Kad je laa, to je plovila blie anadolskoj obali bosporskog tjesnaca, zaobila izboenu liticu rta Umura i uplovila u pitomu dragu Anadolu Kavaka, ugledao je lijep i udovitan Alipoturkov ljetnikovac. Uini mu se da vidi sraen bijeli i crveni koralj to je, otkinut sa dna i tjeran uzgonom, isplovio na povrinu i pristao u uvali punoj zavjetri ne, uz strminu obraslu obiljem zimzelena. Isto kao dvobojni koralj, i graevina je bila puna stoastih, nazubljenih kula i minareta, sazidanih u dvobojnom kamenu, bijelom i vinje ve boje. Upita mornara hoe li tamo pristajati i dobi odgovor da se tu pristaje i ostaje. Uskliknu: to li je ta kua u kojoj e biti zatoen! Kako da se ne raduje! Pa nije isto je li ponosan pat nik iz pria, a svako rtvovanje u priu ulazi, zakljuan u brvnaru ili u dvorac pred kojim e i najhladnokrvniji italac ostati zadivljen i ustravljen kad ga, kao ilustraciju preko cijele stranice bude gledao u knjizi pripovijesti. Ilustrator e u dnu slike, iza reetaka, u podrumu, nacrtati nepravedno za toenog kana, pa e se cijela velebna graevina priinjati kao muenika kruna na glavi pravednikovoj. Prije nego to e uploviti u luku, kormilar je zvao kroz lijevak da mu se ukloni lanac razapet od vrha lukobrana do suprotne obale. Dvojica su istrala iz dvorca, odvezala lanac

i, drei ga privezana za ue, putala da potone na dno i otvori prolaz lai. Kad su se nali u luci, laa nije bokom pristala uz lukobran, nego je usporedno s lukobranom plovila do sredita ograene vode, potom se naglo okrenula i, nalik na vodomara, pticu to leti nisko iznad rijenih voda, uplovila pod visoki kameni nadvoj, kao vodomar u svoje sklonite, pod uplji vrbov panj. Dva straara, koja su kopnenim dijelom puta ni za korak nisu odvajala od njega, a za vrijeme plovidbe pustili ga da slobodno ee po lai, sad mu se ponovo pribliie i stadoe uz bokove. Budui da je u ovom polumranom tunelu laa stajala na sredini vode, ne dotiui se ni krmom ni pramcem obale, koje ni bilo nije, jer obala za iskrcavanje nisu luni svodovi po kojima samo pauk naopake moe hodati, Dihangir se okrenu svojim uvarima i upita ih: A to sada? Vidjet e ree mu jedan. Drugi mu odgovori: Kad odsad ne bude znao to slijedi, jer ti je udno to se zbiva, ne pitaj - a to sad? - jer tvom uenju nitko nije du an davati odgovora. Nego, kad se ve udi, udi se bez na de u odgovor, rijeima kojima se ude svi beznadni ljudi: "Bo e, to je ovo? Boe, emu ovo? Boe, to me jo oekuje?" Dok je primao poduku o osnovama ponaanja od svog, oigledno, uviavnog tjelohranitelja, uo je kako u svodu neto kripi, kao kad se izvlai kraun iz koluta, kao kad se otvaraju rasklimana vrata na kojima cvile stoeri, avli i sve daske od kojih su sastavljena. Pod glatko oblikovanim e merom od tvrdog kamena kripa se pojaavala i umnoavala jekom, ne onako zvonkom kakva jeka znade biti, nego mokrom i kamenom kao kad se ljunak uruava u vodu. Cegr tanje, kojem je u poetku izvor bio na svodu, a moda i iznad svoda, sada je ispunilo sav koljkasti prostor, i Dihangir, zagluen bukom i smuen odjecima, nije pronalazio ot kuda buka dolazi, sve dok ne pogleda ravno nada se. U strahu da e ga odozgor pritisnuti krinjetina to se, inilo mu

se, obara ravno na njegovu glavu, brzo kao svi predmeti u slobodnom padu , ustuknu dva koraka natrag. I trei bi, a taj bi ga odveo u more, da ga ne pridrae dva uvara. Ne boj se rekao mu je susretljivi savjetodavac ovo je dizalica na vitlo. Polako se sputa, jo polaganije uspinje. Ona te nee ubiti, ona e te odnijeti , a zbog toga ne treba kvasiti gae. Od straara i lanova posade nitko ne ue u koveg. Samo mladog kana ugurae unutra, zasunue za njim vrata i povi kae nekomu gore da ga die. Uz silnu kripu lanaca i svakojakih brtvila, avala i dasaka, sprava za sputanje i dizanje ponovo proradi, ovoga puta steonije, jer se puna uspinjala prema kamenom svodu bez zvijezda i bez mjeseca. Po redu, zatvarala su se i otvarala vrata, dizali i padali zapornji, zasunjivali krauni i otkljuavale brave, zveckali lanci i krgutala vitla. A kad se obredna meljava ulaenja u kulu smiri, netko izvana prie vratima dizala, odbrtvi bravu i irom otvori vrata. Dihangir pred sobom ugleda Jusufa Uhvana. Tko si ti? upita ga Uhvan. Zar mi nismo stari znanci, Jusufe? - odgovori mu boles ni kan. Nikad te vidio nisam. Ne vjerujem. Poznat mi je temeljan pogled tvojih oiju. Moda se radi o slabom pamenju. Onda reci da me se ne sjea, a ne da me nisi vidio. Ljudi, kakav je na Uhvan bio tamo dolje u Brusi, sa sadrajem mozga postup a kao trgo vac s raunom na tablici: biljei kad mu je raun potreban, brie kad mu vie ne treba. I dogaa se da takvi ljudi iz svog ivota briu cijela razdoblja, vrijeme i preko deset godina dugo, kadikad i vrlo burno, sladostrasno ivljeno. A dogodi im se da pamte i ono to nikad nisu iskusili ni nauili. Njima nikad ne zna ega e se sjetiti i to su zaboravili, to oni sami svojevoljno odreuju u sprezi s tajnim silama to upravljaju njihovim ivotima.

- Dobro, neka ti bude za poetak. Inae, drugim a ne do putamo da govore ono to oni hoe kazati nego ono to mi elimo uti. A ono to oni hoe, samo ukratko i pod prijet njom da za smjelost, makar u malo rijei bila kazana, budu nadugo kanjavani ... Onda, tko si ti, neslomljivi ovjee? Dihangir je izgovarao svoje ime cijedei slovo po slovo, neka ga Uhvan dobro uje kad ga dosad uo nije. Ovo je iz rugivanje Uhvan podnosio bez znakova negodovanja. Zatraio je od kana oinstvo i naziv kune loze, ako je koljenovi, zatim godinu roenja, mjesto stalnog boravka, u koje je strane zemlje putovao, to posjeduje od nekretnina, koje strane jezike govori, s kojim se znamenitim strancima upoznao i da li se s nekim od njih dopisuje, i na kraju, tko mu je u rodu pogubljen kao izdajica, a tko poginuo kao mu enik u borbi protiv vanjskog i unutarnjeg neprijatelja. Prve odgovore, one neposredno iza imena, Dihangir je izricao takoer u zafrkantskom slovkanju, ali kako su se pita nja mnoila, tako su mu izgovori postajali zbijeniji, da bi na kraju bili blii praskanju nego koliko-toliko razumljivom govoru. Nakon ispita provirio je iz dizalice, prkosno se unio Uhvanu u lice, pokazao mu "ipak" i upitao: "to e jo?" Nedvojbeno je ciljao da e mu dati ono to se u rijeima daje ljudima koje psujemo. - Nita vie - kaza Uhvan i preu sramotan prizvuk Di hangirova pitanja. Ali odmah zatim nastavi s neskrivenom nasladom, to je svoju metodu i svoje lice nalazila u mirnoi i nepovredivosti: - Morat emo jo jednom provjeriti podat ke. To je, neka nam oprosti svijetli kan, mjera opreza. Kako emo biti sigurni da nam laari ne dovedoe nekoga dese tog umjesto Dihangir -kana, ne budemo li provjeravali na sitnicama? I kako emo znati da tvoja preuzvienost, ako si ti taj za koga se kae, daje tone odgovore, ne zatraimo li da nam ih nekoliko puta ponovi? Mi vidimo da tvom gos podstvu ovo ispitivanje ide na ivce, ali ti prijekor ne upuuj nama nego Alipoturku, gospodaru ovoga sretnog odaka,

koji je nadahnuto utvrdio pravila ponaanja za stanare ove uzviene kue. Hajdemo iznova i po redu: kako se zove? Ovoga puta moe i slovkajui odgovarati, jer pisaru treba dvostruko vie vremena nego prvi put: mora zapisati to sa da kae i provjeriti jesi li slian ili drugaiji odgovor dao prvi put. Ponimo, blago meni! Tek sad je Dihangir ugledao elavu pisarovu glavu, nadnesenu nad papir, i kalem kako biljei to Uhvan pita, a on odgovara. Pokraj pisara, odjeveni u crne haljine, uz ekrk za podizanje dizala, stajala su dva snana ovjeka. Odreeni za vuu, nalikovali su na svako drugo ivo bie kome je dosueno da tegli. Prethodno iscrpljeni velikim izljevom snage, sada, kad ne rade, stoje oputeno i tupo. ak im je i pogled teko drati uspravljen, pa su ga spustili da lei na podu, na stolu i obrijanoj pisarovoj glavi. Kad svri i opetovano uzimanje podataka, Uhvan se prib lii pisaru i sagnu se do njegove obrijane ele. Neto su potiho, razgledajui zapisnik, aptali. to su aptali, ulo se kad je Uhvan ponovo zakrio vrata dizala i rekao Dihangiru: - Bit e potrebno jo jednom ponoviti. Na najvanije pi tanje dao si dva razliita odgovora, pa emo vidjeti kako e odgovoriti trei put, a moda e i etvrti i peti put odgo varati. Kad su odgovori razliiti, obiavamo ponavljanjem odgovora doi do istine. Ponekad kaemo da je istina tamo gdje je isti odgovor vie puta ponovljen, ako mislimo da gost istinu eli razotkriti, ali mu se istina skriva. A katkad utvrdimo da je istina samo u jednom kazanom odgovoru, u omaci, ako nam lice i sveukupno ponaanje ispit anikovo pokazuju da e taj istinu sakriti uvijek kad je istina za njeg neugodna ili kad misli da bi neugodna mogla biti. U bijesu, modar od srdbe, ali dovoljno ukroen da odgovara, svaki put s manjom koliinom otpora, i deset puta na ista pitanja, Dihangir primijeti da se Uhvanovo ponaanje prirepaa nije promijenilo, ali da mu je jezik doivio nesluenu preobrazbu. Od mucava govora, kojim se u Brusi sluio, ostalo je vrlo malo,

samo kad upuuje pitanja. Sada mu je jezik uglaen, otmjen, s intelektualnom patinom i britkou, to posebno dolazi do izraaja u objanjenjima koja i bez traenja rado daje: - Odluio sam da etvrti put ne ponavljamo, ve sada je sve jasno. Da pronaemo ono to se krije iza razliitih odgovora na pitanje tko ti je u obitelji bio pogubljen ili prognan kao izdajica dvolinjak i prevrtljivac, a tko ti je poginuo na Bojem putu kao Boji ratnik, bit e nam potrebno i mnogo dana i mnogo razgovora, cijeli ivot to emo ga provesti u Alipoturkovu odaku. Nemam potrebe pred tobom kriti nae tekoe, jer nam put do istine samo ti moe otvoriti. Ti si u neku ruku na drugar na istom poslu, na putu istraivanja istinitog. Evo kakvu si greku poinio i kakvu si nam za gonetku postavio u svojim odgovorima. Jednom govori da ti je brat Mustafa ubijen kao izdajica, drugi put kae da su ga htjeli ubiti kao izdajicu, a trei put ga i ne spominje, ni da si ga imao, ni da ga ima, ni je li koraao po Bojem putu, ni je li iao po tragu sotone. Tebi oko toga stvari nisu jasne, ili su ti stvari jasne a odgovori nedopeeni. Ne smeta, razjasnit emo mi to, polako. A sada tvoja svjetlost moe izai iz dizalice. im izae, uz bokove mu stadoe dva nova straara. Obueni u priproste crne haljine, bez oznaka asti ili slube, crnim kaiima potpasani, sa sabljama crnih korica, nalikovali su na crne poljske turke to, uspavljujui sreu, zriu u kratkim ljetnim noima. Uhvan krenu prvi, njih trojica za njim, uz drvene stepenice kojima se kripa nije razlikovala od kripe dizala, ekrka i kolotura. 8. Kad je Alipoturk izmolio od Sulejmana doputenje da ob novi i preuredi citadelu nevjernikog grada Heirona, koji su pravovjerni nazivali Anadolu Kavak, da u njega smjesti svoju rezidenciju dok boravi u prijestolnici i da odatle izravno

gospodari tjesnacima kad god bude potrebno, on projektantima nije dopustio da projektiraju gradnju tvrave iz teme lja, jer su stari temelji bili uuvani, a smjetaj je citadele i za obranu i za ugodno ljetovanje bio bez zamjerke. Na uzviici, uz samo more, bila je zub u ratu, rascvale usne putene ene u mirnim jutrima i sumracima. Graditeljima naloi da se stara osnova strogo potuje, ali da se na njoj podignu gra evine drukije nego to su bile. Neka zidove zidaju od cr venog i bijelog kamena, mijeano, ali neka ih Bog sauva pretjeranih ara! Boje moraju pjevati svoju pjesmu, najbolje onu to se uje kad kuckamo srebrnom vilicom po granica ma koralja. Arhitekti se prihvatie pera, ravnala i estara, a kameno lomci i kamenoresci dlijeta, ekia, zubace, sjekirice i poluge, kolotura i podmetaa. Prionue sagraditi koraljnu cita delu, na staroj osnovi, u novom, islamskom slogu graeni araj, koji e biti dostojan svih imena to e mu ih narod u razlinim zgodama nadijevati, kome e se putopisci, suvre meni i oni koje e ovuda put nanositi kad kosti graditelja budu glina, diviti isto toliko koliko i gusarskim pothvatima njegova domaina. Svi e oni sa strahopotovanjem, pa bio strah i potovanje od velike mrnje ili od pretjerane ljubavi, izgovarati rijei "Alipoturkov odak", "Gusarov konak", ili, jednostavno, "araj", ali zna se koji, jedan je takav jedini. Tako, kao prva zapreka na putu u citadelu, iz starih temelja niknu novi barbakan, kruno obzie puno otvora za puke, strijele i topove. Stari rov, zarastao u trn i dra, proistie i produbie, da voda bude istija i dublja, a trnjak to gu i. Uzdu vodenog jarka pobodoe dvoredne palisade, a uz njih nasue zemljani vojniki put, prvu ivu branu protiv neprijatelja. Ulaz osigurae pokretnim mostom koji se uspi njao do sredine glavne kule, nadvisujui i kanal i vojniki put. Glavnu kulu osiguravale su dvije pobone, maikule, sa ijih se izboenih krunita vrelim uljem i vodom mogu lako braniti tvravska vrata i tunel u bedemu kroz koji bi se pro -

vlaila vojska, bjeei s vojnog puta ako neprijatelj svlada rov i palisadu. Zatim podigoe zidove sa zupastim vanj skim rubom i bedemskim putom. Zidovima opasae dvori te s bunarom, bogomoljom, stambenim zgradama, stajama i ostalim to dvorovi s velikim brojem posluge i uvara imaju. Svaki dio zamka imao je staru osnovu, samo je tamnica nije imala pa je za nju trebalo nai nove temelje. Nije starom Heironu nedostajala tamnica, i onda su ljude zatvarali, muili i ubijali, nego je zatvaranje stanovnicima toga mjesta bila usputna stvar, pa su utamniavali u podrume, u tale i svinjce. A hvatanje, prodaja i otkup ljudi bili su glavni izvor Alipoturkovih prihoda. Ideju za konstrukciju tamnice dao je sam Alipoturk. Samo neka ne bude bunar, ali neka bude sigurno i jeftino kao bunar. udna zamisao i kad se o graevini radi! udna samo za slabe poznavaoce ovdanjih tekoa oko utamniavanja. Pretjerana skupoa strae i posluge, jednako za malen kao i za velik broj zatvorenika, jela je za dvije godine sve to se za otkup glave nekog nesretnika moglo dobiti od njegove obitelji i drave. Kad takvoga oslobodi, bit e na politikom i na materijalnom gubitku, politikom zato to ostavi na ivotu opasna neprijatelja, materijalnom zato to si za njego vo izdravanje vie izgubio nego to si za otkup glave dobio. A potkupljivost straara i posluge razbijala je i najtvra vrata i najdeblje zidove. Mnogi straar spreman je i za etvrti nu svote, koju e na raun otkupa obitelj dati njegovu go spodaru, sam oteti i dovesti zatvorenikovu glavu, ako mu se zajami ta etvrtina i nekakvo uhljebljenje, bar mrvicu bolje od straarskog kruha sa sedam kora. I zato se jo uvijek zadravao stari stepski nain utamniavanja, kad se u mekanoj zemlji kopala jama, u nju bacao zatvorenik, a izlaz zatvarao velikim kamenom, gredama, ib ljem, koom i zemljom. Bio je unaprijeen samo utoliko to

to vie nisu bile na brzinu kopane jame u atorskom logoru, nego duboko kopani, ozidani bunari, u dvorcu, ponekad ispod samih spavaih odaja gospodara ili tamniara. Ipak, bunari su kao tamnice imali samo jednu prednost, takav je zatvor mogao biti u kui i na brizi obitelji, sve osta lo bilo je protiv bunarskog utamniavanja. Bunarska jama, koliko god bila tvrdo ozidana i zakreena, uvijek je puna mraka i memle to nainje zatvorenikovo zdravlje. Ako se pregovori oko otkupa produe koju godinu, moe se dogoditi da u bunaru nade leinu kad ti novac donesu na kapi ju. Ali ne napada samo vlaga zdravlje tog zlatnog tovara, jer bogati zatvorenici znadu donijeti cijela imanja, nego i smrad od izmetina, pauci, korpioni i sve ostalo to ovjeka prijei da ikad postane zdrav stanovnik krtinjaka. ini se da su graditelji samo hinili da dugo razmiljaju i teko nalaze rjeenje za uputu "ne bunar, ali isto kao bu nar", da bi povisili cijenu svojih usluga i da bi, zadobivi jednom povjerenje, otvorili put novim narudbama. Jer, valjda nije bilo teko doi na zamisao da se "ne bunar, ali isto kao bunar" moe sagraditi tako da se bunar sazida naopake. Gledan izvana, zatvor se nije mnogo razlikovao od etvr taste kule. Osim ulaza s morske strane, kuda je Dihangir uao, po stojala su jo dva otvora. Jedan je bio na krovu, doista po ploenom krunitu s visokim ogradnim zidom, da onaj koji se ovuda kree ne bi mogao vidjeti nita osim neba nad sobom i da, poeli li bjeati, ne bi mogao prekoraiti, makar da se otuda mogao samo strmoglaviti u more ili u suhu provaliju. Krov je pretvoren u dvorite za etnju zatvorenicima s posebnim povlasticama ili za onemoale od mraka, vlage i udaraca kojima su potrebne zrane kupke. Drugi je otvor bio na zidu prema dvoritu konaka. Dva pedlja u visinu i dva u irinu, s vanjske i unutarnje strane, zatvarala su ga eljezna vrataca. Mogla su se otvoriti samo s dvorine strane, iz kuerka prislonjena uz tamniki zid, tije-

sna, dobro zakljuana i jo bolje uvana, prepuna ruica, poluga i puceta. Kroz ovaj otvor dopremana je hrana iz kuhinje u kojoj se kuhalo za ljudstvo cijelog odaka. Kroz ovaj otvor razgovarali su glavni tamniar, istraitelji, straari ili tegljai, pisari i istai, prema potrebi i prema rangu, s ljudi ma koji su im izvana zapovijedali. Kroz taj se otvor, povlaenjem poluge ili zavrtanjem puceta, stavljao u pokret slo en sustav kolotura, otkraunavali se krauni i odbrtvljivala brtvila, da bi se vratarima i dizaima omoguilo da otvore vrata i spuste dizala, da podignu ili spuste teret, iz lae, u lau, a nerijetko i u vodu, razumije se, praeni budnim okom i uima onoga koji im iz komandne izbe zapovijeda. Jer, sad treba najvanije kazati, da bi onemoguio svaki dodir straara i istraitelja s vanjskim svijetom i presjekao moguu podmitljivost njihovih dua i depova, Alipoturk je sve osoblje tamnice zatvarao meu iste zidine sa sunjevima. Omoguivi im openje samo medu sobom, ivot im je uinio sudbonosno vezanim uz svoju volju i svoje hirove. Uz svoju volju ili uz volju i hir onoga kome bude morao ili bude voljan posuditi na stanovito vrijeme svoj domiljati izum. A Alipoturk je, bilo je to cijeloj zemlji poznato, znao smiljati ratne sprave kao nijedan ivui ratnik, graditelj i oru ar. Njegova nadahnuta zamisao "ne bunar, ali tako tvrdo kao bunar", bila je tehniki savreno odjelotvorena. Tamnica je sluila ve petu godinu dovoljno vremena da stekne zao glas meu tlaiteljima raznih boja i sunjevima svakojakih uvjerenja i naopakih sudbina. Tada je unajmi Sulejman za smjetaj kolovoa solunske bune koju je podigao Lani Mustafa. Htio je na miru ispitati dokle see buntovniko korijenje. Kakva korist ako napreac posijee zlo drvo izraslo nad zemljom, a ostavi mu netaknuto korijenje kojem grane seu ispod temelja njegova dvora i spleu se oko njegova prijes tolja. Iz pratajenog korijenja iznii e buna im padne prva obilna kia i grane dan pogodan za rast. Z ato je u tamnicu

-*1

niii

svega desetak dana iza Lanog Mustafe, te njegovih vojskovoa, drumskog razbojnika Halila Durakovia i pretvarala Semiza Muhura, doveden i Sulejmanov sin, bolesni zaljubljenik zrcala bunarskih voda, neizljeiv traga za sj enkom svoje Voljene i drutvom svog Velikog Brata. Uao je gotovo siguran da e otuda izai, iv ili mrtav, s trnovim vijencem muenika koji je, kad se zna za kakvu je pravednu stvar zasunjen, ljepi od lovorova vijenca na glavi pobjednika. I on je, poput mnogih koje zaluuje povijesno tivo, vjerovao da se u porazu moe izboriti pobjeda, da pria o porazu kao naliju pobjede i o pobjedi kao naliju po raza nije samo utjeha poraenima i opomena pobjednicima, nego konana istina svedena na jednadbu po kojoj je poraz jednak istinskoj pobjedi. Uao je u naopako sazidan bunar, bez vode tekuice i vode stajaice, bez predmeta u kojima se zrcale odrazi ovjekova duha. Ve prve noi jedan e dogaaj prepoloviti njegovu uzno sitost, jednu polovicu posve istopiti a drugu, preostalu, smekati i nagristi. Te e noi spoznati kakve se vode lokve i kakve vode teku u ovoj udesnoj smiljotini Alipoturka i njegovih graditelja. ... U nepoznato doba noi otvorila su se vrata. U eliju je ulazio ovjek. Nad glavom je drao uljnu svjetiljku. Svjetlost se irila po stropu, a ovjek se skrivao u sjeni to je ispod sebe baca luerna. Ispruen nauznak, Dihangir je leao na prini u kutu elije. Noge su mu vezane lancem, ruke takoer, a lanci su nakratko pritegnuti, pa se okretati nije bilo lako. Najlake je leati rairenih ruku, raskreenih nogu, nauznaen, kao da je propet. I njegov je poloaj olakavao gostu da se prikriva sjenom, jer je kanu strop bio u sreditu vidokruga, a posjetilac postrance. S time je luonoa raunao i, kad je pristupao kanovu leaju, nije dolazio s nogu, nasuprot kanovim oima, nego s uzglavlja, pa je zatvorenik morao svrnuti oi unazad da bi, i to naopake, nazreo one osjenane dijelove lica.

Sve se zbilo u nepunu minutu, a uinilo se dugo kao godina, dugo kao svi prijelomni trenuci kojima je trajanje neznatno, a posljedice dugovjene. Posjetilac je naciljao sunjevo lice, i potekao je mlaz ute, mlake, slane tekuine po kanovim oima, ustima i nosu. Po kuao se zatititi na dva naina: povijao je glavu u stranu, lijevo i desno, da izbjegne izravan udarac mlaza na usne, u nosnu i onu upljinu; ili se pomicao cijelim tijelom gore -dolje, koliko su mu lanci doputali. Tako je teklo dok je moglo tei. Gost je zavijen sjenom iziao na vrata. Kan je pljuvao. Zar nije bio pripravan za muenje? Zar se drukije stjee aureola? Ne! Nije znao da su muenje i ponienje jedna stvar. Od ponienja se prepalo srce kanovo. Da je bar znao tko ga poniava! Je li to sluga slugine sluge, ili onaj od koga sve poinje i kome svih sluga sluge ropski slue? One je noi u kanovu eliju uao Jusuf Uhvan, svoje voljno. Ta se svojevoljnost ima shvatiti tako da mu nitko nije naredio da uini ba ono to je uinio. Mogao je, naime, to uiniti ili ne uiniti, isto kao to je mogao ubudue uiniti i neto drugo. Ali, uvijek ostaje pitanje za raspravu koliko u njegovoj samovolji sudjeluje on sam, a koliko onaj koji ga je smjestio u ovu kuu plaa i dopustio mu da nekanjeno radi to god hoe. Ipak, uza sve rezerve da bi Uhvanova samovolja ikad bila ostvarena da s vieg mjesta nije omoguena, ostanimo pri uvjerenju da je obred ubijanja gordosti i ponosa iskljuivo djelo Uhvanovo. Ne samo ono u Brusi, ali i samo ono, bilo je dovoljno da se rodi velika mrnja. Uhvanu su dodijeljeni poslovi puni ponienja: da prislukuje i bude neije neasno uho, da govori neiskreno, laskavo i bude neiji ljigavi jezik, da pipka, hvata, davi i bude neija prljava ruka. A ini se da se ovjek lako ne miri sa zvanjem "prljave ruke", ak ni onaj kome je to zvanje kruh i ponos. Njegova pobuna nije bila usmjerena protiv nalogodavca; zaboga, bez

4\

narudbe krepao bi od gladi, osim u sluajevima kad bi i takvi dospjeli u ake "prljavih ruku", a tada i nisu bili nalo godavci nego rtve. Njegov su bunt i njegova mrnja bili usmjereni na rtvu. Jer, umovao je njegov mozak, da nije ovakvih kakve dovode u Alipoturkov odak, i onih koji prevratnike govore apuu upljini bunara, vlastodrcima ne bi ni trebale "prljave ruke", njegov bi posao bio a sni nadzor nad krotkim stadom. Uza sve to, Uhvan je Dihangira mrzio za sitna zavitla vanja kojima ga je izlagao sin mona ovjeka kad su Uhvanu ruke bile vezane u svemu, osim u nadziranju i obavjetava nju starjeina o onome dto vidi i to uje. Sad nema sumnje da je te noi u kanovu eliju uao Jusuf iz Bilaja, da bi se svetio onome koji ga je izvrgavao ruglu, ne vodei rauna da su i "prljave ruke" osjetljive na ponienja. A poniavati druge zbog vlastite ponienosti bio je odnos to je prevladavao izmeu sunjeva, njihovih uvara, istraitelja i posluge u ovom velebnom Alipoturkovu izumu. Te noi i tog posjetioca Dihangir se nije mogao osloboditi nijedne daljnje noi provedene u ovoj tamnici. Kad god bi u snu do njegova uha dopro ubor i talasanje vode, snivao je onoga ovjeka one noi, oznojen se budio i plakao. A um i pljuskanje vode u kuli sagraenoj nad morem uo se svake noi, bez obzira na debljinu zidova, jainu i smjer vjetra.

9.
Za masivnim stolom od hrastovih tesanica sjede Uhvan i Dihangir, jedan napram drugome. Obilje svjetla od lukijernara s tri plamenika obasjava njihova lica, neispisan papir, zailjeni kalem i tintarnicu. Izgubljeni su na dnu velike pro storije, meu pocrnjelim zidovima od nebukana kamena, pod zagaravljenim svodom od sadre i cigle. Crnina je dijelom od liajeva kojima godi ivot u mraku na slanom i vlanom kamenju, a dijelom od lukijernara koji ovdje znade du-

go gorjeti. Pocrnjeli zidovi ne odraavaju svjetlost, pa se ini da do njih ne dopire. Od stijene mrak, od svoda mrak i mrak od poda, a svjetlost se triju uljnih plamenika zaoblila kao staklena kugla i u sebe zatvorila dva poprsja to sjede i razgovaraju. Poet e od onoga to je Dihangir u dosadanjim presluavanjima priznao, govorio je Uhvan. Dihangiru je ponavljanje potrebno jer zaboravlja svoja priznanja, a Jusufu da zna dokle su doli i kamo im je krenuti. Dihangir je Halila Durakovia upoznao sluajno, u karavanskom svratitu. Pao je u nesvijest, Halil ga ponio na rukama i, nosei ga u dvor, rekao mu je da dolazi od Mustafe i nosi vanu poruku. Kazivao mu je da je njegov otac u logoru kod grada Ergelija pokuao ubiti svoga sina Mustafu, a da se Mustafa, zahvaljujui Bojoj providnosti, svojoj smjelosti i brzini svoga konja, u bijegu spasio, preja-hao Anadoliju, prejedrio Egejsko more i s nekoliko najodanijih pristaa, meu kojima je Halil Durakovi prvi, sklonio se u okolicu Soluna gdje ispotaje prikuplja oruje za borbu protiv oca. Mustafa bratu pozdrave alje i poruuje da mu se u Solun dopremi to vie novaca, zlatnih i srebrnih predmeta, odjee i oruja. Kad otpoalje sve to sam ima, neka se u Mustafino ime obrati bratovim prijateljima u Brusi, neka skuplja milodare, neka zaima bez straha da nee imati tko vratiti. Dihangir je radio onako kako mu je Mustafa poruivao, odnosno kako mu je Halil Durakovi govorio da on poruuje: ispraznio je dvorsku riznicu, oruarnicu i spremite odjee, nazaimao novca, oruja, sukna i izama dovoljno za opremu dviju pukovnija vojske. Sudei po darovima i zaj movima, Brusa je bila naklonjenija brai nego ocu. Kad je buna poela, Halil je prestao dolaziti, ali je Dihangir i dalje, sada javno, pozivao graane da prinose darove Mustafinu ustanku, da mladi i smjeliji, oni koji su dostojni asti ali zasluga jo nemaju, pau sablje i odlaze Mustafi pod barjak. Ovo Dihangir priznaje, ovim ga Halil tereti, a Uhvan je sve to znao kad su Dihangira uoi sloma ustanka pritvorili.

,M

": >

Kan nema to priznati ili ne priznati. Ako je neto onaks -i vo kakvo jest, takvo je pa priznao on ili ne priznao. | Samo je nevolja u tome to nitko unaprijed ne zna kakvo neto jest. A kad se istragom doe do sri, ona ipak nije ono "kakvo neto jest", nego onakva kako e je njih dvojica ui niti da jest ... Dihangir stalno potcrtava da j e bio uvjeren kako iza Halila Durakovia, skriven u solunskim bajtama, stoji iv i zdrav njegov brat Mustafa. On misli ovako: brata pomagati nije tako velik grijeh ni kad se drznuo podii ruku na oca; ali pomagati grupu smutljivaca pustolova i razbojnika u pobuni protiv roenog oca, ak kad se otac nije oin ski ponaao, to je zloin. Zato nijee da je znao za bratovu pogibiju kod Ergelija. Neuvjerljiva je kanova tvrdnja da, eui gradom, nije uo ovjeka kako oplakuje njegova brata. Sam kae da su ga ljudi u Brusi voljeli. Bolesni kan susretao je ljude koji su mu govorili o Mustafinoj smrti, u svakoj ulici, svakoj kavani i svakom duanu. to su o njoj vie govorili, to su manje u nju vjerovali. Oni su zapravo raspravljali o Mustafinu bijegu pred smru, o vilenom konju njegovu, o udesima to ih je poinio kamen iz oiju bezoar-gazele, ali da bi Mustafa bio mrtav, u to nitko nije htio vjerovati. Samo jedan jedini. Beir Mjeinar, ovjek koji je svoj ugled i sigurnost u Brusi dugovao Mustafi. Rekao mu je: "Ne znam da li ga ubie, ali znam da je u ljudi Mustafina duha skok golem ali vijek kratak." Skupio je svoje knjige, boice i ostalo siromatvo, sjeo u kola u koja su bila upregnuta dva vola i sa kerkom otiao nekamo na istok. Na oprotaju mu je dao vreicu novaca i rekao: "Neka Bog dade mir dui Mustafe-kana! Ovoga novca on vidjeti nee. Tebi ga dajem jer vjerujem da njime plaa vjetar koji e svom silinom duhnuti. A da takvih vjetrova nije, pauci bi sav prostor, dan ovjeku da u njemu slobodno ivi, mreama premreili." Beira su optuivali za vidovitost, i Dihangir se pobojao za Mustafin ivot, ali kad se ponovo pojavi Halil, kao da mu se Boji luonoa objavio vjerovao je njegovim rijeima.

Neka je i vjerovao da je Mustafa iv, im je pomogao solunsku bunu, oduiti se ocu moe samo mrtvom glavom. Ali takva bi smrt bila koa za uvez knjige u kojoj se govori 0 ljubavi i stradanjima dvojice brae. Jusufu moe vjerovati, njegov otac s njegovom koom ne eli knjigu koriiti. Raza pet e je na bubanj ... Kan nije manje od svog brata cijenio uenost, razbor i vidovitost Beira Mjeinara. Zato onda tom ovjeku nije vjerovao? Beir mu je neskriveno rekao da Mustafu nikakav lijek, nikakva vradbina, pa ni kamen be zoar, nisu mogli spasiti od oeve kazne. Ta kazna nije najav ljena pa da e od nje pobjei. Za nju je Mustafa mogao zna ti tek nekoliko trenutaka prije izvrenja. A kad si u akama mutavaca s gajtanom oko vrata, pokuaj bijega samo je ne to prei put do smrti. Beir je to znao, a znala je to bar jo polovica graana Bruse. Ako i nisu pred Dihangirom otvo reno izraavali sumnju u Mustafin bijeg, morali su se neim odati da manje od ostalih vjeruju da on jo uvijek jae konja 1 sprema pobunu oko Soluna. Moda nisu uskraivali milo dare, ali ako su ih, i pokraj nevjerice u sretan bijeg Mustafin, Dihangiru netedimice davali, mora da su ih davali za isti onaj vjetar za koji ih je i Beir dao, pa su o tome, valjda, po neto i rekli. Zar on nije primjeivao takve sumnje i takva usmjerenja? Jest! Ali im nije pridavao znaenje kakvo im Uhvan daje. Razliiti ljudi u istu objavu razliito vjeruju. Jedni su otprve zaneseni, drugi su suzdrani, trei su vjeru izmijeali sa sumnjom, a etvrti vjeruju kao pripadnici krda, kud svi, tud i oni. Kad je tako u svim sluajevima, to ne bi bilo u slua ju Mustafine smrti? Uhvan kae da je prema sumnjama po jedinaca mogao zakljuiti da Mustafa vie ne ivi. Kao da je njemu mogao biti cilj razuvjeriti druge da brata vie nema! Razgonei mit o njegovu bijegu i pobun i, on bi ga po drugi put ubio. ak i kad bi netko otvorenije posumnjao, on ga je spreavao, predoavajui mu lane dokaze koje je u njemu samu raspaljivala vrua elja da vidi Mustafu ivog.

*';?: *

To je ve malo bolje! Dakle, mit nije bio tako vrst da se ne bi za mjesec dana raspao, kad ga Dihangir uz pomo Halila ne bi uvrivao. Bude li ikad u knjigu upisano, lije po e biti proitati kako jedan brat, gonjen bratskom lju bavlju, od sitnih aputanja da mu poginuli brat moda jo ivi stvara uvjerenje da je zaista iv, poziva ljude neka se rtvuju u njegovu osvetnikom ratu. Ako je on stvorio mit o Mustafi, on je i solunsku bunu podigao. On je izmislio Lanog Mustafu. On je Halilu stavio jatagan u ruke. Dobro, preuzima odgovornost za stvaranje mita. Ali, e mu slui njegovo priznanje ako nije istinito? Ako je Dihangir stvorio mit u Brusi, nije ga stvorio u Solunu, Urfi, Karahisaru, Tabrizu, Smirni, Drinopolju. Kako on moe biti glavni zaetnik bune, on koji je tek djeli sveopeg vjerovanja, on koji je milje i milje udaljen od mjesta gdje je mit prevro u oruani ustanak? Ipak, ako su Uhvanovi nalogodavci naumili njemu pripisati sve zasluge za nastanak mita iz kojeg se buna rodila, on nagradu rado prihvaa, ne marei za posljedice koje e iz nje proizii. Priznanje e imati, ali e njihovi pogledi ostati razliiti. Dihangir e tvrditi da mit za njega nije bio mit nego uvjerenje, oni e tvrditi da mu je stvar s Mustafinom smrti otprve bila jasna, da je svjesno stvarao la. Ako je njima pravo, i njemu je. Njima nije pravo. Zar mu Uhvan nije rekao da njegov otac ne treba kou za korice knjige, treba mu koa za bu banj ... A sad bi preli, ako kan nema nita protiv, na vjetar i pauinu Beira Mjeinara. Poznato je da ovjek koji stvar a mit, sumnja u nj vie od onih ije je povjerenje pridobio. Samo on zna od kakvih je dasaka i obrueva sastavio posudu za pie kojim e se ljudi opijati, ljudi kojima e se usta pje niti u zanosima dok budu srljali tamo kud ih mitoman poziva. Prema tome, kad se Dihangir sastajao s Halilom, kad mu je uruivao novac i vojnu opremu, on koji je sumnjao vie od ostalih, morao je u njemu najprije vidjeti lupea, pa tek onda navodnog izaslanika svoga brata.

Mustafa je svome bratu bio iv. Ali je brat pokatkad sumnjao. Sumnja vie ukrepljuje vjeru nego to je razara. Moda. Ali, vjera ne mora biti razorena, tek malo nagrize na, i ve je to dovoljno da se Halilu i druini ne vjeruje. Nije! ekaj! Nee se njih dvojica ovdje nadvikivati. Neka kan govori polagano, Uhvan dobro uje ... Kad se retorika Bei ra Mjeinara prevede na policijski jezik, onda pripovijest o vjetru i pauini kae da je on elio, a Dihangir pokuao, sruiti poredak u ovoj zemlji, sruiti tvorca toga poretka Su lejman-kana, a vlast predati u ruke luacima, drumskim razbojnicima i ostalim spletkarima. Vienje da su pauci pre mreili prostor od zemlje do neba moralo je u Beiru i kanu ivjeti i prije vijesti o Mustafinoj smrti. Kako je bilo s Bei rom, Uhvan ne zna vie nego to mu je kan kazao, ali kako je s kanom, zna vrlo dobro. Neka ni sluajno ne misli da su rijei izgovorene u bunar ostale u zemlji. Sve blago Dihan girovih lijepih usta iscurilo je kroz pukotine i doteklo Uhvanu u ruke. Ispisano u sitne retke, predao je Uhvan to mudroslovlje ovjeku koga je zanimalo vienje svijeta u kojem gazduje pauk-prelac. Moda je tamo i vie reeno nego to je kan htio kazati, jer kad tko govori, ne govori samo ono to treba kazati, nego i ono to e drugi iz njegovih usta u ti. Neka Dihangir Uhvan u vjeruje, pred policijom postaju najkrivlji oni koji mnogo govore, ne zato to bi mnogo go vorili protiv poretka, nego zato to se po proizvodima nji hove blagoglagoljivosti moe zakljuiti to te volja i optuiti ih za to ti drago. Dodue, ni utljivci ne prolaze bolje. U utnji nema dosljednih, svaki se utljivac izlane od vremena do vremena. Jezgrovito! A svaka je jezgrovitost mnogozna na, pa i utljivcu moe pripisati sve to poeli da nosi na leima. Neka ovo kanu bude utjeha, ne treba sebi lupat i glavu: nije ni u bunar trebalo govoriti. Govorio ili utio, kad ti je Uhvan stavljen za vrat, nije te uzjahao da te oslobodi

krivnje, nego da ti je pod svaku cijenu pronae. Zapamti ovo, kane! Opravdati se nee. A to se lake ustanovi tvoja krivica, bit e ti bolje, jer je muke bilo manje. Priznaje, pomagao je solunske ustanike. Ne priznaje da je znao da meu njima nema njegova brata. Za smrt je dovoljt no priznao. Ne razumije emu im slui viak krivnje! Da umre od stida! Da ga u trenutku smrti ne bi ispunjavao ni trunak ponosa! Da, gledan vlastitim oima, postane nitarija ... Ne zavidi Uhvanu, kane, posao mu je teak, a poloaj nesiguran. Dolazi mu da padne preda te i da te moli: "Svrimo ovu stvar to prije!" Kako? Da se razori sve po redu to je bolesnom kanu bilo drago i sveto ... Poet e od pauine koju je Dihangir pleo po bunarima. Ima u njegovim pjesnikim tkanjima misao slina jednom komentaru Mustafinu. Dihangir pjeva neka se u vamo ovjeka koji osniva kole i tjera ljude da ue itati i pisati, a one koji su to davno nauili, pa znadu i "govoriti" i "napisati", baca u tamnicu. Misli da je njegov otac progonitelj vika pameti? Prema njegovim stihovima, on progoni uene ljude jer mu se eludac prevre pri samom spomenu da je netko osobito uen. On se takvih ljudi plai i zato ih polagano tamani, jednog pa drugog, kako mu koji pod metlu doe, kao domain mieve kad u jesen s polja nagrnu u kuu. To je Uhvanovo tumaenje. Kad je Dihangir govorio svoje stihove, on je samo izricao malo preinaenu poslovicu. Ako je ona vrijedila nekom starom Perzijancu, to ne bi vrijedila njemu, Perzijanevu dalekom potomku po duhu i is kustvu? Poslovica uvijek nastaje u povodu nekog pojedinanog iskustva. Mudra je izreka samo komentar o jednoj prilici, ali tako tono izreen i tako lijepo oblikovan da moe vrijediti za sve sline prilike. Svaki onaj koji poslovicu uzima da bi izrekao svoj sud o dogaaju, slinom onome u povodu kojeg

je prvi put bila reena, odgovoran je za nju neusporedivo vise nego onaj koji ju je smislio. Stvaraocu smo oprostili kad smo njegov sud prihvatili kao svevaei i kad je on, zajedno s predmetom kojem je sudio, nestao u mraku vremena. Ali onaj koji obnavlja poslovicu da bi kazao kako iste prilike vladaju danas kao to su vladale negdje nekada, to je svim poznavaocima poslovica poznato, taj je odgovoran za upiranje prstom. Kan upire prstom na svog oca i kae: "Evo onoga o kome poslovica veli da nepismene ui pismu, a pismene u tamnicu baca." Kad Uhvan sve zna, zna li i koja bi poslovica pristajala za njega? Kazat e mu: "Poslije godinu dana svaki sluga uzme gospodarovu ud." Jadni Dihangir-kan, zato otrovno cvijee uzgaja u svom vrtu? Njime jedne smrtno vrijea, a druge zaluuje. Svoga je brata natjerao da sabljom ispravlja krive ulice. Njega nije trebalo nagoniti da vidi gdje je ulica kriva, gdje prava, i ija je kua na uglu. Ali mu je trebalo rei da e doi u sukob s onima koji kue na uglovima imaju im pone graditi ravan put. I neka ga to ne obeshrabruje, tako je bilo uvijek kad je netko htio okuke izravnavati. Sve je lijepo napisano u sirijskoj izreci. Ako Uhvan misli da je kan kriv to je Mustafu neemu nauio, onda kanova krivnja ne postoji. Sve to kan sam zna, nauio je od brata Mustafe. Neka se Dihangir strpi, doi e trenutak spoznaje! Onda e spoznaja o krivnji neoekivano narasti i poklopiti naeg kana svom teinom. Istina je da se Dihangir slagao sa svime to je Mustafa inio, bez oklijevanja, dokraja. Je li to krivnja? Ako jest, prihvaa je. Kan uvijek istu svirku svira. Takva bi ga krivnja u oima mnogobrojnih pristaa Mustafinih uinila orlom visina, a ocu bi njegovu oi blijedjele i usta se pjenila to smo ga preko krivnje posvetili. Toga ne smije biti.

to Jusuf hoe? Da kan preuz me odgovornost za sve poslovice koje je preuzeo od drugih i stavio u svoje pjesme? Dobro, kriv je zato to ih je krao, kriv je i zato to su drugi poslovice smislili. Hoe li Uhvan da mu Dihangir prizna da je Mustafu nauio svemu to je taj znao i da je pisao njegove komentare? Pobogu kane, Uhvan ne trai nita od svega toga to si mu ponudio. On te moli da sva ta priznanja skupi i stavi sebi u dep. Ono to on trai nije ni vie ni manje nego tvoja spoznaja o sveopoj krivnji. Kriv si za sve to se dogodilo i sve to e se ubudue dogoditi, kao posljedica ve dogodenoga. Nemogue! To je krivnja upisana u naslov iza kojeg slijedi jo nezakjueni popis zloina. Aferim, kane! Shvaa pomalo. Krivnja nad popisom zlo ina koji se uvijek mogu dopisivati, novi, jo noviji, najnoviji, noviji od prijanjih, noviji od sviju. A ti ih sve prima, klima glavom i zahvaljuje svojim sucima to te i pokraj no voupisanog zloina ostavljaju na ivotu. Zar nije najlake da ga okrivite, ubijete, a potom mu u grijeh dopisujete to vas je volja? Jest najlake, ali nije najmudrije. Tvoj se premudri otac, kane, boji etve smrti koja postaje apoteoza ponjevenih. Iza nje se redaju nove bune, kao sada. Jednoga je Mustafu ubio, drugi se javio. I drugoga je uhvatio, o treemu se apue. Liavanje apoteoze u smrti, ostavljanje krivca na ivotu, uz mogunost da mu pripie sve stare i sve nove grijehe, mno gima e se uiniti velikodunim milosrem, pa je takvo ubi janje ubitanije od tjelesne smrti. A da ti, kane, doivi takvu sudbinu, steklo se vie od dovoljno okolnosti. Kojih okolnosti? Bolje u potragu za krivicama! Okolnosti su ionako stvar podvrgnuta strogo osobnom poimanju ... Na jednom mjestu u svojim bunarskim priama kae da treba odbaciti ovjeka koji skromnost dri osnovom kreposti, a neskromno ivi. Ne govori Uhvanu o izvoru te poruke, svejedno jesi li je

uzeo iz Kur'ana, Biblije, od arapskih pjesnika prije islama, od Kopta, Armenaca, ili si je naao u torbama turkmenskih jahaa, ona se moe odnositi samo na jedn o - na tvog oca. To je jednostavno zakljuiti. Kad se u tvojim stihovima ve lia netko u dvojini, da im tjemena seu do nebeskog svoda, onda si to ti i tvoja majka. Kad se netko prikazuje kao izvorsko grotlo otkuda istjee voda mudrosti, onda je to tvoj b rat. A kad se nekome podsmjehuje ili se rui, to je tvoj otac. Ti na njegova leda vjeto nabacuje stihovane samare. Pod njima je jadan, smijean i udovitan. Dakle, on je taj koji kao svjetovni i vjerski poglavar propovijeda skromnost, a neskromno ivi. Tvrdnja opasna, jer narodu nita milije nije nego uti da u zakonodavaca i propovjednika postoji ras korak izmeu rijei i djela. Zato o tome vole prie sluati? To ih liava obveze da se i sami propisa dre. Slama je za tu vatru u narodu uvijek suha, sa mo potakni ar. A zato bi tvoj otac bio dvolian? Uhvan se nada da i tebi, prilikom ocjene neije kreposti, stoje na umu preporuke svete knjige da je od dobra, koje nam Bog daje, potrebno odvojiti za sirotinju pravedan dio, jer to je nama dano od Boga, dano je i za njih, i njihov je dio u naem Bojem blagoslovu. Pa ne e kazati da se na koritima tvoga oca ne hrane tisue ljudi, slugu i vojnika? Ili mu ne zamjera nedostatak milosra, ve li ima pa moe dati, nego mu zamjera previsoke trokove za osobne uitke. Kae, naslijedio je toliko dobara prija njih vladara, to mu samu treba bogatstva gomilati? Sagra dio je nove dvorce u Halebu, Konyi, Plovdivu, Uskudaru, Damasku i Trabzonu. U njima boravi jednom ili nijednom u deset godina ... Da te Uhvan podu i, kane! Ne gradi tvoj otac dvorce radi vlastitog uitka. ovjee, on je najsretniji ispod atora, u sedlu, na goloj ledini ispod plavog neba. I dvorovi na sve strane carstva, i bogate odore, sjaj kakav dosad nije vien, rasko to u prosvijeenim ljudim a izaziva podsmijeh, sve je to namijenjeno masama da prihvate veliinu vlasti Sulejman -kana. Pa kad ti prigovara ocu da se

odijeva bogato kao paun, da stanuje u bestidno skupim oda jama, potkopava vlast najveeg zakonodavca svih vremena i svih prostora ... I kae da svemu zlu nisi ti krivac? ;! Prema Jusufovu tumaenju, svaka je primjedba atentat ili i pobuna. i Ne svaka, kane! Tvoja je svaka bila potkopavanje, ali sva-* ija nije. Rei da je gradnja dvorca suvina rasko, to je pot- ( kopava nje ili, po tvojem, atentat. Ali rei da je proelje i dvorca u Uskudaru trebalo biti od masivnih blokova crnog; mramora, a ne od emajlirane crvene cigle, jer bi crni mra-; mor ulijevao vie strahopotovanja, ili rei da je prije nego u > Halebu dvorac trebalo podignuti u Mosulu, jer je blizu Haleba Damask u kojem ve dvorac postoji, to su kritike, vrlo otre, ali bi one pomogle tvoj ocu da jo mudrije upravlja. Na takav si nain mogao oca napadati. To kritika!? Takva je kritika podrepatvo kakvo jo povijesno pamenje nije zabiljeilo. Povijesno pamenje vjerojatno biljei i pouku da e pobjeda biti onoga koji busiju prvi zasjedne, prvi odapne strijelu i potegne sablju. Uhvan je to pamenje naao kod tebe, a kao to sam kae da su tvoje misli procijeene kroz povijest i preuzete od drugih, isprane i potvrene, mora da je i ova otuda. Cesto Uhvan satima ostaje zamiljen nad njima i ni kako ne nalazi odgovora na pitanja to ga mue. U jedan mah mu se inilo da izreku o pobjedniku -zaplotnjaku upuuje svom ocu, elei mu rei da je obian kesedija, drumski razbojnik koji uspjehe zahvaljuje umijeu da postavi zasjedu, doeka i na prepad pobijedi. To bi bilo u skladu s onim to prije i poslije tvrdi za karakter svoga oca. Ali stihovi koji zatim slijede, ini se da slave pobjedu nad licemjernim edoubojicama. U tom sluaju izreku o prednostima zasjedaa nisi uputio kao prijekor ocu, nego kao savjet bratu: da prvi zauzme busiju i prvi potegne no, da se ne brine za opravdanje, pred njim je "aren ovjek", nikakav ovjek, takvome bolja sudbina i ne pripada. Tako ti Boga, kane, jesi li tu pjes-

mu pjevao bratu prije nego to je otiao u Ergeli? I nije te posluao! teta, mogao je on danas biti iv, a otac mu mrtav. Nije Mustafa potivao povijesno pamenje! Poslije sraza kod Ergelija opet si mu poruivao, jer si, kao to kae, mislio da je iv, da zauzme busiju i napadne ... I ti Uhvanu govori da nisi kriv. Budi ovjek, preuzmi krivicu! Hoe onoliko koliko je kriv. A kriv je to je stihove o zasjedi napisao. Nije kriv za tumaenje koje im Uhvan daje. Uhvan misli da je svaka rije osumnjienog pojedinca dokaz za njegovu krivicu, da su njegovi uzdasi, suze i smjehovi pupanom vrpcom vezani uz ono za to se okrivljuje, i da ga treba krivim dokazati po onome to jest, kako hoda, jede, govori. Ti bi htio da Uhvan oslobaa, da ne okrivljuje. Reci svom ocu neka ga za to plaa, pa e tako i uiniti. Neke stvari, o kojima kanove pjesme govore, nisu ni blaenje ni savjetovanje, nisu ni program za akciju ni kritika akcije - njegove su pjesme samo njegovo olakanje. On ni kada nije bio pjesnik. Da je pjesnik htio biti, vodio bi rau na da manje potkrada druge pisce. On je traio rijei u koji ma e njegove tegobe nai najpotpuniji izraz. Tim se govo rom spaavao od ponovnog povratka svoje bolesti. A to je govor morao biti pjesma o kriku i busiji, o pobjedi nad e doubojicama i arenim ljudima, kan je najmanje kriv. Krive su okolnosti o kojima ti, Uhvane, nareuje da se uti. U jednom tvom dvostihu pie da oni koji preive oluju ne tuguju mnogo kad dou u luku i nau zvona to pozivaju na uzbunu. Ta su zvona, a ti zvonima naziva ljude koji pozivaju, obina klatna kojima drugi preko ueta mlataraju. Neka buntovnici iz oluje uplove u luku, neka se pomijeaju s narodom, tamo e nai i dima za ognjite i vjetra za jedra, dru gim rijeima, tamo e nai pristae za novu bunu. Tim si sti hovima svjetovao brata Mustafu i njegove drugove neka ne sluaju povike pojedinaca, nego neka posluaju govor naro da, u narodu je buntovno raspoloenje, neka diu ustanak.

Boe, to li Uhvan od pjesme moe uiniti! Abu Nuvasa su abasidski kalifi zatvarali etiri puta zbog njegovih, kau, slobodoumnih pjesama. Ako ga Uhvan uzme pretresati, ve na prvoj pjesmi iz prve analize zakljuit e da je uarao Sulejmana i da zato nesretni ovjek pati od hemoroida, da je nitko drugi nego taj Abu Nuvas, vraajui svojom lirikom, na Sulejmana navukao kostobolju od koje boluje najmanje pet mjeseci u godini. Nastavi li raspravu na drugim pjesmama ovog nesretnog sina Arapina i Perzijanke, tog krianca Hasan ibn Abu Nuvasa, nai e da je kriv za sve to krivac ima ili treba da ima. Manje rjeitosti, vie iskrenosti, kane, pa e ti savjest biti mirnija. Istina je da je Uhvan, svoenjem pjesnikog jezi ka na policijski govor, unakazio pjesmu. I njemu samom odvratno je gledati ereenje stihova. Sijee i razvrstava, ovo je but, ovo je krilo, ovo vilica. A pogotovo je odvratno kad od rastavljenih dijelova sastavlja novo znaenje, pa ne uspi je sastaviti cjelinu i pred sobom ugleda beznogo ili bezglavo stvorenje kome je sam nesretan tvorac. Teko je to, kane! Uhvan ti se ispriava za pokolj nad tvojim pjesmama. On tvoje djelo potuje, valjda koliko i ti sam. Ali se ralanji vanja pjesama morao prihvatiti da dokae sumnje kako su u tebi postojali svi uvjeti za pomagaa solunske bune. Eto, sa mo radi toga! I nemoj se ovdje izvlaiti: nije moje poslovica je, nije buna - kritika je, nije hukanje mase na ustanak pjesma je. Reci glasno to Uhvan od tebe zahtijeva: jest, pomagao sam solunsku bunu, znao sam da je moj brat mrtav, i onima koji su govorili da je iv nisam vjerovao, znao sam da pomaem skupinu razbojnika i obijaa brava, nema go vora o prevari koju bi mi nametnuo Halil Durakovi, ja sam njega varao, ja sam bunu samo pomagao, a on ju je morao izvesti i, bio Mustafa u solunskoj buni pravi ili lani, a ja sam znao da je laan, njih e dvojicu buna glave stajati kad doe do kanjavanja pobunjenika ... Malo, kane, a Uhvan samo to malo od tebe zahtijev a. Sve ono to iza priznanja

krivnje dolazi, kajanje, grizoduje, samooptuivanje, da u sebi vidi protuhu i zmijsku kou u kojoj je nekada davno cvrkutao ivot pun otrova, da je oko tebe sve uplje, lomno, neuhvatljivo - sve Uhvan to tebi samom ostavlja, pa svravaj s time kako zna. Njemu jo samo reci: smilujte mi se, ostavite me da ivim, udijelite mi klupu u umskom hladu, leaj od rogoine na drvenim sohama i zdjelu lee s komadom jemena kruha. Reci mu: bit u miran do kraja ivota, koju mi god krivnju pripiete, u koje god doba dana i godi ne, prihvatit u bez protivljenja; bude li trebalo, javno u is povijedati, koliko god poelite, da sam kriv i da, uivajui ivot na klupi i rogoini uz zdjelu lee, uivam blagu milostinju koju nisam zasluio. Zar tako? Kanova e koa biti razapeta na davul bubanj, po njoj e udarati oevi glazbenici i davati takt koraku ko lona to stupaju pod njegovim zapovjednitvom. Kakva jareva sudbina! ... Ovi razgovori nisu trajali ni no ni dvije, trajali su pun mjesec i jedanaest dana. Nisu se mogli prikazati onakvima kakvi su bili, i po duini trajanja i po predmetima o kojima se razgovaralo. Ovdje su saeti, pa se iz njih ne vidi ni kako, kojim jezikom i kojim tonom, ni koliko su dugo razgovarali, vidi se samo dio o noga o emu su govorili. Nou i danju, uvijek ispod svjetiljke, jer je od uskog otvora na stropu prostorije dopiralo malo svjetla. Prekidali su se i nastavljali nekoliko puta na dan. Dihangir nikada nije znao vrijeme kad poinju, a kad e svriti; kad e biti poslan u postelju, a kad podignut iz nje; koliko e mu biti doputeno da sam sa sobom bude, a koliko e se preganjati s Uhvanom oko znaenja svojih rijei i ocjene svojih djela. Nepredvidljivi poeci razgovora, koji su uvijek padali u nepoeljno vr ijeme jer je same razgovore mrzio, isto tako nagli prekidi, uvijek u trenutku kad je mislio da jo neto ima rei, svodili su njegovo znaenje na komad buko -

va drveta to ga vjeti majstor blanja, brusi, kuha i boji kad mu je volja, a volja mu je nestalna, pa predmet esto isputa iz ruku i domalo ponovo uzima u obradu. Ali ni kad ga je Uhvan ostavljao samog, ni u onim nejednakim predasima sna i utuenosti, nije prestajao sluati go vor istog onog ovjeka. Razgovor, voen u istraiteljevoj sobi, dopirao je u njegovu eliju kao zakanjela jeka to traje bez prestanka, i to je ispunila svaku upljinu Alipoturkova bunara, i kanovu duu. Posvuda, povazdan i posvuno, pun mjesec i jedanaest dana. On je prvi put spoznao kako jadno moe biti ono to smo sami stvorili, kako smo sami u oima svojih neprijatelja sit niji upravo po onome za to smo mislili da nas uzdie nad druge ljude. U razgovorima i jeci razgovora, kroz uarene snove, kad se stoput preobrtala svaka njegova rije, kad se bezduno razastiralo na stolu sve to je kriom sanjao i tajio, kad se sitniarilo u ispitivanju njegova kretanja, susreta i sa stajalita, shvatio je ubilaku ulogu bunara u svom ivotu. ovjek govori sebi samom, i radi sebe govornika i radi se be sluaoca, a rijei njegova samogovora odlaze u svijet. Tamo se odbljesnu i lome na kristalnim esticama duha drugih ljudi, poprimajui u odrazu onu boju koju im pojedini duh jedino moe dati. Spoznavi tako da izmeu potrebe da se kae to se misli, i odgovornosti za nepredvidljiva tumaenja onoga to si rekao, izmeu bunara u Brusi i bunara u Alipoturkovu odaku, stoji muilite za duu i tijelo; spoz navi da moe biti kriv samo zato to si drao da je za ivljenje, uz jelo, pie, spavanje i disanje, potrebno jo i govorenje; spoznavi da se moe jedno htjeti a drugo svojim htijenjem skriviti - Dihangir je sebe zatjecao, jo dok su razgovori trajali i dok se uporno branio, kako ape: Jest, imaju pravo, kriv sam. Uhvanu nije trebalo mnogo da slom primijeti. ovjek, ko jem je zanat bio da iz svuda prisutnog ljudskog straha od

krivice iskuje napornim kovanjem ovjeka koji e se na kraju osjeati kriv, isto onako kao da je zloin doista poinio, takvu ovjeku nije moglo promaknuti da se kanova vrstina ljulja. Prestao ga je presluavati, ali mu je upriliio nova po znanstva. 10. Onu veer kad su presluavanja prestala, kasno u no, net ko je uvukao klju u bravu i zavrnuo njime. Rezena je kljocnula, ali se vrata ne otvorie. ulo se kako posjetilac izvlai klju i odlazi. Kad su mu sutradan donijeli krumpirovu orbu i meso kuhano sa spanjakom, pitao je straara tko mu je sino otkljuao vrata. Straar je rekao da voda mora tei nizbrdo, to se zna, ali jo nije nigdje ozakonjeno, koliko on zna, da se vrata elije ne mogu drati otvorena. Razgovorljivi je straar pripovijedao. - Rekli su mi da otvorim, i ja otvorio. Ti sad moe izlazi ti na hodnik, moe s drugim zatvorenicima razgovarati kroz reetke na vratima njihovih elija. Dana ti je sloboda u zatvoru. Ako hoe, moe se njome koristiti, ako nee, ne mora. Glavno je da ovjeku dadu birati. Samo lud nee izbrati ono bolje. Dok mu je kuhar dolijevao dodatnu varnjau juhe, straar je poduavao Dihangira kako mora pojesti sve to mu se dade, jer od re i gnjiljenja u Alipoturkovoj tamnici "drvo se brani bojom, eljezo kolomau, a ovjek slatkoranou". Predvorje, prekriveno kamenim ploama, ni klesanim ni pomno izabranim, okruglo je i maleno kao gumno. Uokrug su vrata od pet elija, etiri zauzete i jedne bez zatvo renika. Tu je i izlaz na stubite koje se uza zid kule, zavojito kao u minaretu, die od dna do vrha. Pred njima stoji straar u crnim haljinama, pokriven kaiima i noevima kojih je, to manjih to veih, bar est.

Od trojice zatvorenika poznavao je jedino Halila Durakovia, zato ga je i posjetio prvoga. Podbradio se okvirom u koji su zabodene eljezne ipke, nos priljubio na samu reetku, oi namjestio na dva okanca i gledao Halila izvaljenog na prini. Zurio je tako valjda pola sata. Tek kad se Halil protegnuo i prevrnuo na drugi bok, ugledao je Dihangiro -vo lice nalijepljeno na eljeznu mreu. Ustao je, priao mu i upitao ga: Sto trai? Kan ne odgovori. Stajali su neko vrijeme i Halil e opet: Ti si doao pitati. Pa pitaj! Kan ga je netremice promatrao. Halil ne izdra pogleda sumnjivog zdravlja i zapoe koraati uzdu i poprijeko. Pitaj ili se gubi rekao je Ijutito i zaprijetio akama. A kad mu i opet pitanje nije postavljeno, ne izrijekom, i nepitan poe odgovarati. Nisam pehlivan na ici da me gleda kako hodam, kako se guzim i naginjem lijevo- desno. ovjek sam na svom mjestu, trenutno u zatvoru, ali do koji dan isti onaj koji sam nekad bio ... Ja tebi, kane, nisam ni kriv ni duan. Sudbina je htjela da se naemo, sudbina e nas i rastaviti. Jesam li ja kriv to tebi nije sve isto u glavi! Naao sam te bez pameti, na zemlji, ini mi se da u te ostaviti s jo manje pameti ne go to sam je kod tebe naao. Istina je, rekao sam da je Mu stafa iv. Ali, kako neu rei kad si ti oekivao odgovor da je Mustafa iv, zdrav i oran za borbu. Da sam ti rekao: mrtav je, a svojim sam ga oima vidio zadavljena, ti bi mi umro na rukama. Velim, hajde da mu kaem da je iv, da je ispod ueta pobjegao, kao to sam uo priati sve budale okolo. Ljudi vole blebetati to im je drago uti, pa govore, govore. A nita, sve je to vjetar. Sluao sam tu muziku otkako bje im iz Haleba, gdje su me neke kurve potvorile da sam Mustafin pristaa. Sve to sam usput sluao raspalim i ja tebi: pa iv je, pa konj brz, pa sprema ustanak, pa vojska uz njega kao more. A ti meni pare, zlato! Veli, nosi Mustafi, pomai!

Mislim, da ja to uzmem i kidam u Vranu, tamo u ve neto smisliti. Kad ja u Solun, i tamo ujem da je Mustafa iv, tu negdje. Dovedoe me ovom ovjeku koji je sad tu, u eliji pokraj moje. Pitam ga: jesi li ti Mustafa? Kae, jesam. Ka em ja njemu: uj, lopovino, ti nisi Mustafa. Ali, ako eli Mustafa biti, kaem ja njemu, nemam nita protiv toga, i ja u te zvati Mustafa. Dobro, velim ja, gdje su t i novci da vojsku naorua? Kae on: nai ih ti. I ja krenem u skupljai nu. Ti si, kane, bio jedan od mnogih koji su davali. Kaem ja ovoj tu budali: da kidamo, lopovino, s ovim blagom i pa rama, da ispljunemo iz usta i bunu i Mustafu, jer nas taj put vodi pod vjeala. A on meni: uti, udavit u te. Ma ekaj, koga e ti, lupeu jedan! I ujem ja, ide na nas, da nas sredi, vezir Mehmed. A ja njemu pisamce, takva i takva stvar, oprosti, vezire, sve to sam zgrijeio, vrati mi moj posjed u Vrani, a ja u tebi Lanog Mustafu na dlanu predati. Odgo vori on meni: nema, kae, smetnje, bit e kao to eli, za drat u te kratko vrijeme u zatvoru, da pomogne dok se stvar ispita, pa svreno. Kako smo se dogovorili, tako je i bilo. Ovu budalu pokraj mene nije bilo teko izdati, sam se na glup nain predao. A sad se bojim da mi ta njegova glupost ne pomrsi pogodbu, da kau: nije nam trebala tvoja usluga, ne zasluuje da ti pomognemo. Ako tako kau, onda u biti jedini medu vama koji je pravedan stradao ... A ja s tobom, kane, nita, nemam ba nita! I odlazi mi s prozoria dok nisam poblesavio i udario te po nosu! Dihangiru se inilo da ovoga ovjeka vidi prvi put. Prvi put ga vidi ovakvog, a odnekuda znade sve o njemu, sve putove i stanita po kojima je hodao i u kojima je prebivao od djetinjstva do danas, to je radio, s kim se druio i koga je prevario. To je vienje starog znanca nakon dugih godina zajednikog ivota, u trenutku kad se u jedno steknu sve spoznaje o njemu, prvonje, sadanje i one to tek imaju doi, pa kaemo da se ovjek pokazao u pravom svjetlu. Prepreden razbojnik, sitan, bezobziran, bez ideala, lukavac koji

koristi svaku priliku da smisli neko razbojstvo, glodavac koji gloe nasitno, ali gloe bez prestanka. Takvi lopovi zdrp e to im padne pod ruku, i tvrde da oni niemu nisu krivi, uzeli su ono to im je doplavila zgoda, moda sudbina sama, budale bi bili da nisu uzeli. Njihov je vijek dug jer im je zadnjica stotinu kila teka, a obraz im ni dva prsta nema. A Halil Durakovi i jest bio drumski razbojnik, u mladosti, izmeu svoje petnaeste i sedamnaeste godine. Na pu tovima koji preko Kurdistana vode od Mosula i Erzerum, doekivao je karavane, ubijao i otimao, ali je u druini polagano napredovao, jedva se s posljednjeg pomaknuo na pretposljednje mjesto, pa pri diobi plijena nikad nije bio zadovoljan. Najmlai u asti nije bio posljednji kad je trebalo ivot izloiti smrti. Ali sva naprezanja da izbije na pravo mjesto ostadoe bezuspjena, jer ga je bio glas suluda i udna mladia. A sulud im je i udan bio zloin zbog kojeg je morao napustiti oev prag. U petnaestoj godini zaljubio se jednog proljea u dvanaes togodinju Jevdokiju, kerku trgovca Pajsija, koga je put, jednom svake godine, nanosio u njihovo selo da pokupuje mjeine, vunu i loj. Vatrena je ljubav potrajala devet dana i za nju je znao jedino Halilov prijatelj Catib, kome se ljubavnik sam povjerio. Devetog dana u sumrak zatee Halil svog prijatelja pred kuom u kojoj je odsjeo trgovac koa, stoji naslonjen na dvorini zid i gleda Jevdokiju na kunim vratima. Halil iz vue no iz arape i Catiba probode u lijevu pleku. I ne znajui to jedan djeak uradi drugome koji pade na zemlju, mala se zavodnica koketno etala, a kad joj Halil pokaza kr vav no i ree da "ovaj vie nee aikovati s tuom vjerenicom", Jevdokija vrisnu i pobjee u kuu. A Halil posjede zekasta konja Pajsijina, koji je, osedlan, zobao jeam ispod murve, pa, poto je tri puta slavodobitno projahao pokraj mrtvog drugara i uo Pajsiju kako u pomo zove susjede, podbo bosim petama konja i otpraio u planinu.

uj ti, ugursuze, kako da te ovjek razumije! govorio mu je jedan postariji hajduk, ovjek sklon razboru. to si se mlad zaljubio preko uiju, jo se nekako da razumjeti. Ali to ubi ovjeka prije nego to si ga upitao je li aikuje s tvojom vjerenicom ili je doao vidjeti prijateljevu izabranicu? Kad mu se ukaza prilika, ne propusti sreu da proe mi mo: ubi i opljaka etovodu hajdukog, a njegovu glavu pri kaza vlastima u Erzerumu. I pomilovae ga i nagradie. A budui da mu vie nije bilo opstanka u krajevima gdje e ga dohvatiti ruka bivih drugova, zamoli kotarskog naelnika erzerumskog da mu dade preporuku. Ba u to vrijeme vili su se po gradu barjaci i kupila vojska koja je trebala da oduzme Perzijancima krajeve oko grada Tebriza u Azerbejdanu. Sultan se deset godina s nejednakom sreom naganjao s Perzijancima za Tebriz i jezero Urmija, dok ih ne prisvoji i ne utvrdi mir. Bivi drumski zasjeda imao je dvadeset i est godina, petnaest rana nasaenih od tjemena do peta, najvie po udovima jer mu je grudi titila eljezna koulja, sedam puanih, tri od strijele i pet od oruja to bode i sijee, ali je zato na povratku s bojita kad se vojska premjetala s perzijskog na evropsko ratite, kroz Erzerum prolazio pukovnik Halil Durakovi. Na prolazu se nije sjetio nikoga svoga, niti da koga daruje niti da se kome pohvali, hotimice je zaboravio sve svoje i sve ostalo to je bilo do stupanja u vojniku slubu. Kad je pukovnik Halil siao u Ravne Kotare i stao vijati prainu po putovima od jedne utvrde do druge, upoznae ga kao ludo neustraiva i krajnje krvolona ovjeka. Primjenjujui ratne varke izuene u koli s Perzijancima, pokazujui da rane nisu bez poduke zacjeljivale, kao od ale osvajao je tvrave po kotarskim breuljcima, Nadin, Perui, Polau, Ostrovicu. Zasunjenih robova i odsjeenih glava nikad mu nije bilo dosta, plijenio je i klao kao vuk, a derao kao hijena. Pred Zadrom, Ninom, Posedarjem i Novigradom, sve

tvrdavicama uz more, njegov se bijes zaglavi. Ni srdba, ni ratna vjetina nauena u kopnenim bojevima, nisu Halila mogle dovesti ni do vrata, a kamoli na zidove i krunita ovih tvrdih gradova. Kad se potom dijelila osvojena zemlja zaslunim ratnicima na Bojem putu, Halilu dadoe najbolji posjed u Kotarima: grad Vranu, jezero i neobino plodna polja to su se protezala, poprijeko, od Vranskog pogorja do uzvisina odmah ponad mora i, uzdu, od jezera do Zemunika, s pridodanim zemljitima uz Karinski zaljev i uzak morski pojas s krem i draem, to se protezao od ua Zrmanje do Starigrada, po jas gol i neplodan ali jedini na kojem je Tursko Carstvo izbijalo na obalu. Na tom komadu zubate obale, kra izgriena posolicom i neplodnih suhopoljina, utonuo je u mirne osvajake snove moni posjednik vranski Halil Durakovi. E, kad te srea hoe! A ti sreu nee ... Prilikom svakog izbora zapovjednika likog vojnog okruja, podruja s vojnog stanovita osobito vanog jer se uklinilo u dvije neprijateljske zemlje, redovito bi se natjecao, ali kao da je u sultana i lanova njegova sav jeta nestalo milosti za Halila. Neto je htio i platiti, a nije znao kako, pa kad jednom pokua preko nekih znanaca dati mito lanovima divana i oni ne htjedoe primiti ni jamit i njegov izbor, naljuti se i na ljude u Stambolu i na Mleane. Tako se ponese kad doznade da njegov izbor svaki put sprijee Mleani, podmiujui vezire svotom veom nego to Vrana za tri godine prihoda dade. U mrnji i zlovolji, za dugih pet godina zapostavljanja, on e kovati osvajaki plan, kao sulud kova to bi kovao plug kojim e brda preorati i sravniti. Iz Vrane bi, ee nego to bi bilo razumno, odlazio u Sta rigrad i Bojnik. Oba su grada bila uz more, Starigrad na nisku zemljitu, a Bojnik na uzviici. Njegovo: "Odlazim na more", to ga je upuivao dvjema enama i posluzi, bio je nadomjestak potrebi koja je u njemu kljuala kao orba u

vjetiinu loncu, da ve jednom krene na vojsku preko toga mora. A tvravice, koje je sam iz ruevina podigao i preuredio, navlas slino onima pred kojima je zaustavljena njego va vilovita trka, blaile su mu nemir tepanjem: ako Bog da, odavde e jednom krenuti. Uspeo bi se na najvii zid kule i dugo motrio odraze svo jih tvravica u plavoj morskoj istini. Gled ao nikad nije kad bi morska povrina bila mirna, jer ga je i mirovanje odraza u vodi podsjealo na mir u kojem se davi, u kojem bezduno gnjiju njegove ratnike sposobnosti i vrline. Na njegovu sreu, more je u Podvelebitju malokad mirno. I dok je njegovo snatrenje izvana i iznutra imalo sve znaajke ludovanja sumanuta ovjeka, koji u nastupu divljanja to ga u njemu izazivaju valovi konjanika trese eljezne ipke na prozorima i drma kamenjem na ogradama, dotle je njegov ratni plan bio nadahnut i trijezan, kao da ga je po narudbi zasjedaa Halila sastavljao neki drugi ovjek. Ma hniti razbojnik, nikada sit uspinjanja i asti, ivio je od onoga ime ga je hranio pronicavi vojskovoa. A pronicava voj skovou mahniti razbojnik gurao je u nove pothvate, ne dajui mu da odahne, da se ulijeni. Zato je i bio u ratu ratnik bez premca, a u miru nesnoljivo mahnitalo. U zaglavlju ratnog plana, to e ga Durakovi iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec, slati u Stambul svakome o kome bude uo da neto znai, kae se da je dosadanja turska strategija rata s Mleanima nevaljala zato to daje prednost osvajanjima otoka ispred Grke i Anadolije. Ratovi daleko od sredita Republike, i kad im je ishod osvajanje jednog ili vie otoka, nisu opasni za njenu prevlast na m oru. Umjesto da Republiku napadamo na udaljenim otocima u grkim morima, i da rat vodimo pomorskim snagama koje su nam oduvijek slabije od neprijateljskih, napadnimo je kopnenim snagama u sam trbuh - mudroslovio je Halil. Na cijeloj sjevernoj obali Jadranskog mora nema pogodnijeg mjesta za smjetaj velikog broja vojske i pomonog ljudstva,

nego to je zemljite likog vojnog okruja u dijelu od Zadra do planina. im bi se vojska, velika kao more, sabrala i obavila pripre me, udarila bi na Zadar. Zadar sa svih strana titi more i tvr di zidovi to iz same vode izrastaju. Zato, prije nego to se krene u napad, sva vojska i sav ivalj koji se u okolici nade, sva zaprena kola, vojna i seljaka, od mora do Save, moraju se dati na sjeu uma i dovlaenj e balvana. Kad se pred Zadar naveze velika koliina balvana, treba ih spustiti u mo re i balvanima potavaniti sav kanal sa sjevera. Trei po tim balvanima, vojska bi juriala i dan i no na svu duinu sjevernog obrambenog zida. Grad takvim navalama ne bi mogao odoljeti. Kad Zadar bude osvojen, od balvana e se sa graditi lae za prijevoz vojske u Jakin ... I tako do Rima i Mletaka, s mnogo zvonkih rijei, kao svi proroci, vojskovo e i dravnici koji planiraju budunost da bi gospodarili duom sadanjice. Sultan i njegovi savjetnici nisu Durakoviev plan nazivali "plan o balvanima", nego "balvanov plan o osvajanju Rima". Semsudin Ahmetovi ovako je plan komentirao: "Tko se lud rodi, nikada nee ozdraviti." Ni kad su ga pozvali u vojnu na Perziju, Halil nije shvatio da je Sulejmanu vie stalo do stolice kalifove negoli do stoli ce papine, da e prije vrsto zasjesti na stolicu poglavara svih muslimana, pa tek onda vidjeti moe li se jo togod dobiti. uo je da Sulejman nije u dobru sa sinom Mustafom i, r aunajui da mladi uvijek pobjeuje u dugotrajnom suparni tvu kad vrijeme odluuje, ne oekujui da e rasplet doi tako brzo, pridruio se Mustafi, a potom pomak po pomak, od zgode do zgode, ovaj ovjek golema rasta, zbijen, tvrd, ob lija runa, pogleda krvolona i lukava, nosa izgrizena od boginja, unjkava govora, ovjek bez osobitosti to bi ga diila, potpuno nezasluen ovoliko rijei to su o njem kazane doao je u Alipoturkov odak u udnoj ulozi zatvorenika koji se nada postati konani pobjed nik.

U eliji, s lijeve strane Halilove, bio je zatvorenik Semiz Muhur, drugi vojskovoa vojske Lanog Mustafe. Rodio se posred Rame u selu Lizoperci, a u franjevakom samostanu Situ dadoe mu ime Dume. Kad mu se pridoda prezime, dobije se prvotno ime Muhurovo - Dume Gernai. Njime nije bio zadovoljan, ini se, otkako je spoznao da se tako zove. Ime Dume davalo se nezakonitoj djeci, nahoadi ili siroiima poslije nesretnih poroda, uvijek djeci kojoj se roditelji ili nisu znali ili su rano ostali bez njih, pa je Dume znailo isto to i sirotan, jadnik kome dobri ljudi tre ba da se smiluju. Ako bi poslije, u ivotu, doista bio i umom i imovinom siromah, ime bi mu koristilo jer je pobuivalo samilost, ali ako bi postao imuan i samosvjestan ovjek, zo vui ga Dumom, zlobnici bi ga i nenavidnici podsjeali neka se sjeti otkuda je doao i da je, pokraj toga to je postao, os tao i dalje ono to svaki Dume jest. A Semiz Muhur bio je izvanbrano dijete. ije? Nitko nije znao osim njegove majke, a i ona jedino to da mu je otac iz sela Jezera na Plivi, sredovjean ovjek koji se zajedno s njom naao kao putnik-namjernik na konaku kod nekog seljaka u kuprekom selu Semanovcu, kad je ona tamo, pomaui ocu, prodavala zemljane lonce po cijeni: napuni ga sje menom, sjeme meni u vreu, a ti nosi posudu. Klela se da je bila silovana, ali tek kad joj je trbuh poeo rasti. Onoga jut ra u Semanovcima nije se ocu potuila na ponaanje ovjeka iz Jezera, jer joj je bio vrsto obeao da e doi po nju u Lizoperce. Bila je cura u godinama, prela dvadesetu, ogrub jela od gline, pei i puta, pa je eljela vjerovati onom kradljivcu s Plive to lonce puni, ali ih kui ne nosi. Dumi je bilo godinu i pol kad mu majku udadoe za obu dovjelog etrdesetogodinjakaLabudanaJelenkovi a, koji je od prve ene imao estoro djece i koji pristade u kuu primiti Dumu, ali mu ne htjede dati svoje prezime. Hranit e ga

do sedamnaeste, potom neka potrai kruha kao sluga ili neka mu djed ostavi u nasljee majin dio, i njemu je ime Ge rnai kao i majinoj brai. Gernacom su u Rami zvali lonac. Otuda je i obiteljsko ime Dumina djeda, pa su mu se djeca u ouhovoj obitelji, ona koja su roena prije njegova dolaska i onih etvero koje je narodila njegova majka, rugala: "Lonina". esto je, jer ni uvrede nisu bile rijetke, mislio da bi bio najsretniji ovjek u Rami kad bi se, kao i ostali iz obiteljskog opora, zvao Je lenkovi. Nekoliko je puta sanjao lonac kojem se uice gra naju i postaju rogovi, ali ni u snu ne doeka da od lonca nastane ponosna jelenska glava. Otada se u njemu zaelo, a potom trajno ivjelo, nezadovoljstvo onim to trenutno jest. Najblai mu oblik bijae nelagoda, a najbolniji dubok stid popraen osjeanjem da bi se svih muka izbavio, da bi uplovio u blaeno ozraje punog i slobodnog ivota kad bi se mogao preobraziti u ono to mu stoji nasuprot, pa bili to njegovi otvoreni neprijatelji ili samo ljudi s oprenim crtama karaktera i oprenim sudbinama. Oni isti fratri iz Sita koji su ga igosali imenom, pobrinue se da ga uhljebe kad mu ouh ree da je odrastao i pokaza na dvorina vrata. Zaredie ga kao laika i poslae u samostan Sutjesku tamonjoj brai, kojima je umro stari sakristan, pa su trebali mlada ovjeka da im obavlja mnogobrojne i teke poslove crkvenjaka. im je doao, meu uenim redovnicima, koji su se znali papreno aliti, nastade zadjevica vezana uz ime njegova sela. Pripovijedalo se da je gvardijan u matinu knjigu upisao Lizorepci umjesto Lizoperci i, kad Du me primijeti da je starjeina poinio pogreku, hotei siromah pokazati da su ga u Situ nauili valjano itati, gvardi jan mu ree: Mislili smo da ste lizali repove, a niste nego pera. Fratri su ga u ali zvali "Lizorepe" i ne slutei s kakvom tjeskobom proivljava sve to ga je podsjealo na njegovo ime, selo i porijeklo.

Bila je meka veer u travnju, snijeg je sasvim okopnio, iza druge veernje mise, ba kad je uegao svijee na oltaru, a fratri se slegli u kor oko orgulja i odjeknuli prvi akordi pod crkvenom kupolom, kad je fra Dume, umjesto da klekne pokraj oltara i prisustvuje bogosluenju, otiao u sakristiju, uzeo sedlo i s njim nekakav smotak u tankotkanu sukancu, pa poao na sjenokos. Tu je naao samostanskog obanina to napasa konje i krave, rekao mu da su fratri otili u Mi lankovac, a njemu naredili da uzme Zelenia i projae ga jer se uleao. Momak mu povjeruje, on osedla konja, zadig-ne mantiju, uzjae, proe pokraj grma gdje je ostavio zaveljaj, nabaci ga na prednji unjka i propnjem u bijeg. U Rat -nju sjae pred kuom Petra Reia, svue sa sebe fratarski habit, odvee sukanac, izvue iz njega balijsko odijelo, opa-e se panjaom, zatakne za nju dvije male puke i jatagan, zatrai od Petra rakije, potegne je kao da je izvorska voda, i lijepo ureen ba kao pravi janjiar i z zabitnih mjesta kakvo je Visoko, gdje se od njihove sile ne da ivjeti, projaha kroz Ratanj, Jelake i Igrita. Fratri su ga traili preko svojih upnika i mnogobrojnih poklonika meu trgovcima obaju kranskih vjera, ali nitko nije znao kazati kamo taj ovjek nestade. Da jo uvijek jae Zelenia i trai rakiju od uplaenih domaina, netko bi javio gdje ga viaju. Zato fratri povjeravae vijesti koju je donio ovjek od Kamenske: da je Dume na Zeleniu doao do Samca, gdje ga za put i namjere poee un akrsno ispitivati mjesne balije, a kad otkrie da je fratar, svukoe ga i bacie u Savu, a Zelenia, odjeu i oruje podijelie meu sobom. Uslijedi pjevana misa za pokoj crkvenjakovoj dui i biljeka kraj njegova imena u matinoj knjizi: "Nestao u travn ju ..." Fratri su dugo raspravljali, ispitujui pravi uzrok Dumina odlaska, i kao dosljedni moralisti, koji misle da svako zlo potjee od nekog poroka, zakljuie jednoglasno da ga je sklonost prema piu odvela stranputicom do savskoga aa. To da je na bijegu obukao balijsko odijelo i pripasao oruje,

do sedamnaeste, potom neka potrai kruha kao sluga ili neka mu djed ostavi u nasljee majin dio, i njemu je ime Ger nai kao i majinoj brai. Gernacom su u Rami zvali lonac. Otuda je i obiteljsko ime Dumina djeda, pa su mu se djeca u ouhovoj obitelji, ona koja su roena prije njegova dolaska i onih etvero koje je narodila njegova majka, rugala: "Lonina". esto je, jer ni uvrede nisu bile rijetke, mislio da bi bio najsretniji ovjek u Rami kad bi se, kao i ostali iz obiteljskog opora, zvao Jelenkovi. Nekoliko je puta sanjao lonac kojem se uice gra naju i postaju rogovi, ali ni u snu ne doeka da od lonca nastane ponosna jelenska glava. Otada se u njemu zaelo, a potom trajno ivjelo, nezadovoljstvo onim to trenutno jest. Najblai mu oblik bijae nelagoda, a najbolniji dubok stid popraen osjeanjem da bi se svih muka izbavio, da bi uplovio u blaeno ozraje punog i slobodnog ivota kad bi se mogao preobraziti u ono to mu stoji nasuprot, pa bili to njegovi otvoreni neprijatelji ili samo ljudi s oprenim crtama karaktera i oprenim sudbinama. Oni isti fratri iz ita koji su ga igosali imenom, pobrinue se da ga uhljebe kad mu ouh ree da je odrastao i pokaza na dvorina vrata. Zaredie ga kao laika i poslae u samostan Sutjesku tamonjoj brai, kojima je umro stari sakristan, pa su trebali mlada ovjeka da im obavlja mnogobrojne i teke poslove crkvenjaka. im je doao, meu uenim redovnici ma, koji su se znali papreno aliti, nastade zadjevica vezana uz ime njegova sela. Pripovijedalo se da je gvardijan u matinu knjigu upisao Lizorepci umjesto Lizoperci i, kad Du me primijeti da je starjeina poinio pogreku, hotei siro mah pokazati da su ga u Situ nauili valjano itati, gvardi jan mu ree: Mislili smo da ste lizali repove, a niste nego pera. Fratri su ga u ali zvali "Lizorepe" i ne slutei s kakvom tjeskobom proivljava sve to ga je podsjealo na njegovo ime, selo i porijeklo.

Bila je meka veer u travnju, snijeg je sasvim okopnio, iza druge veernje mise, ba kad je uegao svijee na oltaru, a fratri se slegli u kor oko orgulja i odjeknuli prvi akordi pod crkvenom kupolom, kad je fra Dume, umjesto da klekne pokraj oltara i prisustvuje bogosluenju, otiao u sakristiju, uzeo sedlo i s njim nekakav smotak u tankotkanu sukancu, pa poao na sjenokos. Tu je naao samostanskog obanina to napasa konje i krave, rekao mu da su fratri otili u Mi lankovac, a njemu naredili da uzme Zelenia i projae ga jer se uleao. Momak mu povjeruje, on osedla konja, zadig-ne mantiju, uzjae, proe pokraj grma gdje je ostavio zaveljaj, nabaci ga na prednji unjka i propnjem u bijeg. U Rat -nju sjae pred kuom Petra Reia, svue sa sebe fratarski habit, odvee sukanac, izvue iz njega balijsko odijelo, opa-e se panjaom, zatakne za nju dvije male puke i jatagan, zatrai od Petra rakije, potegne je kao da je izvorska voda, i lijepo ureen ba kao pravi janjiar iz zabitnih mjesta kakvo je Visoko, gdje se od njihove sile ne da ivjeti, projaha kroz Ratanj, Jelake i Igrita. Fratri su ga traili preko svojih upnika i mnogobrojnih poklonika meu trgovcima obaju kranskih vjera, ali nitko nije znao kazati kamo taj ovjek nestade. Da jo uvijek jae Zelenia i trai rakiju od uplaenih domaina, netko bi javio gdje ga viaju. Zato fratri povjerovae vijesti koju je donio ovjek od Kamenske: da je Dume na Zeleniu doao do Samca, gdje ga za put i namjere poee unakrsno ispitivati mjesne balije, a kad otkrie da je fratar, svukoe ga i baci e u Savu, a Zelenia, odjeu i oruje podijelie meu sobom. Uslijedi pjevana misa za pokoj crkvenjakovoj dui i biljeka kraj njegova imena u matinoj knjizi: "Nestao u travnju ..." Fratri su dugo raspravljali, ispitujui pravi uzrok Dumina odlaska, i kao dosljedni moralisti, koji misle da svako zlo potjee od nekog poroka, zakljuie jednoglasno da ga je sklonost prema piu odvela stranputicom do savskoga aa. To da je na bijegu obukao balijsko odijelo i pripasao oruje,

pripisae njegovu nastranom ponaanju, jer se volio koiti kao balija, i nisi mogao znati ruga li se ili u tom uiva. Tko je mogao i sanjati da se u odjei, koju je nabavio davno prije bijega i koju je tajno drao u eliji, oblaei je u dubokoj no-? i spram lojanice, mogao nai pravi uzrok njegova bijega -v. strast za preobrazbom. Kao fratar, makar bio laik, dijelio je u punoj mjeri fratar-; sku sudbinu stalnog straha da e im siledije na vlasti oroH biti kuu, zatraiti kakvu odtetu ili krvarinu, ili od stotinu moguih krivnja nai jednu, koju bilo, da se dobije od njih to se moe dobiti, ili da se ponize ako je nekomu do toga stalo. ... Potkraj prve godine Dumina boravka u Sutjesci odvedoe gvardijana, stara ovjeka, u Travnik. Na putu ga sprovodnik, pain momak, udari nemilice pukom pod rebra. Kad se vrati u Sutjesku, zalee, nikakvi mu lijekovi ne pomogoe i umrije| A basa ga je udario samo zato to je gvardijan govorio:'; "Lake, mome, ja sam starac", kad mu je ibao konja kandijom i silio ga da idu brzo kao tatarske listonoe. ... Ni nekoliko mjeseci potom zbilo se drugo oitovanje balijske moi. Udova nekog pae osionih Neimarovia tuila je djeaka Kresojevia iz sela Sutjeske da je preko njene njive prokopao vodojau i proveo vodu iz Trstionice do svog bostanita. U Travniku Kresojeviu za smetnju posjeda as noj eni rahmetli Neimarovia dosudie tisuu i dvjesta udaraca tapom po tabanima. Dooe base, povalie Kresoje via i udri, jedva iv ostade. Ali vodojae ne htjede zaepiti, jer nije ila preko kadunine n jive, nego plotom uz njivu. Kad ga udovica ponovo tui, ljudi rekoe: "Ej, visoka vlado, bude li lake ruke kao i proli put, umrijet e ovjek od ta bananja." A paa poalje momke i ree im: "Ja sam njemu rekao da zatrpa onaj jaz, nije posluao. Zato idit e i, ako ga naete mrtva, objesite ga na kuna vrata, ako ga naete i va, uinite to isto." Nali su ga u postelji s nogama u rana ma, odnijeli do vrata i objesili.

Pa da ne poeli postati basa, nositi kieno odijelo, pasati srebrno oruje, prolaziti selom i gledati kako te se ljudi boje! Traei sreu, posla i zatitnika, doao je pod zimu do Corle, gdje ga je unajmila Suada, udova zapovjednika strae na putovima, koji je prije godinu dana bio poginuo u okraju s razbojnicima. Tih dana iznenada otopli, a drva bila vrdljiva, od graba i hrasta, znoj i vruinu nije mogao izdrati, pa se svue do pasa. Imao je runjava prsa, ak i ramena, podlaktice i lea obrasla mu crna barunasta dlaka. I ne mislei na Suadu, jer je odnekud mislio da je to postarija mrava enica kojoj lijepe haljine vise na iivljenom tijelu a gustotkani veo zastire lice postideno pred smru i vremenom, on se poslije dugo trajnih kia, na toplu danu, dobroj hrani i vruoj pameti, koja uzavre i na sitnoj nadi, epirio i prieljkivao enu, bilo koju, bilo kakvu. Njemu bi svaka dobro dola, otkako je u Kaaniku na bezimenoj ropkinji, koja se davala za petnaest aki, kupei novac kojim e se navodno otkupiti, upoznao kakvu radost i olakanje prua ensko tijelo. Milije mu je bilo ljenariti i praviti se vaan nego cijepati vrsto srasle vrdi, ali, kad god bi pogledao na gazdariine prozore, vidio bi iza stakala i zavjesa njeno lice i njenu sjenu. Prihvaao se sjekire kivan na staru to ga uhodi, i oekivao da e mu prvom zgodom rei da nju ne brine hoe li on svoje dane troiti na rad ili na izleavanje, ali joj je stalo da svojim novcem plaa nadnice koje su zasluene radom, a ne dangubom. Na ruku u prizemnoj prostoriji pokraj drvarnice, dok je po stolnjaku raspremala kruh i suha zrnca gr aevine, on zapazi da su joj ruke mlade i pokretljive. Odnjegovane. Turpijom lijepo zaobljeni nokti natkriljuju jagodice. Isprana i mirisom natopljena koa puna je nabreklih ilica kojima struji vrela krv. Malo se zamisli, dok ne shvati da ima neto zajedniko izmeu ovih okotalih ilavih ruku koje stresaju mrvice s

ubrusa, da bi pokazale svoju vatrenu ivost, i bdjenja onog osjenanog lica ene iza stakala i zavjesa. Poslije drva redio je njene vrtove, poslije vrtova krpio je kuu i spremao zimnicu, klao i solio ovce, kiselio kupus. Njemu je trebalo posla, kruha i sree, a njoj dobar sluga. Jedne veeri poastila ga je kolaem. Donijela ga je na dlanu i rekla da e ga skaiti uzme li ga svojim rukama, pa je naj bolje da ga jede s njezina dlana. Prvi put je zagrizao, ali nije osjetio ni miris ni okus kolaa, nego dodir njene koe na usnama, jeziku i nosu. Kad je i po drugi put htio zagristi kola a liznuti njen dlan, im je osjetila vrak njegova jezika, stresla se i vrisnula kao da je probodena. Na obraz mu je pritisnula dlan s kolaem, a potom odskoila i previjala se od smijeha. Vie se nije imalo kamo izmicati. Kola lizan s njezina dlana, jedinog dijela tijela koji se vidio, vodio je Dumu ili u gospodin krevet ili kroz dvorina vrata na ulicu . Ulica je uvijek puna pogibli i nema ovjeka koji ne premire od stra ha, kad zna da mu je na njoj prenoiti. Dodue, i krevet je pogibeljan, jer na krevetu ili zbog kreveta najvei broj ljudi umire. Ali, udo boje, kreveta ni svog ni tueg ljudi se ne boje. Poturio se, nadjenue mu ime Semiz, i dok je jo primao poduku iz vjere, shvaajui otroumno da su razlike izmeu kranstva i muhamedanstva vrlo male, a slinosti zaudo velike, dok je udovica pripremala roditelje da je ponovo udadu i zahtijevala od prijatelja da joj novog mua postave na dunost pokojnika, dok ga je hvalila i lijevo i desno, nukajui ih da se propitaju kod hode znade li taj pravila vjere, Semiz je ve spavao s tom mravom ali pohotljivom enom. Ona se nije ljubila samo dok se ljubila, znala je mnotvo naina, slinih onome lizanju s dlana, da se mazi i grebe po cijeli dan, i dok je budna i dok spava. U tim maenjima, dok je Semiz oamuen ronio u njene kose, dojke i noge, troei nemilice snagu koju je dobra kuhinja obilno nadokna ivala,

ona mu je nadjenula i drugo ime, Muhur. U ljubavnim zanosima spopalo bi je udno nadahnue da svakom dijelu njegova tijela, onima to u ljubavnoj igri imaju sporednu ulogu i onima bez kojih igra ne moe, nadijeva razna imena. Od svih najvoljela je ponavljati "moj Muhure", a u ljubavnom zanosu "moj eerli Muhure". Ta imena mahom nije razumio, jer turski jezik jo nije poznavao toliko da mu budu jasni ne samo smisao nego i osjeanja to se kriju u pojedinoj rijei. Za muhura mu je rekla da znai bademast, neto nalik na bijelu jezgru badema. Rekla je jo da se za oi duguljastog otvora i istih bjeloonica kae da su bademaste oi. Ali je on sluao da ona ne tepa "moj Muhure" njegovim oima, nego jednom drugom dijelu njegova tijela. Suada, koja je po itav dan voljela pokraj sebe imati jednu od ljubavnih igraaka, makar koju zgodnu rijecu, poela ga je cijelog nazivati "moj Muhure". Tako je Semiz iz igre u kojoj je dobio enu, vjeru i imanje, isplivao kao Semiz Bademasti. Ime e Muhur i on i Su ada iznijeti u javnost tek kad Semiz dozna na satovima vjeronauka, to neobrazovana Su ada nije znala, da se prvi ma Prorokov zvao Muhur zbog toga to je imao vrh nalik bademu. Otada Semiz Muhur tvr di da mu je drugi dio imena skrojen po Muhamedovu mau, jer eli biti tamanitelj nevaljalaca i dvolinjaka, kao to je ma Muhur bio u prorokovim rukama. E, nije lonac nego jelen, nije fratar nego basa, nije Dume nego Semiz, nije oljuteni nego Prorokov ma. Nije ovo ne go ono. Dokle tako? orla, gdje je Semiz Muhur imao kuu i enu vatrene krvi, nalazila se na sredini puta kojem je sigurnost nadzirao zapovijedajui sa dvadeset i tri straara. Od njih su samo petorica bila u stalnoj Muhurovoj pratnji, a ostali su rasporeeni, od orle na jug u Marmaradiku, u Rustem-elebijinoj Livadi i u atlidi, a od orle na sjever u Karsidranu, Baba Eski, Bunar Hisaru i Jedrenetu. Dug osam konaka, put je

imao samo osam straarskih postaja, od jedne do druge la gan dan hoda, ali je zato imao mnogo straarskih mjesta na kojima su danonono straarili seljaci usputnih sela. Slabo bi Semiz obranio putnike sa dvadesetak ljudi na putu dugu osam dana hoda da nije bilo seoskih straa. Straare na visoku kolju ili zidu podizali su mjetani sela kroz koja put prolazi. Birali su mjesto to se izdie nad okolno zemljite i odakle je najbolji vidik na cestu i njenu okolicu. Ali, koliko se god trudili da sav odjeljak uvanog puta smjeste u vidokrug straarnice, nisu uvijek uspijevali, jer bi se esto naao zavijutak u neku uvalu, potonue u jarugu ili gusta visoka uma, to bi prijeilo strai da vidi jesu li ondje zasjedai. Straare su bile graene od jelovih oblica, toliko debelih da ih puana sama iz blizine ne moe probiti, a pokrivali su ih slamom ili sindrom. U njima je straario samo jedan ovjek kojem je dunost bila da bubnjem oglaava koga na putu primjeuje. Ako je bubanj odbijao po tri uzastopna udar ca, bio je to znak onima u selu i na strai u susjednoj straari da se primjeuje putnika karavana, a karavan i je javljano da se slobodno kree, jer je straa prati. Ako zalupa u bubanj to bre moe, znak je za sve seljane, gdje god bili, da tre brzo, pojavili su se hajduci, u umi, na putu ili su zateeni u napadu. Dogodi li se da hajduci ubiju putnika, ili koga orobe, ili koga zasunje, a nisu ustrijeljeni ili pohvatani, selo na ijem se odjeljku puta dogodilo razbojstvo plaalo je odtetu orobljenim putnicima u vrijednosti izgubljenih dobara, dravi globu, dok se za izgubljenu glavu od seljaka ubirala visoka tarifa, zvana krvarina. Samo prvu godinu Muhur je bio jedino nadglednik cesta, progonitelj razbojnika i utjeriva krvarine. Ta godina dana bila mu je dostatna da se potvrdi kao Suadin suprug, kao "njezin Bademasti", i da ga njen rod i prijatelji po krvi i poslu njena prvog mua priznaju za pokojnikova nasljednika.

Ali, ini se da je Semiz Muhur u nizu krupnih i sitnih pre tvorbi spoznao da postoji kraj kad vie nije korisno iz jednog stanja prijei u drugo. Pretvarati se iz jednog u drugo ima opravdanja dok je drugo bolje od prvoga, toliko da je prvo loe, a drugo dobro. Ali kad vidi da je ono drugo samo mr vicu bolje od prvoga, ili da je i jedno i drugo podjednako vrijedno, pametnije je postati i ovo i ono, umnoiti se. ivot, kad se ivi tako da trag naeg poetnog izazova slijedimo besprizivno i strastveno, nikad ovjeka ne ostavlja na znanju kojim je put zapoeo, redovito ga razgranava i razlistava, kae se - obogauje. Jest, ali ga nikada stubokom ne izmijeni. I bujna kronja i obilno zelenilo, nalik su na ono to se moglo oekivati od sjemena i klice kad su poeli rasti nad zemljom. Kako u isto vrijeme biti i branilac od hajduka i sam hajduk? Odgovor na ovo opasno pitanje dali su sami hajduci pozivom na suradnju i pogodbom da e njegovo sudjelov anje u diobi plijena ovisiti o koliini i vrijednosti usluga koje e initi u pojedinim prilikama i o stupnju njegove uslunosti openito. im se usuuju da mu takvo neto ponude, znai da surauju i s drugim nadglednicima. Pristade, i nijednom se ne pokaja, niti ga je kadgod zapekla savjest, o kojoj su mu u Situ i Sutjesci govorili da progoni dvoline ljude gore od Sotone. Suradnja s hajducima bila je mnogostrana i unosna. Javljao bi im kad je iz Jedreneta krenula karavana vrijedna da je doekaju i orobe, gdje e biti najzgodnije da je doekaju, u koji dan i koje doba dana. Izabirao je ona mjesta na putu koja su bila zaklonjena oku straarnice. A kod tolikih brda, udolina, uma i rijenih korita, zgodnih je busija bilo posvu da. Najidealnije vrijeme napada bilo je pred zalazak sunca, da no sprijei potjere a hajduke zakrili i omogui im bijeg i izvlaenje plijena, zato izbor mjesta za napad, gdje e se karavana nai u predveerje, nije bio lak posao ni mala usluga, jer ga je mogao izabrati samo vrstan poznavalac puta i

osoba koja je pratila kretanje karavane. Zar treba rei da je Muhur od pljake dobivao svoj dio na koji se nikad nije po alio?
:

kakvim ti je milo da se pokazuje, sjeda gdje te volja da sjedne, svak ti se klanja i uklanja, ti si ono to ti je puhnu lo da bude, jedno ujutro, drugo o podne, tree uveer, i sve to javno, bez skrivanja, koliko se god sablanjivim nekome uinilo to to radi. Kome je krivo, a takvih ima, neka mu kai puca. I ode sa arenom druinom, sa straarima i hajducima, u pobunjeni Solun. Iz Soluna ga dovedoe u Alipoturkov odak. Sad stoji iza reetaka. Nisu to reetke, niti je sjena to pada po Muhurovu licu od eljeznih sipki. To su rebra smrti, i sjena na Muhurovu licu od tih je rebara. A on, vjeit pribjegar, krivi lice u toj sjeni, u strahu od kose kojom je Smrt zamahnula, jer u prvom otkosu mora pasti i Muhurova glava, a on e se preobraziti u ono u emu sve preobrazbe svravaju. Pridi mi, kane! - cvilio je. - Ako mi ti ovoga puta ne pomogne, nitko mi pomoi nee. Kako su tebe zabunom ovamo doveli, tako dovedoe i mene. Svoga ovjeka strpati u zatvor! Pa to je njima u glavi? Budu li svoje ubijali, ostat e bez zatite, taman da ih neprijatelji smlate. Reci ocu, ka ne, reci mu, tako ti Boga: Semiz Muhur na je ovjek sto posto, ne zasluuje da ga muite, htio je uiniti dobro, ali ga pretekli bri i pokvareni, pa ispalo loe, daj, bogati, razmrsi to ... - Ispripovjedit u ja tebi sve potanko, pa ti onda prenesi ocu to to ti reknem. Kad se ovo poelo mutiti oko Soluna, kaem ja mojoj Suadi: uj, Suado, car je s vojskom u Aziji, ovdje nikoga nema da brani njegovu dravu, skupit e se fukara, netko kukom, netko motikom, oborit e dravu na koljena, a to emo nas dvoje bez svoje drave, od nje nam je svako dobro. Idem ja, velim ja njoj, dolje do Soluna grada, poi e sa mnom ovi moji straari, sad ni cesta ni trgovina nisu vani, prea je drava, pa u vidjeti to mogu uiniti. A moja Suada meni kae: Bog te prosvijetlio, moj Muhure, ili

Taj isti Muhur dolazio bi potom u selo pokraj kojeg se raz bojstvo dogodilo, zasjeo tamo u najbogatijeg domaina, i ne I urei zahtijevao od seljaka da mu pokau, izrue ive, dotegle mrtve - to im je lake - poinitelje pljake. U vie na -; vrata, da izbjegnu globe i krvarinu, dovukoe pred njega mrtva ovjeka za koga bi tvrdili da je glava pljakake ban- i. de, ubijen u potjeri. Od Muhurove je volje ovisilo hoe li po* vjerovati. Varali su oni, ali je varao i on: nekoliko se puta po- , nio kao da im vjeruje i zahvalio im na sranosti, mnogo vie puta izgrdio ih, najurio kroz vrata naglavce i raspisao krvari nu. Odreujui globe po ognjitu i mukim glavama doma instva, nikad nije zaboravljao da poslije ubira i predaje nov ca dravnim organima i njemu togod ostane, toliko da se ne kae da mu je trud bio bezvrijedan. :\ Kad jednog dana dou da Mustafa die bunu i rui starog | i bolesnog cara, Muhur ree Suadi: Da mu pomognem? Istina je da vlada tovarima i kesama to prolaze vanim trgovakim putom od Stambola za Sofiju i da iz njih grabi ko liko mu treba i koliko ga srea poslui, a srea ga jo uvijek ne ostavlja samog, ali to to vrijedi kad mora raditi kriom, u strahu, kad te u govno moe uvaliti svaka protuha, kojih nije malen broj medu hajducima, ako mu se ushtjedne ili ako mu se neim zamjeri, i kad pred sobom ima suprot stavljene svemonu vlast i poredak, ulanen i gvozden, koji e te kad-tad dohvatiti, upitati ta to, delijo, radi i otpravi ti te tamo kamo se takvi alju. Opet mora prelaziti na drugu stranu, suprotnu i suprotstavljenu. Kad se tamo nae, na nekom visokom poloaju, nee biti ni jedno ni dvoje, bit e to ga bude volja da bude, odjednom stotinu lica u svom licu, u jedan mah na stotini stolica namijenjenih samo njegovoj stranjci, pokazuje se

tako ili e nas sve vrag odnijeti, dignut e se raja to nita nema i pobiti i opljakati nas to neto imamo, pa nitko na ovom svijetu nee imati nita osim gladna eluca i gole guzice, tri dolje u Solun, spaavaj! Pametno ensko! ... Ja u Solun, vidim, skupilo se tisuu kokoara, malih i ve likih kradljivaca, a predvode ih ona dva lopova, jedan lupe strunjak, onaj iz Vrane i Erzeruma, a drugi inovniki ta kor iz Carigrada, koji misli da je, kupei mrvice ispod vladarskog stola, nauio kako se vlast uzima. Udarim li na njih, mislim ja, mojih malo, njih mnogo, zgazit e me, a poslije mene put im je do prijestolnice slobodan. Sta u, kako u! I udarim se ja po elu: Bog ti jadan, sve u vas preveslati ... Stanem ja plesati isto kolo koje i oni, istu pjesmu pjevati, i to ee od svih njih, te da osvetimo pravedno pogubljene, te da ruimo krvavo prijestolje, te dosta tiranije koju vrag nadahnjuje, i sve one psovke i sva ona obeanja, mi emo ovo, mi emo ono, to ide uz takve poslove kad nekoga rue a drugoga istiu. Pola za mnom sva sila onih grmalja, onih buzdovana, liitabanovia i bezgaara, pa kokoara, anko liza i jebivjetara, pa onda gluponja, grizlica, vjetropira, hahara, angrizavaca i ostale bratije, kakvi su probisvije ti, potucala, apkuni, mangupi, fakini i objeenjaci. Jebem ti tak vu vojsku i njene asnike, sve rulja to od roenja gmie u praini i blatu! Em ti sunce, velim ja Lanom Mustafi i Halilu, tko je jai s vojskom, ja ili vi? Hou da budem drugi vojvoda ili u vas napasti sa svojima. Kau oni meni: aferim, Muhure, budi drugi vojvoda i vodi u pobjedu svoje gologuze i gladne vojnike. Hou, mislim u sebi, odvest u ih tamo kamo u i vas voditi ... Imao sam lijep plan, moj kane! Smislio je Muhur sve kako valja! Da uoi sukoba sa carskom vojskom raspr im svoje pristae, da ih odvedem daleko od bojnog polja, da sam prijeem svome caru. Mislio sam, u vui u se medu ustanike, iznutra u ih rastoiti, a u presudnom trenutku izda ti. Ne dadoe mi da izvrim to sa m bio naumio. Ne dade

mi Halil, dua mu iz rajske rijeke ne pila! Izdade prije nego ja. Toliko mudruj, planiraj, toliko se trudi i umjesto nagrade dobit u smrt. Ne smiju! Ne smiju mi to uiniti. Reci im, kane! Plakao je, jedio se, kleo i preklinjao, mijeao bijes na svakoga s pozivom na milost upuenu svakome, i sve tragini je shvaao da se ovoga puta, ispod oblaka koji ga je natkri -lio, u noi koja ga je zatekla na krivu i nepoznatu putu, nee izvui. Ovog upornog budalaa, kome se srea znala drsko smilovati, smrt je, bacajui na njega sjenku svoga kostura, pretvorila, ini se konano, u nita. Kao da mu je ona jedi na imala snagu rei kamo pripada! 12. Tko je bio toliko smion i bezglav da se u Solunu predstavi kao Mustafa i povede pravednike na obaranje konata prijestolja monih stepskih jahaa, koji su odavno sazidali dvorove na ijim je pragovima mnogi odmetnik zube polomio i uredili svemonu dravu u iju mreu upadne svaka ptica koja pjeva pjesmu drukiju nego to joj je propisano? Tko je ovjek koji skupi dvadeset tisua naoruanih ljudi, tvrdei da je Sulejmanov sin, koji je, uz pomo Boje pravednosti i naklonou dobrih ljudi, kojih se nalo i meu mutavim kr vnicima, uspio izvui ivu glavu iz ve razapete ome i doi u blagorodni grad Solun, izabravi ga, jer u njemu ive ljudi odani pravdi vie nego i u jednom mjestu gdje prebiva pravdoljubiva eljad, da bi odatle zapoeo rat protiv adaje koja je naumila proderati sve oko sebe? Tko je taj? Dio rijei, koje su prethodno ispisane, iz njegovih je kitnjastih i raspaljivih govora koje su uhode, sklone akribiji, pomno biljeile, ne proputajui naglasiti to je u njima politika a to mitologija, to je podvala puku a to puko vjer sko sljepilo, ali ni jedan od njih ne doznade tko bi mogao biti taj ovjek i koje su mu namjere, one skrivene to ga gura -

ju u taj samoubojiki posao. Sve dok ga vezir Mehmed nije uhvatio na polju kod sela Ostrova i jezera to ga tvori rijeka Vardar, a potom na kolima, u kou spletenom od kolja i pm- < a, provezla dva olinjala magarca ulicom uz Zlatni rog i carski araj do tamnice u Jede-kuli, nitko nije znao da je Lani Mustafa starjeina Sulejmanove dvorske pisarnice Dilgerza- < de, njegov osobni tajnik. Ono nepriznato eljade, koje je "prekrasne naredbe" samo ispisivalo ili davalo pod svojim nadzorom prepisati, koje je : odailjalo Sulejmanova pisma ili ih pohranjivalo u arhiv, ne j zaboravljajui se, gdje god je smio, skrueno potpisati kao "Dilgerzade, siromah potreban milosti Boje". Sto li je tog ovjeka, pisca i pisara tekstova po kojima su vrijeme, zemlja i ljudi gradili povijest, koji je svojim bogobojaznim potpisima, bar se tako inilo, vie htio naglasiti da je odgovoran za vjerodostojnost teksta, nego to bi mu bilo stalo potcrtati da je i sam nazoan velikim dogaajima u ulozi znaajna sudionika, to li ga je natjeralo da napusti pero i pisarnicu, i pokua neto sam, svojom rukom i svojom voljom, u povije st zapisati? Nije li ga na taj korak potaklo uvjerenje da dobro gospodariti umiju samo oni koji su dugo i valjano sluili? Ili je od onih slugu koje za godinu dana poprime ud svo ga gospodara? U eliji je Dilgerzade bio ogrnut bijelim lanenim platnom, neto veim od jednokrevetne plahte, najvjerojatnije koma dom krmenog jedra. Njime je pokri vao odjeu to se odavna pretvorila u dronjke. Bila je lijepa, svilena i zlatotkana, prije nego to su ga zatvorili u ko. Onda mu je isparae, izvlaei zlatne niti iz avova i vezenih granica na koljenima i ruka vima. Ispod jedra virile su gole noge i gole ruke, nikakvo ih umijee zaogrtanja nije moglo odjenuti. Bio je izmuen, neopran, gladan, kao svaki zatvorenik, ali uplaen nije bio niti je bio pokoleban glede onog to je u cijeloj buni propovije dao kao svoje vjerovanje. Njegovo mladolike lice uokvireno kutravom bradom, usredotoeno duboko u sebe a zagle -

dano u lice svoga gosta, ni slom ni ponienje nisu razlupali, ono se jo uvijek, istina unakaeno, doimalo dobrohotno i prijateljski prema svemu to dotiu njegove oi. Tom su licu pri govoru izraajnost izdano pojaavale profinjene ruke s dugim pokretljivim prstima. Zauzeo je svoju omiljenu pozu (ne marei to ga umjesto zelene dolame pokriva komad krmenog jedra), jednu od mnogobrojnih deformacija to ih sobom nosi pisarsko zva nje, ono napuhano dranje kad se mora usredotoiti i izdiktirati neko tivo drugom pisaru, pozu to kae: "Pripremi se da slua, sad u rei neto vano". Zaklonjen kosturom smrti, blijed, odonud iz elije govorio je mladom kanu bo lesnik kakav je i sam bio, ovjek koji je slijedio svoju matu kao istinu priznatu od sviju. Mleane ne zovu drukije nego lavom, i sami, gdje god doli, u nadvratke tvrava kleu lavove govorio je Lani Mustafa. Turke susjedi i narodi koje su pokorili zovu ada jom, a oni sami priznaju da je zmaj za njih prikladan nadimak. Bizantinci su ivjeli pod znamenjem orla, pa se za vrijeme kad su Turci osvojili Stambol kae "kad je zmaj uao u orlovo gnijezdo". Velik je broj vladalaca koji su za simbol svoje vladalake kue uzimali grabljivice, otrovnice i prodore, ili predmete koji u sebi imaju neto grabeljivo, otro vno i prodrljivo. Ta se znamenja razlikuju samo po oblici ma, recimo je li zmaj krilat ili bez krila, je li orao jednoglav ili dvoglav, da li u pandama togod dri, i to dri ako dri, je li zmija smotana oko noa, tapa ili ruke, je li lav krilat, s otvorenom ili zatvorenom knjigom, je li u skoku za plijenom ili skutren prede kao miran maak - taj zvjerinjak u slici i reljefu pod svojim apama i krilima, u svojim kljunovima, raljama i trbusima krije nezasitnu glad za prodiranjem. On, Dilgerzade, nije ovjek koji bi se zadovoljio vienim, slegao ramenima i rekao: tako je bilo oduvijek, pa nek bude i odsele. On je siao u vrijeme gdje su ta znamenja nicala i vidio ...

Svi narodi, ije je jezike mogao izuiti ili ga je tko drugi obavijestio o njima, imaju pojam i rije adaja i u svih je jedno i drugo tijesno vezano uz zmiju. Naa rije adaja perzijskog je porijekla, a tamo je doslovno znaila prodrljivac. Slinu rije sa znaenjem velika zmija koja guta male zmije i krije se po peinama ispod pustinjskog pijeska imaju Ara -bljani. vrsto vjeruju da je adaja postala velika krilata zmija, derui manje od sebe pustinjske zmije aderhe. Dubrovani su mu pripovijedal i da kod njih, negdje u okolici grada Splita, neku zmiju koja jede druge zmije, zovu zmajur. Odbaci nastavak -ur i eto ti i u njih zmaja, zmije koja prodire druge zmije. Ako nije tako da od zmijojeda nastaje zmaj, zato bi jedna poslovica, koju je naao kod mnogih naroda, glasila: "Dok zmija zmiju ne podere, ne moe adaja postati"? Kad je njegovo ispitivanje doprlo do te dubine, tajna osoba, skrivena iza njegovih lea, koja je votanom svijeom osvijetlila pred njim bijelu kamenu plou punu pismena, ree: - Ti nisi Dilgerzade, to je tvoje tajno ime, ti si Halaoglu. Ime ti dolazi od hale, zmije koja plovi olujnim nebom, kroz oblake pune vatrenog naboja, kroz plamene blijeskove, i nosi pod krilima grad da ga saspe na polja i glavu onoga koga je odluila progutati. Da bi ivio, potrebna ti je hrana, a ti se hrani zmijama jer si i sam zmija, dodue krilata, ali zmija zmijama slina. Tebi zmije ne slue samo za zdravu i laganu probavu, jok, mogao bi ti i neto drugo gutati pa biti zdrav kao srebrn novi. Nego, glava svake progutane zmije nie na tvom ramenu, njeno tijelo u izmet, a njena glava po staje tvoja nova glava i ti biva za zmiju vea zmija. Kad ti se tako na ramenima nade stotinu zmijskih glava, pa kad povrh te stotine uz pomo te stotine nasadi na svoja ramena jo koju tisuu, ne samo to ti meu zmijama nema ravne nego nee biti ni meu adajama. Ti si Halaoglu! Tako pie na toj bijeloj ploi. Pogledaj, itaj! I zapamti: ono to netko o sebi proita, to i jest.

A iz Soluna stiu u pisarnicu pisma, sirotinja se buni, apue neto o mrtvom carevom sinu Mustafi. Isti onaj glas ree mu: - Ti si Mustafa, idi u Solun, kai im i vodi ih! Doao je u Solun i okupljenom svijetu rekao: - Ja sam Mustafa. Vjerovali su i vie nego to je tvrdio da jest. Rekao je, zmiju e u Stambolu progutati. Vjerovali su da e potamaniti sve zmije koje su bilo kada bilo koga ujele. Rekao im je: zmaj e ognjeni postati i krilima e ih svojim zakriliti. Naj prije bi njegovu rije deset puta uveliali, a potom vjerovali u pogau koju su ispekli s njegovim kvasom. Ilo je dobro. Kad adaji vjeruju, uvijek joj dobro ide. Najednom je nit vodilja prekinuta i ostala nevezana, cijelo se tkanje rasulo. Dogodilo se to kod sela Ostrova i jezera to ga tvori rijeka Vardar, na jednom breiu po kojem je rasla zob, negdje oko podne, jer su sjene ljudi i konja bile kratke, ni dvije stope u njima. A dogodilo se ba onda kad je ovo to i Dihangiru ispripovijedao veziru Mehmedu. - Pa - kae Mehmed njemu - kad je tako, idi na Stambol, ja u ti se skloniti s puta, i progutaj tamo zmiju! - Mehmed ga uhvatio pod ruku i ape mu da drugi ne bi uli: -Ja vje rujem da si ti ono to kae da jesi. Ako nisi znao, onda znaj: ja ne samo da vjerujem u mo rijei kao to ti vjeruje, nego sam ja i sluga te moi. Ajde - kae on njemu - da se udrui mo. Kad se Lani Mustafa najednom okrenu, njegove vojske nigdje. Kud li nestadoe oni koje se ulo nadaleko, kamo bi god dolazili? Ako su ih vezali, nisu im usta zaepili, to ne halabue kao i do sada! Strpae ga u kola, golog kao kukuruzov klip, i stadoe vozati. - Vozaju, vozaju, ne prestaju vozati! A sad sjedi ovdje i razgovara sebe sama: ovjee, saberi se, vidi gdje si pogrijeio, pa kreni dalje. Sve bi on sredio da mu se nije dogodila velika nesrea. Ne ona na koju Dihangir

misli: da su ga zatvorili u Alipoturkovu tvravu. Onoga da na kad je s vojskom ekao vezira Mehmeda kod onog sela i onog jezera, njegova misao, koja se u doba svoga zdravlja umjela sva usredotoiti na jednu toku i svojim arom taliti eljezo i mrviti kamen, sva se rasula i sada se razlijeva, vrca, curi i prosipa se. E, moj kane, moj alosni kane, ni velika rijeka, kakva je bez hvale bila moja misao, kad se izrava u mnogo rukava*! ca, nije vie velika. ..',;. Ne pomogne li mu tkogod, a nikoga nema na vidiku, i ti'.: e mali rukavci uskoro presahnuti. S onu stranu reetaka, kreui se od kraja do kraja elije hodom mjeseara, ogrui se komadom jedra kao propovjednik togom, koristei se u razgovoru svojim pokretljivim rukama i umiljatim oima i dalje je bogoradio, jadao se, izraunavao, predviao, traio nain na koji je neka stvar nastala, zbog ega je propala i kako bi se ponovo dala uspostaviti. Tko ga je gledao s koliko truda i iskrene ponesenosti pripovijeda o svojim pronalascima i vienjima, tko je osjetio sraslost njegove tjelesne krhkosti, njegova duha slina punom mjesecu i njegova ubotva, taj nije mogao ne vjerovati da nije ono to kae da jest. Taj je mogao rei: nisi taj, ali kad ve hoe da jesi, neka ti bude, neu te vrijeati, mio si ovjek. Dihangir mu nije, za udo boje, zamjerao to se kiti imenom njegova pokojnog brata, iako je ta varka kriva to mladi kan trpi tjelesne i duhovne muke u Alipoturkovu odaku. S njegovim darom predstavljanja, s njegovom unutarnjom skladnom zbrkom davao mu je pravo da se prikazuje kako god hoe. A najmanje bi mu mogao zamjeriti to je iz znamena osmanlijske vlasti izvukao zakljuak o njenoj zmijskoj naravi. Ali ga je sablanjivalo to taj ubogi i otroumnom ludou produhovljeni ovjek, koji bi morao drukije osjeati svijet i ovjeka u njemu, ima snage koraati sta zom kojom su prije njega prepuzli trbusi mnogih gmazova, dok su od obinih guja, koje se klupe i mrijeste u kamenja -

ru, meusobnim prodiranjem postale kril ati zmajevi. Razumjeti ga je mogao, i oprostiti mu, voljeti nije. Sebi je kan govorio: kriv si to si s takvima poao. 13. Jedne studene i maglovite veeri predstavila se vrataru austrijskog poslanstva siromano obuena ena i zamolila ga da joj kae je li istina to se govori, da je u poslanstvu opet onaj isti ovjek koji je tu bio prije desetak godina i kupovao sve knjige, stare i nove, do kojih je mogao doi i koje su bile na prodaju. Ona ima nekoliko knjiga od pokojnog mua i rado bi ih prodala, jer joj knjige niemu ne slue a novac joj je potreban. Sutradan je dola u isto vrijeme i donijela dvije knjige. Do sutra e priekati da onaj kupac vidi jesu li za njega. Kad su joj predavali novac, poto su knjige kupili i platili ih dobro, pitali su je zato prodaje biljenice koje je njezin mu pisao. ena je briznula u pla, omotala glavu pletom, i budui da joj je novac ve bio u rukama, okrenu la se i, ridajui, otila u maglu. ena je prodala biljeke noara Sadmana o njegovoj Tophani. Od sedamdeset druge do osamdeset este stranice pripovijeda adman o posljednjim danima Dihangir -kana. Ne taji da je sve to zna uo od emsudina Ahmetovia, jer je s pravom vjerovao da njegova kronika za ivota sudionika u radnji nee ugledati svjetlo dana. Siguran da ne moe nauditi emsudinu, pisac navodi i sve one uposloviene primjedbe kojima je obilovao kazivaev govor. S ponekom osobito zlobnom opaskom adman se nije slagao, a da to istakne, prije nego to e je navesti, napisao bi: "A ree i ovo, neka mu Bog oprosti!" A to ih ne ispusti, bit e da je vidio da nisu umjesne, ali nisu ni neistinite. (Neke od emsudinovih do skoica bit e i ovdje priopene. Sve nee, jer su neke pro stake, a neke su opasne u svim vremenima.)

Koliko god adman bio dobronamjeran i suosjeajan ovjek, nije imao snage da se odupre Ahmetovievu utjecaju, niti je imao kakav drugi izvor obavijesti kojima bi njegovo kazivanje dopunio ili opovrgnuo. Kad se usporedi tivo o Dihangiru s ostalim poglavljima kronike, vidi se da je u njemu vie od dvije treine Semsudinova. Dopustimo da je Ahmetovi bio zlurad ovjek, ali sudei po knjigama, koje je potpisivao svojim punim imenom, bio je izvrstan poznavalac ljudskih naravi. Srea je to je prema govoru njegovih usta ispripovijedana povijest svretka bolesnog kana, jer bi bila prava sablazan da je povijest tu smrt zapamtila po onome to su o njoj napisali kroniar Ali, Mustafa Selanikija i Nehbetut-Tevarih. U njihovim je kronikama ono to su Sulejman i Mehmed htjeli da se napie. A pisa lo je:
Nakon smrti svoje gospode majke, pomora djece i ene bratove od azijske groznice, i pogibije zlim namjerama zaluenog brata Mu stafe, smuen prstom zle sudbine koja se kao jastreb okomila na njega i njegovu obitelj, zamoli svoga dobrog oca da ga iz Bruse preseli u neki osamljen dvorac, jer njegovo srce, mnogim ranama izranjeno, ne moe vie podnositi mjesta na kojem ga svaka stvarica podsjea na voljenu majku, ljubljenog brata, njegovu umiljatu enu i nestanu djeicu. A otac njegov, Sretni Sulejman-kan, izabra mu za odmor dui lijepo mjesto na Bosporu, Alipoturkov smaragdni odak, gnijezdo sree. I naredi da mu glazba svira kad god zaeli, da pehlivani pred njim izvode aljive igre, a skupinica armenskih djevojaka, tvrdih bedara i mekanih sisa, b ude uz njega pripravna uiniti mu svaku uslugu koju zaeli. Sve to njegov voljeni otac injae da bi oslobodio sina bolesti koju Grci zovu melankolija. Ta bolest pritie mu duu kajanjem, skruenou, osjeanjem krivnje i plaem. Ali, ne pomae nita, ni tanka svirka ciganskih violina, ni saz, ni punana bedra djevojaka, kan sveudilj hoda dvorcem, gleda mjesec i zvijezde, i Boga moli neka udijeli milost domu njegova oca.

Shrvan tugom, ne prestajui plakati, sedmog dana mjeseca rebiuel evela, u vrijeme jutarnje molitve, Dihangir pone izdisati na rukama svoga velikog oca. Gledajui aneosko lice svoga sina, sluajui ga kako se oprata od slugu, svjetujui ih da odsad slue njegova oca kao to su njega sluili, siromani otac kao gromom udaren pade pokraj sinove postelje i stade ga vrue cjelivati posljednjim poljupcima. Poto primi oprost i dade ga svome djetetu, osokoli duu svoju. Dohvati boicu s vodom iz Zemzem vrela i zalije mu usta, a potom uzme Kur'an i proita svetu suru "Jasin". Kad dua zem lji ostavi tjelesne okove, on zaklopi oi mrtvaeve i zaree se Bogu da e za pokoj due svoga sina podii damiju u Tophani, koja e nositi njegovo ime. to ree, to i uini za nepunu godinu dana. I neka se posebno tvrdo upamti daje Dihangir-kan umro od melankolije, bolesti koju Bog alje ljudima koje je, zbog njihove do brote i elje da to prije ostave ovaj jadni svijet, zarana u ivotu sjenom natkrililo krilo njegova anela.

Tako je pisao Selanikije, tako je od njega prepisao Nehbetut-Tevarih, tako su pisali svi koji su javno govorili o tim vremenima, pa je tako zabiljeeno i u spomen-listini Dihangirove damije u predgrau Tophana. admanova kronika, meutim, o kraju Dihangirovu go vori i drukije i opirnije. U njoj je i opis onoga dana kad je u majstorovu radionicu doao emsudin Ahmetovi, to e mo izostaviti, i majstorove biljeke o poetku gradnje Dihangirove bogomolje, to emo u izvacima donijeti.
Bogami, Tilka dobi silne novce! Ali i Bogaz/'e bila lijepa kavanica, uhodan posao, na prometnu mjestu. A onda, tu je i kupaonica. Na istu vodovodnu ilu lako e graditelji damije pripojiti esmu za obredno pranje. Pa onda, otuda je lijep pogled. Zemljite uzdignuto nad Karadozovu uliicu, taman toliko da strminu i hromi Bala svlada s pola muke. Tamo usporedo raste pet kestenova, ispod njih kameni stolovi i drvene klupe. A pogled puca na mo-

re, evo, kao meni na ovaj suhi ladole ispod prozora. Na takvim mjestima ovjeku je dano da radi tri stvari: da se Bogu moli, da ensko ljubi ili da u oaju udara elom o kameni stol. Ako me oi ne varaju, ovi su i temelje poeli kopati. Sto li nee uiniti duboka darodaveva kesa! Niu damije u nekoliko dana kao gljive u nekoliko sati. Prije e oni bogomolju nazidati nego sto u ja u kronici napisati kako se gradila. Morao bih neto vie znati o ovjeku ije e ime nositi ta gradnja. Ali, gdje doznati? Pria se daje to bila uplja glava to se vjetrom hranila. Bolesno eljade, dijete monih roditelja, koje je moglo to god je htjelo, ali je poeljelo to nije moglo i nastradalo. A kako je to bilo, nitko ne zna.

ini se da je taj uvod jedini dio teksta nad kojim je noarovo autorstvo potpuno. Ostalo je Ahmetovievo pripovijeda nje s mnogo nevanih pojedinosti, pounih besjeda i opepoznatih tvrdnji o ovjeku. Zato nam preostaje samo da kroniku svojim rijeima pretoimo u pripovijest, saimajui Semsudinovo dugo kazivanje i Sadmanovo razvueno kroniarenje, pazei da nam u tenji za kratkoom ne promakne koja vana pojedinost. adman prikazuje rasplet s kolovoama solunske bune u dvije sliice. ... U prvoj raspravljaju Sulejman i njegov vezir Mehmed kakvom e kaznom kazniti pisara Dilgerzadu, drumskog razbojnika Halila Durakovia i preskakala Semiza Muhura. Sulejman je za smrt. Hoe li ih sjei sabljom, nabijati na kolac, ive derati ili guiti u lugu, o tom se mogu dogovoriti i dosuditi to kome pripada, najteem greniku najtea smrt, pokajniku laka, izdajici najlaka. Mehmed podilazi sultanu pa tvrdi da ni u nainu smaknu a ne bi trebalo pravi ti razliku. Nema za njih smrti koja bi bila potpuna naplata poinjenog duga. U velikodunosti da lakom smru nagradi one koji su neku sitnicu uinili njego voj preuzvienosti, Mehmed vidi gospodarevu ovjenost.

Ona se dade saeti u nekoliko vrstih naela: ako koga moe uklanjanjem s poloaja uiniti bezopasnim - otjeraj ga i dalje ga ne progoni; ako koga moe u tamnici primiriti i nauiti posluhu - zatvori ga, ne penji ga na vjeala; ako ko ga moe jednim ubodom otjerati u smrt, ne zadaj mu drugi, ne iivljavaj se nad njegovim tijelom. Samo, i sad je Mehmed kazao ono to ima rei, on Halila ne bi ubio. - Mi moramo njegovati izdaje u taboru naih dumana, one mogu biti korisnije od konjikih pukovnija. U svakom takvom izdajici moramo vidjeti uzorita ovjeka, osobu u kojoj gori svjetlo vjere i pravednosti, ma koliko znali da su njegove pobude da nam prie satkane od niskosti i nitavnosti. Mehmed ne ui svoga gospodara, jer ovaj sve bolje od njega zna, samo ga podsjea na mudrost koja se u njemu nal azi, ali je negdje po strani duha ostala zabaena. Neprijatelju nikad ne pregradu) puta, ni onoga kojim moe pobjei, ni onog kojim ti moe doi na poklon. ... Druga je sliica smjetena ispred filigranske radionice zanatlije Dogana, koji je ovamo prije desetak godina doao iz Poege, ve kao bogat ovjek, i kupio duan na putu to uz more vodi od Jede-kule do Saraja. Dogan je uza se uvijek imao pomonika, dijete nekoga od svoje rodbine u Poe gi, koga bi uio zanatu i pomagao mu da se osamostali. Budui da su ve petorica prola kroz njegovu kolu, inilo se da e taj unosni zanat u prijestolnom gradu jednoga dana sav pripasti njemu i njegovim gojencima. To se svakako nee dogoditi, jer niiji neprijatelji nisu mirovali dok je on napredovao. Ovaj put je u nauku imao momka s imenom Misal, koga je, kao i sve prijanje zvao "Kuzu", janje. A njega je Misal, isto kao prethodnici, nazivao "Ekmek", krue. Ti su nadim ci bili mnogo vie nego to je ime. U njih su stala sva pravi la koja je morao sadravati neki, da ga je bilo, pisani ugovor izmeu majstora i naunika.

Toga su dana radili svoj posao kadli se razlegne galama nosaa i djeurlije, fijuk bieva i konjski topot, pratilac po tjera, sveanosti i bjeanija. Oni nisu bili nenavikli na takve povorke pa da bi skoili na noge, "to je sad", i istrali n' ulicu. Tim putom, a araj nije bio od njih prema sjeveru vifl od dvjesta koraaja, putovali su mnogi u slavi i u ponienju,;!' uvijek nakieno i buno. Ako e pratiti njihove parade, ni -' kad aku nee zaraditi. Kuzu, dede vidi to je tima - ree Dogan im je galama postala neuobiajena. egrt se vratio kad je povorka nailazila pored duana. Kuzu brzo govori, da bi majstoru bilo jasno to vidi: - Nose odsjeene glave pisara Dilgerzade i cestara Semiza Muhura. Izloit e ih na ploi ispred Saraja. Pred povorkom, izdvojen nekoliko koraka, uzdignute glave, gazi Halil Durakovi i na drvenom pladnju nosi dvije odsjeene glave. I vie: Tko u koprivu ruku gura, opeci e se. A onaj koji ih nosi, tko je taj? pita Dogan. - Buntovnik kao i oni, ali mudar ovjek. Izdao svoje dru gove, i nagradie ga. Vele ljudi na ulici da taj zna to radi. Kau, ruku koju ne moe odsjei treba poljubiti. Sjedi i radi svoj posao - ree Dogan ljutito. I momi ga poslua, ne shvaajui zato se majstor ljuti. - Ako su oni to ga, kako se ono zvae, nagradili i uzveliali, ne moramo ga i mi poastiti panjom. Pusti, neka ide! Onda je neko vrijeme utke radio. Najednom se ispravi i pijunu u stranu. - Eh, gdje e tome dua! Kroz prozor su se vidjeli jarboli usidrenih laa. Ljuljali su se, a juni je vjetar donosio miris mora. - Kia e, Kuzu - kae Dogan. A misli da u vremenu jedi no vremenske mijene, koje donose dani i godinja doba, za sluuju nau pozornost. Jedine stvari u vremenu koje se ope tuju, a svaki put djeluju kao novina.

14. adman pripovijeda o biljci koju poznaje pod imenom ve prina, ali je uo da joj u raznim krajevima daju i razna druga imena: brdanka, arnika, vuji zub i zlatenica. Ali nije rije o bilo kojoj arniki, nego o onoj koja je izrasla na krovu tamnice, koju samo zato to biljke nemaju osobnog imena zove mo imenom zajednikim njoj i njenim sestrama. Bogzna kada je, junim ili sjevernim vjetrom, na vrh Alipoturkove tamnice dospjelo sjeme arnike. Ili ga je ovjek donio na obui ili pas u dlaci, kako bilo da bilo, dolo je nesi jano. Ovdje je nalo sve to mu treba. Visinu planinskih livada do pojasa klekovine, malo pijeska i humusa koji nastaje truljenjem lia to ga vjetar ovamo navija. Niknulo je u pukotini to je zinula izmeu kamena u rubnom zidu i ploe na krovitu, i tu nala dovoljno sunca i vlage da siromano ivi. Uzdu procijepa pustilo je podanak iz kojeg prema dubini raste vlasato korijenje, a gore svakog proljea izrasta zeljasta stabljika i dosegne visinu od jednog pedlja. Malo jer veprina u planini na obilnom humusu izraste i preko pola metra. Pri dnu stabljike, tik do kamenih ploa, u obliku rozete, izrasli su okrugli i nazubljeni listii, nalik na suknjicu razigrane balerine koja je u jednom trenutku plesa pokleknula i oskudnom odjeom pokrila svoje udesne noge. A gore, prema vrhu, na cvjetnom stabalcu punom dlaica, napore do su izrasla dva duguljasta listia, a iz srasline njihove pe teljke i stabalca trgnuo par zaperaka koji na vrhu, isto kao sredinji izdanak, nose cvjetnu glavicu tamnoute boje. Najprije je procvjetao sredinji cvijet, tamo negdje pri kraju proljea. Kad su poele prve vruine, procvjetala su i ona druga dva, ali su za sve vrijeme cvata ostala manja i za koji prst nia. Onaj je sredinji i veliinom, i visinom, i poloajem bio izabranik. Veprinu su zapaali i straari i zatvorenici. Ovi potonji nisu joj pridavali nikakve vanosti. Vie su ih privlaili prosto-

ri i vidici u njima, nego ubogi cvijet to raste gdje mu nije mjesto, pa i nije onakav kakva je inae veprina, ljepotica planinskih livada. Straari paze da na krovu (zvali su ga etalite) nema niega to bi utamnienicima dalo povod za kakvu psinu. A veprina nije bila ni ue da se spusti preko zida, ni no da njime ubije straara. Korijenom se ugurala meu ploe, a nad stabljikom joj se nadvio lepezast kamen temeljnog zida. Nije nikome bila na putu. Tako se odrala, inae bi je, im je nikla, zgazile noge etaa koji su eznutljivo gledali samo daleka obzorja. A to se netko ne sagnu i ne ubra je, razlog je u strahopo tovanju to su ga ljudi gajili prema ljekovitim travama. Za veprinu su znali da njena gorka i smolasta tinktura, opora i neugodna zadaha, lijei rane od uboda i naboje od udaraca, uspjenije od ijednog drugog lijeka. Tu istu tinkturu, istije tenu iz cvijeta i cvjetita, po nekoliko kapi dnevno u aju ili kavi, piju ivani bolesnici da bi smirili unutarnju napetost, nerazumne strahove i privienja. I kau, jest da je gorko, jest da zaudara kao pasji brabonjak, ali lijei. Zahvaljujui svemu tome, kao to nas uvjerava adman, veprina je nesmetano cvjetala i zorila na mjestu gdje cvijee zbilja nema to traiti. ... Kolovoe bune odoe, smanjio se broj straara, ostade samo Uhvan i jo tri ovjeka, zacari se tiina. Doli su mirni ljetni dani, ni uma mora ni zviduka vjetra, kao da je Alipoturkov toranj potonuo na dno mora. Bez zvunih i vidnih poticaja, dojmljivijih od kripe vrata, bata koraka i plavila na obzoru, kanov se um suio bre nego ikad dotad. Usko ro nije znao ni hodati. Ne da nije mogao, nego nije znao. Straari su gledali kako runi lijepo kanovo lice. Oi su mu posivjele, kao da mu je na zjenice i bjeloonice napala plijesan od koje i crne povrine postaju pepeljaste. Svrh tupog sivila navukla se rosa, pa to iz oiju zrai, samo su mrtvi odbljesci svjetla i stvari kakve odraava svaka srebrnasta ploha.

Izgubio je svaku volju da izae na slobodu ili da se proe ta ozraenim ili osunanim prostorom. Da ne bi umro prije nego to su neki eljeli, na silu su ga izvlaili na krovite da se provjetri od zadaha gnjilei i osui tamniku vlagu u odjei. Iznio bi ga straar tako da ga uhvati za ruke i nabaci na plea, kao vreu kukuruzovih komuina. Silnu je potrebu imao da se uvue nekamo u skrovito, zazidano i pokriveno mjesto. Zamraeno i neprozraeno, gdje nema protoka elemenata vanjskog svijeta: vjetra, zvuka, svjetla, kie. elija je bila tijesna, izloena oima straara, a on je i u toj kamenoj rupi traio jo veu rupu. Sjedio bi uuren u kutu ili iza vrata, a spavao na podu ispod leaja, pokrivao se sukancem po licu, podizao ovratnik koulje da mu glava to dublje utone. Nikoga nije elio da s njim razgo vara, a od onih koji su htjeli s njime govoriti skrivao se po zakucima, iza vrata ili, kad ne bi imao kamo, prislonjen uza zid, pokrio bi dlanovima lice kao dijete kad se igra skrivaa. A Uhvan je, kao da ga je i time htio muiti, naredio da ga svakog dana po nekoliko puta, htio-ne htio, izvlae na krov i ondje s njime to due ostaju. ... Ovdje adman prekida pripovijedanje i umee ono to je emsudin Ahmetovi mislio da bi mogle biti namjere Sulejmanove s mladim kanom. Sadmanu su ova objanjenja neshvatljiva, pa ih stavlja pod onu uzdah-reenicu: A ree i
ovo, neka mu bog oprosti.

Ali, iz njegova tiva ne moe vidjeti zgraa li se nad onim to se dogaa ili nad emsudinovom drskou da to opie. Ne izjanjavajui se nikad kad bi ga izjava mogla svrstati u one koji bi za tu svrstanost jednog dana mogli odgovarati, noar iz Tophane govori o sebi da nije bio ni lakovjeran ni lakomislen ovjek. Sulejman e, tvrdio je emsudin, jednog po jednog pobiti sve to je vrijedno u vladarskoj lozi Osmanovia, branei se da je svako ubojstvo neminovno za ouvanje drave. Ne moe mu se ne vjerovati, jer je vieput sprijeio rascjep u pravo

vrijeme. Uza sve vjerovanje njegovoj izreci da se umorio vladajui pokornima i obuzdavajui nepokorne, ljude kopka otkuda u njega toliko krvoednosti prema roenim potom cima i ljudima koji su ivjeli samo da njemu slue. Neki hoe da je klica bila u samom zametku vlasti njihove obitelji, kad su sve uspjehe gradili na otrovu, nou, zasjedi i vjerolomstvu, ne libei se nikakva zlodjela i podnosei svako ponienje, ako im je jamilo da e jednog dana skoiti na kimu svom suparniku i jednim ugrizom slomiti mu kraljenicu. Najvei broj ljudi koji su se bavili ovom stvari, a medu nji ma je bilo mistika, lijenika, trgovaca i astrologa, mislili su da djela Sulejmanova, kao i djela svakog drugog ovj eka, kljuaju ispod njegova srca, a da su zgode i nezgode to ga prate tek korita u koja se ulijeva njegov duhovni vrutak i tu nalazi obale i strminu za veselo tok. Izdavao se za ljubitelja mladih i pametnih ljudi, jer su, govorio je, u mladosti zanos i snaga a u pameti promisao o Bojem putu. A mrzio je i pamet i mladost, istinski i duboko. Na visoke poloaje dovlaio je mlade i darovite ljude koji bi svojim nedoraslim ponaanjem u svakom trenutku po kazivali da svoje napredovanje zahvaljuju samo njemu. im bi sazreli kao ljudi i kao upravljai, im bi njihova zahval nost izgubila onaj poetniki ar i postala puka formalnost, im bi i zrelou i pameu nadvisili sultana, traio je priliku da ih ukloni. Pa ako se ni jedna druga ne bi nala, jedna mu je uvijek bila pri ruci: da izjavi da su se osilili, da su ga potcjenjivali i namjeravali svrgnuti. Na rijei mladost, podmladak i podmlaivanje, osjetio bi gr u utrobi, hvatao bi ga nerazumljiv strah, i umjesto da se okrene protiv mladosti, trao je prema njoj, lijepio se na potpuno nepoznate ljude, a one ve poznate i dozrele progo nio. Zato i nije u svom ivotu imao veih neprijatelja od svojih dozrelih sinova. Kad se adman potuio emsudinu da je na Mustafin jatagan potroio silne novce a princ mu ni p olovice nije platio,

te da ne zna kako e prodati oruje na kojem je vie puta ispisano izdajiino ime, aljivina i ljubitelj poslovine mudrosti ree neka prebrie Mustafu i svrh njega stavi Bajazida. Sto god je prvi napisao za sebe, vrijedit e mu i za brata. Sad je Bajazid na redu. (Usput spomenimo da je pet godina nakon toga razgovora, pod nadnevkom jedanaestog zulkade, ljetopisac zabiljeio nova smaknua u carskoj obitelji. Sulejman je naredio veziru Mehmedu da svojom rukom ubije njegova sina Bajazida i etiri unuica. adman se ovom prilikom sjetio emsudinovih proroanstava, suut je prevladala nad oprezom, pa kae: "to li e taj jo ljudi posmicati ako mu sotona dopusti da pozivi vie nego to Bog doputa trajanje svakom zlu." adman je, naime, mislio da je svako zlo ogranieno na odreeno vrijeme.) Sulejman je obiavao razgovarati sam sa sobom, bilo dok je zbilja sam bio ili dok je s nekim sjedio koga je osjeao kao stvar, a ne kao osobu. Tumaili su to kratkotrajnim zamra enjem uma u trenucima dodira s boanskim silama. Poneto je ostalo zapameno to je u tim trenucima nazonosti za stolom bogova kazao sebi u brk. Nezgoda je to ta svjedo anstva nisu iz prve ruke, svjedoci su sluali druge o tome priati, kao to je adman sluao Semsudina, pa je moda naklonost negdje neto nalijepila, a zloba zgulila. Govorio bi: Ubijte ga! Netko nevidljiv odgovarao bi: Ve smo ga ubili. Znam da ste ga ubili i da je mrtav, ali nije umro ljutio bi se Sulejman. Govorio bi: Neka umre! Kojom smru? pitao bi ga nevidljivi. Takvom koja e ga ostaviti ivog. Ubit ete ga, a on e ivjeti. Razumijete? - upuivao je glasom u kojem su se pre lijevali najljepi tonovi to ih podmuklost moe odsvirati.

ft*
Govorio je ... ali o tome treba neto vie kaza ti. Namjesnik Egipta Dukandin Mehmed-paa elio se na brzinu obogatiti i svojim bogatstvom prestii sve to je do tada boga to bilo. Gulio je bez milosti jadne uzgajivae penice, pamu ka i zobi. Neki koji nisu mogli, drugi koji nisu htjeli plaati caru carevo a namjesniku namjesnikovo, pobunie se i od metnue. Dukandin podignu uz put od Damiette prema Aleksandriji krieve, i, kako bi koga buntovnika uhvatio, tako bi ga raspeo. Hvatao je i raspinjao sve ivo, pobunjene i ogorene, pa su ptice u delti Nila tih dana imale to jesti. Kad je vijest dola do Sulejmana, on se zanese i ree: Miite tu budalu! Sto plaa toliku vojsku i tolike zapti je kad ne zna umirivati narod drukije nego vjeanjem. Dihangiru je otac dosudio "da umre, ali da ivi". Taj nesretni ovjek, nakon iskustva s Lanim Mustafom, nikome nee povjerovati tko bude rekao da je njegov brat. Sam, iako je roenjem pretendent na prijestolje, nije prijet nja ni ocu ni drugima koji se za njegova ivota budu tamo nalazili, pa umoriti ga tako bezopasnog i broju pogubljenih sinova dodati jo jednoga, suvino je optereivanje pred moralizatorima. Eto prilike da se iskae Sulejmanova dobrota, prave i jedine prilike, kad je pratanje djelotvornije od kanjavanja. Neka nitko ne misli da je Sulejman pratao onima koje je ostavljao da ive! Oni su zauvijek bili brisani iz njegova srca, ali su i odbaeni ostajali u njegovoj slubi. Stajali su u dosuenom kutu, jeli svoju zdjelu boba i, ivei, niim drugim, irili priu o dobroti, irokogrudnosti i ovjenosti onoga kome mogu zahvaliti to ih sunce grije. I ne hotei kadikad i ne znajui, postajali su svjedoci dobrote onoga koji za njih milosti nije imao. Takva je uloga bila dosuena Dihangir-kanu. 15. Te noi pala je ljetna kia i umila vidike. More je plavlje, evropska obala blia, a na ploama se otkrile sive, crvenkaste i bijele pruge koje se jo juer nisu vidjele. Kao da je prozranost i istoa djelovala na Dihangira on koji nita nije htio promatrati, tog je jutra u dva navrata zaokruio pogledom oko sebe, kao da neto trai ili prepoznaje. Eto, ba tada ugledao je ute cvjetove veprine. Kad je sunce prelo preko zida i bljesnulo u utim akama oroenih latica, tri su se cvijeta pretvorila u tri mala bia to ive ispod kamenog krovita, na ploama gdje nema niega to bi vladalo, listalo, cvjetalo ili zrelo. - Otkada ste ovdje? - pita ih Dihangir. - Odavno! Ma to ne kaete. Kako da vas prije nisam vidio? Zato mi se niste javili? Dobro, sad kako bilo. A ti si mi, Nurbanu, najljepa, kao i uvijek. Zato ti je, Esmo, rub haljine vlaan i isparan? Gazila si rijeku? Koju rijeku? E, moj Mustafo, ne ponovili se jadi ni psu to sam ih ja zbog tebe prejadovao! Vodite me odmah sa sobom, ne mogu vie ovdje ostati. Sad sam mrtav, a budem li ekao, moda e me opet oiviti. Kamo u onda: iv k vama mrtvima ne mogu! Sutradan je doao ozarena lica, koliko moe biti ozareno lice ovjeka njegove bolesti. Kad me neete povesti, ja u sam s vama. Uhvan ga je obiao i pozdravio. Koga pozdravlja? - kae mu Dihangir. ovjee, ja sam umro. Mrtvaci se ne pozdravljaju. to me dri nezakopana? Ako ti je teko raku kopati, baci me s tvrave u more. More je hladno, Dihangir-kane. Meni nije hladna ni zemlja ni voda, meni je hladno uz vas. Priekaj, bit e i pogreb. Nemam ja to ekati. Bolje je i za vas da me sahranite dok sam itav. Zar ne vidite da se raspadam?

A Uhvan ga sahraniti nije htio. Jer trebalo je da Dihangir umre i da mrtav ivi. Kad biste me htjeli k sebi rekao je cvjetovima mene bi Uhvan odmah pokopao. A ovako, kako da me ukopa kad me vi ne primate? Primite me, molim vas ... Priznajem, kriv sam za sve nesree. Za tvoju sam smrt kriv, Nurbanu. Vidio sam u vodi kuharicu Raziju kako ti iz crne kesice trusi u narov napitak bijeli praak. Pet dana prije nego to e ona to doista uiniti ... I za tvoju sam smrt kriv, Mustafo. Vidio sam u snu svijetao dan, od neba do zemlje pruilo se ue. Na kraju ueta oma, u omi tvoja glava. A netko vie: "Neka mu bude, sam se ulovio ..." A kad su tebe Esmo, odveli, ja vio mi se iz bunara ovjek i kae: "Hoe li da je izbavim, meni je to as posla, samo mi plati unaprijed." A ja njemu odgovorim: "Sto bi je izbavljao, od koga, nju svoji vode svo jima? ..." Kajem se! Sve sam vas upropastio! Kad ne bi imao to drugo rei, a nove su mu misli rijetko padale na um, da ne bi pred cvjetovima utio, neprekidno je ponavljao: Priznajem, sve sam vas upropastio. Sjetio se, ree jednom. Znao je to, ali mu se bilo zametnu 10 negdje u pameti. Njega je Sulejman ubacio medu njih da ih jedno po jedno uniti. Sto vrijedi to ih je Dihangir volio kad je bio oruje toga ovjeka? Zar ne zasluuje njihovo sa aljenje zbog svoje gorke sudbine, zbog toga to je radio ono to mu se nije htjelo raditi? Zar im to n ije dovoljno da mu se smiluju i povedu ga sa sobom? to e uiniti, pitao je cvjetove veprine jednog sumraka. Da je iv ovjek, ubio bi se. Kako da se mrtav ubije! Pokua 1 1 popraviti svoje stanje, moe samo od mrtvaca postati iv, a on ne eli ivjeti, jer bi bio daleko od njih. Hoe da ivi kao mrtav ovjek, jer i oni ive kao mrtvaci, da bude s njima u zemlji, na istom stablu, na istoj peteljci. Prvonja tromost i bezvoljnost ustupili su mjesto nemiru i uurbanosti. Uvijek je neto htio, neto pokretao, makar da

je iste stvari opetovao bezbroj puta, neim se uzbuivao, ljutio ili veselio, sve nekako ispotiha, nerazgovjetno. Sad bi se sam popeo na krovite, sad bi pitao kad e na etnju, muno se rastajao od cvjetova, bolje jeo i neto mirnije spavao. Njegovo lice zalilo se s neto rumenila a oi s malo sjaja, ali i u licu i u oima bilo je vie nekakve sulude volje da se oivi negoli pravog bujanja ivota. Pa ipak, neto se odronilo u kanu. Uhvanu nije prestajao govoriti to ga dri u zatvoru, zato ga ne sahrani da napokon ode svojima. Mislio je da Dihangir s njim opet tjera sprdnju. Pokopao bi njega Uhvan, sad odmah, samo kad bi smio. Onaj zna da ne smije, pa ga drai! U tom ga je uvjerenju uvrstila kanova ivahnost. Tom zavitlavanju da ga ukopa ili ubaci u more nee biti kraja. ... U Alipoturkov odak doveli su lijenika i ljekarnika Jehudina Trgu, namjestili mu ordinaciju i ljekarnu, i rekli mu da ga svakako izlijei. Ili ga izlijei, pa da ga se rijeim. Ili ga poalji u vraju mater. To mi je kljuse ovdje sjelo rekao je Uhvan. Jehudin Trgo nije bio bilo tko pa da bi Dihangira poslao u "vraju mater" prije nego pokua sve to zna. Jehudin je radio i govorio riskantne stvari, ali svoj ugled nikad nije izlagao riziku. Kad bi mu se dogodilo da prije ubije nego izlijei, zaklonio bi se za autoritet: on je postupio tono kao to je taj i taj uglednik napisao. Ne moe biti stvar u istinitosti onoga to je taj i taj napisao, jer se zna da taj kojeta ne govori, niti je stvar u Jehudinovu tumaenju, jer se takoer zna da znalac znanstvenog nasljea toga i to ga ne moe grijeiti, nego je stvar u treem, u nepredvidljivom i nepoznatom u volji Bojoj. Zato se i moglo dogoditi da Jehudin Trgo pone savjesno lijeiti, a bolesnik svri u "vrajoj materi" prije nego da ga je izravno tamo poslao. Je li Uhvan za to znao? Jest. Jehudinovo je ime sigurno pokrie pa kako god lijeenje zavrilo,

a zavriti ne moe kad se njega upregne, nego: ili ozdravljenja ili put u "vraju mater". Jehudin je lijeenje Dihangira zapoeo prema knjizi Liber
primus de causis et notu diuturnorum affectuum, u kojoj je Aretej

iz Kapadokije opisao bolest koju Grci zovu melankolija i uputio lijenike kako da je izlijee. Melankolija je, kazuje Aretej Kapadokljanin, tjeskoba duha, upiljena u jednu misao koja je svu duu zarobila. Vei dio ivota bolesnici provode potiteni i izbezumljeni, inei u svojoj ludosti rune i okrutne stvari. Bije ih sumnja da e, prezirui vlastiti ivot, i sebi samima dati otrov. Mrsko im je ponaanje i ivot drugih, pa bjee u samou ili se odaju suludoj religioznosti. Najee nemaju snage da uine bilo to, skutre se negdje u uglu ivota i ovaj svijet promatraju s velikom mrnjom. Znaci bolesti pojavljuju se u ljetno i jesensko doba. Iznenada i naoko bez ikakva razloga bolesnik postaje tih, poti ten, maloduan, snebivljiv i angrizav. S poetka malo spava i esto se budi, dok ne doe do prave nesanice, strahovite i oigledne. Postaje prevrtljiv, grub, zabrinut za najmanje stvari, pohlepan, a zaas prostoduan i dareljiv. Tijelo dri uspravno kao oholi ljudi, ili zgreno kao prosjaci, svakako daleko od prirodnog dranja. Lice mu dobiva runu mjeavinu crne i zelene boje, jamano od ui to po tijelu tee zajedno s krvlju. Aretej lijeenje trai u nainu kako da se otrovna tekui na crne ui odstrani iz tijela. Predlae da se onome koji je obolio u proljee prereze ila na desnom laktu, da bi mu istekla krv iz jetre jer je u jetri izvor krvi i korijen ui. Ali, upuuje oprezni Aretej svoje moebitne neoprezne sljedbenike, premda je krv u njih i una i gusta i crna poput ulj nog taloga, ona je i takva hrana tijelu, pa bi isputanje pre velikih koliina osobama koje su i inae slabe i malokrvne moglo dovesti do gubitka tjelesne snage. Zato krv treba isputati pomalo, u nekoliko navrata u duim razmacima, a

bolesnik za to vrijeme mora obilno jesti, najbolje meso i ribu. Kao usputno, vie da pokae kako se u predvianju bolesti moe pogrijeiti, negoli da propie odreen nain lijeenja, pripovijeda Aretej o nekom mladiu koji je bolovao od neizljeive melankolije i komu lijenici nisu mogli pomoi. Kad su ga legli s djevojkom, ljubav ga je izlijeila. Aretej misli da je mladi ve od poetka gorio od elje za enom do koje nije mogao doi, te da je zato bio potiten, a njegovim se mjetanima priinjalo da je melankoliar. im se zdruio sa enom, nestalo je alosti, rasprila se srdba i duevna patnja, radost je prevladala potitenost. Mimo Aretejeve namjere, mnogi su lijenici obiavali lijeiti melankoliju "ljubavnom lonicom", sluei se vrlo vjetim enama, prije upotrebe drugih ljekovitih sredstava ili usporedo s njima, jer su bili uvjereni da ne mogu pogrijei ti. Ako izlijee, dobro su izlijeili; ako ne izlijee, bar e znati da je pred njima bolesnik, a ne ovjek satrven enjom za enom do koje neki ljudi nikako ne mogu doi, kao da su sve, koliko ih je, otile na Mjesec. ... Kod treeg isputanja krvi, koju je Jehudin nasitno mjerio da ne bi vie izlio nego to je tijelo stvori od nove hrane, zbio se nepredvidljiv dogaaj. Za veernjeg izlaska na krov tamnice, Uhvan, koji se tu neoekivano zatekao, vidje da se kanovo lice ozari im je stalo pred cvjetove veprine. U njem uskipi odvratnost na oivljavanje radosti u tom mrskom ovj eku. Vidio je toga bogalja kako iz spodobe mrtvaca izlazi zdrav, podrugljiv, kako mu nareuje da ga vodi u bruki dvorac, kako brblja da su njega ozdravili i izbavili cvjetovi veprine, a misli da su ga zatitili "vii interesi" i "proumljena uprava" unato njemu, bijednom policajcu, njukalu kojem o tur gospodari briu vrhove papua. Dok on bjesni, Dihangir se nevino smije utim cvjetovima. ini se da su obeali povesti ga sobom na prostrane pla-

ninske livade, iznad pojasa klekovine, gdje je zrak ist i prorijeen. Uhvan je onom zgazio cvijet i stopalom protrljao po plo i nekoliko puta tamo -amo. Kad se izma podigla, na ka menu je ostalo neto latica i listia. Vei dio biljke ostao je na glavama avala ispod potplata, i dok je Uhvan etkao nervozno uzdu krovita, raznosio je veprinu posvuda. Ili na kamenu razgaena, ili na stopalima odnesena, ili se slijepila sa zemljom u pukotinama, to god bilo, do sutradan u podne od veprine s Alipoturkova odaka nije ostalo nita. Zauvijek su otili, a nj ega nisu sobom poveli. Ostavili su ga mrtva i nepokopana. Niti je jeo, niti se optuivao. Nije imao pred kim. Niti je pruao otpor lijeenju. Sve je izvravao, a nije izvravao nita. Zalogaj bi primio u usta, ali ga nije htio vakati i gutati. Dugo je umirao od tuge. Ali, od tuge se moe umirati a ne moe umrijeti. Umiranje od gladi, to je ve neto drugo. Jehudin se zabrinuo: nastavi li mu isputati krv, a ve ju je dva puta ispustio otkako kan nita ne jede, tijelo e mu os tati suho. Prepusti li ga samom sebi, ode on u "vraju ma ter". Da pokua s "ljubavnom lonicom"? Istina, njegovo je tijelo u takvu stanju da mu ensko ne treba. Ipak, moda e ga ena nagovoriti da uzme hranu iz njenih ruku? Odnijeli su ga u svijetlu i raskono namjetenu sobu, us pravili na noge i za njim zatvorili vrata. Na krevetu, odjevena u arene haljine od muslina, sjedila je ena raspletene kose i uzdignutih rukava. Smijeila se i Dihangir pode prema njoj. ena razmaknu koljena i rairi ruke, zovui ga da joj doe u krilo. On joj se priblii nesigurnim koracima i klekne. Potom joj obujmi noge, a glavu poloi na koljena. Ona ga je prstima tetoila po kosi, on je mirovao. I kao da je usnuo. S tih koljena Dihangir nije podigao glavu. Zdravi bi ljudi u toj eni vidjeli ropkinju iz Alipoturkova harema, a koga je

on u njoj vidio, kad joj je svog sebe htio staviti u naruje, ostat e tajna koju pokojnici u grob nose. ... Na kraju svojih biljeaka ljetopisac Sadman navodi rijei emsudina Ahmetovia, uz obavezno: A ree i ovo, neka mu
bog oprosti.

"Valjalo bi razmisliti, majstore, nisu li svi napori da se uspnemo na visoko samo trud da doemo do nekih bedara, koja e nam pruiti trajne i ustostruene uitke to smo ih osjetili na koljenima obine ene, kratkotrajno i u malim koliinama. Trebalo bi promisliti." adman je, ini se, promislio kad je napisao da ovjek ne mora ba cijeli ivot protratiti traei bedra koja su, kao to pjesma kae, "dva mlada lavia", jer se toga zarana u ivotu nae, ali da ga potroi, traei okrilje u koje e spustiti umornu glavu, to je mogue. To je mogue! Premda se u Dihangirovu sluaju ini nevjerojatnim.

Biljeka o piscu

IVAN ARALICA (Promina kraj Knina, 1930.) autor je opsenoga opusa od tridesetak knjiga - romana, zbirki pripovjedaka i politikih eseja. Nakon zavretka uiteljske kole neko je vrijeme radio kao uitelj u selima Dalmatinske za gore. Potom je, diplomiravi na zadarskom Filozofskom fa kultetu, bio ravnatelj Uiteljske kole i Pedagoke gimnazi je u Zadru, ali je to mjesto morao napustiti zbog sudjelovanja u hrvatskom proljeu. Do 1990. godine bio je srednjo kolski profesor. Te se godine preselio u Zagreb, ukljuio se aktivno u politiku te je postao redoviti lan HAZU. U knjievnosti javio se ezdesetih godina, u vrijeme kad su na scenu stupili razlogovci, premda zapravo po godinama pripada prethodnom, krugovakom narataju. Meutim, ni po svjetonazoru ni poetiki Aralica nije blizak ni jednima ni drugima; ve na samom poetku - a takav je ostao do danas pokazat e drukije interese i krenuti svojim, samotnjakim putem, izvan prevladavajuih literarnih kretanja i mode. Ta ko, za razliku od pisaca vrnjaka, koji su drali da je stvaralatvo individualni in, a ne drutvena misija, on je uvjeren da umjetnik ima poslanje i da mo ra biti savjest drutva. Drukiji je, recimo tradicionalniji, i po nainu pripovijeda nja: dok se slika hrvatske knjievnosti ve pedesetih godina radikalno mijenja pod utjecajem moderne zapadne literature, Araliin je rukopis realistiki, bez interesa za bilo kakav eksperiment ili formalne inovacije. Araliini romani i novele iz prvoga razdoblja, u kojima se bavi suvremenom tematikom naputanja sela i doseljavanja tog stanovnitva u gradove te etikim i drugim devijacijama

socijalizma {Svemu ima vrijeme, 1967.; A primjer se zvao Laudina, 1969.; Filip, 1970.; Ima netko siv i zelen, 1977.), relativno su dugo ostali izvan zanimanja i kritiara i itatelja. Moda je tomu kriva i injenica da se pisac za svoju knji evnu afirmaciju morao boriti djelujui izvan centra (Zagreba), to je mnogo tee. U svakom sluaju, stvari su se bitno promijenile tek nakon pojave romana Psi u trgovitu (1979.) u kultnoj Biblioteci Hit, urednika Zlatka Crnkovia. Poli tiki nepoudnom piscu anr povijesnoga romana otvorio je mogunost da o svome vremenu progovori iz perspektive prolosti. Roman, komponiran trodijelno, s glavnim junaci ma Faustom Vraniem i turskim sultanom Sulejmanom Velianstvenim, autentinim linostima 16. stoljea, reaktu alizira povijesno vrijeme te na razini parabole i alegorije govori o mehanizmu totalitarizma, o vjeitoj proizvodnji stra ha i smrti, o odnosu pojedinca i vlasti, drave i religije, o odnosu ideologije i umjetnosti. Svojom sloenom strukturom i stilom u kojem su se isprepleli standardni jezik i jezik starih putopisa, kronika, franjevakih ljetopisa, a zacijelo i teevine Andrieve proze, Psi u trgovitu donijeli su autoru gotovo jednoduno priznanje kritike i golem uspjeh kod publike. Osamdesete godine u stvaralakom su pogledu s vakako Araliino najbolje razdoblje. Redom su izlazili njegovi vrsni povijesni romani koji su donijeli iroku, epsku fresku narodnoga ivota i Dalmatinske zagore u razdoblju od jednog i pol stoljea: Put bez sna (1982.), Due robova (1984.), Graditelj svratita (1986.) i, dodue neto drukiji od ostalih, Asmodejev al (1988.). No, nije u tim romanima rije samo o re konstrukciji povijesti jednoga kraja i naroda na vjetrometini nekoliko carstava, vjera i civilizacija, o njegovim obiajima, kulturi, mentali tetu, pojedinanom i kolektivnom etosu, nego i o uoavanju arhetipskih situacija, konstanti koje se, tek poneto preoblikovane, pojavljuju u svim vremenima. Iscrpivi taj model, Aralica se potkraj osamdesetih vraa suvremenim temama, ali prema opem miljenju kritike bez

one kreativne snage kakvu je pokazao u prethodnim romanima. Tako se pozabavio nekim temama i dogaajima novi je povijesti koji su dugo bili tabuizirani: u romanu Okvir za mrnju (1987.), koji ima autobiografsku pozadinu, govori o staljinizmu, u Majci Mariji (1992.) o brai u razliitim uni formama, u etveroredu (1997.) o Bleiburgu i krinom putu. Kao i Araliina politika esejistika, velike su kontroverzije i polemike izazvali njegovi "romani s kljuem", Ambra (2001.), Fukara (2002.) i Svetinka (2OO3-). Strahimir Primorac

Nakladnik Veernji list, d.d.


Urednici

Branka Primorac Seid Serdarevi


Lektorica i korektorica

Tatjana Dobrievi
Dizajn naslovnice Vanja

Cuculi, Clinica
Fotografija na naslovnici

Stanko Abadi
Produkcija

Ingenium, Graz, Austrija ISBN 953-7161-OO-5

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica -Zagreb UDK 821.163.42-31 ARALICA, Ivan Psi u trgovitu / Ivan Aralica. Zagreb : Veernji list, 2004. (Veernjakova biblioteka ; knj. 7) ISBN 953-7161-00-5 440318056

,,s >il

J- i