UVOD

Perzijska knjievnost postoji ve 2500 godina, iako je dosta predislamskih djela izgubljeno. Njeni izvori obuhvaaju i regije koje su izvan granica dananjeg Irana, jer perzijski jezik je se koristio, a i danas se koristi na raznim podrujima Sredinje Azije. Na primjer Rumi, jedan od najcijenjenijih perzijskih i islamskih pjesnika, pisao je na perzijskom a ivio u gradu Konya, koji je danas dio Turske. Poetkom 11. stoljea, Perzija je vladala velikim djelom sredinje i june Azije, pa perzijska knjievnost broji i pisce iz djelova dananjeg Afganistana, Pakistana ili Indije. S druge strane, nije sva perzijska knjievnost na perzijskom, jer neki tu ubrajaju i djela roenih Perzijanaca koji su pisali na drugim jezicima poput grkog ili arapskog.

HAFIZ EMSUDIN MUHAMED

Hafiz (1320-1389.) spada u red najveih klasinih perzijskih pjesnika. Za Hafiza kau da je najsjajnija zvijezda meu sedam zvijezda koje sjaju na nebu klasine perzijske poezije, a u koje spadaju: Firdusi, Enveri, Nizami, Rumi, Sadi, Hafiz i Dami. Oko njegove linosti izatkane su mnoge predaje. Naime, zna se veoma malo o njegovom ivotu. Roen je u XIV st. u perzijskom gradu irazu, na jugu Perzije. Kulturne prilike u irazu, omoguavale su Hafizu da stekne odlino obrazovanje iz filozofije, vjerske dogmatike, misticizma, knjievnosti, lingvistike...

Danas Hafiza svjetska javnost poznaje prije svega kao pjesnika, to zapravo on po svom habitusu i jeste bio. Njegove pjesme, odnosno njegov Divan, sastavljen je najvjerovatnije poslije pjesnikove smrti. Ime sastavljaa Hafizovog Divana po jednima je Muhammed Golandam, a po drugima Kazvini. Hafizov Divan sadri preko 500 gazela. Bez sumnje, njegove pjesme jesu pod snanim utjecajem islama, ali bez obzira na tu injenicu njegova je poezija stoljeima bila prisutna kod hindusa i krana ili pak kod gnostika i agnostika.

Hafizova poezija i danas izaziva niz polemika oko toga treba li njegovu poeziju tumaiti doslovno ili metaforino mistino! Razlog zbog kojeg imamo razliite percepcije (i to u najfundamentalnijem smislu) Hafizove poezije jeste prije svega zbog pjesnikog vokabulara, koji se, naalost, zna percipirati doslovno!

Takoer, sredinje pitanje u kontekstu Hafizove poezije jeste njegovo poimanje ljubavi. Da li Hafiz kada pjeva o ljubavi (a najvie o njoj pjeva) pjeva iskljuivo o ovozemnoj ljubavi ili o mistinoj, boanskoj ljubavi? Razliiti istraivai razliito su odgovarali na ovo pitanje. Meutim, ako u obzir uzmemo kontekst (vrijeme, kultura, duhovna pozadina) u kome jeste pjesnik navedena dilema uistinu jeste dilema!

Hafiz je mistik, njegova poezija jeste snano situirana u okviru sufizma, tanije irfana (islamske gnoze). Ljubav o kojoj on pjeva jeste mistina ljubav. Sve druge ljubavi kao to su: prema prirodi, ljudima (eni) ili stvorenjima openito jesu manifestacija svekolike Ljubavi!

Nadalje, da Hafiz pripada sufijsko-irfanskom konceptu shvatanja svekolikog bitka, pa i ljubavi, jasno je iz slijedeih Hafizovih stihova u kojima on jasno daje do znanja da racionalno i diskurzivno nemaju ta traiti u ljubavi, naravno mistinoj ljubavi:

Tekoa ljubavi je izvan dometa naeg znanja, tu delikatnost ne rjeava naa nesavrena misao.

ili: Na putu ljubavi logikom i razumom pokuavah, ali to bjee kao elja rose da na okeanu trag svoj ostavi.

U navedenim stihovima, jasno prepoznajemo bhaktijsku dimenziju sufizma. Ljubav kod Hafiza jeste kretanje prema Apsolutnom Biu Bogu. Bog za sebe kae u islamskoj tradiciji da je On Onaj koji Voli (el-Vedudu), a to gotovo sve autentine religijske tradicije svjedoe. Ljubav koju ovjek, a napose mistik osjea jeste odraz Boije Ljubavi. Naime, islamska tradicija ovjeka percipira kao siromaha (fakira ili dervia). Kazano znai da ovjek nita ne posjeduje na nain apsolutnog posjedovanja. Sve to ovjek posjeduje (znanje, ljubav, ljepotu...) jeste odraz boanskih atributa. S toga, u islamskom uenju, ovjek jeste (potencijalno) savreno ogledalo boanskih atributa (svojstava) u kojem se Bog ogleda ili pak spoznaje. Dakle, kada mistik voli Boga to moemo shvatiti kao odraz ili manifestaciju Ljubavi koju Boga ima spram stvorenja, jer u konanici Bog je taj koji Voli i koji je Voljen Bog je Jedina Zbilja! Nadalje, mistik u mnotvu svakojake ljepote posmatra Boga jer sve stvoreno (manifestovano) jeste kao ogledalo spram Boga kao Apsolutne Ljepote. Za Hafiza je ljubav jedini put ka Apsolutnoj Ljepoti, a na tom putu razum ne moe biti vodi, ve srce, koje je jedino kadro udomiti mistinu ljubav. Srce je sposobno da shvati i vidi tajnu Ljepote. Meutim, izmeu mistikovog srca i Voljenog postoji zavjesa, koja Boijom Milou i mistikovim pregalatvom biva otklonjena, a to vodi ka realizaciji temeljne islamske dogme (tewhida), a to je da je Bog Jedan ili da nema zbilje doli Zbilje. Ta Istina, sa nadilaenjem (raskrivanjem) zavjese, biva posvjedoena na gotovo najviem spoznajnom nivou. O toj zavjesi ili velu iza koje je Voljeni Hafiz pjeva, naravno u simbolima i metaforma: Veo na licu Drage je od praha moga tijela, ah, kako e radostan trenutak biti kad s tog Lica veo zbacim. Spoznaja ili znanje o Voljenom (irfan ili gnoza) je krucijalno u islamskom misticizmu sufizmu. O tome Hafiz pjeva: O, Sakija, svjetlom vina pehar nam osv'jetli, Zasviraj nam jer se svijet ve predade naoj elji. U peharu mi vidjesmo odraz Lica Prijatelja,

Ah, kakva si neznalica za uitke opijanja. Mrnja, neprijateljstvo, netrpeljivost i sl. ne mogu nai mjesta kod zaljubljenog mistika Hafiza jer, Hafiz u svemu vidi teofaniju Boga. Znai da Hafiz promie ideju jedinstva svijeta, po kome mnotvo i razliitost po bilo kom osnovu (jezikom, kulturnom, etnikom, religijskom) ne mogu biti razlogom razmimoilaenja, neprijateljstva... U tom duhu su Hafizovi stihovi: Svako udi za Voljenim, bio trijezan ili pijan, svugdje je dom Ljubavi, bila damija ili crkva. ili: U Ljubavi nema razlike izmeu tekije i krme, gdje god je Ljubav, tamo je sjaj lica Drage.

Openito govorei Hafiz je bio izrazito kritiki raspoloen prema svakom formalizmu, ma gdje da se ta devijacija javljala. Zato nas ne treba zauditi kada naiemo na stihove koji jasno kritikuju odrvenjeli i okotali formalizam kod onih koji kau da su sufije.

SADI IRAZI

Sadi irazi je iz mjesta iraz i izmeu mnogobrojnih pjesnika u tom dobu u tom gradu je obiljeio 13. stoljee. Roen je u irazu, gdje je i umro. Nakon zavrenog osnovnog obrazovanja, kao tipini istonjak, ivotnu i stvaralaku zrelost stie na putovanjima po irokim prostranstvima islamskog svijeta u druenju sa uenim i uglednim kao i obinim ljudima, to je bio obiaj mnogih uenjaka islamskog Istoka. Obilazi tako, zaustavljajui se krae ili due, Irak, Siriju, Egipat, Anadoliju, Horasan, Indiju, Mavaraunnehor (do Kagara u istonom Turkestanu), a dosta dugo boravio je i u Indiji. Zadravanje kod poznatih savremenih indijskih mislilaca bilo mu je od velikog znaaja, a poseban uticaj na njega je izvrio glasoviti pjesnik toga vremena Emir Husrev Dihlevi. Njegovo najpoznatije djelo ulistan je kao lektira za putnika prema Bogu i otkriva i olakava mnoge prepreke na putu ka Jednom. U tom moru ljubavi i spoznaja, nalaze se i stihovi i prie koji opisuju njegovu iritiranost i padanje na jednostavnim iskuenjima, dok se isti nalazi na visokim deredama (stepenima). Sredinom vijeka (13. v.) ejh Sadi je ponovo u rodnom irazu, a tada perzijskom pokrajinom Fars vlada sultan iz dinastije Selgurijan -Ebu Bekr ibn Sa'd ibn Zengi (vladao 1231-1260),

poznati mecena pjesnika i naunika. Za njegove vladavine ejh Sadi ima relativno miran i lagodan zivot. U znak zahvalnosti za zatitu ejh Sadi je 1257. godine ispjevao svoje poznato djelo Bustan i posvetio ga tome vladaru. Godinu kasnije nastaje njegovo najuvenije, rekli bismo, ivotno djelo, ulistan, napisano takoer u spomen tog vladara. Nakon to je dinastija Selgurijan izgubila mo i Perzija 1264. godine potpala pod vlast Mongola, ejh Sadi ponovo kree na put. Jedna od stanica mu je i Mekka gdje je obavio had (hodoae, koje je u ivotu izvrio etrnaest puta), zatim putuje po okolnim zemljama, da bi se, nakon nekoliko godina, zauvijek vratio u rodni iraz.Mada je ejh Sadi sa svojim knjievnim djelima postao relativno rano poznat i izvan svoje zemlje, iako su mu se stihovi pronosili po svijetu, piscu su svjetski glas i nezaborav pribavila dva ve spomenuta djela: Bustan i ulistan. U samom uvodu svog ulistana on kae: Svaki put kad se udahne produuje se ivot, a kad se izdahne dolazi olakanje. Dakle, u svakom disaju su dvije blagodati, a za svaku blagodat dunost je iskazati zahvalnost.

ulistan, u doslovnom znaenju - ruinjak (gl - rua, stan -sufiks za oznaavanje mjesta gdje se neto dogaa ili gdje se neto nalazi), prozno je djelo protkano stihovima; to je zbornik kratkih pria (hikaja) i pjesnikih aforizama u kojima se rimovana proza preplie sa stihovima; po karakteru tih aforizama i sadrini pria, ulistan spada upouna, didaktika djela. Osnovni cilj ejha Sadija je dati savjet moralne ili isto praktine naravi u formi ovih privlanih pria, zanimljivih slika ili izreka proetih dubokim humanizmom u kojima se nudi mnotvo asocijacija o ljubavi, ljepoti, pjesmi, radosti... U ulistanu zaista ima svega toga, a ipak najvie mudrosti, one iskonske, narodne, nataloene u ljudskom rodu valjda otkada on postoji. I zato nas ulistan i danas, nakon punih sedam stoljea, pouava, razveseljava i zanosi, ini nas boljim, plemenitijim, mudrijim, i kao uhvaeni u zamku, a da nismo svjesni toga, poinjemo i sami razmiljati o onim primarnim pitanjima: dolasku na svijet, smislu ivljenja i besmislu - a ejh Sadi vjeruje u smisao, u ono dobro u ovjeku. Po svom dubokom misaonom sadraju, zanimljivim motivima, slojevitosti, iscizeliranom stilu i nedostiznoj ljepoti u jednostavnosti stila Sadijev ulistan je nadivio vijekove i zadivio civilizirani svijet. U svakoj misli, svakom stihu, ogleda se autorovo ivotno iskustvo i mudrost. Za njega su moralne vrijednosti drutva i ovjeka kao jedinke na prvom mjestu. Komponenta koja dominira ovim djelom je duhovna snaga, to pisac uvijek i na svakom mjestu naglaava. Odnos siromatvo - bogatstvo, potenje - nepotenje, bogobojaznost razvrat, dareljivost -krtost, pravda - nepravda i sline kategorije, jasni su simboli ulistana.

ulistan se sastoji od Uvoda (Mukaddima), osam poglavlja (bab), i kratkog zavrnog teksta (Hatima). Poglavlja sadre prie (hikaje), pisane u prozi protkanoj stihovima. Znatan dio pria zapravo su plod autorovog ivotnog iskustva, a dio njih ima podlogu u onome to je on sluao ili itao.

Kazivanja vlastitog doivljavanja prepoznaju se po tome to je tu pripovjeda, ejh Sadi, u prvom licu. Stihovi nisu samo formalan ukras ovih pria, oni su organski vezani i za sadraj i za ideju, oni su na neki nain poenta, autorova poruka, pa bila ona savjet, satirina aoka ili ironija.U idejnom pogledu ejh Sadi nije predan samo mistikom razmiljanju, on se vie okrenuo svakodnevnom ivotu, moralu i pouci. U ulistanu se ovaj pjesnik pokazuje kao istinski majstor naracije isuptilnih opservacija o ivotu i ljudima sve sa eljom da ljude poui, razveseli, ivot osmisli i olaka. ulistan je, po svom duhu, pun ivota i ideja kako ga iskoristiti najbolje a biti i ostati ljudski estit. Vjerovatno tim humanistikim osobinama i filozofski intoniranim porukama uspio je da se probije izvan mjesta nastanka, na Istoku i na Zapadu. italac e sam najbolje osjetiti vrijednost i snagu misli ejha Sadija. to se nas tie, trudili smo se da pokaemo kako je jezik kojim je ulistan pisan uistinu savrenstvo lijepe rijei, koje su mnogi veliki pisci poslije njega pokuavali da dosegnu. Trudili smo se da tu nedostinu stilsku ljepotu (sehl mumteni`) pribliimo itaocu, iako smo svjesni da nije objektivno mogue u prevodu izraziti snagu originala. Popularnost ulistana vidljiva je i po tome to danas gotovo nema velike biblioteke u svijetu koja ne posjeduje ovo djelo, bilo rukopisno, bilo tampano.

FERIDUDDIN ATTAR

Roen je u Niapuru. Izgradnja ovjeka prema njegovoj stvarnosti je jedna od obaveze velikana knjievnosti. Uloga knjievnosti i odgoja - ako nije obogaena ienjem due i odgojem linosti - nee imati doprinosa ovjekovom spasu. Djela velikana knjievnosti i kulture sa svojom mudrou imaju veoma vanu ulogu u osvjeivanju ovjeka i podiu ga na visoke stepene.Vrijedna djela Atara Niaburija pisca gnostika 6. i 7. vijeka po hidri su sljedea: ''Ilahi Name'' je jedna od najpoznatijih knjiga ejha Feridduna Atara Niaburija, koja je spjevana u obliku mesnevije i sadri6 511 bejtova. ''Ilahi Name'' poinje hvaljenjem Boga i opisom Boijeg poslanika, a zatim prelazi na obradu glavne teme. Ova knjiga pria otkriva tajne ovjeka koji je najsloeniji Boiji stvor. Prie se odnose na upoznavanje ovjeka sa svojom sutinom onako kako ih vidi sami Atar. On je ovoj knjizi govori o ocu koji pokua shvatiti elje svojih est sinova. Svaki od sinova mu saoptava svoju elju i zahtjev i otac onda o tome diskutuje pokuavajui im pomoi na tom putu. Njegovi nezreli i nedorasli sinovi od njega trae stvari koje su daleko od stvarnosti. Otac ih nakon toga upuuje pounim savjetima vjere i sprema ih za ulazak u drutvo.

''Ilahi Name'' je otvorena knjiga ovjekovog ivota od poetka do kraja i moe se smatrati jednim primjerom mudrosti i sredstvom odgoja, ili pak knjigom o ovjekovoj izgubljenosti i slabosti. Iako su naizgled zahtjevi mladih kontradiktorni,oni ipak predstavljaju ovjekove elje. Prvi sin eli druenje sa mistinim ovjekom. Drugi sin je u potrazi za magijom kojom bi mogao da kada god zaeli - sebe pretvoriti u oblik koji hoe. Kristalna kugla koja prikazuje svijet je elja treeg sina da bi pomou nje mogao da upozna tajne svijeta. etvrti sin eli da ima vodu ivota kako bi pomou nje dosegao vjeni ivot. Njegov peti sin eli da posjeduje Sulejmanov prsten kako bi bio vladar nad svijetom. I na kraju njegov esti sin voli padiaha i hoe da bude upoznat sa alhemijom. Meutim, otac kao razborit ovjek i ne pokuava da ih metodom negiranja i pobijanja ubijedi u suprotno, nego jezikom mudrosti i usporedbama svakog od njih upuuje na pravi put. Za svakog od svojih sinova otac prenosi i pria jednu mudru priu da bih ih na taj nain uputio u stvarnost. Na svaku oevu priu sinovi iznose svoje razloge koji podravaju njihove elje i pokuavaju da ubijede oca i da mu dokau ispravnost svojih ubjeenja. No, njihov otac je ovjek koji ima puno iskustva,koji je proao svijetom i koji je mudar.Svaki put donosi novu priu za svakog svog sina, i svaki put svakom od njih skida veo tajanstvenosti kojima su obavijane ovjekove nepoznanice. Na taj nain ih privlai istini i vodi ih prema istinskoj ljubavi. Potrebno je napomenuti da se rije ljubav u svim pjesmama ovakve vrste ne upotrebljava u znaenju tjelesne ljubavi ,nego u znaenju duhovne ljubavi. U ovoj knjizi uopteno govorei Atar izlae svoje miljenje o nainima dostizanja visokih pozicija i prikupljanju imetka znanjem, eljama i slijepim traganjem za materijalnim dobrima. U ime Onoga koji je dui dao svjetlo vjere I znanju o Bogu dao sigurnost, Dva svijeta koja postoje su od Njega Uzviena nebesa i zemlja su od Njega Ovo je bio prevod nekoliko Atarovih stihova koji na alost prevoenjem gube svoju pravu vrijednost i ljepotu. Ovi stihovi se nalaze na poetku knjige ''Esrar Name'' to u prevodu znai ''Pismo tajni'' ili ''Knjiga tajni''. Ovo je jedno od najpoznatijih djela Atara i u ukupnoj perzijskoj knjievnosti zauzima posebno mjesto. Nije poznat datum pisanja ovih pjesama. Meutim, na osnovu imena knjige i njenog sadraja mogue je ''Esrar Name'' smatrati jednim osvrtom na nejasna pitanja o spoznaji.

Atar je metod gnostike pokuao da primjeni opisujui postavke o spoznaji i u oba dijela je unio mnogo hikaja koje privlae srca itaa.Prema navodima ove knjige Mevlana je u djetinstvu dobio poklon od Atara i taj poklon je spomenut u njegovoj Mesneviji u kojoj je takoer mnogo hikaja. ''Esrar Name'' je napisana jednostavnim jezikom a istovremeno je puna savjeta, sadri 3 309 stihova. Od 4. poglavlja on kree na putovanje opisujui duu i linost ovjeka i na tom putovanju postaje vodi svih kasnijih pjesnika. Putovanje o kojem Atar govori nije izvan linosti ,to je putovanje u unutranjost ovjeka. Ovo putovanje predstavlja ienje tamnih naslaga sa ogledala ovjekovog srca. U sljedeoj etapi Atar govori o ljubavi zato to je ljubav krajnji cilj ovog putovanja i prema njegovom ubjeenju ljubav gnostika prema stvarnosti je uzrok njihove samosvijesti. U ostalim poglavljima knjige ''Esrar Name'' Atar se bavi filozofskom pitanjima, znai materijalnim i misaonim pojavama. On takoer govori i o Boijem zastupnitvu ovjeka na zemlji i pomou divnih hikaja i usporedbi, objanjava nejasni put gnostika za one koji idu i poziva ih ka ienju od egoizma i samoljublja. Ovaj put zaputiemo se do iranskog grada Niabura, kako bi to lake, pokraj turbeta ejha Feridudina Atara Niaburija koji je ivio u 12. vijeku, mogli razmiljati o njegovom ivotu, ivotnom djelu i poetskom opredjeljenju. ejh Atar Niaburi je poznati iranski pjesnik i arif koji je ivio krajem 12. i poetkom 13. vijeka. Prema postojeim dokumentima Atar je roen 1135. ili 1136. godine u Niaburu. Atarova majka je bila pametna i jako obrazovana muslimanka koja je svome sinu nastojala pokloniti sve najbolje i uputiti ga na pravi put, to je i odigralo najveu ulogu u daljnjem ivotnom i duhovnom opredjeljenju samog Atara. Nakon oeve smrti, iako veoma mlad, Atar nastavlja oev put i poinje posjeivati asove i nastavu svih poznatijih poznavaoca narodne medicine. Meutim, pored upoznavanja sa vjetinama narodne medicine, Feridudin je pokazivao veliko i interesovanje za sve ostale vrste medicine sa kojima su bili upoznati tadanji stanovnici Niabura i Irana. Od toga i dolazi njegov nadimak Atar, to bi u prijevodu znailo - lijenik prirodnim sredstvima ili u pravom smislu te rijei - travar. U vezi sa upoznavanjem Feridudina sa arifima ili gnosticima, postoje mnoge lijepe i poune prie. Jedna od takvih je zapisana u njegvoj knjizi ''Nafahat-el-uns'' ili ''Dah prijateljstva'' u kojoj stoji sljedei tekst: Jednog dana mu je doao jedan dervi i zatraio odreenu stvar. Nakon to je od Atara dobio negativan odgovor upitao je: ejhu kako ti sa ovakvom krtou misli dati ivot svom Gospodaru? Atar mu na to ree: Ba onako kako e ga i ti dati.

Dervi iznenaen odgovorom ponovo upita: Ba kao i ja? uvi ponovo potvrdu za ono to je pitao Atara, dervi posudu koja mu je bila u rukama stavi na glavu i prodornim glasom izgovori Allahovo ime i umrje. Ovaj dogaaj ostavio je veliki trag u Atarovoj ivotu, nakon ega je, u elji da otkrije tajnu derviove smrti, prouavanje sufijske ideologije i tajni misticizma i sam postao mistik, zaljubljenik u milost Allahovu. Iz velikog broja Atarovih djela, knjiga, zbirki pjesama i ostalih zapisa moe se primjetiti da je ovaj poznati iranski pjesnik bio nairoko upoznat i sa svim ostalim naukama i umjetnostima svog vremena. Atarove knjige pokazatelj su njegove upuenosti u sve grane nauke toga vremena i predstavljale su inspiraciju i izvor podataka za mnoge druge naunike koji su ivjeli u 7. i 8. vijeku po Hidri. Tako je u mnogim dijelovima Mesnevije, jedan od najuvenijih pjesnika perzijskog podneblja Mevlana Delaludin Rumi prilikom pisanja bejtova ili stihova bivao upravo inspirisan djelima ejha Feridudina Atara Niaburija. Atar je u cilju izuavanja raznih vrsta vjerskih i drugih ovosvjetskih naunih grana bivao primoran da putuje po islamskim zemljama. U vezi s tim postoje dokazi da je Atar prepjeaio sve dijelove teritorije od Meke do Transoksanija pri emu se susretao sa mnogim islamskim i sufijskom znanstvenicima, meu kojima je bio i Bagdadi. Atarove pjesme su u potpunosti posveene spoznaji istine i spoznaji pravog puta. Njihov sadraj nam govori o putu njihovog skladatelja na kojem je izuavao sve to mu je bilo nejasno u Islamu, svaki put dostiui zadovoljstvo i sreu. Perzijski pjesnik i mislilac Atar nije poznat samo po mistinim i alegorijskim pjesmama ni po djelu ''Mantikut -Tajir'', koje se odlikuje izuzetnom umjetnikom vrijednou, ve i kao autor drugih spisa pisanih jezikom simbola, kakvi su Bulbul-name ili Knjiga o slavuju, otur-name ili Knjiga o devi, a posebno Esrar -name ili Knjiga tajni kojom je uticao na mnoge perzijske pjesnike. No, kako smo ve rekli, najvie je uticao na Mevlanu, jednog od najveih perzijski pjesnika i filozofa. "Govor ptica" moemo promatrati u svjetlu druge razine-tarikata, dok djelo "Musibetnama" kontemplira duhovno iskustvo na razini hakikata. "Musibetnama" predstavlja vrhunac 'Attarovog mistinog putovanja i njegovo izrastanje u svjetlosnog ovjeka. Putnik koji se odvaio na teko i tegobno duhovno putovanje, kao to se iz naslova knjige da naslutiti, nazvan je simbolinim imenom Salike Fikret (Salek-e Fekrat) (Duhovni putnik kroz misao). Salike Fikret zapravo je simbol due (gan) koja na kraju duhovnog uspinjanja stie do same sebe i sjedinjenje sa duom kraj je njegovog duhovnog puta; onom duom koja je ljudska zbilja, mikrokosmika zbilja (haqiqat-e ensan) ali je istodobno i makrokosmika zbilja (haqiqat-e gehan), koja je izvorno mjesto i ishodite svih stvari. Ona je ona koja traga (taleb) za Bogom razotkrivajui u tom traganju svoje beskonane oblike koji su potencijalno bili skriti u njoj i poimajui da je objekat potrage Bog neodvojiv od nje same. Ona je ta skrivena

svjetlost u ovjeku. Salike Fikret, dakle, hrli u susret svojem nebeskom egu (man-e bartar, Alter Ego) koji je upravo onaj boanski dah to ga je Bog udahnuo Ademu prilikom stvaranja. Duhovno iskustvo o kojem govori 'Attar vezano je za svijet otkrovenja falem-e kaf). Stoga se i pria "Musibetname" ne deava u pojavnome svijetu. To je duhovno putovanje svijetom otkrovenja falam-e kaf), a sam Salike Fikret je zapravo ono to on kontemplira, njegova promiljanja u skladu sa razinom duhovnog zrenja, znai nije materijalna osoba. Njegovo promiljanje nije nastalo razumskom spoznajom nego je plod zikra. Razumsko promiljanje temelji se na steenom znanju ('elm-e kasbi), ali kontemplacija koja je plod zikra vezana je za nadhnue (elham) iz svijeta skritosti (geib), a poto je srce (qalb) Prijestolje mikrokosmosa, organ i mjesto povezivanja sa nadosjetilnim svijetom, otuda je i sredite zikra mistikovo srce. Promiljanje koje izranja iz mistikovog srca rezultat je otvaranja sranog vida (basirat) i u konanici u skladu sa duhovnim napretkom finih, suptilnih sredita (latif). Uspinjanje duhovnim prostranstvima tee preko 40 postaja (maqam) obzorjima nadosjetilnih i svjetova ovjekovog bia. Razgovor Salike Fikreta sa svjetovima odvija se suptilnim jezikom stanja (hal). Njegovo duhovno putovanje poinje od Dibrila, najodabranijeg i Meleka Objave. Salike Fikret koji snagom sranog vida kontemplira beskonane oblike boanskih teofanija iji je jedan vid i Dibril kroi u susret svom Alter Egu kako bi strgao i taj posljednji zastor to ga dijeli od Istinske zbilje. Stoga njegovo putovanje i poinje sa Dibrilom a zarava se poniranjem u vlastitu duu. Tokom tog putovanja njemu se raskrivaju najsuptilniji, najuzvieniji svjetovi, ali i najnie razine poput svijeta dinova i ejtana, da bi se uzdigao do razine ovjeka a odatle nastavio uspinjanje svjetovima sedam velikih poslanika. Moemo rei da susret 'Attarovog Salike Fikreta sa Ademom, Nuhom, Ibrahimom, Musaom, Davudom, Isaom i Muhammedom svoga bia predstavlja naznake fiziologije svjetlosnog ovjeka. U skladu sa vlastitim duhovnim stupnjem Salike Fikret razotkriva sedam profinjenih sredita (latifa) svoga bia od kojih svako simbolizira jednog od poslanika. Kada Salike Fikret u svom duhovnom rastu dosegne muhammedansku zbilju, preostaje mu jo pet mekama na koje ga upuuje Muhammed, a.s.: izvanjska osjetila (hess), predodbe (xiyal), intelekt ('aql), srce (del) i, konano, dua (gan). (Kod Nedmuddina Kubraa umjesto dva posljednja imamo duh (ruh) i nadsvijest (serr, tajanstvo). U tvom biu ima pet postaja Bit tvoja u tebi je slijeva i desna Prva postaja osjetila a druga predodbe su Trea od njih razum, mjesto prazne prie je etvrta postaja stanite srca je A peta dua, put do nje teak je Nefs svoj kad ovako upozna Duu za spoznaju Hakka dat e. U Poslanikovim rijeima skrivena je uputa za raskrivanjem vlastitog jastva (man-e bartari) kao posljednjeg zastora i uranjanja vlastite svjetlosne due u Duu svijeta. Junak prie kad u more due Smjelo uroni i sav dua postade Kad duu svoju straga, sprijeda vidje Oba svijeta sjenom bia svoga vidje Svo traganje, trud i napor, sve to bjee Svu odanost, enju, zavjet svaki to bjee Svu zaudnost onu u svakome trenu Sve vapaje, uzdahe i alost njegovu Ne u tijelu ve u dui vidje on Ni duu vie ne vidje, Dannana vidje on. U spomenutim stihovima reflektira se uenje o ljubavi ('eq) Nedmudinna Kubraa o tome da, kada u mistiku naraste svjetlosna supstanca do najviih ozraja, ona hrli u susret sebi slinome tj. boanskom svjetlu,

i u tom spajanju dviju svjetlosti manifestira se boanska forma ljubavi u kojoj se brie odnos zaljubljenik ('aeq) i Voljeni (Ma'uq). 'Aik koji je naizgled trak svjetla ili kap mora kada razotkrije svjetlosnog ovjeka u sebi, postaje sunce i more i Dua svijeta. Ebu Ali Tusi (Bu 'Ali Tusi) pitao je Mir Kariza (Mir Kariz) da li je duhovno putovanje kretanje od Boga ka robu ili obratno od roba ka Bogu? A ovaj odgovara da je to putovanje od Boga ka Bogu jer osim Njega ne postoji nita drugo: Ree put od Boga robu nit' obratan je Taj put, znaj sigurno, od Boga Bogu je Samo Dust postoji, zar sem Njega ita je Pa kad Dust hakikat je, put od Njega Njemu je Samo On postoji, drugi kad bi i bio Putnik taj opet od Njega Njemu bi hrlio[5] I tim inom uranjanja dviju svjetlosti jedne u drugu ozbiljuje se najvia razina: mekam potpunog duhovnog siromatva (faqr) na kojem se vizualizira crna boja. Ko spozna sebe (svoju duu) spoznao je svoga Gospodara Boga.

ZAKLJUAK

Sufije razlikuju fiziku smrt od duhovne metafizike, iako te dvije imaju slinosti i nekad se mijeaju jedna s drugom. Nezaboravna je Gazalijeva izreka da smrt ubrzava susret sufije sa Voljenim O smrti, kao nevjesti, pjeva Dalaludin Rum, a sline opise smrti nalazimo kod svih sufijskih pjesnika. U umiranju prije smrti bude se sva sufijeva ula ; dervi tek tad istinski osjea Ljubav. Ovu mistiku smrt sufijski pjesnici uporeuju sa vrstom pravog sna u kome su njihovi doivljaji (snovi ) sufijske senzacije. Moglo bi se u stvari rei da postoje dvije vrste te iste, sufijske smrti : jedna je smrt za vrijeme zikra, rituala, kad sufi samo na trenutke moe vidjeti Boga (to jest osjetiti Ga u sebi), a druga je ona smrt (fizika smrt) koja e sufiju odvesti do vjene Ljubavi, vjenog sastanka S njim. Obje smrti, sufi ne doivljava kao stvarnu smrt/stvarne smrti ; jedina stvarna smrt za njega je ona, vjena smrt, Vjenost, to jest smrt kada on fiziki nestaje i kada se kao takav za sva vremena spaja s Vjenou, postavi i sm Vjenost/Bog (a ne samo na trenutke, kako je to bivalo na ovome svijetu ). Junus Emre (13.v.) o toj, sufijskoj smrti ovako pjeva :

Duu u kao rtvu predati, ako On moju duu prihvati A kad umrem, moj ivot e i dalje trajati.

U radosti e moja dua izdahnuti, sa Prijateljem umrijeu; Umrijeti treba, a emu e poslije smrti (dua) krenuti?

Rijei znanja i znanosti to nisu, to, Junuse, srce progovara Srce zna za vijesti od Dragog, Sa Dragim jedno sam (postao).

O toj smrti, koja je za nas smrtnike stvarna, o toj, dakle, fizikoj smrti kojoj tee u ovom ivotu, u ovom snu, kao to tee i za Njim, sufijski velikani mnogo ee pjevaju.