You are on page 1of 76

Pravni fakultet Sveuilita u Zagrebu

Prof. dr. sc. Marina Ajdukovi

ODABRANE TEME UZ SUDSKE PSIHOLOGIJE PSIHOLOGIJA SVJEDOENJA I ISKAZA

U Zagrebu, sijeanj 2007.

I. PSIHOLOGIJA I PRAVO
Povijesni razvoj suradnje
Iako se psihologija i pravo odreuju na razliite naine, zajedniko im je zanimanje za ljudsko ponaanje. Obje znanosti nastoje objasniti, predvidjeti i regulirati ljudsko ponaanje. No dok je psihologija prvenstveno usmjerena na razumijevanje i predvianje individualnog ponaanja, pravo je usmjereno na drutveno reguliranje odnosa meu ljudima. S obzirom na ovaj zajedniki interes, ne udi da su tijekom ovog stoljea veoma esto pravnici traili savjet i miljenje psihologa, a psiholozi esto nastojali u okviru pravnog sustava potvrditi svoje teorije. To je rezultiralo razvojem pravne psihologije. Za psihologe koji se bave ovim podrujem karakteristino je nastojanje da, osim to i dalje pruaju niz specifinih profesionalnih usluga znaajnih za provoenje prava, uz pomo psihologijskih metoda i spoznaja razumiju psihosocijalne aspekte funkcioniranja pravnog sustava. I druge znanosti nastoje da, polazei od svojih osnovnih pojmova, teorija i metodolokog pristupa, objasne i razumiju pravo. To su prije svega antropologija, sociologija i filozofija. Odakle tako velik interes drutveno-humanistikih znanosti za pravo? Wrightsman (1987) ga objanjava time to je pravo ljudska tvorevina, koju primjenjuju ljudi i koja se primjenjuje na ljudima. Ono je sveprisutno, prati nas od roenja do smrti, utjee na na osobni i drutveni ivot. Kao to emo vidjeti, suradnja psihologije i prava datira od samih poetaka razvoja znanstvene psihologije. Primjena psihologijskih spoznaja u pravosuu je i prvo podruje primijenjene psihologije. Ipak, razvoj pravne psihologije oznaavaju kako razdoblja uspona, tako i razdoblja sukoba i nerazumijevanja izmeu pravnika i psihologa. Najbolje ga opisuje Loh (1984), koji ovaj povijesni razvoj dijeli u etiri razdoblja: poetno, psihologistiko, forenziko i suvremeno. Poetno razdoblje (poetak 20. stoljea) Prva psihologijska istraivanja u podruju pravne psihologije odnose se na prouavanje pouzdanosti iskaza svjedoka. William Stern je poeo svoje eksperimente o tonosti dosjeanja svjedoka jo 1901. godine. Ispitanicima je prikazivao slike po 45 sekundi i zatim pratio kako duljina vremena izmeu opaanja slike i njenog opisivanja, upute razliitog stupnja sugestije i razliit nain ispitivanja, utjeu na tonost dosjeanja. Prikupljeni rezultati doveli su Sterna do zakljuka da "savreno tono dosjeanje nije pravilo ve izuzetak" (Stern, 1939). Ovi eksperimenti su pretea dananjih istraivanja pouzdanosti

3 svjedoenja oevidaca. Iz tog razdoblja je i prijedlog poznatog psihologa koji je utemeljio znanstveno mjerenje inteligencije, Alfreda Bineta, o koristi metode slobodnih asocijacija 1 u forenzike svrhe. I Sigmund Freud je 1906. godine predloio upotrebu mjerenje brzine javljanja slobodnih asocijacija u procjenjivanju krivnje ili nevinosti osumnjiene osobe. Ipak, prvim forenzikim psihologom smatra se Hugo Mnsterberg, koji je 1908. godine objavio knjigu "Na klupi za svjedoke" ("On the witness stand"). On je bio prvi psiholog koji je naglaavao da se psiholokim metodama moe bolje nego pravnim nainima procijeniti pamenje i vjerodostojnost iskaza openito, suzbijati kriminal i slino. Smatra da su "pravnici, suci i porotnici uvjereni da im ne treba eksperimentalni psiholog... Oni i dalje misle da je njihov pravniki instinkt i njihov zdrav razum sve to im je potrebno..." (Mnsterberg, 1908, 10-11, prema Nietzel i Dillehay, 1986). Nije teko pretpostaviti da ovakva stajalita nisu bila dobro prihvaena meu pravnicima. Najpoznatiji kritiar Mnsterbergovih postavki bio je pravnik John Wigmore (1909). On je optuivao Mnsterberga da zanemaruje razlike izmeu laboratorijskih nalaza i pravnih zahtjeva i stvarnosti te da prelazi preko mnogih neslaganja u nalazima samih psihologa. Polemika Mnsterberg-Wigmore zaustavila je razvoj suradnje psihologije i prava sve do pred kraj 20-tih godina 20. stoljea. Ovo razdoblje je vrlo slikovito nazvano "razdobljem ute psihologije" (po analogiji na uto obojene stranice telefonskog imenika u kojima se u Sjedinjenim Amerikim Dravama nude razliite zanatske usluge). Psiholozi su bili spremni "prodati svoje proizvode", ali ih pravnici nisu bili spremni "kupiti" (Loh, 1984). Psihologizam u pravu (30-te godine) Poetkom tridesetih godina ovog stoljea, suradnja psihologije i prava ponovno je oivjela. Ovoga puta na poticaj pravnika, sljedbenika pokreta "realnog prava" (legal realist movement). Sam pokret "realnog prava" javlja se kao suprotnost "formalizmu u pravu". Njegovi predstavnici smatraju da na donoenje sudske odluke, uz logiko-pravne initelje, utjee i niz "izvanpravnih" initelje kao to su socioekonomski faktori, stavovi sudaca ili vrijednosti odreene zajednice. Oni vide pravo kao drutveni proces, a ne kao samodostatan logiki sustav (Schlegel, 1979). Za predstavnike "realnog prava" sudac ne bi trebao pasivno primjenjivati pravne norme i principe na injenice u odreenom sluaju, ve on treba aktivno stvarati pravo, birajui meu presedanima i vrednujui injenice na nain koji promie ope drutvene ciljeve. Predstavnici "realnog prava" potaknuli su veliki broj istraivanja s ciljem da se procijeni znaaj "izvanpravnih" initelja na donoenje sudske odluke. No ta istraivanja su trajala dulje i bila skuplja i kompliciranija nego to su predstavnici "realnog prava" oekivali. Uz to, dobiveni nalazi nisu uvijek bili
Tehnika koju je prvi koristio Freud u svom psihoterapijskom radu; ispitaniku se zadaje neka rije, u vezi s kojom on treba rei sve to mu padne na pamet, tj. opisati tijek svojih misli, ideja i sjeanja koje je ta rije potakla (Petz, 2005.).
1

4 sukladni i nisu rezultirali jasnim preporukama za unaprjeenje provoenja pravnih funkcija (Melton, Monahan i Saks, 1987). U ovom razdoblju dominiraju psihologijska istraivanja uzroka kriminalnog ponaanja i kognitivnih procesa znaajnih za svjedoenje. Psihologijske spoznaje se esto koriste u kritici pravne doktrine i odluivanja u pravosuu. Interakciju prava i psihologije u tom razdoblju dobro oslikava sadraj knjige Harolda Burtta "Pravna psihologija" ("Legal Psychology", 1931; prema Nietzel i Dillehay, 1986), koja se sastoji od tri poglavlja: psihologija svjedoenja, psihologija kriminala i psihologija prevencije kriminala. Zalae se da se ovim sadrajima pouavaju osim studenata psihologije i pravnici, koji, iako nemaju formalno psihologijsko obrazovanje trebaju biti, kako naglaava Burtt, vrlo dobri poznavatelji psihologije. Forenziko razdoblje (50-te i 60-te godine) Iako psiholozi u Europi ve od poetka 20. stoljea sudjeluju kao vjetaci u sudskim postupcima, tek su u razdoblju 50-tih i 60-tih godina dobili za to potrebno priznanje. Sve vei broj klinikih i socijalnih psihologa poziva se na sud i iznosi struno miljenje o pitanjima kao to su odnos izmeu psihikih poremeaja i krivine odgovornosti, utjecaj javnog mnijenja i publiciteta na donoenje odluke, izricanje djelotvornih odgojnih mjera maloljetnim delinkventima i slino. Njihova poetna iskustva bila su okvir za irok raspon pitanja u kojima se danas koristi miljenje psihologa, sudskog vjetaka. Ponovni interes za podruje psihologije i prava, koji se pobudio u ovom periodu, korespondira s javljanjem pokreta "pravo i drutvo" (law and society movement), koji je bio usmjeren na prouavanje prava kao socijalnog sustava i koji je pridonio velikoj afirmaciji sociologije u pravnoj znanosti. Razdoblje zrelosti (70-te i 80-te godine 20. stoljea) etvrto razdoblje razvoja suradnje prava i psihologije Loh oznaava kao period zrelosti. To je odraz postignutih psihologijskih spoznaja koje su se uklopile u iri pokret poznat kao "drutvene znanosti u pravu" (social sciences in law). Osnovna mu je ideja da drutveno-humanistike znanosti trebaju pridonositi pravu, a ne ga samo koristiti za potvrdu svojih teorija. Ovaj trend bio je znaajan i za daljnji razvoj istraivanja psihosocijalnih pretpostavki ugraenih u pravo, a koja imaju za prvenstveni cilj unapreivanje funkcioniranja pravosudnog sustava. Najea istraivanja u ovom razdoblju odnose se na ispitivanje razliitih faktora odluivanja u poroti, donoenje sudske odluke, procjenjivanje vjerodostojnosti oevidaca i slino. Razvili su se i interdisciplinarni programi obrazovanja pravnika i psihologa. Naime, iako je prvi profesor psihologije stalno zaposlen na jednom pravnom fakultetu bio Donald Slessinger, koji je od 1927. godine

5 radio na Yale Law School, broj psihologa nastavnika na pravnim fakultetima je znaajnije porastao tek posljednjih 20-ak godina. Gotovo da nema prestinog pravnog fakulteta u Sjedinjenim Amerikim Dravama koji ne nudi studentima znanja iz psihologije. Krajem 80-tih godina, ak 15 sveuilita u SAD i jedno u Velikoj Britaniji je nudilo interdisciplinarne programe postdiplomskog obrazovanja koji su studente kvalificirali da postignu znanstveni stupanja i iz psihologije i iz prava (Tomkins & Ogloff, 1990). U okviru ovakvih programa prouavaju se teorijska i praktina pitanja od zajednikog interesa za obje znanosti. Istovremeno su nastajala i zajednika udruenja pravnika i psihologa. Ameriko udruenje za psihologiju i pravo osnovano je krajem 60-tih godina s cilj poticanja suradnje, zajednikih istraivanja od interesa za psihologiju i pravo, obrazovanja pravnika iz psihologije i psihologa iz prava, razvoj sudbene politike u skladu s psihologijskim spoznajama. Ameriko psihologijsko drutvo je 1981. godine osnovalo Sekciju za psihologiju i pravo, koja se 1984. godina ujedinila s Amerikim udruenjem za psihologiju i pravo. Danas okuplja oko 1400 lanova. I u okviru Britanskog psihologijskog drutva postoji Sekcija za kriminologiju i psihologiju prava od 1977. godine, a od 1984. godine djeluje Sekcija za psihologiju i pravo pri Udruenju psihologa Njemake. Krajem 80-tih godina osnovano je i Europsko udruenje za psihologiju i pravo.

Suvremeni odnos psihologije i prava


Kako moemo odrediti dananji odnos psihologije i prava? Hanay (1980) navodi da psihologija i pravo mogu biti u tri vrste odnosa: psihologija prava, pravna psihologija i psihologija u pravu. Budui da je ova podjela danas iroko prihvaena (Bartol, 1983; Loh, 1984; Kette, 1987; Van Koppen i Hessing, 1988 i drugi), detaljnije emo je izloiti. Psihologija prava Psihologija prava usmjerena je na pravo kao initelj ljudskog ponaanja. Kako pravo utjee na drutvo, odnose meu ljudima, pojedinca i njegovo ponaanje? Koliko je pravo uspjeno u kontroli i izmjeni ljudskog ponaanja? Iako psihologija prava moe ponuditi polazita za reformu pravnog sustava u nekim aspektima, ovo podruje je najmanje razvijeno (Bartol, 1983). Pravna psihologija U drugom tipu odnosa psihologija i pravo surauju. Psihologija, sa svojih metodolokih i teoretskih polazita prouava pravni sustav te nastoji utvrditi i pojasniti niz "izvanpravnih" initelja koji utjeu na

6 provoenje prava. Npr. jesu li pravne pretpostavke o ljudskom ponaanju empirijski zasnovane? Koji faktori utjeu na vjerodostojnost svjedoenja oevidaca? Kakav je utjecaj redoslijeda iznoenja injenica na donoenje sudske odluke? Iskustvo je pokazalo da su za pravni sustav posebno korisni rezultati onih psihologijskih istraivanja u kojima su sudjelovali i pravnici, i to od odabira i definiranja problema, do interpretacije dobivenih nalaza. Iako je pravni sustav relativno spor i sumnjiav pri uvoenju psihologijskih spoznaja, danas se sve vie rezultati takvih istraivanja koriste za unaprjeivanje prakse od prikupljanja iskaza u policijskoj stanici, pristupa djeci-svjedocima, do procjene uspjenosti uvoenja tzv. alternativnih sankcija. Ovakav odnos psihologije i prava najee se odreuje kao pravna psihologija (legal psychology; Rechtspsychologie) (Seitz, 1983; Loh, 1984; Kette, 1987; Van Koppen i Hessing, 1988 i drugi), a ponekad kao zakonska psihologija. Moemo je definirati kao znanstvenu disciplinu koja se bavi prouavanjem ponaanja i odnosa svih osoba ukljuenih u pravosudni sustav. U nas se i nam susjednim zemljama se jo uvijek koristi pojam sudska psihologija (Aimovi, 1989), iako se tako suava sadraj ove znanstvene discipline. Naime, iako se pravna psihologija u svojim poecima razvijala prouavajui ponaanje, doivljavanje i odnose ljudi u sudnici, ona je danas usmjerena na prouavanje svih psihikih aspekata ije je poznavanje korisno za uspjeno vrenje pravosudnih funkcija, pa i za primjenu prava openito. Stoga se opredjeljujemo za odreivanje ove znanstvene discipline kao pravne psihologije to je u skladu s njenim predmetom izuavanja i imenovanjem drugdje u svijetu. Psihologija u pravu Psihologija u pravu je najei odnos ovih dviju znanosti. Pravni sustav koristi psihologa i njegovo znanje u pojanjenju nekog specifinog sluaja (npr. stupanj krivine odgovornosti ili pouzdanost svjedoenja oevidaca) ili u nekim situacijama znaajnim za funkcioniranje pravosudnog sustava (npr. selekcija policajaca ili uvara u zatvoru). Hanay (1980) jednostranost ovog odnosa saima u tvrdnji: "Mi pravnici emo psihologa zvati, kada ga budemo trebali". Najea je uloga psihologa kao sudskog vjetaka, strunjaka u provoenju krivinih sankcija, dijagnostiara pri procjenjivanju osobina linosti odraslih osuenih osoba ili maloljetnih poinitelja krivinih djela. Ovo podruje primijenjene psihologije poznato je kao forenzika psihologija. Njezin cilj je razvoj psihologijskog procjenjivanja linosti i pristupa njegovoj primjeni u pravosudnom okoliu. S tim su povezana istraivanja psiholokih faktora kriminalnog ponaanja openito. Danas se istovremeno razvijaju forenzika psihologija kao podruje primijenjene psihologije i pravna psihologija kao interdisciplinarna znanstvena disciplina.

7 S obzirom da se u ostalim poglavljima iznose spoznaje vezane uz pravnu psihologiju, ovdje emo neto detaljnije opisati ulogu psihologa kao djelatnika ili vanjskog suradnika u pravosudnom sustavu. Psiholog u pravosuu moe obavljati razliite funkcije. Veliki broj autora (Bartol, 1983; Horowitz i Williging, 1984, Wrightsman, 1987 i drugi) vidi rad psihologa, praktiara u pravosudnom sustavu, u nekoliko specifinih podruja. To je (1) procjenjivanje sposobnosti i linosti poinitelja krivinog djela, (2) sudjelovanje u tretmanu poinitelja krivinih djela, (3) obrazovanje i selekcija pojedinih skupina djelatnika u pravosudnom sustavu, (4) savjetodavni rad i (5) istraivaki rad. 1. Procjenjivanje linosti poinitelja krivinog djela Kod odraslih poinitelja krivinih djela, psiholog najee sudjeluje u procjenjivanju osobina linosti i sposobnosti optuenog da razumije sudski proces. Pri tome se obino koriste sloeni postupci koji ukljuuju razliite izvore podataka o osobi, kao to su testovi, upitnici, intervju i sustavno opaanje. Kada je rije o maloljetnim prijestupnicima, psiholog sudjeluje u procjeni osobina linosti i okoline maloljetnika da bi sudac odredio najprimjereniju odgojnu mjeru. I ovdje psiholog upotrebljava postupke klinike psihologijske prakse. Sudjelovanje psihologa na sudu u procjeni sposobnosti i osobina linosti poinitelja delikata otvorila je prostor psiholozima da kao sudski vjetaci daju miljenje u nizu pitanja koja mogu biti znaajna za donoenje sudske odluke. Nietzel i Dillehay (1986) su sistematizirali 16 podruja u kojima se najee trai miljenje psihologa sudskog vjetaka. Tako psiholog moe suraivati u tzv. "psiholokoj autopsiji" kad se, u sluajevima kada nije jasno da li se radi o ubojstvu ili samoubojstvu, na osnovi analize osobina linosti ispituje vjerojatniji nain smrti. Miljenje psihologa se koristi i u sluajevima dodjele starateljstva nad djecom, procjeni intenziteta negativnih uinaka zlostavljanja ili zanemarivanja na razvoj djeteta, oduzimanju roditeljskog prava i drugim. Psiholog moe suraivati i s tuiteljem u procjeni koliko je istrani postupak mogao utjecati na vjerodostojnost svjedoenja. Miljenje psihologa se koristi u sporovima vezanim uz zatitni znak nekog proizvoda. U tim sluajevima psiholog iznosi, na osnovu prethodno izvrenog ispitivanja, je li ime ili zatitni znak nekog novog proizvoda zbunjujue slian nekom ve postojeem. Psiholog kao sudski vjetak, iako nema sustavnog obrazovanja iz prava, mora biti u stanju povezati pravo i psihologiju. On mora u sudnicu donijeti jednu drugaiju perspektivu, miljenje koje proizlazi iz psihologije, a koje ne mogu osigurati ni tuitelj, ni branitelj, ni sudac i to tako da pridonosi kvaliteti sudske odluke. Kao prvo, psiholog treba usmjeriti svoje svjedoenje na podruje u kojem je njegova

8 ekspertnost jasna i precizna. Veliko znanje iz jednog podruja psihologije ne moe kompenzirati povrno znanje iz podruja koje je vano za konkretni sluaj. Drugo, psiholog treba poznavati postupak davanja strunog miljenja na sudu: mjesto sudskog vjetaka nije mjesto gdje se ui o pravnoj proceduri. Tree, u iskazu treba jasno navesti da je miljenje koje se iznosi uraeno na osnovu veeg broja izvora podataka i viestrukih kontakata s odreenom osobom. Uz to, pri obrazlaganju miljenja treba izbjei stav "pobjednik-gubitnik". Psiholog sudski vjetak takoer mora znati kada rei "ne znam" i pri tome se ne osjeati loe ili profesionalno neuspjeno. 2. Sudjelovanje u izvrenju krivinih i prekrajnih sankcija i tretmanu Psiholog, zajedno s psihijatrom, socijalnim radnikom i defektologom, provodi niz strunih poslova u razliitim fazama procesa izdravanja kazne od planiranja individualiziranog tretmana, provoenja individualne, grupne i obiteljske terapije pa do davanja strunog miljenja pri uvjetnom ili prijevremenom otpustu. Sudjelovanje psihologa u izvrenju krivinih sankcija pretpostavlja dobro poznavanje postupaka procjenjivanja linosti i razliitih terapeutskih pristupa. Danas, kada se u penologiji sve vie afirmiraju alternativne sankcije koje se provode u lokalnoj zajednici, uloga psihologa u izvrenju sankcija je jo sloenija. Usmjerena je na pomo pri stvaranju ili odravanju prosocijalnih veza izmeu osuenog i lokalne zajednice (Ajdukovi i Ajdukovi, 1991). 3. Obrazovanje i selekcija skupina profesionalaca od znaaja za funkcioniranje pravosudnog sustava Svim skupinama strunjaka u slubama vanim za funkcioniranje pravosudnog sustava potrebno je odgovarajue obrazovanje iz psihologije da bolje razumiju i predvide ponaanje ljudi u razliitim, esto stresnim situacijama. Stoga policajci, straari i odgajatelji, kriminalisti i pravnici stjeu osnovna znanja iz psihologije. Psiholozi imaju znaajnu ulogu u selekciji nekih skupina djelatnika u pravosudnom sustavu prvenstveno policajaca i straara u penalnim institucijama. S ovim profesionalnim skupinama se vrlo uspjenim pokazao i rad psihologa na prevenciji profesionalnog stresa (Ostrov, 1986; Flanagan, 1986 i drugi). 4. Savjetodavni rad Kao savjetnici, psiholozi su se najee ukljuivali u planiranje izgradnje novih zatvora, planiranje i organiziranje provoenja sankcija te pri rjeavanju sukoba izmeu odreenih skupina u pravosudnom sustavu. Pri planiranju novih zatvora koriste se spoznaje iz ekoloke psihologije o tome kako karakteristike prostora utjeu na ponaanje ljudi i kako se pomou okoline moe pridonijeti poticanju

9 pozitivnih ponaanja. Psiholozi esto sudjeluju u rjeavanju sukoba izmeu pojedinih skupina npr. osuenih i osoblja ili odgajatelja i straara u zatvoru. Da bi uspjeno udovoljio ovoj ulozi, psiholog treba dobro svladati vjetine kreativnog rjeavanja konflikata, pregovaranja i posredovanja. 5. Istraivaki rad Psiholozi su esto nositelji primijenjenih istraivanja iji je cilj poboljanje prakse. Tako su esta istraivanja povezanosti izmeu odreenih osobina linosti ili specifinog obrazovanja i profesionalne uspjenosti policajaca. Njihov je cilj utvrivanje kriterija za odabir policajaca ili poboljanje njihovog obrazovanja. Zatim, istrauje se povezanost izmeu linosti osuenika, karakteristika tretmanske okoline i njihovog ponaanje u penalnom i postpenalnom periodu. U ovom je sluaju praktini cilj unapreenje tretmana poinitelja krivinih djela. Ova i slina istraivanja nemaju samo praktinu svrhu, ve se esto koriste za sistematiziranje znanstvenih spoznaja i tako predstavljaju uspjean "most" izmeu psihologije u pravu i pravne psihologije.

Etika pitanja rada psihologa u pravnom sustavu


Sudjelovanje psihologa u pravosudnom sustavu otvara niz etikih pitanja. Tko je klijent? to ako klijent trai od psihologa da ne iznese pojedine detalje u sudnici? Je li u pojedinim sluajevima mogue sauvati profesionalnu neutralnost? Je li mogue dati definitivno miljenje o neijem mentalnom statusu i sposobnostima i tako predvidjeti budue ponaanje? U izvrenju sankcija, kome biti lojalan svom klijentu, tj. osuenoj osobi ili penalnoj instituciji? Kao odgovor na ova i mnoga druga pitanja, Ameriko psihologijsko udruenje (APA) je jo prije 25 godina izradilo osnovne etike principe za psihologe koji rade u pravosuu (Monahan, 1980; Prilog 1.). Budui da u nas jo uvijek ne postoje sline preporuke, u cijelosti navodimo amerike. Mogu biti korisne psiholozima da bolje odrede svoju ulogu u pravosuu i pravnicima da bolje odrede svoja oekivanja od psihologa. Prilog 1. Etiki principi Amerikog psihologijskog udruenja za psihologe koji rade u pravosuu Psiholog predstavlja psihologijsku znanost i nudi svoje usluge, proizvode i publikacije javno i pouzdano, izbjegavajui pogrenu interpretaciju kroz senzacionalizam, pretjerivanje ili povrnost. Preporuke:

10 1. Psiholog u pravosuu, kao i drugdje, treba izvijestiti sve sudionike odnosno zainteresirane strane o stupnju tajnosti podataka koje saznaje kada daje svoje profesionalne usluge i precizno naznaiti specifine okolnosti u kojima uobiajena razina tajnosti podataka moe biti izmijenjena. To treba uiniti prije nego to prui odreenu profesionalnu uslugu i to, po mogunosti u pismenoj formi. 2. Idealni stupanj tajnosti podataka koje dobije psiholog u pravosudnom sustavu trebao bi biti isti kao i stupanj tajnosti podataka kad se s klijentom radi na dobrovoljnoj osnovi i izvan slubenih institucija. 3. Osim za opravdane istraivake ciljeve, psihologijsko procjenjivanje linosti poinitelja krivinog djela treba provoditi samo onda kad psiholog moe razumno oekivati da e to imati terapeutsku funkciju ili biti znaajno za donoenje neke odluke. 4. Psiholog u pravosudnom sustavu, kao i drugdje, ima etiku obavezu da se obrazuje o osnovnim pojmovima i postupcima sustava u kome radi. 5. Budui da nije kompetentan da daje zakljuke o pravnim pitanjima, psiholog se treba oduprijeti pritisku da to ini. 6. Psiholozima mora biti jasno kakva je njihova uloga u sustavu pravosua i trebaju imati dokaze koji potkrjepljuju njihovu sposobnost da to rade. 7. Etika je obveza psihologa koji prua odreene profesionalne usluge u pravosuu da potiu i sudjeluje u evaluaciji uinaka tih usluga. 8. Psihologijska istraivanja u zatvorima trebaju biti u skladu s etikim principima usvojenima od Nacionale komisije za zatitu ispitanika. 9. Psiholozi trebaju biti iznimno oprezni u predvianju kriminalnog ponaanja u svrhu izricanja zatvorske kazne ili prijevremenog otpusta. Psiholog koji odlui da je u konkretnom sluaju svrsishodno davanje takve prognoze treba jasno naznaiti (a) djelo za koje daje prognozu, (b) procjenu vjerojatnosti da e se takvo djelo izvriti u odreenom periodu i (c) faktore na kojima poiva njegova procjena. 10. Psiholog treba biti spreman da pruati tretmanske usluge poiniteljima krivinih djela koji to trae. 11. Treba snano poticati stalno unapreivanje primjene etikih principa kod psihologijskih intervencija i istraivanja. 12. Psiholog i onaj s kojima on radi trebaju razjasniti postupak u sluaju krenja etikih principa.

11

II. PSIHOLOGIJSKE METODE I NJIHOVA PRIMJENA U SUDSKOJ PSIHOLOGIJI


S obzirom na sloenost i raspon predmeta interesa (Pogledajte okvir: to je psihologija?), psihologijska znanost se koristi razliitim metodama. Z. Bujas (1981) metode psihologije dijeli prema: I. osnovnom nainu opaanja na: 1. samoopaanje ili introspekciju 2. vanjsko opaanje ili ekstrospekciju II. gdje se, kako i s kojim ciljem istrauje na: 1. opaanje u prirodnim uvjetima ili "terensko" istraivanje 2. laboratorijski i prirodni eksperiment 3. studij sluaja. verko (1992) nudi malo drugaiju podjelu psihologijskih metoda koja istodobno ukljuuje i to kako se opaa i gdje se opaa. Navodi da su glavne metode koje se koriste u psihologijskim istraivanjima samoopaanje, opaanje u prirodnim uvjetima, anketno ispitivanje, prouavanje sluajeva i eksperiment. U skladu s ovom klasifikacijom opisati emo psihologijske metode i ilustrirati njihovu upotrebu u izuavanju psihologijskih pojava i procesa znaajnih za pravo.

to je psihologija? Rije psihologija nastala je od grkih rijei psyche (izvorno dah, a kasnije dua) i logos (rije odnosno govor, a koja u obliku -logija u sloenicama znai znanost, uenje), a prvi autor koji je ikada iskoristio taj termin bio je Marko Maruli (15.-16. st.). Doslovno bi psihologija bila "znanost o dui", to je i njena najstarija definicija. U svom predznanstvenom razdoblju, psihologija je kao "znanost o dui" bila izrazito spekulativna i osnivala se samo na introspekciji. No razvoj psihologije kao znanosti koja poiva na iskustvenim metodama i mjerenju psihikih fenomena, doveo je do toga da je nova, drugaija definicija psihologije bila neophodna (Krech i sur., 1982; verko, 1991; Petz, 1992). Prve definicije koje su se pojavile razvojem znanstvene psihologije (kraj 19. i poetkom 20. stoljea), oznaavaju psihologiju "kao znanost o psihikim procesima". To su procesi kao npr. opaanje, pamenje, miljenje, uvstva, a njihovo prouavanje se temeljilo na sustavnom samoopaanju vlastitih doivljaja. Ovakav pristup pretpostavlja da su predmet psihologije unutranji procesi pojedinca koji se trebaju prouavati znanstvenim metodama. No kako psihiki procesi, koji su osobno i unutranje iskustvo pojedinca, mogu biti

12 prouavani znanstvenim metodama? Osnovno naelo znanosti je objektivnost u smislu da se do istih nalaza dolazi kada istu pojavu nezavisno opaa vei broj ljudi. Kako psihologije kao "znanost o psihikim procesima" moe zadovoljiti ovim kriterijima? Kao reakcija na to, 20-tih godina ovog stoljea, razvija se novi pristup i odreenje psihologije kao "znanosti o ponaanju". Ovakvo odreenje podrazumijeva da se psihologijska istraivanja trebaju ograniiti na pojave koji se mogu opaati (kao npr. pokreti, rijei, znojenje dlanova) i prouavati objektivnim metodama kao to je opaanje ponaanja odnosno mjerenje i registriranje tjelesnih reakcija pojedinca. Ovaj pristup temelji se na tome to se subjektivni psihiki procesi mogu oitovati i na objektivan nain, kroz razliite reakcije ovjeka. Tako npr. mozgovni valovi registrirani na tzv. elektroencelografu mogu pokazati da li je pojedinac budan, da li spava odnosno da li sanja dok spava. Suvremena psihologija integrira oba ova pristupa: i onaj utemeljen na introspekciji, i onaj utemeljen na opaanju ponaanja. Opeprihvaeni predmet znanstvene psihologije su i psihiki procesi i ponaanja, te njihovi uzroci i uinci. Prouavaju se meusobnim nadopunjavanjem unutarnjeg i vanjskog opaanja u eksperimentalnim, terenskim i diferencijalno-klinikim istraivanjima. Ovakav pristup oituje se i u novijim odreenjima psihologije kao znanosti o psihikim procesima i ponaanjima i njihovim fizikalnim, biolokim i socijalnim uvjetima i uincima (verko, 1991).

1. Samoopaanje (introspekcija) Samoopaanje se sastoji u neposrednom ili naknadnom (po sjeanju) opaanju vlastitih doivljaja. Ta metoda je svojstvena psihologiji, jer je ovjek u stanju opaati i opisati svoje doivljaje. Pomou nje upoznajemo osobine svojih psihikih procesa, a na osnovu toga moemo razumjeti i tue ponaanje. U poetku razvoja znanstvene psihologije introspekcija je bila njezina glavna metoda, no vrlo brzo je bila podvrgnuta kritici samih psihologa kao subjektivna i nedovoljno znanstvena. Osnovni prigovor ovoj metodi je to da samoopaanje moe izmijeniti doivljavanje. Osim toga, neki doivljaji ne mogu se istodobno doivljavati i opaati, kao npr. strah. Ako se pak koristi naknadna introspekcija, pamenje moe biti iskrivljeno zbog prolaska vremena izmeu doivljavanja i opisivanja. Dodatna potekoa je to da su rijei su esto nedovoljne i neprikladne za opis nekih doivljaja. Uz to, samoopaanjem se ispituju pojave koje su osobne ili subjektivne, pa se postavlja pitanje da li se pomou ovakve metode moe izgraditi jedna objektivna znanost (verko, 1992; Petz 2005.). Ipak, kritiki stav prema samoopaanju je opravdan samo ukoliko se ona upotrebljava kao jedina i iskljuiva metoda u prouavanju psiholokih pojava i procesa. Metoda samoopaanje moe i mora upotpuniti spoznaje do kojih dolazimo tzv. objektivnim metodama, kao to je npr. opaanje ponaanja. Naime, nema drugog naina da se sazna o kvalitetu psihikih procesa. To je jedina metoda koja omoguuje da, u odreenim prilikama i s nekim ogranienjima razumijemo to drugi ljudi doivljavaju, to osjeaju. Osnova tog razumijevanja je slina fizioloka podloga, slini psihonervni procesi i socijalizacija ljudi. Stoga je introspekcija nerazdvojivi dio nekih drugih metoda

13 psihologije kao to je npr. anketno ispitivanje ili psihologijski eksperiment. Uz to, samoopaanje ukljuuje bar dijelom i vanjsko opaanje, a vanjsko opaanje ukljuuje doivljavanje. Kao to navodi Bujas (1981) "Pri introspektivnom zahvaanju svojih doivljaja mi ujedno opaamo i vanjske prilike koje su ih izazvale i vanjska ponaanja u kojima se oituju. S druge strane, i vanjsko opaanje osniva se takoer na naim doivljajima." (str. 8). Dakle podaci unutarnjeg i vanjskog opaanja su povezani i meusobno se nadopunjuju.

2. Opaanje u prirodnim uvjetima Vanjsko opaanje se sastoji u opaanju onih reakcija na samom sebi ili kod drugih ljudi, koje se mogu vidjeti i mjeriti. Sve te reakcije mogu se obuhvatiti irim nazivom ponaanje (Petz, 1992). Cilj opaanja je da se "na osnovi poznate situacije i oblika ponaanja otkrije psiholoka priroda procesa ili osobina koje su bile pobuene situacijom, a koje su se u vanjskom ponaanju oitovale" (Bujas, 1981, str. 9). Meutim, psiholoku interpretaciju tueg ponaanja omoguava samoopaanje. Opaanje koje zadovoljava kriterije znanstvene metode treba biti temeljito planirano i sustavno provoeno. Treba unaprijed odrediti to e se opaati, koji aspekti ponaanja e se registrirati, u kojim okolnostima i u kojem vremenskom razdoblju, kako registrirati. Pri tome je posebno znaajno sauvati nepristranost odnosno objektivnost opaaa. Mogu se koristiti pomagala kao to je magnetofon ili videokamera. Znaajno je da prisustvo opaaa ne utjee na ponaanje ljudi. To se moe rijeit tako da se istraiva ukljui meu opaanike kao da je i sam dio njih (tzv. opaanje sa sudjelovanjem) ili da ih promatra skriveno (npr. iza tzv. jednosmjernog ogledala) (verko, 1992). Osnovi nedostaci primjene ove metode je to opaanje moe biti vrlo dugotrajno i mukotrpno, to je rezultate opaanja ponekad teko verificirati (potvrditi) i to istraiva ne moe mijenjati uvjete u kojima se ponaanje dogaa. Nedostaci ove metode posebno dolaze do izraaja pri opaanju ponaanja ljudi koja se rijetko dogaaju. Opaanje se esto koristi i u pravnoj psihologiji. Primjerice, sustavnim opaanjem se moe prouavati ponaanje proces donoenja sudske odluke (Koneni i Ebbesen, 1982), odnosi unutar maloljetnikih bandi (Miller, 1967) i slino.

3. Anketno ispitivanje Ponekad je vrlo teko ili nemogue opaati ponaanje ljudi i tako zakljuiti o njihovom doivljavanju u

14 nekim situacijama. Npr. kako se osjeao ubojica neposredno nakon poinjenog djela, to po miljenju suca pridonosi izricanju individualizirane kazne poiniteljima jednako okvalificiranog krivinog djela, kakva je psihosocijalna klima u nekoj penalnoj instituciji i slino. U takvim situacijama moemo upotrijebiti anketno ispitivanje. Anketa je "skup postupaka i tehnika s pomou kojih se pobuuju, prikupljaju i analiziraju izjave ljudi sa svrhom da se dobije uvid u njihove stavove, miljenja, interese, motive, preferencije i sl. Izjave se pobuuju sustavom paljivo odabranih pitanja, koja se ispitanicima mogu postaviti pismeno, pomou odgovarajueg upitnika ili usmeno, putem intervjua" (Petz, 1992, str. 18). U nas postoji relativno opsena literaturo o tome kako treba provoditi anketno ispitivanje (Supek, 1981; Petz, 1992). Ovdje emo navesti samo osnovna obiljeja. Za provoenje anketnog ispitivanja prvo je potrebno jasno odrediti ciljeve i u skladu s njima odrediti sadraj pitanja koja e biti postavljena ispitanicima. Pitanja trebaju biti kratka, jasna, jednoznana, konkretna i nesugestivna. U provoenju anketnog ispitivanja vrlo je znaajan nain izbora ispitanika kojima e se postaviti predviena pitanja. Najvanije je unaprijed odrediti koji e ispitanici sudjelovati u ispitivanju. Moe se obuhvatiti populacija ispitanika koji posjeduju odreenu karakteristiku (npr. svi suci okrunih sudova ili svi osueni u nekoj penalnoj ustanovi) ili samo njen jedan dio. Ukoliko ispitujemo samo dio populacije, govorimo o uzorku, koji treba odabrati tako da bude reprezentativan 2 za populaciju koja se prouava. Prikupljanje odgovora ispitanika takoer je potrebno provesti na jedinstven i odgovarajui nain. Bez obzira koji nain prikupljanja odgovora izaberemo (neposredna primjena upitnika, intervju, upitnik koji se dostavlja potom), koji stupanj anonimnosti ispitanika pri davanju odgovora osiguramo, provodimo li anketu individualno ili u skupinama, uvijek je potrebno odgovore svih ispitanika prikupiti na istovjetan nain. Anketu kao metodu istraivanja ilustrira ispitivanje miljenja ubojica o utvrenim injenicama i njihovoj krivnji (Primjer 1).

Reprezentativan uzorak je onaj koji dobro predstavlja populaciju kojoj pripada. Taj termin ne smijemo izjednaavati s uobiajenim znaenjem pojma reprezentativno, u smislu najbolje (npr. sportska reprezentacija). Reprezentativni uzorak najbolje se postie sluajnim odabirom lanova populacije (Petz, 2005.).

15

Primjer 1. Anketno ispitivanje miljenje ubojica o utvrenim injenicama i njihovoj krivnji (Tabakovi, 1986.) Jedan od konanih ciljeve izricanja kazne zatvora je tretman odnosno preodgoj delinkvenata. Za postizanje tog cilja, izmeu ostalog, znaajna je njihova percepcija krivnje i opravdanosti odmjerene kazne. Stoga je anketnim ispitivanjem Tabakovi elio utvrditi to osueni poinitelji krivinog djela ubojstva misle o ispravnosti i potpunosti utvrenih injenica, to misle o svojoj krivnji, s ime je povezan njihov osjeaj krivnje i kakvo im je miljenje o veliini odmjerene kazne. Istraivanjem su obuhvaeni svi mlai punoljetni ubojice s umiljajem, koje su 1981. godine izdravale kaznu zatvora u trajanju od 2 do 15 godine u dva kazneno-popravna doma (N=53). Odgovori na pitanja iz posebno konstruiranog upitnika za svrhu ovog ispitivanja prikupljeni su intervjuom. Prikazati emo nekoliko pitanja zajedno s dobivenim odgovorima. Je li sud u vaem sluaju utvrdio injenino stanje ispravno i potpuno? A. injenino stanje sud je utvrdio u potpunosti 18.9% B. Uglavnom, vano je utvrdio 41.5% C. Neke vane injenice je utvrdio, a neke ne 26.4% D. Ono to je utvrdio uglavnom je netono 7.5% E. Sasvim netono, osueni krivino djelo nije poinio 5.7% to vi osobno mislite o ubojstvu kao krivinom djelu, o njegovoj teini u odnosu na druga krivina djela? A. Ubojstvo je najtee krivino djelo 61.4% B. Ima i drugih jednako tekih krivinih djela 15.9% C. Neka krivina djela su tea od ubojstva 22.7% Je li vam je kazna ispravno odmjerena? A. Prevelika je B. Ispravna je C. Premala je D. Ne zna 63.0% 20.4% 7.4% 9.2%

Odgovarajuim statistikim analizama odgovora autor je utvrdio da miljenje osuenih o ispravnosti izreene kazne nije ni u kakvoj vezi s njihovim miljenjem o teini krivinog djela, s njihovim osjeajem krivnje, stanjem svijesti pri samom dogaaju, niti namjerom da ubiju. Zamjeraju sudu da previe vjeruje svjedocima, da je u radu povran, te da u njihovom sluaju nije tono utvrdio nain izvrenja krivinog djela i ulogu i krivnju oteenog. Iako veina osuenih smatra da im je sud izrekao preveliku kaznu, kazna koju bi sami sebi odmjerili u uskoj je povezanosti s izreenom.

Anketom se koristimo i u ispitivanju javnog mnijenja. Dobar primjer za to u podruju pravne psihologije je istraivanje Tabakovia, Sunja i Turinovia (1991) o miljenju graana o prvooptuenom u "aferi Agrokomerc" (Primjer 2).

16
Primjer 2. Miljenje graana o veliini kazne prvooptuenom u "aferi Agrokomerc" (Tabakovi, Suanj i Turinovi, 1991) Anketno ispitivanje je provedeno u tri vremenska razdoblja: u fazi podizanja optube, pri kraju sudskog procesa i nakon donoenja presude. Anketiranje je provedeno upitnikom koji se sastojao od 12 pitanja. Prva pitanja su se odnosila na podatke o ispitanicima, zatim o njihovoj informiranosti o aferi Agrokomerc, a zatim se trailo miljenje o veliini kazne zatvora i drugim sankcijama koje e izrei sud, kao i osobna procjena primjerene kazne. Na kraju je bilo postavljeno pitanje to treba uiniti da bi se ubudue sprijeile takve afere. Anketno ispitivanje je provedeno grupno voenim postupkom na podruju Rijeke. Svako od tri razdoblja prikupljanja podataka je provedeno na drugoj skupini ispitanika, ali kako navode autori, iz iste populacije (studenti, njihovi roaci i poznanici koji su u radnom odnosu ili u mirovini). Dakle radi se o tzv. prigodnom uzorku, a ne uzorku koji bi bio reprezentativan za graane Rijeke. Pokazalo se da je u funkciji vremena dolo do smanjivanje veliine i raspona kazne koju graani oekuju od suda i one koju bi oni odmjerili. U vrijeme podizanja optube graani su mislili da e sud biti preblag, a nakon izricanja kazne da je bio prestrog. to je sve utjecalo na ovakvu promjenu javnog mijenja prema prvooptuenom u ovom procesu?

Vrijednost ankete je ograniena. Kao prvo, tom metodom moemo saznati samo ono to nam ispitanici mogu i ele odgovoriti. U nekim situacijama ispitanik eli dati bolju i drutveno poeljniju sliku o sebi (npr. pri dobivanju radnog mjesta ili ako misli da to moe utjecati na skraenje izdravanja kazne). Ponekad pak ispitanik nije svjestan nekih aspekata svog ponaanja ili doivljavanja pa o njima ne moe dati precizan odgovor. Na to upuuju nalazi istraivanja Konenija i Ebbesena (1982) o tome to utjee na odluku suca da se optueni moe braniti sa slobode. Odgovor na ovaj problem pokuali su dobiti koristei izmeu ostalog anketno ispitivanje i opaanje u prirodnim uvjetima. Za potrebe anketnog ispitivanja sastavljen je upitnik od 25 pitanja. Gotovo svi suci koji su sudjelovali u ispitivanju su naveli etiri faktora kao posebno vana pri donoenju te odluke teinu krivinog djela, prethodno vrenje krivinih djela, zaposlenost i obiteljsku situaciju, te ovisnost o alkoholu odnosno drogama i/ili mentalne poremeaje. Zatim su istraivai poslali dobro uvjebane opaae u sudnicu, s ciljem da utvrde kako suci u stvarnosti donose tu odluku. Nalazi su pokazali da je jedino znaajna bila preporuka javnog tuitelja. Dakle, pokazalo se da suci nisu bili svjesni "pravih" faktora koji utjeu na njihovo odluivanje. Na odgovore su, po svemu sudei, utjecale njihove vrednote ili/i znanja o tome to treba uzimati u obzir pri donoenju ove odluke, a u stvarnoj situaciji neto drugo. Bez obzira na navedene nedostatke i ogranienja, rezultati anketnih ispitivanja mogu imati heuristiki znaaj sluiti kao poticaj za daljnja istraivanja. To je pogotovo sluaj ako je problem ispitivanja primjeren metodolokim mogunostima ankete, ako je upitnik dobro konstruiran, uzorak reprezentativan,

17 a podaci prikupljeni i statistiki obraeni na odgovarajui nain. Tada se anketom mogu prikupiti korisni podaci o nekim moguim uzrocima ponaanja pojedinaca. 4. Prouavanje sluaja Ponekad cilj psihologijskih istraivanja nije utvrivanje neke pravilnosti i veze meu pojavama, ve temeljito i produbljeno utvrivanje osobina nekog pojedinca. Pri tome se koriste razliite tehnike od prouavanja ivotopisa pojedinca, do rezultata koje postie na razliitim testovima i upitnicima za ispitivanje sposobnosti i osobina linosti. Tako prikupljeni podaci su ogranieni samo na taj konkretni sluaj i one koji su mu vrlo slini. Dodatna potekoa pri generalizaciji rezultata prikupljenih na ovaj nain je to to se esto mogu interpretirati na razliit nain (Petz, 1992). Prouavanje pojedinanih sluajeva bilo je vrlo znaajno za psihologiju openito. Tako je npr. Sigmund Freud razvio cijelu psihoanalitiku teoriju linosti na osnovi prouavanja pojedinih sluajeva. Prve spoznaje o funkcijama pojedinih podruja mozga dobivena su prouavanjem doivljavanja i ponaanja pojedinaca kojima su bili ozlijeeni pojedini dijelovi mozga. Iako su mogunosti generalizacije na temelju prouavanja sluaja ograniene, opaanja i spoznaje do kojih se dolo u takvim prilikama pokazala su se kao korisne hipoteze za preciznija znanstvena istraivanja. Uz to, takav pristup ima neprocjenjiv znaaj u nizu praktinih situacija kao to je npr. profesionalna orijentacija, utvrivanje potekoa psihosocijalnog funkcioniranja, individualizacija tretmana u penalnim institucijama i slino. Ova metoda se koristi i za ispitivanje promjena u ponaanju izazvanih razliitim tretmanskim intervencijama. Stoga se, bez obzira na neke nedostatke, metoda pojedinanog sluaja esto koristi. Istodobno se razvio i niz specifinih statistikih postupaka za obradu tako prikupljenih podataka. Prouavanje sluaja je karakteristino za forenzinu psihologiju o emu se detaljno govori u prethodnom poglavlju.

5. Eksperiment Eksperiment je postupak kojim se, u kontroliranim uvjetima, namjerno izaziva neka pojava radi opaanja ili mjerenja. To je najpouzdanija psihologijska metoda jer jedina omoguuje spoznavanje uzroka i posljedica ispitivanih pojava. Sustavno opaanje ili anketno ispitivanja moe samo pokazati da postoji uzrono posljedini slijed, ali ne i utvrditi stvarne uzroke opaene pojave. Ipak, potrebno je naglasiti da psihologijski eksperiment nije zamjena za samoopaanje ili vanjsko opaanje. Dapae, on ukljuuje

18 samoopaanje ispitanika, opaanje objektivnih prilika eksperimenta i opaanje ponaanja ispitanika (Bujas, 1981). Glavna svrha psihologijskog eksperimenta je provjeriti djeluje li odreeni faktor na neku jasno registriranu pojavu. Pojava koja je predmet prouavanja zove se zavisna varijabla, a faktor koji se namjerno unosi i mijenja u eksperimentu da bi se utvrdilo da li on zaista utjee na ispitivanu pojavu zove se nezavisna varijabla. U Primjeru 3. je detaljno prikazan jedan psihologijski eksperiment koji je zanimljiv za pravnu psihologiju (Primjer 3).

Primjer 3. Tjelesna privlanost i atribucija krivice Velik broj istraivanja iz socijalne psihologije pokazao je da postoji tendencija da formiramo utisak o ljudima na osnovi njihove tjelesne privlanosti. Tako se pokazalo da se tjelesno privlanije osobe oba spola procjenjuju srdanijima, drutvenijima, zanimljivijima, osobama koje imaju vei izgled za uspjeh u poslu i ivotu openito. Takoer je utvreno da privlaniji ljudi postiu vei uspjeh od manje privlanih i u podrujima svakodnevnog ivota za koja bismo pretpostavili da je tjelesni izgled nebitan (npr. dobivanje kolskih ocjena ili preporuke za dobivanje posla). Navedeni stereotip poznat je u socijalnoj psihologiji kao "lijepo je dobro". Polazei od ovih spoznaja, Medi (1984, 1986) je ispitala postoji li razlika u procjeni krivnje tjelesno privlanih i tjelesno neprivlanih osoba za isto uinjeno djelo tj. prometnu nesreu, te ovisi li procjena krivnje o teini posljedica djela. U ovom eksperimentalnom istraivanju ukljuene su dvije nezavisne varijable: privlanost lica poinitelja (lijep - ruan) i teina posljedica prometne nesree (teke - lake). Zavisna varijabla bila je krivnja pripisana poinitelju prometne nesree, ocjenjena na skali od 20 stupnjeva. Vea brojana vrijednost ukazivala je na veu pripisanu krivnju. U istraivanju je sudjelovalo 180 studenata Pedagokog i Pomorskog fakulteta u Rijeci. Svi ispitanici su dobili pismeni opis prometne nesree. Pria o nesrei je izmiljena i ima dva oblika koji se meusobno razlikuju samo po teini posljedica nesree (A i B reenice): "Dana 26.06.1984. godine osoba koju vidite na slici je upravljajui svojim automobilom u kasnim veernjim satima, u Ulici M. Laginje u Rijeci, naletjela na grupu djece koja su prelazila neosvijetljenu ulicu na zavoju, na mjestu koje nije bilo oznaeno kao pjeaki prijelaz. Pri tome je udarena 11-godinja djevojica F.M." Reenica A.: "Djevojica je prevezena u bolnicu i nakon izvrenih pregleda, kojima je ustanovljeno da nije povrijeena, putena je kui." Reenica B.: "Djevojica je prevezena u bolnicu gdje se jo i danas nalazi zbog zadobivenih tekih povreda glave". Ispitanici su bili podijeljeni u 6 grupa. Polovina ispitanika je dobila opis nesree koja je imala teke posljedice, a druga polovina opis nesree s lakim posljedicama. Svaka od ove dvije grupe je zatim podijeljena na tri dijela: 1/3 ispitanika je dobila uz priu fotografiju lijepe osobe, 1/3 ispitanika je dobila fotografiju rune osobe, a 1/3 ispitanika je dobila opis prometne nezgode uz koji nije bila priloena fotografija poinitelja. Nastojalo se da muki ispitanici dobiju fotografiju enske osobe, i

19
obratno. Fotografije su odabrane na osnovu pred-testiranja i valjano su reprezentirale lijepu i runu osobu mukog i enskog spola. Zadatak ispitanika je bio da na skali od 1 do 20 procijene kolika je krivnja osobe na fotografiji za poinjenu prometnu nezgodu. Dakle, nacrt istraivanja ukljuuje dva nivoa teina posljedica (lake i teke) i tri nivoa tjelesne privlanosti lica poinitelja (bez slike, fotografija rune osobe, fotografija lijepe osobe). Autorica ga je shematski prikazala na sljedei nain: Posljedice

LAKE

TEKE

Privlanost lica

0 RUNO LIJEPO

0 RUNO LIJEPO

Eksperimentom je utvreno slijedee: 1. Bez obzira na teinu posljedica prekraja, privlanim osobama pripisuje se manja krivnja nego neprivlanim. 2. Kad su posljedice teke, i lijepim i runim osobama pripisuje se vea krivnja nego kada su posljedice lagane, 3. Poinitelju se pripisuje vea krivnja to su posljedice prekraja tee i to je on ili ona neprivlaniji. Dakle, za istu prometnu nesreu vea krivnja pripisuje se neprivlanim osobama. Kako se moe objasniti blae ponaanje prema lijepim osobama u situaciji kada procjena krivnje ne bi smjela biti pod utjecajem izgleda poinitelja? Autorica se posluila nalazima slinih studija provedenih drugdje u svijetu. Tako Dion (1972), na osnovu istraivanja procjene krivnje za prekraje koje su uinila lijepa ili runa djeca, smatra da postoji sklonost da se prekraji koje su poinile neprivlane osobe pripiu njihovim stabilnim osobinama linosti, a prekraji koji su uinile privlane osobe trenutnim, situacionim okolnostima. U skladu s tim su nalazi Sigall i Ostrove (1975) koji navode da se privlane osobe procjenjuju kao manje krive za isti prekraj jer procjenitelji smatraju da je manja vjerojatnost da e privlani krivac opet poiniti prekraj. Autorica ovog eksperimentalnog istraivanja navodi faktore koji ograniavaju mogunost generalizacije nalaza na ivotne situacije. Prije svega to je da procjena krivnje ovisi i o nizu drugih faktora, te da su ispitanici bili studenti. Zatim smatra da bi trebalo ispitati ovaj fenomen u realnim situacijama procjene krivnje i odmjeravanja kazne, te da bi bilo korisno upoznati osobe koje sudjeluju u provoenju prava sa sadrajem i funkcioniranjem stereotipa tjelesne privlanosti u razliitim socijalnim situacijama.

Iz opisa ovog istraivanja lako se mogu uoiti najznaajnije karakteristike eksperimenta. Kao prvo, budui da istraiva namjerno izaziva pojavu, on zna gdje e se i kada ona zbiti, pa se moe precizno pripremiti za njeno opaanje ili mjerenje. Uz to, eksperiment se moe ponoviti, pa se tako dobiveni rezultati mogu provjeriti. Prednost eksperimenta je i mogunost kontrole nad uvjetima njegovog provoenje.

20 U pravilu se mijenja jedan aspekt situacije i opaa ili mjeri uinak tog mijenjanja na pojavu koja se istrauje. U naem primjeru nezavisna varijabla je bila privlanost lica poinitelja prometne nesree (lijepo - runo) i teina posljedica poinjenog djela (lake - teke), a zavisna varijabla pripisana krivica. Svi ostali inioci koji su mogli utjecati na zavisnu varijablu drali su se pod kontrolom kao npr. opis dogaaja, izgled rtve, raniji prekraji poinitelja i sl. Zato je istraiva mogao zakljuiti da, bez obzira na teinu posljedica prekraja, se privlanim osobama pripisuje manja krivica nego neprivlanima. Uz prednosti se iz ovog primjera lako mogu uoiti i nedostaci laboratorijskog eksperimenta u podruju pravne psihologije. Openito, osnovna prednosti eksperimentalnog pristupa jest da je to jedina metoda koja omoguava opravdano zakljuivanje o uzrono-posljedinim odnosima. No, u sloenim situacijama kao to je sudski postupak nije lako sauvati osnovnu strukturu eksperimenta tj. osigurati da se svi faktori dre konstantnima osim jednog, koji mijenja se pod kontrolom eksperimentatora. Zanemarivanje bogatstva detalja u situaciji sudskog procesa moe dovesti do zakljuaka koji ne odraavaju stvarnost. Dobar primjer za to je opisano istraivanja utjecaja fizikog izgleda na donoenje sudske odluke. Naime, ovdje je upravo tjelesni izgled istaknut u odnosu na pozadinu koju ine turo iznesene injenice znaajne za pravno odluivanje. Za razliku od toga u stvarnom sudskom postupku karakteristike osumnjiene osobe su "utopljene" u iroku i sloenu mreu dokaznog materijala, to dovodi do toga da tjelesni izgled ima vrlo malu ulogu na konani ishod postupka. Pokazalo se da su karakteristike osuenog znaajne jedino u sluajevima kada se radi o graninim sluajevima gdje su injenice dvojbene (Vidmar, 1979). Eksperimentalno istraivanje provedeno u laboratorijskim uvjetima ne moe odgovoriti na pitanje ima li nezavisna varijabla, u ovom sluaju tjelesni izgled, isti znaaj izvan laboratorija. Ipak, to ne umanjuje znaaj laboratorijskih istraivanja za pravnu psihologiju. Naime, takvi nalazi su odlina osnova za otkrivanje faktora koji mogu biti vani u bilo kojoj socijalnoj situaciji, pa tako i u sudskom postupku (Horowitz i Willging, 1984). No kako doi do spoznaja koje se mogu generalizirati i na situacije izvan laboratorija? Istraiva moe obogatiti apstraktnu socijalnu situaciju tako da odraava to bolje stvarnu socijalnu situaciju. Tada govorimo o simulacijskim eksperimentima, koji su zapravo podvrsta laboratorijskih eksperimenata. Takoer moe prouavati stvarnu socijalnu situaciju. Tada govorimo o eksperimentu u prirodnim uvjetima. Simulacijski eksperimenti Najvei broj simulacijskih eksperimenata u podruju pravne psihologije do sada je proveden pri prouavanju procesa donoenja odluka u poroti. Osnovna pretpostavka na kojoj poivaju ova istraivanja

21 je da e eksperiment koji se provodi u okolnostima i na nain koji je visoko suglasan sa stvarnom situacijom dovesti do nalaza koji se mogu generalizirati na te stvarne situacije. Stoga je u simulacijskom eksperimentu potrebno uiniti sve da bi se osiguralo prisustvo svih bitnih elemenata stvarne situacije. Kad se radi o simulaciji sudskog procesa to nije lako. Istraiva koji koristi simulacijski pristup mora prvo odgovoriti na dva pitanja. Prvo, koliko dobro karakteristike simulacijske situacije (fizika okolina, nain iznoenja materije, vrsta mjerenja) odgovara karakteristikama stvarne pravne situacije; drugo, u kojem stupnju ishodi simulacije odraavaju ishode u stvarnoj situacijama? To pokazuje da istraiva treba simulirati i funkcije i strukturu stvarne situacije, npr. donoenja odluke u poroti ili funkcioniranje sudskog procesa kao socijalne situacije. Horowitz i Willging (1984) navode da prvo treba u stvarnosti opaati zbivanja koja e se istraiti u simulacijskom eksperimentu (npr. odabir porote ili proces donoenja odluke u poroti). To, uz dobro poznavanje pravne pozadine, treba biti osnova da se valjano odrede pitanja na koja se eli dobiti odgovor u takvom eksperimentu. Takoer je potrebno njegove nalaze provjeriti u stvarnim situacijama. Ako je simulacijska situacija vjerno postavljena i ako su postavljena pitanja pravno korektna i relevantna, ovakva istraivanja mogu nas pribliiti spoznajama koje se mogu generalizirati na stvarne situacije. Stoga simulacijska eksperimentalna istraivanja predstavljaju drugu stepenicu u strategiji istraivanja psihologijskih aspekata provoenja prava. Kao to je navedeno, u podruju pravne psihologije najvei broj simulacijskih eksperimenta je proveden u vezi s funkcioniranjem porote. S obzirom na razliku naeg i anglo-saksonskog pravosudnog sustava u ijem okviru su raena ta istraivanja, ovu metodu moemo demonstrirati jednim poznatim istraivanjem ponaanja ljudi u zatvorskoj situaciji. Njegovi su nalazi zanimljivi neovisno o tome gdje je istraivanje provedeno (Primjer 4).

22

Primjer 4. Zimbardo eksperiment - stvaranje zatvora u est dana Jedan od najpoznatijih simulacijskih eksperimenata iz podruja penalne psihologije je onaj Phillipa Zimbarda, Craiga Haneya i Curta Banksa iz 1971. godine (prema Elison i Buckhout, 1981; Banuazizi i Movahedi, 1975). Nastao je kao rezultat razvoja ekoloke psihologije i ispitivanja utjecaja okoline na ponaanje i linost. Zimbardo, Craig i Banks su u podrumu Odsjeka za psihologiju Sveuilita u Stanfordu izgradili "lani" zatvor (u daljem tekstu "Stanfordski zatvor") s ciljem da prouavaju posljedice boravka u zatvoru na linost i ponaanje. "Stanfordski zatvor" je bio ureen tako da to bolje oslikava uobiajenu zatvorsku okolinu. elije su bile ograene eljeznim ipkama, "zatvorsko" dvorite je bilo ograeno icom, hodnici su bili opremljeni odgovarajuom video-opremom i napravama za kontrolu osuenih. Sudionici u eksperimentu su bili studenti, koji su za to bili plaeni. Od 75 dobrovoljaca odabrano je 20 koji su bili emocionalno najstabilniji. Po sluaju su bili rasporeeni u dvije grupe, "zatvorenike" i "uvare". Niti jedna grupa nije dobila upute kako da se ponaa u danoj ulozi3. Prvog dana provoenja eksperimenta studenti koji su dobili ulogu osuenih su bili, uz suradnju lokalne policijske postaje, "uhapeni" u svojim kuama. Dovedeni su u "Stanfordski zatvor", gdje su proli uobiajenu proceduru kroz koju prolaze osuene osobe pri dolasku u penalnu instituciju (skidanje, pranje, ianje, oblaenje zatvorenike uniforme, smjetaj u jednoj od elija). Tada su nastupili i "straari" koji su imali odgovarajue uniforme, zatamnjene, reflektirajue naoale, pendreke i zvidaljke. Eksperiment je trebao trajati dva tjedna. Iako su se autori bojali da e sudionici imati potekoa da se ozbiljno uive u novu ulogu, vrlo brzo je bilo oigledno da su takva strahovanja neosnovana. "Straari" su uivali u novoj moi koju su posjedovali. Vrijeali su i poniavali "osuene". Najgora ponaanja su uvali za trenutke kada su s njima bili na samo, bez prisustva eksperimentatora koje su smatrali "premekanima". "Osueni" su se na poetku umjereno bunili, da bi za dan ili dva postali pasivni i posluni. O stupnju njihovog uivljavanja u ulogu svjedoe snimke njihovih razgovora u elijama, gdje se u 90% sluajeva govorilo o stvarima koje se tiu boravka u zatvoru, a tek 10% o temama koje su vezane za zbivanja izvan "Standfordskog zatvora". Ni jedni ni drugi vie nisu bili studenti koji sudjeluju u znanstvenom eksperimentu, ve lanovi zatvorske zajednice. Ve nakon 36 sati bili su prisiljeni iskljuiti jednog sudionika iz skupine "osuenih", jer je oigledno bio u fazi akutne krize koju su oznaavali dezorganizirano miljenje i nekontrolirani napadi bijesa koji su se izmjenjivali s plakanjem. U prvi tren eksperimentatori su posumnjali u iskrenost tog studenta. Bilo im je teko povjerovati da netko u tako kratkom vremenu tako intenzivno reagira na simulirani zatvor. No svakog narednog dana suoavali su se s istom situacijom - morali su iskljuiti jednog po jednog "osuenog" zbog emocionalne krize kroz koju je prolazio. estog dana, je bilo oigledno da se eksperiment mora prekinuti. Nakon toga uslijedio je niz sastanka eksperimentatora, "osuenih" i "straara", s ciljem da se oslobode emocionalne tenzije i da se rasprave moralne i socijalne implikacije ovog istraivanja. Analiza cijelog eksperimenta pokazala je da je u zaprepaujue kratkom vremenu u stimulirajuoj zatvorskoj situaciji u kojoj nije bilo ni rasizma, ni homoseksualnih napada, ni tjelesne brutalnost, simulacija proizvela sadizam kod ljudi koji nisu sadisti, emocionalni slom kod ljudi koji su bili izabrani upravo zbog emocionalne stabilnosti i gubitak profesionalne objektivnosti kod eksperimentatora ije je obrazovanje takvo da se to nije smjelo dogoditi.
Odnosno, uvari su jedino dobili upute o tome koje vrste ponaanja smiju i ne smiju koristiti sa zatvorenicima. Tako s ih smjeli verbalno vrijeati i ukidati im povlastice, ali ih nisu smjeli na bilo koji nain fiziki kanjavati ili tui.
3

23
Zimbardov eksperiment je obogatio spoznaje socijalne psihologije o utjecaju uloge na doivljavanje i ponaanje ljudi. Psiholozi su esto citirali njegove nalaze kao znakovite za procese koji se zbivaju u zatvoru. Istovremeno, penolozi su umanjivali znaaj studije kao pristrane i naivne. To su djelom i potvrdila kasnija, kompleksnija istraivanja procesa adaptacije osuenih na stvarnu zatvorsku situaciju (Zamble i Porporino, 1988). Studija je u Sjedinjenim Amerikim Dravama potakla velike rasprave u etici istraivanja u psihologiji i pridonijela stvaranju vrlo stroge procedure koju treba proi svako istraivanje u kojem sudjeluju ljudi kao ispitanici. Ipak, jedno je bilo nedvojbeno - ak i najstabilniji ljudi mogu postati dehumanizirani u okolnostima totalne institucije.

Iako nas simulacijski eksperimenti pribliavaju spoznajama koje se mogu generalizirati na stvarne situacije, oni jo uvijek sadravaju elemente artificijelnosti. Uz to, svi sudionici ovakvih eksperimenata znaju da sudjeluju u situaciji koja nije realna i da njihove odluke nemaju stvarni utjecaj na druge ljude. I opisana rasprava meu strunjacima potaknuta Zimbardovim eksperimentom pokazuje da je otvoreno pitanje koliko se uspjeno na osnovu tako prikupljenih podataka moe predvidjeti ponaanje ljudi u stvarnim ivotnim situacijama. Stoga se u razliitim podrujima primijenjene psihologije koriste i drugi pristupi, koji, iako su manje kontrolirani i precizni od laboratorijskih eksperimenata, mogu ponekad dati podatke koji se mogu upotrijebiti u stvarnim ivotnim situacijama. Kao to navodi Bujas (1981) najblii je laboratorijskom eksperimentu tzv. eksperiment u prirodnim uvjetima. Eksperiment u prirodnim uvjetima Eksperiment u prirodnim uvjetima se provodi tamo gdje se stvarno odvija odreena ljudska aktivnost (npr. u penalnoj instituciji, policijskoj stanici, koli i slino), a u njemu sudjeluju osobe koje su stvarno ukljuene u odreenu aktivnosti ili zbivanja. Kao nezavisna varijabla slue sredstva koja se u stvarnim ivotnim situacijama upotrebljavaju za izmjenu ponaanja. Ilustrirajmo ga primjerom (Primjer 5).

Primjer 5. Moe li se delinkvencija sprijeiti? Jedan od najpoznatijih eksperimenata u prirodnim uvjetima iz podruja kriminologije je "The Cambridge-Somerville Youth Study" (Powers & Witmer, 1951; McCord, 1978). Cilj mu je bio ispitati moe li se sprijeiti razvoj delinkventnog ponaanja kod djeaka koji su rizini da postanu delinkventi, tako da im se prui prijateljska pomo, savjetodavni rad i poeljni model ponaanja u ranoj dobi. Istraivanje je zapoeto sredinom 30-tih godina 20. stoljea u Massachussettsu, u Sjedinjenim Amerikim Dravama. Zapoeo je tako da su uitelji i socijalni radnici procijenili rizik za razvoj delinkventnog ponaanja kod 650 djeaka. Oni su podijeljeni u 325 parova koji su bili meusobno izjednaeni po procijenjenom riziku za razvoj delinkventnog ponaanja, ali i po nizu drugih initelja kao to je npr. dob, inteligencija, tjelesno zdravlje, karakteristike obitelji i susjedstva. U svakom paru je po sluaju, bacanjem novia, izabran djeak koji je dobio posebnu

24
strunu pomo kroz pet godina. Drugi su bili "preputeni" uobiajenoj strunoj pomoi koju su u to vrijeme pruale razliite slube u lokalnoj zajednici. Svi djeaci su bili praeni da bi se vidjelo je li taj posebni program pomoi bio uspjean u sprjeavanju delinkventnog ponaanja. Ovo istraivanje posjeduje sve karakteristike eksperimenta. Nezavisna varijabla je bila tretman: dobivanje ili nedobivanje specijalne pomoi. Zavisna varijabla je bila delinkventno ponaanje. Nezavisna varijabla je bila pod kontrolom eksperimentatora: oni su odredili koji djeaci e ui u tzv. eksperimentalnu skupinu i dobiti posebnu pomo, a koji e biti u tzv. kontrolnoj skupini i nee je dobiti. Kako bi osigurali da je jedino prisustvo, odnosno odsustvo specijalnog tretmana utjecalo na djeake, skupine djeaka su bile izjednaene po veem broju faktora poznatih kao znaajnih za razvoj delinkventnog ponaanja, kao to su npr. obiljeja susjedstva ili doma. injenica da su djeaci po sluaju bili rasporeeni u eksperimentalnu ili kontrolnu skupinu, znai da su ove grupe bile izjednaene i po drugim faktorima koji nisu kontrolirani u eksperimentu. Ova kontrola je omoguila da se utjecaj programa prati i mjeri neovisno od drugih moguih faktora delinkvencije. Dakle, ako se pokae da je, pri istovjetnom "mjerenju" delinkventnog ponaanja, eksperimentalna skupina manje delinkventna od kontrolne, onda se sa sigurnou moe zakljuiti da je taj program bio uspjean u sprjeavanju delinkvencije, i obrnuto. Ovo eksperimentalno istraivanje u prirodnim uvjetima shematski moemo prikazati na slijedei nain: Shema 1. Eksperimentalna provjera uspjenosti tretmana Poetna pretpostavka Raspodjela ispitanika po sluaju Nezavisna varijabla PROGRAM Zavisna varijabla MJERA

PROGRAM JE EKSPERIMENTALNA DJELOTVORAN SKUPINA DELINKVENTNOG PONAANJA KONTROLNA SKUPINA

BEZ PROGRAMA

Do kakvih rezultata je dolo ovo eksperimentalno istraivanje provedeno u prirodnim uvjetima? Tridesetogodinje praenje ovih djeaka pokazalo je da je program prevencije delinkventnog ponaanja bio neuspjean, kako na kratku, tako i na dugu stazu. Otprilike 1/4 djeaka iz svake grupe je bila evidentirana zbog krivinih djela u razdoblju maloljetnitva, a priblino njih 2/3 je bilo evidentirano zbog vrenje krivinih djela u odrasloj dobi. to je jo zanimljivije, pokazalo se da je kontrolna skupina imala uspjeniji ivot. Znaajno vie djeaka iz eksperimentalne skupine je poinilo dva i vie krivinih djela, vie njih su postali alkoholiari, razvili mentalnu bolest, ili patilo od bolesti koje se razvijaju pod utjecajem stresa, te umrlo u mlaoj ivotnoj dobi. Bez obzira na ove objektivne pokazatelje, 2/3 djeaka iz eksperimentalne skupine je izjavilo da im je program pomogao, da im je osigurao zanimljive sadraje koji su im pomogli da ne upadnu u neprilike, te da ih je nauio kako da budu u boljim odnosima s drugim ljudima. Kako objasniti neuspjeh ovog programa? McCord (1978) je naveo nekoliko moguih objanjenja. Kao prvo, ovaj program je mogao stvoriti ovisnost djeaka u eksperimentalnoj skupini o pomoi sa strane. To je moglo dovesti do njihovog nezadovoljstva i potekoa kada je program nakon pet godina prestao. Drugo mogue objanjenje je da je program razvio visoka oekivanja kod sudionika koji su se, nakon to je bio obustavljen, osjeali frustrirano kad vie nisu mogli postii svoja oekivanja. Takoer je mogue da su ovi mladii, upravo zbog programa, sami sebe doivjeli kao osobe kojima je takva pomo neophodna. Bez obzira na pravi razlog koji je doveo do neuspjeha,

25
McCord opravdano zakljuuje da program miljen da pomogne pojedincu, u stvarnosti moe nakoditi. To upuuje na potrebu paljive evaluacije takvih programa.

Slina istraivanja, koja su provedena u stvarnim ivotnim situacijama pri vrednovanju tzv. alternativnih sankcija u razliitim zemljama, u nas su opisali su Ajdukovi i Ajdukovi (1992). Inae, velik broj eksperimentalnih istraivanja u prirodnim uvjetima iz podruja kriminologije, penologije i sudske psihologije prikazali su Farrington, Ohlin i Wilson (1986). Ukratko emo opisati jedno od tih istraivanja posebno zanimljivo za rad policije. U jednom amerikom gradu usporeena je efikasnost tri razliita tipa reakcije policajaca u sluajevima obiteljskog nasilja (Sherman i Berk, 1984). U 300 sluajeva, kad je rtva obiteljskog nasilja telefonski zatraila intervenciju policije, istraivai su po sluaju uputili policajce da (nezavisna varijabla): (1) uhapse poinitelja, (2) narede poinitelju da napusti mjesto zbivanja u roku od 8 sati i (3) ponude savjet i posredovanje izmeu sudionika. estomjeseno praenje slubenih policijskih prijava i telefonskih poziva rtve, pokazali su da je najmanja stopa recidivima bila u skupini poinitelja koje su policajci uhapsili. S obzirom da su poinitelji nakon uhienja bili rijetko zatvoreni dulje od tjedan dana, Sherman i Berk su zakljuili da uhienje ima zastraujui efekt i preporuili ovakvo ponaanje policajaca kao najpreventivnije u sluajevima prijave obiteljskog nasilja. Ne iznenauje da je ovaj eksperiment i preporuke koje iz njega slijede izazvao znaajne polemike i kritiku praktiara. Bez obzira na velike prednosti prirodnog eksperimenta u razliitim sloenim socijalnim situacijama, postoji jedan znaajan razlog zbog kojeg istraivai koji se bave psiholokim aspektima provoenja prava, ee koriste eksperimentalni rad u laboratorijskim ili simuliranim uvjetima, odnosno anketno ispitivanje. To je slaba mogunost pristupa u stvarne socijalne situacije koje ele prouavati. Dobar primjer je upravo porota. Naime, jednostavno nije dozvoljeno opaati porotu tijekom njenog rada, a kamoli utjecati na bilo kakav nain na njen rad to je pretpostavka eksperimentalnog pristupa u stvarnim ivotnim situacijama. Iako nalazi eksperimentalnih istraivanja u prirodnim uvjetima imaju veliku spoznajnu vrijednost za stvarnu ivotnu situaciju u kojoj su provedeni, postoji niz situacija u kojima oni nisu etiki i pravno opravdani ili uope mogui. U takvim situacijama istraiva se moe posluiti i tzv. kvazieksperimentalnim pristupom.

26 Kvazi-eksperimentalni pristup Kvazi-eksperimentalni pristup se koristi kada istraiva nema punu kontrolu nad znaajnim varijablama ili socijalnom okruenju u kojem se neto zbiva. Drugim rijeima, istraiva ne moe kao npr. u eksperimentu kontrolirati i mijenjati nezavisnu varijablu. Kvazi-eksperimentalni pristup je dobrodoao u podruju prava kad elimo otkriti kako npr. novi zakon o dobnoj granici za dobivanje prometne dozvole, dobna granica za legalno konzumiranje alkohola ili propisi o ogranienju brzine na autocesti utjeu na ponaanje vozaa ili broj prometnih nezgoda. Klasian primjer je studija Campbella i Rossa (1968) koji su znanstveno utemeljeno pratili pokuaj jedne savezne drave u SAD da smanji broj nezgoda na prometnicama. Prvo je bila provedena javna kampanja sa svrhom da se potakne vozae da se odgovorno ponaaju u prometu i da se pridravaju prometnih propisa, pogotovo onih vezanih uz ogranienje brzine. Istovremeno je prometna policija strogo primjenjivala sve sankcije vezane uz krenje ogranienja brzine, ukljuujui oduzimanje prometne dozvole. Policija je izvijestila da je dolo do izrazitog smanjenja broja prometnih nezgoda. No Campbell i Ross su prouili statistike pokazatelje koristei kvazi-eksperimentalnu metodologiju. Pojednostavljeno, usporedili su broj smrtnih sluajeva na autocestama tijekom pet godina prije kampanje i etiri godine nakon kampanje. Usporedba ova dva dulja vremenska razdoblja, u kojima su se nesistematske varijacije u broju fatalnih nesrea od godine do godine potirale, pokazao je da kampanja, dugorono gledano, nije pridonijela smanjivanju broja prometnih nezgoda.

Zakljuak Uvaavajui ograniene mogunosti generalizacije nalaza laboratorijskih i simulacijskih eksperimenata na stvarne ivotne situacije, kao i razliite potekoe i pravno-etika ogranienja pri provoenju eksperimenata u prirodnim uvjetima, opravdano je miljenje Kerra i Braya (1982) i Horowitza i Willginga (1984) da nijedna od metoda nije vrednija ili manje vrijedna od druge u podruju pravne psihologije ukoliko se valjano definiraju dometi njene primjene odnosno mogunost generalizacije tako dobivenih nalaza. Kao to istie Bujas (1981), laboratorijski i prirodni eksperiment se meusobno ne iskljuuju, ve se dopunjavaju. Prirodni eksperiment najee polazi od spoznaja steenih u laboratorijskim eksperimentalnim istraivanjima. Takoer se, kad god je to mogue, tehnikama laboratorijskog eksperimenta slui u kontroli situacije kao to je npr. izjednaavanje skupina ispitanika. U realistikoj situaciji prirodnog eksperimenta provjerava se tonost i upotrebljivost rezultata laboratorijskih eksperimenata, kao to se i razliiti sloeni nalazi prirodnog eksperimenta provjeravaju u stroe

27 kontroliranim laboratorijskim uvjetima. Stoga prikaz psihologijskih metoda zakljuujemo s tvrdnjom da su "dopunjavanje i uzajamno provjeravanje rezultata koji su dobiveni razliitim metodama i u razliitim situacijama doivljavanja i ponaanja ovjeka osnova na kojoj se gradi i razvija psihologija" (Bujas, 1981, str. 30).

28

III. PSIHOLOKI ASPEKTI ISKAZA


Jedan od temeljnih pojmova oko kojeg se poela razvijati pravna psihologija je iskaz oevidaca. Iskaz ima dvojako znaenje: procesno-pravno i psiholoko. Kad se o iskazu govori kao procesno-pravnom pojmu onda ga se odreuje kao rezultat sasluanja i utvrivanja injenica, "izjavu" koju netko daje u svojstvu procesnog uesnika, dokazno sredstvo. Iskaz kao psiholoki pojam moe se odrediti kao izraavanje odreenih psiholokih sadraja koji su nastali tako da se neki dogaaj ili aktivnost zamijetio putem osjetila, da je zamijeeno pohranjeno u pamenju te se zapameno potom iskazalo. Dakle pojam iskaza pretpostavlja meusobno povezano djelovanje tri psihologijska procesa - percepciju, pamenje i iskazivanje. S njima su povezani i neki drugi fenomeni kao to je miljenje, emocije, motivacija. U prvim istraivanjima iskaza oevidaca, W. Stern (1902.) i O. Lipmann (1904.) u Njemakoj te H. Muensterberg (1908.) u Sjedinjenim Amerikim Dravama su eksperimentalno prouavali njihovu pouzdanost i tonost. Rezultati njihovih laboratorijskih eksperimenata pokazali su da se samo mali broj detalja nakon opaanja neke fotografije tono upamti. Ovi razoaravajui nalazi doveli su do stagnacije interesa i psihologa i pravnika za podruje psihologije iskaza. No, istraivanja provedena u stvarnim ivotnim situacijama obnovljena u Njemakoj gotovo nakon 50 godina, pokazala su da u najveem broju sluajeva oevici daju korektne iskaze na sudu (Wegener i sur., 1989.). Potaknuti tim nalazima, psiholozisudski eksperti su na osnovi svog osobnog iskustva razvili kriterije pomou kojih se mogu razlikovati toni i netoni iskazi (Trankell, 1972.; Undeutsch, 1967.; Steller i Khnken, 1989. i drugi). Pri tome je teite bilo na analizi sadraja i strukture iskaza. Autori ove kriterije nisu podvrgli eksperimentalnoj provjeri, jer su, poueni dotadanjim loim iskustvima generalizacije nalaza laboratorijskih eksperimenata na sudsku praksu, smatrali da je to besmisleno (Wegener i sur., 1989.). No sedamdesetih godina 20. stoljea ponovno je zaivio eksperimentalni pristup psihologiji iskaza. U Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Amerikim Dravama provela su se brojna eksperimentalna istraivanja percepcije, pamenja i procesa iskazivanja iji su nalazi objedinjeni u podruju psihologije poznatom kao psihologija iskaza ili psihologija svjedoenja. Njen cilj je ispitivanje faktora koji utjeu na obim i tonost iskaza te primjena tih spoznaja u prikupljanju vjerodostojnih iskaza. Poznata psihologinja Elizabeth Loftus objavljuje knjigu Eyewitness testimony (1979.), a iste godine i A.A. Yaramey objavljuje knjigu The psychology of witness testimony. Nakon toga slijedi niz knjiga u kojima se nalazi ovih istraivanja detaljno opisuju i objedinjuju na nain znaajan za sudsku praksu (Mueller, Blackman i Chapman (1984.), Wegner, Lsel i Haisch (1989.) i drugi). U pravilu se radi o dobro organiziranim simulacijskim

29 eksperimentima iji se nalazi mogu opravdano generalizirati na stvarne situacije davanja iskaza od policijske postaje do sudnice, te ih tamo provjeriti. U ovom poglavlju nastojati emo dati uvid u najvanije spoznaje vezane uz osnovne psihologijske procese na kojima se temelji iskaz oevidaca. To su opaanje ili percepcija, pamenje i iskazivanje.

Percepcija
Opaanje, odnosno percepciju moemo odrediti kao "aktivan proces organiziranja integriranja i interpretiranja osjetnih informacija koji omoguuje ovjeku upoznavanje i prepoznavanje znaenja predmeta, pojava i dogaaja u okolini" (Kolesari, 1992., str. 47). Pojedine osjete (npr. boju, veliinu, poloaj i miris jedne jabuke) ne doivljavamo izdvojeno. Svaki od tih osjeta je povezan s mnotvom drugih osjeta u cjelovit doivljaj. Percepciju odreuju fizikalni, fizioloki i psiholoki faktori. Fizikalne determinante percepcije su predmeti i pojave okolnog svijeta kao strukturirane cjeline u svom prostornom i vremenskom smjetaju (Bujas, 1981.). Dakle, dok osjetilima spoznajemo pojedina svojstva predmeta (npr. vidom boju i oblik, opipom mekou ili tvrdou, njuhom miris i sl.), percepcija nam omoguava da vidimo pojedini predmet kao jedinstvenu cjelinu koja ima svoj oblik, boju, miris, prostornu protegu. Na percepciju utjee i vrijeme u kojem odreeni predmet ili pojava djeluje na osjetila i kontekst u kojem se pojavljuju. Iako u percepciji sudjeluju sva osjetna podruja, njihov relativni doprinos je nejednak. Najvei znaaj ima vid i smatra se da vie od 80% informacija na kojima se temelji nae opaanje dolazi iz vidnog podruja. Zatim dolazi sluh, a tek onda drugi osjetni sustavi kao npr. njuh, dodir ili okus. Fizioloki faktori percipiranja se odnose na vrstu i funkcionalne karakteristike osjetila, te ope stanje organizma. Tako e na percepciju npr. utjecati otrina vida, sljepilo na boje, napuknue unog bubnjia, ali i opi zamor osobe, poviena tjelesna temperatura i slino. Najvanije psiholoke determinante percepcije su prethodno iskustvo osobe u vezi onog to percipira, te stav subjekta prema percipiranju tj. perceptivna udeenost. Tako e npr. potar ili trgovkinja koja esto vae namirnice, bolje procijeniti teinu nekog predmeta nego drugi ljudi. Svi smo doivjeli da kad oekujemo neku osobu na eljeznikoj stanici ili na ulici, esto nam se uini da nam upravo ta osoba dolazi u susret, no tek kad se potpuno priblii vidimo da se radi o nekom drugom. Tu se radi o utjecaju perceptivnog stava na nae zamjeivanje. Dobro ga ilustrira jedan primjer iz sudske prakse (Primjer 1).

30
Primjer 1. Tragedija u lovu (Bull i sur., 1985.) Pet prijatelja je krenulo u lov na srne. Vozei se oko podruja gdje su oekivali da e vidjeti srnu, automobil se pokvario. Dvojica su se ponudila da odu potraiti pomo. Otili su niz umski put. Nakon nekog vremena jedan od njih je zakljuio da nema potrebe da obojica idu po pomo, te da e on radije ostati i vrebati srnu. Naravno, trojica lovaca koji su ostali uz automobil nisu znali da je jedan od prijatelja koji je krenuo po pomo sada nedaleko od njih. U jednom trenutku jedan od njih trojice je proaputao: "Pogledajte, tamo je srna, zar ne?" Drugi je odgovorio "Izgleda da je tako". Tada je prvi podigao puku i pogodio "objekt". "Objekt" je pao, vrisnuo i zatim se podigao i poeo bjeati. Tada su i ostala dvojica pripucali. Kada su se uzbueno pribliili utvrdili su da su ubili svog prijatelja. Vjetaenje je pokazalo da se s mjesta s kojeg su pucali do mjesta na kome se nalazio njihov prijatelj jasno moglo vidjeti da se radi o ovjeku, a ne o srni.

Oito je da oekivanje ima izuzetan uinak na nau percepciju. Pri tome opaa esto nije svjestan tog utjecaja. Dakle, percepcija nije pasivno odraavanje objektivne stvarnosti, nju ne odreuju samo objektivne karakteristike okoline, ve fizioloke i psiholoke karakteristike opaaa. Upravo stoga su greke u percepciji relativno este. Stoga u svim situacijama gdje pravosudni organi uzimaju iskaze oevidaca treba voditi rauna o faktorima koji mogu utjecati na tonost percepcije. Kad se govori o grekama pri zamjeivanju objektivne stvarnosti potrebno je upoznati izvore i uinke iluzija i panje. Iluzije O iluzijama ili perceptivnim varkama govorimo kad percepcija nije u skladu sa stvarnosti, odnosno onda kad sadraj percepcije ne odgovara objektivnoj podraajnoj situaciji. One su redovita pojava, podloni su im svi ljudi. Razlikuju se dvije osnovne vrste iluzija. Prvo, to su perceptivne varke koje nastaju zbog oekivanja, emocionalnog stanja, stavova ili nekih specifinih iskustava pojedinaca (Petz, 1992.; Pejak, 1981.). Primjeri takvih iluzija su brojni i svakodnevni: u umi ukanje lia ujemo kao da netko hoda. Jedna od takvih perceptivnih varki opisana je i u primjeru 1. U drugoj skupini nalaze se perceptivne varke koje nastaju zbog specifine, sloene podraajne situacije ili/i zbog opeg iskustva kojeg posjeduju gotovo svi ljudi. Tu pripadaju razliite optiko-geometrijske varke od kojih su neke nacrtane na slici 1. Jedna od najpoznatijih je Mueller-Lyerova varka kod koje se duina izmeu divergentnih krakova ini duljom nego ona meu konvergentnim krakovima, iako su objektivno jednako dugake. Poznata je i tzv. Poggendorffova varka kod koje crta koja presijeca ukoso dvije paralelne linije izgleda kao da se ne nastavlja u istom pravcu.

31

Slika 1: Mller-Lyerova (a.) i Poggendorfova varka (b.) a. b.

Zanimljiva je i Charpentier-Koseloffova optiko-kinestetika varka koja pokazuje da pitanje: "to je tee, kila olova ili kila perja?" nije potpunoma besmisleno. Naime, ako uz vidnu kontrolu procjenjujemo teinu dvaju predmeta jednakog oblika (npr. uteg ili kutija), koji su razliite veliine, ali jednake teine, redovito emo manji proglasiti teim. I obrnuto: ako procjenjujemo teinu dvaju predmeta jednake veliine i oblika, a razliite teine, tei predmet e nam se initi manjim. Kako se moe objasniti ova varka? U procjenjivanju teine predmeta integriraju se podaci vidnih osjetila i proprioreceptora (osjet teine) s naim iskustva. Kako ti objektivni podaci nisu u skladu s naim iskustvom, po kome su manji predmeti ee laki, podlijeemo iluziji. Za razumijevanje izvora pogreaka opaanja potrebno je razlikovati iluzije i halucinacije. Za nastanak iluzija su potrebni neki podraaji, ali ih osoba, zbog njihove specifine organizacije, konteksta i/ili neusklaenosti s uobiajenim iskustvom, pogreno interpretira. Za razliku od toga, halucinacije su osjetni doivljaji predodbe koji nemaju osnovu u okolinskim podraajima. Njihov uzrok mogu biti razliita nenormalna stanja organizma (npr. visoka temperatura, jaki napadi migrene), alkohol, droge i ozbiljni psihiki poremeaji. Osoba koja ima halucinaciju potpuno je uvjerena da su njeni sadraji realni i odraz stvarnosti te svoje ponaanje usklauje sa svojim halucinacijama (Petz, 2001.). Halucinacije se javljaju u svim osjetnim podrujima, a mog biti jednostavne ili sloene: ovjek vidi ljude, ivotinje ili predmete kojih nema, moe ih dodirnuti ili kuati, osjeti njihov miris i slino. Poznavanje razlike izmeu iluzija i halucinacija te njihovog utjecaja na tonost percepcije je takoer znaajno pri procjenjivanju vjerodostojnosti iskaza i davatelja iskaza.

32

Panja
Panja je usmjerenost psihike i psihomotorne aktivnost na ogranieni broj podraaja. Dok obraamo panju na neku aktivnost, nae je percipiranje i reagiranje usmjereno na one podraaje koji se tiu te aktivnosti, a djelovanje ostalih podraaja iz okoline je za to vrijeme donekle ili u potpunosti iskljueno (Petz, 2005.). Naime, ovjek ne moe u isto vrijeme opaati sve ono to ga okruuje. Od mnotva podraaja, osoba se usmjerava samo na one koji ga privlae nekim svojim karakteristikama (vanjski initelji panje) ili za koje je motivirana (unutranji initelji panje) (Pogledajte: Vanjski i unutranji faktori panje).

Vanjski i unutranji faktori panje (Pejak, 1981, str. 90-93) Na smjer, intenzitet, opseg i trajanje panje utjeu razliiti initelj. Meu vanjskim initeljima posebno se istiu: 1. Intenzitet podraaja. Jaka svjetlost ili glasni zvuk privlae veu panju od slabih i potiskuju ih. Stoga se intenzivni podraaji koriste kao znaci za opasnost i alarm. 2. Prostornost podraaja. Veliki podraaji lake se zapaaju. Najvei broj ljudi e zamijetiti veliki oglasni plakat na ulici ili oglas koji zahvaa cijelu novinsku stranicu. Ipak, potrebno je spomenuti da s veliinom podraaja neko vrijeme raste i opseg panje, ali samo do trenutka dok podraaj ne zahvati preveliki dio vidnog polja. 3. Trajanje i uestalost. I slabi podraaji mogu privui panju ako dugo traju ili ako se esto ponavljaju. 4. Kontrast i promjena podraaja. Pokazalo se da npr. u asopisu s obojenim slikama veu panju privlae slike koje su crno-bijele. Takoer, u prostoriji u kojoj esto boravimo, neemo zamijetiti kucanje sata, ali emo zamijetiti ako sat iznenada prestane kucati. 5. Kretanje. Posebnu panju privlae podraaji koji se pokreu. Tako esto iluzionisti dok jednom rukom izvode trik, drugom rukom prave velike i sloene zamahe, koji privlae panju gledatelja. 6. Vrsta podraaja. Panju najbolje privlae sluni, zatim vidni, pa onda dodirni podraaji. Meu unutranjim initeljima panje znaajni su motivi, oekivanja, uvstva. Tako je npr. gladna osoba usmjerenija prema mirisima hrane, frizerka e bolje zapaziti ureenost ili boju kose poinitelja nekog delikta i slino. Iako se spoznaje o vanjskim i unutranjim initeljima panje prvenstveno koriste u ekonomskom i politikom marketingu, znaajne su i pri procjenjivanju iskaza oevidaca delikata. Mogu nam objasniti zbog ega je neka osoba zapazila neke detalje odnosno zbog ega su neka zbivanja ostala nezamijeena.

I nae svakodnevno iskustvo potvruje da je opseg panje ogranien. Utvreno je da se, ovisno o dobi, u 1/10 sekunde moe zamijetiti priblino 9 toaka, 7 slova, 4 crno-bijela lika ili 3 obojena lika. Manja djeca i neobrazovaniji odrasli imaju manji opseg panje od obrazovanih odraslih osoba. Za pravnu psihologiju

33 znaajan je i sluni opseg panje. Koliko ljudi moemo istovremeno sluati? Pokazalo se da istovremeno moemo razlikovati samo 3 do 5 nepovezanih rijei. Kako onda moemo objasniti da mnogi ljudi mogu dobro ponoviti sadraj dva razgovora koji se istovremeno odvijaju? To se moe objasniti tzv. fluktuacijom panje. Panja se brzo pomie s razgovora na razgovor, a ve na osnovi dijelova razgovora ovjek moe spoznati cjelinu. Ono to nije uo nadopuni s onim to oekuje, onim to je u skladu s njegovim iskustvom i zdravim razumom. Precizna ispitivanja su pokazala da ukoliko se onemogui fluktuacija panje, istovremeno sluanje nije mogue. Tako, kad se ispitaniku stave slualice na ui i on ili ona na svaku slualicu slua razliit razgovor, onda ne samo da nisu u stanju shvatiti sadraj razgovora, nego niti to da li se radi o materinjem jeziku ili ne. Jedino to se u ovakvim okolnostima sluanja moe razaznati je govori li muka ili enska osoba (Pejak, 1981.). Sve to je do sada navedeno pokazuje da percepcija nije "fotografsko" zahvaanje stvarnosti i da na nju osim objektivnih karakteristika predmeta, pojava i ljudi u naoj okolini, utjee i niz drugih faktora. Da bi to bolje objasnili, potrebno je opisati sam proces percipiranja. Kao prvo, objekti ili dogaaji u naoj okolini trebaju "slati" dovoljno snane podraaje da bi aktivirali naa osjetila (npr. netko mora dovoljno jako ili iz velike blizine neto rei da bi ga uli). No ak i tada, moe se dogoditi da se odreeni dogaaj ili objekt ne percipira. Naime, ovjek ima ograniene mogunosti "procesiranja informacija". Kad istovremeno dobivamo razliite informacije iz razliitih izvora (npr. gledamo televizijske vijesti, a majka nam neto objanjava) mi ih najee ne moemo istovremeno "svladati" i usmjeravamo se samo na jednu od njih (npr. utiamo televizor ili jednostavno pustimo majku da govori, ali ujemo samo vijesti). Tako se titimo od "informacijskog preoptereenja". Pokazalo se da ovjek moe uspjeno pratiti uglavnom samo jedan informacijski tok, te da pri tome vrlo malo registrira iz paralelnog toka. Selektivnom panjom "filtriraju" se informacije iz okoline koje dolaze do nas, a na to djeluju razliiti vanjski ili unutarnji faktori opisani u Prilogu 1. Selektivnom panjom moe se objasniti npr. kako je mogue da osoba koja je gledala tiho podeenu televiziju nije ula glasan krik iz susjednog stana. Uz selektivnost panje vezana je i tzv. selektivna percepcija, odnosno pojava da opaamo samo neke pojave u okolini ili na samom sebi. To objanjava kako to da npr. rtva napada nije ula to joj vie napada, jer je istovremeno bila usmjerena na to da vidi postoji li drugi izlaz iz prostorije i kako da se spasi. Iako je on dovoljno glasno govorio da bi sluni organ bio podraen (sama rtva je rekla da je vikao), poruka je bila "filtrirana" prije nego je rtva percipirala njen sadraj. Na proces selektivnosti su u ovom sluaju dodatno utjecale emocije rtve i njena izloenost stresnom dogaaju. Pod utjecajem emocija, stavova, oekivanja i drugih faktora, selektivnost se moe tako poveati da doe do "perceptivne sljepoe"

34 za sve ostalo to tog asa za osobu nije od neposredne vanosti (Petz, 1992.). Shematski prikaz procesa percepcije: PODRAAJI U VANJSKOM SVIJETU dogaaji, predmeti, osobe

PROCESI U OSJETILIMA ukoliko je podraaj iz okoline bio dovoljno intenzivan da aktivira osjetila

SELEKTIVNA PANJA ukoliko je podraaj privukao panju odnosno probio se kroz "informacijski filtar"

SLOENI KORTIKALNI PROCESI Tumaenje pristiglih informacija, njihovo ponovno sastavljanje u smislenu cjelinu i procjenjivanje njihova znaenja u trenutnom ili trajnom snalaenju u okolini; ovisi u mnogim drugim psihikim procesima kao to je npr. motivacija, emocije, pamenje, miljenje i drugo

DOIVLJAJ STVARNOSTI

Pogreke opaanja U skladu s ovim spoznajama Trankell (1972.) upuuje na tri skupine faktora koji djeluju na pogreke u opaanju, a o kojima se mora voditi rauna u istranom ili sudskom postupku pri procjeni pouzdanosti iskaza oevidaca. To su: 1. Selektivni karakter percepcije. Kao to je ve opisano, podraaji odnosno informacije iz okoline su tako brojne, da osoba moe savladati samo jedan njihov dio. Do selekcije moe doi zbog namjerne ili nenamjerne panje. Nenamjerna panja je ona panja koja je potaknuta vanjskim karakteristikama podraaja (vidi Vanjski i unutranji faktori panje), dok je namjerna panja ona koja je rezultat namjernog, svjesnog usmjeravanja. 2. Logiki mehanizam nadopunjavanja. Postoji tendencija da osoba detalje nekog dogaaja ili predmeta koje nije zapazila (upravo zbog selektivnog karaktera percepcije), nesvjesno "nadopuni" u

35 skladu sa svojim iskustvom ili stavovima. To se zbiva zbog toga to su proces percepcije i miljenja jedinstveno povezani i istovremeno se dogaaju. 3. Stavovi, oekivanja, osobne elje, emocije. Sve to utjee na interpretaciju osjetnih informacija koje do nas dolaze iz okoline. Da tome ne podlijeu samo "obini" i sluajni oevici, ve i profesionalci kod koji bi utjecaj ovih faktora na tonost percepcije trebao biti manje izraen, pokazuje jedno istraivanje provedeno u Velikoj Britaniji (Bull i sur., 1985.). Nastojalo se utvrditi percipiraju li policajci dogaaje bolje nego obini graani. Skupini od 24 policajca i 156 graana pokazani su dokumentarni filmovi koji su prikazivali uobiajena zbivanjima u jednoj trgovakoj ulici u koja su bila ukljuene i odglumljene krae. Filmovi su trajali 1, 2 ili 4 sata. Zadatak ispitanika je bio da zapaze odreena ponaanja krau, normalnu razmjenu dobara i openito asocijalna ponaanja. Pokazalo se da su policajci, u odnosu na graane, mnogo ee neke potpuno neutralne dogaaje prosudili kao krau. Neka druga simulacijska istraivanja, provedena u Sjedinjenim Amerikim Dravama, pokazala su da iako policajci bolje zapaaju detalje kao npr. odjeu ili boju kose i oiju poinitelja nekog krivinog djela, oni takoer pokazuju veu tendenciju nego obini graani da detalje koje nisu zapazili "logiki nadopune" u skladu sa svojim iskustvom ili oekivanjima. Za podruje pravne psihologije posebno su zanimljive spoznaje o tome koliko pouzdano moemo zapaziti karakteristike drugih ljudi, to je povezano s identifikacijom ili opisom poinitelja krivinih djela. Pokazalo se da na tonije opaanje tjelesnih karakteristika drugih ljudi utjee nekoliko faktora npr. izrazitost neke tjelesne osobine, slinost izmeu opaaa i opaenog, openiti interes opaaa za neke osobine opaenog, iskustvo, ali i neke osobine linosti kao npr. samokritinost.

Pamenje
Pamenje je sposobnost usvajanja, zadravanja i koritenja informacija steenih iskustvom ili aktivnim uenje. Prema suvremenim psihologijskim spoznajama postoje tri vrste (Petz, 1992, str. 296-297; Petz, 2001.), odnosno tri faze pamenja (Zarevski, 1991.): 1. Senzorno pamenje prima informacije iz naih osjetila. Velikog je kapaciteta, ali je vrlo kratkog trajanja (nekoliko sekundi). Neophodno je za ivot: bez njega npr. ne bismo mogli razumjeti ak ni rijei, a kamoli reenice, jer bi do kraja reenice ve zaboravili rijei to smo uli na poetku. 2. Kratkorono pamenje je ogranienog kapaciteta i dosta kratkog trajanja (do nekoliko desetaka

36 sekundi). Npr. kada nam netko kae telefonski broj, mi ga "drimo u glavi" dok ne naemo olovku i zapiemo ga. Prevodimo neki tekst sa stranog jezika i pogledamo u rjeniku neku nepoznatu rije, ali ve nakon nekoliko minuta ponovno moramo posegnuti za rjenikom da bi pronali znaenje te iste rijei. Kratkorono pamenje iznosi oko 7 estica (informacija). To znai da se odjednom moe npr. zapamtiti toliko nepovezanih brojki ili nepovezanih slova. No grupiranjem (u smislene rijei ili logiki povezane brojeve kao npr. u nizu 1, 4, 9, 16 ...) moemo znatno poveati kapacitet kratkotrajnog pamenja. 3. Dugorono pamenje ogromnog je kapaciteta i katkada praktiki beskonanog trajanja, tj. do kraja ivota. Senzorno i kratkotrajno pamenje moe pod odreenim uvjetima prijei u dugorono pamenje. Taj tok informacija e odrediti panja, ponavljanje, pronalaenje i dosjeanje. Kako je pamenje nerazdvojivo povezano s percepcijom, proces obrade informacija pri pamenju moemo prikazati na sljedei nain (Slika 3). U svakoj od faza kroz koju informacije prolaze (senzorno, kratkorono i dugorono), kao i pri svakom aktiviranju kratkoronog ili dugoronog pamenja moe doi do selekcije ili/i prerade prvobitno primljenih informacija.

Slika 3. Obrada informacija pri procesima pamenja (adaptirano prema Summers i sur., 1986. i Zarevski, 1991.).
DOSJEANJE PRONALAENJE

PODRAAJI IZ OKOLINE

SENZORNO PAMENJE

KRATKORONO PAMENJE

DUGORONO PAMENJE

PANJA

ORGANIZACIJA SADRAJA SEMANTIKA PRERADA PONAVLJANJE

Kako bi neka informacija ostala pohranjena u dugoronom pamenju, koristimo hijerarhijsku organizaciju informacija i predodbe. Tako se za konkretne pojmove stvaraju dvostruki tragovi pamenja - slikovni odnosno predodbeni i verbalnih odnosno semantiki. U skladu s tim moemo razlikovati i dvije vrste dugoronog pamenja - predodbeno i semantiko (Pejak, 1981). Predodbeno pamenje nam pomae da obnovimo informacije dobivene opaanjem, a semantiko pamenje informacije dobivene govornim

37 porukama ili vlastitom prosudbom. Pokazalo se da pomou predodbenog pamenja "drimo u glavi" pojedinosti, detalje neke pojave ili zbivanja, a pomou semantikog pamenja njihovu opu shemu. Predodbe, upravo zbog velikog broja detalja, brzo izblijede, a semantiko pamenje dulje ostaje svjee. To je prvenstveno stoga to moemo zapamtiti mnogo vie dogaaja ako ih svedemo na dva ili tri apstraktna koncepta nego ako ih pamtimo kao slike bogate detaljima. Pamenje moemo razlikovati i s obzirom na stupanj usmjerene panje. Tako razlikujemo tzv. automatsko ili usputno pamenje i namjerno pamenje odnosno pamenje koje zahtjeva napor. Velik dio onoga to znamo rezultat je usmjerene panje na odreene sadraje koje elimo zapamtiti i usvojiti. No, u odreenim situacijama mnogo toga pamtimo nenamjerno, bez svjesne usmjerenosti. U psihologiji se openito smatra da je pamenje s namjerom tonije od usputnog pamenja. Za vjerodostojnost svjedoenja vano je da izuzetno znaajne ili istaknute dogaaje pamtimo veoma ivo. Na alost, pokazalo se da takvo ivo i detaljno sjeanje ne mora uvijek biti i tono. Ono to je posebno znaajno je da upravo ivost sjeanja predstavlja jedan od najvanijih faktora subjektivne sigurnosti oevidaca u ono to tvrde, kao i za procjenu njihovog iskaza kao vjerodostojnog od strane sudaca i porotnika.

Zaboravljanje Pamenje se moe ispitati na vie naina. Metode prepoznavanja i dosjeanja imaju poseban znaaj za svjedoenje. Pomou dosjeanja moemo opisati dogaaj kojem smo prisustvovali ili opisati lice osumnjienog. Pomou prepoznavanja, ak i onda kada ne moemo sa sigurnou opisati lice osumnjienog, moemo ga prepoznati u identifikacijskom nizu ili pri rekonstrukciji dogaaja. Sve metode ispitivanja pamenje dole su do istovjetnog nalaza pamenje je rijetko savreno, a zaboravljanje je normalna pojava. Sadraje koje uimo namjerno, zaboravljamo najbre u prvih nekoliko sati i dana nakon uenja. Tipina krivulja zaboravljanja pokazuje da se na poetku zaboravlja bre, a vremenom dolazi do usporavanja tempa zaboravljanja, kako prikazuje Slika 4 (za detalje pogledati Zarevski, 1991.). Slika 4: Krivulja pamenja (zaboravljanja) (prilagoeno prema Pejak, 1981.)

38
Broj informacija kojih se moemo dosjetiti

vrijeme

Novija istraivanja u stvarnim ivotnim situacijama pokazala su da se ovakva "krivulja zaboravljanja" ne vrijedi u svim situacijama. Jedan od primjera je upravo opisano pamenje dogaaja koji su nam bili posebno istaknuti i znaajni u ivotu. Za sada nema jednostavnog odgovora na pitanje zbog ega zaboravljamo. Dosadanja istraivanja pokazuju da postoje etiri osnovna uzroka zaboravljanja koji se meusobno ne iskljuuju. To su postepeno gubljenje tragova pamenja, nemogunost pronalaenja pohranjene informacije, represija i interferencija. Jedno od najstarijih objanjenja je da "tragovi" pamenja, zbog odreenih metabolikih procesa, jednostavno blijede. Trag pamenja (tzv. engram) moemo zamisliti kao dobro uhodani "put" u ivanom sustavu. Ako taj "put" ne koristimo, on moe "zarasti". Tada dolazi do zaboravljanja. Tako npr. neku latinsku poslovicu ili lanak zakona koji nismo dobro nauili i zatim ga nismo koristili zaboravljamo vrlo brzo. Dakle, za odravanja tragova pamenja najvanije je ponavljanje ili esta upotreba. Sljedee objanjenje zaboravljanja moemo oznaiti kao "neuspjeh u pronalaenju". Odreena

informacija moe biti u naem dugoronom pamenju i mi to znamo, ali da bi je se sjetili, moramo "doi" do nje. Ako za to nemamo "dobar put" ne emo uspjeti. U svakodnevnom iskustvu u takvim situacijama imamo svima dobro poznat osjeaj da nam je neto "na vrh jezika". Kao to u sluaju gubitka tragova pamenja zaboravljanje moemo usporiti estim ponavljanjem, nemogunost pronalaenja informacija moemo sprijeiti tako da nove informacije poveemo na vie naina sa starim znanjem, da otvorimo vie putova do informacija. Pri tome se moemo koristiti tzv. mnemotehnikom (npr. poveemo neki izraz iz stranog jezika koji teko pamtimo s nekim poznatim izrazom iz materinjeg jezika i sl.). Kao to moemo namjerno pamtiti, tako moemo "namjerno" i zaboravljati. U takvim sluajevima govori se o represiji ili motiviranom zaboravljanju. Mi svjesno ili nesvjesno potiskujemo iz naeg pamenja neke neugodne dogaaje i iskustva. Najjednostavnije objanjenje ove pojave je da neponavljanjem openito

39 dolazi do zaboravljanja, a neugodne sadraje obino ne volimo ponavljati. Sljedee mogue objanjenje zaboravljanja je interferencija. Ovdje sredinji znaaj imaju zbivanja prije i poslije nekog dogaaja ili aktivnosti. Ako novo uenje ili iskustvo ometa ranije naueno, onda se radi o retroaktivnoj interferenciji tj. ometanje djeluje unatrag. U obrnutoj situaciji, kada ranije uenje ili iskustvo ometa pamenje neeg novog, tada se radi o proaktivnoj interferenciji tj. ometanje djeluje unaprijed. Na primjer, Ako smo se nauili na odreeni raspored tipki na stroju za pisanje teko e nam biti pisati na stroju koji ima drugaiji raspored (proaktivna interferencija). Za psihologiju svjedoenja posebno je znaajna spoznaja da se s vremenom ne samo gube, odnosno zaboravljaju detalji nekog dogaaja, nego dolazi i do izmjena u onome to smo zapamtili, odnosno dolazi do sustavne distorzije tragova pamenja. Dakle, ono to je pohranjeno u naem pamenju esto nije toan odraz originalne informacije. Tako npr. ako ispitanicima zadamo da upamte odreene apstraktne likove koji podsjeaju na neke uobiajene konkretne predmete i zatim od njih zatraimo da ih nakon nekog vremena nacrtaju tada e biti lako uoljiva tendencija da nee nacrtati prvobitni lik, ve predmet koji ima slini oblik. Bull i sur. (1985.) ilustriraju ovu pojavu mijenjanja zapamenog jednim primjerom iz podruja pravne psihologije (Primjer 2).

Primjer 2. Kako dolazi do promjena u naem pamenju - jedan mogui sluaj Izlazei iz trgovine, jedna ena zamijetila je kako se jedan mukarac nagnuo nad kolicima u kojima je bilo dijete. Sljedeeg dana proitala je u novinama o sluaju bebe koja je pred trgovinom zadobila opekotine lica. Pokuala se sjetiti to je radio mukarac, ali je ispravno zakljuila da to nije vidjela. itanje novinskog lanka zavrila je u razmiljanjem kako se na prvi pogled taj ovjek ponaao na nain da je mogao zadati opekotine djetetu. Nakon nekoliko dana ula je s radija poziv svima koji su bili u blizini trgovine u vrijeme tog dogaaja da se jave policiji. Otila je i opisala dogaaj na nain koji je pretpostavljao da je mukarac opekao dijete. Nije znala objasniti policiji zbog ega se nije ranije javila. Mogue je pretpostaviti da je na sudu svjedoila da je vidjela kako je mukarac opekao dijete. To bi uinila "mirna srca", potpuno uvjerena da govori istinu i nesvjesna da je njeno prvobitno pamenje dogaaja bilo izmijenjeno itanjem novinskog lanka, razmiljanjem o dogaaju i procedurom ispitivanja u policijskoj stanici.

40 Dakle, vidimo kako se originalno dugorono pamenje pod utjecajem razliitih aktivnosti moe izmijeniti, a da osoba toga uope nije svjesna. No do odreenih izmjena moe doi i zbog toga to postoji sklonost da praznine u naem pamenju popunjavamo u skladu s logikom i naim dotadanjim iskustvom. To ilustriraju nalazi jednog istraivanja o uinku pamenja jedne karakteristike neke osobe na iskaz o drugim tjelesnim karakteristikama te iste osobe (Bull i sur. 1985.). U eksperimentu jedan mladi je uao u predavaonicu jer je zaboravio svoju torbu. Kada je jedanput obiao dvoranu, profesor ga je zamolio da je napusti. Mladi je imao plavu kosu, zelene oi i svijetlu kou. Nakon predavanja studenti su bili zamoljeni da ga opiu. Gotovo svi (njih 93%) je tono opisalo boju njegove kose, ali ih je samo 7% tono navelo da je imao zelene oi. Gotovo polovina ostalih ispitanika je izjavila da je imao plave oi. Dakle, plava kosa je imala takav uinak na opaae da su "prazninu" u svom pamenju popunili u skladu s uobiajenim iskustvom ili stereotipom da plavokosi ljudi imaju plave oi. U nekim sluajevima takve "logike nadopune" pamenja jesu tone, ali ponekad vode do netonog dosjeanja. Potrebno je posebno istaknuti da ljudi najee toga uope nisu svjesni. Polazei od karakteristika procesa pamenja, odnosno zaboravljanja, Trankell (1972) navodi tri osnovne promjene koje se zbivaju tijekom pamenja, a ije je poznavanje posebno znaajno za procjenu vjerodostojnosti oevidaca. To su: 1. Pojednostavljenje sadraja. Vremenom se iz naeg pamenja gubi znatan broj detalja nekog dogaaja, a preostali dijelovi se povezuju u jedinstvenu i loginu, ali detaljima siromaniju cjelinu. 2. Racionalizacija sadraja. Postoji tendencija da ono to u naem pamenju nije logino ili jasno, zamijenimo onim to je logino i jasno. 3. Naglaavanje. Neki detalji dogaaja koji u originalnom sadraju pamenja nisu bili istaknuti, mogu se pri njegovom obnavljanju istaknuti. Ova promjena je neposredno povezana s tim to s vremenom gubimo neke detalje, pa onda oni koji su ostali u naem pamenju pri ponovnom dosjeanju dobivaju istaknutije mjesto. Uz ove normalne procese zaboravljanja koji se javljaju kod svih ljudi, postoje i patoloke smetnje pamenja. Iako su vie u domeni sudske psihijatrije navest emo dvije najpoznatije. To su amnezije i paramnezije. Amnezija je gubitak pamenja za odreeno vremensko razdoblje ili za odreene dogaaje. Mogu se razlikovati organske i funkcionalne amnezije. Organske amnezije su najee posljedica traume mozga ili patolokih promjena u nekim mozgovnim podrujima. Obino dovode do zaboravljanja svega to se zbilo u odreenom vremenskom razdoblju. Funkcionalne ili psihogeno uvjetovane amnezije su najee

41 posljedice jakog, neugodnog uvstva. Obino dovode do nemogunosti dosjeanja nekih odreenih dogaaja (Petz, 1992). Paramnezija ili lano sjeanje se oituje u "dosjeanju" dogaaja koji se nikada nisu zbili. U paramnezije pripada i poznati fenomen "deja vu" (ita se "dea vi") ili "ve vieno" pri kojem imamo snaan utisak da smo neko zbivanje koje se upravo odvija ve ranije doivjeli.

Iskazivanje
Percepcija moe biti tona, a pamenje dobro, ali jo uvijek nema garancije da e iskaz isto tako biti bez pogreke. Da bi neto iskazali, sluimo se govorom. Govor je sloen proces. U prvoj fazi govora javlja se govornikova namjera da govori, zatim slijedi izbor rijei koji odgovara toj namjeri. U drugoj fazi rijei se gramatiki poveu i izgovore (Pejak, 1981.). Pomou govora komuniciramo s drugim ljudima, ali i mislimo. U skladu s tim se razlikuje tzv. vanjski i unutranji govor (misli). Ipak, vanjski govor je samo nepotpuni izraaj misli. Kao i pri percepciji i pamenju, pri iskazivanju su takoer mogue greke. Govor je mnogo siromaniji od stvarnosti (pa tako i od naih psihikih stanja i procesa) pa se mnogo toga (npr. neka sloena uvstva) uope ne moe valjano izraziti. Ponekad osoba nije u potpunosti svladala jezik, pa upotrebljava netone izraze. Uz to, rijei imaju tzv. denotativno i konotativno znaenje, to moe dodatno oteati proces komunikacije. Denotativno znaenje rijei se odnosi na stvari, pojave, osobine i odnos koje ona kao pojam oznaava. Ovo znaenje je kod razliitih ljudi prilino slino. Tako e npr. rije stol za sve ljude imati veoma slino znaenje. Konotativno znaenje se razvija s naim osobnim iskustvom i ovisi o naim motivacijama, emocijama pa i nekim osobinama linosti. Tako npr. pojam pravda moe kod razliitih ljudi imati razliito znaenje. No, znaaj iskazivanja se najbolje moe sagledati ako ga pratimo kao komunikacijski proces u kojem sudjeluju barem dvije osobe oevidac i osoba koja eli dobiti iskaz o nekom zbivanju. Komunikacija se moe odrediti kao proces prenoenja poruka (Novosel, 1991.). Uz komunikaciju kao proces interakcije vezane su brojne predrasude. Tako veina ljudi misli da se iskljuivo ili barem preteno komunicira rijeima. No poruke se alju i pokretima, mimikom, odjeom, mirisima. Neki autori ak smatraju da se najvei dio komunikacije odvija upravo takvim neverbalnim sredstvima. Sljedea predrasuda se odnosi na namjere pri komuniciranju. Naime, komuniciranje nije samo aktivnost miljena da prenese neku poruku,

42 ve i sve aktivnosti kojima primatelj pripisuje znaenje, bez obzira je li to poiljatelj elio ili ne. Tako npr. nain na koji svjedok sjedi u prisustvu osumnjienog ili istraitelja, ili to to osumnjieni uporno uti neto saopava. Postoji predrasuda da ljudi vladaju svojim komunikacijskim ponaanjem i da im se rijetko moe dogoditi da prenesu drugome neto to ne bi eljeli. No kao to navodi Novosel (1991.), istina je posve drugaija. Najvei dio komunikacijskih aktivnosti nije pod naom kontrolom. To se najbolje vidi kad ovjek eli prikriti svoje osjeaje, namjere ili stavove. Veina ljudi u tome uspijeva samo izuzetno rijetko. Ve iz opisa manjeg broja predrasuda vezanih uz proces komunikacije vidljivo je da je to veoma sloena aktivnost. Za procjenu vjerodostojnosti iskaza oevidaca posebno je znaajno da komunikacija uvijek predstavlja "lanac transformacija". U osnovi toga je interpretacija, odnosno aktivnost kojom primljenim porukama pridajemo znaenje. Proces pridavanja znaenja je vieslojan. Tako npr. kada se svjedok smjeka dok daje iskaz, prvo zamijetimo tu poruku (smijeak) i shvatimo njeno osnovno znaenje, a zatim je dalje sami interpretiramo kao prijateljsku (svjedok spreman na suradnju) ili neprijateljsku (svjedok nas eli zavarati), ili u nekom irem kontekstu (mnogi svjedoci zbunjenost nastoje prikriti smijekom). Pritom nae tumaenje, naravno, ne mora biti tono. Po svemu sudei, broj transformacija do kojih se dolazi u procesu komunikacije je promjenljiv i ovisi o situaciji, sloenosti poruke, karakteristikama poiljaoca i primaoca poruke. Bitno je uoiti da su transformacije neizostavni aspekt svakog komuniciranja (Novosel, 1991.). O djelovanju razliitih neverbalnih aspekata komunikacije na procjenu vjerodostojnosti iskaza oevidaca govori Elizabeth Loftus (1979.). Tako navodi da to je svjedok tjelesno privlaniji, vea je vjerojatnost da e se prihvatiti njen ili njegov iskaz kao vjerodostojan. Na procjenu vjerodostojnosti utjee i tip govora svjedoka. Ako svjedok sigurno i kratko odgovara ostaviti e bolji utisak na porotu. Fraze kao to su npr. ini mi se, mislim, ako se ne varam, esta upotreba potapalica (ovaj, onaj, ovjee i sl.) daju govoru nesigurnost i smanjuju prihvatljivost takvog svjedoka. Na stvaranje utiska o nekoj osobi utjee i redoslijed kojim dobivamo o njoj informacije (Pogledajte: Uinak redoslijeda informacija na percepciju drugih ljudi). To moe imati veliki znaaj pri odluivanju u poroti.

43

Uinak redoslijeda informacija na percepciju drugih ljudi Psiholozi su izuzetno zainteresirani za problem stvaranja impresija o drugim ljudima. U vezi s tim postoje dva oprena laika miljenja: prvi dojam je najvaniji dojam te zadnji dojam je najupeatljiviji dojam. Ipak rezultati istraivanja pokazuju vei uinak primarnosti (prvog dojma) na stvaranje impresije o drugim ljudima. Ilustrirat emo to nalazima jednog istraivanja provedenog u prirodnim uvjetima. U istraivanju su jednoj grupi studenata najavili gostovanje profesora s jednog drugog sveuilita na sljedei nain: "Profesor N.N. je s Fakulteta za ekonomiju Sveuilita X. Do sada je predavao tri semestra na drugom sveuilitu. Ovo je njegov prvi semestar kod nas. Ima 40 godina. Oenjen je. Ljudi koji ga poznaju smatraju ga TOPLOM osobom, vrijednom, kritinom, praktinom i samouvjerenom." Drugoj grupi studenata najavili su ga na isti nain, osim to su pri njegovom opisu pridjev TOPAO zamijenili pridjevom HLADAN. Nakon toga je taj profesor odrao predavanje i vodio grupnu diskusiju s obje skupine studenata zajedno. Za vrijeme diskusije opaai su biljeili sudjelovanje studenata u diskusiji, a na kraju su studenti procijenili neke osobine profesora. Pokazalo se da ga skupina studenata kojoj je predstavljen kao TOPAO procjenjuje socijalno pozitivnije (npr. kao manje orijentiranog na sebe, manje nedrutvenog ili kao manje nepopularnog) nego druga skupina studenata. Zamjena topao-hladan nije dovela samo do razlika u procjeni ve i do razlika u ponaanju. Meu studentima kojima je bilo reeno da je gostujui profesor topao, njih 56% je uestvovalo u diskusiji, dok je meu onima koji su dobili informaciji hladan, njih 32% bilo aktivno. Kako se mogu objasniti ovi nalazi? Oito je da impresiju o nekoj osobi formiramo pod snanim utjecajem prvih osobina linosti koje upoznamo. Kad ujemo da je neka osoba inteligentna, ve stvorimo opu sliku o njoj. Kasnije informacije (npr. tvrdoglava) poprimaju znaenje u skladu s tim prvim utiskom. Tako npr. inteligentnu osobu za koju kasnije utvrdimo da je tvrdoglava skloni smo vidjeti kao upornu. Nasuprot tome, tvrdoglavu osobu za koju kasnije utvrdimo da je inteligentna skloniji smo vidjeti kao razmaenu. Utjecaj redoslijeda na socijalnu percepciju ilustrirati emo jo jednim istraivanjem koje ima neposredne implikacije na realnu kolsku situaciju. Zadatak ispitanika je bio da promatraju uinak osoba na testu sposobnosti. U prvoj situaciji osoba (pomoni eksperimentator) je poela vrlo dobro rjeavati zadatke, a potom sve slabije i slabije. U drugoj situaciji bilo je obrnuto: osoba je poela slabo rjeavati zadatke, a zatim sve bolje i bolje. U oba sluaja krajnji rezultat je bio 15 tono rijeenih zadataka. Ispitanici su trebali predvidjeti uinak tih osoba na narednih 30 zadataka. Iako je konani uradak u obje situacije bio istovjetan, procjene su se bitno razlikovale. Osoba koja je poela dobro procijenjena je inteligentnijom od one koja je zapoela loe. Uz to, ispitanici su predvidjeli da e prva osoba postii bolji uinak na sljedeim zadacima. I ovi rezultati takoer snano potkrepljuju uinak primarnosti, ali govore i o moguim neeljenim posljedicama u prosuivanju ljudi. Ponekad, ovisno o sadraju onog to procjenjujemo (npr. kad procjenjujemo neke stabilne karakteristike drugih ljudi) ili o kontekstu u kojem se neka informacija pojavljuje, posljednje informacije koje o osobi dobivamo mogu imati vei uinak. Nije teko domisliti mogui praktini znaaj ovih spoznaja za neke aspekte funkcioniranja pravosudnog sustav, kao to je npr. obrana optuenog.

44

IV. PRIMJENA PSIHOLOGIJSKIH SPOZNAJA PRI PROCJENI VJERODOSTOJNOSTI ISKAZA SVJEDOKA


Brojna istraivanja su pokazala da percepcija i pamenje nisu savreni te da na njihovu tonost, ak i u idealnim laboratorijskim uvjetima, utjeu razliiti faktori. to se tek zbiva u stvarnim ivotnim situacijama, pogotovo onim koje ukljuuju kriminalne aktivnosti? U takvim situacijama je mogunost pojedinca da detaljno opie zbivanje ili pouzdano opie ili identificira poinitelja znaajno ograniena ve samim karakteristikama situacije. Naime, kriminogenu situaciju najee oznaavaju brzina i pokreti, velik broj podraaja koji dovode do informacijskog preoptereenja oevica, injenica da poinitelj nije poznat oevicu, i snane emocije (iznenaenje, strah). Mnogi od tih faktora su bili izuavani kao nezavisne varijable u razliitim laboratorijskim eksperimentima i pokazalo se da svaki od njih zasebno negativno djeluje na nau percepciju i pamenje. Njihove spoznaje su objedinjene u tzv. psihologiju svjedoenja koja nastoji odrediti faktore koji utjeu na opseg i tonost iskaza te kako upotrijebiti ta znanja da bi dobili pouzdane i vjerodostojne iskaze. Njihovo poznavanje ima znaajnu praktinu vrijednost za pravnike, upravo s toga to se razmjerno velik broj sudskih odluka donosi samo na osnovu svjedoenja oevidaca. Zanimljivo je da se pokazalo da mnoge od tih faktora koriste profesionalni kriminalci. Razgovori s njima su pokazali da su oni svjesni kako im faktor iznenaenja pomae da uspostave kontrolu nad situacijom, da nastoje zastraiti rtvu ili oevica, onemoguiti oevice da im vide lice i slino. Stoga su po same rtve ili oevice ponekad puno opasniji "amateri", koji imaju manje iskustva u delinkventnim aktivnostima i koji vjeruju u mit o "fotografskom pamenju" (Silberman, 1978.). No, vratimo se na to kako se laboratorijska istraivanja percepcije i pamenja mogu iskoristiti da se poboljaju neki aspekti provoenja prava. U novije vrijeme zanimljiv je konkretan pokuaj amerikog sudstva da unese malo reda u problematinu vjerodostojnost svjedoenja u jednom poznatom sluaju (Neil v. Biggers iz 1982.). Sud je odredio listu od 5 faktora koje je trebalo razmotriti pri procjeni tonosti svjedoenja. To su bili: mogunost oevica da vidi poinitelja za vrijeme izvrenja krivinog djela; stupanj panje oevica; tonost prvog opisa krivinog djela; stupanj sigurnosti oevica za vrijeme identifikacije poinitelja te vrijeme izmeu krivinog djela i identifikacije poinitelja (prema Wells i Murray, 1983.). Ovi autori istiu da ti faktori nisu navedeni na osnovi neke psiholoke teorije ili sustavnog pregleda istraivanja o svjedoenju, ve su izabrani na osnovi intuitivne teorije. Oni su analizirali velik broj

45 istraivanja s ciljem da provjere empirijsku podrku ovako iskustveno izabranih kriterija provjere vjerodostojnosti svjedoenja. Jasno se pokazalo da je svaki od tih faktora mogao utjecati na pouzdanost oevica, ali i jo neki drugi. Najznaajniji doprinos primjeni istraivanja vjerodostojnosti svjedoenja za pravnu praksu do sada je dao Buckhout (1976.). Izdvojio je nekoliko skupina faktora koji utjeu na (ne)pouzdanost iskaza oevidaca. To su faktori koji se odnose na: A. Originalnu situaciju u kojoj je izvren delikt 1. beznaajnost dogaaja 2. kratkou vremena opaanja 3. uvjete opaanja koji nisu idealni B. Psiholoke karakteristike oevica 1. stres 2. tjelesno stanje 3. prethodno iskustvo 4. predrasude 5. potrebe i motivi ("vidimo to elimo vidjeti") 6. elju da se postane "dio povijesti" C. Nain uzimanja iskaza 1. 10. duljina vremena izmeu dogaaja i davanja iskaza 2. 11. nadopunjavanje s detaljima 3. 12. sugestije tijekom postupka uzimanja iskaza 4. 13. sugestije koje dolaze od ispitivaa 5. 14. odnos svjedoka prema autoritetu ispitivaa 6. 15. konformizam 7. 16. uvjerenost u tzv. "ispunjeno proroanstvo". Vidimo da su u njihov popis znaajnih faktora pouzdanosti svjedoenja oevidaca ukljueni i oni iz sluaja koji su opisali Wells i Murray. Ukratko emo ih opisati.

46

Karakteristike situacije u kojoj je izvren delikt


Vrlo esto se od svjedoka oekuje da se dosjete karakteristika ili ponaanja poinitelja iz razdoblja kada jo nisu pripisivali nikakav znaaj situaciji. Vidjeli su zbivanje usput, ili kao dio uobiajenih dnevnih zbivanja. Istraivanja o takvim situacijama dolaze jo iz 1895. godine kada je McKeen Cattell (prema Ellison i Buckhout, 1981) opisao nalaze pokusa u kome su studenti trebali opisati ljude, mjesta i zbivanja kraj kojih su proli na uobiajenom putu od kue do fakulteta. Ne iznenauje da su njihovi opisi bili nepotpuni i nepouzdani, pri emu su neki studenti bili uvjereni da su vidjeli neke detalja kojih nije bilo. Kako se to moe objasniti? Jednostavno, beznaajni dogaaj ne privlai nau selektivnu panju. Iako znaajna zbivanja pobuuju i usmjeravaju nau panju, potrebno je razlikovati taj relativno umjereni stupanj pobuenosti, od onoga koji se javlja u stresnim i po ivot prijeteim situacijama. Kao to emo kasnije opisati, takve emocionalno intenzivne situacije, umanjuju sposobnost zamjeivanja i pamenja. Poznato je da to je oevidac imao na raspolaganju dulji vremenski interval da opaa neko lice ili zbivanje, vjerojatnije je da e te informacije "procesirati" i pohraniti u dugorono pamenje. Pitanje je koliko je minimalno trajanje gledanja potrebno da se zapamti odreeno zbivanje, odnosno lice poinitelja nekog delikta. Eksperimentalna istraivanja su pokazala da je za uspjeno pamenje lica dovoljno ve 10tak sekundi gledanja. Bower i Karlin (1974.) su utvrdili da dublje "procesiranje", kad npr. ispitanik ima zadatak da procijeni potenje ili dopadljivost lica na fotografiji, vodi boljem pamenju nego kad se od ispitanika trai da uini neto jednostavnije, kao da npr. odredi spol osobe na fotografiji. Kao to navodi Zarevski (1991.), kad ponovno vidimo neko lice ono praktiki nikada nije identino onome to smo vidjeli prvi put. Osim to je to zanimljiv teoretski problem koji je pokrenuo niz istraivanja percepcije i pamenja lica, znaajan je i za psihologiju svjedoenja. Analiza istraivanja mogunosti prepoznavanja ve jednom vienog lica pokazala je da se ona u pravilu vre tako da su podraajni materijal fotografije lica, te se u zadatku prepoznavanja ove prvobitne fotografije ona jednostavno izmijeaju s nekim novima i tako izloe ispitaniku. Svakodnevno iskustvo i rezultati nekih drugih istraivanja pokazuju da na prepoznavanje lica utjeu kut gledanja i izraz lica, kao i "maskiranje" originalnog lica dodavanjem ili oduzimanjem brade, vlasulje ili naoala (Zarevski, 1991.). Kad se govori o duljini vremenskog intervala opaanja kao faktoru pouzdanosti oevidaca, zanimljivo je spomenuti da gotovo svi svjedoci pretjeruju u procjeni trajanja duljine samog dogaaja. To ne iznenauje. Istraivanja su pokazala da to je vie podraaja prezentirano u nekom vremenskom intervalu, to

47 vremenski interval procjenjujemo duljim. A u situaciji kada prisustvuju nekom kriminalnom inu, oevici su esto "bombardirani" razliitim intenzivnim podraajima. Kako jo nisu provedena istraivanja odgovarajua u realnim uvjetima, teko je dati odgovor na poetno postavljeno pitanje koliki je minimalni interval gledanja da se zapamti odreeno zbivanje, odnosno lice poinitelja nekog delikta. Na to svakako utjee i niz drugih faktora, a nedvojbeno i ostali uvjeti opaanja koji su u kriminogenoj situaciji najee daleko od idealnih. Kriminogenu situaciju moe karakterizirati brza izmjena zastraujuih dogaanja, prisustvo velikog broja ljudi, nepovoljna rasvjeta i sline okolnosti koje dodatno oteavaju precizno zapaanje. Poznavanje takvih okolnosti je znaajno za procjenu vjerodostojnosti iskaza. To emo ilustrirati jednim konkretnim sluajem. Buckhout (1974.) je bio pozvan kao psiholog vjetak u vezi procjene pouzdanosti iskaza oevica jednog ubojstva. Oevidac je bio policajac. Tvrdio je da je sjedei u automobilu udaljenom 120 m od mjesta zloina vidio kako je optueni ubio rtvu u slabo osvijetljenom ulazu u jednu zgradu. Inae, ulica je bila dobro osvijetljena ulinom rasvjetom. Poznato je da se oko prilagoava prosjenoj koliini svjetlosti u cijelom vidnom polju, a ne koliini svjetlosti jedne toke vidnog polja. Mjerenje jaine rasvjete u ulazu u zgradu pokazalo je da se radi o svjetlosti koja je daleko ispod razine potrebne za itanje. Buckhout je poroti iznio ove injenice, ne sugerirajui zakljuak. Potaknuta njegovim iskazom, porota je sama provela eksperiment na licu mjesta i utvrdila da u tim okolnostima policajac nije mogao vidjeti lice poinitelja. Oito su na njegov iskaz utjecali neki drugi initelji, a ne dogaaj koji je mogao opaziti. Dakle, u krivinom dogaaju, brojne objektivne okolnosti mogu utjecati na smanjenu mogunost zamjeivanja i pamenja.

Psiholoke karakteristike oevica


esto se moe uti izjava oevica nekog delikta: "Ja nikada neu zaboraviti to lice". Znanstvene spoznaje ozbiljno dovode u pitanje takvu tvrdnju. Naime, pokazalo se da visoki stupanj stresa koji je esta nuspojava prisustvovanja kriminogenim situacijama utjee na smanjenje pouzdanosti percepcije. Iznimno brzo poveanje koliine adrenalina u krvi, to je karakteristina tjelesna reakcija na stresnu situaciju, moe pridonijeti tome da osoba bolje tri ili se bori, da ima dovoljno snage da izdri situaciju, ali ne i tome da zapazi i upamti vie detalja. Istraivanja su pokazala da opaai pod stresom pamte manje detalja, manje su toni u itanju brojeva, i manje sigurni pri detekciji signala iz okoline. U takvim okolnostima oni posveuju vie pozornosti svojoj dobrobiti i sigurnosti nego nekim, za njih nebitnim, detaljima iz okoline. Tako se npr. u jednom simulacijskom eksperimentu pokazalo da su oevici dali detaljniji opis

48 okrvavljenog noa kojeg je "napada" drao u ruci, nego njegovog lica ili drugih tjelesnih karakteristika. Ove laboratorijske nalaze potvrdila su i neka istraivanja u stvarnim ivotnim situacijama. Tako je npr. Khn (1974.) u analizi policijskih dosjea naao da su rtve krivinih djela koja su vie stresogena (npr. nasilje ili silovanje) davale nepotpunije i netonije iskaze od rtvi krivinih djela koje dovode do nieg nivoa stresa (npr. kraa). Dodue, jedno drugo istraivanje provedeno u realnim uvjetima pokazalo je da u stresnim situacijama moe ponekad djelovati i tzv. blic pamenje. Pet mjeseci nakon pucnjave u kojoj je jedna osoba bila ubijena, a druga teko ranjena, ponovno je bilo ispitano 13 od 21 svjedoka. Usporedba tih svjedoenja s izjavama koje su ti isti oevici dali neposredno nakon dogaaja, pokazali su njihovu visoku pouzdanost. Smatra se da se ovaj nalaz moe objasniti blic pamenjem istaknutih dogaaja koje traje godinama (Deffenbacher, 1980.). Ipak, veina kasnijih ispitivanja potvruje veu netonost svjedoenja za nasilne dogaaje, kao i nepostojanje veze izmeu sigurnosti s kojom je oevidac dao iskaz o nekom nasilnom dogaaju i tonosti iskaza (Clifford i Hollin, 1981.). Do zanimljivih nalaza su dola i neka istraivanja u simuliranim situacijama. Tako je Buckhout (1974.) u prisutnosti 141 studenta organizirao lani napad na profesora. Sedam dana nakon "incidenta" 60% studenata, kao ni "napadnuti" profesor nisu izmeu 6 fotografija prepoznali "napadaa". Posebno je zanimljivo da su ispitanici bili uvjereni da su zbog brutalnosti i dramatinosti nasrtaja zapamtili napadaa. No, ovakvo uvjerenje nemaju samo laici. Istraivanja su pokazala da su i suci i porotnici uvjereni da se bolje pamte brutalna djela (Clifford i Hollin, 1981.). Oevici ponekad iznose detalje koje zbog svog tjelesnog stanja nisu mogli zamijetiti. Ljudska osjetila su manje efikasna u zamjeivanju kada je osoba umorna, bolesna, ranjena, kad je pod utjecajem alkohola ili droga. Osjetni organi starijih osoba manje su sposobni zamijetiti neke podraaje. Pokazalo se da je adaptacija na svjetlo, odnosno mrak kod starijih osoba puno dulja; starenjem slabi sluh za visoke tonove i slino. Nasreu, ukoliko postoji bilo kakva sumnja u optimalno funkcioniranje osjetnih organa oevidaca, to se u dananje vrijeme moe vrlo jednostavno i lako utvrditi. U mnogim sluajevima usmjeravanje oevidaca moe dovesti do toga da on ili ona opiu neko zbivanje ili injenicu kojoj nisu bili prisutni, ali su trebali ili mogli biti prisutni. To slikovito opisuje jedan sluaj iz nae pravosudne prakse. Nakon to su se sudarila dva automobila, jedan od vozaa je ljutito izjurio iz automobila i poeo vikati "Ja sam imao zeleno". To je kasnije na sudu iznio u svom opisu dogaaja jedan od oevidaca. Ono to je zanimljivo je da na tom raskriju uope nije bilo semafora.

49 Na tonost opaanja mogu utjecati predrasude i stereotipi (Pogledajte: to su predrasude i stereotipi?). Predrasude mogu biti vjerske, nacionalne, rasne, ali se mogu zasnivati i na nekim karakteristikama kao to je duga kosa, socio-ekonomski status, neuredna odjea i slino. Svi ljudi imaju odreene stereotipe koji im olakavaju zamjeivanje okoline ili donoenje razliitih odluka. No, ta "pomo" pri socijalnoj percepciji, odnosno procjenjivanju ljudi, moe dovesti do nepreciznog opaanja, a to je jo vanije, oevidac moe potpuno nesvjesno opisivati u sudnici svoj stereotip, a ne stvarni dogaaj. Opisat emo klasino istraivanje predrasuda koje su jo 1946. godine proveli Allport i Postman (prema Buckhout, 1974.). Opaai su trebali kratko pogledati sliku na kojoj se nalazilo nekoliko ljudi u podzemnoj eljeznici. Svi su sjedili, osim dva mukarca - jednog bijelca i jednog crnca. Bijeli mukarac je imao je u ruci britvu. Kasnije je polovina opaaa izjavila da je britvu u ruci imao crni mukarac. Na njihovo opaanje je nedvojbeno utjecao rasni stereotip o nasilnim crncima. Predrasude moemo ilustrirati jo jednim primjerom, koji se nalazi u jednom amerikom priruniku za policajce. Jednoj starijoj gospoi je ukradena runa torbica sa ivotnom uteevinom. Na policiji je opisala poinitelja na nain koji je jasno ukazivao da se radi o adolescentu latinoamerikog porijekla. U to se vrijeme veliki broj latinoamerikanaca doselio u njeno susjedstvo. Vrlo brzo policija je uhvatila poinitelja. To je bio plavooki, plavokosi mladi vrlo svijetle koe. Osjeaj viktimiziranosti uslijed promjena u susjedstvu, potaknut njenim stereotipima prema strancima i latinoamerikancima je na rtvu oito tako snano utjecao da je dala policiji potpuno krivi opis poinitelja.

to su predrasude i stereotipi? Predrasude moemo odrediti kao pojednostavljen, logiki neosnovan odnos prema nekim idejama, ljudima ili skupinama esto popraen izrazitim uvstvima (ee negativnim nego pozitivnim). Meu predrasude spada npr. uvjerenje da su ene loi vozai, da su debeli ljudi dobroudni i slino. Kad se govori o predrasudama, nezaobilazne su rasne, nacionalne ili etnike predrasude (npr. "Svi Romi su kradljivi" ili "Svi Crnci su lijeni" i slino). One su u pravilu negativne. Predrasude predstavljaju generalizirane stavove, koji ne uzimaju u obzir individualne razlike. U tom smislu predrasude i socijalni stereotipi imaju isto znaenje. Pod njihovim utjecajem smanjuje se tonost opaanja u socijalnim situacijama. Na tonost socijalnog opaanja utjee halo-efekt. Radi se o sklonosti da se na osnovu opeg utiska ili samo neke osobine, stvori slika o svim osobinama neke osobe. Tako npr. ako nemamo dobro miljenje o nekoj osobi, skloni smo negativno procijeniti i njene druge pojedinane karakteristike.

Poznato je da na tonost opaanja utjeu nae potrebe. Potkrijepiti emo to jo jednim klasinim

50 psihologijskim eksperimentom iz 1942. godine. Skupina dobrovoljaca nije smjela jesti 24 sata. U odreenim vremenskim razmacima bile su im kratko izloene odreene fotografije, a zadatak im je bio da nakon toga izjave to su sve na njima vidjeli. to su dulje bili bez hrane, to su ee iskazivali da su na fotografijama vidjeli hranu, iako ona nije bila prisutna na fotografijama koje su gledali. Stoga je ponekad znaajno ispitati motive, odnosno potrebe oevica u trenutku kada je opazio odreeni dogaaj.

Nain uzimanja iskaza


Nedvojbeno je da s vremenom zaboravljamo. Savreno dosjeanje nekih podataka, osoba ili karakteristika situacije je vrlo rijetko. Provjeravanja tonosti identifikacije poinitelja krivinog djela uz pomo identifikacijskog niza pokazala su da e identifikacija biti manje precizna s protekom vremena. Ne samo da se zaboravlja sadraj, u ovom sluaju karakteristike osobe, ve se zaboravlja i kontekst, odnosno gdje smo odreeno lice ve vidjeli. Miller i Loftus (1976.) to ilustriraju jednim sluajem iz prakse. Prodava karata na eljeznikoj stanici bio je rtva oruanog napada. U identifikacijskom nizu oznaio je jednu osobu kao poinitelja. Radilo se o jednom pomorcu koji je imao vrlo vrst alibi. Kad su prodavaa upitali zbog ega je oznaio upravo tog ovjeka, odgovorio je: "njegovo lice mi je bilo poznato". I bio je u pravu. Naime, taj pomorac je u vie navrata kupio kartu upravo od napadnutog prodavaa. Dakle, osobu koju je vidio u jednoj situaciji, zamijenio je s osobom koju je vidio u nekoj drugoj situaciji. Takoer se pokazalo da pamenje detalja nekog stvarnog dogaaja moe biti pod utjecajem iskustva nakon samog dogaaja. To posebno aktualizira vanost naina ispitivanja za vjerodostojnost svjedoenja oevidaca. Kao to naglaava Zarevski (1991.), ovdje su posebno znaajna dva meusobno povezana faktora: sugestivnost naina ispitivanja (npr. sugestivnost postavljenih pitanja ili pristranost identifikacijskog niza) i sugestibilnost oevidaca. Hall i Loftus (1984.) su sumirajui rezultate niza istraivanja pokazali kako je mogue sugestivnim pitanjima navesti ljude da se "sjete" neeg to se nije u stvarnosti dogodilo. Takav eksperiment ima tri faze: 1. Opaanje odnosno stjecanje informacija. Oevidac opaa poetni sloeni dogaaj, kao to je npr. simulirano krivino djelo ili automobilska nesrea. 2. Pamenje i promjena zadranih informacija. Oevidac dobiva nove informacije koje slijede nakon poetnog dogaaja. Te nove informacije su pridodane originalnom dogaaju i poinje proces postupne

51 integracije izmeu njih i originalnog pamenja. 3. Dosjeanje. Naknadno ispitivanje tonosti pamenja originalnog dogaaja otkriva da je iskustvo nakon dogaaja izazvalo odreenu promjenu u pamenju. Oevidac reagira kao da su originalna memorija i informacije nakon dogaaja bile nerazmrsivo povezane. U nekim sluajevima originalno pamenje dogaaja je izmijenjeno ili ak izbrisano informacijama nakon dogaaja. U jednom tipinom eksperimentu (Loftus, Miller i Burne, 1978.) ispitanici su gledali niz dijapozitiva koji su prikazivali automobilsku nesreu. Jednoj skupini ispitanika prikazana je situacija u kojoj je crveni automobil stao na znak "Prednost", a drugoj skupini da je stao na znak "Stop". Nakon nekog vremena ispitanici su odgovarali na 20 pitanja koja su ukljuivala netone informacije koje mogu zavaravati. Npr. ispitanicima kojima je prikazana situacija da je automobil stao na znak "Prednost" pitanje je glasilo "Je li drugi automobil zaobilazio crveni automobil kada je stajao na znaku "Stop"?" Na kraju su ispitivali jesu li ispitanici upamtili koji je prometni znak bio prisutan u originalnom dogaaju. Ovisno o vremenskom intervalu izmeu gledanja dijapozitiva i sugestivnog pitanja, kod ak 80% ispitanika pamenje je bilo pod utjecajem dezinformacije. Konkretno, oni su upamtili znak "Stop" kada je u stvari bio prisutan znak "Prednost" i obrnuto. Ovakav slijed dogaaja se odreenom estinom moe javljati i u stvarnim situacijama. Krivino djelo je sloen dogaaj o kojem oevidac stjee i zadrava odreenu koliinu informacija. Policijsko ispitivanje oevidaca, postupak identifikacije osumnjienog, prikazivanje foto-robota i sline stvarne okolnosti pruaju puno mogunosti za uvoenje informacija koje su potencijalno dezinformirajue. Suenje, predkrivini postupak i istraga pretpostavljaju dosjeanje oevidaca koje moe biti davno izmijenjeno dezinformacijama nakon samog dogaaja. Stoga je vano poznavati okolnosti koje mogu utjecati na to da se pamenje prvobitnog dogaaja promjeni ili sauva. Dosadanje spoznaje koje su nastale kao odgovor na ovaj problem mogu se saeti u dva principa: 1. Promjena u pamenju stvarnih dogaaja je ea ako se dosjeanje reaktivira naknadnim informacijama. Lewis (1979.) razlikuje aktivno i pasivno pamenje. Pasivno pamenje ukljuuje informacije koje su "uskladitene", ali nisu u skorije vrijeme bile aktivirane rjeavanjem problema. Za razliku od toga, aktivno pamenje ukljuuje informacije koje su u skorije vrijeme bile aktivirane iz "skladita" zbog aktivnog rjeavanja odreenog problema. Lewis nadalje tvrdi da se pamenje moe izmijeniti samo ako se aktivira. Naime, naknadno iskustvo vezano uz dogaaj moe kod osobe potaknuti nepotpuno, prilagodljivo

52 dosjeanje dogaaja. Takvo djelomino "pobueno" pamenje moe biti izmijenjeno dodavanjem, ponitavanjem ili preraivanjem nekih detalja. Za razliku od toga, nebitni, svakodnevni zadaci ili poslovi izmeu dogaaja i ispitivanja ne dovode do promjene u pamenju. U takvim okolnostima moe se samo oekivati "blijeenje" pamenja odreenog dogaaja tijekom vremena, ali ne i njegova promjena. Za sada ne postoje empirijski dokazi da se pasivno pohranjeno pamenje spontano mijenja. Promjene se deavaju jer je iskustvo nakon samog dogaaja djelomino aktiviralo originalno pamenje i ono je tako postalo dostupno dodacima i izmjenama. 2. Promjene u pamenju stvarnih dogaaja su ee ako raskorak izmeu originalnog dogaaja i naknadnih informacija o dogaaju nije lako uoljiv. Nalazi eksperimenata su pokazali da razliiti faktori potiu ili oteavaju promjene pamenja. To su npr. perceptivno isticanje ili uoljivost detalja dogaaja, vremenski interval izmeu dogaaja i naknadnih informacija o dogaaju, nain ispitivanja tj. provjeravanja tonosti pamenja, vrsta naknadnih informacija, upozorenje oevicima da budu oprezni i paljivi u vezi moguih dezinformacija i drugo. Pamenje manje vanih detalja nekog sloenog dogaaja ee je podlono mijenjanju pod utjecajem iskustava nakon samog dogaaja nego pamenje bitnih znaajki dogaaja. Ispitanici koji su bili upozoreni na mogunost raskoraka izmeu dogaaja i naknadnih podataka o dogaaju bili su otporniji na promjene u pamenju nego oni koji nisu bili upozoreni. Zbog ega je takvo upozorenje efikasno? Prethodno upozoren oevidac je skloniji da trai i uoi takve razlike te je tako otporniji na promjene pamenja. I sintaksa nove poruke moe utjecati na izvjesnost promjena originalnog pamenja. Konkretno, novi sadraj koji je "ugraen" u umetnuti dio sloene reenice uspjenije mijenja originalno pamenje. Isti sadraj u jednostavnoj reenici ne dovodi do promjena pamenja. To je zbog toga to kratke, jednostavne reenice u pravilu imaju deklarativni ton i stoga privlae panju koja se rjee pridaje sadraju umetnutom u sloenoj reenici. Bitni su i jezina intonacija i odabir izraza. Loftus (1979.) je ispitanicima pokazala fotografiju sudara dvaju automobila. Sudar nije bio jak i nije bilo razbijenog stakla. Tjedan dana nakon toga, pitala ih je, je li bilo slomljenog stakla nakon to su se dva automobila SUDARILA ili SMRSKALA jedan o drugog. U prvoj situaciji (sudar), 14% ispitanika se "dosjetilo" razbijenog stakla, a u drugoj situaciji (smrskani automobili) njih 32%. Oito je termin "smrskati" pretpostavljao veu brzinu pri sudaru, a time i veu tetu. Zarevski (1991.) navodi da nae semantiko pamenje ima veliki utjecaj na nae epizodno pamenje.

53 Epizodno pamenje je u velikoj mjeri nekonstruktivno, pa se "praznine" u njemu popunjavaju onim to nam se ini najvjerojatnijim. Uz to, semantiko pamenje utjee na to kako percipiramo dogaaje, a samim tim kako ih zatim pamtimo. Nain ispitivanja pamenja takoer djeluje na pouzdanost iskaza. Slobodno dosjeanje se pokazalo kao najpouzdanije, jer oevici iznose samo ono ega se jasno sjeaju i u to su najsigurniji. Sljedee po tonosti je ispitivanje pomou tzv. otvorenih pitanja, a najvea netonost dosjeanja se javlja uz pitanja s vie ponuenih odgovora. Dakle, iako se pokazalo da slobodni iskaz nudi manju koliinu informacija i detalja, ono to se na taj nain iznese je vjerodostojnije. Pri svim pokuajima da se od svjedoka sazna neto vie nego to su oni sami izvijestili slobodno se dosjeajui, javlja se velika opasnost da se dobiju nevjerodostojni odgovori. Neki oevici vrlo malo kau u prvom slobodnom dosjeanju jer misle da su neki detalji nebitni, glupi. U takvim situacijama je ponekad potrebno u cilju istrage "izvlaiti" nove detalje, ija vjerodostojnost zbog ve opisanih faktora ponekad moe biti upitna. To je posebno znaajno kod sugestibilnijih svjedoka (Pogledajte: to je sugestija?). Naime u poticanju ispitanika da se prisjete nekih detalja krivine situacije mogu se koristiti postupci i pitanja koji sadre razliit stupanj sugestivnosti, a u elji da se pomogne oevicu da dade toan iskaz. O utjecaju sugestivnosti pitanja na vjerodostojnost odgovora provedena su brojna istraivanja. Pokazalo se da sugestivna pitanja vie utjeu na iskaze o perifernim nego o centralnim aspektima dogaaja.

to je sugestija? Sugestija je proces verbalne ili neverbalne komunikacije u kojoj kod istog pojedinca ovisi o situaciji ili stanju u kome se nalazi. Tako je sugestibilnost poveana u stanju umora ili ako smo zastraeni te to o odreenom sadraju manje znamo. Osoba je posebno sugestibilna kad je pod hipnozom. Dakle, vidimo da je za poveanu sugestibilnost potrebna "kritina" situacija, odnosno pojedinac e spremnije prihvatiti sugestiju ako (1) nema vlastiti odgovarajui mentalni sklop za interpretaciju dogaaja, ili (2) ako je njegov mentalni sklop tako kruto fiksiran da sugestija automatski pokree neke dispozicije osobe kao to su npr. predrasude, stereotipe ili motive, pa osoba zbog toga ne provjerava situaciju (Zvonarevi, 1976.).

Takoer se pokazalo da ako je oevidac ve u slobodnom dosjeanju spomenuo neki detalj, onda je vrlo "otporan" na sugestivna pitanja u vezi tog detalja. to osoba procijeni viim status ispitivaa, to je podlonija sugestivnim pitanjima. Daljnji faktor koji utjee na sugestibilnost oevidaca je i njihovo uvjerenje o tome koliko se ve zna o krivinom djelu - to procjenjuju to znanje viim, to su podloniji sugestivnim pitanjima.

54 Veoma esto sugestija moe biti teko zamjetljiva i ispitiva uope ne mora biti svjestan da neto u njegovom verbalnom ili neverbalnom ponaanju moe utjecati na ispitanika. Tako je u jednom simulacijskom ispitivanju tonosti identifikacije poinitelja uz pomo niza fotografija lica, ispitiva dobio uputu da se nasmijei i klimne glavom kad ispitanik doe do odreene fotografije. Iako u tom nizu nije bila fotografija traene osobe, pokazalo se da su ispitanici znaajno ee oznaili fotografije kod kojih su ispitivai davali neverbalne znake odobravanja. Kakav je tek onda mogui uinak primjedbi koje moe dati ispitiva kao npr. "jeste li ste sigurni?". Ovaj je uinak posebno prisutan kod onih ljudi koji openito u socijalnim situacijama trae odobravanje i potvrivanje. U neki situacijama, kao kad npr. trebaju u identifikacijskom nizu odrediti poinitelja, njima je jako teko rei: "ne, ja ne prepoznajem nikoga", jer misle da e razoarati istraitelja. Na tonost davanja iskaza moe utjecati i konformizam opaaa (Pogledajte: to je konformizam?). To je posebno prisutno u situaciji kad je oevidac uo iskaze drugih svjedoka koji nisu u skladu s njegovom originalnom percepcijom i pamenjem. Oevidac u takvoj situaciji moe dati iskaz koji je blii iskazu drugih svjedoka nego njegovom originalnom pamenju. To dovodi u sumnju opravdanost tvrdnje "bolje je imati deset nego jednog svjedoka". Jest, ukoliko na njihove iskaze nije utjecao konformizam.

to je konformizam? Konformizam "openito oznaava priklanjanje uvjerenjima, stavovima ili reakcijama veine, prilagoavanje drutvenim ili grupnim normama - to je posljedica podlijeganja stvarnom ili zamiljenom grupnom pritisku, oekivanjima i zahtjevima drugih osoba" (Petz, 1992, str. 192). Zbog konformiranja dolazi do istovrsnog ili slinog ponaanja ljudi u mnogim situacijama. Kako to moemo objasniti? Sastavni dio naeg svakodnevnog iskustva je da ponaanje koje nije u skladu s reagiranjem veine moe imati za pojedinca negativne posljedice, kao to je npr. odbacivanje, ismijavanje, prijekor. Od najranijeg djetinjstva uimo da nas drugi ljudi bolje prihvaaju kad se ponaamo poput njih. Na podlijeganje pritisku snano utjeu razliiti situacijski faktori. Konformizam se poveava u potpuno suglasnoj grupi, grupi koja je za nas ugledna i privlana te ako se negdje ne osjeamo dovoljno prihvaenima (Kljai, 1992). Dakle, svi smo podloni konformizmu u odreenim okolnostima.

Ellison i Buckhout (1981) navode da na prikupljanje iskaza moe jo utjecati i fenomen poznat u psihologiji kao "proroanstvo koje samo sebe ispunjava". Ovaj izraz je trenutno dosta popularan u psihologiji openito. Odnosi se na injenicu da se esto ostvare oekivanja ili predvianja nekog pojedinca ili skupina zato to su se ponaali na nain da stvore uvjete da do takovog ishoda doe, naravno ne zbog toga to imaju posebnu sposobnost proricanja budunosti. ak i u nekim znanstvenim istraivanjima

55 naknadno se utvrdilo da je poetna hipoteza utjecala na prikupljanje podataka i nesvjesno odbacivanje onih nalaza koji se nisu u nju uklapali, a da istraivai uope toga nisu bili svjesni. Do slinih uinaka moe doi i u iskazu oevidaca (kad ne iznose neke detalje krivinog dogaaja jer su im nelogini ili nisu u skladu s njihovim openitim iskustvom), ali i kod istraitelja. Kao i kod znanstvenih istraivanja, i u kriminalistikoj istrazi hipoteza o nekom dogaaju moe pomoi da se naizgled nespojivi podaci i injenice sistematiziraju, ali moe dovesti i do toga da se sagledavanje stvarnog znaenja nekih injenica otea. Iako je pamenje podlono promjeni, te promjene se mogu smanjiti tako da se ogranie aktivnosti i okolnosti za koje je poznato da olakavaju integraciju naknadnih informacija o dogaaju i originalnog pamenja dogaaja. Ove spoznaje, kao i spoznaje o determinantama percepcije su veoma znaajne za kriminalistiku. Neki kriminalisti ak definiraju psihologiju svjedoenja kao granu kriminalistike (Vodineli i Aleksi, 1990.). U istranom i sudskom postupku ve se koriste ili bi se mogle jednostavno koristiti neke spoznaje koje su neposredno proizale iz pravne psihologije odnosno psihologije svjedoenja. Spomenimo samo neke od njih (Vodineli i Aleksi, 1990; Zarevski, 1991; Ellison i Buckhout, 1981.). Polazei od postojeih spoznaja o procesu opaanja, nikada se ne smije tvrditi (iako to odvjetnici esto rade) ili oekivati da je svjedok morao spaziti neke injenice. Zbog toga je potrebno ispitati sve oevice nekog krivinog dogaaja. Postoje situacije kada e svi svjedoci dobiti netonu sliku (iluziju) stvarnog dogaaja. Stoga sudac treba poznavati izvore i uinke perceptivnih varki kako bi provjerio istinitost iskaza. Zbog poznatog efekta protoka vremena na dosjeanje, potrebno je uzeti iskaz to neposrednije nakon krivinog dogaaja. Poeljno je traiti dosjeanje od oevidaca, a ne postavljati ve strukturirana pitanja koja sugestibilnog svjedoka mogu navesti da kae i neto u to nije siguran. To je tim vie vano jer postoji velika izvjesnost da e to kasnije postati dio njegovog pamenja, za koje e biti siguran da je pravo. Stoga bi pitanja trebalo formulirati kao "recite sve to ste vidjeli i uli, bez obzira kako vam se nevanim ini ". To je posebno znaajno za istrani postupak. Naime, procedura na sudu je takva da je postavljanje sugestivnih pitanja malo vjerojatno. U istrazi, u elji da se to prije rekonstruira dogaaj, postoji puno vea mogunost da se postavljaju "poticajna" pitanja, pitanja koja u sebi ve sadre odgovor te da se koristi psiholoki pritisak u dobivanju iskaza. Utvrivanje identiteta poinitelja koritenjem identifikacijskog niza treba provesti tako da uesnici u

56 nizu budu to sliniji po vanjskim karakteristikama opisu poinitelja, a da se oevicima naglasi da e biti vie identifikacijskih redova. U protivnom na njihov iskaz moe utjecati stav da ih ne bi pozvali na identifikaciju da nije uhvaena osumnjiena osoba. Takvo uvjerenje dramatino poveava vjerojatnost da e netko iz niza biti identificiran kao osumnjiena osoba. Poznavajui utjecaj konteksta na tonost percepcije, mogue je poveati tonost identifikacije tako da se koristi rekonstrukcija odnosno stvore uvjeti to sliniji onima kada se dogodilo krivino djelo. Vidimo da, za razliku od poetaka razvoja pravne psihologije kad su se spoznaje o percepciji i pamenju koristile da bi se obezvrijedio znaaj iskaza kao znaajnog initelja donoenja sudske odluke, danas se one koriste da bi se unaprijedila procedura uzimanja iskaza u istranom i sudskom postupku i tako poveala vjerodostojnost iskaza, te valjanije procijenila njegova vjerodostojnost nakon to je ve dan.

57

V. ISTINIT I LAAN ISKAZ


U ovom dijelu teksta bit e kratko analizirani neverbalni, verbalni i fizioloki pokazatelji laganja. Pogledajmo prvo to jest, a to nije laganje. Laganje je in koji ukljuuje barem dvoje ljudi. Ono je uspjean ili neuspjean pokuaj da se kod druge osobe stvori uvjerenje koje komunikator smatra neistinitim (Vrij, 2000., str. 6). Laganje je svjesno i namjerno. Ako netko zaista vjeruje da je neto doivio vidio, uo, osjetio ak i ako to ne odgovara stvarnosti, ta osoba ne lae. Daje pogrean, ali ne laan, iskaz. U literaturi se moe nai podjela na nekoliko vrsta lai. Prvo, postoji direktno, pravo laganje, pri kojem osoba koja lae daje informacije koje su potpuno razliite ili/i suprotne od onoga to ta osoba smatra istinom. Drugi tip je pretjerivanje, to znai da se injenice preuveliavaju. Trei tip lai je suptilno laganje, pri kojem se injenice ili djelomine injenice navode na nain da zavedu sluatelja na krivi trag (npr. iskaz Billa Clintona o njegovim odnosima s Monicom Lewinski). Razlozi za laganje mogu biti razliiti: 1. Osoba koja lae eli ostaviti bolji utisak o sebi ili postii neku osobnu korist. To ukljuuje: Izbjegavanje kazne Postizanje osobne dobiti Zatiivanje sebe od neugodnosti Izbjegavanje priznanja da su napravili neto glupo Stvaranje pozitivnog dojma kod drugih ljudi

2. Osoba koja lae moe nastojati da drugi bolje prou ili da postignu dobrobit (npr. majka koja lae da je poinila neko kazneno djelo kako bi zatitila dijete) 3. Osoba moe lagati da bi sauvala neki znaajni socijalni odnos (npr. davanje komplimenata koji su neiskreni).

Neverbalni znakovi laganja


Postoji velik broj istraivanja neverbalnih pokazatelja laganja/varanja. Analiza preko 100 takvih istraivanja (Vrij, 2000.) dovela je do vrlo znaajnog zakljuka: NE POSTOJI TIPIAN ZNAK/ POKAZATELJ LAGANJA.

58 Ipak, neki neverbalni pokazatelji se ee pojavljuju kad osoba lae. To se zbiva zbog utjecaja tri psiholoka procesa koje doivljava osoba koja lae: pobuivanje emocija, sadrajna sloenost lai i pokuaj kontrole ponaanja (Vrij, 2000.; Memon, Vrij i Bull, 2003.). Emocije Tri emocije koje su najee povezane s laganjem su krivnja, strah te veselje odnosno zadovoljstvo zbog varanja druge osobe. Osobe koje lau mogu se osjeati krivima zbog toga to lau, moe ih biti strah da e biti uhvaene u lai ili mogu biti uzbuene zbog toga to imaju priliku nekoga prevariti (Memon, Vrij i Bull, 2003.). Intenzitet tih osjeaja ovisi o osobnosti/linosti osobe koja lae i o okolnostima. S obzirom na povezanost izmeu emocija i tjelesnih reakcija i ponaanja, krivnja, strah i osjeaj uzbuenosti utjeu na ponaanje laljivca. Krivnja moe dovesti do izbjegavanja pogleda. Strah i uzbuenje mogu dovesti do razliitih znakova uzbuenosti kao to su na primjer: porast broja pokreta ruku, prstiju, nogu, stopala; vei broj stanki u govoru i koritenje potapalica i punila; pogreke u govoru (ponavljanje reenica, promjena u konstrukciji reenice, nedovrene reenice, zaplitanje jezika i slino); izrazi lica te glas visokog tona odnosno piskutav glas. Sadrajna sloenost Laganje nije jednostavno. Osoba koja lae mora smisliti logine i prihvatljive odgovore na mogua pitanja, izbjegavati da bude sama sebi u kontradikciji, nastojati da je to to govori u skladu s onim to sugovornik zna ili bi mogao saznati, izbjegavati zaplitanje jezika i slino. Uz to, osobe koje lau trebaju upamtiti to su ve prethodno rekle tako da budu dosljedne u ponovljenim iskazima. Eksperimentalna istraivanja su pokazala da ljudi koji su ukljueni u sloene kognitivne zadatke ine vie greaka u govoru, ee koriste "punila" u govoru, ee ine stanke i dulje ekaju prije nego daju odgovor. Kognitivna sloenost takoer dovodi do smanjenja pokreta ruku i nogu i do veeg izbjegavanja pogleda u oi. Koje je objanjenje toga? Npr. smanjivanje pokreta ruku i nogu je u takvim situacijama rezultata toga da u situacijama s veim kognitivnim optereenjem zanemarujemo namjernu neverbalnu komunikaciju. Pogled u oi ometa procesa miljenja, stoga ga osobe koje su pred sloenim kognitivnim zadacima izbjegavaju. To moete lako demonstrirati odnosno doivjeti ako pitate osobu to je tono jela za svaki obrok prije tri dana. Ako paljivo opaate ponaanje te osobe dok se pokuava dosjetiti vidjet ete

59 da ima pogled usmjeren u daljinu i da sjedi ili stoji mirno dok misli o odgovoru. Namjerna kontrola ponaanja Osobe koje lau se mogu bojati da e se odati svojim ponaanjem. Stoga pokuavaju imati pod kontrolom i smanjiti znakove koji bi ih mogli odati. Oni mogu nastojati ostaviti dojam da su iskreni vie nego to to ine kad govore istinu. Npr. osoba koja pokuava neto prenijeti preko granice se nastoji pokazati oputenijom i bezbrinijom vie nego to bi to bilo uobiajeno za oekivati od putnika koji ide s dugog puta. Ostaviti dojam iskrenosti nije lako. Ljudi koji to pokuavaju obino kreu od opepoznatih znanja o neverbalnim ili verbalnim znakovima laganja i vrlo esto pretjeraju u njihovom izbjegavanju. Takoer mogu djelovati emocionalno neukljueno. No sve ovo to je reeno o laganju ujedno objanjava zbog ega je teko prepoznati pogrean iskaz. Iako taj iskaz ne odrava stvarnost, osoba ga iznosi na nain koji poveava osjeaj uvjerljivosti kod onih koji ga procjenjuju. U tablici koja slijedi navedeno je na koji se nain kriteriji za analizu valjanosti sadraja iskaza mogu koristiti pri procjeni laganja:
Neverbalno ili verbalno ponaanje Visina glasa Pogreke u govoru Pokreti rukama koji ilustriraju ono to se govori Pokreti rukama ili prstima (bez da se pomiu ruke) Nestrukturirano iznoenje podataka Logika struktura Koliina detalja Uklopljenost u kontekst Opisi interakcije Reprodukcija razgovora Neuobiajeni detalji Spontane ispravke Priznavanje "rupa" u pamenju > < zbiva se ee ili je vie za vrijeme laganja zbiva se rjee ili manje za vrijeme laganja Za vrijeme laganja se > > < < < < < < < < < < <

Spoznaje koje su iznesene u ovoj tablici sugeriraju da ne postoje znakovi laganje koji se mogu zamijetiti

60 na licu. Nova istraivanja pokazuju da laganje dovodi do tzv. mikroekspresije na licu. To je vezano uz osjeaje koji su pobueni laganjem i koji dovode do automatske aktivacije miia lica, to se ne moe lako ili se uope ne moe kontrolirati. Zanimljivo je pogledati nalaze istraivanja u stvarnim ivotnim situacijama. Tako su Mann, Vrij i Bull (2002.) naknadno analizirali video snimke ponaanja 16 osumnjienih osoba tijekom policijskog intervjua. Svi su davali iskaze u vezi tekih kaznenih djela kao npr. silovanje, ubojstvo ili pale. Analiza je pokazala da osumnjiene osobe nisu pokazivale znakove koji su povezani s nervozom kao npr. izbjegavanje pogleda ili poveani pokreti ili poveane potekoe izraavanja (zamuckivanje i koritenje rjeica kao npr. "ah", "hmm" i slino). U stvarnosti su oni oitovali ee pauze u govoru i manje su pokretali ruke ili noge. To ide u prilog zakljuku da sadrajna sloenost i nastojanje samokontrole vie utjeu na ponaanje osobe koja lae nego emocije. Najjai dokaz tome je da je sadrajna sloenost utjecala na ponaanje osumnjienih vie nego emocionalna pobuenost jest to to su manje mirkali oima. Istraivanja su pokazala da nervoza dovodi do poveanog mirkanja oiju, dok kognitivno optereenje dovodi do smanjivanja mirkanja odnosno treptanja onih kapaka.

61

VI. KRITERIJI ZA PROCJENU VJERODOSTOJNOSTI ISKAZA


Vjerodostojnost iskaza se moe procijeniti: 1. Usporedbom iskaza s drugim utvrenim injenicama 2. Ocjenom ope vjerodostojnosti davatelja iskaza 3. Analizom sadraja iskaza U ovom prilogu posebnu pozornost posvetiti emo analizi sadraja iskaza i ocjeni ope vjerodostojnosti davatelja iskaza.

Usporedba iskaza s drugim utvrenim injenicama


Pri usporeivanju iskaza s drugim utvrenim injenicama prvenstveno se koristi logiko zakljuivanje. Polazei od toga smatra se da je vjerodostojan onaj iskaz koji: u skladu je s logikim naelima i znanstvenim spoznajama ne negira istinite stavove u skladu je s utvrenim injenicama otklanja kontradikcije meu ranijim i kasnijim dokazima raniji znatan broj sluajeva statistiki odnosno brojano potvruje sadraj iskaza objanjava ili potpunije objanjava nejasne dogaaje.

Procjena ope vjerodostojnost davatelja iskaza


A. Linost svjedoka Ne postoji niti jedna specifina osobina koja sama po sebi ukazuje na vjerodostojnost davatelja iskaza Patoloki laci vrlo rijetki.

B. Motivacija Osobni interes za ishod sudskog postupka Odnos sa strankama u postupku

62 C. Ponaanje za vrijeme davanja iskaza Neverbalna komunikacija "govor" tijela, promjene u strukturi iskaza, prekidi u davanju iskaza Povezanost sadraja iskaza s pobuenim emocijama

Kriteriji istinitosti iskaza - lani/ izmiljeni iskaz


A. Zbunjenost/ nelagoda 1. Znakovi rezerviranosti odbijanje siromaan sadraj iskaza izbjegavanje nejasan i dvosmislen iskaz

2. Znakovi submisivnosti osoba pokazuje izrazite znakove uvaavanja sugovornika 3. Lingvistiki znakovi (pogreke u govoru, koritenje potapalica kao npr. "uum", zaplitanje jezika ) B. Pretjerivanje 4. Znakovi odlunosti precizni detalji kada ih nitko ne oekuje stereotipno i uporno ponavljanje

5. Znakovi drskosti i bezobrazluka 6. Navoenje/ objanjavanje razloga kad ih nitko ne oekuje C. Kompetentnost 7. Pojednostavljivanje 8. Prekidi odnosno promjena u strukturi iskaza

63

Razlozi za laganje
1. Osoba koja lae eli ostaviti bolji utisak o sebi ili postii neku osobnu korist. To ukljuuje: Izbjegavanje kazne Postizanje osobne dobiti Zatiivanje sebe od neugodnosti Izbjegavanje priznanja da su napravili neto glup Stvaranje pozitivnog dojma kod drugih ljudi

2. Osoba koja lae moe nastojati da drugi bolje prou ili da postignu dobrobit (npr. majka koja lae da je poinila neko kazneno djelo kako bi zatitila dijete) Davatelj iskaza koji lae suoava se s dvije potekoe: 1. Mora uvjeriti sud/pravosudne djelatnike da govori istinu. Pokuati e to uraditi koristei to je mogue vie detalja. 2. Istodobno ne smije biti "uhvaen" u lai. To je ujedno razlog zbog kojeg osobe koje daju lani iskaz daju kratki iskaz. VANO! Bitno je utvrditi istinu, a ne "uhvatiti" svjedoka u lai.

64

KRITERIJI ZA PROCJENU VJERODOSTOJNOSTI ISKAZA


Analiza sadraja iskaza
Procjena analize sadraja samog iskaza podrazumijeva primjenu niza jasno utvrenih kriterija koje iskaz treba zadovoljiti. Ti kriteriji su izvedeni iz saznanja o percepciji, pamenju i iskazivanju. Postoji nekoliko takvih sustava kriterija za procjene vjerodostojnosti iskaza, no svi su oni razvijeni na temelju rada njemakog profesora Undeutscha (1967.) i njegove hipoteze da je kvaliteta iskaza o proivljenom vea od kvalitete iskaza o izmiljenom dogaaju. Danas se ta hipoteza u literaturi esto navodi kao tzv. Undeutschova hipoteza ili "kognitivna teorija lai". Polazei od ovih ishodita, godinama se koristio model analize sadraja iskaza koji je predloio Arne Trankell 1972. godine (Slika 1). Slika 1. Kriteriji za procjenu vjerodostojnosti iskaza (Trankell, 1972.)
Kriteriji vjerodostojnosti Analiza strukture Sukladnost uvstava Homogenost Kriteriji kontrole Logino formalna kontrola Kriterij posljedica Vanjska valjanost Kriterij istog oblika Analiza sadraja Kompetentnost Jedinstvenost Kriterij niza

Pri tome navedeni kriteriji imaju sljedee znaenje: Sukladnost uvstava - kad iskaz osim opisa vanjskih zbivanja nekog dogaaja pokazuje i neto od psihikih zbivanja svjedoka. Homogenost - iskaz je vjerodostojan ako sadri elemente koji nezavisno opisuju istu okolnost. Kompetentnost - samo osoba koja je zaista opaala neko zbivanje moe navesti neke specifine i originalne detalje. Jedinstvenost - u iskazu su opisani neki posebni detalji ili okolnosti koje su zbog samo jednog pojavljivanja jedinstvene. Kriterij niza - za razliku od zahtjeva za identinim iskazom, prilikom niza sasluavanja pojavljuju se u iskazu promjene, ali iskljuivo takve koje se mogu objasniti znanjem o procesima pamenja.

65 Kriterij posljedica - odnosi se na provjeru motiva svjedoka i analizu moguih posljedica pretpostavljenih motiva. Kriterij istog oblika - iskaz nije vjerodostojan ako ima isti oblik kao neki drugi iskaz za koji je utvreno da nije toan. Trankell je ove kriterije pripremio kao pomo psiholozima sudskim vjetacima, ali je naglaavao da sudac pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza vri i druge analize i provjere. To je prije svega usporeivanje sadraja iskaza s drugim dokazima i utvrenim injenicama. Znaajno je da ovi kriteriji nisu podvrgnuti eksperimentalnoj provjeri (Wegener, 1989). Takoer oni ne obuhvaaju sve recentne psihologijske spoznaje koje je potrebno znati pri procjeni vjerodostojnosti iskaza oevidaca. Tako npr. uope ne uzimaju u obzir interakciju izmeu naina uzimanja iskaza i njegove vjerodostojnosti.

Analiza sadraja iskaza temeljem kriterija (Steller i Koehnken, 1989.) Krajem 80-tih godina skupina njemakih strunjaka, sudskih vjetaka psihologa, razvila je sloeniji sustav kriterija za analizu sadraja iskaza poznat kao Criterion Based Content Analysis/Statement Validity Analysis (CBCA/SVA) odnosno Analiza sadraja temeljem kriterija/Analiza valjanosti iskaza (u daljem tekstu ASTK/AVI) (Steller i Khneken, 1989.ab). Metoda AVI sastoji se od dva dijela. Prvi dio metode je primjena postupka ASTK u kojem se pomou 19 kriterija analizira vjerodostojnost izjave. Drugi dio obuhvaa obradu kompletnog statusa svjedoka: biografske podatke (razvojni put), psihike osobine (mentalne sposobnosti, osobine linosti, psihike smetnje) i socijalni kontekst svjedoka/rtve vezan uz dogaaj. Kao to je ve navedeno, metoda se osniva na Undeutschovoj hipotezi, prema kojoj e se iskaz svjedoka/rtve temeljen na istinitom dogaaju razlikovati u sadraju, strukturi i kvaliteti u usporedbi s iskazom koji je neistinit, nauen ili je posljedica sugestivnog pamenja ili mate. Sam razvoj ovih kriterija je rezultat neposrednog rada autora u podruju forenzinog intervjua sa seksualno zlostavljanom djecom. Tako je npr. M. Steller stalni sudski vjetak na sudu koji je u posljednjih 25 godina vjetaio iskaze zlostavljane djece u vie od 500 kaznenih postupaka. No kriteriji za analizu sadraja iskaza koji slijede nadilaze primjenu u podruju vjetaenja iskaza zlostavljanog djeteta i danas se koriste u irokom podruju analize valjanosti iskaza neovisno o specifinom sadraju.

66 Postupak zahtijeva obradu kompletnog statusa svjedoka/rtve u to je mogue kraem roku od nastanka dogaaja, a intervju mora biti voen na nain koji e omoguiti slobodan protok misli. Navodea i sugestivna pitanja moraju se izbjegavati, jer u tim sluajevima ova tehnika nije upotrebljiva. Dobro je snimiti intervju i za daljnju analizu koristiti transkripte. Steller i Koehnken (1989.) sistematizirali su 19 specifinih kriterija, grupiranih u pet kategorija, ije zadovoljenje ukazuje na stvarno doivljeni dogaaj. Nasuprot tome, nepostojanje kriterija u izjavi ne znai nuno da je izjava lana. Analiza sadraja iskaza temeljem kriterija A. Kriteriji za analizu opih obiljeja izjave 1. Logina struktura; loginost izjave 2. Nestrukturirano iznoenje 3. Koliina i opirnost detalja B. Kriteriji za analizu specifinog sadraj izjave 4. Uklopljenost/povezanost dogaaja u kontekst 5. Opis interakcije izmeu sudionika 6. Reprodukcija razgovora (neobini detalji, krivo protumaeni detalji, detalji koji idu u prilog poinitelju) 7. Opis neoekivanih potekoa tijekom dogaaja C. Kriteriji za analizu posebnosti sadraja izjave 8. Neuobiajeni detalji 9. Nepotrebni detalji 10. Precizno prijavljeni pogreno interpretirani detalji 11. Povezane izvanjske asocijacije, prethodni kontakti i odnosi 12. Opis (objanjenje) duevnog stanja davatelja iskaza 13. Objanjenje duevnog stanja poinitelja D. Kriteriji za analizu sadraj koji se odnosi na motivaciju 14. Spontani ispravci u izjavi 15. Priznanje nesjeanja

67 16. Dovoenje u pitanje dijelova vlastitog iskaza 17. Samo-optuivanje 18. Nalaenje isprike za poinitelja E. Procjena detalja specifinih za kazneno djelo 19. Detaljni opis djela Iskaz svjedoka dobiven u kaznenom postupku se podvrgava analizi vjerodostojnosti tako da se kroz navedenih 19 toaka nastoji pratiti tijek misli, nain izraavanja, koriteni pojmovi i drugi relevantni elementi konkretnog iskaza. Kako kae sam Steller (2000.) "U svojstvu svjedoka iskazivati o proivljenom je naporni kognitivni zadataka. Ako se pak izmilja dogaaj ili dijelovi dogaaja, dakle kad imamo iskaz koji se ne temelji na percepciji i postojeem pamenju, davatelj lanog iskaza je pred jo teim zadatkom nego svjedok koji iskazuje o proivljenom dogaaju. Iz toga slijedi da laganje zahtjeva vie kognitivnog napora od istinitog iskaza. Lai trebaju specifinu kognitivnu podrku i kreativnost kako razliiti elementi lanog iskaza ne bi bili u kontradikciji. To dovodi do hipoteze da kvaliteta iskaza koji se temelji na istini je razliita od kvalitete iskaza koji je izmiljen/laan. Izmiljeni/lani iskaz je "siromaniji" kvalitete s manje detalja, s manje slikovitih opisa, s manje samoispravaka " Nakon to se izvri procjena sadraja izjave pomou ASTK kriterija, procjenjuju se i podaci iz drugih izvora: biografski podaci, rezultati psihologijskog testiranja, ponaanje tijekom davanja izjave, podaci koji se tiu nastanka izjave i konteksta prilikom prve izjave, mogui utjecaji sa strane (utjecaj drugih ljudi iz blie okoline ili prijanjih ispitivanja) te podaci koji se odnose na odnos izmeu rtve i navodnog poinitelja. Potrebno je prikupiti to je vie mogue podataka, kako bi se umanjila vjerojatnost pogrene interpretacije pojedinog indikatora. Kao rezultat AVI postupka strunjak daje procjenu u kojem stupnju je izjava vjerodostojna: nevjerodostojna; vjerojatno nevjerodostojna; ne moe se odrediti; vjerojatno vjerodostojna; vjerodostojna. Kriteriji za procjenu istinitosti iskaza (Bender i Nack, 1995.) Rolf Bender i Armin Nack (1995.), takoer polazei od Undeutchova hipoteze, priredili su sljedeu klasifikaciju kriterija za procjenu istinitosti iskaza:

68 A. Kriteriji koji se odnose na sadraj iskaza 1. Kriterij detalja Navoenje potekoa Navoenje odnosno citiranje konverzacije Opisivanje detalja koji su tipini za odreenu vrstu kaznenih djela

2. Kriterij individualnosti opis okolnosti koje je mogla vidjeti samo osoba koja je bila prisutna na odreenom mjestu i odreenoj situaciji 3. Uklopljenost i povezanost s kontekstom B. Kriteriji koji se odnose na strukturu iskaza 4. Ekvivalentnost iskaza Uravnoteenost naina davanja iskaza Uravnoteenost brzine govorenja

5. Specifinost iskaza Inverzija kronolokog redoslijeda pri davanju iskaza Nepotrebni detalji i rijei koje komentari koji Jednoobraznost sadraja iskaza

6. Osnovni sadraj iskaza ostaje neizmijenjen (prihvatljive su one promjene koje se mogu objasniti uobiajenim promjenama u pamenju) 7. Proirenje iskaza ispunjavanje "rupa" u iskazu uzajamno nadopunjavanje (u odnosu na druge svjedoke)

Iako je ova podjela neto novijeg datuma, u svijetu je najpoznatija i najee se koristi klasifikacija Stellera i Khnekena iz 1989. godine.

69

PRILOG 1.
OPIS POJEDINIH KRITERIJA ANALIZE SADRAJA ISKAZA
KRITERIJI ZA ANALIZU OPIH OBILJEJA ISKAZA 1. Logina struktura Iskazi, pogotovo opseni, trebaju biti analizirani pod vidom njihove dosljednosti i homogenosti. Kriterij homogenosti je ispunjen kad razliiti nezavisni detalji u iskazu opisuju isti slijed dogaaja. Ovaj kriterij ne dovodi u pitanje prisustvo neobinih detalja (kriterij 8) ili neplaniranih potekoa (kriterij 7). 2. Nestrukturirano iznoenje Odnosi se na nain na koji se iznosi opis temeljenih obiljeja dogaaja. Ovaj kriterij valja primjenjivati samo onda kad je svjedok imao mogunost dati slobodni iskaz bez ometanja ili postavljanja direktnih pitanja. Valjan iskaz obiljeava opis koji nije iznesen u kronolokom redu, u kojem se navode povremene digresije. injenice nisu navoene sistematino. Bez obzira na to, iskaz treba zadovoljiti 1. kriterij tj. svi elementi, bez obzira na redoslijed i nain kojim su iznoeni trebaju initi loginu cjelinu. Lani ili izmiljeni iskaz u pravilu karakterizira strukturirani nain iznoenje kronolokim redom uz jasno nastojanje svjedoka da ukae na uzrono posljedine odnose. 3. Koliina i opirnost detalja Vei broj detalja u iskazu je pokazatelj njegove vjerodostojnosti. Pokazalo se da veina svjedoka nije u stanju iznijeti veliki broj detalja kad se radi o lanom iskazu. Valjani iskaz obiljeava detaljni opis detalja koji se odnose na mjesto, sudionike i obiljeja dogaaja. KRITERIJI ZA ANALIZU SPECIFINOG SADRAJ A ISKAZA 4. Uklopljenost dogaaja u konteksta Sadraj iskaza je usidren u situaciji. Postoji povezanost vremena i mjesta koja se odnosi na navike, svakodnevni ivot, odnose u obitelji i slino. 5. Opis interakcije meu sudionicima Odnosi se na opis uzajamnih interakcija i reakcija rtve i poinitelja. 6. Reprodukcija razgovora

70 Odnosi se na opis dijaloga izmeu rtve i poinitelja ili poinitelja s drugim ljudima. Posebnu teinu ima ukoliko svjedok navodi rijei i nain govora koje su tipine za poinitelja ili koje su inae neuobiajene. Ukoliko rtva zadovolji ovaj kriterij automatski je zadovoljila i peti kriterij. 7. Opis neoekivanih potekoa tijekom dogaaja Raspon tih potekoa se kree od nepredvienog prekidanja do spontanog prekida prije nego je logiki zavren neki in.

KRITERIJI ZA ANALIZU POSEBNOST SADRAJA ISKAZA 8. Neuobiajeni odnosno jedinstveni detalji S obzirom da neuobiajeni detalji imaju malu izvjesnost pojavljivanja ne moe se oekivati da e se pojaviti u izmiljenom iskazu. Odnosi se na obiljeja iskaza koja pridonose njegovoj konkretnosti i ivotnosti. 9. Nepotrebni detalji Detalji koji nisu nuni za optubu poinitelja ali su opisani u kontekstu dogaaja se smatraju znakom valjanosti iskaza. Pretpostavlja se da osoba koja lae ne e razmiljati o nebitnim, suvinim detaljima 10. Precizno prijavljeni pogreno interpretirani detalji Ovaj kriterij se posebno odnosi na iskaz djeteta. Konkretno kad dijete navodi aktivnosti ili detalje koje ne razumije, ali ih razumije osoba koja uzima iskaz. 11. Povezane izvanjske asocijacije, prethodni kontakti i odnosi Svjedok navodi opise drugih dogaaja ili razgovora koji su logiki povezani sa situacijom o kojoj se daje iskaz. 12. Opis (objanjenje) duevnog stanja davatelja iskaza Svjedok navodi opis osjeaja, razmiljanja, odluka o odreenom ponaanju. Dodatni znak vjerodostojnosti je kad osoba opsuje primjene u osjeajima tijekom odvijanja dogaaja. 13. Objanjenje duevnog stanja poinitelja Svjedok navodi tjelesne reakcije poinitelja znoj, crvenilo koje ukazuju na duevno stanje.

71 KRITERIJI ZA ANALIZU SADRAJA KOJI SE ODNOSE NA MOTIVACIJU 14. Spontane ispravke Svjedok tijekom iskaza daje ispravke koje upuuju na bolje dosjeanje nekih detalja ili dosjeanje novih detalja. Za razliku od toga osoba koja daje lani iskaz nastoji ostaviti dobar dojam i ne dovoditi u pitanje svoju vjerodostojnost naknadnim ispravcima ili nadopunama. 15. Priznanje da se neega ne sjea Isto kao pod 14. 16. Dovoenje u pitanje dijelova vlastitog iskaza Svjedok se sam pita da li se dobro sjea nekih dijelova dogaaja. Npr. navodi da je bio zbunjen ili pospan kad se dogaaj poeo zbivati i slino. 17. Samooptuivanje Svjedok navodi neke okolnosti ili detalje koje njoj ili njemu ne idu u prilog. Npr. kae "nisam mu trebala vjerovati. Ostavio je na mene jako dobar dojam, ni sama danas ne znam zbog ega" 18. Nalaenje opravdanja za poinitelje Svjedok opisuje okolnosti ivotnog puta ili situacije u kojoj se naao poinitelj kao olakotne okolnosti. PROCJENA DETALJA SPECIFINIH ZA KAZNENO DJELO 19. Detaljni opis kaznenog djela Svjedok daje opis izvrenja kaznenog dijela koji je u skladu s specifinim znanjima o toj vrsti kaznenih djela, ali ne i u skladu sa stereotipnim uvjerenjima o ponaanju pri vrenju specifinog kaznenog djela.

72

LITERATURA
Aimovi, M. (1987) Psihologija zloina i suenja. Beograd: Suvremena administracija. Ajdukovi, D. i Ajdukovi, M. (1991) Alternativne sankcije: putovi smanjenja zatvorske populacije. Penoloke teme, 6 (1-4) 47-56. Banuazizi, A. i Movahedi, S. (1975) Interpersonal dynamics in a simulated prison: A methodological analysis. American Psychologist, 30 (2), 152-160. Bartol, C.R. (1983) Psychology and American law. Belmont: Wadsworth Publishing Company. Bender, R. i Nack, A. (1995.) Tatsachenfeststellung vor Gericht. Mnchen: C.H. Beck'sche Verlagsbuchhandlung. Boweres, G.H. i Karlin, M.B. (1974.) Depth of processing of faces and recognition memory. Journal of Applied Psychology, 66, 364-370. Buckhout, R. (1974.) Eyewitness testimony. Scientific American, 231 (6), 23-31. Buckhout, R. (1976.) Psychology and eyewitness identification. Law and Psychology Review, 2, 75-91. Bujas, Z. (1981) Uvod u metode eksperimentalne psihologije. Zagreb: kolska knjiga. Bull, R., Bustin, B., Evans, P., i Gahagan, D. (1985.) Psychology for police officers. New York: Wiley & Sons. Campbell, D.T. i Ross, H.L. (1968) The Connecticut crackdown on speeding. Law and Society Review, 3, (1) 33-53. Clifford i Hollin (1981.) Effect of the type of incident and the number of prepertrators on eyewitness memory. Journal of Applied Psychology, 66, 352-359. Deffenbacher, K. (1980.) Eyewitness accuracy and confidence: Can we infer anything about their relationship. Law & Human Behavior, 4, 212-222. Dion, K.K. (1972) Physical attractiveness and evaluation of children's transgressions. Journal of Personality and Social Psychology, 24 (2), 207-213. Elison, K.W. i Buckhout, R. (1981) Psychology and criminal justice. New York: Harper & Raw Publisher. Farrington, D.P., Ohlin, L.E. i Wilson, J.Q. (1986) Understanding and controlling crime: Toward a new research strategy. New York: Springer-Verlage. Hall, D.F. i Loftus, E.F. (1984.) Research on eyewitness testimony: Recent advances and current controversy. U: Mueller, D.J., Blackman, D.E. i Chapman, A.J. Psychology and law, Chichester: Wiley & Sons, 199-213.

73 Haney, C. (1980) Psychology and legal change: On the limits of a factual jurisprudence. Law and Human Behavior, 4, 147-200. Horowitz, I.A. i Willging, T.E. (1984) The psychology of law: Integrations and applications. Boston: Little, Brown and Company. Kalven, H., Jr. i Zeisel, H. (1966) The American jury. Boston: Little, Brown. Kerr, N.L. i Bray, R.M. (1982) The psychology of the courtroom. New York: Academy Press. Kette, G. (1987) Rechtspsychologie. Wien: Springer-Verlage. Kljai, S. (1992.) Pojedinac u drutvu. U: verko, B. (ur.) Psihologija, Zagreb: kolska knjiga, 173-192. Kolesari, V. (1992.) Osjeti i percepcija. U: verko, B. (Ur.) Psihologija. Zagreb: kolska knjiga, 33-56. Koneni, V. i Ebbesen, E. (1982) The criminal justice system. San Francisco: Freeman. Kuehen, L. (1974.) Looking down the gun barrel: Person perception and violent crime. Perceptual and Motor Skills, 39, 1159-1164. Lewis, D.J. (1979.) Psychobiology of active and inactive memory. Psychological Bulletin, 86, 1054-1083. Loftus, E.F., Miller, D.G. i Burns, H.J. (1978.) Semantic integration of verbal information into a visual memory. Journal of Experimental Psychology: Human Learning and Memory, 4, 19-31. Loftus, E. (1979.) Eyewitness testimony. Cambridge, Mass: Harvard University Press. Loh, W.D. (1984) Social research in the judicial process: Case, readings and text. New York: Russell Sage Foundation. McCord, J. (1978) A thirty-year follow-up of treatment effects. American Psychologist, 33, 284289. Medi, E. (1984) Facijalna fizika privlanost i atribucija krivice i uspjeha. Diplomski rad, Rijeka: Sveuilite u Rijeci, Pedagoki fakultet, Zavod za psihologiju. Medi, E. (1986) Facijalna fizika privlanost i atribucija krivice. Zbornik radova "Dani psihologije 85", Zadar: Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju, 311-317. Melton, G.B., Monahan, J. i Saks, M.J. (1987.) Psychologist as law professor. American Psychologist, 42 (5), 502-509. Memon, A. Vrij, A. i Bull, R. (2003.). Psychology and law: Truthfulness, accuracy and credibility. Chichester: John Wiley & Sons.

74 Miller, W.B (1967) Theft behavior in city gangs. U: Klein, M.W. (Ed.) Juvenile gangs in context: Theory, research and action, Englewood Cliffs, N.J.: Prentince Hall. Miller, D.G. i Loftus, E.F. (1976.) Influencing memory for people and their actions. Bulletin of Psychonomic Society, 7, 9-11. Monaham, J. (Ur.) (1980) Who is the client? Washington, D.C.: American Psychological Association. Mueller, D.J., Blackman, D.E. i Chapman, A.J. (1984.) Psychology and law. Chichester: Wiley & Sons. Nietzel, M.T. i Dillehay, R.C. (1986) Psychological consultation in the courtroom. New York: Pergamon Press. Novosel, P. (1991.) Komunikacija. U: Kolesari, V., Krizmani. M. i Petz, B. (Ur.) Uvod u psihologiju. Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske. Ostrov, E. (1986) Police/law enforcement and psychology. Behavioral Sciences & the Law, 4 (4), 353-370. Pejak, V. (1981.) Psihologija saznavanja. Sarajevo: Svjetlost. Petz, b. (Ur.) (1992) Psihologijski rjenik. Zagreb: Prosvjeta. Petz, B. (2001.) Uvod u psihologu. Psihologija za nepsihologe. Jastrebarsko: Naklada Slap. Powers, E. & Witmer, H. (1951) An experiment in the preventing delinquency. New York: Columbia University Press. Schlegel, J.H. (1979) American legal realism and the empirical social sciences: From the Yale experience. Buffalo Law Review, 28, 459-588 (prema Loh, 1984). Seitz, W. (1983) Kriminal und Rechtspsychologie: Ein Handbuch in Schlsselbegriffen. Mnchen: Urban & Schwarzenberg. Silberman, C.E. (1978.) Criminal violence and criminal justice. New York: Random House. Sigall, H. i Ostrove, N. (1975) Beautiful but dangerous: Effects of Offender attractiveness and nature of the crime on juridical judgment. Journal of Personality and Social Psychology, 31 (3), 410-414. Sherman, L.W. i Berk, R.A. (1984) The specific detrrent effects of arrest for domestic assault. American Sociological Review, 49, 261-272. Steller, M. i Khnken, G. (1989.) Criteria-based statement analysis. U: Raskin, D.C. (ur.) Psychological methods in criminal investigation and evidence. New York: Springer Publishing Company 217-245.

75 Summers, J., Borland, B. i Walker, H. (1986.) Psychology: An introduction. New York: Wiley & Sons. Supek, R. (1981) Ispitivanje javnog mnijenja. Zagreb: SN Liber. Tabakovi, . (1986) Miljene ubojica o utvrenim injenicama i njihovoj krivnji. Penoloke teme, 1 (1-2), 35-48. Tabakovi, ., Suanj, Z. i Turinovi, P. (1991) Miljenje graana o veliini kazne u funkciji vremena. Penoloke teme, 6 (1-4), 91-96. Tompkins, A.J. i Ogloff, J.R.P. (1990) Training and career options in psychology and law. Behavioral Sciences and the Law, 8 (3), 205-216. Trankell, A. (1972.) Reliability of evidence. Stockholm: Beckmans. Undeutsch, U. (1967.) Forensische Psychologie. Handbuch der Psychologie. Goettingen: Hogrefe. Vidmar, N. (1979) The other issues in jury simulation research: A commentary with particular referece to defendant character studies. Law and Human Behavior, 3 (1), 95-106. Weiten, W. i Diamond, S.S. (1979) A critical review of the jury simulation paradigma, The case of defendant characteristics. Law and Human Behavior, 3 (1), 71-94. Wegener, H. (1989.) Eyewitness testimony: Introduction. U:Wegener, H., Loesel, F. i Haisch, J. (Ur.) Criminal behavior and the justice system: Psychological perspective. New York: Springer-Verlag, 211-216. Wegener, H., Loesel, F., i Haisch, J. (Ur.) (1989) Criminal behavior and the justice system. New York: Springer-Verlage. Wells, G.L. i Murray, D.M. (1983.) What can psychology say about the Neil v. Biggers criteria for judging eyewitness accuracy. Journal of Applied Psychology, 68, 347-362. Wrightsman, L.S. (1987) Psychology and the legal system. Monterey, CA: Brooks/Coole Publishing Company. Wells, G.L. (1978) Applied eyewitness-testimony research: System variables and estimator variables. Journal of Personality and Social Psychology, 68, 347-362. Zamble, E. i Porporino, F.J. (1988) Coping, behavior, and adaptation in prison inmates. New York: Springer-Verlage. Zarevski, P. (1991.) Pamenje i vjerodostojnost svjedoenja. Penoloke teme, 6 (1-4), 57-77. Zarevski, P. (1994.) Psihologija pamenja i uenja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

76 Zeisel, H. i Diamond, S.S. (1976) The jury selection in the Mitchell-Stans conspiracy trial. American Bar Foundation Research Journal, 87, 151-174. Zvonarevi, M. (1976.) Socijalna psihologija. Zagreb: kolska knjiga.