Novo poganstvo kao alternativni način religioznosti nezadovoljnih kršćana

KREN, Viktorija
U ovom radu misao vodilja je ukazati na novo poganstvo kao alternativnu religioznost nezadovoljnih kršćana, koja se ostvaruje preko novih religioznih pokreta i sekti. Od prvih kršćanskih vremena uvijek je bilo nezadovoljnih kršćana, a dokaz tome su i brojne hereze i crkveni raskoli, no u današnjem vremenu stanje postaje alarmantno zbog preporoda poganstva, kamufliranog u brojnim novim religioznim pokretima kršćanske i nekršćanske orijentacije, ali još više zbog sve većeg otpada od vjere kršćanskih vjernika. U radu su obrazloženi i pojašnjeni pojmovi iz naslova. Praćeno je poganstvo kroz povijest, u pretkršćanskom i kršćanskom razdoblju, s naglaskom na činjenici da ono nikad nije bilo do kraja uništeno. Navedeni su ideali neopoganstva i vjerovanja novog doba, razlozi širenja i uspjeha novih religioznih pokreta te antikršćanski stav nove religioznosti. Razmatrana je uloga Crkve u suvremenom svijetu, pristup novodobaškoj religioznosti i potreba nove evangelizacije. 1. POGANSTVO KROZ POVIJEST Pojam poganstvo dolazi od lat. riječi paganus, što izvorno znači ''seljak'', ''neuk čovjek''. Pojam poganin označava pogane (grč. παγανοί), tj. nekrštene narode, nekršćane, bezbožnike. ''Deorum falsorum cultores paganos vocamus'' 1 (Štovatelje lažnih bogova nazivamo neznabošcima). Stoga, pojam poganstvo ili paganizam označava neznaboštvo, bezboštvo, mnogoboštvo, nekršćanstvo, krivovjerstvo. Pogrdno značenje koje je imala ta riječ vidljivo je i iz činjenice da je postala sinonimom za ''nečist'', ''smrdljiv'', ''ružan'', ''sramotan'', ''pokvaren'', ''zao''. Sustavnom promidžbom, međutim, novo poganstvo se u 20. st., u duhu iskrivljenih moralnih vrednota današnjega vremena, nudi kao bolje, naprednije i prihvatljivije od kršćanstva. 1.1. ŽIDOVI I POGANSTVO U PREDKRŠĆANSKOM RAZDOBLJU Kako bi se dobio cjelovit uvid u fenomen novog poganstva potrebno je poznavati temelje poganstva s kojim je židovstvo i kršćanstvo vodilo bitke. U starom Izraelu u predkršćanskom razdoblju bila je posve uobičajena predodžba da pored Jahve postoje i drugi mnogobrojni bogovi jer su ih štovali poganski narodi s kojima su Židovi bili u doticaju, a Biblija jasno govori da su i
1

MAREVIĆ, dr. sci. Jozo: Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik, II. sv., Marka, Velika Gorica, Matica Hrvatska, Zagreb, 2000, str. 2194.

sami Židovi često skretali u poganstvo. Predkršćanski bogovi ili idoli zamišljani su kao osobna bića u ljudskom (antropopatskom) ili životinjskom (antropomorfnom) liku. ''Njihov način života sličan je čovjekovu te čovjek može u kultu stupiti u odnos s bogovima.'' 2 Izabrani narod sa svojom monoteističkom religijom bio je posebnost u golemom Rimskom carstvu koje je vladalo brojnim i veoma različitim poganskim narodima. Židovima nije bilo nimalo lako ni jednostavno čuvati svoju vjeru i Zakon u doticaju s poganskim narodima, posebno s rimskim poganskim okupatorom. Jedna od bitnih karakteristika poganstva je praznovjerje. U cijeloj povijesti Izabranog naroda vodi se borba s praznovjerjem koje se sastoji u tome da se stvarima i postupcima pripisuju nadnaravne snage, koje one same po sebi nemaju, a u Izraelu je bilo uvjetovano utjecajem okolnih naroda, te je uvijek predstavljalo opasnost. Uobičajeni oblici su bili: žrtvovanje djece (u vatri), vračanje, tajne vještine, čaranje i uroci, zazivanje duhova. Veliko značenje imale su i amajlije (grč. phylakterion – zaštitno sredstvo), materijalni predmeti kojima je primitivni čovjek želio ovladati svijetom i zaštititi se od opasnosti svoje okoline. Od njih se očekuje iscjeliteljska moć i odvraćanje demona i zlih sila. Nisu bile zakonom zabranjene u Izraelu pa su bile jako raširene. To su bile npr. rese na odjeći, crvene vrpce, drago kamenje, figure od gline itd. Prošireno je i obljubljeno bilo šišanje kose i urezivanje na tijelu (Lev 19,27sl). Zakon i proroci se protiv toga bore, te je za čaranje i vračanje određena smrtna kazna (Izl 22,17), no ipak se čini da je borba bila bezuspješna jer autentični religijski čini tonu, zbog nerazumijevanja, na stupanj praznovjerja. Današnji poganski stil ukrašavanja tijela (kao npr. tetovaže, body-pearcing i dr. je također jedan od direktnih pokazatelja koliko je poganstvo usađeno/ugrađeno u svijest i ponašanje današnjeg čovjeka pa je dužnost Božjih pastira i zauzetih laika ukazivati i na to i slična zastranjenja modernog čovjeka. U Starom zavjetu je vidljiva neprestana borba s prisutnim i zavodljivim poganskim božanstvima i kumirima. Tako u drugoj knjizi Kraljeva (2 Kr 17,15-18) pisac u ''Razmišljanjima nad ruševinama izraelskog kraljevstva'' govori kako su Izraelci sagriješili protiv Jahve, Boga svoga jer su štovali druge bogove, slijedili običaje naroda što ih je Jahve protjerao pred sinovima Izraelovim i potajno činili neprikladna djela protiv Jahve, Boga svoga i premda ih je Jahve upozorio da to ne čine: ''Težili su za ispraznošću, pa su i sami postali isprazni slijedeći narode oko sebe, premda im je Jahve zapovjedio da ne čine kao oni. Odbacili su sve zapovijedi Jahve, Boga svoga, i načinili su sebi salivene idole, dva teleta. Podigli su ašere, klanjali se svoj vojsci nebeskoj i služili Baalu. Provodili su svoje sinove i kćeri kroz oganj, odavali se vračanju i gatanju, čineći tako zlo u očima Jahvinim i razjarujući ga.'' Za Samarijance je zabilježeno: ''Svaki je narod imao likove svojih bogova, i postavili su ih u hramove na uzvišicama koje su podigli Samarijanci, svaki narod u svojim gradovima u kojima življaše. (…) Oni su štovali i Jahvu, i postavili su neke između sebe za svećenike uzvišica, koji su im prinosili žrtve u hramovima uzvišica. Štovali su Jahvu i služili svojim bogovima po običaju onih naroda između kojih su ih preselili.'' (2 Kr 17,29-33). ''Tako su ti

2

GRABNER-HAIDER, Anton (prir.): Praktični biblijski leksikon, KS, Zagreb, 1997, str. 29.

narodi štovali Jahvu, a služili su i svojim idolima. Njihovi sinovi i sinovi njihovih sinova čine do dana današnjega onako kako su činili njihovi oci.'' (2 Kr 17,41). Zabilježeno je kako je kralj Jošija započeo ''Vjersku obnovu u Judeji''. Naredio je da se iz Svetišta Jahvina iznesu svi bogoslužni predmeti, načinjeni za kanaansko božanstvo i samaritanski kumir Baala (2 Kr 23,10; 2 Kr 23, 1314). Sve to svjedoči o tvrdokornoj ukorijenjenosti poganskih božanstava i kumira i među Židovima pa je čak i uzor mudrosti, car Salomon, pod kraj života pao u vjeri (1 Kr 11,3-5). U drugoj knjizi Kraljeva (2 Kr 10, 18-32) opisan je i pokolj Baalovih vjernika i rušenje njegova hrama. Mnogi proroci pokušali su Izrael osloboditi utjecaja kulta stranih božanstava i obvezati ga samo na Jahvin kult. 3 Dvojica izraelskih kraljeva, Ezekija i Jošija, dokinuli su svetišta na uzvišicama, očistili hram od sinkretističkih kultnih utjecaja, i dr. (2 Kr 18; 2 Ljet 29-31; 2 Kr 22sl usp. Mt 1,10sl). Već u 7. st. pr. Krista govori se o Jahvi kao pravome Bogu koji je jedini Bog i spram njega su svi drugi bogovi ništavni. 4 Praznovjerje, iako je načelno bilo prevladano nikad nije bilo u potpunosti iskorijenjeno. U Starom zavjetu Jahve se, naravno, pokazao jačim od svakog praznovjerja (Dn 2,27sl) i poganskih božanstava, a Krist je oduzeo svaku moć demonima i pobijedio praznovjerje. Židovi su bili u bliskim vezama sa starim Egipćanima čija je mitologija na najvišem nivou na neki način i monoteistička, s vjerovanjem u apsolutno božanstvo, Počelo-Počela odnosno Prapočelo ili kozmotvornu harmoničnu energiju, onoga koji jest, vječno bivstvujući, u kojem se sjedinjuju duh i materija. Prapočelo se, međutim, utjelovljuje pomoću Netera odnosno Principa, Ideja i tvornih počela koja se dijele na metafizičke, kozmičke i prirodne. Dvostruka boginja Ma'at bila je istina po sebi i za sebe, a uspostavljanje harmonije između čovjeka, njegove svijesti i kozmosa, kozmičke svijesti, bila je temeljna težnja. Time je i težnja za besmrtnošću bila težnja da se dospije do stanja Ma'at, mudrosti i istine, do kozmičke svijesti, te je Ma'at kao moralni princip, bio osnovni princip drevnih Egipćana. U današnjici možemo slijediti ponovno izranjanje na površinu iskrivljene i modificirane težnje uspostavljanja ove harmonije između čovjeka i kozmičke svijesti, što je česta tema mnogih sekti i raznih tehnika dosezanja više razine svijesti koje se nude nezadovoljnim kršćanima. Viša religijska (mitološka) razina bila je poznata i dostupna vjerojatno faraonu te svećenicima kao najobrazovanijem dijelu naroda, a među narodom je najčešće figurirala najniža razina, ona koja je nudila vjeru u božanstva prirode, prirodne Netere, koji su većinom prikazivani u antropopatskom obliku. U životinjama Egipćani su gledali oličenje prirodnih sila i prirodnih osobina. Zato su, u skladu s funkcijama i osobinama određenih božanstava, njima posvećivali odgovarajuće životinje. 5 Danas se razmahala prava egipatska euforija, te se u egipatskoj mitologiji i današnjim materijalnim artefaktima, posebice piramidama, traži ono što bi zadovoljilo današnjega zabludjelog i nezadovoljnog čovjeka, posebice kršćanskog pripadnika zapadne civilizacije.

3 4

GRABNER-HAIDER, Anton (prir.): nav. dj., str. 183. Isto, str. 30. 5 VIŠIĆ, Marko: Egipatska knjiga mrtvih, Sarajevo, 1989, str. 13-34.

U židovskom okružju, u staroj Mezopotamiji postojalo je mnoštvo različitih bogova te božica, koje su imale neznatno značenje naspram bogova, izuzev božica plodnosti, koje su čašćene u Egiptu, Kanaanu i Maloj Aziji. Njihov je kult bio povezan s orgijskim slavljenjima i hramskom prostitucijom, koja je prakticirana od starine u religijama Egipta, Babilonije i posebno Kanaana, preko čijeg je utjecaja prodrla i u Izrael. 6 Taj kult prevladan je konačno u sužanjstvu. Proroci su ga oštro odbijali (Hoš 4,12-14), Zakon zabranjivao (Lev 19,29, Pnz 23,18sl), a neki kraljevi progonili određenim mjerama (1 Kr 15,12. 22. 47). No, danas smo svjedoci ponovnoga uzdizanja bluda kojem se negira grešnost. Iz Mezopotamije potiče numerologija, danas vrlo popularna, te astrologija, kojoj je u današnjici pridana velika važnost na nove načine. Grčka mitologija puna je bogova i polubogova, a izvršila je golem utjecaj na rimsku mitologiju, ali i na okolne narode, a velik broj bogova i polubogova iz grčkoga mita svakodnevno je prisutno i u našem današnjem životu na najrazličitije načine, posebice preko serija, filmova, pjesama i slično. Rimljani su svoje bogove i božice većinom preuzeli od Grka i dali im rimska imena. Svi ti idoli su se do danas održali npr. u nazivima mjeseca i dana u tjednu koje koristi zapadna kršćanska uljudba, a posredno i cijeli svijet. Time su pretkršćanska poganska božanstva neprestano bila latentno prisutna u životu kršćana. Nastavljajući se na tisućljetnu tradiciju latinskih poganskih naziva planeta i novootkriveni planeti Sunčevog sustava dobili su imena grčkih idola, također neki njihovi otkriveni sateliti, brojni planetoidi, svemirske letjelice, a upotreba imena starih poganskih božanstava vidljiva je i na drugim različitim područjima, glazbi, filmu i slično. U 6. st. prije Krista perzijski car Darije I. je proširio svoje carstvo sve do Inda pa su otad Hindusi bili uvršteni u perzijsku državu i vojsku. Doticaj s Hindusima ostavio je tragove i izvršio utjecaj i u religijskom životu Perzijskog carstva, a time i okolnih naroda izvan granica carstva. Od prodora Aleksandra Velikog u dolinu Inda u 4. stoljeću prije Krista vidljiva su svjedočanstva o kulturnoj razmjeni među Indijom i zapadnim svijetom, a od 2. stoljeća postoje i kontakti između Indije i mladoga kršćanstva (tzv. Tomini kršćani, prema legendi o djelovanju apostola Tome na indijskim prostorima). Hinduizam, skup religioznih i moralnih iskustava bezbrojnih indijskih mudraca, mistika, svetaca i filozofa, zapravo je skup više različitih religija koje su uzajamno povezane zajedničkim zemljopisnim prostorom, poviješću, društveno-gospodarskim okolnostima i kulturnim odnosima. Da bi netko bio hinduist mora biti rođen u jednoj od četiri kaste, treba ispunjavati dužnosti svoje kaste, mora priznati prednost Brahmana i priznati autoritet Veda kao svete objave. Hinduisti vjeruju da je sve Brahman odnosno da je stvarnost jedna, a najdublja čovjekova stvarnost, njegov ''ja'' zove se atman, a identičan je s Brahmanom. U hinduizmu čovjek je u neprestanom putovanju i pred njim stoji čitava vječnost putovanja, koje se događa kroz različite živote: kao biljke, životinje i čovjeka, sve do trenutka dok, prolazeći površinom povijesti, ne nađe oslobođenje u Brahmanu odakle je i počeo putovati. Putovanja se zovu samsara, a traju dok

6

GRABNER-HAIDER, Anton (prir.): nav. dj., str. 335.

se čovjek ne smiri u Apsolutnom i doživi oslobođenje (Mokša ili Mukti) odnosno ulazak u naručaj Brahmana. Uz neprestani proces rađanja veže ga karma – djelovanje, na koje ga navodi kama – želja za plodovima djelovanja, vršeći pritom zakon – dharmu. Oslobođenje ne dolazi po dobrim djelima nego savršenim povezivanjem s posljednjim izvorom svih stvari te je nužno pouzdati se u vrhovnog Gospodara. Četiri puta za oslobođenje od samsare su: put djela, put znanja, put predanja Bogu i put meditacije. U hinduizmu postoje tri puta k spasenju: put djela, put ljubavi i put spoznaje. Molitvu hinduista čini ponavljanje mantri, svetih formula. Najvažnija mantra je Om ili Aum koja označuje brahmane. Te mantre, izričaji kao pomoćno sredstvo za mišljenje i meditaciju, ponekad samo slogovi bez smisla, prema vjerovanju hindusa posjeduju vlastitu stvaralačku snagu zbog svoga nadčovječanskog podrijetla. Iz vedske tradicije potječe karakteristično obilježje hinduističkih religija, vjera u izravnu učinkovitost svete riječi, bilo da je razumijemo ili ne. U današnje vrijeme različiti oblici transformiranih tehnika i religijskih pokreta imaju svoje izvorište u hinduističkom podneblju, ali prilagođene potrebama zapadnog čovjeka te stječu brojne poklonike i sljedbenike. 1.2 KRŠĆANSTVO I POGANSTVO Kršćanski su skupovi u prva dva stoljeća kršćanstva što se tiče tajnosti bili slični poganskim okupljanjima, dok su im bit, sadržaj i oblik sasvim drugačiji. Tajnost je bila uvjetovana progonom jer je sve do 4. stoljeća kršćanstvo moralo tajno živjeti i razvijati se u poganskom okružju. Tek nakon Milanskog edikta (313.g.) i punopravnosti kršćanske religije u Rimskom carstvu, kršćani počinju graditi vlastite prostore za okupljanje. Prijem obraćenika s poganstva u Crkvu, jedan je od najtežih problema prve kršćanske zajednice. ''Prvim obraćenikom s poganstva na kršćanstvo smatra se dvorjanin i rizničar etiopske kraljice, kojeg je, prema izvještaju Dj na putu iz Jeruzalema u Gazu krstio Filip.'' (Dj 8,26-39) 7 No, kao obraćenje prvoga pravog poganina smatra se obraćenje satnika italske čete Kornelija iz Cezareje, koje se dogodilo pred apostolom Petrom (Dj 10, 34-43). Ni to obraćenje još nije bitno utjecalo na zamah misionarskog djelovanja prve Crkve. Prvo propovijedanje poganima dogodilo se u Antiohiji, trećem gradu po veličini u Rimskom carstvu. Nakon Milanskog edikta 313. godine po rođenju Isusa Krista kršćanstvo je sve više jačalo, a poganstvo je iz godine u godinu postajalo sve slabije. 8 Za vrijeme vladanja posljednjeg cara poganina, Julija Odmetnika (361.-363.) došlo je do pokušaja ponovnog oživljavanja poganstva koji je potekao od filozofa neoplatonističke filozofije. ''Car poganin'' htio je kršćanstvo zatrti, a obnoviti staru rimsku vjeru. Rimska državna vlast još je neko kratko vrijeme trpjela poganstvo, a onda je sve oštrije istupala protiv njega. Zabranjivala je poganske sastanke i žrtve, a njihove hramove je zatvarala, rušila ili pretvarala u kršćanske crkve.

7 8

VUKUŠIĆ, Tomo: Prvi kršćani iz poganstva, u: Kateheza 18 (1996) br. 1, str. 57-58. DAMIŠ, Ivan (prir.): Nacrt skripta iz opće crkvene povijesti. Za slušače Katehetskog instituta pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, str. 52.

Godine 392. kršćanstvo postaje državnom religijom Rimskog carstva, a car Teodozije je zabranio sve ostale vjere osim kršćanske. Svega tri godine kasnije, nakon Teodozijeve smrti 395. godine, dolazi do razdiobe Rimskog carstva na istočno i zapadno, dogovorom njegovih nasljednika. Zapadno carstvo je ubrzo oslabilo i propalo pred najezdom poganskih plemena 476. godine, a istočno, Bizant, održalo se daljnjih tisuću godina, do 1453. godine. Crkveni raskoli, prvo odvajanje pravoslavne grane 1054. g., a potom u 16. stoljeću protestantske, znatno će oslabjeti kršćanstvo, a time posredno omogućiti i jačanje poganstva unutar kršćanstva. Da se jedno zlo ne može uništiti drugim dokaz je djelovanje inkvizicije za čije se pojedine čine ispričao Sveti Otac Ivan Pavao II. Inkvizicija (lat. inquisitio – istražni postupak) kao srednjovjekovna ustanova za ''istraživanje heretičke zloće'' djelovala je na području Zapadne crkve sve do napoleonskih ratova i za mnoge je pojam vjerske nesnošljivosti, fanatizma i lomača. Inkvizicija je ustanovljena u namjeri obrane vjere od krivovjerja. Na jednoj razini bio je to odgovor na brojne hereze unutar katoličanstva, od kojih su neke u početku imale dobronamjerni reformatorski karakter, ali su izazvale Crkvu protiv sebe jer nisu znale uskladiti svoje namjere sa službenim crkvenim učiteljstvom. Još snažniji razlog za obranu vjere inkvizicijom bili su pokreti s jasnim gnostičko-manihejskim i panteističko-racionalističkim oznakama koji su zbog svoga ekstremizma i nasilništva predstavljali opasnost za Crkvu i državu u kojoj bi počeli djelovati. No, jače su se proširili i ozbiljnije ugrozili Crkvu u pojedinim krajevima samo heretički pokreti katara i valdenza. Inkvizicijski postupci nisu uništili prisutno poganstvo, nego su ga na izvjestan način i osnažili jer akcija uvijek rađa reakciju, a nasilje otpor. Od humanizma koji je čovjeka učinio središtem ljudskog zanimanja i odvojio ga od Boga, te od protestantizma, koji je zanijekao slobodnu ljudsku volju, rodila se nova zabluda: racionalizam, koji uči da je ljudski razum jedini izvor i zakoniti sudac mišljenja, religije i morala. Racionalizam su širila tajna društva framasonske lože ili slobodni zidari. Engleski racionalisti su prema vjeri bili ponajviše indiferentni, a francuski posve neprijateljski. Prema C. Formentiju 9 upravo je protestantizam, s kojim se počinje razvijati nova religioznost, pospješio gnostičke tendencije u modernom društvu i to svojim kulturnim, socijalnim i političkim učincima. I to stoga što je, odbacujući svakog posrednika između Boga i čovjeka, potaknuo umnožavanje religioznih sekti i zajednica, zasnovanih na najrazličitijim interpretacijama svetih knjiga te pobudio etički i vrijednosni relativizam i pluralizam i otvorio put modernoj koncepciji liberalne države. Program novog poretka, koji se u sadašnjici pokušava ustoličiti, u skladu s idejama New Age-a i novim religioznim pokretima, napisao je još u 17. st. antiskolastički orijentirani engleski filozof Francis Bacon (1561.-1626.) u “Novoj Atlantidi”, pod naslovom “Salomonova kuća”. Cilj novog poretka jest kršćanstvo zamijeniti novom religijom, zapravo poganstvom i sotonizmom. Ovaj manifest, na kojem se temelji djelovanje masonerije (slobodnog zidarstva), kao i njegove ciljeve, papa Leon

9

FORMENTI C.: Piccole apocalissi. Trace delladivinita nell ateismo contemporaneo, Milano, 1991.

XIII. (1878-1903.) proglasio je glavnim neprijateljem Crkve. Sveti Otac je smatrao da mu je cilj “potpuno svrgavanje cjelokupnog vjerskog i političkog poretka koje je plod kršćanskog učenja i zamjena novim stanjem stvari (baziranim) na naturalizmu” 10 . Pod utjecajem galikanizma 11 , febronizma 12 i drugih tadašnjih ideja nastao je u Austriji i drugim zemljama habsburške krune poseban sustav vladanja i posebna pravna nauka koja se naziva jozefinizmom, po caru i kralju Josipu II. Za Josipa II. i jozefiniste Crkva je korisno sredstvo za vladanje državom i treba je osposobiti da bude njena korisna sluškinja. Loše i pogubne posljedice jozefinizma bile su opadanje duhovnog života, slabljenje ugleda Svete stolice te tutorstvo države nad Crkvom, što je moglo samo pogodovati jačanju pritajenih ideala poganstva. Čini se da je francuska revolucija iz 18. st. bila prekretnica u odnosu kršćanstva i poganstva. Naime, razni magijsko-gnostički pokreti, kao individualna iskustva i tajne organizacije, bili su prisutni u čitavoj povijesti čovječanstva, ali u ozračju francuske revolucije i poslije nje, postaju masovnom pojavom te izrastaju u strukturirane vidljive i hijerarhijske stvarnosti. 13 ''Dok je odbacivanje Crkve značajka sljedbi koje žele ostati u okvirima kršćanstva, odbacivanje Krista znači potpuno napuštanje kršćanstva. Riječ je o fenomenu koji se u Europi pojavljuje u doba prosvjetiteljstva i francuske revolucije. Čitav period prosvjetiteljstva karakterizira oštra kritika Crkve i kršćanstva. Cilj najčešće nije ispravljanje i obnova kršćanstva, nego njegovo potpuno uklanjanje.'' 14 Uz ostalo dopušteno je ispovijedanje bilo koje vjere, zaplijenjena su sva crkvena imanja, a samostani ukinuti te je uvedena civilna konstitucija klera odnosno da biskupe biraju provincijski birači, a župnike skup vjernika. Oštro su progonjeni svećenici koji su se tome opirali. Godine 1793. pogubljen je kralj i proglašena republika te je određeno ''štovanje razuma'', a za ''božicu razuma'' izabrana je nemoralna pariška glumica i postavljena na oltar katedrale. Ukinuti su celibat i crkveni kalendar te je uveden građanski kalendar koji je kidao spone s kršćanskom erom i tradicijom. Glavna načela francuske revolucije: jednakost, bratstvo i sloboda, pokazale su se u praksi potpunom utopijom, ali su taj zamišljeni ideal prihvatili građani i izvan Francuske, a protiv vladarskog apsolutizma i feudalizma. Francuska revolucija dala je zamah još radikalnijim pokretima koji su tražili alternativu kršćanstvu u novoj religiji koja bi trebala biti univerzalna i uspješno nadomjestiti dotadašnje religiozne forme, te smo svjedoci da duh francuske revolucije nije nestao njenom propašću nego danas još jače i suptilnije djeluje na svim razinama.

10 MANIFOLD, Deirdre: Prema svjetskoj vladi. Novi svjetski poredak, Hrvatski Katolički Zbor “MI” (=HKD ''MI''), Zagreb, 1997, str.7. 11 GALIKANIZAM jest mišljenje podržavano u Francuskoj da ''francuska crkva'' ima posebne povlastice koje ograničavaju vrhovnu papinu vlast. 12 FEBRONIZAM jest nastojanje da se što više umanji vlast pape kao crkvenog poglavara, a što više istakne vlast biskupa. ( Nikola de Hontheim, pomoćni biskup u Trieru, izdao je 1763. knjigu pod naslovom ''O ustrojstvu Crkve'', pod pseudonimom Justin Febronije. Svrha knjige bila je potaknuti protestante da se vrate u crkveno zajedništvo. u: DAMIŠ, Ivan: nav. dj., str. 131.) 13 DEVČIĆ, Ivan: Duhovnopovijesni korijeni nove religioznosti i njezino značenje za Crkvu, u: Riječki teološki časopis, 4(1996) br. 1, str. 31. 14 Isto, str. 30.

Početak sustavnog rada na danas vrlo popularnoj i svuda prisutnoj globalizaciji (prema lat. globus - zemaljska kugla i franc. globalan - koji se odnosi na čitav svijet, planetaran, svjetski) smatra se da treba tražiti u osnivanju skupine iluminata (prosvijetljenih) u Bavarskoj 1. svibnja 1776., iz redova najinteligentnijih ljudi s područja književnosti, obrazovanja, znanosti, financija i industrije, čiji je cilj bio uništiti sve ustanovljene vlade, kraljeve i oltare, s tajnim ciljem ustanovljenja jedinstvene svjetske vlade, na čemu se danas sustavno radi. U Francuskoj su iluminati preuzeli masonske lože, a zatim svoj pohod proširili na cijeli svijet da bi njihovo djelovanje postajalo sve vidljivije, drskije i javnije kako se povećavala njihova moć i svijet bivao zahvaćen njihovim djelovanjem. Godine 1815., nakon francuske revolucije te poraza Napoleona, iluminati su izdali Trajne upute, vodič za inicirane na višem stupnju koji su bili izabrani za vodstvo svega masonskog pokreta, u kojima piše: “Naš konačni cilj je cilj Voltairea i francuske revolucije potpuno uništenje katoličanstva i konačno kršćanstva. Ako kršćanstvo treba preživjeti, čak i na ruševinama Rima, malo kasnije će ponovno oživjeti i živjeti... Papa, tko god da je, neće nikad ući u tajno društvo. Dužnost je stoga Tajnog društva da napravi prvi korak prema Crkvi i papi, sa ciljem da oboje porazi. Posao kojeg se laćamo nije od jednog dana, mjeseca ni godine. Može trajati godinama, možda cijelo stoljeće; u našim redovima vojnik umire, ali se rat nastavlja... '' 15 Procesi globalizacije danas se mogu sagledavati iz različitih vidokruga, a globalizacija je pak usko povezana s pojmom novoga svjetskog poretka koji je zapravo sinonim za ideologiju globalizacije. U 19. st., u pogodnom okružju ubrzanog razvoja prirodoslovnih znanosti, tehnike i tehnologije, razni, naizgled nepovezani događaji tijekom povijesti, postupno su doveli do velikog uspona novog poganstva i ideje New Age-a. U okrilju teozofije, posebne vrste religiozne mistike, osmišljen je program New Age koji danas nastoji okupiti sve nekršćanske pokrete i to ne samo na osnovi religije, nego i gospodarstva, politike, kulture i dr. Prije je religija bila izvor znanosti i njen promicatelj, u srednjem vijeku mecena, a moderna znanost želi biti autonomna, laička i potisnuti Crkvu na rub. Znanost stječe prestiž jer njezine tvrdnje nude mogućnost testiranja i time dobivaju na vrijednosti. Znanost se promatra kao ona koja donosi napredak i blagostanje. ''S čovjekovom vlasti nad stvarima, rastu njegova autonomija i njegova sloboda'' – čovjek postaje sebi dostatan, postaje centrom vlastitog interesa (antropocentrizam) 16 Iz tog razloga postoji, kako ističe dokument II. vatikanskog sabora, Gaudium et spes (GS 57,5), realna ''opasnost da će čovjek, pouzdavši se previše u današnja otkrića, misliti da je sam sebi dostatan i da više ne treba tražiti uzvišenije vrednote'' 17 .

Isto, str. 32-33. CHARUE, A. M.: Doktrinarni problemi današnjice (Pastoralna razmišljanja i smjernice), dokument 19, HKD Sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1968, str. 7. 17 Isto, str. 11.
16

15

2. NOVO POGANSTVO KAO ALTERNATIVNI NAČIN RELIGIOZNOSTI U ovom radu novim poganstvom označen je mozaik raznih novovjekih religioznih pokreta, kršćanskoga i nekršćanskog porijekla, što se ne odnosi na druge svjetske religije prema kojima se katolička Crkva odnosi s poštovanjem kao, u odnosu na katoličku Crkvu, zaobilaznim putevima spasenja, kako je istaknuto u Dominus Iesus, deklaraciji o jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve. 18 U tim religioznim pokretima su korišteni elementi predkršćanskih poganskih religija i krivovjerstva, sa ciljem borbe protiv kršćanstva posebice protiv Katoličke Crkve i Svetog Oca. Kada se govori o fenomenu novog poganstva vrlo je teško točno odrediti pojmove, definicije i terminologije koji ga određuju. Različiti autori na različite načine definiraju taj pojam. Stoga, kad govorim o novom poganstvu ne mislim samo i isključivo na usko i čisto poganske elemente ugrađene u poimanje i način razmišljanja današnjeg čovjeka, nego, u širem smislu, na sve ono što način razmišljanja i ponašanja današnjeg čovjeka čini poganskim. Taj fenomen gotovo u svim zemljama drži se ozbiljnim problemom, jedino u islamskim zemljama zasad ne predstavlja problem, možda i stoga jer je današnji islam u velikoj mjeri radikalan te novo poganstvo nema većih šansi u takvom okruženju. Na tradicijski kršćanskim područjima, posebice zapadne civilizacije, ta se pojava veoma brzo i uspješno širi, što stvara brojne pastoralne probleme. Novo poganstvo sadrži stara nekršćanska i magijska vjerovanja, ali često pomiješana s novijim znanstvenim postignućima i slutnjama. Cijeli sustav takvih novih religioznih pokreta, suprostavljenih kršćanstvu, može se podvesti pod naslov ''novog doba'' (New Age) jer je New Age i zamišljen tako da se od prvotnoga formiranog pokreta razvio u široki spektar djelatnosti i prodro u sve pore društva. Karakteristično je da pripadnici New Age-a vjeruju kako suvremeno društvo ulazi u novo razdoblje duhovnog preporoda koje će biti obilježeno vrijednostima sukladna suživota, mira i suradnje. New Age, naime, djeluje na svim frontovima, od politike i gospodarstva do kulture i športa, usmjerujući svoje djelovanje posebno prema mladima, putem npr. glazbe koja veliča sotonizam, filmova koji nose negativne poruke, interneta, koji uz veoma pozitivne i korisne informacije, nudi i raznolike izopačenosti i negativnosti i slično. Premda je pretežno uvriježena prosudba kako je New Age, unatoč svojoj raspršenosti, samo jedan od novih religioznih pokreta, držim da je na djelu nešto posve drugačije. Gotovo svi novi religiozni pokreti u svojim programima barem negdje spomenu te dvije ''čarobne riječi'': novo doba. I nikad se to ne odnosi na ono novo doba koje će biti drugi Kristov dolazak, novo nebo i nova zemlja, kako je naviješteno u Otkrivenju, već je to protukršćansko novo doba. Bez velikih riječi o protukršćanskoj zavjeri jasno je da je na djelu nešto što daleko nadilazi okvire slučajnog. Sintagma ''novo doba'' uvukla se u najrazličitija područja ljudskog djelovanja, a oni pripadnici nekog od novih religioznih pokreta koji očekuju
Usp. KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE: Dominus Iesus, Deklaracija o jedincatosti I spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve, Kršćanska sadašnjost (=KS), Zagreb, 2000, str. 46.
18

Kristov dolazak, ne očekuju Isusa Krista, već jednu Kristovu inkarnaciju. Osnovni je problem u velikoj i očiglednoj sličnosti s kršćanstvom, ali namjerno okrenutoj naglavačke. 2.1. ALTERNATIVNI NAČINI RELIGIOZNOSTI Riječ alternativan dolazi od latinskog alternatus, a, um, što znači izmjeničan, alternativan. Označava situaciju u kojoj treba izabrati jednu od dvije mogućnosti, ''ili-ili''. U logici je to sistem dva sustava, od kojih je samo jedan istinit. Pojam religioznost, koji dolazi iz latinskog, rimski pisci su izvodili od riječi relegere, što znači ''ponovno čitati'', ''opet razmišljati'', zatim od religare, što znači ''privezati'', te od riječi reeligere, što znači ''ponovno uzeti'', ''ponovno izabrati''. Latinska riječ religiosus, a, um ima različita značenja, od ''zdušan'', ''savjestan'', ''pobožan'', ''svet'', ''poštovan'', ''redovnički'', pa sve do ''praznovjeran'', ''sumnjiv'', ''sumnjičav''. Riječ religiozan u hrvatskom jeziku znači biti ''predan vjeri'', ''pobožan'', ''bogobojazan''. Pod alternativnom religioznošću podrazumijevam religioznost i religijske koncepte alternativne u odnosu na kršćanstvo, koji modernom čovjeku daju potrebne sigurnosti na neposredniji način. Novi religiozni pokreti su alternativni upravo stoga što raskidaju s prošlošću, upotrebljavaju suvremeni jezik i simboliku i unose veću duhovnu dinamiku. Koriste metode koje su racionalno prihvatljive, tehnike koje su pogodne za ostvarivanje njihovih ciljeva. Neki od religioznih pokreta prikazuju se komplementarnima kršćanstvu, smatrajući se onima koji nadopunjuju kršćanstvo te se vjernici, članstvom u njima, ne trebaju odreći svoje pripadnosti Crkvi. Njihova je prednost u tome što nastoje ići protiv struje modernog društva. Posebno nastoje biti laički pokreti i promijeniti uobičajene statusne sheme. Time prihvaćaju i potiču ideal jednakosti među ljudima koji je na velikoj cijeni u modernom društvu te naglašuju važnost malih zajednica koje je moderno društvo razbilo. Iako su internacionalno organizirani djeluju ponajprije na lokalnoj razini. Njihova prednost je i u tome što daju veliki prostor potrebama različitih društvenih i generacijskih grupa. Bitne značajke po kojima se može prepoznati nova religioznost građena na tim temeljima su panteizam i reinkarnacija, individualizam, gnoza, imanentni Bog, evolucija duha i odbacivanje modela institucionaliziranih crkvi, što je sve u suprotnosti s Kristovom baštinom. Novo poganstvo uzima sve više maha, a njegovi sljedbenici iz redova kršćana padaju u zamku sličnosti Kristovog nauka i ne mogu razlučiti da je to u što vjeruju u suprotnosti s njime. Dobar dio, dapače, vjeruje da su oni na pravom putu, a da su heretici u redovima institucionaliziranih crkvi. ''Credo svih novih religioznih pokreta je u biti kršćanski, no, s dodacima i devijacijama pojedinih ''proroka'', začetnika, shizmatika i reformatora.''19 , što dodatno otežava situaciju, čineći upadanje u zamku mnogo lakšim. Pokazuje se da se ''nalazimo pred velikim valom religioznosti, ali većinom

19

IVANČIĆ, Tomislav: Credo novih religioznih pokreta, u: NIKIĆ, Mijo (ur.): Novi religiozni pokreti, Zbornik radova znanstvenog simpozija, Filozofski fakultet Družbe Isusove, Zagreb, 1996, str. 43.

bez Boga''. 20 Nova religioznost je toliko raznolika i slojevita pojava da ju je nemoguće svesti na elemente koji bi u svakom novom religioznom pokretu bili u potpunosti zastupljeni. Stoga se istaknutija obilježja i svojstva ne smiju pod svaku cijenu tražiti u svim njenim oblicima. ''Uočljiva je pojava i brzo umnožavanje svih vrsta novih religioznih ili pseudoreligioznih pokreta, grupa.'' 21 U Europi i zapadnim zemljama s kršćanskim korijenima, kao svojevrsna reakcija na kršćansku ostavštinu, pojavile su se posljednjih desetljeća nove vjerske zajednice. Posebne grupe i vjerska udruženja imaju svoja karakteristična obilježja i slijede svoj put i smatraju sebe jedinom zajednicom, koja naviješta potpunu istinu o Bogu, te nema mogućnosti za ekumensko međusobno dopunjavanje. Za razliku od ostalih evangeličkih pokrajinskih crkvi ''Slobodne crkve'' (evangeličko-metodistička crkva, baptisti, pojedine duhovske crkve itd.) ne prihvaćaju nikakvu, ustavno reguliranu, povezanost s državom. U posebne grupe ulaze npr. Jehovini svjedoci, mormoni, Kršćanska znanost, Svjetska crkva Božja itd. ''Nadahnuti'' učitelji posebnih grupa ponekad nadopunjuju Evanđelje Isusa Krista, a pomoć ''prosvjetljenja'' dolazi kao duševna iskra u stanjima teozofijski preoblikovane svijesti, u stanjima duha nakon reinkarnacije, kao i preko obavijesti raznih medija na spiritističkim sastancima. Pri uspješnom širenju takvih grupa važnu ulogu ima čežnja za zajednicom, zaštićenošću i sigurnim vodstvom te psihičkim i fizičkim ozdravljenjem. Ozbiljan razlog za širenje takvih grupa često je razočaranje svojom dotadašnjom vjerskom pripadnošću, što samo po sebi ne predstavlja novost jer takve razloge možemo pratiti već od ranog kršćanstva. 22 Nekršćanske grupe različitih izvora, u koje se odlijeva dio nezadovoljnih kršćanskih, posebice katoličkih vjernika su već spomenuta antropozofija, spiritističke grupe te Pokret naravnog zakona i transcendentalne meditacije, Pokret Hare Krišna, Moonovci ili Crkva ujedinjenja, Scijentolozi, Sai Baba, Univerzalni život i dr. Tehnike vrbovanja i postupci indokrinacije imaju veoma veliko značenje za uspjeh novih religioznih pokreta. Svojim nastupom privlače ljude koji ne znaju da je taj nastup insceniran ili nisu svjesni čemu se podvrgavaju. Mladi i stariji postaju plijenom tih tehnika i metoda, koje su često kombinacija naklonosti i obmane. 23 Nakon što privuku ljude, novi religiozni pokreti sve više teže za određenom vrstom kontrole duha, često koristeći i nedozvoljene metode mijenjanja ponašanja te nameću norme mišljenja, osjećanja i ponašanja, suprotno pristupu Crkve koji podrazumijeva slobodan, uvjeren i odgovoran pristanak. Tehnike privlačenja novih članova uključuju profinjeni proces uvođenja obraćenika i progresivno upoznavanje. Tehnike dominacije uključuju npr. ''bombardiranje'' ljubavlju (''love-bombing''), zavođenje budućih članova (''fishing flirting'') i drugo. Nude gotove odgovore, prijateljstva, ali u nekim slučajevima i iznuđivanje odluka silom. Često se služe laskanjem. U cilju vezivanja novih članova, dijele novac i lijekove potrebitima.
20 21

Isto, str. 40. FENOMEN SEKTI ILI NOVIH RELIGIOZNIH POKRETA, br. 1.2, str. 9. 22 KUSIĆ, Ante: Demokratsko društvo, religijski pluralizam i odgoj u vjeri, u: Kateheza, 16(1994) br. 4, str. 246-247. 23 Usp. isto, br. 2.2, str. 20.

Zahtijevaju bezuvjetno prepuštanje osnivaču sekte ili lideru. Neke se sekte koriste izoliranošću, radi kontrole procesa mišljenja, uklanjanja vanjskih informacija ili utjecaja obitelji i drugih, koji bi mogao razbiti opčinjenost i proces asimilacije osjećaja, stavova i modela ponašanja. Vrbovanima se nudi odvođenje od ''prošlog'' (dosadašnjeg) života. Razrađene su metode kvarenja svijesti, što vodi k poremećajima svijesti (''intelektualno bombardiranje''), uporabom klišeja koji sprečavaju razmišljanje; zatvorenih logičkih sustava, ograničavanja refleksivnog mišljenja, stanja neprestane zaposlenosti, otupljenja svijesti, stalnog opominjanja, razbijanja otpora, uvećavanja straha i drugo. Širitelji protukršćanskih ideologija, kao svjesni promicatelji deteizacije, nastoje što više nauditi Crkvi pa će tako na primjeru jednog nemoralnoga katoličkog svećenika difamirati čitavu Katoličku crkvu, kao farizejsku i dvoličnu, ali će lukavo minorizirati mnoge katoličke heroje duha i milosrđa, od svećenika srcem, dušom i umom predanih Kristu, do mnoštva misionara, časnih sestara, svetaca, svetica, blaženika. Također sve više koriste zabludjele svećenike za propovjednike reformizma unutar Crkve, jer u njima nalaze ubitačnu i tobože meritornu negaciju samih strukturalnih načela funkcioniranja crkvene hijerarhije. 24 Oni su vrlo dobro organizirani i na svjetskom planu veoma uspješni, pripadaju im mnogi svjetski moćnici i političari, a svoje stavove, između ostaloga, propagiraju preko horoskopa, kulture, glazbe, medija i drugo. Kršćanstvo, shvaćeno kao zastarjelo i nadiđeno, predstavlja opasnost svemu ''modernom'', posebice beskompromisno kršćanstvo koje i dalje inzistira na novozavjetnim učenjima i vrijednostima. Stoga, dijalog gotovo i nije moguć. Opasnost sekti i ponekih religioznih pokreta je i u tome što su zatvorene za dijalog te stoga mogu biti ozbiljna zapreka ekumenskom odgoju i dijalogu. 25 2.2. TEMELJNE IDEJE NOVOG POGANSTVA Pokret New Age određuje nekoliko poglavitih ideja. Prvo, zbiljnost je oblikovana kao jedno Sve. Drugo, uzrok zla nije grijeh nego neznanje o vlastitoj naravi, stoga se čovjek mora sâm uputiti božanskom biću u sebi, tako da je neprihvatljivo kretanje Boga prema čovjeku u smislu kršćanskog Utjelovljenja. Treće, u središtu svih ideja je vjera u mogućnost i potrebu reinkarnacije. Četvrto, sve religije, pa i kršćanstvo, pripadaju zajedničkoj i prvobitnoj tajnoj ezoteričnoj tradiciji i objavi. U središtu New Age-a je zdravlje i rast osobnosti, što rađa potrebu okrenutosti prema duhovnosti, psihologiji, alternativnoj medicini i raznim terapijama svih vrsta i tradicija. U modi je spiritizam, odnosno dozivanje i razgovaranje s pokojnicima putem medija. Rašireno je vjerovanje u mogućnost posjete svemiraca te da su oni donositelji alternativne misli. Kao popratna pojava javlja se vjerovanje u bacanje kletve, uroka i prokletstva, što neki drže krivim i izopačenim shvaćanjem ideja New Age-a. Alternativna medicina sastavni je dio svake nove religioznosti. Prema učenju New Age-a negativna čuvstva uzrokuju pojavu najrazličitijih bolesti tijela te se tu javlja potreba
24 25

VUKMAN, Zoran: nav. dj, str. 105. Usp. FENOMEN SEKTI ILI NOVIH RELIGIOZNIH POKRETA, str. 29.

alternativne medicine, koja liječi ne samo tijelo nego i duh. Novodobaški religiozni pokreti ''žive snagom onoga što vjeruju s moćnim (i često magnetskim) uvjerenjem, odanošću i angažmanom'' 26 . Članovi pokreta ljudima pristupaju na osoban i diskretan način te omogućuju pojedincu da izađe iz anonimnosti, promičući sudjelovanje, odgovornost, angažman. Kandidate za nove članove kao i nove članove intenzivno prate u kontaktima, kućnim posjetima, stalnom pomoći i vodstvom. Pomažu im da interpretiraju i reinterpretiraju vlastito iskustvo, potvrde vlastite vrednote, te da se suoče s bitnim životnim pitanjima. Meditacijama (pretežito istočnjačkim) mijenjaju čovjekovu svijest, u cilju kontrole nad ljudskim rodom, a istom cilju služe mass-mediji koji su preplavljeni novim poganstvom na najrazličitije načine, ponegdje otvoreno, a ponegdje vješto kamuflirano kako bi zavelo ne samo nevjernike i tradicijske kršćanske vjernike, nego i one koji se smatraju pravim kršćanima. Uvjerljivo upotrebljavaju propovijedanje, literaturu i mass-medije, a kršćanske sekte veoma inzistiraju na Bibliji. Česta je i služba iscjeljivanja. Veoma je važna i činjenica da novi religiozni pokreti kršćanskog predznaka sami ''sebe predstavljaju kao jedini odgovor tj. 'radosnu vijest' u kaotičnom svijetu'' 27 . Mogućnošću novih tehnologija u dvadesetom stoljeću došlo je do povezivanja cijele Zemlje radio valovima, brzim tiskovinama, razvojem fotografije, filma, televizije i konačno informatike. Ta tehnologija ima velike mogućnosti primjene u korisne i pozitivne svrhe, konačno, i koristi se u kulturi, znanosti, gospodarstvu, u religiji i drugdje. No, međutim, uvelike se koristi i u negativne svrhe. Tako su planeri novog doba iskoristili sva spomenuta sredstva za borbu protiv svih snažnih i mnogoljudnih religija, a posebice protiv kršćanstva koje je nekad bilo misao vodilja zapadne civilizacije. Kao primjer rečenoga, svjetska pjevačka zvijezda Madonna zapravo je planska antimadona, svećenica bluda, i tipski je primjer poganizacije života i vjesnik anticrkve novoga doba, a nastavlja se na niz koji je započet u francuskoj revoluciji. Kao što kaže Vukman: ''Primjer Madone izdvajam jer u njezinom slučaju je moguće izvesti dokaze koji bi bacili barem malo svjetla na opskurne i teško dokazive procese svjesnog i nesvjesnog djelovanja skupine ljudi na osmišljavanje i realizaciju njezina imagea u kontekstu globalnoga antikršćanskog predumišljaja.'' 28 Nekoliko desetljeća prije otvorene realizacije projekta antimadone, još donekle prikriveno testiranje javnosti započelo je filmom ''Emanuela'', svjesnom poganizacijom Kristovog imena Emanuel, u kojem je Emanuela prototip moderne bludnice koja nije griješnica jer je grijeh takve vrste zapravo plod zastarjelih shvaćanja i primitivizma. Time je ukazan novi jednostavan i primamljiv put življenja mladim generacijama, bez opterećivanja savjesti nekad jasno definiranim i prihvaćenim kršćanskim vrednotama, što je vrlo brzo zaživjelo u svijetu. Informatička je revolucija doista uspjela u onom što se stoljećima smatralo nemogućim. U skladu s demokratskim načelom globalne mreže svatko može odabrati svoje ''vrhovno božanstvo''.

26 27

FENOMEN SEKTI ILI NOVIH RELIGIOZNIH POKRETA, br. 2.1, str. 19. Isto, str. 19. 28 VUKMAN, Zoran: Propast svijeta ili novo doba poganstva, Verbum, Split, 1997, str. 42-43.

No, pritom treba biti jasno, barem svakom vjerniku, da je ''globalna mreža'' (NET) planski suprotstavljena onoj ''mreži'' koju je Isus obećao Petru. Petar i Petrovi nasljednici dva su tisućljeća bili glavni ''ribari mreže'' koja im je dana da bi mogli ''loviti'' ljude. Nova ''globalna mreža'' dobrim je dijelom suprotstavljena, dakle, direktno Evanđelju odnosno Radosnoj vijesti. Preko te ''mreže'' na djelu je svijet koji se odriče Krista, koji ga nanovo razapinje, pljuje, vrijeđa i odbacuje. No, kao što je Sveti Otac Ivan Pavao II. naglašavao: nova je mreža izuzetno sredstvo i za širenje Radosne vijesti te je se ne treba bojati, nego je treba znati koristiti u kršćanskom duhu za reevangelizaciju društva. 2.2. TEMELJNI IDEALI NOVOG POGANSTVA Jedan od ideala novog poganstva je univerzalno. Govori se o nastajanju univerzalnijeg oblika ljudske kulture, koji promiče i izražava jedinstvo čovječanstva, o novom dobu koje će ujediniti planet Zemlju u jedinstveni svijet s jednom svjetskom vlašću te posebice jednom svjetskom religijom koja će zamijeniti sve dosadašnje. Naglasak je stavljen na humanizam, zaštitu prava čovjeka i slično. Time je stvorena moderna utopija te svakodnevno sve više raste broj pristalica novodobaške uljudbe. Ideal novog poganstva je i anacionalno. Naime, globalizacija se označuje kao skup procesa koji se odvijaju preko granica nacionalnih država, što po samoj prirodi stvari bitno utječe na dosadašnje nacionalne države. Jedan od planova za stapanje svih nacija pod jednu svjetsku vlast je podijeliti svijet na regije, s regionalnom upravom, a domoljublje, namjerno izjednačeno s nacionalizmom, postaje ozloglašeno, dok se internacionalizam veliča. Ljudima se nastoji nametnuti supranacionalni identitet kao npr. “pripadnik europske civilizacije”. Za dostizanje toga cilja treba brisati granice među državama i narodima, a također treba ustoličiti jednu vjeru koja će zamijeniti sve dosadašnje kao generatore lokalnih i svjetskih sukoba. Treći važan ideal novoga poganstva je apolitično. Rezultat planirane kampanje protiv povijesti i ''mita prošlosti'' treba biti usmjeravanje populacije, posebice mladih, da djeluju ravnodušno i nezainteresirano za politiku. Također se podmeće uvjerenje da ''mali'' čovjek ionako ne može ništa promijeniti. Takvom manipulacijom masama, nadređena politička manjina može lako ostvariti svoje interese i ciljeve. Vidljivo je da u svijetu postoji trend oslobađanja od ''mita prošlosti''. Proklamira se život u sadašnjosti s pogledom u budućnost, a prošlost je teret koji treba odbaciti jer opterećuje međunacionalne, međudržavne i međureligijske odnose. Stoga se javlja stanovita averzija prema čuvanju povijesnih saznanja o narodu, vjeri i državi, kao generatoru svih zala, podjela i povijesnih grešaka. Tim animozitetom prema povijesnim znanostima planski su zaraženi mladi naraštaji koji žele živjeti u proklamiranom novom dobu mira, ljubavi, ravnopravnosti, slobode, jednakosti i bratstva te su istraživanja i u Hrvatskoj pokazala da povijest spada među najteže osnovnoškolske predmete. Uništenjem, izvrgavanjem ruglu, podcjenjivanjem i omalovažavanjem povijesti vjera i naroda, moguća je sve profinjenija i sve opasnija manipulacija ljudima, posebice s mladeži, a to i

jest cilj novodobaškog programa. Bez znanja prošlosti svoga naroda i države, naime, svakom narodu prijeti memoricid i kulturocid te postupno nestajanje. Politika, međutim, u smislu djelatnosti usmjerenih na upravljanje državom, stvaranja pogodnih uvjeta za borbu za vlast u državi te međusobnog odnosa među državama, neobično je važna i trebala bi biti predmet posebnog zanimanja svakog pojedinca jer političari određuju sudbinu svojem narodu. 2.3. NEW AGE (NOVO DOBA) Ime New Age ili Age of Aquarius potječe od teozofkinje Alice Bailey koja ga je

upotrijebila 1948. godine u djelu ''Ponovni dolazak Krista''. 29 Taj se naziv ponovo susreće šezdesetih godina 20 st., kada je skupina, proizašla iz pokreta hipija, sebe pokušala nazvati tim imenom. Istodobno je naglo širenje istočnjačkih religija i različitih okultnih praksa označeno istim pojmom. Tek je sedamdesetih godina New Age, kao novi pokret, postao prepoznatljiv po nizu organizacija, protagonista, publikacija i čitavoj mreži aktivnosti. 30 Duh New Age-a ili Doba Vodenjaka promoviran je na velika vrata filmom ''Kosa'', kultnim novodobaškim filmom i temom ''Aquarius'' iz istog filma. Premda je pretežno uvriježena prosudba kako je New Age, unatoč svojoj raspršenosti, samo jedan od novih religioznih pokreta, držim da je na djelu nešto posve drugačije. ''Služeći se znanstvenim i mističkim metodama u širenju svojih ideja, poznavajući ljudsku narav, tjelesne i duhovne potrebe čovjeka, njegovu nepostojanost u sebi, njegovu nedostatnost i otvorenost prema drugoj višoj stvarnosti, prema transcendentnom, čovjekovu težnju za postojanošću i savršenošću, s jedne strane, te računajući na čovjekovu neupućenost u postojeće religije i religiozne pokrete, s druge strane, New Age je u mogućnosti privući i zavesti mnoge, daleko više u duhovnom nego u znanstvenom pogledu.'' 31 Izraz krize Moderne, građanskoga društva u etabliranom shvaćanju slobode bili su novi socijalni pokreti, hipijevski, studentski, homoseksualni, antirasistički, mirnodopski, a posebno ekološki i feministički.'' 32 U Postmoderni kao izrazu krize Moderne i znanstvenog pogleda na svijet, koja je sva u individualizmu, narcizmu i nihilizmu, pitanje nevjerovanja pada u ravnodušnost, a paralelizam raznih svjetonazora unio je i vjersku ravnodušnost. Situacija se potpuno mijenja dolaskom na svjetsku scenu New Age-a. 33 Sljedbenici New Age-a ''manje se brinu o transcendentalnim pretpostavkama svojega svjetonazora i vjerovanja, a više ga prihvaćaju kao pripadnici jedne subkulture, u kojoj 'tihi zavjerenici' postaju
DESPOT, Blaženka: ''New Age'' i moderna, Filozofska istraživanja, sv. 88, Zagreb, Hrvatsko filozofsko društvo, 1995, str. 47. 30 Usp. BOZANIĆ, Anton: New age – suvremeni izazov i pastoralne posljedice, u: Riječki teološki časopis, 5(1997) br. 2, str. 398-399. 31 LASIĆ, Hrvoje: New age – ''nova religija'' modernoga doba. Religijsko-religiozno obilježje New agea, u: NIKIĆ, Mijo (ur.): Novi religiozni pokreti, Zbornik radova znanstvenog simpozija, Filozofski fakultet Družbe Isusove, Zagreb, 1996, str. 181. 32 DESPOT, Blaženka: nav.dj., str. 74. 33 Usp. isto, str. 47.
29

istinska subkultura'' 34 . Tiho zavjereništvo, New Age-a ne može se svrstati u pokret ''jer je on 'mreža' svuda prostrta u 'čvorovima' individua i individualnih grupa (...)'' 35 . Unatoč određenim pozitivnim elementima koje New Age svakako posjeduje i koje kršćanstvo respektira i iščitava kao znakove vremena, tumačeći ih u svjetlu Evanđelja, New Age je u svojoj ukupnosti još jedna religijska obmana, u kojoj je vrhovni autoritet čovjek. Radi se o iskrivljenoj slici Boga, duhovnosti bez religije, inverziji Svetog pisma, ignoriranju Kristovoga otkupiteljskog djela i drugo, a na ove činjenice upozorava i deklaracija Dominus Iesus. 36 Sinonim New Agea u astrološkom rječniku je zodijačka era odnosno era Vodenjaka, a taj je termin prvi upotrijebio P. Le Cour 1930. godine. 37 Zodijačka era bazira se na astronomskoj činjenici da se ''Zemlja okreće oko svoje osi poput zvrka te nebeski polovi opisuju kružnice, kroz, za Zemljane veoma dugo razdoblje od 25600 godina, nazvano Platonovom godinom. Istovremeno proljetna točka odnosno presjecište ravnine ekliptike i nebeskoga ekvatora, u kojem se Sunce nalazi na dan proljetne ravnodnevice, opiše puni kut po ekliptici. Kako ekliptika prolazi kroz dvanaest zodijačkih zviježđa, proljetna točka se pomiče iz jednoga u drugi zodijački znak za nešto više od 2000 godina.'' 38 Proljetna točka je u 3. stoljeću prije Krista, još bila u Ovnu, a potom je prešla u znak Riba te je po astrolozima tada započela era Riba, u kojoj je rođen Isus Krist. Stoga je kršćanstvo pod znakom Riba, Čovječanstvo, prema današnjim astrolozima, ulazi u eru Vodenjaka jer proljetna točka uskoro napušta znak Riba i ulazi u znak Vodenjaka. 39 Novodobaši tome dodaju tumačenje kako završetak ere Riba naviješta skoru propast kršćanstva koje je bilo pod znakom Riba, a era Vodenjaka bit će era mira s jednom svjetskom vlašću i jednom svjetskom religijom u novom svjetskom poretku. Bez obzira koliko to neozbiljno djelovalo mnogim teolozima, sveukupna svjetska situacija zahtijeva daleko ozbiljnije prosudbe i premda zasigurno sam ulazak u doba Vodenjaka neće nauditi kršćanstvu, sva uigrana novodobaška priprema čovječanstva na takvu zamisao, nije nimalo neozbiljna. Da bi se spasila svaka ''ovca'' koja je u potencijalnoj opasnosti skretanja s Puta, Crkva se treba na pravi način uhvatiti u koštac s razvojem događaja. Naime, uloga ovoga prijelaza iz kršćanske ere (ere Riba) u nekršćansku eru (eru Vodenjaka) jest u tome da izazove ''promjenu paradigme'' u ljudskoj civilizaciji, a na planetarnoj razini ''preobrazbu svijesti''. Četiri su etape osobne i društvene preobrazbe: u prvoj etapi dolazi do izražaja šokantno iskustvo, u kojem se pokazuju nove dimenzije života i stvarnosti (pritom nije isključena droga), u drugoj se promjena svijesti ostvaruje alternativnim terapijama, meditacijom, kreativnim umjetničkim izražavanjima čiji je cilj proširenje i produbljivanje svijesti, u trećoj pak dolazi do integracije te je moguće cjelovito opažanje različitih vidova života i stvarnosti, nakon čega slijedi četvrta, završna

34 35

Isto, str. 13. Isto, str. 74. 36 BLAŽEVIĆ, Josip: Proroci novog doba, Teovizija, Zagreb, 2001, str. 290-294. 37 Usp. isto, str. 285. – preuzeto iz podnožne napomene pogovora drugom izdanju, br. 1. 38 KREN, Tatjana: Svjetski kalendar i kršćanska era, HKD Sv. Jeronima, Zagreb, 2000, str. 91. 39 Usp. isto, str. 91-92

etapa zavjere, u kojoj osobna preobrazba utječe i pospješuje društvenu te je poznato i često korišteno geslo: ''Misli globalno, a djeluj lokalno.'' 40 2.4. POJMOVI VEZANI UZ NEW AGE Uz New Age vezano je više pojmova, tako i pojam gnoze (grč. gnosis što znači spoznaja) koja je u prvim stoljećima kršćanstva predstavljala najveću opasnost, a u srednjem se vijeku pojavljivala u različitim heretičkim pokretima. Ona sadrži dualističko i panteističko poimanje stvarnosti, koje je u suprotnosti s kršćanstvom. Većina je gnostičkih smjerova smatrala da se askezom i stegom mogu osloboditi materije koja se protivi duhovno-božanskom svijetu. No, u novognostičkim shvaćanjima, koja su najčešće vezana uz sotonizam, smatra se da će čovjek doći do neovisnosti od materije neobuzdanim iživljavanjem. Važan pojam je i teozofija, čiji naziv dolazi iz grčkog, sa značenjem božanskog znanja ili znanja o Bogu. Danas je na djelu nova teozofija čija je začetnica ruska okultistica Helena Blavatsky. Osnivanjem internacionalnog Teozofskog društva u New Yorku, 1875. godine, zaživjelo je okultno, tajnovito, skriveno znanje. Teozofija uči kako je svakome moguće steći skriveno znanje i to neposrednom objavom ili okultnom praksom. Također tumači kako sve religije proizlaze iz drevnog znanja sadržanog u mitovima i simbolima. Učenje bazira na reinkarnaciji. Nakon smrti H. Blavatsky (1891.) Anni(e) Besant i Rudolf Steiner naslijedili su vođenje teozofije, no zbog razmimoilaženja 1909. g. Steiner osniva samostalno Antropozofsko društvo. 41 Steinerovo djelovanje u teozofiji i antropozofiji veoma je značajno za razumijevanje kasnijeg razvoja New Age-a. Antropozofija je u svijetu veoma raširen duhovni pokret, koji tvrdi da čovjek može otkriti svoju nutarnju istinu uz pomoć okultnog znanja. 42 ''Vrlo je interesantno da u nas danas niti Crkva, a niti znanost, osim na marginama, ne govore o teozofiji i antropozofiji, tim herezama koje su kasnije prihvaćene od cijelog New Age pogleda na svijet'' 43 . Vrlo često spominje se i pojam ezoterija, a naziv dolazi od grčke riječi esoteus, što znači skriven, tajan te etimološki naziv ezoteričan zapravo znači isto što i okultan, koji dolazi od latinskog occultus, što znači skriven, tajan. No, u praksi pod ezoterijom se podrazumijeva intuitivno nutarnje znanje o duhovnom životu, dok se pod okultizmom podrazumijevaju tajne tehnike kao spiritizam, teozofija ili magija kojima se može prisiliti duhove da rade ono što čovjek želi U nas ezoterija kao da više ni nema jasno određene profile i granice, već se pod ezoterijom mogu, posebice na ''sajmovima ezoterije'', pronaći najraznovrsniji sadržaji. ''U okultističkim magijskim pokretima neizostavan neognostički element je kozmologija prema kojoj je
LASIĆ, Hrvoje: New age – ''nova religija'' modernoga doba. Religijsko-religiozno obilježje New agea, u: NIKIĆ, Mijo (ur.): Novi religiozni pokreti, Zbornik radova znanstvenog simpozija, Filozofski fakultet Družbe Isusove, Zagreb, 1996, str. 195-196.
41
42 40

Usp. www.riflessioni.it./enciclopedia/krisnamurti.htm DESPOT, Blaženka: nav.dj. str. 47-48.

Usp. BOZANIĆ, Anton: New age – suvremeni izazov i pastoralne posljedice, u: Riječki teološki časopis, 5(1997) br. 2, str. 401.
43

čovjek, u kojem je božanska iskra, ''pao'' u ovaj pojavni materijalni svijet pa je potrebno da u okultnom redu ili društvu bude iniciran u tajnu ne samo svoga podrijetla nego i o tome kako se može osloboditi iz ropstva materijalnog svijeta i uspostaviti prvotno jedinstvo. To se događa pomoću magijskih tehnika i moći kojima je cilj ''fizički preporod'' jer je to jamstvo buduće besmrtnosti.'' 44 Zajednička karakteristika s antičkim gnosticizmom ogleda se i u čestom zlorabljenju seksualnosti. Posebna vrsta okultizma, u kojoj se izopačuju svi vjerski sadržaji je sotonizam. Vrhunac sotonizma je u sotonskoj ili crnoj misi, u kojoj se umjesto Boga kao kultna figura obožava Sotona. U racionalističkom sotonizmu je Sotona samo simbol pobune pojedinca protiv pravila i konvencija, a gnostički su elementi samo dekorativni. Međutim, novodobaški oblik sotonizma, okultistički sotonizam, Sotonu časti kao osobnu stvarnost. Objektivni svemir ne smatra se jedinom stvarnošću jer postoji i subjektivni svemir, tj. čovjek koji ima u sebi ''iskru života'' kojom se suprotstavlja svim zakonima objektivnog svijeta. Postoje dva stvoritelja čovjeka i svijeta: jedan koji je stvorio božansku iskru, a drugi materijalni svijet i čovjeka u njemu. U luciferizmu se drugi Bog poistovjećuje s Jahvom protiv kojeg se pobunio Lucifer koji je zapravo predvodnik onih ljudi koji su spoznali pravu prirodu ovog svijeta i svoje ropsko stanje u njemu. Neke luciferske grupe Boga zamišljaju kao Četvorstvo: Jahve (Snaga), Lucifer (Svjetlo), Sotona (Razdjeljenje) i Krist (Objedinjenje). ''Objedinjenje se ostvaruje u liturgijskoj radnji koja je ujedno psihodrama i terapija.'' 45 Današnji sotonizam je uglavnom povezan s učenjem engleskog okultista i vračara Aleistera Crowleya (1875-1947), koji je ujedno i začetnik modernog ili panteističkog sotonizma, koji shvaća sotonsku moć kao apsolutnu, seksualno-orgijsku energiju, koja sačinjava jezgru Svemira. Godine 1966. osnovana je u Kaliforniji, službeno priznata Sotonina crkva (Church of Satan), o kojoj pjeva grupa ''Eagles'' u vrlo popularnoj pjesmi ''Hotel California''. 46 U sotonistički koncipiranoj rock-glazbi humane i kršćanske vrednote bivaju izrugane, a njihov glazbeni jezik biva seksualiziran i izaziva. Najveća opasnost, što se tiče konkretnog utjecaja sotonističke glazbe, jest u tome što se uopće ne smatra nikakvom realnom opasnošću! U svijetu, a stiže i u naše podneblje, govori se o Wicca kultu, starom engleskom nazivu za čarobnjaštvo, a koriste ga mnoge današnje moderne vještice. Naime, takvim nazivom kamuflirana je suvremena engleska riječ ''witchcraft'' koja sa sobom nosi negativni prizvuk. U današnjem vremenu i svijetu brojne su, nažalost, moderne vještice i vračare. No, ono što je zabrinjavajuće nije njihovo postojanje, već njihova posjećenost. Postoji, naime, velik broj kršćana, katolika koji nedjeljom idu na misu, osjećaju se pravim vjernicima, a normalno im je da ponekad odu na neko takvo mjesto. Također su danas veoma prihvaćene i tzv. voodoo lutke, naizgled beznačajne, nekima čak simpatične, koje sa sobom nose opasnosti i jak poganski karakter. Kroz filmove, serije,

DEVČIĆ, Ivan: Antikršćanski karakter nove religioznosti, u: NIKIĆ, Mijo (ur.): Novi religiozni pokreti, Zbornik radova znanstvenog simpozija, Filozofski fakultet Družbe Isusove, Zagreb, 1996, str. 227. 45 DEVČIĆ, Ivan: nav. dj., str. 228. 46 Usp. BAUMER, Ulrich: Hoćemo samo tvoju dušu, HKZ ''MI'' – EUROLIBER, Zagreb, 1998, str.

44

video spotove i glazbu približava ih se osobito djeci i mladima, ali i odraslima koji ne shvaćaju ozbiljnost i opasnost koja se iza njih krije. Česti novodobaški pojam je i spiritizam, prema spirit, duša, a označuje tehniku prizivanja i kontaktiranja s duhovima mrtvih, najčešće putem medija. U klasičnom spiritizmu koji postoji u reinkarnacijskoj i nereinkarnacijskoj varijanti, gnostički su elementi slabije zastupljeni, jer se u njemu individualan ljudski život nastavlja sa sličnim individualnim karakteristikama u onostranom svijetu te medij komunicira s duhom neke poznate osobe koja više nije u svijetu živih (Channeling). U neospiritizmu, međutim, postoje gnostički elementi te medij ne komunicira samo s pojedinim pokojnicima, nego i s Bogom, Kristom, duhovima, anđelima te ''multipersonalnim entitetima'' koji lutaju svijetom. ''Tvrdi se da smo mi svi podosobe ili individualizacije jednog jedinog Univerzalnog duha ili Božanstva, stoga individualni ja i ti u svojoj razdvojenosti nisu istinska stvarnost, nego nešto što treba nadići da bi se uspostavilo prvotno jedinstvo. To se događa buđenjem svijesti u svakom pojedincu o tome što je on stvarno, kako je u svojoj pojedinačnosti nastao i kako se od nje treba osloboditi.'' 47 Naročitu popularnost i veliki zamah ima astrologija, posebna paraznanost, danas jedna od glavnih novodobaških poluga u procesu izmjene ljudske svijesti. Astrologija, visak, tarot i slična samoiskustva pomažu mozgu da prodre do nesvjesnih slojeva. Riječ astrologija nastala je od grčkih riječi astro (zvijezda) i logos (znanje), te znači znanje o zvijezdama. Ona uči da planeti povezani sa zvijezdama utječu na ponašanje i sudbinu ljudi te označuje mističnu djelatnost proricanja sudbine pojedinca, naroda i svijeta iz položaja Sunca, Mjeseca i planeta u zviježđima zodijaka (horoskop). Riječ horoskop je nastala od grčkih riječi horo (doba) i skop (gledati), što bi značilo gledati vrijeme (doba) života. 48 Sunce nebeskim svodom prividno prolazi kroz 12 (zodijačkih) zviježđa: Ovan, Bik, Blizanci, Rak, Lav, Djevica, Vaga, Škorpion, Strijelac, Jarac, Vodenjak i Ribe. Astrologija rabi istoimene znakove zodijaka, pri čemu znak zodijaka nije istovjetan zviježđu zodijaka. Ekliptiku odnosno Sunčevu stazu još su, oko 12 stoljeća prije Krista, Babilonci podijeli na dvanaest dijelova koje danas poznajemo kao znakove zodijaka. Svaki znak je duljine 30 stupnjeva, dok su zviježđa na nebeskom svodu, u astronomskom smislu, različite veličine i granica. Svoj vrhunac je astrološka mistika dosegla u srednjem vijeku, kada nije bilo kraljevskog dvora, u kojem nisu djelovali astrolozi i astrološke škole te je utjecaj astrologije prodro u sve sfere ljudske djelatnosti, kao i ljudsko tijelo. 49 No, kao nekad tako i danas nema jedinstvenih astroloških načela, pravila i propisa te je astrološko tumačenje horoskopa u velikoj mjeri subjektivno. Astrologija nije odbačena ni u današnje vrijeme velikog razvoja znanosti, nego, dapače, u svim zemljama postoje različite astrološke organizacije, održavaju se astrološki kongresi, tiskaju brojne astrološke knjige, a poplava

47 48

Isto, str. 227. BRITVIĆ, Zlatko: Horoskopi istine ili obmane, Zagreb, 1985, str. 6. 49 Usp. isto, str. 116, 120.

masovne horoskopije zahvatila je sve današnje medije. 50 Dapače, postoje i posebni astrološki fakultetu za studiranje astrologije, a i u nas se sve učestalije čuju mišljenja o potrebni osnivanja takvoga učilišta. Astrologija i horoskop su tipični urbani fenomeni i pripadaju pučkoj religioznosti svjetovnog svijeta, a to je ujedno i ključna točka gdje se ukrštava praznovjerje osobnoga horoskopa s idejom New Age-a. Naime, astrologija i reinkarnacija su dva središnja i nezaobilazna vjerovanja pristalica New Age-a, što ukazuje na slabljenje tradicijskog vjerovanja u besmrtnost duše, čak i u dobrih kršćana. U našim prilikama premoći katoličkog svjetonazora i moćnoga crkvenog ustroja razlog takve pučke religije treba tražiti u nedovoljnoj evangelizaciji zapuštenih i ravnodušnih vjernika, koji su samo kršteni, a nemaju nikakvih vjerskih navika. Pučka pobožnost je jedan od ozbiljnih problema, iako se možda ne shvaća dovoljno ozbiljno, jer često graniči s poganstvom ili direktno zadire u njega te čak u velikoj mjeri prelazi u idolopoklonstvo. Često je na udaru takvog zastranjenja Blažena Djevica Marija te pojedini sveci pa je potrebno usmjeravati, odgajati i obrazovati pučanstvo da bi se izbjeglo takvo nesvjesno i dobronamjerno krivovjerje. Praznovjerje se u konačnosti otkriva kao pojava nedovoljne vjernosti svojoj vjeri. Uvjereni vjernici, kao i nepokolebljivi ateisti odbacuju praznovjerje i horoskopsku podkulturu, dok su kolebljiva i nedostatno čvrsta uvjerenja, bilo vjernička ili ateistička, nužno otvorena praznovjerju. Teorijski temelj praznovjerju daje magija i njezina posebna ideologija, a praznovjerje je nerazdvojivi dio svake religije. Sukob religije i praznovjerja rješavao se obično na dva načina: ili bi Crkva preuzimala stvoreno praznovjerje i ublažavala ga ili bi ulazila u oštro suprotstavljanje i istrebljivanje njegova utjecaja. Praznovjerje ne mora uvijek biti samo ostatak poganskih religija nego često i potpuno novi sakralni proizvod. Plutarhova je definicija praznovjerja da je to bolest duše od koje se valja braniti zdravim razumom, a u novije vrijeme praznovjerje je smatrano očitom zabludom u znanosti i pogreškom u ljudskom razmišljanju. Zabludama koje se javljaju unutar same Crkve najviše su na udaru ''oni koji samo djelomice poznaju narav Crkve i njezino poslanje.'' 51 Najteži problem je što se s njima veoma teško uspostavlja dodir ili im se nije moguće direktno približiti s namjerom savjetovanja ili pomoći pri ponovnom uključivanju u društvo i Crkvu. 52 Kako među vjernicima postoji vjerska zbunjenost, koja kod nekih ide čak do krize vjere, kršćanski život, ne samo da se mora prilagoditi današnjim raznim oblicima mišljenja i života, dokle god se oni ne protive bitnim zahtjevima vjerske i moralne nauke, nego im se mora nastojati približiti te ih očistiti, oplemeniti, oživjeti i posvetiti. 53

50 51

Usp. isto, str. 138. PAPA PAVAO VI.: Ecclesiam suam (=ES), (enciklika), KS, Zagreb 1979, br. 29, str. 23. 52 Usp. FENOMEN SEKTI ILI NOVIH RELIGIOZNIH POKRETA, br. 1.2. 53 Usp. PAPA PAVAO VI.: nav. dj., br. 29, str. 44.

2.5. VJEROVANJA NOVOG DOBA Za razliku od kršćanske vjere u uskrsnuće, kojim je Isus Krist donio ljudima spasenje, novodobaši pretežito vjeruju u reinkarnaciju. Glavnina kršćanskih teologa rijetko shvaća ozbiljno pitanje o reinkarnaciji. Pritom previđaju da, ne samo hinduisti, nego i veliki dio čovječanstva, tisućljećima vjeruje u reinkarnaciju ili ponovno rođenje. Mnogi predkršćanski učenjaci također su vjerovali u reinkarnaciju što je pak utjecalo na kršćansku gnozu, kao i na manihejstvo, sve do srednjovjekovnih sekti poput katarske. U današnjoj Europi i Americi također postoji mnogo ljudi koji drže da je indijski nauk o reinkarnaciji religijski potpuno uvjerljiv i to ne samo spiritisti i spiritualisti, nego i sljedbenici novih objava, teozofije i antropozofije, a krunski svjedoci su im brojni značajni mislioci njemačke klasike i romantizma. Teško je previdjeti da i mnogim ljudima na Zapadu nauk o reinkarnaciji ispunjava duhovno-religiozni vakuum i odgovara na pitanja za koja inače ne nalaze odgovora. Treba samo obratiti pozornost na svakodnevnu komunikaciju, često vidljivu i u medijima, u kojoj i katolički vjernici ponekad posve nesvjesno govore o svom ''prošlom životu'' ili ''drugom životu'' te ostanu zatečeni ako ih se na to upozori. Mnogi novi religiozni pokreti u novom dobu navještaju i čovjekovo prosvjetljenje. Čovjek će, slijedi li put koji mu oni nude, dosegnuti viši stupanj u razvoju svijesti, doći će do novih spoznaja o sebi samom i svijetu oko sebe, do vlastitog prosvjetljenja. Tako npr. Maharishijeva škola Doba prosvjetljenja nudi ''idealan sustav obrazovanja''. Ključ uspjeha posebice mladih polaznika ovakvih škola razgranatih širom svijeta nalazi se u dvjema značajkama koje su dodane tradicijskom akademskom nastavnom planu. Prva je TM program (transcendetalna meditacija) dva puta dnevno, a druga izučavanje Maharishijeve znanosti o kreativnoj inteligenciji (SCI). Na Maharishijevim školama učenici stječu ''plod svekolikog znanja'' odnosno sposobnost da misle i djeluju spontano u skladu s prirodnim zakonom tako da žive život oslobođen pogrešaka i problema u prosvjetljenju i ispunjenju. 54 Ciljevi prosvjetljenja, na način kako ga nudi New Age, zasigurno su srodni ciljevima bavarskih iluminata (prosvijetljenih) iz 18. st., znači uspostava jedinstvene svjetske vlade i svjetske religije. Ponuda višeg stanja svijesti odnosno prosvjetljenja, novodobaška je alternativa onom preobraženju koje nam je obećao Isus Krist. U novije vrijeme se i u hrvatskom društvu sve snažnije širi, na Zapadu već posve prihvaćena, najava nove renesanse (i humanizma), u koju su uključeni mnogi intelektualci i poznate osobe javnog života (glumci, umjetnici, pjevači i drugi), vjerujući da će takav poredak ostvariti jedinstveni humani svijet, u kojem neće biti ratova. No, da bi se ta utopija ostvarila potrebno je u novom dobu koje dolazi erom Vodenjaka uvesti novi svjetski poredak, u kojem će svijet voditi jedna svjetska vlast te biti inaugurirana jedna svjetska religija kao mješavina raznih vjerovanja, u kojoj svatko može naći ono što ga može zadovoljiti, a jasno definirane mnogoljudne
Usp. Maharishi Cities of Immortals, tiskani materijal za propagandu, Heaven, Maharishi on Earth Development Corporation, Malibu, California, Usa.
54

religije poput kršćanstva, islama, židovstva pa i izvornog hinduizma i budizma, trebaju nestati s pozornice jer su one uzročnici sukoba i ratova. U praksi, međutim, na djelu je diktatura moćnih nad slabijim narodima, svjetskog kapitala nad nerazvijenima i siromašnima, ''kultura smrti'', u kojoj su glavne žrtve nerođena djeca, stari i bolesni itd. Želja za povezanošću svih stanovnika Zemlje u jedinstveni humani svijet, za kršćane, međutim, nije nikakva novost jer je Isus Krist jasno odredio da je Radosna vijest došla ne samo Izabranom narodu nego svim svjetskim narodima te je to kršćansko jedinstvo sustavno razvijano tijekom dva tisućljeća. O samom čovjeku i ispunjenju Božjeg plana ovisi kada će nastupiti doba drugoga Kristovog dolaska i svega što on donosi čovječanstvu. Zavodljivost New Age-a odražava se i u popularnosti njegovih zagovornika. Bez oružanih sukoba oni se uvlače u redove kršćanstva. 55 Bitka za duše ne vodi se niti tenkovima niti avionima, nego umješno ponuđenim idejama, jer kada bi bile otvoreno neprijateljske i opasne, ljudi bi ih se klonili i ne bi u tolikom broju padali pod njihov utjecaj. 56 Glavna i zabrinjavajuća namjera proroka novog doba jest da nastoje omraziti Crkvu u očima svjetske javnosti. Svećenici pak svojim nejedinstvenim i proturječnim stavom u odnosu na literaturu i terapije s područja New Age-a, zapravo unose najviše zabune među vjernike i prouzrokuju njihovu dezorijentiranost. Marginaliziran je utjecaj novodobaške literature na svijest suvremenog čovjeka, a činjenica je da se ona distribuira u milijunskim nakladama i dostupna je najširem pučanstvu. 57 ''Ništa kršćanstvo ne može toliko ugroziti koliko nedosljednost njegovih vlastitih članova. Nominalni kršćani koji nisu dopustili da ih prožme kršćanski duh, oni koje Krist nije promijenio, zbog njihove neposlušnosti njegovoj riječi, oni kršćanstvo ugrožavaju više od svih nadolazećih Novih doba i Kristovih protivnika zajedno.'' 58 Proroci novoga doba, među kojima su značajni Neale D. Walsch, Gerda Johst te Lyssa Royal, navodno imaju sposobnost razgovora s Bogom. Obilježje većine novodobaških proroka je spiritizam. Tako Walsch i Gerda Johst tvrde da komuniciraju s Bogom, zapravo ''kozmičkim Isusom'', poznatom spiritističkom tehnikom automatskog pisanja, a Lyssi Royal je hipnoza ''pomogla razviti vještinu mijenjanja stanja svijesti''. 59 ''Svoje medijske sposobnosti Lysse Royal produbljivala je tehnikama autohipnoze'' 60 . Današnji sekularizirani čovjek još je uvijek duhovno biće koje traga za svojim duhovnim identitetom i Izvorom, ali rješenja vječnih pitanja i egzistencijalne odgovore pokušava naći izvan kršćanstva. Ideal je, dapače, napraviti stanoviti pomak od religije prema duhovnosti, a religija je zapreka na tom ''evolutivnom'' putu. 61 ''Egzegeza'' pročitane New Age literature (koja ''budi'' paradigmu Novog doba u obliku njegova evanđelja) nameće se kao ''duhovno evanđelje'' koje plijeni sve veću pozornost širokih
55 56

BLAŽEVIĆ, Josip: nav.dj., str. 124. Usp. isto, str. 124. 57 Usp. isto, str. 155. 58 Isto, str. 307-308. 59 Isto, str. 261. 60 Isto, str. 262. 61 Usp. isto, str. 22.

masa te je vidljivo da su u proroka Novog doba prepoznatljiva tri književna oblika: roman kojega prati priručnik čijom primjenom se događa ''preporađanje'' za Novo doba koje, po svom univerzalizmu, nalikuje Crkvi. Posjeti pisaca, glasnika ''novog doba'' poprimaju kultne razmjere i nalikuju apostolskima u svrhu učvršćivanja vjernika. 62 ''Poplava današnjih devijantnih privatnih objava, osim što svoj izvor imaju u mnogim psihički bolesnim umovima i krivim duhovnostima, postala je i komercijalizirana.'' 63 'Činjenica je, svjedoči Sveto pismo, da je Bog korio svoj izabrani narod koji se priklanjao 'lažnim prorocima'. I Isus je opominjao da će se pojaviti 'lažni proroci' ne bi li zaveli i izabrane. Zato nam je ostavio Crkvu koju je sam ustanovio i koju on vodi, 'koja je Crkva Boga života, stup i uporište istine' (1 Tim 3,15).'' 64 ZAKLJUČAK U radu je prikazano kako se od 18. st. sustavno promoviralo protukršćansko krivovjerje s elementima predkršćanskog poganstva koje je svoj vrhunac dostiglo, preko naglog razvoja prirodoslovlja, tehnike i tehnologije u 19. st., a s time u svezi i promoviranja novog poganstva, u prošlom, 20. st. Pokazano je značenje New Age pokreta i pojmova vezanih uz njega. New Age se pokazuje okupljajućom jezgrom svih novih strujanja alternativnih kršćanstvu, a sve u cilju dovršavanja započetog procesa globalizacije, ustoličenja novog svjetskog pokreta s jednom svjetskom vladom i jednom svjetskom religijom, nastalom miješanjem elemenata različitih religija u novom dobu. U ''globalnom selu'' svi bi trebali isto misliti i isto shvaćati. To se ne nemjerava postići nikakvom prisilom, političkim i vojnim diktaturama, već će to sve brže i uspješnije postići hipnotička, banalna i posve mirna diktatura televizije, videa i kompjutora. Faktori današnje nepogodne situacije za vjeru i Crkvu, kao što su izvrnute ljestvice vrednota, sinkretizam i drugo, ukazuju na težinu i ozbiljnost današnje situacije i antikršćanskog stava nove religioznosti. Rješenje problema svakako nije u natjecanju s alternativnom religioznošću niti je to Crkvi potrebno. Katoličanstvo jest još uvijek jedina moćna duhovna i moralna zapreka za svjetsku uspostavu diktature novoga doba poganstva. Zato se rat protiv katolika intenzivirao u mikrokozmosu podsvijesti, a rat protiv Isusa vodi se na širokoj fronti. No, Crkva mora biti svjesna da ima mnogo vjernika nezadovoljenih u svojim potrebama i da i sama nosi teret grijeha zbog njihovog nezadovoljstva i zbog toga potencijelne zabludjelosti i skretanja s Puta. Stoga je u smjernicama za odgovorno ponašanje svih vjernika katolika, naglasak stavljen na situaciju i zadaću Crkve u svijetu, vjernosti Svetom Ocu i zaštiti Blažene Djevice Marije, te zadacima i dužnostima svih vjernika.

62 63

Usp. isto, str. 27-29. Isto, str. 202. 64 Usp. isto, str. 203.

Bibliografija
BALOBAN, Josip: Djelovanje Crkve u novim društvenim okolnostima, Kršćanska sadašnjost (=KS), Zagreb, 1995. BALOBAN, Stjepan: Zajedništvo u različitosti – autentična kršćanska zajednica, u: Bogoslovska smotra (=BS), 60(1990) br. 1-2, str. 79-94. BAŠIĆ, Stanko: Era vodenjaka – izazov kršćanstvu, Teovizija, Zagreb, 2001. BAUMER, Ulrich: Hoćemo samo tvoju dušu, HKZ ''MI'' – EUROLIBER, Zagreb, 1998. BIBLIJSKI PRIRUČNIK. Mala enciklopedija, KS - Grafički zavod hrvatske, Zagreb, 1989. BISCHOFBERGER, Otto: Novi religiozni pokreti. Znak vremena i izazov za nas, Biskupski ordinarijat, Đakovo, 1986. BLAŽEVIĆ, Josip: Proroci novog doba, Teovizija, Zagreb, 2001. BLOCH, Ernst: Ateizam u kršćanstvu, Naprijed, Zagreb, 1986. BOBAŠ, Anto: Rock-glazba i sotonizam. Rock-glazba kao mogućnost dijaloga Crkve i mladih, Teovizija, Zagreb 1988. BOGDAN, Jure: Odgovor Katoličke crkve na nove religiozne pokrete – sekte, u: NIKIĆ, Mijo (ur.): Novi religiozni pokreti, Zbornik radova znanstvenog simpozija, Filozofski fakultet Družbe Isusove, Zagreb, 1996, str. 233-257. BOGDAN, Jure: Vrste i raširenost novih religioznih pokreta – sekti u zapadnom svijetu, u: Riječki teološki časopis, 4(1996) br. 1, str. 45-64. BOZANIĆ, Anton: New age – suvremeni izazov i pastoralne posljedice, u: Riječki teološki časopis, 5(1997) br. 2, str. 395-415. BRITVIĆ, Zlatko: Horoskopi istine ili obmane, Zagreb, 1985. CAVENDISH, Richard/LING, Trevor O. (ur.): Mitologija. Ilustrirana enciklopedija, Zagreb, 1982. CHARUE, A. M.: Doktrinarni problemi današnjice (Pastoralna razmišljanja i smjernice), dokument 19, HKD Sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1968. ČRPIĆ, Gordan/JUKIĆ, Jakov: Alternativna religioznost, u: BS, 68(1998) br. 4, str. 589-617. ČRPIĆ, Gordan/ KUŠAR, Stjepan: Neki aspekti religioznosti u Hrvatskoj, u: BS, 68(1998) br. 4, str. 513563. DAMIŠ, IVAN (prir.): Nacrt skripta iz opće crkvene povijesti. Za slušače Katehetskog instituta pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. DESPOT, Blaženka: «New Age» i moderna, Filozofska istraživanja, sv. 88, Zagreb, Hrvatsko filozofsko društvo, 1995.

DEVČIĆ, Ivan: Antikršćanski karakter nove religioznosti, u: NIKIĆ, Mijo (ur.): Novi religiozni pokreti, Zbornik radova znanstvenog simpozija, Filozofski fakultet Družbe Isusove, Zagreb, 1996, str. 213-232. DEVČIĆ, Ivan: Duhovnopovijesni korijeni nove religioznosti i njezino značenje za Crkvu, u: Riječki teološki časopis, 4(1996) br. 1, str. 21-44. DEVČIĆ, Ivan: Kritički odnos Crkve prema potrošačko-hedonističkom mentalitetu, u: BS, 65(1995) br. 3-4, str. 477-494. DEVČIĆ, Ivan: Pred Bogom blizim i dalekim, Filozofski niz, 1998. DJUNDJA, Stjepan: Čar okultnoga, u: Riječki teološki časopis, 4(1996) br. 1, str. 65-78. DOGAN, Nikola: Kršćaninova specifičnost u svijetu prema II. vatikanskom saboru, u: BS, 66(1996) br. 2-3, str. 201-225. VIJEĆE BISKUPSKIH KONFERNCIJA EUROPE: Evangelizirati ''sekulariziranu'' Europu, KS, Zagreb, 1986. ENCICLOPEDIA ITALIANA di scienze, lettere ed arti, Istituto poligrafico dello Stato, Roma, 1949. FENOMEN SEKTI ILI NOVIH RELIGIOZNIH POKRETA, Pastoralni izazov, KS, Zagreb, 1986. FROMM, Erich: Imati ili biti, Naprijed, Zagreb, 1980. GAVRAN, Ivan: Mladi i novi religijski pokreti. Psihopedagoški čimbenici, u: Kateheza, 16(1994) br. 4, str. 279-287. GIUSSANI, Luigi: Religiozna svijest suvremenog čovjeka, Zadar, Hrvatski institut za liturgijski pastora, 1991. GLUHAK, Alemko: Hrvatski etimološki rječnik, August Cesarec, Zagreb, 1993. GRABNER-HAIDER, Anton (prir.): Praktični biblijski leksikon, KS, Zagreb, 1997. GRBAC, Josip: Okultizam - spiritizam - satanizam, u: Riječki teološki časopis, 2(1994) br. 2, str. 207-228. HUIZINGA: U sjeni sutrašnjice. Kriza suvremene kulture, Zagreb, Naklada ''Dubrava'', 1944. IVANČIĆ, Tomislav: Credo novih religioznih pokreta, u: NIKIĆ, Mijo (ur.): Novi religiozni pokreti, Zbornik radova znanstvenog simpozija, Filozofski fakultet Družbe Isusove, Zagreb, 1996, str. 40-57. IVANČIĆ, Tomislav: Religija i religije. Morfologija i fenomenologija religija, Teovizija, Zagreb, 1998. JUKIĆ, Jakov: Budućnost religije. Sveto u vremenu svjetovnosti, Matica hrvatska, Split, 1991. JUKIĆ, Jakov: Lica i maske svetoga. Ogledi iz društvene religiologije, KS, Zagreb, 1997. JUKIĆ, Jakov: Povratak svetoga. Rasprava o pučkoj religiji, Crkva u svijetu, Split, 1988. JUKIĆ, Jakov: Sekularizacija društva i obitelji, u: Obnovljeni život (=OŽ), 51(1996) br. 6, str. 623-640. JURČEVIĆ, Marijan: Pojava novih religioznih pokreta, u: Riječki teološki časopis, 4(1996) br. 1, str. 5-20. KASPER, W./MOLTMANN, J.: Krist da, Crkva ne?, Zagreb, Družba katoličkog Apostolata, 1980.

KATALINIĆ, Ante: Marija velika nada Hrvata. Marijina nazočnost u povijesti hrvatskoga naroda, Pokret krunice za obraćenje i mir, Zagreb, 1998. KLAIĆ, Bratoljub: Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1985. KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE: Dominus Iesus, Deklaracija o jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve, KS, Zagreb, 2000. KOPREK, Ivan: Pluralizam u Hrvatskoj - izazov za kršćanina, u: BS, 66(1996) br. 2-3, str. 257-266. KREN, Tatjana: Svjetski kalendar i kršćanska era, HKD Sv. Jeronima, Zagreb, 2000. KREN, Viktorija, Vjera i globalizacija, u: Spectrum. Ogledi i prinosi studenata teologije, 2000 br. 1, str. 8893. KREN, Viktorija, Kršćanstvo i proces globalizacije, u: Marulić. Hrvatska književna revija, 34(2001) br. 4, str. 802-810. KUSIĆ, Ante: Demokratsko društvo, religijski pluralizam i odgoj u vjeri, u: Kateheza, 16(1994) br. 4, str. 244-259. KUSIĆ, Ante: New age i navještaj vjere na pragu trećeg tisućljeća, u: Kateheza, 18(1996) br. 4, str. 255-268. KUŠAN, Stjepan: Novo doba i njegovi odražaji na obitelj, OŽ, 48(1993) br. 6, str. 539-545. KUŠAR, Stjepan: Djelomično prihvaćanje vjere – kršćanstvo po izboru, u: BS, 66(1996) br. 2-3, str. 319345. KÜNG, Hans: Kršćanstvo i svjetske religije: Uvod u dijalog s islamom, hinduizmom i budizmom, Zagreb, 1994. LASIĆ, Hrvoje: New age – ''nova religija'' modernoga doba. Religijsko-religiozno obilježje New agea, u: NIKIĆ, Mijo (ur.): Novi religiozni pokreti, Zbornik radova znanstvenog simpozija, Filozofski fakultet Družbe Isusove, Zagreb, 1996, str. 181. LEKSIKON, Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb, 1974. Maharishi Cities of Immortals, tiskani materijal za propagandu, Heaven, Maharishi on Earth Development Corporation, Malibu, California, Usa. MANDARIĆ, Valentina: Vjerska indiferentnost – novi izazov za Crkvu, u: Kateheza, 16(1994) br. 4, str. 260-278. MANDARIĆ, Valentina: Kriza ''starih'' i rađanje ''novih'' vrednota među mladima, u: Kateheza, 18(1996) br. 4, str. 269-284. MAREVIĆ, dr. sci. Jozo: Hrvatsko-latinski enciklopedijski rječnik, I. i II. sv., Školska knjiga (=ŠK), Zagreb, 1997. MAREVIĆ, dr. sci. Jozo: Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik, I. i II. sv., Marka, Velika Gorica; Matica Hrvatska, Zagreb, 2000.

MILOŠ, Branko: Z. Vukman, Propast svijeta ili novo doba poganstva, u: Obnovljeni život, 1998 br. 1, str. 96102. NEMET, Ladislav: Globalizacija i Crkva. Teološko vrednovanje jedne pojave, u: OŽ, 54(1999) br. 1, str. 2334. NIKIĆ, Mijo (ur.): Novi religiozni pokreti, Zbornik radova znanstvenog simpozija, Filozofski fakultet Družbe Isusove, Zagreb, 1996. NIKIĆ, Mijo: Obitelj pred izazovom sekti, u: OŽ, 51(1996) br. 6, str. 653-666. OBERRODER, Wolfgang: Ići u Crkvu - zašto?, Institut ''Ivan Antunović'', Subotica 1996. OCVIRK, Drago: Nova evangelizacija u novim društvenim okolnostima, u: BS, 65(1995) br. 3-4, str. 541552. OPĆA ENCIKLOPEDIJA, Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb, 1977. Ovo je moja riječ Alfa i Omega: Evanđelje Isusovo. Kristova objava koju svijet ne poznaje, Univerzalni život, Grafički zavod hrvatske, Zagreb, 1994. PAPA IVAN PAVAO II.: Bit ćete mi svjedoci. Govori za vrijeme pastoralnog pohoda Hrvatskoj od 2. do 4. listopada 1998., KS, Zagreb, 1998. PAPA IVAN PAVAO II.: Bogat milosrđem (Dives in misericordia), KS, Zagreb, 1981. PAPA PAVAO VI.: Ecclesiam suam (=ES), (enciklika), KS, Zagreb 1979. PAPINSKI SAVJET ZA SREDSTVA JAVNOG PRIOPĆAVANJA: Nadolaskom novoga doba (Aetatis novae), KS, Zagreb, 1992. RJEČNIK HRVATSKOGA JEZIKA, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, ŠK, Zagreb, 2000. SKOK, Petar: Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1971. Svećenicima Marijinim predragim sinovima, Svećenički marijanski pokret, 1998. ŠAGI, Bono Zvonimir: Traganja za novom crkvenom praksom, KS, Zagreb, 1982. ŠAGI, Bono Zvonimir: Crkva i nacionalno pitanje: Religiozne i nacionalne vrijednosti, u: BS, 65(1995) br. 34, str. 357-371. ŠIMAC, Neven: Izazovi i zamke globalizacije, Tomagraf, Zagreb, 2001. ŠIMUNOVIĆ, Milan: Nova religioznost i nova evangelizacija, u: Riječki teološki časopis, 4(1996) br. 1, str. 89-102. TAMARUT, Ante: Pastoralni radnik pred religioznim traganjima suvremenog čovjeka, u: Riječki teološki časopis, 4(1996) br. 1, str. 103-116. TIĆAC, Iris: New age, u: Riječki teološki časopis, 4(1996) br. 1, str. 79-88. Tražeći svjetla obnovna, Zbornik bogoslovskih tribina u Dakovu (1992-1998), Dakovo, 1999.

TRSTENJAK, Tonči: Metode propagande i uzroci uspjeha novih religioznih pokreta, u: NIKIĆ, Mijo (ur.): Novi religiozni pokreti, Zbornik radova znanstvenog simpozija, Filozofski fakultet Družbe Isusove, Zagreb, 1996, str. 58-67. VUCO, Luka: Što je to kršćanstvo? O evanđeoskoj poruci za odrasle, Kaštel Novi, Župni ured Sv. Petra, 1988. VIDOVIĆ, Mile: Povijest Crkve u Hrvata, Crkva u svijetu, Split, 1996. VIDOVIĆ, Mirko: Hrvatski iranski korijeni, Zagreb, 1991. VIŠIĆ, Marko: Egipatska knjiga mrtvih, Sarajevo, 1989. VUKMAN, Zoran: Propast svijeta ili novo doba poganstva, Verbum, Split, 1997. VUKMAN, Zoran: Suvremeni praktični sekularizam - najveći izazov današnjeg kršćanstva, u: Vjesnik zadarske biskupije, (2000) br. 1-2, str. 27-30. VUKUŠIĆ, Tomo: Prvi kršćani iz poganstva, u: Kateheza 18(1996) br. 1, str. 57-62. ZAMAROVSKY, Vojtech: Junaci antičkih mitova. Leksikon grčke i rimske mitologije, Zagreb, 1985.

WEB BIBLIOGRAFIJA www.aster.avalon.hr www.catholic.org www.consapevoleza.it www.ewtn.com/library/NEWAGE/CLOLOOK.TXT www.geocities.com/Athens/Oracle www.jagorsrce.hr/zimjan/index.htm www.magija.com www.mix.it/eurispes/EURISPES/69/3par8.htm www.purgingtalon.com www.riflessioni.it/enciclopedia/krisnamurti.htm www.satannet.com www.steinercollegge.org/rs.html www.thirdworldtraveller.com/Zeroes/Sun_Myung_Moon.html www.trancenet.org www.vlh-glc.org/index.html www.xrefer.com/entry/171443

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful