Intencije Šerijata - Ka intencionom usuli-fikhu

Savremeni istraživač koji duboko i ozbiljno pručava fenomen «intencionog razumijevanja» Svetog teksta, srest će se s dva tipa njegova čitanja: prvo je ciljno, a drugo je praktično čitanje koje se razvija u tri pravca: reformistički pravac, pravac političkog islama i pravac povijesnog karaktera i uslovljenosti Svetog teksta. 1. Ciljno (teleološko) čitanje Prvo čitanje - ciljno čitanje koje je u dinamičkoj interakciji sa duhom Teksta i koje ga upotrebaljava u širem obuhvatu od njegove jezičke strukture, osvjetljava veće prostore i kruži prostranijim nebom, ciljajući i prizivajući prisustvo Šerijata, kroz njegove naredbe i zabrane, u svim domenima života, tako da ne postoji nijedan novi slučaj bez odgovarajuće norme, niti se realnost, sa svim svojim bezbrojnim partikularijama, može izmigoljiti i udaljiti od univerzalnog načela koje ga obuhvata. Ovo je stav svih usulista izuzev Bakillanija. Ciljno čitanje etablira intencije (mekasid) temeljem kategoričnosti i trajnosti Šerijata uzdižući ih na nivo općeg, univerzalnog zakona u njegovom eksplicitnom i implicitnom značenju. Ovaj zakon u ovom njegovom obliku, nije sporan niti može biti predmetom spora. On je zajednički imenitelj u svim periodima islamske legislative i predstavlja sponu među svim pravnim školama i tendencijama kroz jedinstven autoritet koji se oslanja na dva osnovan izvora: Kur'an i sunnet. On nije, kao što kaže Muhammed Abdullah Deraz, ograničen na eksplicitni smisao, već se često od eksplicitnog ide ka aluzivnom i od posebnog ka općem značenju, te od sredstava ka ciljevima. To je stoga što nas je Uzvišeni ponukao na razmišljanje o značenjima Svoje Knjige, naredio nam da uzmemo pouku iz nje, a potom je i svoj zakonodavni stil prilagodio na način koji nam olakšava uzimanje pouke spominjući uz većinu propisa njihove zakonske razloge i ciljeve kako bismo ih uzeli za osnove i kriterije kojima ćemo mjeriti slične slučajeve bez obzira da li je riječ o Njegovoj naredbi, zabrani, dozvoli, potvrdi prava i dužnosti. Kada čujemo Njegove riječi: «Ne bacajte se svojim rukama u propast!», znamo da je jedan od ciljeva šerijata čuvanje od svega što vodi u propast. Ili, kada čujemo Njegove riječi: «Allah ne voli one koji nered čine», razumijemo da On zabranjuje sve što vodi neredu. Kada kaže: «Dozvoljava se onima kojima je nepravda 1

učinjena da se brane», znademo da je legalna odbrana života svim sredstvima. S druge strane, povezanost pravnih propisa s događajima i slučajevima povodom kojih su objavljeni, ukazuje na pravac kojim ide zakonodavstvo, da ono ustanovljava normu svakog slučaja shodno određenom interesu (maslaha) koji želi njome ostvariti. Mudrost Zakonodavca i Njegova mislost nisu se zadovoljile samo ovom faktičkom vezom između normi i njenih intencija, već su ih spojile i u jezičkom izrazu na način kako smo maloprije vidjeli. Štaviše, Poslanik a. s. je svojim ashabima zorno pokazao put promatranja intencija Šerijata, vježbajući ih da prakticiraju izvođenje propisa na osnovu njih. Otuda je islamsko zakonodavstvo široko i otvoreno za svako vrijeme i mjesto do Sudnjega dana. Da Šerijat ne sadrži te univerzalne i opće principe koji obuhvataju bezbrojne partikularije, i te zakonske razloge za koje su vezane norme, ne bi bio vječni zakon, niti bi bilo moguće obratiti se Kur'anu i sunnetu u svakom spornom pitanju, budući da je broj pojedinačnih pitanja u njima ograničen, dok je njihov broj u vremenima koje dolaze neograničen. Naposlijetku, ne bi bile istinite ni Njegove riječi: «A tebi smo objavili Knjigu kao pojašnjenje za svaku stvar», ili: «Da sam vam upotpunio vašu vjeru». Jer, zar bi mogli govoriti o potpunosti Objave i njenom sveobuhvatnom objašnjenju ako bi novonastali slučajevi ostali izvan Božanskog zakona.1 Ashabi su uočili nešto što se zove smisao Teksta (m'ana en-nass), otvorili su se prema njemu čak i u ibadetima, njihovo razumijevanje je imalo određeni sistem, pojavio se i racionalni idžtihad, koji je teorijski i praktično predstavljao neku vrstu najave intencionog pravca u razumijevanju Teksta, bez obzira na korištenje različitih metoda i raznovrsnost pristupa prilikom izvođenja propisa u svjetlu intencionog čitanja. Neki su se više, a neki manje oslanjali na intencije. Pravna načela koja su koristili, poput: «Nije dozvoljeno nanositi štetu niti na štetu uzvraćati štetom», «Djela se prema namjeri vrednuju», «Običaj presuđuje», «Ono što je sigurno ne može se otkloniti sumnjom», «Teškoća zahtijeva olakšavanje» predstavljaju intencioni sistem koji ima svoje regulativne osnove i svoje primjere praktične primjene u fikhu ashaba, tabiina i tabeitabiina. Ta načela se postala prva nejezička građa u usulskoj strukturi otkad se pojavila pa do njenog prerastanja u naučnu disciplinu.
1

- Vidi: Deraz, Al-Mizan bejne es-sunna vel-bid'a, Dar at-tiba', Egipat, 1934., 17-21.

2

Tako je zaokruženo i upotpunjeno «intenciono» razumijevanje sa zadatkom da regulira odnos razuma i tradicije, Teksta i idžtihada na način organske povezanosti tako da se nijedan elemenat ne može odvojiti od drugog. Oni čin dva stupa jedinstvenog spoznajnog sistema čiji je izvor Objava i koji uzima norme iz izvora Šerijata putem razotkrivajuće Objave ili kreirajućeg idžtihada. Pažljivo čitanje knjiga o fetvama i sudskim presudama dovodi do jednog rezultata, a to je da intenciono razumijevanje nijednog časa nije bilo odsutno iz sfere praktične primjene unatoč činjenici da se ono nekada javlja, a nekada gubi u većini usulskih djela. U tom kontekstu se može sagledati koliko je samo pogrešna paušalna konstatacija 'Abida al-Džabirija «da je Šatibi izazvao suštinski epistemološki prekid s Šafijinim pravcem i i svim usulistima koji su došli poslije njega. Šatibi je svoju teoriju intencija utemeljio na naporima sojih preteča među malikijskim i šafijskim pravnicima, poput Džuvejnija, Gazalija, Ibn Abdusselama, El-Mekkarija, Ibn Džuzeja i dr. Svakako da se u tom smislu ne mogu zanemariti ni hanefijski pravnici i njihova teorija istihsana, pa i teorija kijasa koje imaju dosta dodirnih tačaka sa teorijom mekasida. Intencije u ovom čitanju podvrgnute su pravilu koje je formulisao dr. Ahmed Er-Rejsuni riječima: «La takside illa bi delil» - «Nema određivanja cilja - intencije bez dokaza». Pripisivanje Šerijatu nekog cilja isto je kao pripisivanje neke riječi ili norme Allahu dž.š. zato što je Šerijat Njegov Šerijat, a cilj Njegov cilj. Tvrdnja da je cilj Šerijata taj i taj, bez dokaza za to ravna je govoru o Bogu bez znanja i prava.2 2. Praktično čitanje Drugi tip čitanja je praktično čitanje koje «mekasid» pretvara u mehanizam i sredstvo tumačenja Teksta, razvoja zakonodavstva i premošćavanja jaza između onoga što se pogrešno naziva «tradicija» (esala) i «savremenost» (mu'asara). U ovom čitanju možemo prepoznati tri tendencije: 1. Reformistička tendencija (el-itidžah el-islahijj): Bez povođenja za tezom nekih autora da su ideje francuske revolucije imale utjecaja na ovu tendenciju, ipak se može konstatirati da su se njeni istaknuti protagonisti kretali stazom punom opasnosti i rizika. Oni s jedne strane pripadaju institucijama savremene nacionalne države, imaju zapaženo mjesto u sistemu vlasti i upravnim
2

. Vidi: Ahmed er-Rejsuni, El-Fikrul-meqasidijj, kava'iduhu ve fevaiduhu, Darul-Hadi, Bejrut, 2003., str. 50.

3

organima, a s druge strane pripadaju vjerskoj kulturi koja ne prihvata sve što dolazi iz vana i koja ne odbacuje sve što je naslijeđeno. U prvom slučaju ono (ovo čitanje) je zatočenik posebnog projekta moderne države koja lojalnost vladaru drži važnijom od lojalnosti domovini, a vjernost pojedincu prečom od pripadanja društvu. Ona, s druge strane, nastoji voditi projekat obnove misli i revizije njenih osnovnih postulata očima koje gledaju na njenu prošlost i sadašnjost s dozom nezadovoljstva i mržnje, dok u drugoga i njegovu kulturu gledaju sa pojačanom impresioniranošću i zadovoljstvom. Tačno je da to nezadovoljstvo prošlošću ne doseže nivo prekidanja veze, niti zadovoljstvo drugim doseže nivo asimilacije, ali ipak je»izazov drugog i drugačijeg» bio neodoljiv tako da je zaprijetio mnogim unutrašnjim tvrđavama. Istaknuti predstavnici reformističkog pravca, poput Tahtavija, Kevakibija, Džemaluddina Afganija, Hajruddina Tunisija i Muhammeda Abduhua, nastojali su pronaći izlaz iz akutnog stanja zaostalosti i učahurenosti ka napretku i obnovi, pa su posegnuli za intencionim pristupom koji će opravdati stanje koje su prihvatili, a koje se temelji na nekritičkom otvaranju prema Zapadu s njegovim misaonim i idejnim postulatima i vrijednostima kao i njegovim organizacionim ustrojstvom s željom da se okoristi njegovim iskustvom, tehnologijom i institucijama. Naravno, pri tome je trebalo uvjeriti tradicionalne muslimanske institucije, poput Al-Azhera i Zejtune, da trebaju napustiti koncept čvrstog slijeđenja mezheba i prihvatiti kritički pristup pomoću kojega se razvijaju nauka, studijski predmeti i način razmišljanja. Budući da susret sa «drugim» nije bio susret ravnopravnih, imao je za rezultat da su Šerijat zamijenili racionalnim sistemima koje su nastojali opravdati oslanjajući se na koncept «intencija Šerijata» - mekasiduš-šeri'a i pogrešnu primjenu načela «otvaranja puteva» (fethuz-zerai'), koje su usulisti formulisali riječima: «Ma la jetimmul-vadžibu illa bihi fe huve vadžib» Najradikalniji među njima bio je Hajruddin etTunisijj koji je svoje stavove iznio u knjizi «Akvemul-mesalik fi m'arifetil-memalik». Tako su se raspravljala politička pitanja, posebno pitanje legitimiteta vlasti i političkog sistema, zatim društvena pitanja kao što su prava žena, ekonomska pitanja koja se tiču banaka, vakufa. Čak su se i neka pitanja iz domena ibadeta raspravljala u duhu čisto racionalističkog pristupa. Legitimitet takvom pristupu tražen je u mutezilitskom naslijeđu ili društvenom ugovoru u sjeni «teorije prijeke potrebe» o kojoj Hajruddin et-Tunisijj kaže: «Val evropske civilizacije zapljusnuo je Zemlju, ništa mu se ne može suprotstaviti a

4

da ga snaga njegovih uzastopnih struja ne iskorijeni. Bojati se je za države u susjedstvu Evrope od te struje osim ako mu se prepuste i prihvate njegova ovosvjetska uređenja. Jedino ih to može spasiti od utapanja».3 Prema mišljenju nekih savremenih autora (Muhammed Kemal Imam, profesor na Odsjeku za islamsko pravo Pravnog fakulteta Univerziteta u Aleksandriji), ovaj pravac je postavio dobru dijagnozu, ali je pogriješio u terapiji, pa je i njegov metod daleko od toga da relizira ciljeve Šerijata. Nije uzrok tome to što njegove perjanice nisu dovoljno poznavale Šerijat i njegove propise. Naprotiv, imali su širok uvid u fikh muslimana što najbolje potvrđuje i Tunisijevo djelo «Akvemul-mesalik». Međutim, njihova pozicija u vlasti i kulturni šok koji si doživjeli dok je njihova zemlja bila u intelektualnoj inferiornosti i kolonijalnoj potčinjenosti, svi to je doprinijelo da se zatvore vrata pred njihovim projektom obnove tako da nije uspio ostvariti pozitivne rezultate. Naprotiv, njihov odjek je bio negativan budući da je imao za rezultat posvemašnju vesternizaciju misli, ideja, obrazovnog i pravnog sistema, institucija vlasti i sudstva, tj. proizveo je novu realnost koja se nije mogla brzo savladati, budući da je država nakon osamostaljenja kreirana pod budnim okom stranaca. Njen životni prostor - idejno i praktično- pun je, kao što neko reče - svetih krava koje je teško preklati. 2. Pravac političkog islama: Ne mislimo pod ovim terminom na pokrete koji se koriste metodom nasilja, budući da oni ne otvaruju prostor za intenciono tumačenje i da imaju mnogo više materijalnog oružja od misaonih sistema. Sa stanovišta mekasida, važnost pravca političkog islama ogleda se u tome što je, recimo, tzv. «marokanska škola» prevazišla granice obnove (tedždid) koje je trasirao Muhammed Abduhu i teorijski utemeljila filozofiju otpora i odbrane zasnovanu na oživljavanju tematike intencija (mekasid) u usuli-fikhu, dok je u praktičnom smislu osnovala organizaciju koja će biti legitimni autoritet u pružanju otpora okupaciji, uz postojanje određenih razlika u nijansama i pojedinostima među vodećim ličnostima ovog pokreta: Et-Tahira b. 'Ašura iz Tunisa, Allala el-Fasiija iz Maroka i Abdulhamida b. Badisa iz Alžira. Ova nova škola je ponudila model modernizacije koji se temelji na legitimnosti otpora okupatoru i legitimnosti povratka ummeta principu izbora svoje vlasti i njenih institucija.
3

- Vidi: Tunisijj, Akvemul-mesalik, Bejrut, 1985., str. 206.

5

Odlika ove škole je u tome što ona nije zatvorila koncept mekasida u predavaonice i učionice, kao što su to učinili glavni centri vjerskog obrazovanja u Egiptu, El-Azher, Šerijatska sudačka škola i Darul-ulum. Ovi centri su doživjeli razvoj u metodologiji mišljenja, i o Intencije Šerijata - Ka intencionom usuli-fikhu Savremeni istraživač koji duboko i ozbiljno pručava fenomen «intencionog razumijevanja» Svetog teksta, srest će se s dva tipa njegova čitanja: prvo je ciljno, a drugo je praktično čitanje koje se razvija u tri pravca: reformistički pravac, pravac političkog islama i pravac povijesnog karaktera i uslovljenosti Svetog teksta. 1. Intenciono čitanje Prvo čitanje - ciljno čitanje koje je u dinamičkoj interakciji sa duhom Teksta i koje ga upotrebaljava u širem obuhvatu od njegove jezičke strukture, osvjetljava veće prostore i kruži prostranijim nebom, ciljajući i prizivajući prisustvo Šerijata, kroz njegove naredbe i zabrane, u svim domenima života, tako da ne postoji nijedan novi slučaj bez odgovarajuće norme, niti se realnost, sa svim svojim bezbrojnim partikularijama, može izmigoljiti i udaljiti od univerzalnog načela koje ga obuhvata. Ovo je stav svih usulista izuzev Bakillanija. Ciljno čitanje etablira intencije (mekasid) temeljem kategoričnosti i trajnosti Šerijata uzdižući ih na nivo općeg, univerzalnog zakona u njegovom eksplicitnom i implicitnom značenju. Ovaj zakon u ovom njegovom obliku, nije sporan niti može biti predmetom spora. On je zajednički imenitelj u svim periodima islamske legislative i predstavlja sponu među svim pravnim školama i tendencijama kroz jedinstven autoritet koji se oslanja na dva osnovan izvora: Kur'an i sunnet. On nije, kao što kaže Muhammed Abdullah Deraz, ograničen na eksplicitni smisao, već se često od eksplicitnog ide ka aluzivnom i od posebnog ka općem značenju, te od sredstava ka ciljevima. To je stoga što nas je Uzvišeni ponukao na razmišljanje o značenjima Svoje Knjige, naredio nam da uzmemo pouku iz nje, a potom je i svoj zakonodavni stil prilagodio na način koji nam olakšava uzimanje pouke spominjući uz većinu propisa njihove zakonske razloge i ciljeve kako bismo ih uzeli za osnove i kriterije kojima ćemo mjeriti slične slučajeve bez obzira da li je riječ o Njegovoj naredbi, zabrani, dozvoli, potvrdi prava i dužnosti. Kada čujemo Njegove riječi: «Ne bacajte se svojim rukama u propast!», znamo da je jedan od ciljeva šerijata čuvanje od svega što vodi u propast. Ili, kada čujemo Njegove riječi: «Allah ne voli one koji nered čine», razumijemo da On

6

zabranjuje sve što vodi neredu. Kada kaže: «Dozvoljava se onima kojima je nepravda učinjena da se brane», znademo da je legalna odbrana života svim sredstvima. S druge strane, povezanost pravnih propisa s događajima i slučajevima povodom kojih su objavljeni, ukazuje na pravac kojim ide zakonodavstvo, da ono ustanovljava normu svakog slučaja shodno određenom interesu (maslaha) koji želi njome ostvariti. Mudrost Zakonodavca i Njegova mislost nisu se zadovoljile samo ovom faktičkom vezom između normi i njenih intencija, već su ih spojile i u jezičkom izrazu na način kako smo maloprije vidjeli. Štaviše, Poslanik a. s. je svojim ashabima zorno pokazao put promatranja intencija Šerijata, vježbajući ih da prakticiraju izvođenje propisa na osnovu njih. Otuda je islamsko zakonodavstvo široko i otvoreno za svako vrijeme i mjesto do Sudnjega dana. Da Šerijat ne sadrži te univerzalne i opće principe koji obuhvataju bezbrojne partikularije, i te zakonske razloge za koje su vezane norme, ne bi bio vječni zakon, niti bi bilo moguće obratiti se Kur'anu i sunnetu u svakom spornom pitanju, budući da je broj pojedinačnih pitanja u njima ograničen, dok je njihov broj u vremenima koje dolaze neograničen. Naposlijetku, ne bi bile istinite ni Njegove riječi: «A tebi smo objavili Knjigu kao pojašnjenje za svaku stvar», ili: «Da sam vam upotpunio vašu vjeru». Jer, zar bi mogli govoriti o potpunosti Objave i njenom sveobuhvatnom objašnjenju ako bi novonastali slučajevi ostali izvan Božanskog zakona.4 Ashabi su uočili nešto što se zove smisao Teksta (m'ana en-nass), otvorili su se prema njemu čak i u ibadetima, njihovo razumijevanje je imalo određeni sistem, pojavio se i racionalni idžtihad, koji je teorijski i praktično predstavljao neku vrstu najave intencionog pravca u razumijevanju Teksta, bez obzira na korištenje različitih metoda i raznovrsnost pristupa prilikom izvođenja propisa u svjetlu intencionog čitanja. Neki su se više, a neki manje oslanjali na intencije. Pravna načela koja su koristili, poput: «Nije dozvoljeno nanositi štetu niti na štetu uzvraćati štetom», «Djela se prema namjeri vrednuju», «Običaj presuđuje», «Ono što je sigurno ne može se otkloniti sumnjom», «Teškoća zahtijeva olakšavanje» predstavljaju intencioni sistem koji ima svoje regulativne osnove i svoje primjere praktične primjene u fikhu ashaba, tabiina i tabei-

4

- Vidi: Deraz, Al-Mizan bejne es-sunna vel-bid'a, Dar at-tiba', Egipat, 1934., 17-21.

7

tabiina. Ta načela se postala prva nejezička građa u usulskoj strukturi otkad se pojavila pa do njenog prerastanja u naučnu disciplinu. Tako je zaokruženo i upotpunjeno «intenciono» razumijevanje sa zadatkom da regulira odnos razuma i tradicije, Teksta i idžtihada na način organske povezanosti tako da se nijedan elemenat ne može odvojiti od drugog. Oni čin dva stupa jedinstvenog spoznajnog sistema čiji je izvor Objava i koji uzima norme iz izvora Šerijata putem razotkrivajuće Objave ili kreirajućeg idžtihada. Pažljivo čitanje knjiga o fetvama i sudskim presudama dovodi do jednog rezultata, a to je da intenciono razumijevanje nijednog časa nije bilo odsutno iz sfere praktične primjene unatoč činjenici da se ono nekada javlja, a nekada gubi u većini usulskih djela. U tom kontekstu se može sagledati koliko je samo pogrešna paušalna konstatacija 'Abida al-Džabirija «da je Šatibi izazvao suštinski epistemološki prekid s Šafijinim pravcem i i svim usulistima koji su došli poslije njega. Šatibi je svoju teoriju intencija utemeljio na naporima sojih preteča među malikijskim i šafijskim pravnicima, poput Džuvejnija, Gazalija, Ibn Abdusselama, ElMekarrija, Ibn Džuzeja i dr. Svakako da se u tom smislu ne mogu zanemariti ni hanefijski pravnici i njihova teorija istihsana, pa i teorija kijasa koje imaju dosta dodirnih tačaka sa teorijom mekasida. Intencije u ovom čitanju podvrgnute su pravilu koje je formulisao dr. Ahmed Er-Rejsuni riječima: «La takside illa bi delil» - «Nema određivanja cilja intencije bez dokaza». Pripisivanje Šerijatu nekog cilja isto je kao pripisivanje neke riječi ili norme Allahu dž.š. zato što je Šerijat Njegov Šerijat, a cilj Njegov cilj. Tvrdnja da je cilj Šerijata taj i taj, bez dokaza za to ravna je govoru o Bogu bez znanja i prava.5 2. Praktično čitanje Drugi tip čitanja je praktično čitanje koje «mekasid» pretvara u mehanizam i sredstvo tumačenja Teksta, razvoja zakonodavstva i premošćavanja jaza između onoga što se pogrešno naziva «tradicija» (esala) i «savremenost» (mu'asara). U ovom čitanju možemo prepoznati tri tendencije:

5

. Vidi: Ahmed er-Rejsuni, El-Fikrul-meqasidijj, kava'iduhu ve fevaiduhu, Darul-Hadi, Bejrut, 2003., str. 50.

8

1. Reformistička tendencija - islamski reformizam (el-itidžah el-islahijj ): Bez povođenja za tezom nekih autora da su ideje francuske revolucije imale utjecaja na ovu tendenciju, ipak se može konstatirati da su se njeni istaknuti protagonisti kretali stazom punom opasnosti i rizika. Oni s jedne strane pripadaju institucijama savremene nacionalne države, imaju zapaženo mjesto u sistemu vlasti i upravnim organima, a s druge strane pripadaju vjerskoj kulturi koja ne prihvata sve što dolazi iz vana i koja ne odbacuje sve što je naslijeđeno. U prvom slučaju ono (ovo čitanje) je zatočenik posebnog projekta moderne države koja lojalnost vladaru drži važnijom od lojalnosti domovini, a vjernost pojedincu prečom od pripadanja društvu. Ona, s druge strane, nastoji voditi projekat obnove misli i revizije njenih osnovnih postulata očima koje gledaju na njenu prošlost i sadašnjost s dozom nezadovoljstva i mržnje, dok u drugoga i njegovu kulturu gledaju sa pojačanom impresioniranošću i zadovoljstvom. Tačno je da to nezadovoljstvo prošlošću ne doseže nivo prekidanja veze, niti zadovoljstvo drugim doseže nivo asimilacije, ali ipak je»izazov drugog i drugačijeg» bio neodoljiv tako da je zaprijetio mnogim unutrašnjim tvrđavama. Istaknuti predstavnici reformističkog pravca, poput Tahtavija, Kevakibija, Džemaluddina Afganija, Hajruddina Tunisija i Muhammeda Abduhua, nastojali su pronaći izlaz iz akutnog stanja zaostalosti i učahurenosti ka napretku i obnovi, pa su posegnuli za intencionim pristupom koji će opravdati stanje koje su prihvatili, a koje se temelji na nekritičkom otvaranju prema Zapadu s njegovim misaonim i idejnim postulatima i vrijednostima kao i njegovim organizacionim ustrojstvom s željom da se okoristi njegovim iskustvom, tehnologijom i institucijama. Naravno, pri tome je trebalo uvjeriti tradicionalne muslimanske institucije, poput Al-Azhera i Zejtune, da trebaju napustiti koncept čvrstog slijeđenja mezheba i prihvatiti kritički pristup pomoću kojega se razvijaju nauka, studijski predmeti i način razmišljanja. Budući da susret sa «drugim» nije bio susret ravnopravnih, imao je za rezultat da su Šerijat zamijenili racionalnim sistemima koje su nastojali opravdati oslanjajući se na koncept «intencija Šerijata» - mekasiduš-šeri'a i pogrešnu primjenu načela «otvaranja puteva» (fethuz-zerai'), koje su usulisti formulisali riječima: «Ma la jetimmul-vadžibu illa bihi fe huve vadžib» Najradikalniji među njima bio je Hajruddin etTunisijj koji je svoje stavove iznio u knjizi «Akvemul-mesalik fi m'arifetil-memalik». Tako su se raspravljala politička pitanja, posebno pitanje legitimiteta vlasti i političkog

9

sistema, zatim društvena pitanja kao što su prava žena, ekonomska pitanja koja se tiču banaka, vakufa. Čak su se i neka pitanja iz domena ibadeta raspravljala u duhu čisto racionalističkog pristupa. Legitimitet takvom pristupu tražen je u mutezilitskom naslijeđu ili društvenom ugovoru u sjeni «teorije prijeke potrebe» o kojoj Hajruddin Tunisijj kaže: «Val evropske civilizacije zapljusnuo je Zemlju, ništa mu se ne može suprotstaviti a da ga snaga njegovih uzastopnih struja ne iskorijeni. Bojati se je za države u susjedstvu Evrope od te struje osim ako mu se prepuste i prihvate njegova ovosvjetska uređenja. Jedino ih to može spasiti od utapanja».6 Prema mišljenju nekih savremenih autora (Muhammed Kemal Imam, profesor na Odsjeku za islamsko pravo Pravnog fakulteta Univerziteta u Aleksandriji), ovaj pravac je postavio dobru dijagnozu, ali je pogriješio u terapiji, pa je i njegov metod daleko od toga da relizira ciljeve Šerijata. Nije uzrok tome to što njegove perjanice nisu dovoljno poznavale Šerijat i njegove propise. Naprotiv, imali su širok uvid u fikh muslimana što najbolje potvrđuje i Tunisijevo djelo «Akvemul-mesalik». Međutim, njihova pozicija u vlasti i kulturni šok koji si doživjeli dok je njihova zemlja bila u intelektualnoj inferiornosti i kolonijalnoj potčinjenosti, svi to je doprinijelo da se zatvore vrata pred njihovim projektom obnove tako da nije uspio ostvariti pozitivne rezultate. Naprotiv, njihov odjek je bio negativan budući da je imao za rezultat posvemašnju vesternizaciju misli, ideja, obrazovnog i pravnog sistema, institucija vlasti i sudstva, tj. proizveo je novu realnost koja se nije mogla brzo savladati, budući da je država nakon osamostaljenja kreirana pod budnim okom stranaca. Njen životni prostor - idejno i praktično- pun je, kao što neko reče - svetih krava koje je teško preklati. 2. Pravac političkog islama: Ne mislimo pod ovim terminom na pokrete koji se koriste metodom nasilja, budući da oni ne otvaruju prostor za intenciono tumačenje i da imaju mnogo više materijalnog oružja od misaonih sistema. Sa stanovišta mekasida, važnost pravca političkog islama ogleda se u tome što je, recimo, tzv. «marokanska škola» prevazišla granice obnove (tedždid) koje je trasirao Muhammed Abduhu i teorijski utemeljila filozofiju otpora i odbrane zasnovanu na oživljavanju tematike intencija (mekasid) u usuli-fikhu, dok je u praktičnom smislu osnovala organizaciju koja će biti legitimni
6

- Vidi: Tunisijj, Akvemul-mesalik, Bejrut, 1985., str. 206.

10

autoritet u pružanju otpora okupaciji, uz postojanje određenih razlika u nijansama i pojedinostima među vodećim ličnostima ovog pokreta: Et-Tahira b. 'Ašura iz Tunisa, Allala el-Fasiija iz Maroka i Abdulhamida b. Badisa iz Alžira. Ova nova škola je ponudila model modernizacije koji se temelji na legitimnosti otpora okupatoru i legitimnosti povratka ummeta principu izbora svoje vlasti i njenih institucija. Odlika ove škole je u tome što ona nije zatvorila koncept mekasida u predavaonice i učionice, kao što su to učinili glavni centri vjerskog obrazovanja u Egiptu, El-Azher, Šerijatska sudačka škola i Darul-ulum. Ovi centri su doživjeli razvoj u metodologiji mišljenja, i ograničeno otvaranje prema modernim znanostima tokom prve tri decenije dvadesetog stoljeća, pa i poziv da se naučno pozabave konceptom mekasida, tako da su mnogi autori u oblasti usuli-fikha uvrstili ovaj koncept u svoja djela. Međutim, taj pokret je ostao zotočen u učionicama i predavaonicama, posebno ako se uporedi sa reformističkim naporima Allala el-Fasija i Et-Tahira b. Ašura. Sposobnost razumijevanja Tekstova koju su posjedovala ova dva alima, utjecaj na realnost, spoj između islamskog identiteta i ljudske slobode, bili su odlučujući faktori prepoznavanja i općeprihvaćenosti njihova metoda u intencionom istraživanju koja je, štaviše, omogućila fekihu da igra političku ulogu pa čak i da osniva poltičke stranke i da ih predvodi. ........... 3. Pravac historicističkog pristupa Svetom Tekstu: Zagovornici ovog pravca nisu fekihi ni šerijatski eksperti. Sebe su - pod različitim imenima - potčinili misiji udaljavanja Teksta od primjene, vraćanja vjere u džamiju, a cilj je repozicioniranje čovjeka nasuprot Stvoritelju. Ovaj je pravac svoj vrhunac doživio u tezama koje je formulisao Muhammed Arkun u svome djelu pod naslovom «Povijesnost islamsko-arapske misli». On poziva obnovi koncepta intencija u cilju ublažavanja rezolutne teorije usuli-fikha tako što bi bila zamijenjen novim pojmom, a to je pojam «mekasiduš-šeri'a». Usuli-fikh je, prema njegovom mišljenju doprinijeo jačanju ideje da čovjek ne može osobno donijeti nijednu odluku koja se tiče svijesti i ponašanja pojedinaca te da povijest koja se događa izvan granica koje je ustanovio Bog vodi dekadenci prvobitnog društva koje je osnovao Poslanik a.s. Do slične teze je došao i Hasen Hanefijj us vom djelu «Od stvarnosti do Teksta» (Minel-vaqi' ila en-nass). On smatra sve tradicionalne izvore i dokaze vjerovatnim (zannijje); oni se mogu

11

transformisati u kategoričke dokaze samo putem razuma. Ovakvo čitanje, kako tvrdi sam Hasen Hanefi, znači zadržavanje duše (duha), uz promjenu tijela, očuvanje cilja uz razvoj Vahja. Tako se umnožavaju čitanja nauke usuli-fikha općenito i mekasida posebno. Nema, prema ovom pravcu, ispravnog i pogrešnog čitanja; sve su to različiti idžtihadi koji su uslovljeni prirodom stava čitatelja, njegovom kulturnom, društvenom, političkom i etičkom pozicijom. Shodno Hanefijevoj tezi, u prvi plan se stavlja čitač dok se sadržaj koji se čita potiskuje i skriva, živi stvarnost, a umire Tekst. Tako se kod sljedbenika ovog pravca koncept mekasida promovira kao zamjena za usuli-fikh, koji će regulisati ljudsko ponašanja daleko od fikhskih propisa. Tako će se upotpuniti osavremenjavanje daleko od uticaja Kur'ana i sunneta, tj. realizira se zamjena Šerijata ljudskim razumom, zamjena Svetog Teksta realnošću i na koncu Boga čovjekom. --------Nema sumnje da je koncept mekasida reafirmisao ulogu ljudskog uma do to mjere da je Šerijat postao prijemčiv za fleksibilnije razumijevanje i primjenu. Međutim, da li to što je Šerijat, kako ističe Muhammed Abdullah Deraz, umu otvorio vrata istraživanja i proučavanja, znači da možemo reći da mu je prepustio uzde u potpunosti i dozvolio mu da donosi opća načela koja će uvijek regulisati sve njihove pojedinačne slučajeve; da li mu je dao pravo zanemarivanja i prenebregavanja Tekstova i pojedinačnih propisa zarad primjene općih principa i intencija. Stvar bi tada bila jednostavna. Proučavatelju, ili čitaocu Šerijata ne bi bilo teško ubaciti u njega bilo šta, bez obzira koliko daleko ili blizu bilo od njega. Kada bi bilo tako otvorio bi se tako širok prostor za zablude i stranputice da tome ne bi bilo kraja... Ili se možda može reći, poput Hasena Hanefija, da je dozvolila čitaocu Šerijata da po svojoj volji izabere bilo koje od dva pravca (stava) u bilo kojem pitanju; ako hoće postupit će po posebnom, a ako hoće može i po općem tekstu, ako hoće može uzeti po vanjskom smislu Teksta, a ako hoće može zaroniti u dubine njegovih značenja i izvući tumačenje kako mu se sviđa. To bi bilo još lakše i jednostavnije, jer bi svi bili u pravu i postupali u skladu sa sunnetom bez obzira koliko različite stavove imali. Šerijat bi tada bio skup proturječnih iskaza i stavova tako da bi djelo istovremeno bilo i dozvoljeno i zabranjeno, po volji čitaoca - tumača. To bi relativiziralo ili poništilo princip jedinstvenosti istine u Šerijatu, i oduzelo bi mu vjerodostojnost pozicije presuditelja

12

među ljudima u onome u čemu se oni razilaze. Jer kako otkloniti spor pomoću onoga što je sporno?

13

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful