Ivo PRANJKOVI

Zagreb
811.163.42'36'367.6

NEPROMJENJIVE RIJEI I GRAMATIKA

Osim priloga u uem smislu, a to su oni koji na sintaktikoj razini ostvaruju relaciju prema predikatnom glagolu (npr. Rade dobro, Stigli su onamo, Ustali smo rano i sl.), nepromjenjive rijei ne funkcioniraju, pogotovo ne samostalno, kao lanovi reeninoga ustrojstva, tj. ne dolaze u slubi ni primarnih (predikat, subjekt, objekt, prilona oznaka) ni sekundarnih lanova reeninoga ustrojstva (atribut, apozicija). To, meutim, nikako ne znai da te rijei nisu gramatiki relevantne. Naprotiv! One su u pravilu gramatikalizirane, pa ih je prijeko potrebno opisivati i u gramatici (a ne samo u rjenicima). U ovom se prilogu s obzirom na to problematizira pitanje gramatikoga opisa priloga (u irem smislu), prijedloga, veznika, uzvika i, posebno, estica. Kljune rijei: prilozi, prijedlozi, veznici, uzvici, estice, gramatika

Prilozi u uem smislu, a to su oni koji ostvaruju izravnu relaciju prema predikatnome glagolu, jedine su nepromjenjive rijei koje (same po sebi) mogu funkcionirati kao lanovi reeninoga ustrojstva, tj. kao prilone oznake (adverbijali). Brojni prilozi (ili, po nekim klasifikacijama, estice) ne prilau se (bar ne izravno) glagolima, nego se prilau pridjevima ili prilozima, npr. vrlo dobar, jako pametan, veoma neugodno, prilino kasno, neobino glupo i sl. (usp. Pranjkovi 2002: 24). Od takvih priloga, koji se s dosta uvjerljivosti mogu smatrati i smatraju se esticama, valja razlikovati one pripridjevske ili priprilone rijei koje se nikako ne bi mogle smatrati esticama, tj. koje doista jesu prilozi iako nemaju priglagolsku slubu, npr. fiziki iscrpljen, bratski zabrinut, matematiki precizno, statistiki nevjerojatno i sl. Situaciju vezanu za razgranienje priloga i estica dodatno komplicira i injenica da neke rijei funkcioniraju kao estice i u priglagolskoj (pripredikatnoj) slubi. Neke od njih naime imaju slubu svojevrsnih pojaivaa glagolskoga sadraja, a ne slubu prilonih oznaka. Takve su npr. pojaajne estice tipa ni, ba, ak i, bar, pa, npr. Nije ga ni vidio, Ba smo se narazgovarali, Oni ak i ne razgovaraju, Trebali ste ih bar pozdraviti, Pa vidi emu to vodi

329

i sl. (usp. Sili-Pranjkovi: 2005: 254255).1 Osim toga takvima se mogu smatrati i one priglagolske (pripredikatne) rijei koje imaju funkciju naglaavanja reeninoga sadraja time to oznauju da je govornik (ugodno ili neugodno) iznenaen sadrajem predikatnoga glagola, koje dakle oznauju neoekivanost. Takve su npr. estice ve, jo i vie2 u primjerima tipa Oni su ve otili, Ta zgrada vie ne postoji, Ako nas ve poziva, reci to slavi i sl. (usp. Kovaevi 2006a: 300331). Poseban su sluaj oni prilozi koji uz imenice u genitivu funkcioniraju kao tzv. kvantifikatori, npr. mnogo ljudi, puno briga, malo panje i sl. Istina, kvantifikatori mogu funkcionirati i u priglagolskoj slubi, tj. biti prilozi u uem smislu, npr. Oni puno rade, ali se u tom sluaju kvantificira radnja (oznauje se svojevrsna kvantitativna okolnost), pa je ta njihova sluba posve razliita od slube koju imaju uz imenske rijei. Tamo oni oznauju koliinu predmeta (imaju dakle znaenje svojevrsnoga neodreenoga broja) i sintaktiki su posve specifini po tome to dolaze u imenskim spojevima rijei u kojima su oni glavna sastavnica, pa kvantifikativne konstrukcije toga tipa mogu dolaziti i u slubi subjekta, npr. Mnogo ljudi odazvalo se naem pozivu. Kad je rije o prijedlozima, treba rei da su oni u pravilu svojevrsni potpadei, tj. gramatikalizirane rijei kojima se konkretiziraju padena znaenja. Rjee se dogaa da prijedlozi, posebice oni uopenijih znaenja, slue i za pridavanje padenih znaenja rijeima i konstrukcijama koje nemaju padea, osobito esto prilozima, nepromjenjivim brojevima, prijedlono-padenim izrazima, pa i infinitivima, npr. od danas do sutra, (doi) do onamo, (dosta je) za danas, (ostaviti) za ujutro, (dopratiti) do pred kuu, (to je) za krepat, (pisati) s pet olovaka i sl. U gramatikama se prijedlozi opisuju uz pojedine padee s kojima se slau, ali treba rei da se obino u opisima zanemaruju tzv. Proizvedeni prijedlozi (usp. Sili-Pranjkovi 2005: 242243), kakvi su npr. krajem, putem, prilikom, na osnovi, s obzirom na, u usporedbi s itd. Veznici su izrazito sintaktike rijei koje funkcioniraju kao svojevrsni signali strukturnih i semantikih odnosa meu dijelovima sloenih konstrukcija. Zato se oni opisuju uz pojedine sloene reenice, konjunktori (npr. i, a, ali, ili) uz nezavisnosloene, a subjunktori (da, ako, dok, iako) uz zavisnosloene. I u vezi s veznicima treba rei da se u konkretnim sintaktikim opisima uglavnom zanemaruju oni proizvedeni, kao to su npr. s obzirom na to da, u sluaju da, usprkos tomu to itd.
1

Naravno, takve rijei mogu dolaziti ne samo uz predikate nego i uz druge lanove reeninoga ustrojstva, usp. npr. Ni Ivan nije juer doao kui, ak ni Ivan juer nije doao kui, Ivan juer ak nije ni doao kui, Ivan ni juer nije doao kui, Ivan juer nije doao (ak) ni kui itd. 2 Rije vie moe funkcionirati i kao prilog (u uem smislu), npr. Od njega se vie oekivalo, kao kvantifikator, npr. Juer je vie stanova ostalo bez struje, te kao prijedlog, npr. Stavi tu knjigu vie uzglavlja.

330

Uzvici ni formalno ne postaju sastavnim dijelom sintaktikih jedinica u kojima se pojavljuju (zato se u pismu odvajaju zarezima), pa su oni gramatiki svakako najmanje relevantni. Relevantni su meutim komunikacijski, s obzirom na odnos izmeu govornoga ina i onoga o emu se priopuje, jer njima govornik izraava svoj odnos (ili emocionalni stav) prema onome o emu priopuje (usp. Pranjkovi 2008: 246). Najvie nedoumica u gramatikim opisima ima svakako u vezi s esticama, i kad je rije o razgranienju tih rijei od priloga (o kojem je ve bilo rijei na poetku ovoga teksta) i kad je rije o samom opisu estica i/ili njihovoj tipologizaciji. U gramatikome priruniku koji smo radili profesor Sili i ja estice smo najprije podijelili na nesamostalne i samostalne,3 a onda smo ih razvrstali u est skupina, i to: 1. upitne estice (npr. li, zar, da), 2. pojaajne ili intenzivne estice odnosno intenzifikatori (i, ni, pa, ta, samo, bar, ak, ipak), 3. usporedne ili gradacijske (npr. vrlo, veoma, jako, jedva i sl.), 4. poticajne (neka, de, deder, da, hajde), 5. jesno-nijene (da, ne, jest, je) i 6. prezentativi (evo, eto, eno, gle). U ovome radu htio bih ukratko upozoriti na potrebu izdvajanja i opisivanja jo etiriju skupina estica. U prvu bi skupinu ile pokazne ili deiktike estice (ovo, to, ono), u drugu tzv. dijaloke ili suprotne (estica a), u treu dva razliita tipa usporednih ili gradacijskih (komparativnih) estica (posve razliitih od estica tipa vrlo koje slue za perifrastinu komparaciju pridjeva i priloga) te u etvrtu eljne ili optativne estice (teko, blago, jao, tako). Od pokaznih ili deiktikih estica daleko je najea estica to, koja dolazi u primjerima tipa Tko je to bio? Koji je to gospodin? to se to s tobom dogaa? To se susjedi opet svaaju i sl. Kao to se vidi, ta je pokazna estica osobito esta u pitanjima, ali nije rijetka ni u izjavnim reenicama (njima se obino odgovara na kakvo eksplicitno ili implicitno pitanje). Osim estice to javljaju se, ali znatno rjee, i estice ovo i ono, npr. to se ovo s nama dogaa? to smo se mi ono (bili) dogovorili i sl. Rije je o deiktikim esticama posve uopene naravi koje su svojstvene govornome inu (zato i jesu najee u pitanjima). Njima govornik u pravilu upozorava sugovornika (ili koga drugoga) na neto to se dogodilo, to se pojavilo, to je on zapazio pa eli da i drugi zapaze i sl. (usp. Kovaevi 2006 i Pranjkovi 2008: 247). estice ovo, to i ono mogle bi se opisivati i kao specifine dijaloke estice. Donekle slinu dijaloku ulogu, ali s nijansom suprotnoga znaenja, ima
3

Nesamostalne estice modificiraju ponajprije druge rijei i/ili oblike te spojeve rijei (npr. li, zar, bar, god), a samostalne se odnose na itavu reenicu (npr. naalost, nasreu, zar ne, da i sl.). I neke od nesamostalnih estica mogu se upotrebljavati samostalno, npr. prezentativi, usp. Eto Ivana (nesamostalna poraba) i Eto, uli ste cijelu priu (samostalna poraba). Kod jesnonijenih estica zanimljivo je da je da uvijek samostalna, npr. Hoe li doi? Da! Ili Da, doi e!, a ne se moe rabiti i nesamostalno, npr. Ne radi se tako, i samostalno, npr. Hoe li doi? Ne! Ili Ne, nee doi! (usp. Sili-Pranjkovi: 253258).

331

i estica a u primjerima tipa A to si ti na to rekao? A zato i oni nisu doli? A kako to da ti nisi ni odgovorio na poziv? i sl., s tim da se ta estica u prvom redu rabi u replikama, u sugovornikovim reakcijama na govornikove rijei te da je uvijek u inicijalnoj poziciji. Te replike u pravilu imaju oblik pitanja kojim sugovornik izraava kakvo svoje neslaganje s govornikom, u neemu se njemu suprotstavlja ili trai od njega kakvu dodatnu obavijest vezanu za njegov iskaz. To je znaenje estice a bez sumnje bar dijelom zajedniko sa znaenjem veznika, konjunktora a. U nedostatku boljega naziva tu esticu moemo (zasad) nazvati dijalokom esticom (u uem smislu) ili eventualno suprotnom esticom. Meu usporednim esticama elio bih posebno upozoriti na estice kao, to i sve. One se bitno razlikuju od estica koje se opisuju u spomenutoj gramatici i nazivaju usporednim ili gradacijskim (tj. onih tipa vrlo, veoma, jako i sl.) po tome to te estice slue za svojevrsnu perifrastinu komparaciju pridjeva i priloga (usp. vrlo dobar, vrlo dobro prema bolji i bolje), a ove tri spomenute imaju drugaije slube. estica je kao opeporedbena estica koju izvanredno esto susreemo u raznolikim poredbenim imenskim konstrukcijama (npr. ljut kao ris, radi marljivo kao mrav), a isto tako vrlo esto dolazi i kao sastavni dio sloenih poredbenih veznika kao da, kao to te, rjee, kao kad i kao dok i sl. U primjerima tipa Ona se kao mati brine za svoju djecu znaenje poredbenosti poprima i specifino supstitutivno znaenje, a u primjerima tipa Bilo ga je kao malo stid ima slubu modalne estice (bliske rijeima tipa navodno, moda i sl.) kojima govornik izraava manju ili veu sumnju u istinitost onoga o emu govori (usp. opirnije o tome u Pranjkovi 2005a). estica to vrlo se esto upotrebljava kao intenzifikator uz komparative i superlative, pa se moe opisati kao svojevrsni pojaiva poredbenih (usporednih) znaenja, npr. to vie, to bolje; Doi to moe prije; Obuci to ljepu haljinu; Doli smo najbre to smo mogli; Uvijek radi najbolje to zna. Slino je i s esticom sve s tom razlikom to ona dolazi samo uz komparative, npr. Ona je sve ljepa, Ide mu sve bolje. Ti se komparativi (pridjeva ili priloga) nerijetko i redupliciraju, npr. Ona je sve ljepa i ljepa, Ide mu sve bolje i bolje. Mislim takoer da bi bilo potrebno upozoriti na jo jedan tip estica koje bi se mogle nazvati eljnim ili optativnim. Rije je o esticama teko, blago, jao, tako u primjerima tipa Teko njima! Blago tvojim roditeljima! Jao nama! Tako mi svega! Da se tu radi o sasvim specifinoj slubi, a ne o (obinim) prilozima, vidi se i po tome to se te rijei i formalno razlikuju od priloga. Prilozi glase blgo, tko, tk, a optativne estice blago, teko i tako. Ove optativne estice, osobito estica jao, bliske su uzvicima i dolaze u usklinim reenicama. estica tako neto je drugaija od ostalih po tome to dolazi u zaklinja-

332

njima. Zajedniko je meutim svima da uz njih dolazi dativ, i to daleko najee dativ linih zamjenica,4 to uvjerljivo govori o tome da su i te estice ili tzv. pragmemi (usp. Pintari 2002), kao uostalom i velika veina drugih, izravno vezane za govorni in odnosno da se tiu odnosa izmeu sudionika govornoga ina, uglavnom govornika, i onoga o emu se priopuje. Zakljuno bi se moglo rei da su znaenja, slube i uope narav velikog broja nepromjenjivih rijei posve ovisni o kontekstu. Te rijei imaju uopena, gramatikalizirana znaenja pa u raznim kontekstima imaju i raznolike slube. Ta raznolikost ide ak tako daleko da i sama pripadnost pojedinoj vrsti rijei moe ovisiti o kontekstu. Drugim rijeima za povelik broj takvih rijei ne moemo bez konteksta rei ak ni to kojoj vrsti pripada (i ovdje smo vidjeli kako npr. rije vie moe, ovisno o kontekstu, biti i prilog u uem smislu, i kvantifikator,5 i estica, i prijedlog). Zato je takvim rijeima i njihovim slubama i u gramatikim opisima prijeko potrebno posveivati puno vie pozornosti nego to se dosada inilo. To u najveoj mjeri vrijedi za estice te za sve one nepromjenjive rijei koje u reenici ne funkcioniraju kao adverbijali, nego dolaze uz pridjeve, uz priloge, uz imenice, uz bilo koji od lanova reeninoga ustrojstva ili funkcioniraju kao tzv. reenini prilozi (usp. Ivi 1978). Gotovo sve takve rijei tradicionalno se pribrajaju prilozima iako imaju izrazito raznolike slube i znaenja. Tim slubama i tim znaenjima treba u gramatikom opisima posveivati punu pozornost, i to bez obzira na to smatraju li se i dalje prilozima ili se smatraju (i) esticama, pragmemima, kvantifikatorima, intenzifikatorima, modifikatorima, diskurznim oznakama, konektorima (tj. veznim sredstvima na razini teksta ili tekstnim konektorima, usp. Badurina-Matei 2006), reeninim prilozima itd. Literatura:
Badurina, Lada i Mihaela Matei (2006) O tekstnim konektorima, Rijeki filoloki dani, 6, zbornik radova, Filozofski fakultet u Rijeci, Rijeka, str. 205222. Ivi, Milka (1978) O srpskohrvatskim reeninim prilozima, Junoslovenski filolog, 32, Beograd, str. 17. Kordi, Snjeana (2002) Rijei na granici punoznanosti, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb.

Dativom, a osobito dativom linih zamjenica, vrlo se esto izraava odnos govornika ili sugovornika prema sadraju iskaza. Takav je dativ u pravilu prireenini (adsentencijalni), ne pripada dakle unutranjem ustrojstvu reenice, nego se javlja kao svojevrsni modifikator njezina sadraja, npr. To mi je glupo, Jesi li mi dobro, U nevolji sam ti i sl. (usp. Pali 2006: 252260 i Pranjkovi 2008: 243). 5 Ima miljenja da bi kvantifikatore trebalo, zbog spomenutih osobitosti, smatrati posebnom vrstom rijei.

333

Kovaevi, Milo (2006) O jednoj specifinoj sintaksiko-semantikoj upotrebi lekseme TO, Nauni sastanak slavista u Vukove dane, 35/1, Beograd, str. 103113. Kovaevi, Milo (2006a) Pripredikatska upotreba partikula ve, jo i vie, u knjizi Spisi o stilu i jeziku, Knjievna zadruga, Banja Luka, str. 300331. Kunzman-Mller, Barbara (1998) Opis sinsemantikih rijei u rjeniku izazov leksikologiji i leksikografiji, Filologija, 30-31, Zagreb, str. 239248. Pali, Ismail (2003) O klasifikaciji nepromjenjivih rijei u bosanskome jeziku, Pismo. asopis za jezik i knjievnost, I/1, Sarajevo, str. 93102. Pali, Ismail (2006) Dativ u savremenom bosanskom jeziku (sintaksiko-semantiki opis), doktorska disertacija, Sarajevo. Pintari, Neda (2002) Pragmemi u komunikaciji, Zavod za lingvistiku Filozofskog fakulteta, Zagreb. Pranjkovi, Ivo (22002) Hrvatska skladnja. Rasprave iz sintakse hrvatskoga standardnog jezika, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb. Pranjkovi, Ivo (2002a) Klasifikacija estica u hrvatskome standardnom jeziku, Studia Slavica Savariensia, 12, Szombathely, str. 231236. Pranjkovi, Ivo (2005) Suznane rijei i njihove vrste, Zagrebaka slavistika kola. Zbornik radova 2004, FF pres, Zagreb, str. 1927. Pranjkovi, Ivo (2005a) to je kao, Pismo. asopis za jezik i knjievnost, III/1, Sarajevo, str. 5561. Pranjkovi, Ivo (2008) Gramatika govornika i sugovornika, Vidjeti Ohrid. Referati hrvatskih sudionica i sudionika za XIV. Meunarodni slavistiki kongres, HFD i HSN, Zagreb, str. 237250. Sesar, Dubravka (1992) O mogunostima kategorizacije partikula u hrvatskom jezinom standardu, Suvremena lingvistika, 18/34, Zagreb, str. 251262. Sili, Josip (1984) Od reenice do teksta (Teoretsko-metodoloke pretpostavke nadreeninog jedinstva), Sveuilina naklada Liber, Zagreb. Sili, Josip (2004) Pretvorba imenskih rijei u neimenske, Zagrebaka slavistika kola. Zbornik radova 2003, FF pres, Zagreb, str. 4348. Sili, Josip i Ivo Pranjkovi (2005) Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka uilita, kolska knjiga, Zagreb. Vukojevi, Luka (1998) Obradba veznika u opem hrvatskom rjeniku, Filologija, 3031, Zagreb, str. 379394.

334

Ivo PRANJKOVI

THE INALTERABLE WORDS AND GRAMMAR

Summary Apart from the adverbs in a restricted sense- those that relate to a predicative verb ( They work well, We got up early...) in a syntactic sense, the inalterable words don't function, especially when they are uninfluenced as the members of the sentences, when they don't enter into service neither the primary members of a sentence (predicate, subject, object, advrebial mark) nor secondary ones (attribute or aposition). The author points out that that doesn't necessarily mean that those words are grammatically irrelevant. On the contrary! They are, by the book, very grammaticalized, so it is neccessary describe them in the grammars (and not only in the dictionaries). The paper also deals with the question of the grammatical description of the prepositions, connectors, exclamations and particles.

335