You are on page 1of 44

Izvorni naučni članak

Objavljen pod naslovom „RES PVBLICAE SCRIBONIANI“, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, knjiga XIV - XV, Sarajevo, 2010, 315 - 340

RES PVBLICAE SCRIBONIANI
Sažetak Nakon umorstva Kaligule početkom 41. god. n. e., voljom pretorijanske garde na carsku čast je uzdignut Klaudije. Već sa početkom njegove vladavine započinje borba za premoć više centara moći, u prvom redu stare senatorske aristokratije i sve jaće carske birokratije. Posebno mjesto u tome zauzima pozicija i ambicija Klaudijeve supruge Mesaline. Zavjerom birokratskih elemenata i Mesaline iz carskog okruženja je uklonjen i umoren Apije Silan, predstavnik senatorske aristokratije. Taj čin je doveo do nezadovoljstva onih rimskih krugova koji su još uvijek bili nostalgični za starim republikanskim sustavom. Ubrzo je stvoren zavjerenički krug u koji je bio uključen čitav niz uglednih rimskih senatora, i koji je za cilj imao zbacivanje Klaudija i moguću obnovu republikanskog sustava. Zavjerenička skupina se oslanjala na namjesnika provincije Dalmacije Lucije Aruncije Furije Kamil Skribonijan. I nakon smrti cara Augusta, rimska provincija Dalmacija je ostala jedna od bitnijih oblasti Rimske Države u kojoj se iz sigurnosnih razloga za cijelo vrijeme vladavine Julijevaca – Klaudijevaca zadržalo prisustvo jakog legijskog sastava, na koji su zavjerenici i računali. U skladu sa planovima zavjerenika Skribonijan je 42. god. n. e. proglasio zbacivanje Klaudija i obnovu Republike, i počeo se pripremati za prelazak sa trupama u Italiju. Meñutim, VII. i XI. legija, koje su bile stacionirane u Provinciji, su nakon kraćeg premišljanja odbile obnovu republikanskog sustava i objavile lojalnost Klaudiju. Nakon toga, čitava zavjera je propala i pristupilo se temeljitom obračunu sa zavjerenicama i u Italiji i na Zapadnom Balkanu. I obnova Rimske Republike na tlu Zapadnog Balkana u toku 42. god. n. e. i koja je trajala pet dana je bila posljedni ozbiljniji pokret sa ciljem obnove rimskog republikanskog sustava.

REPUBLIC OF SCRIBONIAN
Summary After the murder of Caligula in 41 AD, the Praetorian Guard elevated Claudius to the imperial rank. Already at the beginning of his rule, the struggle for supremacy among several centres of power started, first of all between the old senatorial aristocracy and the ever more powerful imperial bureaucracy. A special place in this movement belongs to Claudius’ wife Messalina. With the conspiracy of bureaucratic elements and Messalina, Appius Silanus, a representative of the senatorial aristocracy, was removed from the imperial setting and murdered. This act brought about the discontent of those
1

Roman circles which preserved the old republican nostalgia. A conspirative group was formed soon after and it included a number of respectable Roman senators. Its final aim was the removal of Claudius and a possible establishment of the republican system. The conspirative group relied on the governor of the province of Dalmatia Lucius Aruntius Furius Camil Scribonian. After the death of Emperor Augustus, the province of Dalmatia remained one of the most important provinces of the Roman state. For security reasons it was garrisoned with a strong presence of legions during the rule of Iulian-Claudian dynasty, and thus the conspirators could count on this fact. In accordance with their plans Scribonian proclaimed the overthrowing of Claudius and the establishment of the Republic in 42 AD, and prepared to move with his troops into Italy. However, the VII and XI legion, which were at the time stationed in Province, after a short consideration, declined the restoration of the republican system and proclaimed their loyalty to Claudius. After this, the whole conspiracy failed and an action was undertaken to confront the conspirators in Italy and the Western Balkans. The restoration of the Roman Republic on the territory of the Western Balkans during 42 AD lasted only for five days and was the last serious movement with the aim to re-establish the Roman republican system.

PRAEFATIO
U okviru historije Rimske Države značajno mjesto zauzima i zavjera koja je rezultirala i pobunom namjesnika provincije Dalmacije na samom početku vladavine princepsa Klaudija. Ova pobuna i zavjera se uobičajeno u historijskoj literaturi naziva «Skribonijanova pobuna», po namjesniku Dalmacije koji se oružano pobunio. Termin «Skribonijanova pobuna» se upotrebljava jer se historijskom pitanju ove pobune prilazilo dosta površno, ne zalazeći u dubinu problema i može se sasvim opravdano postaviti pitanje opravdanosti korištenja ovakvog terminološkog odreñenja. Skribonijanovu pobunu ne treba promatrati kao jednu epizodu lokalnog i ograničenog karaktera nastalu kao posljedicu ambicija dalmatinskog namjesnika. Ova pobuna i sve ono što se dogañalo u Provinciji u danima Skribonijanovog odmetnuća imalo je dugu povijest i bilo je direktna posljedica dešavanja i procesa koji su se odvijali na rimskoj političkoj sceni nakon Kaligulinog ubistva. Značenje zavjere i pobune proizašle iz nje nikada nisu pobuñivali širi interes, tako da je historiografija na našem jeziku ostala prilično uzdržana tretirajući pobunu iz 42. god n. e. I podaci o njoj u našoj historiografiji imaju karakter fragmentarnosti i uzgrednosti. Ni strani historičari nisu se puno posvetili pokušaju da opišu i objasne dogañaje iz 42. god. n. e. Tako ne postoji ni jedna historiografska sinteza koja bi se bavila «Skribonijanovom pobunom» u njenoj cjelosti, uključujući uzroke, povod, tok i posljedice.1 Inače je i politička historija rimske provincije Dalmacije slabo obrañivana, i uglavnom je prezentirana u općim crtama bez nekih suptilnijih razrada. Tome su razlozi prvo slaba raspoloživost pisane grañe koja bi govorila o političkoj historiji Dalmacije, a pogotovu njene kontinentalne unutrašnjosti, zatim nagli prekid antičkog života u najvećem dijelu provincije krajem VI. i početkom VII. st. n. e., za razliku od najvećeg dijela zemalja koje je zauzimala Rimska Država. Uz kontinentalnu unutrašnjost zapadnog Balkana jedino je još Britanija doživjela istu sudbinu grubog i temeljitog prekida kontinuiteta sa antikom.

Wilkes (1969, 83) je u monografiji o provinciji Dalmaciji Skribonijanu i pobuni posvetio samo pola stranice. Zanimljivo je da je jedino historijski roman «Klaudije, Car i Bog» od Robert Graves zasnovan na historijskim činjenicama, dao literarni prikaz zavjere i pobune iz 42. god. n. e., bar u nekoj svojoj cjelini. 2

1

FONTES
Historičari, životopisci i drugi pisci rimskog carskog doba bilježe za provincije samo one stvari koje su imale utjecaja na cjelokupnu državu, i gotovo kao po pravilu ne zanimaju ih unutrašnja politička dešavanja u provincijama. Ukupno je pet antičkih pisaca spomenulo zavjeru i pobunu iz 42 god. n. e. Svi ovi izvori ni sami ne daju detaljan prikaz ni zavjere ni pobune. Jedino je Kasije Dion nešto izdašniji i navedene dogañaje opisuje u svojoj LX. knjizi i to od četrnaestog do zaključno sa šesnaestim poglavljem, dajući im kronološku i uzročno-posljedičnu vezu. Zahvaljujući upravo opisu Kasija Diona (koji je sačuvan uz jednu manju lakunu) raspolaže se sa jednom osnovom koja pruža mogućnost za cjelovito sagledavanje čitavog procesa od uzroka, povoda, razvitka i posljedica zavjere i pobune iz 42. god. n. e. Svetonije u svojim životopisima, o dešavanjima iz 42. god. n. e. daje niz razbacanih podataka, bez bilo kakvog smještanja u historijski kontekst. Takav odnos prema zavjeri i pobuni iz 42. god. n. e je i razumljiv kada se ima u vidu karakter Svetonijevog djela, koji nije imao prevashodno oblik historijske sinteze. Meñutim može se i pored takve fragmentarnosti i razbacanosti smatrati da su i oni malobrojni podaci koje Svetonije donosi autentični, jer je radio kao carski arhivista. Plinije Mlañi je Skribonijevu pobunu i zavjeru spomenuo u jednom od svojih pisama Nepotu, u kontekstu svoga izlaganja o vrlinama i snazi Arije, žene zavjerenika Cecine Peta. Plinijevo pismo donosi obilje materijala o dogañajima koji su nastupili kao posljedica zavjere i pobune iz 42 god. n. e. Sljedeći autor koji je spominjao Skribonijana bio je Kornelije Tacit. Velika je šteta da nam nisu sačuvane sedma, osma, deveta i deseta knjiga Tacitovih Anala u kojima se opisivala Kaligulina vladavina i prvo vrijeme Klaudijeve vladavine do 47. god. n. e. Sa velikom dozom vjerojatnoće pretpostavlja se da je Tacit u odgovarajućim izgubljenim knjigama, posvetio dovoljno pažnje dešavanjima iz 42. god. n. e. Ono što je ostalo sačuvano kod Tacita a u vezi je sa zavjerom i pobunom iz 42. god. n. e., nalazi se smješteno na par mjesta u Analima i Historijama gdje Tacit tek uzgred spominje da se zavjera i pobuna bila desila te daje tek neke dodatne podatke o učesnicima zavjere i dogañajima poslije neuspjeha Skribonijana da pridobije svoju vojsku. Posljednji antički autor za kojeg se zna da je spominjao Skribonijanovu pobunu bio je kršćanski pisac Pavle Orozije. U VII. knjizi Orozijeve «Historije protiv pagana» spominje se Skribonijanova pobuna u nekom većem pasusu.2 Sudbinu Arije spominju i Marcijal u svojim epigramima i Zonara (XI, 9), romejski kroničar i teolog iz XII. st. Ni jedan od ovih izvora nije bio suvremen sa zbivanjima o kojima govori i uglavnom je rijeć ili o korištenju ranijih historijskih djela i arhivske grañe (Tacit, Svetonije i Kasije Dion), anegdota i običnih traćeva (Svetonije) pa i prepričavanjima obiteljskih tradicija (Plinije Mlañi se opisujući vrijednosti, snagu i vrline Arije oslanjao i na razgovor sa Fanijom, unukom Arije).

IANVARIVS DCCXCIV ANNO AB VRBE CONDITA
Klice uzroka nastanka zavjere i izbijanja pobune javile su se godinu ranije nego što je došlo do otkazivanja poslušnosti namjesnika Dalmacije. Izmeñu 12 i 13 sati3 24. I. 41. god., zavjerenici predvoñeni tribunom pretorijanske kohorte Kasijem Herejom i Kornelije Sabinom su ubili jednog od najluñih rimskih vladara.4 Smrt Kaligule je gotovo odmah probudila stari republikanski žar, uglavnom u redovima
Oros, VII, 6, 5 - 7 Svet. Cal. 58 4 Kaligula, najmlañi Germanikov sin, bio je prvi od bolesnog Germanikovog potomstva koji je došao u mogućnost da vlada. Kaligulina vladavina je predstavljala najgore oličenje sistema principata. Neki njegovi postupci se s pravom mogu smatrati posljedicom duševnog rastrojstva. Sebe je smatrao živim utjelovljenjem božanstva na Zemlji i donosio odluke koje se izazivali zgražavanje rimske javnosti. Sve je to bilo strano duhu Rima i neshvatljivo je zašto su bile potrebne pune četiri godine
3 2

3

senatora. Jednodušnost da se obnovi Republika i ponovo uvedu“stare slobode” zahvatili su sve senatore, a posebno zavjerenike koji su umorstvo Kaligule izvršili pod sloganom obnove Republike. Konzuli su, povinujući se sa općim raspoloženjem koje je vladalo u senatorskim krugovima, sazvali sjednicu Senata ne u Julijevoj bazilici nego na Kapitolu, željeći i time pokazati i simbolički prekid sa višedecenijskom carskom tradicijom. Ali kakvu su to Republiku senatori i zavjerenici htjeli obnoviti? Stara Republika je davno nestala, i toga je bio svjestan i nostalgični republikanac Tacit kada je melankolično i tužno konstatirao za početak Tiberijeve vladavine : “Sve što je bilo mlado rodilo se nakon bitke kod Akcija i većina staraca usred grañanskih ratova, koliko ih preostade koji vidješe Republiku? (iuniores post Actiacam victoriam, etiam senes plerique inter bella civium nati: quotus quisque reliquus qui rem publicam vidisset ?)”5 Da li je stvarno bilo moguće obnoviti Republiku koju su senatori i mnogi koji su toga januarskog poslijepodneva ispoljavali republikanski žar poznavali samo iz historijskih spisa i usmene tradicije, koja je bila i previše nostalgična. Činjenica je da je stari republikanizam nestao, a sada su pod kišobranom republikanizma koji je predlagan na januarskoj senatskoj sjednici bili skupljeni različiti interesi i ambicije pojedinaca koje nisu imali puno veze sa drevnim žarom republikanstva iz vremena Cicerona i Katona Mlañeg Utičkog, a posebno ne sa starim republikanskim državnicima Cincinatom, Dentatom, Apijem Klaudijem Slijepim, Katonom Starijim. «Prorepublikanski» senatori iz tih zimskih dana 41. god. n. e. su bili sasvim drugačije prirode, ambicije, intelekti, sa potpuno različitim poimanjem morala i sustava vrijednosti. I da se kojim slučajem Republika uspjela uspostaviti, pa i neko vrijeme živjeti bilo bi vrlo zanimljivo promatrati ponašanje tih tada gorljivih «prorepublikanskih» senatora. Veliko bi pitanje koliko bi oni bili stvarno bili vjerni republikanskom sustavu i njegovim institucijama, a koliko bi pokušali raditi ono što su neki pokušavali učiniti za kasne Republike→postati vladarima Republike neinstitucionalnim putem. To januarsko poslijepodne donijelo je ipak neočekivani obrt dogañaja i poremetilo namjere senatora. Za takav razvoj situacije najzaslužnija je bila pojava novoga faktora na političkoj sceni Rima, čije su prisustvo «prorepublikanski» senatori u tim trenucima opće pometnje, povećanih i nabijenih emocija, probuñenih želja i ambicija izgleda previdjeli. Dogañaji su se smjenjivali jedan za drugim velikom brzinom. Dok je prolazio prvi utisak i šok nastao Kaligulinim ubistvom, i dok su konzuli sazivali sjednicu i sa gradskim kohortama zaposjeli Forum i Kapitol, počele su se javljati i prve posljedice nestanka cezara i imperatora. Ostavši bez glavnokomandujućeg pretorijanska garda je došla u raskorak sa željama senatora i zavjerenika. Iako se ne može reći da nisu podlegli stihiji, pljački i anarhiji, pretorijanska garda je ipak sačuvala osjećaj za cjelinu i nije se rasturila nego je i dalje predstavljala jedno moćno tijelo. Raspoloženje pretorijanaca je bilo izrazito proturepublikansko jer su znali da je postojanje i Republike i carske garde nespojivo jedno sa drugim. Lutajući i pljačkajući po carskoj palati pretorijanci su našli bolesnog i bogaljastog Kaligulinog strica Klaudija koji se bio sakrio u strahu pred svim onim što se dogañalo. Dok ih je molio da mu poštede život, pretorijanci su ga proglasili za novoga cara. To je bila neočekivanost na koju niko na političkoj sceni Rima nije računao. I pored početnog neslaganja sa odlukom pretorijanaca pa i isticanja kandidatura za cara iz njegovog sastava, Senat se morao pomiriti sa voljom pretorijanaca. Zar se na kraju krajeva moglo očekivati od takvog rimskog Senata kakav je bio u četvrtoj deceniji I. st. n. e. i koji se dovoljno ponizio i dozvolio da čak jedan njegov član bude Kaligulin najmiliji konj Incinat da skupi dovoljno hrabrosti, umijeća i snage da se suprotstavi pretorijanskoj volji i

da se Kaligula ubije. Zavjeru protiv Kaligule vodili su tribuni pretorijanske garde i ratni heroj Kasije Hereja i Kornelije Sabin. Nakon ustoličenja Klaudije je dao da se kazne neposredne voñe i izvršioci Kaligulinog ubistva. Kasije Hereja je pogubljen, a Kornelije Sabin je izvršio samoubistvo. 5 Tac. Ann. I, 3 4

obnovi Republiku. To više nije bio onaj slavni rimski republikanski senat koji je Kineja izaslanik epirskog kralja Pira u prvoj polovici III. st. p. n. e. nazvao "vijećem kraljeva".

NOVVS CAESAR
Tiberije Klaudije Druz Neron Germanik (Tiberius Claudius Drusus Nero Germanicus 1. VIII. 10. god. p. n. e Lugdunumu (Lion)- 13. X. 54. god. n. e Rim), sin Druza Klaudija, stričević cara Tiberija, unuk Livije Auguste, Marka Antonija i Augustove sestre Oktavije, brat Germanika, i stric cara Kaligule, tako je postao novi prvi grañanin, cezar i august rimske države.6 I pored dosta jakoga porodičnog backgrounda Klaudije nije aktivnije učestvovao u javnom životu države, jer je od ranoga djetinjstva pokazivao fizičku onemoćalost. Pored vidljivih teškoća u kretanju i u svakodnevnom razgovoru je mucao. Fizički nedostaci Klaudijeve ličnosti su doprinijeli tome da bude smatran nekom vrstom porodične sramote Julijevaca-Klaudijevaca koja se mora trpjeti. Od ranoga djetinjstva je bio izložen poniženjima, uvredama, čak i od najbližih članova porodice, znajući poslužiti i kao predmet zabave surove i nasilničke realnosti julijevsko-klaudijevskog dvora. Jedini koji nije učestvovao u šikaniranju Klaudija bio je njegov brat Germanik, koji je u široj tadašnjoj rimskoj javnosti ali i meñu kasnijim rimskim piscima pretjerano smatran oličenjem rimske vrline. Klaudije se stalno nalazio u zasjenku svoga poštovanog i uglednog brata i nikada nije smatran sposobnim za obnašanje većih i odgovornijih javnih službi.7 Tek reda radi su mu dodjeljivanje manje bitne opskurne javne dužnosti, kao što je bilo obnašanje kolegija svećenika augustula.8 Svoje prisilno izgnanstvo iz političke scene Klaudije je kompenzirao posvećivanjem izučavanju historijske nauke, pokazujući na tom polju sve svoje intelektualne kvalitete. Napisao je nažalost nesačuvane Historiju Etruščana i Kartaginsku historiju. Odlično je govorio grčki, etrurski koji je već bio skoro izumro i feničanski. Tiberijeva smrt i dolazak Klaudijevog sinovca, Germanikovog sina Kaligule na čelo rimske države 37 god. n. e. doveli su i Klaudija u javni politički život. Mladi princeps je imenovao Klaudija za svoga kolegu konzula 37 god. n. e. Meñutim, te četiri godine bile su svjedokom najstrašnijih dešavanja koja su zahvatila Rim, potpunog zločina i ludila Germanikovog sina. U kolopletu užasa, nemorala i kaosa koji je zahvatio rimski dvor, Klaudije je sada za razliku od vremena kada je bio isključen iz javnog života i neometan bio posvećen izučavanju historije, bio više puta doveden u smrtnu opasnost. Ispostavilo se da ga je upravo mišljenje koje je cirkuliralo meñu članovima dinastije JulijevacaKlaudijevaca i njima bliskim pojedincima o Klaudiju kao bogalju, ludaku, dvorskoj budali nedostojnom, nesposobnom članu porodice i spasilo. Pošto je bilo uvriježeno mišljenje da Klaudije nije vrijedan niti da bude likvidiran niti protjeran, on je uspio da izmakne i otrovu i zavjereničkom nožu, princepskoj paranoji i pretorijanskom maču. Atmosfera dvorskog života koja se sastojala od zavjera, stalnih zavjera, stvarnih ili izmišljenih urota, umorstava, podmetanja, zavisti, mržnje, straha od dolaska ubica bila je konstantna posebno u vremenima Tiberijeve i Kaliguline vladavine. Tada je prelazila često i u progon koji je imao i veće razmjere. Sve to nije moglo ostati bez utjecaja na ličnost Klaudija. Stalno u zasjenku političkih zbivanja, izoliran od učešća u donošenju bitnih državnih odluka, ismijavan i zaogrnut i zaštićen aureolom uvjerenja da je glupan, mucavac i degenerik, a istovremeno imajući mogućnost da boravi u blizini dvora, te kao vrsni historičar i osoba sa intelektualnim sposobnostima Klaudije je imao dovoljno vremena i znanja da bude dobar promatrač zbivanja. To je kod njega razvilo antimonarhističko uvjerenje i izvjesnu sklonost republikanizmu. I Klaudijev otac Druz i
6 7 8

Nakon proglašenja za cara, Klaudije je uzeo i novo novo ime- Tiberius Claudius Caesar Augustus Germanicus. Svet. Clau. 2 Svet. Clau. 6 5

djed su bili neskriveni i uvjereni republikanci.9 Klaudije u stvari i nije želio da bude izabran za cara i u početku se odupirao namjerama pretorijanaca, meñutim vrlo brzo je shvatio da on ustvari i nema drugog izbora nego da postane rimski car. Klaudijeva vladavina Način Klaudijevog izbora za cara bio je presedan koji je kasnije prerastao u pravilo. Klaudije je prvi rimski car izabran prvenstveno voljom vojske i njenom aklamacijom, a taj izbor Senat bi samo formalno potvrdio. Taj način izbora bio je u suprotnosti sa zakonima i normama rimskog političkog života. Od tada će podrška vojske biti najbitnija kako bi neko postao car, a senatska odluka bi samo legalizirala volju vojske. Novi car je započeo i sa otužnom praksom rimskih careva da dijele novčane nagrade vojnicima kao zahvalnost za svoje stupanje na prijestol. Otada će vojska biti presudni činilac funkcioniranja rimskog političkog života. Uplitanjem profesionalne vojske u politiku su urušavane i marginilizirane upravne državne institucije što se u krajnjoj konzekvenci odrazilo vrlo negativno za Rimsku državu. Pored sve važnije uloge vojske sistem principata je proizveo pojavu još jednog faktora. Radi funkcioniranja institucije principa i cara nastala je carska birokracija. Ona je vremenom na sebe preuzimala sve veći nivo vlasti, postepeno razvlašćujući stare državne institucije. Taj proces preuzimanja ingerencija sa institucija države na carsku birokraciju posebno je dobio na intenzitetu od samoga početka Klaudijeve vladavine. Klaudije je bio i dovoljno star i neiskusan u praktičnom voñenju rimske državne politike pa je bio prisiljen da se oslanja na povjerljive pojedince iz svoga okruženja. To su u prvom redu bili njegovi osloboñenici kojima je dodijelio voñenje pojedinih segmenata carskog birokratskog aparata. Najmoćniji i najpovjerljiviji je bio Narcis, porijeklom Grk i Klaudijev osloboñenik, koji je bio nadležan za carsku pisarnu (ab epistulalis). Narcis je koristeći značenje pisarne preko koje se vršila sva korespondencija cara sa upravnim i drugim institucijama držao sve konce rimske države u svojim rukama. Kalisto, Kaligulin osloboñenik i isto grčkog porijekla, je vodio ured za prijem molbi i žalbi (a libelis). Treći moćni osloboñenik bio je Palant, osloboñenik Klaudijeve majke Antonije, koji se nalazio na čelu ureda carskih financija (a rationibus). Četvrti osloboñenik na visokoj birokratskoj funkciji je bio Polibije koji je bio zadužen za odjeljenje za dužnosti (a studiis).10 Zahvaljujući držanju ključnih mjesta u državnoj upravi oni su iskoristili mogućnost i došli do znatnog bogatstva. Normalno je bilo očekivati da će se u redovima senatora i vitezova javiti nezadovoljstvo i zavist prema sve moćnijim osloboñenicima na koje sve više prelazi stvarnih državnih i javnih ingerencija. Vodeći rimski staleži nisu mogli dozvoliti da se prenošenjem ingerencija sa državnih institucija na carsku birokraciju vrši i njihovo razvlašćivanje. Veliki utjecaj u nekim slučajevima i presudan na rimsku političku scenu vršila je i Klaudijeva mlada, hirovita i poročna žena Valerija Mesalina.11 Njenim željama starački zaljubljeni Klaudije gotovo nikada nije uspijevao odoljeti. Mesalina nije prezala ni od toga da preko svojih mnogobrojnih ljubavnika stvara osobnu mrežu moći. Izmeñu Mesaline i slobodnjaka, pogotovu Narcisa, od početka je vladalo izvjesno suparništvo koje je godinama kasnije eskaliralo u otvoreni obračun. Meñutim, na samom početku Klaudijeve vladavine njihov unutrašnji sukob još uvijek nije poprimio velike razmjere i različiti centri moći su bili tek u fazi konsolidacije svoga utjecaja i vlasti. Klaudijeve fizičke karakteristike i podložnost mišljenju svoga okruženja čiji su predstavnici nekada imali
Svet. Clau. 1 Mirković, 2003, 76 11 Valerija Mesalina ( Valeria Messalina 20. – 48. god. n. e.) je bila treća Klaudijeva supruga, kćerka Marka Valerija Mesale Barbatusa (Marcus Valerius Messala Barbatus) i Domicije Lepide. Mesalina je bila po majci unuka Antonije Starije, sestre Antonije mlañe (majke Klaudija), te tako praunuka Oktavije (sestre Oktavijana Augusta) i Marka Antonija. Njen otac je bio sin Marka Valerija Mesale Mesalinusa (Marcus Valerius Messalla Messalinus) –sin Marka Valerija Mesala Korvina (Marcus Valerius Messalla Corvinus 64. god. p. n. e. – 8. god. n. e.) i Klaudije Marcele Mlañe (Claudia Marcella Minor), kćerke Oktavije iz braka sa Gajem Klaudijem Marcelom. Valerije Mesalinus je bio istaknuti zapovjednik za vrijeme Ilirskog ustanka od 6. do 9. god. n. e.
10 9

6

i dijametralno suprotne stavove mogli su kod odreñenih rimskih društvenih krugova stvoriti pogrešno uvjerenje o privremenosti Klaudijeve vladavine i njenoj brzoj prolaznosti. To je kod izvjesnih pojedinaca samo još više pohranjivalo njihove skrivene namjere da sebe vide u ulozi predvodnika Rimske države. U kontekstu toga potrebno je spomenuti Lucija Anija Vinicijana koji je na januarskom zasjedanju spominjan kao jedan od mogućih kandidata za cara. U tako nastaloj konstelaciji odnosa u kome je prvi grañanin rimske države bila osoba dovedena na vlast prevashodno željom pretorijanske garde, a ne zakonom, sa vidljivim fizičkim nedostacima i u godinama i dok su stvarni vladari države bili raspusna žena i osloboñenici, rukovoditelji carske birokratije, meñu mnoštvom nezadovoljnika čekao se samo pogodan dogañaj i momenat kako bi se pokrenula zavjera. Meñutim ti pojedinci i krugovi smetnuli su sa uma činjenicu da je Klaudije bio jedni preživjeli član porodice u kojoj je pojam prirodne smrti bio skoro nepoznat. On je uvijek uspijevao, da se zahvaljujući i svojoj umješnosti, intelektu ali i sretnoj zvijezdi pod kojom je živio, izvuče i iz najpogibljenijih situacija. Već sa samim počecima Klaudijeve vladavine abolirane su mnoge od nepopularnih odluka i mjera njegovog prethodnika. 12Izgledalo je kao da Klaudije ponovo pokušava da stvori ravnotežu odnosu i sustav kao iz vremena Augusta. Meñutim i okolnosti i snage pojedinih centara moći i u vladarskom okruženju i političkim institucijama i drugim službama su bile različite.

CAVSA
Povod za sklapanje zavjere sa ciljem rušenja novoga vladara nije trebalo dugo čekati. Za narednu 42. godinu n.e. Klaudije je izabran da po drugi put obnaša konzulat. Apije Junije Silan?13, potomak jedne od najuglednijih rimskih familija i bivši konzul za 28 god. n. e 14 postao je prva žrtva Narcisove i Mesalinine ambicije i pohotljivosti za vlašću i Klaudijeve sujevjernosti. Apije Silan je zajedno sa Anijem Polionom i njegovim sinom Anijem Vinicijanom, Skaurom Mamerkom i Sabinom Kalvizijem tužen za uvredu veličanstva 32 god. n. e za vrijeme Tiberijeve vladavine. Ova optužba je bila samo nastavak Tiberijevog progona bivšeg pretora Seksta Vistilija koji je na kraju izvršio samoubistvo.15 Za razliku od Seksta Vistilija iz ove optužbe Silan je uspio da se izvuće. U trenutku Klaudijevog imenovanja za cezara Apije Silan se nalazio na mjestu namjesnika u Provincia Hispania Taraconensis. Nakon povratka u Rim Apije Silan je stupio u brak sa Mesalininom majkom Domicijom Lepidom (Domitia Lepida). Vjerojatno su i Silanov opoziv sa namjesničke funkcije i vjenčanje sa Mesalininom majkom bili želja Klaudija, odnosno Mesaline. Motiv koji je mogao Mesalinu navesti na ovaj postupak možda je ležao u činjenici da je time željela da se postavivši u svojoj blizini uglednu i jaku ličnost kao Apija Silana iskoristi sve njegove kvalitete. Silan je u prvim mjesecima i uživao povjerenje i čast kod Klaudija i nalazio se u njegovoj neposrednoj blizini.16 Meñutim, ispostaviće se da su se namjere Mesaline u svezi iskorištavanja Silana ne samo izjalovile nego da je Silan postao i smetnja njenim interesima. Po Kasiju Dionu, promjenu Mesalininog stava u odnosu prema Apiju Silanu izazvalo je njegovo odbijanje da ima seksualni odnos i vezu sa
12 13

Cass. Dio LX, 3, 5 – 4, 6 Kasije Dion ga navodi pod imenom Gaj Apije Silana. Cass. Dio LX, 14, 2; Otac Apija Junija Silana, konzula i prokonzula Azije, imao je prenomen Gaj i vjerovatno je zato kod Diona došlo do zbrke u odreñivanju prenomena. Za oca Apija Silana vid. Tac. Ann. III, 66 i d; IV, 15. Za razliku od Diona, Tacit i Svetonije koriste prenomen Apije, nomen Junije i kognomen Silan kada govore o Apiju Juniju Silanu v. Svet. Clau. 37; Tac. Ann. IV, 68; VI, 9; XI, 29 14 Tac. Ann. IV, 68 15 Tac. Ann. VI, 9 16 Cass. Dio LX, 14, 3 7

njom.17 Time je ne samo povrijeñena njena sujeta i taština nego i onemogućena njena namjera da uvlačenjem Apija Silana u kružok svojih ljubavnika, njega pretvori u vjernog vojnika njenih interesa i političkih ambicija. Sa ličnošću sa takvim ugledom i utjecajem koji je uživao u redovima rimskog senatorskog i viteškog staleža kao što je bio Apije Silan, a koji bi se nalazio zarobljen u njenoj mreži, Mesalina je mogla da računa i na potporu dijela onih segmenata rimske političke javnosti koji joj nisu bili do tada naklonjeni. Njene namjere nisu se samo izjalovile, nego je svojim odlučnim odbijanjem da podlegne čarima Mesaline, Silan indirektno navijestio i svoj politički stav prema neformalnim centrima moći na dvoru a koji je sa nesumnjivo bio izrazito neprijateljski, jer je Apije Junije Silan bio Rimljanin staroga kova, odan starim rimskim idealima. On je bio relativno dugo odsutan iz Rima, boraveći u provincijama i nije bio neposredni svjedok ili učesnik u procesu korumpiranja rimskog visokog društva u godinama Tiberijeve i nadasve Kaliguline raskalašene vladavina. Samim tim nije ni podlegao utjecaju opće dekadencije rimske političke i moralne svijesti. Apije Silan je bio osoba koja je mogla pristati da voljom svoga pretpostavljenog i imperatora uñe u brak. Za njega, vojnika i dobrog i vjernog rimskog grañanina, želja princepsa je bila i nareñenje koje se moralo neupitno ispuniti jer je princeps zakonska ustanova rimskog naroda. Ali prohtjevi princepsove žene bili su nešto sasvim drugo. Silan jednostavno nije mogao da se tek tako pomiri sa tim da počini brakolomstvo i to sa pastorkom i da se podloži Mesalininoj moći i postane igračka njene vlasti. Apije Silan se u toj prvoj godini vladavine nije zamjerio samo Mesalini, nego je izazvao i neprijateljstvo i drugog neformalnog centra moći. Silan je bio predstavnik senatorskog staleža i pobornik klasičnih institucija rimske države i zaštite njihovih prava i ingerencija. Time je smatran za bespogovornog zaštitnika interesa onih slojeva rimskog društva koji su nerado gledali na narastanje novoga upravno-birokratskog aparata. To je neminovno vodilo Silanovom sukobu sa najistaknutijim predstavnicima carske birokracije, u prvom redu sa Narcisom. Neprijateljstvo prema Silanu se dodatno produbljivalo jer se senator nalazio u blizini cezara i počeo je ostvarivati sve znatniji utjecaj na Klaudija a što je bila direktna prijetnja poziciji i Narcisa i uopće birokratskih institucija koje su se rañale. Pored toga Apije Silan je uživao veliki ugled i u Senatu u kojem je mogao uvijek naći dovoljno podrške za svoje zamisli. Ispostavilo se da je dolazak Apija Silana predstavljalo veliku grešku po interese i Mesaline i Narcisa. Nije trebalo mnogo da se njih dvoje nañu udruženi sa samo jednim ciljem, eliminacije Apija Silana. Pošto nije postojala istinska i zadovoljavajuća optužba kojom bi se moglo udariti na Silana, urotnici su morali da se oslone na poslovičnu Klaudijevu sujevjernost, lakovjernost i sklonost ka afektivnim postupcima. Plan Silanove kompromitacije i likvidacije je bio brižljivo isplaniran do u najmanju sitnicu. Zasnivao se na navodnom Narcisovom snu u kojem je Silan ubio princepsa. Narcis je svoj navodni san ispričao Klaudiju navevši ga kao eklatantan dokaz i potvrdu za Silanovu urotu protiv cara. Istovremeno je Mesalina potvrñivala Narcisovu tvrdnju i preuveličavala navodnu opasnost koja Klaudiju prijeti od strane Silana, jer i ona ima isti san već nekoliko zadnjih noći. Narcis i Mesalina nisu ostali samo na tome da samo svojim tvrdnjama probude Klaudijev sujevjerni strah. Već ranije su oni u sklopu plana, bez znanja Klaudija, bili pozvali Apija Silana u carsku palatu, u isto vrijeme kada su oni Klaudiju usañivali paranoični strah. Za Klaudija dolazak Apija Silana u palatu u to vrijeme nije mogao biti slučajnost ili koincidencija, nego samo potvrda tvrdnji Mesaline i Narcisa. Izložen dvostrukom pritisku i “jasnim dokazima” o Silanovoj krivici, Klaudiju, nije trebalo dugo da posluša volju svoje "voljene" žene i najpovjerljivijeg službenika i odmah je izdao naredbu o hapšenju Apija Silana, dok se ovaj još nalazio u palati, ne znajući šta se dešava. Smaknuće Apija Silana je obavljeno neposredno po hapšenju. Dan nakon opisanih dogañaja i pogubljenja Apija Silana, Klaudije je pred Senat iznio cijelu stvar, iskazujući zahvalnost svome slobodnjaku “što za njegov spas i spavajući bdije.18 Jedan od rijetkih
17 18

Cass. Dio LX, 14,3 Svet. Clau. 29; 37; Cass. Dio LX, 14, 2; 3; 4; 15,1; Tac. Ann. XI, 29 8

Rimljana koji je još uvijek držao do starorimskih vrlina je ubijen na bestijalan način, koji je bio posljedica izliva zavisti, mržnje i povrijeñene sujete osoba iz carske blizine i njihovih političkih ambicija.

CONSPIRATIO
Silanovo pogubljenje, a nadasve način na koji je djelovala konspiracija a u koju su bile uključene i osobe iz blizine cara, izazvala je veliko ogorčenje u redovima gornjih slojeva rimskog društva. Time su senatori i svi oni koji su još vjerovali u superiornost rimskog ustavno-zakonskog poretka stekli uvjerenje da se Klaudijeva vladavina neće mnogo razlikovati od vladavina preñašnjih princepsa. Nastupilo je vrijeme da ponovo izañu na svjetlo dana ambicije i težnje pojedinaca, koje su bile prigušene još od 24. januara 41 godine. Centralna ličnost oko koje su se počeli okupljati nezadovoljnici tako formirajući jezgro zavjere bio je Anije Vinicijan (Annius Vinicianus). Nakon Kaligulinog ubistva, Anije Vinicijan je u toku januarskog zasjedanja Senata i sam figurirao kao jedan od kandidata za princepsa.19 Samim tim je i Anije Vinicijan u očima careve okoline predstavljao eventualnu opasnost. Nakon Silanovog pogubljenja i Vinicijanu je moralo biti jasno da se nova uprava neće ustručavati da eliminira ne samo stvarne protivnike, nego i sve one koji bi mogli predstavljati potencijalnu opasnost. Vjerovatno je i strah Vinicijana za svoj život utjecao na njega da se ne samo aktivno uključi u zavjereničke pripreme, nego da bude i njihov inicijator. Jedino je preuzimanjem osobne inicijative Vinicijan mogao da preduprijedi eventualnu urotu voñenu iz carskih odaja i kancelarija protiv sebe. Klupko zavjere se počelo polako odmotavati i uvlačiti u svoje redove sve više učesnika. Pored svega onoga što se dešavalo u posljednoj godini moglo se, sasvim razumljivo, očekivati uključivanje većeg broja senatora i pripadnika viših rimskih društvenih slojeva u zavjerenički krug. Da bi se uklanjanje Klaudija moglo izvesti zavjerenicima je bila potrebna znatna oružana snaga. Pretorijanska garda je bila respektabilna vojna sila i nadasve lojalna princepsu kome su se i zakleli, i nasuprot koje u Italiji zavjerenici nisu mogli suprotstaviti dostojnu snagu. Pored pretorijanaca uz cara se nalazila i jedinica sastavljena od germanskih najamnika čija lojalnost caru nijednog momenta nije mogla biti dovedena u pitanje. Zavjerenici su eventualno mogli više računati na gradske kohorte. Ali čak kada bi se i pridružili zavjerenicima, što bi bilo teško pretpostaviti jer su se i gradske kohorte u pravilu povodile za pretorijancima, one ne bi mogle izdržati udar brojnijih i bolje opremljenih i obučenih vojnika i najamnika. Trebalo je naći oružanu snagu koja se nalazila u provincijama, ali koja je dovoljno blizu Italiji da bi mogla brzo reagirati i doći u Italiju da podupre zavjeru. Zavjerenici su računali i sa tim da bi pretorijanci našavši suočeni sa brojnom i obučenom vojskom koja je došla iz provincija možda mogli preispitati svoju lojalnost Klaudiju i pridružiti se jačemu. U tom slučaju obračun sa germanskom gardom bi predstavljalo samo pitanje rutine i vremena i uspostava novoga režima bi bila neminovna. Zavjerenički krug je u svrhu obezbjeñivanja vojne podrške stupio u kontakt sa namjesnikom provincije Dalmacije Lucijem Aruncijem Kamilom Skribonijanom, koji se nije mnogo dvoumio u vezi pridruživanja zavjeri.20

PROVINTIA DALMATIA
Dalmacija je bila provincija u samoj blizini Italije, a u kojoj su se nalazile znatne vojne snage legijskog i auksilijarnog sastava. Za prelazak sa istočnojadranske obale u Italiju bilo je potrebno samo par dana, a kada se to ostvari pruža se sve do Rima skoro nezaštićeno područje. Sama provincija bila je sastavljena od teritorija rimskih grañana (kolonije, municipiji, i oppidum civium romanorum), ager
19 20

Cass. Dio LX,15, 1 Cass. Dio LX,15, 2 9

publicus (rudnici, vojni logori, državna zemljišta i dr. ) i peregrinskih civitates. Provincija je podijeljena na tri sudske oblasti (conventi) skradinski, salonitanski i naronitanski. Stanovništvo u statusu peregrina bilo je na osnovu narodnosno-političke pripadnosti svrstano u niz političko-upravnih jedinica (civitates) i uživalo je odreñeni stupanj autonomije. Dalmacija je spadala u carske provincije i njome je u carsko ime upravljao namjesnik sa zvaničinom titulom koja je glasila legatus Augusti propraetore.21 On je u svojim rukama imao vrhovnu i civilnu i vojnu i sudsku vlast u Provinciji čije se sjedište nalazilo u Saloni. Pored namjesnika, postojao je čitav administrativni aparat pomoću kojeg se upravljalo provincijom. U instituciji carskog legata objedinjena su i civilna i vojna ovlaštenja i namjesnik provincije zapovijedao je sa svim oružanim snagama na teritoriji provincije. Skribonijan je pod svojom komandom raspolagao sa dvije legije (VII. i XI. legijom) sastavljenim od rimskih grañana i većim brojem pomoćnih jedinica regrutiranih iz sastava stanovništva koje nije imalo rimsko grañanstvo i to ne samo sa područja provincije Dalmacije. U utvrñenim logorima Gardunu i Burnumu nalazile su se i glavnine snaga legija, dok su manji detašmani legionara bili razasuti širom provincije. Dalmatinske legije nisu služile samo radi pacifikacije i držanja na oku nemirnih ilirskih naroda, nego su služile i kao strateška rezerva vojnih snaga u Italiji. Ko je bio Skribonijan? Lucije Aruncije Furije Kamil Skribonijan (Lucius Arruntius Camillus Scribonianus)22 je bio po muškoj liniji direktni potomak Furija Kamila, osvajača Veja, diktatora i legendarnog drugog utemeljitelja Rima nakon što su Gali spalili Rim, ali i zakletog neprijatelja plebejaca, krivca za smrt plebejskog voñe i heroja odbrane Kapitola Marka Manlija. Od Furija Kamila sve do Marka Furija Kamila (Marcus Furius Camillus, konzul za 8. god. n. e.), biološkog oca Kamila Skribonijana. rod Furija Kamila nije uzeo aktivnijeg učešća u stvaranju rimske imperije i moći, a ostali su i izolovani od mnogih političkih turbulencija, koje su zahvatile državu za vrijeme stranačkih i grañanskih sukoba. Tek je Skribonijanov otac, obnašajući dužnost prokonzula Afrike i pobijedivši pobunjene Numantince i Mauritance i njihovog voñu Takfarinata 17 god. n. e. podigao ugled porodice.23 Furije Kamil Skribonijan je još prije očeve pobjede usinovljavanjem, praksom vrlo raširenom meñu rimskim višim klasama, ušao u porodicu bivšeg konzula Lucija Aruncija24 i ostvario je značajnu političku karijeru. Za konzula je izabran 32 godine n. e. zajedno sa Gnejom Domicijem (Gnaeus Domitius), biološkim ocem budućeg cara Nerona.25 Zanimljivo je, kada se govori o odnosima Klaudija i Skribonija, spomenuti da je bilo planirano, dok je Klaudije još bio mladić, da on stupi u brak sa Livijom Medulinom Kamilom (Livia Medullina Camilla), kćerkom Marka Furija Kamila i sestrom Skribonijana.26 Skribonijan je za namjesnika Dalmacije imenovan za vrijeme Kaliguline vladavine. O prisutnosti i djelatnosti Furija Kamila Skribonijana u Dalmaciji raspolažemo sa dva epigrafska svjedočanstva. Prvi epigrafski spomenik govori da je za vrijeme njegove administracije u Dalmaciji umro Felicius, član Skribonijevog domaćinstva, vjerojatno njegov osloboñenik. Feliciusov nadgrobni spomenik je pronañen u Saloni.27 Drugo bitnije svjedočanstvo je meñašni natpis sa lokaliteta Vaganac u širem području Jajca.

21

Pravno-formalno gledajući on je bio zamjenik, izaslanik namjesnika provincije →samoga cara. Od podjele provincija na carske i senatske 27. god. p. n. e. car je smatran namjesnikom provincija koje je on dobio i u koje bi zatim slao svoje legate da upravljaju. 22 O Skribonijanovom imenu v. Bulić, 1890, 410 - 411 23 Tac. Ann. II, 52; III, 20; Rat sa Takfarinatom je konačno završen tek 24. god. n. e. 24 O Luciju Arunciju v. Mesihović, 2007, 464; 576 25 Tac. Ann. VI, 1; Cass. Dio LVIII, 17, 1 26 Brak nije ostvaren , jer je Kamila dan prije vjenčanja umrla od bolesti. Svet. Clau. 26 27 Wilkes, 1969, 83; ILJug III, 2221 : Felicio / Camili Ar/runti Scrib(oniani) / ser(vus) a(nnorum) XL h(ic) s(itus) e(st) / 5 Gutilla cons(ervo) / bene merenti / pos(u)it 10

Natpis je postavljen u vrijeme dok je još Kaligula bio car, znači prije januara 41 god. n. e.28 Ureñenje granica izmeñu raznoraznih domorodačkih zajednica spadalo je u jednu od važnijih dužnosti namjesnika i time se osiguravao mir, a autoritet namjesnika postajao je vrhovni arbitar u meñudomorodačkim razmiricama. Na osnovu drugih natpisa sa područja provincije poznato je i da su Skribonijevi prethodnici, namjesnici Dalmacije Kornelije Dolabela, i L.Volusije Saturnin ureñivali granice izmeñu domorodačkih zajednica.29 Natpis u Vaganju govori, na osnovu predložene rekonstrukcije Frane Bulića, da je Skribonijan odredio Manlija Koelija, centuriona VII. legije da odredi granicu izmeñu plemenskih teritorija Sapuata i Ematina (Lamatina). Natpis se nalazi na prilično osamljenom mjestu, te je možda i to bio jedan od razloga zašto je natpis sačuvan, iako se na njemu nalazi Skribonijanovo ime. Ime Skribonijana, je nakon slamanja bune trebalo da bude izbrisano iz svih službenih spomenika (damnatae memoriae). Inače sasvim je bilo uobičajeno u praksi da namjesnici, kao zapovjednici svih vojnih snaga u Provinciji za sudije u pitanjima ureñivanja granica meñu domorodačkim zajednicama imenuju svoje podčinjene, najčešće centurione, većinom samo jednog, ali u složenijim slučajevima i dvojicu, kojima bi se po potrebi nekada pridruživao i vojni tribun.30 Razlozi koji su nagnali Skribonijana da se pridruži zavjeri i da on predstavlja njen najvažniji segment pored republikanskih imali su i lične motive. I Skribonijan je sebe vidio kao budućeg princepsa. On se u odreñenim krugovima spominjao kao mogući car i još prije svoga uključenja u zavjeru pravio je planove o pobuni.31 Ponudom za priključenje zavjereničkom krugu u Italiji, on je samo planove koje je do tada mislio upotrijebiti za ostvarivanje ličnih ambicija, preusmjerio u pravcu interesa i platforme čitave zavjere. Zavjerenička platforma Nakon što se zavjeri priključio Skribonijan ona je poprimila mnogo ozbiljniji karakter postajući ostvarenija i njen krajnji ishod nije bio tako neizvjestan. Tako je sada priključivanje zavjeri izgledalo atraktivnije i kao posljedica Skribonijanovog pristupanja zavjeri se pridružio i veliki broj senatora i vitezova koji su se do tada držali obazrivije prema svome učešću u zavjeri.32 Zavjerenička skupina je svoju platformu zasnivala na paroli obnove Republike i starih sloboda. Republikanizam zavjerenika nije bio samo posljedica uvjerenja, nego i jedina mogućnost kojom su se amortizovale lične ambicije mnogih od zavjerenika. Kao što smo već rekli, oba glavna stuba zavjere Anije Vinicijan i Kamilo Skribonijan su se zanosili time da postanu carevi. Oni i neki drugi pojedinci kao Azijatik prije su sebe vidjeli kao nove Cezare i Oktavijane nego Cicerone, Brute i Katone. Idejom obnove Republike sprečavalo se da ambicije pojedinih zavjerenika dovedu do pojave zavisti, ljubomore i borbe za lični prestiž meñu pojedinim

CIL III, 9864a : L(ucius) Arruntius / Camil[l]us [S]cri/[bo]nia[n]us le[g(atus)] pr[o] / pr(aetore) C(ai) [C]ae[s]aris Au[g](usti) /5 Germanici iudicem / dedit M(anium) Coelium 7(centurionem) / leg(ionis) VII inter Sapuates / e[t La]matinos(?) ut fines / [rege]ret et terminus po[n(eret)] 29 Bulić, 1890, 407 30 Prvi koji se pozabavio natpisom u Vaganju bio je Kosta Hörmann, koji je pogrešno pripisao natpis Luciju Aruntusu Kamilu Luzitancu, odaslanom pretoru Klaudijevog brata Germanika, uslijed čega je Kosta Hörmann datirao nastanak natpisa u drugu decenije I st. n. e. (Hörmann, 1890, 306-308). Mišljenje Hörmanna je već iste godine ispravio Carl Patsch (1890, 367368) jasno vezujući nastanak meñašnog natpisa za vrijeme namjesnikovanja Lucija Aruncija Skribonijana, ali ne dajući nikakvu dalju i detaljniju analizu. Konačno je opet iste godine i to isto u Glasniku Zemaljskog muzeja, Frane Bulić u svome članku (1890, 408-412) ponudio detaljnu analizu meñašnog natpisa i rekonstrukciju samog teksta. Na natpis u Vaganju se šire osvrnuo i Ivo Bojanovski u svome radu rimskim cestama u Bosni i Hercegovini (Bojanovski 1974, 115), i pozivajući se na Momsena izrazio sumnju u Bulićevu rekonstrukciju, preciznije rečeno u spominjane Ematina (Lamatina) na natpisu, tj. u njihovu identifikaciju sa ….MATINOS. Općenito o ureñivanju granica meñu zajednicama Ilirika, kasnije Dalmacije v. Bulić, 1890, 407 – 408. 31 Cass. Dio LX, 15,2 32 Cass. Dio LX, 15, 3 11

28

članovima zavjere čime bi nesumnjivo bila ugrožena i sama zavjera a u tom slučaju Klaudije bi ostao princeps. Teško je govoriti šta bi se desilo da je zavjera ostvarila svoj cilj. Da li bi stvarno bila obnovljena Republika. U prvo vrijeme po zbacivanju Klaudija vjerojatno bi postojala neka vrsta kolektivne vlade. Ali šta bi se kasnije desilo, da li bi izmeñu zavjerenika došlo do borbe za meñusobni prestiž, kakvo bi raspoloženje bilo vojske, naroda, i provincija. Možda bi se i druge provincijske legije, po ugledu na dalmatinske, pobunile i proklamirale svoje careve.

REBELLIVM
Pobuna je trebala krenuti sinkronizirano. Po planu su zavjerenici trebali napustiti Rim i povukli bi se na svoja imanja razasuta širom Italije. Time bi se našli van domašaja eventualne Klaudijeve odmazde kada on dobije prve vijesti o pobuni u Dalmaciji. Istovremeno bi Skribonijan okupio legije i auksilijarne jedinice, obezbijedio brodove za prelazak i javno proklamirao odmetnuće. Zatim bi dalmatinska vojska prešla u Italiju gdje bi joj se priključili i zavjerenici sa snagama koje su oni skupili i put prema Rimu bi bio otvoren. Zavjerenička skupina u Italiji je uspjela da izañe iz Rima i povuče se na svoja ladanjska imanja ne izazvavši sumnju vladajućih krugova. U Dalmaciji je Skribonijan prvi javno istupio i obznanio odmetnuće od Klaudija i obnovu Republike i povratak starih sloboda. Nakon skoro stoljeća ličnih vladavina doživotnih diktatora, trijumvira i careva u Dalmaciji je proglašena obnova drevne Rimske Republike. Tako je makar samo na teritoriji jedne od provincija obnovljena Republika. Da je Skribonijan izdao proglas o obnovi Republike potvrñuje pored izvora33 i sve ono što je uslijedilo. Jer samo je proglas kojim se predviñala obnova Republike mogao proizvesti kod vojnika kojima je zapovijedao negativni stav prema pobuni. Svoj proglas o odmetnuću i obnovi Republike Skribonijan je prvenstveno usmjerio prema svojim legionarima i auksilijarnim jedinicama tražeći od njih podršku za svoj predstojeći poduhvat. Meñutim dalmatinski namjesnik je loše procijenio ukupno raspoloženje dalmatinske vojske. Legionari nisu gajili previše iluzija u vezi Republike, a posebno nisu vodili računa o nekim idealističkim teorijama. Oni su bili pokretani prvenstveno praktičnim razlozima i mogli su sa punim pravom pretpostaviti da će obnova Republike, voñene od strane senatorske oligarhije, ugroziti njihove privilegije i interese. Punu podršku za svoje zamisli Skribonijan je mogao da ima samo u svome najbližem okruženju, u svome štabu i provincijskom birokratskom aparatu. Pored njih mogao je da računa i na najviši zapovjedni kadar, a koji je poticao iz senatorskog i viteškog staleža i kojima je ideja obnove Republike bila bliska. Za razliku od zapovjednog sloja sa senatorsko-viteškim backgroundom za one zapovjednike koji su do položaja došli striktno zahvaljujući vojnoj karijeri a poticali su iz plebejskih slojeva Italije i provincija obnova Republike nije bila posebno privlačna. Svoj uspon oni su dugovali ne nekoj tradiciji i ugledu nego prije svega sustavu na čijem se čelu nalazio princeps. Najveće protivljenje obnovi Republike, prelasku u Italiju i grañanskom ratu izražavao je niži komandni zapovjedni iz redova podoficira i starijih vojnika. Oni su garanciju svoje egzistencije prevashodno vidjeli u ličnosti glavnokomandujućeg tj. cara. Svoje plate su dobivali u ime princepsa, a i bili su jedino uvjereni da su mogli biti dostojno obezbijeñeni kada završe vojnu službu samo ako postoji car. Velika većina tih legionara je već boravila u provinciji duži period, tu su zasnovali svoje porodice i nisu imali volje da se udaljuju iz provincije i od svojih porodica bez nekog važnijeg razloga. Neizvjesni grañanski rat u Italiji je nosio rizik poraza i odmazde na učesnicima pobune, dok bi u slučaju pobjede dobili Republiku kojoj nisu skloni. Zašto rizikovati svoje živote i egzistenciju svojih porodica da bi se dobio sistem koji bi ugrozio njihove egzistencijalne interese. To pitanje se vrlo vjerojatno često postavljalo meñu legionarima VII. i XI. legije u danima nakon
33

Cass. Dio LX, 15, 3 12

Skribonijevog proglasa. Legije I. st. n. e nisu bile one grañanske milicije koje su stvorile rimsku moć i koje su sa istim žarom branile i svoju zemlju i svoju slobodu ne željeći da za Republiku žrtvuju i svoje živote. Ovo je sada bila profesionalna vojska koja je bila u prvom redu odane svome glavnokomandujućem koji ih je plaćao. Ni raspoloženje pomoćnih jedinica nije sadržavalo u sebi oduševljenje prema pobuni i eventualnoj obnovi Republike. Snaga pomoćnih jedinica u Dalmaciji, i eventualno novoregrutiranih jedinica iz sastava populacije Provincije (koje je važilo kao ratoborno) nije bila za podcjenjivane, ali domaće provincijsko stanovništvo i grañani i peregrini bili su većim dijelom indiferentni prema motivima Skribonijanove pobune. Ilirsko-dalmatinska populacija nije imala nekog posebnog razloga da podrži ni Skribonijana, a kamoli još da se bori za ideju obnove drevne Rimske Republike, koja im je bila potpuno strana.34 Smatrajući da mu je dovoljna podrška samo njegovih najbližih suradnika, Skribonijan se nije ni potrudio da dodatno zainteresira i pridobije niži zapovijedni kadar i obične vojnike niti šire slojeve stanovništva Provincije. Da je kojim slučajem u prvi plan istakao ne obnovu Republike, nego svoju kandidaturu za princepsa, raspoloženje meñu njegovim vojnicima bi vjerojatno izgledalo drugačije. Legionare VII. i XI. legije ništa posebno nije vezivalo za Klaudija, za čije postojanje do njegovog izbora za princepsa nisu ni znali. On nije posjedovao ni neke posebne kvalitete u odnosu na njihovog zapovjednika, izuzev što je bi jedini predstavnik porodice koja je desetljećima upravljala rimskom državom i iz koje su dolazili njihovi vrhovni komandanti. Povrh toga su sigurno i do njih došle vijesti o Klaudijevim fizičkim nedostacima. Klaudije je osim toga vladao tek godinu dana, nedovoljno da potpuno konsolidira i učvrsti vlast širom rimske države i nametne u svijesti svih vojnika kao njihov vrhovni komandant. I sigurno je da bi kada bi bili prisiljeni da biraju izmeñu princepsa Skribonijana i princepsa Klaudija opredijelili bi se za prvoga. Ali kada su se suočili sa alternativom izmeñu nejasne Republike i princepsa Klaudija mišljenje vojnika je bilo dijametralno suprotno u korist Klaudija. Meñutim Skribonijan, zbog svoga odnosa sa zavjerenicima u Italiji, nije imao drugog izbora nego da izabere opciju proglašenja Republike. Loša Skribonijeva procjena stanja duhova u redovima vojske kojom je zapovijedao pokazala se presudnom činjenicom koja je predodredila dalji razvoj situacije. Nakon podrobne analize situacije legionari su čvrsto odlučili da se suprotstave namjerama svoga zapovjednika i u dalmatinskim legijama počela se sve više kristalizirati zavjera protiv zavjere. Stanje u Rimu35 Istovremeno sa svojom proklamacijom o odmetnuću i uspostavi Republike, Skribonijan se osjećao dovoljno sigurnim i samopouzdanim u ostvarenje svoga cilja da je Klaudiju poslao pismo u kojem ga je obavještavao o svojim namjerama. U tome pismu punom uvreda, drskosti i prijetnji upućenih Klaudiju pobunjeni namjesnik je pozvao cara na dobrovoljno odricanje od carskog naslova i mirnu predaju vlasti. U slučaju da Klaudije i pristane na dobrovoljnu predaju, Skribonijan je garantirao nepovredivost života i imovine Klaudija i njegove porodice.36 U ovom slučaju Skribonije je računao na poslovičnu Klaudijevu plašljivost i nepostojanost i nadao se da će pismom kod njega još više izazvati paniku pa možda i dobrovoljnu predaju. Po prispijeću vijesti iz Dalmacije i pisma u Klaudijevoj palati je zavladao stanje neizvjesnosti. Niko nije znao u kojoj je mjeri zavjera bila zahvatila strukture Rimske države. Posebno je Klaudije podlegao strahu i panici, pa je i razmišljao na dobrovoljni odlazak sa vlasti. Meñutim i Klaudije i njegovo okruženje moglo je sa pravom sumnjati da li su Skribonijanove garancije u slučaju dobrovoljnog odreknuća bile sigurne. Život Klaudija, Mesaline a posebno njegovih osloboñenika nisu vrijedili mnogo u očima zavjerenika. Oni su i toku svoje jednogodišnje vladavine uspjeli na sebe navući veliku mržnju
34

Činjenica je da je i uvoñenje casrkog sustava donijelo znatnih poboljšanja u politici i odnosu prema provincijama u odnosu na republikansko doba. 35 Cass. Dio LX, 15, 4; Svet. Clau. 35 36 Svet. Clau. 35 13

pojedinih slojeva rimskog društva, da bi i pored dobrovoljnog odlaska mogli ostati u životu. I u slučaju kada bi zavjerenici prešli preko svojih osobnih mržnji, zavisti i sujeta, i ostavili u životu carsku porodicu i čak njegove najbliže suradnike, njihovo prisustvo bi stalno predstavljalo potencijalnu opasnost za novoustanovljeni režim. Uvijek bi se mogao naći neko ko bi u ime svrgnutog cara pokrenuo nove političke turbulencije. Znajući da su Skribonijanove garancije samo taktički potez zavjerenika, Klaudiju i njegovim suradnicima nije preostajalo ništa drugo nego da se pokušaju suprotstaviti zavjeri i pobuni. U tu svrhu sazvana je senatska sjednica na kojoj je Klaudije zatražio od senatora da izraze lojalnost i savjete šta činiti u novonastaloj situaciji. Senat je bio svjestan pritiska koji je na njega vršen i u skladu sa svojom oportunističkom politikom prihvatio je Klaudijeve argumente izražavajući mu punu lojalnost. Senatska odluka je bila potrebna Klaudiju kako bi svojoj akciji protiv pobune dao oreol legitimnosti i borbe zakona protiv bune. I pored senatske podrške, Klaudije i njegovo okruženje su znali da ne mogu potpuno računati na senatore. Njihova lojalnost je bila praktično iznuñena i čim bi osjetili najmanje oscilacije na klatnu moći, većina njih bi se pridružila zavjerenicima. I car i njegovi suradnici su bili svjesni da je ishod borbe neizvjestan i tih dana na dvoru je vladalo stanje košmara. Ipak neočekivani razvoj dogañaja u Dalmaciji koji su se dešavali gotovo istovremeno sa gore opisanim dešavanjima u Rimu donijeli su kraj strepnje za Klaudija, Mesalinu, Narcisa i mnoge druge suradnike carske vlade.

LEGIONES VII. ET XI. CLAVDIA PIA FIDELIS
Od izdavanja proklamacije Skribonijan je vršio sve neophodne pripreme za pohod. Za prebacivanje trupa u Italiju bilo je potrebno negdje oko 150 brodova. Peti dan nakon javnog odmetnuća bio je odreñen za termin pokreta trupa prema Italiji. Toga dana trebale su se podići bojni znaci i skupiti vojska. Meñutim kada su se trebali ukrasiti legijski orlovi i bojni znakovi izvući iz zemlje to se nije moglo uraditi. To je odmah protumačeno kao božanska opomena vojnicima da se ne upuštaju u Skribonijanov poduhvat i ne krše zakletvu koju su dali Klaudiju. Praznovjernim Rimljanima nije trebao bolji dokaz o božanskoj srditosti na zamisli njihovog komandanta i kada je izdata naredba za pokret vojnici su jednodušno odbili nareñenja svojih pretpostavljenih otvoreno izražavajući lojalnost caru Klaudiju.37 U tim trenucima nastupio je preokret, vojnici su se okrenuli protiv onih zapovjednika i državnih službenika koji su podržavali pobunu. Šta se ustvari stvarno dešavalo toga posljednjeg dana restaurirane Republike, nikada se sa sigurnošću neće moći saznati. Tvrdnja o nekom božanskom gnjevu koji se ispoljio u nemogućnosti da se izvuku legijski orlovi iz zemlje ne može se prihvatiti. Vjerojatno su protuzavjerenici poznajući stupanj religioznih i sujevjernih osjećanja većine legionara imali udjela u tome da se orlovi nisu mogli izvući iz zemlje, time stvorivši savršen povod za odbacivanje Skribonijanove komande i pobunu protiv namjera zavjerenika. Oni legionari koji su poveli akciju protiv Skribonijana su time svojoj akciji dali privid legitimnosti i božanskog odobravanja. Ostavši bez ikakve potpore i uvidjevši bezizlaznost situacije u kojoj se neočekivano našao, Skribonijan je napustio Salonu i dao se u bijeg. Po Kasiju Dionu (koji je i sam bio namjesnik Dalmacije, pa je bio upoznat sa arhivom Provincije) Skribonijan je bježeći došao na otok Vis, gdje je izvršio samoubistvo. Meñutim u Tacitovim «Historijama», Skribonijan je ubijen od strane vojnika Volaginiusa, koji je bio unaprijeñen u najviše vojne činove.38 Bez obzira na koji
Svet. Clau. 13 Tac. Hist.. II, 75; Cass. Dio LX, 15, 3 - 4. Potpuno je nejasno odakle leksikografu Williamu Smithu (1867, 592) podatak da je Skribonijan nakon sloma pobune poslan u izgnanstvo gdje je umro 53. god. n. e. (...sent into exile and died in A. D. 53 , either of an illness, or, as was commonly reported, by poison.). Ujedno kao odrednice iz izvora za biografiju Skribonijana on navodi Tacitove Anale i Historije i Svetonijev životopis. U podatku Tac. Ann. XII, 52 (u kojem se govori o izgnanstvu i smrti Skribonijanovog sina) riječ je o sinu Skribonijana, te je gotovo sigurno William Smith pomiješao biografije oca i sina, koje inače daje jednu za drugom.
38 37

14

način je završio život Furija Kamila Skribonijana, jedina pouzdana činjenica je da ovaj put boginje savjesti i božanske osvete Furije nisu bile naklonjene svome imenjaku.39 Najveći dio oficira koji su podržavali Skribonija je bio likvidiran, dok su oni najpovjerljiviji i najbliži suradnici Skribonijana uhapšeni i sprovedeni u Italiju da se ispitaju i da im bude suñeno. Jedan od najbližih suradnika Skribonijana bio je Cecina Pet (Caecinna Paetus), bivši konzul, koji se tada nalazio u bližem okruženju Skribonijana i vjerojatno je obnašao neku od visokih dužnosti u Provinciji. On je uhapšen od strane vojnika i ukrcan na brod koji ga je trebao sprovesti u Italiju. Njegova žena Arija (Arria) zatražila je od vojnika dozvolu da bude uz njega.40 Kada su vojnici odbili njen zahtjev, Arija je unajmila ribarsku brodicu i u njoj pratila brod koji je prevozio njenog supruga u Italiju.41 Dio zavjerenika u Italiji dobivši vijesti o Skribonijanovoj sudbini, izvršio je samoubistvo. Vinicijan shvativši da je stvar izgubljena, je meñu prvima izvršio samoubistvo kako bi izbjegao da bude uhapšen, mučen i pogubljen.42 U Rim je stigla vijest o gušenju pobune i Skribonijanovoj smrti su stigle vrlo brzo. To je naglo promijenilo raspoloženje Klaudija i njegovog okruženja. Sada su i Klaudije i neformalni centri moći odbacili sve kalkulacije, nedoumice nastupajući odlučno u slamanju zavjere i obračunu sa zavjerenicima. Nastupilo je vrijeme brzog, sustavnog i nemilosrdnog razračuna ne samo sa zavjerenicima nego i svima onima na koje bi se sumnjalo. Mesalina, Narcis i drugi osloboñenici su u novonastalim zbivanjima vidjeli savršenu priliku kako bi se prepustili svojim osobnim osvetama i obračunima.43Oni su koristili i usluge robova i osloboñenika kako bi optužili za zavjeru njihove gospodare. Usprkos Klaudijevom obećanju sa početka njegove vladavine da neće dati na mučenje nijednog slobodnog grañanina, mnogi od optuženih su bili izloženi i torturama. Optuženim je bilo suñeno u Senatu u prisustvu Klaudija, perfekta i carskog osloboñenika koji je čitao optužnicu. Velika većina optuženih je bila osuñena na smrt, a eegzekucijama su bili izloženi i muškarci i žene. Tijela pogubljenih su bila javno izložena. Od onih koji su pogubljeni van Rima, samo su bile izlagane glave.44 Neki od krivaca su uspjeli zahvaljujući mitu i milosti Mesaline i carskih osloboñenika da spasu svoje živote, dok je ipak djeci većine optuženih i pogubljenih bio zagarantovan imunitet.45 Da bi spasila svoj život a i život svoga sina, Skribonijanova žena Junija je dobrovoljno kolaborirala sa carskim istražiteljima dajući dokaze protiv zavjerenika.46 Obračun sa zavjerom iz 42 god. n. e. pored primjera surovosti, izdaja i nastojanja da se sačuva goli život svim sredstvima donio je Rimu i primjere herojstva, požrtvovanosti i vjernosti bez kojih naše današnje shvaćanje rimske historije i društva bi bilo nezamislivo. U tom pogledu je posebno ilustrativan primjer već spomenute Arije, supruge zavjerenika Cecine Peta koji je osuñen na smrt samoubistvom.47 Kada je Cecina Pet oklijevao da se probode, Arija je uzela bodež i zarila ga u svoje grudi podstičući svoga supruga da isto uradi besmrtnom rečenicom "Pete, to ne boli (Paetus, non dolet)". Arija je počinila samoubistvo i pored nastojanja njenog zeta Trazeja i ostatka porodice da je odgovori od takvog čina. Primjer ove požrtvovane i vjerne žene dugo će za rimske pisce
Furije su u rimskoj podzemna božanstva personifikacija grižnje savjesti i božanske osvete. Prikazuju se kao žene čija je kosa bila isprepletena sa zmijama. Jednom su rukom držale goruču zublju, a drugom bodež Identične su sa grčkim erinijama. Bile su tri furije (erinije) Tizifona, Alekto, i Megera. 40 Ovaj podatak pokazuje da su i porodice pojedinih visokih rimskih dužnosnika koji su obnašali odreñene funkcije u provincijama sa sobom vodili i porodice. Sudeći po Pliniju Mlañem, Cecina Per i Arija su bili vrlo vezani. 41 Plin. Min. Epist. III, C.Plinius Nepoti suo S. 42 Cass. Dio LX, 15, 5 43 Cass. Dio LX, 15, 5 44 Cass. Dio LX, 16, 1 45 Cass. Dio LX, 16, 2-3 46 Plin. Min. Epist.. III, C. Plinius Nepoti suo S. 47 U rimskom zakonodavstvu se samoubistvo nije tretiralo kao krivično djelo i dozvoljavanje osuñeniku na smrt da izvrši samoubistvo smatralo se kao milost. U slučaju kada bi osuñenik izvršio samoubistvo njegovu imovinu država u načelu nije oduzimala, nego bi je ostavljala njegovim nasljednicima. 15
39

biti navoñen kao primjer ljudske vrline i snage u borbi protiv tiranije i despotizma. 48 Sličan primjer je pružio i izvjesni Galaesus, osloboñenik Skribonijana koji je, na suñenju koje mu se održavalo u Senatu, na Narcisovo pitanje «šta bi on uradio kada bi Kamil postao car» odgovorio da bi stajao iza njega i držao usta zatvorena,49 što je bila opaska na račun svemočnog Klaudijevog osloboñenika. Na prijedlog Klaudija, Senat je u znak zahvalnosti za osujećivanje Skribonijanovih namjera VII. i XI. legiju nagradio počasnim nazivom Klaudiju odane i vjerne (Claudia pia fidelis). Ove nazive su obje legije zadržale sve do kraja svoje višestoljetne egzistencije.50 U Dalmaciju je upućen Salvije Oton ( konzul 33 god. n. e), otac budućeg cara Otona, da sredi stanje nastalo uslijed pobune Skribonijana. I pored senatskog i carskog izražavanja zahvalnosti legijama Oton je kaznio smrću one vojnike koji su likvidirali svoje oficire. Smaknuće je obavljeno pred Otonovim zapovjednim šatorom. Zbog svoga nemilosrdnog postupka prema vojnicima ubicama svojih pretpostavljenih, Oton se neko vrijeme nalazio u nemilosti carske klike.51 Za razliku od Otonovog postupka prema onima koji su se obračunali sa svojim oficirima, Skribonijanov ubica Volaginius je nagrañen promicanjem u vojničkoj hijerarhiji sve do najviših komandnih dužnosti.52 Skribonijanovoj ženi Juniji je, zahvaljujući činjenici da je odavala zavjerenike, bio pošteñen život i bila je za kaznu samo prognana. Njen sin Furije Kamil Skribonijan Mlañi je nešto kasnije za konzulata Fanula Sule i Salvija Otona prognan pod optužbom da se kod astrologa raspituje za smrt cara. U progonstvu nije živio dugo, da li je umro prirodnom smrću ili je njegova smrt bila uzrokovana otrovom postalo je predmet nagañanja u rimskoj javnosti. 53 Nakon pobune Klaudije se potpuno odrekao republikanizma i oslonio se na birokraciju. Da bi slomio opoziciju u Senatu, Klaudije je vršio promjene njegovog sastava, bilo brisanjem i izbacivanjem bilo uvlačenjem novih, lojalnih elemenata.54 U toku čitave Klaudijeve vladavine pogubljeno je 35 senatora i oko 300 vitezova.55 Na kraju je i sam Klaudije 13. X. 54. god umro, vjerojatno otrovan od strane svoje četvrte žene Agripine Mlañe, inače njegove sinovice, kćerke Klaudijevog brata Germanika i sestre Kaligule. Skribonijanova buna i petodnevna egzistencija «obnovljene Republike» bar na istočnojadranskoj obali predstavljali su posljednji krik staroga Rima. To je bio i posljednji ozbiljniji pokušaj obnove Republike i poslije ugušenja pobune više niko neće dići bunu proklamirajući obnovu stare Republike. Time se ideja obnove Republike u konstelaciji odnosa sredine I. st. n. e pokazala kao čista iluzija, jer nisu postojale ni mogućnosti ni sredstva da se to ostvari. Ironija je da se to desilo u vremenu vladavine čovjeka koji je najveći dio svoga života proveo nošen idejom republikanizma i posvetio idejama republikanizma. Otada pa do nestanka rimskog svijeta republikanizam će postati fikcija, historijska reminiscencija i nostalgija obrazovanih Rimljana. VII. legija C.P.F. je 58. god. n. e. premještena na Donji Dunav, kako bi zamijenila posade koje su učestvovale u istočnoj-jermenskoj-kampanji Korbula, dok je XI. legija Claudia pia fidelis, do ljeta 69. god. n. e. bila premještena na Rajnsku granicu. Ova posljednja legija je u Dalmaciji zamijenjena sa IIII. Flavia Felix, a nakon i njenog premještanja 86. god. n. e. na dunavsku

Plin. Min. Epist. III, C.Plinius Nepoti suo S.; Cass. Dio LX, 16, 5 – 7; Martial, Epig. I, 13 Njena istoimena kćerka je bila udata za Trazeju, kojeg je dao da se pogubi Neron 67. god. n. e. Tac. Ann. XVI, 34 49 Cass. Dio LX, 16, 4 50 Legio VII Claudia pia fidelis, Legio XI Claudii pia fidelis. Cass. Dio LX, 15, 4; Svet. Clau. 13; Wilkes, 1969, 83 51 Svet. Otho. 1 52 Tac. Hist. II, 75 53 Tac. Ann. XII, 52 54 48. god. n. e Klaudijevom voljom u sastav Senata su ušli prvaci galskog naroda Heduanci (Edui). To je bio temelj primanju u Senat bogatih i uglednih provincijalaca.; CIL XIII, 1668; Tac. Ann. XI, 23 – 25; Svet. Clau. 19; 55 Svet. Clau. 29 16

48

granicu Dalmacija je postala provincija bez legija. Auksilijarne jedinice su u Dalmaciji ostale sve do sredine III. st. n. e.56

CONCLVSIO
Klaudijeva vladavina je bila vrijeme kada su se pojedini elementi rimske politike otvoreno sukobljavali i borili za dominaciju. Najvažniji segmenti koji su se sukobljavali u tome periodu su bili senatorska aristokratija koja je pokušavala ponovno afirmirati stare javne institucije, zatim tek rañajuća i sve moćnija carska birokracija, pojedinci iz porodice i na kraju pretorijanci, odnosno nešto kasnije čitava armija koja je bila zainteresirana samo za samoga cara. Od Klaudijeve vladavina kada su se intenzivirali njihovi meñusobni sukobi pa u narednim stoljećima ova četiri segmenta više-manje (samostalno ili meñusobno se kombinirajući) utjecati na razvitak rimskog političkog sustava. Tako je i zavjeru i pobunu Skribonijana potrebno promatrati kao jedan od vidova tih sukobljavanja, koji su kao rezultat imali bar privremeni poraz težnji senatorske aristokratije. Zavjera, pobuna i privremeno proglašavanje obnove Republike bili su i prvo veliko iskušenje Klaudijeve vladavine. Prva realna opasnost za njegov prijestol i moć tadašnjih vladajućuh klika iz sjenke (osloboñenika i Mesaline) je ugušena u prvom pogromu viših slojeva rimskog društva (u kojem su najprisutnije prorepublikanska osjećanja) izvedenom pod Klaudijevom vladavinom. Tako je historijskim paradoksom, Klaudije (ranije i sam prorepublikanac) samo dodatno učvrstio režim principata, posebno jačajući elemente birokracije i vojske. A ta dva elementa su polako postajali sve čvršći stubovi na koje se naslanjao carski sustav, dok se onaj zvanični dio, sa institucijama koje su poticale još iz vremena Republike, sve više formalizirao.

BIBLIOGRAFIJA
Kratice ANU BiH - Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo BASD - Bulletttino di archeologia e storia dalmata, Spalato, CBI - Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo CIL - Corpus Inscriptiones Latinarum GZM - Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo ILJug - Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia LCL - The Loeb Classical Library, London: William Heinemann LTD - Cambridge Mass.: Harvard University Press MH - Matica Hrvatska, Zagreb.

Izdanja izvora
Kasije Dion 1954-1955.: Dio js Roman History in nine Volumes, Earnest Cary, LCL (2) Marcijal 1993.: Martial, Epigrams, D. R. Shackleton Bailey, LCL Plinije Mlañi 1969.: Pliny the Younger, Letters, Betty Radice, LCL
56

O vojnim jedinicima u Dalmaciji v. Mesihović, 2007, 806 - 810 17

Orozije 1976.: Historia adversus paganos, Verona: Fondazione Lorenzo Valla/Arnoldo Mondadori Svetonije 1978.: Gaj Svetonije Trankvil, Dvanaest rimskih careva, Stjepan Hosu, Zagreb: Naprijed. Tacit, Anali,1970.: Tacit, Anali, Jakov Kostović, Zagreb: MH Tacit, Historije 1925; 1931.: Tacitus, Histories, Clifford H. Moore, LCL

Natpisi
CIL 9864a Vaganac, Jajce. Hörmann, 1890; Bulić, 1890; Patsch, 1890; ILJug III, 2221 Salona

Literatura
BOJANOVSKI 1974.: Ivo Bojanovski, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, ANU BiH, Djela, knjiga XLVII, CBI, knjiga 2. BULIĆ 1890.: Frane Bulić, Prinosak k poviesti uredjenja granica medju raznim plemenima u Dalmaciji za rimsko doba, GZM, god. II, svezak 4, 406 – 413 GRAVES 2003.: Robert Graves, Klaudije, Car i Bog, Akia M. Princ, Beograd HÖRMANN 1890.: Kosta Hörmann, Dva rimska natpisa iz Bosne, GZM, god. II, sv. 3. 306 – 308 MESIHOVI᥊ 2007.: Salmedin Mesihovi᥋, Dezitijati, Sarajevo (u rukopisu). Dopunjena verzija doktorske disertacije : Dezitijati: kulturna i narodnosno-politi᥍ka zajednica u Iliriku i osvajanja Oktavijanova doba, Zagreb, 2007 MIRKOVIĆ 2003.: Miroslava Mirković, Rimska država u doba principata i dominata (27. pre Hr.-337. n.e.), Od Avgusta do Konstantina, Beograd: Dosije NOVAK 1944; 2004.: Grga Novak, Prošlost Dalmacije I, Od najstarijih vremena do Kandijskog rata, Zagreb 1944 i novo izd. Slobodne Dalmacije, 2004, Split. PATSCH 1890.: Carl Patsch, Megjašni natpis iz Bosne, GZM, god. II, sv. 4. 367 – 368 SMITH W. 1867.: William Smith, Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, Boston : Little, Brown and Company SUIĆ 1981.: Mate Suić, Zadar u starom vijeku, Posebna izdanja Filozofskog fakulteta u Zadru WILKES 1969.: J.J., Wilkes, History of the provinces of the Roman Empire, Dalmatia, University of Birmingham, London.

18

FILOZOFSKI FAKULTET U SARAJEVU

RADOVI
KNJIGA XIV-XV 2010.

Esad Kurtović Selo Grepci u Popovu u srednjem vijeku

SARAJEVO 2010.

UDK 908 (497.6 Grepci) 94 (497.6) “04/14”

Esad Kurtović

SELO GREBCI U POPOVU U SREDNJEM VIJEKU
Sažetak: Novim izvornim informacijama kroz prizmu naselja Grebci autor daje prilog boljem poznavanju historijske topografije srednjovjekovne bosanske države. Izvršena analiza pokazuje smještaj naselja, njegovu pripadnost među vlastelom, glavne vlasteličiće i privrednu djelatnost. Veći broj informacija omogućio je šire sagledavanje djelatnosti lokalnog stanovništva koje se u tolikom obimu rijetko susreće u sličnim naseljima srednjovjekovne bosanske države. Autorova je osnovna teza da naselje u svojoj historiji naročito dolazi do izražaja poslije dubrovačkog stjecanja Primorja 1399. Grebci tada postaju granično naselje prema Dubrovniku i to mu omogućuje značajniji privredni razvoj. Ključne riječi: Grebci, Popovo, topografija srednjovjekovne Bosne

Smještaj naselja Grebci
Selo Grebci nalazi se u jugoistočnom dijelu Bosne i Hercegovine, u blizini današnjih naselja Slivnica, Prosijek, Krajkovići, Diklići i Slavogostići sa bosanskohercegovačke, te Osojnika, Gromače i Ljubača sa hrvatske strane. Put iz Osojnika preko naselja Grebci prolazi u naselja Slivnicu i Čopice i otvoren je prema Popovom polju.1 Prema izvještaju fra Dominika Andrijaševića o stanju katoličke crkve u “donjoj Hercegovini” iz 1629. godine, Grebci sa Belenićima i Kijevim Dolom čine parohiju sa 33 katoličke porodice.2 Mjesna crkva sv. Ćirila i Metoda (blagdan Gospa od Zdravlja) sagrađena je 1894. godine. Od iseljenika iz ovog naselja, oca Petra Suzzallo (izvorno prezime Zucalo) i majke Ane (porijeklom iz Rijeke Dubrovačke), koji su se iselili u Ameriku 1852. godine, potječe Henry Suzzallo
1 2

Trebinje (625/3), Karta JNA, Vojnogeografski Institut JNA, Beograd 1968. Миленко С. Филиповић – Љубо Мићевић, Попово у Херцеговини, Научно друштво Босне и Херцеговине, Дјела 15, Одјељење историско-филолошких наука 11, Сара­ јево 1959, 62.

342

Esad Kurtović

(1875-1933) istaknuti djelatnik američkog visokoškolskog sistema. Prije nesretnih 90-tih XX stoljeća u Grebcima je bilo osam katoličkih porodica (četiri porodice Tomić, tri porodice Zucalo, porodica Gavran) i jedna pravoslavna porodica (Redže). U moderno doba Grebci su stradali u ratnim dešavanjima. Administrativno, naselje je pripadalo općini Trebinje, a danas je u sastavu novoformirane općine Ravno u dijelu koji se našao u Republici Srpskoj. Okolina naselja bogata je sa speleološkim objektima. U pećini Đurkovici ustanovljeno je jedno od važnijih balkanskih nalazišta pećinskog medvjeda.3

Prema ponudama u literaturi različita su poimanja smještaja i administrativne pripadnosti ovog naselja u srednjem vijeku. U pregledu naselja srednjovjekovne bosanske države Marko Vego je naselju Grebci dao posebnu, ali vrlo kratku natuknicu. U tekstu je naselje smještao kod Trebinja,4 ali ga na svojoj čuvenoj karti nije kartografski prikazao. Prema istraživanjima Ljube Mićevića, Grebci nisu pripadali užim konturama Popova, koje on sagledava u svome radu, ali su prepoznavani kao “selo u
Grebci, pošta Hum (trebinjski), općina Trebinje, Imenik naseljenih mesta u SFRJ, Novinsko-izdavačka ustanova Službeni list SFRJ, Beograd 1985, 125; Ivo Trinajstić, Dalmatinac – reformator američkog školskog sustava, Hrvatski iseljenički zbornik 2008, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb 2007, 247-252. Uporedi dostupne informacije o Grebcima na nekoliko internet adresa: Fondacija Ruđer Bošković, Donja Hercegovina, /www.rb-donjahercegovina.ba/; Suzzallo, Hrvat koji je gradio američki visokoškolski sustav, /www.index.hr/vijesti/; Glas Trebinja, /www.glastb.com/. 4 Marko Vego, Naselja bosanske srednjevjekovne države, Sarajevo 1957, 44. Za ovu tvrdnju Vego je nalazio uporište u radu Mihaila Dinića, ali na dotičnom mjestu Dinić to nije tako odredio. Uporedi, Михаило Динић, Земље херцега светога Саве, /Српске земље у средњем веку/, Београд 1978, 259.
3

Selo Grebci u Popovu u srednjem vijeku

343

Hercegovini”.5 Imenik geografskih naziva Gavra Škrivanića poznaje selo Grebci, smješteno “sjeverno od Dubrovnika”, po jednom arhivskom podatku iz 1414. godine.6 U radu Mihaila Dinića o humsko-trebinjskoj vlasteli najvažnija je spoznaja da je u srednjem vijeku naselje bilo poznato po tome što je bilo u posjedu čuvene humske vlasteoske porodice Nikolići. On ga ispravno smješta na prostor između Popovog polja i dubrova­ čkih Novih zemalja, tj. područja ranije župe Primorje, koje su Dubrovčani stekli 1399. godine.7 Istraživanja Mihaila Dinića, Sime Ćirkovića i Veljana Atanasovskog pokazuju vlast roda Kosače u Grebcima 60-tih godina XV stoljeća, naročito s obzirom na podjelu vlasti između hercega Stjepana Vukčića i njegovog sina Vladislava, kojemu je dao na upravu, između ostalog i naselje Grebci, te prelazak naselja u ruke Osmanlija krajem 1466. godine.8 Prema kartografskom prikazu koji je ponudio Pavao Anđelić prilikom obrade župe Popovo, smještaj naselja Grebci je jasan, kao i mišljenje da je naselje pripadalo širim konturama župe Popovo, na području brdskog predjela poznatog pod nazivima Nahija, Bobani i Površ.9 Tako ga identificira i kartografski prikaz u drugom izdanju Anđelićevog rada o Popovu.10 Dotad jasan slijed pozicije naselja Grebci u srednjem vijeku, u novijem prikazu topografije Humske zemlje Siniša Mišić je djelimično pokolebao. Prvo je neopravdano naselje Grebci smjestio u župu Primorje, koja je postala dubrovački teritorij čuvenim ustupanjem bosanskog kralja Stjepana Ostoje iz 1399. godine.11 Razlog za to je neoprezno preuzimanje i tumačenje arhivskih ispisa Marka Vege, kojim se, bez ikakvih dodatnih provjera,
М. С. Филиповић – Љ. Мићевић, Попово у Херцеговини, 62-63, u registru pod Grepci, 209. Iako Andrijaševićev izvještaj navodi da su Greбci u sastavu parohije koja je na području Popova, Lj. Mićević pridodaje da su Grebci izvan užih okvira Popova koje on prati; Isto, 62-63. 6 Гавро А. Шкриванић, Именик географских назива средњовековне Зете, Историски институт НР Црне Горе, Титоград 1959, 55. Prvi pokazatelj koji autor daje iz 1400. godine pripada području Livna i nije vezan za naselje Grebci o kojem ovdje govorimo. Isto. 7 М. Динић, Хумско-требињска властела, Српска академија наука и уметности, Посебна издања 347, Одељење друштвених наука 54, Београд 1967, 13. 8 М. Динић, Земље херцега светога Саве, 259; Сима Ћирковић, Херцег Стефан Вукчић-Косача и његово доба, Српска академија наука и уметности, Посебна иудања 366, Одељење друштвених наука 48, Београд 1964, 257; Вељан Атанасовски, Пад Хер­ цеговине, Народна књига – Историјски институт, Београд 1979, 14, 17. 9 Pavao Anđelić, Srednjovjekovna župa Popovo, Tribunia 7, Trebinje 1983, 61-79, karta između str. 64-65. 10 P. Anđelić – Marijan Sivrić – Tomislav Anđelić, Srednjovjekovne humske župe, Ziral, Mostar 1999. (Zemljovid župe Popovo), 45. 11 Синиша Мишић, Хумска земља у средњем веку, DBR International Publishing – Филозофски факултет, Библиотека Знамен, Београд 1994, 157.
5

344

Esad Kurtović

Mišić obilato koristio.12 Naime, Marko Vego je zaista pronašao podatak o selu Grebci iz 1446. godine, ali ga je u ispisu, valjda radi bolje orijentacije korisnika, povezao sa poznatijim naseljem Osojnikom (doslovno: “iz sela Grebaca kod Osojnika”), mada se Osojnik u tom dokumentu uopće ne spominje.13 Ali, Marko Vego na istom mjestu nije naveo da su Grebci u Primorju, kao što to inače jeste Osojnik i kao što to navodi Siniša Mišić. Područje župe Primorje precizno je ustanovljeno istraživanjima Pave Anđelića. Naselje Grebci ne nalazi se u konturama župe Primorje.14

Ovaj u tekstu opisani pogrešan smještaj naselja Grebci nije jedino spominjanje u Mišićevoj knjizi. U kartografskom prikazu župe Popovo, očito rađenoj po liniji ranije literature koju smo i ovdje naveli, Mišić ispravno smješta naselje Grebci u najšire konture župe Popovo.15
Isto, prateća napomena 22 na str. 309. М. Vego, Ispisi iz Historijskog arhiva u Dubrovniku o srednjovjekovnoj Hercegovini, Hercegovina 1, Mostar 1981, 295. Kod Vege pogrešna imena i pogrešan datum. Uporedi niže sadržaj: Državni arhiv u Dubrovniku (dalje DAD), Lamenta de foris, XX, 209 (27. 9. 1446.). 14 Pavao Anđelić, Srednjovjekovna župa Primorje u Humskoj zemlji, Tribunia 6, Trebinje 1982, 27-40, i u: “P. Anđelić-Marijan Sivrić-Tomislav Anđelić, Srednjovjekovne humske župe”, Ziral, Mostar 1999, 13-25. Novija analiza povelje o dubrovačkom stjecanju Primorja, Раде Михаљчић, Повеља Стефана Остоје Дубровчанима (1399. јануар 15), Грађа о прошлости Босне, 1, Академија наука и умјетности Републике Српске, Одјељење друштвених наука, Бања Лука 2008, 123-135. 15 С. Мишић, Хумска земља у средњем веку, karta između str. 168-169.
12 13

Selo Grebci u Popovu u srednjem vijeku

345

Navedeno nije sve što se može kazati iz historije ovog malo poznatog naselja. Izvorna građa Državnog arhiva u Dubrovniku pokazuje nam da se radi o naselju koje je u prvoj polovici XV stoljeća imalo zapaženu poziciju i razvoj. Na ovom mjestu informacijom više skrećemo pažnju na naselje Grebci i njegove stanovnike, dajući mu time jasnije osnove historijske trajnosti i postojanosti.

Grebci u Popovu u Bosni

Prema dosada poznatom, naselje Grebci prvi put se u pisanim historijskim izvorima spominje 1402. godine.16 Njegova “životna krivulja” time je dobila svoje polazište. Naselje se može smatrati i starijim, s obzirom na činjenicu da prvi sačuvani podatak u historijskim izvorima ne znači i datum nastanka naselja. Međutim, njegova tranzitna vrijednost na razmeđu između dubrovačkog teritorija, sa središtem u Osojniku, i zaleđa je i de facto očigledna tek nakon dubrovačkog stjecanja župe Primorje 1399. godine. Prema tome, bez obzira na moguće i ranije datiranje njegova nastanka, naselje Grebci je u šire i prepoznatljivije historijske tokove došlo upravo dubrovačkim teritorijalnim širenjem 1399. godine, jer je tada ono samo postalo granično naselje koje je predstavljalo neposrednu vezu sa dubrovačkim teritorijem.
16

“de Grebze” (12. 3. 1402.) DAD, Diversa Cancellariae, XXXIV, 90v.

346

Esad Kurtović

Godine 1406. izričito je navedeno da Grebci administrativno pripadaju Popovu.17 Time je i nedoumica o poziciji naselja Grebci u srednjem vijeku riješena, barem u odnosu na ranije izazivanu, “vještačku” sumnju o njegovoj pripadnosti župi Primorje, te da ono time nije bilo od 1399. godine pod dubrovačkom vlašću. Inače, naselje se srazmjerno češće susreće u izvorima u prvoj polovini XV st., ali dalje nema pratećih navoda da su Grebci u sastavu Popova. To je očito posljedica rastakanja starih okvira župe Popovo, koja je u novim okolnostima u prvoj polovini XV st. bila svođena na uže područje Popovog polja. To se uočava i u poimanju područja Popova od strane Ljube Mićevića, koji prati konture tog užeg područja Popova. Osim na ovim južnim, sličan proces je vidljiv i u sjevernijim krajevima, koji se sve rjeđe spominju i vezuju sa Popovom (primjer Ljubinja). U razdoblju od 1402. do 1470. godine Grebci se u različitim prilikama spominju preko 40 puta (de Grebze, de Grepze, de Grebizi, de Grebaza, de Grebzi, in Grepci, in Grepzi, de Grebçi, de Grebaç, i sl.).18 Razlog za ovo brojnije i učestalije spominjanje leži u činjenici da se naselje nalazilo u neposrednoj blizini dubrovačkog područja, na frekventnom putu, kojim su Grebci bili povezani sa Popovim poljem i obližnjim dubrovačkim naseljem Osojnik, a preko njega se kvalitetnijim putem lako dolazilo do zidina samoga Dubrovnika. Rijetka su naselja, a naročito seoska, u kojima poimenično znamo preko 50 članova u ovako kratkom
17 18

“de Grebizi de Papaua” (3. 2. 1406.) DAD, Diversa Cancellariae, XXXVI, 16. “de Grebaza” (14. 2. 1405.) DAD, Lamenta de intus, I, 69v; “de Grepze” (10. 10. 1406.) Diversa Cancellariae, XXXVI, 102v; “de Grebzi” (4. 9. 1412.) Isto, XXXIX, 129; “in Grepci” (2. 12. 1413.) Lamenta de foris, III, 109; “de Grebçi” (3. 6. 1414.) Isto, 140; “de Grebçi” (11. 1. 1422.) Isto, IV, 387; “de Grepcii” (29. 11. 1422.) Diversa Cancellariae, XLII, 81; “de Grebaç” (30. 9. 1425.) Lamenta de foris, VI, 156v; “de villa Grepzi” (5. 5. 1426.), Diversa Cancellariae, XLIV, 18v; “de Grebaça” (17. 3. 1428.) Lamenta de foris, VIII, 6; “in Grepzi” (19. 4. 1433.) Isto, IX, 245v; “de Grepze” (12. 8. 1436.) Isto, XI, 168v; “de Grebza” (20. 8. 1438.) Debita Notariae, XVIII, 78; “de la Grepce” (15. 6. 1440.) Liber maleficiorum, IX, 90v; “de villa Grepci” (20. 1. 1441.) Isto, 255v; “de Grepce” (30. 6. 1441.) Lamenta de foris, XIV, 237; “de Grebaza” (11. 6. 1443.) Lamenta de intus, IV, 117; “in villa de Grepze” (2. 8. 1444.), Diversa Notariae, XXVIII, 43; “de Sgrebaz” (13. 1. 1445.) Isto, XXIX, 47v; “de Grepze” (12. 4. 1445.) Isto, 58v; “de Grepçi” (27. 9. 1446.) Isto, XX, 209; “de Grepci” (31. 1. 1448.), Diversa Cancellariae, LXI, 42v; “in Grepzi” (9. 11. 1449.) Lamenta de foris, XXII, 272; “de Grebzi” (23. 3. 1451.) Isto, XXIV, 140; “de Grepze” (26. 3. 1451.) Isto, 144; “in Grepzi” (8. 6. 1451.) Isto, 207v; “de Grebzi” (20. 10. 1453.) Isto, XXV, 153v; “de Grebci” (21. 12. 1461.) Isto, XXXV, 165; “de Grebci” (18. 1. 1462.) Isto, 168; “de Grebci” (27. 1. 1462.) Isto, 189v; “de Grepci” (5. 4. 1462.) Isto, 262; “de Grebci” (29. 10. 1464.) Isto, XXXVI, 35; “de Grebci” (30. 3. 1465.) Isto, 221v; “de Grebci” (13. 5. 1465.) Isto, XXXVII, 12v; “de Grebci” (17. 9. 1465.) Isto, 64v; “de Grebci” (6. 2. 1466.) Isto, 242; “de Grebçi” (8. 10. 1466.) Isto, XXXVIII, 38; “de Grebci” (29. 11. 1466.) Isto, 93v; “de Grebci” (13. 9. 1467.) Isto, XXXIX, 127v; “de Grebci” (23. 7. 1468.) Isto, XXXVIII, 129v; “in Grebci loco sic dicto” (5. 8. 1468.) Isto, XL, 117v; “de Grebci” (26. 3. 1470) Isto, XXXVI, 238v; “de Grebenis” (7. 3. 1482.) Isto, XLIII, 210v.

Selo Grebci u Popovu u srednjem vijeku

347

razdoblju.19 U svega nekoliko navrata naslovljeno kao “villa”, a samo jednom kao “locus”,20 naselje Grebci predstavlja daleko jaču zajednicu i srednjovjekovno seosko naselje nego li se to dosada znalo. To je svakako jedno slavnije razdoblje u njegovoj, preko šest stoljeća izvorima potkrijepljenoj i dosada poznatoj historiji. Iako daleko od tih vremena i bez posebnih istraživačkih ambicija do potrage za novim saznanjima iz historijske topografije srednjovjekovne Bosne, čini nam posebno zadovoljstvo da se upoznamo sa dionicama iz historije jedne tako male zajednice i podijelimo ga sa zainteresovanim čitaocima.

Grebci – posjed Nikolića, Kosača, Osmanlija
Već je istaknuto da je naselje Grebci pripadalo humskoj vlasteli Nikolićima, najvećim posjednicima u župi Popovo.21 Ali, prva poznata vijest koja kazuje o mogućoj pripadnosti stanovnika iz naselja Grebci povezana je za vlastelina, vojvodu Sandalja Hranića Kosaču. Naime, februara 1405. godine Radašin Ratković iz Grebaka, označen kao čovjek vojvode Sandalja Hranića, optužio je Budislava iz Rožata (u Rijeci Dubrovačkoj) i Pribinju iz Gruža zbog premlaćivanja i krađe noža za hljeb.22 Ovaj podatak o vlasti roda Kosača u Grebcima početkom XV stoljeća ostaje usamljen u tom vremenu, a kao takav i predmet potrebnih dodatnih potvrda i pojašnjenja. Radi se o razdoblju kada je moćni predstavnik Kosača proširivao svoj posjed na humskom području, pa bi navedeno moglo biti odraz trenutnog stanja. Na drugoj strani, može se kazati da izrastanje krupnih velmoža u prvoj polovini XV stoljeća obilježava prateće razaranje ranijih struktura te da vazalna pripadnost pojedinca često ne određuje čitavu zajednicu. Učestalije su vijesti koje govore o naselju Grebci i Nikolićima, i to o jednom od agilnijih među njima, o knezu Grguru Nikoliću.23 Ljudi kneza Grgura Nikolića u naselju Grebci spominju se novembra 1422. i marta 1428. godine.24 U toku Konavoskog rata, marta 1431. godine naselje Grebci je još jednom spomenuto kao posjed kneza Grgura Nikolića. Naime, Dubrov Uporedi pregled na kraju rada: Stanovništvo naselja Grebci u izvorima 1402-1473. godine. Vidi napomenu broj 16. 21 М. Динић, Хумско-требињска властела, 13. 22 “Radasinus Ratchouich de Grebaza homo Sandalium voyuode coram domino Rectoris predicto conquerintur supra Budislaum de Rozatto et Pribignam de Grauosio, dicens predicti ad mustum me percutant cum manibus et cum pedibus et acceperunt mihi per vim unum cultelum a pane.” (14. 2. 1405.) DAD, Lamenta de intus, I, 69v. 23 М. Динић, Хумско-требињска властела, 13. 24 “de Grepcii homo comitis Gregorii Nicholich” (29. 11. 1422.) DAD, Diversa Cancellariae, XLII, 81; “omnes de Grebaça homines comitis Gregorii Nicolich” (17. 3. 1428.) Lamenta de foris, VIII, 6.
19 20

348

Esad Kurtović

čani su se žalili vojvodi Sandalju Hraniću da ljudi njihovog aktualnog neprijatelja, vojvode Radoslava Pavlovića, prelazeći preko posjeda kneza Grgura Nikolića (“la villa de Grepci desso conte Gregor”) vrše pljačku na njihovom području.25 Time se još jednom potvrđuje povoljan prolaz iz zaleđa, koji je preko naselja Grebci sa sjeverozapadne strane prilazio Dubrovniku. Nikoliće, kao krupniju vlastelu i suverene nad naseljem Grebci nasljeđuju Kosače. Prve informacije o tome su iz marta 1451. godine a vezuju se za hercega Stjepana Vukčića.26 To je u skladu sa naglim nestankom loze vlastele Nikolića sa historijske scene.27 Kasnije se uz Stjepana Vukčića kao gospodar naselja Grebci prati i njegov sin Vladislav28, što je odraz nove konstelacije u odnosima između oca i sina.29 Prve informacije o osmanskom prisustvu u naselju Grebci vezane su već za februar 1466. godine.30

Vukovići – vlasteličići iz naselja Grebci
Zbog pomanjkanja izvora teško je načiniti prikaz ustroja vlasti na lokalnoj razini. Međutim, kada bismo imali i ovoliko podataka za druge sredine koliko ih imamo za naselje Grebci, brojni pregledi društvene strukture na lokalnoj razini u srednjem vijeku ipak ne bi izostajali. Prema nepotpunim podacima prepoznajemo vlasteličiće koji su djelovali u Grebcima pod okriljem suverena iz viših i jačih vlastelinskih rodova Nikolića i Kosača. Značajniju ulogu u naselju Grebci imali su četvorica braće: Radič, Radoje, Radosav i Vukac Vuković. Kao najvažniji, očito i najstariji među braćom, ističe se Radič Vuković. On se spominje u razdoblju od 1425. do 1451. godine. Radič Vuković i Novak Ilić nalaze se u izvorima u prvoj polovini septembra 1425. godine kao ljudi kneza Grgura Nikolića. Njih je tužio
“La preda fatta alli nostri per quelli passarnno per lo teren del conte Gregor la qual auanti dicessimo essere fatta per Zochan. Abiamo avuto per bona et vera informacion che fo fatta essa preda per Radiuoi Vranizich i quali siando com quindexi e a se molto per tempo passo per lo terren del conte Gregoro. Et vegnando et passando per la villa de Grepzi desso conte Gregor vegni nello nostro terren alle confine del terren desso conte Gregoro.” (10. 3. 1431.) DAD, Lettere di Levante, XI, 21. 26 “Radoe Vuchouich, Vochaç eius fratrem, hominem chercechi Stiepani de Grepze” (26. 3. 1451.) DAD, Lamenta de foris, XXIV, 144. 27 O Nikolićima vidi: М. Динић, Хумско-требињска властела, 4-15. 28 “de Grebci jurisdictionis herceg” (21. 12. 1461.), DAD, Lamenta de foris, XXXV, 165; “de Grebci jurisdictionis herceg” (18. 1. 1462.) Isto, 168; “de Grebci jurisdictionis herceg” (27. 1. 1462.) Isto, 189v; “de Grebci jurisdictionis comitis Vladissaui” (29. 10. 1464.) Isto, XXXVI, 35; “de Grebci jurisdictionis comitis Vladisaui” (17. 9. 1465.) Isto, XXXVII, 64v. 29 В. Атанасовски, Пад Херцеговине, 17. 30 “de Grebci jurisdictionis Turcorum” (6. 2. 1466.) DAD, Lamenta de foris, XXXVII, 242; “de Grebci jurisdictionis Turcorum” (29. 11. 1466.) Isto, XXXVIII, 93v; В. Атанасовски, Пад Херцеговине, 14.
25

Selo Grebci u Popovu u srednjem vijeku

349

Doberko Radmanić kao žrtva premlaćivanja.31 Iako se to izrijekom ne navodi, na osnovu drugih podataka znamo da su obojica bili iz naselja Grebci. Za Novaka Ilića se novembra 1422. godine izrijekom kaže da je iz Grebaka i da je čovjek kneza Grgura Nikolića.32 Ali dok se Novak bavi uzgojem stoke,33 Radič Vuković je imao svoje ljude i bio je vlasteličić, kako se to vidi iz nekoliko odgovarajućih navoda. Krajem septembra 1425. godine, kao čovjek Radiča Vukovića, spominje se Vukša Cripović iz naselja Grebci. Protiv Vekše je podigao tužbu neki Novak, kovač iz Zatona, a zbog otete koze.34 Radičev čovjek bio je i Radovac Konjevodić. On je augusta 1436. godine, sa dvojicom vlaha Bobana i jednim vlahom Pilatovcem, optužen od strane Milića Božićkovića iz Orašca zbog otimanja dvije ovce. Sa svojom suprugom i sinom u ovom slučaju Radovac je od strane tužilaca naveden i kao svjedok pljačke.35 Očito mu je srodnik Bogavče Konjevoda iz Grebaka, koji je spomenut u jednoj tužbi iz juna 1414. godine, a zbog toga što je Pribinji Prikodoviću iz Vrbice uništio žito.36 Bit će da je to onaj Bogavac Konjevoda koji je maja 1433. godine okrivljen također za pljačku izvršenu u Vrbici.37 Kao ljudi Radiča Vukovića, u jednoj tužbi iz juna 1440. godine, navedena su braća Milovac, Petko i Bogosav Branković, koji su optuženi za pljačku žita.38 Radojko Prodanić iz Grebaka, spomenut u tužbi iz februa “Doberchus Radmanich... supra Nouach Iliich et Radiç Volchouich homines Gregorii Nicholich. Eo quia dicti accusati verberauerunt dictum accusatorem” (11.09. 1425.) DAD, Lamenta de foris, VI, 150v. 32 “Nouach Iliich de Grepcii homo comitis Gregorii Nicholich” (29. 11. 1422.) DAD, Diversa Cancellariae, XLII, 81. 33 Isto, opširnije niže. 34 “Nouaç faber de Umbla... conqueritur Volchsam Zripouich de Grebaç hominem Radizi Volcouich. Eo quiadictus accusatus die veneris propelapsis in Umbla per vim accepit accusatori predicto de pasculo unam capram.” (30. 9. 1425.) DAD, Lamenta de foris, VI, 156v. 35 “Milich Bosigchouich de Orasaz... supra Radoaz Cognouodich hominem de Radiz Vuchouich de Grepze et Vuchaz Racich de Bobani vlacchum et Radiuoy Chuchichop de vlachis Pilatouzi et Bale Radoucich de Bobani. Eo quia furati fuerunt de eius domo de Orasaz duas pecudes ante Sanctum Illiam proxime futuris pro duos dies. Et dixit dedisse sozbine iperperis duo infrascripto. Testes: Radoaz Cognouodich et eius uxore et filio.” (12. 8. 1436.) DAD, Lamenta de foris, XI, 168v. 36 “Pribigna Pricodouich de Verbiza... supra Bogauze Cogneuoda de Grebçi, dicens quod in die sabati secauit cum corda quatuor copellos semenature furmenti” (3. 6. 1414.) DAD, Lamenta de foris, III, 140. 37 “Radissa Milunouich homo ser Nicole si de Bona coram prefato domino Rectore conqueritur. Eo quia heri sero circa unam horam noctis fuit sibi agne conbustus unus eius cumulus seni quod habebat in Verbiza. Et ignorat per quem, tamen habet suspectum Bogauaz Cogneuoda.” (25. 5. 1433.) DAD, Lamenta de foris, IX, 266. 38 “Ratcho Grubaceuigh coram domino rectore ser Andrea de Bonda fecit lamentum supra Milouaç, Petcho et Bogosauus fratres Branchouigh homines de Radiç Vochouigh, dicens quod metrierunt et ex campi suo tantum ordey quod reddidisset copellos VIIII et illud asportauerunt.” (12. 6. 1440.) DAD, Lamenta de foris, XIII, 244.
31

350

Esad Kurtović

ra 1440. godine, vjerovatno je Radičev čovjek ili je čovjek njegovog brata Radoja Vukovića.39 Označen kao čovjek kneza Grgura Nikolića, Radojko Prodanić je zajedno sa braćom Radičem, Radojem, Radosavom i Vukcem Vukovićem bio saučesnik otimačine 40 ovaca i koza, prijavljene oktobra 1439. godine.40 Ne znamo da li su Radičevi ljudi Milić Milutović i Vukosav Pribinić, navedeni u tužbi iz 1426. godine.41 Marta 1428. godine spominju se i braća Radiča Vukovića. Naime, Radovac Vlatković i Radič Bratošević iz Novih zemalja tada podižu tužbu protiv braće Radiča, Radoja i Radosava Vukovića, Radojka Božićkovića, Vukše Grubića i Radovca Ilića, svi iz naselja Grebci, i kao ljude kneza Grgura Nikolića. Optuženi su za teška premlaćivanja i ranjavanja dvojice tužitelja, a koja su izvršili u obližnjoj Slivnici i u blizini granice kod Osojnika.42 Spominjani Radovac Ilić bi mogao biti srodnik ranije navođenog Novaka Ilića i on će još biti spominjan. Radosav Vuković iz naselja Grebci se augusta 1438. godine nalazi zaveden u knjigama zaduženja. Zajedno sa Milatom Radosalićem zadužio se kod Jakše Milovčića na iznos od 80
“Stana Milacoua coram domino rectore ser Thoma de Sorgo fecit lamentum supra Radoycho Prodanigh de Grebaç hominem de Rade Vochouigh, dicens quod in Petrouassello accepit sibi infrascriptas res ad stratam publicam, videlicet, sachum unum frumenti de quartis III, perperum unum in denari, panes XVIII grossis VI de lardo.” (12. 2. 1440.) DAD, Lamenta de foris, XIII, 164. 40 “Vlatcho et Ratcho fratres Gostisigh coram domino rectore ser Michaele de Restis fecit lamentum supra Radiz et Radoe et Radosauus et Vocaç fratres Guochouigh et Radoycho Prodanigh et [prazan prostor] filios de Stoycho de Popuo, omnes homines Gregorii Nicoligh, dicens quod conduxerat bestias suas, videlicet, 40 inter pecudes et capras ad villam de Petro ser Mathei de Gradi, et dicti accusati iuerunt et leuauerunt dictam bestiam et adduxerunt vias accipientes illud sibi. Item... supra Dodoe Obradouigh de Petrouo qui perdidit ei bestiam predictam et dedit in manibus dictorum...” (27. 10. 1439.) DAD, Lamenta de foris, XIII, 75v. 41 “Nouach Dubraucich de Osalnich coram nobili et sapienti viro domino Rectore ser Zore de Palmota conqueritur supra Volchossauum Pribignich et Milich Milutouich. Eo quia predicti accusati nunc sunt duo mensis vel circa sibi ex obor furtiue subtraxerunt unum bouem et duas capras. Que animalia his diebus dixit vidisse apud Radiç Volchouich et Volchassinum Bieluicich homines dictorum Volchasini et Milich accusatorum predictorum.” (29. 11. 1426.) DAD, Lamenta de foris, VII, 107v. 42 “Radouaç Vlatchouich et Radiç Bratoseuich de Terris Nouis coram nobili et sapienti viro domino Rectore ser Nicola Marini de Goze per vocem dicti Radiç conqueritur supra Radiç Volchouich et Radoe et Radossauum fratres dicti Radiç accusati, Radoichum Bositchouich et Voxam Grubich, Radouaç Iliich omnes de Grebaça homines comitis Gregorii Nicolich. Eo quia die domenica proxime preterita in Sliuniça et prope granizas de Osalnich predicti accusati cum spatis et lapidibus et armas percusserunt et vulnerauerunt dictos accusatores pluribus percussioribus et vulneribus et inter alia dictum Radouaç cum capite ensis per os suum et cum lapidibus per vultum et renes et totam personam ex quibus jacet in lecto. Et dictum Radiç cum lapidibus. Testes: Dabisiuus Xape, Volchossauus Nouacouich, Volchassinus Goiacouich, Nouach Vitçich.” (17. 3.  1428.) DAD, Lamenta de foris, VIII, 6.
39

Selo Grebci u Popovu u srednjem vijeku

351

perpera dubrovačkih dinara.43 Braća su učesnici pljačke oktobra 1439. godine.44 Juna 1440. godine izvjesni Radič Vuković, po svemu sudeći upravo ovdje spominjani jedan od braće Vuković, podigao je tužbu protiv Milovca Brankovića iz Grebaka zbog izvršene pljačke jedne koze u Grebcima. Kao svjedok spomenut je Mileč Ostojić iz Grebaka.45 Oktobra 1441. godine braća Pribinja i Pribisav Metković podigli su tužbu protiv braće Radiča, Radoja i Vukca Vukovića, Radovca Ilića, te braće Milovca i Petka Oribobovića, Radovana Klobučarevića i Vukoja Petkovića, optužujući ih za pljačku stoke i ranjavanje.46 Većina ih je prepoznatljivo iz naselja Grebci. Novembra 1449. godine Radašin Miobratović podigao je tužbu protiv braće Radoja i Vukca Vukovića i njihovih ljudi Radovca i Radača Novakovića, Radojka i Radina Božićkovića zbog toga što su mu u Grebcima ukrali tri vola. Među svjedocima je naveden Radič Vuković.47 Na samom kraju jula 1450. godine Bokša Pribisalić iz Zatona podigao je tužbu protiv braće Radoja i Vukca Vukovića, ljudi hercega Stjepana Vukčića Kosače, zbog pljačke 10 starija žita.48 Marta 1451. godine Vlatko Pribojević, Božidar Ostojić i Vukosav Grubić iz Osojnika, ljudi Mihaila Bobaljevića, podigli su tužbu protiv četvori “Nos Radossauus Vuochouich de Grebza et Milath Radosalich confitemur quia super nos et omnia nostra bona obligamus nos dare et soluere Jachse Miloucich yperperos octuaginta usque ad unum mensem proxime futuris.” (20. 8. 1438.) DAD, Debita Notariae, XVIII, 78. 44 (27. 10. 1439.), DAD, Lamenta de foris, XIII, 75v. 45 “Radiz Vochoeuigh coram domino rectore ser Andrea de Bonda fecit lamentum supra Milouaç Branchouigh de la Grepce, dicens quod in dicto loco accepit sibi unam capram per furtum. [Testes:] Mileç Ostoygh de Grepce.” (15. 6. 1440.) DAD, Liber maleficiorum, IX, 90v. 46 “Pribisauus et Pribigna fratres Metchouichi... supra Radiç et Radoe et Vuchaç fratres Vochouichi et Radouaç Illich et Milouaç Oribobouich et Petchum eius fratrem et Radouanum Clobuzareuich et Vuchoe Petchouich, dicentes quod ipsi venerunt pro depredando eorum bestiamina et dum ipsi Pribisauus et Pribigna vellent defendere ne conducerent vias sua bestiam ipsi venerunt supra ipsos cum spatis et nisi ipsi se deffendissent ipsos interfecisset, quia dederunt sibi plures ictus supra suis spadis cum quibus se deffendebantur. [Testes:] Grubaç Niguitich, Braichus Radoucigh.” (30. 10. 1441.) DAD, Lamenta de foris, XV, 49v. 47 “Radasinus Milobratouich coram domino Rectore ser Nicola Sy. de Goze fecit lamentum supra Radoe et Vochaç Vochouichi fratres et eorum homines, dicens quod acceperunt sibi per vim tres boues per vim in Grepzi. Nomina eorum hominium sunt hec, videlicet, Radouaç Nouacouich, Radaç Nouacouich, Radoicum Bositchouich et Radin Bositchouich. [Testes:] Radoe Radosalich, Radiç Vochouich.” (9. 11. 1449.) DAD, Lamenta de foris, XXII, 272. 48 “Boxa Pribissalich de Umbla coram domino Rectore ser Blasio de Ragnina fecit lamentum supra Radoe Vuchouich et Vuchaz eius fratrem homines cherzechi, dicens quod sibi acceperunt per vim starios decem frumenti. Radogna Crassoeuich, Radogna Miladinouich, Radoe Craycinouich testes.” (31. 7. 1450.) DAD, Lamenta de foris, XXIII, 190.
43

352

Esad Kurtović

ce braće: Radoja, Radiča, Radosava i Vukca Vukovića iz naselja Grebci, te većeg broja osoba iz Trebinja, vlaha Vragovića, vlaha Žurovića i nekolicine drugih, a zbog otimačine stoke (stotinu koza i ovaca) i premlaćivanja.49 Iz tog vremena je i tužba Radiča Bratoševića iz Osojnika. On optužuje braću Radoja i Vukca Vukovića, ljude hercega Stjepana Vukčića iz naselja Grebci, a zbog pljačke jednog vola u Osojniku.50 Maja 1451. godine Radovac Bioković iz Osojnika podigao je tužbu protiv Radiča i Radoja Vukovića, Radovca Novakovića, Radojka Božićkovića, Mileča Račića, Dobrila Milojkovića i Radašina Milankovića, inače listom ljudi hercega Stjepana Vukčića, a zbog pljačke dvije košnice pčela i 5 koza.51 Oktobra 1453. godine Stojsav Ostojić iz Petrova Sela podigao je tužbu protiv Vukca Vukovića iz naselja Grebci i njegovog čovjeka Tasovca Pribilovića zbog pljačke jednog vola i premlaćivanja.52 Tasovac Pribilović iz Grebaka poznat je i
“Vlatchus Priboeuich, Bosidar Ostoich et Vocossauus Grubich de Ossaunich homines Michaelis de Babalio coram domino Rectore ser Steffano de Zamagno fecerunt lamentum supra Radoe, Radiç, Radossauum et Vochaç Vochouichi fratres de Grebzi principales, Dobrouoi, Radognam et Ostoiam filios Dabisiui Prieglubouich de Tribigne, Vochotam, Pascas, Vochodragh et Vochobrad Baulouichi Vragouichi, Dragich et Radiuoi Vochouichi fratres, Striexoe Braianouich, Vuchmier et Radouan Radosalich Xurouichi homines de Paulouich, Vitas Ostoich de Orach et supra omnes homines Priegliubouichi et supra omnes homines de Radoe Vuchouich et supra omnes homines Baulouichi et supra omnes fratres Xurouichi et eorum homines et supra omnes homines Vocassinii Pribatouich et supra Ugarchum Boroeuich et omnes eius homines et Bielochna Baglinouich et omnes eius homines, dicentes quod venerunt et per vim acceperunt sibi omnia bestiamina et omnem id totum quod habebant et in totum spoliauerunt et derobauerunt ipsos et eorum familias. Item fecerunt lamentum supra infrascriptos, dicentes quod fuerunt cum suprascriptis fantibus et malefactoribus de societate, videlicet, Ratchum, Rachoie et Radibrat fratres Radoucichi, Pribium et Mirchum fratris Calogiurgeuichi, Radegliam et Milorad fratres Dubrizeuichi, Radoe et Dobrie fratres Ratchouichi, Nenoe et Vochotam fratres Stepanouichi, homines vayuode Petar Paulouich vlachis Surouzi. Item ser Michael de Babalio coram domino Rectore suprascripto fecit lamentum supra supprascriptos omnes malefactores, dicens quod sibi depredati fuerunt centum animalia inter capras et pecudes.” (23. 3. 1451.) DAD, Lamenta de foris, XXIV, 140. 50 “Radiç Bratosseuich de Ossaunich coram domino Rectore ser Steffano de Zamagno fecit lamentum supra Radoe Vuchouich, Vochaç eius fratrem, hominem chercechi Stiepani de Grepze, dicens quod per vim acceperunt sibi unum bouem in preda nouiter facta in Ossaunich” (26.03. 1451.) DAD, Lamenta de foris, XXIV, 144. 51 “Radouaç Biocouich de Ossaunich coram domino Rectore ser Georgio de Chaboga fecit lamentum supra Radiç et Radoe Vuchouich, Radouaç Nouacouich, Radoicum Bositchouich, Milleç Racich, Dobrilum Miloicouich, Radassin Milanchouich homines chercech Stiepani, dicens quod acceperunt sibi per vim duo vasa apium, animalia quinque, videlicet, castronos. [Testes:] Radiç Tuerdeceuich vicecomes, Deianus Nouacouich, Stoissa Braicouich.” (19. 5. 1451.) DAD, Lamenta de foris, XXIV, 197. 52 “Stoissauus Ostoich de Petrouo Sello coram domino Rectore ser Nicola Pau. de Gondola fecit lamentum supra Vuchaz Vuchouich de Grebzi et Tassouaz Pribilouich eius hominem, dicens quod per vim sibi acceperunt unum bouem et ipsum verberauerunt.
49

Selo Grebci u Popovu u srednjem vijeku

353

deceniju ranije: oktobra 1443. godine, u rijetkoj situaciji kada su u pitanju međusobne tužbe između stanovnika Grebaka i Osojnika, on je podigao tužbu protiv Ostoje Milićievića i njegovog sina Radivoja iz Osojnika zbog premlaćivanja i pljačke četiri libre tkanine i jedne vreće.53 Među posljednjim vijestima o Vukovićima iz naselja Grebci je spominjanje Radosava Vukovića i njegovog sina Stjepana iz 1468. godine. Naime, Živat Ratković iz Zatona podigao je januara 1467. godine tužbu zbog pljačke 15 ovaca i jednog janjeta. Jula 1468. godine Radosav Vuković je kao sok prijavio za krađu Miobrata i Milorada Radovčića, također viđene ljude sa područja Grebaka.54 Isti se kao sok pojavljuje i za krađu Miobrata i Milorada oktobra 1468. godine.55 Ovdje navođeni Radovac Ilić (1428. i 1441.) posljednji put je zaveden januara 1462, zajedno sa svojim sinom Miobratom, te Petkom Račićem iz naselja Grebci. Označeni i kao ljudi hercega Stjepana Vukčića Kosače, oni su optuženi od strane neke Franuše, udovice Jurka Miokovića iz Vrbice.56 Na određena vlastelinska svojstva upućuje i vijest iz decembra 1461. godine. Tada su od strane Radne Radoslavove iz Dubrovnika optuženi Stojko i njegova dva sina, Helja i Vukac iz Grebaka, a koji su bili ljudi izvjesne Vukave, supruge Radoja iz Grebaka, inače pod jurisdikcijom hercega Stjepana Vukčića Kosače.57 Možemo pretpostaviti da je u pitanju zapravo Radoje Vuković, sa svojom suprugom Vukavom. Osim ove pretpostavke,
[Testes:] Jurchus Milanouich, Radosauus Milichieuich de Osaunich, Vocaç Ochchozich.” (20. 10. 1453.) DAD, Lamenta de foris, XXV, 153v. 53 “Tassouaz Pribilouich de Grebaza coram domino Rectore ser Marino Mich. de Bona fecit lamentum supra Ostoyam Milichieuich et eius filium Radiuoy de Osaunich, dicens quod ad viam largam ipsum verberauerunt et sibi acceperunt per vim libras quatuor lane cum uno sacheto.” (11. 6. 1443.) DAD, Lamenta de intus, IV, 117. 54 “Ziuattus Ratcouich de Malpho coram dominis judicibus de criminali quorum caput fuit ser Nicola Mar. de Gondola lamentum fecit, dicens quod de noctis venerunt quidam latrones quos ipse ignorat qui fuerunt et sibi furatus fuerunt quindecim oues et unum agnum.” (19. 1. 1467.) DAD, Lamenta de foris, XXXVIII, 129v. Ispod: “Die XXIII julii 1468 Radossauus Vuocouich de Grebci sochus... dixit quod Miobrattus Radoucich et Miloradus Radoucich venerunt ad Stiepanum filium eius Radossaui sochi.” Isto. 55 Бранислав Недељковић, Мешовита порота. Дубровачка документа XIV и XV века о пограничној пороти, Miscellanea XVII/6, Београд 1978, 125. 56 “Franussa uxor condam Giurchi Miocouich de Verbica coram domini judicibus de criminalis quorum caput fuit ser Stephus de Basilio lamentum detulit contra Miobratum filium Radouacii Illich et contra Petchum Racich et contra duos alios quos ipsa non potuit cognoscere, omnes de Grebci jurisdictionis herceg.” (27. 1. 1462.) DAD, Lamenta de foris, XXXV, 189v. 57 “Radna Radossaglia de Ragusio coram domini judicibus criminali quarum caput fuit ser Blasius de Zamagno lamentum detulit contra Stoichum de Grebci et contra Heliam et contra Vocazium fillios dicti Stoichi homines Vochaue Radoeuice de Grebci jurisdictionis herceg.” (21. 12. 1461.) DAD, Lamenta de foris, XXXV, 165.

354

Esad Kurtović

trenutno ne možemo nešto više reći o tome ko su bili Vukava i Radoje, koji su imali svoje ljude u Grebcima, ali zato jedna vijest iz juna 1441. godine čini prepoznatljivim njihovog čovjeka Helju, sina Stojka, kao Helju Stojkovića. Iako je tada samo za Radinca Novakovića navedeno da je iz Grebaka, to je očito ne samo za Helju Stojkovića, u pljački iz 1461. godine, označenog kao Helju sina Stojkova, nego i za ostale spomenute: Vukšu Jarosalića, Vukosava Grubića i Bogosava Oriboba.58 Istina, izravne vijesti izostaju za Vukosava Grubića,59 ali identificiran je Vukša Grubić iz Grebaka.60 Jedan Vukša Grubić je vlah Boban.61 Ali, za razliku od Vukosava Grubića, to je sasvim izvjesno za Vukšu Jarosalića, koji je januara 1445. godine označen da je iz Grebaka,62 te za Bogosava Oribobovića, za koga je, uz brata Petka, pripadništvo Grebcima iskazano u jednoj tužbi iz janua­ ra 1441. godine.63 U prilog tome ide i činjenica da je augusta 1444. godine registriran Milovac, sin Branka Oriboba iz Grebaka, kao čovjek Radoja Vukovića.64 U svjetlu svih pobrojanih vijesti kazat ćemo da su i ranije spominjani ljudi Radiča Vukovića u tužbi iz juna 1440. i oktobra 1441. godine: braća Milovac, Petko i Bogosav Branković,65 zapravo sinovi Branka Oribo “Milut Milanouigh de Verbiç... supra Radinaç Nouacouigh de Grepce et Vocosauum Grubigh et Vuxam Jarosaligh et Eliam Stoicouigh et Bogosauum Oribob, dicens quod ipsi acusati arripuerunt sibi vigintiquinque boçolatas et octo grossos extra bursam et unum par de opance et medium formam casei et unum par forficium ferri.” (30. 6. 1441.) DAD, Lamenta de foris, XIV, 237. 59 Znakovito je da je jedan Vukosav Grubić 1451. godine iz Osojnika, “Vlatchus Priboeuich, Bosidar Ostoich et Vocossauus Grubich de Ossaunich homines Michaelis de Babalio”. (23. 3. 1451.) DAD, Lamenta de foris, XXIV, 140. 60 “Radiç Volchouich et Radoe et Radossauum fratres dicti Radiç accusati, Radoichum Bositchouich et Voxam Grubich, Radouaç Iliich omnes de Grebaça homines comitis Gregorii Nicolich.” (17. 3. 1428.) DAD, Lamenta de foris, VIII, 6. 61 Možda je riječ o istoj osobi: “Vladonus Pribilouich de Grauosia coram domino Rectore ser Matheo de Gradi fecit lamentum supra Dobras Drlouich et Milich Radmanich et Vladisauum Radiceuich et Radiuoi Radouanouich, dicens quod ipsi furati fuerunt sibi unam vacham in domo Vuxe Grubich in Bobane.” (9. 12. 1442.) DAD, Lamenta de foris, XVI, 62. 62 “Vochxa Yarosalich de Sgrebaz” (13. 1. 1445.), DAD, Diversa Notariae, XXIX, 47v. 63 “Marcus Nouacouigh spadarius coram domino Rectore ser Damiano de Menze fecit lamentum supra Petchum et Bogosauum Oribobouigh de villa Grepci, dicens quod dum ipse Marcus iuisset ad prandium et dimisisset Rauoi eius famulum ad custodiam sue appotece dictus Petchus et Radosauus [?!] ingressi appotecam per vim arripuerunt unum ensem et unam cortellisiam.” (20. 1. 1441.) DAD, Liber maleficiorum, IX, 255v. 64 “Milouaç [prekriženo: Branchouich] de Brancho Oribob habitator in villa de Grepze homo de Radoe Vochouich.” (2. 8. 1444.), DAD, Diversa Notariae, XXVIII, 43. 65 “Milouaç, Petcho et Bogosauus fratres Branchouigh homines de Radiç Vochouigh” (12. 6. 1440.), DAD, Lamenta de foris, XIII, 244; “Milouaç Branchouigh de la Grepce” (15. 6. 1440.), DAD, Liber maleficiorum, IX, 90v; “Radiç et Radoe et Vuchaç fratres Vochouichi et Radouaç Illich et Milouaç Oribobouich et Petchum eius fratrem.” (30. 10. 1441.) DAD, Lamenta de foris, XV, 49v.
58

Selo Grebci u Popovu u srednjem vijeku

355

ba, koji su – zavisno od prilika – imenovani po obje očeve identifikacije, i po imenu, i po prezimenu, tj. i kao Brankovići, i kao Oribobovići. Prepoznatljivo prezime omogućava pretpostavku da je Branko Oribob također osoba koja se spominje u dokumentima iz 1439. i 1443. godine.66

Radovčići – drumski razbojnici iz Grebaka 60-tih godina XV stoljeća
Važniju ulogu na području Grebaka imali su sinovi Radovca Novakovića: Dobreta, Miobrat, Milobrat i Milorad Radovčić. Prema dostupnim izvorima ističu se samo po pljačkama 60-tih godina XV stoljeća. Sami ili u kompaniji sa vlasima Bobanima, koji su obitavali u blizini, oni iz godine u godinu, pa i više puta godišnje, redovno vrše pljačku na susjednom dubrovačkom području. Govoreći o vlasteličićima Vukovićima iz Grebaka već smo imali prilike da se susretnemo sa njihovim čovjekom Radovcem Novakovićem, koji je svojim sinovima, osim prezimena u formi patronimika, ostavio u amanet i sklonost ka drumskom razbojništvu. Naime, i on je bio učesnik u pljačkama 1449. i 1451. godine.67 Možda bi se s Radovcem Novakovićem u vezu mogao dovesti Radač Novaković, sa kojim je učesnik u pljački 1449. godine.68 Isto tako, ovim Novakovićima srodnik bi mogao biti Radinac Novaković, koji je također bio iz Grebaka, a bio je povezan za razbojništvo iz juna 1441. kao pljačkaš i, maja 1446. godine, tada kao opljačkana osoba.69 Naselje Grebci nije bilo preveliko i očito je da su Radač, Radinac i Radovac Novaković bili rodbinski povezani. Dalje pratimo samo sinove Radovca Novakovića – moglo bi se reći ozloglašene Radovčiće. Januara 1462. godine navodi se Milorad Radovčić kao optuženi za jednu pljačku, a kao njegovi jamci Radman Vladičić iz Zatona i Vukašin Milanković iz naselja Grebci. U vezu sa istom pljačkom dovodi se i Petko, sin Radoja Saglješića iz Grebaka.70 Aprila 1462. godine ponovo je optužen
“Radogna Brayanouigh... fecit lamentum supra Branchum Oribob et Vocighna Çecherg­ nich... in Sterbernizam dicti accusati peruenerunt eum... et plures percussiones super spatulis, brachiis et persona et super facie...” (22. 10. 1439.) DAD, Lamenta de foris, XIII, 74; “Radogna Nouacouich coram domino Rectore ser Marino Junii de Georgio fecit lamentum supra Radouaç Tribignanich de Vecatouich, dicens quod dum iret ad molendina ipse “Radouaç ouiauit sibi voluit eum verberare et minatus fuit sibi. [Testes:] Ostoia Tupsich, Brancus Oribob.” (17. 10. 1443.) Isto, XVII, 73. 67 (9.11. 1449.), DAD, Lamenta de foris, XXII, 272; (19. 5. 1451.) Isto, XXIV, 197. 68 (9.11. 1449.), DAD, Lamenta de foris, XXII, 272. 69 “supra Radinaç Nouacouigh de Grepce” (30. 6. 1441.) DAD, Lamenta de foris, XIV, 237; (11. 5. 1446.) Isto, XX, 109. 70 “Die XVIII januarii 1462 Radmanus Vladicich de Umbla et Voccassinus Milancouich de Grebci jurisdictionis herceg se constituerunt plegios et fideuisoris pro Milorad
66

356

Esad Kurtović

Milorad Radovčić zbog ranjavanja krave u Lozici.71 Oktobra 1464. godine tužio je Ilija Pribitković iz Osojnika braću Milorada, Dobretu i Miobrata Radovčića iz Grebaka i još neke ljude zbog otimačine jednog vola.72 Marta 1465. godine Radašin Jurojević iz Osojnika podigao je tužbu protiv Milorada Radovčića i Stjepana Dobriečevića iz Grebaka zbog pljačke jednog vola. Vola su zaklali i podijelili u Grebcima, u kući Miobratovog oca Radovca.73 Maja 1465. godine Mirko Radovčić iz Osojnika optužio je za pljačku jedne krave Dobretu i Miobrata Radovčića iz Grebaka.74 Boljin Bogdanović, kovač, podigao je septembra 1465. godine tužbu protiv braće Miobrata, Milobrata i Dobrete Radovčića iz Grebaka i protiv dvojice vlaha Bobana, zbog toga što su u julu te godine oteli njegovog slugu Radonju i prodali ga Osmanlijama.75
Radoucich de Grebci inculpato pro mallefactoris suprascripti lamenti.” (18. 1. 1462.) DAD, Lamenta de foris, XXXV, 168. Ispod: “Die VIII februarii 1462 Petchus filius Radoe Sagliassich de Grebci jurisdictionis herceg patronus Milorad Radoucich sui rustici incarceratis pro delicto siue furto in suprascripto lamento.” Isto. 71 “Marinus Michaelis de Bascha coram domini judicibus de criminalis quorum caput fuit dominus Jacobus de Gondola lamentum detulit contra Miloradum Radoucich de Grepci, dicens quod pridie de noctis predictus Miloradus intrauit in meum cortum in Losiça et ita vulnerauit ei unam ipsius querelantis vacham.” (5. 4. 1462.) DAD, Lamenta de foris, XXXV, 262. 72 “Illia Pribitcouich de Osalnich de Terris Nouis coram domino judicibus de criminalis quorum caput fuit ser Damianus de Mence conquestus fuit contra Milloradum Radoucich et Dobretam et Miobratum fratres Radoucichii de Grebci jurisdictionis comitis Vladissaui, dicens eos prenominatos sibi querellanti de nocte veniendo furatos fuisse unum bouem coloris bipertiti, videlicet, albi et nigri et eum bouem asportasse. Item contra Stiepanum Dobreceuich et Stiepchum fratrem eiusdem Stiepani et contra Radouacium rusticum Petar Jamomettich, qui Stiepchus, Petar [valjda: Radouacius] et Stiepanus pariter fures facti dicti furti cum prenominatis fratribus Radoucichii.” (29. 10. 1464.) DAD, Lamenta de foris, XXXVI, 35. 73 “Radassinus Giuroeuich de Osalnich de Terris Nouis coram domini judicibus de criminalis quorum caput fuit dominus Michael de Bocignolo conquestus fuit [contra] Milloradum Radoucich et contra Stiepanum Dobrieceuich de Grebci, dicens quod predicti sibi fuerunt furati unum bouem.” (30. 3. 1465.) DAD, Lamenta de foris, XXXVI, 221v. Ispod: “Die XXX marcii 1465 Merchsa Radognich sochus... dixit... vidit quod suprascriptus Stiepanus et Miobrato Radoucich de Grebci interfecerunt unum bouem album in domo Radouci patris dicti Miobratus.” Isto. 74 “Mirchus Radoucich de Osaonich coram judicibus de criminali quorum caput fuit ser Vladissaus de Goze conquestus fuit contra Dobretam et Miobratum Radoucich de Grebci, dicens quod sibi furati fuerunt unam vacham.” (13. 5. 1465.), DAD, Lamenta de foris, XXXVII, 12v. 75 “Boglinus Bogdanouich faber coram domino Rector ser Blasio de Babalio conquestus fuit contra Miobratum, Milobratum et Dobretam fratres Radoucichii de Grebci jurisdictionis comitis Vladisaui et contra Giurag Stanimirouich de Bobani et contra Vigagn Boglinouich de Bobani similiter, dicens quod predicti depredatus fuerunt ista estatis proxime ellapsa de mense julii Radognam famulum ipsius dictus querelantis et eum duxerunt et vendiderunt Turchis.” (17. 9. 1465.) DAD, Lamenta de foris, XXXVII, 64v.

Selo Grebci u Popovu u srednjem vijeku

357

Februara 1466. godine Bjelosav Miroslić iz Osojnika podigao je tužbu protiv braće Miobrata i Dobrete Radovčića iz Grebaka, naselja koje je tada već pod osmanskom jurisdikcijom, zbog pljačke jednog vola.76 Oktobra 1466. godine, zajedno sa nekolicinom vlaha Bobana, braća Milorad, Miobrat i Dobreta Radovčić iz Grebaka bili su – zbog krađe jedne koze – optuženi od strane Cvijete, supruge Vukmira Bakovića iz Petrovog Sela.77 Braća Milorad i Miobrat Radovčić iz Grebaka prozvani su kao krivci za pljačku dvije krave i jedne ovce novembra 1466. godine.78 Aprila 1467. godine Ljepko Petković iz Obrova u Zatonu optužio je Milorada i Miobrata Radovčića iz Grebaka i neke vlahe Bobane zbog plja­ čke stoke i nekih drugih stvari.79 Predmet je predat poroti na rješavanje, u kojem je kao sok učestvovao i Radosav Vuković iz Grebaka.80 U slučaj je bio uključen i Radovac Novaković, otac spominjanih Radovčića, usljed činjenice da je bio u zatvoru zbog djela svojih sinova oktobra 1468. godine. Isti je pristao da se slučaj okonča porotom,81 a riješen je novembra 1468. godine.82 Septembra 1467. godine Marija, supruga Nikole Klapčića iz Petrovog Sela podigla je tužbu protiv dvojice vlaha Bobana i Dobrete Radovčića iz
“Biellossauus Mirossaglich de Osaonich de Terris Nouis coram dominis judicibus de criminali quorum caput fuit ser Iuanus de Martinussio conquestus fuit contra Miobrattum et Dobretam fratres Radoucich de Grebci jurisdictionis Turcorum, dicens quod predicti Miobrattus et Dobreta ei furatis fuerunt ei de obor domus eius unum bouem.” (6. 2. 1466.), DAD, Lamenta de foris, XXXVII, 242. 77 “Zuieta uxor Vochmiri Bagcouich de Petrouo Sello coram dominis judicibus de criminali quorum caput fuit ser Helias P. de Bona conquesta fuit contra Vochdrag, Merchsam, Vochmirum fratres Bogliessaglich de Bobani vlachis et contra Miloradum et Miobratum et Dobretam fratres Radoucichi de Grebçi, dicens quod dicti ei furatus fuerunt ei unam capram et unum [toliko].” (8. 10. 1466.) DAD, Lamenta de foris, XXXVIII, 38. 78 “Radiç Voccouich sochus dixit quod Milorad et Miobratus fratres Radoucichii de Grebci jurisdictionis Turcorum et Merchsa Bogliessaglich et Voccossauus Bogutouich de vlachis Bobani duxerunt furantes antescriptas duas vachas et unam pecudem.” (29. 11. 1466.) DAD, Lamenta de foris, XXXVIII, 93v. Ispod i na narednoj stranici: “Die XXX augusti 1467... Miloradus cum suis sociis dederat eligere tres alios bonos viros... Milugn Radouanouich, Branilus Vochmirich et Gliubissa Lazarouich de Bobanis.” Isto, 93v-94. 79 “Liepchus Petcovich de Malpho, de Obrovo... lamentum fecit contra Milloradum et Millobratum, fratres Radovcichii de Grebci, et contra Vochdrag de Bobani, vlachis, qui Vochdrag vocatus Bogliessaglich et contra Gubis Vladissaglich de Bobani, dicens quod predicti venerunt de nocte et primo perfodierunt domum eius in Obrovo, et ex ea domo furtiue extrasserunt duas vachas valoris yperperorum viginti, quatuor agnos valoris yperperperorum quatuor, unam zappam...” (13. 4. 1467.) Б. Недељковић, Мешовита порота. Дубровачка документа XIV и XV века о пограничној пороти, 124. 80 (9. 10. 1468.) Б. Недељковић, nav. djelo, 125. 81 “Radovazius Novacovich pater antescriptorum Milobrati et Miloradi detentus in carceribus communis occasione furti antescripti.” (28. 10. 1468.) Б. Недељковић, nav. djelo, 126. 82 (7.11. 1468.) Isto, 126.
76

358

Esad Kurtović

Grebaka, a zbog pljačke dvije koze i jedne ovce, pri čemu su ovcu vratili, ali ne i koze.83 Novembra 1467. godine Ivan Pribilović iz Petrovog Sela, čovjek sinova nekadašnjeg dubrovačkog vlastelina Junija Gradića, podigao je tužbu protiv vlaha Bobana i Žurovića, a među njima i protiv braće Dobrete i Miobrata Radovčića, zbog otimačine pet ovnova.84 Već je spominjano da su za pljačku 15 ovaca i jednog janjeta Miobrat i Milorad Radovčić bili prozvani i jula 1468. godine.85 Za pljačku prijavljenu aprila 1465. godine, a koju podiže Bjelava, udovica dubrovačkog vlastelina Nikole Kabužića, zbog premlaćivanja i plja­ čke stoke i stvari njenih dvojice pastira u Novim zemljama (Gromača), u trenutku prijave nije se znalo ko su zapravo pljačkaši.86 Marta 1470. godine prijavljeni su kradljivci, njih trojica iz Prosijeka, jedan vlah Boban i Dobreta Radovčić iz Grebaka. Tada je navedeno da su opljačkanu stoku (dva vola i jarca), otjerali u naselje Grebci, a odatle u naselje Krasomirića.87 Historijat pljačkaških pohoda braće Radovčić time nije završen. Augusta 1473. godine Nikola Ivanović, Živko Radovinović, Juraš Nikolić i Radovin
“Maria uxor Nicole Clapcich de Petrouo Selo coram dominis judicibus de criminalis quorum caput fuit ser Johannes Fra. de Sorgo lamentum fecit contra Voccossauum Dussoeuich de vlachis Bobani, Dobrettam Radoucich de Grebci et Vochdrag Bogliessaglich de vlachis Bobani, dicens quod predicti venerunt et per vim rapuerunt in Petrouo Selo duas capras et unam pecudem ipsius Marie de quibus animalibus restituerunt illam peccudem capras vero asportarunt. Testes: Migl Bachcouich et Vlacota Giurasseuich.” (13. 9. 1467.) DAD, Lamenta de foris, XXXIX, 127v. 84 “Iuanus Pribillouich rusticus filiorum condam ser Junii de Gradi de Petrouo Sello coram dominis judicibus de criminalis quorum caput erat ser Sigismundus de Goce lamentum fecit contra Vochdrag, Vochsam Bogliessaglich, Dobretam et Miobratum fratres Radoucich, Giurag et Vladissaum Stanimirich, Stiepchum et Stiepanum Dobrieceuichii, Voccossauum et Pripchum Mladienouich et Danculum et fratrem eius Bogdanouich vlacho Bobanos et de Xurouichii, dicens quod omnes predicti verberarunt ad domum dicti querelanti et eam perfoderunt et ex ea domo exsserunt quinque castronos.” (20. 11. 1467.) DAD, Lamenta de foris, XXXIX, 243. 85 (23. 7. 1468.) DAD, Lamenta de foris, XXXVIII, 129v. 86 “Domina Bielaua relicta condam ser Nicola de Caboga coram domini judicibus de criminalis quorum caput fuit domino Michael de Bocignolo in locum ser Vladissaui de Goçe qui est Rector conquesta fuit, dicens quod venerunt quidam latrones de die ad pascua in Gromacia in Terris Nouis et in venientes pastores, videlicet, duos pueros dicte domine Bielaue nomine Ratchum Vlatcouich et Radogna Vlatcouich eos derobarunt et sibi acceperunt duos boues et unum irchum, item unam gonelam de rascia alba et unum mantellum de rascia. Quorum latronum nomina ignorat neque eos sciunt qui fuerunt.” (6. 4. 1465.) DAD, Lamenta de foris, XXXVI, 238v. 87 “Die XXVI martii 1470 Vlachus Bogutouich de Prosiech... sochus... vidit qualiter Mil­ lich Priboeuich, Nicola Pribignich, Brayanus Nouacouich, omnes tres de Prosiech et Vochdrag Bogliesaglich de vlachis Bobanis et Dobreta Radoucich de Grebci, omnes supranominatis ducebant duos boues et unum irchum in villa de Grebci, que animalia fuerunt interfecta in villa de Crasomirichi et ibi in dictam villa comesta fuerunt ab dictis latronibus.” DAD, Lamenta de foris, XXXVI, 238v.
83

Selo Grebci u Popovu u srednjem vijeku

359

Vlaković iz Petrovog Sela podigli su tužbu zbog pljačke sitne stoke, ali nisu znali ko ju je izvršio. Skoro deceniju kasnije, marta 1482. godine, preko soka Vukdraga iz Bobana saznalo se da iza pljačke stoje braća Dobreta, Milorad i Miobrat Radovčić iz Grebaka, te izvjesni Ljubenko Vignjević.88

Privredna slika naselja Grebci
Velik broj pljački pokazuje da je putna komunikacija kojom su Grebci povezivali područje Popova i dubrovački teritorij bila svojevrsna žila kucavica, koja je do izražaja došla poslije dubrovačkog stjecanja Primorja 1399. godine. Te godine naselje Grebci se približilo širim tokovima historije na istočnoj jadranskoj obali. O samim pljačkama kao dopunskoj privrednoj grani ljudi u balkanskom zaleđu može se kazati da su bile uobičajena pojava na važnih komunikacijama u srednjem vijeku. U njih nisu uključeni samo pojedinci iz određenog mjesta nego i veće družine i skupine, među kojima se prepoznaju i vlasteličići sa svojim ljudima, kao i vlasi sa okolnih područja. Nekoliko pljački povezano je za samo naselje Grebci, poput one registrirane juna 1451. godine, u kojoj je Marku Ratkoviću iz Gruža bila oteta krava u naselju Grebci, ali on nije znao ko su bili kra­ dljivci.89 Za razliku od ovog primjera, u većini drugih slučajeva smo vidjeli poimenično da se kao pljačkaši prepoznaju stanovnici Grebaka. Mjesta pljačke i porijeklo tužilaca pokazuju da je od strane Grebičana najviše stradavalo stanovništvo u obližnjem Osojniku, nešto manje u Petrovom Selu, Vrbici i drugim mjestima dubrovačkog područja. Predmet pljačke najviše je stoka: volovi, krave, koze i ovce. Primjer Radovčića upravo je izrazit: u razdoblju 1462-1468. oni se pojavljuju kao optuženi u 14 različitih krivičnih djela. U isto vrijeme ne znamo čime se još bave u
“Nicola Iuancouich, Ziuchus Radouinouich, Giuras Nicolich, Radouinus Vlacouich omnes predicti de Petrouo Selo coram domini judicibus de criminalis quorum caput fuit ser Stephanum de Georgio lamentum fecerunt, dicentes quod Nicole fuerunt accepti furtiue 4 pecudes et Ziucho due pecudes et Giurasio una pecus et Radouino similiter una pecus et ignorat per quem.” (28. 8. 1473.) DAD, Lamenta de foris, XLIII, 210v. Ispod: “Die VII martii 1482. Vuchdrago de Boban sochus examinatus per domini judices quorum caput ser Dimitri de Babalio et suos judices ser Nicolam Marci de Lucharis et ser Johannem de Ragnina suo sacro dixit se scire quod tres fratres Radoucich, videlicet, Dobreta, Milorad et Miobrat de Grebenis furati sunt omnes suprascriptas pecudes et posuerunt eas in domo Marci Strexeuich in Popouo. Et hoc scit quia vidit et scit verum quod fuerunt ille proprie oues et quod cum illis tribus Radoucich fuit Gliubenchus Vig­ gneuich.” Isto. 89 “Marcus Ratchouich de Grauosio coram domino Rectore ser Nicola Mar. de Caboga fecit lamentum, dicens quod in Grepzi sibi subtracta fuit una vacha. Nescit per quem.” (8. 6. 1451.) DAD, Lamenta de foris, XXIV, 207v.
88

360

Esad Kurtović

zaleđu. Pomislilo bi se, na osnovu ove statistike, da im drugo zanimanje gotovo nije ni bilo potrebno. Osnovna privredna djelatnost je i kroz pljačku, ponajviše stoke, lako prepoznatljiva: radi se, naime, o stočarstvu. Pored brojnih podataka o plja­ čki, na to ukazuju i ugovori o čuvanju i uzgoju stoke između Dubrovčana i pojedinaca iz Grebaka. I oni su srazmjerno brojni i u njima se ukazuje nekoliko istaknutih stočara sa ovog područja, koji su uživali povjerenje susjeda od kojih su preuzimali stoku na čuvanje i ostvarivali zajedničku dobit. U prvom poznatom spomenu Grebaka, iz marta 1402. godine, nalazi se upravo ugovor o čuvanju stoke. Božitko Prodanić iz Grebaka obavezao se dubrovačkom vlastelinu Blažu, sinu Marina Menčetića na čuvanje i tov dvije svinje, prasca i prasice, na rok od pet godina, a pod uslovom da zajednička dobit od toga bude podijeljena na jednake dijelove, prema lokalnom običaju.90 Putem drugog ugovora, četiri godine kasnije, februara 1406. godine, Božitko Prodanić, za kojeg je označeno da je iz Grebaka u Popovu, obavezao se Blažu Menčetiću, uz prisustvo jamaca Lekovca Pribilovića iz Vrbice i svoga brata Dubravca Prodanića, da će mu u Dubrovnik, u terminu do Svetog Grgura, dopremiti jednu svinju sa prasićima.91 Božitko Prodanić je izgleda bio dobar stočar i uživao je povjerenje na dubrovačkom području. Pored iznesenog podatka, to potvrđuje i primjer ugovora o radu sa volom Pripka Obradovića iz Rijeke Dubrovačke. Za taj ugovor saznajemo iz jedne tužbe iz decembra 1420. godine, koja ukazuje na činjenicu da je taj vo bio ukraden Božitku Prodaniću.92 Njegov brat Dubravac Prodanić držao je na radu jednog vola Priboja Obradovića iz Zatona, a oktobra 1406. godine ga je kupio za 10 perpera dubrovačkih dinara.93 Pored Božitka i njegovog brata Dubravca
“Bositcho Prodnich de Grebze facit manifestum habuisse et recepisse a ser Blasio condam Marini de Menze sibi dante et consignante unam porcham cum uno porcho ad tenendum, passendum et custodiendum usque ad quinque annos proxime futuros ad comune profitium per medium diuidendo fructus dicte porche secundum consuetudine contrate. Ita tamen quod durante dicto termino quinque annorum dictus Bossiticho non possit dictam porcham et porchum resturare nec ego Blaxius accipere.” (12. 3. 1402.) DAD, Diversa Cancellariae, XXXIV, 90v. 91 “Bositicho Prodanich de Grebizi de Papaua facit manifestum quod ipse promictit et se obligat ser Blasio Marini de Menzis dare et consignare hic in Ragusio una porcham cum porcellis parnis quas ad presens habet in venire terus usque ad festum sancti Georgi proxime. Pro quo Bositicho nos Lecouaz Pribillouich de Verbiza et Dubrouaz Prodanich frater dicti Bositichi constituius plezii et principales pagatores.” (3. 2. 1406.) DAD, Diversa Cancellariae, XXXVI, 16. 92 “Pripchus Dobradouich de Umbla... Eo quia die tercia decima presentis mensis decembris quidam bos suus quem ipse accusator ad laborandum commiserat Bosigcho Prodanich in villa vocata Grepze furto sibi surreptus est” (15. 12. 1420.) DAD, Lamenta de foris, IV, 272v. 93 “Priboe Obradouich de Malfo facit manifestum quod ipse habuit et recepit a Dubrauez Prodanich de Grepze pro uno boue quem ei dederat ad laborandum et quem bouem
90

Selo Grebci u Popovu u srednjem vijeku

361

Prodanića u Grebcima je živio i Bjelko Prodanić, najvjerovatnije kao treći među braćom. I on se bavio stočarstvom. Imao je dvije krave Ratka Dmitrovića na čuvanju kod sebe u Grebcima. One su bile ukradene novembra 1413. godine.94 Ranije spominjani Radojko Prodanić, učesnik u pljačkama iz 1439. i 1440. godine mogao bi biti srodnik ovim Prodanićima.95 Septembra 1412. godine Milovac Petković iz naselja Grebci obavezao se na čuvanje i uzgoj dvije krave gospođe Margarite, udovice dubrovačkog vlastelina Marina Kabužića. Ugovor je podrazumijevao jednaku podjelu plodova (mliječnih proizvoda) i roda od navedenih krava, a vrijeme trajanja ugovora bilo je u Margaritinim rukama.96 Čuvanjem i uzgojom stoke bavio se i Novak Ilić iz naselja Grebci, inače označen kao čovjek kneza Grgura Nikolića. On je novembra 1422. godine primio na čuvanje i uzgoj, “kao dobar pastir”, četiri svinje (jednog prasca i tri prasice) od dubrovačkog vlastelina Laurencija Sorkočevića. Prasac je trebao biti na uzgoju jednu, a prasice na tri godine.97 Radojko Božićković iz Grabaka također se duže vremena bavio uzgojem stoke. Prema jednoj tužbi iz januara 1422. godine saznaje se da je imao ugovor sa Radetkom Dmitrovićem iz Gruža o čuvanju krupne (10 grla volova i krava) i sitne stoke (dvadeset komada). Uz druge stvari, sve mu je to bilo opljačkano.98 Radojko Božićković, označen kao čovjek kneza Grgura
dictus Dubrauez comederat perperis decem et pro quibus yperperis decem Bogeta Lies­ seuich et Radetcho Dymitrouich fuerant plegii dicto Priboe pro precio bouis. Et item facit finem et remissionem dicto Dubrauez et dictis eius plegiis de dictis perperis X et de dicto boue cum pacto de non petendo ampliquid pro predictis.” (10. 10. 1406.) DAD, Diversa Cancellariae, XXXVI, 102v. 94 “Radtcho Dmitrouich... Eo quia furtiue arrepte fuerunt due vache que erant ad custodiam Bielchi Prodanich. Et hoc fuit die XXIIII nouembris preteriti in Grepci.” (2. 12. 1413.) DAD, Lamenta de foris, III, 109. 95 (27. 10. 1439.) DAD, Lamenta de foris, XIII, 75v; (12.02. 1440. g.), Isto, 164. 96 “Milouez Petcchouich de Grebzi facit manifestum habuisse et recepisse a domina Margarita relicta ser Marini de Chaboga duas vachas ad tenendum et passendumm et fideliter custodiendum ad medietatem fetus et fructus ad voluntate dicte domine Margarite.” (4. 9. 1412.) DAD, Diversa Cancellariae, XXXIX, 129. 97 “Nouach Iliich de Grepcii homo comitis Gregorii Nicholich confessus fuit se habuisse et recepisse a ser Laurentio Bla. de Sorgo quatuor porcos, videlicet, unum masculum reliquas numero feminas. Que animalia super se et omnia sua bona per aptay renunciando promisit bene et diligenter sauere et custodire ad usum boni et fidelis pastoris, videlicet illas tres porcas per hinc ad annos tres proxime futuros, et illum masculum per hinc ad unum annum.” (29. 11. 1422.) DAD, Diversa Cancellariae, XLII, 81. 98 “Radetcho Dmitrouich de Grauossio... Eo quia dum dictus Radetcho dedisset Radoicho Bosichichouich de Grebçi ad tenendum et laborandum cum animalibus infrascriptus, animalia bouina decem inter boues et vaccas et animalia viginti minuta, et dedisserat et dicto Radoico duos vomeres, unam zappam et unum cossir magnum et duos sacchos pleno hauene et unam thogam de Rassia, die lune proxime elapsa de nocte in vigilia Epifanie aliqui irruentes in dictum Radoicum et domum suam. Ex dicta domo violenter acceperunt animalia et res suprascriptas” (11. 1. 1422.) DAD, Lamenta de foris, IV, 387.

362

Esad Kurtović

Nikolića, sklopio je novembra 1422. godine ugovor o trogodišnjem čuvanju i uzgoju šest svinja sa dubrovačkim vlastelinom Laurencijem Sorkočevićem.99 Maja 1426. godine Radojko Božitković utanačio je četverogodišnji ugovor o čuvanju i uzgoju 30 komada ovaca i koza, pod uslovom podjele na jednake dijelove: sira, mlijeka i okota od tih životinja.100 Radojko Božićko­ vić je imao i jedan ugovor o uzgoju stoke sa dubrovačkim vlastelinom Ursom (Orsat) Sorkočevićem. To saznajemo iz tužbe iz aprila 1445. godine, u kojoj je navedeno da je Radojku bio ukraden jedan ovan. Tužba pokazuje da je Urso imao stoku na uzgoju i kod Radivoja Vuklosa te izvjesnog Bale iz Grebaka.101 Radojko Božićković imao je ugovor o čuvanju i uzgoju jedne krave sa Radosavom Radetkovićem iz Gruža. Tužba iz septembra 1446. godine pokazuje da je ta krava Radojku bila ukradena.102 Uzgoj stoke bio je osnovno zanimanje Radoja Božićkovića. Međutim, kako smo ranije vidjeli, u nekoliko prilika (1428, 1449. i 1451.) i on je bio među ljudima kneza Grgura Nikolića koji su učestvovali u pljačkama.103 Uzgojem stoke na području naselja Grebci bavio se i Milorad Prikonježić. Kako pokazuje tužba iz aprila 1433. godine, on je imao ugovor o čuvanju jedne krave sa Markom Živkovićem iz Rijeke Dubrovačke.104 Augusta 1444. godine Milovac Branković, sin Branka Oriboba, stanovnik Grebaka i čovjek Radoja Vukovića sklopio je ugovor o čuvanju i uzgoju dva vola i dvije krave sa Radosavom Vukosalićem, zvanim Krastić, čovjekom dubrovačkog vlastelina
“Radoichus Bosicichouich homo comitis Gregorii Nicholich confessus fuit se habuisse et recepisse a ser Laurentio Bla. de Sorgo porcos sex, videlicet, duos masculos et quatuor feminas ad saluandum et custodiendum ad usum boni pastoris per hinc ad annis tres proxime futuros.” (29. 11. 1422.) DAD, Diversa Cancellariae, XLII, 81. 100 “Radoichus Bositchouich de villa Grepzi confessus fuit habuisse et hinc ab Utisien Radostich de Malfo capita triginta animalium, videlicet, pecudum et caprarum ipsius Utisien. Que animalia cum nascentibus et nascenturis ex eis promisit tenere, custodire et pascere more boni viri pastoris usque ad quatuor annos proxime futuros omnibus suis expensis. Et medietatem lactis et casei et omnium aliuorum preuementum et qua prouenient ex eis promisit dare dicto Utisien et alia medietatem debi pro se retinere.” (5. 5. 1426.) DAD, Diversa Cancellariae, XLIV, 18v. 101 “Ser Orsatus Pe. de Sorgo coram domino Rectore ser Petro de Bona fecit lamentum, dicens quod recommiserat certa animalia Radoicho Bosichouich et Radiuoi Vucluos et Balle de Grepze, furati fuerunt unum pecudem dicto Radoicho de animalibus dicti ser Orsati. Radouaç Pribeglich suoch.” (12. 4. 1445.) DAD, Lamenta de foris, XIX, 58v. 102 “Radossauus Radetchouich de Grauosa coram domino Rectore ser Marino Ju. de Georgio fecit lamentum supra Radoichum Bosigchouich de Grepçi, dicens quod ser Nicola P. de Sorgo dedit sibi unam vacham ad nutriendum, quam ipse Radossauus postea dedit dicto Radoicho et quando repetit ipsam vacham, ipse Radoichus dicit: quod fuit sibi furtim arrepta.” (27. 9. 1446.) DAD, Lamenta de foris, XX, 209. 103 (17. 3. 1428.) DAD, Lamenta de foris, VIII, 6; (9. 11. 1449.) Isto, XXII, 272; (19. 5. 1451.) Isto, XXIV, 197. 104 “Marchus Ziuchouich de Umbla... supra Radossaum Diucich. Eo quia dictus Radossauus furatus fuit unam vacham dicti Marcho quam vacham dictus Marchus dederat ad pasculandum Millorath Priconesich in Grepzi.” (19. 4. 1433.) DAD, Lamenta de foris, IX, 245v.
99

Selo Grebci u Popovu u srednjem vijeku

363

Mihaila Bobaljevića.105 Stoku je na uzgoju imao i Radinac Novaković iz Grebaka. Prema jednoj tužbi iz maja 1446. godine saznajemo da je on kod sebe držao vola Radonje Brajkovića, ali da mu je isti bio ukraden. Kao svjedoci tog čina navedeni su Radoje Vuković i Radojko Božićković.106 Mada uz ova dva svjedoka nije ništa pobliže navedeno, na osnovu svega što smo saznali o naselju Grebci i njegovim stanovnicima kroz druge dokumente, nama je sada već dobro poznato da se radi o ovdje spominjanim osobama iz naselja Grebci. Na privrednu djelatnost ukazuju i prezimena stanovnika iz naselja Grebci. Prezimena Konjevoda/Konjevodić i Oribob asociraju na stočarstvo i zemljoradnju, dok prezimena Cripović i Klobučarević upućuju na zanatsku djelatnost u ovom kraju. Blizina Dubrovnika je omogućavala mlađim naraštajima da se ipak pokušaju afirmisati i u drugačijim zanimanjima. Tako je početkom 1445. godine, uz saglasnost i jamstvo oca Jaroslava, Vukša Jarosalić iz Grebaka sklopio ugovor o četverogodišnjoj službi u svojstvu sluge kod Antoja Pribisalića, koji je poslovao na području Srbije.107 Krajem januara 1448. godine Radonja Petković iz Grebaka sklopio je ugovor o dvogodišnjoj službi kod grebenara Radiena Ostojića.108 Mali je broj vijesti o kreditnoj trgovini. Samo jedna bilješka u knjigama zaduženja109 svjedoči da naselje Grebci nije na lokalnoj razini imalo kapacitete, a ni potrebe za veću trgovinsku djelatnost.
“Milouaç [prekriženo: Branchouich] de Brancho Oribob habitator in villa de Grepze homo de Radoe Vochouich confessus fuit quod habuit et recepit a Radosauo Vochosalich dicto Crastich hominem ser Michaelis de Babalio duos boues, duas vachas, capras decem, quos et quas dictus Milouaç debet tenere, pascere, nutrire, regere et gubernare ad voluntate dicti Radosaui.” (2. 8. 1444.) DAD, Diversa Notariae, XXVIII, 43. 106 “Radogna Braichouich coram domino Rectore ser Damiano de Mençe fecit lamentum supra Pribium Mladienouich de Slauogostich, dicens quod furatus fuit sibi unum bouem que habebat ad Radinaç Nouachouich. Radoe Vuchouich, Radoichus Bosigchouich testes.” (11. 5. 1446.) DAD, Lamenta de foris, XX, 109. 107 “Milut Milanouigh de Verbiç... supra Radinaç Nouacouigh de Grepce et Vocosauum Grubigh et Vuxam Jarosaligh et Eliam Stoicouigh et Bogosauum Oribob, dicens quod ipsi acusati arripuerunt sibi vigintiquinque boçolatas et octo grossos extra bursam et unum par de opance et medium formam casei et unum par forficium ferri.” (30. 6. 1441.) DAD, Lamenta de foris, XIV, 237; “Vochxa Yarosalich de Sgrebaz etatis legittime similiter acordauit se et operas suas cum ser Matheo M. de Georgio presente et conducente nomine et vice suprascripti Anthoe Pribisalich ad standum pro famulo suprascripti Anthoe in partibus Sclauonie pro annos quatuor proxime futuris... Pro quo Vochsa Jarosau pater eius presens existens extitit plegius.” (13. 1. 1445.), Diversa Notariae, XXIX, 47v. 108 “Radien Ostoich garzotus conduxit et acordauit Radognam Petchouich de Grepci ibi presentem et contentatem per annos duos proxime futuros. Promitens dictus Radogna toto dicto tempore stare et habitare cum dicto Radien et ab eo non recedere non furari nec furari volentibus consentire, res et bona dicti Radien fideliter custodire et saluare et sibi seruire in omnibus rebus licitis et honestis secundum quod voluint et precipiet dictus Radien. Et versa vice dictus Radien promisit dictum Radognam in domo sua tenere tam egrum quam sanum et ipsum pasci, nutrire, vestire et calciare et pro suo salario sibi dare in fine temporis yperperos decem.” (31. 1. 1448.) DAD, Diversa Cancellariae, LXI, 42v. 109 (20. 8. 1438.) DAD, Debita Notariae, XVIII, 78.
105

364

Esad Kurtović

Zaključak
Naselje Grebci smješteno je na jugoistoku Bosne i Hercegovine. U srednjem vijeku pripada širem području Popova. Na značaju dobija od dubrovačkog stjecanja Primorja 1399. godine, kada postaje granično naselje i komunikaciona veza između Popovog polja u Bosni i Osojnika na dubrovačkoj strani. Spominje se od 1402. godine. Pripada Nikolićima, od 50-tih godina XV stoljeća Kosačama, a od februara 1466. godine je u rukama Osmanlija. Kao lokalni vlasteličići u Grebcima se ističu braća Radič – Radoje, Radosav i Vukac Vuković. Blizina dubrovačkog teritorija omogućila je stanovnicima Grebaka da uznemiravaju svoje susjede. Po velikom broju pljačkaških pohoda, kao drumski razbojnici poznati su braća Radovčići. U privrednoj djelatnosti prednjači stočarstvo, u čemu se – većim brojem ugovora o čuvanju i uzgoju stoke – ističu Božitko Prodanić i Radojko Božićković.

Stanovništvo naselja Grebci u izvorima 1402-1473. godine
Prodanić Božitko 1402-1420. Ratković Radašin, 1405. Prodanić Dubravac, 1406. Petković Milovac, 1412. Prodanić Bjelko 1413. Konjevoda Bogavče 1414, 1433. Ilić Novak, 1422-1425. Božićković Radojko, 1422-1451. Cripović Vukša, 1425. Prikonježić Milorad, 1433. Vuković Radič, 1425-1451. Milutović Milić, 1426. Pribinić Vukosav, 1426. Grubić Vukša, 1428. Ilić Radovac, 1428-1462. Vuković Radoje, 1428-1451. Vuković Radosav, 1428-1468. Konjevodić Radovac, 1436. Radosalić Milat, 1438. Prodanić Radojko, 1439-1440. Branković Oribobović Milovac, 1440-1444. Branković Oribobović Bogosav, 1440-1441. Branković Oribobović Petko, 1440-1441. Ostojić Mileč, 1440. Klobučarević Radovan, 1441. Petković Vukoje, 1441. Stojković Helja, sin Stojka, 1441-1461. Novaković Radinac, 1441-1461. Vuković Vukac, 1441-1453. Pribilović Tasovac, 1443-1453. Oribob Branko, 1439, 1443, 1444. Vuklos Radivoj, 1445. Bale, 1445. Jaroslav, 1445. Jarosalić Vukša, 1445-1461. Petković Radonja, 1448. Božićković Radin, 1449. Novaković Radač, 1449. Novaković Radovac, 1449-1451. Račić Mileč, 1451. Milojković Dobrilo, 1451. Milanković Radašin, 1451. Stojko, 1461. Vukac, sin Stojka, 1461. Vukava, supruga Radoja Vukovića, 1461. Grubić Vukosav, 1461. Račić Petko, 1462. Milanković Vukašin, 1462. Petko, sin Radoja Saglješića, 1462. Saglješić Radoje, 1462. Radovčić Milorad, 1462-1473. Radovčić Dobreta, 1464-1473. Radovčić Miobrat, 1464-1473. Dobriečević Stjepan, 1465. Novaković Radovac, 1465. Stjepan, sin Radosava Vukovića, 1468.

Selo Grebci u Popovu u srednjem vijeku

365

THE VILLAGE GREBCI IN POPOVO DURING THE MIDDLE AGES Summary
The Village Grebci is situated in the South-Eastern part of Bosnia and Herzegovina. In the Middle Ages it belonged to the wider area of Popovo. Its significance increased after the Ragusan Commune acquired the territory of the Bosnian Seacoast in 1399, when Grebci became a border settlement and an important communication link between Popovo polje in Bosnia and Osojnik on the Ragusan side. It is mentioned in sources since 1402. Grebci were initially controlled by the noble family Nikolić, but they came into the territory of the Kosača family during the sixth decade of the 15th century, eventually passing into the hands of the Ottomans in February 1466. As members of the local nobility, brothers Radič, Radoje, Radosav and Vukac Vuković held a prominent place in Grebci. The proximity of the Ragusan territory allowed the inhabitants of Grebci to harass their neighbours. The Radovčići brothers from this village are especially known as highway robbers for the many robberies they performed in the area. The basic economical activity in the region of Grebci was agriculture, especially sheepherding, and the many preserved contracts about the keeping and farming of cattle testify the important role Božitko Prodanić and Radojko Božićković played in these activities.