w

crkva u svijetu

PRINOSI

SOLOVJEV I PAPINSTVO
J e r ko B a r iši ć

Dioik se s katoličke strane čuje katkada, a svjedoci smo toga i u n a jn o v ije vrijem e, prigovora pa čak i napada na vjersku istinu o vrhovnoj u p ra vi u C rk vi — papinstvu, diotle kod n©katolika nađemo i divnih iskaza v je r e u tu dogmu. Evo jedne takve iz ja v e : »K a o član istinske i časne C rk ve istočno-pravoslavne ili grčko-iruske, k o ja ne go vo ri 'usflitma kakova protukanoniičko'g sinoda, ili ustiima činovnika svjetske vlasti, nego glasom n jezinih velik ih otaca i učitelja, kao ta k a v dakle ja priznajem vrh o vn im sucem u stvarim a v je re onoga, kojli je bio priznat kao takav od svetog Iremeja, svetog D ionizija V elikog, sveto g A tan a zija V elikog, svetog Ivan a Zlatoustog, svetog Girila, sve to g Flavajana, blaženog Teodora, sveto g M aksim a Ispovijedaoea, svetog T eo d o ra Studite, svetog Ignaicija itd. — to jest apostola Petra, k o ji ždrvl u svo jim nasljedriidlma i klojii n ije uzalud čulo rije či G ospodinove: ’T i si P e ta r i na toj pedini sagradi,t ću C rkvu svoju. — U tvrđu j braću svoju. — Pasi ovce m oje, pasi jagan jee m o je ’. « 1 T o je svečana, otvorena i d irljiv a professilo fid ei velik o g ruskog filiozofa i teologa V ladim ira S ergejevića S o lo v je v a (1853— 1900) u uvadu n jego va d ivn og djela Rusija i opća Crkva. P o gled ajm o stoga cijelo ovo djelo da bismo zapazili samo ono što direktno ra d i o papinstvu. S o lo vjev i inače u svom golem om filozofsko-teološkom opusu često govori o tom pitanju ; o vd je je to, međutim , n ajb olje obradio, tako da ga je teolog Rupp nazvao »pjesn ik om P etrove stolice«.2 * * * U vo d djela R usija i opća C rkva razm jern o je dosita dug. T o je u stvari filo z o fija i teo logija p o vijesti Istoka, Europe, pa i svijeta. Duboka studija

1 Vladimir Solovjev, Rusija i opća Crkva, Kaptol Vrhbosanski, Sarajevo 1922., str. 47. 2 Jean Rupp, Message ecclésial de Solow iew , Lethielleux, Paris, Vie avec Dieu, Bruxelles, 1974., str. 498.

kršćanstva. Izvanredna znanstvena analiza istočnog raskola s proročan­ skom vizijo m buduće R u sije i njezine povijesne uloge u svijetu . U vod završava s duhovitom alegorijom (pričom) uz navedenu isp o vijest v jere i m olitvu svetomu -Petru; sav odiše papinstvom. Tu ćemo naći i ovu mitsaio: »Odlučnu je borbu trefoato da zapodjene nazovi-kršćanskio carstvo Bizanta sa ortodoksnim papinstvom, b oje bijaše ne samo nepo­ g rje š iv i čuvar kršćanske istine, nego i prvo ostvarenje te istin e u skup­ nom životu ljiudskiog ro d a .«3 U p rvoj kn jizi R u sija i opća C rkva S olo vjev prikazu je »S ta n je -religije u R u siji i na kršćanskom istoku «. Tu nalaaimo o v a važn ija m jesta 10 pa­ pinstvu. »D anašnje papinstvo n ije svojevoljn a otimačina, n ego zakoinit-i razvoj načela, k o ja bijahu u očevidnoj djelatnosti p rije ra zd vo jen ja Crkve, i p rotiv kojih ta C rk va n ije nikad prosvjedovala.«'' Z a tim : »N a k o n što je u svojoj velikos-većeničkoj m olitvi navijestio savršeno jedin stvo svih kao svrhu svojega djela, htio je Gospodin tom e djeliu daitii stvarni i organski tem elj osn ivaju ći svoju vid ljiv u Crkvu i ■stavljajući jo j na čelo, da jo j se sačuva jedin stvo, jednoga glavara u osobi svetoga Petra. A k o im ade u evanđeljim a kakvo predavanje v i asti, tada je to ovo. N ijedna svjetovn a moć n ije od Isusa prim ila niti k a k ve potvrde miti k a k va obe­ ćanja. Isus je K rist osnovao samo Crlkvu i On ju je osnovao na m onar­ hijskoj vlasti sv. P e tra : ’T i si Petar i na toj ću stijeni sazidati Crkvu svoju ’ .«5 U drugoj kn jizi R u s ije i opće C rkve S o lo v je v specijalno -raspravlja o crkvenoj mlonarhliji osnovanoj od Isusa Krista. Odličan poznavalac Solo v je v a M ichel D ’H erb ign y kiaže da bi se ova druga k n jiga m-oigla -ukratko svesti na- tri gla vn e tvrd n je. T e su: P etrov prlimat je stalna ustanova; Pnočelndštvo je P etro vo n ep rom jen jivo; Poimoć B ožja činii da to pročelništvo -bude nepogrešivo. O vd je ćemo se malo duže zaustaviti. Svrha stvaran ja, kaže auktoir, jest u jedin jen je božanskog i ljudskog. To se je pojedinačno hipostatsbi izvršilo u jedin oj osobi Isusa K ris ta »s a v r­ šenog Boga i savršenog čovjeka, koji u jedin ju je ob je n ara vi b ez m iješanja i d ije lje n ja «.6 N o o v d je se radi o m oralnom i socijalnom ujedin jen ju. Niaime O ovjek-B og hoće da sa sob'om ujedini ljudski rod savršenim u je­ dinjenjem . K ako? — »S a g ra d it ću Crkvu sv o ju « (M t 16, 18). L ju dstvo u jedinjeno u Bogu treb a sačinjavati jednu jedinu socijalnu zgradu. Treba sad naći čvrsti tem elj tom jedinstvu. Pravio u jed in jen je te m e lji se na izm jeničnoj djelatnosti onih k o ji se ujedinjuju. B ezu vjetn a istina, boja se -objavljuje u B ogu -O ovjebu , motna kod nesavršenog lju d s tv a naći ne­ oborivo pristajanje. Istina m ora biti slobodno primana. O v a j pak slobodni čin m ora biti nepogrešiv. Treba dakle u ljudstvu osnovati točku gd je će se ljudska v o lja sastajati s božanskom istinom. T reba u p a lo m ljudstvu naći aktivnu točku scrašćivan-ja božanskog i ljudskog. Isus -se obraća ja v ­ nom mnijenju. Quem dioun-t homines esse Filiu m hom inis (M t 16, 13). Istina je jedina a -mišljenja mnogostruka i protuslovna. C rk va ne m ože


3 Vladimir Solovjev, navedeno djelo, str. 19. Navedeno djelo, str. 65. 5 Navedeno djelo, str. 104. G Formula Leona Velibog i Kalceđonskog sabora 451.
154

b M osnovana na dem okraciji. Isus se zatim o b m ća izabranicim a, aposto­ lim a . Vbs aurbern quem m e esse diciitiis? (M t 16, 15). A postoli šute. M ožda se međusobno ne slažu potpuno. Čak i na galilejskoj gord quidam autem dufoiitaverunt (M t 28, 17). Da crkveni saboir m ogne jednodušno svjedočiti 0 iisftinti treb a da bude potvrđen. Odlučan čin m ora b M pojedinačan. Responđens Simon Petrus d ix it: ’Tu es Chrfetus, FliiJius D ei v ìv i’ (Mit 16, 16). Peltar o dgovara za sve apostole. N jih ne pita niiiti traži njihovu p riv o lu . Isius p a k iz ja v lju je da je to od Oca nebeskoga. D akle u isti mah ljudski 1 B o žji čiln. Prem a tom e nađena je čvrsta točka, pećina, potporanj božansko-ljudsfcog djelovanja. K onstitu tivn a podloga opće Crkve jest jedan jed in i čo vjek kojem u pom aže Bog. T a točka nije ni u nemogućoj jeđn odušmosti svih vjernika, ni u vazda nesigurnoj složnosti crkvenog sabora, nego u stvarniom i živom jedinstvu p rva k a apostolskoga. Iz sam ovoljnog îni&Ije n ja lju di nastajat će k riv o v je rja , a đecentraiiziirana i na m ilost i nem ilost prepuštena svjetovn oj vlasti h ijera rh ija ne će m orati da se na saborim a iz ja v i ili će se iz ja v iti kao na razbojničkom saboru u Efezu. T ek će u ujedinjenju s pećiniom Crfeva m oći safoirati prave sabore i u tvr­ điva ti istinu. T o je povijesna činjenica, u svečanim zgodiama priznavana od sam oga istočnog episkopata često lju bom orn a na nasljednika svetog Petra. Petnus per Leonem, A gathon em locutus est.7 A ko to n ije tako, odakle neobična šutnja istočnog episkopata, k o ja tra je od kada se je od ijelio od P etrove stolice, nekih tisućiu godina? P eta r je izrazio tem eljnu dogm u naše vje re ex sese non autem e x consensu Ecclesiiae.8 O vo je Petonovo priznanje n avijestilo opću Crkvu. Zato je Petar tem elj kršćan­ stva. D akle »nepokolebivu osnovku opće C rk ve ne sačinjava k rivo m i­ šljen je ni nestalna vjera, nego nepo'grješiva i određena vjera, k o ja u je ­ din ju je ljudski rod sa božanskom istinom . T a OSnovka jest v je ra P etra, k o ji ž iv i u svojim nasljednicim a — vjerna*, k o ja je osobna zato, da se m ože očitova ti ljudim a, i k o ja je (zbog pom oći B o žje) nadljudska zato, da bude n ep o grje šiva .«9 P e tro v nasljednik posjedu je sve povlastice dane Petru od K rista. I ta vrhovn a h ijerarh ijska vlast jed in a će zauvijek zadržati opći ili m eđunarodni značaj Crkve. K ris to v a iz ja v a Petru: » T i si P e ta r. . .« (M t 16, 18) itd. sadrži tri stvari: stijenu, klju čeve, vlast veza ti i o d rješ iva ti. Sam o lovaj treći dio zajed­ nički je Petru s apostolima. S vi su p ravosla vn i složni da vlast veza n ja i o d rješiva n ja nliije dana D vanaestorici kao privatn im osobama, poput kaikrve prolazne povlastice, nego je ona »p očetak i autentični iz v o r v je ­ čnog svećeničkog prava, fcojte je od apostola prešlo na n jih ove nasljednike u h ijerarh ijskom ređiu — na biskupe i svećenike opće C rk v e .«1 0 A k o je tako —- zaključuje S o lo v je v — onda i ona »o b a p rva atributa, skopčana još svečan ije i još značajnije sa svetim Petinom, također ne mogu biti privatale i niuzgredne p o vla stice«.1 1 P o g o to v o što je K rist s prvim izričito spojio stalnost i postojanost svoje crk ve u borbi p ro tiv zla. Dakle, ni ti atributa oifsu prolazni i osobni p riv ile g iji. O ni se odnose na jednu t e ­ m eljn u i traijnu uredbu. »U zvišen a rije č, fclojloim se obratio samome Petru,


7 Uzvici Otaca sabora Kalcedonskog' 451. odnosno Carigradskog 680. 8 Iz definicije I. vatikanskog sabora 1870. o papinoj nezabludivosti. 9 Vladimir Solovjev, navedeno djelo, str. 135— 136. 1 0 Navedeno djelo, str. 120. 1 1 Navedeno djelo, str. 120.
155

prodzvađala je u osoibi o vog a jedin oga apostola vrhiovnu i n era zd jeljivu vlast opće C rkve za čitavo njezinb trajan je i za čitav njezin ra zv ita k u budućim stoljećim a .«1 2 K ris t je »h ijera rh ijsk om redu staviio na čelo uredbu jediniu i središnju, bezu vjetn o n erazdjeljivu i nužnu, b o ja sama po sebi posjeduje puninu vlasti i obećanja: Td sii stijena i na to j stijeni sazidat ću Crkvu svoju ; i vrata paklena ne će je nadvlađa/tii.«1 3 K a d bi se pod C rkvom m islilo na savršeno u jedin jen je čovječan stva s Bogom, k a k va je slavna crkva u eshatonu, oinda u C-rtovd ne bi bilo nikakve vlasti mi uprave. N o K rist baš zato i osniva na zem lji C rkvu da se bori s vratim a paklenim , te jo j daje središte jedin stva kiojemu u vijek , pom aže Bog. Da bi idealno jedin stvo C rkve m oglo biti ostvaren o u svim vrem enim a, otkrdva božanski gra d itelj čvrstu Pećinu, n ep ok oleb ljivu S ti­ jenu crkvene m onarhije. Jedini tem eljni kamen C rkve jest Isus K rist, ali u redu vjerskom ili m ističnom ; u redu socijalnom to je od n jega po­ stavljen i prvak apostolski i n jego va trajna vlast. A k o u C rk v i osim m ističnog i pojedinačnog živo ta im a i socijalni, onda ovaj m ora imati određeni oblik osnovan na načelu jedinstva. B og u p ovijesti t r i puta m ijen ja im e nekom čo vjek u : Abrah am (»otac m n oštva«) postaje ocem svih vjernika, Jakov (» Iz r a e l« ) postaje ocem izabran og naroda, Simun (»P e ta r «) postaje duhovnim ocem novog Izraela, kršćanstva. Nitkio drugi od apostola »n ije od Gospodina prim io n ovi ili tra jn i naftiv, kioji bi im ao općenito i uzvišeno zn a čen je.«1 4 »N o v o i značajn!o im e, k o je je jed in i Šimiun primio, osim zajedn ičkog apostolata ne pokazuje n ik a k övu ortu iz n jego va naravnog značaja n iti osobnu sklonost Gospodinovu prem a njemu, nego to je im e skopčano jedino sa posve zasebičnom u logom , koju je sin Jioinin pozvan ispu n javati u C rkvi K r is to v o j.«1 5 »TÜ si P e ta r i na toj ću stijeni sagraditi C rk vu svojlu« (M t 16, 18). P etrova dispovijest bila je čin sui generis, k o jim je on uniišao u osobiti odnos s božanstvom . »N isu ti tijelo i k r v to o b ja v ili, nego Otac moj, kiojii je na n eb u « (M t 16, 17). » I baš je zbog toga odnosa m ogla rije č ljudska nepogrešivo očita va ti bezuvjetnu istinu R iječi i stv o riti nepokolebivu osnlovu općoj Grdcvi.«1 0 Neposredni P e tro v pad zbio se, prem a evanđeoskom p rip ovijed a n ju , kada je govorio u duhu svo je n aravne i privatne osobnosti, prepušten sam sebi bez posebne pom eći Božje. » T o neka bude daleko od Tebe, G ospo­ din e! — Odlazi, sotono, ti si mi na sablazan« (M t 16, 22— 23). Z a r je u tjelovljena iistdlna tako b rzo prom ijen ila svoje m išljenje? »S im u n Petar, kao pastir i vrhovn i u čitelj opće Crkve, radi uz pom oć Božju i vjera n je svjedok i nepogrešivi tum ač istine božanskio-ljudiske, kad g o v o ri za sve . . . Isti Simun Petar, kalo priva tn a osoba, kad go vo ri i radi svojim n aravnim silama i s v o jim 1 čisto lju dskim razborom , m ože reći i učiniti sltvard nedo­ stojnih, sabiažnjivih, čak i sotonskih.«1 7 Siotovjev zapaža da je vlast k lju ­ čeva veća od vlasti vez iv a n ja i odrješivan ja koju je K rist dao i dnuigim apostolima. T a se naim e vlast tiče samo pojedinačnih slučajeva, dok se vlast ključeva odnosi na svukupnost Crkve, a dana je samome Petru. «
1 2 Navedeno 1 3 Navedeno 1 4 Navedeno )r > Navedeno 1 6 Navedeno 1 7 Navedeno
156

djelo, djelo, djelo, djelo, djelo, djelo,

str. str. str. str. str. str.

121. 121— 122. 127— 128. 128. 129. 130.

Tum ačeći Danliijelovo pm roštvo o kipu (Dan 2, 31— 45) S olo vjev p rik a ­ zuje ustanovu papinstva i piše doslovno ovako: » U okolini C ezareje .i na obalam a Tibariijadskog jezera Isus je skimuo s prijestolja Cezara, ne onog Cezaira, Ikojega je lik bio na novcu, ni kršćanskog Cezara budućno­ sti, nego Cezara apoteoze, Cezara ka:o jedinoga, bezuvjetnoga i samostal­ noga vrh o vn og glavara u čitavu svijetu , kao vrhovn o središte jedin stva lju dskog nođa. On ga je skinuo s p rijesto lja i stvorio novo, bolje središte jedinstva, novu i bolju vrhovnu Vlast, osnovanu na v je r i i ljiubavi, istin i i m ilosti. I baš tim , što je skdmiuo s p rijesto lja lažni i. bezfoožni apsoluti­ zam poganskih Cezara, Isus je p otvrd io i o vjek o vječio opću m onarhiju Rim a i dao joj njezinu pravu teokratsku osnovkiu. To bijaše iu nekom smislu sarmo priomjena din astije; dinastija Julilja Cezara, vrh o vn og sve­ ćenika i bOiga nadomještena je din astijom Širnuna Feltra, vrh ovn og sve­ ćenika i sluge sluga B o žjih .«1 8 I d a lje: » V e lik e vlaista starog svijeta samo su prošle kroz povijest: samo Rim živ i u vijek. Pećina KapitoMja posve­ ćena je biblijskom stijenom i Rim sko se carstvo preobrazilo u velik u goru, koja se u proročkom Viđenju rodila iz te stijene. A stijena sama, što m ože da znači nego m onarhiju vlasti onoga, k o ji je bio nazvan P e t­ rom (S tijen om ) u osobitom smislu i na kojem je opća Crkva — ta gora B ožja — • bila osnovana?«1 9 Pošto je P eta r prim io zalog opće vrh ovn e vlasti, koja će se u C rk vi raz­ v ija ti za sve vrijem e njezina trajanja, izvršavao ju je u m je ri i obliku k o ji je odgovarao n erazvijen om stanju apostolske Crkve. »D je lo v a n je p rvaka apostolskog tako je malo bilo nalično vla d i modernih papa, kako mallo ž ir nadiči hrastu, a to ipak n ije na putu, da papinstvo bude n aravsfci, lo gičk i d zakloniti proizvod p rven stva Peitrova.«2 0 D a lje: »S tva rn a i živa klica vrhovn e crkvene vlasti, koju nalaziiimo ;u prvaku apostolskom, m ogla se je u prvotn oj C rkvi o čitova ti samo u praktičnoj pobudi davanoj od P etra u svakoj stvari, koja se tioaše opće Crkve, kako se doista vid i u E van đelju i u D jelim a apostolskim .«2 1 U potvrdu svoje teze o P etro ­ vom prven stvu S o lo v je v će spomenuti samo m oskovskog m etropolita Filareta D rozdova i svetog Ivana Zlatoustoga. S o lo v je v također prelazi na još va žn ije p ita n je: zašto bi rimski papa bio nasljednik P etrova prvenstva? I o d go va ra : »O n a j čas kad se u općoj C rk vi prizn a tem eljna i vrhovn a vlast u stanovljena od K rista u osobi svetoga Petra, mora se također priznati, da ova vlast n egdje postoji. A očevidn a je nemogućnost naći je dru gdje n ego u R im u .«2 2 To aukitor i potk rep lju je: »N ik a k v o m udrovanje ne m ože potam niti očevidnostt o v e čin jen ice: da izvan Rim a im ade samo narodnih Crkava (na pir. C rkva armenska, Crkva grčka), državnih C rkava (na pr. Crkva ruska, C rkva anglikanska), il'i samo sekta, koje su osnovali pojedin ci (na pr. luterani, kalvdniisti, irvin govci itd.). Jedina R im sko-katolička C rkva n ije ni na­ rodna Orfcva, nii državna Crkva, ni sekta osnovana od čovjeka. T o je jedin a C rk va nla svijetu, koja čuva i u tvrđ u je načelo općeg socijalnog


1 8 Navedeno 1 9 Navedeno 2 0 Navedeno 2 1 Navedeno 2 2 Navedeno djelo, djelo, djelo, djelo, djelo, str. str. str. str. str. 152. 153. 157. 160. 161.
157

jedinstva p rotiv sebičnosti pojedinaca i stranćarstva narodnosti ; to je jedina, koja čuva i u tvrđu je slobodu duhovne vlasti p rotiv apsolu tizm a državnoga; lio je, jednom m ječju, jedina, koju vrata paklena nisu nad­ vladala . . . Plod katolicizm a (za one, k o ji su ostali katolici) jest jedin stvo i stoboda C rk ve; plod istočnog i zapadnog pnotestanitiiama za one koji su uza nj pristali, — jest rascjepkantost i ropstvo : rascjepkanost u p rvom redu za zapadnjake, a ropstvo u p rvom redu za istočnjake. O C rk vi rim skoj m ože m isliti i g o v o riti što god tko hoće; imi smo i sami. virilo daleko od toga, da u n joj gledam o ili tražimio dostignuto savršenstvo, ostvaren ideal. Znadem o, da stiijena Crkve nije Crlkvta, da te m e lj näjje zgrada, da put n ije cilj. Jedino što tvrd im o jest, da je papinistvo jedin a crkvena vla&t međunarodna d neovfi&na, jedina stvarna i /trajna osnovka za opće d jelo va n je Crkve. O vo je nepobitna činjenica, i da je dtotoažerao, dostatno je pokazati, da je papa jed in i nosilac vlialsti i p r iv ile g ija , k o je je svetti Petar primlio od K r is ta .«2 3 O va opća crkvena m onarhija treb a la je daiti drugu bit općoj p o litičk o j m onarhiji. Zaito je i zasjela u središte općeg carstva — u Rim . O bliai u kojim a se papinsko dostojanstvo o čitova lo bili isu razliöi/ti prema prilikam a vrem ena. N o postajali su sve određenijim a i veldčajnijiima kako se je Crlkva ra zvija la i širila. Sam način izbora pape ovisi o čisto lju d ­ skoj strani Crkve. A li kad je jednom izb o r priznat, eo ipso na iza b ra ­ nog su prešla sva prava i vlasti k oje je K rist sjedinilo sa S tijen o m Crkve. Sve bho što je u p o vijesti C rk ve neuredno pripalda ljudiskim prilik a m a a ne božanskoj (biti vjersk o g društva. Tako ni svi protupape ne m ogu dati nikakav p rigo vor p r o tiv papinstva. N ije pitanje ni u tjelesn om prebi­ vanju pape u Rim u. »K a k o je tem eljn i kamen prenesen 'iz P a lestin e u Italiju , to m ožem o ne znati, no da je doista prenesen i u staljen u Rim u, to je nepokolebiva čiinjenica, koju nitko ne imiože zalbatìiti, a d a ne zaniječe svetu predaju i samu p o vijest kršćanstva.«2 4 Teau o rim skom pa­ pinstvu S o lo v je v na dugo i šilnoko argum entira iz p o vijesti sa svetim Leonom V elikim , rim skim bi&kupom-papom i is-vecem grökloruske Crkve. » U spisima i djelim a Leona p rvo g ne vidim b vaše samo -klice vrh o vn o g papinstva, nego se papinstvo samo predočuje našim očim a u čiltavu op­ segu svo jih potvlasitica.«2 5 Tada je naim e nastalo spor o n a ra vi i osobi K ristovoj. R iješio ga je papa Leon I. V e lik i u svo jo j dogm atskoj po­ slanici carigradskom p atrijarh u Flavijanu . Tlo je b ila prva đefiM b io ex cathedra. Zato o tom p ita n ju više n ije bio potreban sabor. »P re m d a sveti Leon . . . n ije mislio, da je poslije odredaba n jegove posflalnice o p ći crkven i sabor potreban zbog dogm atske istine, ipak (je držao) da j e bio vrlo poželjan sa stanovišta crkven og m ira .«2 6 Jednakog m išljen ja bio je i Flavijan , talda n ajviši predstavnik Istoka, svetac i ispovijed alac pravoslarvne C rk ve: »Öiitaiva ta stvar, piše on papi s obzirom na B utihovo k rivovjerje, treba samlo vašu presudu, k o ja miože sve u red iti za m ir i tišinu. Tako će k r iv o v je rje , k o je se p odiglo i neredi, k o ji iz n jega nasta­ doše, s pomoću B ožjom b iti posvem a ugušeni po vašem posvećenom spisu, tim će sazivanje crkven og sabora, k o je je inače takio teško, postati besiko-

2 3 2 4 2 3 2 8

Navedeno Navedeno Navedeno Navedeno

djelo, djelo, djelo, djelo,

str. str. str. str.

162. 167. 179. 176.

158

risnim .«2 7 S o lo v je v će na to : »Č etrn aest stoljeća p r ije P ija IX . bijaše pro­ glašena nauka ö nepogrešivosti ex cathedra. S veti Leon tvrdi, da samo Stolica sve to g Petra im ade tolik ugled, da m ože rije šiti tem eljno dogm atske pitanje ii za h tijeva od općeg crkvenog sabora, ne da odredi dogmu, nego da za v o lju orlkvenog m ira profetane uz određ en je danio od pape, zakoni­ tog čuvara prave katoličke vjere. A k o je ova tvrd n ja , kofju je vatikanski crkven i sabor samo razvio (u svojoj C o n stitu tio dogm atica de Ecclesia C h risti), krdvovjerstvo, kako se u nas tvrd ilo, tada je d pa,pa sveti Leon velik i očevidn i k rivo v jera c ili čak vođa krivovjertstva, je r nitko p rije n jega n ije ovu tvrd n ju izrazio tako jasno, s to lik o snage i tolik o ustrajn osti.«2 8 Z a tim će S o lo vjev prijeći na druge istočne svjedok e papinskog prim ata. »G rč k i su biskupi — reći će — im ali dobnih razloga da se čvrsto drže ugleda apostolske stolice. ’R azbojnički sabor efesk i’ pokazao im je ad oculos, što m ože postati opći crkveni sabor bez pa p e.«2 9 Zatim S o ­ lo v je v na tem elju originalnih dokum enata opfcu je »ra zb o jn ičk i« sabor Efeški 449. godine, pa Kalcedonski 451. i veličan stven u fiiguiru pape Leona Veüilkog, te zaklju ču je: »K a k o se vidi, ornome k o ji hoće da zabaci kao zabludu prven stvo vlasti i naučnog ugleda rim sk e stolice, n ije dosta, da otim ačem i k rivovjercem proglasi čovjeika, kafoav bijaše sveti Leon V e lik i: on m ora s kirivovjerstva optužiti i opći oricvend sabor Kaloedonski i čitavu Pravoslavnu Crkvu V. stoljeća. O va j zaklj'iičalk jasno proizlazi iz autentičnih dokaza, k oje smo p ročita li.«3 0 * * * Kao što je K rist B og i Čovjek, tako je i m istični K rist — O rkva — iz­ građen od dvostru kog elem enta: božanskog i ljuiđskiog. O vaj se posljednji naročito pokazuje u upravi Crkve. K rist je nadme zemaljsku Crkvu osnovao kao m onarhiju k o joj će na čelu biti P e tr o v nasljednik — rim ski biskup, papa. V rh ovn a uprava C rkve (papinstvo), tj. opća ju risdikcija i nezalbludivoßt, predstavlja konstitutivni elemeraat njezin, stvar od životne važnosti za Crkvu. Zato će i problem papinskoj; prim ata i in falibiliteta biti jedan od glavn ih eklezioloških problem a. N a njem u će se lom iti koplja vjdkOva. I shvatljivo. Jer, teško je jed n o m čovjeku , ne znam kako on bio velik , sposoban, moćan i svet — još b o ji je katkada d nedostojan a u vijek ograničen i nesavršen, je r u v ijek je čo vjek — teško mu je pridavati božanske atribute. Zato je, m ožemo reći, na toj točki i dolazilo, otvoreno ili prikriveno, svej'edno, do lom ova, do raskola, pogotovo ako su nosioci vrh o vn e vlasti b ili doista nedostojni n je ili su na taj položaj došli tko zna kojliim putem. P ita n je vrh ovn e vlasti u Crtovi n ije važno samo s teoretske, eikleziološke, nego i s praktične, disciplinske i pasto­ ralne strane. I to ne samo kroz povijest, nego i konkretno sada kad smo se radi toga već podijelili. Naim e, pitanje sjedinjen ja, barem za neke nekatolike, u glavn om je u tome. Dakle, papinstvo je i ekumenski pro­ blem. S o lo vjev je već na početku svojega teološk og rada upoznao važnost vrhovne vlasti u C rkvi. Spoznao je da je papinekd prim at potreban kao

2 7 C on cilioru m amplissima collectio (Mansi) t. V., col. 1356., kod Vladi­ mira Solovjeva, navedeno djelo, str. 181. 2 8 Vladim ir Solovjev, navedeno djelo, str. 179— 180. 2 9 Navedeno djelo, str. 182. 3 0 Navedeno djelo, str. 195.
159

vrhovn a duhovna vlast, kao n ajviši auktoritet na zem lji, kao središte slobodne teokracije i tem elj idealn e kršćanske države. No i on je u svojim poglödima o tom e polako napredovao ii sazrijevao, dok konačno n ije došao do potpu no« »k a to lič k o g « stava u vezi s papinstvom , kojii će onda neusitrašivo ispovijed ati i braniti. Guettée će čak iz ja v iti: » V . Siolo v j’e v veći je papilst od B ellarm in a i od samoga pape.«3 1 R ezu ltate svoga m išljenja o toj stvari S o lo v je v će izn ije ti osobito u Svom centralnom djeliu Rusija i opća C rkva izdanu na firancuskloim u Parizu 1889. Tu je, kako smo vid jeli, posebno druga k n jiga posvećena tom pitanju. »Č e ­ trnaest p oglavlja dokazuju S vetim pismom i predajiam opirući se stanim i m odernim , natiuralifctičkim i pravoslavn im prigovorim a, n ara v i vlast crkvene m onarhije, osnovane od Isusa K rista .«3 2 Citava diruga kn jiga velik je, dubok i lizvanredan dokaz o primatu. Posebice se to ističe u navedenoj ispovi jesti v je re u U vodu, pri čemu S olo vjev n ije ni neki teolog ni filozof, nego jednostavno vjern ik bez ik a k ve i n a jm a n je pote­ škoće, kolebanja ili sumnje. On se doista n ije m ogao pom iriti -sa sredn jo­ vjek ovn im oblikom papinstva; n ije opravdavao ni prejako -manifestirarnjte »-ljudskog« u papinstvu, ali ga je shvaćao. S o lo vjev je isp o vijed ao čisto, idealno papinstvo, bez ik a k vih zlih natruha i nanosa vrem en a ili osoba. On je u njemu gledao stijenu crkven og jedinstva te neza'bludivi aufctoriitet u pitanjim a v je r e i m orala. A to je b ilo baš u v r ije m e -poslije I. Vatikanuma, kada je u katolika prim at definiran, kada je on naglo porastao »-previše« istaknut (»d iv ta izira n «), kad je na neki način zabo­ ravljena n jego va antuiraža — biskupski k olegij, kad su se pravoslavci, angffikand i protestanti (a i n ek i katolici — slta-nokaltoliöi) n a jviše i n aj­ žešće podi-zaffi p rotiv papinstva. A n ije to .bilo poslije II. vatikan skog kojli je »p o d ig a o « papinsku »p ra tn ju « u biskupskom k o legiju (sinoda, konzistorij), kada biskup R im a doista »pred sjeda Ljiubavi«.3 3 D akle, je d ­ nostavno, bilo je to — -u nezgodno vrijeme-. A li Duh zove kada hoće. M n o g i u tom e S o lo vjeva uspoređuju s Newm anom , čak ga naizivajiu ruski Newm an, kako će D ’Herfoigny i nasloviti svoje još uvije/k nenađm ašeno djelo. I doista, obojicu je p riveo katolicizm u baš najviše prim a t (usp. glasoviti N ew m anbv 90. trakt). Inače Rusija i opća C rkva jest odMičn-o djelo. Zanosi originalnošću, la k o ­ ćom i jasnoćom sitila. Dogika, suvilstost, povezanost, nabijenost, ljepota. Ci l aj uć -ga, čovjek stvarno u tvrđ u je vjeru. Teško jte drugdje, pa i u katolika-, naći takio dubokih, -u vjerljivih i zanosnih dokaza o prim atu . No djelo ima 1 nedostataka. N e g d je je m alo naitegnuto, nejasno, n e u vjerljiv o , možda ponegdje lima u siljene sim bolike, neuspjelih paralela. I teško ga je prtìricajtoi, je r gubi prisnost, svježinu, originalnost. Zato za vršim o sa S olovjevlje-vim b io gra fom : » M i bismo m ogli navestì još m noga m jesta iz te druge knjige. V rlo se duboka um ovanja tu ra zvija ju u origin a ln im razm atranjim a s velik im žarom i snagom. A li m orali bismo citira ti sto dvadeset stranica, pa stoga ra d ije upućujemo čitaoca na samo d je lo .«3'1


3 1 Michel D ’Herbigny, V la d im ir S o lo v je v , Zagreb 1919., str. 161. 3 2 Michel D ’Herbigny, navedeno djelo, sitr. 183. 3 3 Sv. Ignacije Antiohijski, Poslanica R im ljanim a. ' 3 4 Michel D ’Herbigny, navedeno djelo, str. 185. — Doista bi bilo korisno u ovim ekumenskim približavanjima Pravoslavne i Katoličke Crkve ponovno tiskati ovo odlično ekumensko djelo.
160

S O L O V IE V E T L A P A P A U T E Résumé

En constatant que la fonction du Pape se m et en question, m êm e pair des catholiques quelquefois, Pauteuir y expose le point de vue sur la papauté du grand théologien et philosophe russe V. S oloviev. Dans ses oeuvres et spécialement dans la Russie et l’Eglise universelle, que l’auteur oite le plus souvent, S o lo v ie v accepte la papauté et le pape comme le fondem en t universel de l ’Emglise. L e Christ, dit-il, a fondé son Eglise com m e monarchie à la tête de laquelle i l a posé Saint P ierre et ses successeurs. S olo viev s’en réfère aux Pères grecs et souligne que le m agistère suprêm e de l ’Egliee, c'est-à-dire sa ju risdiction générale et son in fa illib ilité, fa it l ’élém ent constitutif de l ’Eglise.

161