Bla Hamvas,

Jasmin i maslina
Moda nije samo od zasidenosti uspomenama i nije samo od iekivanja eljenje bududnosti da se ovjek odmie od sadanjosti, da tone u prolost ili da ivi u jo nepristiglom vremenu, da ivi, ali nije prisutan ni u prolosti ni u bududnosti, jednako kao to nije ni u sadanjosti, tone ili, to je isto, die se iznad nje; ima dana,tjedana, dulje cijelih razdoblja, da je neosjetljiv, samo se ljulja, poput nekog amca, na vlastitoj ispunjenosti.ivi u posve drukijem krajoliku; jedna vrsta polusnenog stanja, ponekad nije ni polu. Uzrok te omamljenostinikad nije znan, nikad ne moe biti znan, moda i ne postoji jedan uzrok, moda uzrok nije ni potreban, modasam sebe uzrokuje. U njoj nema svjetlosti, nema tame, jer predmeti gore i nodu, gustim, tupim sjajem izdubina, boja odjednom postane osobina svijeta, ne njegova povrina, forma zrai iznutra, protenost osjetilnogtijela nije ohlaeni ukras. ivot ne tee, nego plavi, pulsira u sebi samome, polaganim, mirnim pulsom, kao datone u slatku, tamnu, omamljujudu tekudinu.Opaanje i imaginacija ne mogu se razdvojiti man dichtet schon / wenn man erlebt, meusobno seuljepavaju i obogaduju. Tih dubokih plavih boja nigdje nema, ili su samo bile, ili de samo biti crvene su kaobaklje koje gore u nodima bez zvijezda, u nekim dalekim dolinama crna je poput barunaste zmije, kojaovjeka obavija svojom mekanom toplinom, nesposobna da drukije shvati planinu, rijeku, nebo, nego kaozagrljaj.Valovito gibanje koje neprestance plavi, ali neprekidno u uzdizanju, poput plime: sve vie skrivajudi, dubljeprekrivajudi to to se ne moe tako zastrti da ne bi prozrailo. Ne moe se djelovati, jer to to ovjek elidjelovanjem postidi, jedan je oblik umirenja, a to je upravo ono to se ne mora postidi jer ved jest. Nesposoban je primiti jer je pun, dupkom pun. Ipak djeluje i prima, a da djeluje bez djelovanja, prima bez primanja, timeda se djeluje i prima kroza nj. Stvara odnosno biva stvaran. ivi odnosno biva ivljen, ini to to s njime ivotini. Raste. Veliki patos. Velika patnja svijeta gdje vie o strasti nema rijei jer mu je zanos toliko proeo iproima bide da ne treba svladati nikakvo protivljenje nema u njemu niega nasrtljivoga, niega olujnog,nikakva nasilja, nikakva skoka, nikakva rascjepa, to je ivot kao da je ovjeku temperatura za jedan stupanjvia i kao da ima stalnu vrudicu, ali dravu vrudicu, polako, polako, zdravlje mu postaje sve intenzivnije,uzdignuto, usijano, i to to je prije bila iznimka, skok i polet, sada je postalo stanje, stalno, u svom ritmulebdede, duboko uzbibano, prozirnije stanje.To je veliki patos stabala: velika ekstaza. To je u njima valoviti rast ispunjenosti, sneno pulsiranje, otrpljenoplavljenje, to je u njima topli zagrljaj crne barunaste zmije: ine to ivot s njima ini, to je vrudica, i joneto vie. Nije vie ni vrudica, nije vie od toga to jest, nego manje od toga. Svjeije, rjee, tie, jednostavnije, manje zahtjevno, zadovoljnije i stalnije. Via temperatura, bre izgaranje, vede usahnude.Ublaavanje gorenja, intenziviranje vrudice, ne navie nego nanie, stalnije i dublje potonude. To je hladnavrudica. Stabla su u intenziviranju stigla do toga da su jedva toplija od zemlje. Intenzitet rijetke biljne krviotputa toplinu, odravanje koje biih dralo u stalnom uzbuenju. Spustilo se u hladni zanos, u mirnije, jednostavnije, nasmjeenije stanje.Stalan bujan rast stabla i njegov tok iz dubina neometani su jer su stabla srasla s hranom. Sa svojom suhranom u stalnom dodiru. Rast im je bez zastoja. Hrana je zemlja. Stabla siu zemlju prodirudi u nju sve dubljei dublje. Ali stabla nisu nametnici. Ne ubijaju zemlju, nego joj daju priliku da sebe daruje. Veza je uzajamna,korijenje prodire u zemlju da bi dobivalo, zemlja uvlai korijenje u sebe da bi mogla davati. To da netopostoji, jo

nita ne znai, sve to postoji dobiva znaenje samo u davanju, samo u darivanju. To je temeljsvakog odnosa i u tom je odnosu onaj koji daje dublje vezan od onoga koji dobiva, jer ga ne vezuje oskudica,nego obilje. Prava prisila nikad nije popunjavanje manjka, nego darivanje vika. Onaj koji daje ovisniji je oprimatelju, nego onaj koji prima o darovatelju. I zahvalnost mu je dublja, i ponos slava takoer. U tome jeotmjenost davanja, tiha otmjenost davanja, to je osobina zemlje.ivo i umirujude bide stabla jest njegov neprekinuti zajedniki ivot sa zemljom, iz ega proizlazi drugo, jobitnije svojstvo dvospolnost.U Rimu je helenistiki kip, ena obla tijela i irokih bokova, sa enskim grudima, ali s falusom, dakle mukarac.Hermafrodit. Kip svijeta koji najvie uznemiruje. ivo bide koje udvostruuje svoju otvorenost, koje ne ekasamo enu nego i mukarca. I ena i mukarac. Dvostruko uznemirenje, dvostruko oekivanje, dvostrukaudnja, udnja ga dohvada uvijek s dvije strane, dvostruki nemir. Jer je mogudnost predavanja uvijekistodobno i mogudnost zatvaranja. To je uasna opasnost spolnosti, moe znaiti potpuno predavanje i potpunuzatvorenost, slobodu boga i doivotni zatvor.