You are on page 1of 22

Studia lexicographica, GOD. 4 (2010) BR. 2 (7), STR.

2748 Ljubica Josi: Knjievnoumjetniki stil funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili nadstil?
Izvorni znanstveni rad Primljeno: 11. XI. 2011 . UDK: 81'38:811.163.42'26 Prihvaeno: 9. XII. 2011.

Knjievnoumjetniki stil funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili nadstil?
Ljubica Josi Leksikografski zavod Miroslav Krlea

SAETAK: Rad problematizira pripadnost knjievnoumjetnikoga stila standardnomu jeziku unutar opeprihvaene peterolane funkcionalnostilistike razdjelbe. Premda su unutar sheme stilskoga raslojavanja standardnoga jezika funkcionalni stilovi prikazani gotovo plono, oni su ak i kao apstrakcija iznimno sloeno podruje koje se zbog svoje raznorodnosti ne moe smatrati homogenim, pa tako ni u odnosu prema normama standarda. Iako termini standardni jezik i knjievnoumjetniki stil nisu i ne mogu biti u koliziji, njihov se odnos esto opisuje s pomou dvojanih oprjeka, uoavanjem i popisivanjem razlika izmeu obiljeja jezika koji je podloan normativizaciji i jezika koji je u slubi stvaralatva te za pretpostavku ima potpunu slobodu jezinoga izbora. S obzirom na to da se u novije doba o knjievnoumjetnikome stilu sve ee govori kao o autonomnu tipu jezika, u radu se propituju dometi i granice tradicionalno prihvaene funkcionalnostilistike razdjelbe standardnoga jezika na pet funkcionalnih stilova. Pritom je pozornost usmjerena na propitivanje obaju motrita, onoga prema kojemu je knjievnoumjetniki stil jedna od funkcija standarda i onoga prema kojemu je knjievnoumjetniki stil jezik sui generis ili nadstil, jer je ui cilj rada dokazati da su prijepori meu njima odraz razliitih perspektiva, pribliavanje kojih moe pomoi cjelovitiju sagledavanju sloena i kompleksna fenomena kakav je stvaralaki uporabljen jezik. Kljune rijei: standardni jezik, stilsko raslojavanje, funkcionalna stilistika, funkcionalni stilovi, knjievnoumjetniki stil, jezik sui generis, nadstil

Uvod
Prije razradbe teme valja pojasniti nekoliko osnovnih termina, posebice zato to se u starijoj jezikoslovnoj literaturi poistovjeuju, a u suvremenoj se literaturi upuuje na njihovu razlikovnost. Rije je o terminima standardni jezik i knjievni jezik. Standardni se jezik definira na razliite naine, kao jedini sustavan i zatvoreno konkretan neorganski idiom (Brozovi 1999: 140), autonoman vid jezika, preteito svjesno normiran i polifunkcionalan, postojan u prostoru i gibak (prilagodljiv) u vremenu (Samardija, Selak 2001: 651), sustav ureen eksplicitnom (svjesnom, planskom) normom, tj. pravilima (pravopisom i gramatikom) i popisom (normativnim rjenikom) (Frani, Hudeek, Mihaljevi 2005: 19). Meutim, sve se

27

Studia lexicographica, GOD. 4 (2010) BR. 2 (7), STR. 2748 Ljubica Josi: Knjievnoumjetniki stil funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili nadstil?

navedene definicije standardnoga jezika temelje na dvjema neizostavnim premisama: isticanju temeljnih obiljeja jezika javne komunikacije normativnosti i polifunkcionalnosti, jer je rije o jeziku koji je svjesno normiran i razveden svojim funkcijama, odgovarajui razliitim prilagodbama na specifine vievrsne komunikacijske zahtjeve ivotne stvarnosti. U odnosu na standardni jezik, termin knjievni jezik ima duu tradiciju i iru uporabu, ali i drugaiji znaenjski opseg. Knjievni jezik je jezik neke narodne zajednice koji stoji iznad dijalekta i sposoban je da bude komunikativno sredstvo za pripadnike raznih dijalekata. To nije dakle samo jezik knjievnosti, nego jezik itave narodne kulture: i sporazumijevanja, i rada, odnosno poslovnosti, i knjievnosti, i nauke, i poezije, dakle svega onoga u emu se izraava kultura jednog naroda (Jonke 1964: 13). Terminom knjievni jezik obuhvaa se standardni jezik, jezik pismenosti i jezik tzv. lijepe knjievnosti, ali i nestandardni idiomi kao to su argon i atrovaki govor. Budui da, osim standardnoga jezika, knjievni jezik upotrebljava nestandardne i supstandardne idiome, njihov leksik i gramatiku (Vukojevi 1999: 47), taj je termin u odnosu na standardni jezik iri, iako se oni u starijoj literaturi esto izjednauju. Termin knjievni jezik izravno referira na jezik knjievnosti, i to ponajprije na jezik tzv. lijepe knjievnosti,1 ali on izravno referira i na pisani jezik. Budui da se jezik javne komunikacije ostvaruje u razgovornome obliku podjednako kao i u pisanome, u suvremenoj se jezikoslovnoj literaturi predlae uporabu neutralnijega termina standardni jezik, premda neki autori govore da bi se termin knjievni jezik i dalje trebao rabiti u znaenju standardnoga jezika zbog svoje duge tradicije i ope prihvaenosti. Tako u Gramatici hrvatskoga jezika (1992) autori S. Teak i S. Babi istiu da knjievni jezik nije samo pisani oblik, jezik knjiga tj. pismenosti, ve da je podjednako vaan i njegov razgovorni oblik. Ako se to ima na umu, termin knjievni jezik i dalje je primjenjiv te ne mora biti nadomjeten neutralnijim terminom standardni jezik koji se, kako napominju autori, pokazao kao relativno malo prihvaen i u jednu ruku dvojben jer atributom u svome nazivu implicira prosjenost: Ipak i zadravanje naziva knjievni jezik ima svoje puno opravdanje jer je uobiajen i openito prihvaen, pisani je oblik knjievnoga jezika jedinstveniji, a s druge strane sam naziv i nije tako vaan kad znamo da se pod njim ne misli samo pisani nego podjednako i njegov govorni oblik (Teak, Babi 1992: 26).
1 K. Pranji u knjizi Jezik i knjievno djelo: ogledi za lingvostilistiku analizu knjievnih tekstova (1968, 21973, 31985) istie da se knjievni jezik ne moe poistovjetiti s jezikom knjievnosti: ...est je obiaj uza termin i pojam knjievni jezik vezivati predodbu o eventualnoj slubi toga jezika te zakljuiti: to je jezik knjievnosti. A tako nikako nije. Knjievni jezik samo je tradicionalan i u veini europskih naroda ustaljen naziv za oznaivanje openarodnog jezika: jezika sporazumijevanja, jezika poslovnosti i obavjetavanja, jezika znanosti i jezika (umjetnike) knjievnosti (Pranji 1968: 5). Pritom napominje da knjievni jezik nije monolitna, jednorodna ni pravolinijska jezina stvarnost. Kao openit naziv, za nj bi se moglo rei da je apstrakcija jer postoji tek kao realizacija svojih razliitih funkcionalnih uporaba, odnosno kao stvarnost razliitih stilova.

28

Studia lexicographica, GOD. 4 (2010) BR. 2 (7), STR. 2748 Ljubica Josi: Knjievnoumjetniki stil funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili nadstil?

Nadalje, termin knjievni jezik valja razlikovati od termina jezini stil i knjievnoumjetniki stil. Jezini stil kao strukturni oblik jezine funkcije2 neizbjena je jezina ili govorna kategorija te se uglavnom definira kao nain izraavanja, odnosno kao nain iskazivanja u pojedinim podrujima jezike prakse koji proizlazi iz izbora jezinih sredstava: rijei, oblika i konstrukcija opega jezika (Babi 1965: 250). Knjievnoumjetniki stil kao termin nastao je u okrilju funkcionalne stilistike, prema potrebi imenovanja svih funkcija standardnoga jezika, pa i one osobite funkcije kojom se jezik ostvaruje u knjievnoumjetnikoj komunikaciji. Funkcionalni stil apstrakcija je visokoga stupnja te se moe odrediti kao skup apstrahiranih obiljeja onih realizacija koje pripadaju istoj jezinoj funkciji ili istoj vrsti komunikacije. B. Toovi funkcionalni stil definira kao apstraktni makrosistem tipinih elemenata izluenih iz slinih ili podudarnih tekstova (iskaza) (Toovi 2002: 11). Iz toga proizlazi da se ve samim pokuajem omeivanja funkcionalnoga stila kao naziva i termina problematizira nazivanje knjievnoumjetnikoga stila jednim od funkcionalnih stilova standardnoga jezika. Ako se do definicije funkcionalnih stilova dolazi indukcijom, apstrahiranjem jezinih obiljeja onih jezinih realizacija koje su po nainu ostvarivanja podudarne, postavlja se pitanje kako izdvojiti zajednika jezina obiljeja u svim onim raznorodnim tekstovima koje nazivamo knjievnou. Ako je osnovno obiljeje jezika knjievnoumjetnikih djela sloboda jezinoga izbora, individualnost i neponovljivost, kako u toj neimitativnosti pronai imitativnost, kako u individualnosti pronai kolektivnost? Upravo je odgovor na to pitanje u sri problematiziranja statusa knjievnoumjetnikoga stila kao jedne od funkcija standarda.

1. Polifunkcionalnost standardnoga jezika: knjievnoumjetniki stil kao jedna od funkcija standarda


Standardni jezik ima dinamiku narav te se zato o njemu govori kao o jeziku elastine stabilnosti ili gipke postojanosti. Standardni je jezik polifunkcionalan, a funkcionalna polivalentnost odraz je razliitih komunikacijskih zahtjeva izvanjezine stvarnosti. Meu funkcionalne stilove hrvatskoga standardnog jezika ubrajaju se: administrativni funkcionalni stil, knjievnoumjetniki funkcionalni stil, publicistiki funkcionalni stil, razgovorni funkcionalni stil i znanstveni funkcionalni stil, a meusobno se razlikuju po fonolokim, prozodijskim, morfolokim, sintaktikim,
2 Definiciju jezinoga stila kao strukturnoga oblika jezine funkcije u njezinim raznolikim ostvarivanjima dao je Vinogradov u knjizi Stilistika, teorija poetskoga jezika, poetika (1971). On razdjeljuje stilistiku na stilistiku jezika, stilistiku govora i stilistiku umjetnike knjievnosti. Takva stilistika razdjelba daje poticaj za problematiziranje tumaenja stila kao funkcije jezika i kao funkcije govora. O tome treba li se funkcionalni stil tumaiti, sa strukturalistikoga ili tipolokoga gledita, na desosirovskoj razini langue ili parole, u teoretskim razmatranjima ima razliitih shvaanja te na to pitanje, potaknuto u radovima pripadnika Prake jezikoslovne kole, do danas nema jednoznana odgovora.

29

Studia lexicographica, GOD. 4 (2010) BR. 2 (7), STR. 2748 Ljubica Josi: Knjievnoumjetniki stil funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili nadstil?

leksikim i semantikim znaajkama.3 Ustaljena se shematska razdjelba standardnoga jezika na funkcionalne stilove treba shvatiti kao uopen prikaz koji, poput svih klasifikacija, naznauje raslojavanje standarda na funkcionalne stilove, ali nije apsolutna, vrsta i nepromjenjiva diferencijacija koja moe saeti svu sloenost funkcionalnih stilova, odnosno stilsku pripadnost pojedinih jezinih realizacija koje su jednako kompleksne kao i stvarnost u kojoj nastaju te su stoga povijesno uvjetovane i promjenjive.4 Ako se iz standardoloke perspektive sagleda itav opseg pojedinoga funkcionalnog stila i njegov odnos prema opestandardnome jeziku, moe se rei da se svaki od funkcionalnih stilova jednim svojim dijelom ostvaruje u neutralnu opeobvezujuem standardu, a drugim dijelom u svojim vlastitostima.5 Primjerice, razgovorni se stil moe ostvariti katkad u veem, a katkad u manjem skladu s normama standarda, to ovisi o govorniku, njegovoj obrazovanosti i namjeri, tj. komunikacijskoj situaciji. Takoer, publicistiki stil u nekim svojim podstilovima ima slobodniji odnos prema normama standarda, primjerice u feljtonima kojih je znaajka vea sloboda jezinoga izbora, slobodnija uporaba izama (novoskovanih leksema, leksema koji pripadaju pasivnomu sloju jezika, regionalno raslojenih leksema, stilski obiljeenih leksema),6 ali, gledan kao cjelina, veinom potvruje norme standarda jer je
3 4

Usp. Samardija 1995: 41.

Treba napomenuti da su granice meu funkcionalnim stilovima propusne te tako omoguuju, gdjegdje vie, a gdjegdje manje, jezino-stilsko posuivanje. Analizirajui jezine znaajke publicistikoga stila, autorice V. Riner i M. Gluac u studiji O mijenama i dodirima publicistikoga stila (2011) govore o proimanjima nekih obiljeja toga stila s administrativnim, znanstvenim i knjievnoumjetnikim stilom, jer iz tih stilova publicistiki funkcionalni stil najee i posuuje. Meutim, kad je rije o knjievnoumjetnikome stilu, takvo preuzimanje iz drugih stilova nije imitativno, jer knjievnoumjetniki stil, zbog svojega slobodna odnosa prema normama standarda, kao i prema drugim funkcionalnim stilovima, elemente preuzete iz drugih stilova ostvaruje na nov nain, dajui im novu semantiku, katkad potpuno oprjenu onoj koju su imali u izvornim stilovima. Anglosaska stilistika kola o tom preuzimanju govori s pomou termina preregistracije, implicirajui njima da preuzeti registri u knjievnoumjetnikome stilu dobivaju nove semantike i stilistike vrijednosti.
5 Odnos onih jezinih obiljeja funkcionalnih stilova koja nisu u skladu s normama standarda u starijoj se jezikoslovnoj literaturi esto opisivao s pomou devijacije, odstupanja, odvajanja, krenja ili ruenja. Navedene glagolske imenice u osnovi imaju negativan semantiki predznak jer impliciraju da svojevrsna normativna podloga ostvarivanju funkcionalnih stilova u njihovoj cijelosti mora biti standardni jezik kao nulta razina. Funkcionalni stilovi imaju jezina obiljeja koja su dio njihovih vlastitosti i ako ih, makar i naelno, dovodimo u odnos prema standardu, tada se za njih moe rei da, gledano iz perspektive standarda, ne pripadaju obvezujuemu standardnom jeziku. 6 Na to posebice upozorava J. Sili govorei da nije sve unutar jednoga funkcionalnog stila standardnojezino jer stilsko raslojavanje prati ivot i kao takvo je nain funkcioniranja jezika kao lingvistike i sociolingvistike pojave koja u sebi objedinjuje zahtjev stabilnosti i odgovor na nove komunikacijske zahtjeve: Funkcionalni stil knjievnog jezika pretpostavlja i knjievnojezino i neknjievnojezino. Jedan funkcionalni stil knjievnog jezika moe imati manje, a drugi vie knjievnojezinog, pa onda jedan vie a drugi manje neknjievnojezinog, ali se ni za jedan od njih ne moe rei da ima sve knjievnojezino, odnosno sve neknjievnojezino (to bi inae bilo proturjeno pojmu funkcionalni stil knjievnog jezika) (Sili 1999: 207). Prema tome, iz standardoloke perspektive, svaki funkcionalni stil

30

Studia lexicographica, GOD. 4 (2010) BR. 2 (7), STR. 2748 Ljubica Josi: Knjievnoumjetniki stil funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili nadstil?

njegova temeljna namjena pristupanost to irem krugu recipijenata. I knjievnoumjetniki stil, premda mu je osnovna znaajka potpuna jezina sloboda i jedan dio teoretiara osporava da se moe dovoditi u odnos prema normama standarda,7 u nekim svojim podstilovima naelno glavninom potvruje norme, primjerice u biografiji i putopisu, i u tome se smislu danas jo uvijek moe, oprezno i s potrebnim ogranienjima, primijeniti krilatica Pii onako kako dobri pisci piu. 8 Meutim metodoloka je opravdanost dovoenja knjievnoumjetnikoga djela u odnos prema normama standarda, makar i ilustracije radi, problematizirana jer se za knjievnoumjetniki stil govori da se ostvaruje neovisno o standardu. Ako pak normativnost standarda nema nikakvu vanost za knjievnoumjetniko stvaranje, kako to da se autori unutar nekih knjievnih vrsta, u slobodi jezinoga izbora, odluuju za potovanje norma standarda, i to u tolikoj mjeri da njihova djela moemo smatrati primjerom dobre standardnojezine pismenosti? Drugim rijeima, kako to da odreeni tip jezine pravilnosti, odnosno dobre pismenosti, moemo ee pronai u praksi odreenih knjievnih vrsta?9 Sloeniji odnos standarda i knjievnoumjetnikoga stila negoli standarda i drugih funkcionalnih stilova namee se sm po sebi, jer se knjievnoumjetniki funkcionalni stil moe shvatiti kao radna hipoteza, ali ne i stabilna kategorija.10 O
ima vlastitu svojevrsnu normu i sm je sebi uzorom, objedinjujui odnose proturjenosti ba kao to je standardni jezik varijantan idiom koji u cjelini ne moe nai uzora u jednome od svojih funkcionalnih stilova, nego u svima njima zajedno. Raspravljajui o knjievnoumjetnikome stilu unutar polifunkcionalnosti standardnoga jezika, J. Sili i I. Pranjkovi u Gramatici hrvatskoga jezika upozoravaju na potrebu razdvajanja lingvistikih pravila (unutarnjih jezinih zakonitosti ili pravila jezika kao sustava) od sociolingvistikih (unutarnjevanjskih zakonitosti ili pravila jezika kao standarda). Pravilima jezika kao sustava prihvatljivi su razni oblici poput trudan (u znaenju gravidan), udan ili oenjen jer ti oblici odgovaraju pravilu tvorbe pridjeva u hrvatskome jeziku, bez obzira na to jesu li oni stilski, regionalno ili vremenski obiljeeni ili odgovara li njihov semantiki sadraj njihovoj uporabi. Za razliku od tih pravila, jezik kao standard podlijee normiranju. Normama se utvruje to je standardno, a to nestandardno te to pripada kojemu funkcionalnom stilu. Prema tim normama, u ovome je sluaju pravilan samo oblik oenjen . S obzirom na to da je knjievnoumjetniki stil potpuno slobodan jezini ostvaraj i da prva pravila omoguuju tu slobodu, a druga je ograniavaju, jezik se knjievnoumjetnikoga djela u normativnome smislu ne moe dovesti u vezu sa standardom: Budui da (naelno) ne radi po pravilima jezika kao standarda, nije mu ni podloan. Zato se za nj ne moe rei da grijei protiv standarda (Sili, Pranjkovi 2007: 385).
8 O toj se krilatici i njezinim razliitim tumaenjima u novije doba mnogo raspravljalo (usp. Bagi 1997, 2004, Vukojevi 1999, Vukovi 2007). 9 Dakako, govorei na naelnoj razini jer knjievna vrsta kao kategorija postoji kao idealan tip uobliavanja knjievnih djela (Solar 2005: 132). 10 Pritom se ne smije zaboraviti da su, kad je o stilskoj pripadnosti rije, neki od funkcionalnih stilova sloenije prirode od drugih. Osim knjievnoumjetnikoga stila, u prvom se redu u tome kontekstu govori o razgovornome i publicistikome funkcionalnom stilu, kojih se pripadnost standardu u odreenome opsegu takoer problematizira. To je jedan od poticaja onomu motritu prema kojem su neki funkcionalni stilovi vie vezani normama standarda, a neki imaju slobodniji odnos prema njima, prema 7

31

Studia lexicographica, GOD. 4 (2010) BR. 2 (7), STR. 2748 Ljubica Josi: Knjievnoumjetniki stil funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili nadstil?

tome ima naznaka i u inauguratorskim radovima funkcionalne stilistike, tj. u radovima pripadnika Prake jezikoslovne kole (192648).11 Pripadnici te kole, pristupajui jeziku funkcionalistiki i strukturalistiki, u svojim su radovima pokrenuli niz pitanja vrlo vanih za utvrivanje odnosa standarda i njegovih funkcionalnih stilova. Teze iz 1929. te niz lanaka koji je potom slijedio12 utemeljili su jezgru diferencijacije standardnoga jezika na funkcionalne stilove (tj. funkcionalne jezike, meu koje je uvrten i poetski jezik). B. Havrnek je u lanku O funkcionalnome raslojavanju knjievnoga jezika (1942) istaknuo uvjetnost funkcionalnostilistike razdjelbe, napominjui da se shemom stilskoga raslojavanja standarda moe prikazati priroda prilagodbe standardnoga jezika razliitim komunikacijskim potrebama jezine zajednice, ali ne i a priori odrediti odnos standarda i njegovih raslojenih realizacija. U tome se kontekstu treba shvatiti Havrnekovo pojednostavnjivanje ostvarivanja jezinih funkcija i funkcionalnih jezika. Funkcionalnostilistika diferencijacija temelji se u prvom redu na leksikim i sintaktikim aspektima funkcija, potom u manjoj mjeri na fonolokim i morfolokim aspektima njihova ostvarivanja. Posebne uporabe standardnoga jezika Havrnek je opisao s pomou triju termina intelektualizacije, aktualizacije i automatizacije. Intelektualizacija je vrsta racionalizacije standardnoga jezika jer omoguuje stvaranje iskaza kojima govornici mogu u kontinuitetu izraziti svoje misli, a ostvaruje se ponajprije s pomou leksike razine iskaza, njegove gramatike strukture i sintakse. Maksimum se racionalizacije ostvaruje u znanstvenome jeziku, jer su mu temeljna obiljeja preciznost, objektivnost, tonost i
emu se mogu smjestiti unutar normativistike ili stilistike, ili pak na njihovu razmeu (usp. Pranjkovi 2005: 12).
11 Valja nadodati da je funkcionalistika usmjerenost Praana imala prethodnika u ruskoj formalnoj metodi, ponajvie u lanku L. Jakubinskog O zvucima jezika stiha (1916). U njem se Jakubinski bavi vlastitostima jezika stiha koje promatra u opoziciji prema tzv. praktinome, razgovornom jeziku te istie da jezik stiha, za razliku od tzv. svakodnevnoga jezika, s pomou asonanca, aliteracija, zvukovnih paralelizama, rime i drugih jezinih i izraajnih sredstava privlai pozornost na svoje zvukovne sastavnice, na sebe sma. Jakubinski daje nacrt klasifikacije jezine uporabe ovisno o komunikacijskoj svrsi: Jezike pojave moraju biti klasifikovane prema cilju u kojem ovek u svakom konkretnom sluaju koristi svoje jezike pojmove. Ako ih ovek upotrebljava iz isto praktinih razloga komunikacije, re je o sistemu praktinog, razgovornog jezika, u kojem pojmovi (zvuci, morfoloki delovi, itd.) nemaju samostalnu vrednost, ve su samo sredstvo komunikacije. Ali moemo pretpostaviti da postoje (a i stvarno postoje) drugi jeziki sistemi, u kojima je praktini cilj od sekundarnoga znaaja (iako ne mora sasvim nestati), i jeziki pojmovi stiu vlastitu vrednost (samovrednost) (Jakubinski 1970: 137). To je premisa koja e u radovima prakih strukturalista biti opirnije problematizirana, posebice u radovima Mukaovskog o estetskoj funkciji. Ako se ona dovede u odnos s Lotmanovom tvrdnjom o umjetnosti kao drugome modelativnom stupnju ili svojevrsnoj nadogradnji prirodnoga jezika kao primarnoga jezika, postaje jasnim da su ruski formalisti, upozoravajui na vlastitost jezika u umjetnikome stvaranju, prethodnici svih onih pristupa koji objanjenje jezika knjievnoumjetnikoga djela grade na temelju njegove razlikovnosti prema tzv. svakodnevnome jeziku, pa tako i prakoga strukturalizma te tartuske semiotike. 12 U tom se kontekstu ponajprije misli na lanke B. Havrneka Funkcije knjievnoga jezika (1929), Zadaci knjievnoga jezika i njegova kultura (1932) i O funkcionalnome raslojavanju knjievnoga jezika (1942).

32

Studia lexicographica, GOD. 4 (2010) BR. 2 (7), STR. 2748 Ljubica Josi: Knjievnoumjetniki stil funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili nadstil?

racionalnost. Ta se obiljeja ponajvie ogledaju u neekspresivnome nainu izraavanja,13 odnosno u prevladavanju loginih iskaza kojima se postie paralelizam gramatike i logike strukture. Automatizacija, termin preuzet iz psihologije, oznauje takvu jezinu uporabu kojom iskaz ne privlai pozornost na sebe, a pretpostavlja poznavanje situacije ili konteksta. Za razliku od nje, aktualizacija je takva jezina uporaba koja privlai pozornost na sebe smu jer se percipira kao neobina, nesvakidanja, deautomatizirana. Objanjavajui kako je rije o razliitim specijalnim jezinim uporabama, Havrnek je naveo primjer razgovornoga jezika. Njime je pokuao objasniti nain na koji se automatizacija i aktualizacija ostvaruju u meusobnoj povezanosti jer se aktualizacija jezinih jedinica moe ostvariti samo u jezinome nizu koji je automatiziran. Razgovorni se jezik velikim dijelom ostvaruje s pomou automatizacije jer se njome osigurava izmjenjivanje informacije izmeu poiljatelja i primatelja poruke, tj. komunikacijska funkcija jezika. Kada poiljatelj poruke eli utjecati na pozornost sugovornika ili primatelja poruke, tada aktualizira jezina sredstva kojima oblikuje iskaz tako to rabi ona sredstva koja nisu uobiajena za svakodnevni tip komunikacije. Ta sredstva razgovorni jezik moe preuzeti iz drugih tipova jezika, primjerice iz poetskoga ili znanstvenoga jezika, jer je, da bi se postigla vrsta iznenaenja u recipijenta, potrebno uvesti one jezine elemente koji nisu svojstveni tipu jezika u kojem se ostvaruje jezina poruka. Novi element, jednom uveden u konkretan kontekst, automatizira se i gubi sposobnost aktualiziranja u tom kontekstu, to se moe najbolje predoiti na primjeru znanstvenoga jezika u kojem se uvoenjem novoga, dotad neuporabljenoga termina izraz aktualizira, ali definiranjem uvedenoga termina on postaje poznat te se automatizira. Maksimum aktualizacije ostvaruje se u poetskome jeziku i u tome je smislu on opozicijski pol znanstvenomu jeziku. Havrnek (1964: 12) je napomenuo da se poetski jezik, premda se ostvaruje s pomou aktualizacije, ne moe svesti na tu osobitu jezinu uporabu. Izdvajanjem razlikovnih obiljeja uporabe jezinih sredstava u tipovima jezika, naglasio je da svaki od tih jezika ima vlastita obiljeja te upozorio da je pogreno pokuati jedan funkcionalni jezik ili stil nadrediti kao kriterij drugomu14 (Havrnek 1964: 12). Razraujui tipologiju jezinih funkcija (koje se mogu svesti na komunikacijsku i estetsku) i funkcionalnih jezika (razgovorni, tehniki, znanstveni i poetski funkcionalni jezik), napomenuo je da je poetski jezik naveo kao etvrti funkcionalni jezik, premda izmeu njega i ostalih funkcionalnih jezika postoji bitna razlika. Ta se razlika ponajprije odnosi na jezinu funkciju, koja je u ostalih funkcioIpak, bilo bi pogreno zakljuiti da se znanstveni ili primjerice administrativni funkcionalni stil ne koriste emocionalno-ekspresivnim sredstvima izraavanja. Oni se, dakako, koriste njima, ali na nain koji im je kao funkcionalnim stilovima svojstven.
14 13

Prijevod Lj. J.

33

Studia lexicographica, GOD. 4 (2010) BR. 2 (7), STR. 2748 Ljubica Josi: Knjievnoumjetniki stil funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili nadstil?

nalnih jezika primarno komunikacijske naravi, dok ona u poetskome jeziku nije primarna, budui da je u tome funkcionalnom jeziku u prvome planu jezik kao medij. Nadovezujui se na Havrnekovu stilsku diferencijaciju standardnoga jezika, u lanku Standardni jezik i poetski jezik iz Poglavlj eke poetike (1941) J. Mukaovsk je takoer naglasio razlikovnost poetskoga jezika prema drugim jezicima te vanost estetske funkcije za ostvarivanje knjievnoumjetnike poruke, iako se ta funkcija ostvaruje i u drugim tipovima jezika, gdje moe biti vie ili manje izraena, ali obino nije u prvome planu.15 S obzirom na odnos standarda i poetskoga jezika, Mukaovsk je upozorio da se taj odnos moe sagledati iz dviju perspektiva. Prema jednoj perspektivi, moe se pokuati dati odgovor na pitanje je li pjesnik vezan normama standarda, a prema drugoj, na koje se naine norma namee u poeziji. Prva je perspektiva knjievnoteoretska i usredotoena je na pronalaenje razlika izmeu dvaju jezika. Druga je perspektiva standardoloka te se usredotouje na slinosti izmeu tih dvaju jezika. Dvije perspektive nisu iskljuive, premda su im pozicije katkada izotrene do te mjere da se mogu na prvi pogled smatrati proturjenima. Ono to se zapitao Mukaovsk, a ostalo je nedefinirano do danas, odnosi se djelomino na naslov ovoga rada. Naime, postavivi pitanje je li poetski jezik osobita vrsta uporabe standardnoga jezika ili je pak vrsta autonomna jezika, Mukaovsk se zauzeo za onu perspektivu, knjievnoteoretsku, koja istie vlastitosti poetskoga jezika u odnosu prema standardu: Poetski jezik se ne moe nazvati jednim od vrsta standarda, ako ne zbog drugih razloga, tada zbog toga to poetski jezik, s obzirom na leksik, sintaksu i dr., ima na raspolaganju sve forme i razvojne faze nekoga jezika (Mukaovsk 1964: 17). Ipak, poetski jezik i standardni jezik u uskoj su vezi jer je poetskom jeziku pozadina standardni jezik, od norma kojega se odvaja. To odvajanje Mukaovsk shvaa kao sustavno odvajanje koje je posljedica slobodne uporabe jezika u umjetnosti, i kao takvo svojstveno iskljuivo poetskomu jeziku. Poetski se jezik ne ostvaruje u cijelosti odvajanjima od norma standarda kao svoje pozadine, ve i njihovim potvrivanjem. Time Mukaovsk implicira da teoretiari standardnoga jezika mogu u svoje prouavanje ukljuiti knjievnoumjetnika djela ako u njima razgranie one sastavnice koje nastaju otklanjanjem od norma od onih koje te norme potvruju. Dakako, pretpostavka da se jezik knjievnoumjetnikog djela u svojoj cijelosti pro15 Dakako, na naelnoj se razini moe rei da estetska funkcija karakterizira jezik uporabljen u umjetniku svrhu. Estetska se funkcija jezika ne smije izjednaavati s funkcijom jezika u umjetnikome stvaranju, jer bi se time pogreno mogle smatrati umjetnikim ostvarajem one jezine realizacije u kojima estetska funkcija jezika dolazi do veega izraaja kao u promidbenim porukama. Estetska se funkcija, poput ostalih jezinih funkcija, ne ostvaruje izolirano, ve u spletu s ostalim funkcijama. U tome spletu jezinih funkcija koje zagovornici funkcionalizma, u Jakobsonovu duhu, razrauju s pomou esterolane tipologije, a Mukaovsk promatra kao stalnu dinamiku izmjenu unutar koje se jedna od funkcija, ovisno o tipu poruke i komunikacijskoj situaciji, ostvaruje u prvom planu i tako nadjaava ostale, teko je utvrditi koja je od jezinih funkcija u pojedinom jezinom ostvaraju najvanija. Ipak, moe se govoriti o dominanti, ali ne i o iskljuivome ostvarivanju jedne od funkcija.

34

Studia lexicographica, GOD. 4 (2010) BR. 2 (7), STR. 2748 Ljubica Josi: Knjievnoumjetniki stil funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili nadstil?

matra kao ostvarenje standardnoga jezika metodoloki je pogrena. Mukaovsk, u Havrnekovu duhu, odnos standardnoga i poetskoga jezika promatra kao prevladavanje jednoga od dvaju osobitih naina uporabe jezinih sredstava. Poetski se jezik ostvaruje maksimumom aktualizacije i po tome je oprjeka standardnomu jeziku koji se ostvaruje maksimumom automatizacije. To ne znai da se u standardnome jeziku u nekim njegovim uporabama, primjerice u publicistikome stilu, ne ostvaruje aktualizacija viega stupnja. Meutim, ondje je funkcija aktualizacije privui itateljevu pozornost temi govora te je uvijek subordinirana komunikacijskoj funkciji jezika. U poetskome se jeziku primarna funkcija jezika ostvaruje aktualizacijom jer pjesniki iskaz na osobit nain privlai pozornost na sebe sma, na svoj medij, potiskujui komunikacijsku funkciju u drugi plan. Kako se postie maksimum aktualizacije u poetskome jeziku? Odgovor na to pitanje ne lei u kvantifikacijskome imbeniku jer se vlastitosti poetskoga jezika ne ostvaruju aktualiziranjem to je vie mogue njegovih sastavnica, kao to se moe pogrjeno pomisliti. Aktualizacija se ne moe ostvariti bez automatizacije, te se vlastitosti poetskoga jezika trebaju traiti u nainu aktualizacijskoga ostvarivanja, u njegovu vrstu, postojanu, sustavnu ostvarivanju u odreenu smjeru. Smjer aktualiziranja ovisi o odnosu podreenosti i nadreenosti, tj. o dominanti, o onoj sastavnici koja se u tome dinamikome odnosu nadreuje drugim sastavnicama i uvjetuje jedinstvo itava pjesnikog djela, koje pritom ne prestaje biti supostojanje divergencije i konvergencije, sklada i nesklada. U poetskome jeziku svaka je jezina sastavnica povezana s drugima izravno i neizravno, meutim, u standardnome su jeziku te veze velikim dijelom potencijalne jer se ne istie njihova povezanost usmjeravanjem pozornosti na jezini medij. U poetskome je jeziku aktualizacija dvovrsna jer se jezine sastavnice mogu aktualizirati u odnosu na estetski kanon, na tradiciju toga roda i percipirati kao neobine jer nisu u skladu s ve poznatim poetskim znaajkama koje opisuje poetika, ali se mogu aktualizirati i u odnosu na standardni jezik. Time Mukaovsk upuuje na neizbjenost postojanja norma standarda za ostvarivanje vlastitosti poetskoga jezika: Oito je da je mogunost devijacije od norma standarda, ako se usmjerimo na osobitu pozadinu aktualizacije, poeziji neophodna. Bez te mogunosti ne bi ni bilo poezije. Opisivati devijacije od norma standarda kao manu, neto nepotrebno ili tetno, posebice u razdoblju poput dananjega koje snano aktualizira jezine sastavnice, znailo bi odbaciti poeziju smu (Mukaovsk 1964: 22).16 Polazei od toga motrita, u kojem je rije o dijelu knjievnoumjetnikoga stila poetskome jeziku, naelno se isti tip odnosa moe primijeniti na standardni jezik i knjievnoumjetniki stil u cjelini. Mogu se uoavati njihove razlike ili slinosti. Iz toga proizlazi razliitost dviju perspektiva: one koja se usredotouje na njihove slinosti te knjievnoumjetniki stil pribrajaju funkcionalnim stilovima standarda i one koja naglaava njihove suprotno16

Prijevod Lj. J.

35

Studia lexicographica, GOD. 4 (2010) BR. 2 (7), STR. 2748 Ljubica Josi: Knjievnoumjetniki stil funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili nadstil?

sti. Obje se perspektive u radovima Praana prepleu: Havrnekovom se razdjelbom standarda na njegove funkcije obuhvaa poetski jezik s napomenom da je ta razdjelba tek skica stilskoga raslojavanja standarda, a Mukaovsk promatra poetski jezik kao suprotnost standardnomu, istiui pritom njihovu dijalektiku povezanost. Premda razdjelba standardnoga jezika na funkcionalne stilove govori o raslojenosti jezika koja prati ivotnu stvarnost i komunikacijske potrebe jezine zajednice, o raslojavanju se jezika moe govoriti i iz drugih perspektiva, aktivirajui ono to ustaljena peterolana funkcionalnostilistika shema ne moe eksplicirati. Jedna od tih perspektiva obrazlae se u knjizi Raslojavanje jezine stvarnosti (2001) autoric M. Kovaevi i L. Badurine. Autorice predlau dvostruku klasifikaciju jezinoga raslojavanja namjesto tradicionalne jednostruke zrakaste podjele, a ta dvostruka klasifikacija obuhvaa vertikalnu i horizontalnu diferencijaciju. Temeljei se na diskursu kao preklapanju varijeteta svih raslojavanja, horizontalna diferencijacija obuhvaa diskurzivno raslojavanje po funkcijama, odnosno specijalizirani, javni, multimedijalni, privatni i literarni (knjievnoumjetniki) diskurs, a vertikalna diferencijacija pisani i razgovorni diskurs. Diferenciranje po planovima unutar vertikale uvijek je ukljueno u horizontalnu diferencijaciju, ime se pitanje odnosa prema govoru ili pismu vezuje za sve diskursne tipove. Prednost takva pristupa autorice meu ostalim vide i u tome to je njime otvoreniji put za opis onih proimanja koja klasina funkcionalnostilistika razdjelba svojom shemom previa: Naime takav opis nedovoljno govori o tome kako se u razgovoru moe ostvariti svojstvo znanstvenosti; on iskljuuje sve one pojave koje u polju diskursa izmiu i najfleksibilnijem poimanju standardnoga jezika; on upuuje na neka proimanja, ali se ne dotie, primjerice, onih multimedijalnih Opis je to, osvijestismo to ponajvie na razini objedinjavanja sviju ukljuenih tema, koji iziskuje dopune, pa i prevrednovanja nekih uvrijeenih stavova (Kovaevi, Badurina, 2001: 29). Shema funkcionalne diferencijacije standardnoga jezika ima manjkavosti, ali se ona ne bi trebala, kao ni druge klasifikacije, shvaati kao apsolutna, strogo odreena, kruta i suhoparna razdjelba koja moe u svakom trenutku dati jednoznaan odgovor o stilskoj pripadnosti pojedine jezine realizacije i njezinu statusu unutar standarda. Kao polazna hipoteza, funkcionalnostilistika razdjelba upuuje na prilagodbe jezika komunikacijskim zahtjevima, ali, bavei se jezikom, ne moe izbjei dijalektiku sa sloenom i promjenjivom ivotnom stvarnou. U tome kontekstu, ne moe se jednostavno nai ona vrsta, odreena kategorija (funkcionalni stil) unutar koje se moe odrediti pripadnost primjerice sms poruke. Svaka klasifikacija pomae vidjeti stvari jasnijima, ali ujedno namee i ogranienja; tako i funkcionalnostilistika razdjelba. Stoga se u suvremenim funkcionalnostilistikim radovima uz razdjelbu standarda na njegove funkcije ili stilove oprezno navodi pripadnost knjievnoumjetnikoga stila standardu. L. Vukojevi u Hrvatskome jezinom savjetniku (1999: 51)

36

Studia lexicographica, GOD. 4 (2010) BR. 2 (7), STR. 2748 Ljubica Josi: Knjievnoumjetniki stil funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili nadstil?

navodi mnogobrojne dvojane oprjeke koje obiljeavaju odnos standarda i knjievnoumjetnikoga stila: kolektivnost/individualnost/, objektivnost/subjektivnost, denotativnost /konotativnost, prisilnost/spontanost, imitativnost/neimitativnost, shematiziranost/neshematiziranost, konvencionalnost/nekonvencionalnost, odnos ili-ili/ odnos i-i, normiranost/nenormiranost, svrhovitost/nesvrhovitost, nefikcionalnost/ fikcionalnost, kontekstualiziranost/nekontekstualiziranost, stalnost izraza, jezine formule, ustaljeni obrasci drutvene uporabe/izbjegavanje i nijekanje svih formula, klieja i obrazaca, semantika prozirnost/semantika neprozirnost, iskljuivost vremenski, regionalno i stilski raslojena leksika/ukljuivost vremenski, regionalno i stilski raslojena leksika, ogranienost izbora leksikih i sintaktikih sredstava/neogranienost izbora leksikih i sintaktikih sredstava. Te se oprjene razlike mogu svesti na dvije temeljne oprjeke individualnost/kolektivnost i nenormiranost/normiranost, iz kojih proizlaze semantike, sintaktike i ostale jezine razlike izmeu knjievnoumjetnikoga stila i standardnoga jezika. S obzirom na te oprjeke, jezik knjievnoumjetnikoga djela prema standardu autonoman je te se ne moe smatrati uzorom, autoritetom za postizanje jezinih norma, jer su standardnojezina norma i knjievnoumjetniki stil zasebne veliine. Zbog svega navedenoga, ubrajanje knjievnoumjetnikoga stila meu funkcije standarda u Jezinome savjetniku popraeno je upozorenjem da se u suvremenim tendencijama taj stil promatra kao autonoman vid jezika: Sukus, najbitnije znaajke knjievnoumjetnikog stila (knjievnog jezika) i standardnog jezika meusobno se iskljuuju. Stoga se u posljednje vrijeme sve ee i opravdano postavlja pitanje je li knjievnoumjetniki stil uope stil standardnog jezika (dajui knjievnoumjetnikomu stilu status standardnog jezika, na mala vrata u standardni jezik uvodimo jezini sustav, i tako opet iskljuujemo ono to smo htjeli razdvojiti) ili su to dva posebna, autonomna jezika (jezina idioma), dva komunikacijska koda (Vukojevi 1999: 50). Pokazali smo da se i u sluaju navoenja knjievnoumjetnikoga stila kao jednog od funkcionalnih stilova standardnoga jezika istie dvojbenost takva postupka. Potpuna sloboda jezinoga stvaranja u umjetnosti omoguuje da jezik knjievnoumjetnikoga djela po potrebi posee za drugim stilovima standarda, ali i za vremenskim, regionalno i stilski raslojenim leksikom. Stoga mnogobrojni izmi (vulgarizmi, dijalektizmi, argonizmi, arhaizmi, kolokvijalizmi i druge nestandardne leksemske skupine), po autorovu slobodnom jezinom izboru, mogu postati dijelom jezika knjievnoumjetnikoga djela i time ga udaljiti od norme standarda, to nema utjecaja na standard jer je svaki stil sm sebi uzor. Meutim, treba napomenuti da opis odnosa funkcionalnih stilova prema normi standarda u jezikoslovnim istraivanjima nije jednoznaan, jer se prema nekim motritima upozorava na dopustive, poeljne i nepoeljne znaajke u pojedinim funkcionalnim stilovima kako bi se

37

Studia lexicographica, GOD. 4 (2010) BR. 2 (7), STR. 2748 Ljubica Josi: Knjievnoumjetniki stil funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili nadstil?

oni mogli smatrati funkcionalnim stilovima koji pripadaju standardu.17 Funkcionalni se stilovi, kao i standardni jezik, raslojavaju na svoje podsustave, a oni na svoje podsustave podsustav, unutar kojih bi bilo iluzorno oekivati isti odnos prema normama standarda. Zato neki autori, poput Frani, Hudeek i Mihaljevi (2005: 26), razlikuju unutar pojedinoga stila ono to pripada standardu od onoga to mu ne pripada, razvodei svaki stil na stil nestandardnoga jezika i stil standardnoga jezika.18 Upravo se u kontekstu te razlikovnosti moe tumaiti krilatica Pii onako kako dobri pisci piu da bi se izbjegla njezina pogrjena tumaenja.

2. Standardni jezik i knjievni izvori: Pii onako kako dobri pisci piu
Krilatica Lj. Jonkea Pii onako kako dobri pisci piu tumai se na razliite, pa i proturjene naine. Razlog tomu je odnos koji ta krilatica postavlja izmeu jezika knjievnoumjetnikoga djela i standarda te njegove norme. Sa suvremenoga gledita, postavka krilatice nije odriva ako se shvati doslovno i ako se pisci ogranie na autore beletristikih djela, na knjievnike. Meutim, krilatica je preuzeta i modificirana u odreenome jezinome i povijesnome kontekstu, u kojem je Jonke upravo njome pokazao izrazitu brigu za hrvatski knjievni (standardni) jezik. Tada se, u odnosu na odmak od maretievske koncepcije knjievnoga jezika kao narodnoga jezika, jezika narodnih pjesama, pripovijedaka i poslovica, jasno moe uoiti da Jonke upuivanjem na jezik dobrih pisaca nije elio da svi oponaamo jezinu ekskluzivnost knjievnosti, nego mu je bilo stalo da se u hrvatskoj jezinoj kulturi pozornost posveti i onomu njezinu obliku koji je do tada bio zanemaren, a ni danas nije izgubio aktualnost (Vukovi 2007: 110). Jonke nije identificirao knjievni jezik u cjelini s jezikom knjievnih djela, ve je istaknuo da glavno uporite hrvatskoga knjievnog jezika trebaju biti ona djela jezik kojih odraava svu pravilnost i istou suvremene standardne norme.19 S obzirom na tu premisu, Jonke navedenom krilaticom, u kontekstu drutvenih i jezinih okolnosti 1960-ih zastupa gledite da su umjetniki tekstovi primjereniji, valjaniji izvor za poznavanje standardnojezine norme od primjerice jezika sela (toj se koncepciji priklanjao V. Stefanovi Karadi) ili jezika medija, radija i televizije (za tu se koncepciju zauzimala M. Ivi).
17 18

Usp. Frani, Hudeek, Mihaljevi 2005: 232.

Autorice razlikuju stilove standardnoga jezika od jezinih stilova. To znai da knjievnoumjetniki stil moe i ne mora pripadati standardu. Primjerice, dijalektalna je poezija knjievnoumjetniki stil nestandardnoga jezika: Drugim rijeima, pojedinomu funkcionalnom stilu hrvatskoga standardnog jezika ne pripada sve to pripada pojedinomu jezinom stilu (Frani, Hudeek, Mihaljevi 2005: 26).
19

Usp. Samardija 1990: 6970.

38

Studia lexicographica, GOD. 4 (2010) BR. 2 (7), STR. 2748 Ljubica Josi: Knjievnoumjetniki stil funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili nadstil?

Naela krilatice Pii onako kako dobri pisci piu Jonke je obrazloio na nekoliko mjesta, prvo u lanku u zagrebakom tjedniku Telegram 1961. godine, potom u knjizi Knjievni jezik u teoriji i praksi 1964. godine (drugo izdanje 1965). Tom je krilaticom Jonke zamijenio Karadievu krilaticu Pii onako kako narod govori, a zamjenom govornoga aspekta jezinoga izraza pisanim za temelj knjievnoga jezika postavio je jezik knjievnih djela, i to dobrih pisaca. Takav je zahtjev izreen i u ekome jezikoslovlju20 potkraj 1920-ih u tekstu Dobr autor, u kojem je V. Ertl iznio misao o jeziku dobrih pisaca, tj. o jeziku koji ne sadri jezine pogrjeke. Iako nema izravnih poveznica izmeu teksta toga ekog jezikoslovca i Jonkeova koncepta jezika dobrih pisaca, u izravniju se vezu moe dovesti Jonkeov tekst s lankom V. Mathesiusa o elastinoj stabilnosti iz 1932. godine. Tvrdnje o elastinoj stabilnosti inkorporirane su u Jonkeova obrazlaganja knjievnoga jezika na nekoliko mjesta u knjizi Knjievni jezik u teoriji i praksi gdje istie kako knjievni jezik istodobno treba biti stabilan, ali i otvoren novinama koje koriste pravilnom izvravanju funkcija i njihovu ogranienom razvitku (Jonke 1964: 19). Prema Jonkeu, knjievni se jezik moe najbolje svladati u prvom redu itanjem tekstova dobrih novijih pisaca, a zatim paljivim i sistematskim uoavanjem i upoznavanjem jezine strukture i jezinih zakonitosti (Jonke 1964: 10). Tekstovi dobrih novijih pisaca ine reprezentativan korpus za njegovanje jezine kulture, a knjievni je jezik jezik nastao stvaralakim radom naroda i ljudi od pera, pa pri prosuivanju uvijek treba imati na umu ta dva faktora i njihova neunitiva prava (Jonke 1964: 12). Knjievni je jezik, napominje Jonke, stilski raslojen. 21 Ogranci knjievnoga jezika imaju zasebne zadatke koji su utjecali na razvoj njihovih jezinih obiljeja po kojima se meusobno razlikuju, to se u prvome redu odraava u razliitu odnosu logike i afektivne komponente, odnosno na sintaktikoj i stilistikoj razini pojedinih ogranaka. Znaajke su jezika beletristike diferenciranost, sloenost, raznorodnost, afektivnost i tenja za ljepotom, a za pjesniki jezik Jonke istie da je po istraivanjima nekih esteta i lingvista tako samosvojan ogranak knjievnog jezika da mu je norma knjievnog jezika samo pozadina na kojoj se projicira struktura pjesnikog djela (Jonke 1964: 14). 22 Izlaui neka
20 21

Usp. Vukovi 2007: 110.

Jezik je knjievnoumjetnikih djela iznimno vaan doprinos razvoju hrvatskoga jezika i njegovoj standardizaciji. M. Samardija u knjizi Iz triju stoljea hrvatskoga standardnog jezika (2004) opisuje tenje pisaca XVIII. stoljea da prevladaju ogranienja svojih mjesnih idioma zbog ega su uzimali iz jezika ono to e im pomoi da jezik njihovih djela bude razumljiv izvan granica pieva zaviaja. Pritom su uglavnom inili one jezine izbore koji su i danas dio aktivnoga leksika hrvatskoga standardnog jezika, ali i stvarali vlastita jezina rjeenja sudjelujui u bogaenju hrvatskog leksika i njegovu postupnom stasanju u sustav u kome e se najjasnije oitovati polifunkcionalnost hrvatskoga standardnog jezika (Samardija 2004: 39).
22 U toj se tvrdnji mogu prepoznati utjecaji Prake jezikoslovne kole, kojih je u nas bilo ve 1930-ih. U sluaju citirane Jonkeove tvrdnje mogu se pronai izravne poveznice s teorijom koju je Mukaovsk (1964: 18) obrazloio problematizirajui odnos poetskoga i standardnoga jezika.

39

Studia lexicographica, GOD. 4 (2010) BR. 2 (7), STR. 2748 Ljubica Josi: Knjievnoumjetniki stil funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili nadstil?

obiljeja ogranaka knjievnoga jezika, Jonke je istaknuo da je funkcija jezika u beletristikim djelima ponajprije estetska jer se jezikom izgrauje organsko jedinstvo umjetnikoga djela, a knjievnik treba poznavati duh narodnog jezika i njegova izraajna sredstva, ali isto tako i posljednji domet knjievnog jezika svoga naroda s njegovom normom koja je bremenita i nosi u sebi latentne mogunosti budueg razvoja (Jonke 1964: 15). Prema Jonkeu, dobri pisci poput Ivana Maurania, Ive Andria, Miroslava Krlee, Dobrie Cesaria, Dragutina Tadijanovia i nekih drugih suvremenih knjievnika piu jezikom koji potvruje suvremenu normu knjievnoga jezika te je njihovu jeziku jezina pravilnost conditio sine qua non. Rabei sintagmu dobri noviji pisci, Jonke je podrazumijevao one knjievnike koji dobro poznaju norme suvremenoga knjievnog jezika, one knjievnike kojih se djela odlikuju sustavnom brigom za pravilnosti jezinoga izraza te se stoga mogu smatrati korisnima za usvajanje norme knjievnog jezika u njegovu posljednjem dometu (Jonke 1964: 26). Ako se Jonkeova krilatica Pii onako kako dobri pisci piu shvati doslovno te se ne postave pravilni jezino-povijesni okviri u kojima je Jonke govorio o jezinoj kulturi suvremenih dobrih pisaca, tada, u duhu njezine prosvjetiteljske mistinosti, mogu nastati dvojbena jezikoslovna tumaenja naela koje je u krilatici sadrano: Krilatica nas tako u poetku manje-vie tretira kao neznalice da bi nas na kraju pretvorila u demone koji su sposobni kritiki procjenjivati, birati i svojim komunikacijskim potrebama prilagoavati ono to sami inae nisu kadri stvoriti. Doista, bilo bi zanimljivo vidjeti tekst kakva novinara, ili, pak, kakvo privatno pismo u kojima bi se istodobno jasno dale prepoznati izrazne konstante Matoa i Kamova, ili Krlee i imia, ili Marinkovia i Feria, ili moda svih njih odjednom (Bagi 2004: 10). Zablude koje mogu derivirati iz doslovnoga shvaanja naela krilatice Pii onako kako dobri pisci piu K. Bagi (1997: 68) uobliio je u nekoliko problemskih mjesta, koja se parafrazirano mogu saeti na: uvoenje znaka jednakosti izmeu jezika knjievnih djela i jezika komunikacije: spomenuta krilatica zanemaruje da se u knjievnoumjetnikome djelu jezikom oblikuje osobit svijet koji izravno ne referira na zbilju, a da se jezik komunikacije (konvencionalno pisanje i govorenje) uvijek ostvaruje u unaprijed danom (jezinom ili nejezinom) kontekstu; nejasnost i neodreenost u kriteriju prema kojemu se pisci mogu smatrati dobrima te tako biti jezinim uzorom; neodreenost korpusa tekstova koji bi trebao posluiti kao jezini obrazac; previanje injenice da se jezik fikcionalnih tekstova ostvaruje neovisno o standardu, aktiviranjem svih potencijala sadranih u jeziku; zanemarivanje razlike fikcionalnih i nefikcionalnih diskursa.

40

Studia lexicographica, GOD. 4 (2010) BR. 2 (7), STR. 2748 Ljubica Josi: Knjievnoumjetniki stil funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili nadstil?

Meutim, unato problemskim mjestima koja otvara spomenuta krilatica, ona ipak moe dijelom biti primjenjiva i danas. Kategorija dobar pisac ne mora obuhvaati iskljuivo autore fikcionalnih djela, ve se ona protee na autore tekstova koji piu u skladu s jezinim normama standarda poput jednoga dijela putopisaca i biografa. Valja naglasiti da leksem pisac nije istoznanica leksemu knjievnik te je poistovjeivanje njihovih znaenja, odnosno suavanje znaenja leksema pisac na znaenje knjievnika razlog onim tumaenjima spomenute krilatice koja joj odriu valjanost u svakom smislu. U kontekstu njegovanja jezine kulture, pravilnosti izraza ili potvrivanja norma standarda, krilatica Pii onako kako dobri pisci piu u jednome dijelu knjievnoumjetnikoga stila i danas moe imati valjanost, dakako, imajui na umu raznorodnost iskaza koji su ujedinjeni nazivom knjievnoumjetniki stil. U skladu s tim jezikoslovni i knjievnoumjetniki pristup jeziku beletristike temelje se na istoj premisi: Zajedniko je pristupu lingvistikom i knjievnoumjetnikom u odnosu na beletristiku to to i jedan i drugi taj pristup iskljuuju fenomen nepismenosti u knjievnosti pa ne samo da se ti pristupi meusobno ne iskljuuju23 nego se, tovie, meusobno dopunjuju. Time je zajamena legitimnost lingvistikoga pristupa knjievnom djelu, dakako uz uvjet da taj pristup osim lingvistikih nema i drugih pretenzija vrednovanja toga djela (Finka 1973: 34).

3. Knjievnoumjetniki stil kao jezik sui generis


Pristup tezi koja je sadrana u ovome podnaslovu podrazumijeva objanjenje latinskoga izraza sui generis. Taj izraz u doslovnome prijevodu znai svoje vrste, odnosno jedinstvenu ideju, entitet ili pojavu koja se po svojim osobitim obiljejima ne moe uklopiti u iri kontekst. Prema tome, nazvati knjievnoumjetniki stil jezikom sui generis znai promatrati ga tako da se u prvome planu razmatraju njegove vlastitosti, ono to ga odvaja od irega konteksta, a taj je kontekst u funkcionalnostilistikoj shemi standardni jezik (ili, u Lotmanovoj podjeli, prirodni jezik). Funkcionalistika shema, pokazali smo, od svojih zaetaka u krugu prakih funkcionalista do danas, odraava svijest o knjievnoumjetnikome stilu kao osebujnoj i jedinstvenoj jezinoj uporabi, uvjetno ga naznaujui kao jednu od funkcija standarda.24 Meutim, ta je uvjetnost pribrojavanja knjievnoumjetnikoga stila standardu u novije doba u radovima nekih teoretiara propitana na taj nain da je dobila svoj odreeniji oblik, svevi se na decidiranu tvrdnju da knjievnoumjetniki stil nije jedna od funkcija standarda, ve zaseban, autonoman tip jezika ili jezik sui generis.
23 24

Isticanja autorova B. F. Usp. Frani, Hudeek, Mihaljevi, 2005: 233.

41

Studia lexicographica, GOD. 4 (2010) BR. 2 (7), STR. 2748 Ljubica Josi: Knjievnoumjetniki stil funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili nadstil?

U nizu lanaka u Matiinu asopisu Kolo 1996. i 1997. godine J. Sili usustavljuje tipologiju funkcionalnih stilova hrvatskoga standardnog jezika, meu njima i knjievnoumjetnikoga (beletristikog) stila. Premda se u lanku naslova Knjievnoumjetniki (beletristiki) stil iz 1997. godine taj stil promatra kao jedna od funkcija standarda, lanak se u glavnini temelji na isticanju vlastitosti knjievnoumjetnikoga stila u odnosu na ostale funkcije standardnoga jezika. Najvei stupanj individualnosti i potpuna, neograniena sloboda jezinog izbora omoguuju knjievnoumjetnikomu stilu da po potrebi preuzima iz drugih funkcionalnih stilova i zaodijeva u ruho literarnosti. U odnosu na druge stilove, kojih je znaajka kolektivnost, odnosno imitativnost (njihovi izbori podlijeu drutveno-jezinoj svrhovitosti), knjievnoumjetniki se stil ne moe dovesti u odnos propitivanja njegovih izbora prema standardno prihvatljivim jezinim jedinicama: Knjievnoumjetniki stil meutim nije stil koji (u tome smislu) oponaa (imitira). To bi za nj bilo contradictio in adjecto. Knjievnoumjetniki stil jezine injenice (inaice) o kojima je rije osmiljava i preosmiljava. On ne bira izmeu njih kao postojeih, (s)tvarnih, danih, nego izmeu njih kao moguih. Knjievnik je dakle izravno posluan jezinim, lingvistikim, normama, tj. normama jezika kao sustava, a ne drutveno-jezinim, sociolingivistikim, normama, tj. normama jezika kao standarda (Sili 1997: 363364). S obzirom na to, knjievnik, da bi stvarao spontano i u potpunoj slobodi, nije obvezan prema normama standarda, nego prema jezinim pravilima, pravilima jezika kao sustava. Izmeu dvaju tipova jezine pravilnosti, jezine pravilnosti koja pripada jeziku kao sustavu i one koja pripada jeziku kao standardu, dijalektiki je odnos, to znai da knjievnoumjetniki stil ulazi u odreeni tip odnosa prema standardu. Jezik kao sustav i jezik kao standard ipak su (neizravno) povezani, i u tome kontekstu knjievnoumjetniki stil potvruje norme standarda koliko ih i nadmauje, preosmiljava ili obnavlja. To nadmaivanje odnosi se na pravila jezika kao standarda koja razlikuju standardno neutralne rijei i njihove regionalno, vremenski i prostorno raslojene inaice, a odnos meu njima, sa standardolokoga motrita, oznauje se kao odnos prihvatljivo: neprihvatljivo (standardnojezino: nestandardnojezino). Prema tome, knjievnoumjetniki se stil ne ostvaruje prema opim normama standarda, ali to ne znai, istie Sili, da se knjievnik prema normama standarda moe odnositi nehajno. Funkcionalni stilovi standardnoga jezika specijalne su funkcije kojima standardni jezik odgovara na komunikacijske zahtjeve. Ovisno o komunikacijskoj situaciji, govornik nekoga jezika odabire odreenu funkciju standardnoga jezika. Funkcije su time uvjetovane izvanjezinom zbiljom. Meutim, u tome se kontekstu knjievnoumjetniki stil odvaja od drugih funkcionalnih stilova jer nije vezan za ivotnu stvarnost onako kako su vezane druge funkcije standarda. Fikcionalnost kojom se opisuje jedna od njegovih vlastitosti odvaja ga od drugih funkcija standarda i u tome je smislu jo jedan impuls za problematiziranje nazivanja knjievnoumjetnikoga (beletristikog) stila funkcijom standarda. Takoer, neki se funkcionalni stilovi, poput administrativnoga i znanstvenoga, u tenji za unifikacijom izraza slue goto-

42

Studia lexicographica, GOD. 4 (2010) BR. 2 (7), STR. 2748 Ljubica Josi: Knjievnoumjetniki stil funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili nadstil?

vim konstrukcijama, frazama i reenicama za koje se moe rei da imaju gotova znaenja. Za razliku od njih, u knjievnoumjetnikome se stilu znaenja stvaraju u suodnosu, u kojem, ak i kada preuzima gotova znaenja iz drugih stilova, nastaje nova semantika pa se za nj govori da mu je jedno od obiljeja semantika neprozirnost. Premda ga uvjetno naziva jednom od funkcija standarda, Sili u ovome lanku, istiui posebnosti knjievnoumjetnikoga (beletristikog) stila u odnosu na druge funkcionalne stilove hrvatskoga standardnog jezika, navodi ono to e poslije biti uporite njegovu promiljanju polifunkcionalnosti standardnoga jezika u kojem knjievnoumjetniki stil vie nee biti jedna od funkcija standarda: Knjievnoumjetniki je stil najindividualniji funkcionalni stil standardnoga jezika. U njemu je individualna sloboda najvea. Zapravo bi bilo vrlo teko tu individualnu slobodu ograniiti. I zato se ne bi bilo teko sloiti s onima koji smatraju da je ta individualna sloboda potpuna, neograniena, te da je u tome smislu knjievnoumjetniki stil stil sui generis (Sili 1997: 363). Nakon niza lanaka u kojima problematizira jezik knjievnoumjetnikih djela, u prikazu Pranjkovieve knjige Jezik i beletristika (2003) u Knjievnoj republici (2004) Sili istie promjenu vlastita motrita o knjievnoumjetnikome stilu: Jezik umjetnike knjievnosti nije jezik standardnojezine komunikacije. I ja sam ga promatrao kao jedan od funkcionalnih stilova standardnoga jezika, ali uvijek s ogradom u smislu slobode izbora. Za tu sam slobodu uvijek govorio da je potpuna, neograniena, da je stvar pojedinca, a ne stvar drutva. Danas u biti hrabriji, zahvaljujui (i) Pranjkoviu, pa u rei da funkciju jezika umjetnike knjievnosti ne smatram jednom od funkcija standardnoga jezika, tj. jednim od stilova standardnoga jezika, nego kao jezik sui generis. Jezik umjetnike knjievnosti, ponavljam, izlazi iz jezika kao sustava, a ne jezika kao standarda. On pretpostavlja potenciju, a ne realizaciju potencije (Sili 2004: 219). Knjievnik, voen matom, imaginacijom i fikcijom, ostvaruje svoj jezik ili stil kao individualni govorni in mimo norma standarda, ponajprije odgovarajui zakonitostima jezika kao sustava, za razliku od drugih stilova u kojima, zbog njihove tenje za kolektivizacijom, govornik prelazi put od sustava do govora kroz normu. Zbog toga se knjievnikova uporaba jezika, za razliku od drugih jezinih uporaba (u ovom sluaju stilova) ostvaruje prema lingvistikim, a ne prema sociolingvistikim zakonitostima te se u skladu s tim knjievnoumjetniki stil ne moe smatrati jednim od funkcionalnih stilova hrvatskoga standardnog jezika. Nedvojbeno je da obiljeja knjievnoumjetnikoga stila kao jezika kojim se ostvaruje knjievnoumjetnika komunikacija upuuju na razlikovanje toga stila od ostalih funkcionalnih stilova standardnoga jezika. Ta se sloboda, da bi bila potpuna, ostvaruje unutar jezika kao sustava, a ne jezika kao standarda jer je standard odreen svojom normativnou, kojom kategorizira jezine jedinice s pomou odnosa jezine (ne)prihvatljivosti za razliku od jezika kao sustava unutar kojeg se kategoriziraju jedinice s obzirom na varijantnost obiljeenosti i neobiljeenosti. Prema toj razlikovnosti, stilistika pojedinca pripada jeziku kao sustavu, a funkcionalna stilistika

43

Studia lexicographica, GOD. 4 (2010) BR. 2 (7), STR. 2748 Ljubica Josi: Knjievnoumjetniki stil funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili nadstil?

jeziku kao standardu. 25 Budui da je obiljeje knjievnoumjetnikoga stila individualnost, on je dijelom stilistike pojedinca te nije u ingerenciji funkcionalne stilistike. Ako se prihvati da knjievnoumjetniki stil, jezik koji je ostvarljiv ali ne i ostvaren, nije jezik standardnojezine komunikacije ni u jednome od svojih podstilova ili podtipova, tada shema polifunkcionalnosti standardnoga jezika kakva je tradicionalno prihvaena i zastupljena u kolskome sustavu kao dio nastavnoga plana vie nije odriva u svojem dosadanjem peterolanom obliku.

4. Knjievnoumjetniki stil kao nadstil


Tezu sadranu u naslovu ovoga poglavlja eksplicirao je K. Bagi u lanku Beletristiki stil: pokuaj odreenja u asopisu Kolo 1997. godine. 26 U njem zastupa miljenje da se knjievnoumjetniki stil, tj. beletristiki stil, kako ga naziva, ne moe smatrati jednim od funkcionalnih stilova. Navedenu tvrdnju obrazlae s pomou nekoliko postavki. Jedna od njih odnosi se na raznorodnost i autonomnost literarnih iskaza koji se ubrajaju u knjievnoumjetniki stil. Svoenje prevelika broja razliitosti pod jedan termin, prema Bagiu, pogreno je, jer knjievnoumjetniki stil, za razliku od drugih funkcionalnih stilova, ne podlijee komunikacijskoj konvencionalnosti te mu diskurzivna jezgra nije kanonizirana. Budui da jezik knjievnoga stvaralatva izravno ne odgovara na komunikacijske zahtjeve izvanjezine zbilje, on nije jedna od funkcija jezika u onome smislu u kojem su to ostali funkcionalni stilovi koji su neposredan odgovor standardnoga na specifine komunikacijske zahtjeve. S obzirom na razliit odnos prema izvanjezinoj zbilji, knjievnoumjetniki je stil u stanovitoj prednosti pred drugim stilovima jer moe slobodno rabiti sve jezine jedinice koje su u jednom jeziku dane na raspolaganje bez obzira na njihovu normativnost, ali moe i stvarati nove jezine oblike, nova znaenja, nove sveze rijei i njihove meusobne odnose. Takav stvaralaki odnos prema jeziku u knjievnoumjetnikome stilu sugerira da se u njem moe slobodno upotrijebiti sve unutar standarda i izvan njega. Stoga, kad se govori o knjievnoumjetnikome stilu i drugim funkcionalnim stilovima, pogrjeka je u nazivu prvoga termina jer nije rije o razliitim funkcijama ili jezinim uporabama: Jezik umjetnikoga djela nije funkcija prirodnoga jezika, tj. njegove gramatike, uzusa i sl. Prije bi se moglo rei da je obrnuto, tj. da je sve to u funkciji umjetnikoga djela (Uarevi 1991: 75). Iz temeljne razlike izmeu knjievnoumjetnikoga stila i drugih stilova, a koja se odnosi na njihovu (ne)uporabu kao odgovor na komunikacijsku situaciju, proizlazi razlika izmeu semantike izraza ili iskaza. Prema Bagiu, semantika je knjievnoumjetnikoga djela obino nerazrjeiva jer nije posredno funkcionalna te se ona ostvaruje aktivnim inom itanja ita25 26

Usp. Pranjkovi 2005: 12. lanak je pretiskan u knjizi Treba li pisati kako dobri pisci piu , 2004.

44

Studia lexicographica, GOD. 4 (2010) BR. 2 (7), STR. 2748 Ljubica Josi: Knjievnoumjetniki stil funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili nadstil?

teljevom interpretacijom, jer je svaki knjievni tekst bezbroj potencijalnih smislova, koji ovise o itanju, a ono je uvijek iznova individualno, posebno. Za razliku od knjievnoumjetnikoga stila, drugi funkcionalni stilovi, odgovarajui na konkretne komunikacijske zahtjeve, imaju ustaljenu i prozirnu semantiku jer se time osigurava praktinost komunikacije, odnosno potvruje se smislenost raslojavanja standarda na specijalne funkcije. Zbog navedenih razlika, K. Bagi knjievnoumjetniki stil ne smatra funkcionalnim stilom hrvatskoga standardnog jezika: Beletristiki stil nije jedan od funkcionalnih stilova koji bi ispunjavao jednu od funkcija jezika. U odnosu na funkcionalne stilove moglo bi ga se odrediti kao nadstil, jer uvjetno koristi ili moe koristiti sve potencijale koje jezini sustav posjeduje ili doputa; on se ne oblikuje unutar sustava kao jedan od njegovih podsustava nego simboliki reeno polifunkcionalnost predstavlja kao svoju funkciju (Bagi 1997: 12). 27 Iz toga proizlazi da knjievnoumjetniki stil pripada ingerenciji knjievne stilistike a ne funkcionalne. Ako knjievnoumjetniki stil ima toliko povlaten poloaj u odnosu na druge funkcionalne stilove standarda da im u funkcionalnoj klasifikaciji ne pripada te ga se moe smatrati nadstilom, funkcionalnostilistika razdjelba na pet funkcija standarda u svojoj je osnovi metodoloki neutemeljena. Ona, razvodei funkcije standarda kao njegove funkcionalne stilove, to ini s pomou kriterija (funkcionalnosti i normativnosti) koji se ne mogu primijeniti na knjievnoumjetniki stil i u tome je, napominje Bagi, aporija funkcionalnostilistike razdjelbe. Uz to, razdjelba se standardnoga jezika na funkcionalne stilove meu kojima je knjievnoumjetniki stil ne moe prihvatiti jer je knjievnoumjetniki stil i kao shematska apstrakcija prilino nestabilna kategorija (Bagi 1997: 13). Nazivanje knjievnoumjetnikoga stila nadstilom ima opravdanje koje je u samoj naravi umjetnikoga stvaranja: njime se upuuje na slobodu ostvarljiva jezinoga izbora, odnosno na individualnost koja omoguuje onomu tko se tim stilom slui stvaralaki odnos prema jeziku u cjelini, pa, ako se dovodi u odnos prema standardu, i preosmiljavanje, osmiljavanje, nadmaivanje njegovih norma.

Zakljuak
Ako se sagledaju suvremena gledita o pripadnosti knjievnoumjetnikoga stila standardu, uoava se da sve vei broj teoretiara zastupa tezu da se knjievnoumjetniki stil ne moe (barem ne izravno) dovoditi u odnos prema standardu i nje27 S tim korespondira gledite J. Uarevia u knjizi Kompozicija lirske pjesme (1991), gdje upozorava na posebnost jezika knjievnoumjetnikoga djela: Jezik umjetnikoga djela nije naime jedan od funkcionalnih jezika nacionalnoga (prirodnog) jezika, nego je on trans-nacionalan jezik, tj. maksimalizacija svih jezinih mogunosti danoga prirodnog jezika to ih za svoju realizaciju trai pojedini umjetniki smisao odnosno pojedino umjetniko djelo (Uarevi 1991: 4445).

45

Studia lexicographica, GOD. 4 (2010) BR. 2 (7), STR. 2748 Ljubica Josi: Knjievnoumjetniki stil funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili nadstil?

govim normama. Meutim, injenica je da se upravo s pomou prouavanja odnosa knjievnoumjetnikoga stila prema normama standarda produbljivalo nae shvaanje jezika kao medija knjievnosti i jezinih izbora koji, stvaralakom snagom autora, imaginacijom i kreacijom, istodobno nadmauju norme standarda koliko ih u jednome svojem dijelu slobodnim odabirom potvruju. Valja zakljuiti i da aporija funkcionalnostilistike razdjelbe ne odraava samo vlastitost knjievnoumjetnikoga stila zbog koje se problematizira njegova pripadnost jeziku kao standardu, ve ona odraava i povijesni razvoj standardnoga jezika koji se uvelike razlikuje od suvremenoga jezinog stanja. Dovoljno je podsjetiti se koliku su vanost u povijesti hrvatskoga jezinog standarda imali knjievnici druge polovine XVIII. stoljea i koliki opseg u cjelokupnoj grai na temelju koje su nastajali normativni jezini prirunici i leksikografska djela obuhvaa knjievnoumjetniki stil. Stoga je nuno ukljuivanje svih tih perspektiva da se mogla potpunije razumjeti sudbina knjievnoumjetnikoga stila unutar funkcionalnostilistike razdjelbe.

LITERATURA Babi, Stjepan: Jezik. Panorama, Zagreb 1965. Babi, Stjepan, Brozovi, Dalibor, Mogu, Milan, Pavei, Slavko, kari, Ivo, Teak, Stjepko: Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog jezika . HAZU Globus, Zagreb 1991. Bagi, Kreimir: Beletristiki stil pokuaj odreenja. Kolo 6 (1997) 2, str. 516. Bagi, Kreimir: Treba li pisati kako dobri pisci piu . Disput, Zagreb 2004. Brozovi, Dalibor: Standardni jezik. Teorija, usporedbe, geneza, povijest, suvremena zbilja. Matica hrvatska, Zagreb 1970. Finka, Boidar: Pristup jezinostilskoj analizi Krleina djela. Jezik 21 (1973) 2, str. 3337. Frani, Anela, Hudeek, Lana, Mihaljevi, Milica: Normativnost i viefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku . Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb 2005. Halliday, Michael Alexander Kirkwood: Linguistic Function and Literary Style: An Inquiry into the Language of William Goldings The Inheritors. U: Seymour Benjamin Chatman (Ed.), Literary Style: A Symposium. Oxford University Press, London New York 1971, str. 330369. Havrnek, Bohuslav: The Functional Differentation of the Standard Language. U: A Prag School Reader on Esthetics, Literary Structure, and Style. Selected and translated by Paul L. Garvin. Georgetown University Press, Washington 1964, str. 316. Hudeek, Lana: Hrvatski jezik i jezik knjievnosti. U: Kreimir Bagi (ur.), Raslojavanje jezika i knjievnosti . Zbornik radova 34. seminara Zagrebake slavistike kole. Filozofski fakultet, Zagrebaka slavistika kola. Zagreb 2006, str. 5779. Jakubinski, Lav Petrovi: O zvucima jezika stiha . U: Poetika ruskog formalizma . Prosveta, Beograd 1970, str. 137154. Jonke, Ljudevit: Knjievni jezik u teoriji i praksi . Znanje, Zagreb 1964. Jonke, Ljudevit: Knjievni jezik u teoriji i praksi . Drugo izdanje. Znanje, Zagreb 1965. Jonke, Ljudevit: Hrvatski knjievni jezik 19. i 20. stoljea . Matica hrvatska, Zagreb 1971.

46

Studia lexicographica, GOD. 4 (2010) BR. 2 (7), STR. 2748 Ljubica Josi: Knjievnoumjetniki stil funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili nadstil?

Jonke, Ljudevit: O hrvatskome jeziku u Telegramu od 1960. do 1968 . Priredio Ivan Markovi. Pergamena, Zagreb 2004. Kovaevi, Marina, Badurina, Lada: Raslojavanje jezine stvarnosti . Izdavaki centar Rijeka, Rijeka 2001. Ladan, Tomislav: Jezik knjievnosti, knjievni jezik i rjenik knjievnoga jezika. U: Hrvatski knjievni jezik i pitanje varijanata . Posebno izdanje asopisa Kritika (1969) 1, str. 147171. Levin, Samuel Robert: Deviation statistical and determinate in poetic language. Lingua: International Review of General Linguistics 12 (1963) 3, str. 276290. Mukaovsk, Jan: Standard Language and Petic Lanuage. U: A Prag School Reader on Esthetics, Literary Structure, and Style. Selected and translated by Paul L. Garvin. Georgetown University Press, Washington 1964, str. 1730. Mukaovsk, Jan: The Estetics of Language. U: A Prag School Reader on Esthetics, Literary Structure, and Style. Selected and translated by Paul L. Garvin. Georgetown University Press, Washington 1964, str. 3169. Peti, Mirko: Stavljanja i suprot stavljanja . Antibarbarus, Zagreb 1995. Pranji, Krunoslav: Jezik i knjievno djelo: ogledi za lingvostilistiku analizu knjievnih tekstova. kolska knjiga, Zagreb 1968. Pranjkovi, Ivo: Temeljna naela jezine pravilnosti . Kolo 5 (1996) 4, str. 512. Pranjkovi, Ivo: Jezik i beletristika . Drugo, proireno izdanje. Disput, Zagreb 2005. Riner, Vlasta, Gluac, Maja: Kroz mijene i dodire publicistikoga stila . Filozofski fakultet Sveuilita J. J. Strossmayera u Osijeku, Osijek 2011. Samardija, Marko: Ljudevit Jonke. Zavod za znanost o knjievnosti, Zagreb 1990. Samardija, Marko: Iz triju stoljea hrvatskoga standardnog jezika . Matica hrvatska, Zagreb 1990. Samardija, Marko: Leksikologija s povijeu hrvatskoga jezika. Udbenik za 4. razred gimnazije. kolska knjiga, Zagreb 1995. Samardija, Marko (ur.): Norme i normiranje hrvatskoga standardnog jezika . Matica hrvatska, Zagreb 1999. Samardija, Marko, Selak, Ante: Leksikon hrvatskoga jezika i knjievnosti . Pergamena, Zagreb 2001. Samardija, Marko: Piev izbor: prinosi (leksiko)stilistici i tekstologiji hrvatskoga jezika. Pergamena, Zagreb 2003. Sebeok, Thomas Albert (Ed.): Style in Language. The M. I. T. Press, Cambridge 1960. Sili, Josip: Polifunkcionalnost hrvatskoga standardnog jezika . Kolo 5 (1996) 1, str. 244248. Sili, Josip: Administrativni stil hrvatskoga standardnog jezika. Kolo 5 (1996) 4, str. 349358. Sili, Josip: Knjievnoumjetniki (beletristiki) stil hrvatskoga standardnog jezika. Kolo 6 (1997) 1, str. 359369. Sili, Josip: Znanstveni stil hrvatskoga standardnog jezika . Kolo 6 (1997) 2, str. 397415. Sili, Josip: Novinarski stil hrvatskoga standardnog jezika . Kolo 6 (1997) 3, str. 495513. Sili, Josip: Razgovorni stil hrvatskoga standardnog jezika. Kolo 6 (1997) 4, str. 483496. Sili, Josip: Reenica i funkcionalni stilovi hrvatskoga standardnog jezika . Kolo 7 (1998) 1, str. 435441. Sili, Josip: Nekoliko misli o normi. U: Marko Samardija (ur.), Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika . Matica hrvatska, Zagreb 1999, str. 203211. Sili, Josip: Funkcionalna stilistika u kontekstu Pranjieve stilistike. U: Kreimir Bagi (ur.), Vano je imati stila . Disput, Zagreb 2002, str. 3949. Sili, Josip: O jeziku knjievnog djela . Knjievna republika 2 (2004) 12, str. 218221.

47

Studia lexicographica, GOD. 4 (2010) BR. 2 (7), STR. 2748 Ljubica Josi: Knjievnoumjetniki stil funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili nadstil?

Sili, Josip: Je li jezik knjievnoumjetnikoga djela problem jezika funkcionalnoga stila standardnoga jezika? U: Milovan Tatarin (prir.), Zaviajnik: zbornik Stanislava Marjanovia. Filozofski fakultet u Osijeku, Osijek 2005, str. 419426. Sili, Josip, Pranjkovi, Ivo: Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka uilita . kolska knjiga, Zagreb 2005. Sili, Josip: Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika . Disput, Zagreb 2006. Solar, Milivoj: Teorija knjievnosti . XX. izdanje. kolska knjiga, Zagreb, 2005. kiljan, Dubravko: Od horizontalne k vertikalnoj stratifikaciji jezika. Nae teme 24 (1980) 6, str. 952 962. Teak, Stjepko, Babi, Stjepan: Gramatika hrvatskoga jezika . Sedmo, izmijenjeno i dopunjeno izdanje. kolska knjiga, Zagreb 1992. Toovi, Branko: Funkcionalni stilovi. Institut fr Slawistik der Karl-Franzens-Universitt Graz, Graz 2002. Ullmann, Stephen: Language and Style. Basil Blackwell, Oxford 1966. Uarevi, Josip: Kompozicija lirske pjesme. Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta, Zagreb 1991. Vinogradov, Viktor Vladimirovi: Stilistika, teorija poetskog jezika, poetika . Zavod za izdavanje udbenika, Sarajevo 1971. Vukojevi, Luka, Hrvatski standardni jezik/hrvatski knjievni jezik. U: Hrvatski jezini savjetnik. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje Pergamena kolske novine, Zagreb 1999, str. 47; Knjievnoumjetniki stil Pii onako kako dobri pisci piu, Ibid., str. 5055. Vukovi, Petar: U pozadini naela Pii onako kako dobri pisci piu. Jezik 54 (2007) 3, str. 109118.

FICTIONAL STYLE THE FUNCTION OF THE STANDARD LANGUAGE, SUI GENERIS LANGUAGE OR HIGH-END STYLE? Ljubica Josi The Miroslav Krlea Institute of Lexicography SUMMARY: The work delves into the affiliation of the fictional style to the standard language within a generally accepted functional and stylistic five-member division. Though the scheme of stylistic layering of the standard language displays the functional styles in an almost flat manner, they are even when perceived abstractly an exceptionally complex area which, due to its variety of gender, cannot be deemed homogenous and in like manner regards its relationship with the norms of the standard language. Although the terms standard language and fictional style are not and cannot be in collision, their relationship is often described with assistance of dual opposition, through perception and listing of differences amongst features of the language prone to normativization and features of the language which presumes freedom of the language choice. Knowing that the fictional style is significantly varied as opposed to other styles of the standard language and to such an extent that lately it has been discussed as an autonomous language type, the scope and boundaries of the traditionally accepted functional and stylistic five-member division are being examined. The work focuses its attention onto examination of both viewpoints, the one in which the fictional style represents one of the functions of the standard language and the other where the fictional style is language sui generis or high-end style since a more targeted goal of the work is to prove that the contentions among them are a reflection of different perspectives, the convergence of which can aid a more integral viewpoint of compound and complex phenomenon as is creatively used language. Keywords: standard language, stylistic layering, functional stylistics, functional styles, fictional style, sui generis language, high-end style

48