Pojam etnosa

Riječ etnologija sažeto opisuje subjekt istraživanja istoimene znanosti, pošto je složenica od dviju grčkih riječi, od kojih je prva εθνος, a druga λογεια. Iako na prvi pogled sve izgleda savršeno jasno i nedvojbeno, kada se uđe u pojam etnosa i ide o njemu dublje razmisliti, dolazi do problema i sâm temelj ove znanosti postaje temom diskusije. Ovom problematikom sam se odlučio pozabaviti na temelju dvaju članaka iz "Migracijskih tema 5" čija je tema upravo teorija etnosa. Prvi je članak "O etnosu u prošlosti i sadašnjosti" Emila Heršaka, a drugi "Etnos i kultura" Olge Supek. Ono što je zanimljivo jest da je u to doba (1989. godina) pitanje etnosa, etnije ili etniciteta zbog tadašnjih, ponajprije političkih, prilika bilo posebno aktualno i ta činjenica se dâ primjetiti u navedenim tekstovima. Nadalje, iz razloga što su današnje prilike u velikoj mjeri drukčije, neka opažanja ovih autora se danas moraju promatrati drukčije, te tako postaju na određeni način modificirana, ili čak više niti ne stoje. Stoga ću se, osim analize i međusobne nadopune ovih tekstova, te vlastitim razmatranjem problematike, baviti i primjenom ili kritikom njihovih ideja s obzirom na današnje doba. Činjenica je da je u ljudskom umu binarna opreka "mi" i "oni" oduvijek postojala, tj. da je čovjek odavna bio sposoban razlučiti stranca od pripadnika svoje zajednice, no koncept etniciteta je nešto što još uvijek nije posve razradio, dok su riječ εθνος i njegove izvedenice tek nedavno ušli u znanost i to prvo u fizičku antropologiju krajem 19. stoljeća. Grčka riječ εθνος je ustvari imala puno više značenja od onih koje joj danas pridajemo. Grci su tim terminom označavali razne skupine ljudi ili životinja, pa bi se, ovisno o kontekstu, εθνος preveo s izrazima kao što su narod, mnoštvo, četa, pleme ili razred, a u odnosu na životinje kao roj, jato, čopor ili krdo. No, Heršak smatra, a ja se slažem, da je upotreba riječi εθνος u odnosu na životinje bila sekundarna i da su Homerovi etnosi pčela i ptica bile zapravo poetske figure. No, Grci isprva, iako su shvaćali rodove, bratstva i države, nisu imali neko jasno poimanje etnosa među raznim oblicima grupiranja ljudi, pa tu dolazi do popriličnog meteža. U etnose su ubrajane podskupine jednog naroda, plemena ili populacija (čak su i spolove nazivali etnosima), ili s druge strane pak svi narodi barbarskog svijeta. Isprva su sve strane narode nazivali isto i trpali ih u istu skupinu - kao narode koji nemaju πολις. No, Grci su ubrzo shvatili da se i stranci međusobno razlikuju po jeziku, običajima i drugim obilježjima. Nakon toga je Biblija konačno dala pojmovnu razradu jer je εθνος odredila kao skupinu ljudi sa svojim identitetom. No, prijevodom na latinski je opet došlo do komplikacija kad je εθνος preveden kao gens što je bliže starogrčkom γενος, a znači rod. U crkvenoslavenskim tekstovima je εθνος preveden kao jezik što je otvorilo dodatne semantičke mogućnosti. Iz tog je proizašlo da se u crkvenoslavenskim tekstovima pogane nazivalo jezičnicima. Uglavnom, koncept etniciteta je još uvijek bio poprilično zamršen i ovisno i

pojedincu ili skupini različito shvaćen. U prvoj fazi novih znanstvenih disciplina - etnologije i antropologije - pojam etniciteta i njegovo shvaćanje je pokušavano postići promatranjem "primitivnih", predmodernih naroda (slično kao što su Grci formirali svoje koncepte etniciteta promatrajući barbare). Tada je smatrano da je etnos svojstven samo predmodernim društvima, a nacija modernom društvu. Ovoj misli doskače Olga Supek koja podsjeća da se zdravom logikom "ne mogu zbrajati kruške i jabuke", odnosno da je evolucionistička shema koja implicira razvoj etnosa u narod i naroda u naciju, apsolutno apsurdna postavka, jer u istu shemu trpa nekompatibilno: oblike društveno-kulturne organizacije i jedan univerzalni proces, koji je, dakako, etnos. Na ovo se može dodati Heršakova konstatacija kako etnos nije vrsta, već princip organizacije. Nastanak, ili geneza etnosa vezana je uz na početku navedenu opreku "mi" i "oni". No, Heršak tvrdi kako je kontakt i odnos s vanjskim ljudima, odnosno strancima, posljedica, a ne uzrok nastajanja etnosa. S tim se isprva nisam složio, jer dok god ljudi žive zajedno s onima koji imaju ista kulturna obilježja i ne znaju da postoje ljudi koji su drukčiji od njih, ne postoji niti opreka "mi" i "oni", a onda nema niti etnosa. Naime, ako postoji samo jedan "tip" ljudi, onda ti ljudi nemaju potrebe za samoodređenjem i definiranjem svojeg etniciteta, pridajući si određenu apstraktnu oznaku, što je najčešće ime. Vjerojatno najpoznatiji primjer ljudi koji nisu apstraktno označili svoj identitet su Eskimi, koji sebe nazivaju Inuitima, što u prijevodu znači "čovjek". Opreke koje se, po mojem mišljenju, mogu javiti u izoliranom društvu jesu opreke između "nas" i životinja, ili stvari, pa čak i pojava (kao što je npr. kiša). No, ukoliko se ove životinje, stvari ili pojave personificiraju, onda dolazi do opreke "mi ljudi" i "oni moćniji ljudi", tj. "bogovi". Međutim, tu je još jedna opreka za koju mislim da se može pojaviti u izoliranom društvu, a to je "ja" i "oni s kojima se ne slažem", do koje dolazi ukoliko se mišljenje ili svjetonazor jednog pojedinca do određene mjere razlikuje od drugih. No, kada razmišljam o ovoj opreci, onda se pitam, dolazi li do pojave etnosa ukoliko se više pojedinaca slože oko jednog mišljenja ili svjetonazora i time automatski izdvoje od ostatka? Stvara li se tada opreka "mi" i "oni"? Ako su odgovori na ova pitanja pozitivni, onda je Heršak, koji konstatira da je odnos s vanjskim ljudima posljedica, a ne uzrok nastajanja etnosa, apsolutno u pravu. Način distinkcije, tj. postizanja opreke "mi" i "oni" može biti i neovisan o kulturnim obilježjima. On polazi od toga da je referentna točka etnosa sama etnička zajednica, koja je zamišljena kao socioprostorni krug u središtu svijeta. Oni koji se nalaze izvan tog kruga, tj. koji dolaze iz udaljenih krajeva, unatoč tome što mogu govoriti istim jezikom, smatrani su strancima. Najsažetije rečeno, iz kojih god razloga nastao, etnos izrasta iz opće ljudske samosvijesti. Heršak napominje kako su postojale prognoze da će složena podjela rada i sve veći prostor za slobodno odlučivanje pojedinca omogućiti pojedincu da realizira svoje želje, što će stvoriti veliku heterogenost u društvima. Time će

neizbježno doći do internacionalizacije kulture. Heršak kaže kako su takve prognoze još prerane i neprovjerene. Prije 17 godina kada je on napisao ovaj članak, prilike su zaista izgledale drukčije, no danas je stanje upravo onakvo kakvo je tada bilo prognozirano. Dolaskom demokracije i kapitalizma, pojedinac je u mogućnosti raditi sve što ga je volja, a da je u skladu sa zakonom, no radi i ono što nije po zakonu. Ukratko rečeno, dogodilo se upravo to da individualac ima potpunu slobodu i na taj način, ovisno o pojedincu, do određenog stupnja odstupa od zajednice u kojoj živi. Danas mnogi pojedinci imaju više zajedničkog s ljudima u sličnim životnim prilikama ili sličnog mišljenja nego s ljudima istog etničkog porijekla. Uzet ću za primjer jednog ljubitelja Zvjezdanih Staza u Hrvatskoj. On će sigurno imati više zajedničko s drugim ljubiteljem Zvjezdanih Staza u Japanu nego sa sunarodnjakom koji ga smatra čudakom. No, znači li to da on pripada nekom drugom etnosu - etnosu ljubitelja Zvjezdanih Staza? Kada sam ranije govorio o razilaženju mišljenja u izoliranom društvu, tada su stvari još bile jednostavne, no kada bismo sada konstatirali da ovaj čovjek pripada etnosu ljubitelja Zvjezdanih Staza, onda bismo se doveli u nezgodnu situaciju. Uzmimo da je taj isti čovjek aktivni protestant. Pošto je Hrvatska s jedne strane katolička, a s druge strane prilično sekularna država, ovaj protestant se često suočava s čuđenjem na njegov odabir vjerske pripadnosti s jedne strane, i čuđenjem na njegovu religioznost s druge strane. No, ipak, taj isti čovjek je i Hrvat koji ovdje ima obitelj i drage prijatelje, te se unatoč nekim odstupanjima od hrvatskog stereotipa osjeća pripadnikom hrvatskog naroda. Nameće se pitanje: je li ovaj čovjek pripada etnosu ljubitelja Zvjezdanih Staza, etnosu protestanata ili etnosu hrvatskog naroda? Očito je da pripada jednoj, drugoj i trećoj grupaciji, no može pripadati samo jednom etnosu. Ja bih nekom automatskom reakcijom odgovorio da pripada hrvatskom etnosu. No muči me definicija kojom bih potkrijepio taj odgovor. Ako je etnička skupina ili etnos ljudska populacija ujedinjena zajedničkim kulturnim, bihevioralnim, jezičnim i religijskim praksama, onda ovaj čovjek može pripadati jedino etnosu koji okuplja ljubitelje Zvjezdanih Staza, protestante i Hrvate. Jasno je da će broj tih ljudi sigurno biti skroman. Kad bismo prihvatili ovaj način razmišljanja, onda bi svijet zapravo bio jedna golema skupina ljudske populacije koja se sastoji od stotina tisuća malih etnosa. Još nisam spreman zaključiti nešto toliko drastično. Probajmo s definicijom koju je Smith dao 1986. godine: "etnos ili etnička skupina je ljudska populacija čiji se članovi međusobno identificiraju, većinom na temelju pretpostavljenog zajedničkog podrijetla ili genealogije." No, sjetimo se da ni tu stvari baš nisu sasvim jednostavne. Uzet ću za primjer svoje naslijeđe. Obitelj očeve majke je došla iz Češke, a oca iz Mađarske, kao i obitelj majčine majke. Osim toga, moje rodoslovlje pokazuje još i Nijemce, Austrijance, pa čak i jednog Grka. Moram napomenuti da ja nisam nekakva iznimka, već da veliki broj hrvatskih državljana imaju nasljedstvo izmješano na ovakav i slične načine. Određuje li etnos dakle zajedničko porijeklo i genealogija? Vrlo teško. Ne isključujem da je i to jedan od elemenata koji može odrediti etnos, ali da je on ključan, to nikako ne može biti

točno. Možda se rješenje ove problematike može naći u jednoj drugoj Heršakovoj ideji. On je primjetio javljanje "nove etničnosti", kako ju je nazvao, u zemljama Amerike i Zapadne Europe. Ono proizlazi iz "buđenja etnosa" među onima koji su ranije bili spremni prihvatiti šire nacionalne orijentacije, te navodi razne primjere, između ostalog i Lombarde i Pijemonteze među kojima sam upravo nedavno boravio. S Lombardima nisam toliko dobro upoznat, jer sam boravio samo u Milanu, koji je danas kozmopolitska metropola puna različitih etničkih skupina iz cijelog svijeta. No, Pijemontezi, koje sam malo bolje upoznao, su još odavna poznati po svojem odstupanju od općih talijanskih normativa. Uzmimo za primjer Valdenze koji su se stoljećima protivili katoličkoj tradiciji i uporno držali isključivo biblijskih načela, odbijajući svaku katoličku ideju koja proturiječi Bibliji. Jasno je da su zbog toga bili proganjani, te su se morali skrivati u pećinama tzv. "Valdežanskih dolina", koje su ustvari brdovito predalpsko područje. Njihova kultura je bila obilježena alpskim načinom života, drukčijom religijom, drugim kulturnim obilježjima od kojih je važno poznavanje francuskog jezika. Naime, brojni Valdenzi su često boravili u Francuskoj misionirajući tamošnjim stanovnicima ili studirajući u toj zemlji. Tako su i danas vidljivi ostaci njihovog kulturnog nasljeđa. Svi oni i danas govore francuski jezik, a čak se i u talijanskom jeziku Pijemonta vidi utjecaj francuskog jezika. Uzmimo za primjer označavanje ulica. Ondje se ulice ne označavaju sa via (što je na standardnom talijanskom ulica), već ruà, što dolazi iz francuske riječi za ulicu - rue. Ukratko, Pijemontezi su i dalje zadržali svoju kulturnu posebnost i ne pokušavaju se stopiti s ostalima, već upravo suprotno, što se najbolje vidi na primjeru Valdenza koji i dalje ne popuštaju katoličkoj religiji. Još jedan vrlo dobar primjer osvještavanja etničkih manjina su velike metropole šarene etničke slike. Uzet će za primjer Pariz. U ovom gradu živi preko dva milijuna ljudi koji su se rodili izvan Francuske, a kada se tom broju pridodaju i oni koji su se rodili u Francuskoj, ali nisu francuskog podrijetla, broj bi se drastično povećao. Upravo nedavno se u Parizu moglo vidjeti brojnih plakata na kojima su bili nabrojeni razni etnosi, od Židova do Kineza, i nakon toga dopisana rečenica u smislu odobravanja njihovog francuskog državljanstva. Prisjetimo se, pored toga, nedavnih ustanaka pariških imigranata, i bit će nam jasno da je do "buđenja etnosa" zasigurno došlo. No, isto tako to ne znači da ovi imigranti nisu, nekim dijelom i nosioci francuske kulture, kao što su donosioci francuskoj kulturi. Uz to imaju zajedničke poveznice s ostalim stanovnicima francuske, a to su mjesto stanovanja i demokracija. Ovakve pojave je Heršak u ono vrijeme vidio u državama kao što je Sovjetski Savez koji je imao brojne etničke skupine, a opet ih je sve povezivao sovjetski identitet. Iz toga Heršak izvodi teoriju nastanka nove polietničke, ili čak metaetničke zajednice, te kao takva postaje onaj "novi etnos" koji je ranije spomenut.

No, i ovakva teorija nailazi na brojne probleme. Prvi među njima je neusuglašenost stanovnika takve zemlje. Iako mi možemo govoriti o njihovoj povezanosti mjestom stanovanja, demokracijom ili socijalizmom koja bivaju kohezivnim sredstvima ljudi različitih kulturnih obilježja, netko će se možda složiti da je francuski državljanin, a drugi će reći da je npr. Pakistanac koji samo koristi pogodnosti francuske države. Iz ovoga bi se mogla izvući postavka da čovjek pripada nekom etnosu ne zato što je "takav i onakav", već iz "ovih i onih razloga", tj. njegova je odluka za koji će se etnos opredijeliti. Jasno je da i u ovoj ideji postoji jedna velika rupa. Naime, kada bi se ljude uvrštavalo u etnose u kojima bi oni sebe uvrstili, došlo bi do zbrke koja bi dala etnose bazirane isključivo na subjektivnim razlozima. Iz tog razloga mi se čini da je najbolja kombinacija objektivnih i subjektivnih razloga. Razmatrajući sve gore navedeno, mislim kako bi najbolja definicija etnosa, s kojom ću i zaključiti, bila sljedeća: etnička skupina ili etnos je čvrsta, povijesno-teritorijalno povezana skupina ljudi koja posjeduje zajednička, relativno stabilna svojstva jezika i kulture, te prepoznaje vlastito jedinstvo, kao i razlike unutar svoje grupe. Napisao: Matija Kovačević, 10. svibnja 2006. Literatura: Migracijske Teme 5 (2-3), Zagreb, 1989. - Emil Heršak: "O etnosu u prošlosti i sadašnjosti", Olga Supek: "Etnos i kultura"

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful