You are on page 1of 7

Ivo PRANJKOVIĆ

Zagreb
811.163.42'36'367.6

NEPROMJENJIVE RIJEČI I GRAMATIKA
Osim priloga u užem smislu, a to su oni koji na sintaktičkoj razini ostvaruju relaciju prema predikatnom glagolu (npr. Rade dobro, Stigli su onamo, Ustali smo rano i sl.), nepromjenjive riječi ne funkcioniraju, pogotovo ne samostalno, kao članovi rečeničnoga ustrojstva, tj. ne dolaze u službi ni primarnih (predikat, subjekt, objekt, priložna oznaka) ni sekundarnih članova rečeničnoga ustrojstva (atribut, apozicija). To, međutim, nikako ne znači da te riječi nisu gramatički relevantne. Naprotiv! One su u pravilu gramatikalizirane, pa ih je prijeko potrebno opisivati i u gramatici (a ne samo u rječnicima). U ovom se prilogu s obzirom na to problematizira pitanje gramatičkoga opisa priloga (u širem smislu), prijedloga, veznika, uzvika i, posebno, čestica. Ključne riječi: prilozi, prijedlozi, veznici, uzvici, čestice, gramatika

Prilozi u užem smislu, a to su oni koji ostvaruju izravnu relaciju prema predikatnome glagolu, jedine su nepromjenjive riječi koje (same po sebi) mogu funkcionirati kao članovi rečeničnoga ustrojstva, tj. kao priložne oznake (adverbijali). Brojni prilozi (ili, po nekim klasifikacijama, čestice) ne prilažu se (bar ne izravno) glagolima, nego se prilažu pridjevima ili prilozima, npr. vrlo dobar, jako pametan, veoma neugodno, prilično kasno, neobično glupo i sl. (usp. Pranjković 2002: 24). Od takvih priloga, koji se s dosta uvjerljivosti mogu smatrati i smatraju se česticama, valja razlikovati one pripridjevske ili pripriložne riječi koje se nikako ne bi mogle smatrati česticama, tj. koje doista jesu prilozi iako nemaju priglagolsku službu, npr. fizički iscrpljen, bratski zabrinut, matematički precizno, statistički nevjerojatno i sl. Situaciju vezanu za razgraničenje priloga i čestica dodatno komplicira i činjenica da neke riječi funkcioniraju kao čestice i u priglagolskoj (pripredikatnoj) službi. Neke od njih naime imaju službu svojevrsnih pojačivača glagolskoga sadržaja, a ne službu priložnih oznaka. Takve su npr. pojačajne čestice tipa ni, baš, čak i, bar, pa, npr. Nije ga ni vidio, Baš smo se narazgovarali, Oni čak i ne razgovaraju, Trebali ste ih bar pozdraviti, Pa vidiš čemu to vodi

329

i sl. (usp. Silić-Pranjković: 2005: 254–255).1 Osim toga takvima se mogu smatrati i one priglagolske (pripredikatne) riječi koje imaju funkciju naglašavanja rečeničnoga sadržaja time što označuju da je govornik (ugodno ili neugodno) iznenađen sadržajem predikatnoga glagola, koje dakle označuju neočekivanost. Takve su npr. čestice već, još i više2 u primjerima tipa Oni su već otišli, Ta zgrada više ne postoji, Ako nas već pozivaš, reci što slaviš i sl. (usp. Kovačević 2006a: 300–331). Poseban su slučaj oni prilozi koji uz imenice u genitivu funkcioniraju kao tzv. kvantifikatori, npr. mnogo ljudi, puno briga, malo pažnje i sl. Istina, kvantifikatori mogu funkcionirati i u priglagolskoj službi, tj. biti prilozi u užem smislu, npr. Oni puno rade, ali se u tom slučaju kvantificira radnja (označuje se svojevrsna „kvantitativna okolnost“), pa je ta njihova služba posve različita od službe koju imaju uz imenske riječi. Tamo oni označuju količinu predmeta (imaju dakle značenje svojevrsnoga „neodređenoga broja“) i sintaktički su posve specifični po tome što dolaze u imenskim spojevima riječi u kojima su oni glavna sastavnica, pa kvantifikativne konstrukcije toga tipa mogu dolaziti i u službi subjekta, npr. Mnogo ljudi odazvalo se našem pozivu. Kad je riječ o prijedlozima, treba reći da su oni u pravilu svojevrsni „potpadeži“, tj. gramatikalizirane riječi kojima se konkretiziraju padežna značenja. Rjeđe se događa da prijedlozi, posebice oni uopćenijih značenja, služe i za pridavanje padežnih značenja riječima i konstrukcijama koje nemaju padeža, osobito često prilozima, nepromjenjivim brojevima, prijedložno-padežnim izrazima, pa i infinitivima, npr. od danas do sutra, (doći) do onamo, (dosta je) za danas, (ostaviti) za ujutro, (dopratiti) do pred kuću, (to je) za krepat, (pisati) s pet olovaka i sl. U gramatikama se prijedlozi opisuju uz pojedine padeže s kojima se slažu, ali treba reći da se obično u opisima zanemaruju tzv. Proizvedeni prijedlozi (usp. Silić-Pranjković 2005: 242–243), kakvi su npr. krajem, putem, prilikom, na osnovi, s obzirom na, u usporedbi s itd. Veznici su izrazito sintaktičke riječi koje funkcioniraju kao svojevrsni signali strukturnih i semantičkih odnosa među dijelovima složenih konstrukcija. Zato se oni opisuju uz pojedine složene rečenice, konjunktori (npr. i, a, ali, ili) uz nezavisnosložene, a subjunktori (da, ako, dok, iako) uz zavisnosložene. I u vezi s veznicima treba reći da se u konkretnim sintaktičkim opisima uglavnom zanemaruju oni proizvedeni, kao što su npr. s obzirom na to da, u slučaju da, usprkos tomu što itd.
1

Naravno, takve riječi mogu dolaziti ne samo uz predikate nego i uz druge članove rečeničnoga ustrojstva, usp. npr. Ni Ivan nije jučer došao kući, Čak ni Ivan jučer nije došao kući, Ivan jučer čak nije ni došao kući, Ivan ni jučer nije došao kući, Ivan jučer nije došao (čak) ni kući itd. 2 Riječ više može funkcionirati i kao prilog (u užem smislu), npr. Od njega se više očekivalo, kao kvantifikator, npr. Jučer je više stanova ostalo bez struje, te kao prijedlog, npr. Stavi tu knjigu više uzglavlja.

330

Uzvici ni formalno ne postaju sastavnim dijelom sintaktičkih jedinica u kojima se pojavljuju (zato se u pismu odvajaju zarezima), pa su oni gramatički svakako najmanje relevantni. Relevantni su međutim komunikacijski, s obzirom na odnos između govornoga čina i onoga o čemu se priopćuje, jer njima govornik izražava svoj odnos (ili emocionalni stav) prema onome o čemu priopćuje (usp. Pranjković 2008: 246). Najviše nedoumica u gramatičkim opisima ima svakako u vezi s česticama, i kad je riječ o razgraničenju tih riječi od priloga (o kojem je već bilo riječi na početku ovoga teksta) i kad je riječ o samom opisu čestica i/ili njihovoj tipologizaciji. U gramatičkome priručniku koji smo radili profesor Silić i ja čestice smo najprije podijelili na nesamostalne i samostalne,3 a onda smo ih razvrstali u šest skupina, i to: 1. upitne čestice (npr. li, zar, da), 2. pojačajne ili intenzivne čestice odnosno intenzifikatori (i, ni, pa, ta, samo, bar, čak, ipak), 3. usporedne ili gradacijske (npr. vrlo, veoma, jako, jedva i sl.), 4. poticajne (neka, de, deder, da, hajde), 5. jesno-niječne (da, ne, jest, je) i 6. prezentativi (evo, eto, eno, gle). U ovome radu htio bih ukratko upozoriti na potrebu izdvajanja i opisivanja još četiriju skupina čestica. U prvu bi skupinu išle pokazne ili deiktičke čestice (ovo, to, ono), u drugu tzv. dijaloške ili suprotne (čestica a), u treću dva različita tipa usporednih ili gradacijskih (komparativnih) čestica (posve različitih od čestica tipa vrlo koje služe za perifrastičnu komparaciju pridjeva i priloga) te u četvrtu željne ili optativne čestice (teško, blago, jao, tako). Od pokaznih ili deiktičkih čestica daleko je najčešća čestica to, koja dolazi u primjerima tipa Tko je to bio? Koji je to gospodin? Što se to s tobom događa? To se susjedi opet svađaju i sl. Kao što se vidi, ta je pokazna čestica osobito česta u pitanjima, ali nije rijetka ni u izjavnim rečenicama (njima se obično odgovara na kakvo eksplicitno ili implicitno pitanje). Osim čestice to javljaju se, ali znatno rjeđe, i čestice ovo i ono, npr. Što se ovo s nama događa? Što smo se mi ono (bili) dogovorili i sl. Riječ je o deiktičkim česticama posve uopćene naravi koje su svojstvene govornome činu (zato i jesu najčešće u pitanjima). Njima govornik u pravilu upozorava sugovornika (ili koga drugoga) na nešto što se dogodilo, što se pojavilo, što je on zapazio pa želi da i drugi zapaze i sl. (usp. Kovačević 2006 i Pranjković 2008: 247). Čestice ovo, to i ono mogle bi se opisivati i kao specifične dijaloške čestice. Donekle sličnu dijalošku ulogu, ali s nijansom suprotnoga značenja, ima
3

Nesamostalne čestice modificiraju ponajprije druge riječi i/ili oblike te spojeve riječi (npr. li, zar, bar, god), a samostalne se odnose na čitavu rečenicu (npr. nažalost, nasreću, zar ne, da i sl.). I neke od nesamostalnih čestica mogu se upotrebljavati samostalno, npr. prezentativi, usp. Eto Ivana (nesamostalna poraba) i Eto, čuli ste cijelu priču (samostalna poraba). Kod jesnoniječnih čestica zanimljivo je da je da uvijek samostalna, npr. Hoće li doći? – Da! Ili Da, doći će!, a ne se može rabiti i nesamostalno, npr. Ne radi se tako, i samostalno, npr. Hoće li doći? – Ne! Ili Ne, neće doći! (usp. Silić-Pranjković: 253–258).

331

i čestica a u primjerima tipa A što si ti na to rekao? A zašto i oni nisu došli? A kako to da ti nisi ni odgovorio na poziv? i sl., s tim da se ta čestica u prvom redu rabi u replikama, u sugovornikovim reakcijama na govornikove riječi te da je uvijek u inicijalnoj poziciji. Te replike u pravilu imaju oblik pitanja kojim sugovornik izražava kakvo svoje neslaganje s govornikom, u nečemu se njemu suprotstavlja ili traži od njega kakvu dodatnu obavijest vezanu za njegov iskaz. To je značenje čestice a bez sumnje bar dijelom zajedničko sa značenjem veznika, konjunktora a. U nedostatku boljega naziva tu česticu možemo (zasad) nazvati dijaloškom česticom (u užem smislu) ili eventualno suprotnom česticom. Među usporednim česticama želio bih posebno upozoriti na čestice kao, što i sve. One se bitno razlikuju od čestica koje se opisuju u spomenutoj gramatici i nazivaju usporednim ili gradacijskim (tj. onih tipa vrlo, veoma, jako i sl.) po tome što te čestice služe za svojevrsnu perifrastičnu komparaciju pridjeva i priloga (usp. vrlo dobar, vrlo dobro prema bolji i bolje), a ove tri spomenute imaju drugačije službe. Čestica je kao općeporedbena čestica koju izvanredno često susrećemo u raznolikim poredbenim imenskim konstrukcijama (npr. ljut kao ris, radi marljivo kao mrav), a isto tako vrlo često dolazi i kao sastavni dio složenih poredbenih veznika kao da, kao što te, rjeđe, kao kad i kao dok i sl. U primjerima tipa Ona se kao mati brine za svoju djecu značenje poredbenosti poprima i specifično supstitutivno značenje, a u primjerima tipa Bilo ga je kao malo stid ima službu modalne čestice (bliske riječima tipa navodno, možda i sl.) kojima govornik izražava manju ili veću sumnju u istinitost onoga o čemu govori (usp. opširnije o tome u Pranjković 2005a). Čestica što vrlo se često upotrebljava kao intenzifikator uz komparative i superlative, pa se može opisati kao svojevrsni pojačivač poredbenih (usporednih) značenja, npr. Što više, to bolje; Dođi što možeš prije; Obuci što ljepšu haljinu; Došli smo najbrže što smo mogli; Uvijek radi najbolje što zna. Slično je i s česticom sve s tom razlikom što ona dolazi samo uz komparative, npr. Ona je sve ljepša, Ide mu sve bolje. Ti se komparativi (pridjeva ili priloga) nerijetko i redupliciraju, npr. Ona je sve ljepša i ljepša, Ide mu sve bolje i bolje. Mislim također da bi bilo potrebno upozoriti na još jedan tip čestica koje bi se mogle nazvati željnim ili optativnim. Riječ je o česticama teško, blago, jao, tako u primjerima tipa Teško njima! Blago tvojim roditeljima! Jao nama! Tako mi svega! Da se tu radi o sasvim specifičnoj službi, a ne o (običnim) prilozima, vidi se i po tome što se te riječi i formalno razlikuju od priloga. Prilozi glase blâgo, têško, tàkō, a optativne čestice blago, teško i tako. Ove optativne čestice, osobito čestica jao, bliske su uzvicima i dolaze u uskličnim rečenicama. Čestica tako nešto je drugačija od ostalih po tome što dolazi u zaklinja-

332

njima. Zajedničko je međutim svima da uz njih dolazi dativ, i to daleko najčešće dativ ličnih zamjenica,4 što uvjerljivo govori o tome da su i te čestice ili tzv. pragmemi (usp. Pintarić 2002), kao uostalom i velika većina drugih, izravno vezane za govorni čin odnosno da se tiču odnosa između sudionika govornoga čina, uglavnom govornika, i onoga o čemu se priopćuje. Zaključno bi se moglo reći da su značenja, službe i uopće narav velikog broja nepromjenjivih riječi posve ovisni o kontekstu. Te riječi imaju uopćena, gramatikalizirana značenja pa u raznim kontekstima imaju i raznolike službe. Ta raznolikost ide čak tako daleko da i sama pripadnost pojedinoj vrsti riječi može ovisiti o kontekstu. Drugim riječima za povelik broj takvih riječi ne možemo bez konteksta reći čak ni to kojoj vrsti pripada (i ovdje smo vidjeli kako npr. riječ više može, ovisno o kontekstu, biti i prilog u užem smislu, i kvantifikator,5 i čestica, i prijedlog). Zato je takvim riječima i njihovim službama i u gramatičkim opisima prijeko potrebno posvećivati puno više pozornosti nego što se dosada činilo. To u najvećoj mjeri vrijedi za čestice te za sve one nepromjenjive riječi koje u rečenici ne funkcioniraju kao adverbijali, nego dolaze uz pridjeve, uz priloge, uz imenice, uz bilo koji od članova rečeničnoga ustrojstva ili funkcioniraju kao tzv. rečenični prilozi (usp. Ivić 1978). Gotovo sve takve riječi tradicionalno se pribrajaju prilozima iako imaju izrazito raznolike službe i značenja. Tim službama i tim značenjima treba u gramatičkom opisima posvećivati punu pozornost, i to bez obzira na to smatraju li se i dalje prilozima ili se smatraju (i) česticama, pragmemima, kvantifikatorima, intenzifikatorima, modifikatorima, diskurznim oznakama, konektorima (tj. veznim sredstvima na razini teksta ili tekstnim konektorima, usp. Badurina-Matešić 2006), rečeničnim prilozima itd. Literatura:
Badurina, Lada i Mihaela Matešić (2006) „O tekstnim konektorima“, Riječki filološki dani, 6, zbornik radova, Filozofski fakultet u Rijeci, Rijeka, str. 205–222. Ivić, Milka (1978) „O srpskohrvatskim rečeničnim prilozima“, Južnoslovenski filolog, 32, Beograd, str. 1–7. Kordić, Snježana (2002) Riječi na granici punoznačnosti, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb.

4

Dativom, a osobito dativom ličnih zamjenica, vrlo se često izražava odnos govornika ili sugovornika prema sadržaju iskaza. Takav je dativ u pravilu prirečenični (adsentencijalni), ne pripada dakle unutrašnjem ustrojstvu rečenice, nego se javlja kao svojevrsni modifikator njezina sadržaja, npr. To mi je glupo, Jesi li mi dobro, U nevolji sam ti i sl. (usp. Palić 2006: 252–260 i Pranjković 2008: 243). 5 Ima mišljenja da bi kvantifikatore trebalo, zbog spomenutih osobitosti, smatrati posebnom vrstom riječi.

333

Kovačević, Miloš (2006) „O jednoj specifičnoj sintaksičko-semantičkoj upotrebi lekseme TO“, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, 35/1, Beograd, str. 103–113. Kovačević, Miloš (2006a) „Pripredikatska upotreba partikula već, još i više“, u knjizi Spisi o stilu i jeziku, Književna zadruga, Banja Luka, str. 300–331. Kunzman-Müller, Barbara (1998) „Opis sinsemantičkih riječi u rječniku – izazov leksikologiji i leksikografiji“, Filologija, 30-31, Zagreb, str. 239–248. Palić, Ismail (2003) „O klasifikaciji nepromjenjivih riječi u bosanskome jeziku“, Pismo. Časopis za jezik i književnost, I/1, Sarajevo, str. 93–102. Palić, Ismail (2006) Dativ u savremenom bosanskom jeziku (sintaksičko-semantički opis), doktorska disertacija, Sarajevo. Pintarić, Neda (2002) Pragmemi u komunikaciji, Zavod za lingvistiku Filozofskog fakulteta, Zagreb. Pranjković, Ivo (22002) Hrvatska skladnja. Rasprave iz sintakse hrvatskoga standardnog jezika, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb. Pranjković, Ivo (2002a) „Klasifikacija čestica u hrvatskome standardnom jeziku“, Studia Slavica Savariensia, 1–2, Szombathely, str. 231–236. Pranjković, Ivo (2005) „Suznačne riječi i njihove vrste“, Zagrebačka slavistička škola. Zbornik radova 2004, FF pres, Zagreb, str. 19–27. Pranjković, Ivo (2005a) „Što je kao“, Pismo. Časopis za jezik i književnost, III/1, Sarajevo, str. 55–61. Pranjković, Ivo (2008) „Gramatika govornika i sugovornika“, Vidjeti Ohrid. Referati hrvatskih sudionica i sudionika za XIV. Međunarodni slavistički kongres, HFD i HSN, Zagreb, str. 237–250. Sesar, Dubravka (1992) „O mogućnostima kategorizacije partikula u hrvatskom jezičnom standardu“, Suvremena lingvistika, 18/34, Zagreb, str. 251–262. Silić, Josip (1984) Od rečenice do teksta (Teoretsko-metodološke pretpostavke nadrečeničnog jedinstva), Sveučilišna naklada Liber, Zagreb. Silić, Josip (2004) „Pretvorba imenskih riječi u neimenske“, Zagrebačka slavistička škola. Zbornik radova 2003, FF pres, Zagreb, str. 43–48. Silić, Josip i Ivo Pranjković (2005) Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta, Školska knjiga, Zagreb. Vukojević, Luka (1998) „Obradba veznika u općem hrvatskom rječniku“, Filologija, 30–31, Zagreb, str. 379–394.

334

Ivo PRANJKOVIĆ

THE INALTERABLE WORDS AND GRAMMAR
Summary Apart from the adverbs in a restricted sense- those that relate to a predicative verb ( They work well, We got up early...) in a syntactic sense, the inalterable words don't function, especially when they are uninfluenced as the members of the sentences, when they don't enter into service neither the primary members of a sentence (predicate, subject, object, advrebial mark) nor secondary ones (attribute or aposition). The author points out that that doesn't necessarily mean that those words are grammatically irrelevant. On the contrary! They are, by the book, very grammaticalized, so it is neccessary describe them in the grammars (and not only in the dictionaries). The paper also deals with the question of the grammatical description of the prepositions, connectors, exclamations and particles.

335