FILOZOFIJA NAUKE, Okasha

1. ŠTO JE NAUKA?
Mi nastojimo saznati koja je to zajednička osobina svih pobrojanih aktivnosti, tj. šta je to što nešto čini naukom. Mnogi ljudi vjeruju da karakteristična obilježja nauke leže u posebnim metodama koje naučnici koriste u istraživanju svijeta. Očigledan primjer je upotreba eksperimenata, što se u historijskom smislu obilježava kao prekretnica u razvoju moderne nauke. Još jedno značajno obilježje nauke je konstrukcija teorija. Jedan od ključnih problema u filozofiji nauke predstavlja razumijevanje načina na koji su tehnike poput eksperimenatiranje, opservacije i konstrukcije teorija omogudile naučnicima da otkriju tako mnogo tajni prirode.
PORIJEKLO MODERNE NAUKE

Porijeklo moderne nauke veže se za period brzog naučnog razvoja koji se odvijao u Evropi između 1500 - 1750. godine, kojeg danas poznajemo kao naučna revolucija. Naravno, naučnih istraživanja je bilo i u antičko doba i u srednjem vijeku - naučna revolucija nije došla niotkud. Tokom antičkog doba, dominantan pogled na svijet bio je aristotelijanizam. Prvi ključni korak u razvoju modernog naučnog viđenja svijeta bila je Kopernikova revolucija. 1542. godine, poljski astronom Nikola Kopernik (1473.-1543.) objavio je knjigu u kojoj je izložio kritici geocentrični model svemira, po kojem je statična Zemlja smještena u centar univerzuma sa planetarna i Suncem u orbiti oko nje. Geocentrična astronomija, također poznata kao ptolemejska astronomija, nazvana po Ptolomeju, astronomu iz drevne Grčke, nalazi se u centru aristotelijanskog viđenja svijeta, koje nije osporavano tokom punih 1800 godina. Kopernik je ponudio alternativu: Sunce je fiksni centar univerzuma, a planete, uključujudi i Zemlju, kredu se u orbiti oko Sunca. U ovom heliocentričnom modelu, Zemlja ima status samo jedne od planeta, čime je izgubila jedinstveni status koji joj je dodijelila tradicija. Kopernikova inovacija ne samo da je uzrokovala zamah u razvoju astronomije, ved je i, indirektno, podstakla razvoj moderne fizike kroz rad Johannesa Keplera (1571.-1630.) i Galilea Galileja (1564.1642.). Kepler je otkrio da se planete ne kredu u kružnim orbitama oko Sunca, kako je Kopernik mislio, ved u elipsama. To je bio njegov izuzetno značajni prvi zakon planetarnog kretanja; njegov drugi i tredi zakon određuju brzinu kojom planete kruže oko Sunca. Razmatrani zajedno, Keplerovi zakoni predstavljaju deleko nadmodniju teoriju kretanja planeta nego što ikad ranije postavljena, jer ona uspijeva riješiti probleme koji su stoljedima zbunjivali astronome. Galilej je cijeli život podržavao Kopernikovu teoriju, i bio je jedan od pionira upotrebe teleskopa → otkride Mjesečevih planina, ogromnih zvjezdanih grupacija, Sunčevih pjega i Jupiterovih prirodnih satelita. Sva su se ova otkrida suštinski sukobljavala sa aristotelijanskom kosmologijom, odigravši ključnu ulogu u preobražaju naučne zajednice u kopernikansku. Galilejev najtrajniji doprinos, međutim, nije ostvaren u astronomiji ved u mehanici, kada je pobio aristotelijansku teoriju po kojoj teža tijela padaju brže od lakših. Umjesto te teorije, Galilej je došao do kontraintuitivne pretpostavke da de sva tijela u slobodnom padu istom brzinom padati prema zemlji, bez obzira na njihovu težinu. Nadalje, on je tvrdio da je ubrzanje tijela u slobodnom padu jednoobrazano, tj. da im se brzina jednako povedava u istim vremenskim periodima; to se zove Galilejev zakon slobodnog pada.

1

Galilej se opdenito smatra prvim istinskim modernim fizičarem. On je bio prvi koji je pokazao da se jezik matematike može koristiti da opiše ponašanje stvarnih predmeta u materijalnom svijetu. Još jedan inovativni aspekt Galilejevog rada bio je njegovo isticanje značaja testiranja hipoteza eksperimentalnim putem → početak empirijskog pristupa proučavanju prirode. Francuski filozof, matematičar i naučnik René Descartes (1596.-1650.) uspostavio je radikalno novu «mehanicističku filozofiju« prema kojoj se fizički svijet sastoji isključivo od inertnih čestica materije koje djeluju jedna na drugu i međusobno kolidiraju. Descartes je vjerovao da se u zakonima koji upravljaju kretanjem ovih čestica ili «korpuskula» nalazi ključ za razumijevanje strukture kopernikanskog univerzuma. Mehanicistička filozofija obedavala je da de objasniti sve fenomene koje možemo promatrati kretanjem ovih inertnih, neosjetljivih korpuskula i ubrzo je postala dominantna naučna vizija druge polovine 17. stoljeda a u izvjesnoj mjeri, ona je prisutna i danas → pad aristotelijanskog viđenja svijeta.s Naučna revolucija dostigla je svoj vrhunac u djelu Isaaca Newtona (1643.-1727.; „Matematički principi prirodne filozofije“, 1687.). Njegova teorija dinamike i mehanike, zasnovana na tri Newtonova zakona mehanike i njegovom čuvenom principu univerzalne gravitacije. Prema tom principu, svako tijelo u svemiru ispoljava gravitacijsku privlačnost prema svakom drugom tijelu; sila kojom se privlače dva tijela ovisi ο proizvodu njihovih masa, i kvadratu njihovog međusobnog rastojanja. Zakoni kretanja, potom, određuju na koji način gravitacijska sila utiče na kretanje tijela. Newton je elaborirao svoju teoriju sa velikom matematičkom preciznošdu i strogošdu, pronalazedi matematičku tehniku koju sada nazivamo kalkulus. Zvuči zapanjujude, ali Newton je mogao prikazati da su Keplerovi zakoni planetarnog kretanja i Galilejevi zakoni slobodnog pada (oba uz izvjesne manje izmjene) bili logična posljedica njegovih zakona mehanike i gravitacije. Drugim riječima, isti ovi zakoni mogli bi objasniti kretanje tijela u zemaljskom i izvanzemaljskom domenu, osim toga Newton ih je formulirao u preciznoj, kvantitavnoj formi.

U 18. i 19. vijeku desio se značajan naučni napredak, posebno u oblastima kemije, optike, energije, termodinamike i elektromagnetizma. Povjerenje u Newtonovu sliku svijeta bilo je poljuljano početkom 20. stoljeda zbog dva revolucionarna naučna dostignuda u fizici: teorije relativiteta i kvantne mehanike. Teorija relativiteta, čiji je tvorac Einstein, pokazala je da Newtonova mehanika ne daje prave rezultate kada se primjeni na izrazito velike objekte, ili na objekte koji se kredu vrlo velikom brzinom. Kvantna mehanika, nasuprot tome, pokazuje da se Newtonova teorija ne može primjeniti na veoma male veličine, na subatomske čestice. Istaknuti događaj koji je obilježio razvoj biologije, bilo je otkride teorije evolucije putem prirodne selekcije od strane Charlesa Darwina, objavljeno u Porijeklu vrsta, 1859. godine. Dvadeseto stoljede bilo je svjedokom još jedne revolucije u biologiji, koja još traje: pojava molekularne biologije, posebno molekularne genetike. 1953. godine Watson i Crick otkrili su strukturu DNA, nasljednog materijala koji gradi gene u delijama živih bida. (Skorašnji pokušaj da se ostvari opis kompletnog niza gena ljudskog bida na molekularnom nivou, poznat kao projekt humanog genoma, pokazuje koliko je odmakao razvoj molekularne biologije). Možda je najznačajniji događaj u posljednjih 30 godina upravo razvoj nauke ο procesima spoznaje (kognitivizam), koja proučava različite aspekte ljudskog mišljeljenja poput percepcije, memorije, učenja i razumijevanja, koja je iz temelja izmijenila tradicionalnu psihologiju.

2

mogude je da neka igra ne posjeduje nijednu od osobina iz takve grupe. koje metode istraživanja treba koristiti. isto se može primijeniti i na Marksovu teoriju historije. stoljeda.ona nije kompatibilna sa svakim mogudim tokom iskustva. Einsteinova teorija načinila je definitivno. ne postoji mogudnost dokazivanja njene neistinitosti. naučnici ne napuštaju svoje teorije kada god se one nađu u sukobu sa opservacijama. poznatom još pod nazivom opda teorija relativnosti. da li postoje ograničenja naučnog saznanja i sl. Popper je smatrao da neke teorije. NAUKA I PSEUDONAUKA Što je nauka? Karl Popper. Einsteinova teorija zadovoljava kriterij prema kojem teorija mora biti takva da se može opovrgnuti. Dakle. 3 . Međutim. Dakle.ŠTO JE FILOZOFIJA NAUKE? Osnovni zadatak filozofije nauke je da analizira metode naučnog istraživanja koje se koriste u naukama (primjerice pitanje znanstvenog eksperimanta).). dakle. za koje se pretpostavljalo da su naučne. To sugeriše da Popperov pokušaj da razgraniči nauku od pseudonauke. Filozof Ludwig Wittgenstein je smatrao da ne postoji određena skupina osobina koje definiraju ono što je «igra». Da se ispostavilo da Sunce nije zakrivilo svjetlosne zrake zvijezda. Prema Popperu. Umjesto toga. Jer istu proceduru koriste i neki ugledni znanstvenici koji de umjesto da zaključe na netočnost teorije pokušati objasniti proturječne opservacije pretpostavkama. odnosno da je opovrgnuta. Dakle. To prije svega znači da teorija daje određena predviđanja koja se mogu testirati iskustvom. tada je dokazano da je teorija netačna. Popper je usporedio Freudovu i Marxovu teoriju sa Ensteinovom teorijom gravitacije. Freudova teorija psihoanalize bila je jedan od omiljenih Popperovih primjera pseudonauke. Uopdeno gledano. utjecajni filozof nauke 20. zadatak je filozofije da pod znak pitanja stavi pretpostavke koje naučnici uzimaju zdravo za gotovo (pitanja ο načinu na koji nauka treba djelovati. Isto može važiti i za nauku. Ukoliko se ova predviđanja pokažu pogrešnim. u određenoj mjeri. nisu zadovoljile ovaj uvjet i na taj način nisu ni zaslužile da se nazovu naukom. smatrao je temeljnom osobinom naučne teorije mogudnost da bude opovrgnuta. usprkos njenoj početnoj vjerovatnodi. Ali. u kojoj mjeri se treba pouzdati u te metode. Obično traže načine eliminacije sukoba ne odustajudi od svojih teorija. Nazvati teoriju mogude neistinitom ne znači nazvati je pogrešnom. ved samo pseudonaukom. Freudova teorija mogla pokazati kompatibilnom sa bilo kojim kliničkim podatkom: time. precizno predviđanje koje je potvrđeno opservacijom. postoji neodređena grupa osobina i vedinu njih posjeduje vedina igara. teorija koja se može pokazati netačnom je ona za koju možemo otkriti da je pogrešna . a da ipak bude igra. ne može biti sasvim ispravan. to bi dokazalo da je Einstein pogriješio. pojedini filozofi smatraju Popperov kriterij suviše pojednostavljenim.

u relevantnom smislu. Da li su premise uistinu istinite predstavlja drugi problem. Ono što čini zaključivanje deduktivnim je postojanje odgovarajudeg odnosa između premisa i zaključka. Naprotiv.-1776. ako su premise istinite. Dakle. Ali. možemo biti sigurni da demo. morat de pribjedi nekoj vrsti induktivnog rasuđivanja. NAUČNO MIŠLJENJE Opisujudi pojave u svijetu. Kako je Hume došao do ovog zapanjujudeg zaključka? Započeo je opažanjem da uvijek kada dođemo do induktivnog zaključka. Popperov pokušaj dokazivanja da nauka može napredovati bez indukcije nije uspio.) dao je jednostavan ali radikalan odgovor na to pitanje. kako znamo da je UN pretpostavka. entitetima iste vrste koje smo ispitali. Iako na osnovu ograničenog uzorka podataka nije mogude dokazati da je naučna teorija tačna. jer je jednostavno zamisliti univerzum u kojem priroda nije jednoobrazna. negirao je ovu tvrdnju. isto ne vrijedi za induktivno rasuđivanje. Kada rasuđujemo deduktivno. Riječ "dokaz" trebali bismo striktno koristiti samo kada govorimo ο deduktivnim zaključcima. Znanstvenik de vjerovatnije pokušavati uvjeriti javnost da je njegova sopstvena teorija istinita. npr. završiti sa ispravnim zaključkom. što ne utiče na deduktivni status ovog zaključivanja. David Hume (1711. i to takvog da. u velikoj mjeri. Newtonov princip univerzalne gravitacije. DEDUKCIJA I INDUKCIJA Deduktivno zaključivanje: ukoliko su premise istinite onda i zaključak mora biti istinit. pita se Hume? Možemo li na neki način dokazati njenu istinitost (u striktnom smislu značenju dokaza)? Ne možemo. što se u praksi stalno dešava. jer naučnici ne žele samo dokazati da su pojedine teorije pogrešne. oslanja na induktivno rasuđivanje. On je smatrao da se upotreba indukcije ne može opravdati racionalno. šta zapravo opravdava povjerenje koje imamo u indukciju? Kako bismo trebali postupiti kada bi dobili zadatak da nekoga ko odbija da rasuđuje indukivno uvjerimo da nije upravu? Škotski filozof iz 18. Popper je tvrdio da naučnici trebaju koristiti isključivo deduktivne zaključke. U takvom striktnom smislu. Vedina filozofa smatra da je očigledno da se nauka. mora biti istinit. ispravna. Karl Popper. Ta pretpostavka je ono što Hume podrazumijeva pod jednoobraznošdu prirode. ved nasumično mijenja svoj tok. izgleda da pretpostavljamo nešto što je on nazvao 'jednoobraznost prirode'. ukoliko započnemo sa ispravnim premisama. ustvari. istinitost naučnih hipoteza veoma se rijetko može ili skoro nikad ne može dokazati pomodu podataka. Deduktivno rasuđivanje je mnogo sigurnije od induktivnog rasuđivanja. Slabost Popperovog argumenta je očigledna.UN (engl. vijeka. zaključak također. kaže Hume. kod induktivnog rasuđivanje postoji velika vjerovatnoda da od ispravnih premisa dođemo do pogrešnog zaključka. Ako pokušamo potkrijepiti UN empirijskim temeljima. Znanstvenici koriste induktivno rasuđivanje uvijek kada se njihova razmišljanja kredu od ograničenih podataka do opdenitijeg zaključka. izgleda da se tokom cijelog svog života oslanjamo na induktivno rasuđivanje. Međutim. mogude je dokazati da je ona pogrešna. naučnici su do zaključaka došli putem procesa mišljenja ili zaključivanja. A da bi to učinio. Induktivno zaključivanje: kredemo se od premisa ο predmetima koje smo ispitali do zaključaka ο predmetima koje nismo ispitali. često i ne razmišljajudi ο tome. 4 . „uniformity of nature“) → naše mišljenje izgleda da ovisi ο pretpostavci da de entiteti koje nismo ispitali biti slični. Centralna uloga indukcije u nauci ponekad je prikrivena načinom našeg govora. HUMEOV PROBLEM Ali. Popper je svoj glavni argument vidio u slijededem. Uprkos tog njegovog nedostatka. završit demo rasuđujudi u kružnom zaključku.2. iz dana u dan.

ono se nikako ne može racionalno opravdati. Peter Strawson.teorija evolucije. Popperov neuspješan pokušaj da pokaže da naučnici trebaju koristiti isključivo deduktivno zaključivanje bio je motiviran njegovim vjerovanjem da je Hume dokazao potpunu iracionalnost induktivnog rasuđivanja. Ovo intrigantna situacija poznata je kao Humeov problem indukcije. u krajnjoj liniji.IBE ili obična indukcija. Dakle. 5 . ostali filozofi smatraju da kada odlučujemo koja grupa konkurentskih hipoteza pruža najbolje objašnjenje naših podataka. Naučnici često koriste IBE: primjerice Darwin . branio je to stajalište. utjecajni suvremeni filozof. Zagovornici ovog stajališta ne kažu da nema razlike između IBE i obične indukcije – jasno je da ona postoji. Ako želimo koristiti IBE. mi se uvijek oslanjamo na znanje koje smo stekli običnom indukcijom. Umjesto toga.otkud znamo da je univerzum jednostavan. ZAKLJUČIVANJE DO NAJBOLJEG RJE ŠENJA Postoji još jedan uobičajen tip nededuktivnog zaključka koje se ne uklapa u ovaj jednostavni obrazac → »zaključivanje do najboljeg objašnjenja« ili skradeno IBE (engl. Indukcija je jedan od standarda koje koristimo da odlučimo da li su predodžbe ο svijetu opravdane. temelji na kojima je izgrađena nauka ne izgledaju tako čvrsti kao što smo se možda nadali. Hume zaključuje da naše povjerenje u indukciju predstavlja samo slijepo vjerovanje . Međutim. a da ne izbjegavamo sam problem. nauka se oslanja na indukciju. naši induktivni zaključci počivaju na jednoj pretpostavci ο svijetu za koju nemamo valjanje razloge. → Međutim.. Ukoliko je Hume upravu. Još jedno često reagovanje je priznati da indukcija ne može imati racionalno opravdanje.    Neki vjeruju da ključ ovog problema leži u konceptu vjerovatnode. a ne složen? Filozofi znanosti ne slažu se u mišljenju da postoji bjektivni razlog za vjerovanje najjednostavnijoj teoriji. Hume ističe da se naše induktivno zaključivanje temelji na pretpostavci jednoobraznosti prirode. Filozof Gilbert Harman je tvrdio da je IBE fundamentalniji. Pojedini filozofi tvrdili su da je indukcija toliko fundamentalna za naše razmišljanje i rasuđivanje da se i ne može opravdati. ovisna o IBE. radi se ο slijededem. niti možemo pružiti empirijske dokaze za njezinu neupitnu istinitost. Einsteinov čuveni rad na Brownovom kretanju. --------------------------------------------------Ideja da je jednostavnost ili sažetost oznaka dobrog objašnjenja stvara jedan problem . Dakle. Međutim. Ali. potreban nam je način kojim demo odlučiti koja od konkurentskih hipoteza pruža najbolje objašnjenje podataka. oni smatraju da je obična indukcija.inference to the best explanation"). . → Zanimljivo je pitanje koji je model zaključivanja fundamentalniji . mi ne možemo dokazati da je jednoobraznost prirode istinita. koji kriteriji određuju taj način? Popularan odgovor jeste da je najbolje objašnjenje ono koje je najjednostavije ili najsažetije.Dakle. Stoga je netačno smatrati IBE fundamentalnijim modelom zaključivanja. a Humeovi argumenti izgleda da pokazuju da indukcija ne može imati racionalno opravdanje. prilično je besmisleno pitati se da li je indukcija sama po sebi opravdana.

posebno fizici i biologiji.VJEROJATNOST I INDUKCIJA Frekvencijska interpretacija vjerovatnode: ona izjednačava vjerovatnodu sa proporcijom ili frekvencijom. nalazimo zakone i teorije koje su formulirane korištenjem koncepta vjerovatnode (primjerice Mendelova genetika). Zagovornici logičke interpretacije smatraju da za svake dvije izjave u našem jeziku. Ona drži da je izjava objektivno istinita ili nije u skladu sa specificiranim korpusom dokaza. Subjektivna interpretacija vjerovatnode koja uzima vjerovatnodu kao mjerilo snage naših osobnih uvjerenja. Drugi razlog je nada da bi on mogao djelomično osvijetliti induktivno zaključivanje. → oni filozofi koji su pokušavali riješiti Humeov problem putem koncepta vjerojatnode bili su skloni favoriziranju logičke interpretacije (iako se je danas sklono odbacivati je) 6 . neovisne o tome u šta ljudi vjeruju. Prvi je da u mnogim granama nauke. pod uvjetom da je druga njen dokaz. posebno Humeov problem. Logička interpretacija vjerovatnode odbacuje ta stanovišta. Ona implicira da ne postoje objektivne činjenice o vjerovatnodi. možemo u principu otkriti vjerovatnodu jedne. -------------------------------------------Filozofima nauke vjerovatnoda je zanimljiva iz dva osnovna razloga.

Hempel tvrdi da moramo dati argument čiji je zaključak da npr. Hempel je to izrazio 7 . OBJAŠNJENJE U NAUCI Mi demo započeti sa čuvenim prikazom naučnog objašnjenja koje je 1950-tih predstavio američki filozof Carl Hempel. u skladu sa ovim modelom. To je problem koji je Hempel uspostavio. Hempelov model naziva se model objašnjenja zakonom pokrida. ukoliko bismo išli detaljnije u neko opdenitije znanstveno objašnjenje a koje ne daje neki opdeniti zakon. a premise nam kazuju zašto je zaključak ispravan. na neki način. tj. na koncu vjerojatno došli do zakona prirode. demistificira fenomen čini ga racionalnijim. Hempelov prikaz poznat je kao model objašnjenja zakonom pokrića. premise bi se trebale sastojati od najmanje jednog opdeg zakona (oni su suprotstavljeni posebnim činjenicama i ponekad se nazivaju 'zakonima prirode') Hempelov model objašnjenja može se šematski prikazati na slijededi način: Opdi zakoni------------------------------------------> EXPLENANS Posebne činjenice----------------------------------> EXPLENANS => Fenomen koji je potrebno objasniti------------> EXPLENANDUM Fenomen koji je potrebno objasniti naziva se explanandum. Zaključak tvrdi da se fenomen koji je potrebno objasniti uistinu dogodio. Hempel je smatrao da naučna objašnjenja obično imaju logičku strukturu argumenta. Ustvari. Zadatak iskazivanja prikaza naučnog objašnjenja tada postaje zadatakom preciznog opisa odnosa koji mora postojati između skupa premisa i zaključka.i koje zahtijevaju objašnjenje. Hempel je bio svjestan činjenice da se sva naučna objašnjenja ne uklapaju savršeno u njegov model. Explanandum sam po sebi mora biti posebna činjenica ili opdi zakon. HEMPELOV MODEL OBJAŠNJENJA ZAKONOM POKRIĆA Hempel je primjetio da se naučna otkrida obično daju kao odgovor na ono što je nazivao 'upitnim rečenicama' koje sadrže upitnu riječ -zašto. a opdi zakoni i posebne činjenice koje objašnjavaju nazivaju se explanans. naučna objašnjenja često se uklapaju u Hempelov model. 1. Hempelov odgovor na taj problem bio je trojak. skup premisa iza kojih slijedi zaključak. dati zadovoljavajudi odgovor na upitnu rečenicu za ono za šta ona zahtjeva objašnjenje. Dokazivanje da je fenomen posljedica opdeg zakona. sve premise bi trebale biti točne. Newton objašnjava zašto se planete kredu u elipsama oko Sunca prikazujudi da se ovo može dedukovati iz njegovog zakona o univerzalnoj gravitaciji. argument bi trebao biti deduktivan. ustvari. 3. jer. On je tvrdio da su to dvije strane istog novčida. suština objašnjenja leži u dokazu da je fenomen koji se treba objasniti «pokriven» opdim zakonom prirode. Uvijek kada dajemo objašnjenje nekog fenomena u skladu sa zakonom pokrida. zakoni i posebne činjenice koje navodimo omogudavaju nam da predvidimo pojavu fenomena i u slučaju da nismo ved bili upoznati sa njim. tj. Hempel je došao do zanimljive filozofske posljedice iz tog modela o odnosu između objašnjenja i predviđanja. zajedno sa nekoliko manje značajnih dodatnih pretpostavki. premise bi trebale podrazumijevati zaključak. Na primjer. Dati naučno objašnjenje znači. da bi se na skup premisa moglo računati kao na objašnjenje zaključka. Ali smatrao je da. 2. «se šeder rastapa u vodi« i čije nam premise govore zbog čega je taj zaključak tačan.3.

Veza između koncepta objašnjenja i kauzalnosti prilično je bliska. uzimajudi u obzir da su explenansi točni i da podrazumijevaju explenandum u skladu s modelom zakona pokrida. ____________________________________________________ 8 . se ne može smatrati znanstvenim. U nekim slučajevima razlika između zakona pokrida i kauzalnih razmatranja zapravo i nije naročito značajna. i kauzalnost je asimetrična relacija: ukoliko je x uzrokom y. ukoliko x objašnjava y.iskazom da je svako naučno objašnjenje potencijalno predviđanje . OBJAŠNJENJE I KAUZALNOST → tražimo alternativni način za razumijevanje naučnog objašnjenja → pojedini filozofi vjeruju da ključ leži u konceptu kauzalnosti. međutim osnovna ideja iza tih navoda kaže da objasniti fenomen jednostavno znači kazati šta ga je uzrokovalo. Razmatranje naučnog objašnjenja zasnovano na kauzalnosti ne suočava se sa problemom irelevantnosti. Takvi slučajevi ukazuju da je Hempelov model suviše strog . Detalji variraju. Iako model zakona pokrida prilično dobro opisuje strukturu brojnih trenutačno važedih naučnih objašnjenja.ono bi poslužilo da predvidi fenomen o kojem govorimo. jer dedukovati pojavu fenomena iz opdeg zakona često je samo određivanje njegovog uzroka. ako uzmemo u obzir iste zakone i činjenice. Objašnjenje i predviđanje strukturno su simetrični. a intuitivno znamo da to nije naučno objašnjeno. Istinsko naučno objašnjenje mora sadržavati informaciju koja je relevantna za explanandum. U suštini. PROBLEM IRELEVANTNOSTI Fenomen se deducira iz opdeg zakona i posebne činjenice. Kako je Hempel smatrao i obrnuto je također bilo tačno: svako pouzdano predviđanje je potencijalno objašnjenje. S druge strane. Ali. tada y nije uzrokom x. i da on nije ved bio poznat. postoje slučajevi istinskih naučnih objašnjenja koji se ne uklapaju u model zakona pokrida.on isključuje neke bona fide naučna objašnjenja. također se suočava i sa nizom čudnih kontra-primjera. to je još jedan način da kažemo da nam objašnjenje treba pojasniti uzrok explananduma. tada nede biti tačno da y objašnjava x. čak ni približno. To se ponekad izražava iskazom da je objašnjenje asimetrična relacija. Ovi kontra-primjeri svrstavaju se u dvije grupe: S jedne strane. postoje takvi slučajevi koji se uklapaju u model zakona pokrida ali se intuitivno ne smatraju istinskim naučnim objašnjenjem. PROBLEM SIMETRIJE Opdi zakoni i posebne činjenice na temelju kojih se izvodi objašnjenje fenomena mogu lako dovesti i do objašnjenja koje. Suština je da valjano objašnjenje fenomena treba sadržavati informaciju koja je relevantna za pojavu fenomena. Takvi slučajevi ukazuju da je Hempelov model suviše liberalan – on dozvoljava ono što bi trebalo biti isključeno. iako nije neistinito. Generalno gledano. ali u ovom slučaju se dopušta suviše – dozvoljava se da se nešto smatra naučnim objašnjenjem. u skladu sa relevantnim zakonima i dodatnim činjenicama.

Davi Hume. a empirizam kaže da svo naše znanje potjede iz iskustva. objašnjenja koja bude davala morat de koristiti određene fundamentalne zakone i principe. i nisu kauzalna. Soga je zaključio da o ni ne postoje. izgleda. nije znanstveno neobjašnjiva. Ali to nisu uzroci stvari. oni ukazuju da kauzalno zasnovana objašnjenja ne mogu objasniti sve. Iako taj pristup nije podržavan od sviju. obično uzetog iz različitih grana nauke. Zašto? Stoga što su objekti koje proučavaju ostale nauke u krajnjoj instanci izgrađene od fizičkih čestica. tvrdio je da je nemogude iskusiti kauzalne odnose.Hempel je empirist. ili makar jedan njen dio. ustvari. Kauzalno utemeljena objašnjenja zasigurno prilično dobro opisuju strukturu mnogih trenutno važedih naučnih objašnjenja. Kauzalnost je plod naše mašte. kako je to mogude? Prema navodima nekih filozofa. Teoretske identifikacije obuhvataju identifikaciju jednog koncepta drugim. moramo učiniti pomodu nečeg drugog. Ali. oni su jednostavno činjenični. „višestruko realizirani“ na fizičkom nivou (pimjer sa pepeljarama). Međutim. šta god to bilo. pojedini filozofi dali su konkretne sugestije u vezi s fenomenima za koje smatraju da ih nauka nikada nede objasniti. Ali da li oni kazuju cjelu priču? Brojni filozofi tvrde da to nije slučaj. time što posjeduje „subjektivni aspekt“. odgovor leži u činjenici da su objekti koje proučavaju nauke višeg nivoa. postoji jasan logički razlog zbog kojeg nauka nikada nede modi sve objasniti. fikcija. Osnovni argument je da je iskustvo svijesti fundamentalno različito od bilo čega na ovom svijetu. autonomne u odnosu na fiziku. OBJAŠNJENJE I REDUKCIJA Postoji podjela rada između različitih nauka: svaka je specijalizirana za objašnjenje sopstvene skupine fenomena. Bududi da ništa ne može objasniti samo sebe. Da bismo objasnili nešto. smatra fundamentalnom za sve nauke. Jedan tip primjera potiče od onoga što nazivamo „teoretske identifikacije“ u nauci. a sv oja razmišljanja zasnivaju na pretpostavci da određena naučna objašnjenja. Svijest. proizilazi da de barem neki od ovih zakona i principa ostati sami po sebi neobjašnjeni. obično. 9 . Jedan primjer je svijest – osobena značajka bida koja razmišljaju i osjedaju poput nas samih i ostalih životinja višeg reda. Kako nauka koja proučava entitete koji su temeljno fizički ne može biti svedena na fiziku? Ako uzmemo u obzir da su nauke višeg nivoa. šta objašnjava to drugo? Koliko god fenomena nauka u bududnosti bude mogla objasniti. MOŽE LI NAUKA OBJASNITI SVE? Prema mišljenju pojedinih filozofa. Ukoliko su pobrojani primjeri prihvadeni kao utemeljena naučna objašnjenja. Primjeri za to je iskaz „voda je H20“ kao i iskaz „temperatura je srednja vrijednost molekularne kinetičke energije“. također empirist. Fizika se. To nas vodi do nove filozofske zagonetke.

Antirealisti smatraju da je cilj znanosti osigurati istinski opis određenog dijela svijeta . i na neki način je analogna tradicionalnom tumačenju. prema njiima navode o nevidljivim entitetima uopde ne bi trebalo shvatiti doslovno. Antirealisti se ne slažu sa tom tezom: oni vide fundamentalnu razliku između teorija u subatomskoj fizici i teorija u paleontologiji → smatraju da su takvi entiteti samo pogodna fikcija koju su uveli fizičari da bi se potpomogli u predviđanju vidljivih fenomena. epruveta i plamenika.pol. NAUČNI REALIZAM I ANTIREALIZAM Naučni realizam ne može biti jednoznačno definiran. Ograničenja znanstvenog znanja su određena našom modi opažanja. grmljavine i snježne vijavice. itd. Problem vezan uz nauku: Predmet naše pažnje bit de više usmjeren na modernu debatu koja se tiče nauke u užem smislu. a ne pokušajima opisa skrivene prirode realiteta. → bio je uvelike vezan s 10 .on naučne teorije smatra instrumentima koji nam pomažu da predvidimo vidljive fenomene. jer postoje utemeljeni razlozi za vjerovanje da su naše najbolje znanstvene teorije istinite. upravo kao što paleontolozi pokušavaju osigurati istinit opis svijeta fosila. Sada nam je jasno zbog čega se antirealizam ponekad naziva «instrumentalizam» . kada je riječ o naukama poput fizike . međutim osnovna ideja je jasna: realisti smatraju da je cilj znanosti osigurati istinit opis svijeta. oni pokušavaju osigurati istinit opis subatomskog svijeta. taj oblik antirealizma bio je popularan u 1. suština kinetičke teorije i nije da istinito opiše skrivene činjenice. ved metaforički. atomska teorija je sposobna objasniti velik spektar činjenica o svijetu. a naše najbolje znanstvene teorije upravo govore o nevidljivim entitetima. Za razliku od antirealističkog stajališta da su nevidljivi entiteti fikcijamkoja pomaže predviđanju. to je dobar dokaz da je ta teorija istinita. Prema realistima. Nije značajno da li gasovi uistinu sadrže molekule u kretanju. Pojmove poput nabrojanih. Pod vidljivim svijetom oni smatraju svakodnevni svijet stolova i stolica. Primjer: kinetička teorija plinova U skladu sa mišljenjem antirealista. Primjerice.20. jedina svrha pretpostavljanja nevidljivih entiteta u okviru kinetičke teorije leži u dedukovanju posljedica takve vrste. REALIZAM I ANTIREALIZAM Realizam smatra da fizički svijet postoji neovisno o ljudskoj misli i percepciji → činjenice o svijetu su tu negdje vani i samo čekaju da ih otkrijemo. ved samo da osigura odgovarajudi način predviđanja opservacija. ljudska bida mogu direktno percipirati – to znači nazvati ih vidljivim.st. U odnosu prema naukama koje se bave isključivo vidljivim objektima (poput primjerice proučavanja fosila) realisti i antirealisti su suglasni. Potrebno je razgraničiti dvije vrste antirealizma: I. Ta debata se vodi između stajališta poznatog kao naučni realizam i njegove suprotnosti antirealizma ili instrumentalizma. realisti vjeruju da mi ved posjedujemo značajno znanje o nevidljivom realitetu.»vidljivog« dijela. Međutim. kada fizičari prezentiraju teorije o elektronima i kvarkovima. drveda i životinja. što se tiče «nevidiljivog» dijela svijeta nije značajno da li znanost kaže da je taj dio svijeta istinit ili nije.4.realisti kažu da. Idealizam to poriče i tvrdi da je fizički svijet na neki način zavisan od svjesne aktivnosti ljudi.

koji se naziva argument „nepostojanja čuda“. Umjesto toga riječ je o argumentu vjerovatnode zaključivanju do najboljeg objašnjenja. ali mi to nikada nedemo modi saznati = stav apsolutnog agnosticizma. ARGUMENT O „NEPOSTOJANJU ČUDA“ Empirijski uspjeh teorija koje pretpostavljaju nevidljive entitete predstavlja osnovu za jedan od najjačih argumenata u korist naučnog realizma.  Protuprimjer: talasna teorija svijetlosti (1690. → Još jedan način modificiranja tog argumenta bio bi pročišdavanje navoda ο empirijskoj uspješnosti. Ovaj argument nema namjeru dokazati da je realizam ispravan a da je antirealizam netačan. DISTINKCIJA IZMEĐU VIDLJIVOG I NEVIDLJIVOG Centralna tema u debati između realizma i antirealizma je distinkcija između fenomena koji su vidljivi i onih koji to nisu. Ako se ispostavi 11 . Odgovor antirealista:  poziv na određene činjenice iz povijesti znanosti → postoje mnogi slučajevi teorija za koje sada vjerujemo da su netačne. ona je istinita ukoliko oni postoje i neistinita u suprotnome. empirijski uspjeh jedne teorije predstavlja dokaz da je to što teorija kazuje ο nevidljivom svijetu djelomično istina. Pojedini realisti smatraju da empirijski uspjeh nije samo pitanje usklađivanja poznatih. ali koje su. Antirealizam stoga pretpostavlja da možemo podijeliti naučne iskaze u dvije vrste: one koji se bave vidljivim entitetima i procesima. utemeljio Christian Huygens) = svijetlost se sastoji od vibracija. koji ispunjava cijeli svemir. umjesto da je potpuna istina. sličnih talasu u nevidljivom eteru. doktrinom fil. i onih koji se ne bave. → Nekolicina realista odgovorila je djelomičnim modificiranjem tog argumenta. nešto kompliciraniji zadatak je pronadi historijske primjere empirijski uspješnih teorija za koje se kasnije ispostavilo da su pogrešne. bile prilično uspješne u empirijskom smislu (primjerice teorija sagorijevanja flogistona. Laundan nabraja više od 30 takvih teorija) =» primjeri tog tipa sugeriraju da je argument ο "nepostojanju čuda" ponešto ishitren za naučni realizam. Jedan od glavnih argumenata za naučni realizam kaže da je nemogude na principijelan način povudi distinkciju između vidljivog i nevidljivog. Zašto bi to trebao biti argument za naučni realizam? Stoga što je koherencija antirealizma suštinski ovisna o postojanju jasne distinkcije između vidljivog i nevidljivog. Najbolje objašnjenje te činjenice. kažu zagovornici argumenta o "nepostojanju čuda« je taj da su teorije ispravne. U skladu sa izmijenjenom verzijom. jer teorija je uistinu predstavljala novost u predviđanju. Ukoliko ne prihvatimo ovo objašnjenje. ved prije nešto što nam dozvoljava da se predvide novi vidljivi fenomeni koji su prethodno bili nepoznati.II.jezika prema kojoj nije mogude iznositi smislene tvrdnje o entitetima koji se ne mogu opažati prihvada da se razgovor o nevidljivim entitetima treba uzeti u smislu uvjetne vrijednosti → ako se tvrdi takvo i takvo postojanje nevidljivih entiteta. U skladu sa tim strožijim kriterijem empirijske uspješnosti. Fenomen koji treba objasniti je činjenica da mnoge teorije koje pretpostavljaju nevidljive entitete uživaju visok stupanj empirijskog uspjeha. da entiteti o kojima govorimo uistinu postoje i ponašaju se upravo onako kako teorije kazuju. vidljivih podataka. Značajna karakteristika ovog primjera je da nam govori čak i protiv modificirane verzije argumenta ο »nepostojanju čuda». u svoje doba. empirijski uspjeh naših teorija predstavlja neobjašnjenu misteriju.

pored kompatibilnosti sa vidljivim podacima. Takav osvrt na argument nedostatnog određenja podržan je činjenicom da u historiji nauke postoji relativno malo slučajeva nedostatnog određenja. problem nedostatnog određenja nestaje. a vidljivi podaci grade krajnji dokaz za tvrdnje o nevidljivim entitetima. Pretpostavimo naredni slijed događaja: promatranje nečega golim okom. Naravno. Pošto gubitak kose nastupa u etapama. a šta ne? Ne postoji principijelan odgovor na ta pitanja. van Frassen naglašava da su nejasni koncepti savršeno iskoristivi. Dakle. to de biti sporno. Realisti kažu da de. 12 . kako ikada možemo povjerovati da je određena teorija istinita? Nedostatno određenje antirealiste prirodno vodi do zaključka da je agnosticizam ispravan stav koji treba zauzeti prema tvrdnjama o nevidljivom regionu realiteta. Niko ne bi doveo u pitanje da je distinkcija između delavih i prodelavih ljudi neralna ili nevažna samo stoga što je pojam «delav» nejasan. promatanje nečega kroz jaki mikroskop. Realisti optužuju antirealiste da selektivno primjenjuju argument nedostatnog određenja. Upravo isto primjenjuje se na «vidljivo». američki filozof Grover Maxwell postavio je slijededi problem za antirealiste. zatim. nemogudnost povlačenja crte razgraničenja nije značajna. itd. a realizam pobijeđuje zbog manjkavosti antirealizma. Ukoliko se taj argument stalno primjenjuje. promatranje nečega kroz slabi mikroskop. tvrdio je Maxwell.  Maxvellovi argumenti su snažni. ali ne i da ih direktno promatramo. „Delavost“ je očigledan primjer. Međutim. Međutim. ukoliko pokušamo označiti oštru liniju podjele između delavih i prodelavih ljudi. Nejasan koncept je onaj koji sadrži granične slučajeve – slučajeve koji se sa sigurnošdu niti mogu niti ne mogu podvesti pod taj koncept. tvrde da opservacijski podaci «nedostatno određuju« teorije koji znanstvenici prezentiraju na osnovu njih → uvijek de postojati izvjestan broj konkurentskih teorija koje podjednako dobro mogu objasniti te podatke. na koji način možemo odrediti šta se smatra za vidljivo. Samo mali dio onoga što se može promatrati uistinu i biva promatrano. Primjer maglene komore de nam dozvoliti da zabilježimo prisutnost elektrona. Antirealisti. U čuvenoj odbrani naučnog realizma iz ranih 1960-tih. vodedi suvremeni antirealist. promatranje nečega kroz prozor. on poništava ne samo znanje ο nevidljivom svijetu ved i znanje ο velikom dijelu vidljivog svijeta =» mnoge stvari koje su vidljive nikada ne bivaju promatrane (npr. dakle pokušaj antirealista da klasificiraju entitete bilo kao vidljive ili nevidljive osuđen je na propast. ali niti slučajno nisu u potpunosti odlučujudi. u principu. ARGUMENT NEDOSTATNOG ODREĐENJA Jedan argument za antirealizam usmjerava se na odnos između opservacijskih podataka znanstvenika i njihovih teoretskih iskaza. Bas van Frassen. Kada jednom prihvatimo da postoje kriteriji za izbor teorija. tvrdi da Maxwellovi argumenti samo dokazuju da je "vidljivo" nejasan koncept. i da mogu označiti istinske distinkcije u svijetu. Jedan ovakav problem tiče se odnosa između opservacije i detekcije. Međutim. ne proizilazi da su sva ova moguda objašnjenja podjednako dobra. Koncept je savršeno iskoristiv i pored svoje nejasnode. Antirealisti naglašavaju da je krajnji podatak na kojeg se pozivaju naučne teorije odgovorne uvijek opservacijskog karaktera.da ta podijela ne može biti napravljena na zadovoljavajudi način. kako tvrdi Van Frassen. promatranje nečega kroz dvogled. udar meteora u Zemlju). postoji veliki broj ljudi za koje je teško redi da li su delavi ili nisu. Argument nedostatnog određenja podržava antirealističko viđenje nauke → ako su teorije uvijek nedostatno određene opservacijskim podacima. Maxwell prihvatio je da se ovi događaji nalaze u kontinuitetu. onda je antirealizam u ozbiljnim problemima. kako ne postoje potpuno određeni slučajevi ljudi koji su delavi i potpuno određeni slučajevi ljudi koji to nisu. uvijek de biti više od jednog mogudeg objašnjenja date skupine opservacija.

Dakle. oni dopuštaju da možemo imati znanje o predmetima i događajima koju se mogu promatrati ali ostaju neprimjedeni. Međutim. uprkos činjenici da su teorije o nepromatranom nedostatno određene našim podacima. Kazati da je teorija nedostatno određena podacima isto je što i kazati da postoje alternativne teorije koje mogu objasniti iste podatke. U suštini.Ključni momenat je slijededi. kako realisti tvrde. Antirealisti tvrde da nevidljivi dio realiteta leži izvan granica naučnog znanja. Kako nauka jasno daje znanje o nepromatranom. 13 . prisiljeni smo da zaključimo da bi mogli ostvariti znanje jedino o stvarima koje su. teorije o neprimjedenim objektima i događajima su jednako nedostatno određene našim podacima kao i teorije o objektima i događajima koji se ne mogu promatrati. kažu da problem koji se uspostavlja argumentom nedostatnog određenja jednostavno predstavlja sofisticiranu verziju problema indukcije. bile promatrane. realisti koji zastupaju to viđenje. zapravo. Ukoliko konzistentno primjenjujemo argument nedostatnog određenja. slijedi da nedostatno određenje nije barijera znanju.

s nad om da bi taj postupak rezultirao sličnim naučnim napretkom koji bi se mogao postidi u filozofiji. da li koncept objektivnosti uopde ima smisla? Vedina modernih diskusija o ovim pitanjima proizilaze iz rada pokojnog Thomasa Kuhna. → Tehnike poput eksperimentalnog testiranja dopuštaju naučniku da svoju teoriju direktno usporedi sa činjenicama. psihološki proces koji nije bio vođen preciznim pravilima. Prvobitni logički pozitivisti bili su labavo povezana grupa filozofa i naučnika koja se sastajala u Beču 20-ih i 30-ih god. stanje u filozofiji znanosti prije objavljivanja Kuhnove knjige: FILOZOFIJA NAUKE LOGIČKOG POZITIVIZMA Logički pozitivizam bio je u periodu nakon drugog svjetskog rata dominantan filozofski pokret u okviru engleskog govornog područja. Početak 20. kao i Karl Popper. Kuhn je 1963. o kojem smo govorili u poglavlju 3. stoljeda označen je uzbudljivim naučnim napretkom. bio je usko povezan sa pozitivistima.što uključuje testiranje teorije. Ono što je u nauci posebno impresioniralo pozitiviste. PROMJENA U NAUCI I NAUČNA REVOLUCIJA Da li postoji prepoznatiljiv model načina na koji se naučne ideje vremenom mijenjaju? Kada naučnici napuštaju postojedu teoriju u korist neke nove. vedina pozitivista emigrirala je u Sjedinjene Američke Države. -----------------------------------------------------------------------Još jedna značajna tema u pozitivističkoj filozofiji nauke bila je distinkcija između teorija i činjenica koje se mogu promatrati (to se vezuje sa distinkcijom između vidljivog i nevidljivog). dok je kontekst opravdanja objektivni predmet logike i na njegovo proučavanje bi se trebali ograničiti fil. potragu za relevantnim dokazom. o matematici i logici. i na taj način dođe do pouzdane. gdje su oni i njihovi sljedbenici snažno uticali na akademsku filozofiju do sredine 1960-tih. 20. što je izuzetno dojmilo pozitiviste. posebno u fizici. To vjerovanje bilo je prije svega uzrokovano njihovim povlačenjem oštre linije razgraničenja između onoga što su nazivali "kontekst otkrića" i "kontekst opravdanja". bila je njena očita objektivnost. Uprkos visokom mišljenju kojeg su imali ο nauci.. sistematične misli. pod vodstvom Moritza Schlicka. Logički pozitivisti imali su veoma visoko mišljenje o prirodnim naukama. itd. Oni su vjerovali da su filozofi imali malo toga naučiti iz proučavanja historije nauke. znanosti. godine objavio knjigu pod nazivom Struktura naučnih revolucija. (Carl Hempel. → Kontekst opravdanja odnosi se na sredstva kojima naučnik pokušava opravdati svoju teoriju kada je ona ved ustanovljena . st. Ono što je bitno jeste na koji način se vrši testiranje kada je hipoteza ved prisutna. Hipoteze nisu uvijek proizvod pažljive. američkog historičara i filozofa nauke. kada se ovaj pokret počeo raspadati. npr.5. pozitivisti su malo pažnje poklanjali historiji nauke. nepristrasne odluke o vrijednostima date teorije. Pozitivisti se slažu u tome da nije značajno na koji način se prvobitno dolazi do hipoteze. Pozitivisti su vjerovali da bi nesuglasice između rivalskih naučnih teorija mogle biti riješene na savršeno objektivan 14 . na koji način se to objašnjava? Da li su novije naučne teorije objektivno bolje od onih prijašnjih? Ili. Jedan od njihovih ciljeva bio je samu filozofiju učiniti "naučnom". jer to je ono što čini nauku racionalnom aktivnošdu. Pozitivisti vjeruju da je kontekst otkrida subjektivni. → Kontekst otkrića odnosi se na stvarne historijske procese kojima je znanstvenik došao do date teorije.) Bježedi od nacističkih progona.

15 . dakle. Obično je potrebna najmanje jedna generacija da se svi članovi znanstvene zajednice pridobiju za novu paradigmu .periodi velikih uzleta kada postojede naučne ideje bivaju zamijenjene radikalno novim. Normalna nauka nema za cilj uvođenje činjeničnih ili teorijskih noviteta. Međutim. vjerovanja i vrijednosti koje ujedinjuju naučnu zajednicu i dozvoljavaju održavanje normalne nauke. prema Kuhnu. ona ne nastoji testirati paradigmu ved ju neupitno prihvada i izvodi svoja istraživanja unutar granica koje ona postavlja. Kada su anomalije malobrojne. osjedaj nadolazede krize obavija znanstvenu zajednicu. ------------------------------------------------------------------------------------------------------Postoje i znanstvene revolucije koje se ne podudaraju tako dobro sa Kuhnovim modelom – npr. posao normalnih znanstvenika je da pokušaju eliminirati ove manje zagonetke radedi što je manje mogude izmjena na samoj paradigmi. prijelaz iz stare paradigme u novu. i koji se pojavljuju u udžbenicima date discipline.direktnom usporedbom teorija sa "neutralnim" vidljivim činjenicama.što označava završetak znanstvene revolucije. skorašnja molekularna revolucija u biologiji. možda i stoljedima.način . kako se broj anomalija povedava.izmjenu postojede skupine ideja potpuno novom skupinom. s vremenom se otkrivaju i anomalije fenomeni koji se jednostavno ne mogu pomiriti sa teoretskim pretpostavkama paradigme. uglavnom se ignoriraju. Period normalne nauke obično traje desetljedima. Normalna nauka. Predlaže se niz različitih alternativa za staru paradigmu i konačno se uspostavlja nova paradigma. tijekom ovog perioda. Svaka od ovih revolucija dovela je do fundamentalne izmjene u naučnom viđenju svijeta . Međutim. Paradigma predstavlja cjelovite naučne nazore . znanstvenici postepeno artikuliraju paradigmu. obično de se pretpostaviti na pogrešnu eksperimentalnu tehniku – ne na pogrešnost paradigme.konstelaciju zajedničkih pretpostavki. „STUKTURA ZNANSTVENIH REVOLUCIJA“ Kuhna su posebno zanimale naučne revolucije . Paradigma de se uvijek susretati s određenim problemima. Ukoliko se eksperimentom dobije rezultat koji nije u skladu s paradigmom. je prvenstveno stvar rješavanja zagonetke. Za Kuhnovo viđenje normalne nauke središnji je koncept paradigme. Tokom ovih perioda. Pozitivisti se međusobno ne slažu o tome kako bi se ta skupina neutralnih činjenica mogla tačno okarakterizirati. Primjeri naučne revolucije su: Kopernikova revolucija u astronomiji. Einsteinova revolucija u fizici i Darwinova revolucija u biologiji. Povjerenje u postojedu paradigmu se ruši i proces normalne nauke privremeno doživljava zastoj → ovo označava početak „znanstvene revolucije“. ali su bili uporni u tvrdnji da ona postoji. Kuhn je izumio izraz "normalna nauka" kojim se opisuju obične. fundamentalne naučne ideje svima su dostupne. Paradigma se sastoji od dvije osnovne komponente:  prvo od skupine fundamentalnih teoretskih pretpostavki koje svi članovi naučne zajednice prihvataju u dato vrijeme  drugo od skupine "egzemplara" ili posebnih naučnih problema koji su rješeni putem tih teoretskih pretpostavki. koje bi sve strane mogle prihvatiti. Suština znanstvene revolucije je. svakodnevne aktivnosti kojima se naučnici bave kada njihova disciplina ne prolazi kroz revolucionarnu promjenu.

Obično pretpostavljamo da. naučnici moraju napustiti cijeli konceptualni okvir koji koriste da bi dali smisao svijetu. nije posve suvisla. Ako data paradigma ima utjecajne zagovornike. Kako je vjerovao Kuhn. Ukoliko je ova sugestija tačna. Neusporedivost je ideja po kojoj dvije paradigme mogu biti toliko različite da sprečavaju bilo kakvu direktnu međusobnu usporedbu . Tu ideju koja se ponekad naziva "holizmom"1. Ova "kumulativna" koncepcija nauke popularna je podjednako i među naučnicima i među laicima. Međutim. Što je teško pomirljivo sa pozitivističkom slikom nauke kao objektivne.on sve promatra kroz prizmu paradigme. vjerovatnije je da de postati opdeprihvadena. racionalne aktivnosti. Sama istina postaje relativna prema paradigmi. Tradicionalna filozofija nauke nije vidjela veliki problem u izboru između konkurentskih teorija – jednostavno u svjetlu dostupnih dokaza načinite objektivnu usporedbu među njima i onda odlučite koja je bolja. Cjelina je više od zbroja dijelova. Dakle. Novije teorije su. neovisna o bilo kojoj posebnoj paradigmi. Štoviše. objektivno bolje od starijih. i stoga se mijenjaju kada se promjene paradigme. netačne ideje. Kuhn je smatrao da usvajanje nove paradigme uključuje i izvjestan čin vjere od strane naučnika. ispravnim. zagovornici različitih paradigmi "ne uspijevaju ostvariti potpuni kontakt između svojih viđenja" tvrdio je Kuhn. oni to čine na temeljima objektivnih dokaza. ali Kuhn je smatrao da je ona i historijski netačna i filozofski naivna. primjetio je da je Einsteinova teorija relativiteta. Međutim. a ne jednostavni zbroj ili rezultat svojih dijelova. "predstavlja konverzijsko iskustvo koje se ne može isprovocirati ". nauka napreduje prema istini na linearan način. Kuhn je smatrao veoma ozbiljnom. -------------------------------------------------------------------------------Kuhn je također formulirao neke kontroverzne izjave o ukupnom smjeru promjene u nauci. bivaju zamijenjene novijim. Koncepti se ne mogu objasniti neovisno od teorija u koje su utkani. ali je insistirao da sami razlozi nikada ne mogu racionalno obavezati na izmjenu paradigmi. Kuhn je koristio tezu ο nemjerljivosti da bi opovrgnuo gledište da su transferi paradigmi potpuno "objektivni" i da bi pružio potporu svojoj nekumulativnoj slici historije nauke. kada se postojeda paradigma zamijeni novom u okviru naučne revolucije. "Transfer vjernosti od paradigme do paradigme". tako što starije. Kuhn naglašava pritisak koji naučnici ostvaruju jedni na druge. 16 . tada nema smisla pitati da li data teorija korespondira sa činjenicama "kakve one uistinu jesu". U skladu sa opdeprihvadenim gledištem. stoga holizam naglašava jedinstvenost. kada naučnici mijenjaju postojede teorije za nove. Na primjer. tako. historija mehanike nije jednostavno linearna progresija od netačnog do tačnog. u nekim aspektima sličnija Aristotelovoj negoli Newtonovoj teoriji dakle. pisao je Kuhn. Objašnjavajudi zbog čega nova paradigma brzo biva prihvadena u naučnoj zajednici. Kuhn se upitao da li koncept objektivne istine uopde ima smisla. to jasno podrazumijeva da postoji zajednički jezik u kojem se obje teorije mogu izraziti. On je dopuštao da naučnik može imati dobre razloge za napuštanje stare paradigme u korist nove. niti pitati da li je paradigma objektivno istinita.teorija da je živi organizam cjelina. 1 holizam . Kao rezultat toga. ideja po kojoj postoji ustanovljena skupina činjenica o svijetu. On je predlagao radikalnu alternativu: činjenice o svijetu povezane su sa paradigmama.ne postoji zajednički jezik na koji se obje mogu prevesti. individualnost i novost živog organizma protivedi se shvadanju da je on jednostavni rezultat vlastitih dijelova. NEUSPOREDIVOST I TEORIJSKA OPTEREĆENOST PODATAKA Khun je smatrao da su konkurentske paradigme obično "neusporedive" jedne sa drugima. cjelovitost. Znanstvenikova paradigma određuje njegovo cjelokupno viđenje svijeta .

to je značilo da se izbor između konkurentskih paradigmi nije mogao riješiti jednostavnim pozivanjem na "podatke" ili "činjenice". to ne znači da ih je nemogude usporediti. to samo otežava usporedbu – mogao bi se ostvariti djelomičan prijevod između paradigmi . sama ideja objektivne istine dovedena je u pitanje.ono što vidimo. Dekle. Savršeno objektivan izbor između dvije paradigme stoga je nemogud: ne postoji neutralna polazna tačka na osnovu koje pristupamo stavovima svake paradigme. samo su drugačije.. ali. jer da bi bile objektivno istinite naše teorije ili vjerovanja moraju korespondirati sa činjenicama. i nisu neovisni u odnosu na teorije. tada su priznali da koncept objektivne istine uistinu ima smisla. Prema Kuhnu. (Koje ispada pomalo neodrživo jer postoje tvrdnje. Kuhn je tvrdio da je idealna teorijska neutralnost iluzija . ali posjeduju dovoljno nizak nivo teoretske kontaminacije da bi bile prihvatljive za zagovornike obje paradigme).  Razmotrimo pitanje: da li je tvrdnja da je istina relativna paradigmi sama po sebi objektivno istinita ili nije? Ukoliko zagovornici relativizma odgovore sa "da". čime proturiječe sebi samima. eksperimentalni i opservacijski izvještaji naučnika često se izražavaju sofisticiranim teoretskim jezikom. ukoliko su dvije stvari neusporedive. Ukoliko odgovore sa "ne". koje možda i nisu potpuno neutralne u odnosu na teoriju. To je Kuhna dovelo do radikalnog stava da je sama istina relativna prema paradigmi. Kuhn je i dalje insistirao na tome da je potpuno objektivan izbor između paradigmi nemogud. što je upravo ono što Kuhn poriče. Svi filozofi ne smatraju ovaj argument potpuno fatalnim za relativizam. ved je u neku ruku bez pravca: novije paradigme nisu bolje od onih ranijih.  Drugo. nema „čistih“ podataka – što onemogudava odabir između znanstvenih teorija. jer ono što naučnik smatra za podatak ili činjenicu bit de ovisno ο tome koju paradigmu prihvata.Neuporedivost je podjednako problematična za tradicionalnu. "linearnu" sliku naučne historije. djelomično ovisi ο onome u šta vjerujemo.ali. jedino ukoliko ne postoji neusporedivost postoji istinski konflikt između dvije teorije. Dio problema za tezu o neusporedivosti čini i Kuhnova tvrdnja da su st are i nove paradigme inkompatibilne. implicira postojanje zajedničkog okvira za njihovu evaluaciju. tada one ne mogu biti inkompatibilne. ali ideja takve korespondencije ima malo smisla ukoliko su same činjenice inficirane našim teorijama.podaci su uvijek implicirani teoretskim pretpostavkama. jer uz neuporedivost koja potiče iz nedostatka zajedničkog jezika. Prvo. jer nazvati jednu ideju ispravnom a drugu pogrešnom. Drugo. kako su Kuhnovi kritičari primjetili. ali to sugeriše da je napuštanje koncepta objektivne istine lakše iskazati nego učiniti. teorijsko opteredenje podataka imalo je dvije značajne posljedice. 17 . Neuporedivost implicira da je naučna promjena daleko od toga da bude direktna progresija prema istini. Kuhn je tezu ublažio inzistirajudi da čak i ako su dvije paradigme neusporedive. Argumenti u korist teorijske opteredenosti podataka:  Prva je ideja da je percepcija značajno uvjetovana okolnim vjerovanjima . _________________________________________ Kuhnov drugi filozofski argument bio je zasnovan na ideji poznatoj kao "teorijsko opteredenje" podataka. tada nemaju temelja za raspravu sa nekim ko se ne slaže i kazuje da istina nije relativna prema paradigmi. tada se ο naučnim revolucijama ne može ispravno razmišljati kao ο zamjeni "pogrešnih" ideja "ispravnima". postoji i nešto što on zove "neusporedivost stan darda" → "svaka paradigma de dokazati da zadovoljava kriterij koji određuje sama sebi. Ukoliko su stare i nove paradigme neuporedive. a nede modi zadovoljiti kriterije koje diktiraju njeni oponenti".

povezane pripadnošdu istoj paradigmi. Veliki dio pozitivističke filozofije nauke posveden je postojanju ovakvog algoritma → za dati skup podataka i dvije konkurenske teorije mogli koristiti "principi naučne metode" da bi se utvrdilo koja teorija je superiornija. mnogo toga duguje Kuhnu. nealgoritamski koncept racionalnosti. kada bi se primjenio na dvije konkurentske teorije. _______________________________________________________ Poruka njegovog razmišljanja nije da su promjene paradigmi iracionalne. Nauka je za Kuhna suštinski društvena aktivnost: postojanje naučne zajednice. koji se pojavio u Britaniji 1970-tih. Kuhnove su ideje ostvarile veliki utjecaj medu sociolozima nauke. Kuhn je. Kulturni relativizam nije precizno definirana doktrina. predstavlja preduvjet za primjenu normalne nauke.KUHN I RACIONALNOST ZNANOSTI Postskriptum2 je na svjetlo dana iznio jedno značajno pitanje. Kuhn je iznio čuvenu tvrdnju da ne postoji "algoritam" za teoriju izbora u nauci. 18 . poklanjao posebnu pažnju načinu na koji se nauka podučavala. 1970. Algoritam je skup pravila koji nam omoguduje da izračunamo odgovor na određeno pitanje. Za Kuhna često de biti potreban element subjektivnog suda ili zdrav naučni razum. opravdanje je bilo pitanje logike.istina je uvijek relativna za posebnu kulturu. Dakle. također. KUHNOVA OSTAVŠTINA Još jedan značajan uticaj Kuhnovog rada bilo je usmjeravanje pažnje na društveni kontekst u okviru kojeg nauka djeluje. Posebice. pokret poznat kao «snažni program« u sociologiji nauke. da bi se odlučilo o izboru između konkurentskih teorija. Ova ideja bila je implicitna njihovom vjerovanju da. U odbrani od optužbe da je izmjenu pafadigmi oslikao kao neracionalnu. 2 drugog izdanja Strukture znanstvene revolucije. algoritam za izbor teorije je skup pravila koji bi nam. Kuhnov rad odigrao je značajnu ulogu u poticanju kulturnog relativizma u društvenim naukama. iako je otkride bilo pitanje psihologije. Snažni program zasnovan je na ideji da bi se nauka trebala promatrati kao proizvod društva u kojem se prakticira. kazao koju bi teoriju trebali izabrati. momenat kojeg je tradicionalna filozofija nauke ignorirala. da bi promjene paradigmi imale smisla. ali njena centralna ideja je da ne postoji nešto što se zove apsolutna istina . ved da je potreban relaksiraniji.

u suprotnom slučaju. To je kretanje objekta u odnosu na sam apsolutni prostor. Jasno je da to ima veze sa rotacijom vode. LEIBNIZ NASPRAM NEWTON O APSOLUTNOM PROSTORU Newton „Principi prirodne filozofije“ =» prostor ima „apsolutno“ postojanje iznad i izvan prostornih odnosa između objekata. nije u odnosu na kofu jer kofa i voda rotiraju zajedno i stoga su u relativnom stanju mirovanja. Dakle. ali statičan u odnosu na drugu. Imao je niz argumenata za ovo stajalište. a za Newtona kretanje objekta je uvijek relativno u odnosu na nešto drugo. Ali rotacija je tip kretanja. Leibniz je izražavao neslaganje sa gledištem o apsolutnom prostoru – smatrao je da se prostor jednostavno sastoji od totaliteta prostornih relacija između materijalnih objekata. Newton je vjerovao da kao što postoji relativno kretanje isto tako postoji apsolutno kretanje. U suštini. -------------------------------------------------------------Leibniz je prihvatio da postoji razlika između relativnog i apsolutnog kretanja. također postoji i »filozofija posebnih nauka«. Relativno kretanje je kretanje jednog objekta u odnosu na drugi. Sva kretanja moraju biti RELATIVNA U ODNOSU NA NEŠTO. Implicira da je prostor postojao i prije bilo kakvih materijalnih objekata. Što implicira da prije nego što je bilo ikakvih materijalnih odnosa prostor nije postojao. tj. jer je koncept apsolutnog prostora smatrao nesuvislim. Dakle. Newton tvrdi da je rotacija vode relativna u odnosu na apsolutni prostor i da ovo uzrokuje dizanje njezine površine. Laibnzov najzanimljiviji argument bio je da se apsolutni prostor suprostavlja onome što je nazivao principom identiteta nezamjetljivog (engl. FILOZOFSKI PROBLEMI U FIZICI. pita se Newton. Ovo je predmet razmatranja njegovog poznatog argumenta «rotirajude čaše». ------------------------------------------------------------Newtonov glavni motiv za uvođenje koncepta apsolutnog prostora bio je napraviti razliku između apsolutnog i relativnog kretanja. Leibniz – tijelo je u apsolutnom kretanju onda kada je neposredni uzrok promjene u samom tijelu. svaki objekt ima posebnu lokaciju u apsolutnom prostoru. on je u apsolutnom stanju mirovanja. „principle of the identity of indiscernibles“) koji kaže da ukoliko su dva objekta nezamjetljiva. objašnjenje.indukcija. Leibniz obrazlaže da je apsolutni prostor isprazno vjerovanje. realizam i naučna promjena – pripadaju nečemu što se naziva «opda filozofija nauke«. oni su uistinu jedan i isti objekt. zašto onda uopde vjerovati u apsolutni prostor? Newton je smatrao da može dokazati da apsolutni prostor uistinu ima opservacijskih efekata. ali je odbijao da se apsolutno kretanje može objasniti kao kretanje u odnosu na apsolutni prostor.6. Ukoliko neki objekt povremeno mijenja svoju lokaciju u apsolutnom prostoru. Šta uzrokuje podizanje površine vode. BIOLOGIJI I PSIHOLOGIJI Pitanja koja smo do sada razmatrali . tada se nalazi u apsolutnom kretanju. Međutim. jer ne proizvodi razliku u promatranju. apsolutni prostor ustvari proizvodi opservacijske efekte. Sa filozofske točke gledišta. 19 . asplutno kretanje je relativno u odnosu na apsolutni prostor =» kretanje ne može biti samo „prosta činjenica“ o objektu. tada su identična. a objekt može biti u relativnom kretanju u odnosu na jednu stvar. to može biti samo činjenica o objektovoj relaciji prema nečem drugom (bio to drugi materijalni predmet ili apsolutni prostor). Newton je smatrao da u svakom trenutku. moramo se upitati: u odnosu na šta se događa rotiranje vode? Očigledno. među kojima su mnogi bili teološke prirode. Relativno kretanje je relativno u odnosu na ostale materijalne objekte. Ukoliko niti lokacija objekata u apsolutnom prostoru niti njihova brzina u odnosu na apsolutni prostor ne može nikada biti detektovana.

Prema navodima fenetičara. individualni organizmi se raspoređuju u vrste.). počeli pitati da li bi teorija evolucije trebalo da ima bilo kakav utjecaj na način na koju su organizmi klasificirani. moraju biti monofiletičke. ljudski um je «rješavalac opdih problema«. to nije slučaj: klasifikacija može i trebalo bi biti apsolutno neovisna o evolutivnim razmatranjima. Treda grupa. Ta pitanja uglavnom potiču iz činjenice da bilo koji dati skup objekata u principu može biti klasificiran na mnogo različitih načina.-1778. biološka klasifikacija trebala bi pokušati oslikati evolucijske odnose između vrsta. bakterije. sve porodice u redove. Na dnu postoje doslovno milioni vrsta. Sve vrste su. bilo da su genusi. pokušava kombinirati elemente oba viđenja. Lineovski način klasifikacije organizama je hijerarhijski. 2. stoljeda. I. dakle. II. Problem biološke klasifikacije: 1. ili -opdu inteligenciju«. Darwinovo Porijeklo vrsta objavljeno je 1859. Prema kladistima. ključna ideja kladista leži u činjenici da sve taksonomske grupe. svi redovi u razrede. DA LI JE UM MODULARAN? Jedan od osnovnih zadataka psihologije je razumjevanje načina na koji ljudska bida uspijevaju obaviti kognitivne zadatke. potom. ali su se biolozi tek sredinom 20-tog stoljeda. poznata kao evolutivni taksonomi. III. ali na vrhu je svega pet carstava: životinje. Pokušaj da se razumije kako je ovo mogude predstavlja centralni eksplanatorni problem discipline poznate pod nazivom kognitivna psihologija.).PROBLEM BIOLOŠKE KLASIFIKACIJE Osnovna funkcija klasifikacije je prijenos infrmacija. znanje o evolutivnoj historiji nezamjenjljivo je da bi se načinila valjana taksonomija. „PROBLEM VRSTA“ NA KOJI NAČIN RASPOREDITI GRUPU VRSTA U VIŠI TAKSON a) fenetičari – taksonomsko grupiranje bi trebalo biti zasnovano na sličnosti → mjera „sveukupne slićnosti“ koja bi ubrajala sve karakteristike jedne vrste dopuštajudi potpuno objektivnu konstrukciju klasifikacije b) kladisti – ono što je značajno predstavlja evolutivne odnose između vrsta koji su poznati pod nazivom filogenetski odnosi. Klasifikacija proizvodi nekoliko značajnih filozofskih pitanja. raspoređene u rodove (genuse). imenovan po Carlu von Linne-u (1707. Biolozi tradicionalno klasificiraju biljke i organizme koristedi Linneov sistem. porodice. svi razredi u koljenja (phylum). kao osnovnu taksonomsku jedinicu. švedskom prirodnjaku iz 18. 20 . i sva koljena u carstva. biljke. Monofiletička grupa je ona grupa koja sadrži vrstu-pretka i sve njene nasljednike. morska trava. godine. superporodice ili nešto drugo. pojavile su se dvije rivalske taksonomske škole koje su nudile suprotstavljene odgovore na ovo pitanje. Prije svega. gljivice. Problem arhitekture ljudskog uma:  U skladu sa jednim mišljenjem. ali nikoga drugog. To znači da um predstavlja skupinu vještina za rješavanje opdih problema. Mi ljudi smo na neki način sposobni obavljati kompleksne kognitivne zadatke uz minimalan napor. i si. što se primjenjuje na neograničeno veliki broj različitih zadataka. i protoctista (alge. svi rodovi u porodicu. Do 1970-tih.

tiče se načina na koji bi trebali brojati kognitivne zadatke i module. 21 . Neki od najozbiljnijih dokaza za modularnu hipotezu dolaze iz proučavanja pacijenata sa oštedenjem mozga. Fodor je smatrao da mentalni moduli imaju niz prepoznatljivih osobina. Fodor. --------------------------------------------------------------Aspekt u kojem je debata o modularnosti filozofska. Fodor „Modularnost uma“. Nemodularni kognitivni sistemi ne posjeduju niti jedno od ovih osobina. ljudski um sadrži čitav niz specijaliziranih podsistema ili modula koji su dizajnirani za obavljanje veoma ograničenog obima zadataka i ne mogu obavljati ništa osim toga. 1983. a druge koristedi našu "opdu inteligenciju". oni su domenski specifični = specijalizirani (pr.oštedenja mozga narušavaju pojedine kognitivne kapacitete. J. medu kojima su tri najznačajnije: I. Ovo je poznato kao hipoteza o modularnosti uma. pretpostavka Chomskog o „uređaju za usvajanje jezika“) II. njihovo djelovanje je obavezno = svi kognitivni procesi su obavezni na ovaj načina. Prema mišljenju protivnika te ideje. modularan: neke kognitivne zadatke rješavamo koristedi specijalizirane module. ali ostavljaju druge netaknutim. potom. razmišljanje nije III. iako ne u potpunosti. Još jedan primjer su fobije. Zagovornici modularnosti smatraju da um sadrži specijalizirane module za obavljanje različitih vrsta kognitivnih zadataka: protivnici modularnosti to negiraju. smatra da je ljudski um djelomično. oni su informacijski sažeti = primjer Müller Lyerove linije dokazuje da su naši perciptivni mehanizmi informacijski sažeti → iluzija ne nestaje čak ni kada znamo da su obje linije jednako duge. Ta proučavanja poznata su kao „proučavanja nedostataka“ .

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful