Hutba: Tamo gdje su Bošnjaci većina vlada suživot i tolerancija, a gdje su manjina vlada zulum i diskriminacija

ISSN-2233-0917 www.saff.ba
Broj 351 22. novembar 2013. 19. muharrem 1435. BiH 3 KM, dijaspora 5 eura

Uvodnik

Jedinstvo će brda pomjeriti

Epilog dvomjesečnog protesta učenika iz Konjević-Polja

Ekavsko pokoravanje povratnika Jasmin Čaušević o najtežim danima stradanja prijedorskih Bošnjaka

Preživio sam strijeljanje
i masovnu grobnicu Tomašica
Njegova radoznala priroda mu nije U islamskom jedinstvu i društvenom dozvoljavala da se skrasi na jednom mjestu aktivizmu je naš opstanak i spas
Evlija Čelebija o Bošnjacima (I dio) Predavanja

Razmišljanja

(Bošnjačka) lađa spasa

SAFF broj 351

Sadržaj
Hutbe iz tri sveta mesdžida
Mesdžidu-l-haram (Časni hram u Mekki) Mir i sigurnost – zapostavljeni prioriteti

8

Polumjesec
Svjedočenja Ratna uloga srpskog obavještajca i profesora sigurnosti Predraga Ćeranića

10 28

Društvo
Znakovi na putu Majka

Komentar polumjeseca
Sedamnaest dana nakon 20-godišnjice zločina u Stupnom Dolu Načelnik Vareša Avdija Kovačević izmislio zločin nad Hrvatima i okrivio Bošnjake

34

Islamske teme
Iz povijesti muslimana - Hronika i događaji XI U blizini Hebrona u Palestini pronađen je mezar Ibrahima, a.s., njegova sina Ishaka i unuka Ja’kuba, pronađena tijela nisu bila satrula

41 44

Feljton
Krvavi susreti Bošnjaka sa ši’izmom II Slavni Sokolovići u borbi protiv krivovjernih Perzijanaca

Kutak za muslimansku omladinu
Udruženje ilmijje Islamske zajednice u BiH i Centar za edukaciju i istraživanje “Nahla” Kampanja “Poslanikovo naslijeđe”

50 54

Islamnet
Kuvajt El-Velid Tabtabai, primjer političara kojeg bi trebali slijediti svi muslimani
22. novembar - 19. muharrem

3

C j e n o v n i ko g l a š a v a n j a

S A F FMA R K E T I N G
d u p l e r i c a

1 / 1

1 / 2

1 / 2

1 / 3

1 / 4

1 / 8

K 4

K 2

K 3

K 2

K 3

K o n t a k t i r a j t en a s : t e l . / f a x : +3 8 7( 0 ) 3 27 3 49 0 1 ; mo b : +3 8 7( 0 ) 6 25 5 81 2 8 e ma i l : ma r k e t i n g @s a f f . b aV i š ei n f o r ma c i j an a : s a f f . b a / ma r k e t i n g

Uvodnik

Jedinstvo će brda pomjeriti
ada bi se uzela lista nacionalnih pitanja i stavila ispred srpskih, hrvatskih i bošnjačkih političkih predstavnika, vidjeli bismo da su Srbi i Hrvati složni oko fundamentalnih stvari, a da se razlike u mišljenjima odnose na marginalna pitaja. Kod Bošnjaka je obratno, kod nas se bošnjačka politika cijepa oko glavnih pitanja, a sporedna i ne postoje. U posljednjih 15-tak godina sve što je najvažnije za opstanak i čast Bošnjaka našlo se na tapetu podjela. Dijelili smo se oko Armije RBiH i besmislenih optuživanja za tzv. islamski terorizam. Dijelili smo se oko generala Alagića, strpali ga u zatvor, poslali ga u bolest, skratili mu život svojim neslogama, umjesto da ovaj biser patriotizma čuvamo, baš, kao zjenicu oka. Dijelili smo se, i dijelimo se, i oko vjere, kao da tu može biti išta upitno. Pa, dijelili smo se oko akcije za ukidanje vjeronauke u školama, jer su neki smatrali da srpska i hrvatska djeca treba da se uče vjeri, jer je to multikulturno, a da bošnjačkoj djeci vjera ne treba. Mnogo je primjera koji pokazuju kako je bošnjačka politika ostala nedorasla za osnovne funkcije, za imanje saglasnosti oko onih neupitnih stvari koje jedan narod čine narodom. Normalno je zapitati se – da li je to i koliko je to bošnjačka politka? Propitivanje neupitnih stvari, pretresanje i negiranje svega što je za Bošnjake bitno, može biti isključivo u interesu velikosrpske i velikohrvatske politike, koje se hrane slabošću Bošnjaka. Što su Bošnjaci slabiji, to su razaratelji Bosne jači. Iz ove logičke postavke proizilazi teza da su podjele unutar Bošnjaka maslo, odnosno, rezultat srpskih i hrvatskih obavještajnih mešetarenja u bošnjačkoj politici. Kako se to radi? Nekome dadneš pare, nekoga uslikaš u nedoličnoj situaciji, nekoga ucijeniš na nešto, nekoga ubaciš na platni spisak kao savjetnika, itd, itd. Nauka je to koja se uči na vojnim školama – kako potkupiti protivnika, kako ga k’o vola privezati u svoju štalu. Na

Impressum
Izdavač UDRUŽENJE ZA AFIRMACIJU OBRAZOVANJA, KULTURE I MORALA “SAFF” Adresa: Munira Gavrankapetanovića 25, Sarajevo MAGAZIN “SAFF” Adresa: Donja Mahala bb, 71300 Visoko www.saff.ba e-mail: saffmagazin@ yahoo.com redakcija: tel./fax: +387 32 73 49 01; mob: +387 62 28 74 12; marketing: +387 62 55 81 28. Žiro račun: BOSNA BANK INTERNATIONAL Za uplate u BiH: 141-306-53200347-07; za uplate u inostranstvu: 141-306-53101275-15; IBAN: BA391413065310127515 Glavni i odgovorni urednik Semir Imamović Redakcijski kolegij Abdusamed Nasuf Bušatlić, Ezher Beganović, Fatmir Alispahić, Mithat Ćeman, Adem Zalihić, Merjem Zukić, Mersada Nurudina Agović, Nusret Hodžić, Nedim Botić DTP Semir Šišić Lektor Abdulmedžid Nezo Stalni saradnici: Subašić H. Džemal, Ismail Ibrahim, Safet Kadić, Ramiz Hodžić, Anes Džunuzović, Abdulvaris Ribo, Almir Mehonić, Amir Durmić, Saladin Kovačević, Sejfudin Dizdarević, Esad Mahovac, Erdem Dizdar, Fahrudin Sinanović, Senada Mešanović, Senad Mešanović, Jusuf Džafić Ostali saradnici: Šemso Tucaković, Ekrem Tucaković, Nijaz Alispahić, Salko Opačin, Nedim Haračić, Ale Kamber, Sead Zubanović, Fatima Jašarević Štampa AMOSGRAF d.o.o., Sarajevo Časopis izlazi svakog drugog petka Rukopisi, diskete i fotografije se ne vraćaju ISNN 1512-651X Časopis je upisan u evidneciju javnih glasila u Federalnom ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta pod brojem 622

K

žalost, rijetke su situacije u prošlosti koje bismo mogli uzeti za primjer jedinstva bošnjačke politike. Valjda je potrebno da nešto bude toliko neupitno, i toliko provokativno, da bode oči, pa da sve bošnjačke stranke progovore u isti glas i u isti čas. Takva se situacija nametnula u vezi protesta roditelja i djece iz Konjević-Polja. Diskriminacija koja se vidi iz aviona. Pa ipak, trebalo je više od mejsec da bošnjačka politika upali na kurblu i shvati kako je aparthied nad djecom iz Konjević-Polja njeno, a ne svemirsko pitanje. Nedavni sastanak četiri vodeće bošnjačke političke partije sa Bošnjacima iz Konjević-Polja pokazao je kako je lijepo i korisno kada rade zajedno. Zašto se ne može tako voditi državna bošnjačka politika? I zašto svako vuče na svoju stranu u sudbonosnim pitanjima za Bosnu i Bošnjake? Koliko je sjajno to što su se bošnjački rogovi u vreći sabrali oko jednog pitanja, toliko treba biti oprezan, jer iza svakog roga stoje strani vjetrovi koji bi da poremete svako bošnjačko suglasje. Kada bi se pitao narod, košto se ne pita, ovo iskazano jedinstvo bi moralo biti i ostati sveto slovo bošnjačke politike. I ne samo na deklarativnoj osnovi. Narod hoće da vidi jedinstveno djelovanje bošnjačke politike. U konkretnom slučaju to bi značilo formiranje koordinacionog tima koji bi u ime četiri bošnjačke politike stalno radio sve dok se ne riješi pitanje obrazovanja djece iz Konjević-Polja. Rješenja ima. Jedno od njih je da se u Konjević-Polju osnuje privatna škola, koja se s lahkoćom može finansirati iz firmi kojima gazduju ove četiri partije, a da ta škola radi sve dok se zakonski ne riješi pitanje nacionalne grupe predmeta, koje sada osporavaju sljedbenici Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Rješenja postoje, putevi postoje, jedino što nam fali u cijeloj priči jeste ustrajnost i jedinstvo bošnjačke politike. Jedinstvo može brda pomjeriti. A nesloga? Vidjeli smo...
22. novembar - 19. muharrem

5

Hutba

Tamo gdje su Bošnjaci većina vlada suživot
Hatib: Abdusamed nasuf Bušatlić vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo propast žele: jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate. Vi njih volite, a oni vas ne vole, a vi vjerujete u sve Knjige. Kad vas sretnu, govore: “Vjerujemo!” – a čim se nađu nasamo, od srdžbe prema vama grizu vrhove prsta svojih. Reci: “Umrite od muke!” Allahu su, zaista, dobro poznate misli svačije. (Ali Imran, 118.-119.). Ovih dana na bh. političkoj sceni, kao nikad do sada, odzvanjaju četničko-ustaški pokliči koji pozivaju na odcjepljenje, na rušenje države Bosne i Hercegovine i na formiranje “srpske kneževine” i “hrvatske banovine” na teritoriji suverene i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. Iako su kontinuirani secesionistički pokliči veliko-srpskih i veliko-hrvatskih političkih jurišnika sve intenzivniji i bučniji, nažalost, bošnjačke političke vođe ne pridaju tome veliku pažnju i ne vide u tome posebnu prijetnju i opasnost u pogledu opstojnosti i stabilnosti države Bosne i Hercegovine. Suština secesionističke politike srpsko-hrvatskih jastrebova Mnogi bošnjački političari i intelektualci takvu retoriku ocjenjuju kao pucanj u prazno i nesuvislo laprdanje nekih srpskohrvatskih jastrebova. Na takav zaključak navode ih dva razloga: prvi je oslanjanje na Međunarodnu zajednicu koja ima mandat da sačuva teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine kroz implementaciju Dejtonskog sporazuma, a drugi je tumačenje te secesionističko-šovinističke retorike kao jeftine predizborne političke propagande. To nam govori da bošnjačkoj naivnosti nema kraja i da smo mi, vjerovatno, jedini narod na zemaljskoj kugli koji više vjeruje nečijim riječima i obećanjima, makar to bile i riječi dokazanih dušmana, nego vlastitim očima i životnom iskustvu. Upravo zbog toga u ovoj hutbi želimo, na osnovu povijesnih činjenica i naše stvarnosti, da ukažemo na to da fenomen secesionizma i petokolonaštva kod nemuslimana koji žive u državi sa većinskom muslimanskom populacijom, svejedno radilo se o šerijatskoj ili laičkoj državi, nije puki incident, već on ima duboku ideološku pozadinu i povijesni kontinuitet.

i tolerancija, a gdje su manjina vlada zulum i diskriminacija

O

Ko ne uči iz povijesti osuđen je da je ponavlja

jednice. Tada je kršćanska manjina uspjela da uradi ogroman posao u korist kršćanske države i ona je pripremila put rekonkvisti.” Mnogi historičari navode da su kršćani Povijest nam kazuje da se nemuslimanske manjine u islamskoj državi, svejedno odigrali značajnu ulogu u korist Tatara i njio kojem periodu islamske vlasti se radilo, hovog rušenja islamskog hilafeta. Kršćanski predstavnici slali su pisma taskoro nikada nisu integrirale i tarskim vođama i podsticali ih adaptirale u takvo okruženje i na invaziju i okupaciju musliambijent i najčešće su bile pravi manskih zemalja. Kada su Tatari rezervoar intriga, izdaje i peto658. hidžretske godine osvojili kolonaštva. Damask, oni su za namjesnika Naprimjer, kada su musliDamaska postavili čovjeka koji mani osvojili Španiju (Endelus), je veličao kršćanstvo. Neki od zatekli su tamo kršćanstko stanjih su posjetili Hulagu-kana sa novništvo i određeni procenat posebnim darovima, a od njega jevreja, prema kojima se (s time su se vratili sa fermanom o pose slaže većina muslimanskih i sebnom statusu kršćana. Prilinemuslimanskih historičara), Zato je kom ulaska u Damask nosili su nisu odnosili kao osvajači i silbesmislena krst i veličali kršćanstvo, a psovanici koji su rušili sve pred sotvrdnja li islam, govoreći: “Zavladala je bom. Nisu napadali na njihovu bošnjačkih ispravna vjera, vjera Mesihova!” čast, nisu im otimali i pljačkali političara da I kako navode historičari, nosili imovinu, nisu ih prisiljavali da je Dodikov su posude sa alkoholom i nisu napuštaju svoju vjeru, već su nacionalizam prošli ni pored jednog mesdžiim dali i zagarantirali sva prai šovinizam da, a da ga nisu polili alkoholom va i slobode. Islamska država samo posljedica kao i muslimane koji su se tu Endelus svoj vrhunac doživjela njegovih zatekli. Cilj im je bio da se Tatari je u vrijeme emevijskog vladapolitičkih što duže zadrže na tim teritorijara Abdurahmana ed-Dahila i aspiracija i ma i da izbrišu svaki trag islama njegovih nasljednika. Tada su bolesne želje sa tih prostora iako su kršćani kršćani postali manjina, jer je za vlašću. To pod islamskom vlašću uživali većina stanovništva dobrovoljje najobičnija sva prava. no primila islam. Oni su živjeli laž i obmana. sigurni u islamskoj državi i obAko je to samo Nahrani dušmanina da te našali su mnoge važne funkcije politički trik, ubije na halifinom dvoru. zašto se tom Međutim, bez obzira na sva zapjenjenom Turci Osmanlije gledali su prava i beneficije koje su uživanacionalisti ne na kršćane u Turskoj kao na li, španski kršćani nikada sebe suprotstave dio svoje države. Dali su im nisu vidjeli dijelom islamske drugi srpski sva prava, uživali su potpunu države, niti su kad osjetili ljubav političari iz zaštitu i obnašali različite funkili bilo kakve simpatije prema BiH, srpski cije u administraciji. Taj odnos toj državi i njenim vladarima. intelektualci i prema kršćanima posebno je Umjesto toga oni su strpljivo SPC? došao do izražaja u vrijeme čekali svoju priliku da sruše i sultana Mahmuda II (umro unište tu državu i pomagali su 1839./1255.h.g.) koji je u jednoj i podržavali nastojanja kršćana od svojih hutbi rekao sljedeće: izvan Endelusa da sruše islamsku vlast, bez obzira na to što je islamska “Ja ne želim da se muslimani, kršćani i jevreji Španija bila preteča evropske renesanse i razlikuju osim u džamijama, crkvama i sinasveopćeg naučnog i kulturnog preporoda i gogama. Hoću da svi uživamo ista prava.” No, i pored toga, jevreji i kršćani, koji napretka. To su potvrdili mnogi kršćanski historičari poput američkog znastvenika su živjeli u Osmanskoj državi, odigrali su i publiciste Bidala Aguera, koji je rekao: veliku ulogu u rušenju Osmanskog carstva. “Zvijezda kršćanske manjine u Španiji za- Patrijarsi su održavali posebne veze sa Rusjala je po drugi put nakon raspada islam- sijom i ruskim carevima. Poznato je pismo ske države Endelus i podjele na državne za- patrijarha Grigorija u kojem je on ruskom
22. novembar - 19. muharrem

6

caru potanko objašnjavao kako će najlakše srušiti Osmansku državu iznutra, skrečući mu posebnu pažnju na slabljenje vjerskog duha kod muslimana i prekidanje veze koja muslimane u Osmanskoj imperiji čini jedinstvenim, a to je vjera islam. Jevrejska manjina odigrala je još goru ulogu u tom pogledu, a poznato je da su oni u toku inkvizicije u Španiji, bježeći pred krstaškim sabljama, našli jedino utočište u Osmanskoj imperiji kod sultana Sulejmana koji ih je velikodušno primio i dozvolio im da se nasele u Anadoliji. Uživali su sva prava i posebnu vrstu autonomije. Brzo su napredovali u trgovini i postali su vrlo bogati. Njihovo spletkarenje i borba protiv islamske države doživjelo je kuliminaciju onda kada je pod vođstvom Sabataji Sevija (1626.-1679.) osnovan tzv. Sabatski pokret. Sevi se proglasio jevrejskim mesijom koji ima zadatak sve jevreje okupiti u Palestini. Zbog prijetnje pogubljenjem on je lažno primio islam i promijenio ime u Muhamed-efendi. Cilj osnivanja tog pokreta bio je rušenje Osmanske imperije iznutra. On je radio na rušenju islamskih vrijednosti, borio se za otkrivanje žena i za afirmaciju zapadno-kršćanskih vrijednosti. Pripadnici tog pokreta mnogo su pomogli snagama koje su se digle protiv sultana Abdulhamida i koje su kasnije, pod vođstvom Kemala Ataturka, ukinule Šerijat, a uspostavili sekularni sistem. Sabataj Savi je bio prvi koji je zagovarao okupljanje svih jevreja u Palestini, i on se slobodno može smatrati pretečom cionizma, jer je djelovao mnogo prije Teodora Hercla. Pored povijesnih dokaza i činjenica, postoji također mnoštvo dokaza iz našeg vremena gdje se spomenuta teza o netoleranciji nemuslimanske manjine i neprihvatanju života u većinskoj muslimanskoj sredini i državi, jasno potvrđuje, poput Istočnog Timora, kojeg sačinjava nekoliko malih otoka, a koji je odvojen od Indonezije samo zato što na tom otoku žive kršćani (katolici) koji ne žele da budu u sastavu najmnogoljudnije muslimanske zemlje, Indonezije. Zatim, Kipar, Južni Sudan, BiH i dr. Zulumu i zulumćarima je suđeno da budu poraženi Sve ovo smo naveli kako bi ukazali na to, da nepriznavanje Bosne i Hercegovine od strane većine Srba i Hrvata koji u njoj žive i uživaju sva prava, nije incident, već povijesni kontinuitet i ideološka matrica po kojoj su radili njihovi preci i po kojoj su odgajali svoje mlade naraštaje.

Zato je besmislena tvrdnja bošnjačkih vjerovanja, kulture tolerancije, multietpolitičara da je Dodikov nacionalizam i ničnosti i suživota i razumijevanja patrišovinizam samo posljedica njegovih poli- otizma i ljubavi prema domovini. Da nije tako ne bi u Hrvatskoj u, kako tičkih aspiracija i bolesne želje za vlašću. To je najobičnija laž i obmana. Ako je to samo to Hrvati vole kazati, domovinskom ratu, politički trik, zašto se tom zapjenjenom učestvovalo 25.000 Bošnjaka, od čega je nacionalisti ne suprotstave drugi srpski po- njih 1.180 dalo svoje živote za odbranu litičari iz BiH, srpski intelektualci i SPC? Hrvatske. Ali se i pored toga taj učinak Pa, zato što se svi oni slažu s Dodikovom minimizira i mnoštvo je Hrvata, da ne secesionističkom idejom i što su sve nabro- kažemo većina, koji Bošnjake u Hrvatskoj jane instance bile i ostale generator nacio- doživljavaju kao strance i građane drugog nalizma, šovinizma, a zatim agresije i geno- reda. Za razliku od bošnjačke manjine u cida nad Bošnjacima. I zato što je i sada, u Hrvatskoj, hrvatska manjina u Bosni i miru, teritorija RS-a, posebno Podrinje, ta Hercegovini borila se protiv države Bosne dolina šehida, ta ogromna masovna grob- i Hercegovine pristajući uz fašističko-senica Bošnjaka, još uvijek prava ratna zona cesionističku ideju Herceg-Bosne. I da i opasan prostor za život, na kojoj se nad paradoks bude veći, Bošnjaci kao većina u BiH, nagradili su hrvatsku bošnjačkom manjinom vrše veleizdaju tako što su izjednanajgori oblici diskriminacije, To nam govori čili status hrvatskih agresorskih oduzimaju im se elementarna da bošnjačkoj bojovnika sa statusom pripadljudska prava, pravo na upotrenaivnosti nema nika Armije Bosne i Hercegobu vlastitog jezika u školama, kraja i da smo vine i kao manjinu ih tretiraju pravo na vlastite škole, svami, vjerovatno, i formalno i suštinski kao konkodnevno im srpski ekstremi jedini narod stitutivni narod koji je u svei zločinci kamenuju džamije, na zemaljskoj mu ravnopravan sa većinskim napadaju i tuku vjernike koji kugli koji više bošnjačkim narodom. No, i idu u džamiju, ispisuju fašističvjeruje nečijim pored toga oni opet nisu zadoke grafite, prijete, prave crkve u riječima i voljni nego i dalje rade na rubošnjačkim dvorištima, i sve to obećanjima, šenju i disoluciji Bosne i Herčine pred očima Međunarodne makar to bile i cegovine zajedno sa srpskim zajednice u koju se uzdaju naši političari da će zaštititi naša riječi dokazanih političarima. Jednostavno, oni dušmana, nego ne prihvataju državu sa musliprava i biti garant opstanka drmanskom većinom, makar povlastitim očima žave Bosne i Hercegovine. Kao djednako participirali u vlasti i i životnom da ne znaju da je ista ta Međumakar ih to odvelo u stradanje. iskustvu. narodna zajednica bila i garant Njihovo ponašanje i sigurnosti za Bošnjake Srebreodnos prema muslimanima nice, pa su ih srpski zlikovci potvrđuje kur’ansku istinu s svirepo poklali. Dakle, i pored početka hutbe Vi njih volite, a toga što su izvršili genocid nad Bošnjacima, Srbi u manjem bh. entitetu se oni vas ne vole, a vi vjerujete u sve Knjige, ne kaju, već i u miru diskriminiraju i vrše kao i ajet: Ni jevreji, ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš nasilje nad bošnjačkom većinom. To isto čine i Hrvati u onim mjestima vjeru njihovu. Reci: “Allahov put je jedini gdje su oni većina iako su na državnom Pravi put!” A ako bi se ti poveo sa željama nivou i formalno i suštinski manjina. I njihovim, nakon objave koja ti dolazi, od tolerancija koja se tiče osnovnih ljudskih Allaha te niko ne bi mogao zaštititi niti prava koja obuhvataju život, rad, slobo- odbraniti. (El-Bekara, 120.). Eto, to je istina na koju smo željeli du kretanja, zaštitu imovine, slobodu vjere, posjedovanje, potpuno slobodnu ukazati u ovoj hutbi, a koju mi Bošnjapopravku i izgradnju vjerskih objekata, ci uvijek moramo imati na umu, ali isto školovanje, upotrebu svog jezika i običa- tako i poslati poruku usijanim secesionija, školovanje u svojim školama, na svom stičkim srpsko-hrvatskim glavama da nas jeziku, u potpunosti je prisutna samo ne mogu zaplašiti i da znaju da smo mi u gradovima sa bošnjačkom većinom odlučni braniti suverenitet i integritet driako su Bošnjaci većina i na nivou cije- žave Bosne i Hercegovine u kojoj će vlale države. Samo u dijelu sa bošnjačkom dati pravda i pravičnost i kojoj se nikome većinom nema pritisaka niti pokušaja neće činiti nasilje, a da će njihova suluda asimilacije i sve etničke skupine potpuno ideja svakako izgubiti i propasti, jer zuslobodno mogu upražnjavati svoju vjeru, lumu i zulmćarima je suđeno da budu jezik i običaje, jer je to sastavni dio našeg poraženi i poniženi.

22. novembar - 19. muharrem

7

Hutbe iz tri sveta mesdžida
Mekka: Mesdžidu-l-haram (Časni hram u Mekki)

Mir i sigurnost – zapostavljeni prioriteti Dedždžal – jedan

Medina: Mesdžidu-n-Nebevijj (Poslanikova džamija u Medini)

od velikih predznaka Sudnjeg dana

Hatib: dr. Abdulmuhsin el-Kasim Preveo i sažeo: Amir Durmić mmet Muhammeda, s.a.v.s, je posljednji ummeta na Zemlji, tako da će on biti svjedokom velikih predznaka Sudnjeg dana kao i nastupom ovog strašnog događaja. Nevjernici su u više navrata Poslanika, s.a.v.s, pitali o Sudnjem danu: Pitaju te o Smaku svijeta kada će se zbiti. Reci: “To zna jedino Gospodar moj, On će ga u njegovo vrijeme otkriti...’’ (El- ‘Araf, 187.). Iz Svoje neizmjerne milosti, Uzvišeni Allah obavijestio je ljude o predznacima koji će prethoditi ovom strašnom danu, kako bi se za svoje grijehe pokajali i vratili Mu se: Zar oni čekaju da im Smak svijeta iznenada dođe, a već su predznaci njegovi tu? A šta će im koristiti opomena kad im on dođe? (Muhammed, 18.). Jedan od velikih i strašnih događaja koji će prethoditi Sudnjem danu jeste dolazak Dedždžala, velikog lašca koji će svojom smutnjom zavesti veliki broj ljudi. Njegova smutnja će biti ogromna a to je i razlog zbog kojeg je na njega svaki poslanik upozoravao svoje sljedbenike. Poslanik, s.a.v.s., je kazao: “Uzvišeni Allah nije poslao ni jednog vjerovjesnika a da on svoje sljedbenike nije upozoravao na Dedždžala. Tako je učinio poslanik Nuh a i svi vjerovjesnici nakon njega.’’ (Buhari). Poslanik, s.a.v.s., je na tešehhudu kod Uzvišenog Allaha tražio utočište i zaštitu od fitne Dedždžala a tome je podučavao svoje ashabe baš kako ih je podučavao učenju kur’anskih sura. Naši vrli prethodnici ostavili su u emanet učenjacima da muslimane upozoravaju na ovog prokletnika. Imam Sefarini, r.h., rekao je: “Svaki učenjak treba muslimanima, bili oni muškarci, žene ili djeca, citirati hadise o Dedždžalu, a pogotovo je to poželjno u ovom našem vremenu u kojem su se smutnje i iskušenja proširila a mnogi suneti zapostavili.’’ Dedždžal je živ i boravi na jednom ostrvu. Okovan je u lance i za sada sputan i onemogućen da se oslobodi, međutim, vrijeme njegovog oslobođenja i izlaska među svijet se približilo. Još dok je Poslanik, s.a.v.s., bio živ, Dedždžal je rekao: “Blizu je vrijeme kada će mi biti dozvoljeno da iziđem (među svijet).’’ (Muslim). Jedan od znakova koji će ukazati da Dedždžal, samo što se nije pojavio, jeste presahnuće

Hatib: dr. Salih b. Humejd Preveo i sažeo: Amir Durmić

a početku još jedne hidžretske godine korisno se ponovno podsjetiti na obaveznost zahvaljivanja Uzvišenom Allahu na svim blagodatima kojima nas je obasuo, jer ukoliko svjesno ili nesvjesno zanemarimo tu obavezu, sami sebe dovodimo u opasnost da nam te blagodati budu uskraćene. Najbolji način da se Uzvišenom Allahu zahvalimo na tim blagodatima jeste da te iste blagodati koristimo isključivo na putu pokoravanja našem Gospodaru. Rekao je Uzvišeni: I kad je Gospodar vaš objavio: “Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.” (Ibrahim, 7.). Omer b. Abdulaziz je govorio: “Prisjećajte se Allahovih blagodati i kazujte ih jer se na taj način Allahu zahvaljujete na njima.’’ Uzvišeni Allah je kazao: I o blagodati Gospodara svoga kazuj! (Ed-Duha, 7.). Jedna od velikih blagodati na kojoj se čovjek ustrajno Allahu treba zahvaljivati jeste blagodat mira i sigurnosti ukoliko u njima uživa. Zaista je to ogromna blagodat a njenu vrijednost istinski će spoznati oni koji tu blagodat izgube. Nažalost, u mnogim muslimanskim zemljama već odavno mir i sigurnost zamijenili su ratovi, razaranja, strah i nesigurnost što svakodnevno, s bolom i tugom u prsima, imamo priliku gledati na malim ekranima. Krvavi prizori nas ne mogu i ne smiju ostaviti ravnodušnim. Obaveza svakog od nas je da shodno svojim mogućnostima pomognemo u zaustavljanju krvavih dešavanja koja potresaju islamski svijet. Isto tako, kako bi djelovali preventivno i uz Allahovu pomoć sačuvali mir i sigurnost tamo gdje oni još postoje, muslimani treba-

N

Obaveza svakog od nas je da shodno svojim mogućnostima pomognemo u zaustavljanju krvavih dešavanja koja potresaju islamski svijet.

ju voditi računa o faktorima koji Allahovom milošću bivaju uzrokom očuvanja tog mira i sigurnosti. U te faktore, između ostalog ubrajamo i slijedeće: 1. Stalno obnavljanje imana i čvrsto oslanjanje na Allaha, jer takvima Uzvišeni obećava sigurnost i Uputu: Oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju, takvi će sigurnost uživati i takvi su na Pravome putu.” (El-En’am, 82.). 2. Pokoravanje nadređenima u svemu onome što je dobro i šerijatski legitimno a što je Poslanik, s.a.v.s., naredio u mnogim vjerodostojnim hadisima. Ukoliko pak vladari i nadređeni budu naređivali ono što je zlo i islamom zabranjeno, tada ih u tome ne treba slušati niti ih u tome slijediti, međutim, tada ih je potrebno savjetovati i na greške i propuste im ukazati. 3. Puna odgovornost svakog pojedinca u izvršavanju obaveza i emaneta koji su mu povjereni, jer ukoliko u muslimanskom društvu zagospodare aljkavost, nemarnost i sklonost ka prevari i obmani, takvo društvo polahko ali sigurno korača ka svojoj propasti. Rekao jeUzvišeni: Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite.... (En-Nisa’, 58.). 4. Objektivni i istinoljubivi mediji igraju veliku ulogu u očuvanju mira i sigurnosti jer širenje laži, potvora i neobjektivnih informacija među muslimane unose nemir koji često mogu dovesti do izuzetno negativnih posljedica na terenu. Svaku vijest treba dobro provjeriti i na nju, ako se pokaže istinitom, reagirati na način koji je u datom momentu najprimjereniji. Uzvišenog Allaha molimo da se među muslimane vrate mir i sigurnost a da zulumćari i silnici svih vrsta skončaju onako kako su i zaslužili.
22. novembar - 19. muharrem

U

8

Kuds

Smisao ribata (pripravnosti na Allahovom putu)
Taberijskog jezera (Galilejsko more u Izraelu). Pojavit će se iz pravca Isfahana koji se nalazi u Horosanu (čuvena historijska regija koja pokriva područja današnjeg Irana, Afganistana, Turkmenistana, Uzbekistana i Tadžikistana). Bit će ogroman, crvenkaste i jako kovrdžave kose, a oko će mu biti poput sasušene grožđice i u njegovoj pratnji će biti sedamdeset hiljada jevreja. Poslanik, s.a.v.s., ga je precizno opisao kako bi ga vjernici mogli prepoznati i znati da je on taj lažac na kojeg je on upozoravao. Za sebe će tvrditi da je Bog i u to će ubijediti mnoge ljude jer će mu Uzvišeni Allah darovati velike moći kako bio svojevrsna kušnja za njih. Naprimjer, ubit će čovjeka a potom ga, Allahovom dozvolom, opet oživjeti; nebesima će narediti da spuste kišu, pa će kiša početi padati; zemlji će reći da rađa svoje plodove, pa će se tako i desiti... Na Zemlji će proboraviti četrdeset dana od kojih će prvi trajati kao cijela godina, drugi kao mjesec dana, treći kao sedmica a ostali dani će proticati kao normalni dani. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Ko čuje da se Dedždžal pojavio, neka bježi što dalje od njega, jer kunem se Allahom, doći će mu čovjek koji je za sebe siguran da je (uzoran) vjernik, međutim, kada vidi šta sve posjeduje (od čuda i nadnaravnosti), zbunit će se i postati njegov sljedbenik.’’ (Ebu Davud). Od Dedždžalove smutnje ćemo se, uz Allahovu pomoć, sačuvati prvenstveno ispravnim vjerovanjem, čvrstim slijeđenjem islamskih načela i principa i ustrajnim učenjem dove koju je Poslanik, s.a.v.s., preporučio da se uči na tešehhudu a to je: “Allahu moj, utječem ti se od kazne u Džehennemu, od patnje u kaburu, od smutnje života i smrti i od smutnje mesih Dedždžala.’’ Molimo Uzvišenog Allaha da nas sačuva smutnje ovog prokletnika i da nas usmrti i proživi kao istinske muslimane. “Uzvišeni Allah nije poslao ni jednog vjerovjesnika a da on svoje sljedbenike nije upozoravao na Dedždžala. Tako je učinio poslanik Nuh a i svi vjerovjesnici nakon njega.” (Buhari).

HATIB: Jusuf Ebu Senine Hatib: Jusuf Ebu Sinene Preveo i sažeo: Esad Mahovac

llahovi robovi, čuvari svetog hrama, razmislite o veličini blagodati kojom ste počašćeni. Koliko je samo muslimana koji nisu imali čast ni da posjete ovaj mesdžid a vas je Allah odredio da nad njime bdijete i da ga čuvate od zlih namjera neprijatelja. Zato svi mi moramo tragati za onim što Allah očekuje od nas na ovom mjestu. Moramo razumjeti šta je to ribat – bdijenje nad Allahovim granicama i kako treba da izgleda pravi murabit. Znajte da istinsku sreću na ovom i budućem svijetu nećemo postići dok smo ovako razjedinjeni i dok u mnogo čemu slijedimo šejtana. Ujedinimo svoje safove i okupimo se oko jedne riječi – riječi la ilahe illallah. Zašto još uvijek dajemo prednost ovom varljivom svijetu i njegovim nasladama, a zaboravljamo na Allahovo obećanje i obračun koji nas sigurno sve očekuje?! Zašto se naše dove ne primaju iako je došlo vrijeme kada su nam
22. novembar - 19. muharrem

A

Okitimo se strpljivošću prema neprijatelju u boju, i strpljivošću prema vjernicima i njihovim nedostacima. Vi vidite šta se dešava oko nas i zato je na vjerniku da spašava sebe i svoje, a mi dobro znamo da nemamo drugog utočišta osim Allaha.

te dove najpotrebnije?! Allahovo obećanje je istina, ali mi pogledajmo u naša djela, našu hranu i odnos prema svome Stvoritelju. Mnogi ne prezaju od kamate, mita i jedenja drugih vidova harama. Ako nastavimo ovako znajte da nam je poraz neminovan, a tek tada će nastupiti vrijeme velikog kajanja i tuge. Naš lijek je u traženju oprosta i iskrenom pokajanju slijedeći u tome praksu svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je u jednom danu ili pak u jednom sijelu po sedamdeset puta tražio oprosta za grijehe koje nije imao. Allahovi robovi, opravdajmo ovu počast koja nam je ukazana i budimo istinski murabiti sa kojim će Allah biti ponosan. Okitimo se strpljivošću prema neprijatelju u boju, i strpljivošću prema vjernicima i njihovim nedostacima. Vi vidite šta se dešava oko nas i zato je na vjerniku da spašava sebe i svoje, a mi dobro znamo da nemamo drugog utočišta osim Allaha. Zato pomozimo Allaha i On će nas pomoći. Probudimo se iz sna, jer zaista nalikujemo na ehlulkehf – stanovnike pećine.

9

Polumjesec
Prijedor
Slučaj Abduladhim Maktouf

Moguće je da srpski zločinci odgovorni za ubijene Bošnjake iz grobnice Tomašica nikada neće odgovarati

Kako su Meddžida Kreso i ostali pristali na montiranu presudu Maktoufu i tako urušili pravni sistem BiH

B

H

oće li dvadeset i jedna godina šutnje i izbjegavanja Tužilaštva za ratne zločine da procesuiraju zločin čiji tragovi su pokazani otkrivanjem masovne grobnice u Tomašici, konačno biti prekinuta? Već 21 godinu porodice tragaju za svojim najmilijima i za pravdom. Ovaj zločin Tužilaštvo BiH ne želi da procesuira, jer kako drugačije nazvati situaciju da za toliki broj ubijenih civila u jednoj akciji koja je imala svoj početak i kraj i čiji je proizvod upravo Tomašica niko ne bude osumnjičen (U šest sela Mataruškog brda - Bišćanima, Rizvanovićima, Rakovčanima, Čarakovu i Zecovima - u periodu od 20. do 25. jula ubijeno je između 1.650 i 1.800 civila Bošnjaka.). Sadašnji mjesno nadležni tužitelj Ozrenka Nešković vodi samo jedan slučaj, tretirajući ga pojedinačnim incidentom a to je slučaj strijeljanja pred džamijom u Čarakovu, uporno izbjegavajući da ga tretirati dijelom jedne sveobuhvatne akcije kojom je neko komandovao. Možda se razlog za neprocesuiranje ovog gnusnog zločina krije u činjenici da je gospođa Nešković tokom čitavog rata bila tužilac, ni manje ni više, u genocidom uništenom Bratuncu. Ako se uzme u obzir da Sud BiH masovno pušta na slobodu srpske zločince osuđene za genocid nad Bošnjacima u Podrinju, odnosno ako sudbinu procesuiranja Tomašice budemo posmatrali kroz ponašanje sudije Haškog tribunala Teodora Merona, koji ovih dana pušta na prijevremenu slobodu krvnike koji su pobili Bošnjake u Prijedoru i okolini, onda se možemo teško nadati da će porodice ubijenih Bošnjaka iz masovne grobnice Tomašica doživjeti pravdu na ovome svijetu.

ošnjaci se ovih dana zabrinuto pitaju šta se to događa sa Sudom BiH, koji posljednjih dana masovno pušta na slobodu srpske ratne zločince, koji su osuđeni za genocid i ostala najteža djela ratnog zločina protiv Bošnjaka a za šta su dobili po 20 ili 30 i više godina. Stručnjaci za pravo najavljuju da će Sud BiH pustiti na slobodu još oko 70 ratnih zločinaca. I laiku je jasno da je pravni sistem BiH uništen. Kako je Bosna i Hercegovina došla u ovako apsurdnu situaciju? Poznato je da je Europski sud za ljudska prava u Strazburu sredinom ove godine donio presudu u kojoj se ističe da je BiH pogrešno sudila Abduladhima Maktoufa. Slučaj Maktouf se danas uzima kao opravdanje za rušenje Suda BiH. Malo ko u Bosni i Hercegovini zna kako i zašto je slučaj Maktouf postao ovako poguban za Sud BiH. Najodgovornija osoba za današnji haos u Sudu BiH je Meddžida Kreso, predsjednica ovog suda. Ona je zajedno sa sudijama Hilmom Vučiničem i Salemom Misom pristala da se po nalogu Amerike montira proces protiv Abduladhima Maktoufa. Tim povodom iz Amerike je stigao tužilac Džonatan Šmit, koji je bio egzekutor i glavni izvođač montiranog sudskog procesa i presude protiv Abduladhima Maktoufa. Tada, 2004/2005. godine, Saff je jedini u Bosni i Hercegovini uporno pisao tekstove i upozoravao našu javnost da je Sud BiH montirao slučaj Maktouf i da će to za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake imati teške posljedice. Meddžida Kreso, Hilmo Vučinić i Salem Miso tada su bili na vrhuncu svoje moći, oni su pristali, odnosno dopustili da se krše sva prava Abduladhima Maktoufa. Zbog pristajanja da udovolje Amerikancima nisu primijetili kakvu štetu nanose državi BiH i bošnjačkom narodu. Kreso i kompanija su misli da je Abduladhim Maktouf nevažan, da mogu na miru prihvatiti američki zahtjev da se on osudi, iako je čovjek potpuno čist od svih optužbi kojima su ga teretili (Amerikanci su ovim montiranim sudskim procesom pokušali izvršiti
22. novembar - 19. muharrem

pritisak na Maktoufa da iznude njegovo priznanje da su strani arapski dobrovoljci u BiH bili dio Al Kaide. “Tužilaštvo ide za malom ribom znajući da će velika izaći naknadno”, izjavio je za CIN Slobodan Kovač, ministar pravde BiH i bivši tužilac, na pitanje o optužbama za ratni zločin i druge optužbe koje bi tužilac mogao podići kasnije. Prema riječima Ismeta Mehića, drugog Maktoufovog advokata, tužilac Šmit je pokušavao sljedeće: “Pokušao je da dokaže da je naš klijent bio organizator Al Kaide ovdje, organizator i izvršilac”. U januaru 2004. Ministarstvo za unutrašnju sigurnost SAD-a, sa sjedištem u Missouriu, zainteresiralo se za Maktoufa. Ova agencija je osnovana nakon napada na Svjetski trgovinski centar 11. septembra, u cilju zaštite američke države od budućih terorističkih napada. “On (Maktouf ) je meta krivične istrage i izvori su javili da je bio koordinator grupe Vehabija”, piše u zvaničnom zahtjevu Interpola u Washingtonu upućenom Interpolu u Sarajevu.). Uzaludni su bili svi vjerodostojni dokazi da je Abduladhim Maktouf nevin i da se radi o montiranom procesu. Sjećamo se dobro kada je sudija Hilmo Vučinić na suđenju rekao zaštićenom svjedoku Abu Džaferu da je njegov iskaz protiv Maktoufa veoma problematičan i da se taj iskaz mora dobro preispitati. Reakcija Abu Džafera na spomenutu izjavu sudije Hilme Vučinića bila je šokantna. Ustao je u po sudnice i rekao da neće ništa razjašnjavati i tačka. Sudija Vučinić ga nije mogao natjerati da svjedoči, uprkos prijetnjama da će ga kazniti novčanom sankcijom od 30 hiljada KM. Abu Džafer je bio siguran u zaštitu američkog tužioca Džonatana Šmita. Sudija Vučinić je nastavio to apsurdno suđenje bez Abu Džafera. Na kraju, na izricanju presude Hilmo Vučinić kaže da je Vijeće donijelo presudu protiv Abduladhima Maktoufa jer je potpuno povjerovalo u iskaz svjedoka Abu Džafera. Ovakav vid drskog i očiglednog namještanja procesa prije nije zabilježen ni na jednom sudu u BiH.

10

Maktouf je odležao svih pet godina, koliko je osuđen za djelo ratnog zločina. Nakon odslužene zatvorske kazne Maktouf je protjeran iz Bosne i Hercegovine. Cijelo vrijeme Maktouf je sa svojim advokatima pokušavao dokazati da je pogrešno osuđen i da je nevin. Meddžida Kreso i ostali moćnici sudskih institucija BiH su ustrajavali i odbijali bilo kakvu pomisao na dogovor ili reviziju slučaja. Kreso i ostali nisu uspjeli vidjeti kakva šteta će nastati ako sud u Strazburu presudi u korist Abduladhima Maktoufa. Kreso nije vidjela ni to koliko je Milorad Dodik i njegova velikosrpska politika uložila nade u presudu u Svjedočenja

korist Maktoufa a protiv Suda BiH. Pametni Dodik je znao da će srpski zločinci morati biti pušteni na slobodu i da će suđenje za genocid i ostale ratne zločine protiv Bošnjaka biti potpuno obesmišljeno. Nažalost, tako se i dogodilo. Dok Srbi likuju a Bošnjaci zabrinuto gledaju u neizvjesnu budućnost, Meddžida Kreso gleda kako da skrene pažnju javnosti sa svoje odgovornosti. Podanički mentalitet Bošnjaka je jedna od najvećih opasnosti za opstanak Bosne i Hercegovine. Ne treba nam bolji primjer takvog pogubnog djelovanja od sramne podaničke uloge Meddžida Kreso i ostalih.

Queer scena u BiH

Google i pederi

Ratna uloga srpskog obavještajca i profesora sigurnosti Predraga Ćeranića

U

Bosni i Hercegovini danas ima dosta onih koji su tokom agresije na našu zemlju imali zločinačku ulogu prema bošnjačkom narodu. Nažalost, takvi ljudi se nalaze na raznim nivoima vlasti, u sigurnosnim agencijama, oni kreiraju javno mnijenje. Jedan od takvih je Predrag Ćeranić, bivši istaknuti službenik Obavještajno-sigurnosne agencije BiH. Njega je OHR smijenio 2008.godine sa svih funkcija u OSA-i uz zabranu obavljanja bilo kakvih sigurnosnih funkcija. Predrag Ćeranić je aktivno pomagao ratnim zločincima da izbjegnu lice pravde. Predrag Ćeranić danas radi kao profesor na privatnim fakultetia i kao jedan od glavnih “stručnjaka” za vođenje propagande o postojanju tzv. islamskog terorizma u BiH. Da je BiH uređena država Predrag Ćeranić bi davno bio iza rešetaka. Predrag Radulović zvani “Pile”, bivši inspektor Državne bezbjednosti pri Centru službi bezbjednosti (CSB) Banja Luka, bio je svjedok na suđenju čelnicima policije bosanskih Srba Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu. Tokom 1992. godine on je u okviru obaveštajne grupe “Miloš” izvještavao o zbivanjima na području Banja Luke. Evo šta Radulović u svom svjedočenju kaže kakvu ulogu je imao Predrag Ćeranić tokom rata. “... znam 1993. godine da sam učestvovao u jednoj polemici sa načelnikom, Kesić Nedeljkom, zbog toga što je, što su privedeni određeni Bošnjaci,

koji su maltretirani od strane onih koji su ih ispitivali, a tom akcijom je rukovodio Predrag Ćeranić, tada njegov zamjenik. Ljudi su bukvalno, bukvalno, bukvalno pretučeni, udarani, sve im je oteto, sve im je pokradeno. Upravo u toj akciji su učestvovali, znači, pripadnici koje sam naveo ovdje, a koji su bili pod direktnom ingerencijom, komandom Ećim Ljubana, Samardžije Zdravka i tako dalje. To je bila velika akcija, s obzirom, trajala je nekoliko dana. I ja sam kazao da je to bespotrebno, jel / sic/ ja sam imao podatke o tim ljudima još 1991., 1990. godine. Oni su pripadali SDA. Znači, pripadali su legalnoj stranci, znači ovaj, Stranci demokratske akcije i onda jednostavno su kupljeni danima, maltretirani, udarani i tako dalje, jer navodno, služba je raspolagala sa bezbjednosno-interesantnim podacima o njihovoj neprijateljskoj djelatnosti. Evo, to znam jer sam više razgovora na te okolnosti obavio i sa Predragom Ćeranićem i sa Kesić Nedeljkom, da se ne maltretiraju ti ljudi”.

osljednjih dana Saff je zatrpan desetinama mailova od strane pedera, njihovih simpatizera i njihovih honorarnih sluga iz brojnih nevladinih organizacija. Pederi nas prozivaju, tuže i osuđuju što ih, kako kažu, pogrdno nazivamo pederima i na taj način širimo mržnju prema njima. Koliko su te optužbe besmislene ima dosta primjera, međutim za ovaj put navodimo primjer koji se može naći na Googleovom servisu za prevođenje “Google translate”. Naime, kada se ukuca riječ QUEER, u prijevodu na srpski, hrvatski i bosanski jezik dobije se riječ PEDER. Provjerite sami!

P

22. novembar - 19. muharrem

11

Tuzla

Na pitanje šta radi da omladinu odvrati od nasilja To nisu škole, to su logori za našu djecu! Imamović odgovara: rije dva dana napisali smo tekst o Omogućim im besplatan P fizičkim torturama nad bošnjačkom djecom u školama u manjem entitetu. Nakon toga, na našu ulazak na Dubiozin koncert bh. adresu stigle su brojne poruke u ko-

Ispovijest jedne majke o torturama koje doživljavaju njena djeca u školi u RS-u

sije bili su Dženana Husremović, Jasmin Imamović, Nedžad Ibrahimović i Brano Jakubović. U jednom dijelu emisije profesor Nedžad Ibrahimović pita načelnika Tuzle Jasmina Imamovića šta je učinio da omladina u Tuzli, osim Panonskih jezera, ima da bi popunili svoje slobodno vrijeme kako se ne bi bavili nasiljem. A onda je uslijedio odgovor načelnika Imamovića. “Mislim mnogo, koliko se moglo sa ovo malo para, da im se prave kulturne manifestacije, koncerti, a da, recimo, za Dubiozu ne plate ulaz”. (Za one koji ne znaju Dubioza kolektiv je jedna od bosanskohercegovačkih muzičkih grupa. Iza ove grupe stoji SDP, što se i vidi iz izjave načelnika Tuzle, odnosno gdje god svira ova grupa taj trošak plaća SDP.) Citirana izjava načelnika Jasmina Imamovića najslikoviti je primjer krize bh. društva. Strašno, čovjek bez imalo stida kaže da omladinu odvraća od nasilja tako što im plati kartu da odu đuskati na Dubiozinom koncertu. Ova izjava je još strašnija spoznajom da omladina slušajući Dubiozu kolektiv i slične muzičke grupe u životu mogu biti samo nasilnici i ništa drugo. Pored ovakvog načelnika, nije ni čudo šta se događa sa omladinom u Tuzli.

ovosedmičnoj emisiji U “Pošteno” FTV-a tema je bila Nasilje kao stil života. Gosti emi-

jima roditelji bošnjačke djece iz RS-a iznose svoje priče o tome kako njihova djeca prolaze kroz teška iskušenja. Ovo je još jedan dokaz da srpska vlast sprovodi organiziranu velikosrpsku politiku etničkog čišćenja Bošnjaka iz RS-a. Srpska vlast Bošnjake napada tamo gdje najviše boli, udaraju na njihovu djecu. U nastavku prenosimo ispovijest jedne majke, čija djeca pohađaju osnovnu školu u RS-u. Zbog sigurnosti djece izostavit ćemo imena. “Od prvog dana kako je naš sin krenuo u školu, osjetilo se među djecom izbjegavanje i napadanje. Odmah su mu počeli govoriti: ‘Ti si musliman, Turčin. Nećemo se s tobom družiti’. Poticala sam ga na to da su to samo djeca, kao i on, da će to proći. Iz dana u dan, stalno mi je govorio: ‘Mama to i to se desilo, mama ja neću da idem u školu’. Išla sam u školu, ali tamo bi mi samo rekli da su to samo male nesuglasice. Ja imam dva sina i obojica idu u istu školu. Svoju djecu sam znala voziti do škole i nazad, koja je udaljena dva kilometra od naše kuće. Često se dešavalo, kada bi dođi po njih u školu, moja djeca utrče u automobil i stanu vikati da bježimo. Razlog za takvo ponašanje moje djece bili su česti fizički napadi koje su doživljavali od srpske djece na izlasku iz škole. Djeca su mi bila prestrašena, izgužvana, sva znojna od straha. Kad god sam išla pedagogu i direktoru škole dobila bi isti odgovor: ‘Riješićemo’, a nikad ništa nisu poduzeli. Sem što su naše dijete prebacili u drugi razred. Moj sin doživljava diskriminizaciju i od učiteljice. Prema njemu se odnosi potpuno drukčije za razliku od druge djece. Nedavno mi je sin šetao gradom i dječak iz škole, njegovih godina, napao ga je nekom drvenom motkom, nasred ulice ga je teško premlatio. Noge su mu bile sve modre i otekle. Isti dan sam otišla pedagogu sa sinom, pedagog igra solitera i ne gleda me a govori mi da će riješit to. ja sam mu rekla: ‘Ne, vi ste dosta rješavali, ja ću to riješiti.’ Kasnije je
22. novembar - 19. muharrem

školski psiholog došla u razred mog sina i pitala ga zašto je šetao gradom i na tome se sve završilo. Znali su tog mog starijeg sina zatvoriti u svlačionicu, ugasiti mu svjetlo i držati ga zatvorenog, da bude u mraku sve dok ne bi nastavnik fizičkog naišao i oslobodio ga. Znao je biti zaključan i po sahat vremena. Kada dođe ponedjeljak, vrijeme odlaska u školu, njima se ne ide jer znaju šta ih tamo čeka. Djeca nemaju osjećaj da idu u školu već da idu na redovno maltretiranje. Takvo stanje strašno utječe na djecu, pod stalnim su pritiskom, stalno im se stavlja do znanja da vrijede manje i da služe samo za iživljavanje i maltretiranja. Srpska djeca su indoktrinirana mržnjom. Njihov vjeroučitelj pravoslavnog vjeronauka im na časovima priča kako je ratovao sa Turcima i ustašama i koliko je pobio Turaka. Zato srpska djeca kad izađu sa njegovog časa pjevaju: ‘Turčine, Turčine, napuši se Srpske’. Moja djeca dođu kući i pričaju mi kakve su sve grozote čuli od nastavnika u školi o nama muslimanima. Jedino čemu se raduju moja djeca je vikend kada ne moraju ići u školu i kada se druže sa ostalom bošnjačkom djecom u mektebu. Priznajem da niko o ovome problemu ne priča. Svi šute, a naša djeca doživljavaju strašne torture. Pozivam sve roditelje da dignu svoj glas, da slobodno pričaju šta im se radi s djecom i da jednom krenemo rješavati to pitanje. Dosta je više bilo tog mrcvarenja i iživljavanja nad našom djecom. Ako ja svaki dan strepim hoće li se moje dijete vratiti živo iz škole, hoće li poludjeti od tog pritiska, onda to nije škola, to je logor. Srce mi se slama kad razmišljam šta se dešava u tim malim glavicama naše djece, kako li se oni nose sa stalnim strahom i pritiscima”, zaključuje ogorčena majka. Pozivamo sve one koji imaju slične priče da nam se jave, vrijeme je da glasno progovorimo o ovom problemu. Također, pozivamo bošnjačke političke i vjerske predstavnike da nešto urade i da spriječe iživljavanje nad bošnjačkim povratnicima u manjem bh. entitetu. Budimo glasni, šutnja je naš najveći neprijatelj.

12

Kako se IZ-e bori protiv širenja šiizma

Za iranskog ambasadora u BiH reisova upozorenja su nebitna Da je Abu Hamza počinio posljednjih šest mjeseci reisu-l-ule- Prema informacijama Saffa, reisu-l-ulema genocid danas bi bio na U ma Husein ef. Kavazović sastao se Kavazović u posljednje vrijeme često šalje najmanje dva puta sa Seyed Hosseinom upozoravajuće poruke iranskom ambasaRajabiem, ambasadorom Irana. Prilikom doru. Iranski ambasador Seyed Hossein slobodi, ko mu je kriv što svakog susreta reisu-l-ulema Husein ef. Rajabi uljudno i diplomatski primi svaKavazović direktno je upozoravao iran- ku upozoravajuću poruku reisu-l-uleme je nevin! skog ambasadora da Iran mora poštovati Kavazovića a onda nastavi raditi po svome.
islamsku tradiciju muslimana u Bosni i Hercegovini. Prilikom prvog susret, koji se dogodio krajem maja ove godine, reisul-ulema Kavazović je izrazio nadu da će Islamska Republika Iran razumjeti specifičnosti muslimana u Bosni i Hercegovini koji su pripadnici ehli-sunneta i hanefijskog mezheba. Na drugom susretu, koji se dogodio prošlog mjeseca, reisu-l-ulema Kavazović ponovo je upozorio iranskog ambasadora na poštivanje islamske tradicije bosanskih muslimana, odnosno na prestanak širenja šiizma u BiH. “Razgovarano je i o islamu i islamskoj tradiciji u Bosni i Hercegovini. Pritom je reisu-l-ulema naglasio važnost poštivanja islamske tradicije muslimana ovih prostora koja se ogleda u slijeđenju hanefijskog mezheba i maturidijske vjerske doktrine, te dodao da pojedine sljedbe vrše ideologizaciju vjerovanja i promociju sektaškog učenja ne poštivajući pritom ovdašnju islamsku tradiciju što može imati veoma loše posljedice po muslimane u ovom dijelu svijeta”, navodi se u saopćenju Mine. Iranski ambasador i šiitske misionarske organizacije i udruženja, naročito Mulla Sadra, ne drže ozbiljnim reisova upozorenja. Oni vjeruju da su reisova upozorenja čisto formalne prirode, tek da se zadovolji forma da Islamska zajednica nešto radi na sprečavanju širenja šiizma. Rukovođeni tim uvjerenjem, šiitski misionari osvajaju jednu po jednu bosansku kuću. Za to vrijeme iranski ambasador svaki dan vježba pred ogledalom facijalne ekspresije za novi susret sa reisom Huseinom efendijom Kavazovićem i za novu rundu upozorenja za očuvanje islamske tradicije muslimana u BiH i hanefijskog mezheba.

Ovo je zemlja puna apsurda

akon što je Sud Bosne i N Hercegovine jučer donio odluku o obustavljanju izdržavanja kazne i

Foto polumjeseca

oslobađanju deset osuđenih najokorjelijih ratnih zločinaca, pravni eksperti najavljuju da će još 70 ratnih zločinaca uskoro biti pušteno na slobodu. Sud BiH počinje puštati na slobodu ljude koji su osuđeni za genocid protiv Bošnjaka i koji su dobili po tridesetak godina. Sud BiH ratne zločince pušta na slobodu pozivajući se na odluku Ustavnog suda od 22. oktobra 2013. godine koji je usvojio apelacije osuđenih pred Sudom BiH, te utvrdio povredu prava optuženih iz člana 7. stav 1. Europske konvencije i ukinuo presude Državnog suda. Ne treba biti pravni ekspert pa shvatiti da je pravni sistem BiH urušen i doveden do apsurda. I sada dolazimo do veoma zanimljive situacije, do neviđenog apsurda. Na slobodu se masovno puštaju ubice osuđene za genocid nad Bošnjacima (osim Suda BiH istu stvar radi Haški tribunal koji poklanja privremene slobode srpskim zločincima), a u zatvoru, u Imigracionom centru u Lukavici, ni kriv ni dužan tamnuje Abu Hamza – Imad Al Husin. Kako bilo kome ko je normalan na svijetu objasniti situaciju u kojoj potpuno nevin čovjek leži u zatvoru već šestu godinu a na slobodu izlaze ubice koji su pobili hiljade Bošnjaka? Da stvar bude još gora, po svemu sudeći, Abu Hamza će još godinama nevin ležati u zatvoru. Sve su prilike da se pravni sistem BiH sav slomio preko Abu Hamzinih nezaštićenih leđa. Da je Abu Hamza počinio genocid danas bi bio na slobodi, ko mu je kriv što je nevin!
22. novembar - 19. muharrem

13

Aktuelno

Ispovijest: Jasmin Čaušević o najtežim danima stradanja prijedorskih Bošnjaka

Preživio sam strijeljanje
i masovnu grobnicu Tomašica
Većina pronađenih u Tomašici su komšije koje su poginule tih dana kada sam ja preživio strijeljanje. Kamion kojim su odvoženi mrtvi leševi mene je teško ranjenog prevezao, umjesto u Tomašicu, u bolnicu
Piše: Ezher Beganović tkopavanjem najveće masovne grobnice Tomašica počela se otkrivati istina o stravičnim stradanjima Bošnjaka iz Prijedora i okolnih mjesta. Prema dosadašnjim saznanjima u Tomašici su ukopani Bošnjaci pobijeni u periodu od 20. do 25. jula 1992. godine u masovnom genocidnom napadu na lijevu obalu Sane. U šest sela Mataruškog brda (Bišćanima, Rizvanovićima, Rakovčanima, Čarakovu i Zecovima) ubijeno je između 1.650 i 1.800 civila Bošnjaka. Ubijani su, mučeni, silovani u najvećem broju slučajeva pred očima svojih članova porodica. Bio je to krvavi pir čiji najevidentniji trag jeste upravo Tomašica.

O

U ovom krvavom pohodu Prvi dani “Nakon dvadeset srpske vojske između ostalih godina kosti ubijeno je i šest sinova Have “Sela Bišćani, Rizvanomog oca još Tatarević skupa s ocem, ubivići, Rakovčani i Čarakovo uvijek nisu jene su kompletne porodice bila su opkoljena i nisu bila pronađene. Još Bačić, Horozović, Tatarević, zauzeta, jer su navodno prije uvijek nemam Čaušević, Dženanović, Redžić toga predali oružje. Nakon snage da odem i mnoge druge. kratkog vremena, u selu je Jasmin Čaušević je tada posjetiti masovnu već počelo da nestaje hrane grobnicu imao trinaest godina. On je i svih ostalih namirnica a mi Tomašica“, preživio strijeljanje a njegov smo bili u okruženju i nismo zaključuje otac i komšije su završili u mogli da ga napustimo. Tona kraju ove masovnoj grobnici Tomašica. kom boravka u Bišćanima, potresne priče “Većina pronađenih u Toskoro svakodnevno smo bili mašici su komšije koje su po- Jasmin Čaušević. izloženi granatiranjima, tako ginule tih dana kada sam ja da smo stalno bili na oprezu preživio strijeljanje. Kamion i kada bi čuli granatu svi bi kojim su odvoženi mrtvi lešeotrčali u podrume gdje smo i vi mene je teško ranjenog prevećinu noći provodili. Nakon vezao, umjesto u Tomašicu, u bolnicu”, nekih mjesec dana, pošto je Nedžadova govori nam Jasmin. U nastavku preno- žena otišla svojima u Čarakovo, gazda simo Jasminovu ispovijest o tome kako kuće Vehid rahmetli, njegova žena Zaje preživio strijeljanje i izbjegao masov- rka, njena mama i brat su se dogovorili nu grobnicu Tomašica. Jasminova priča da mene i oca treba izbaciti iz kuće jer vjerodostojno odslikava najteže dane nije bilo dovoljno hrane za sve, iako se stradanja prijedorskih Bošnjaka. Ova moj otac trudio na svaki mogući način da priča otkriva strašnu sudbinu pobi- pribavi svaki dan bilo šta od hrane, ali to jenih Bošnjaka iz masovne grobnice očigledno nije bilo dovoljno. Moj otac i Tomašica. ja smo se zaputili u Tukove kod njegovih
22. novembar - 19. muharrem

14

poznanika i oni su nas primili sa velikom nelagodom, iako je moj otac plaćao naš boravak i hranu. Nakon par dana otac me je sa suzama u očima pozvao da izađem napolje iz te kuće i pokazao mi je u pravcu naše kuće koja je taj dan bila zapaljena, gledao sam u visoki plamen i gusti oblak koji se izvijao iz naše kuće i onda sam pogledao moga oca kojem su se suze slijevale niz oči. Zagrlio me je i reko: ‘Sine, ode naša kuća, nemamo više ništa’.Te riječi i njegov tužni glas zauvijek će mi ostati u sjećanju. Nakon nekih sedam dana i oni su nas izvijestili da moramo napustiti njihovu kuću, zbog njihove vlastite bezbjednosti, jer su Srbi tada vršili pretrese po kućama pa su strahovali za sebe. Otac i ja smo bili prisiljeni po drugi put da se vraćamo u Bišćane. Nismo imali mogućnosti da idemo dalje od Tukova jer je tu bila srpska barikada i nismo imali izbora nego da se vratimo i molimo Vehida i njegovu porodicu da nas puste da boravimo u njihovoj garaži u kojoj je bio samo jedan stari krevet, rekli smo da od njih nećemo tražiti ništa već samo da nas puste da boravimo tu, jer zaista nismo više imali gdje da idemo. Oni su nerado pristali na to i dali nam da boravimo u toj garaži, zbog čega sam im jako zahvalan, tako da smo tada otac i ja preživljavali iz dana u dan bez imalo hrane. Sjećam se, jednom prilikom otac je išao po komšiluku tražeći hranu i jedan dan je došao pomalo sretan s jednim krastavcem u ruci. Taj krastavac smo prepolovili a on je rekao s velikom tugom, koju sam vidio u njegovim očima: ‘Nemoj sve odmah pojesti, ovo nam je za čitav dan’ Bilo je tu i dobrih komšija od kojih bi posebno izdvojio porodicu Kahteran i Kadić, koji su bili preko puta nas i gledali su kako se patimo. Nisu ni oni bili u puno boljem položaju ali bi nas često puta pozvali na ručak i podijelili sa nama ono malo što su i sami imali”.

Početak ubijanja

Nakon višednevnih patnji sa hranom i strahom slijede dani ubijanja i strašnog stradanja. Jasmin se tih dana prisjeća s teškim bolom. “Tako smo provodili dane sve do 20. jula. Kada se ujutro, negdje oko 10 sati, u blizini začula teška rafalna pucnjava, što nije bilo uobičajeno, jer su oni iz automatskog oružja pucali samo u zrak kada su bili pijani ili slavili neke praznike, Vehid i svi ostali ukućani koji su bili na spratu su sišli u podrum kod oca i mene a došao je još jedan meni nepoznat čovjek. Sjedili smo tu a pucnjava nam se sve više i više približavala a niko od nas nije znao šta se stvarno dešava, jer niko nije smio da izađe vani. U jednom trenutku čuo sam rafalnu paljbu koja se osula po susjednoj kući gdje se čula lomljava stakla. Tada je neko utrčao u podrum i povikao da svi muškarci izađu vani. Ja sam od velikog straha i uzbuđenja istrčao sa ostalim muškarcima. Tu je bio Vehid, moj amidžić Sead, moj otac i taj meni nepoznati čovjek. Kada smo izašli iz podruma, vidio sam strašan prizor. Oko svake kuće koju sam mogao da vidim bila je grupa do zuba naoružanih srpskih vojnika, koji su ličili na razjarene zvijeri žedne krvi. Sa svih strana čuli su se pomiješani pucnjevi i strašni krici i jauci ljudi, žena i djece, koje su te krvoločne zvijeri na razne načine prvo mučili i pljačkali a onda ih u grupama ili pojedinačno strijeljali ili klali ispred njihovih kuća, na obližnjim livadama i šumarcima, pored puteva i na svakom mjestu gdje bi ih pronašli. Stajao sam tu ispred kuće neko vrijeme pored ostalih muškaraca ukočen od straha zbog
22. novembar - 19. muharrem

Jasmin Čaušević je tada imao trinaest godina. On je preživio strijeljanje a njegov otac i komšije su završili u masovnoj grobnici Tomašica. “Većina pronađenih u Tomašici su komšije koje su poginule tih dana kada sam ja preživio strijeljanje.”

onog što se odvijalo tu pred mojim očima i onda nam je prišao neki golobradi momčić koji po mojoj procjeni nije bio stariji od 19-20 godina, podigao je svoju pušku prema nama i glasno se proderao: ‘Ajde momci, bre’, trčite brzo! Javite se majoru kod onog gore šumarka!’. Ja sam trčao za Vehidom, Seadom i tim nepoznatim čovjekom dok nismo stigli do toga izvjesnog majora oko koga je bila veća grupa naoružanih vojnika, koji su većinom isto tako bili golobradi momci, koji vjerovatno nisu bili stariji od 20-25 godina. Bili smo udaljeni od garaže nekih 100 metara, okrenuo sam se da vidim gdje mi je otac, koji je ostao iza nas. Tada sam vidio scenu koja će vjerovatno do kraja života ostati duboko urezana u moje pamćenje. Gledao sam kako moj babo ide prema nama uzdignutih ruku, vidno uznemiren obratio se četnicima koji su stajali s puškama uperenim prema njemu: ‘Ljudi šta je ovo? Šta radite ovo s nama?’ U tom trenutku mu je prišao jedan od njih i udario ga kundakom puške u glavu i oborio ga na cestu. Pao je, onako u sjedećem položaju, vidio sam kako mu je taj krvolok nešto rekao a nakon toga babo je izvadio novčanik iz džepa i dao ga tom četniku, koji ga je još par puta udario nogom. Na kraju mu je skinuo Seiko sat koji je imao na ruci. U tom trenutku nama koji smo stigli do majora naredili su da stanemo u stroj jedan pored drugog. Ja sam se tada okrenuo i nisam više vidio šta se dalje dešavalo s mojim ocem. Onda je taj izvjesni major krenuo da nas sve udara redom. Krenuo je krvnički udarati Vehida, pa Seada, pitajući: ‘Gdje su vaši rovovi?

15

Ko je ubio srpskog vojnika u Rizvanovićima?’ I onda je prišao meni i snažno me udario po licu i nosu, koji je od siline udarca pukao, a u sljedećem momentu sam bio sav u krvi koja mi je lila iz nosa. Krv mi se slijevala niz lice dok sam se s teškom mukom pokušao podići sa zemlje. Rekao mi je : ‘Govori brzo gdje su vam rovovi?!’ Ja sam od straha uspio da kažem samo: ‘Ne znam ništa, ja sam dijete.’ Sljedeće što sam vidio je da je gurnuo Vehida ispred nas i pucao mu iz puške direktno u potiljak. Nakon toga Vehid je pao ispred nas, vidio sam kako mu se širi lokva krvi iz glave dok je ležao na zemlji nepomičan. S naše lijeve strane je bila velika livada sa visokom travom, tada nam je major naredio da trčimo preko te livade. Predosjećajući da je to kraj i da će nas tu sve poubijati, od velikog straha i adrenalina nisam mogao da se pomjerim s mjesta, dok su Sead, moj otac i nepoznati mi čovjek krenuli prema toj livadi, gledao sam kako se sprema streljački vod. Odjednom me trgnuo majorov strašni glas, koji mi i dan danas zvoni u glavi: ‘Trči brzo, šta ti čekaš?!’ U tom momentu sam pošao za njima. I dan-danas, zbog velikog straha i šoka u kojem sam bio, ne znam da li sam sam skočio u travu ili me je otac gurnuo, samo znam da su posljednje rječi moga oca bile: ‘Bježi sine!!’ Kada sam se našao na zemlji krenuo sam brzo puzati kroz visoku travu dok su svuda oko mene zviždali meci. Zasipala me je zemlja od metaka koji su me promašili. Čuo sam i eksplozije koje se bile od bačenih bombi ili tromblona ispaljenih prema nama. Po mojoj procjeni uspio sam da otpužem nekih 20 metara. Za mene je bio tu kraj, tada u tom momentu bio sam pogođen

Bojeći se da bih mogao izgubiti život ukoliko im kažem da sam preživjeli svjedok strijeljanja, ja sam ostalima lagao da me je pred kućom pogodio geler od granate, jer je ranjenim srpskim vojnicima svakodnevno u posjetu dolazio veliki broj saboraca, koji su tu zajedno sa ranjenicima pjevali četničke pjesme.

i vjerovatno sam pao u nesvijest. Sljedeće čega se sjećam je da sam otvorio oči, da mi je pogled uprt prema nebu”. Oko mene je bila tišina

“Oko mene je bila tišina, nije bilo više one galame i vike, samo sam čuo pucnjavu koja je već bila daleko od mjesta mog stradanja. Tada sam pogledao svoja prsa i vidio sam komade kože i mesa po rastrganoj majici. Kako sam polako dolazio sebi, pokušao sam da se pomjerim, da ustanem i vidio sam da mi je kompletan butni mišić lijeve noge izbijen napolje kroz poderane hlače a da mi noga visi na jednom dijelu mesa i da više nije povezana sa butnom kosti. Shvatio sam da sam pogođen i da mi je kost bila raznesena. Desnom nogom sam pokušao ispraviti lijevu nogu, jer je bila totalno iskrenuta, ali mi je noga samo pala na drugu stranu. Odjednom sam osjetio da su mi usta puna krvi i počeo sam da kašljem i pljujem krv. Tada sam osjetio strašne bolove i pomislio sam da je to kraj, da umirem. Pomislio sam u sebi: ‘Bože moj, daj mi samo još jednom da vidim svijet oko sebe.’ Tada sam se nekako ispravio u sjedeći položaj. Ostao sam u tom položaju gledajući livade i kuće oko sebe, pogledao sam u nebo koje bilo tako plavo, prelijevalo se u neke čudne boje, iščekujući svakog trenutka da ću umrijeti. Ali, nakon što sam se trgnuo iz prvobitnog šoka, počeo sam dozivati oca i ostale, nadajući se da je neko od njih preživio. Ali, niko se nije javljao. Kada sam vidio da ne umirem i da možda imam šansu da preživim, obuzeo me neopisiv strah, bojao sam se da će se vratiti da provjere da smo svi mrtvi. Vidio sam na sredini li22. novembar - 19. muharrem

vade neki plast sijena, pomislio sam kako ću otići tamo i sakriti se, ali onda mi je sijevnulo kroz glavu: ‘A šta ako budu palili sijeno!?’, izgorjeću živ u njemu, tako da sam odustao od te ideje. Nakon nekoliko sati, koje sam proveo tu na livadi i junskom suncu, zbog nesnosne vrućine, kao i gubitka velike količine krvi, osjetio sam totalnu dehidraciju. Razgledajući, primijetio sam bunar u blizini jedne kuće. Teškom mukom, uspio sam se nekako desetak metara odvući na rukama, ali dalje nisam mogao. U jednom trenutku iz trave se podigao moj amidžić Sead koji je, što sam kasnije saznao, imao prostrijelnu ranu više kuka koja mu nije oštetila vitalne organe. Kada sam vidio da je ustao u njemu sam odjednom vidio spas, počeo sam iz sveg glasa da ga zovem, ali on je, zbog vlastitog straha, otrčao u obližnju šumu ne obazirući se na moje povike. Nakon kratkog vremena, iz obližnje šume pojavilo se nekoliko mladića, koji su se krili u toj šumi za vrijeme čišćenja, među kojima je bio i jedan član porodice Kahteran koja nas je pomagala dok smo bili u garaži. Jedan od njih otišao je po čaršaf na kojem su me prevukli do garaže iz koje sam i izveden. Ostavili su me na podu i zbog svoje sigurnosti pobjegli nazad u šumu. Da nije bilo odlučnosti i hrabrosti tih momaka, koji su rizikovali vlastite živote da me prebace u garažu, vjerovatno bih iskrvario na toj livadi. Tu noć je prvi kod mene došao drugi amidžić Nedžad, koji je iz Čarakova došao preko šuma ne znajući uopšte šta se desilo. On me je pitao za oca i ostale. Ispričao sam mu šta se desilo. Nakon toga, on mi je isjekao hlače od kojih je napravio podvez i s tim mi podvezao nogu, očistio malo rane, stegao glavnu arteriju i tako usporio krvarenje što je vjerovatno bilo presudno da ne iskrvarim upotpunosti. Nakon toga, Nedžad je zbog svoje lične sigurnosti pobjegao u šumu, jer su Srbi konstantno prolazili selom harajući i pljačkajući imovinu. Naredna četiri dana, komšinice su mi po svojoj djeci slale supe i nešto hrane. Jedno od te hrabre djece koja su smjela doći do mene je bila djevojčica Medina Kadić, koja je svako malo dolazila sa svojom rodicom. One su od svoje familije i ostalih komšija donosili sve što su ovi slali, jer oni sami nisu smjeli dolaziti od četnika koji su stalno prolazili tuda. Ona i njena rodica su mi čistili rane s jodom, davali su mi na šećeru morfijum od obližnje komšinice. To mi je uveliko umanjilo bolove i vjerovatno zaustavilo totalnu infekciju rana. Sjećam se da su mi pričale kako napolju ne može da se diše od smrada jer su duž cijele mahale bila izmasakrirana tijela komšija i njihove rodbine, koja su tu već treći dan. Od velike vrućine su se ucrvali, počeli su se raspadati a četnici ne dozvoljavaju nikom da ih sahrani.“

16

Odvoženje leševa u Tomašicu i ostale grobnice “Za vrijeme boravka u garaži, svaka dva-tri sata, u garažu su upadali naoružani Srbi iz okolnih mjesta, koji su pljačkali bošnjačke kuće. Tražili su auta, gorivo itd. Jedan od njih mi je prišao i onako ne gledajući u mene već u Vehidovog Jugu, koji je bio više moje glave, upitao šta radim tu. Kada sam mu rekao da sam ranjen, pogledao me onako nezainteresovano i onda je vidio nešto od čega su mu oči zasjale, sageo se i uzeo novac do pola obojen krvlju, koji mi je otac rahmetli dao prije nego se desilo strijeljanje. Obrisao je krv s njega govoreći mi podrugljivo: ‘Tebi ovo više neće trebati.’ Četvrtog dana, Srbi su zarobljene Bošnjake iz sela Hegići natjerali da kupe leševe i da ih odvoze u masovne grobnice. Mene je tog jutra neko prebacio sa poda na stari krevet na kojem smo ja i moj otac spavali. Tada mi je neko rekao da je moja strina sa još nekoliko žena zamolila jednog srpskog vozača kamiona da me pokupi i odvede u bolnicu, a on je valjda rekao da će to uraditi pod uvjetom da mu nađu pletaru rakije, što su one nekako i učinile. Dvojica ljudi su me zatim ubacili u vojni kamion zajedno sa gornjim dijelom kreveta, kamion koji je bio sav umrljan od krvi leševa ubijenih Bošnjaka čija su tijela odvožena u masovne grobnice. U tom kamionu je vladao takav nepodnošljiv smrad da sam u jednom trenutku pomislio da ću umrijeti jer mi je ponestajalo zraka od tog nesnosnog smrada. Kada sam stigao pred bolnicu, napolju me čekao doktor i nekoliko medicinskih sestara. Tu je bilo još dosta četničkih vojnika. Kada se pročulo da je stigao musliman, jedan od četnika prišao je i rekao: ‘Pustite mi da ga ja zakoljem, skoro mi je poginuo prijatelj na Jajcu.’ Doktor je to nekako spriječio rekavši: ‘Ma daj, pusti ga, to je samo dijete.’ U bolnici su počeli da mi obrađuju rane, koje su se nakon četiri topla julska dana totalno inficirale i proširile. Uzeli su makaze i skalpel i krenuli da odstranjuju meso, kao u klaonici, kada sam počeo da vrištim od bolova. Počeli su da mi prijete i da galame, kao odakle mi pravo da vrištim dok mi oni pomažu prikom obrade rana, nisu mi dali čak nijedne tablete protiv bolova. Nakon što su to odradili, uzeli su veliku ručnu bušilicu i, uz obrazloženje da u bolnici nemaju struje, dva pomoćnika su mi uhvatili nogu i čvrsto je držali, dok je doktor svom snagom probijao milimetar po milimetar moje kosti kroz koju je na kraju napravio rupu kako bi mogao ubaciti šipku na koju bi se mogli okačiti tegovi koji bi mi postepeno vraćali kost na svoje mjesto. U prijedorskoj bolnici ležao sam četiri dana. Kada su dobili nalog da me prebace u Banja Luku.

Kada su me vozili za Banja Luku, dok smo prolazili kroz Kozarac lagano sam podigao glavu, vidio sam sav užas koji su četnici napravili u tom malom gradiću, sveijedna bošnjačka kuća je bila zapaljena ili do temelja srušena, mrtvi su ležali pored ulica. Nakon dolaska, smješten sam u gradsku bolnicu u Banju Luku. Na hirurškom odjeljenju, na kojem sam ležao, skoro svi pacijenti bili su ranjeni srpski vojnici, osim u jednoj sobi, u kojoj su se nalazili, kako sam kasnije saznao, zarobljeni ranjeni Bošnjaci. Kako je ko dolazio na odjel, ulazio bi u tu sobu i premlaćivao ih, tako da su se redovno čuli krici iz iste. Bojeći se da bih mogao izgubiti život ukoliko im kažem da sam preživjeli svjedok strijeljanja, ja sam ostalima lagao da me je pred kućom pogodio geler od granate, jer je ranjenim srpskim vojnicima svakodnevno u posjetu dolazio veliki broj saboraca, koji su tu zajedno sa ranjenicima pjevali četničke pjesme. Takva atmosfera trajala je naredna dva mjeseca, koliko sam ležao u toj bolnici. Jednog dana iz sna me je trgnuo duboki glas. Kada sam otvorio oči ugledao sam srpskog popa koji je stajao više mene i prskao me svetom vodicom, izgovarajući neke molitve, od čega sam ostao u šoku duže vremena. Par dana nakon toga u sobu je ušao dječak od nekih pet ili šest godina koji je imao gips na ruci, prišao je mom krevetu i pitao me kako se ti krstiš? Ja sam bio iznenađen i gledao sam u njega ne odgovarajući mu ništa. Ponovio je pitanje nakon kojeg sam ja rekao da sam musliman i da se ne krstim, tada me je gipsom udario u glavu i rekao da im pokažem kako se krsti, dok je dječak to radio svi srpski ranjenici u sobi su se smijali grohotom, jer su ga oni najverovatnije i nagovorili da to uradi. Mali je bio uporan, tjerao me je da se krstim dok jedan od ranjenih srpskih vojnika nije rekao: ‘Dosta je, pusti ga!’
22. novembar - 19. muharrem

Jedan od najtežih trenutaka bio je kada su mi saopćili da će me usvojiti neka srpska porodica, jer nisu znali šta bi sa mnom, pošto mi je otac ubijen, a sa majkom nisam imao kontakt. Nakon što mi je noga sanirana, u gipsu sam prebačen u bolnicu Paprikovac, na očni odjel koji su prilagodili da bude odjel za ranjenike, u kojoj se također nalazio poseban odjel sa zarobljenim, ranjenim Bošnjacima. Pošto sam tad već pomalo hodao na štakama, mogao sam da vidim mučenje i redovno premlaćivanje tih bošnjačkih zarobljenih vojnika. Njihov odjel bio je u staklu ispred kojeg se nalazio jedan stražar. Ti ranjenici bili su toliko premlaćivani i ‘istrenirani’ da su na pojavu bilo koga svi zajedno dizali tri prsta i pjevali četničke pjesme. Čak i kada bih ja prolazio pokraj njihovog odjela, reagirali bi na takav način. Glavna pjesma im je bila ‘Od topole do topole pa do Ravne gore’, koja mi je ostala duboko urezana u sjećanje. Jedno jutro vidio sam ispod njihovog odjela mrtvog čovjeka na betonu, prekrivenog čaršafom. Čuo sam kako su pričali da je pokušao pobjeći, u što čisto sumnjam, pošto je to bilo nemoguće. Nakon 15-ak dana, po mene su došli ljudi iz banjalučkog ‘Merhameta’ i odvezli me u džamiju Gazenferija, u kojoj su se nalazili ljudi pušteni iz logora, a koji su bili mlađi od 16 ili stariji od 60 godina. U međuvremenu sam dobio informaciju da mi je majka saznala da sam živ i da ću najvjerovatnije ubrzo prvim konvojom biti prebačen za Zagreb, što se nakon 10-ak dana provedenih u džamiji i desilo. Pokupili su me s džipom iz Crvenog krsta sa još nekoliko ljudi iz te džamije i manjim konvojom prebačeni smo u Zagreb, gdje me je dočekala moja tetka i sa njom sam otišao u Njemačku kod majke i braće. Nakon dvadeset godina kosti mog oca još uvijek nisu pronađene. Još uvijek nemam snage da odem posjetiti masovnu grobnicu Tomašica”, zaključuje na kraju ove potresne priče Jasmin Čaušević.

17

Kolumna
Borba za opstanak

Pozorište iz Konjević-Polja
Postoji mišljenje da se pozorište iz Konjević-Polja realizira združenim snagama vlasti u Republici Srpskoj i “bošnjačkog faktora“ kojim upravlja Turska, s ciljem da se skrene pažnja sa genocidnog Popisa, koji je uvjet da Srbija uzme Republiku Srpsku, a Turska uzjaše Kosovo. Jedino ljudi iz Konjević-Polja, vjerovatno, pojma nemaju da su lutke u pozorištu sjenki Piše: Fatmir Alispahić ad nama visi jedna priča u koju je teško sumnjati, a još teže vjerovati. S obzirom da smo izvarani i s vana i iznutra, kao što je malo koji narod izvaran, nama se nepovjerenje nameće kao strategija opstanka. Otud nam se i nevjerovatne, opake priče, čine mogućim. ...Pogotovo kad ih povezuje logička nit. A priča kaže... Srpska politika je zainteresirana za etnički čistu Republiku Srpsku, kojom će kompenzirati gubitak Kosova. Hrvatska politika je odavno zainteresirana za jaku Republiku Srpsku, koja osigurava etnički očišćene srpske krajeve u Hrvatskoj. Albanska politika je zainteresirana za jaku Republiku Srpsku, kojom obezbjeđuje Kosovo bez Srba. Turska politika je zainteresirana za jaku Republiku Srpsku, u ime koje će Srbi prihvatiti prisustvo Turske na Kosovu. Međunarodni faktor svakako je naklonjen jačima, Srbiji i Turskoj. A Srbija i Turska nisu prekidale prijateljstvo ni u vrijeme genocidne agresije na Bosnu i Bošnjake, a i sada su se spremni dogovoriti na račun Bosne i Bošnjaka. (Pogledaj kolumnu “Kome je Turska mati”, Saff, br. 329, od 7. XII 2012.) U prvi mah se čini da su srpski i albanski interesi suprotstavljeni, ali, oni su zbratimljeni kada se radi o učvršćivanju Republike Srpske. Otud je logično, recimo, da albanski agent postane ministar sigurnosti u BiH. Samo Bošnjaci zalud vjeruju da su srpski i turski interesi antagonizirani, ali, oni su zbratimljeni, što historijski i genetski, a što po pro-

N

stoj logici da i Srbija i Turska više vole namjere ulažući novac u kampanju oko sebe, nego Bosnu i Bošnjake. Srbija će Popisa? I da li ikakva turska para može usisati Republiku Srpsku, a Turska će biti operisana od ovog javnog intereuzjahati Kosovo. Ozbiljni analitičari sa da se zaposjedne Kosovo, za račun otvoreno pišu o ulasku ruskog kapitala jačanja Republike Srpske? Tragovi nas i utjecaja ne samo u Republiku Srpsku, vode do “bošnjačkog faktora” koji je već i u krajeve sa bošnjačkom veći- usvojio genocidni Zakon o popisu, i nom (npr. Gazprom), a da se “interesi koji je šutnjom odobrio učvršćivanje Turske na Balkanu iscrpljuetnički očišćene Republike ju prisustvom na Kosovu”. Srpske. Sve bi prošlo u tišiZato je bošnjački pobratim ni da ovaj “bošnjački faktor” premijer Erdogan uzviknuo: nije plasirao jednu ogromnu “Turska je Kosovo, Kosovo laž – da je Popis uspješan i je Turska!” Kako mu se nije dobar za Bošnjake. Razuomaklo da kaže: “Bosna je mljivo je kad velikosrbi hoće Turska, Turska je Bosna”? zabašuriti genocid u Popisu, Dok bošnjački čelnici goali, kad to isto rade iz Fonvore “Turska nam je mati”, dacije “Popis 2013” koja je, eto, premijer Erdogan odve- Muftija Kavazović kobejagi, osnovana da se bride delegaciju od 600 Turane o bošnjačkim interesima nikada ne bi ka u Prizren, da sa tolikom na Popisu, onda je to mjesto postao reisusilom zvanica posvjedoči da nad kojim treba zastati. l-ulema da mu je Kosovo u srcu. Šest presudnu ulogu stotina Turaka k’o šest stoPrekrivena kaubojka u njegovom tina turskih godina! S druge izboru nije Laž da je Popis “dobar i strane, Erdogan nikad nije odigrao reisuuspješan za Bošnjake” saopdošao u Sarajevo ni sa upola l-ulema Cerić, ćena je iz Fondacije “Popis tolikom delegacijom. Očito i to je moralni 2013” koja je finansirana je Turskoj važnije Kosovo momenat koji turskim parama. Doduše, od Bosne. A Bosna i Kosoovoj priči daje saznalo se da su pare prebavo se isključuju međusobno, presudni smisao. čene prema SDA, a pošto su upravo zbog te relacije preSada treba već neki omastili brke, stvar ma Republici Srpskoj. Ulaizmisliti kako je se zataškala. Ostalo je nejazak Turske na Kosovo otvareisu-l-ulema sno i zašto se povukao čelnik ra jednu novu stranicu, jer Cerić protežirao podrazumijeva odstupanje Zukorlića, kako bi Fondacije Tarik Zaimović. Između njegovih kritičkih Turske od bošnjačkih interese isključio obzir izjava, i kasnijih dezinformasa. Upravo se događa da sareisu-l-uleme cija njegovog nasljednika o rajevski minder diže ruke od Kavazovića “uspješnosti” Popisa, velika Sandžaka. Findžan k’o kuća! prema svome je provalija, i tu mora postoKampanja kompromitacije prethodniku jati neko sakriveno objašnjemuftije Zukorlića sastavkoji mu je nje. Znamo da čelnu pozicini je dio operacije vraćanja popločao put do ju u Fondaciji ima Islamska Sandžaka pod čizmu Srbije. čelne pozicije zajednica, pa se uzdamo u Turska odstupa od bošnjaču Islamskoj dobronamjernost. Teško je kih interesa, ali ne odstupa zajednici. biti glup ili nemoralan pa od namjere da bošnjačke ne vidjeti logičku provaliju zvaničnike voda k’o cuke između nestanka stotine hina lancu. A čelni Bošnjaci, ljada Bošnjaka i ubjeđivanja neko iz ubjeđenja, neko iz interesa, vjeruju Turskoj k’o materi, pa Bošnjaka da je taj nestanak “dobar i ne sumnjaju kako Turska samo mani- uspješan za Bošnjake”. Teško je ne vipulira bošnjačkim osjećajima. Utom, djeti kako su sve bošnjačke aktivnosti evo, dođosmo do Popisa 2013. i do oko Popisa naglo utihnule kad je trepara koje je Turska uložila u kampanju balo da postanu najglasnije – u dokaobavještavanja Bošnjaka da su Bošnja- zivanju brojnih popisnih prevara čiji je ci. Da li je Turska mogla imati časne genocidni cilj, prvenstveno, umanjenje
22. novembar - 19. muharrem

18

broja Bošnjaka u Republici Srpskoj. Kad u ovu relaciju ubacite turski interes na Kosovu, koji je srazmjeran etnički očišćenoj Republici Srpskoj, i kad tom kontekstu dodate bošnjačke čelnike koji su podmazani turskim, a možda i srpskim parama, onda upravo dobijete postojeći proizvod – ubjeđivanje Bošnjaka da je dobro to što je katastrofalno. Mudrost je ne donositi ishitrene zaključke, već otvarati pitanja i nuditi moguće zaključke. Previše je nejasnoća u ovoj priči da bi ma koji pojedinac na sebe uzeo teret eventualne optužbe da su bošnjačke adrese učestvovale u veleizdaji Bošnjaka. Zato sam sa dr. Selmom Rizvić odlučio da se, pred licem javnosti, obratim na prvu i najvažniju bošnjačku adresu. Jer, iskreno smo zabrinuti. Šestog novembra uputili smo otvoreno pismo reisu-l-ulemi Kavazoviću, ukratko naveli sve ove sumnje, i zaključili: “Ljubazno Vam predlažemo da se organizira jedna slobodna javna rasprava na kojoj bi akademski autoriteti mogli dokazati da je Popis genocidna operacija čiji rezultati trebaju biti rušeni pravnim sredstvima, a u cilju obezbjeđivanja uvjeta da se Bošnjaci popišu u broju u kome postoje.” Odgovora nije bilo. Ko je vidio odgovarat nekakvim tam intelektualcima, pa makar se njihovo pitanje ticalo cijelog naroda?! Odgovorili su islamofobični mediji kroz laž da je “Fatmir Alispahić napao Islamsku zajednicu”. Oni jedva čekaju da slažu i zapodjenu kavgu. Sada im ide na ruku činjenica da je reisu-l-ulemin savjetnik za medije Dževad Hodžić njihov pouzdani saradnik. A pravi odgovor stigao je iz sedmičnika Dani, odakle se posljednjih godina vrijeđao i ismijavao islam kao nigdje u Evropi. Sada su Dani medijsko uporište za odbranu reisul-l-uleme Kavazovića od nepostojećih napada. Dani, kobejagi, brane reisu-l-ulemu od nekoliko autora (Velić, Kovač, Tucaković, Alispahić, i dr.) koji su posljednjih godina branili Islamsku zajednicu od islamofije iz Dana. Dotle je ta “reforma” dogurala da glavni islamofobi brane Islamsku zajednicu od autora koji su stotine tekstova ispisali o islamofobiji u Sarajevu. Komplikovano za razumjeti, na prvi pogled. Kad uđeš u analizu likova i pojava onda susretneš ljude koji su nekada upisali Medresu, jer im je iz seoske pozicije školovanje za hodžu bilo stvar prestiža, a kada su omirisali sarajevskog asfalta, ubrzo su se počeli stidjeti i sebe i svoje vjere, pa su počeli imati podsvjesne izljeve želje da budu neko drugi, neko ko je rođen u tramvaju. Tako su preodgojeni dževadi, hadžemi i još poneko, a čiji mentalni profil odlično odgovara obavještajnim

potrebama da muslimani postanu isljednici muslimana. U takvoj kuhinji našla se i jedna žena pod mahramom, koja se zove Amila Kahrović Posavljak, a za koju sam prvi put čuo kada je gostovala u jednoj emisiji na TV1. Nisam nikad vidio ženu koja sjedi k’o kauboj, a kamo li pokrivenu ženu, muslimanku, koja nema elementarne kulture da noge, pri sjedenju, drži skupljene i sastavljene. Ja se duboko izvinjavam ako je kod Amile po srijedi neka bolest, pa ne može sastaviti noge, ali, u tom bi slučaju mogla drukčije sjesti, namjesto što je prekrstila noge tako da je se ni jedna krčma ne bi zastidjela. Nije me začudilo kada sam vidio kakav je tekst u svojim Danima napisala ova prekrivena kaubojka. Nije bila u stanju ni da dadne originalan naslov, već je naslov “Reisovim stazama revolucije” ukrala iz jednog ranijeg teksta E. Imamovića. Nema u njenoj pojavi ništa zanimljivo, vrijedno polemike i akademskog uvažavanja, izuzev što je zanimljiv taj obrazac po kome s-h hegemonisti regrutuju kobejagi neke muslimane da tumače islam po njihovoj mjeri. I zanimljivo je to, naravno, da su se ovakvi likovi uvukli na čelne pozicije oko reisu-l-uleme Kavazovića. Mislimo, ponajprije, na Dževada Hodžića, koji je bio kolumnista Oslobođenja kad je u ovom listu Kur’an imenovan kao “kujan”. Njemu to nije smetalo, a nije ni reisu-l-ulemi Kavazoviću da osobu sa takvim profilom imenuje za svog prvog čovjeka za medije. Makar da je deseti,
22. novembar - 19. muharrem

Za 20 godina reisu-luleme Cerića podignuto je više džamija, više medresa, više islamskih objekata, i organizirano više islamskih sadržaja, nego za sve vrijeme otkad islam postoji u Bosni i Hercegovini! A ako neko misli sebe graditi na rušenju, umjesto na slijeđenju takvih vrijednosti, onda mora znati da neće daleko stići.

pa hajd’, već baš prvi. Ono što jeste zanimljivo za slučaj o kome pišemo – za sumnju da je “bošnjački faktor” učestvovao u veleizdaji Bošnjaka na Popisu – jeste činjenica da je tekst u Danima izazvan otvorenim pismom reisu-l-ulemi Kavazoviću, pod naslovom: Zašto mislite da je Popis “dobar za Bošnjake”? I zanimljivo je da smo Selma Rizvić i ja odgovor na naše otvoreno pismo, koje bi se trebalo ticati svakog Bošnjaka, dobili u Danima, i to od Rijaseta Islamske zajednice. Ispadoše Dani kao asfaltirana varijanta lista Preporod, čim se u njima ekskluzivno oglašavaju stavovi Islamske zajednice. A dio tog odgovora glasi: “Očekivati je da javna mišljenja i ocjene budu potkrijepljeni argumentima ili što je moguće jačim indicijama. U slučaju pisma koje ste spomenuli nismo mogli vidjeti te argumente ili ozbiljnost indicija”. Šta čovjek još da uradi pa da reisu-l-ulemi Kavazoviću, i Rijasetu, objasni kako nema “ozbiljnije indicije” od gubitka stotine hiljada Bošnjaka na Popisu, a što se uz amanet Islamske zajednice proglašava “uspješnim i dobrim za Bošnjake”?! Trebali bi sami da reaguju, namjesto šte ne reaguju ni kada su javno – i ljubazno - upitani za stav! Tarik Zaimović izjavljuje: “BiH ima demografski gubitak od milion ljudi”. Već znamo da je na prostoru Republike Srpske preko 200.000 Bošnjaka manje. To nisu samo ubijeni, to su većinom oni nepopisani, koji su žrtve genocidnog Popisa. U međuvremenu pojavljuju se emisari ove postpopisne

19

više islamskih sadržaja, nego za sve vrijeme otkad islam postoji u Bosni i Hercegovini! Je li iza toga stoji “šoumen”, ili osoba vrijedna svakog poštovanja? A ako neko misli sebe graditi na rušenju, umjesto na slijeđenju takvih vrijednosti, onda mora znati da neće daleko stići. Podrazumijeva se da su reisu-l-ulema i njegovi saradnici vrhunski intelektualci koji razumiju redoslijed veličina u konstituiranju bošnjačkog identiteta. Oni bi morali znati da je Muhsin Rizvić jedan od očeva bošnjačke kulturne samosvijesti. Profesor Rizvić prvi je sistematizirao bošnjačku književnost. Prvi je predsjednik “Preporoda”. On je podigao onu generaciju bošnjačkih intelektualaca koja je iznijela sve dosadašnje velike Pored Huseina projekte, do Bošnjačkog saef. Đoze, bora. Može li jedna novinarreisu-l-ulema ka Dana, ta Amila K., biti Dževad Hodžić, savjetnik reisu-l-uleme Cerić ostavio je važnija za Islamsku zajedninajjači pečat na cu od Muhsina Rizvića? A obmane da kažu kako je pobjeda to što ci vidimo logičko brkanje razvoj Islamske upravo se Amila K., bacila su se Bošnjaci izjasnili kao Bošnjaci, i jednine i množine, jer ako zajednice. blatom na Muhsina Rizvića, što nas u Republici Srpskoj ima više je Zukorlić Cerićev favorit, Prvi se napada nazvavši ovog bošnjačkog od pet posto, čime smo, kao, osujetili kako se onda može govoriti kao “fašista”, gorostasa – falsifikatorom i Karadžićev plan. Sve su to totalne glu- o Cerićevim “istomišljenicia drugi kao nacionalistom. Vidi se to iz jednog teksta Amile K., koji posti! Zar može samozadovoljstvo što ma”? Pročitajte ponovo! Ova “šoumen”. je objavljen na stranici Ivana nas je, recimo, 48 posto, biti važnije od ilustracija nam samo ukazuje Dževad Hodžić Lovrenovića (to je onaj što ostvarenja realnog broja Bošnjaka, pa na mentalni kapacitet autonamjesto da je pisao kako mu u Sarajevu ako je taj broj i preko 50 odsto?! Je li to rice teksta. Istini za volju, brani ove smeta selam), a u kome se strah da bi se neko mogao naljutiti što muftija Kavazović nikada ne velikane, on je negativno piše o Rizvićevoj je u BiH više od 50 odsto Bošnjaka?! bi postao reisu-l-ulema da s one strane studiji “Bosanski muslimani Osim toga, taj ukupni broj ne znači presudnu ulogu u njegovom fronta s koje se u Andrićevu svijetu”. Autoriništa u odnosu na betoniranje etnički izboru nije odigrao reisu-lna njih puca. ca izmišlja da se prof. Rizvić očišćene Republike Srpske, i u odno- ulema Cerić, i to je moralni služi “metodama falsificirasu na referendumsko pitanje o entitet- momenat koji ovoj priči daje nja teksta”, kako bi proizveo skom državljanstvu, koje je protureno presudni smisao. Sada treba značenja koja su potrebna za kroz Popis. Krupna su to pitanja da bi izmisliti kako je reisu-l-ulese od strane Rijaseta diskreditirala kao ma Cerić protežirao Zukorlića, kako bi nacionalizam. To je ona matrica koja pitanja bez “argumenata” i “indicija”. se isključio obzir reisu-l-uleme Kava- čak i u “Hasanaginici” hoće da vidi Zato je u otvorenom pismu reisu-l-ule- zovića prema svome prethodniku koji neku vezu sa mudžahedinima, pa sve mi Kavazoviću “ljubazno predloženo”, mu je popločao put do čelne pozicije u što je bošnjačko dovodi u vezu sa rasa velikim uvažavanjem, da organizira Islamskoj zajednici. A tog prethodnika, dikalizmom. A Rizvićeva studija “Bojedan okrugli sto na kome će se slobod- upravo, katilski napadaju prvi saradni- sanski muslimani u Andrićevu svijetu” no govoriti o ovome. Kazati da je ovaj ci reisu-l-uleme Kavazovića. Tužno je jedan je najvažnijih bošnjačkih kompasa, jer izoštrava reflekse za opstankom, ljubazni prijedlog “napad na Islamsku to. I zabrinjavajuće. budući da odgoneta kulturalne modele zajednicu” može samo neko kome je koji su odgojili genocidno srpstvo. U stalo da zabašuri istinu i sakrije odgo- Šutnja je smutnja ovoj studiji dotaknut je i Njegošev dovornost. Umjesto odgovora, ili organiAko se isključi zahvalnost prema prinos ideološkoj izgradnji genocidne zacije okruglog stola o Popisu, stigao je ovaj skandalozni tekst u Danima, zaslužnim pojedincima u našem naro- svijesti u Srba i Crnogoraca. Napad na na koji je već bilo nekoliko odličnih du – isključeno je sve. Pored Huseina Muhsina Rizvića, napad je na jednog analitičkih reakcija. Nije bošnjačka jav- ef. Đoze, reisu-l-ulema Cerić ostavio od najvažnijih Bošnjaka u povijesti, a nost zabrinuta zato što jedna pokrivena je najjači pečat na razvoj Islamske za- napad na njegovu studiju o Ivi Andrinovinarka piše budalaštine, već zato jednice. Prvi se napada kao “fašista”, a ću, napad je na bošnjačku sposobnost što IZ-e stoji iza ljudi koji organizira- drugi kao “šoumen”. Dževad Hodžić da se prepoznaju izvori zla kojemu su ju ovakve budalaštine. Jedna od takvih namjesto da brani ove velikane, on je s Bošnjaci izloženi od “istrage poturica” budalaština je izmišljotina da je – “u one strane fronta s koje se na njih puca. do Srebrenice. ...I do Popisa 2013. Naspram sebe, dakle, imamo nove doba izbora za reisu-l-ulemu Mustafa A iza Dževada Hodžića su oni koji ga Cerić javno obznanjivao da je Mua- drže. Iz obzira, poštovanja, a možda i strukture koje ne poštuju nikoga i ništa mer Zukorlić njegov favorit pokazujući stida, šutimo ime. Kazat ćemo ovako: u Bošnjaka, kojima su i Đozo, i Cerić, svoju odlučnu namjeru da bude reis iz za 20 godina reisu-l-uleme Cerića po- i Rizvić, tek veličine koje treba pogaziti sjene ukoliko neko od njegovih istomi- dignuto je više džamija, više medresa, kako bi se bilo glavni u selu. Baš seljačšljenika bude izabran”. U ovoj rečeni- više islamskih objekata, i organizirano ki! A kad se vratimo na početak priče,
22. novembar - 19. muharrem

20

Sejfudin Tokić i Senadin Lavić, zajedno u borbi protiv diskriminacije nad bošnjačkom djecom onda ćemo uočiti vezivno tkivo između moguće veleizdaje Bošnjaka na Popisu i spremnosti da se gaze bošnjački velikani. Upravo tako, reisu-l-ulema Mustafa Cerić je bošnjački velikan, i ne treba da ode na Bolji Svijet da bismo mi to znali i poštovali. Ali, onaj ko je spreman da ovog velikana naziva “šoumenom”, taj je spreman na štošta. Zato nam se ova priča o bošnjačkoj izdaji Bošnjaka čini sve vjerovatnijom. A naše nije da presuđujemo. Naše je da pitamo. I da opet ljubazno zamolimo reisu-l-ulemu Kavazovića da kao lider najstarije bošnjačke institucije otvori raspravu o ovome. Dok on šuti, a morao bi da govori, roje se nove “teorije zavjere”. Prema jednoj od njih diskriminacija djece iz Konjević-Polja tempirana je kako bi se skrenula pažnja sa genocidnog Popisa, kako se Bošnjaci ne bi zapitali – gdje toliki nestadosmo. Fokus borbe za ljudska prava je na opravdanim zahtjevima roditelja i djece iz Konjević-Polja, dok ljudskih prava nema po pitanju stotine hiljada nepopisanih Bošnjaka u dijaspori, kojima je uskraćeno pravo da budu stanovništvo svoje domovine. Čak su i reisu-l-ulema Kavazović i član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović izjavljivali da su djeca iz Konjević-Polja - “najvažnije pitanje“. Koliko god da je to važno pitanje, ne može biti važnije od pristajanja na gubitak stotine hiljada Bošnjaka! Postoji mišljenje da se pozorište iz Konjević-Polja realizira združenim snagama vlasti u Republici Srpskoj i “bošnjačkog faktora” kojim upravlja Turska, s ciljem da se skrene pažnja sa genocidnog Popisa, koji je uvjet da Srbija uzme Republiku Srpsku, a Turska uzjaše Kosovo. Jedino ljudi iz Konjević-Polja, vjerovatno, pojma nemaju da su lutke u pozorištu sjenki. Primjerice, u toku kampanje oko Popisa najbučniji su bili, ispred svojih organizacija, Senadin Lavić (Fondacija “Popis 2013” – “Preporod”) i Sejfudin Tokić (“Bitno je biti Bošnjak” – “Pokret za ravnopravnost”), a da nikada nisu zajednički djelovali. Odjednom, pojavljuju se ujedinjeni Lavić i Tokić kod šatora ispred OHR-a, više ništa ne pričaju o Popisu, sad samo pričaju o djeci iz Konjević-Polja. Pojavljuju se i na nekakvom okruglom stolu, na temu diskriminacije u obrazovanju, a obavijest o toj aktivnosti prenosi turski časopis Novo vrijeme koji izlazi u BiH. Eto Turaka i u Konjević-Polju! Ako uistinu turske pare i interesi stoje iza svega, onda je logično da se kampanja oko Popisa završava sa početkom Popisa, a da se prethodno fo-

Dani kao asfaltirana varijanta lista Preporod kusira na benevatanja o identitetu Bošnjaka, namjesto da se usmjeri na diskriminaciju u Zakonu o popisu i na samu realizaciju Popisa, te da se predmet interesovanja organizirano prebacuje na događaj koji je baš izronio u momentu kad su trebala biti postavljana nezgodna pitanja oko Popisa. A logično je i da glavni turski operativci u Fondaciji “Popis 2013” sada postanu glavni glumci u skretanju pažnje sa važnog na manje važno. Otkrila ih je želja da što prije Bošnjacima zamažu oči tvrdnjom da je Popis “uspješan i dobar za Bošnjake”. Ništa ne tvrdimo. Samo želimo u širem krugu raspraviti da li je ovo baš ovako, ili nije ovako. Evo, dugo već tragamo za nekim ko će nam, baš kako želi naš dragi Rijaset – “potkrijepiti argumentima ili što je moguće jačim indicijama” – da je Popis “dobar i uspješan za Bošnjake”. Šutnja je smutnja.

Pošto je u ovom tekstu iz Dana pominjana moja knjiga “Reisofobija” (2010), a i tekst “U potrazi za mutavim reisu-l-ulemom” (Saff, br. 311, 25. II 2012.), evo posljednjeg pasusa ove knjige i ovog teksta: - Knjigu “Reisofobija” završio sam ovom rečenicom: Bjesomučna kampanja protiv reisu-l-uleme, koja je eskalirala u toku 2009. godine, ukazuje na konačan cilj – dejtoniziranje bošnjačke politike i vjere u Bošnjaka, kako bi i politiku i vjeru zastupali razbošnjačeni i razmuslimanjeni Bošnjaci. Onako kako smo izgubili bošnjačku politiku, kao mjesto sa kojeg su morali biti branjeni naši interesi, tako možemo izgubiti i model koji je uspostavio reisu-l-ulema Cerić, kao mjesto odakle se još jedino brane naši interesi. Ova govornička mreža koju je odgojio reisu-l-ulema Cerić realno može nestati ako za reisu-l-ulemu dođe neko ko nema snage da se glasno ponosi svojim narodom. Ovo što predstoji je mnogo više od izbora za reisu-l-ulemu, to je izbor za retorički model koji će vladati u bošnjačkom društvu i od kojeg će ovisiti bošnjačka spremnost da se prepoznaju i zastupaju svoji interesi.
22. novembar - 19. muharrem

21

Društvo

Epilog dvomjesečnog protesta učenika Konjević-Polja

Ekavsko pokoravanje povratnika
Europljani, koji se toliko zaklinjaju za ljudska prava, neka dođu u BiH i na njen okupirani dio da vide kakvu diskriminaciju vrše prosvjetne vlasti “genocidnog entiteta” prema konstitutivnom narodu i kakvu mržnju šire kroz svoje učbenike. S tom ocjenom je Inzko morao početi svoj izvještaj u UN, ali ga niko od bošnjačkih zvaničnika u vlasti na to nije upozorio, da ne kažem izričito tražio od njega. Ako to Europa i UN ne sprečavaju, znači da podržavaju. Praktično, to je bio očajnički vapaj i krik da ih država zaštiti od bezobzirne srbske hegemonije i školske svetosavske srbskopravoslavne asimilacije, da mogu slobodno institucionalno upražnjavati svoju kulturu i tradiciju
Piše: Safet Kadić ve su prilike da će dramatični protesti bošnjačkih učenika iz Konjević-Polja okončati kao farsa – tihim pokoravanjem “pobunjenika”. “Politikantski protest Bošnjaka”, kako ga je nazvao zvanični Dodikov presseReSki portparol, ugušen je bez krvi mada se nezvanično iz tih krugova označavao kao kamp talibana. (Radi pojašnjenja treba reći da taliban izvorno upravo znači: učenik.) Tako je dejtonska država na očigled svijeta javno ozvaničila aparthejd i diskriminaciju svojih građana, i to najranjivije kategorije. To se imalo postići lažnim obećanjima i vještim manevrom politike da se problem sa ekskluzivno političkog terena pribaci na pravni teren. Obćepoznato je da je razlog za njihov gotovo dvomjesečni protest čisto političke naravi: zahtjev da se poštuje Ustav i zakon i osigura pravo da nastavu iz svih predmeta u bosanskom dejtonskom entitetu RS, nakon povratka iz progonstva, slušaju na zemaljskom, ma-

S

tičnom, službenom, bosanskom jeziku, kao svom maternjem jeziku, te da im se u nastavu uvede obavezna nacionalna grupa predmeta: minimum bosanski jezik i književnost, historija i geografija, koje im aparthejdne entitetske prosvjetne vlasti onemogućavaju, sramotno čineći tako najcrnju diskriminaciju i segregaciju na tlu Europe. Aparthejd, rasna segregacija iz Južne Afrike priselila se u Bosnu, na Balkan u Europi. Europljani, koji se toliko zaklinjaju za ljudska prava, neka dođu u BiH i na njen okupirani dio da vide kakvu diskriminaciju vrše prosvjetne vlasti “genocidnog entiteta” prema konstitutivnom narodu i kakvu mržnju šire kroz svoje učbenike. S tom ocjenom je Inzko morao početi svoj izvještaj u UN, ali ga niko od bošnjačkih zvaničnika u vlasti na to nije upozorio, da ne kažem izričito tražio od njega. Ako to Europa i UN ne sprečavaju, znači da podržavaju. Praktično, to je bio očajnički vapaj i krik da ih država zaštiti od bezobzirne srbske hegemonije iz i školske svetosavske srbsko-pravoslavne asimilacije, da mogu slobodno institucionalno upražnjavti svoju kulturu i tradiciju. A oni im nude vannastavne aktivnosti u školi, a vanživotne aktivnosti društvu. Cijelo vrijeme njihovih protesta izprid OHR-a država je sjedila priko puta učenika, s druge strane Miljacke, gluha i nijema, a najodgovornija eminencija te države, državni ministar za ta pitanja, naizgled nehajno, pratio je da šta ne izmakne kontroli dok učenici ne posustanu, slijep kod očiju za ovu tragediju. Istina niko ga nije ni prozivao i pozivao na odgovornost te apelirao na njegov moral za stanje u državi u njegovom resoru, da ne kažemo da je neko potegao pitanje njegove ostavke ili smjene. Nije to pitanje poteBosna je gao ni njegov nominalni šef davno medijski Bakir Izetbegović, koji je naokupirana i već je kon (kurtoazne) posjete učepostala ekavska nicima izjavio da je rješavanje kolonija. Počelo zahtjeva učenika iz Konjevićje koncertima Polja važnije i od presude Sejekavskih dić-Finci, jer se radi o uzkraturbofolk pevača i ćivanju prava cijelom jednom konstitutivnom narodu pevaljki iz Srbije, i ostvarivanju ravnopravnosti prvo u privatnim naroda i građana na cijelom medijima, da prostoru države. Ako je subi se ekavski diti po ovoj izjavi, Bošnjaci neosjetno su, napokon, počeli pravilno uvukao u sve razumivati i tačno tumačiti bosanske medije, pojave, ali za promjenu stanja uključujući službeni (državni) stvari treba zahvatiti u korijenu, a korijen problema je u javni servis. srbskoj agresiji i genocidu, što ih je legalizirao dejtonski sporazum i aminovala me-

22. novembar - 19. muharrem

22

đunarodna zajednica, uključujući i EU. Ništa jasnije ne ukazuje na jad i bijedu postgenocidne BiH i kolonijalni položaj Bošnjaka u dejtonskoj državi i njihovu nemoć da se to stanje promijeni, kao što je ovaj dramatični protest školaraca iz Konjević-Polja. UNESCO-ov dokument o pravu na meternji jezik Prema međunarodnim konvencijama i dokumentima UN, država je dužna osigurati svojim građanima obrazovanje na svome maternjem jeziku i ona je izričito odgovorna za to. U jeziku je duhovni zavičaj čovjeka i u njemu obitava čitav njegov svijet, jer po Wittgensteinu (Vitgenštajn) “ograničenja moga jezika znače ograničenja moga svijeta.” To je očigledno i u slučaju Ive Andrića, kojega je uzdigao bosanski jezik i bosanski duh, bez obzira na njegovo formalno srbsko ekavsko konvertitstvo iz koristoljublja: “Ja bih Bosnu nazvao duhovnom domovinom, a kad nekom kraju date takvo ime, sve ste priznali! Bosanski ljudi su prema snazi svoga umeća stvorili svoje običaje, humor, igre, pesme, zagonetke i legende, svoj eglen – i to mnogo pre nekih drugih naroda koji se na sav glas hvale svojim dubokim duhovnim zaleđem. Sve moje je iz Bosne”, nedvosmislen je Andrić. Ekavski jezik kojim je on pisao bio je bosanski književni jezik ekavskog izgovora, i on se od srpskog razlikovao gotovo isto toliko kao i prije. Pravo na maternji jezik spada u univerzalna prava i poštuju ga sve civilizirane zemlje svijeta. Na to ih obavezuje i UNESCO-ov dokument 16/C iz 1970. godine, u kojem se kaže: “Maternji jezik označava put ljudskog bića i pomoću njega ono ulazi u društvo, čini svojom kulturu grupe kojoj pripada i postavlja temelje razvoju svojih intelektualnih sposobnosti.” Pored toga, isto pravo im garantuje i Deklaracija o kulturnoj različitosti, koju je usvojila Generalna skupština UNESCO-a 2001. godine i u kojoj se kaže: “Svakoj se osobi mora omogućiti izražavanje i stvaranje djela na jeziku koji izabere, posebno na maternjem jeziku.” Od tada se svake godine u svijetu 21. februara obilježava Međunarodni dan maternjeg jezika (International Mother Language Day) kao jedan od zajedničkih simbola ravnopravnosti svih naroda svijeta. (Tim povodom smo pisali da ova dejtonska država ni repom nije mrdnula da se dostojno obilježi taj dan.) Umjesto toga spomenuti Dodikovi presseReSki janjičari, regrutovani od “golobradih osnovaca koji su napustili svoja ognjišta u Vozući”, kako sami sebe opisuju, drzko psuju državu, narodski rečeno, laju protiv države, i javno se provokativno zaklinju da će nastaviti

negirati genocid!? Ovi zaslijepljeni pravoslavni talibani iz “srpskog Staljingrada” ili “arkanovci novinarstva”, kako ih metaforično nazva E. Suljagić, kažu da su “razobličili politikantski protest Bošnjaka u Vrbanjcima i Konjević Polju”. U čemu se sastoji taj “politikantski protest Bošnjaka u Vrbanjcima i Konjević Polju”? Svakom dobronamjernom neutralnom posmatraču je jasno razabrati da učenici od aparthejdne vlasti “entiteta masovnih grobnica” traže samo to da poštuje Ustav i zakone ove države i omogući Bošnjacima ostvarivanje prava na svoj maternji jezik i školsku nastavu na svom maternjem bosanskom jeziku, a ne na srbskom ekavskom? Ništa više! Pritom nisu dužni nikome objašnjavati koliko se i po čemu bosanski razlikuje od srbskog. Ako te vlasti to zanima, neka oni utvrđuju koliko se i u čemu njihov srbski jezik razlikuje od bosanskog, koji je, po Beliću, “narodna osnovica (srbsko-hrvatskog) književnog jezika”. Jasno je vidljivo, također, da Bošnjaci ne pristaju na srbsku hegemoniju i dobrovoljnu asimilaciju, da srbska vlast u svojim školama i svojim programima nagoni Bošnjake da liče na njih, da budu isti kao oni, da pripadaju narodu koji se u Americi smatra najomraženijim narodom na svijetu, da budu nesretni kao i oni. A ko bi to danas hotio ličiti na njih, na narod iz kojeg je potekao genocid nad narodom od kojeg mu nije prijetila nikakva opasnost. Oni ne žele da budu posrbljeni i pravoslavizirani. Oni ne žele da im srpski pravoslavni
22. novembar - 19. muharrem

Ništa jasnije ne ukazuje na jad i bijedu postgenocidne BiH i kolonijalni položaj Bošnjaka u dejtonskoj državi i njihovu nemoć da se to stanje promijeni, kao što je ovaj dramatični protest školaraca iz Konjević-Polja.

svetac bdije nad nevinim glavama i priprema ih kao buduće krstaške ratnike. Oni ne žele da slave Savindan, krstnu slavu škole. Oni ne žele da njihove školske vlasti u školama slave i glorifikuju četnike i sve druge osuđene i neosuđene srbske zločince, oni ne žele da slušaju izmišljenu srbsku historiju, laži o srbskoj BiH, o građanskom ratu i zataškavanju genocida. Oni hoće istinu. A istina je samo jedna, objektivno utvrđena na Međunarodnom sudu pravde i Tribunalu u Hagu! Takav školski sistem već je odgojio desetak generacija zadojenih mržnjom prema drugom i drugačijem, prema zajedničkim vrijednostima, što se često manifestira šovinističkim izpadima. I raniji školski programi u vrijeme zajedničkog književnog jezika i tokom zajedničke velikosrbske države (tokom posljednjih stotinjak godina) bili su hegemonistički i asimilatorski prema Bošnjacima. Posljedice su vidljive i danas, primjera radi, u upotrebi brojnih srbskih uzrečica, koje upotrebljavaju Bošnjaci, a koje su suprotne bošnjačkoj tradiciji i kulturi, kao što su: Drži se (...) ko pijan plota; Boji se (...) ko đavo krsta. - Najlakše je sjediti skrštenih ruku, kaže nedavno ministar kulture KS. Ili kad bošnjački član Predsjedništva kaže da “Bošnjaci sahranjuju...” U ponekom slučaju znače čak i samonegaciju, samoponištavanje, kao što reče nedavno otac kontroverznog švedskog fudbalera Z. Ibrahimovića: - Ja sam Bošnjak sa dna kace. Ili što reče jedan poznati bošnjački političar, poslanik u državnom parlamentu: - Kadija te tuži, kadija ti sudi.

23

jezik i latinicu kao zajedničko pismo. Ionako je propao. U Hrvatskoj je taj pokušaj propao, jer su ga napustili najistaknutiji pisci (Krleža, Cesarac), ali je u Bosni posrbljeni Bosanac Ivo Andrić ostao vjeran toj ideji sve do svoje smrti. Eho Skerlićeve ideje javio se čak i poslije Drugog svjetskog rata u poeziji bosanskih pjesnika Izeta Sarajlića, Huseina Tahmiščića, Mubere Pašić i još nekih manje poznatih. Danas je glavna “naučna” preookupacija jednog tuzlanskog jezikoslovca pronalaženje i objašnjavanje ekavskih govora u BiH. Da li je i to razlog što se u nekada davno ikavskoj (M.Hewai Uskufi), a potom ijekavskoj (M. Selimović, D. Sušić), danas Imamovićevoj Tuzli, sve više čuje ekavski. Ekavska okupacija Bosne Ovi zaslijepljeni pravoslavni talibani iz “srpskog Staljingrada” ili “arkanovci novinarstva”, kako ih metaforično nazva E. Suljagić, kažu da su “razobličili politikantski protest Bošnjaka u Vrbanjcima i Konjević Polju”. Bosna je davno medijski okupirana i već je postala ekavska kolonija. Počelo je koncertima ekavskih turbofolk pevača i pevaljki iz Srbije, prvo u privatnim medijima, da bi se ekavski neosjetno uvukao u sve bosanske medije, uključujući službeni (državni) javni servis, prvo u reklamama i ekavskom titlovanju filmova, reprizama ekavskih serija, pa onda u živim šou-programima. Dovoljno je samo baciti pogled na sedmični program. Gotovo pola programa Federalne televizije je na ekavskom, pa se onda čude što zapadna Hercegovina ne plaća tv-taksu, a istočna ne plaća svakako, jer gleda RTRS. Zvanični službeni jezik je jedan od atributa države i njegov standardnojezički izraz se provodi u javnom prostoru instrumentima države, odnosno književnojezičke politike. Takav pozitivan primjer imamo u bivšoj federalnoj seriji “Viza za budućnost”, u kojoj vrstni srbijanski glumac Ljubiša Samardžić govori bosanski ijekavski. Isti je slučaj i sa glumicom Milenom Dravić u seriji “Lud, zbunjen, normalan”. Domaći mediji, umjesto da se bore za afirmaciju pozitivnih vrijednosti na tragu državotvorne ideje, jačanja jedinstva i solidarnosti, bave se sami sobom ili vode privatne političke ratove, gubeći svaku mjeru objektivnosti i profesionalizma, kao što je učinio nedavno jedan “bošnjački” list izvještavajući o posjeti reisu-l-uleme Kavazovića masovnoj grobnici u Tomašici, a ni jednog slova nema da je bio u zajedničkoj posjeti sa članom Predsjedništva B. Izetbegovićem. Tomašica je toliko značajna da treba zabilježiti i kad je mušica preleti, a kamoli kad je posjeti nominalni šef države. Ni slova o šefu države, taman da je Karadžić, a skoro trećina stranice o rušitelju te države i osuđenom ratnom zločincu M. Krajišniku. Takav odnos nije imao ni Goebels prema Čerčilu! Zahtjevi djece iz Konjević-Polja predstavljaju prvorazredno bošnjačko nacionalno pitanje u postgenocidnoj borbi za obstanak. To se ne tiče samo njih, nego

Srbsko “uvo”

Bošnjački povratnici iz progonstva ne žele da im djeca pohađaju nastavu na srbskom ekavskom jeziku, jer ih to podsjeća na genocid i ponovo otvara stare rane. Takve asocijacije nisu inicirali Bošnjaci, nego Srbi i niko nema pravo ni razlog Bošnjacima prigovarati na tome. Ta, ekavski je “memorandum SANU”, ekavac je njegov idejni tvorac D. Ćosić, ekavci su S. Milošević, J. Stanišić... Bošnjaci ne mogu i da hoće zaboraviti da je ekavski Užićki korpus JNA stacioniran 1991. godine u Kifinom Selu, u bilećko-nevesinjskom kraju, toposu ijekavskog četništva i “nevesinjske puške”, mnogo prije otvorene hajke i genocida nad Bošnjacima. Ekavci su bili prvi srbski dobrovoljci protiv Bosne i Bošnjaka s one strane Drine, koje je predvodio Arkan, zvani arkanovci. Ekavci su bili šešeljevci, “beli orlovi”, ekavci su bili tzv. niški specijalci, koji su petog maja 1992. godine krenuli da, uz podržku tenkova i bornih kola, osvoje zgradu Predsjedništva BiH i u drugoj državi izvrše državni udar, dok je jeneaovski general ekavac držao kidnapovanog i zarobljenog predsjednika države u kasarni na teritoriji njegove države. Ekavci su pravoslavni popovi kao bajraktari genocida, pod vodstvom “patrijarha masovnih grobnica” među kojima i peder-pedofil V. Kačavenda. Ekavski je najprisutniji u Hagu. Ekavac je bio i osuđeni i pogubljeni četnički vođa iz Drugog svjetskog rata Draža Mihajlović, kao i njegov prezimenjak, nogometni komentator Facetv M. Mijajlović, samo što je kod njega još izpalo h, a upalo j, sukladno “srbskom uvu”, a suprotno bosanskom uhu.

Iako je poznato mišljenje slavista da je praslavenski glas “jat” sa svojim refleksima (e, i, ije) postao jedna od najglavnijih diskriminanata po kojima se slavenski jezici i danas među sobom razlikuju, Bošnjaci načelno nemaju nikave averzije pa ni animoziteta, da i ne govorimo o odioznosti, prema ekavici kao takvoj, kao što su ekavci imali protiv bošnjačkog ikavskog. Pored srbskog, i ostali južnoslavenski jezici su ekavski: slovenački, hrvatski kajkavski, bugarski, makedonski, za razliku od povijestnog bosanskog ikavskog i savremenog ijekavskog. Do genocida ne samo da nisu bili protiv ekavskog, primjerice, S. Markovića, I. Sekulić, A. Belića, pa i J. Skerlića, ili V. Pope, O. Daviča, B. Bratića, pa i M. Crnjanskog; Petra Stambolića ili Pavla Vujisića, M. Dravić pa i Zorana Đinđića, i brojnih drugih, nego su ih prihvaćali kao dio zajedničke kulturno-civilizacijske, pa i jezičke, baštine. Nikome nije smetalo što se čak i tokom agresije i srbske obsade Sarajeva sa talasa Radio-Sarajeva svakodnevno mogao čuti poznati ekavski glas pjesnika Velimira Velje Miloševića, inače novinara i urednika na tom radiju. Njegova pjesma “Djeca su vojska najjača” (p) ostala je obćeprihvaćena kao nezaobilazni dio bosanske književne baštine. Nije zabilježeno da su Bošnjaci ustali čak ni protiv jednog iluzionističkog i jalovog pokušaja ekavske jezičke unifikacije nakon Prvog svjetskog rata u okviru Srboslavije (službeni naziv: Kraljevina SHS, kasnije Kraljevina Jugoslavija), koju je inicirao srbski književni historičar i javni radnik Jovan Skerlić, predlažući da Srbi i Hrvati (Bošnjaci podpuno ekskomunicirani) uzmu ekavsko narječje kao zajednički književni
22. novembar - 19. muharrem

24

svih Bošnjaka zajedno i svakog pojedinačno. Bošnjaci u RS-u šute ko zaliveni. Oglasio se čak i hrvatski podpredsjednik tog entiteta, a bošnjački nije. Ali, izgleda da Bošnjaci nemaju svijest o tome, koju modeliraju takvi mediji. Takav zaključak mogao je lahko izvesti svaki neutralni posmatrač prateći ovaj događaj, jer je on tretiran u javnosti kao humanitarno, a ne političko pitanje. Svrstani su, maltene, u istu ravan kao oni koji protestuju protiv uklanjanja pasa lutalica sa gradskih ulica. To je vidljivo po brojnim paradnim posjetama šatorskom kampu, a da praktično ništa nije poduzeto. I posjeta sarajevskih osnovaca i prigodni pokloni, umjesto podržke i solidarnosti, makar u okviru “vannastavnih aktivnosti” to potvrđuje. Njima treba podržka i solidarnost, a ne igračke i slatkiši. Bilo bi sasvim nešto drugo da su u znak solidarnosti i zajedničkih interesa sve sarajevske škole, da ne kažemo i sve bosanske škole, makar na pet minuta svakog dana obustavljale nastavu. Da su kulturni i sportski događaji počinjali izražavanjem podržke, da su radnici koji štrajkuju (primjerice Hidrogradnje ili Feroelektra) isticali da su uz djecu, itd. Kada bi Izetbegović materijalizirao svoju izjavu zahtjevom Briselu da se riješi pitanje učenika iz Konjević-Polja, oni bi mu rekli da i ne znaju za to jer ih niko službeno nije ni upoznao sa tim. Svoju nesreću Bošnjaci ne znaju ili ne smiju ni jasno artikulirati, a kamoli je odvažno i bezkompromisno sanirati. Dok svi Srbi listom negiraju genocid koji je počinio režim RS-a, uz pomoć i podržku Srbije, Bošnjaci se odnose prema genocidu kao da se radi o prirodnoj katastrofi, elementarnoj nepogodi. Bilo pa prošlo! Kako samo žalostno i uvredljivo zvuče riječi običnih srbskih stanovnika Prijedora u jednoj tv-anketi o masovnoj grobnici u njihovom vidokrugu “da je to prenaduvano” i da “sigurno naduvavaju”. Gotovo je izvjestno da neće ništa biti od obnove tužbe za genocid i podizanje posebne tužbe za genocid protiv RS-a, da ne govorimo o tužbi Sudu za ljudska prava u Strasburu protiv režima RS-a za aparthejd i segregaciju u obrazovnom sistemu, radi čega se nesretna konjevićpoljska djeca mrznu već mjesecima pod šatorima, umjesto da sjede u školskim klupama. Hoće li se četrdesetodnevna opravdana građanska pobuna bošnjačkih učenika i njihovih roditelja iz Konjević-Polja protiv aparthejda, koji prema njima provodi režim bosanskog dejtonskog entiteta RS u obrazovnom sistemu svesti na jedan izolirani slučaj discipliniranjem samih aktera daleko od očiju javnosti i ugušena bez krvi, izvan domašaja mača pravde? Hoće li biti nastavljeno bezobzirno posrbljavanje i svetosavska pravoslavizacija bošnjačke djece, navikavanjem da prihvate ulogu žrtve u robstvu i pokornosti zločinačkim gospodarima dok će im masovna grob-

nica Bošnjaka u Tomašici biti podturana pod nos kao opomena za neposluh i pokornost? Hoće li tako jedan očajnički krik i vapaj djece biti sveden na izolirani slučaj, nepoćudni incident, i biti ugušen, istina bez krvi, ali i bez odjeka i bez ostvarenih rezultata. Za njih se, izgleda, Atinin mač pravde pretvorio u Damoklov mač prijetnje. Obična bosanska želja Nema nikakve razlike između zahtjeva učenika iz Konjević-Polja i “jedne obične bosanske želje” Fatmira Alispahića, koji je, povodom ekavskog prijenosa “utakmice ponosa” između BiH i Litvanije, zavapio: “Volio bih da mi kućom odzvanja jezik Bosne i Hercegovine dok navijam za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.” Histerične reakcije koje su uslijedile sa presseReSkih strana i busija, pune psovki, uvreda i prijetnji, na ocjenu da je “ekavica jezik genocida” i da je “s jedne strane linije Srebrenica, a s druge ekavica”, samo zamagljuju istinu i razobličuju lažne mirotvorce. Istina o ekavici i genocidu smeta

samo onima koji negiraju i odobravaju genocid, a i jedno i drugo je neprijateljski stav prema Bošnjacima. Njima je zasmetalo apsolutno tačno, jasno i nedvosmisleno podsjećanje na genocid i njegove počinioce, koji bi neki uime nekoga hotili zataškati, ali je to nemoguće i tako će ostati dokle je svita i vika, do Sudnjeg dana. Nije lahko nositi teško breme genocida, kao što im ga je bilo lahko počiniti. To što su u tome učestvovali domaći Karadžićevi ijekavci ne mijenja stav da je “ekavica jezik genocida”, jer je sve osmišljeno, planirano i vođeno iz ekavskog centra, kao najviši nacionalni interes svih Srba, a bosanski pravoslavni ijekavci se već stotinu i više godina trpaju među Srbe, valjda da bi ravnomjernije razporedili teret genocida. Mnogo govori poruka majke jednog učenika koji pohađa školu u Vrbanjcima: “Istrajat ćemo u svojim zahtjevima. Neka naša djeca i izgube jednu školsku godinu, neće zbog toga izgubiti cijeli život, ali izborit ćemo se za ravnopravnost”, izjavila je Hava Varoš. Nekako mi se to čini kao savremena replika one čuvene antifašističke parole “Bolje grob, nego rob”.

Iako je Bosnu nazvao svojom “duhovnom domovinom”, Andrić je svojim šovinističkim pisanjem sve to pogazio
22. novembar - 19. muharrem

25

Društvo

Znakovi na putu

Majka

Piše: Sead Zubanović

Njen nježni glas pun skromnosti, ali i ponosa doprije i do najudaljenijeg uha. Dvorana zajeca. Uzdasi i suze pratili su svaku njenu rečenicu. Prvo je govorila majkama kao što je i ona, doslovno ih tješeći i objašnjavajući im da na dženetskim vratima njih čekaju, da ih uvedu u te neopisive ljepote, sinovi i kćeri koji su poginuli braneći vatan. Njene riječi su bile tako ubjedljivo izgovarane, isto kao da se upravo sad vratila sa drugog svijeta iz posjete i svojim očima gledala ovo o čemu govori. Napomenula je i na ponos s kojim kroz život trebaju i moraju da idu majke i supruge šehida, ali i na obavezu da one koje su nane, koje je Allah, dž.š., obradovao pa imaju unučad, pomognu koliko mogu u njihovom odgoju i odrastanju i pričaju im svaki dan, o očevima, bosanskim gazijama

nježni glas pun skromnosti, ali i ponosa, doprije i do najudaljenijeg om kulture u Hrasnici, uha. Dvorana zajeca. Uzdasi i suze prigradskom sarajev- pratili su svaku njenu rečenicu. skom naselju, ratna de- Prvo je govorila majkama kao što je vedeset četvrta. U prepunoj dvora- i ona, doslovno ih tješeći i objašnjani, prije svega majkama naših he- vajući im da na dženetskim vratima roja, obratio se prigodnim njih čekaju, da ih uvedu u riječima prvi predsjedte neopisive ljepote, sinoČuvajte se nik BiH, rahmetli Alija vi i kćeri koji su poginuli uzdaha jetima Izetbegović. Povod odrbraneći vatan. Njene rijejer vi ste pred žavanja tog skupa bilo je či su bile tako ubjedljivo Bogom i ljudima obilježavanja “Dana šehiizgovarane, isto kao da odgovorni za da”. Poslije njegovog emose upravo sad vratila sa tivnog govora za mikro- budućnost Bosne, drugog svijeta iz posjete i njihove babovine. fon je stala sitna vremešsvojim očima gledala ovo Mnogi od njih na žena pod mahramom. o čemu govori. Napomečekaju na radna Najavljena je kao majka nula je i na ponos sa kojim mjesta zajedno šest sinova šehida, boraca kroz život trebaju i morasa armijom naše Armije poginulih u ju da idu majke i supruge nezaposlenih. borbama na ratištima šišehida, ali i na obavezu da Narod ispašta rom Bosne. Nastao je zaone koje su nane, koje je posljedica ista neprirodan muk. Svi Allah, dž.š., obradovao pa pohlepe, pljačke smo očekivali da ćemo viimaju unučad, pomognu i nemorala ljudi djeti uplakanu majku čikoliko mogu u njihovom koji su vodili i jih šest sinova nisu među odgoju i odrastanju i privode ovu zemlju. živima, čuti od nje možda čaju im svaki dan o očei riječi prijekora upućen vima, bosanskim gazijaonima za koje smatra da ma. Na kraju se obratila su krivi za njenu tragediju predsjedavajućem ratnog pa čak i na adresu samog Predsjedništva, rahmetli predsjednika. Mislim da nije bilo Aliji niz čije lice nisu prestajale teči prisutnog u sali a da se nije upitao suze čitavo vrijeme njenog govora, toliko tuge i bola može nositi ovako rekavši mu: “Predsjedniče, ja znam krhka, slabašna žena. Jedna majka da su moji sinovi, kao i sinovi i rodila i ukopala šest sinova! Njen kćeri svih majki koji su poginuli na

D

22. novembar - 19. muharrem

28

Allahovom putu braneći domovinu šehidi, oni su kurbani odabrani da njihovom krvlju opet budu zaliveni temelji naše lijepe domovine, Bosne. Ne tražimo mi za sebe ništa, samo vas jedno molimo, pravite nam državu u kojoj nikada neće biti zaboravljena njihova hrabrost, njihova žrtva i ovo vrijeme kroz koje smo prošli!” Halalim djecu moju za Bosnu moju General Atif Dudaković, bosanski gazija, junak, heroj i vojskovođa koji je na bojnom polju pobijedio i do nogu potukao četiri vojske, u odlučujućoj ofanzivi predvođenoj ratnim zločincem Mladićem čiji je cilj bio fizičko uništenje bosanskog naroda Krajine (genocid), iznenadio je sve prisutne odgovarajući na pitanje novinara, kada mu je bilo najteže u tom neravnopravnom ratu. Rekao je da je to bio momenat kada je on lično morao, pošto su to svi drugi oficiri odbili, obavijestiti jednu majku da joj je i treći sin poginuo u teškim, krvavim borbama koje su se vodile tih dana prsa o prsa, na život ili smrt. Kada se pojavio pred njenim kućnim vratima, odmah poslije selama, upitala ga je da li je došao da joj kaže da je iz-

gubila i trećeg sina. Znala je da za njegov dolazak mora postojati golem razlog. On je uspio samo nijemo klimnuti glavom i tako potvrdno odgovoriti na njeno pitanje. Za trenutak je zatvorila oči, a onda ga ponovo pogledala i kazala: “Komandante, imam ja još dvojicu sinova. Halalim i njih za našu Bosnu!” Majka koja voli svoje dijete najviše na svijetu, koja je dvojicu sinova ukopala a sutra treba i trećeg, ovako je govorila. General je gledajući i slušajući tu bošnjačku ženu prvi i jedini put zaplakao u ratu. Tada sam znao da mi moramo pobijediti. Sa ovakvim majkama, rekao je, rat se ne gubi!” Ispričah ove dvije potresne priče jer mi je, kao i mnogima, teško gledati do kraja ogoljenu borbu za vlast i fotelje bošnjačkih političara, koja traje evo osamnaest godina. One koji su na vlasti prvo napominjem. Evo vam ova dva primjera pa uzmite pouku. Postanite svjesni svoje odgovornosti i obaveza koje imate prema drugima... Kad pomilujete i poljubite svoje dijete, sjeti22. novembar - 19. muharrem

Majka koja voli svoje dijete najviše na svijetu, koja je dvojicu sinova ukopala, a sutra treba i trećeg, ovako je govorila. General je gledajući i slušajući tu bošnjačku ženu prvi i jedini put zaplakao u ratu. Tada sam znao da mi moramo pobijediti. Sa ovakvim majkama, rekao je, rat se ne gubi!

te se koliko djece nikada njihov babo ne pomilova i ne poljubi više. Koliko sinova nikad majka zagrliti neće... Čuvajte se uzdaha jetima jer vi ste pred Bogom i ljudima odgovorni za budućnost Bosne, njihove babovine. Mnogi od njih čekaju na radna mjesta zajedno sa armijom nezaposlenih. Narod ispašta posljedica pohlepe, pljačke i nemorala ljudi koji su vodili i vode ovu zemlju. Podignite ruke, ne stidite se svoje vjere i proučite Fatihu njihovim očevima šehidima, vječnim stražarima na bedemima naše slobode. Šehidska mezarja, gdje god da krenete, mimoići ne možete. Tom dovom za mrtve ujedno se moli Gospodar da na Pravi put uputi nas žive. Može Allah dati da poslije toga te ruke više nikada haram paru ne uzmu. A ako budete kao velika većina vaših prethodnika mislili samo na sebe, znajte, postaćete silnici kojima je Svevišnji obećao poniženje na ovome, a kaznu na budućem svijetu. Primjera takvih nesretnika današnjica je puna. Stvoritelj ne krši obećanja Svoja!

29

Društvo
Obrazovanje bošnjačke djece u manjem bh. entitetu

sebe, kako će takav cijeniti i drugog
Kako sačuvati ponos i čast ako te od malih nogu uče da je tvoj narod bezvrijedan i izmišljen, da je sve tuđe bolje i vrijednije; ako te uče da se stidiš svoje vjere, predaka; ako te odgajaju da se svega tvojega odrekneš i budeš NIŠTA? Znate li kakave posljedice to ostavlja na dječiju psihu, koliko boli kad te odbace i svakodnevno tuku samo zato jer se zoveš Mehmed, Ibrahim, Mirnes!? Možete li zamisliti težinu stanja naše djece u RS-u, s kakvim ranama će morati odrasti i koliko će suza morati proliti dok odrastu i ‘prežive’ školovanje?

Kako će onaj ko se stidi i ne cijeni
stavnika. “Znate li, djeco, da i muslimani ‘prežive’ školovanje? imaju Adama i Evu? Znate li kako se kod Događaj koji smo opisali se odigrao njih zovu? Adem i Hava...” Nastavnik s 1994. Pravoslavna vjeronauka je tada prijezirom izusti posljednje i bila obavezna za sve učenike, dade se u smijeh, pokazujući uključujući i bošnjačku djeprimjerom kako je islamska cu. Pohađao sam školu simvjera i sve muslimansko maboličnog prijeratnog naziva nje vrijedno od ‘njihove srpske “Bratstvo i jedinstvo” (u koje vjere’. Razredom se zaori smisu samo naivni Bošnjaci vjejeh djece... rovali). Danas ta škola poput Pocrvenjeh od srama. Namnogih drugih škola nosi ime stavnik se ismijava s islamom, Svetog Save, ‘prvog srpskog i to nije prvi put. U duši mi prosvjetitelja i arhiepiskopa’. i sad odjekuje ton njegovog Sveti Sava se smatra sveOd Bošnjaka glasa, potcjenjivački, bolan. cem zaštitnikom srpskih škola, možete Čujem žamor djece i smijeh. pa se iz tog razloga 27. januar svakodnevno Zaglušujući smijeh. A ja (Dan Svetog Save) u svim škomožete čuti sam. lama u RS-u od ratnih dana izjave tipa: “Mi Osjetim poglede njihove pa do danas proslavlja kao smo izmišljen na sebi. Kao da žele da mi u njihova krsna slava, praznik narod”, “Šta me dušu utisnu žig stida. Ismiprosvjete i dan škola. Na taj se briga ko sam, javajući moju vjeru i narod, dan upriliče velike svečanosti daj ti meni da ismijavaju i mene, znam to. na kojima dominira pravoja jedem”, “Što Bol veliku osjetim, ali ne slavna ikonografija, promocija bih ja glasao da znam šta i kako reći. Jedno‘duhovnih svetosavskih vrijedsam Bošnjak? stavno, nameću mi stid od nosti’ i prisjećanje na događaje Ja sam čovjek, samog sebe, od svega što ikaiz srpske istorije, prije svega na nacionalizam kvog doticaja s islamom i BoKosovski boj, pogibiju kneza nas je i doveo do snom. Lazara te tursko spaljivanje rata”. O Bože, koliko sam puta mošti Sv. Save. Neskriveni cilj htio da im kažem nešto u odovih manifestacija jeste inbranu naše vjere, našeg narodoktrinacija mladih naraštaja, da, ali nisam- znao. Bošnjačka podsjećanje na tursku vladavidjeca, pa tako ni ja, nisu prije nu i ‘ugnjetavanje’ koje su oni rata odgajana da znaju ko su, niti šta su. provodili nas Srbima, te razvoj mržnje Jedino smo ime znali- muslimani, a vje- prema onima koji su srpski narod vijekora- islam. Nažalost, takvo je i danas stanje vima tlačili. s bošnjačkom djecom u RS-u, kojima se Volio bih da mogu reći da je stasistematski nameće kompleks manje vri- nje danas bolje i da u mirnodopskim jednosti... uvjetima djeca u RS-u uče sadržaje koje Kako sačuvati ponos i čast ako te od ih uče toleranciji i suživotu. Nažalost, malih nogu uče da je tvoj narod bez- stanje se od ratnih dana u kojima sam vrijedan i izmišljen, da je sve tuđe bolje ja pohađao osnovnu školu pa do dai vrjednije; ako te uče da se stidiš svoje nas nije izmijenilo. Isti se ratni sadržaji vjere, predaka; ako te odgajaju da se svega plasiraju djeci, na isti se način u njihotvojega odrekneš i budeš NIŠTA? Znate va prsa usađuje mržnja prema svemu li kakve posljedice to ostavlja na dječiju drugačijem, a posebno prema svemu psihu, koliko boli kad te odbace i sva- islamskom i bošnjačkom. Stoga, ne kodnevno tuku samo zato jer se zoveš treba da nas čudi da srpska omladina i Mehmed, Ibrahim, Mirnes!? Možete li djeca mrze islam te vide u Bošnjacima zamisliti težinu stanja naše djece u RS-u, životne neprijatelje, jer je jaka propas kakvim ranama će morati odrasti i ko- ganda koja se sprovodi počev od njiholiko će suza morati proliti dok odrastu i vih porodica, medija, obrazovanja itd.
22. novembar - 19. muharrem

Piše: Nedim Botić
vaka rana ostavlja ožiljak, a svaki ožiljak kazuje priču. Priču koja govori: “Preživio sam!” Proteklh dana sam čitao o problemima s kojima se suočavaju bošnjačka djeca i njihovi roditelji u RS-u, pa me to u velikoj mjeri podsjetilo na dane mog djetinjstva. Naime, moja porodica je čitav rat ostala na teritoriji pod srpskom okupacijom, te sam kao tada jedino bošnjačko dijete u čitavoj školi završio osnovnu i srednju školu. Prve godine osnovne škole sam upisao godinu dana prije izbijanja ratnih sukoba, dok sam srednju školu okončao u prvoj deceniji novog vijeka, što znači da sam upoznat s mnogim detaljima obrazovnog sistema u manjem entitetu. Nastavnik vjeronauke ulazi na vrata. Učenici nestrpljivi, već stoje na nogama. “Pomoz Bog, djeco!” “Bog ti pomogao, oče!” - odjekuje hor djetinjih glasova. Vjeroučitelj odjeven u potpuno crnu odjeću odlaže dnevnik na stol i staje ispred table. Učenici u horu ponavljaju riječi molitve “Oče naš”, s kojom počinje svaki čas pravoslavne vjeronauke. “Danas ćemo, djeco, raditi lekciju o Adamu i Evi, koji su prognani iz Raja.” U tom momentu, osmijeh prekri lice na-

S

30

Čemu škole u RS-u ‘uče’ bošnjačku djecu U 3. razredu osnovne nastavnica razredne nastave nas je učila kako su muslimani izmišljen narod, Srbi koji su primili islam. Da, u 3. osnovne!! Ta se teza provlačila i kroz školske knjige, lektire, pismene radove. Oni ne gube vrijeme. Od malih te dana uče mržnji svega nesrpskog. Tokom čitavog školovanja, u osnovnoj i srednjoj školi, stalno se povlačilo i utvrđivalo da su Turci nasilnici, njihova vjera laž i nepravda, da su Bošnjaci Srbi koji su primili islam, da su Srbi ubijani i progonjeni od Turaka 500 godina, a potom i od Nijemaca, Hrvata i Bošnjaka u toku svjetskih ratova, i posljednjeg ‘otadžbinskog rata’... Ja nisam učio geografiju BiH-a, već SRJ (Srbije i Crne Gore), nisam učio historiju Bosne već historiju Srbije, nisam u toku čitavog školovanja pročitao ni najmanji tekst bošnjačkih pisaca, već isključivo srpskih i stranih autora, na muzičkom i likovnom smo učili srpske pjesme i crtali srpske bogomolje, sve su knjige bile na ekavici i ćirilicom ispisane, a tražilo se i da pričamo i pišemo ekavicom. Ovakvih je primjera na stotine, što se može potvrditi letimičnim pregledom udžbenika i onoga šta i danas bošnjačka djeca uče. Uvedena je školska slava. Toga prije rata nije bilo, ali Srbi nisu zaboravili ko su i šta su. Samo jedan primjer. Praznik nekadašnje Vojske RS-a (a koji se i dandanas obilježava) je znate koji datum? Datum Bitke na Kosovu. Oni ni dandanas nisu zaboravili da su Turci pobijedili tada. A to je bilo prije 7 stoljeća. Mi smo zaboravili ono što je bilo prije 15 godina. A kako izvući pouku za budućnost, ako zaboraviš prošlost? Sjećam se dobro zadataka koje smo u školi radili. Iz likovnog da nacrtamo grb Republike Srpske i dvoglavog orla, i tako iz razreda u razred. Radilo se intezivno na odgoju omladine; da im se u podsvijest utisne slika vlastitog naroda, “države”, neprijatelja. Iz muzičkog samo napamet učili himnu “Bože pravde”. Iz istorije smo učili samo srpsku istoriju. Lekcije i svaki govor o islamu i Bošnjacima, Hrvatima, Albancima je izostavljen, osim ako nije s ciljem ismijavanja i isticanja koliko je “srpsko” bolje od drugog. Mislite da je stanje danas bolje? Varate se. Pa ni gimnaziju nisam mogao završiti ukoliko u drugom razredu napamet nisam naučio 100 stihova “Gorskog vijenca”, epa koji na najružniji način spominje islam i muslimane. Kod nas ako mladić jedan dan ode u džamiju, ima odmah problem. Od svoje porodice koja ga “savjetuje”: “Hajde se

malo provedi, malo odmori”. U kafiću se odmara omladina, a godine im idu. A gdje nam je svijest o nečemu većem, o ummetu, narodu, o budućnosti ove države? Šta mi (ne)radimo?

Mislili samo kad stane rat, stat će i propaganda. Ali nije. Oni i dan-danas rade na preodgoju naše omladine. A šta mi radimo? Pred protekli popis stanovništva, jedino je naš narod imao dilemu ko je i šta je. Od Bošnjaka možete svakodnevno možete čuti izjave tipa: ”Mi smo izmišljen narod”, “Šta me briga ko sam, daj ti meni da ja jedem”, “Što bih ja glasao da sam Bošnjak? Ja sam čovjek, nacionalizam nas je i doveo do rata”. Psovke i vrijeđanja ljudi koji idu u džamiju i drže do vjere naših djedova i nana postaju normalna pojava među Bošnjanima. A kako će onaj ko se stidi i ne cijeni sebe, kako će takav cijeniti i drugog?

Kako očekivati da nas drugi poštuju i daju nam prava, a mi se stidimo onoga što smo bili i što smo sad? Zašto više volimo tuđi jezik (njemački, engleski, švedski), a bosanski jezik zapostavljamo?

Kako očekivati da nas drugi poštuju i daju nam prava, a mi se stidimo onoga što smo bili i što smo sad? Zašto više volimo tuđi jezik (njemački, engleski, švedski), a bosanski jezik zapostavljamo? Zašto se ne stidimo čestitati Hansu ili Marku Božić, a stid nas je rođenoj familiji selam nazvati? Zašto se stidimo džamiji u zijaret doći, ali poziv u kafanu kod Zoke nećemo odbiti?! Izlaza naravno ima, a on leži u obrazovanju i razvoju svijesti kod našeg naroda. Trebamo svi rukave zasukati i početi raditi na promjeni. Počev od djece jer ona su ključ. Ako samo JEDNO dijete ne odgojimo pravilno, nismo ni svjesni da s tim činom čitavu generaciju ugrožavamo, a time i naš opstanak na ovim prostorima. Najgore od svega je da čekamo da za nas neko nešto uradi – NE ČEKAJMO, NE ŽALIMO SE, VEĆ RADIMO ZA BOLJE SUTRA NAS I NAŠE DJECE.

22. novembar - 19. muharrem

31

Duplerica
Facebook

Ja ću, kad porastem, biti musliman
Pripremio: Semir Imamović

među Bosancima i Hercegovcima sve je više korisnika društvene mreže Facebook. Ova društvena mreža koristi se na različite načine. Neki su tu radi upoznavanja, neki radi razmjene iskustava i podataka, neki radi plasiranja obavještenja, nekima je ovo dobra mogućnost komuniciranja sa rodbinom i prijateljima, neki su tu radi mogućnosti reklame, a neki jednostavno žele da sa drugima podijele svoja razmišljanja, svoje stavove i slično...U ovom broj donosimo izbor nekoliko zanimljivih statusa korisnika Facebooka.

I

22. novembar - 19. muharrem

32

22. novembar - 19. muharrem

33

Komentar polumjeseca

Daytonska zastava BiH uz ustašku-hrvatsku dekoraciju pod kojom su prognali svoj narod

Sedamnaest dana nakon 20. godišnjice zločina u Stupnom Dolu

Načelnik Vareša Avdija Kovačević
izmislio zločin nad Hrvatima i okrivio Bošnjake
U Varešu se jest dogodio egzodus hrvatskog naroda, to je očito, pokazat će to i Popis stanovništva, ali činjenica je da Hrvate iz Vareša nisu otjerali Bošnjaci, njihove komšije i prijatelji, nego tadašnja politika Herceg-Bosne. Hrvati su žrtve pogrešno vođene politike i separatističkih stremljenja Bobana, Šuška, Prlića i ostale ustaške bratije, a ne etničkog čišćenja koje su proveli Bošnjaci. U čije ime i s kojim pravom načelnik proglašava zločinom ono što se zločinom ne može nazvati. U ime Bošnjaka to nije mogao, nije smio i nije imao pravo da uradi
Autor: Elmedina Muftić Izvor: bosnjaci.net menzije ljudskosti i javno prizna zločin koji je počinjen nad Bošnjacima Vareša i sela Stupni Do, ali ako pronaći rijedvadeset godina ostajemo I sve mislim, nisu či, kad te bez njih uskraćeni za priznavanje i nama problem ostavi osoba za izvinjenje. To je najmanje ni Srbi, ni Hrvati, koju sam vjerovala da je dostošto se može učiniti, ali ni to problem smo jan predstavnik Bošnjaka, konajmanje se ne čini. Niko mi sami sebi... jemu je čast i obraz naroda sveod hrvatskih predstavnika Onakvi kakvih tinja, u koju se ne dira. Ali... u vlasti za dvadeset godina nas ima... U mjesecu oktobru obiljenije otišao na mjesto zločiFrustriranih, žilo se dvadeset godina od svina, niti se poklonio žrtvaulizica, osoba sa repog zločina koji su jednice ma. Hrvati o tome, jednoHVO-a Vareš, potpomognu- krizom identiteta, stavno, šute. Šutnjom odopodanici, sluge, te jedinicama HVO-a iz Kibravaju zločin. mešetari... seljaka i Kaknja, počinile nad Sve je ovo dobro poznat Između izbora Bošnjacima Stupnog Dola i scenarij, koji se odvija diljem da šutim, i javno Vareša, u kojem su ubijene čeBosne i Hercegovine, gdje progovorim, trdeset četiri osobe i niko od se zločin veliča i opravdava, izabrala sam ovo vareških Hrvata nije procesužrtva minimizira i negira. drugo. iran za počinjeni zločin. Kažu da je gore od samog zločina njegovo negiranje. “Dirljivi” govor Ono što nije bilo uobičajeno proteklih godina, a Dvadeset godina Bošdogodilo se ove godine, to njaci Vareša čekaju da neko iz hrvat- je da su i Hrvati 8.11.2013. godine skog političkog, vjerskog, kulturnog organizirali “Akademiju u povodu 20. života u sebi prepozna osnovne di- godišnjice stradanja Hrvata Općine

K

22. novembar - 19. muharrem

34

Vareša”, na kojoj se obratio i načelnik općine Vareš Avdija Kovačević i, svojim “dirljivim govorom”, stavio trajnu hipoteku zločina na leđa Bošnjaka. Pozivajući se na pravo, istinu i mnoge druge vrijednosti, u svom govoru je kazao: “Na pitanje da li se na teritoriju općine Vareš koncem 1993. godine desio zločin nad hrvatskim narodom Vareša, odgovorno, suhoparno pravnički odgovaram da jeste. Počinjen je zločin! Na moguća pitanja, može li se pravno kvalificirati taj zločin, također odgovaram da može i da u tome kvalifikovanom ili produženom krivičnom djelu ima elemenata društvene kataklizme hrvatskog naroda, progona hrvatskog naroda, etničkog Pa što im to čišćenja hrvatskog naroda i PRAVNIK ne ratnog zločina protiv civilnog Avdija Kovačević, reče? Doduše, hrvatskog stanovništva općine načelnik Vareša već im je Vareš. feljtone o tome Danas u svijetu postoje pisao Anto vlastitog naroda, blatiti čast dvije grupe pravnih učenjaka i Pejčinović, i dostojanstvo Bošnjaka da eksperata koji kažu da postoje hrvatski bi sebi gradio stabilan polidvije pravne istine, i to istina predsjednik tički ambijent, nedopustivo kao opće prihvaćeno mišljetadašnje vlasti je, sramno i za svaku osudu. nje i istina iz sudskog spisa. HVO-a. Ali, ne! Priznati zločin jest veliPriznajem da sa skromnim Šta će Antina čina, to jest odraz kvalitepravničkim znanjem pripaistina, trebalo ta ličnosti, to doista mogu dam ovoj drugoj grupi ljudi je da se nakon samo veliki ljudi. Ali, izi da je po meni Istina ono što 20 godina, kad mišljati zločin i poturati je zapisano, a ne ono što je Hrvati prvi put ga svome narodu kao hikazano. Istina je pravomoćna obilježavaju poteku koju mora da nose sudska presuda.” godišnjicu generacije, to je izdaja... Pa kad PRAVNIK defi“svog Ovim činom je izdan je 23. nira da je “nad Hrvatima izstradanja”, oktobar, Stupni Do, Armivršen zločin”, što ne reče, ko pojavi načelnik ja RBiH, Ratno predsjedga je izvršio i na koji način?! A.K. i izrekne ništvo, SVA NAJBOLJA Odakle i sa kakvog izvoto. DJELA I NASTOJANJA ra on uči historiju i pravo, na DA SVE OVE GODINE koje se u priznavanju zločina ISTINA BUDE ISTINA poziva, meni, kao građanki - DA BOŠNJACI I ARMIVareša, Bošnjakinji, i svjedoJA BIH NISU POČINILI ku događanja u Varešu u periodu oktobar-novembar 1993. godine, NIKAKVE ZLOČINE U VAREŠU, da su nam od početka rata narod nije poznato. mrcvarili, pretresali i izgladnjivali Ko je i nad kim izvršio zločin? mjesecima, dok su naši borci ratovali sa četnicima, a oni pretresali žene U Varešu se jest dogodio egzodus na barikadama. Da je HVO, vođen hrvatskog naroda, to je očito, poka- HDZ-ovom politikom, organizirao zat će to i Popis stanovništva, ali či- napade na selo Stupni Do i Bošnjanjenica je da Hrvate iz Vareša nisu ke grada Vareša: silovali su desetine otjerali Bošnjaci, njihove komšije i Bošnjakinja i počinili zločin pravno prijatelji, nego tadašnja politika Her- kvalificiran kao GENOCID, da su ceg-Bosne. Hrvati su žrtve pogreš- istjerali svoj hrvatski narod iz Vareša, no vođene politike i separatističkih sproveli ga na srpsku teritoriju i izlostremljenja Bobana, Šuška, Prlića žili četničkoj pljački i poniženjima. i ostale ustaške bratije, a ne etničPa što im to PRAVNIK ne reče? kog čišćenja koje su proveli Bošnjaci. Doduše, već im je feljtone o tome U čije ime i s kojim pravom načelnik pisao Anto Pejčinović, hrvatski predproglašava zločinom ono što se zloči- sjednik tadašnje vlasti HVO-a. Ali, nom ne može nazvati. U ime Bošnja- ne! Šta će Antina istina, trebalo je da ka to nije mogao, nije smio i nije imao se nakon 20 godina, kad Hrvati prvi pravo da uradi. Pričati tugaljive besjede put obilježavaju godišnjicu “svog i srceparajuće priče i pri tome se stavlja- stradanja”, pojavi načelnik A.K. i ti u podanički odnos, igrati se žrtvama izrekne to.
22. novembar - 19. muharrem

Učili su me da je istina, pored vjere, porodice i domovine, najveća svetinja, za koju se život daje. Istina je nešto od čega nikad neću odustati, a ni ustuknuti u stranu, kad se ona iskrivljuje i njena svetost koristi za sitne dunjalučke profite. Igrati se s istinom je opasna stvar. Načelnik jeste na izborima dobio podršku Bošnjaka, ali ta podrška mu ne daje pravo da se igra našom časti i historijom. Sve što je zapisano ostaje. Tako će ostati zapisano i ovo “priznanje zločina”. Ući će načelnik u historiju Vareša. Pamtit će ga generacije Bošnjaka, kojima je, on, na leđa i u amanet ostavio hipoteku (nepočinjenog) zločina. Slušala sam snimak njegovog obraćanja na toj akademiji. Glas mu je drhtao. Govorniku kakav je on, to se ne događa, izuzev ako govori ono u šta nije ubijeđen, i ako laže... On je govorio ono što zna da nije istina, lagao je na vlastiti narod. Ne znam zbog čega? Kakav se interes može staviti ispred časti naroda? Kako je to mogao i smio uraditi? Povjerenje među ljudima gradi se na istini, pravdi i jednakosti, kao i na slobodi. Ali, nema povjerenja u kojem sudjeluje samo jedna strana, i to strana žrtve, koja se odriče toga da je žrtva i preuzima ulogu dželata. E, to se samo događa Bošnjacima. Dok Bošnjaci priznaju svoje nepostojeće zločine, Hrvati mudro šute i sistematski prikrivaju stvarni zločin. Za njih ni priznanje Ivice Rajića, Miroslava Anića ne znači ništa. Presude Haškog tribunala također su nebitne kad su u pitanju Hrvati. Trebaju im se, eto, Bošnjaci izvinjavati i priznavati. Načelniku je bilo pametnije da se u “ime Bošnjaka” izvinuo, što smo preživjeli, jer je to izgleda naš najveći grijeh i zločin. I sve mislim, nisu nama problem ni Srbi, ni Hrvati, problem smo mi sami sebi... Onakvi kakvih nas ima... Frustriranih, ulizica, osoba sa krizom identiteta, podanici, sluge, mešetari... Između izbora da šutim, i javno progovorim, izabrala sam ovo drugo. Istina se mora čuti. Mora se skinuti hipoteka zločina koju nam je na leđa stavio načelnik Vareša. Tražiti ono što je istinito, ne znači tražiti ono što je poželjno. U ovom slučaju se poseglo za poželjnim, a ne istinitim. Istina je voda duboka i ne može svako u nju zaroniti, jer se mnogi uguše na površini svojih laži. Koliko god vispreno laž umotavali u istinu, uvijek postoje oni koji znaju razlikovati istinu od laži. Pa i da to čovjeku i ne pođe za umom. Znam, vjerujem, da JEDAN VIDI SVE...

35

Islamske teme
Razmišljanja

(Bošnjačka) lađa spasa
Islamska zajednica, Rijaset IZe, islamski fakulteti, medrese, mektebi, škole Kur’ana i druge organizacije i institucije sa vjerskim prefiksom su oduvijek davale nemjerljiv doprinos u izgradnji ‘lađe spasa’ za ummet u cjelini. Međutim, čini se da se i u ovim institucijama nastoje infiltrirati pojedinci koji će, ako ne zaustaviti, ono bar usporiti izgradnju spomenute lađe Piše: Mersada Nuruddina Agović loga Božijih poslanika bila je uputiti narod na Pravi put, odvratiti ga od zla i spasiti stradanja. Allah, dž.š., je tako poslao Poslanika Nuha, a.s., da opominje narod koji se odao idolopoklonstvu, velikom nasilju i raznim grijesima. Narod se pozivu nije odazvao i Allah, dž.š., je naredio Nuhu, a.s., da gradi lađu u kojoj će samo vjernici biti spašeni od općeg potopa na Zemlji. I gradi lađu pred Nama i po Našem nadahnuću i ne obraćaj Mi se više zbog nevjernika - oni će sigurno biti potopljeni. I on je gradio lađu. I kad god bi pored njega prolazile glavešine naroda njegova, rugale bi mu se. “Ako se vi rugate nama” – govorio je – “rugat ćemo se i mi vama, onako kako se vi rugate, i saznat ćete, zaista, koga će snaći sramna kazna i ko će u vječnoj kazni biti.’’ (Hud, 37.-39.). ,,Svako vrijeme nosi svoje breme’’ – kaže narodna izreka, a povijest potvrđuje njenu istinitost. Bez obzira koliko vremena bila teška, iskonska je potreba čovjeka da bude slobodan i živi život dostojan čovjeka. Kad god je dolazilo vrijeme u kojem su ljudi jedni drugima ugrožavali pravo na slobodu i dostojanstven život, pojavljivali su se pojedinci koji su prkosili nepravdi preuzimajući teret nošenja baklje slobode. Na primjer, tok američke historije promijenio je Martin Luter King koji se nenasilnim putem borio za prava Afroamerikanaca. Njegov pokret je koristio demonstracije, marševe, skupove, bojkote i

U

druge nenasilne metode u borbi za zakon- spavajući pod šatorima, boreći se za prava ska prava građana. Zahvaljujući brutalnoj svoje djece. Tamo gdje se narod vratio i reakciji lokalnih vlasti zabilježenoj kame- opstao u najtežim socijalno-ekonomskim rama, pokret je dobio simpatije svjetske uvjetima i nerazvijenoj infrastrukturi, pojavnosti. Život je okončao u naručenom litičari sad ne žele ili ne umiju da se izbore atentatu koji je nad njim izvršio jedan sit- za njihova elementarna ljudska prava. ni kriminalac, ali njegove ideje su poslije Na vlast su došli beskrupulozni likovi tog čina donijele slobodu njegovom naro- koji umišljaju da je narod tu radi njih, a du. Poznat je po stavu da o zlu ne oni radi naroda. Kao poi nepravdi treba javno govorisljedica vođenja pogrešnih ti i njegova je poznata izjava: Svaka politika danas je zavladalo “Ćutanje je izdaja!’’ organizacija, siromaštvo, korupcija i orgaDruga dvojica, Nelson udruženje i nizirani kriminal i u zemlji i Mendela i Alija Izetbegović, institucija sa regionu. Bošnjaci se moraju su zbog svojih stavova bili probošnjačkim boriti na dva fronta: na polju ganjani, hapšeni i zatvarani, prefiksom zaštite svojih vrijednosti i na ali su na kraju postali predsvjesna potrebe polju rješavanja problema od sjednici svojih država. “Mladi očuvanja općedruštvenog značaja. Muslimani’’ su, kao najelitniji bošnjačkih Svu tu borbu otežavai najobrazovaniji pripadnici vrijednosti ju im pojedinci “zaleđenih islama u bivšoj Jugoslaviji, doprinosi mozgova” koji su se jednom hapšeni i zatvarani samo radi izgradnji davno obavezali na odanost svojih ideoloških ubjeđenja. bošnjačke ‘lađe’ ‘sistemu’ i do smrti ostaju I uvijek je bilo onih koji na svoj način. pri tome kao hipnotisani, ne su se suprotstavljali nepravdi i shvatajući da je taj ‘sistem’ onih koji su se kao pjena morzauvijek prevaziđen i da je skim talasima prepuštali i zadošlo vrijeme slobode migovarali da treba biti ‘suzdržan šljenja, izjašnjavanja i djeloi odmjeren’ i u vrijeme kad jedinu lađu vanja u skladu sa svojim uvjerenjima. spasa za narod predstavlja aktivno djeloOtežavaju pojedinci na vlasti od kovanje i bezrezervna borba protiv zla. jih su jedni očito prodane duše i prljavi politički ‘igrači’, a drugi jednostavno Ne budi ‘suzdržan i odmjeren’ prema nesposobni za funkciju koja im je data zlu, već aktivno djeluj protiv njega! na povjerenje od strane naroda. Neki od takvih su se, po nalogu neprijatelja, Nakon brojnih genocida nad Boš- očito obavezali da konstantno omalonjacima o kojima svjedoči bliža i dalja važavaju i na ‘nož’ dočekuju svaki dopovijest, vjerske, nacionalne i kulturne bar projekat koji danas pokrene sposobošnjačke institucije umnogome su danas ban bošnjački lider. Oni čine sve što je preuzele ulogu spasavanja dostojanstva u njihovoj moći da prosperitetni promuslimana Bošnjaka na ovim prostorima. jekti ostanu mrtvo slovo na papiru i da Polahko se, ali sigurno, ispravlja stoljetna bošnjačka “Nuhova lađa spasa’’ nikad nepravda nad Bošnjacima koji su bili za- ne zaplovi. Ali, poznato nam je kako su kinuti u osnovnim ljudskim pravima, prošli vjernici na Nuhovoj lađi, a kako počevši od prava na slobodno izražavanje su skončali oni koji su se izrugivali i i slobodno služenje svojim jezikom, pi- njenu gradnju opstruirali. smom, kulturnim dobrima i tradicijom. Islamska zajednica, Rijaset IZ-e, Krvlju je plaćena sloboda i pravo na ime, islamski fakulteti, medrese, mektebi, jezik, slobodu vjere, pravo na nacionalno škole Kur’ana i druge organizacije i inizjašnjavanje i čuvanje kulture i tradicije. stitucije sa vjerskim prefiksom su oduAli, ono što su borci u ratu branili, politi- vijek davale nemjerljiv doprinos u izčari hoće u miru da prodaju i razore. gradnji ‘lađe spasa’ za ummet u cjelini. Naša djeca usred Bosne i Hercegovine Međutim, čini se da se i u ovim institu(kojeg li apsurda) ne mogu da pohađaju cijama nastoje infiltrirati pojedinci koji nastavu na svom maternjem bosanskom će, ako ne zaustaviti, ono bar usporiti jeziku. Roditelji im se na ulici smrzavaju, izgradnju spomenute lađe.
22. novembar - 19. muharrem

36

Svaka organizacija, udruženje i institucija sa bošnjačkim prefiksom svjesna potrebe očuvanja bošnjačkih vrijednosti doprinosi izgradnji bošnjačke ‘lađe’ na svoj način. Zahvaljujući radu ovakvih udruženja, organizacija i institucija averzija mladih Bošnjaka prema političkom djelovanju u posljednjih nekoliko godina se bitno smanjila i oni su danas bezrezervno spremni doprinijeti napretku svog naroda, zajednice i društva. Pokrenuti su brojni vjerski i nacionalni bošnjački internet portali koji, u tom smislu, daju nemjerljiv doprinos u borbi za zaštitu prava i slobode. Oni su, na neki način, branik i protivteža antibošnjačkim neprijateljskim medijima koji su pokazali neviđenu brutalnost medijske zloupotrebe u cilju destabilizacije bošnjačkog bića. Ta medijska brutalnost, unazad nekoliko godina, je bila takva da bi se mogle napisati enciklopedije o napadima na reisu-l-ulemu Mustafu ef. Cerića i muftiju Muamera ef. Zukorlića. A zašto su toliki napadi bili usmjereni baš na ovu dvojicu? Na to pitanje danas i srednjoškolci znaju odgovor. Zato što su prvaci među Bošnjacima! Ali, prvaci ne bi mogli biti prvaci da nije i onih drugih. Danas je doprinos svakog Bošnjaka bitan. I kao nikad prije, potrebno je bošnjačko jedinstvo. Cijena razjedinjenosti se skupo plaća Bošnjaci sebi ne bi smjeli dozvoliti naivnost i razjedinjenost prikazanu u priči o stradanju bikova. Naime, u priči su se jedan bijeli i par crnih bikova

prilikom ispaše uvijek držali zajedno, tako da im vukovi iz šume ništa nisu mogli. Stari lukavi vuk je smislio način kako da ih razjedini, pa je prilazio jednom po jednom crnom biku i govorio: “Znate li da ste zbog tog bijelog bika noću mnogo uočljiv i lahak plijen za svaku zvijer? Nije fer da zbog njega stradate!” Crni bikovi su mu povjerovali. Narednog dana su se na ispaši držali distancirano od bijelog bika, tako da ga je, u trenutku kad je ostao sam, vuk brzo napao i ubio. Bikova je bilo manje, a vuk je neumorno radio na njihovom daljem razjedinjavanju. Brzo ih je savladao. Prilikom napada na posljednjeg crnog bika koji je ostao sam, podrugljivo se smijao i pitao: “Je li ti žao umrijeti?” Crni bik mu je tužno odgovorio: “Umro sam ja onda kad je ubijen bijeli bik!” Ukrcajte se na bošnjačku lađu spasa! Bošnjačku lađu spasa predstavlja jedinstvo Bošnjaka. To su institucije koje pozivaju na jedinstvo, prije svih Islamska zajednica kao krovna vjerska institucija na čelu sa reisu-l-ulemom mr. Huseinom Kavazovićem i bošnjačkim nevladinim organizacijama i udruženjima na čelu sa Svjetskim bošnjačkim kongresom koje su odlučne braniti
22. novembar - 19. muharrem

I povećat će se intenzitet neprijateljskih medijskih napada na graditelje “Nuhove lađe”, ali će se, shodno tome, povećati i broj “Nuhovih sljedbenika” i pomagača (kao što je u proteklom periodu bio slučaj).

vjerske i nacionalne bošnjačke interese i državu Bosnu i Hercegovinu. Bošnjaci imaju svjesne, hrabre i požrtvovane lidere (lidera) koji upozoravaju na opasnosti po narod i upućuju na put spasa, neumorno grade lađu i pozivaju narod na ukrcavanje u nju. Grade islamske centre, bošnjačke nacionalne centre, džamije, univerzitete, medrese, imarete, sportske dvorane... Na mjestima gdje su bile poljane danas niču džamije i islamski centri, a na mjestima bošnjačkih stradanja bošnjački nacionalni centri. I povećat će se intenzitet neprijateljskih medijskih napada na graditelje “Nuhove lađe’’, ali će se, shodno tome, povećati i broj “Nuhovih sljedbenika’’ i pomagača (kao što je u proteklom periodu bio slučaj). I unatoč opstrukcijama kod popisnog izjašnjavanja Bošnjaka, kako je izvijestilo više medijskih izvora, više od 50 % ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine čine Bošnjaci. Stoljećima su ih nazivali “Dobrim Bošnjanima’’, a nisu ih džaba nazivali ‘Dobrim’. Njihova velikodušnost i dobrota će napraviti mjesta za sve dobre ljude koji žele da se ukrcaju na bošnjačku ‘lađu’. Oni koji ne žele, nek’ pokušaju pronaći spas na kakvom brežuljku, poput Nuhovog, a.s., sina.

37

Islamske teme

Predavanja

U islamskom jedinstvu i društvenom aktivizmu je naš opstanak i spas
Na kraju je naš gost predavač Abdusamed Nasuf Bušatlić uzeo završnu riječ, naglasivši da Bošnjaci muslimani moraju mesdžidu vratiti njegovu pravu ulogu. U džematu mora biti živo kao u košnici gdje vlada maksimalni aktivizam, red i disciplina. Profesor je poentirao poučnom pričom u kojoj se spominje slučaj muslimana koji je krenuo da traži i zaradi svoju nafaku. Na tom putu on je vidio čudan prizor. Vidio je slabu i bolesnu pticu koja je ležala u svome gnijezdu, a druga ptica joj je donosila hranu. On je iz toga shvatio da ne treba da se brine za nafaku, jer, kad je Allah dao nafaku bolesnoj ptici preko zdrave ptice koja joj je donosila hranu, dat će i njemu. Vratio se kući pa ga je njegov šejh, čudeći se što ga vidi, upitao što se vratio, a kada mu je rekao razlog povratka kući, šejh mu je kazao: “Zar ćeš se zadovoljiti time da budeš poput bolesne ptice kojoj drugi donose hranu i zar ti nije bolje i sevapnije da budeš ptica koja radi i drugima koristi i pomaže?!’’ Piše: A.H. Alamek nost društvenog aktivizma za Bošnjake ovog vremena, profesor Bušatlić je često citirao druženje “Prosvjetitelj” je 16. ajete i hadise koji nam naređuju društveni novembra (subota), 2013. u aktivizam i doprinos zajednici kroz našu žrdžamiji u Konjević-Polju orga- tvu. Između ostaloga, spomenuo je i hadis niziralo tribinu pod nazivom “Društveni Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u aktivizam i društvena odgovornost sa aspek- kojem je rekao: “Allahu su najdraži oni ljudi ta islama i patriotizma”. Gost predavač bio koji su najkorisniji, najdraže djelo Allahu je je profesor Abdusamed Nasuf Bušatlić, a u unijeti radost u srce muslimana, ili otklodžamiji se okupilo više od dvije nuti od njega neku nevolju, ili stotine vjernika iz cijelog Podrimu pomoći da vrati dug, ili ga Skupu se nja, ali i drugih dijelova BiH. nahraniti.” “Ja više volim otići obratio i imam Profesor Bušatlić je vrlo nadahsa svojim bratom muslimanom Medžlisa IZ-e nuta govorio o društvenom da mu pomognem u rješavaZvornik, Haris aktivizmu sa aspekta islama, nju neke njegove potrebe, nego ef. Mustajbašić objasnivši da je Muhammed, boraviti mjesec dana u itikafu.” koji je sa svojom sallallahu alejhi ve sellem, bio “Ko ode da pomogne bratu porodicom, poznat po toj osobini i da je bio muslimanu u izvršavanju neke suprugom i dvoje simbol društvenog aktivizma njegove potrebe, Allah će mu maloljetne djece, i prije islama. Upravo je zbog korake učiniti postojanim onodošao da živi i tog njegovog svojstva, njegova ga Dana kada će se mnoga noga obavlja časnu supruga Hatidža, r.a., nakon što poskliznuti.’’ Zatim je naveo je dobio prvu objavu i prepao se imamsku dužnost primjere društvenog aktivizma u Zvorniku. za sebe, smatrala da ne treba da ashaba, poput Ebu Bekra, r.a., se boji, jer on zaslužuje AllahoOmera, r.a., Esme, r.a., Ummu vu podršku i pomoć. Poslanik, Haram bint Milhan i mnogih a.s., je prije Objave bio iskreni drugih. Na kraju svoga predapomagač svojoj zajednici, posjećivao je rod- vanja, profesor Bušatlić je kazao da iskreni binu i brinuo se o njoj, pomagao je nemoć- muslimani i muslimanke ne poznaju riječi ne i siromašne, radio da bi za život zaradio, “nemoguće je’’ i “ne može se’’, i da nikada razmišljao kako da unaprijedi međuljudske ne padaju u očaj, jer se istinski pouzdavaju u odnose u zajednici, bio iskren i na njega su Allaha, a onaj ko se u Allaha pouzda, kada ga se drugi mogli oslonuti. Objašnjavajući važ- iskušenja i brige skole, ne kaže: “Gospodaru

U

22. novembar - 19. muharrem

38

moj, ja imam velike brige!’’, već kaže: “Brigo moja, ja imam Velikog i Milostivog Gospodara!’’ Zatim je dodao da mi moramo visoko podići zastavu islamskog jedinstva i džemata i da se nipošto ne smijemo dijeliti, jer bez islamskog jedinstva i društvenog aktivizma, džematskog djelovanja i solidarnosti, nema nam opstanka na ovim prostorima. Nakon obraćanja uvaženog profesora Bušatlića, riječ je uzeo Salko Zildžić, bivši šampion svijeta u kik-boksu. Salko je prevalio daleki put iz Ljubljane do KonjevićPolja gdje je branio državne boje kao trener još jednog Podrinjca, Mesuda Selimovića, poznatog kik-boksera. On nam je kroz svoju priču dočarao stanje u našem narodu koje je vladalo u doba bivše države, ali je svojom pričom dotaknuo i stvarnost koju živimo. Nakon obraćanja naše dvojice predavača klanjali smo jacija-namaz, a oni najaktivniji ostali su da se druže i poslije namaza da se, kao predstavnici i aktivisti različitih udurženja, što bolje informiraju i upoznaju sa stanjem bošnjačke djece iz Konjević-Polja, koja se još uvijek mrznu na sarajevskom betonu ispred OHR-a, bezuspješno čekajući pravdu i ostvarivanje svojih osnovnih prava od onih koji su gluhi na njihove zahtjeve iako su im usta puna ljudskih prava i sloboda. Međunarodna zajednica je po ko zna koji put pokazala svoje pravo lice, ali mi Bošnjaci nikako da shvatimo da nam nikakav međunarodni faktor neće riješiti naše probleme ako mi sami ne budemo spremni da ih riješimo.

Imam kao primjer drugima

Pored udruženja “Prosvjetitelj” u Konjević-Polju bili su prisutni i predstavnici udruženja: “Selsebil” Živinice, “Svjetlo” Sarajevo, “Demus” Sarajevo i “Oaza” Tuzla. Ono što je posebno važno naglasiti jeste to da su na ovom skupu bili prisutni glavni imami Podrinja. Nećemo nimalo pogriješiti ako kažemo da su oni istinski bošnjački heroji i mudžahidi, jer su zajedno sa svojim porodicama došli na prvu borbenu liniju da brane naše svetinje i da rade na afirmaciji islamskih vrijednosti. Glavni imam Srebrenice Damir ef. Peštalić zahvalio se svima koji su došli, jer time su pokazali da misle na Podrinje. Damir ef. Peštalić nas je obavijestio da u Srebrenici djeca nemaju slične probleme kao ona u Konjević-Polju jer su ga ranije zajednički uspješno riješili, a na njegov govor se nadovezao predsjednik Medžlisa IZ-e Srebrenica, Alija Tabaković. Tabaković je istakao da, pošto vlasti manjeg bh. entiteta nisu mogle napraviti u Srebrenici ono što su učinile u Konjević-Polju, sada na drugačiji, perfidniji način pokušavaju da negativno utiču na svijest tamošnjih Bošnjaka tako što po školama raspisuju konkurse za literarne i likovne radove kojima veličaju likove i djela svojih svetaca i junaka. To isto
22. novembar - 19. muharrem

Zatim je dodao da mi moramo visoko podići zastavu islamskog jedinstva i džemata i da se nipošto ne smijemo dijeliti, jer bez islamskog jedinstva i društvenog aktivizma, džematskog djelovanja i solidarnosti, nema nam opstanka na ovim prostorima.

rade i u drugim školama gdje su bošnjačka djeca većina, tražeći od bošnjačkih mališana da veličaju srpske “heroje’’ koji su bili inspiratori genocida nad Bošnjacima. Predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Bratunac, Admir ef. Velić, također se zahvalio na podršci i prenio najnovije informacije u vezi aktuelnih problema u školi Konjević-Polje. On je sa žaljenjem istakao kako neki roditelji nisu razumjeli situaciju i kako su im lični interesi daleko ispred interesa zajednice. Napomenuo je još i da Medžlis IZ-e Bratunac nije pokretač ovih dešavanja, nego da je to isključivo rad roditelja čijem je strpljenju došao kraj. Skupu se obratio i imam Medžlisa IZ-e Zvornik, Haris ef. Mustajbašić koji je sa svojom porodicom, suprugom i dvoje maloljetne djece, došao da živi i obavlja časnu imamsku dužnost u Zvorniku. On se posebno zahvalio na podršci koju je dobio od ostalih džemata, a posebno od predstavnika Udruženja “Prosvjetitelj’’, naglasivši da se on uistinu lijepo osjeća u Podrinju među svojom braćom i džemtlijama i da je ponosan što radi kao imam upravo na tom području. Osim spomenutih, na skupu je bio prisutan i istaknuti imam i povratnik u Jošanicu kod Zvornika, Osman ef. Halilović, koji je rekao da je ovo skupina na koju treba da se ugledaju mnoge druge.

39

Obrativši se skupu u svojstvu domaćina, osnivač “Prosvjetitelja”, Mehdin Jakubović, je, na sebi svojstven način, koji odiše optimizmom i željom za pozitivnom akcijom, ali i dozom zabrinutosti, još jednom skrenuo pažnju na genocid koji je srpski agresor počinio na području Podrinja, poručivši i Bošnjacima, ali i našim dušmanima, da, i pored teškog stanja, Podrinje nije mjesto iznemoglih staraca koji samo čekaju Meleka smrti. Podrinje je ponovo puno života, puno omladine (samo u Konjević-Polju ima oko stotinu i tridesetero djece) i u Podrinju se u djelo sprovode Mi smo u ime mnogi životno važni projekti. Allaha došli u Mehdin je još jednom spomeKonjević-Polje nuo svima poznatu istinu da se da podržimo Sarajevo, Zenica, Tuzla, Travnik, ovaj hairli odnosno Bosna i Hercegovina, društveni brane u Srebrenici, Bratuncu, aktivizam. Zvorniku i Vlasenici. Mnogi su ostali “Mi smo u ime Allaha došli u svojim toplim u Konjević-Polje da podržimo domovima ovaj hairli društveni aktivizam. zavaljeni u Mnogi su ostali u svojim toplim udobne sećije domovima zavaljeni u udobne gledajući sećije gledajući kojekakve serikojekakve je i utakmice i misleći kako će serije i se neko drugi boriti za njihova utakmice i prava, dok neprijatelj užurbano radi da bi nas nadvladao’’, ka- misleći kako će se neko drugi zao je Mehdin Jakubović. Na skupu je konstatirano boriti za njihova još i to da je nedavno završeni prava. popis stanovništva, pored svih problema, bio jako uspješan za Bošnjake, jer su konačno shvatili šta su i ko su. Shvatili su da niko neće njihove probleme rješavati i da moraju ustati na noge. Za sada je to cilj koji je ostvaren, Bošnjaci moraju znati da nije dovoljno samo ustati na noge, nego da kada se ustane, mora se i hodati, a, Boga mi, nekad i trčati da bi se neki drugi važniji cilj dotakao. Na kraju je naš gost predavač Abdusamed Nasuf Bušatlić uzeo završnu riječ, naglasivši da Bošnjaci muslimani moraju mesdžidu vratiti njegovu pravu ulogu. U džematu mora biti živo kao u košnici gdje vlada maksimalni aktivizam, red i disciplina. Profesor je poentirao poučnom pričom u kojoj se spominje slučaj muslimana koji je krenuo da traži i zaradi svoju nafaku. Na tom putu on je vidio čudan prizor. Vidio je slabu i bolesnu pticu koja je ležala u svome gnijezdu, a druga ptica joj je donosila hranu. On je iz toga shvatio da ne treba da se brine za nafaku, jer, kad je Allah dao nafaku bolesnoj ptici preko zdrave ptice koja joj je donosila hranu, dat će i njemu. Vratio se kući, pa ga je njegov šejh, čudeći se što ga vidi, upitao što se vratio, a kada mu je rekao razlog povratka kući, šejh mu je kazao: “Zar ćeš se zadovoljiti time da budeš poput bolesne ptice kojoj drugi donose hranu i zar ti nije bolje i sevapnije da budeš ptica koja radi i drugima koristi i pomaže?!’’
22. novembar - 19. muharrem

40

Islamske teme

494. godina po Hidžri U gradu Septi u današnjem Maroku rođen je najveći kartograf islamskog svijeta Eš-Šerif El Idrisi. Njegovo najpoznatije djelo iz oblasti zemljopisa i putopisa jeste svakako: Nuzhet al-muštak fi ihtirak al-afak  (Razonoda onima koji čeznu da obiđu svijet) pisano na dva jezikaarapskom i talijanskom. U tom djelu Idrisi tvrdi da je pronašao pećinu “sedam spavača” i da je osobno našao svih sedam spavača i njihova psa, i to 510.h. između Nikeje i Amurije. Idrisi je opisao svoja putovanja po Jadranskom moru. Hrvatski izvori drže da je prvi muslimanski putopisac i prvi putopisac uopće koji spominje Hrvate na Jadranskom moru. U svom poznatom djelu piše o uspjesima muslimanskih moreplovaca po do tada nedostupnim morima. Iz tog djela dade se zaključiti da su Arapi mnogo prije Kolomba plovili u Ameriku. 495. godina po Hidžri Iz povijesti muslimana - Hronika i događaji XI U Kordobi u Španjolskoj rođen je Ibni Pascual, pisac poznatoga djela iz povijesti pod naslovom Siletu fit-tarihil endelusi. Za njega povjesničari tvrde da je za života napisao oko 50 djela. 498. godina po Hidžri Cijela islamska država zahvaćena je epidemijom velikih boginja. Naročito je bila pogubna za djecu. Smatra se da je u ovoj epidemiji umrlo oko pola miliona djece. Nakon boginja nadošla je kolera, koja je odnijela u smrt sve što nije uspjela zaraza velikih boginja. 499. godina po Hidžri U Bagdad je stigao čoBivši muftija Islamske zjednice vjek iz pokreta MulessimuPripremio: Almir Duvna s krajnjeg Magreba, o konjak 530. godina po u Hrvatskoj Ševko Omerbašić jima se skoro ništa nije čulo. Hidžri: U jednom napisao je odličnu knjigu To je narod koji je posebnim 91. godina po predgrađu maramama krio svoje lice Hidžri Marakeša “Povijest islama“. Iako je ova osim nosa i očiju. S njim je U mjesecu u Magrebu knjiga izdana davne 1996. došao na hadždž i jedan od ša’banu na nebu se iznad pronađen je najboljih islamskih učenjaBagdada pojavila velika mrtav El Feth godine, ona je jedinstvena jer ka. Držao je predavanja po repatica i ostala u vidnom ibni Hakan. Bio bagdadskim džamijama. Sva je jedina knjiga na jezicima krugu punih 20 dana. je jedinstven su predavanja bila prepuna 492. godina po Hidžri u svojim našeg govornog područja slušatelja. U svojim predavaZbog velikih mrazeva, zapisima. Iza njima govorio je o borbama ljetina u Horosanu je bila sebe je ostavio koja kroz poglavlje hronika muslimana protiv Franaka, sasvim slaba i neizbježna djelo u kome je i događaji donosi veoma Španjolaca i drugih. Govorio je bila nestašica i glad. spominjao po je na predavanjima kako su Nakon mraza i nestasvom viđenju dragocjene podatke iz Magrebovci iskvarili svoju šica te gladi, Horosan je moralne i islamske povijesti. Zbog vjeru. Umjesto na ha­ dždž u zahvatila pošast kolere socijalne Mekku išli su u Egipat i pokoja je usmrtila veliki broj karakteristike važnosti tih podataka odlučili sjećivali grobove i turbeta. ljudi. ljudi i društva. smo u nekoliko narednih Na nebu iznad Bagdada 493. godina po Hidžri pojavila se krupna zvijezda U Iraku je nestašica brojeva prenijeti najzanimljivije s prstenom oko nje i velihrane, a potom glad. Smrt dijelove spomenute kronike kim plamenim repovima. je harala među iscrpljenim Došla je iz pravca zapada a nestajala na i izgladnjelim pučanstvom. U jedan i događaja iz Omerbašićeve mrtvački sanduk trpano je po šest sredini neba. Njena pojava i nestanak knjige “Povijest islama“ trajala je nekoliko dana. leševa.

U blizini Hebrona u Palestini

pronađen je mezar Ibrahima, a.s.,

njegova sina Ishaka i unuka Ja’kuba, pronađena tijela nisu bila satrula

4

22. novembar - 19. muharrem

41

500. godina po Hidžri Te je godine izbio veliki rat između Rusa i Bizanta. Na strani Bizanta ratovali su i muslimani iz Konstatinopola po nalogu Arslana. 501. godina po Hidžri Povjesničar lbni Dževzi u svojoj povjesti navodi da se u Bagdadu pojavila jedna slijepa djevojka koja je znala mnoge tajne. Mnoge je tajne iz prošlosti otkrivala, čitala je zatvorena pisma, pogađala osobine ljudi. Nije znala međutim proricati budućnost. 502. godina po Hidžri Irak je pogodila nestašica hrane i glad. 503. godina po Hidžri 8. zul-ka’deta na nebu se iznad Bagdada pojavila ogromna zvijezda repatica, a njena povremena pojava trajala je sve do zul-hidždžeta. Te godine u Mekki je umro Ahmed ibni Ali ibni Ahmed el Alevi. Bio je po zanimanju moler, a po Bagdadu je radio besplatno, tko bi ga pozvao da mu uredi stan ili kuću. Rado je slušao hadise koje su prenosili poznati znanstvenici. Ako bi radio kod poznata učenjaka tražio bi da mu plati tako što će ga nešto naučiti. Išao je nerijetko na hadždž. Kada bi stigao u Medinu posjećivao je grobove ashaba. Oni koji su s njime išli na hadždž pripovijedali su da bi ostajao dugo na grobovima i razgovarao. Naročito je volio posjećivati grob El Fudejla ibni Ijjada. U jednom od svjedočenja njegovih suputnika, posjetili su grob ovoga ashaba, kada je Alevi štapom pokazao mjesto do Fudejlova groba rekavši: “Bože, ovdje”. Sutradan su ga našli mrtva. Ukopali su ga kod groba Fudejla. Kada se pročulo u Bagdadu za Alevijinu smrt, sakupila se ogromna svjetina da mu klanja salatul-gaib. Takav skup više nikada nije održan u Bagdadu. Kroničari kažu da je bilo preko 300.000 muškaraca na dženazi. 505. godina po Hidžri U mjesecu džumadel-ahiretu umro je Imam Ebu Hamid ibni Muhammed el Gazali. Rođen je 450.h., učio je kod imama u Mekki i Medini, a svoj bogati talent je iskazao na mnogim područjima islamskih znanosti. Godine 484.h. završio je Nizamiju u Bagdadu, a bio je i njen profesor. Živio je od prepisivanja knjiga. Jedno je vrijeme živio i radio u Damasku i Jeruzalemu. Tamo je i napisao poznato djelo Ihjau ulumiddin. Odlično je poznavao kur’anske znanosti, a napamet je znao mnoge hadise Muhammeda, a.s. Umro je u ponedeljak 14. rebiul-ahira i ukopan u Tusu.

508. godina po Hidžri U Bagdadu je otvorena nova, velika bolnica, koju je financirao bagdadski namjesnik Kemestekin. Skoro cijeli Arapski poluotok je te godine zahvaćen snažnim potresima. Najveće štete je načinio gradovima Rihi, Horanu, Samistatu, Dželilu. 511. godina po Hidžri Te godine izbio je veliki požar na sveučilistu Nizamiji u Bagdadu. Vidjevši da će požar zahvatiti veliko skladište knjiga, profesori i studenti su uspjeli iznijeti knjige i tako spriječiti ogromnu štetu ovom obrazovnom zavodu. 14. safera bila je pomrčina mjeseca. Napadom na Hamu, franačka vojska i ostale europske države započinju seriju od sedam ratova, koji će kasnije biti nazvani Križarskim ratovima. 9. zul-hidždžeta, na dan Arefata, Arapski poluotok zahvatila je serija razornih potresa u kojima je stradalo mnoštvo naroda. Povjesničari su zapisali da je te godine umro bizantski car Kazajakis, a naslijedio ga je sin mu Jovan.
22. novembar - 19. muharrem

508. godina po Hidžri: U Bagdadu je otvorena nova, velika bolnica, koju je financirao bagdadski namjesnik Kemestekin. Skoro cijeli Arapski poluotok je te godine zahvaćen snažnim potresima. Najveće štete je načinio gradovima Rihi, Horanu, Samistatu, Dželilu.

513. godina po Hidžri Te godine, zapisao je Hamza Ettejmija, u blizini grada Hebrona u Palestini pronađen je grob Ibrahima, a.s., njegova sina Ishaka i unuka Ja’kuba. Čim je vijest došla u javnost ogromna svjetina je pošla u taj grad da vidi grobove. Pronađena tijela nisu bila satrula. U grobovima su pronađeni zlatni svjećnjaci. 515. godina po Hidžri U snažnom potresu, koji je te godine zahvatio Arapski poluotok a naročito Hidžaz, desni zid Ka’be se srušio. I džamija Muhammeda, a.s., u Medini je teško stradala u ovom potresu. Najveće štete je pretrpio grad Mosul u Iraku. U mjesecu rebiul-ahiru na nebu se pojavila ogromna zvijezda, čije je svjetlo bilo jače nekoliko puta od sunčeva. Na zalazu, zvijezda se raspala u nekoliko repova. Prigodom raspada čula se strašna tutnjava kao kod najjačeg zemljotresa. U zimskim mjesecima te godine (decembru i januaru) Irak su pogodile sniježne oluje. Pao je veliki snijeg koji je ostao 15 dana.

42

Egipat je te godine zahvatilo orkansko nevrijeme, strašan pustinjski vjetar koji je bjesnio puna tri dana. Život je izgubilo mnogo ljudi i stoke. 517. godina po Hidžri Rijeka Tigris je te godine u poplavi načinala velike štete i ljudske žrtve. 518. godina po Hidžri Ova godina je zapamćena po strašnoj gladi. Cijela islamska država je prvo ostala bez hrane, a potom je glad uzela svoje žrtve. Kao što to obično i biva, državu je zahvatila epidemija različitih bolesti i tako upotpunila tragediju. 520. godina po Hidžri U Kordobi je rođen jedan od najpoznatijih islamskih filozofa, jedan od osnivača islamske skolastike, Muhammed ibni Ahmed ibni Rušd, u Europi poznat po imenu Averoes. Nema sumnje da je njegova filozofija izvršila snažan utjecaj na europska filozofska razmišljanja. Počeo je sa studijama fikha i Usuli fikha, da bi se zatim prebacio na Kelam (teologiju), a završio na

513. godina po Hidžri: Te godine, zapisao je Hamza Ettejmija, u blizini grada Hebrona u Palestini pronađen je grob Ibrahima, a.s., njegova sina Ishaka i unuka Ja’kuba. Čim je vijest došla u javnost ogromna svjetina je pošla u taj grad da vidi grobove. Pronađena tijela nisu bila satrula. U grobovima su pronađeni zlatni svjećnjaci.

filozofiji. Naročito je zanimanje pokazivao za filozofiju Ibni Badže. Na dvor halife Jusufa je došao zahvaljujući Ibni Tufejlu. Zbog zavisti drugi su ga znanstvenici optužili za herezu. Povod optužbe je bio što je sa svojim sinom zakasnio na ikindiju namaz u kordobsku džamiju. Ibni Rušd je poput ostalih filozofa, imao svoj nadimak Šarih, što znači tumač, vjerojatno misleći na Aristotelovu filozofiju. 522. godina po Hidžri Bagdad i okolicu je zahvatilo orkansko nevrijeme i pješčana oluja. 525. godina po Hidžri Bagdadsko predgrađe stolarskih i ostalih radionica zahvatio je požar velikih razmjera i napravio pustoš. U Bagdadu je te godine zabilježena najezda škorpiona, koji su među pučanstvom izazvali paniku, i mnogo ljudi usmrtili. U Iraku je zemljotres načinio ogromne štete i ljudske žrtve. Najveće su bile u Mosulu i brdovitim predjelima Kurdistana.
22. novembar - 19. muharrem

532. godina po Hidžri 24. siječnja te godine Šam je zahvatilo strašno nevrijeme s kišom i olujom, i pričinilo ogromne štete usjevima i drveću. Nakon tog nevremena došla je nezapamćena studen. U Bagdadu su te godine bile mnogobrojne bolesti. Mrtvih je bilo mnogo. Epidemije su zahvatile i Isfahan i Hamedan.

U jednom predgrađu Marakeša u Magrebu pronađen je mrtav El Feth ibni Hakan. Bio je jedinstven u svojim zapisima. Iza sebe je ostavio djelo u kome je spominjao po svom viđenju moralne i socijalne karakteristike ljudi i društva. Tako na primjer naveo je masu imena ljudi koji su bili krajnje škrti i nehumani prema ljudima socijalno ugroženim. Prema podacima u svojim zapisima naveo je imena preko 35.000 ljudi, počev od običnih pa do poznatih političara i trgovaca. I sam je bio socijalni slučaj jer je pio alkohol i malo je bilo onih koji su ga primali u društvo.

529. godina po Hidžri U mjesecu ša’banu Irak, a naročito grad Mosul pogodio je katastrofalan zemljotres. Podataka o ljudskim žrtvama i materijalnim štetamna nema. 530. godina po Hidžri

43

Feljton

Slavni Sokolovići u borbi
protiv krivovjernih Perzijanaca
U vrijeme dok su Osmanlije štitile muslimane u sjevernoj Africi od pogroma Šarla V, na krajnjem istoku carstva, ši’ijska Safevijska država, nije se libila da spletkari sa maronitima, austro-ugarskim, ruskim i španskim izaslanicima. U vrijeme opsade Beča, 1529. godine, sultan Sulejman I, unatoč vojnoj nadmoći bio je primoran napustiti opsjedanje Beča i vratiti se nazad u prijestolnicu, kako bi zaštitio hilafet. U to vrijeme, austro-ugarski izaslanik, John de Balbi je sklopio savez sa Tahmasipom I da istovremeno napadnu Osmanlije, kako bi spriječili pad Beča, i time oslabili carstvo, što je objema stranama bilo u interesu. (Pogledati: The Cambridge History of Iran, William B. Fisher, str. 384) Pripremio: Resul Mehmedović posljednje muslimanske države, Granade (1492.) – Osmanlije su se stavile akon trijumfalne pobjede u zaštitu muslimana koji su bili na sultana Selima udaru sredozemnih sila. U I Javuza u bici vrijeme dok su Osmanlikod Čaldirana i njegove Unatoč dekadenci je štitile muslimane u sjeu togu vladavine smrti 1520. godine, unatoč vernoj Africi od pogroma Murata III, Allah slabosti krivovjernih PerŠarla V, na krajnjem istoku je ovog sultana zijanaca, neprijatelji nisu carstva, ši’ijska Safevijska u toku vladavine jenjavali sa smišljanjem radržava, nije se libila da počastio sa znih zavjera. 1524. godine i spletkari sa maronitima, nekoliko trijumfa Safevijsko carstvo je dobilo austro-ugarskim, ruskim i nad ši’ijama novog vladara, Tahmasipa španskim izaslanicima. U Safevijama, u I, ništa manje krvoločnijeg vrijeme opsade Beča, 1529. kojima su, po od oca Abbasa. U periodu godine, sultan Sulejman ko zna koji put koji je uslijedio, nasljednik I, unatoč vojnoj nadmoći, učestvovali sultana Selima I, Sulejman bio je primoran napustiti i svoju krv I (Veličanstveni – naziv koji opsjedanje Beča i vratiti se žrtvovali, su mu dali Evropljani), usnazad u prijestolnicu, kako Bošnjaci. pio je da izgradi ekonomski bi zaštitio hilafet. U to vrii vojno stabilnu državu, koja jeme, austro-ugarski izaslaje u njegovo vrijeme dožinik, John de Balbi je sklovjela teritorijalni vrhunac. pio savez sa Tahmasipom I Bitke su vođene na nekoliko fronto- da istovremeno napadnu Osmanlije, va, od evropskih, azijskih, pa sve do kako bi spriječili pad Beča, i time sjevernoafričkih bojišta. Nakon pada oslabili carstvo, što je objema stra-

N

22. novembar - 19. muharrem

44

nama bilo u interesu. (Pogledati: The Cambridge History of Iran, William B. Fisher, str. 384). Sukobi Sulejmana I sa Safevijama su nastavljeni decenijama, sve do 1555. godine i mirovnog sporazuma u Amasiji. Do tada je rat protiv Safevija uspješno predvodio Bošnjak, Ibrahim-paša, koji je uspio da osvoji utvrde Adildževaz, Erdžis i Ahlat (1533-34.), slavnu utvrdu Van (1534.), Sijavan (1534.), Tebriz (1534.) i Bagdad (1535.), koji je i sultan osobno pohodio. Tokom svih ovih borbi, krivovjerni Perzijanci su na razne načine potkupljivali i huškali dvoličnjake iz redova Osmanlija (Ulama-paša, defterdar Iskender-Čelebija itd.) koji su raznim izdajama i mučkim ubistvima pokušavali da slome redove muslimana. (Pogledati: Historija, II tom, Ibrahim Pečevija, El-Kalem, 2000., Sarajevo, str. 159-165.). Mirovni sporazum koji je potpisao Sulejman I nije dugo trajao, jer je nastavljeno sa represijama nad sunijama, čak u tolikoj mjeri da se vladar Havarizma požalio sultanu Selimu II (vladao od 1566.-1574. godine) na perzijskog šaha koji je zarobio hadžije iz Turkistana, čim su stupili na njegovu teritoriju. Također je izvijestio da je Moskva nakon osvajanja Astrahana, zabranila prolaz hadžijama i trgovcima i postavila barikade. (Pogledati: Fi usulit-tarihil-usmani, str. 144.). Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović postupio je po nalogu sultana i stavio se u zaštitu muslimanske nejači, pa je 1568.-1569. godine krenuo u pohod na Astrahan.

Jedan od ciljeva je bio “spriječiti rusko širenje prema jugu i prognati Perzijance s Kavkaza i iz Azerbejdžana, pa čak i napasti Perziju sa sjevera...” (Osmanlijska država – uzroci uspona i pada, Alija Muhammed es-Sallabi, Stichting Hidzra, 2010., str. 350). Poznata bošnjačka porodica Sokolović, iznjedrila je dva velika vezira, pet državnika u rangu vezira i još deset ih je dospjelo do zvanja beglerbega. Smrću Selima II, 1574. godine, na vlast dolazi Murat III, čiju vladavinu su obilježili ekonomski pad i institucionalno nazadovanje. Treba napomenuti da je bio veliki zaljubljenik u nauku i mecena umjetnosti. Ekonomski i institucionalni nazadak, bili su razlog velikih sukoba i spletki koje su uslijedile njegovim stupanjem na vlast. Krvoločni susjedi (naročito Safevije) su poput izgladnjelih hijena čekali svoju priliku, no, ne sluteći da će ih to skupo koštati. Unatoč dekadenci u toku vladavine Murata III, Allah je ovog sultana u toku vladavine počastio sa nekoliko trijumfa nad ši’ijama Safevijama, u kojima su, po ko zna koji put, učestvovali i svoju krv žrtvovali, Bošnjaci. Na polju Čildir, 9.8.1578. godine, veliku bitku predvodila su dvojica bošnjačkih gazija: Mustafa-paša i Dervišpaša, obojica Sokolovići. Mjesto na kojem se odvila bitka, itekako asocira na Bitku kod Čildirana (1514.), ali, radi se
22. novembar - 19. muharrem

9.8.1578. godine muslimanska vojska je krenula u boj protiv Safevija. Utvrde su padale jedna za drugom, sve dok nisu došli do utvrde Čildir gdje je neprijatelj bio smješten.

o drugoj, veoma značajnoj pobjedi. Pred sami pohod, sultan se dvoumio koga da postavi za serdara, dvoumio se između Sinan-paše i Mustafe-paše. Nakon što je obojicu, ponaosob, upitao šta misle o bici koja slijedi i koji su njihovi prijedlozi, Sinan-paša je govorio sa visoka uz ambiciozna osvajanja Tebriza, Hemedana, Isfahana i drugih pokrajina. Mustafapaša na istoimeno pitanje, kratko je odgovorio: “Po mom predviđanju, potrebno je osloniti se na Uzvišenog Allaha, doći na odgovarajuće mjesto, tamo se sa upućenim osobama upoznati, raditi na odgovarajućim planovima i poduzeti šta treba prema danoj situaciji.” Izbor je pao na Mustafu-pašu, bošnjačkog gaziju. Bitka na polju Čildir 9.8.1578. godine muslimanska vojska je krenula u boj protiv Safevija. Utvrde su padale jedna za drugom, sve dok nisu došli do utvrde Čildir gdje je neprijatelj bio smješten. “Neprijateljski komandant Tokmak-han sa Imam-Kulu-hanom i Karahanom i trideset hiljada probranih vojnika, došao je i smjestio se između tvrđave Čildir i strmog brda koje im je čuvalo leđa. Četrdeset-pedeset islamskih gazija se kretalo po okolini, naišli su na neprijateljske jedinice i bez ustezanja ih napali. Kad je ovo

45

saznao serdar, odmah im je poslao u pomoć Derviš-pašu, beglerbega Dijarbakira koji se nalazio u predvodnici. Derviš-paša je bio iskusan, hrabar i odvažan junak. Nije gledao je li neprijatelja malo ili mnogo, nije nikad zaustavljao vojsku koja je u borbi, ukratko, bio je komandant po svojoj mjeri. Tako je tristo-četiristo ljudi koji su bili pod njegovom komandom krenulo u takav napad da su raspršili jedan ili dva alaja krivovjernika koji su pobjegli. Krivovjernici su se uspeli iz sve snage, sa jednim alajem su krenuli u protunapad i više od trideset slavnih aga su učinili šehidima, njega su oborili s konja i na njega kidisali. Ali njegovi ljudi su odmah stigli, ponovo napali i sto-dvjesto krivovjernika sa zemljom sravnili, a pašu opet podigli na konja. Na jednom je mjestu paša ubio trojicu krivovjernika. Ali naišao je na napad svježih neprijateljskih alaja i ovaj put, ranjen, ponovo je pao s konja. Uprkos tome, opet je skočio sa svoga mjesta i zahvaljujući sposobnosti u jahanju pope se na leđa konja i tu se uspravi i učvrsti. U tom času je serdar i Osman-pašu spremio u pomoć, pa

U periodu koji je uslijedio, nasljednik sultana Selima I, Sulejman I (Veličanstveni – naziv koji su mu dali Evropljani), uspio je da izgradi ekonomski i vojno stabilnu državu, koja je u njegovo vrijeme doživjela teritorijalni vrhunac.

je ovaj iskazao veliko junaštvo. Božijom mudrošću u to vrijeme je pala takva kiša da nije dala oka otvoriti, pa se nije moglo tući iz topova i pušaka. Borilo se samo sabljama. Ukratko, kad se smrkavalo, u neprijateljskim redovima je počelo rasulo, obješeno je pet-šest hiljada glava, a trupla su ostala na bojnom polju. Ostalo je mnogo praznih konja, mazgi, sitne stoke, velikih i malih šatora i još mnogo stvari što je sve bilo suđeno da pripadne gazijama. Sam Allah zna broj zarobljenog blaga. Sljedeći dan je naređeno da se izbroje neprijateljske glave donesene na divan, pa je utvrđeno da ih je tačno pet hiljada. Dovedeno je i petsto zarobljenih Iranaca na visokim položajima. Na osnovu izdate naredbe i ovi su dobili istu kaznu.” (Historija, II tom, Ibrahim Pečevija, El-Kalem, 2000., Sarajevo, str. 37-38). Sa obližnjeg brda, ši’ijska ispomoć – Menučehr je sa šest hiljada Aznavura osmatrao bitku i njen ishod, pa je vidio šta je zadesilo poražene. “U ranu zoru se spustio sa brda, došao u serdarov šator i predao se. U to vrijeme svi beglerbegovi i sandžakbegovi sa odsječenim
22. novembar - 19. muharrem

glavama u rukama vojnika i spuštenim bajracima, ispunjavajući zrak bubnjevima i trubama, sa krivovjernicima povezanim u lance, došli su serdaru u divan. U isto vrijeme, posječene su glave živih zarobljenika, pa se u jednom času odjednom otkotrljalo toliko nesretnih glava neprijatelja. Tako je Aznavurima koji su došli, data pouka u pravom smislu riječi.” (Historija, II tom, Ibrahim Pečevija, El-Kalem, 2000., Sarajevo, str. 38-39). Gazije su u narednim godinama nastavile sa osvajanjima, prvo sa utvrdama Tumuk, Hirtiz, Kelek i krajeva oko Bagdada, zatim dvije tvrđave po imenu Pilever i Naver. Kao krunska pobjeda, došla je jedna bitka prilikom osvojenja Nihavenda, deset godina nakon velike pobjede na polju Čildir. Slikovit i cjelovit opis ove bitke daje Ibrahim Pečevija u svojoj Historiji: “Serdar Jusuf-paša je sa islamskom vojskom pošao u osvajanje Hemedana u kojem je rođen Šah Abbas. Napisao je nekoliko pisama Timur Hanu koji je bio u toj pokrajini i nekad bio pokoran, a nekad se bunio protiv Šahverdi Hana. Javio mu je: ‘Islamska vojska će doći na Nehavend i neka ti je čast da joj se ne suprotstaviš’, a zatim mu je poslao srmom izvezen bajrak i zlatom izgraviranu sablju. Tako su dva gore spomenuta hana i han Hemedana, Korkmaz-han, zajedno sa još nekoliko hanova i sultana, napravili sporazum. Stigli su do deva islamske vojske koje su puštene na pašu. Vezir Jusuf-paša je vidio da im neko prilazi, poslani su na njih jedan junak po imenu Ali Fakih i jedan pehlivan koji se zvao Deli Duzman sa oko pedeset do šezdeset konjanika. Iako je bilo preko hiljadu onih koji su se pribili uz deve, prepali su se ovih i pobjegli. Na kraju je na poprište došlo četiri hiljade vojnika Šahverdi-hana, s druge strane je vezir Jusuf-paša poslao u pomoć zapovjednika Bane i bega Karadaga sa osamsto konjanika. S Božijom pomoću oni su uništili tih četiri-pet hiljada vojnika. Zarobili su živog Korkmaz-hana. Šahverdi-han i osam konjanika su uspjeli pobjeći. Preostali su se rasuli i dali u bijeg u brda. Ostali hanovi i sultani su sve ovo promatrali iz daljine. Sve ovo se dogodilo na Kurban-bajram 996. hidžretske godine (31.10.1588.). Zbog toga su gazije na Bajram napravili bajram.” (Historija, II tom, Ibrahim Pečevija, ElKalem, 2000., Sarajevo, str. 95). Bile su to sažete i malo poznate historijske činjenice koje govore o doprinosu slavnih Sokolovića u borbi protiv krivovjernih Perzijanaca, vremena u kojima se bošnjački uglednici nisu prodavali za šaku zlatnika, a islam su čuvali po cijenu života.

46

Iz arhiva

Evlija Čelebija o Bošnjacima (I dio)

Njegova radoznala priroda mu nije dozvoljavala da se skrasi na jednom mjestu
Evlija je danas poznato ime, kako u svijetu, tako i kod nas. Da ironija bude veća, Evlija je poznatiji i proučavaniji na Zapadu, kome je posvećen manji dio njegovog Putopisa, dok je u muslimanskim zemljama, čije opise obuhvata većina njegovog Putopisa, proučavan, ali ne sa toliko žara koliko u zapadnom dijelu svijeta. Primjera radi, zadnji stručni članak o Evliji Čelebiji u Bosni je objavljen davne 1988. godine.
Piše: Jusuf Džafić asigurno jedna od ličnosti koja je obilježila osmansku historiju XVII stoljeća, a time i bosansku historiju spomenutog razdoblja, jeste Evlija Čelebija, najznačajniji osmanski putopisac, pisac “Sejahatname”, a bez dvojbe i jedan od najvećih svjetskih putopisaca. O njemu i njegovom “Putopisu” je 1815. godine Joseph von Hammer, austrijski diplomata i istaknuti osmanolog, kazao, između ostalog, i ovo: I danas u osmanskoj književnosti postoji jedno statistički i geografski značajno djelo, koje dosad Evropi nije poznato čak ni po imenu. To se djelo ne može naći ni u knjižarama ni u javnim bibliotekama. Međutim, ono se može ubrojiti među najznačajnija djela turske književnosti. To je putopis Evlije Čele-

bije, učenog Turčina i praktičnog poslovnog čovjeka, koji je, gonjen stalnom ljubavlju za putovanja, u toku četrdeset godina prošao uzduž i poprijeko daleke zemlje Osmanskog carstva od vlade Murata IV do sultana Mehmeda IV, i u dubokoj starosti sastavio putopis i dnevnik svojih doživljaja. Evlija je danas poznato ime, kako u svijetu, tako i kod nas. Da ironija bude veća, Evlija je poznatiji i proučavaniji na Zapadu, kome je posvećen manji dio njegovog “Putopisa”, dok je u muslimanskim zemljama, čije opise obuhvata većina njegovog “Putopisa”, proučavan, ali ne sa toliko žara koliko u zapadnom dijelu svijeta. Primjera radi, zadnji stručni članak o Evliji Čelebiji u Bosni je objavljen davne 1988. godine. Stoga, zapitajmo se, koliko, ustinu, znamo o Evliji Čelebiji, posebice o njegovim putovanjima po Bosni i drugim bošnjačkim krajevima, njegovom službovanju kod uglednih Bošnjaka Osmanskog carstva, njegovim opisima građevina koje su naši zemljaci podizali u ime Božije širom Osmanskog carstva? U ovom radu mi imamo samo jedan cilj: predstavljanje Evlije Čelebije i njegov odnos sa Bošnjacima toga doba. Evlijina biografija Evlija ibn Derviš Mehmed Zilli, kako glasi njegovo puno ime, rođen je 1611. godine u imućnoj i uglednoj stanbulskoj porodici porijeklom iz Kutahije. Otac mu je bio starješina sultanovih zlatara. Mati mu je abhaskog porijekla i rodica je velikog vezira Melek Ahmed-paše, namjesnika u Bosni (1659.-1660.) i Rumeliji (1660.-1662.). Upravo zahvaljujući njemu Evlija će proputovati Bosnu i Ugarsku. U rodnom gradu Evlija je pohađao osnovnu školu (mekteb), a onda medresu šejhul-islama Hamid-efendije, da bi na kraju 1636. godine bio primljen na Enderun, dvorski univerzitet, gdje je proveo dvije godine. Imao je dosta učitelja, od kojih posebno ističe Derviša Omer Pišuva-

Z

Nije trebalo dugo da prođe od izlaska prvih šestih svezaka “Sejahatname” (1896-1900), a da se i naši domaći pisci zainteresuju za Evlijin “Putopis”, poglavito za ona poglavlja koja opisuju naše prostore.

22. novembar - 19. muharrem

47

ja, te Evliju Mehmed-efendiju, njegovog glavnog učitelja pred kojim je jedanaest godina izučavao nauke, i naučio, između ostalog, napamet Kur’an i pravilno učenje Kur’ana na sedam kiraeta. Također, izučio je i zlatarski zanat od svog oca Derviš Mehmeda. Evlija je, dakle, bio visoko obrazovan, kurra hafiz. Bio je i izvrstan karija (učač Kur’ana), što je i bio povod njegovog dolaska na dvorsko sveučilište. No, Evlijina radoznala priroda mu nikad nije dozvolila da se skrasi na jednom mjestu; prihvati se neke činovničke ili alimske pozicije i izgradi karijeru ili se pak upusti u detaljnije izučavanje nauka, tako da je već 1630. godine preduzeo prva putovanja - tada počinje da piše svoj “Putopis”, a od 1640. godine nalazimo ga skoro stalno u pokretu. Smrt ga je zatekla u Kairu 1682. ili 1685. godine, gdje se bio skrasio zadnjih godina svoga života, kompletirajući rukopis svoga putopisa koga je nazvao “Sejahatnama”. Govorio je turski, arapski i perzijski jezik, a postoje indicije da je posjedovao pasivno znanje još nekoliko jezika. Volio je slobodan i nezavisan život, što ga je spriječilo da se skući i osnuje porodicu. Imao je izvrstan osjećaj za lijepo; pa ne treba da čudi da je bio izvrstan kaligraf i crtač. Volio je pravdu a mrzio nepravdu, te je imao običaj da sa ironijom i satirom izvrće poroke tadašnjeg osmanskog društva, koje je već pokazivalo elemente raspada. Poznavao je dosta uglednih i visokopozicioniranih ljudi svoga doba, među kojima i brojne Bošnjake (npr. Ibrahim-pašu Počiteljca), što mu je omogućilo da kao dio svite dotičnih osoba dosta proputuje, bude svjedok važnih historijskih događaja; pa čak i ratuje na strani osmanlijske u Vlaškoj, Moldaviji, Ukrajini; Poljskoj, Rusiji, Kavkazu, Iraku; Perziji. Tako u ratovima u Ugarskoj, Bosanskom ejaletu (osmanskoj Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Bosni, Hercegovini, Sandžaku), Kritu, Erdelju nalazimo ga zajedno sa bosanskim jedinicama. Treba spomenuti da se Evlija, pored službeničkih dužnosti, kao što su dužnosti mujezina (kao kod Bošnjaka Murteza-paše), nadzornika pokrivača (kisve) Kabe u Kairu (isto kod Bošnjaka Ibrahim-paše Počiteljca), glasnika (kao kod Bošnjaka Ibrahim-paše Počiteljca), poslanika (kao kod Bošnjaka Mehmed Suhbrab-paše u Dubrovniku), vojnika (kao kod Bošnjaka Jusuf-paše Maškovića), bavio i trgovinom. Proučavanje Evlije Čelebije i njegovog “Putopisa” u svijetu do danas i kod nas do 50-ih Malo je poznato da je Evlija ubrzo nakon svoje smrti bio zaboravljen, što i ne treba da čudi, s obzirom na sveopći raspad osmanskog društva. Takvo je stanje potrajalo sve do 1804. godine kada je Evliju

ponovo “pronašao” već spomenuti Joseph von Hammer (1774.-1856.), tačnije pronašao prva četiri toma “Putopisa”. Isti je objavio prve dijelove iz “Putopisa” 1815. godine, a zatim i izdao skraćeni prijevod prva dva toma: prvi tom 1834. godine, odnosno 1848. godine, a drugi 1850. godine (Joseph von Hammer, Narrative of Travels in Europe, Asia and Africa in The seventeenth Century by Evliya Efendi, Oriental Translation Fund for Great Britain and Ireland, London, sv. 1 u dva dijela 1834., 1848., sv. 2, 1850). Od tada, intezivira se pročavanje života i djela Evlije Čelebije, pogotovo nakon izlaska svih deset svezaka “Sejahatname” na originalnom osmanskom turskom jezikom (Evliya Çelebi Seyahatnamesi, Ikdam, Istanbul, 1896-1900, sv. 1-6, Türk tarih encümeni kurumu, Istanbul, 1928, sv. 7-8, Ma’arif Vekaleti, Istanbul, 1935, sv. 9, 1938, sv. 10.), koje izlaze u dosta velikom vremenskom razmaku (1896.-1938.). Do danas, dijelovi “Sejahatname” su prevođeni na skoro dvadeset jezika, a broj radova koji se bave Evlijom Čelebijom i njegovom “Sejahatnamom” prelazi 700 (Dankoff - Tezcan, An Evliya Çelebi Bibliography). Dočim, i povrh svega toga, ni do dan-danas nemamo ni jedan prijevod cijele “Sejahatname” sa osmanskog turskog na neki strani jezik. Treba napomenuti da, uprkos svjetskoj slavi, ni do dan-danas ne postoji biografska studija koja se podrobno bavima detaljima Evlijinog života, te mjestu Evlijinog života i djela u širem kontekstu osmanske historije. Doduše, postoje studije koje predstavljaju značajan doprinos na tom polju, kao što je klasičan pregled Evlijinog života i djela iz pera Baysuna (1947.), te neke studije novijeg datuma, kao što su studije sljedećih pisaca: İlgürela (1995.), Dankoffa (2002.), Kre22. novembar - 19. muharrem

Govorio je turski, arapski i perzijski jezik, a postoje indicije da je posjedovao pasivno znanje još nekoliko jezika. Volio je slobodan i nezavisan život, što ga je spriječilo da se skući i osnuje porodicu.

isera (2005.), Tezcana (2009.). Veliki pomak na polju izučavanja Evlijine biografije predstalja monografija Dankoffa (Robert Dankoff, Ottoman Mentality.The World of Evliya Çelebi, Brill, Leiden-Boston, 2006), koja, iako se prvenstveno bavi proučavanjem Evlijinog mentaliteta i pogleda na svijet, ipak ima i biografski karakter, te time predstavlja prvu Evlijinu biografiju u formi knjige. Treba spomenuti da je Dankoff, u saradnji sa Kreiserom, dao i najbolji prikaz bibliografije o Evliji Čelebiji (Materialien zu Evliya Çelebi II (uključuje: A Guide to the Seyahat-name of Evliya Çelebi and Bibliographie raisonnée, Leiden, Brill, 1992). S obzirom da je djelo napisamo prije dvadesetak godina, a da je broj bibliografskih jedinica koje se godišnje objavljuju o Evliji ogroman, autor je pristupio ažuriranju, tako da smo prošle godine imali treće izdanje ove bibliografije o Evliji - ovaj put iz pera Dankoffa i Tezcana na stranici Univerziteta Bilken u Ankari (Roberta Dankoff-Semih Tezcan, An Evliya Çelebi Bibliography, www.bilkent.edu.tr/~ tebsite/evliya.pdf, 16.11.2013, 20:45). Nije trebalo dugo da prođe od izlaska prvih šestih svezaka “Sejahatname” (1896.-1900.), a da se i naši domaći pisci zainteresiraju za Evlijin “Putopis”, poglavito za ona poglavlja koja opisuju naše prostore. Tako je Pavo Jazvo već 1902. godine preveo nekoliko odlomaka iz petog sveska koji se odnose na Hrvatsku i objavio ih u mostarskom tjedniku Osvit (Stjepan Al Jablanović Evlija Čelebi, Osvit, 5/1902, br. 66-70, 74-80, 82, 83, 85-87). Potom Dimitrije Čohadžić u Spomeniku Srpske akademije nauka objavljuje prijevod jednog dijela Evlijinih putovanja po našim zemljama (Dimitrije S. Čohadžić, Putopis Evlije Čelebije o srpskim zemljama u XVII veku, Spomenik SAN-a, 41/1905,

48

1-34), tj. putovanje od Edirna do Beograda, od Beograda do Sarajeva, od Banja Luke do Skoplja i od Novog Brda do Smedereva. Onda dolazi i prvi prijevod nekog Bošnjaka, pošto Sejfuddin Kemura u Glasniku Zemaljskog muzeja 1908. godine objavljuje prijevod svih onih poglavlja Evlijine “Sejahatname” koji se odnose na opis Bosne i Hercegovine (Sejfuddin Kemura, Iz Sejahtname Evlije Čelebije, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 20/1908, knj. 2, 183-202, knj. 3, 289-342). Isti autor je kasnije (1916.) u svojoj zbirci turskih izvora za istoriju Prvog srpskog ustanak donio u skraćenom prijevodu Evlijine opise nekih mjeseca Bosne, ali i Srbije (Višegrad, Rudo, Novi Pazar, Čajniče, Pljevlja, Foča, Prijepolje, Užice, Beograd, Avala) (Ibid., Prvi srpski ustanak pod Karađorđem od godine 1219/1804 do godine 1279/1862, Sarajevo, 1916, str. 167, 177, 181, 185, 186, 207, 208, 341, 366, 397). Nažalost, gore spomenuti prijevodi, i pored toga što su prijevodi sa originala, ne zadovoljavaju stručne kriterije, pošto nisu opskrbljeni potrebnim komentarima i napomenama. Onda se u Godišnjici Nikole Čupića (1910.-1912.) pojavljuje prijevod Jovana Radonića, koji sadrži opise mnogih jugoslovenskih krajeva, kao i opise mađarskih krajeva koji su bili nekada naseljeni Bošnjacima, ali i potrebne komentare i napomene u kojima je izvršeno lociranje određenih geografskih imena i identificiranje izvjesnih ličnih imena (Jovan Radonić, Putovanja Evlije Čelebije po srpskim i hrvatskim zemljama, Godišnjica Nikole Čupića, 29/1910, 33-101, 30/1910, 259-291, 31/1912, 233-297). No, s obzirom da nije pitanju izravni prijevod sa originala, već sa mađarskog prijevoda autora Imrea Karacsona, koji se i sam nije mnogo trudio da dešifrira geografske nazive, pogotovo one koji su posljedica brojnih štamparskih grešaka u originalu, Radonićeva obrada je puna grešaka. Nakon desetak godina zastoja, pojavljuje se prijevod svih dijelova iz pete knjige “Sejahatname” vezanih za jugoslovenske krajeve iz pera Mehmed Remzi Delića (1921.-1922.), objavljen u nastavc-

Treba napomenuti da, uprkos svjetskoj slavi, ni do dan-danas ne postoji biografska studija koja se podrobno bavila detaljima Evlijinog života, te mjestu Evlijinog života i djela u širem kontekstu osmanske historije.

ima u sarajevskom nedjeljniku Domovina (Mehmed Remzi Delić, Iz putopisa Evlije Čelebije, Domovina, 2/1921, br. 43-125, 3/1921, br. 1261), a mnogo kasnije (1948.) republiciran kao jedan članak (Ibid., Istorijski časopis Istriskog instituta Srpske akademija nauka, 1/1948, 105-131). Time su prevedeni neki djelovi koji nisu dotada bili prevođeni (npr. sjeverna Dalmacija). Zatim imamo parafraziranje Evlijinog opisa Sarajeva koje nam donosi Alija Kadić (1927) u listu Gajret (Alija Kadić, Sarajevo prije 270 godina (po Evliji Čelebiji), Gajret 11/1927, br. 7-8), pa prevodilački rad Gliše Elezovića objavljen u Glasniku Jugoslovenskog profesorskog društva (1931.), Glasniku Istoriskog društva u Novom Sadu (1931.), Beogradskim opštinskim novinama (1932.), Zborniku Skopskog naučnog društva za istoriju Južne Srbije i susjednih oblasti (1935.) i Istorijskom časopisu Istorijskog instituta SAN-a (1948). Iako predstavlja napredak, s obzirom na dotadašnje prijevode, ipak ima dosta grešaka, prouzrokovanih uglavnom nedovoljnim autorovim poznavanjem islama i islamske kulture i civilizacije (Gliša Elezović, Iz putopisa Evlija Čelebije, 1931-35, 4, 308-14, 455LITERATURA:

60; 5, 79-86; 6, 351-55; 7, 304-11; 8, 101-11; Ibid., Evlija Čelebija o Beogradu, Beogradske opštinske novine (BON), 50/1932, br. 1, 45-55; Ibid., Povratak Evlija Čelebije iz Erdelja u Beograd. Njegov opis grada Avale, BON, 50/1932, br. 7, 448-450; Evlija Čelebija o Skoplju, Zbornik Skopskog naučnog društva za istoriju Južne Srbije i susjednih oblasti, 1935, sv. 1, 311-325; Ibid., Iz putopisa Evlija Čelebije, Istorijski časopis Istoriskog instituta SAN, sv. ¸1, 1948, 105-131; Ibid., Njegov put iz Beograda u Hercegovinu, Istorijski časopis, 1948, 1, 105-31). Elezović objavljuje i članak (1931.), u kojem na osnovu podataka iz Sejahatname dao pregled Evlijine biografije (Ibid., Evlija Čelebija (svetski putnik i putopisac), Srpski književni glasnik, 34/1931, br. 7, 515-528). Inače, ovo je prvi samostalni članak kod nas koji tretira njegovu biografiju. Negdje kad je Elezović započinjao svoj prevodilački rad, Fehim Spaho objavljuje dva članka: u prvom donosi prijevod Evlijinog opisa vilajeta Zrinskog, dok se u drugom osvrće na “Hrvate” u “Sejahatnami” (Fehim Spaho, Evlija Čelebija kod Zrinskog, Napredak, kalendar za 1932, 58-66; Ibid., Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu, Hrvatsko Kolo, 13/1932, 4150). Zanimljivo kako Spaho pokušava da dokaže da Evlija pod bošnjačkim jezikom i jezikom bošnjačkog naroda misli na hrvatski jezik.

Ovo je spisak opće literature. Ostala literatura spomenuta u tekstu. 1. Evlija Čelebija, Putopis, Svjetlost, Sarajevo, 1967. 2. Evliya Çelebi Seyahatnamesi, Ikdam, Istanbul, 1896-1900, sv. 1-6, Türk tarih encümeni kurumu, Istanbul, 1928, sv. 7-8, Ma’arif Vekaleti, Istanbul, 1935, sv. 9, 1938, sv. 10. 3. Joseph von Hammer, Narrative of Travels in Europe, Asia and Africa in The seventeenth Century by Evliya Efendi, Oriental Translation Fund for Great Britain and Ireland, London, sv. 1 u dva dijela 1834, 1848, sv. 2, 1850. 4. John Freely, A History of Ottoman Arhitecture, Witt Press, Boston, 2011. 5. Robert Dankoff-Semih Tezcan, An Evliya Çelebi Bibliography, www. bilkent.edu.tr/~ tebsite/evliya.pdf, 16.11.2013, 20:45. 6. Robert Dankoff, Ottoman Mentality. The World of Evliya Çelebi, Brill, Leiden-Boston, 2006. 7. Robert Dankoff-Klaus Kreiser, Materialien zu Evliya Çelebi II (uključuje: A Guide to the Seyahat-name of Evliya Çelebi and Bibliographie raisonnée, Leiden, Brill, 1992.
22. novembar - 19. muharrem

49

Kutak za islamsku omladinu
Kampanja “Poslanikovo naslijeđe” druženje “Ilmijje” Islamske zajednice u BiH i Centar za eduU kaciju i istraživanje “Nahla” zvanično su započeli kampanju “Poslanikovo naslijeđe” koja će od oktobra do decembra 2013.
godine biti realizirana na prostoru tri medžlisa: Odžak, Bosanska Gradiška i Žepče. Cilj ove kampanje je odaslati poruku javnosti o univerzalnim vrijednostima ljubavi, samilosti, poštovanja, suživota i činjenja dobra ljudima koje je u naslijeđe čovječanstvu ostavio poslanik Muhammed, a.s., kroz društveno korisne projekte koje će inicirati i provesti imami i džemati u medžlisima širom BiH. U fokusu ovogodišnje kampanje bit će realizacija projekata koji pomažu zdravstveno ugroženim kategorijama stanovništva, čime će se skrenuti pažnja javnosti na to da je jedan od glavnih emaneta Poslanikovog naslijeđa briga za čovjeka. Nakon konkursa za prijavu društveno korisnih projektnih ideja koji je od jula do oktobra 2013. bio otvoren za sve medžlise, imame i džemate u BiH, odabrana su tri projekta koji na najbolji način oslikavaju duh kampanje: Kap dobra za rijeku zdravlja Projekt Medžlisa Odžak namijenjen korisnicima usluga Centra za dijalizu Odžak. U okviru ovog projekta organizirat će se prijeko potrebna sanacija aparata za reverznu osmozu. Ovaj projekt sponzorski su podržali i privrednici s područja općine Odžak te Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi Posavskog kantona. Koordinator projekta za ovo područje je Fahrudin ef. Mujanović. Za zdravlje zajedno Projekt Medžlisa Žepče namijenjen dijabetičarima s područja općine Žepče. U okviru ovog projekta, u saradnji s Udruženjem dijabetičara “Cuker”, Domom zdravlja Žepče i prim. dr. Dianom Štimjanin-Koldžo iz Kantonalne bolnice Zenica bit će organizirana edukacija za dijabetičare, njihove porodice i zainteresirane “Prosvjetitelj” (Muallim) Udruženje “Ilmijje” Islamske zajednice u BiH i Centar za edukaciju i istraživanje “Nahla”

građane na tri lokacije: Perkovići, Željezno polje i Žepče. U okviru edukacije članovima Udruženja “Cuker” i drugim korisnicima bit će podijeljeni i prigodni pokloni za prevenciju i praćenje dijabetesa (aparati za mjerenje glukoze, test trakice i medicinske čarape). Ovaj projekt sponzorski su podržale i kompanije Intermedical Sarajevo i GLOBIH Sarajevo. Koordinatori projekta za ovo područje su Izet ef. Efendić i Irdin ef. Tutnjić. Poklonimo im zdrav osmijeh Projekt Medžlisa Bosanska Gradiška namijenjen učenicima prvih razreda općine Bosanska Gradiška. U okviru ovog projekta bit će organizirana edukacija o oralnom zdravlju za sve prvačiće na području općine, obavljen stomatološki pregled, formiran stomataloški karton te izvršena potrebna sanacija. U okviru ove akcije učenicima prvih razreda bit će podijeljeni i prigodni pokloni. Koordinator projekta za ovo područje je Zejnil ef. Latifović.

U

Bošnjaci su društveno, itekako, aktivan narod

druženje “Prosvjetitelj” organizovalo je tribinupodnazivom“Društveniaktivizam idruštvenaodgovornostsaaspektaislama i patriotizma” 16. novembra, ove godine, odmah poslije akšam-namaza u džamiji u Konjević-Polju. Gost predavač bio je alim i profesor Abdussamed Bušatlić, a u džamiji se okupilo oko dvije stotine vjernika iz cijelog Podrinja, ali i drugih dijelova BiH. Uvaženi predavač je na lijep način objasnio šta znači društveni aktivizam, te nam spomenuo da je i Allahov Miljenik, a.s., bio društveno aktivan još i prije primanja poslanstva. Poslanik, a.s., je prije Objave bio iskreni pomagač svojoj zajednici, posjećivao je rodbinu i brinuo se o njoj, pomagao je nemoćne i siromašne, radio da bi za život zaradio, razmišljao kako da unaprijedi međuljudske odnose u zajednici, bio iskren i na njega su se drugi mogli oslonuti. Objašnjavajući važnost društvenog aktivizma za Bošnjake ovog vremena, uvaženi predavač Bušatlić je često citirao hadise i ajete koji nam zapovijedaju društveni aktivizam i doprinos zajednici kroz našu žrtvu. Navodeći nam tako riječi Poslanika, a.s., koji je podučavao ashabe da je: “Vjernik koji se uključuje u društvene tokove (miješa se sa ljudima) i strpi se na uvredama kojima bude izložen (zbog promoviranja do-

bra), bolji je kod Allaha od onoga koji se ne miješa sa ljudima i ne strpi se na njihovim uvredama.” Nakon obraćanja uvaženog gosta i pre-

22. novembar - 19. muharrem

50

Udruženje “Solidarnost”

H

Izgradnja sirotišta u Burmi

umanitarna organizacija IHH-a, koja se bavi dobrotvornim radom u Arakanu već 20 godina, postavila je temelje Islamskog socijalnog kompleksa Mehmet Akif Inan, u saradnji sa državnim službenicima za trgovinu (Memur-Sen), u Burmi- Arakanu. Socijalni centar služit će za siročad u Arakanu. Prije toga, IHH-a je otvorila Darul-Iman sirotište za siročad u Arakanu. Očekuje se da će Mehmet Akif Inan islamski socijalni centar moći pružiti smještaj za 100 siročadi s namjerom da im pruži obrazovanje i da ih uvede u društvene aktivnosti te im pruži mogućnost za djelovanje u raznim društvenim aktivnostima. Pored ostalih troškova, Memur-Sen će također redovno izdržavati 100 siročadi koji će ostati u sirotištu pod sponzorstvom IHH-a organizacije. U socijalnom centru za koji se predviđa da će biti dovršen za godinu dana nalazit će se spavaonice, strukovne škole, zdravstvena Akos

klinika, sobe za razne aktivnosti, sobe za igranje i džamija. Detalje o stvarnom stanju u Burmi – Arakanu možete vidjeti na ovom linku: http://www.solidarnost bosnia.com/index. php?option=com_content&view=article&id=678:izvjee-odeavanjima-u-arakanu-ihh-a-organizacije-iz-turske-&catid= 74:burmamijanmar&Itemid=146 Svi oni koji žele donirati sredstva za izgradnju sirotišta u Burmi, kao trajne sadake, mogu to učiniti uplatom na naš žiro račun: TURKISH ZIRAAT BANK BOSNIA d.d U KM. VALUTI: 186-000-1053170055 transakcijski za republiku Srpsku: 186000-1096186063 DEVIZNI: SWIFT code : TZBBBA22 IBAN: BA391860001653170151 Primaoc: udruženje Solidarnost Svrha uplate: za sirotište u Burmi Kontakt telefon: 061/ 604 093, mail: solidarnost.bosnia@gmail.com https://w w w.facebook. com/pages/SolidarnostBosnia/192808060730387?fref=ts

U

Promocija knjige “Hamas - islamski pokret otpora” u domu Nedžarići
srijedu 13.11.2013. godine u mesdžidu studentskog doma Nedžarići, upriličeno je predavanje na temu “Islamski pokret u Palestini i svijetu’’ uz promociju knjige “Hamas - islamski pokret otpora”. Gost predavač je bio Mirsad ef. Mešanović, imam u džematu Zabrđe. U uvodu, predavač je napravio historijski presjek razvoja islamske cilivizacije kroz etape uspjeha i stagnacije. Također, Mirsad ef. Mešanović je govorio o razlozima osnivanja majke svih islamskih pokreta u Egiptu, 1928. godine, pod vodstvom imama Hasana Benne i njihov uticaj na ostatak arapskog i muslimanskog svijeta. Njihov uticaj se čak osjetio i u BiH preko naših studenata koji su studirali na Al-Azharu, Mehmeda ef. Handžića i Kasima ef. Dobrača, te kroz pokret Mladih muslimana. Ova promocija je bila i povod uspostavljanja dogovora o stalnoj saradnji između džemata Zabrđe i UG “Svitanje” da džematom SD Nedžarići. Opširnije o knjizi: http://www.akos.ba/kultura-tradicija/prikaz-knjige/prikaz-knjige-hamas-islamski-pokret-otpora

Međunarodni simpozij o 30. godina Sarajevskog procesa i prvom predsjedniku BiH Aliji Izetbegoviću

Mladi muslimani

22. novembar - 19. muharrem

51

Islamnet
Francuska

Pripremili: Ezher Beganović i Semir Imamović

Prvi Rječnik “islamofobije”

Svjetska zdravstvena organizacija u misiji prikrivanja američkih zločina u Iraku

Irak

U

U

Francuskoj je nedavno objavljen prvi Rječnik na temu “islamofobije”. Rječnik sadrži riječi, fraze i izraze koje koriste francuski političari, pisci i umjetnici, a koji se odnose izravno na diskurs islamofobije. Iako izrađena u obliku rječnika, ova knjiga sistematski obrađuje riječi i fraze koje se namjerno ili nenamjerno koriste za islamofobične svrhe. Svaki unos pruža kontekst načina i vremena upotrebe tih riječi, i objašnjenje eventualnih posljedica koje one mogu izazvati u svijesti ljudi i stavovima društva u cjelini. Knjigu je objavio i sastavio francuski novinar i istraživač Kamel Mezity, u pokušaju da okupi sve koncepte i značenja koja su na neki način povezani sa islamofobijom. Autor želi fokusirati pažnju javnosti na ovaj aktuelni problem, koji sve više poprima zabrinjavajuće razmjere u Francuskoj, i koji otuđuje muslimane iz francuskog društva i stvara klimu nepovjerenja i straha među pripadnicima različitih vjera i kultura. Kamel Meziti je nastavni istraživač i predavač. On je generalni sekretar Organizacije Islamic-Christian Group Research i jedan je od ključnih nosioca međuvjerskog dijaloga u Francuskoj.

intervjuu kojeg je dao za portal islamtoday.net, dr. Abdulmun’im Mula, direktor Centra za rak i kongenitalne (urođene) malformacije u Londonu, optužio je iračko Ministarstvo zdravlja i Svjetsku zdravstvenu organizaciju (WHO) za namjerno prikrivanje stvarnih razmjera američkih zločina u Iraku. Naime, posljednja ispitivanja koja je proveo Centar za rak, pokazala su da je u Iraku u posljednjih nekoliko godina, usljed američkih vojnih dejstava i upotrebe hemijskog naoružanja, došlo do naglog porasta stope urođenih malformacija i oboljenja od raka, a što su spomenute organizacije vješto pokušale sakriti u svojim izvještajima. Na uzorcima tla i vode, koji su korišteni za ova ispitivanja, utvrđeno je prisustvo “osiromašenog” uranijuma, koji je glavni uzročnik velikog broja smtronosnih oboljenja i kongenitalnih malformacija. Prenosimo najzanimljivije detalje intervjua. Islamu-l-jevm: Svjetska javnost, manje-više, je upoznata sa destruktivnim posljedicama američke vojne invazije na Irak i njenim direktnim doprinosom porastu broja kancerogenih oboljenja i urođenih deformiteta. Kakva su Vaša saznanja o tome i postoje li ikakve naznake da bi se Svjetska zdravstvena organizacija mogla aktivnije uključiti u ovaj problem? Dr. Mulā: Koliko mi je poznato, Svjetska zdravstvena organizacija nije poduzela nikakve konkretne mjere po ovom pitanju, osim što je sačinila jedan fabricirani izvještaj u kojem nema ni slova o američkim ratnim zločinima u Iraku. Značajnu pomoć u izradi ovog sramnog izvještaja, WHO-u, pružilo je Iračko ministarstvo zdravlja, a u skladu sa uputama Istanbulske konferencije, održane od 27.-29. septembra 2010. godine u glavnom gradu Turske. Tačku na i svojim falsifikatorskim i nehumanim aktivnostima, WHO je stavila nedavnim saopćenjem u kojem tvrdi da su informacije o kongenitalnim malformacijama u Iraku preuveličane i da te malformacije, zapravo, ne prelaze normalnu mirnodopsku stopu. A da se radi o klasičnom primjeru obmanjivanja javnosti, pokazuju sljedeće činjenice. Prema istraživanjima londonskog Centra za rak i kongenitalne malformacije, najveći broj kanceroge22. novembar - 19. muharrem

nih oboljenja i deformiteta zabilježen je u iračkom gradiću Faludži, koji je u periodu 2004./2005., bio izložen silovitom vazdušnom i kopnenom napadu američke vojske, u kojem su korištene sve vrste konvencionalnog i nekonvencionalnog oružja, pa i one “zabranjene”. Postoje i druge studije koje su ustanovile nagli porast stope urođenih mahana, karcinoma svih vrsta i neuobičajenih i neprirodnih smrtnih slučajeva kod novorođenčadi, pored visoke stope smrtnosti među muškarcima u odnosu na žene. Islamu-l-jevm: Posjedujete li konkretne naučne dokaze koji potvrđuju vašu tezu o postojanju direktne veze između upotrijebljenog oružja i spomenutih oboljenja? Dr. Mulā: U periodu od 2010. do 2012. uradili smo tri stručne studije, u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja. Prva, tzv. epidemiološka studija, obuhvatila je 4.850 ispitanika iz 750 porodica, nastanjenih u različitim četvrtima Faludže, i ona je pokazala dramatično povećanje broja oboljele novorođenčadi od kongenitalnih malformacija, a uz to i visoku stopu kancerogenih oboljenja. Druga studija se bazirala na analizi uzoraka vode (bunara, rijeka, gradskog vodovoda), zemlje i biljaka. Analizom je utvrđeno prisustvo osiromašenog uranija, u većini korištenih uzoraka, koji se smatra jednim od glavnih uzroka smrtonosnih oboljenja i urođenih malformacija. U trećoj studiji koristili smo ljudske uzorke (pramenove kose trudnih žena, djevojaka i starica), u kojima smo pronašli ostatke hemijskih materija i osiromašenog uranijuma iz oružja kojeg su koristili američki vojnici u napadu na Faludžu. Islamu-l-jevm: S obzirom da je sjedište Vaše fondacije u Londonu, na koji način ste uspjeli dokumentirati sve

54

ove informacije i naučne činjenice? Dr. Mulā: Formirali smo stručni tim doktora, asistenata i humanitarnih radnika, obučili ih tehnikama prikupljanja naučnih podataka i uzoraka, implementaciji naučno-istraživačkih metoda, a zatim ih poslali u Irak, preciznije u Faludžu, gdje su vršena ispitivanja. Prikupljene podatke i uzorke tim je slao nama, a mi smo ih dalje proslijedili naučnim laboratorijima u Njemačkoj i Britaniji, koje su opremljene najsavremenijom opremom, tako da sa sigurnošću možemo tvrditi da su naša ispitivanja obavljena po najvišim na-

učnim standardima i da su njihovi rezultati u potpunosti egzaktni. Islamu-l-jevm: Da li su na Zapadu upoznati sa rezultatima Vaših studija i kakve su njihove reakcije na to? Dr. Mulā: Svoju studiju objavio sam u poznatim svjetskim časopisima The Lancet (za naučna istraživanja) i Journal of International Press (za ekološke studije i istraživanja), a reakcije su, donekle, bile različite, ali većina zapadnih stručnjaka je bila šokirana brojem i raznolikošću kancerogena (hemijskih materija i urana), koje smo otkrili u našim ispitivanjima.

Ujedinjeni Arapski Emirati

Šerifa el-Baluši

Indija

C

Cheraman Juma Masjid: Džamija koju je sagradio ashab Malik ibn Dinar
heraman Juma Masjid je džamija u Methali u indijskoj državi Kerala. Za Cheraman Masjid se kaže da je jedna od najstarijih džamija na svijetu, izgrađen je 629., još za života Muhameda, a.s., Od davnina su postojali trgovinski odnosi između Arabije i indijskog potkontinent. Čak i prije nego što se islam pojavio u Arabiji, arapski trgovci posjećivali su Malabar regiju, koja je glavna poveznica između luka južne i jugoistočne Azije. S pojavom islama, arapski trgovci postali su nositelji nove vjere. Brojni Indijci koji žive u priobalnim područjima Kerala prihvatili su načela islama. Kralj Cheraman Perumal bio je prvi Indijac koji je primio islam. Nakon što je putovao u Mekku, pri povratku kući preselio je na ahiret. Ashab Božijeg poslanika Muhammeda, Malik ibn Dinar sa još nekoliko ashaba bio je prvi musliman koji je imao misionarsku ulogu u Indiji. Malik ibn Dinar je sagradio džamiju Cheraman Juma Masjid.

M

Turska

U

Rudnik soli star preko četiri hiljade godina još uvijek aktivan
turskoj regiji Cankiri postoji rudnik soli koji je star preko četiri hiljade godina. Ovaj rudnik soli bio je aktivan još u vrijeme Vizantijaca, a pretpostavlja se da je otvoren u vrijeme Hetita 2000. godine prije nove ere (Hetiti su indoevropski narod, u Anatoliji su stvorili moćnu državu koja je nekoliko stoljeća bila svjetska velesila i igrala važnu ulogu u političkim odnosima tadašnjih sila.). Danas je ovaj rudnik soli u punom pogonu. Podzemni hodnici spuštaju se na dubinu od 400 metara. Prema procjenama stručnjaka ovaj rudnik ima ogromne zalihe, procjenjuje se da rudnik ima još uvijek preko milijarde tona soli. Svake godine iz ovog rudnika proizvede se preko 500 tona soli koja se koristi u kuhinjama.

ajka šestoro djece iz Ujedinjenih Arapskih Emirata koja je spasila živote četiri osobe povrijeđene u saobraćajnoj nesreći je izabrana za “Ličnost mjeseca“ od strane novina na arapskom jeziku Emaratu-ljewm . Šerifa el-Baluši, radnica civilne zaštite, je bila na putu kući kada se na cesti Šeika Halife ibn Zajeda desila nesreća u kojoj su četvorica muškaraca zadobila ozbiljne povrede. Zbog iskustva u pružanju prve pomoći, Šerifa je zaustavila automobil i požurila ka mjestu nesreće kako bi pružila neophodnu pomoć nastradalima prije dolaska medicinskih ekipa. “Odlučili smo da joj uručimo nagradu zbog herojskog i humanitarnog djela koje je poduzela, premda nije bila na dužnosti i jer se nesreća desila van njenog regiona”, izjavio je Sami er-Raimi, glavni urednik novina. Novine iz Dubaija, Emaratu-ljewm , jedne od najpopularnijih arapskih novina u regionu, su pokrenule nagradu “Ličnost mjeseca“ u toku 2012. godine kako bi ukazali počast izvanrednim ljudima zbog njihove uloge u društvu. To je prva nagrade ove vrste u Emiratima.

22. novembar - 19. muharrem

55

Kuvajt

El-Velid Tabtabai, primjer Zataškan izvještaj: Osam političara kojeg bi trebali hrvatskih vojnika napadnuto slijediti svi muslimani u Afganistanu inistarstvo obrane zataškalo je

Afganistan

M

K

uvajtske vlasti privele su jučer El-Velida Tabtabaija, bivšeg člana Kuvajtske narodne skupštine, pod optužbom da svojim izjavama o “vojnom udaru’’ u Egiptu i kritikom zaljevskih režima, među kojima je i Kuvajt, za finansijsku potporu pučistima, izaziva nered u državi. Svoje saslušanje pred javnim tužiocem, Tabtabai je ovako prokementarisao na svom facebook profilu: “Nalazim se u uredu javnog tužioca, pred kojim polažem račun za organiziranje protestnog skupa protiv vojnog masakra na Trgu Rabia’ el-’Adevijja, ispred egipatske ambasade.’’ Mediji su objavili fotografiju Tabtabaija, na kojoj on, na putu prema uredu javnog tužioca, drži visoko podignuta četiri prsta (rabia’ na arapskom označava broj četiri), kao znak podrške demonstracijama na spomenutom trgu koje su krvavo ugušene. Tabtabai je tom prilikom izjavio za medije da su Egipćani, koji su odbacili vojni udar i ostali ustrajni u svojim zahtjevima za povratak legalno izabranog predsjednika, istinski slobodni ljudi i da ne postoji zakonsko i ljudsko opravdanje za zločine, racije i vojna suđenja koja se trenutno provode u Egiptu. Egiptaskog generala Abdulfettaha es-Sisija, Tabtabai opisuje kao čovjeka koji je iznevjerio ukazano mu povjerenje i koji je, vojnim udarom, počinio više krivičnih djela, a od kojih je najveće izdaja predsjednika koji mu je u potpunosti vjerovao i koji ga je i imenovao na poziciju prvog čovjeka u egipatskoj vojsci. On bi, prema Tabtabaiju, trebao biti kažnjen onako kako se kažnjavaju izdajnici.

da je osam članova Oružanih snaga u maju ove godine napadnuto u Afganistanu, doznaje Jutarnji list. Vidljivo je to iz Izvještaja o sudjelovanju Oružanih snaga RH u Afganistanu o kojem će Vlada raspravljati na svojoj sutrašnjoj sjednici, na kojoj bi trebala biti donesena i odluka o nastavku hrvatske vojne misije u toj zemlji. Kako stoji u izvještaju, patrola Afganistanske narodne armije u kojoj je bilo i osam pripadnika OSRH u svojstvu mentorskog tima, napadnuta je nakon uništavanja improvizirane minske naprave. Napadači su otvorili puščanu vatru na patrolu, a upotrijebili su i projektile. Pripadnici

ANA-e uzvratili su paljbu, no hrvatski vojnici tokom incidenta nisu upotrijebili oružje. Nije bilo ozlijeđenih. Unatoč tomu, incident se smatra jednim od najozbiljnijih napada na pripadnike hrvatskih snaga u misiji, zbog čega nije jasno zašto ministarstvo nije informiralo o tom događaju, kao što to inače čini putem priopćenja i objavama na svojim web stranicama. Osim tog incidenta, zabilježena su i sva slučaja samopropucavanja, no MORH je javnost o tim događajima promptno izvijestio. U izvještaju se spominje i da je Hrvatska u godinu dana na misiju u Afganistanu potrošila 275,5 milijuna kuna.

S

audijska Arabija je u proteklih 12 dana zabilježila 682 slučaja razvoda, s dnevnim prosjekom od čak 57 brakorazvodnih parnica, javljaju saudijski mediji. Radi se o jednom od najvećih procenata razvoda na svijetu. Podaci saudijskog Ministarstva pravde pokazuju da je u gradu Mekki zabilježeno čak 92 razvoda u toku prvih 12 dana

30.000 zabilježenih razvoda u 2012.

Saudijska Arabija

nove hidžretske godine, izvještavaju novine Sharq. Saudijski zvaničnici su više puta upozoravali na dramatičan porast broja razvoda posljednjih godina, uključujući i 30.000 zabilježenih razvoda u 2012. Zvanični podaci pokazuju da je 90% parnica pokrenuto između arapskih državljana Saudijske Arabije (27.000 slučajeva). N.B.

22. novembar - 19. muharrem

56

Turska

Iz 14 turskih provincija ostvaren izvoz vrijedan preko 100 milijardi dolara

Č

etrnaest turskih provincija ostvarilo je izvoz vrijedan preko 100 milijardi dolara u prvih deset mjeseci tekuće 2013. godine, kako izvještava Skupština turskih izvoznika (TIM). Samo u provinciji Istanbul, zabilježen je izvoz u vrijednosti od 51,21 milijardu dolara, što je 42 posto od ukupnog izvoza vrijednog 124,35 milijarde dolara, za period od jaunara do oktobra 2013. godine. Bursa je provincija koja se nalazi odmah iza Istanbula, sa izvozom vrijednim 10,67 milijardi dolara, a na trećem mjestu je Kocaeli, sa 10,56 milijardi dolara izvoza u prvih 10 mje-

seci 2013. godine. Glavni grad, Ankara, na petom je mjestu, sa izvozom vrijednim 5,89 milijardi dolara, a Izmir prednjači za jednu poziciju izvozom vrijednim 7,29 milijardi dolara. Lista spomenutih provincija sa pripadajućim vrijednostima izvoza (u milijardama dolara) izgleda ovako: 1-Istanbul 52,216,215 2-Bursa 10,675,681 3-Kocaeli 10,564,942 4-Izmir 7,299,247 5-Ankara 5,895,770 6-Gaziantep 5,276,810 7-Manisa 3,255,267 8-Denizli 2,498,371 9-Sakarya 1,804,912 10-Hatay 1,636,376 11-Adana 1,523,329 12-Kayseri 1,427,664 13-Konya 1,117,591 14-Mersin 1,084,651. (AA)

Pakistan

Pervez Musharraf bi se mogao suočiti sa smrtnom kaznom za izdaju

M

Foto islamneta
Sedamdesetogodišnji Saudijac ispisao cijeli Kur’an na šestero jaja

inistar unutrašnjih poslova Pakistana Chaudhry Nesar Ali Khan izjavio je u nedjelju da će konačnu odluku u predmetu bivšeg pakistanskog predsjednika Perveza Musharrafa, koji se tereti za izdaju, donijeti Vrhovni sud. U izjavi koju je dao za kanal Russia Today, Chaudhry je pojasnio da bi se, u slučaju da bude proglašen krivim, Musharraf mogao suočiti sa smrtnom kaznom ili doživotnim zatvorom. Podsjetimo, nakon što je Vrhovni sud, ranije, donio odluku kojom se Musharraf predaje istražnim organima na detaljnu obradu i nakon što je utvrđena osnovanost sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, protiv njega je, na osnovu člana VI pakistanskog Ustava, pokrenut novi sudski postupak koji ga tereti za izdaju države. Ali Khan je istakao da će predsjedniku Vrhovnog suda, već sutra, biti uručeno službeno pismo od Vlade, sa jasnim zahtjevom za formiranjem tročlanog sudskog vijeća koje će voditi postupak protiv Musharrafa. Musharraf će pred Sudom odgovarati za četiri krivična predmeta, koji datiraju iz doba njegove vladavine od 1999. do 2008., uključujući i atentat na bivšu premijerku Benazir Bhutto, 2007.

22. novembar - 19. muharrem

57

Zločin

Svjedočenje Srba o ratnim zločinima nad Bošnjacima

Logor Manjača je bio užasan
Nastavljamo sa objavljivanjem svjedočenja Srba o ratnim zločinima nad Bošnjacima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. U ovom broju objavljujemo svjedočenje Predraga Radulovića zvanog “Pile”, bivšeg inspektora Državne bezbjednosti pri Centru službi bezbjednosti (CSB) Banja Luka Pripremio: Ramiz Hodžić redrag Radulović zvani “Pile”, bivši inspektor Državne bezbednosti pri Centru službi bezbednosti (CSB) Banja Luka, završio je glavno ispitivanje na suđenju čelnicima policije bosanskih Srba Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu. Tokom 1992. godine on je u okviru obavještajne grupe “Miloš” izvještavao o zbivanjima na području Banja Luke. Transkript svjedočenja P: Gospodine Radulović, da li ste ikada pisali neki izvještaj o aktivnostima grupe “Crveni kombi”? O: Jesam. I sjećam se dobro jedne pribilješke na toj mojoj informaciji koju je stavio gospodin Nedeljko Kesić. Rekao je da se mi takvim stvarima ne bi trebali bran... baviti. Znači, ne bi se trebali baviti prikupljanjem saznanja vezano za kriminalnu, zločinačku ili ne znam kakvu drugu aktivnost pripadnika iz sastava Centra službi bezbjednosti i članova ovo... ovo... ove grupe koja je pripadala ovom “Crvenom kombiju”. Sjećam se dobro, ja... ja

P

mislim da ste Vi to mogli imati u materijalu, jel /sic/ ja sam našao to u materijalu koji je meni dostavljen. Našao sam tu informaciju. P: Jeste li Vi u to vrijeme znali da li se nesrbe dovodi i da li ih se ispituje u zgradi CSB-a? O: Vrlo malo sam ja toga vidio svojim očima. Nešto sam čuo, a iz razloga što ja sam najmanje bio u Banja Luci. Znači, aktivnost grupe “Miloš” bila je uvijek van ili skoro uvijek van Banja Luke. U Banja Luku smo dolazili ili kasno u toku dana ili po nekoliko dana smo izbivali iz Banja Luke. Znači, tako da realno govoreći ja nisam ni davao dovoljno sebi potrebe ili gru... ili potrebe da grupa se bavi... šta radi se u zgradi centralnoj službe bezbjednosti, jer sam smatrao da ima mnogo onih koji mogu isto kao ja primijetiti ili uočiti ako ima nešto nezakonito ili ako ima nešto što ne dolikuje, normalno, ni moralu, ni kodeksu policijskog rada. Ali kažem im... imao sam zapažanja u pojed... u nekim slučajevima, pojedinačnim slučajevima, da su dovođeni ljudi i da su ljudi maltretirani. Ja, ako hoćete, mogu da navedem te situacije, okolnosti. Znam o kome se radi, a ne znam ko ih je is...ispitivao, ko je vršio istrage i tako dalje. P: No Vi ste spomenuli da ste uočili neke protuzakonite aktivnosti za vrijeme ispitivanja nesrba. Da li biste nam rekli što ste uočili? Likvidacija imućnih Bošnjaka O: Uočio sam da su ljudi koje sam prepoznavao iz grada dovođeni u centralnu zgradu službe bezbjednosti, da su dovođeni sa lisicama na rukama, vidno tučeni. Nisam mogao te ljude da spojim sa bilo kakvom protuzakonitom, nezakonitom djelatnošću njihovom, nji22. novembar - 19. muharrem

hovim aktivnostima, tako da mi je to na određen način sve bilo veliko iznenađenje. Između ostalog, kod mene su dolazili neki pripadnici bošnjačkog i hrvatskog naroda u kancelariju u Banja Luci, kada sam bio u Banja Luci, i žalili su mi se na određene pojave maltretiranja. Pa čak i ukazivali na određene stvari koje su se tica... ticale nestanka njihovih najbližih, a koji su privedeni od strane takozvanih radnika službe javne ili državne bezbjednosti. Sad se trenutno ne mogu sjetiti imena. Znam da je kod mene dolazio vlasnik prvog trgovačkog centra u Banja Luci, Bošnjak je, koji mi se žalio da je neko od radnika priveo, odveo njegovu suprugu i njegovu taštu. Interesovao sam se za taj slučaj, taj sam slučaj... i pisao o tome i pokušavao na sve moguće načine da razriješim. Nikada nije pronađena ta supruga i ta njegova sašt... tašta, ni do današnjeg dana, tako da se osnovano može pretpostaviti da su likvidirane i to isključivo zbog ogromnog, enormno velikog bogatstva koje je ta porodica imala prije rata u Banja Luci. P: Koje su nacionalnosti bile žena i punica? O: Bile su bošnjačke nacionalnosti. P: Kada ste vidjeli kako se te nesrbe dovodi u zgradu CSB-a, sjećate li se možda tko ih je dovodio u tim prilikama kada ste Vi to vidjeli? O: Ja stvarno ne mogu sada da kažem pojedinačno i poimenično bilo koga, ali uglavnom radili su ljudi koji su naknadno došli u službu ili javne ili državne bezbjednosti, za koje ja pretpostavljam, a nemam podataka, da su pripadali znači ovom odredu, specijalnom odredu policije pri Centru službi bezbjednosti. Ustvari, znam sigurno da su ti ljudi bili u tom odredu, ali ne znam kako se... kako... kako se zovu, kak... koja su im imena. Jel /sic/ znate, ja sam bio radnik Službe državne bezbjednosti i dobro poznajem strukturu i pojedince personalno iz Službe državne bezbjednosti. Iz Službe javne bezbjednosti poznavao sam tek toliko koliko sam bio u neposrednim kontaktima u prijateljsko-poznaničkim vezama, u pro... profesionalnom odnosu, tako da moje poznavanje ljudi iz Službe javne bezbjednosti bilo je relativno sa malim brojem pripadnika Javne bezbjednosti. P: Možete li nam reći što se događalo s tim nesrbima za vrijeme ispitivanja u zgradi CSB-a? O: Ne mogu, nisam učestvovao u takvim ispitivanjima. A pogotovo ne mogu u ovom periodu. Međutim, znam 1993. godine da sam učestvovao u jednoj polemici sa načelnikom, Kesić Nedeljkom, zbog toga što je... što su privedeni određeni Bošnjaci, koji su maltretirani od strane onih koji su ih ispitivali, a tom akcijom je rukovodio Predrag Ćeranić, tada njegov zamjenik. Ljudi su bukvalno, bukvalno, bukvalno malt... pretučeni, udarani, sve im je oteto, sve im je pokradeno. Upravo u... u toj akciji su učestvovali, znači, pripadnici koje sam nav... naveo ovdje, a koji su bili pod direktnom ingerencijom, komandom Ećim Ljubana, Samardžije Zdravka i tako dalje. To

58

je bila velika akcija, s obzirom, trajala je nekoliko dana. I ja sam kazao da je to bespotrebno, jel /sic/ ja sam imao podatke o tim ljudima još 1991., 1990. godine. Oni su pripadali SDA. Znači, pripadali su legalnoj stranci, znači ovaj, Stranci demokratske akcije i onda jednostavno su kupljeni danima, maltretirani, udarani i tako dalje, jer navodno, služba je raspolagala sa bezbjednosno-interesantnim podacima o njihovoj neprijateljskoj djelatnosti. Evo, to... to znam jer sam... jer sam više razgovora na te okolnosti obavio i sa Predragom Ćeranićem i sa Kesić Nedeljkom, da se ne maltretiraju ti ljudi. A 1992. godine, znam između ostalog da su privođeni na razgovore i pojedini naši bivši radnici Službe javne bezbjednosti. Ja sad ne... samo iz kazivanja njihovog mogu da kažem kakvo su maltretiranje prošli. Nisam to vidio, nisam bio direktni svjedok toga. P: Te bivše kolege iz SJB, jesu li oni bili nesrbi? O: Da. Grupa “Miloš” P: Usredotočimo se na 1992. godinu. Kakve ste informacije imali 1992. O zlostavljanju bivših Vaših kolega i drugih nesrba u zgradi CSB-a? O: Pa, ja sam Vam reć... reć... već rekao da ja sam relativno malo bio. Ali eto, znam slučaj da je jedan od bivših načelnika Službe državne... od službe bezbjednosti - ili je bio načelnik ili pomoćnik načelnika - recimo, bio angažovan da istovara ugalj za potrebe Centra službi bezbjednosti. Mislim, što mi je bilo nelogično s obzirom da je čovjek do juče bio naš aktivni kolega. To sam ja shvatio kao određen vid njegovog devalviranja, poniženja i tako dalje. Mislim da se zove Ragib Ibra... Ibrabegović, ta... tako da se zove. Nisam siguran u prezimena, ali mislim da su tako. I na to smo ukazivali jel /sic/ sam to doživio kao scenu koja se ponavlja iz Doboja. P: Jeste li ikada 1992. išli u logor Manjača? O: Samo jednom. P: Možete li nam reći otprilike kad je to otprilike bilo, u kojem mjesecu? O: To je bilo 1992. godine. Moglo je biti u julu ili avgustu mjesecu, znam da je bilo ljeto i znam kojim sam povodom išao. P: Kakve ste uvjete, kakvo stanje ste uočili u logoru? O: Najkraće, užasno. Bez ikakvih uslova za biološko preživljavanje, da ne govorim da nije bilo nikakve higijene, da je hrana bila izuzetno loša, da je na malom prostoru bilo... bio ogroman broj ljudi, da su svi ljudi, uglavnom svi, prošli fizičko zlostavljanje, maltretiranje. Pa, ne znam šta bih Vam već više rekao. Bila je gore jedna ekipa koja je, bukvalno rečeno, prije nego što zatvorenik uđe u taj prostor, svakog od tih zatvorenika fisič... fizički maltretirala, a mnogi od tih koji su maltretirani su završili na taj način što su umrli u toj... na toj Manjači od posljedica prebijanja i udaranja. Kad kažem “mnogi”, ograničavam

se. Za mene je mnogo i kada se desi da od takvih posljedica umre dvoje-troje, a umrlo je sigurno više. A mnogi su ostali invalidi, znate, mnogi su ostali invalidi. Ja neću da govorim o onom što se tiče psihe, u to se ne bih upuštao, ali mnogi su ostali fizički invalidi. P: Spomenuli ste da su bili zatvorenici. Je li to bio nekakav otvoreni logor ili je bio zatočenički objekt? O: Zatočenički objekat. A ja smatram zatočeničkim objektom svaki objekat koji ima okolo ograđeno i gdje postoje stražari i iz kojeg se prostora niko ne može da udalji bez dozvole ili naloga onog ko ga čuva. P: Ti podaci, to što ste Vi uočili ili o čemu ste saznali u logoru Manjača i o postupanju prema tamošnjim zatvorenicima, jeste li Vi o tome izvijestili gospodu Kesića i Župljanina? O: Gospodina Kesića jesam i čovjek je rekao da to nije naša briga, da je to pod ingerencijama Vojske Republike Srpske. Ajde da budem iskren, rekao mi je da se u to ne miješam. Evo to je otprilike. Ali to nije bilo samo jednom. Mi smo o tome razgovarali više puta. Nažalost, nije... nije uslišao moju nijednu želju ni sugestiju. P: Gospodine Raduloviću, je li ovo isto tako jedan od Vaših izvještaja? O: Jeste, jeste moj. Odnosno grupe “Miloš”. P: Tu kaže da pripadnici TO-a, srpska milicija i dobrovoljci zauzimaju... da su oni zapravo preuzeli sve ključne tačke u Sanskom Mostu, a da su pripadnici SDA pobjegli iz opštine. Na koga ste mislili kada ste ovo rekli? O: Ako mislite na one koji su pobjegli, znači, to je rukovodstvo Stranke demokratske akcije, ugledni Bošnjaci sa tog područja i Hrvati. P: Hvala na tom odgovoru, no ja ću ponoviti pitanje, preformulisaću ga. Vi ovdje ka22. novembar - 19. muharrem

Znači, to su bili policajci, aktivni i rezervisti, koji su pripadali stanici policije Sanski Most, pripadnici TO Sanski Most i dobrovoljci koji su se javljali u različitim vidovima, u različitom... u različitoj formi organizovanja od onih koji su sebe nazivali specijalist... specijalcima, koji su sebe nazivali nekim četničkim pripadnicima i tako dalje.

žete da su između ostaloga: “Pripadnici srpske policije preuzeli sve ključne instalacije u Sanskom Mostu.” Vidite li taj dio teksta? O: Pa vidim, to je tačno. Mislim, ne znam šta imam komentarisati. Tačno, znači, srpske snage... srpske snage su preuzele sve važnije objekte u Sanskom Mostu i uspostavili su, znači, vlast srpske, da kažem, u Sanskom Mostu. P: Ja u ovom trenutku tražim razjašnjenje u jednom pogledu. Kada kažete “srbijanska policija”, što je jedan opšti termin, molim Vas da budete konkretniji šta ste pod time podrazumijevali? Da li su to bili pripadnici SJB-a? Da li je to... da li su bili pripadnici CSB-a? Na koga ste mislili kada ste rekli “srbijanska policija”? O: Ja nisam rekao “srbijanska policija”, nego “srpska policija”. Znači, to su bili policajci, aktivni i rezervisti, koji su pripadali stanici policije Sanski Most, pripadnici TO Sanski Most i dobrovoljci koji su se javljali u različitim vidovima, u različitom... u različitoj formi organizovanja od onih koji su sebe nazivali specijalist... specijalcima, koji su sebe nazivali nekim četničkim pripadnicima i tako dalje. Znači, vrlo jedna kompleksna situacija. Svako ko je imao oružje pripadao je onom što je mislio da treba da pripada, osim ovih organizovanih snaga koje su bile u Teritorijalnoj odbrani i srpskoj policiji. Znači, jednostavno jedna konfuzna situacija u Sanskom Mostu. Bilo je tu maltretiranja raznoraznih po različitim osnovama. Svi oni koji su mogli da se udalje bezbjedno da napuste SD... ovaj, Sanski Most, a bili su druge nacionalnosti, znači bošnjačke ili hrvatske, su napustili jer su jednostavno bili uplašeni takvim stanjem, nisu željeli da iskušavaju sreću, udaljili su se, otišli su. Uglavnom, ostali su oni koji nisu imali sredstava da odu i mogućnosti da odu, da... da... da napuste.

59

No comment
Porodica zaustavila auto na prometnoj raskrsnici i zaplesala na njemu
Grupa od dva muškarca i jedne žene putovala je s četvero male djece kada se zaustavila na raskrsnici između ulica LaSalle i Monroe u četvrtak oko 13:15 sati. Popeli su se na krov i zaplesali uz pjesmu Ellie Goulding “Lights”. Troje odraslih je privedeno i terete se za ugrožavanje djece koja su smještena u Uredu za djecu i porodične usluge Illionisa. (Klix.ba, 17. novembar)

Šemso je putovao više od 20 sati da bi gledao utakmicu BiH - Argentina
- Imate li srce? Jeste li se ikada zaljubili? Znate onaj osjećaj koji gajite prema djevojci ili momku? E, pa ovo je mnogo jače od toga - rekao je Šemso Bećirović, koji je sa sinom i njegova tri prijatelja putovao 20 sati iz Connecticuta da gleda utakmicu. (FENA, 18. novembar)

Planirao bijeg: Izradio masku prema licu jednoga od čuvara
Zatvorenik, kojem uprava kaznionice Santa Rita u brazilskoj državi Paraibi nije otkrila identitet, planirao se domoći slobode pomoću maske od sapuna koju je izradio prema licu jednog od čuvara. Na njegovu žalost, netko od kolega ga je ‘otkucao’ prije nego što je pokušao bijeg, pa kada su djelatnici zatvora u utorak pronašli mjesto gdje je masku sakrio, pokušao se obraniti tvrdnjom da ju je napravio u čast dotičnog čuvara. (24sata.hr, 18. novembar)

Ronilac na dah preminuo dok je pokušavao da obori rekord
Amerikanac Nikolas Mevoli preminuo je na Bahamima u toku velikog međunarodnog takmičenja u ronjenju na dah, nakon što je zaronio na dubinu od 72 metra. Organizatori kobnog događaja su saopšili da je Mevoli pokušavao da obori rekord u slobodnom ronjenju, sa ciljem da zaroni što dublje u more bez peraja, a potom isto tako ispliva. Mevoli je uspeo da zaroni na dubinu od 72 metra, a na površinu je isplivao nakon tri minuta i 38 sekundi. Kada je izronio, pokušao je da govori, ali mu je, prema svedočenju očevidaca, govor bio nerazumljiv, nakon čega je pao u nesvest. Uprkos pokušaju oživljavanja i medicinskoj pomoći koja mu je odmah ukazana, nije uspeo da se probudi. (Blic, 18. novembar)

Zgrada u Engleskoj napravljena u obliku svastike
“Razgledao sam okolinu koristeći Google Maps, a onda sam se potpuno šokirao kada sam ugledao zgradu u obliku svastike”, izjavio je Tony Bolwell. Zgradu koristi tamošnje gradsko vijeće, napravljena je šezdesetih godina, ali nije poznato ko ju je dizajnirao. (Klix.ba, 18. novembar)

Komentarisao vlastitu fotku s potjernice na Facebooku pa ga uhapsili
(Index.hr, 17. novembar)

Napao ga krokodil, od smrti ga spasio autić za golf
Škot Dagi Tompson (58) iz Višava kraj Glazgova jedva je izvukao živu glavu kad ga je napao krokodil dok je igrao golf. S prijateljima je bio na golf igralištu u Kankunu u Meksiku kad je iznenada iz grmlja iskočio četiri metra veliki krokodil i zgrabio ga za bedro. “Loptica je bila 10 do 15 metara od gustog grmlja. Nisam ni znao da je iza grmlja voda. Udario sam je i začuo buku, a ogromni krokodil me zgrabio”, prisjeća se Tompson. Njegovi prijatelji su zgroženo gledali krokodilov skok s razjapljenim ustima, piše “Daily Mail”. U sljedećem trenutku prijatelji su se prenuli. Zgrabili su svoje golf palice i krenuli u napad. Bez prestanka su udarali krokodila nadajući se da će iz ralja pustiti njihovog prijatelja. “Udarali su po njemu, no to je bilo kao kad udarate u zid”, kazao je Tompson. Jedan prijatelj je konačno skočio za volan autića za golf i počeo ga gaziti, nakon čega se unezvjereni krokodil okrenuo na auto. “Krokodil mi je poderao sve mišiće u bedru. Moja noga izgleda kao izlog u mesnici”, kazao je Tompson, koji se oporavlja u bolnici u Kankunu. Ljekari su mu zašili više od 200 šavova. Cijela porodica je traumatizovana i bijesna. (24sata.hr - 15. novembar)
22. novembar - 19. muharrem

Čovjek zbog gladi bio prinuđen da pojede svog psa koji ga je spasio od medvjeda
U julu ove godine Marko Lavi (44) pošao je na dvomesečno putovanje kanuom u severozapadni Kvebek. Nakon dve nedelje napao ga je medved koji mu je pojeo svu hranu i uništio kanu koji mu je bio neophodan kako bi se vratio kući. Markov voljeni nemački ovčar oterao je divlju životinju pre nego što je uspela da povredi njegovog gazdu. Bez hrane i osnovnih sredstava za preživljavanje Lavi je izdržao nedelju dana, a onda je bio primoran da kamenom ubije svog psa i pojede ga. (Dnevno.rs 12. novembar)

“Vidovita’’ Marijana prijetila da će joj se kćerka ubiti ako joj ne plati
- Vaša kćerka će se ubiti! Ona je pod crnom magijom, ući će u neko živčano rastrojstvo i izvršit će samoubistvo! Samo ja vam mogu pomoći! Ovu jezivu poruku od takozvane Vidovite Marijane dobila je doktorica Svetlana Stanojević (58) iz Leskovca, koja je nedugo potom, pod konstantnim pritiskom proročice, na njen račun uplatila 14.600 dinara. Nakon što je dobila novac, Vidovita Marijana je zahtijevala još 600 eura za spas doktorice i njenog djeteta, nakon čega je Svetlana Stanojević slučaj prijavila policiji, piše srpski Kurir. (Avaz, 18. novembar)

Mladić pretučen, a ne zna zbog čega
Kako nam je potvrđeno u Operativnom centru MUP-a HNK, 23-godišnjak se nalazio u društvu četiri mladića kada ih je, pod još neutvrđenim okolnostima, napala veća grupa, a iz koje je, nakon tuče, jedan maloljetnik priveden u policijske prostorije te je nakon obrade njegovom ocu uručen prekršajni nalog. H. K. (identitet poznat redakciji) je jučer u izjavi za naš list ustvrdio da je ni kriv ni dužan zaradio tri šava na glavi te da mu je, također, oštećen auto na kojem su kamenjima razbijena bočna stakla. (Avaz, 17. novembar)

60

Nauka
va belgijska hirurga otkrila su potpuno novi dio ljudskog tijela - iako postoji šansa od tri posto da ga neke osobe uopće nemaju. U svom radu oni potvrđuju postojanje anterolateralnog ligamenta koljena. Ovo vezivno tkivo ima ključnu ulogu kod pacijenata kojima je povrjeđen prednji kružni ligament. Iako će biti potrebna dodatna istraživanja kako bi se potvrdila ova hipoteza, ovo otkriće bi moglo pružiti nadu za buduće tretmane ove povrede.

Pripremio: Saladin Kovačević

D

Otkrili novi dio ljudskog tijela

Š

Čokolada je dobra za cirkulaciju, krvni pritisak i srce

azirana pića podižu nivo soli u krvi i ugrožavaju zdravlje bubrega, potvrdili su rezultati nove studije. Takvi napici podstiču bubrege da izbacuju previše proteina neophodnih za organizam iz tijela. Ranija istraživanja otkrila su da šećer iz gaziranih pića povećava osjetljivost bubrega na angiotensin II, protein koji regulira nivo soli. To pospješuje vraćanje soli u bubrege čime se povećava rizik od dijabetesa, gojaznosti, bolesti bubrega i visokog krvnog pritiska.

G

Gazirana pića ugrožavaju zdravlje bubrega

panski istraživači analizirali su ishranu i aktivnosti 1.500 tinejdžera starih između 12 i 17 godina u devet evropskih zemalja. Utvrđeno je da ljudi koji jedu mnogo čokolade generalno imaju manje masnoće u tijelu. Također, stručnjaci su zaključili da ona ima pozitivan uticaj i na cirkulaciju, krvni pritisak i zdravlje srca. Čokolada možda ima mnogo kalorija, ali također neutralizira masnoće i ne dozvoljava da se “lijepe” na tijelu, tvrde španski istraživači.

ipurak se od davnina smatra jednom od najdragocjenijih biljaka jer sadrži velike količine vitamina, minerala, organskih kiselina i drugih biološki aktivnih materija. On blagotvorno djeluje na organe za varenje, podstiče izlučivanje mokraće, prevenira nastanak kamenca u bubrezima i mokraćnim kanalima. Također, čisti krv, a koristi se kod upalnih procesa bubrega i mokraćnog mjehura. Čaj od cvjetnih latica šipurka koristi se za liječenje hemoroida, dijareje i želudačnih grčeva.

Š

Šipurak je riznica vitamina Zube prati dva puta dnevno

N

jekari Univerzitetske bolnice u Debrecenu u Mađarskoj prijevremeno, ali uspješno porodili su ženu koja je bila moždano mrtva, a koju su tokom tri mjeseca vještačkim putem održavali u životu. Zdrava beba, teška 1,4 kg, donijeta je na svijet carskim rezom, u 27. nedelji trudnoće majke, koja je doživjela moždani udar kada je bila trudna 15 nedelja. Neki od majčinih organa - srce, jetra, bubrezi i pankreas donirani su u korist četiri primaoca dva dana nakon porođaja.
22. novembar - 19. muharrem

L

Uspješno porođena

ije potrebno prati zube poslije svakog obroka, odnosno tri ili više puta na dan, dovoljno je dva puta, saopćila je Francuska unija za oralno zdravlje. Unija je donela tu odluku jer stručnjaci smatraju da se treba prilagoditi radnim ljudima koji ne mogu ići kući tokom pauze za ručak. Kada je o ručku riječ, stomatolozi preporučuju upotrebu žvaki bez šećera poslije obroka, ali upozoravaju da i pored toga ne treba zanemariti higijenu zuba, desni i usne duplje. Među preporukama zubnih ljekara je i korišćenje električne četkice za zube i zubnog konca.

61

VELI KA NAGRADNA I GRA

M O F F A AS S Ž D Ž D A NA H
NAGRADE Z AČ ET VRT I C I KL US
A NAGRAD . 1 A NAGRAD . 2

GL A VNA NA GRA DA

3 xh a d ž d ž

A NAGRAD . 3

V T D/ C TL F ”T 2 2

a j i c a g i v oNa t u A

a g i j n 5k t e l mp Ko

AKOM V US U US KL I C H EDNI J I R V PET ADA NAGR

A NAGRAD . 4

A NAGRAD . 5

0 3 6 M9 l e t i b Mo

a j l o š t e l mp Ko

I z v l a č e nj e na gr a da č e t v r t o g CI KLUSA bi ć eo ba v l j e no u po ne dj e l j a k0 2 . 1 2 . 2 0 1 3 . u2 0s a t ina M TV I gm a n.

S PONZ ORI NAGRADNE I GRE
VODA T ON S ARAJ EVO MEDI AS HOP VI S OKO UDRUŽ ENJ ES AF F

NAGRADNI KUPON C I KL USI V Ku p o n2
i mei p r e z i me a d r e s a b r o j t e l e f o n a
NA GRA DNA I GRA “ S AS A F F OM NA HA DŽ DŽ ”

DOB I T NI C I NAGRADA C I KL USI I I
1 .De r v i ć Es mi r ,Tur be - LCD/ TV 2 2 "

2 .Adi s a Be š i ć ,I l i j a š - Ga l a x yMI NI

3 .I r f a n Pa ndž o ,Bugo j no - Qur a n Pe n

4 .M us t a f a Agi ć ,Bugo j no - Ko m pl e t5 k nj i ga

5 .Az r a Ša ba no v i ć ,Ze ni c a -M o bi t e lM e nTEL

MEDI J S KI POKROVI T EL J :

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful