You are on page 1of 7

Lidija Gajski, Medicina u službi korporacijskih interesa, str.

1

Medicina u službi korporacijskih interesa
Lidija Gajski, dr. med., Dom zdravlja Zagreb Centar Objavljeno u: Bioetičke teme : knjiga izlaganja s I.-XI. proljetnoga bioetičkoga simpozija Hrvatskoga liječničkoga zbora održanih u Zagrebu od 2001. do 2011. godine, ur. Goran Ivanišević i Stella Fatović-Ferenčić, Zagreb : Medicinska naklada : Hrvatski liječnički zbor, 2012., str. 480-486.
Sažetak Na plodnom tlu medicine i zdravstva, na kojem im nitko nije postavio granice, zadnjih su dvadesetak godina suvereno zavladali proizvođači različitih medicinskih proizvoda. Najmoćnija među njima, industrija lijekova, preuzela je značajan dio medicinske znanosti, edukacije, prakse i politike, te ih jasno zlorabi za vlastite interese. Zdravstveni sustavi sve više funkcioniraju na načelima profita, a sve manje služe javnom dobru – liječenju bolesti i čuvanju zdravlja. Ključne riječi: farmaceutska industrija, medicinska znanost, medicinska edukacija Summary Medicine Serving Corporate Interests With no boudaries set for them, in the last two decades the manufacturers of various medical products have seized the rewarding area of medicine and health care. The most powerful among them, the pharmaceutical industry, has taken over a considerable part of the medical science, education, clinical practice and politics, and clearly misuses it for its own interest. Health care systems function increasingly on commercial principles, hence profit, not curing and preventing disease becomes its main aim and motive. Key words: pharmaceutical industry, medical science, medical education

Uvod
Zadnja dva do tri desetljeća neoliberalni kapitalistički gospodarsko-politički model globalno je prevladao. U tom procesu poduzetništvo i slobodno tržište ušli su i u zdravstvene sustave. Nedostatak regulacije, odnosno činjenica da privatnom sektoru na tom iznimno zahvalom području za zaradu, nisu postavljene granice, doveo je do situacije da proizvođači različitih medicinskih proizvoda danas u velikoj mjeri uređuju i upravljaju sustavom medicine i zdravstva. Zahvaljujući svojoj financijskoj moći i agresivnosti, medicinska industrija, u prvom redu ona farmaceutska, preuzela je značajan dio medicinske znanosti, izobrazbe i zdravstvene politike. I jasno ih zlorabi, pa glavni cilj i pokretač čitavoga sustava postaje zarada, dok liječenje i sprječavanje bolesti odlazi u drugi plan. Zdravstvo troši sve više novca na lijekove i druge medicinske postupke bez dokazane djelotvornosti, dok šteta od tih intervencija evidentno raste. Nema napretka u liječenju i iskorjenjivanju bolesti, nego se one održavaju kroničnima. Štoviše, umjetno se stvaraju nove, čime se velike populacije ljudi bez ikakvih zdravstvenih tegoba pretvaraju u potrošače medicinskih proizvoda. Pod utjecajem industrije kompleksni pojam liječenja i sprječavanja bolesti reducira se ne uzimanje tableta, odnos između liječnika i bolesnika se dehumanizira, a sama medicina mijenja svoju paradigmu iz tradicionalno kurativne u preventivnu.

Lidija Gajski, Medicina u službi korporacijskih interesa, str. 2

Znanost
Promjene takve dubine i razmjera podrazumijevaju zahvaćanje u sam temelj i uporište naše kulture i civilizacije, a to je znanost. Svjesna činjenice da naša civilizacija znanost poistovjećuje sa znanjem i istinom, medicinska je industrija krenula u ovladavanje te djelatnosti i do danas je preuzela veći dio primjenjenih znanstvenih istraživanja. Računa se da financira najmanje 70% kliničkih pokusa objavljenih u velikim medicinskim časopisima. Klinički pokus vrsta je znanstvenog istraživanja kojom se dokazuje (ili ne dokazuje) učinkovitost određene medicinske intervencije i danas predstavlja glavno uporište kliničke prakse i zdravstvene politike. Financirajući kliničke pokuse proizvođači medicinske tehnologije prilagođavaju ih svojim potrebama – osmišljavaju njihovo oblikovanje, kontroliraju izvedbu i prezentiraju nalaze. I u tome manipuliraju. Studije koje su ispitivale povezanost ishoda istraživanja i njihova financiranja našle su da ona plaćena od farmaceutskih tvrtki 4-5 puta češće imaju rezultate koji pogoduju sponzoru, nego studije financirane iz drugih, većinom javnih izvora. Manipulira se u prvom redu metodologijom znanstvenoga rada. Kad je riječ o izboru ispitanika, za pokuse s lijekovima uzimaju se oni u kojih je pripravak djelotvorniji i sigurniji. Trajanje studije namješta se prema rezultatima. Kao mjere ishoda ne uzimaju se bitne kategorije poput produženja života i kliničkih događaja, nego surogati poput smanjenja krvnoga tlaka, kolesterola ili šećera, na kojima je lakše demonstrirati efekt. Korisni učinci udružuju se kako bi prešli prag statističke značajnosti, dok se s nuspojavama čini obrnuto. Kad je riječ o interpretaciji nalaza, učinak preparata prikazuje se u obliku redukcije relativnoga rizika nepoželjnoga događaja koja tipično iznosi oko 30%. Ono što se prešućuje je puno manje impresivna redukcija apsolutnoga rizika ili stvarno smanjenje šanse za bolest, koje nerijetko iznosi tek 1%, pa i manje. Nakon iznošenja rezultata, u sažetku i zaključku izvještaja o pokusu, zbog potrebe za sažimanjem i pojednostavljenjem, marginalni ili dvojbeni rezultati studije, bivaju svedeni na tvrdnju o djelotvornosti ispitivanoga pripravka. Druge vrste medicinskih istraživanja, također u značajnoj mjeri izravno ili neizravno financirane od privatnoga sektora, pate od još većih slabosti. Farmakoekonomske studije uz pomoć nakaradne metodologije „dokazuju“ da se dugogodišnjom primjenom skupih preparata trivijalne učinkovitosti ostvaruje velika ekonomska korist. Temeljna istraživanja dizajniraju patofiziologiju bolesti prema potrebama liječenja. Opservacijska istraživanja nalaze veliku korist od agresivnoga snižavanja tlaka i šećera, a epidemiološka daju lažnu sliku o velikoj proširenosti i značaju komercijalno zanimljivih bolesti. Uz pomoć takve znanstvene prakse, djelotvornima se proglašavaju antihipertenzivi, hipolipemici i antidijabetici koji smanjuju vjerojatnost srčanog infarkta ili moždanog udara u kardiovaskularnih bolesnika s oko 4% na 2,5-3% godišnje, a u zdravih tek s oko 0,8% na 0,5% godišnje. Dokazuje se korisnost antineoplastika koji uz neugodne nuspojave produžuju život za nekoliko tjedana. Za masovnu primjenu preporučuju se cjepiva za koja nijedna objektivna analiza ne bi našla dokaze o djelotvornosti. Isplativima se proglašavaju pripravci koji sprječavaju srčanožilne događaje po cijeni od 300.000 ili više kuna. Sigurnima se nalaze oni koje se nakon desetak ili manje godina primjene povlači s tržišta radi toksičnosti. Kad je riječ o predmetu istraživanja, privatizirana znanost bavi se temama usmjerenima na brzu dobit, kao što su skupi preventivni lijekovi za doživotno uzimanje. Slabo je zanimaju uzroci bolesti, nefarmakološka terapija, prirodni lijekovi, te bolesti

Lidija Gajski, Medicina u službi korporacijskih interesa, str. 3

koje ubijaju milijune ljudi u siromašnom dijelu svijeta, što sve pridonosi neučinkovitosti moderne medicine u iskorjenjivanju bolesti i smanjenju pobola. Jedna od najuočljivijih posljedica ovako koncipirane znanosti jest širenje indikacije za lijekove. Uz pomoć kliničkoga pokusa jednostavno se „dokaže” djelotvornost preparata u novim stanjima i na novim skupinama ispitanika (antidepresivi, statini). Na sličan način, demonstrirajući učinak farmaka u blagim i prolaznim poremećajima, te fiziološkim stanjima, šire se i granice bolesti (astma, depresija), te stvaraju novi klinički entiteti poput menopauze, „premenstrualnoga sindroma“, erektilne disfunkcije. Hipertenzija, hiperlipidemija i hiperglikemija (dijabetes) danas su najčešće bolesti. Radi se u stvari o laboratorijskim ili tehničkim parametrima. Proglašene su rizičnim faktorima, pa onda i bolestima, kad se utvrdilo da nose veću vjerojatnost kardiovaskularnih događaja i smrti i da lijekovi tu šansu mogu smanjiti. No koncept čimbenika rizika stoji na klimavim nogama, a veza je jasno preuveličana, o čemu, između ostaloga svjedoči i skroman učinak lijekova. Na tom konceptu, po kojem je mineralna gustoća kostiju uzeta kao faktor rizika za koštani prijelom, zasnovana je i osteoporoza. Uz spomenute dvojbe, ovdje treba dodati i onu koja se odnosi na činjenicu da je za normalnu uzeta gustoća kostiju mlade odrasle žene. Izjednačavanje mladosti sa zdravljem, a starosti s bolešću, samo je još jedan od modela pomoću kojeg se ljude bez ikakvih smetnji pretvara u potrošače lijekova. Tradicionalna medicina bavila se bolestima koje su podrazumijevale subjektivnu tegobu ili lako uočljiv poremećaj. Definicija bolesti bila je jednostavna. Danas kad se bolest dijagnosticira uz pomoć laboratorijskih i drugih tehničkih parametara, postavlja se pitanje granične vrijednosti pri kojoj se proglašava bolest. Koja je visina tlaka ili šećera nenormalna, dakle ona koja zahtijeva liječenje, odnosno ciljna – ona kojoj treba težiti? Nažalost, ona dobivena uz pomoć spornih istraživanja i proglašena svojevoljnim dogovorom malih grupa kliničara financijski povezanih s farmaceutskom industrijom. Osim što se do graničnih i ciljnih vrijednosti rizičnih čimbenika došlo vrlo problematičnim putem, način na koji su formulirane nosi još jednu opasnost – s vremenom se mogu jednostavno spuštati. Potrebno je samo da istraživanja „dokažu“ dobrobit pri nižim razinama parametara. I doista. Još prije petnaestak godina granica patološke vrijednosti ukupnoga kolesterola bila je 6,5 mmol/l. Kroz nekoliko sastanaka stručnih odbora u SAD-u i Europi ciljna je vrijednost spuštena na manje od 5 mmol/l, a za srčane, bubrežne bolesnike i dijabetičare i manje (i do 3,5 mmol/l ukupnoga kolesterola). Slično se dogodilo s krvnim tlakom, čija je normalna vrijednost sa 160/95 mm Hg smanjena na 140/90, a za spomenute kategorije bolesnika na oko 130/80, pa i niže; optimalnom vrijednošću tlaka proglašena je ona niža od 120/80 mm Hg. Nije teško zaključiti koja je posljedica ovoga sustavnoga spuštanja ciljnih i graničnih vrijednosti. Postaviti ih nisko znači ranije započeti farmakoterapiju, koristiti velike doze lijekova i dodavati pripravke. To je ono čega smo svjedoci u suvremenoj kliničkoj praksi – bolesnici uzimaju sve više lijekova. Istodobno, sve veći broj ljudi postaje kandidatima za liječenje. Još krajem prošloga desetljeća baratalo se podatkom o 10-25% hipertoničara među odraslima; danas je to 44%. Uz primjenu europskih smjernica za prevenciju kardiovaskularnih bolesti iz 2003., 76% odrasle norveške populacije spada u skupinu povećanoga rizika. U Velikoj Britaniji 87% muškaraca i 56% žena iznad 65 godina ima kriterije koji ih čine kandidatima barem za jedan kardiovaskularni preparat. Tradicionalna medicina bavila se bolesnim ljudima i nastojala je ukloniti ili ublažiti tegobe. U novije vrijeme, tjerana interesom silno narasle medicinske, u prvom redu farmaceutske industrije, koja je u međuvremenu „potrošila“ stvarne bolesnike, ona se okreće ljudima bez smetnji, proglašenim podložnima bolesti u budućnosti. Primjena u

Lidija Gajski, Medicina u službi korporacijskih interesa, str. 4

preventivne svrhe ono je čemu lijekovi i drugi medicinski postupci danas zahvaljuju svoju ekspanziju. Riječ je o promjeni same medicinske paradigme i pojavi s dalekosežnim kulturnim, društvenim i gospodarskim posljedicama.

Edukacija
Drugi element pomoću kojeg se stvara lažna predodžba o korisnosti i potrebi za lijekovima je medicinska edukacija. Zbog nedostatka regulacije, zahvaljujući svojoj financijskoj moći i agresivnosti, industrija medicinskih proizvoda postala je dominantan čimbenik medicinske izobrazbe. Pod patronatom industrije medicinska je edukacija postala nevjerodostojna, pristrana i nekritična. Podupirući znanost u promicanju skupe farmakoterapije, stvaranju novih indikacija i novih bolesti, pretvorena je, baš kao i znanost, u sredstvo za prodaju lijekova i medicinske opreme. Medicinska izobrazba usmjerena je različitim profilima u sustavu zdravstva, no glavni „kupac“ medicinskih proizvoda i najbitniji čimbenik njihove potrošnje su liječnici, pa je većina edukacijskih napora farmaceutske industrije usmjerena doktorima. Kad govorimo o izvorima stručnih informacija, liječnicima su danas na raspolaganju svi mogući medicinski časopisi i publikacije; potrebno je samo kliknuti mišem. No to je samo teorija. Zbog niza razloga prosječni će kliničar od svega ponuđenoga konzumirati samo ono što mu je najlakše dostupno, tj. ono što mu se samo nudi i što je besplatno – materijale koji mu se dostavljaju putem farmaceutskih predstavnika ili poštom. A oni su puno bliži reklami nego edukaciji. Analize tih materijala našle su da većina tvrdnji u njima nema uporište u znanstvenoj literaturi, te da redovito preuveličavaju terapijske učinke preparata i iskrivljuju preporuke stručnih društava. I kad je riječ o stručnim predavanjima, simpozijima i kongresima, liječnici daleko najčešće pohađaju one koje sponzorira medicinska industrija jer su besplatni, odvijaju se u luksuznim hotelima popraćenim večerom, nerijetko u inozemstvu, pa i u prekooceanskim odredištima. Jasno je da se sadržaj takvih skupova, pa bili to i veliki, primjerice kardiološki ili dijabetološki kongresi, s obzirom da ih financiraju farmaceutske kompanije, svodi na marketing. Tematski reducirani, s farmaceutskim novcem plaćenim medicinskim stručnjacima kao predavačima, i po svojem izgledu više podsjećaju na sajmišta i estradu, nego na mjesta gdje se usvaja znanje i razvija stručna rasprava. Ipak, vrsta informacije koju liječnici najviše konzumiraju i čiji su učinci u kliničkoj praksi vjerojatno najveći, izravni je dodir s predstavnicima farmaceutskih tvrtki. Ta je aktivnost vrlo raširena; liječnici svakodnevno primaju farmaceutske zastupnike. Riječ je, naravno, o čistoj marketinškoj aktivnosti. Osim prema profesionalcima, promidžbena aktivnost farmaceutskih tvrtki zadnjih se godina sve više okreće bolesnicima, odnosno javnosti. Svjedoci smo da se o zdravlju i bolesti govori i piše više nego ikad. Interes za zdravstvenim informacijama je velik, a proizvođači su svjesni da su potencijalni i stvarni bolesnici snažan pomagač u prodaji proizvoda. Farmaceutske se tvrtke s jedne strane, obraćaju izravno pacijentima. Pod pokroviteljstvom industrije lijekova organiziraju se simpoziji i izdaju specijalizirani časopisi, osmišljavaju se programi namijenjeni oboljelima od određenih bolesti. Farmaceutske tvrtke organiziraju savjetovališta, predavanja u staračkim domovima i školama, lijepe plakate i dijele promidžbeni materijal po domovima zdravlja. Na internetu su dostupni milijuni adresa koje nude podatke o zdravlju i bolestima; iza mnogih otvoreno ili prikriveno stoje proizvođači lijekova.

Lidija Gajski, Medicina u službi korporacijskih interesa, str. 5

Edukacijski napori industrije lijekova naročito se usmjeravaju prema udrugama pacijenata. Kako one mogu biti moćno sredstvo kojim se vrši pritisak na liječnike i zdravstvenu administraciju, kompanije ih pomažu na različite načine – planiraju njihove aktivnosti, osiguravaju sredstva za rad, a često potiču i samo njihovo osnivanje. Primjeri takvih udruga u nas su Hrvatsko društvo za osteoporozu, čiji je glavni sponzor proizvođač vodećega preparata za liječenje osteoporoze. Druga je Savez dijabetičkih udruga, kojeg podupire najveći europski proizvođač inzulina. Obje su udruge izborile da se pripravci njihovih sponzora uvrste u listu onih koji se mogu dobiti na teret zdravstvenog osiguranja. Kad je riječ o obraćanju širokoj javnosti, treba istaknuti da izravno reklamiranje lijekova u većini zemalja nije dopušteno. Međutim, nalaze se putovi posrednog oglašavanja. Ono se provodi kroz izvještavanje s medicinskih kongresa i okruglih stolova i kroz „priču“ o bolestima i njihovu liječenju, dakle kroz promociju bolesti. Pod krinkom zdravstvenoga prosvjećivanja, objektivnog izvještavanja ili pod „firmom“ novosti iz medicine, bez plaćanja oglasnoga prostora u medijima se nude informacije s prikrivenom porukom: učinite pretragu, pitajte svoga doktora, zatražite lijek. Posrednici u ovom procesu su novinari, koji su nerijetko u funkciji proizvođača, pa u prezentaciji ovih tema vrlo često nailazimo na nekritičnost i senzacionalizam. Promidžba bolesti odvija se planirano, nerijetko kroz kampanje velikih razmjera. Pri tom se koriste specifične metode. Redovito se formira tzv. trojni savez. Prvo se angažira stručnjak za određeno područje, najčešće ugledni klinički profesor. Tako poruka dobiva vjerodostojnost. Ono što ljudi ne znaju jest da je riječ o stručnjacima koje plaćea, a često ih je i stvorila farmaceutska industrija. Drugi važan element jest uključivanje „neovisnih“ udruga potrošača. Iz njihovih redova regrutiraju se „žrtve“ bolesti, pojedinci koji putem medija plasiraju svoje autentične priče s ciljem da privuku pozornost na bolest i njezino liječenje. Uz liječnike i bolesnike, treći sudionik, farmaceutska tvrtka, kompletira savez okupljen oko zajedničkoga projekta – promocije bolesti i sredstva za liječenje. Gotove informacije „proizvedene“ u takvom sklopu nude se onda novinarima. A oni ih, zbog slaboga poznavanja problema i nevoljkosti da ga sami istražuju, samo prosljeđuju javnosti. Kako bi se stvorio povod za govorenje o bolesti, farmaceutski PR (tvrtke za odnose s javnoošću) izmislio je pojam „Svjetskoga dana“ ili „tjedna” bolesti. Tako imamo Dan šećerne bolesti, Dan migrene, Dan psorijaze, Svjetski dan astme, Tjedan hipertenzije. Na taj dan održavaju se različite akcije, okrugli stolovi i predavanja, s ciljem da se upozori na veliku proširenost i ozbiljnost bolesti, te postojanje djelotvornoga liječenja. Među glavnim tehnikama u strategiji promicanja bolesti jest stvaranje zabrinutosti i straha. Promidžbeni plakati koji se odnose na osteoporozu prikazuju pogrbljenu ženu izmučena lica. Radijski oglasi o hepatitisu nazivaju tu bolest „gostom kojeg ne biste poželjeli niti smrtnom neprijatelju“. S letka kojim su svojedobno bili obljepljeni naši gradovi prolaznike je kroz nišan pištolja promatrao lik s tamnim naočalama ispod kojeg je pisalo „Visoki tlak – tihi ubojica“. Američki oglas prikazivao je lješ mlađega muškarca nad kojim je stajalo: „Što biste radije, pretragu na kolesterol ili Posljednji sud?“ U zamašnim globalnim kampanjama „komercijalne“ su bolesti poput astme, migrene i depresije (koja je čak postala nekom vrstom mode), poprimile epidemijske razmjere. I različita fiziološka stanja i blaže smetnje narasli su do nerealnih dimenzija i poprimili oblike teških poremećaja. Primjeri (iza kojih se uvijek krije konkretan farmaceutski pripravak) – erektilna disfunkcija, premenstrualne smetnje od kojih je stvoren sindrom, potom menopauza – normalna etapa u životu žene, koju je na prijelazu stoljeća u

Lidija Gajski, Medicina u službi korporacijskih interesa, str. 6

razvijenom svijetu liječila gotovo polovica žena. Od čitavoga niza novostvorenih psihijatrijskih bolesti, spomenimo samo socijalnu fobiju, pod kojom se podrazumijeva strah od javnoga nastupa, osobina donedavno poznata kao sramežljivost. Od Helicobactera pylori, bakterije koja živi u sluznici želudca 60% ljudi, zahvaljujući planetarnoj kampanji također je stvorena nova bolest tijekom devedesetih godina XX. stoljeća. Do kraja desetljeća nova klasa lijekova koja se primjenjuje u vezi s tim, postala je jedna od najpropisivanijih. Osteoporoza se smatra klasičnim primjerom „proizvodnje“ bolesti, kao i kolesterol. Taj uglavnom nezanimljiv i rijetko tražen biokemijski parametar, zahvaljujući stalnom pritisku na liječnike i javnost, u petnaestak je godina postao najomraženiji medicinski pojam i glavna tema razgovora u liječničkoj ordinaciji. U novije vrijeme svjedoci smo da su velikom javnom kampanjom ptičja i svinjska gripa promovirane u globalnu prijetnju čovječanstvu.

Politika
S obzirom da se na razini politike uređuje mnogo toga što određuje sudbinu lijeka, u toj sferi farmaceutska industrija nastoji ostvariti najveći mogući utjecaj – i to joj uspijeva. Penetrirala je u regulacijska tijela koja odobravaju lijekove za promet. Spomenimo samo činjenicu da su u zadnjih 20-tak godina značajno skraćeni rokovi i olabavljeni standardi za registraciju lijekova diljem svijeta. U zdravstvenim osiguravajućim kućama proizvođači lijekova lobiraju za uključivanje svojih pripravaka u režim propisivanja bez participacije pacijenta, što je jedan od glavnih uvjeta za njihovu široku primjenu. Zakonodavne vlasti pod velikim su pritiskom jer se na toj razini reguliraju uvjeti za plasman lijekova i stvara okvir koji određuje njihovu potrošnju. Zakonom o zdravstvenom osiguranju iz 2002. godine u Hrvatskoj je uveden takav sustav oslobađanja od participacije i model dopunskog osiguranja koji je u sljedećoj godini doveo do porasta izdatka za lijekove za četvrtinu (25%). Naročit napor farmaceutska industrija ulaže u zakonodavstvo na području zaštite patenata i tu su velike kompanije uspjele izboriti monopol i dugogodišnje održavanje visokih cijena. Pri zakonodavnoj vlasti nacionalnih država, ali i EU, djeluju velike grupe lobista farmaceutske industrije. U Washingtonu na svakoga kongresnika dolazi gotovo sedam lobista te industrije. Jedan od njihovih većih uspjeha bilo je donošenje zakona koji omogućuje izravno reklamiranje lijekova potrošačima. Iza naziva lobiranje krije se u stvari korupcija. Izdašnim donacijama za predizborne kampanje farma-kartel kupuje buduće povlastice na tržištu. Što se tiče egzekutive, farmakoindustrija ima svoje ljude u samom vrhu vlasti. Nekoliko najviših dužnosnika izvršne vlasti SAD prozvano je izravnim izdancima te industrije. Poznate su veze obitelji Bush i farmaceutskoga giganta Eli Lilly & Co. Bivši njemački kancelar Helmuth Kohl izravni je „proizvod” farmakoindustrije – ona ga je školovala i dovela na vodeću političku poziciju. U vrijeme njegova mandata njemački je farmaceutski koncern postao najveći svjetski izvoznik lijekova. Postoje brojni dokazi o utjecaju velikih kompanija na pravosuđe, poglavito u segmentu zaštite od krivnje za štetne posljedice liječenja. Aktivnosti farmaceutske industrije odvijaju se uz manje ili više vidljivu, ali čvrstu političku potporu. Američki nacionalni program o kolesterolu osamdesetih godina XX. stoljeća imao je jasna politička obilježja. Danas su to globalni projekti koje vode velike civilne udruge, poput, primjerice Međunarodne zaklade za osteoporozu, koje su u biti

Lidija Gajski, Medicina u službi korporacijskih interesa, str. 7

političke organizacije. Njihovi napori usmjereni su s jedne strane prema nacionalnim vladama, a s druge prema tijelima EU. U Europskom parlamentu postoje interesne skupine za pojedine bolesti, koje izrađuju deklaracije i akcijske planove s ciljem da se u zemljama članicama primijeni zdravstvena politika koja će omogućiti plasman proizvoda njihovih sponzora. Koncept smjernica za kliničku praksu, donedavno nepoznat, a danas uveden praktički u sve segmente medicine, predstavlja prikladnu infrastrukturu za transfer tehnologije, odnosno osvajanje tržišta, pri čemu je evidentan politički patronat s elementima prisile. Farmaceutska industrija danas je, nedvojbeno, snažan politički čimbenik. Njezina politička moć proizlazi iz njezine financijske snage – kapital vodećih kompanija veći je od BDP-a manjih država. Nacionalne kompanije kroje unutarnju politiku svojih država, a velike transnacionalne korporacije uređuju globalni ekonomski i politički poredak. Postoje uvjerljivi dokazi da je njemačka farmaceutsko-kemijska korporacija bila glavni pokretač Drugoga svjetskoga rata, dok danas naftni i farmaceutski kompleks upravlja iračkim ratom.

Zaključak
Nekritičkim i nekontroliranim ulaskom privatnih poduzeća i poduzetništva u medicinu i zdravstvene sustave, stvoren je sukob interesa ključnih aktera na tom području – znanstvenika, liječnika, farmaceuta, političara, novinara, pa i voditelja bolesničkih udruga. U takvoj poziciji, pod utjecajem pogodnosti koje nudi privatni sektor, oni se vrlo često opredjeljuju za osobni probitak i postaju zastupnici interesa proizvođača različitih medicinskih proizvoda, a ne interesa i dobrobiti bolesnika i društva. Na taj način čitav sustav medicine i zdravstva počinje funkcionirati u korist privatnih kompanija, dok liječenje i sprječavanje bolesti odlaze u drugi plan; smanjuje se dostupnost zdravstvenih usluga, raste šteta od suvišne tehnologije, povećavaju se troškovi i javljaju ozbiljne etičke dileme i problemi. Rješenje je u bitnom i odlučnom smanjenju utjecaja privatnoga sektora u medicinskoj znanosti, edukaciji, kliničkoj praksi i politici. Tek okruženje oslobođeno logike kratkoročnoga profita pruža uvjete za primjereno vrjednovanje, a onda i primjenu medicinskih intervencija s najvećim učinkom na zdravlje, odnosno odbacivanje onih beskorisnih. Ono oslobađa i prostor za toliko potreban kritički diskurs, povratak profesionalne etike i odgovornosti, drukčiji pristup i konceptualiziranje liječenja, bolesti i zdravlja, te otvara put povratka medicine njezinoj iskonskoj humanoj i holističkoj naravi.
LITERATURA Čović A. Etika i bioetika. Zagreb: Pergamena; 2004. Gajski L. Liječenje šećerne bolesti – u službi dijabetičke industrije. Liječničke novine. 15. ožujka 2010. http://www.scribd.com/doc/174060418 Gajski L. Lijekovi ili priča o obmani. Zagreb: Pergamena; 2009. Gajski L. Medicinska znanost u službi kapitala. U: Valjan V, urednik. Integrativna bioetika i izazovi suvremene civilizacije. Zbornik radova Prvog međunarodnog bioetičkog simpozija u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, 31. III – 1. IV 2006.). Sarajevo: Bioetičko društvo u BiH; 2007. Gajski L. Proizvodnja bolesti; prikaz slučaja. Liječničke novine. 15. srpnja 2009. http://www.scribd.com/doc/173003538 Gajski L. Slučaj kolesterol. Liječničke novine. 15. listopada 2009. http://www.scribd.com/doc/173003938 Matulić T. Autonomija trajne liječničke izobrazbe u kontekstu sukoba interesa u medicinskojpraksi. U: Bakran I, Ivanišević G, ur. Suradnja liječnika i farmaceutske industrije u trajnoj izobrazbi. Knjiga izlaganja na III proljetnom bioetičkom simpoziju Hrvatskoga liječničkog zbora održanom u Zagrebu 6. lipnja 2003. Zagreb: Hrvatski liječnički zbor; 2003.