Zločin i kazna

ŽIVOTOPIS: Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821.-1881.) ruski je romanopisac i, uz Tolstoja, najveći predstavnik ruskog realizma. Presudnu je ulogu u njegovu životu i stvaranju imalo sudjelovanje u utopijsko-socijalističkom kružoku Petraševskoga, zbog čega je 1849. bio osuđen na smrt, zatim pomilovan i prognan u Sibir, gdje je proveo deset godina. Dok je na početku svog stvaranja krenuo stopama Gogoljeva realizma i zastupao napredne društvene poglede (roman ''Bijedni ljudi'', 1846.), nakon povratka s robije (koju je opisao u ''Zapisima iz mrtvog doma'', 1861.) ne samo da napušta, već i osuđuje revolucionarnu djelatnost (roman ''Demoni'', 1871.-1872.) te zapada u misticizam i mesijanizam, propovijeda neprotivljenje zlu silom, traži izlaz u pravoslavlju i svjesno pristaje uz carizam i slavenofilstvo.Glavna su mu djela romani: ''Poniženi i uvrijeđeni'', ''Zločin i kazna'', ''Idiot'' te ''Braća Karamazovi'', posljednje i najpoznatije njegovo djelo, koje je ostalo nedovršeno. KNJIŽEVNI ROD: epika VRSTA DJELA: roman MJESTO RADNJE: Rusija VRIJEME RADNJE: 19. st. ''... siromaštvo nije sramota, to je istina.'' ''Trebalo bi da svaki čovjek može nekamo otići.'' ''Na sve se privikava podlac.'' ''Laž je mila stvar, jer vodi istini.'' ''Tko dva zeca vitla, nijednoga ne stiže.'' ''Laganje je jedina čovječja privilegija koju nemaju drugi organizmi. Slaži, pa ćeš doprijeti do istine! Zato i jesam čovjek jer lažem.'' ''U koga ima savjesti, neka i pati ako prizna da je pogriješio. To mu i jest kazna...'' ''Najlukavijega čovjeka treba da zbuniš baš najpriprostijom stvari.'' Rodion Raskoljnjikov On je mlad,inteligentan i obrazovan čovjek koji suosjeća sa siromasima i spreman im je pomoći.Povučen je u sebe.Ima razvijenu intelektualnu svijest.Gnjevan je i prezire sadašnji poredak u Rusiji te se tu pretvara u pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve,pa i na zločin kao što je ubojstvo.Svoju unutrašnju borbu potkuruje mišlju kako bi jedan život mogao od bijede spasiti tisuće života.Raskoljnjikov je,dakle,pobunjenik protiv društva,ali on je ujedno i usamljenik što se muči etičkim i moralnim pitanjima. Njegovi činovi nisu motivirani samo njegovim shvaćanjem etike,već i bijedom što ga okružuje,socijalnim zlom koje navodi čovjeka na zločin, Nakon ubojstva hvataju ga strah i jeza,izgubljen je i uplašen. Iako se zanosi idejom da postoje tvz.neobični,odabrani ljudi kojima je dopušteno da zbog općeg dobra čine zločine njega na kraju satire savjest,on popušta u sukobu sa “psihološkim obručem” oko sebe i priznaje ubojstvo.On je cijelo vrijeme razapet između pobune i smirenja,ljubavi i mržnje,on terorizira,razmišlja i ispovijeda se.U njemu se stalno bore dva karaktera,pa se njegovi unutrašnji monolozi pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji čitaoca stalno tjeraju na razmišljanje.Već u samom njegovom imenu,Raskoljnikov,vidimo da je on čovjek u raskolu između svoje humane biti i surovosti traženja koju pred njega postavlja životna stvarnost. Citat koji potvrđuje Raskoljnjikovu unutrašnju borbu:

Nije je rasklopio ni sada..“Za Raskoljnjikova nastadoše neobični dani:kao da je odjednom pala pred njim magla i zatočila ga u bezizlaznu.ravnodušno stanje u gdjekojih ljudi na samrti.tako neočekivano sretna da se gotovo uplašila svoje sreće.Počinio je on ovo ubojstvo i stoga što je jedna od omiljenih ideja Dostojevskog bila da širenje materijalističkih ideja može uništiti moralne vrijednosti mladih i napraviti ubojicu čak i od sasvim dobrog mladića koga bi nesretni stjecaj okolnosti lako mogao gurnuti u zločin..”I Sonja je cio taj dan bila uzrujana.mora ga platiti velikim budućom podvigom.koje iziskuju da budu odmah objašnjene.nije mu ni jedanput ponudila evanđelje.tištale su ga osobito.već sposoban da sam stvori vlastiti zakon ida snosi ogroman teret odgovornosti. neke vazdanje činjenice.a utjehu i mir nalazi u Sonji i u evanđelju.nećete vi mene prevariti.Ali na preveliko čudo njegovo nije ni jedanput progovorila o tom.Voli Raskoljnjikova i ona je ta u kojoj on vidi spasenje.-apatije.Mirna je.Njena je to knjiga.nakon dugog razmaka.Ali tako je sretna bila. Progonstvo u Sibir za Raskoljnjikova znači novi život.sati.njene težnje bar.neminovna propast.da vidimo.veli.Na početku robije mislio je da će ga Sonja mučiti religijom.tešku samoću..Ali se se sjećao također da je bivalo časova.I još se ispričavaju što nisu pitale za savjet.a drugi opet smatrao posljedicim kakvog događaja koji je postojao samo u njegovoj mašti.čita Bibliju(evanđelje) i vjeruje u Boga..da će mu sve govoriti o evanđelju i narivavati mu knjige..samo sedam godina!Na početku svoje sreće tih se sedam godina čini njima pogdjekada kao da je to sedam dana.nagađao je da mu se gdjekada mračila svijest i da je tako potrajalo.I ne zna on da mu se novi život ne poklanja.da svojem životu opovrgna grižnju savjesti i da podmuklim sredstvima(ubojstvom)postigne dobar cilj bez imalo predrasuda prema svojoj unutrašnjoj ravnoteži i svom vrlom životu.a na noć opet oboljela.Sedam godina.” Citat u kojem je vidljiv Raskoljnjikov unutarnji monolog: “Tog braka neće biti dok ja živim.koje kad bi zaboravio u svom položaju.može li se ili ne može!Divna li mi izgovora:”Takav je.nego da ga mora skupo platiti..” No zašto je Raskoljnjikov ubio staru lihvarku?Očigledno da bi svoju porodicu spasio bijede.zaprijetila bi mu potpuna..” Sonja Marmeladova Ona je prostitutka čista srca..pa se dapače prevračalo i u panični strah....uz neke prekide.pati u sebi. smješkajući se i slaveći unaprijed svoje odluke-Ne mama.Miješao je na primjer jedan događaj s drugim.nego su bez mene riješile stvar!Koješta!Misle one da sada više ne mogu raskinuti.ali jedna mu misao sine glavom:”Zar mogu njena uvjerenja sad ne biti i mojim uvjerenjima?Njena čuvstva..Ali on je izvršio ubojstvo i da bi sebi dokazao da nije običan čovjek koji poštuje moralne zakone koje su drugi stvorili. “Pod uzglavljem mu je ležalo evanđelje.koja ga je zaokupljala kao protivnost pređašnjem strahu.On ga je sam zaiskao od nje kratko vrijeme prije svoje bolesti i ona mu je šuteći donijela knjigu.pa možda i dana punih apatije.i neka gospodin Lužin ide do đavola! -Jer je očevidna stvar-mrmljao je u sebi.Gdjekada ga je zaokupljalo bolesno i mučno uzbuđenje.takav poslen čovjek da se ni ženiti ne može drugačije nego na diližansi ili čak u vlaku”Ne.Sjećajući se toga vremena kasnije.sve do konačne katastrofe.Uopće za tih posljednjih dana kao da je i sam nastojao da izbjegne jasnom i potpunom poimanju svoga stanja.sve to ja vidim i znam o čemu ti namjeravaš mnogo govoriti sa mnom. .Uzme ga makinalno.Dosad je nije ni rasklapao.Dunja.Dunječka.surovog čovjeka.poslen čovjek PetarPetrovič.ne.nalične na ono bolesno..Vrši zločin na sebi da bi prehranila mačehinu djecu i pijanog oca.. još kako bi se volio osloboditi i umaći nekim brigama.poštedio svoju sestru koja je da bi mu pomogla u školovanju bila spremna da se uda za jednog bogatog.ona ista iz koje mu je čitala o uskrsnuću Lazarevu.

Bolje će biti kasnije-dometne da je umiri.Ta zajedno ćemo patiti.jest.znače. -Kad počne tvoja patnja.na primjer.Čitaoc je ovom koncetracijom fabule prisiljen da ulazi najprije u unutrašnju Raskoljnjikovljevu borbu pred ubojstvo u njezinim raznolikim psihološkim.bolje.čudno je i užasno bilo to čuvstvo!Idući k Sonji osjećao je da mu je u njoj sva njegova nada i sve spasenje. jedan od najjačih argumenata za izvršenje zločina no na takvim se karakteristikama Dostojevski nigdje dulje ne zadržava.nego i europskog romana XIX.kao da su nakon bure izbačeni sami samcati na pustu obalu.Kriminalna fabula ne služi tu.” Iz svojeg prvotnog nesretnog i jadnog života na kraju doživljava sreću s Raskoljnjikovim.st..zajedno ćemo i križ nositi! -Daj!-reče Raskoljnjikov..njihovi su portreti samo skice koje nekada ostaju u trajnom sjećanju čitaočevu zahvaljujući elementima groteske koju pisac često .tužni i utučeni.najvećom dinamikom i najpotpunijom sadržajnošću.U ovom djelu kao da se ukrštava. -Neću sada Sonja.studenta koji je izgradio cijelu teoriju da bi ubio staru lihvaricu.posebni društveni i ideološki problem. kriminalna fabula poslužila je Dostojevskom da s pomoću stvorene napetosti privuče i zadrži čitaoca.roman s najskladnijom strukturom i ravnotežom pojedinih njegovih elemenata.Međutim fabula nije funkcionalna samo u tom najužem smislu.a posebno za ruski realizam.a sada.zato ga i slijedi u Sibir.i začudo mu odjednom bude teško i bolno što ima nekoga da ga ovako ljubi. “.upravo ona koncentrira čitaočevu pažnju na određeni čin.da odvuče čitaoca od temeljne problematike društva i čovjeka u njemu.koji ujedno razvija psihološko oblikovanje karaktera sve do prodiranja u psihopatološke pojave.a nagovještaju se i mnogi postupci suvremenog romana.svaki za sebe..bez sumnje je najcjelovitiji roman Fjodora Mihajloviča Dostojevskog.(Raskoljnjikov zločin)i vrlo kratko “trajanje romana”(samo devet dana).a na kraju i u Raskoljnjikovljev unutrašnji svijet kad on pod Sonjinim izravnim utjecajem prima konačno svoju kaznu.pomolit ćemo se i krenut ćemo.a ujedno sadržava u sebi i značajne elemente socijalno-analitičkog postupka koji je toliko značajan za europski.Upravo ona daje romanu i ono unutrašnje jedinstvo zbivanja i karaktera.već naprotiv da mu naturi mnoge probleme uključujući ovamo i filozofske. Nije htio da je ogorči.ali ne samo na golom zbivanju.Raskoljnjikov gleda Sonju i osjeća kolika je njena ljubav prema njemu.Jest.a ujedno daje unutrašnju dinamiku i snagu koja privlači čitaoca prema vrlo širokoj problematici.mislio je da će stresti sa sebe bar jedan dio svojih muka. JEZIK I STIL Roman o zločinu Rodiona Raskoljnjikova.gdje se cijelo srce njeno obratilo k njemu.moralno-etičkim i intelektualnim aspektima..Njena je ljubav spram Raskoljnjikova toliko velika da mu želi pomoći u njegovoj patnji.koji uza svoj strogo funkcionalni smještaj. -Jest.“Sjede jedno do drugoga.onda ćeš ga objesiti.osjetio je i spoznao da je kudikamo nesretniji nego što je bio prije.ja ću ti ga objesiti.”Detektivska” tj.pa čak da mu naturi i njihova rješenja u smislu piščevih religioznih ideala.a ujedno i račva problematika ne samo ruskog.a zatim je bio natjeran imperativom svojih psihičkih doživljaja i vještim djelovanjem sudskog istražitelja da to ubistvo prizna i podnese tešku kaznu.To je njegov prvi problematsko-filozofski roman izgrađen na osnovi kriminalne fabule.Doći ćeš k meni.Njen je karakter apologija ljubavi i patnje u ime drugih ljudi.želi da on podijeli teret i patnju s njom.kao u suvremenom kriminalnom romanu.dakle.” Nasuprot razumnom i buntovnom Raskoljnjikovu Sonja je smirena i osjećajna.Porodica Marmeladovih i njihova bijeda su.zatim u Raskoljnjikovljevu borbu sa svojom savješću poslije ubojstva i dvoboj s istražiteljem Petrovičem.Uprvo ta fabula omogućila je Dostojevskom da uz Raskoljnjikova naniže i cijeli niz socijalno i ideološki značajnih karaktera.a ujedno doživljava preporod u smislu piščevih ideoloških ideja.već i na problematici kojom je pisac htio da ga zarazi.bolje-prihvati Sonja zanosno.Ali odmah trgne opet ruku koju je bio pružio za križem.

na kome se nalazilo nekoliko teka i knjiga. Raskoljnikovljev zločin je zločin s predumišljanjem. a sad sva u krpama. iznošenim studentskim kaputom. Sunce treba prije svaga da bude sunce.uzastopnom i kontrastnom redanju prizora.Ja razumijem samo jednu riječ:korisno! Vlast zadobiva samo onaj koji se usudi da se sagne i da ju uzme. moglo se vidjeti da ih već odavno nije dotakla ničija ruka. da se u ime viših.teško da može shvatiti ono”o čemu se radi”u suvremenoj prozi i o čemu to zapravo njen velik dio govori. ne svlačeći se.( opis Raskoljnjikove sobe:“To je zapravo bila krletka pet-šest koraka u dužinu. i.tko nije pročitao njegove romane.ja ću ga kupiti kod Zimmermanna.znači šešir? Šešir je tričarija.stvorio u prvom redu atmosferu krčmi. već samo po tome koliko je na njima bilo prašine. Razumihinom i prostitutkom Sonjom Marmeladovom – koja ga svojom smirenošću i kršćanskim podnošenjem patnji te iskrenim altruizmom (prostituira se da bi prehranila obitelj) vodi prema priznanju zločina. najzad. I namješta je bio u skladu sa stanom: tri ne baš ispravne stare stolice. navodno humanih.oni su književnost koja to iskustvo može prenijeti čitaocima jedino i isključivo na onaj način kakav pripada samo umjetničkoj književnosti. Budite sunce i svi će vas ugledati. Često je on na njoj spavao onako kako bi došao.Zbog toga se struktura suvremene književnosti naprosto ne može razumjeti bez Dostojevskog.bilo da izriče svoja mišljenja i polemizira sa svojim protivnicima ili suglašava sa srodnicima.te izrečene u njegovim razmišljanjima. kao i razgovore sa Porfirijem Petrovičem. Završetak romana – odlazak na robiju sa Sonjom i Raskoljnikovo smirenje u evanđelju – razrješuje mnoge idejne sukobe koje je mladi intelektualac doživio.Uz sve navedeno roman obiluje mudrim mislima i porukama koje su pretežno Raskoljnjikove.uličnih prizora i policijskih kancelarija. koja služi Raskoljnjikovu kao postelja. nekad presvučena cicom. petrogradskih potkrovlja. Ispred sofe je stajao mali stol. prašnjavim i odlijepljenim tapetama vrlo je bijedno izgledala i bila je tako niska da je u njoj svaki malo viši čovjek osjećao zebnju i sve mu se činilo da će glavom udariti u tavanicu.. kao i Napoleonu. ali on je također pobunjeni plebejac koji je spreman na sve.kao i česti dijalozi kojima obiluje ovaj roman. . ciljeva posluži zločinom.-Šešir-što npr.ali svaki od njih u romanu ipak živi sa svojim problemima-i sa svojim ideološkim stavom.ovog romana. sa jastukom pod glavom.upotrebljuje. U Zločinu i kazni Dostojevski je podređujući opisnost dinamičnosti fabule. “poniženi” intelektualac želi svojim činom potvrditi ideju o odabranoj.On je začetnik jednog razvoja u umjetničkoj prozi koji misaono previranje i borbu mišljenja čini svojom središnjom temom.služeći se vrlo često gotovo rembrantovskim postupkom kontrastiranja svjetla i mraka. Raskoljnikov je siromašan student sa veoma razvijenom intelektualnom sviješću – mnogo razmišlja o svijetu i sebi.(npr. bez deke i pokrivajući se starim.”) Upravo je po svom naglašenom urbanizmu.”Ljuta guja povrijeđenog samoljublja svu noć mu je pila srce”. upravo zbog te njene iznimne naravi. snažnoj ljudskoj ličnosti kojoj je.”Što god je korisno čovječanstvu.”) I za kraj:Romani Dostojevskog i pored sve svoje “filozofičnosti” nisu filozofija.to ja ne mogu kupiti!”)Također se u djelu mogu naći umjetničke pjesničke slike(npr. u uglu obojen sto.. Samo ako si plemenit.koji se također ispoljio i u dinamici. Ta njegova razmišljanja dana su kroz njegove mnogobrojne monologe. glomazna sofa.Radi se samo o jednom:treba se samo usuditi! Ne radi se o vremenu nego o vama samom.to je i plemenito.ali što se pod šeširom čuva i šeširom pokriva. pod koje je podmetao sve rublje što je imao – i prljavo i čisto – da bi mu uzglavlje bilo više.sve drugo možeš steći talentom.znanjem razboritošću genijalnošću. Sa svojim požutjelim.Zamišljen isključivo kao monolog ubojice u prvom licu(Ich-Form)ovaj je roman izrastao u djelo u kojem pripovjedač pripovjeda o Raskoljnjikovljevoj sudbini.-koja je ujedno i metafora “I cio taj rajski dan mojeg života i cijelo to veče ja sam i sam proveo u poletnim sanjarijama.opisivanja tamnih uličica kojih tama dolazi još više do izražaja kad je djelomično osvjetlimo difuznim svjetlom plinskih svjetiljki.gotovo ga ne ispuštajući iz vida i vrlo često prepuštajući ga da bude bilo to u unutrašnjim monolozima nasamo s čitaocem. Stalnoj unutrašnjoj borbi i sukobu sa”psihološkim obručem”oko njegaRaskoljnjikova-odgovara i stilski postupak unutrašnjeg monologa(citat:prije naveden). dopušteno.Dostojevski vjesnik novih putova velikog dijela ruske i europske proze.

ali pijanac koji je propao. objema rukama podupro glavu stavljajući poderane laktove na mokar i ljepljiv stol. sijale živahne crvenkaste očice. malog šiljatog nosa i gologlava. veoma pošten. voli Dunju. veoma voli i cijeni svoju obitelj. U njegovim manirima se stvarno naziralo nešto činovnički dostojanstveno. iako je bila vrućina. srednjeg rasta i snažne građe.Rodion Raskoljnikov: On je mlad. upropaštena sadašnjim prilikama i statusom i sa time se nikako ne može pomiriti. on razmišlja i ispovijeda se. potpuno pohaban crni frak. Stisnuvši ruke na grudima. ali već poodavno. ali on je bio uznemiren. ali u isto vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. užagrenih i zlobnih očica. škrta. još divne zagasitoplave kose. “To je bila strašno mršava žena. a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene pjege. žutim i čak zalenkastim licem od stalnog pijančenja i s otečenim kapcima. i njime se on i zakopčavao. stidljiva i tiha djevojka. dosta visoka i stasita. s otpalim dugmadima. Nakon ubojstva hvataju ga strah i jeza. pa se njegovi unutrašnji monolozi pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji čitaoca stalno tjeraju na razmišljanje. u nekoj tuzi. pobožna. izgubljen je i uplašen.” Katarina Ivanovna: Žena Marmeladova. Raskoljnikov je imao utisak da joj nema više od trideset godina i da ona stvarno nije bila za Marmeladova…” Dimitrije Prokofjič-Razumihin: Jedini razumije Raskoljnikova i jedini je s kojim se on druži na sveučilištu. jer i u njenim očima opet bljesnu ona pređašnja nepovjerljivost. dakle. spreman pomoći u nevolji i uvijek daje sve od sebe. socijalnim zlom koje navodi čovjeka na zločin. ali on je ujedno i usamljenik što se muči etičkim i moralnim pitanjima. On je cijelo vrijeme razapet između pobune i smirenja. koja je imala oko trideset i pet godina i bila prava robinja svoje sestre. Bio je obrijan na činovnički način. pa je zbog toga bijesna i gnjevna. Svoju unutrašnju borbu potkuruje mišlju kako bi jedan život mogao od bijede spasiti tisuće života. Raskoljnikov je. a njen pogled je bio oštar i ukočen. voli jako svoju djecu. Samo se još jedno nekako držalo. izmučena i iscrpljena. pobunjenik protiv društva. ona je hodala po svojoj maloj sobi i disala neujednačeno i isprekidano. Ali u njemu je bilo nešto vrlo čudnovato. Njegovi činovi nisu motivirani samo njegovim shvaćanjem etike već i bijedom što ga okružuje. sa podbuhlim. sav zgužvan. bio je omotan nekom flanelskom krpom. Njena blijedoplava i prosijeda kosa bila je izdašno namazana zejtinom. Oči su joj blještale. iz kojih su. Sa nekim zavežljajem u rukama. pa mu je gusto izrastala siva. zelenašica. osjećao se i smisao i razum. Njen dugački i tanki vrat. uprljan i ispolivan. Ispod prsluka od nankina virio je plastron. nepovjerljiva. Gnjevan je i prezire sadašnji poredak u Rusiji te se tu pretvara u pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve. dan i noć je radila. pa i na zločin kao što je ubojstvo. “To je bio čovjek od preko pedeset godina. a tuberkuloza ju je načela. u njegovom pogledu kao da je blistalo čak neko ushićenje – ako hoćete. slabašna. Ima razvijenu intelektualnu svijest. To sušičavo i uzbuđeno lice stvaralo je bolan utisak pri posljednjem svjetlu dotrajale svijeće koje je treperilo na njenom licu. kao kroz uzane pukotine. . nezgrapna. čekinja. Iako se zanosi idejom da postoje odabrani ljudi kojima je dopušteno da zbog općeg dobra čine zločine. ali kada umire od tuberkuloze konačno nalazi svoj mir. Povučen je u sebe. vidimo da je on čovjek u raskolu između svoje humane biti i surovosti traženja koju pred njega postavlja životna stvarnost. očevidno ne želeći da se udaljava od uljudnosti. Mora da ju je mladić omjerio nekim čudnim pogledom. s prosijedom kosom i velikom ćelom. “To je bila sićušna.” Lizaveta Ivanovna: Plašljiva. ljubavi i mržnje. poštena. Raskoljnikov. mrsio je kosu i ponekad bi. inteligentan i obrazovan čovjek koji suosjeća sa siromasima i spreman im je pomoći. U njemu se stalno bore dva karaktera. visio joj je pohaban i požutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki čas kašljala i stenjala. Imao je na sebi star. vrijedna. koristoljubiva. njega na kraju satire savjest. “To je bila visoka. on popušta u sukobu sa “psihološkim obručem” oko sebe i priznaje ubojstvo. a o ramenima. koji je ličio na kokošju nogu. skoro idiotkinja. drhtala pred njom i čak batine od nje dobivala. zapečenih usana. ona je zamišljeno stajala pred tim trgovčićem i njegovom ženom i pažljivo ih slušala…” Marmeladov: Čovjek dobrih namjera i velikog razumijevanja. suhonjava stara baba od šezdesetak godina. Aljona Ivanovna: Zla. Već u samom njegovom imenu.

kako je izgledalo. Sonja zastade u hodniku. Njegovi najbliži drugovi shvatili su to i svi su ga voljeli. njeno je lice odisalo svježinom i zdravljem. zao. čak i na ono što je proturječilo . kod samog sobnog praga. nepotreban noću. uvijek slabo obrijan i crnokos. već odavno su se pojavile sitne bore oko očiju. priglup i podmukao. otvorenih usta i od užasa ukočenih očiju. društven i u potpunosti dobar momak. Ponekad je pravio izgrede i važio je za veoma snažnog čovjeka. usred sirotinje. koja kod nje nije bila isturena naprijed. Vrši zločin na sebi da bi prehranila maćehinu djecu i pijanog oca. vrijedna i poštena. “Čudno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu. pod tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo.“To je bio neobično veseo. On je bio još i po tome zanimljiv što njega nikad i nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i što ga. ali ga ne prekorači. Jedne noći je u društvu jednim udarcem oborio visokog redara. veseo. nešto svjetliju nego u brata. samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza donje usne. Sonja Marmeladova: Ona je prostitutka čista srca. i na svijetle cipele. požrtvovna. njeno lice je još uvijek zadržalo ostatke pređašnje ljepote. kako je samo tom licu pristajao osmijeh. mladalački i od sveg srca!” Pulherija Aleksandrovna: Prava majka.” Avdotja Romanovna (Dunja): Pametna i razborita. a mogao je da i uopće ne pije. Jednu čitavu zimu uopće nije ložio u sobi i tvrdio je da je tako čak prijatnije. želi svojoj djeci sve najbolje. Ispod tog nestašno nakrivljenog šeširića virilo je mršavo. iako ponekad zaista priprost. Zapravo. što gotovo uvijek biva kod žena koje do starosti sačuvaju jasnost duha. ponekad je pravio nedozvoljene ispade. Izraz njenog lica uvijek je bio više ozbiljan i zamišljen nego veseo. mogao je trpjeti paklenu glad i neobičnu studen. Sonja je bila omanjeg rasta. svježa i rumena. ali to nije neko boležljivo bljedilo. Voli Raskoljnikova i ona je ta u kojoj on vidi spasenje. Kosa joj je već počela da sijedi i opada. U licu je bila slična bratu. sasvim malo isturena naprijed. na trenutak. “Mada je Pulherija Aleksandrovna imala već četrdeset i tri godine. na mnogo što je mogla pristati. Bio je neobično siromašan i potpuno sam se uzdržavao zarađujući novac raznim poslovima. gledala je kao izgubljena i. odjeća joj je bila bezvrijedna. ali koji je ponijela. izgleda. kako joj je pristajao smjeh. sve po ukusu i pravilima koja su bila uobičajena u tom naročitom svijetu. zaboravila je na svoju. primitivan i veoma umišljen malograđanin. ali je mogao da ih uopće i naravi. i suncobran. On je sada bio primoran da napusti univerzitet. ali zato. ali samo do izvjesne granice: u mnogo čemu je mogla popustiti. voli majku i brata. isto tako kao i brada – jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu. neobično stasita. pati u sebi. snažnog karaktera. pošten i čist žar srca. Bio je prilično bistar. s upadljivim i sramnim isticanjem cilja. iz četvrte ruke kupljenu. Mogao je da pije bez kraja i konca. ali samo na kratko vrijeme. i svim silama je nastojao da popravi svoje prilike kako bi mogao nastaviti studije. mršava. ne može se suočiti sa sudbinom sina pa su joj ludilo i konačno smrt jedini izlaz. ali ona mu je pridavala neku naročitu karakterističnost. ali ona se mogla nazvati čak ljepoticom. jer se u hladnoj sobi bolje spava. Mogao je na krovu stanovati. pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. i izgled gordosti. ali ovdje nedoličnu svilenu haljinu u boji sa dugačkim i smiješnim skutom. ali prilično lijepa osamnaestogodišnja plavuša. sa prekrasnim plavim očima. gorde i u isto vrijeme. Mirna je.ali to nimalo nije uticalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta. smrti i očaja. Usta je imala nešto mala. Bio je izrazite vanjštine – visok. brižna i poštena. Pulherija Aleksandrovna je bila osjećajna ali ne prekomjerno. svježinu utisaka. I ona je bila u krpetinama. ponekad. “Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa – visoka. ništa nije shvatila. čita Bibliju i vjeruje u Boga. Kosu je imala svijetlosmeđu. oči gotovo crne. mršav. lažljiv. sjajne. jaka i samouvjerena – što se izražavalo u svakom njenom pokretu. To je bila kopija Dunječkinog lica. blijedo i uplašeno lice. a donja usna. iako i tvrdoglava. bila je snebivljiva i popustljiva. i na smiješan okrugli slamni šeširić sa sjajnim perom boje plamena. obrazi upali i uvenuli od briga i tuge. Puna je suosjećanja iako se i ona nalazi u vrlo teškim prilikama. zaboravila je na svoju ogromnu krinolinu što je sva vrata zakrčila. Uzgred ćemo reći: očuvanje svega toga predstavlja jedino sredstvo da se ljepota čak ni u starosti ne izgubi. ali je bila ukrašena na ulični način. nikakve teške okolnosti nisu mogle dovesti do očaja.” Petar Petrovič Lužin: Podao. pored ostalog. a uz to je izgledala daleko mlađe nego što jeste. Bila je blijeda. neobično dobre.

ali treba imati hrabrosti nastaviti život. ali ipak ima dovoljnu savjest i pri kraju života čini dobra djela. okruglo lice malog prćasta nosa bilo je boležljive. “Čitav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije uvijek zaprepašćivalo. nekako neobično ispupčeno zaobljenoj na potiljku. Pogled tih očiju nekako je čudno odudarao od čitave njegove pojave. koje su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Oči je imao nekako previše plave. To je bio čovjek od nekih trideset i pet godina. razbludan čovjek. omalen. Bilo je nešto strašno neprijatno u tom lijepom i prema godinama neobično mladolikom licu.” Porfirije Petrovič: Inteligentan čovjek. Na prstu je nosio ogroman prsten sa skupocjenim kamenom. a osobito je mnogo polagao na košulje. ali prilično živahno i čak podsmješljivo. bez brkova i bez zalizaka. pun i čak s trbuščićem. pravila i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle primorati da je prekorači. nalik na masku: bijelo. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoško. ali kod nje je uvijek postojala određena crta poštenja. To je bilo nekakvo čudnovato lice. koja je u sebi imala čak nešto žensko. “Porfirije Petrovič je bio raskomoćen. izvrstan poznavalac ljudskog uma i duše. grimiznih usana.” .njenom uvjerenju. Raskoljnikov je rekao da je hrabar jer je imao snage ubiti se. nije samo obični policijski službenik. u veoma čistom rublju i izgaženim papučama. u domaćem ogrtaču. ljetno. kratko ošišane kose na velikoj okrugloj glavi. tamno žute boje. izbrijan.” Arkadije Ivanovič Svidrigajlov: Strastveni kockar. Njegovo bucmasto. i davao joj je mnogo ozbiljniji izgled nego što bi čovjek na prvi put mnogo od nje očekivati. svijetlo plave brade i još prilično guste plave kose. rumeno. a pogled nekako težak i ukočen. Ono i izgledalo čak i dobrodušno da mu nije smetao izraz očiju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama. lako. dosta nemoralan.