FINANCIJSKI SUSTAV I NOVAC Istine, dokazi i rješenje

Pokret PATRIOT
Nostradurus Zagrebački

Drugo izdanje

Zagreb, 14.04.2012.

Sadržaj
1. Uvod 2. Od problema do rješenja 3. Veza profita zajednice sa deficitom proračuna 4. Dokaz potrebe primarne emisije novca 5. Balansirani državni proračun 6. Inflacija bez primarne emisije 7. Financijski sustav na bazi kreditiranja 7.1 Kreditni sustav 8. Novac kao dug 8.1 Kreditiranje bez multiplikacije novca 9. Izvori novčanog profitiranja 9.1 Analiza sustava kod profitiranja od kreditnog novca 10. Profit banke 11. Inflacija 12. Posljedice privatizacije 13. Korupcija 14. Ekonomsko ropstvo 15. Nove investicije kao izlaz iz krize 16. Izlaz iz krize - prijelaz na nekreditni sustav 17. Europska unija 18. Grčki sindrom 19. Kolaps eura 20. Slobodna trgovina 21. Razdvajanje stvaranja i posuđivanja novca 22. Izbori 23. Ekonomske zablude 24. Masovni prosvjedi (04/2011) 25. U potrazi za reformom 26. Otvoreno pismo HNB-u (11/2009) 27. Otvoreno pismo Vladi (02/2010) 28. Otvoreno pismo Predsjedniku Josipoviću (02/2010) 29. Financijska situacija u Hrvatskoj (02/2010) 30. Pitanja koja bi trebalo postavljati političarima 31. Web linkovi 32. Suradnja

1. Uvod

Pozdravljam sve koji su zainteresirani za pravu istinu o sadašnjem financijskom i monetarnom sustavu. U moru raznih mišljenja ekonomista, lako se izgubiti te povjerovati u njihove izjave. Ovu knjigu sam napisao sa ciljem argumentiranog pobijanja polu istina i neistina kojima smo izloženi u medijima. Premda je za trenutno stanje u svijetu odgovorna utjecajna skupina ljudi, neću se baviti teorijama zavjera i urotama. Takve informacije možete naći u drugim knjigama. Neke osnovne stvari o monetarnoj politici i financijskom sustavu se lako mogu shvatiti i bez studija ekonomije. Dobro logičko zaključivanje i nešto malo matematičke analize otkriva prijevaru u postojećem sustavu i samim time nameće što prije njegovu izmjenu. Cilj mi je proširiti ova saznanja što većem krugu ljudi da bi se stekli uvjeti za promjenu u sustavu. Medijska blokada i nezainteresiranost odgovornih državnih funkcionara i dalje većinu naroda drži u zabludi o stanju i perspektivi postojećeg sustava. Tome pomaže i loša obrazovanost ekonomskih stručnjaka što je posljedica namjernih propusta ekonomskih škola i fakulteta. Ovo zadnje je dokazano prikazanim znanjem ekonomskih stručnjaka u javnim nastupima. Tek kad dobra većina ljudi bude znala dokazane razloge krize, tek tada će se promjene dogoditi te pojaviti perspektiva za bolju financijsku i gospodarsku budućnost. Moram napomenuti da ulazak Hrvatske u EU neće riješiti ništa. EU ima isti sustav i koliko vidimo, za sada ga ne namjeravaju napustiti. Također, kad govorimo o mogućem rješenju, narod je toliko zaplašen od zadnjih hiperinflacija, da vlada opće mišljenje da primjenom metoda koje mogu dovesti do hiperinflacije nećemo postići uspjeh moram poručiti slijedeće: "Neumjerenost i neznanje primjene možemo usporediti sa uzimanjem lijeka. Dovoljna količina liječi, a prevelika ubija. Budala se i sa medom može ubiti." Ta misao je ključna u razumijevanju rješenja. Osim toga, mora se onemogućiti da se početna emisiju novca ne multiplicira u sustavu. Čitanjem i shvaćanjem ove knjige postati će te dobar stručnjak za monetarnu politiku i financijski sustav države. Lako će te znati procijeniti da li vladajući, oporba, sindikati i ostali rade ispravno i u cilju rješenja ili to samo glume. Ova knjiga je nastala objedinjavanjem tekstova napisanih na web stranici sites.google.com/site/financijskisustav/. Sa vremenom će biti dopunjavana.

Vaš Nostradurus Zagrebač ki

2. Od problema do rješenja

Mnogi ljudi imaju problema u percepciji monetarnog problema, pa ću to za početak napisati što jednostavnije, a kasnije razraditi. Cijela pretpostavka dobrog funkcioniranja gospodarstva se može pojednostaviti željom da svatko svojim radom uspije zaraditi dovoljno za život (pokriti troškove) i barem nešto sitno uštedjeti. Premda gornja rečenica izgleda lako ostvariva u praksi, ona to ustvari nije. Zatvorimo li više subjekata u jednu financijski izoliranu zajednicu lako možemo pokazati da novčanu uštedu ne mogu imati svi. Čim netko ima novčani profit, tada će oni drugi možda biti djelom bez gubitaka ili sa profitom, ali će sigurno jedan dio ostalih raditi sa novčanim gubitkom. Novčani tok možemo lako prikazati kao prelijevanje novca iz jedne u drugu ruku. U igri je uvijek ista količina novca te je normalno da suma svih bilanci (dobitaka i negativnih - gubitaka) daje nulu. Što je nekome prihod, drugome je rashod. Globalna bilanca nakon svaka transakcije se ne mijenja. Dokle, dokle god imamo monetarni sustav gdje je suma pojedinačnih bilanci jednaka nuli (vidi poglavlje 3. Veza profita zajednice sa deficitom proračuna), nema mogućnosti ostvarenja prvotne pretpostavke dobrog funkcioniranja gospodarstva. Pri tome nije uopće bitno da li je novac u opticaju sa vrijednosnim pologom u plemenitim metalima ili nije. Treba zapaziti da ova zakonitost ne ovisi o društvenom uređenju (robovlasništvo, kmetstvo, feudalizam, kapitalizam, liberalni kapitalizam, socijalizam,). A ne ovisi niti o stopi korupcije ili lopovluku, što je često plasirana teorija uzroka problema. Također, mora se zapaziti da npr. kad bi svi stanovnici radili i po 16 sati dnevno, opet rad kod svih ne bi mogao biti okrunjen novčanim profitom (štednjom). Dio bi morao imati novčani gubitak! Što znači da kriza nastaje bez obzira na marljivost stanovnika, što je često plasirana teorija o lošem gospodarskom učinku. Poduzeća propadaju (a radnici gube posao ili ne primaju plaću) jer monetarni sustav ne dozvoljava da dugoročno svi posluju sa profitom ili barem sa nulom bez obzira na zalaganje. Npr. da u državi imamo 4,5 miliona Todorića, ne bi svi mogli biti uspješni (uz balansiranu vanjskotrgovinsku bilancu tj. uvoz jednak izvozu) bez obzira koliko imali znanja da to učine. To ne znači da ti Todorići ne bi napravili puno tvornica i proizveli puno robe, to samo znači da bi dio njih završio u novčanim gubitcima. A ako se to ponavlja, završili bi u bankrotu. Zarada jednih ovisi o gubitku drugih. Svima nam postaje jasno da se novca mora dodati u sustav. I to mora biti na način koji neće stvarati još veći problem. Novac se danas dodaje na kreditni način i iza sebe nosi još veći dug. To rade svi koji uzimanju kredite. U stvari, krediti bi trebali biti otplativi u budućnosti, ali kako je za sada nemoguće na nivou zajednice stvoriti novac neopterećen dugom, tako se i u budućnosti problem može riješiti samo još većim kreditom. Tu situaciju pogoršava bankarski sustav (vidi poglavlje 8. Novac kao dug) koji sa niskom obaveznom rezervom tehnički stvara kredit višestruko veći od početnog novca. Kako tom procesu umnažanja treba vremena, tako se u uvjetima kreditne ekspanzije događa prividno dodavanje novca i omogućavaju potrebni uvjeti za dobro funkcioniranje gospodarstva. Naravno, dug prema bankama za to vrijeme raste, kao i udio novca od kredita. Ukupan dug je uvijek veći od izdanih kredita. Ta razlika predstavlja prihod banaka. Da bi proces kreditne ekspanzije trajao treba postojati eksterni izvor novca (naizgled realan dotok novc). Najčešće je to izvozno orijentirana proizvodnja. Države kojima to uspijeva, prividno posluju dobro jer se dotokom novca izvana omogućava globalno profitiranje u državi. Međutim, i takve dobro poslujuće države i dalje stvaraju sve veće dugove i ovisne su o izvozu i kreditima. Novac koji dolazi se multiplicira u bankama, a banke ubacuju dug u sustav i izvlače dobit. U

takvoj situaciji kamata može biti niska jer dotok novca omogućava malen rizik i sigurnu otplatu kredita. Otplata tih kredita moguća je jedino nastavkom dobre izvozne aktivnosti. Važno je vidjeti da je investiranje u izvozne poslove tada najisplativije za zajednicu (sprečava krizu). I sad imamo problem u razmišljanju. Kao što u jednoj izoliranoj zajednici ne mogu svi ostvariti profit od svog rada (za sad) tako i na nivou međudržavne razmijene vrijedi isto. Dio država može imati veći izvoz od uvoza, a dio ne može. Osim toga, potrebna je određena količina suficita u vanjskotrgovinskoj razmijeni u odnosu na ukupnu količinu novca da bi stvar bila dovoljno dobra. Prema tome, bez obzira na napore država jasno je, kao i kod subjekata u državi, da će zbog tih zakonitosti mnoge države biti u lošem položaju. Bolje rečeno, unutrašnji monetarni problem nije riješen nego je prebačen nekoj drugoj državi (onoj koja više uvozi nego izvozi). Treba riješiti monetarni problem u državi. Polazeći od početne pretpostavke da bi svatko od svog rada (tokom dužeg roka) trebao pokriti troškove i nešto sitno uštedjeti (profitirati u novcu) dolazimo da jedinog rješenja da država mora nadoknaditi taj profit dodavanjem novca. Primjer može biti samo jedan stanovnik u državi. Ako on želi imati profit, tada država mora dodati toliko novca u cirkulaciju. Monetarni problem se ne može riješiti poreznom politikom ili smanjenjem rashoda države. To je najčešća greška koja se čini u razmatranju rješenja krize. Država ne može balansirati proračun smanjenjem rashoda ili povećanjem prihoda. Lako je to shvatiti kad država ima samo jednog stanovnika. Ako država smanjuje rashod ili povećava prihod, pada prihod ovog jedinog stanovnika i on ne može zadržati svoje rashode (prihode države) jer ide u novčani minus. I opet smo u istoj situaciji. Profit u državi dolazi od deficita državnog proračuna. Sad znamo da država mora imati deficit proračuna da bi se pojavio globalni profit u državi i da taj deficit treba popuniti. Država se ne može ponašati (kao do sada) kao običan subjekt u gospodarstvu i dići kredit za deficit proračuna. Razlog tome je lako objasniti. Ako polazimo od pretpostavke da je globalni profit u državi došao od deficita proračuna, tada je očigledno da za veći profit treba veći deficit proračuna. A veći profit trebamo kada se želi vratiti dug za deficit proračuna. Već smo imali prilike vidjeti i čuti izjave ministara financija kada oni uzimaju novi veći kredit da bi otplatili stari. Druga stvar, koja je također objašnjenje, je da se kredit može isplatiti jedino od globalno ostvarenog profita u državi. U državi gdje je vanjskotrgovinska bilanca uravnotežena nema globalnog profita u državi i jasno je da nema ni načina da se kredit otplaćuje. Malom broju vas nikad ne padne na pamet jedno zanimljivo pitanje: "Ako je po zakonu (HNB) sav novi novac izdan na kredit, tko će i kako otplatiti sav novac u cirkulaciji i kamate na njega?". Očigledno je da novac u opticaju mora biti većinom realan, jer dugoročno nema šanse naći novce za plaćanje kamata. Sadašnja situacija je potpuno obrnuta. Samo nekoliko postotaka od ukupnog novca je neopterećeno kamatama. Država mora svoj deficit financirati emisijom novca. To je jedini način da se pojavi realan novac u financijskom sustavu. I kako se mnogi boje inflacije, da točno je, takva mjera bi bila inflacijski okidač. U doba Markovićeve reforme se radilo na ovaj način i završilo je u hiperinflaciji. Ključnu stvar tu igra bankarski sektor koji na osnovu depozita (tu su uključeni svi računi, tekući, žiro računi, itd.) može emitirati kredite i povećati dodatno ponudu novca. Velika ponuda novca stvara velik promet te opet velik profit banke i gospodarstva (ušteda koja se zadržava i ne troši). A deficit bi to trebao nadoknaditi. Kako na svaku kunu državno emitiranog novca, banka može tu istu kunu umnožiti u 5 kuna kredita (u više koraka tokom vremena), jasno je da se sa svakim povećanjem emisije novca opet ponavlja proces multiplikacije preko depozita i kredita te država nikako ne može doći u ravnotežu. Svaka emisija je nedovoljna, a prevelika emisija počne stvarati rast cijena. Ovaj proces multiplikacije emitiranog novca se mora spriječiti podizanjem obavezne rezerve bankama na barem 50%, tj. 100% na žiro i tekuće račune (vidi objašnjenje na kraju poglavlja 8. Novac kao dug). Monetarna i bankarska reforma je temelj postizanja pretpostavke za dobro funkcioniranje gospodarstva (vidi detalje prijedloga programa reforme u poglavlju 16. Izlaz iz krize). Time se omogućuje da svako može poštenim radom zaraditi za svoj život. Uloženi rad prilikom zarade novca

daje vrijednost novcu. Akumulacija profita tokom godina omogućava da se stvore uvjeti za pristojne mirovine, zdravstvenu zaštitu za sve, besplatno školovanje, važne investicije u infrastrukturu i općenito zadovoljno društvo. Novac izdan bez duga smanjuje cijene jer kamata nije ugrađena u cijenu financiranja (jer je moguća vlastita akumulacija) i time povećava konkurentnost proizvodnje. Sličan prijedlog zakona ima i senator Dennis Kuchinich u Americi. Njime se predviđa ukidanje FED-a i emisija novce bez duga u svrhu povećanja zaposlenosti i otplate dugova. Uvođenje nekreditnog (fiat) novca u financijski sustav je neizbježno, ako se želi riješiti beskonačnog stvaranja duga. Važno je zapaziti da država mora paziti da ima balans trgovinske razmijene na nuli ili pozitivi. Deficit trgovinske razmijene se ne može otplatiti lokalnom valutom jer se za uvoz koriste devize. U tom kontekstu se treba što više uvozne robe supstituirati domaćom proizvodnjom i izbjegavati nepotreban uvoz. Kredit za uvoz se može otplatiti samo devizama do kojih se može doći izvozom. Uzimanje sve većeg kredita za uvoz vodi opet u beskrajan dug. Ne tako brzo kao kad se kreditom nadomješta i novac za deficit proračuna, ali problem sa vremenom postaje sve veći. Ako država ne emitira realni novac, ona faktički nema monetarnu vlast te više ne vrijedi tvrdnja: "Novac potječe od države", a onaj tko emitira većinu novca u državi (banke preko sekundarne emisije) upravljaju financijskom i gospodarskom sudbinom države rukovodeći se svojim osobnim interesima, a ne interesima zajednice. Mnogi ljudi imaju veliku nevjericu u iznešene tvrdnje. Velik dio napisanog se poklapa sa Chartalizmom (http://en.wikipedia.org/wiki/Chartalism). Razlika je u dodatku bankarske reforme kojom se sprečava stvaranje inflacije preko sekundarne emisije novca pomoću kredita. Svi dokazi u vezi pogreške u monetarnoj regulaciji kod isključivo kreditnog sustava su neoborivi, postavljeni matematičkom analizom (vidi poglavlje 3. Veza profita zajednice sa deficitom proračuna) i dokazani dodatnim primjerima izračuna (vidi proračunsku tablicu http://sites.google.com/site/financijskisustav/Profit_zajednice.xls?attredirects=0). Za bolje obrazovanje, osim ove knjige, preporučam i vidjeti ostale članke na web linkovima (vidi poglavlje 31. Web linkovi). Nevjericu u rješenje uvijek podgrijava i korumpiranost političara. Vjeruje se da bi ovlast emisije dana u ruke političara bila iskorištena za malverzacije koje bi vodili privatni interesi. Zbog toga je bitno da se regulativa emisije novca prepusti odgovornom vijeću koje neće biti pod nekim privatnim utjecajima te da se regulacija novca mora precizno izračunati i ne smije biti poluga za stvaranje financijske i gospodarske krize. Vjerujem da bi dodatna godišnja emisija od 3,5 do 5% od ukupnog novca bila dovoljna za glatko funkcioniranje financijskog sustava. Navesti ću samo jedan primjer. Emisija 7 kuna dnevno po stanovniku iznosi 11,5 milijardi kuna. To u prosjeku nudi uštedu od 2555 kuna godišnje po stanovniku. To je u 40 godina rada samo 102 tisuće kuna. Očigledno je da je to poprilično mala suma za 40 godina rada. Međutim, kako je taj novac izdan bez kredita njegov učinak je višestruko veći. Uzmite u obzir da je analiza rađena za slučaj kada je postignut balans u vanjskotrgovinskoj bilanci (uvoz=izvoz). U uvjetima, kada je uvoz veći od izvoza, dolazi do globalnog novčanog gubitka u državi, a rezultat je još veći broj firmi i subjekata koji imaju novčani gubitak te još gora financijska situacija u gospodarstvu koja rezultira većim brojem bankrota, nelikvidnosti i nemogućnosti otplate dugovanja. Vjerujem da ovim poglavljem pomažem mnogima da pročiste pogled kroz današnju maglu ekonomskih floskula i zabluda (vidi poglavlje 23. Ekonomske zablude) te da će se dalje proširiti ideju o rješenju. O širenju ovih točnih informacija ovisi i budućnost naše države. Kako je EU bazirana na euru kao kreditu, tako i svako pridruženje (ulazak u EU) onemogućava Republiku Hrvatsku da autonomno napravi potrebne reforme u monetarnom i bankarskom sustavu. Stoga je preporuka ne u EU. Sve dok u EU ne uvedu nekreditni novac i ne reformiraju bankarstvo (vidi poglavlje 17. Europska unija).

3. Veza profita zajednice sa deficitom proračuna

Slijedeće poglavlje će najvjerojatnije biti na udaru učenih ekonomista, ali ne znači da je netočan. Profesor Dirk Krueger u svojoj knjizi "Makroekonomika" ima isti prošireni dokaz (za otvorenu zajednicu). Analiza Ispočetka sam zapazio da je sigurno da se količina novca povećava i pretpostavljao sam da treba postojati nekakav ključ po kojem se pojavljuje novi novac u kolanju. Tu ne mislim na bankovne kredite, jer se oni prije ili kasnije moraju vratiti. Pokrenuo sam temu na forumu i uskoro zaključio da intuitivna spoznaja traži matematički analizu i dokaz. I zbilja, financijski sustav zatvorene zajednice može opisati jednadžbama koje povezuju sve subjekte i državu kao servis za financiranje zajedničkih službi. Pod subjektima mislim na sve ljude, organizacije i firme privatne i državne, vojsku, policiju, itd. Prvo ću to opisati riječima. Svaki subjekt ima neke troškove i prihode. Razlika između toga je zarada (profit ili ušteda kada je pozitivno te gubitak kada je negativno). Država kao servis ima također svoje troškove i prihode od poreza (u zajednici). Razlika između troška i prihoda je deficit proračuna. Naizgled je bez veze da država troši više nego što je ubrala poreza, ali pokazati će se da je to ključna veza sa profitom cijele zajednice. Tu se ekonomisti ne slažu, ali matematička analiza im ne ide u prilog. Kad imamo zatvorenu zajednicu, tada je sigurno da je jednom subjektu kod transakcije nešto prihod, a drugom to trošak. Drugim riječima, ako zbrojimo sve prihode, oni moraju biti jednaki sumi svih rashoda. Bez državnog servisa to bi značilo da kad jedan subjekt ostvari prihod u novcu, jedan ili više mora ostvariti u sumu toliki manjak u novcu. Ako se iz godine u godinu kod istih subjekata javlja stalni profit, tada će se kod onih drugih javljati stalno novčani gubitak. To naravno ne ide u beskonačnost. Novac napokon presuši. Lako se može pokazati da je ukupan zbrojeni profit (i gubitak je negativni profit) u izoliranoj zajednici jednak nuli. Kad je u igri i državni servis tada možemo ubaciti i stavku X koju ćemo zvati suficit proračuna ako je pozitivna, a deficit ako je negativna. Troškovi države + X = Prikupljeni prihodi od zajednice (porezi, ...). Državu tretiramo također kao i ostale subjekte u jednadžbi. Slijedi dokaz knjigovodstvenim poravnavanjem troškova i prihoda (slika lijevo). Dobivamo jedan iznenađujući rezultat. Suma svih profita (novčanih zarada i gubitaka) u zajednici i suficita je jednaka nuli. Točnije, ako država ima suficit, tada u sumi ostali subjekti imaju za toliko novčani deficit. Smanjuje im se novčani saldo. Ako je proračun zajednice sa deficitom (X je negativan), tada je suma zarada zajednice jednaka negativnom deficitu. Koje su implikacije ovog matematičkog dokaza. Ima ih mnoštvo i lako se isčitavaju. To ću obraditi kasnije. Sada ću dodati konkretan primjer sa brojevima kojim se dokazuje da je izvod točan i neoboriv.

S1, S2, S3 su subjekti u jednoj izoliranoj zajednici. S1: trošak=20 Od toga porez 10 i S3:10 prodaja=30 Od toga S3:20, država:10 zarada=30-20=10 S2: trošak=40 Od toga porez 20 i od S3:20 prodaja=60 Od toga S3:30, država:30 zarada=60-40=20 S3: trošak=100 Od toga porez 50 i od S1:20 i od S2:30 prodaja=120 Od toga S1:10, S2:20 i država:90 zarada=120-100=20 Država: trošak 130 od toga S1:10, S2:30 i S3:90 ubrani porez:80 Od toga S1:10, S2:20, S3:50 deficit: 80-130=-50 Svi prihodi i rashodi su povezani. Lako se vidi da je suma zarada jednaka negativnom deficitu (suficit). Primjer je zanimljiv jer se vidi da kad svi subjekti ostvaruju zaradu, država mora ostvariti gubitak preko deficita proračuna. Taj gubitak je u ovom primjeru nadoknađen vanjskim kreditom. Sad slijede izvedeni zaključci. Svi su vezani uz dokaz veze deficita proračuna i profita (štednje, zarade) subjekata. 1. Ako proračun zajednice balansiran i deficit je nula suma svih zarada (i gubitaka) subjekata je nula. - netko kumulira profit, a netko ili više subjekata kumulira gubitak, a netko radi bez zarade. U višegodišnjem kumuliranju posljedice su očigledne. Može se zaraditi novac samo, ako ga netko drugi gubi. Onaj koji kumulira novac može ga posuđivati, ali ga dužnik sve teže može vratiti jer ga ima sve manje na tržištu. 2. Ako je proračun zajednice sa deficitom, tada ima višak novca koji se dodaje i veća je vjerojatnost da će biti manje subjekata sa gubitkom - subjekti koji godinama ostvaruju profit mogu se namiriti preko deficita, a ne preko gubitka drugih subjekata. Sve sagledano u ukupnom zbroju. 3. Ako je proračun zajednice sa suficitom, tada se u zbroju smanjuje novac kod novca subjekata pojaviti će se više subjekata sa novčanim gubitkom. Ako tako stanje potraje, crpi novac i stvara u sumi novčani gubitak kod mnoštva subjekata. 4. Država kao servis ne smije deficit financirati kreditom. Smjela tvrdnja, ali matematički logična. U gornjem primjeru je vidljivo da su svi ostvarili zaradu. Kad bi država uzela kredit morala bi ga vratiti tako da slijedećih godina ima suficit i da s tim suficitom otplaćuje kredit. U zaključku 3 su posljedice. Ali bitno je za primijetiti, da je suma koja se treba vratiti veća za kamate, te na kraju subjekti moraju platiti više doprinosa državi nego su imali prije zarade u sumi. Tj. novčano će biti siromašniji ako i uspiju otplatiti kredit. Ako se deficit proračuna godinama financira iz kredita, tada se iz godine u godinu mora povećavati da bi u sumi postojala zarada zajednice. Razlika između novog kredita i rate otplate je suma zarada zajednice. 5. Prema zaključku 4 država kad jedom počne uzimati kredit za deficit iz inozemstva neće moći otplatiti taj kredit sve dok zajednica ne počne stvarati visok suficit robne razmjene sa inozemstvom (prestane biti izolirana) ili dok država ne proda nešto (ili više) imovine da podmiri sav dug. Ako nakon toga ostane isti način kreditiranja deficita, opet sve iz početka, ali rezultat je predvidiv. 6. Ako država deficit pokuša podmiriti kreditom u zajednici, situacija je još gora. Dio tih sredstava se mora položiti kao obavezna rezerva, stvori se sekundarna emisija banke, ali novac se nema od kuda pobrati, ako nema profita subjekata. A za njihov profit se ponovo uzima kredit. Razlika je što nakon otplate kredita ima još manje novca u opticaju jer je otišao u profit banke (koji je npr. stalno pozitivan). Plus što na tržištu rastu kamate na kredite jer ih diktira država visokom potražnjom te time banke još više profita ostvaruju.

7. Budući da suma profita dolazi od deficita proračuna, slijedi da svako zaračunavanje skupe usluge bez podloge na radu obezvređuje novi novac. 8. Jedini za sada izlaz za deficit proračuna i time pozitivnu sumu svih profita subjekata zajednice je primarna emisija novog novca. Tu pomislimo odmah na hiper inflaciju, ali ne mora nužno značiti. Primarna emisija bi trebala biti u iznosu realne vrijednosti profita, a ne napuhane provizijama i sličnim makinacijama (menandžerski ugovori, dvostruka naplata istog posla, preplaćeni poslovi, itd). Uvijet je da nema multiplikacije novca u sustavu. 9. Na zaključku 8. slijedi da je neprijatelj zajednice i onaj koji zarađuje puno bez odgovarajućeg rada. Jer iza novog novca bi trebao stajati rad - novo nastala vrijednost. To mu daje vrijednost. Inače taj novac postaje manje vrijedan i počinje inflacija pa hiper inflacija. Iza novog novca mora stajati rad, a da bi to bilo, očigledno je da treba biti velika zaposlenost i umjeren profit (tj. štednja) subjekata. 10. Jedan od izlaza je u robnom suficitu prema inozemstvu, ali time se stvara deficit nekom drugom - prebacuje loptica 11. Ove jednadžbe vrijede za cijelu zemaljsku kuglu kao cjelinu. Što znači, dok neka zemlja profitira, druga ili više njih je na gubitku (novčano). Tu su primjeri zemalja koje su veliki izvoznici nafte i plina. 12. Ako u zajednici postoji inflacija i ne postoji primarna emisija preko proračuna države, tada se povećanje mase može ostvariti jedino kreditiranjem, a to za sobom povlači i plaćanje kamata. Tj. osim što je inflacija oslabila monetu, potrebno je trajno plaćati kamate. I to veće što je veća kumulirana inflacija (sa godinama). To nije zanemarivo jer uz inflaciju od 3.5% nakon 20 godina trebamo imati dvostruku novčanu masu. Znači da za dvadeset godina još na jednu novčanu masu treba plaćati prosječno 6% kamata ?! Ima još zaključaka koji se mogu izvući iz formula koje može izvesti i dokazati svaki svršeni srednjoškolac, ali in neću navoditi. Samo ću natruhnuti. Npr. dioničarstvo. Ulaganju novca koju možeš prodavati drugima, ali nema sigurnu vrijednost. A vrijednost mu redovito pada baš kad je kriza i trebaš taj novac. Rekli bi: ko rođeno za .... Nastavite dalje sami. Uglavnom ima veze sa regulacijom količine novca i umjetno izazvanim krizama.

Treba se samo dobro zamisliti i zapitati:

Zašto od 1994. do 2009. godine nije postojala primarna emisija kuna za financiranje dijela deficita državnog proračuna RH? -> Jer je zakonom o HNB-u to zabranjeno?! Visoka multiplikacija novca u bankama i državna emisija vode u hiperinflaciju. Zašto po istom modelu rade mnoge ostale države? -> Jer im je to netko nametnuo?! Zašto USA povećava zaduženje i deficit proračuna kad je matematičkom analizom dokazivo da ga je nemoguće vratiti u kešu već samo prodajom imovine nekome izvan USA. Isto vrijedi i za RH. -> Dobro pitanje! Što nam dobro donosi EU, ako i ona ima isti sustav? -> Dobre dugove ! Kako to da problem regulacije pritjecanja novog novca postoji već desetljećima, a da se nigdje nije definiralo rješenje? ->Zato jer se uporno skriva problem jer bi izbila seljačka buna, a banke ostale bez visoke dobiti?! Javna potvrda o prevarnom sustavu povlači za sobom razne konzekvence. Kome je to u interesu ? Bankama, velikim bankarima ? Da li su ne rješavanjem ovog problema prekršena naša ustavna prava ? -> Vjerojatno jesu pravo na rad i zaradu se pretvorilo u pravo na rad i dug ?! Zašto nam naše vlasti ne žele reći pravu istinu ? -> Mislim zbog straha od mogućih financijskih sankcija ?! Da li je jedini put da nam priznaju istinu i krenu u rješenje tek kad je već svi budemo saznali ? > Da

• •

• •

• • • •

Zašto trebamo širiti ovu istinu ? -> Da bi vlasti mogle javno progovoriti o njoj jer ne žele biti odgovorne za njeno objavljivanje!

Ova knjiga Vam nudi objašnjenja za puno događanja u financijskoj sferi. Isto tako, lako se mogu vidjeti očigledne pogreške koje radi svaka naša vlada iz godine u godinu. Ne nudim Vam rješenje, ali bitno je da znamo otkud dolazi problem (gore dokazan matematičkom analizom). Ako netko zna rješenje za državu sa negativnom platom bilancom prema inozemstvu i višegodišnjim kumuliranim kreditima za deficit proračuna, da može otplatiti kredite bez prodaje imovine ili poduzeća strancima, neka se odmah javi za Nobelovu nagradu. Većina država čekana to rješenje. Na linku http://www.youtube.com/watch?v=vVkFb26u9g8 možete pogledati dobar video Paula Grignona "Money As Debt" (Novac kao dug - na engleskom u 5 nastavaka). Preporučam obavezno pogledati. Obrađena je tema nastanka kreditiranja i nastanka novca na osnovu duga koji do skoro 100 puta naraste u odnosu na početni kapital banke. Isto tako, objašnjene su i katastrofalne posljedice te potreba za rješenjem. U knjizi profesora Dirka Kruegera "Makroekonomika" (http://web.efzg.hr/dok//za studente/elektronicki udzbenici/Krueger_Makroekonomika.pdf) na stranici 37 postoji isti matematički dokaz proširen sa trgovinskom bilancom (otvorena zajednica), ali bez potrebnih zaključaka vezanih za financijski sustav. Zaključak Bitno je znati istinu da zatvoreni financijski sustav zasnovan isključivo na kreditiranju od centralne banke (i ostalih banaka) vodi sigurno u dužničko ropstvo i to je dokazano matematičkom analizom. Ne može se vratiti novac koji ne postoji. A postojati će tek kad nije plasiran preko kredita već preko deficita proračuna države financiranog iz bespovratne primarne emisije centralne banke. A ovo je zakonom zabranjeno (zakon o HNB-u iz 1994.g. te statut ECB)!!! I svi to na vla... znaju, ali šute i sve nas obmanjuju. Dokaz u praksi je rastuće zaduženje skoro svih država. Ovu istinu trebaju svi znati te zbog toga treba razglasiti. 99,9% ekonomista se neće složiti sa iznesenim činjenicama i imaju pravo na to. Međutim, kako će oni poništiti točne matematičke jednadžbe za tok novca to je njihov problem. Bitno je da sada svi mi ostali znamo kakva je situacija, tko tu koga, zašto, tko će to na kraju sve platiti i kome. A kad se malo bolje promisli, što prije se riješi problem točne regulacije primarne emisije (vidi poglavlje 16. Izlaz iz krize), to će naša djeca imati bolju perspektivu u budućnosti. Nema se više što čekati.

4. Dokaz potrebe primarne emisije novca

Mnogi ekonomisti se varaju kad misle da financijski sustav može funkcionirati bez primarne emisije novca (emisije bez stvaranja duga), tj. da krediti banaka mogu nadomjestiti primarnu emisiju. Svojim pogrešnim uvjerenjima varaju sve nas. Evo jednog nepobitnog primjera koji će pokazati da bez primarne emisije preostaje samo uzimanje sve većeg i većeg kredita. Zamislite zatvorenu državu sa milion poslovno sposobnih stanovnika. Svi oni će uzeti kredit od 1000kn na 3 godine te će morati otplatiti 1100kn. Nakon tri godine oni moraju ukupno vratiti 1100 miliona kredita. Banka je zaradila 100 miliona. Svi imaju 100 kuna manje nego na početku. Zbog toga možemo očekivati da će uzeti ponovno kredit ali ovaj put 1100 kuna. Sa 100 kuna poravnavaju gubitak i imaju 1000 kuna kredita. Međutim, moraju vratiti 1210kuna. I nakon 3 godine svi imaju 210kuna manje nego prije 6 godina. Banka je zaradila dodatnih 110 miliona kuna tj. ukupno 210 miliona kuna. Ponovnim uzimanjem sve većeg kredita se ciklus ponavlja uz još veći gubitak novca. Itd. Dobro je za primijetiti da iznos kredita raste za iznos isplaćenih kamata iz ciklusa u ciklus samo da bi održali količinu novca u opticaju. Rast je eksponencijalan. Takvu tendenciju ne može pratiti niti jedno gospodarstvo. Trošak banke ovu pojavu usporava, ali dok god banka radi sa novčanim profitom, zajmoprimci imaju u sumi novčani gubitak. Primjer pokazuje da kumuliranjem dobiti u banci zajmoprimci ostaju bez novca i imaju potrebu uzimati sve veće i veće kredite. Oni jednostavno ne mogu nigdje naći novac kojim bi nadomjestili novac potrošen na kamate (čitaj profit). Tj. dio bi mogao, ali samo na račun ostalih stanovnika koji bi bili još više u gubitku. Bez obzira koliko uspješni i radišni bili, naših zamišljenih milion stanovnika imalo bi sve manje gotovine u prometu. To samo znači da je primarna emisija potrebna, jer alternativa je financijski i gospodarski slom nakon određenog razdoblja. Na isti način djeluje i svaki ostvareni profit. Svako kumuliranje profita bez trošenja smanjuje količinu novca u opticaju. Taj ostvareni profit bi mogao biti pohranjen u banku i biti osnova banci za izdavanje novih kredita, ali to ne znači da ne treba primarne emisije novca. Na tom principu djeluje i izdavanje dionica. Ostvareni profit se ulaže u dionice. Međutim, nema novca kojim bi se mogle otkupiti sve dionice. Samim time je sigurno da će u jednom momentu doći do sloma burze dionica. Ponuda novca je sve slabija, a dionica sve više. Što je ponuda novca manja i firme padaju u teškoće. Dionice im gube vrijednost i zbog lošeg poslovanja i zbog slabe mogućnosti prodaje jer je sve manje novca, a tada se ulaže u sigurnije dionice. A svemu je razlog izostanak primarne emisije i nadomještanje potrebe za novcem kreditima banaka (multiplikacija novca). Također i statut ECB (Europske centralne banke) ne predviđa primarnu emisiju novca. Ona je banka koja daje kredite drugim bankama, centralnim bankama i korporacijama. Monetarni sustav koji ne predviđa primarnu emisiju već samo kredit u dužem razdoblju će sigurno financijski upropastiti kompletno gospodarstvo i na osnovu kamata isisati sve vrijednosti. Dokaz imamo u stvarnosti samo ga se ne želi priznati.Cijela Europa je primjer. Sve članice EU su u ogromnim dugovima. I za sve, a ne samo za Grčku, bi se moglo reći: "Dužni su kao Grčka". Potrebu za novim novcem sam dokazao u poglavlju 3. Vezi profita zajednice i deficita proračuna. Zajednica koja želi u sumi ostvariti novčani profit mora imati primarnu emisiju novca (vidi poglavlje 16. Izlaz iz krize). Svi zaključci su logički ispravni i potvrđeni u stvarnosti. Svatko ima mogućnost da usvoji nova saznanja i zauzme novi stav o tome.

5. Balansirani državni proračun

Balansirani državni proračun je vječita tema u ekonomiji. Jednim jednostavnim primjerom sa nekoliko subjekta može se objasniti što je to balansirani državni proračun i kako se postiže. Rezultat će biti pravo iznenađenje. Zamislimo da imamo državu kao servis, cestara, poljeprivrednika i mlinara. Cestar je u javnoj službi. On godišnje dobiva 99 zlatnika za svoj rad. Od toga plaća hranu poljeprivredniku 66 zlatnika. Poljeprivrednik od primljenih 66 zlatnika plaća mlinara 33 zlatnika, a dio trampom u hrani. A država, da bi opet imala državni proračun 99 zlatnika svakom od njih uzima 33 zlatnika na ime poreza te na kraju opet ima 99 zlatnika za financiranje javne službe. Što tu imamo? Država posjeduje 99 zlatnika i njih troši na financiranje javne službe. Taj novac zarade njeni stanovnici, ali ga opet moraju vratiti preko poreza da bi održali balansiran proračun u sljedećoj godini. Imamo 100% poreza na dobit. Novčana zarada u sumi je nula. Od trajnih dobara, država je dobila novi dio ceste. Da li je to ono što se očekuje u kapitalističkom sustavu? Vjerojatno nije. U ovom primjeru, kad je proračun balansiran, tada nema mogućnosti da stanovnici u sumi ostvare novčanu zaradu od svog rada. Država im mora sve oduzeti radi zatvaranja proračuna. To znači da je poželjno da država ima deficit proračuna i omogućava novčanu zaradu svojim stanovnicima. Zašto je bitno da se može ostvariti novčana zarada? Zato da bi ta zajednica mogla imati razvoj i motivaciju stanovnicima da svojim radom zarade. U ovom primjeru, je sve statično i nepromjenjivo s vremenom jer nema akumulacije kapitala. Zbog toga je nemoguće u ovaj primjer dodati centralnu i komercijalnu banku i da one ostvaruju profit. Također je vidljivo, da država može uzeti vanjski kredit od bilo koliko zlatnika, ali nema načina da plati kamate koje bi bile veće od 99 zlatnika jer ne može vratiti novca više nego što ga imaju stanovnici i država skupa. Uzimanjem kredita, država bi samo novčano izgubila. Uzimanje kredita čiji trošak prelazi 99 zlatnika vodi u beskrajno zaduženje na temelju nemogućnosti vraćanja duga. To je dužničko ropstvo. Takva je situaciju RH. Ukupna novčana masa je manja od duga. Zaključak: Realno održavanje balansiranog ili niskodeficitnog proračuna ovisi o suficitu robne razmjene sa inozemstvom. Zemlje koje imaju dobar izvoz mogu imati nizak deficit ili čak balansiran proračun, a u rijetkim slučajevima i suficitan. O načinu financiranja deficita proračuna na ispravan način pročitajte u poglavlju 4. Dokaz potrebe primarne emisije.

6. Inflacija bez primarne emisije

Zvuči zanimljivo. Uzroke inflacije nećemo sada razmatrati. Bitne su posljedice. A one su da novac počinje vrijediti manje. To znači da za istu robnu razmjenu trebamo više novca, a samim time i više novca u opticaju. Naravno, moguće je to i bez više novca, ali bi se morala ubrzati robna razmjena. Samo i ubrzanje ima granice. Uz 3.5% godišnje inflacije kumulacijom vrijednost novca za 20 godina opadne na pola. Ako nema realnog unosa nove količine novca, tada je potrebni novac mogao biti unešen jedino kreditom (nekog ili više subjekata). Najvažnije je da se odredi koja je osnovica za te kamate. Osnovica je 50% novčane mase u opticaju (koliko je uzeto kredita). I ako je kamata samo 6%, tada se 3% novčane mase troši samo na kamate zbog povećanja novčane mase. Pridodamo li tome 3.5% inflacije dobivamo godišnji gubitak od 6.5%. Koje su posljedice na zajednicu? Pitanje je za prave ekonomiste. Ja ukazujem samo da sustav baziran na kreditu već nakon 20g. samo zbog osrednje inflacije ima šanse da počne urušiti sam od sebe. Zanimljiva analiza stanja nakon 20 godina inflacije pokazuje izrazito loše i pogubne rezultate na količinu novca u opticaju. A koji je razlog tome? Ne postojanje unosa realnog novca već samo kreditiranje. I to je legalizirano zakonom o HNB-u. Da ne mislite da je u EU bolje. Statut ECB ne predviđa primarnu emisiju. Inflacija u EU također postoji. Tko je zamislio ovakav model financijskog sustava zbilja je genijalan jer garantirano sve dovodi do propasti. A još je genijalnije da ga je uspio progurati kao standard za skoro sve zemlje na svijetu. I kako to da mu godinama sve te silne milijarde ljudi tako slijepo vjeruju i ne sumnjaju u mogućnost podvale? To je pitanje koje će se sigurno uskoro razjasniti. Već samim čitanjem ovog teksta, nalazimo se na tom putu. A sad, kad već počinjemo sumnjati na dobronamjernost financijskog sustava, treba se zapitati: Da li je ovo je možda povreda naših ustavnih prava? Meni se čini da je. U nastavku je dijagram projekcije inflacijskog duga uz uvjet zadržavanja kupovne moći.

Dug sa dužim vremenom teži da raste zbrojem inflacije i kamate – konkretno prema 10,75% godišnje. Inflacija uopće, u ovim uvjetima, ne šteti bankama. Svako poskupljenje znači da će trebati više novca u opticaju. Dio kredita se utapa u novčanoj masi da bi je povećao i ne može se vratiti. A svaki nevraćeni kredit stvara rastući dug. Niti jedna ekonomija ne može platiti tako nastali dug. To je objašnjenje zbog kojeg i države koje imaju dobar izvoz teško mogu smanjiti dugove. Jer što više izvezu, iz tako stiglih deponiranih sredstva se mogu dijeliti krediti koji se stvaraju multiplikaciju novca na koji ide opet kamata prema banci i njenim štedišama. Ova projekcija se tek sitno razlikuje od kalkulacije sa stvarnom inflacijom u RH tokom godina. Dokaz je da vodeći ekonomisti uopće nemaju pojma o utjecaju inflacije u postojećem financijskom sustavu (sustav baziran samo na kreditu) i da nas vode u dužničko ropstvo. O ovom problemu se treba javno raspravljati i zahtijevati promjenu zakona o HNB-u, jer nas sigurno vodi u sve veću krizu. Vremena za čekanje više nema. Bilo bi dobro vidjeti još jedan utjecaj. To je inflacija u cijenama energenata i hrane. Premda se može očekivati smanjenje potrošnje, teško je vjerovati da bi potrošnja pala za iznos povećanja. Lančani rast cijena proizvoda i usluga bi stvorio dodatnu nelikvidnost koja se može riješiti jedino unosom dovoljne količine novca (vidi poglavlje 9. Izvori novčanog profitiranja) u državu. Kako u postojećoj situaciji (bez izvoza) to radimo preko deficita proračuna i stranih investicija, očigledno je da to sigurno vodi u potrebu za još većim deficitom proračuna. Strane investicije bi dobro došle jedino za izvozne poslove. A takvih je investicija zbilja malo. Prilozi na webu: Profit_zajednice.xls - Vezana tablica transakcija koja dokazuje matematički izvod Inflacijsko zaduženje.xls - Projekcija inflacijskog zaduženja sa parametrom inflacije Inflacijsko zaduženje RH.xls - Projekcija inflacijskog zaduženja sa realnom inflacijom u RH

7. Financijski sustav na bazi kreditiranja

U Hrvatskoj i EU trenutno je postavljen financijski sustav koji poznaje samo kredite kao izvore novca. Iznimka je kamata na deponirana sredstva koja daje HNB i ECB. Pojednosatvljeni sadašnji kreditni sustav izgleda:

Taj sustav ima jednu osnovnu manu koja sva gospodarstva mora odvući u beskonačno zaduživanje. Loše je što je jedini realni izvor prihoda kamata na deponirana sredstva koje plaća centralna banka drugim bankama. Taj sustav je osnovan na realnom novcu (temeljni kapital), ali generira samo kredite u daljnjem djelovanju. A evo primjera koji dokazuje da taj sustav ne može krenuti sa saldom nula. Ako centralna banka izda svima kredite i traži još i 10% kamata tada je jasno da ako novca prije nije postojalo, da ne postoji novca za ovih 10% kamata. U stvari postotak kamata uopće nije bitan jer se bilo kakva kamata ne može pronaći za vraćanje svih kredita. Taj novac ne postoji. Postojati će samo ako se digne novi kredit da se s njime plate kamate. Ali se sada ne može vratiti ni cijela glavnica ni kamate na novi kredit. I to tako ide dalje sve dok vam banka želi davati kredit na osnovu zaloga vaše imovine. U takvom sustavu možete "uspjeti" samo ako država ima trajan trgovinski suficit sa inozemstvom takav da pokriva zarade banke i ostalih subjekata. A to se postiže eksponencijalnim gospodarskim rastom. To je moguće izvesti samo u kraćem periodu jer gospodarski rast vuče sa sobom velika ulaganja preko kredita koja povećavaju dug i traže još veći gospodarski rast. Banke mogu gospodarski rast zaustaviti prekidom kreditne ekspanzije. Gospodarstvo u prenesenom smislu liči na financijski inženjering (lanac sreće). Blagostanje traje dok se nemilice dižu krediti i povećava zaduženje. Kad više nema prostora za dizanje kredita, iz blagostanja se diretno prelazu u besparicu zbog nedostatka novca. Nedostatak nastaje jer se krediti moraju vraćati, a svi koji profitiraju u zajednici faktički izvlače novac iz realnog kolanja u vlastitu štednju. Ako tu štednju plasiraju kao kredit u nadi da će tako zaraditi, postoji velika šansa da zajmoprimac neće moći vratiti kredit i kamate jer je novca sve manje.

A zašto je to tako? Jer je prevara da se svaki novac izdan kreditom može vratiti sa kamatama. Dokaz je u crvenom primjeru ranije. Isto tako, svaki poslovni subjekt može novčano profitirati samo na ove načine: 1. na račun drugih subjekata u zajednici (radom uz dodanu vrijednost, trgovinom, iznajmljivanjem, kreditiranjem, itd.) 2. na račun drugih subjekta u drugoj državi (izvoz - neposredno ili posredno) 3. rasprodajom vlastite imovine 4. na račun državnog proračuna (deficit proračuna - neposredno ili posredno) Prvi način crpi profit iz gubitaša i onih koji ne uspijevaju vraćati kredit i nije trajni izvor. Drugi način crpi profit iz druge zemlje i također nije pouzdan trajni izvor za većinu zemalja. Treći način također nije trajno rješenje. Četvrti način zadužuje državu (u sadašnjem financijskom sustavu) i nije trajno rješenje. Prva tri načina ni u kojem sustavu nisu trajni izvor rješenja. Četvrti je rješenje, kad bi država emitirala novac bez uzimanja kredita. A to je preko primarne emisije HNB-a u državni proračun. Bez primarne emisije povratak kredita je moguć jedino na drugi način (uz potrebnu minimalnu vrijednost izvoza koja vodi smanjenju duga). Zašto primarna emisija nije prema sadašnjim tumačenjima rješenje? Jer se smatra da bi se izazvala hiper inflacija. Jer je potrebni iznos relativno velik prema ostatku proračuna (preko 10%). U stvari, najnovija spoznaja pokazuje da se do hiperinflacije dolazi kada se kombinira državna emisija i multiplikacija depozitnog novca metodom bankarstva djelomične rezerve. S time, da je bankarska multiplikacija novca odlučujući faktor u stvaranju velike ponude novca (jer višestruko množi emitirani novac države) i time pokreću hiperinflaciju. Imamo li uopće izbora? Čini se da ne. Ili će mo živjeti u bijedi ili mijenjati financijski sustav na bolje. Samo neke zemlje će možda uspjeti preživjeti u ovakvom sustavu. Ostale će neminovno putem Grčke. Predviđam da će i Kina krenuti istim putem, jer će se bitno smanjiti izvoz zbog sve većih dugova u drugim zemljama i rezanja potrošnje. Svaka stagnacija, smanjen rast ili pad BDP-a će Kinu početi pretvarati u najvećeg dužnika na svijetu. Izmještanje proizvodnje u Kinu (Indiju, itd), što je bio cilj globalizacije izaziva razvoj tih zemalja. Isto se dogodilo na Tajvanu. Standard je skočio i radna snaga je poskupila te smanjila konkurentnost proizvodnje. Samo se ovaj put treba dodati i velika zaduženja potencijalnih uvoznica proizvoda, pa je jasno da se Kineski i Indijski rast neće završiti kao Tajvanski. Ostatak svijeta više neće moći svojim zaduživanjem financirati njihov rast. Što će se tada dogoditi? Bolje da ne razmišljamo. Zbog toga treba raditi na izmjeni postojećeg prevarnog financijskog sustava (vidi poglavlje 16. Izlaz iz krize). Time se može preduhitriti sve moguće posljedice koje nosi ovaj sustav. I što to prije napravimo biti će nam svima bolje. Svi zaključci su doneseni na osnovu točnih matematičkih dokaza (vidi poglavlje 3. Veza profita zajednice sa deficitom proračuna) koji obuhvaćaju knjigovodstveno praćenje novca i profita u zajednici. U knjizi profesora Dirka Kruegera "Makroekonomika" na stranici 29 .. 38 postoji matematički dokaz proširen sa trgovinskom bilancom (otvorena zajednica), ali bez potrebnih zaključaka vezanih za prosperitet u kreditnom financijskom sustavu. Također, u toj knjizi nema analize utjecaja kumulirane inflacije (vidi poglavlje 6. Inflacija bez primarne emisije) u kreditnom financijskom sustavu.

7.1 Kreditni sustav
Kad se spomene kreditni sustav, obično se misli da se radi o sustavu kreditiranja, međutim današnji sustav regulacije novca baziran je isključivo na emisiji kredita tj. novca kao duga. Evo kako to detaljnije izgleda u slučaju Hrvatske tj. velike većine država u svijetu:

Izgleda dosta komplicirano, ali sve ima svoje zašto. Gornja 4 subjekta pripadaju inozemstvu (centralna banka, deponent obavezne rezerve, inozemne banke te inozemni poslovni subjekti). Neke strelice su izbačene. Npr. otplata kredita domaćih banaka prema državi jer se te otplate prebijaju još većim kreditima. Stoga su otplate kredita prikazane isprekidano. Banka iz inozemnog financijskog kruga nalazi sredstva za financiranje neke druge države (kupovinom obveznica) iz uloga dioničara ili vlastite zarade (vidi poglavlje 10. Profit banke) koju ostvaruje bankarstvom djelomične rezerve (stvara dužničku krizu u svojoj zemlji). Kamate u Hrvatskoj mogu biti više nego u npr. EU i banke ulažu zaradu te kreditiraju Hrvatsku. Te devize se ne mogu plasirati na hrvatskom tržištu pa ih HNB mijenja u kune. Tako nastaju devizne rezerve. One nisu nisu nastale kako višak u trgovanju sa inozemstvom, nego su ostatci kredita u obliku deviza. Kopija tih deviza postoji kao izdane kune u hrvatskom financijskom sustavu. Stoga se sve operacije HNB-a sa tim devizama, osim razmjene kuna u devize, može smatrati stvaranjem novca iz ničega. A takvo nešto vodi u nestabilan novčani sustav. I kako se tu sad može napraviti isplativost biznisa? Očigledno je, ako se dođe sa X deviza, da se ne može otići sa X+Y deviza jer naša država više uvozi nego izvozi. Za to se koristi mogućnost naše države da izdaje obveznice na stranom tržištu. Nećemo sad ulaziti u nepotrebnost tog poteza, ali to je ključ stvaranja profita banaka na domaćem tržištu. Dakle, država uzima kredit u devizama, koji HNB mijenja u devize. Domaće banke (u stranom vlasništvu) prema načinu ostvarivanja profita opisanom u poglavlju 10. Profit banke, stvaraju profit od kapitala koji dotiče kao kredit iz inozemstva i onda jednostavno

zarađene kune promijene u devize koje ima HNB. Dio kredita se troši na uvoz te HNB i tu troši devizne rezerve. Sad taj profit inozemnih proizvođača dolazi njima kao dotok deviza. A on se tada opet može na inozemnom financijskom tržištu pretvoriti dijelom u dobit inozemne banke i višestruko više kredita inozemnim subjektima. U cijelom ovom krugu kretanja novca je najzanimljiviji je način kreditiranja država. On se radi izdavanjem obveznica. Time banka dobiva papir na kojem piše da će na dan xxx moći izdanu obveznicu vratiti vladi i dobiti više novaca nego što je platila obveznicu. Pri tome banka koja kupuje obveznicu nema obavezu stvaranja rezerve. Na ovaj način se otvara mogućnost da se isti novac višestruko puta posuđuje vladi. Put tog novca je: inozemni kredit u devizama -> devizne rezerve HNB -> devizni odljev (uvoz) -> štednja inozemnih subjekata -> polog u inozemnu banku. Važno je primijetiti da ovaj put novca stvara dodatni priljev deviza u inozemstvu od faktički kredita koji da su izdani bez stvaranja obavezne rezerve. Time se dodatno povećava ponuda novca u inozemstvu i eskivira ograničenja koja postoje u bankarstvu djelomične rezerve. Što se događa sa novcem od inozemnih kredita? Bilo tko tko uzme inozemni kredit i troši ga unutar države, mora ga promijeniti u kune. Tako HNB dolazi do deviza, a kune dobivene konverzijom (emitirane samo radi toga) mogu završiti kao početni depozit u bankama. Na osnovi tog početnog depozita se putem bankarstva djelomične rezerve taj novac preljeva u: zaradu banke, obaveznu rezervu, te u višestruko veći kredit (dug) koji na drugoj strani završava kao nečija štednja bez pokrića. Detaljnije o tome ima u poglavlju 10. Profit banke. U tom pogledi banke djeluju kao emiter novca, dok se u isto vrijeme slobodnog novca ima sve manje. Slobodni novac je na početku jednak početnom pologu novca. Kako priliko izdavanja kredita jedan dio novca ide u obaveznu rezervu (13%) tako se taj novac gubi. Kako ide vrijeme, od preostalog novca banka uzima kamatu, a kada se taj kredit pojavi kao nečija zarada stvar se ponavlja. Sve što ne završi u obaveznoj rezervi i zaradi banke biti će rezerva u trezoru banke. Simulacija pokazuje da 9% novca može završiti u rezervi banke, 32% u zaradi banke, 58% u obaveznoj rezervi te 1% dodatno slobodnog keša. Pri tome se razvije kredita u visini 380% od početnog novca. 346% od početnog novca se stvori BDP-a (dodatni depoziti stvoreni multiplikacijom novca). Izgleda sve super, osim što je krajnji rezultat nestašica novca za otplatu dugova i nepostojeća štednja. Praktično štednja nije pokrivena sa zbrojem obavezne rezerve i rezerve banke nego samo sa rezervom banke. U kalkulaciji to izlazi samo 9%. Tj. 10 od 11 štediša ne može stvarno podići svoju uštedu. Može se primijetiti da zarada banke može po iznosu nekoliko puta prijeći ostali slobodni novac te je očigledno da taj sustav radi kao odlična pumpa za izvlačenje novca iz zajednice u privatne bankarske ruke. I tada se ljudi obično pitaju zašto banke ne daju kredite? Odgovor je jednostavan. Ako nema dotoka novca izvana, slobodni novac (onaj koji se može preliti u ruke bankara) je sve manji te bi svako daljnje davanje kredita bilo nepotrebno angažiranje aktive jer se zarada banke može ostvariti jedino ako ima slobodnog novca. Naime, bez slobodnog novca nema načina da banka isplati profit. Sjetite se toga kada čujete reklamu koja poziva na polaganje novca u banku i mami dobrom zaradom. Banka zatim te zarađene kune može promijeniti u devize (kod HNB-a) te novce transferirati u matičnu državu. Dio dobiti će naravno završiti kao porez u državnoj blagajni. Ako je država uzela 100% inozemnog kredita, a banka ugrabila 32% od tog novca tada će nakon odbitka dobiti banci ostati 24% od iznosa kredita koji je uzela država. Ovi podatci su dobiveni simulacijom procesa multiplikacije novca te ih treba uzimati okvirno. I bez obzira na to, očigledno je da bankarstvo djelomične rezerve u kombinaciji sa emisijom novca samo kao kredita ima za posljedicu stvaranje perfektnih uvjeta za stvaranje zarade banaka. Kada domaće banke kupuju državne obveznice također imamo efekt pojave novog novca koji se može pretvoriti u višestruko veće kredite (dugove) ostali subjektima u državi. Ti krediti se naravno ne mogu vratiti. Dio subjekata u državi zbog toga neće moći vratiti kredite i kad-tad odlazi u siguran bankrot. Naravno i same države (vlade) ne mogu vratiti kredite, nego uzimaju nove kredite da bi vratili stare. Novac za to se u biti pojavljuje iz centralnih banaka koje po bitno nižim kamatama posuđuju bankama novce stvorene iz ničega. Logički je jasno da se ne može vratiti više novca nego postoji, a skoro sav novac je izdan kao kredit. Novac koji nije kredit je samo novac koji centralna banka ili nacionalna

banka plaća za kamate na položenu obaveznu rezervu. Taj iznos je simboličan jer je iznos obavezne rezerve otprilike desetina novca, a kamata je ispod 1%. Primjer uzimanja inozemnih kredita imamo kada naša država izdaje obveznice na američkom tržištu. Tamo svaka banka može doći do dolara iz FED-a po 0,25% kamata i zatim ih posuditi Hrvatskoj po 7%. Da ne bi bilo zabune, FED nema te novce, nego ih stvori iz zraka. Nikakve rezerve zlata ne mogu biti podloga za stalnu kreditnu emisiju bez kraja. Zaključak: Ovaj financijski sustav na bazi kredita vodi u beskonačan dug. Složen je tako da se omogućava stvaranje rastućeg duga koji se ne može vratiti. Na osnovi stvaranja nepotrebnog duga se zatim stvaraju pogrešna rješenja po preporukama WB, MMF i EU. Time se favorizira stvaranje novaca kao duga u bankama, a države nepotrebno zadužuju. Rješenje je u ukidanju kreditnog sustava i uvođenju nekreditne emisije novca. Razlozi za to su očigledni. Dužnička kriza stvara ekonomsko ropstvo (vidi poglavlje 14. Ekonomsko ropstvo) koje ima za posljedicu masu loših stvari na kvalitetu života ljudi. Npr. besparicu, visoke kamate, besperspektivnost, nezaposlenost, bankroti, niske mirovine, produženje staža do mirovine, nepotrebno zaduživanje države za deficit proračuna, itd. Kreditni sustav stvara sam po sebi inflaciju. Inflacija (vidi poglavlje 11. Inflacija) se objašnjava nemogućnošću pokrivanja troškova te potrebi dizanja cijena. Krediti nisu otplativi i reakcija je inflacija - dizanje cijena da se pokušaju pokriti troškovi. Kada se ukine kreditni sustav i omogući pokrivanje troškova tj. stvaranje uvjeta da nečija zarada (uspješna firma mora ostvarivati profit!) ne stvara na drugoj strani novčani deficit tada neće ni biti generatora inflacije. Problem kreditnog sustava u regulaciji novca možemo promotriti kao jednu podvalu u vidu teške korupcije (vidi poglavlje 13. Korupcija) o kojoj se uopće ne razmišlja. Tako ispada da je prava borba protiv korupcije put ka rješenju današnjih problema. Krediti će postati otplativi tek kad se onemogući stvaranje duga većeg od emisije novca.

8. Novac kao dug
Novac kao dug je to posljedica centralnog bankarstva i bankarstva djelomičnih rezervi u isključivo kreditnom sustavu. Zašto isključivo kreditnom? Jer ne postoji mehanizam emisije nekreditnog novca. Svi koji se pitate od kuda bankama mogućnost da daju kredite trebate shvatiti bit procesa stvaranja novca iz ničega i njegovog posuđivanja uz kamatu. Koja su dva principa tu primijenjena. Jedan je bankarstvo djelomične rezerve, a drugi je emisija primarnog novca centralne banke (koji je sada također kredit). Sve je to zakonski legalno, ali je u konačnici prevara za zajednicu. Bankarstvo djelomične rezerve počiva na činjenici da novac položen na račun u banku neće podići svi klijenti banke. Banka može ostaviti samo dio (cca 14%) tog novca u trezoru, a najveći dio će plasirati u obliku kredita. Bit prevare je da se isti novac nalazi i na računu klijenta banke i kod zajmoprimca. Očigledno je da je prisutno više novca nego ga je bilo. To znači da je nova količina novca u stvari krivotvorina i izdana bez pokrića vrijednosti. Izdani kredit može završiti na računu druge banke i na osnovu tog pologa, banka sistemom djelomične rezerve, može plasirati novi kredit (novo krivotvorenje). Novac se tako u više faza u sumi množi do faktora 1/0.14=7.14. U Hrvatskoj je to oko 5. To je plafon koji se može pomaknuti promjenom stope obavezne rezerve. Premda je ovaj sistem omogućavao da se novčana masa poveća do 714% na principu krivotvorenja, imala je plafon koji je bio neprelazan. Zato su tu dodane centralne banke. Donja tablica pokazuje kako se krivotvori novac iz koraka u korak (obavezna rezerva je 14%). Vidljivo je da suma depozita u iznosu 100kn u konačnici daje dodatnih krivotvorenih 613.99 kuna. Svi ti novci su nastali jednostavnim principom bankarstva djelomične rezerve (krivotvoreni prevarom). Krivotvorina ima sve značajke novca, osim pokriće. Zato i je krivotvorina.
Broj 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 .. 47 48 49 50 51 52 53 54 55 Depozit 100.00 86.00 73.96 63.61 54.70 47.04 40.45 34.79 29.92 25.73 22.13 19.03 16.37 14.08 12.11 10.41 8.95 7.70 6.62 5.69 .. 0.09 0.08 0.07 0.06 0.05 0.04 0.03 0.02 0.01 Rezerva 14.00 12.04 10.35 8.91 7.66 6.59 5.66 4.87 4.19 3.60 3.10 2.66 2.29 1.97 1.70 1.46 1.25 1.08 0.93 0.80 .. 0.01 0.01 0.01 0.01 0.01 0.01 0.01 0.01 0.01 Plasirani kredit 86.00 73.96 63.61 54.70 47.04 40.45 34.79 29.92 25.73 22.13 19.03 16.37 14.08 12.11 10.41 8.95 7.70 6.62 5.69 4.89 ... 0.08 0.07 0.06 0.05 0.04 0.03 0.02 0.01 0.00 Suma rezerve 14.00 26.04 36.39 45.30 52.96 59.55 65.21 70.08 74.27 77.87 80.97 83.63 85.92 87.89 89.59 91.05 92.30 93.38 94.31 95.11 ... 99.92 99.93 99.94 99.95 99.96 99.97 99.98 99.99 100.00 Suma kredita 86.00 159.96 223.57 278.27 325.31 365.76 400.55 430.47 456.20 478.33 497.36 513.73 527.81 539.92 550.33 559.28 566.98 573.60 579.29 584.18 ... 613.71 613.78 613.84 613.89 613.93 613.96 613.98 613.99 613.99

Centralna banka je prevarna tvorevina kojom se može stvarati novac iz ničega i davati na posudbu bankama i firmama. Zašto je to prevara? Jer novac koji producira centralna banka nema nikakvu vrijednost. Zašto nema vrijednost? Jer ga centralna banka nije zaradila. Da bi se prikrila prevara,

zarada centralne banke se najčešće prenosi u državni proračun. Najveći dobitak od centralnog bankarstva imaju banke. Stvaranjem centralne banke riješen je problem plafona sistema djelomične rezerve, a rezultat je mogućnost stvaranja neograničene količine krivotvorenog novca. Prevara se prikriva dodatnim funkcijama centralne banke, kao što su održavanje tečaja i "održavanje stabilnosti cijena". Održavanje cijena, gdje cijene u 10 godina porastu 25 do 50%, pokazuje da je ta funkcija neostvariva. Naime, porast cijena i dolazi od konstantnog angažiranja sve veće količine kredita i opterećenja privrede troškom kamata koji svake godine postaje sve veći. Banke se mogu zaduživati kod centralne banke i kredit dalje plasirati. Taj novac se kasnije još multiplicira principom djelomične rezerve (tablica gore). Važno je uvidjeti da za svaki izdani kredit, koji će povećati novčanu masu ide i dug koji je veći za kamate. Tako 100 kuna pologa u banku na kraju može napraviti 600 kuna duga sa kamatama. Prijevaru je lakše shvatiti kad bi objedinili funkciju centralne banke i banaka u jedan posao. Ta firma bi producirala novac iz ničega i davala kredite svima osim državi. Zaradu bi sitim dijelom davala u državni proračun, a ostalo za sebe. Dodatno bi obavljala posao održavanja tečaja i višim ili nižim kamatama na posudbu krivotvorenog novca regulirala količinu plasiranih kredita. Najnovija praksa ECBa koja otkupljuje državne obveznice u ovom kontekstu bi značila da bi u tom ova fantomska firma sama sebi isplaćivala povrat kredita (neke države) i tu državu zadužila još više prema sebi. Time ostvaruje legalan profit na praktički izdavanju novca iz ničega. Međutim, da bi se dug podmirio potrebno je vratiti kompletan kredit i još kamate. A od kuda dolazi novac za plaćanje kamata? U početku primjene isključivo kreditnog sustava novac za kamate može doći iz novčane mase koja je postojala od ranije (realni novac), međutim sa vremenom banke mogu potpuno istisnuti sav realni novac zadržavanjem dijela dobiti od kamata. Tada možemo slobodno reći da je sav novac u opticaju ustvari nečiji kredit iza kojeg se krije još veći dug. Treba dodati da je zbog stalnog povećanja dobara u svijetu potrebno povećavati količinu novca da bi oni koji su ta dobra stvorili mogli u sumi imati novčanu zaradu. Može se to reći i drugačije. Svatko, tko radi i svojim radom ostvaruje uštedu, je novo nastalu vrijednost uspio pretvoriti u novčanu uštedu. Ustav nam garantira pravo na rad i zaradu (troškove + neku sitnu uštedu). Ako svi stanovnici jedne države žele u sumi uštedjeti i to ponavljati svake godine, tada svake godine treba barem toliko dodati novog novca. Ako to ne bi bilo tako, onda bi iz godine u godinu imali one koji stvaraju uštedu, one koji nemaju uštedu i one koji imaju novčane gubitke. Jasno je da oni sa uštedom i bez nje mogu opstati, a ovi drugi moraju bankrotirati. S time da njihov bankrot nije kraj. Nečiji stalni profit i dalje ima za posljedicu novčani gubitak kod nekog drugog, pa i taj prije ili kasnije mora bankrotirati. I onda je jasno da, ako netko svoj kredit vraća zarađenim novcem, a iza tog novca se krije još veći dug, da se taj još veći dug može platiti sa još više zarađenog novca iza kojeg se krije još veći dug. I tako bi mogli u beskraj, da banke u jednom momentu ne stanu izdavati kredite. Novčana zarada je ustvari dolazila od porasta kredita. A koje su posljedice korištenja takvog novca? Posljedice su visok profit banaka i prelijevanje dobiti u bankarski sektor te inflacija jer limit za kredite nije rast cijena, nego mogućnost stavljanja hipoteke. A visok profit banaka ulazi u cijenu proizvoda te su svi proizvodi i usluge skupi. Sa ovim znanjem, znamo da i kad neka firma objavi da je imala super profit, to također znači da je napravila u globalu još veći dug na drugoj strani. Također i država za otplatu dugova treba dio sredstava iz poreza, što opet ima za posljedicu nečijeg još većeg zaduženja. To je dužničko ropstvo. Čovjek se pita: Čija je to izmišljotina i čemu i kome služi kad privrednici, pojedinci i država nemaju nikakvu korist? Da ne ulazim u teorije zavjera, vidljivo je da takav isključivo kreditni sustav jedino koristi bankama tj. velikim bankarima. Stoga i nema razloga da se ne mijenja i to što prije to bolje. Zašto o tome postoji medijska blokada? Pa vjerojatno zbog nečijih interesa. I logično je zaključiti da je medijska blokada (i neobrazovanje u školama) u interesu bankama i bankarima. Izlaz iz te situacije je u izmjenama zakona o HNB-u iz 1994.g. kojim se zabranjuje primarna emisija u državni proračun.

8.1 Kreditiranje bez multiplikacije novca Podizanjem obavezne rezerve preko 50% se može riješiti stvaranje multiplikacije novca te se tada neće javljati veća ponuda novca nego što ga ima, ali se ne rješava nedostatak realnog novca u državi. Sveobuhvatno rješenje je u monetarnoj reformi (vidi poglavlje 16. Izlaz iz krize) kojom se monetarna vlast (nad izdavanjem novca) vraća državi. Da 50%-tna obavezna rezerva ne izaziva multiplikaciju novca u opticaju vidi se iz donje tablice. Suma izdanih kredita ne prelazi iznos rezerve u banci. U opticaju prividno imamo 199,95 kuna od kojih je 99.95 kuna kredit (novac koji ne postoji), ali je u istom iznosu položena rezerva te je kredit potpuno pokriven rezervom. Ako je položeni novac vremenski vezan (datumom izlaska ulaganja), tada se u istom vremenu ne može pojaviti više novca nego što ga ima. Broj 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 Depozit 100.00 50.00 25.00 12.50 6.25 3.12 1.56 0.78 0.39 0.19 0.09 0.04 0.02 0.01 Rezerva 50.00 25.00 12.50 6.25 3.13 1.56 0.78 0.39 0.20 0.10 0.05 0.02 0.01 0.01 Plasirani kredit 50.00 25.00 12.50 6.25 3.12 1.56 0.78 0.39 0.19 0.09 0.04 0.02 0.01 0.00 Suma rezerve 50.00 75.00 87.50 93.75 96.88 98.44 99.22 99.61 99.81 99.91 99.96 99.98 99.99 100.00 Suma kredita 50.00 75.00 87.50 93.75 96.87 98.43 99.21 99.60 99.79 99.88 99.92 99.94 99.95 99.95

Kada imamo visoku obaveznu rezervu (50%) tada se ne može pojaviti više kredita nego što uopće ima novca, a samim time i banka ne može multiplicirati novac te na osnovu fiktivne multiplikacije zahtijevati višestruki profit u istom vremenu. Smanjenje profita u odnosu na emitirani novac u državi je bitno jer država nakon provođenja reforme monetarnog sustava može emitirati od 3,5 do 5% novog novca svake godine i stoga je normalno da banke i gospodarstvenici ne mogu fiktivnom multiplikacijom novca stvoriti više novčane dobiti jer nje jednostavno nema (država nije emitirala). To je onaj fenomen koji se slikovito naziva napuhani balon od sapunice, a koji vodi u inflaciju i dužničku krizu. Na slijedećoj stranici je tablice kalkulacije profita banke kada je postavljena visoka obavezna rezerva. Iz grafikona je vidljivo da je pokriće uvijek veće od kredita te da nema multiplikacije novca. Zarada banke je naravno zbog toga niska. Međutim, slobodnog novca uvijek ima manje jer se prebacuje u obaveznu rezervu. Izostanak emisije novca kao duga koji bi povećao ponudu novca nije problem jer država može emitirati novac bez duga (3,5.. 5% od novčane mase) i pokriti deficit proračuna te prestati sa nepotrebnim zaduživanjem. Više o profitu banke ima u poglavlju 10. Profit banke.

Prilog na webu: profit_banke_vrijeme.xls (http://sites.google.com/site/financijskisustav/profit_banke_vrijeme.xls?attredirects=0) - tablica za simulaciju bankarske zarade sa slobodnom izmjenom parametra

9. Izvori novčanog profitiranja
Novčani profit ili ušteda je onaj dio prihoda koji ostane nakon podmirenja svih troškova. Sasvim je normalno da privredni subjekti i svi ostali subjekti imaju i žele imati profit ili uštedu. U realnoj zajednici (državi) možemo razmatrati izvore novčanog profitiranja. Nabrojati ću izvore novčanog profitiranja: 1. 2. 3. 4. 5. drugi subjekti izvoz veći od uvoza deficit državnog proračuna bankarski krediti investicije (strane i domaće)

Od svih nabrojanih izvora novčanog profita samo je deficit proračuna jedini izvor trajnog novčanog profita. I to u slučaju kada se vrši primarna emisija, a ne kad se uzima kredit za deficit. Na drugim subjektima se novčano može profitirati ograničeno sve dok oni ne potroše svoje zalihe novca (imovine). Izvoz veći od uvoza ne mogu imati sve zemlje i nije rješenje za svaku zajednicu. Bankarski krediti mogu biti samo privremeni način za novčano profitiranje za vrijeme kreditne ekspanzija (više kredita se uzima nego što se vraća), a prilikom vraćanja kredita se u sumi ostvaruje novčani gubitak. Investicije mogu biti izvor novčanog profitiranja. Međutim, nerealno je očekivati da se investicije stalno događaju i da rastu jer investitori moraju početi vraćati uloženi kapital i ostvarivati profit. Jedini izuzetak od toga su investicije sa izvoznim programom proizvodnje kada dolazi i do povećanja izvoza. Jako je važno znati kako neko društvo može novčano profitirati. Ako nema uvjeta za novčano profitiranje cijele zajednice, sigurno doći do krize u gospodarstvu.

9.1 Analiza sustava kod profitiranja od kreditnog novca Prilikom analize pretpostaviti ćemo najoptimalniju soluciju kod stalnog zaduživanja. To je uzimanje kredita i plaćanje samo kamata na dug (bez otplate glavnice). Jedna država je kao zatvorena posuda. Što unutra ubaciš, to možeš i izvući: Deficit državnog proračuna = Štednja (novčani profit) + Deficit platne bilance sa inozemstvom <1> Deficit je ovdje pozitivna vrijednost manjka i sada se financira kreditom (npr. inozemnim). Štednja je deficit financiranja. To je normalna posljedica svake djelatnosti. Deficit platne bilance sa inozemstvom = domaće investicije u inozemstvu - strane investicije + uvoz - izvoz + plaćanja u inozemstvu - dotacije iz inozemstva. Hrvatskoj ima taj deficit. Ova jednadžba se može napisati i drugačije: Štednja (novčani profit) = Deficit državnog proračuna - Deficit platne bilance sa inozemstvom <2> To je jednadžba novčanog profita u državi. U toj računici nisu krediti banaka. Pretpostavka je da su u razdoblju kreditiranja krediti zatvoreni. Ako to nije i došlo je do rasta kredita, onda jednadžbi za štednju možemo pisati:

Štednja (novčani profit) = Deficit državnog proračuna - Deficit platne bilance sa inozemstvom + Rast kreditnog novca <3> Rast kreditnog novca = Plasirani krediti na kraju razdoblja - Plasirani krediti na početku razdoblje <4> Ako je došlo do pada kredita tada će Rast kreditnog novca biti negativan kao i Novčani profit bankarskog sektora 2. Kamate su izuzete iz računice kreditnog novca jer kamate nisu emitirani kreditni novac. Kamate su prihod banaka koji umanjen za troškove daje profit banke. Tj. visoka kamata banaka povećava njihov novčani profit i time smanjuje moguću štednju (profit) realnog sektora. Štednja (novčani profit) realnog sektora = Ukupna štednja - Novčani profit bankarskog sektora 1 (na postojećem kreditu) <5> Novčani profit bankarskog sektora 1 je profit koji će banka ostvariti naplatom kamate na postojeći kredit umanjeno za troškove tokom tog perioda. Glavnica tog kredita se ne otplaćuje jer je kredit povećan. Ukupna štednja je izračunata po formuli 3. Na taj način ne samo što realni sektor ne može ostvariti privremeni profit od rasta kreditnog novca, nego se zbog visokih kamata preostali profit prelijeva u bankarski sektor. Spomenut je privremeni profit od rasta kreditnog novca smatramo takvim jer se on u budućnosti mora vratiti sa kamatama. Kompletna formula za izračun profita realnog sektora je: Štednja (novčani profit) realnog sektora = Deficit državnog proračuna - Deficit platne bilance sa inozemstvom + Plasirani krediti na kraju razdoblja - Plasirani krediti na početku razdoblja - Novčani profit bankarskog sektora 1 <6> Zanimljiv je doprinos bankarskog sektora u obliku privremenog profita realnog sektora od kreditnog novca: Privremeni profit realnog sektora = Plasirani krediti na kraju razdoblja - Plasirani krediti na početku razdoblja - Novčani profit bankarskog sektora 1 <7> Što uvrštenjem daje: Štednja (novčani profit) realnog sektora = Deficit državnog proračuna - Deficit platne bilance sa inozemstvom + Privremeni profit <6b> Privremeni profit realnog sektora na kreditnom novcu postoji sve dok je rast kredita veći od novčanog profita bankarskog sektora 1 koji se odnosi na već izdane kredite. Međutim, dug prema bankama je naravno veći od privremenog profita. Rast duga zbog povećanja kredita se može izračunati: Rast duga = Plasirani krediti na kraju razdoblja - Plasirani krediti na početku razdoblja + kamate 2 - troškovi banke 2 <8> Kamate 2 su bruto prihod od kredita u budućnosti (na kraju perioda). Nakon odbijanja troškova dobije se budući novčani profit banaka 2 (od kreditnog poslovanja). Plaćene kamate 2 = Novčani profit bankarskog sektora 2 + troškovi banke 2 <9>

Uvrštenjem izraza 9 u 8 se dobije: Rast duga = Plasirani krediti na kraju razdoblja - Plasirani krediti na početku razdoblja + Novčani profit bankarskog sektora 2 <10> Tj. uvrštenjem formule 4 dobivamo:

Rast duga = Rast kreditnog novca + Novčani profit bankarskog sektora 2<11> Iz formule 11 je vidljivo da dug raste više od emitiranog kreditnog novca. Tj. u budućnosti se dug mora pokriti sa više emitiranog novca što ima za posljedicu još veći dug. Kad bi banka radila bez profita, dug bi bio jednak kreditnom novcu. Naravno, to ne bi omogućilo opstanak takvog biznisa jer ne stvara profit. Ako uzmemo da je emitirani kreditni novac dobiven multiplikacijom (x2 do x5) dotoka novca (iz deficita proračuna, izvoza, stranih investicija), tada je očito da čak i kad postoji dotok novca, da sekundarna emisija novca (kreditni novac od kredita) stvara višestruko veći dug od tog dotoka. Dugoročno to znači da i zemlje npr. koje imaju dobar izvoz i dalje stvaraju dugove. To je razlog zašto se mora reducirati emisija kreditnog novca tako da ne stvara dužnička kriza ili inflacija. Kada se emitira nekreditni novac, multiplicirajuća emisija kreditnog novca bi stvorila inflaciju. Također je vidljivo iz formule 11 da kad bi banka otpisala dio duga, da bi time pretvorila emitirani kreditni novac u dijelom realni jer bi dio privremenog profita ostao nepokriven dugom banki. Tako bi se privremeni profit pretvorio u trajan profit, a kreditni novac djelom pretvara u nekreditni. Dobitak je u stvaranju mogućnosti za veći novčani profit realnog sektora. Tu metodu prema nekim izvorima koriste Poljska, Kina i Argentina. U formulama se spominje novčani profit banaka i tu se misli samo na kreditno poslovanje. Ostalo poslovanje banaka ima iste karakteristike kao i realni sektor (jer ne stvara kreditni novac). Također je zanimljiva razlika između rasta duga i privremenog profita realnog sektora (8-7) tj. povećanje duga umanjeno za dobiveni kreditni novac. Rast duga - Privremeni profit realnog sektora = Novčani profit bankarskog sektora 1 + Novčani profit bankarskog sektora 2 <12> Budući da je realni sektor taj koji najčešće treba kredit rješenjem izraza se dobiva cijena privremenog profita realnog sektora: Rast duga = Privremeni profit realnog sektora + Novčani profit bankarskog sektora 1 + Novčani profit bankarskog sektora 2 <13> Ova formula (13) pokazuje da realni sektor plaća ostvarivanje privremenog profita (u sadašnjosti) dugom koji raste za profit banaka za već izdane kredite u tekućem periodu (Novčani profit bankarskog sektora 1) i novčani profit banaka u budućnosti (na kraju perioda) vezan za povećanje kredita (Novčani profit bankarskog sektora 2). Ova formula objašnjava kako je pogrešna tvrdnja da se uzimanjem kredita za plaćanje dospjelih rata duga ne povećava dug. U tom slučaju je Privremeni profit realnog sektora=0 tj. ništa od kredita nije ušlo u sustav, što znači da dug ostaje jer se kreditom plaća Novčani profit bankarskog sektora 1, ali se povećava za Novčani profit bankarskog sektora 2 koji se tada odnosi na kamate koje će se platiti u budućnosti na taj reprogramirani kredit. Međutim, ako je glavnica neotplaćenih kredita npr. 20 milijardi, a kamata 8% (tuzemni troškovi 2 %) tada se npr. kod uzimanja kredita od 2 milijarde (10% od postojećeg duga) događa slijedeće (banka je u istoj državi): Novčani profit bankarskog sektora 1 = 20 milijardi * 6% = 1,2 milijardi Privremeni profit realnog sektora = 2 milijarde - 1,2 milijarde = 800 miliona Rast duga = 800 miliona + 1,2 milijardi + 120 miliona (za novi kredit na početku perioda) = 2,12 milijardi

U primjeru je vidljivo da za 800 miliona kreditnog novca dobivamo rast duga za 2,12 milijardi već slijedeće godine. Sve je to posljedica visokog duga i kumuliranja zaduženja. Očigledno je da sa malim povećanjem kredita veći dio novca odlazi na plaćanje kamata na glavnicu duga, a samo mali dio ostaje kao kreditni novac. Stoga je normalno da apetiti za financiranje deficita proračuna kreditom moraju rasti eksponencijalno da bi održali nekakav dotok kreditnog novca u državu koja ima problema sa dotokom novca u financijski sustav. Uzmimo sad drugi primjer. Banka i klijent su u u istoj državi. A ako je glavnica neotplaćenih kredita npr. 200 milijardi, a kamata 8% (trošak 2%) tada se npr. kod uzimanja kredita od 10 milijardi (5% od postojećeg duga) događa slijedeće: Novčani profit bankarskog sektora 1 = 200 milijardi * 6% = 12 milijardi Privremeni profit realnog sektora = 10 milijardi - 12 milijardi = -2 milijarde Rast duga = -2 milijarde + 12 milijardi + 600 miliona (za novi kredit na početku perioda) = 10,6 milijardi Ovdje se vidi da je došlo do povlačenja 2 milijarde kreditnog novca iz opticaja, ali da je pri tome ipak došlo do rasta duga za 10.6 milijardi u slijedećoj godini. To je moguće kod malog rasta kredita i visokih kamata. To su uvjeti koji pojačano vode u financijsku i gospodarsku krizu. Svako povlačenje novca sigurno stvara krizu. Treba uzeti da se primjer odnosi samo na kreditno poslovanje. Banka ima troškove vezane za ostale složenije poslove. Npr. prihod od kamata je bio 2/3 ukupnih prihoda banaka u 2009. (http://www.hnb.hr/publikac/godisnje/2009/h-god-2009.pdf) Da nije bilo rezervacija za gubitke, banke bi ostvarile 50% profita od kamatne zarade. Ako za kreditnu aktivnost nije potrebno imati toliko troškova kao za ostale poslove, tada je vjerojatnost da su troškovi 2% prihoda od kamata dosta vjerojatna. To je 25% prihoda. Ukupan profit bankarskog sektora poslije kraju razdoblja je: Profit bankarskog sektora = Novčani profit bankarskog sektora 1 + Novčani profit bankarskog sektora 2 <14> Kada dođe do pada plasiranih kredita tada će Novčani profit bankarskog sektora 2 biti negativan, ali još uvijek će biti pozitivan jer se Novčani profit bankarskog sektora 1 odnosi na još uvijek veliku glavnicu kredita. Tada će fiksni troškovi smanjiti i profit banaka, a moguće je da zbog izostanka vraćanja kredita klijenata počnu stvarati gubitak u poslovanju.

10. Profit banke
Već u poglavlju 8. o multiplikaciji novca (novac kao dug) bilo je govora o tome kako banke stvaraju novac preko multiplikacije depozita. Sada ćemo to malo objasniti preko primjera izračuna.

Gornja kalkulacija je napravljena kao simulacija djelovanja današnjeg bankarskog sustava. Uzeto je za obaveznu rezervu 13%, za rezervu 2% te kamatu banke od 3%. Ciklus polaganja kredita kao novog depozita je pola godine. Obavezna rezerva je dio depozita koji se koji izdavanja kredita izdvaja na poseban račun i postaje neupotrebljiv do vraćanja kredita. Rezerva je dodatni dio depozita koji se ne koristi za izdavanje kredita da bi banka imala slobodnih novaca i održavala likvidnost. U gornjem primjeru imamo stupac vrijeme koji se mijenja svakih 0.5 godina, zatim stupac depozit koji pokazuje koliko se novaca ciklički polaže na račun. Prvi polog je polog realnih 1000 Eura. Ostali polozi se vrše nakon proteka vremena ciklusa (0,5 godine), a uplaćuje se iznos kredita umanjen za kamate koje su bile obračunate za to vrijeme na ukupan iznos kredita. Stupac kredit pokazuje koliko se dobiva kredita. Stupac o.r. je dio pologa koji se odvaja u trezor obavezne rezerve i nije u prometu. Stupac ukupna o.r. je zbrojena obavezna rezerva od svih pologa do tada. Stupac trezor je stvarni keš novac koji je u trezoru banke (zadano 2% od depozita). Stupac kamata cikl je obračunata kamata u tom

ciklusu na sav iznos kredita do tada. Stupac zarada ba pokazuje zbroj svih naplaćenih kamata do tada. Stupac aktiva pokazuje koliko je izdano novca kao dug (glavnica kredita). Stupac uk depoziti je zbroj realnog pologa i cikličkih pologa izdanih kredita umanjenih za kamatu. Stupa uk pokriveno pokazuje koliko realnog novca postoji kao obavezna rezerva i rezerva u bankovnom trezoru. Obavezna rezerva se deponira u Finin trezor. Stupac zarada/aktiva pokazuje udio ukupne zarade banke do tada u odnosu na izdane kredite. Stupac zarada/realni novac pokazuje koliko je do tada banka na ime kamata uzela od početnog realno uplaćenog novca (dotok kapitala). Ova tablica simulira što se događa, recimo sa novcima koje bi npr. neka uspješna država zaradila od izvoza, a kredite plasirala unutar države. Vremenski ciklus od uzimanja kredita do polaganja kao zarada je u ovom primjeru pola godine. Pogledajmo rezultate poslije 4. godine tj. na kraju tog reda je 4,5 godina proteklo od pologa realnog novca. Ukupna o.r. je 553,33 eura. U trezoru banke ima 85,28 eura. Zarada banke u tih 4,5 godina je 358,23 eura. To je 35,82% od realno položenog novca. Znači da je više od 1/3 prvotnog dotoka kapitala (stvarnog novca) prešlo u zaradu banke za samo 4,5 godina premda je kamata bila samo 3%. Od realnog novca ostalo je samo 641,77 eura, a u sustav je plasirano duga 3624,49 eura. Tj. prividno na računu banke imamo 3,624 puta više novca nego što je bio realni dotok novca. Može se primijetiti da je trend zarade banke na godišnjoj razini (u 4. godini) oko 10% od početne realne količine novca. To je posljedica multiplikacije novca - 3,6 puta prividno veća količina na koju se primjenjuje 3% kamate iz primjera. Jedini raspoloživi novac koji se može podići iz banke je samo 85,28 eura. A to je 8,53% od početnog realnog pologa novca. 55,4% je zarobljeno u obaveznoj rezervi, a banka je zaradila 35,82%. Likvidni novac u vlasništvu banke je 4,2 puta veći od likividnog novca

raspoloživog zajednici. Naravno da će banka na svoju zaradu platiti porez i jedan dio vratiti zajednici, ali je očigledan sustav koji prelijeva likvidna sredstva u vlasništvo banke, a štedišama ostaju depoziti pokriveni samo sa rezervom banke (2% od ukupnih depozita u primjeru).

Ovi primjerom se vidi koliko emisija novca kao duga pogubno djeluje na ostale subjekte stvaranjem velike ponude novca (kredita) i kako u kratkom roku stvara dobar prihod bankama. Svi vi koji bi sami željeli mijenjati parametre i proučavati rezultate, možete to u tablici profit_banke_vrijeme.xls (http://sites.google.com/site/financijskisustav/profit_banke_vrijeme.xls?attredirects=0). U nastavku imalo još jedan primjer (tablica stranica prije). Ova tablica je slična, a pokazuje kako banka može u samo 2,5 godina prebaciti 32% prvotnog dotoka kapitala u svoju zaradu, zajednici ostaviti tek 10% i stvoriti dug od 430%. Računicom se da pokazati da bi dotok kapitala morao rasti stopom 80% godišnje da pokrije stvoreni dug (a da se više ne uzimaju krediti). To je razlog zbog kojeg se i zemlje sa dobrim izvoznim rezultatima ne mogu otrgnuti od dugova. Zbog gladi za novcem i "povoljnim" kamatama ulazi se olako u investicije kreditima, a sve rezultira prelijevanjem novca u banke i stvaranjem neotplativih dugova. Ovu tablicu možemo promatrati i kao primjer što se događa sa novcem koji dolazi od inozemnih kredita i zaduživanja umanjeno za uvoz i plaćanje prema inozemstvu. On se može u nekoliko godina pretvoriti u višestruko veći dug, a dobar dio tog početnog novca pretočiti u ruke banaka (barem trećina). Pri tome će slobodnog novca u opticaju ostati jako malo. Ovo su više nego dobri razlozi da se bankarskom sektoru mora onemogućiti multiplikacija novca (duga) preko depozita i prijeći na realnu emisiju novca države (vidi poglavlje 16. Izlaz iz krize). U nastavku imamo tablice sa simulacijom konstantnog rasta kredita kroz vrijeme. To se postiže skraćenjem perioda polaganja depozita kako pada količina izdanog kredita.

Mali dijagram pokazuje kako tokom vremena raste zarada banke u iznosu realno unešenog novca. Veći dijagram pokazuje kredite (emitirani novac kao dug) te slobodni novac u opticaju, pokriće realnim novcem te zaradu banke. Najvažnija stvar za primijetiti je da razvoj računice staje kada više nema slobodnog novca za emisiju kredita. U tom momentu se simulacija prekida, ali se u realnom životu tada pojavi problem naplate kredite, tj. problem ispliva na vidjelo u vidu ovrha, nelikvidnosti, krize u proizvodnji, itd. Velika količina izdanih kredita stvara veliku presiju na financijski sustav da dođe do novaca za kamate. Doslovce je velika većina novca koja se vodi na računima nečiji kredit i nemoguće je da se na sav taj novac plati kamata. A osobito, ako je

novac kojim se plaćaju kamate opet nečiji kredit (tako piše u zakonu o HNB-u i statutu ECB-a oni izdaju novac samo kao kredit i nešto sitno kamate na novac obavezne rezerve). A sad objavljujemo kalkulaciju uz visoku obaveznu rezervu.

U ovom primjeru se vidi da krediti nemaju ekspanziju, ali također sa vremenom dolazi do manjka slobodnog novca. To nije problem jer bi se monetarnom reformom, državi vratila vlast nad emisijom novca koju do sada rade banke stvaranjem novca kao duga koji se ne može vratiti. Što znači da će postojati globalna isplativost i manja potražnja za kreditima kao jedinim izvorima novog novca. Također nema ni buma u ponudi novca, čime se stabilizira gospodarstvo i sprečava inflacija. Prilog na webu: profit_banke_vrijeme.xls (http://sites.google.com/site/financijskisustav/profit_banke_vrijeme.xls?attredirects=0) tablica za simulaciju bankarske zarade sa slobodnom izmjenom parametra

11. Inflacija
Toliko je raznih objašnjenja inflacije da se čini da se tu ništa novo ne može reći. Jasno je svima, da ako u zadanom trenutku ponuda novca prelazi mogućnosti gospodarstva da to odradi, da će nastati inflacija. Međutim postoji i drugo logičko rješenje koje bolje objašnjava pojavu inflacije. Generalno, možemo uzrokom inflacije naći u dvije ljudske osobine: pohlepi i potrebi. Pohlepa objašnjava fenomen dizanja cijena radi postizanja većeg profita, a potreba dizanje cijena da se pokriju troškovi. Prvi razlog nam je i više nego jasan, a drugi mnogima izgleda poprilično nejasan i možda znak poduzetničke nesposobnosti. U poglavlju 2. Od problema do rješenja smo logički pokazali da kad u jednom sustavu nema unosa novca da dugoročno ne mogu svi ostvarivati novčani profit. Oni koje stalno ostvaruju novčani gubitak imaju nekoliko mogućnosti za rješenje problema. Jedna je promjena djelatnosti koja će donositi novčani profit (ili barem spriječiti stvaranje gubitka). Druga mogućnost je dizanje cijene vlastitih proizvoda i usluga sa ciljem postizanja pozitivnog poslovanja. Treća je smanjenje troškova, a četvrta je bankrotiranje. Prva tri načina imaju opet za posljedicu da će se gubitak prenijeti nekome drugome ili smanjiti profit do sada novčano profitabilnima. Nama je najzanimljivije rješenje problema pokrivanja troškova dizanjem cijene. Logički smo dokazali da je to posljedica toga što ne mogu svi ostvariti novčani profit. To je zakonitost sustava sa konstantnom količinom novca. Imamo jedan dobar primjer koji može pokazati problematiku: Zamislimo da postoje samo seljak i baba travarica. I ako bi na početku svatko imao istu sumu zlatnika, jasno je da, kad bi baba travarica ostvarivala veći prihod od troškova (hrana od seljaka), da bi tada seljak polako ostajao bez početnog novca. Jedini način da to spriječi je da smanji troškove (manje plaća babi travarici) ili da poveća cijene hrane. U momentu kada seljak poveća cijenu hrane, baba travarica može povećati cijenu biljnih pripravaka i imamo inflaciju (rast cijena). U primjeru je vidljivo da potreba očuvanja novčanog statusa, kada se na drugoj strani ostvaruje profit, vodi u inflaciju. Imamo dakle direktnu vezu stvaranja novčanog profita na jednoj strani i pokretanja dizanja cijena na drugoj strani. Veza u svemu tome je da u tom sustavu nije došlo do povećanja količine novca. Dobar primjer ovog djelovanja je stagflacija (slaba privredna aktivnost sa inflacijom). Da sustav ima realan dotok novca, tada bi se velik dio novčanog profita mogao zatvoriti iz tog dotoka te ne bi na drugoj strani nastajao novčani gubitak i razlog za dizanje cijena. Apetiti onih koji profitiraju ne bi smjeli prijeći količinu raspoloživog dodanog novca. Gospodarstvo bi imalo novčani profit od djelatnosti i to bi pokretalo rast. Rast bi morala pratiti i povećana emisija realnog novca (svake godine 3,5 do 5% od ukupne novčane mase). Sustav centralnih banaka sa bankama koji danas regulira novac u opticaju očigledno sa jedne strane ostvaruje profit, a sa druge strane stvara novčane gubitke (dug je veći od unosa novca na kreditan način) prema gornjem logičkom zaključivanju mora imati reakciju kod onih koji ostvaruju novčani gubitak da ga moraju na neki način riješiti ili će propasti. Jedno od rješenja je uvijek sigurno povećanje cijena će biti jedino rješenje kada se na drugoj strani ostvaruje novčani profit. Alternativa tome je da oni koji ostvaruju novčani profit smanje prestanu ostvarivati profit (smanjenjem cijena). Naravno, ta je mogućnost skoro nemoguća. Tražiti od profitabilnih da se odreknu profita znači isto što i učiniti njihov posao neisplativim (sa stanovništva gdje je posao uspješan dok ostvaruje novčani profit). Svi ovi zaključci upućuju na to da sadašnji sustav regulacije novca ima ozbiljne nedostatke koji ne vode zajednicu u blagostanje nego u sasvim drugačiji smjer. Prema tim zaključcima, sustav ne bi mogao funkcionirati dobro ni bez multiplikacije novca u bankama. Banke svojom kreditnom aktivnošću samo maskiraju stvarne probleme, ostvaruju zaradu na multiplikaciji novca i prolongiraju rješenje jer rastućim kreditima simuliraju dotok novca. Možemo čak zaključiti da je uvođenje centralnih banaka

bila podvala bankara sa ciljem preusmjerenja zarade u svoje ruke, kao i skretanje sa puta prema pravom rješenju. To znači da trenutno imamo dvostruku sabotažu u monetarnom sustavu. Tvrdnja postaje još utemeljenija kad vidimo koji se sve potezi rade da bi se očuvao ovakav sustav regulacije novca. Npr. produžuje se radni staž za mirovinu, uvode skupe školarine, režu socijalna prava, smanjuju mirovine, dižu porezi na sve i svašta, uvode čak i posebni porezi na banke, stvaraju fondovi spasa, testiraju banke na krizne situacije, centralne banke otkupljuju dugove država, itd. Očigledno je da bi prijelazom na pravo rješenje banke izgubile zlatnu koku (Ponzijevu shemu zarađivanja na beskonačnoj kreditnoj ekspanziji), a samim time i moć da vladaju iznad suverenih država. Moć duga je tolika da ucjenom dobivaju ono što nikad ne bi mogle dobiti od neke suverene države. Novac može što burgija ne može, a dug može još i puno više.

12. Posljedice privatizacije
Mnogi se pitaju što znači prodaja državnih firmi, a osobito onih koje imaju monopol u nekom djelatnostima? Ta tema se nedavno otvorila kao rješenje za financiranje troškova državnog proračuna. A čini se da to ima i skrivene opasne posljedice za državne financije o kojima se uopće ne razmišlja. Dugoročno gledano do novčanog profita u državi (vidi poglavlje 9. Izvori novčanog profitiranja) dolazi od deficita državnih proračuna. Kako mi nemamo izvoz, to znači da je samo deficit našeg proračuna u igri. Da imamo, tada bi naš profit financirali i deficiti proračuna drugih država (npr Njemačka ima tu situaciju). Ok, ako se država zadužuje za novčani profit u državi (isključivo kreditni sustav regulacije novca), onda je pitanje zdravog razuma prodati nekome ključna poduzeća i infrastrukturne objekte koji su doslovce monopolisti za građane. Svaki novi vlasnik koji bi tu ostvario novčani profit (onaj isti koji dolazi od deficita proračuna) morao bi npr. platiti 25% poreza na dobit državi. Tj. u prijevodu: država je tad namagarčena jer se zadužuje 100% sa kamatama i dobija natrag 25% novčanog profita. 75% novčanog profita kupljene firme zadržava novi vlasnik. Za razliku od toga, ako je sve dalje ostaje državno, tada profit uopće nije bitan jer tu profitiraju samo radnici koji rade za državne firme, a to je sigurno manje nego da postoji novi vlasnik. To u prijevodu znači da bi se deficit proračuna povećao kada bi državne firme prodali da postanu profitabilne. To možemo vidjeti iz poslovanja banaka. Sva dobit banaka se dobiva iz deficita proračuna (prije ili kasnije). Isto vrijedi i za INU. Ovo je značajan rezultat predvidive kalkulacije toka novca u državi te pokazuje da privatizacija dugoročno povećava deficit državnog proračuna. Sve se to događa jer imamo uveden isključivo kreditni sustav gdje je državni deficit kreditiran zaduživanjm jedini izvor trajnog profita u državi. A to je bio prvi korak 1994. kada smo se usaglasili sa ESCB u doba Škegrinog prisustva u odboru HNB-a. Guste Santini je 1994. godinu proglasio godinom početka krize. A to se u stvari može povezati sa promjenom u monetarnom sustavu. Zapitajte se prvo: od kuda će doći lova za isplativost tog biznisa. Ja vam kažem da je to (sada naš) deficit proračuna. I to mogu dokazati matematičkom analizom (vidi poglavlje 3. Veza profita sa deficitom proračuna). Ako bi uspjeli dobro izvoziti, bilo bi nam lakše, ali bi i dalje trpjeli nepotrebnu veliku štetu od kreditnog monetarnog sustava (vidi poglavlje 2. Od problema do rješenja). Iznimka od ovog lošeg utjecaja je prodaja firmi koje su orijentirane na izvoz, a koje bi proširile i povećale svoju prodaju u inozemstvu. Time bi povećale zaposlenost i donosile prihod. To naravno, ne vrijedi za firme koje su orijentirane isključivo na domaće tržište. Naravno, uvijek je moguća i slijedeća mogućnost - da novi vlasnik smanji plaće zaposlenika i reducira broj zaposlenika te time ostvaruje profit bez povećanja cijena. To znači da bi tada zaposlenici tih firmi imali manju profitabilnost ili bi ih više ostalo bez posla. Međutim, te akcije je država mogla napraviti i prije kao vlasnik te je privatizacija u stvari bila nepotrebna radi provođenja tih mjera. Da država emitira nekreditni novac, ne bi ni trebala razmišljati o privatizaciji. Privatizacijom bi se samo nepotrebno povećala potrebna emisija novca, a sama usluga bi ostala ista. Rezultat je obezvređivanje novca (više novca za isti posao tj. Inflacija). Zaključak: Više je nego vjerojatno da će moguća privatizacija važnih (komunalnih) poduzeća u konačnici stvoriti potrebu za većim deficitom proračuna tj. za većim zaduživanjem države. Sve drugo je jako malo vjerojatno. Razlika između komunalnih poduzeća, vodoprivrede, šuma i HAC-a u odnosu na druga poduzeća je slijedeća. Ta poduzeća ne mogu razvijati svoju proizvodnju i smanjivati cijene. Njihova ponuda je

ograničena ili potrošnjom ili kao šume brzinom rasta. HAC neće dobiti puno više prometa autocestom ako smanji cijene jer u zbiru veći promet brže troši cestu, a time se povećavaju troškovi održavanja. Potrošnja vode je i tako problematična i ne smije se povećavati. Druga poduzeća koja bi se mogla privatizacijom razvijati i povećavati zaposlenost, produktivnost, a koja plasiraju proizvodnju na domaćem tržištu su generalno dobro došla za društvo. Jedini problem je što je normalno za očekivati da svi ti zaposleni i vlasnik ostvaruju nekakav novčani profit tj. da im se isplati raditi (da mogu štedjeti), a taj novčano profit se mora od nekud namaknuti. U poglavlju 9. Izvori novčanog profitiranja sam to objasnio. Trenutna situacija je takva da se većina profita u državi pojavljuje od kredita za deficit proračuna, a jedna dio i od stranih investicija. U tome i je problem sa monetarnom regulacijom. Što se povećava proizvodnja, to se mora povećati i dotok novca da bi se ostvarila potrošnja i proizvođači ostvarili novčani profit. A to se u konačnici ostvaruje uvijek na račun kreditnog novca - onog iza kojeg stoji nečiji još veći dug.

13. Korupcija
Ako ćemo jako detaljno gledati, korupcija je problem broj 1. Ali ne onako kako većina ljudi vidi. Političari, kad kreiraju zakone, mogu biti pod utjecajem korupcije i donijeti antidržavne zakone. Imamo ih kao u priči, a biti će ih još. A među najutjecajnijim zakonima koji utječu na sve u državi su zakoni o monetarnoj regulaciji. Ako zakon koji regulira količinu novca u državi bude donesen na način da pogoduje nekim grupacijama da se domognu ogromnih bogatstava na sasvim legalan način, to je to očiti primjer teške korupcije. A borba protiv nje je i revidiranje i izmjena zakona, a ne samo osuđivanje krivaca. Matematičkom analizom se može dokazati da naš zakon o HNB-u nije u službi građana i naše države. Time direktno dokazujemo da je to teški slučaj korupcije. A oko 2/3 duga države je napravljeno nepotrebno. Znači oko 30 mlijardi eura. To je dovoljan dokaz korupcije izvan kategorije koji treba odmah prekinuti! Da li se treba boriti da se prekinu takvi efekti korupcije (U Hrvatskoj je cca 200 milijardi kuna nepotrebnog duga == skoro sav novac u državi je nepotrebni dug)? To je oko 49000 kuna po stanovniku nepotrebnog duga. Neki kažu da, neki kažu ne. Sami prosudite što je najbolje u vašem interesu. Ukidanje daljnjeg stvaranje nepotrebnog novog zaduženja ili prenošenje sve većeg duga na našu djecu i potomke? I sad se svi mi pitamo: Kako je to moguće? Uz toliki broj stručnjaka, novinara, stranaka, sindikata, promakne nam najveća koruptivna afera svih vremena u Hrvatskoj. Eto, novac radi gdje burgija ne ide pa tako i ovdje. To je slično raznim drugim aferama, ali sa 100 puta gorim posljedicama. Stvarnost ispada sasvim drugačija od one koju možemo vidjeti u medijima i stručnim krugovima. Kretanje u privatizaciju svega i svačega je opet korupcija. Na samom početku jedan zakon promijeni financiranje države i sve ostalo je samo dodatak u istom smjeru. Na izgled je sve legalno, ali potpuno protiv interesa države i njenih stanovnika. Nakon dijela obavljenih privatizacija, narod vidi da nema nikakvih pozitivnih momenata koji bi donijeli bolji život ili standard. Narod vidi, a matematikom se može dokazati egzaktno. No to nije problem da se i dalje ide u istom smjeru (grčki put). Ulaz u EU je također koruptivna aktivnost. Pa većina raje već sada vidi da je tu veliki interes političara. A budući da je u EU pogrešan sustav regulacije novca, tako i ulazak u takvu uniju spada u koruptivnu radnju (radnja koju netko obavi radi vlastitog interesa, a ne radi interesa države koju predstavlja). Ulaz u EU je zbog toga protiv interesa građana i poduzeća naše države (gledano u sumi utjecaja na sve). I gdje je tome kraj? Treba pokrenuti borbu za vraćanje monetarne vlasti natrag u ruke države da bi bila u službi svih građana i odgovarala njima za svoju politiku. Time ćemo prekinuti najveći korupcijski skandal u državi.

14. Ekonomsko ropstvo
Ekonomsko ropstvo je pojam koji treba detaljnije objasniti. Nekad davno, u robovlasništvu, rob je znao da je rob. Danas, u ekonomskom ropstvu, ekonomski robovi nisu svjesni da su robovi. Možemo to usporediti sa mravom koji hoda po lopti koju okreće vješti dječačić. Mrav nije svjestan da je manipuliran, mada po ostavljenim kemijskim tragovima zaključuje da se vrti po istom mjestu. Ključna stvar ekonomskog ropstva je prikrivanje stvarnog stanja. Naime, ljudi se teško mire da su neslobodni i teže što većoj slobodi. Pa tko i kako provodi ekonomsko ropstvo? I kako se to može detektirati? Koji su ciljevi porobljivača? Kako se obraniti? To su dobra pitanja na koja se može dati precizan odgovor. Krenimo redom. Ekonomsko ropstvo ozakonjuje sama država. Potpuno je nevjerojatno, ali ne radi se o slučajnosti. Cijeli niz zakona je koruptivnom akcijom proguran da bi se uspostavila ovisnost države o vanjskom izvoru novca. Tu mislimo na to da država ni u kom momentu ne posjeduje novac (ne izdaje ga sama) nego ga tehnički samo posuđuje i obavezuje ga se vratiti u povećanom iznosu. I ostali subjekti također mogu posuđivati novac uz obavezu vraćanja iznosa uvećanog za kamate. Paradoks u cijeloj situaciji je već na početku jasno, da se ne može onom tko emitira novac vratiti više novca nego što ga je emitirao (emisija centralne banke). Međutim, država ograničena vlastitim zakonima kojima regulira emisiju novca, pada u ekonomsku ovisnost o vanjskom izvoru novca. Kreditor, tada može uvjetovati nastavak kreditiranja promjenama zakona koji bi navodno trebali stvoriti uvjete bolje za otplatu starih i novih kredita. Ostali subjekti u državi također postaju indirektno zahvaćeni ekonomskim robovanjem. Nema uvjeta za ostvarivanje globalnog novčanog profita u državi, te je dobar dio subjekata osuđen na bankrot i dužničko ropstvo. Iz ovog zaključujemo da ekonomsko ropstvo provode grupacije krupnog kapitala (bankari), a to rade koruptivnim (ili ideološkim) utjecajem na zakonodavnu i izvršnu vlast, školstvo i medije. I sad ostaje pitanje detekcije ekonomskog ropstva. Običan čovjek teško može shvatiti da njegova država u ekonomskom ropstvu (kao mrav na lopti) jer ne može pohvatati sve novčane transakcije među subjektima da bi izvršio analizu. Njega muče tekući egzistencijalni problemi, a on čak ni ne sumnja u poštenost zakona države. Tu bi činjenicu trebali lako detektirati stručnjaci za monetarnu ekonomiju, ali zbog pogrešnog (indoktriniranog) obrazovanja nisu osposobljeni za točnu ocjenu stanja. Ekonomska struka je zakazala. I to nije slučajno. To je dio sustavnog prikrivanja ekonomskog ropstva. Kako se točnom logičkom dedukcijom dolazi do izvora problema opisano je u poglavlju 2. Od problema do rješenja. Tamo je utvrđeno da problem dugova u državi dolazi zbog izostanka državne emisije novca, a da je kreditna ekspanzija samo simulacija potrebne realne emisije novca sa posljedicom stvaranja sve većeg duga tj. da se u kombinaciji sa ucjenama ("preporukama"), kojima se mijenjaju zakoni, kompletira se u pravo ekonomsko ropstvo. Posudba novca sa kombinacijom inflacije u konačnici stvaraju efekt duga većeg od ukupne novčane mase (vidi poglavlje 6. Inflacija bez primarne emisije). To je više nego indikativan pokazatelj da je država u ekonomskom ropstvu. Da ukupni dug mora, prije ili kasnije, prerasti ukupnu novčanu masu lako se pokazuje izračunom. A praktična situacija je već prisutna u Engleskoj i u mnogo drugih zemalja (npr. Našoj). Cilj ekonomskog porobljavana je iskonski. To je nadnacionalno i naddržavno vladanje i bogaćenje. To se postiže dugom. A kako dug raste, tako i uspjeh takve vladavine može polučiti sve više rezultata. Tada se mogu postići ustupci koji se na drugi način ne bi lako mogli postići. Osim toga, ekonomski jače države mogu svoje ekonomsko ropstvo kompenzirati širenjem iste politike na druge zemlje te stvarati suficit robne razmijene. To se zove izvozno orijentirana privreda. Takve privrede imaju cilj prenijeti težinu svog ekonomskog ropstva na zemlje uvoznice njihove robe. U tim državama se tada može postići

visoka zaposlenost i rast gospodarske aktivnosti. Međutim izvozno orijentirana privreda je i dalje ostaje ekonomski rob. To se vidi iz nominalnog rasta duga tih država (npr. Japan). Prestanak suficita vanjskotrgovinskoj razmjeni bi mogao u kratkom vremenu pokazati pravo stanje. Obrana od ekonomskog ropstva se mora prvo graditi na ispravnoj detekciji. Npr. ako iz dana u dan sve više stvaramo, a samo gomilamo sve više dugova tada je jasno da je to moguće jedino kad je prisutan scenarij ekonomskog ropstva. Obrana od ekonomskog porobljavanja je u znanju. Neobrazovani ljudi su podložniji manipulaciji. Kad znamo kako se provodi ekonomsko ropstvo, tada ćemo prepoznati šablonu i namjere. Evo ako se jednostavno logički može zaključiti da se radi o ekonomskom ropstvu: Dovoljno je da probamo provjeriti da li je svaki čovjek bio plaćen za svoj rad. Ako nije, očigledno je da se radi o iskorištavanju ekonomske prirode. Sa druge strane, možemo provjeriti da li svi ljudi mogu pokriti svoje troškove. Pa čak i kad se radi o osnovnim troškovima, nemogućnost pokrivanja svojih troškova ne dolazi samo od života iznad mogućnosti. Mogućnosti života unutar svojih prihoda za sve je nemoguća misija u državi koja ima ekonomsko ropstvo. Dok na jednoj strani dio ljudi živi sa viškom (novčanim profitom), na drugoj strani se to manifestira kao manjak prihoda u odnosu na troškove. Tu opće nije bitno ostalo bogatstvo koje posjeduju. Sa vremenom će ti ljudi morati rasprodati svu svoju imovinu (djedovinu). Posljedice ekonomskog ropstva su slijedeće: - Siromaštvo i besparica - Produženje radnog vijeka za redovnu mirovinu - Slabljenje zdravstvenog i socijalnog osiguranja - Uvođenje sve viših školarina za neobavezno obrazovanje - Rad bez plaće - Stalni rast nelikvidnosti - kašnjenja u plaćanju - Stalni rast duga (vanjskog i unutrašnjeg) - Neisplativost rada u mnogim djelatnostima - zbog neplaćanja - Pojava firmi gubitaša koja se ne može riješiti - gubitaši postaju prvo najlošiji, a onda ostali - Nemogućnost otplate kredita - Socijalni nemiri - nemogućnost ispunjenja ugovora o radu - Rast kriminala - Besperspektivnost - Rast poreza te bezglava porezna politika - Inflacija - Usporen razvoj države - stagnacija ili nazadovanje bez nekog višeg uzroka - Visoka cijena proizvodnje zbog ugradnje troškova servisiranja dugova - Raspad sustava mirovinskih fondova zbog izostanka globalne akumulacije kapitala - Velika nezaposlenost - Rasprodaja naslijeđene imovine (djedovine) - Bezrazložna privatizacija svega i svačega - Rasprodaja državne imovine radi podmirenja troškova države - Davanje zemlje u koncesiju umjesto vlastitog ulaganja iz vlastite akumulacije - Smanjeno ulaganje u infrastrukturni razvoj (npr. navodnjavanje, obrambeni nasipi, itd) - Zapostavljanje ili izostanak razvoja pasivnih krajeva - Slabljenje sportske i kulturne aktivnosti (bankroti klubova, smanjenje financiranja kulture) - Zapostavljanje razvoja u fundamentalnim znanostima - itd. Zajednički nazivnik problema koji povezuje sve ove posljedice je nedostatak novog realnog novca u sustavu. Nedostatak novca je sasvim logična posljedica u sustavu koji nema riješen unos novog novca na

način koji ne stvara dug. Novi novac je potreban. Iz statistike je jasno vidljivo da štednja u državi stalno raste, ali nije svima jasno iz kojih izvora. To je moguće na račun onih drugih koji ostaju bez novca ili su digli kredite. Krediti stvaraju višak novca u sadašnjosti, ali ne mijenjaju buduće odnose. I u budućnosti će se višak novca morati ostvariti još većim kreditom. Da bi se pokrio dug za ranije uzete kredite. Uzimanje sve većih kredita je također pokazatelj da je država u ekonomskom ropstvu. Ona troši više nego što prihoduje jer postoje subjekti u državi (pojedinci i firme) koji ostvaruju trajan novčani profit. Država je izglasavanjem pogrešnih zakona stvorila uvijete za ekonomsko porobljavanje. Tu je najvažniji zakon o centralnoj banci te zakoni o bankarstvu i investicijskim fondovima. U normalnoj situaciji bi država emisijom novca mogla kompenzirati stvaranje profita na drugoj strani i time se prestati nepotrebno zaduživati. Inflacija se sprečava tako se zakonima spriječi multiplikacija novca ili dugova. Time bi država preuzela ulogu koju treba imati - da dodaje novac u sustav bez stvaranja poremećaja. Ta uloga je sada otuđena i u vlasti je banaka (centralne i ostalih) i koristi se u njihove privatne interese na jedan pogrešan način. Tj. da su banke državne, ne bi se ništa bitnije promijenilo. Pogrešna monetarna regulacija u bilo čiji rukama ima iste posljedice. Danas smo svjedoci da ljudi masovno izlaze na ulice i traže smjenu vlade, ali jako mali dio njih zna da se tu radi o ekonomskom ropstvu na osnovu pogrešnih temeljnih zakona koji reguliraju količinu novca u sustavu. Ako se podsjetimo na početne tvrdnje da se ekonomsko ropstvo radi na skriveni način, jasno nam je da velika masa ljudi neće shvatiti situaciju. To će shvatiti samo dio njih. Oni neće moći proširiti svoje saznanje ostalima zbog nevjerice u istinitost njihovih zaključaka. A nevjerica dolazi zbog kompletne korupcije medija, političara i školstva ideologijom pogrešne monetarne regulacije. Tu mislim na centralno bankarstvo, emisiju novca samo na kreditan način te mogućnost beskonačnog stvaranja duga bez obzira na količinu novca. Dokaza imamo na svako koraku: - Mediji uopće ne informiraju o monetarnom aspektu krize - Političari ni u primislima ne žele povezati krizu sa pogrešnim zakonima koji reguliraju količinu novca u sustavu - Sindikati se "bore" za radnička prava otprilike kao farmaceuti protiv bolesti - što više borbe to bolje za njih. Oni bi trebali uočiti da se radi o ekonomskom ropstvu i borbu fokusirati na monetarne zakone - Ekonomski stručnjaci prešućuju ili navode pogrešne osnovne razloge problema (npr. korupcija, siva ekonomija, nekonkurentnost, neznanje, gubitak temeljnih vrijednosti, itd.) Da ne bi mislili da je ekonomsko ropstvo novost, navesti ću jedan od bitnih razloga seljačke bune 1573. godine. On je bio nemogućnost plaćanja tlake - novčanog poreza seljacima i kmetovima. Lako je za shvatiti da novca za tlaku nije moglo biti dovoljno jer su postojali oni drugi koji su ga trajno gomilali (imali višak prihoda nad troškovima). Kada je štednja prerasla iznos novo iskovanog novca i mogući dotok novca izvana (suficit robne razmjene sa inozemstvom), tada je normalno da je došlo do besparice i krize. A ona je tada morala završiti jedino revolucijom. Borba protiv ekonomskog ropstva i njegovo ukidanje treba biti primarni cilj svih današnjih protesta. Pročitajte još jednom spisak posljedica ekonomskog ropstva i biti će vam jasno da je pogrešna monetarna regulacija uzrok većine problema u državi (kao i u ostalima). Sad bi bilo dobro malo prokomentirati i Europsku uniju. Zakonodavstvo koje ima Unija u regulaciji novca stvara ekonomsko ropstvo. To Hrvatska osjeća već od 1994. kada je usaglasila zakon o HNB-u sa ESCB sustavom u Uniji. Time smo uveli centralno bankarstvo u Hrvatsku i otuđili monetarnu vlast od države. RH bi ulazom u EU prenijela monetarnu vlast na ECB i time bi bili onemogućeni da samostalno reformiramo svoj monetarni sustav. To što Unija ima takve zakone uopće nije neobično. EU je nastala na osnovu suradnje krupnih kapitalista. A njima je osobni interes uvijek u prvom planu. Nametanje ekonomskog ropstva u vlastitoj zemlji nije toliko izražajno kada je gospodarstvo razvijeno i ima izvozno orjentiranu privredu. Te razvijene države mogu donekle prosperirati na račun ostalih. A ti ostali mogu biti i izvan EU. Bitno je da se u odnosima sa drugim državama nametne što slobodnija trgovina te zakoni kojima se omogućava slobodan protok kapitala. Tako se stvara zatvoreni krug kredita drugim državama i prodaja vlastitih proizvoda (izvoz). Razvijeno gospodarstvo može imati manje cijene (veća

produktivnost, manje kamate) i time veliku prednost u prodaji (izvozu) svojih roba. Time se koči razvoj gospodarstva u manje razvijenim državama i čini ih se ekonomskim robovima razvijenih (preko duga). Još više podataka o lošim zakonima u EU možete naći na europskaunija.yolasite.com. EU ima predatorsku ekonomiju u funkciji najrazvijenijih država. I premda je to čini se dobitna kombinacija, nekim razvijenim državama se obila o glavu. Uzmimo primjer Engleske. U želji da što više profitiraju, iselili su proizvodnju u jeftine dalekoistočne zemlje. Međutim, time su pogoršali svoju vanjskotrgovvinsku bilancu iz pozitivne u negativnu i time si zapečatili sudbinu. Ekonomsko ropstvo je udarilo najvećom snagom na jednu od začetnica tog izrabljivanja. Engleska danas ima dugove veće od količine novca u državi. Da se ne bi veselili tuđoj nesreći i Hrvatska ima veći dug od količine novca u državi. Tj. Hrvatska je u principu bankrotirala. Od bankrota nas dijeli samo vrijeme kada dugovi dolaze na naplatu. Tehnički se to odgađa uzimanjem sve većih kredita, ali to samo pokazuje da nam je država u ekonomskom ropstvu. Stoga pozivam sve koji su nezadovoljni sadašnjim gospodarskim stanjem da na prvo mjesto stave borbu za oslobođenje od ekonomskog ropstva - reformom monetarnog i bankarskog sustava. Niti jedan drugi cilj nam nije važniji. Ako se protiv navedenih posljedica ekonomskog ropstva, onda se morate boriti i za oslobođenje! I mali dodatak o MMF i Svjetskoj banci. Ove institucije također uvode ekonomsko ropstvo u zemlje kojima djeluju. Sve preporuke koje oni predlažu su usmjerene u tom cilju (liberalizacija tržišta kapitala, uvođenje centralnog bankarstva, privatizacija banaka i infrastrukture, liberalizacija tržišta radne snage smanjenjem radničkih prava, slobodna trgovina, tržišno određivanje cijena). Jedina šansa tih država da "relativno uspiju" je da stvore jaku izvoznu privredu i teret svog ekonomskog ropstva prebace na druge države. Naravno, to je lako reći, a puno teže ostvariti. Osobito što ne mogu sve države biti jaki izvoznici. Tu je i članak na engleskom o Argentini. (http://prosperityuk.com/2003/02/four-steps-which-destroyed-argentina/)

15. Nove investicije kao izlaz iz krize
Često se spominju nove investicije i pokretanje gospodarstva. U tom svijetlu nove investicije znače novo veliko zaduživanje da bi se ubacilo 2 milijarde kuna novog novca. Bez sumnje, to može odgoditi krizu za cca 12 mjeseci, kada će kriza postati biti još gora. Vanjski dug će biti još veći, a i dalje neće bit rješenja kako otplatiti još veći dug. A zašto je to tako? Jer veliki kredit za investicije stvara veliki izvor profita za sve subjekte i novac za financiranje tekućeg vanjskotrgovinskog deficita. Za otvorenu zajednicu vrijedi: suma (profita subjekata)=deficit proračuna + vanjskotrgovinska bilanca Vanjskotrgovinska bilanca je razlika između ulaza novca i izlaza novca iz zemlje. U fazi investiranja pojaviti će se priliv novca, a nakon toga će se taj isti novac uvećan za kamate trebati izvlačiti godinama iz zemlje. To je nemoguća misija jer u kreditnom sustavu ne postoje novci za kamate i profite subjekata. Subjekti profitiraju samo kod investicijske faze i kod kreditne ekspanzije banaka (vidi poglavlje 9.1 Analiza sustava kod profitiranja od kreditnog novca). Sav novac od investicije je postao nečiji profit ili prihod države od poreza. Stoga se vidi i skok BDP-a i povećanje punjenjenja PDVa pa se tim pokazateljem može mahati kao argumentom da se ekonomija pokrenula. A u stvari je to posljedica velike investicije. I kad dođe vrijeme za vraćanje te investicije tada će se pojaviti još veća kriza. Kreditni financijski sustav ne emitira nepovratno novac preko deficita proračuna te zajednica pati od sve većeg manjka novca. Posljedice na društvo su poznate: • produženje rokova plaćanja • blokada i bankrot firmi • neisplata plaća radnicima • masovna otpuštanja radnika • nemogućnost dobivanja kredita • ovrhe banaka zbog kašnjenja u vraćanju duga • prosvjedi radnika i poljeprivrednika • štrajkovi u firmama financiranim iz budžeta • generalni štrajk svih budžetskih korisnika • obračuni policije i štrajkaša • štrajk policije • izlazak vojske na ulicu • uvođenje izvanrednog stanja • ..... A sve se to može izbjeći promjenom zakona o HNB-u i raskidanjem nepovoljnog međunarodnog ugovora kojim se zahtijevalo da se primarna emisija novca isključi. Država koja ne kuje svoj novac nema nikakvu vlast nad svojom gospodarskom sudbinom. Prilog tom je i povijest hrvatskog novca (http://www.hnb.hr/novcan/povijest/h-nastavak-3.htm). Znači, tada se nisu dizali krediti, već se kovao vlastiti novac. I to s pravim razlogom! Rješenje postoji u reformi monetarnog i bankarskog sustava (vidi poglavlje 16. Izlaz iz krize) koji je najbolji temeljni program reformi bez kojeg druge mjere ne mogu uspjeti.

16. Izlaz iz krize - prijelaz na nekreditni sustav
Postojeće stanje u isključivo kreditnom sustavu se može pojednostavljeno ilustrirati slikom:

Crveno su troškovi, plavo su prihodi, ljubičasto su krediti i svijetlo plavo su novčane uštede. Država pogrešno razliku između troškova i prihoda 100% nadomješta kreditima. Uštede se u bankama plasiraju kao krediti, a nigdje se ne vidi trajni izvor novca za novčanu zaradu (kada je uvoz=izvoz). Kredit za državni deficit može biti i inozemni što ne mijenja bitno sliku niti mogućnost otplate kredita. Crveni subjekti imaju novčani minus, plavi profit, a bijeli rade bez novčane zarade. Vidljivo je da se banka sa svojom multiplikacijom novca (krivotvorenjem) ubacila u krug opskrbljivača kreditnim (jedinim novim) novcem. Štednja u bankama je samo djelomično pokrivena i većina je nepostojeća jer se nalazi u izdanim kreditima. Većina izdanih kredita je završila u novcu za cirkulaciju, uvozu i uštedama profitabilnih subjekata. Zbog toga se ti krediti neće moći svi vratiti. Jedina mogućnost vraćanja je da se sve izokrene: Da imamo dobar izvoz, da banke i nekad profitabilne firme počnu raditi sa gubitkom (trošiti svoj novčani profit iz ranijih godina) te da se cijene vrate na razinu prije uzimanja kredita sve dok se krediti ne vrate. Takav scenarij jednostavno nije moguć i neočekivan je u kapitalizmu. Prijedlog za ostvariv izlaz iz krize: 1. Shvatiti da su nedostatak primarne nekreditne emisije i multiplikacija novca u bankama (vidi poglavlje 8. Novac kao dug) temeljni uzroci koji vuku u krizu (dugovi, inflacija, recesija, visoke kamate, ...) 2. Provesti javnu debatu o novoj regulaciji novca, visokoj obaveznoj rezervi u bankarstvu, kontroli cijena, regulaciji tečaja i načinu korištenja nekreditnog novca 3. Izmijeniti zakon o HNB-u tako da se nekreditna emisija kontrolira 4. Riješiti 15 godina bez primarne emisije (dokapitalizacijom banaka za iznos nepokrivene štednje) 5. Racionalizirati državni aparat, iskorijeniti korupciju i preplaćivanje poslova za državu 6. Uvesti realno bankarstvo (100% obavezne rezerve za depozite koji nisu ulaganje radi dobiti od štednje) te visoku obaveznu rezervu za štednju zbog dobiti (preko 50% čime se onemogućava multiplikacija depozita) za komercijalne banke 7. Limitirati i vezati profit bankarskog sektora sa prosjekom realnog sektora (da se spriječi da servis gospodarstva jača brže od samog gospodarstva) 8. Smanjiti uvoz tako da bude pokriven izvozom (ili da bude manji) 9. Uvesti efikasnu kontrolu cijena radi održanja apsolutne stabilnosti valute 10. Težiti energetskoj i prehrambenoj neovisnosti (zbog ravnoteže uvoza i izvoza) 11. Razviti preciznu strategiju razvoja sa pravilno definiranim prioritetnim ciljevima

12.

Prenijeti rješenje na ostale države

Monetarni sustav kakav treba biti:

Obrazloženje: Kreditna ekspanzija je sve potrebe za kreditnim novcem iz ranijeg razdoblja faktički zarobila u imaginarnoj štednji (nepokrivenoj obaveznim rezervama). Stoga je logično da se ta imaginarna štednja pretvori u realnu na način da se dokapitaliziraju banke koje to same ne mogu učiniti. Time se faktički oslobađa štednja, a novac dokapitalizacije postaje temelj za preuzimanje banke. Zarada od kredita bi se vraćala u proračun kao ekstra prihod. Nekreditna emisija se treba dobro izračunati (ne emitirati po političkoj želji), a cijene se moraju kontrolirati jer rast cijena samo obezvređuje valutu. Banke će kredite na dalje moći davati samo iz dioničkih ulaganja ili izdavanjem obveznica sa rokom dospijeća, ali uz visoke rezerve kapitala da se spriječi (multiplikacija ulaganja-kredita). Svaka točka prijedloga je jako važna i zanemarivanjem se ne bi postigli planirani ciljevi. Otežavajući faktori: 1. 2. 3. 4. Medijska blokada i trenutno zabrinjavajuća neobrazovanost ekonomskih stručnjaka Nesposobnost Vlade da shvati da druge alternative ne postoje Nezainteresiranost stranaka, sindikata i gospodarstvenika za rješenje monetarne regulacije Zaduženje SAD prema FED-u se udvostručuje svakih 4 do 5 godina što je nerealno velik rast novčane mase koji ne prati niti jedan rast BDP-a na svijetu te se teško može očekivati da će amerikanci pristati to smanjiti 5. Veliki bankari i banke bi izgubili svoju zlatnu gusku te je mogućnost događanja "nesreća" važnih državnika 6. Smanjenje energetskih rezervi ukazuje na vjerojatnu mogućnost rasta cijena energenata i destabilizaciju monetarnog sustava inflacijom 7. Postojeći dug se neće moći otplatiti isključivo devizama nego u domaćoj valuti !? Kuna mora imati vrijednost u razmijeni ili će se morati uvesti svjetska moneta sa pravom izdavanja prema ekonomskom ključu!

Što dobivamo: 1. 2. 3. 4. Stabilnost cijena (aktivnom kontrolom) Sustav baziran na novcu koji nije opterećen dugom Manje troškove gospodarstva jer nema nepotrebnih kamata u cijenama te niže cijene Konkurentije gospodarstvo

5. Nema mogućnosti dužničkog ropstva jer imamo realni novac za otplatu dugova (novac koji ne generira novi dug) 6. Smanjenje pojave firmi gubitaša 7. Klizni tečaj sa jačanjem kune (ostale valute u pravilu inflatiraju) 8. Deficit proračuna financiran realnim novcem iz primarne emisije 9. Smanjenje budućeg inozemnog zaduživanja 4 puta (pa će nas ostale zemlje preteći u dugovim izraženima u % bdp-a) 10. Veću zaposlenost 11. Mirovinske fondove koji će realno rasti i omogućiti pristojne mirovine 12. Neovisnost o krizi financijskog sustava jer će biti skoro nemoguća 13. Štednja građana je 100% sigurna i može se garantirati i za visoke iznose 14. Povećanje isplativosti ulaganja (jer nema krize potrošnje) Što gubimo: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. Mogućnost dužničkog ropstva Inflaciju zbog kreditne ekspanzije multiplikacijom novca Visoku cijenu proizvoda Stabilan tečaj prema euru Rasprodaju djedovine za dugove Članstvo u EU (što je ustvari dobra stvar) Zarađivanje na nekretninama mešetarenjem jer nema rasta cijena Zarađivanje bez rada (kontrola cijena)

Kako se kontrolira inflacija u takvom sustavu:
• Prema nekim preporukama deficit proračuna realnim novcem bi trebao iznositi 3..5% novčane

mase • Deficit proračuna treba iznositi koliko i zbroj novčanih profita (+ušteda, -gubitak) svih subjekata minus platna bilanca prema inozemstvu. Praktično to treba biti nešto manje ili više, ovisno o ekonomskoj politici. • Točan način regulacije će lako riješiti ekonomski stručnjaci Što nam je za činiti (kako da svoju zemlju učinimo manje zaduženom i bogatijom): 1. Proširiti ovaj prijedlog dalje svojim prijateljima i kolegama sa posla. 2. Izbjegavati kupovinu stranih proizvoda (npr. voća, povrća, vina, prerađevina, slatkiša, itd.) jer se njihovom kupovinom povećava ukupan dug države te se orijentirajte na slične domaće proizvode 3. Utjecati na sindikate da prihvate ovaj prijedlog kao temelj zahtijeva za reformu i da im to bude prvi cilj u budućem djelovanju 4. Koristite gotovinu za plaćanje (dignite je besplatno na bankomatu) - ispraznite račune, a veće količine držite u iznajmljenim bankovnim sefovima. Time onemogućavate multiplikaciju novca. Bolje je novac imati u sefu nego ga dati banci da ga koristi!! Osobna dobit je minimalna prema dobiti za društvo. 5. Ljetujte i zimujte u Hrvatskoj 6. Glasajte protiv pristupa u EU jer članstvo u EU neće riješiti naše probleme, ali će onemogućiti provođenje navedenog plana i završiti ćemo kao Grčka i Španjolska Ostanak u postojećem sustavu vodi samo u jednom smjeru - u dužničko ropstvo te oklijevanje sa odbacivanjem tog sustava izaziva samo povećanje postojećih dugova i rasprodaju svih bogatstava naše države. Molim sve da podrže ovaj prvi ostvarivi prijedlog za izlaz iz krize (prekidanje ekonomskog ropstva i vraćanje monetarne vlasti državi) jer boljeg provedivog plana nema (a ne vjerujem ni da će ga skoro biti).

Usporedba kreditnog i nekreditnog sustava na konkretnom primjeru Hrvatske Svima koji ne vjeruju da je ovo najbolji plan, izložiti ću posljedice plana pokretanja investicija u iznosu 100 milijardi kuna inozemnog kredita tokom slijedeće 2 godine i daljnjeg razvoja događaja u još dvije godine. 100 milijardi investicija se pretvara u depozite na bankovnim računima i otvara mogućnost bankama da se razvije u cca 500 milijardi kuna kredita, tj. oko 600 milijardi kuna dugova (postupkom multiplikacije novca depozita – vidi poglavlje 8. Novac kao dug). Dodamo li tome barem 130 milijardi kuna duga za dignuti inozemni kredit imati ćemo 730 milijardi kuna novog duga u državi. A to je dvostruko više nego danas i može se dogoditi u samo nekoliko godina (4 godine). To se zove kreditni bum. Stoga mislim da je ovaj prijedlog rješenja krize više nego povoljan u odnosu na ono što ćemo dobiti ovako velikom investicijom i rješenje je za sva vremena. Mojim prijedlogom ćemo se zaduživati samo za uvoz i to u 4 godine iznosi oko 31 milijarda kuna (4 godine po 7 milijardi kuna plus kamate od 5%). Za to vrijeme (4 godine) bi mogli imati emisiju nekreditnog novca od 48 milijardi kuna (uz sprečavanje multiplikacije novca za kredite) te teoretski povećanje unutrašnjeg duga za najviše 60 milijardi kuna (novi novac+kamate). Zbrajanjem dolazimo do sume od 91 milijardu kuna povećanja duga, a to je 8 puta manje povećanje duga nego na dosadašnji način. Istina je da će mnogo manje novca biti uloženo nego kreditnim investicijama, ali taj novac sa sobom ne nosi još veći dug i stoga je nekreditni novac u konačnici neizmjerno bolji i efikasniji. Krenemo li u reformu prvi, steći ćemo u samo nekoliko godina veliku prednost pred ostalim državama koje će ostati u isključivo kreditnom sustavu. Efekt ovog plana bi bio kao povlačenje ručne kočnice na rastu zaduženja i sve ostale zemlje bi nas u 4 godine daleko pretekle u stvaranju dugova. Ova reforma nije kompatibilna sa EU zakonima (statut ECB-a) te stoga cilj ulaza u EU treba odgoditi dok EU također ne prihvati ovaj sustav. Sličnih rješenja ima već na internetu (Pozitivan novac http://www.positivemoney.org.uk/solutions/- rješenje za Englesku). Navedeno rješenje, prema mom mišljenju ima veliko poklapanje, ali razliku u načinu rješenja multiplikacije novca kod kreditiranja. Rješenje na linku neće moći spriječiti multiplikaciju novca preko kredita te ga uzmite sa rezervom. Puno bolje rješenje je podizanje obavezne rezerve za kreditne banke na barem 50%. Za lakše shvaćanje problematike pročitajte ponovo poglavlje 2. Od problema do rješenja. Tu je objašnjeno kako se od pretpostavke dobrog funkcioniranja gospodarstva dolazi do rješenja.

17. Europska unija
Velika se rasprava vodi oko ulaza Hrvatske u EU. Svi imaju argumente i za i protiv. O samim zakonima u EU i što je tu loše više možete naći na europskaunija.yolasite.com (http://europskaunija.yolasite.com/s-onu-stranu-schengena.php). To je ozbiljan posao jer se radi o tisićama stranica zakona. I zbilja, koliko nas uopće pozna te zakone i koliko je dobro informirano. Vjerojatno nemamo pojma. Zato je dobro da pročitate zanimljive članke o tome što nas čeka u EU. Vidjeti ćete da vrijedi. Bolje je spriječiti nego liječiti. Kako se na ovim stranicama bavimo monetarnom regulacijom, pažnju ćemo koncentrirati na način regulacije novca u EU. Generalno se može reći da financijska situacija niti jedne zemlje unutar EU nije bajna. I premda je EU stara već podosta godina (desetljeća), tu imamo i dalje prisutne neke trendove koji upućuju da u EU nešto opasno ne štima. Najvažniji trend je konstantan rast dugovanja u svim članicama EU. Najnoviji podatci govore da Njemačka, uz rekordnu zaposlenost i dobar izvozni rezultat, bilježi porast dugovanja za 19%. Za usporedbu, Grčka je do prije 2008. imala rast dugova oko 17%, a Hrvatska 14%. Takav trend je prisutan godinama i desetljećima te ima manje fluktuacije. Najvažniji zaključak iz ovih podataka je da je očigledno da porast dugovanja ne gine nikome u EU. I onima "uspješnima" i onima "neuspješnima". Razlika je jedino što se uspješni zadužuju dalje po nižim kamatama, a neuspješni ucjenjuju visokim. Ima li objašnjenja za taj rast dugova u EU i da li se može okrenuti trend? Objašnjenja ima, a trend se bez promjene u regulaciji novca neće moći promijeniti. Sad bi mogli pričati o tome kako je nastala EU i na čiju inicijativu, ali to nije potrebno. Sve se može objasniti pogrešnom regulacijom novca u EU. U EU postoji centralna banka - ECB. Prema članku 21.1 statuta (http://www.ecb.int/ecb/legal/pdf/sl_statute_2.pdf) koji navodim, vidljivo je da države ne mogu svoj deficit proračuna financirati direktno od ECB-a nego od financijskih ustanova (banaka). Članak 21. Operacije s javnim subjektima 21,1. U skladu sa članom 101 ovog Ugovora, zabranjena prekoračenja računa ili druge oblike kredita kod ECB-a ili kod nacionalne središnje banke u korist institucija ili tijela Zajednice, središnjih vlada, regionalnih ili lokalne vlasti i drugih javnih tijela ili javnih poduzeća država članica, također je zabranjeno da ECB ili nacionalne središnje banke izravno od njih kupovale dužničke instrumente. Tu je, znači više nego jasno, da se države i ostali subjekti unutar EU mogu samo zaduživati (emisijom obveznica ili uzimanjem kredita). Osim pasivnih kamata na sredstva deponirana kod ECB-a (što je zanemarivo) i dotoka novca izvana nije predviđen nikakav drugačiji način pojavljivanja novca koji nije opterećen dugom. I bez obzira na kamatu, evidentno je da se sav posuđeni novac mora vratiti. Veća ili manja kamata (eskontna stopa) obično se koristi kao mehanizam za smanjivanje ili povećavanje ponude novca (kredita). Međutim, novac koji emitira ECB (i ostali koji se unosi u EU) se preko bankarstva djelomične rezerve u više koraka može umnožiti u višestruko veće iznose kredita. To je važna konstatacija koja ima značajnu ulogu od kada je ECB prekršila članak 21.1 statuta i otkupila obveznice država. To je razlog zašto se nakon ovih aktivnosti ECB-a dogodio pad vrijednost Eura. Tome je pogodovao i rast cijena energenata zbog drugih uzroka (političkih, špekulantskih, itd). Malo tko će od vas shvatiti bit i posljedicu ovakve regulacije novca. O tome je bilo više govora u poglavlju 2. Od problem do rješenja. Jednostavno rečeno, emisija novca u EU je prepuštena bankama (vidi poglavlje 10. Profit banke), a države nemaju nikakve izvore novca bez duga. U konačnici skoro sav novac koji je u opticaju je stvoren kreditom i opterećen kamatom. Jedini je problem naći novac za otplatu dugova, jer sav novi novac prema statutu ECB-a (osim onog koji dolazi izvana i nešto sitnih

kamata na depozite koje drži ECB) može nastati od još većeg zaduživanja kod banaka. Dakle, imamo potpuno istu situaciju kao u Hrvatskoj. Tj. do stanja u RH je došlo usaglašavanjem zakona o HNB-u sa ESCB još od 1994. godine. Na osnovu toga, možemo zaključiti da ulazak Hrvatske u EU neće promijeniti financijsku situaciju u RH. Dakle, i kad bi Hrvatska ušla u EU i dalje ostaje isti problem u stalnom rastu zaduženja. To ne rješava ulaz u EU, ali zato ulaz u EU onemogućava da se naprave izmjene u monetarnoj regulaciji koje bi to riješile. Sad, kad znamo da smo još od 1994. usaglašavanjem zakona o HNB-u sa ESCB stvorili uvjete da se počnu stvarati neotplativi dugovi, možemo izraziti tešku sumnju u same ciljeve koje propagira EU. Možemo reći da deklarirani ciljevi EU nisu ostvarivi monetarnom regulacijom koja se tamo primjenjuje. Prilog tome su povećana raslojavanja, povećanje siromaštva, neodrživost mirovinskih fondova i ostale posljedice ekonomskog ropstva (vidi poglavlje 14. Ekonomsko ropstvo). U ovo doba spominje se problem svakodnevnih samoubojstava francuskih farmera kojima je isplativost posla toliko pala da se ne vidi nikakav izlaz. Tu treba uzeti u obzir da stare članice EU imaju veće poticaje za svoje poljeprivrednike i stočare. Zato je potpuno deplasirano reći "EU nema alternative". EU ne da nije alternativa nego bi ulazak u EU zabetonirao dužničku krizu i sa vremenom odveo državu putem kompletne rasprodaje svega. Druga, sasvim zabrinjavajuća činjenica je da, uz iznimke, skoro sve političke stranke zagovaraju ulaz Hrvatske u EU. Skoro je nemoguće za povjerovati da smo proteklih 17 godina išli pogrešnim putem (vođeni političarima jedne i druge opcije) te da bi ulazom u EU napravili dobar potez. Priprosti puk (raja) već osjeća da to ne sluti na dobro, a u prvom dijelu članka je objašnjen monetarni aspekt te pogrešne odluke. U dobroj namjeri da se Hrvatskoj omogući da lako riješi dužničku krizu, pisao sam pismo Vladi i Predsjedniku i informirao ih o stanju koje sad imamo i još gorim posljedicama koje će se dogoditi ulazom u EU. Međutim, moji argumentirani stavovi nisu pokolebali ni Vladu, ni Predsjednika Josipovića da dalje ustraju na pogrešno politici ulaza Hrvatske u Europsku uniju. Zbog toga sve ostaje na nama glasačima. Glas protiv ulaza u EU je glas za nezavisnu i samostalnu Hrvatsku koja nakon toga može učiniti potrebne monetarne reforme i ukinuti ekonomsko ropstvo u Hrvatskoj. Zašto je bitno da se osim odustajanja od ulaza u EU traži i monetarna i bankarska reforma? Jer imamo primjere najuspješnijih država (Japan, Njemačka, Francuska, Norveška, Švicarska) koje imaju stalni rast dugovanja bez obzira na svoj relativni uspjeh u odnosu na ostale zemlje. Njihov relativni uspjeh zasnovan je na dobrom izvozu (suficitu u trgovinskoj razmjeni) koji maskira neke efekte ekonomskog ropstva, ali ne omogućava rješavanja dugova ili zaustavljanje njihovog rasta. Sa ovim stavom se slaže i Bill Still koji u svom 26 reportu o Hrvatskoj i Islandu govori o teškoj pogrešci koju radi RH i Island ulazom u EU baš sa monetarne strane. www.youtube.com/watch?v=BSVxAAeh4Mw (10 minuta sa hrvatskim prevodom). Video treba obavezno pogledati.

18. Grčki sindrom
Ovih dana (06.03.2010) kriza je u Grčkoj izazvala demonstracije zbog mjera grčke vlade da povećaju pdv i poreze. Ogromni deficit državnog proračuna financiran godinama doveo je Grčku do duga većeg od 550 milijardi dolara. Međutim, sad kad znamo da se dug u financijskom sustavu baziranom na kreditu ne može vratiti (može samo prikriti uz dovoljan trgovinski suficit i velik rast BDP-a - jedini primjer je Kina), možemo samo lijepo promatrati agoniju u Grčkoj. Vlada Grčke može raditi razne solucije, ali jedini mogući izlaz je prodati dio zemlje ili podignuti revoluciju. A zašto? Jer se ne može se vratiti dugovanje u budućnosti, ako se u međuvremenu ne isproducira toliko novca preko deficita proračuna (primarnom bespovratnom emisijom). Kako je Grčka u euro zoni, ona ne može štampati eure za deficit svog proračuna. To ne smije ni ECB po svom statutu. Mi također imamo zakon o HNB koji to i nama brani i ne predviđa. Gledajte Grčku agoniju slijedećih godina jer već sad znate da ih ništa ne može spasiti osim, ako Bill Gates ne uzme koji otok na 100 godina u najam. Samo kamata imaju preko 6% BDP-a. To znači da bi trebali imati porast BDP-a kao Kina (i takav suficit sa inozemstvom) da bi možda za 100 godina isplivali iz duga. S tima da ne znam, kako bi održali takav rast BDP-a 100 godina. Premda to nije izlaz jer trgovinski suficit sa drugima tjera te druge u dodatni dug. Tj. svi ostali bi trebali preuzeti Grčke dugove. Lako nam je biti pametan sad kad znamo kako stvari stoje, ali Grčki sindrom će zahvatiti sve zemlje prije ili kasnije. Evo pregleda dugovanja po zemljama. This entry gives the total public and private debt owed to nonresidents repayable in foreign currency, goods, or services. These figures are calculated on an exchange rate basis, i.e., not in purchasing power parity (PPP) terms. Rank country Debt - external Date of Information
1 United States $ 13,450,000,000,000 30 June 2009 est. 2 United Kingdom $ 9,088,000,000,000 30 June 2009 est. 3 Germany $ 5,208,000,000,000 30 June 2009 est. 4 France $ 5,021,000,000,000 30 June 2009 est. 5 Netherlands $ 2,452,000,000,000 30 June 2009 est. 6 Spain $ 2,410,000,000,000 30 June 2009 est. 7 Ireland $ 2,387,000,000,000 30 June 2009 est. 8 Japan $ 2,132,000,000,000 30 June 2009 9 Luxembourg $ 1,994,000,000,000 30 June 2009 est. 10 Switzerland $ 1,339,000,000,000 30 June 2009 est. 11 Australia $ 920,000,000,000 31 December 2009 est. 12 Canada $ 833,800,000,000 30 June 2009 est. 13 Austria $ 832,400,000,000 30 June 2009 est. 14 Sweden $ 669,100,000,000 30 June 2009 est. 15 Hong Kong $ 631,100,000,000 30 June 2009 est. 16 Denmark $ 607,400,000,000 30 June 2009 est. 17 Greece $ 552,800,000,000 30 June 2009 est. 18 Norway $ 548,100,000,000 30 June 2009 est. 19 Portugal $ 507,000,000,000 30 June 2009 est. 20 Russia $ 369,200,000,000 31 December 2009 est. 21 Finland $ 364,900,000,000 30 June 2009 est. 22 China $ 347,100,000,000 31 December 2009 est. 23 Korea, South $ 333,600,000,000 31 December 2009 est. 24 Turkey $ 253,200,000,000 31 December 2009 est. 25 India $ 232,500,000,000 31 December 2009 est.

26 Brazil $ 216,100,000,000 31 December 2009 est. 27 Poland $ 201,200,000,000 31 December 2009 est. 28 Mexico $ 177,000,000,000 31 December 2009 est. 29 Indonesia $ 150,700,000,000 31 December 2009 est. 30 Hungary $ 150,300,000,000 31 December 2009 est. 31 United Arab Emirates $ 128,600,000,000 31 December 2009 est. 32 Argentina $ 108,600,000,000 31 December 2009 est. 33 Romania $ 95,480,000,000 31 December 2009 est. 34 Kazakhstan $ 93,210,000,000 31 December 2009 est. 35 Ukraine $ 88,920,000,000 31 December 2009 est. 36 Israel $ 84,690,000,000 31 December 2009 est. 37 Taiwan $ 82,680,000,000 31 December 2009 est. 38 Czech Republic $ 76,830,000,000 31 December 2009 est. 39 South Africa $ 73,840,000,000 30 June 2009 est. 40 Saudi Arabia $ 72,450,000,000 31 December 2009 est. 41 Qatar $ 63,160,000,000 31 December 2009 est. 42 Philippines $ 62,730,000,000 31 December 2009 est. 43 Chile $ 60,900,000,000 31 December 2009 est. 44 Thailand $ 60,650,000,000 31 December 2009 est. 45 New Zealand $ 58,920,000,000 31 December 2009 est. 46 Croatia $ 55,500,000,000 31 December 2009 est. 47 Slovenia $ 53,200,000,000 30 June 2009 est. 48 Pakistan $ 52,120,000,000 31 December 2009 est. 49 Iraq $ 50,290,000,000 31 December 2009 est. 50 Bulgaria $ 49,280,000,000 31 December 2009 est. 51 Malaysia $ 48,260,000,000 31 December 2009 est. 52 Colombia $ 47,330,000,000 31 December 2009 est. 53 Venezuela $ 43,410,000,000 31 December 2009 est. 54 Latvia $ 38,010,000,000 31 December 2009 est. 55 Lithuania $ 36,430,000,000 31 December 2009 est. 56 Sudan $ 36,270,000,000 31 December 2009 est. 57 Lebanon $ 34,470,000,000 31 December 2009 est. 58 Kuwait $ 33,490,000,000 31 December 2009 est. 59 Peru $ 30,040,000,000 31 December 2009 est. 60 Egypt $ 28,450,000,000 31 December 2009 est. 61 Serbia $ 26,240,000,000 2007 est. 62 Vietnam $ 26,060,000,000 31 December 2009 est. 63 Bangladesh $ 23,220,000,000 31 December 2009 est. 64 Estonia $ 22,540,000,000 31 December 2009 est. 65 Morocco $ 20,060,000,000 31 December 2009 est. 66 Sri Lanka $ 19,450,000,000 31 December 2009 est. 67 Cuba $ 19,440,000,000 31 December 2009 est. 68 Singapore $ 19,200,000,000 31 December 2009 est. 69 Iran $ 18,730,000,000 31 December 2009 est. 70 Tunisia $ 18,110,000,000 31 December 2009 est. 71 Monaco $ 18,000,000,000 2000 est. 72 Belarus $ 17,080,000,000 31 December 2009 est. 73 Ecuador $ 13,310,000,000 31 December 2009 est. 74 Angola $ 12,830,000,000 31 December 2009 est. 75 Uruguay $ 12,610,000,000 31 December 2009 est. 76 Korea, North $ 12,500,000,000 2001 est. 77 Cote d'Ivoire $ 12,080,000,000 31 December 2009 est. 78 Panama $ 12,040,000,000 31 December 2009 est. 79 Dominican Republic $ 11,850,000,000 31 December 2009 est. 80 Jamaica $ 11,550,000,000 31 December 2009 est. 81 El Salvador $ 11,510,000,000 31 December 2009 est. 82 Bahrain $ 10,870,000,000 31 December 2009 est. 83 Congo, Democratic Republic of the $ 10,000,000,000 2007 est. 84 Nigeria $ 9,689,000,000 31 December 2009 est. 85 Bosnia and Herzegovina $ 8,415,000,000 31 December 2009 est. 86 Costa Rica $ 8,057,000,000 31 December 2009 est. 87 Afghanistan $ 8,000,000,000 2004 est. 88 Kenya $ 7,729,000,000 31 December 2009 est. 89 Georgia $ 7,711,000,000 31 December 2008 est. 90 Syria $ 7,621,000,000 31 December 2009 est. 91 Guatemala $ 7,489,000,000 31 December 2009 est. 92 Oman $ 7,474,000,000 31 December 2009 est. 93 Burma $ 7,373,000,000 31 December 2009 est. 94 Tanzania $ 7,070,000,000 31 December 2009 est. 95 Jordan $ 6,715,000,000 31 December 2009 est.

96 Libya $ 6,491,000,000 31 December 2009 est. 97 Yemen $ 6,245,000,000 31 December 2009 est. 98 Ghana $ 5,840,000,000 31 December 2009 est. 99 Zimbabwe $ 5,821,000,000 31 December 2009 est. 100 Bolivia $ 5,349,000,000 31 December 2009 est. 101 Congo, Republic of the $ 5,000,000,000 2000 est. 102 Nicaragua $ 4,700,000,000 31 December 2009 est. 103 Macedonia $ 4,656,000,000 31 December 2009 est. 104 Mauritius $ 4,567,000,000 31 December 2009 est. 105 Nepal $ 4,500,000,000 2009 est. 106 Armenia $ 4,470,000,000 30 June 2009 est. 107 Ethiopia $ 4,229,000,000 31 December 2009 est. 108 Mozambique $ 4,159,000,000 31 December 2009 est. 109 Cambodia $ 4,157,000,000 31 December 2009 est. 110 Moldova $ 3,970,000,000 31 December 2009 est. 111 Uzbekistan $ 3,630,000,000 31 December 2009 est. 112 Algeria $ 3,389,000,000 31 December 2009 est. 113 Honduras $ 3,315,000,000 31 December 2009 est. 114 Zambia $ 3,313,000,000 31 December 2009 est. 115 Paraguay $ 3,310,000,000 31 December 2009 est. 116 Liberia $ 3,200,000,000 2005 est. 117 Laos $ 3,179,000,000 2006 est. 118 Iceland $ 3,073,000,000 2002 est. 119 Guinea $ 3,072,000,000 31 December 2009 est. 120 Gabon $ 3,065,000,000 31 December 2009 est. 121 Somalia $ 3,000,000,000 2001 est. 122 Cameroon $ 2,929,000,000 31 December 2009 est. 123 Mali $ 2,800,000,000 2002 est. 124 Senegal $ 2,763,000,000 31 December 2009 est. 125 Netherlands Antilles $ 2,680,000,000 2004 est. 126 Azerbaijan $ 2,411,000,000 31 December 2009 est. 127 Papua New Guinea $ 2,320,000,000 31 December 2009 est. 128 Niger $ 2,100,000,000 2003 est. 129 Trinidad and Tobago $ 2,079,000,000 31 December 2009 est. 130 Madagascar $ 2,054,000,000 31 December 2009 est. 131 Uganda $ 2,050,000,000 31 December 2009 est. 132 Burkina Faso $ 1,840,000,000 31 December 2009 est. 133 Tajikistan $ 1,805,000,000 31 December 2009 est. 134 Botswana $ 1,651,000,000 31 December 2009 est. 135 Sierra Leone $ 1,610,000,000 2003 est. 136 Chad $ 1,600,000,000 2005 est. 137 Mongolia $ 1,600,000,000 2008 est. 138 Albania $ 1,550,000,000 2004 est. 139 Turkmenistan $ 1,400,000,000 2009 est. 140 Gaza Strip $ 1,300,000,000 2007 est. 141 West Bank $ 1,300,000,000 2007 est. 142 Seychelles $ 1,250,000,000 31 December 2009 est. 143 Benin $ 1,200,000,000 2007 est. 144 Burundi $ 1,200,000,000 2003 est. 145 Namibia $ 1,184,000,000 31 December 2009 est. 146 Central African Republic $ 1,153,000,000 2007 est. 147 Malawi $ 1,091,000,000 31 December 2009 est. 148 Belize $ 954,100,000 2008 est. 149 Guinea-Bissau $ 941,500,000 2000 est. 150 Bhutan $ 836,000,000 2009 est. 151 Guyana $ 804,300,000 30 September 2008 est. 152 Barbados $ 668,000,000 2003 est. 153 Montenegro $ 650,000,000 2006 est. 154 Gambia, The $ 628,800,000 2003 est. 155 Maldives $ 589,000,000 2009 est. 156 Lesotho $ 581,000,000 31 December 2009 est. 157 Swaziland $ 534,000,000 31 December 2009 est. 158 Suriname $ 504,300,000 2005 est. 159 Aruba $ 478,600,000 2005 est. 160 Djibouti $ 428,000,000 2006 est. 161 Haiti $ 428,000,000 31 December 2009 est. 162 Antigua and Barbuda $ 359,800,000 June 2006 est. 163 Grenada $ 347,000,000 2004 est. 164 Bahamas, The $ 342,600,000 2004 est. 165 Cape Verde $ 325,000,000 2002 est.

166 Sao Tome and Principe $ 318,000,000 2002 est. 167 Saint Kitts and Nevis $ 314,000,000 2004 est. 168 Eritrea $ 311,000,000 2000 est. 169 Saint Lucia $ 257,000,000 2004 est. 170 Comoros $

Ukupan dug svih prelazi 59321 milijardi dolara. Dovoljno da se ozida skoro 600 kilometara zida širokog 1 metar i visokog jedan metar novčanicama od 100 dolara. Ne izgleda strašno. A da sad uključimo štampariju dolara koja štampa 150 gramski papir 20,000 na sat. To je tek 3 tone na sat po stroju. Ta jedna mašina bi morala raditi 24 sata non stop 23 godine. Sa 23 mašine bi posao obavili u godinu dana. Samo se možemo diviti toj velikoj količini novaca koju treba vratiti, ali istina je da taj novac nikad neće biti realno stvoren. A prema tome se ni ne može vratiti. Novac ne može biti realno stvoren jer FED, ECB i ostale centralne banke po zakonu ne smiju raditi beskamatnu emisiju preko državnih proračuna. Dobro je da imamo Grčku pa da iz njenog primjera vidimo kuda sve vodi. Da bi vratili dug morali bi sve što su napravili sa pozajmicom vratiti i još kamate. Tj. čak i kad bi mogli vratiti glavnicu vratili bi se u stanje prije podizanja kredita sa saldom manjim za kamate. A da su onda imali toliko novaca koliko sada trebaju platiti kamata, vjerojatno i ne bi uzimali kredit. Bolje rečeno, da bi vratili dug bez prodaje zemlje morali bi pasti doslovce na prosjački štap i vjerojatno ostati uopće bez gotovine u opticaju. Nemoguće je vratiti porezima ono što je profitom zarađeno. Trebali bi sve profite i zarade oduzeti (osim onoga što je potrošeno u inozemstvu) da bi skupili što više novca. Nikakvi porezi ih ne mogu spasiti jer sustav ne producira novi novac.

Situacija u državi sa trgovinskim suficitom Jedino se iz trgovinskog suficita mogu otplaćivati kamate na dugove. Dug u državi se teško može smanjiti jer se dotok sredstava koristi za davanje novih kredita po nižim kamatama (jer ima načina da se naplate iz novog izvoza). Tako države koje izvoze imaju ekspanziju kredita, koji većinu vanjskotrgovinske dobiti preusmjerava u zaradu banke. Država se međutim i dalje zadužuje te na taj način daje dodatnu novčanu dobit gospodarstvu. Sve se bazira na multiplikaciji novca u bankama (preko kredita i depozita) što rezultira stvaranjem još većeg duga, a njegovo vraćanje traži stalni rast BDP-a. I tako i države koje imaju suficit u trgovinskoj bilanci sa inozemstvom također imaju problema sa rastom duga, ali prividno imaju načina da otplaćuju dugove i ne smatraju to problemom (npr. Njemačka, Japan, Kina, itd.). Te države ne vide prijevaru jer imaju privid da je situacija pod kontrolom. A ona je daleko od toga. Svako zaustavljanje izvoza (elementarne nepogode, kriza na tržištima na koje se izvozi, itd.), stvara instantnu krizu i kod njih. Potpuno je neprirodno da bilo koja država ne može prosperirati (prividno) bez izvoza jer to znači da je ovisna o nečijem stvaranju duga. To znači da se države dužnici (sa deficitom platne bilance za inozemstvom) ne mogu eliminirati jer bi tada države izvoznice također došle u krizu. Ovo je važna činjenica koja će vući monetarni sustav eura u sve veću emisiju eura radi pokrivanja dugova neuspješnih država jer je to jedini način da uspješne države profitiraju. Time se čini i da će euro početi padati na vrijednosti i krenuti putem hiperemisije koja će najvjerojatnije pokrenuti rast cijena energenata i time se ciklus inflacijskog rasta zaokružuje i pojačava. Očekivano je da će euro kao valuta propasti jer je alternativa teška recesija (smanjenje emisije eura radi smanjenja inflacije smanjuje kupovnu moć te smanjuje rast BDP-a) koja ne odgovara uspješnim državama (Njemačka, ..).

19. Kolaps eura
Već dugo se euro zona ljulja i ljulja i nikako da to stane. Cijela euro zona je pod ingerencijom ECBa, a povećanje količine Eura prema statutu ECB-a može biti na kreditan način i od promjene strane valute u Eure. Kako je gospodarstvo EU dosta ugušeno troškovima koje stvara kreditni novac jer je suficit trgovine EU prema ostatku svijeta dosta slab ili ga nema, tako do izražaja dolazi problem ostvarivanje profita. I tu se događa zanimljiv paradoks. Što su pojedine države u lošijoj situaciji, to im se dodjeljuje manji kreditni rejting, a samim time i povećava zarada na novim obveznicama. Problem Grčke su riješili upravo tim rješenjem da se kamate zadrže nisko. Najveći problem stvara unovčenje dospjelih obveznica država. Kako one nemaju novca za njihovo plaćanje, ECB je uskočila i otkupila te obveznice. To je potez koji pokreće pad Eura. Sad imamo zanimljiv efekt. Kako se svima čini da je ECB spašavala države od bankrota, u stvari ECB je spašavala novac privatnog ulagača koji on ne bi nikad dobio. Osim, što je spasio novac privatnog ulagača, ECB je ovim stvorila dodatnu ponudu novca. A kako je ta zarada stvorena na ime lošeg funkcioniranja gospodarstva tih država. Tako se može reći da je stvoren novac na bazi lošeg rada. A u tom slučaju je očigledno da novi novac na tržištu nema istu podlogu u materijalnoj vrijednosti kao ostali Euri u sustavu. Dodamo li tome da se podiže kamata za nove euro obveznice PIIGS država, čini se da je Euro osuđen na propast zbog prevelikih apetita za zaradom kreditora. Druge države, koje su u krizi, znatno su veće od Grčke te će njihov utjecaj na euro zonu biti još veći. A sad možemo pogledati položaj švicarskog franka. Ovo što smo ovdje rekli, kuže veliki ulagači vrlo dobro, ali si baš ne mogu pomoći. Jasno im je da euro gubi snagu i pokušavaju se riješiti eura tako da kupuju šv. franak i neke druge valute te zlato. Time se tim valutama i zlatu prividno podiže vrijednost. švicarska centralna banka u principu može igrati na samo dvije solucije. 1. Emitirati franak za eure i tim eurima kupovati zlato. Time su emitirani franci pokriveni zlatnim pologom 2. Emitirati franke za eure i deponirati eure. U 2. slučaju je jasno da postoji ovaj mogući razvoj situacije. Franak će rasti te će trebati više eura za njegovu kupnju. Ovaj korak je jako bitan jer treba dobiti što više eura za izdane franke. Nakon što Švicarska prikupi dovoljno eura, naglo će povećati ponudu franaka tako da sruši kurs Franka i natjera posjednike franaka da ih se riješe i dobiju natrag eure. Samo ovaj puta po znatno nižem tečaju. Da bi ovaj scenario uspio, euro bi trebao ojačati ili bi franak trebao znatno pasti. I tu sad nastaje problem. Euro prema situaciji ima jedan jedini smjer - pad koji je skoro nemoguće izmijeniti. Stoga je zbilja zanimljivo kako će Švicarska izvesti salto mortale sa tečajem franka da bi pri tome ostvarila solidan profit. Naime, nema smisla da se ostvari zarada u euru koji nije ojačao. Objašnjenje potonuća i slabljenja Eura je sagledano preko monetarne regulacije i za sada se sasvim dobro uklapa u situaciju već preko godinu dana. Da bi se euro zona izvukla iz krize morala bi se promijeniti regulacija novca. Novac (euro) se ne bi smio više ubacivati kao još veći dug, a banke ne bi smjele multiplicirati novac preko depozita (vidi poglavlje 8. Novac kao dug). Države se tada više ne bi zaduživale za deficite proračuna. Privatni ulagači više ne bi mogli ulagati novac u države obveznice te bi izgubili guske koje nose zlatna jaja. Kako je više nego očigledno da je ovaj scenarij nerealno za očekivati od onih koji su i stvorili EU na bazi novca kao duga, jasno je da sve što sada možemo vidjeti će biti da se produži vrijeme trulom kreditnom novcu. Svaki mjesec i godina je bitna da se što više uskoro bezvrijednih eura zamijeni za važne resurse država koje će ih na ime potpuno nepotrebnog duga morati prodavati. Tkz. privatizacije (vidi poglavlje 12. Posljedice privatizacije) i štednje u proračunima država ne mogu polučiti nikakve rezultate. Dugovi su stvarno neotplativi. Ovome definitivno možemo zaključiti da će sve države koje koriste kreditni novac morati propasti u beskrajnim

dugovima. Pri tome će prvo stradati one sa velikim uvozom, pa one sa balansiranom trgovinom, a na kraju i one sa dobrim izvozom. Naime, što je država bolja izvoznica, ima manje kamate. A manje kamate znače da se dug lakše otplaćuje i da treba više vremena da se postigne ista zaduženost. To je i objašnjenje zašto je Španjolska sa relativno niskim kamatama svejedno završila u velikim dugovima. To je i odgovor onima koji se danas zalažu za niske kamate. Niske kamate neće spriječiti stvaranje dugova, nego samo usporiti njihovo stvaranje. Mogući odgovor ECB-a i dizanje eskontne stope ne može uroditi plodom. Restriktivna monetarna politika se ne može provoditi na nivou unije država. To pali samo kod građana i firmi koji u takvoj situaciji djelomično bankrotiraju. Međutim, bankrot država za sobom povlači ogroman bunt naroda. A kako je situacija veća tako prenapregnuta zbog produživanja radnog vijeka za mirovinu, rezanja socijalnih prava, nezaposlenosti i ostalog, više nema prostora za povećanje pritiska na pad standarda građana. Oni je i inače bio nepotreban jer je produkt potpuno nepotrebnog ekonomskog ropstva (vidi poglavlje 14. Ekonomsko ropstvo) kreditnom novcu. Dugoročna prognoza je: euro zona i EU ide sigurno u financijski raspad, a švicarski franak će najvjerojatnije cijelo vrijeme jačati ili ostati jak jer euro neće prestati padati. Dodatak: Kako je švicarska centralna banka vezala franak uz euro, time su vjerojatno privremeno odustali od čuvanja vrijednosti svoje valute. Međutim, ako su izdani franci pokriveni deponiranim eurima, očigledno je da ako euro kolapsira da će i franak imati istu vrijednost. Naime, Franak ima vrijednost u švicarskim proizvodima i deponiranim eurima. Ako imamo masu franaka, a malo švicarskih proizvoda koji se mogu kupiti za njih i malu vrijednost deponiranih eura, tada će i vrijednost franka biti jako mala. Do kada će ta veza trajati ovisi o švicarskoj centralnoj banci. Ne vjerujem da će dopustiti da franak propadne zajedno sa eurom.

20. Slobodna trgovina
Slobodna trgovina je jedan od ciljeva neoliberalne politike. Često se može čuti zalaganje za što slobodniju trgovinu i poduzetništvo. Tržište EU je slobodno. Da li je to zbilja nešto dobro i koje su posljedice? Kad gledamo sa pozicije malih potrošača, čini se jako primamljivo. Zašto proizvoditi nešto što netko drugi može proizvesti jeftinije? Potrošačima raste kupovna moć i razvija se trgovina. Rekli bi sve je to dobro, ali koje su posljedice? Da bi shvatili posljedice moramo trgovanje gledati preko toka novca. Ako nešto jeftino uvozimo, moramo i izvoziti jer inače stvaramo manjak koji se može pokriti samo kreditima. Hrvatska danas pokriva oko 60% uvoza. Posljedica je da se samo zbog deficita vanjskotrgovinske bilance moramo zaduživati. Ovaj deficit u vanjskotrgovinskoj platnoj bilanci utječe na globalnu isplativost posla u državi. Novac za profit (vidi poglavlje 9. Izvori novčanog profitiranja) može doći samo od izvoza, zaduživanja države i zaduživanja subjekata. Današnja situacija je slijedeća. Uzimanjem inozemnih kredita HNB dobiva devizne rezerve, a u državi se pojavljuje kunski dotok novca. Taj devizni dotok se zatim troši na razliku između uvoza i izvoza te na izvlačenje kunske dobiti iz zemlje (promjenom u devize). U takvoj situaciji HNB drži kamate visokima i time ne omogućava razmah trgovine i proizvodnje. To je mjera kojom se guši i ubija gospodarstvo, ali se time sprečava rast BDP-a te je manje novca zarađeno. A, ako nema zarade, nema niti velike potrošnje na uvoznu robu. Zašto je bitno da nema razmaha trgovine jer će HNB ostati bez deviza za očuvanje tečaja.Visoke kamate opet čine našu proizvodnju više opterećenu troškovima te smanjuju konkurentnost naših firmi. Situacija koju često predlaži učeni ekonomisti je da se tečaj spušta i time povećava konkurentnost. Je to je sve pet, ali situacija je tada slijedeća: Država koja ima deficit u vanjskotrgovinskoj platnoj bilanci (više troši nego zarađuje) opet mora uzimati kredite. Centralna banka smanjenjem tečaja utječe na manju kupovnu moć u inozemstvu, a razlika je što dug u nacionalnoj valuti ima više nula. Sav novac se u kreditnom sustav ubacuje kao kredit i kao takav ne može otplatiti bez realnog dotoka novca. Znači privreda možda može malo živnuti, ali je sa vremenom guši rastući dug i mora početi propadati. Tu nismo uopće razmatrali problem kredita koji su vezani valutnom klauzulom jer to samo pogoršava mogućnost otplate dugova. Možemo reći, da nam nacionalne centralne banke zbog problema deficita vanjskotrgovinske platne bilance sa inozemstvom, svojom politikom visokih kamata ili snižavanjem tečaja posredno utječu na slobodnu trgovinu. To rade smanjenjem ponude novca ili slabljenjem njegove kupovne moći. Tako reći, slobodna trgovina postaje prevara jer posredno regulirana preko ponude novca. Posljedice su katastrofalne. Visoke kamate stvaraju troškove, u isto vrijeme manje je i novca (ili manje vrijedi). Tako se teško mogu pokriti troškovi jer dovoljne prodaje nema. Posao postaje neisplativ, a nelikvidnost poduzeća vodi u nezaposlenost, prijevremeni odlazak u mirovinu, bankrote te pljenidbu osobne imovine građana. Ukupni dug eksponencijalno raste i ne može se zaustaviti. Slobodna trgovina odgovara samo državama koje imaju dobar suficit vanjskotrgovinske platne bilance. U kreditnom sustavu se iz tog novca pokrivaju zadržani profiti (štednja) firmi i građana. U isto vrijeme zbog sigurnog dotoka novca u tim državama kamate mogu biti manje, a zaposlenost visoka. Međutim, dotok novca od suficita u vanjskotrgovinskoj bilanci se pretvara u nekoliko puta više kredita (niske kamate) i tada se može javiti rast cijena. To se najbolje vidi po cijenama nekretnina. Profit se ulaže u nekretnine i građevinari imaju mogućnost da stvore ekstra profit. Rast cijena nekretnina daje zamaha daljnjem ulaganju u nekretnine radi špekulacije i zarade na rastu cijene. To je posebna priča.

Zemlje izvoznice u isto vrijeme povećavaju količinu novca u državi i smanjuju količinu robe (jer je izvoze). Takva pojava može voditi u inflaciju. Dio tog kapitala se opet plasira kao kredit zemljama koje imaju deficit trgovinske platne bilance sa inozemstvom, a velik dio opet vraća preko kamata na sve veće izdane kredite. Sam izvoz radi stvaranja dotoka novca i globalne isplativosti posla je u biti bacanje resursa. Dobar dio privrede radi samo da bi se stvorio suficit od izvoza. To možemo izjednačiti sa kopanjem zlata, kada bi novac bio 100% pokriven zlatnim pologom. U toj situaciji bi se industrija zlata koristila samo za stvaranje podloge novca koji će stvoriti globalnu isplativost posla u državi. Sve to nije potrebno jer se novac može realno emitirati bez zlatnog pologa, a ne kao kredit (dug). Slobodna trgovina je zbog toga prevara i za zemlje izvoznice. A krajnji cilj ovog ponašanja je da se preko slobodne trgovine jednim zemljama omogućava nekakav privid uspjeha, a drugima vlada preko sve većeg duga. Tim zaduženim zemljama se zatim nameće privatizacija, još veća liberalizacija, smanjenje socijalnih davanja, plaćanje školarina, produženje radnog staža, privatizacija zdravstva, privatizacija opskrbe sa strujom i vodom, itd. A sve te mjere ne mogu riješiti stvaranje dugova. Država postaje ovisnik o stranom novcu kao narkoman. Doza mora biti sve veća da bi postojalo zadovoljstvo. Najbolji primjer je Japan. Bez obzira na poznatu radišnost, visoku tehnologiju i do nedavno dobar izvoz, Japan je zbog naraslih dugova sada u kreditnom rejtingu kao i bitno nerazvijenije zemlje. Izlaz iz dužničke krize ne postoji bez promjene regulacije novca i ograničavanja slobode trgovine na način koji ne uništava privredu. Kada država ne bi imala dugova prema inozemstvu, njena vanjskotrgovinska bilanca bi trebala biti oko nule. Time se ne stvara disbalans odnosa novca i robe te zadržava kapital. Alternativni program (vidi poglavlje 16. Izlaz iz krize) se svodi na prestanak ekspanzije novca u vidu kredita, već se novac treba stvarati za pokrivanje deficita proračuna države. U tom slučaju se bankama visokom obaveznom rezervom na izdavanje kredita (>50%) treba onemogućiti ekspanzija kreditnog novca. Problem bilance sa inozemstvom se mora riješiti stvaranjem odgovarajućih carinskih barijera i eventualno korekcijom tečaja. Time će se učinit da posao u državi ima globalnu isplativost (vidi poglavlje 2. Od problema do rješenja), povećati će se zaposlenost, dobar dio uvoza zamijeniti domaćom proizvodnjom, mirovinski fondovi će opstati i jačati, školovanje može biti potpuno besplatno, zdravstvo može biti besplatno za sve, socijalna pomoć može biti viša, a moguće je uvesti i starosnu državnu mirovinu za sve građane. Da bi se to postiglo, moramo svi glasati protiv ulaza Hrvatske u EU (vidi poglavlje 17. Europska unija) te na parlamentarnim izborima glasati za blok stranaka koje će reformirati regulaciju novca i ukinuti dužničko ropstvo u Hrvatskoj (npr. SP - stranka Ivana Pernara). Najvažniji cilj politike zdravog razuma je izbjeći ulaz u EUropstvo. Prihvaćanjem da EU zakoni imaju prednost nad našim zakonima, da se novac emitira samo kao kredit i da nas EU može kažnjavati, ako ne provodimo te zakone pretvoriti ćemo našu zemlju u koloniju nesposobnu da se otrgne iz dužničkog ropstva. Evo malo primjera: 1.Npr. Vi i ja trgujemo slobodno između sebe. Ako ja poželim imati suficit, vi morate imati deficit. Koje dobro rješenje vi imate? Dizanje cijene? Koja je razlika u međunarodnom trgovanju? 2. Ako svaka država specijalizira proizvodnju i bude tu konkurentna opet ne može stvoriti profit iz takve trgovine, a da se na drugoj strani ne stvara dug. To znači da specijalizacija i produktivnost nije rješenje za sve u međunarodnoj trgovini.

21. Razdvajanje stvaranja i posuđivanja novca
Mnogi nisu svjesni da je danas regulacija količine novca u opticaju prepuštena u privatne ruke. Svi misle da tu glavnu ulogu igra centralna nacionalna banka. Međutim, prema postojećim zakonima (zakon o HNB-u i statutu ECB-a tj. ESCB prema kojem je zakon o HNB-u davno usaglašen) banke posuđivanjem novca rade i ekspanziju tj. dolazi do stvaranja višestruko više depozita (vidi poglavlje 8. Novac kao dug) nego što ima primarnog novca emitiranog od strane centralne banke. Primarni novac kreiran od strane centralne banke je opet kredit te u sumi proširenje novčane mase ide samo na račun stvaranja novca koji ima podlogu u još većem dugu (vidi poglavlje 7. Financijski sustav na bazi kreditiranja). Tako koncipiran sustav u konačnici ide u krizu zbog stvaranja neotplativih dugova, a povezan je sa mnogo efekata koji predstavljaju ekonomsko ropstvo (vidi poglavlje 14. Ekonomsko ropstvo). Ideja rješenja dužničke krize se može pojednostaviti zahtjevom za razdvajanje stvaranja i posuđivanja novca. Ovaj zahtjev je sasvim logičan jer stvaranje novca ne smije biti u privatnim rukama, nego samo u državnim. A i kad je u državnim rukama, tada država treba emitirati realan novac bez nikakvog duga. Tj. država ovim emitiranim novcem dodaje novac u sustav i omogućava svima subjektima koji posluju u državi da u sumi ostvare pozitivan novčani saldo - novčani profit. Taj novac je i ravnoteža povećanoj količini stvorenih trajnih vrijednosti u državi koji su posljedica rada ljudi. Time se odnos robe i novca može zadržati i odgovarajućom emisijom može izbjeći deflacija ili inflacija vrijednosti novca (stvar stručne analize). Bankama se može lako onemogućiti da preko posuđivanja stvaraju privid povećanja količine novca u opticaju. To se može napraviti obaveznom rezervom od barem 50%. Primjer izračuna je u poglavlju 10. Profit banke. Dodatni efekt povećanja obavezne rezerve bankama je i potreba dokapitalizacije koja se može izvesti emisijom novca koji u potpunosti završava u obaveznoj rezervi i time ne utječe na ponudu novca, ali utječe na strukturu vlasništva banke. Država mora preuzeti vlast nad svim plasmanima većim od realne količine novca jer oni predstavljaju emisiju novca koja mora biti samo u ingerenciji države. Na taj način će se povratiti i vlasništvo nad većinskim djelom u bankama na sasvim legalan način. Što se dobiva ispunjenjem ovog zahtijeva? 1. Stvaranje novca se vraća u državne ruke - monetarna vlast 2. Bankarski sektor više nije taj koji odlučuje o ponudi novca, tj. ponuda novca nije više u rukama privatnih interesa 3. Država preuzima i veći dio vlasništva banaka (nema potrebe za nasilnom nacionalizacijom) 4. Država emisijom realnog novca popunjava proračun koji se koristi za financiranje dijela stvarno zarađenih mirovina 5. Država prestaje nepotrebno uzimati kredite tj. ona uopće ne treba uzimati kredite kada ima potpunu monetarnu vlast 6. Prodaja države imovine nije potrebna. Potrebno je samo dobro upravljanje tom imovinom 7. U državi se stvaraju uvjeti za profitabilnost posla te se stvaraju uvjeti za visoku zaposlenost rad je okrunjen profitom i akumulacijom kapitala 8. Radnička prava imaju mogućnost da se ostvare (zdravstveno, itd.) 9. Visoko školstvo može biti besplatno 10.Inflacija se može potpuno kontrolirati - nestati (osim kada dolazi do poremećaja cijene energenata) 11.Ukida se ekonomsko ropstvo i dugovi postaju otplativi 12.MIO fondovi imaju iz realan izvor kapitala i mogu ga akumulirati, a radni vijek se ne mora produljivati (da, dobro ste pročitali) 13.Poduzeća se mogu razvijati iz vlastite akumulacije kapitala te postaju konkurentnija 14.itd.

Međutim, za potpun napredak gospodarstva je potrebno i zaštiti domaću privredu od jeftine robe iz inozemstva, ograničiti visinu kamate na kredite te uvesti kontrolu rasta cijena radi zaštite vrijednosti valute. Više o tome ima u poglavlju 16. Izlaz iz krize. Ovaj zahtjev treba biti prva i najvažnija stvar koja se treba zahtijevati u cilju trajnog okončanja dužničke krize. Vraćanje monetarne vlasti u države ruke je od najvećeg prioriteta za opstanak svake države. Ako mene pitate, to bi trebao biti glavni zahtjev na svakom masovnom prosvjedu protiv Vlade. Taj zahtjev je lako provediv i brzo daje dobre rezultate u zajednici. I naravno, ovaj zahtjev je provediv jedino van EU (jer je protivan statutu ESCB) pa je stoga i nespojivo rješenje dužničke krize bez odustajanja od pristupa u EU. Stoga je potrebno dobro promisliti prije nego što na referendumu zaokružite Da za EU. Taj potez će onemogućiti potrebne izmjene u regulaciji novca da bi se riješila dužnička kriza i sigurno vodi u bankrot države. Problemi koje imaju države EU nisu stoga slučajni, već potpuno predvidivi i sa poznatim krajem - bankrotom i rasprodajom svega u državi, ali bez rješenja problema. Prema tome, za svakog istinskog rodoljuba nema važnijeg zahtijeva od ovoga. Podržite ovaj zahtjev da bi ukinuli dužničko ropstvo u našoj državi!

22. Izbori
Mnogo ljudi se postavlja slično pitanje: Za koga glasati na parlamentarnim izborima? I ovi drugi ne ulijevaju nikakvo povjerenje. Pa tu se slažu i većina ekonomista. Programi stranaka koji oni nude su uglavnom popisi dobrih želja. Možda je za prosječnog birača bitan popis dobih želja, ali za malo pronicljivije i ljude sa dobri pamćenjem to više nije dovoljno. U čemu je ta kvaka? Cijela kvaka je u stvari u financijskoj izvedivosti bilo kojeg plana. Pa svi se možemo sjetiti da je koalicija uspjela potrošiti gomilu novaca na izgradnju autocesta i da je na prvi pogled dosta toga živnulo. Ali u isto vrijeme je i živnuo rast zaduženja. Dok su do nedavno političari govorili da imamo prostora za zaduženje, sada je već otprilike 4 godina do bankrota. A da li koji program stranaka nudi izlaz iz dužničke krize? Možda deklarativno jer konkretan plan te dijelove nema. Npr. te priče o štednji i racionalizaciji. Ma sve je to dobro, osim što se štednja vraća upravo suprotno od ulaganja. BDP pada, a kod ulaganja raste. Imamo prilike vidjeti to u svakoj državi, a pogotovo u onoj koja ima vanjskotrgovinski deficit. Sada je aktivna i priča o poticanju stranih investicija. To je opet priča za sebe. Samo ću reći da samo dva tipa stranih ulaganja imaju smisao: ulaganje koje povećava naš izvoz te ulaganje koje smanjuje uvoz. Bilo kakav odljev profita iz Hrvatske ustvari smanjuje naše devizne rezerve i vodi u problem sa tečajem. Početni dotok deviza od ulaganja se nakon početka iznošenja profita od posla pretvara u katastrofu. Mnoge stranke deklarativno nisu za privatizaciju, ali u primjeru Grčke se vidi da vladanje dugom stvara rješenja iz noćnih mora. Evo baš neki dan je Zoran Milanović u Nu2 izjavio da će dijelom privatizirati energetski sektor da bi on postao profitabilniji. Pogledajte odlomak o profitabilnosti investicija. Čisti promašaj u ovom slučaju. Ulaz u EU je još jedan od stavki svakog programa stranke koja ima viziju događanja samo 7 dana u naprijed. U stvari stranke pucaju na mjesta u EU parlamentu sa prihodima iz snova za sebe i nekolicinu ljudi po svakom zastupniku. Ljudi moji, pa to je čisto kupovanje političara. A oni uopće o ničem ne odlučuju, jer se za odluku treba složiti ogromna većina. A uz takve plaće, neće ni vidjeti da se nešto iza brda valja. Dakle, ulaz u EU, naizgled privlačan je čista klopka i Anschlus u veliki Reich u kojem banke vladaju preko dugova. Svatko tko je pročitao statut ECB-a može vidjeti da je novi euro u pravilu kredit. A nije kredit jedino, ako zaradimo dolare (prodamo nešto van EU) pa ih promijenimo u eure. Ti euri su tada izdani sa podlogom u dolarima. I poanta svega što planove stranaka čini neostvarivim je izostanak ove dvije točke: 1. Izričito bezuvjetno protivljenje ulazu u EU (jer je unutar EU nemoguće autonomno sprovesti točku 2) 2. Mjere za prekidanje dužničkog ropstva novcu kao dugu. Obje stavke su bitne i najvažnije za prekidanje daljnjeg povećanog zaduživanja RH da bi se spriječio bankrot države i vratilo prava radnika. Da dobro ste pročitali. Prava radnika, su ugrožena jer nema novca, jer postajemo sve više dužni. Školarine nisu više besplatne. Zdravstveno se sve više privatizira. Mirovine se mogu zaslužiti tek u dubokoj starosti i to mizerne. Itd. Nije to zbog toga što je to nemoguće, nego što se društvo iscrpljuje plaćanjem kamata na novac u opticaju koji je preko 80% kredit (dug). Više o ekonomskom ropstvu i posljedicama možete pročitati u poglavlju 14. Ekonomsko ropstvo.

I što možemo učiniti na parlamentarnim izborima? Treba glasati za stranke koje u svojem programu imaju gornje dvije točke. Osim toga, ta stranka mora imati i dobar plan ukidanja ekspanzije novca kao duga te prijelaz na održivi sustav nekreditnog novca (bez stvaranja duga za povećanje novčane mase). Koliko je važna odluka da se ukine dužničko ropstvo novcu kao dugu, najbolje pokazuje priča Larrya Hannigana iz 1971: "Hoću zemlju + 5%" (http://www.galaksija.com/planeta/novac.htm).

23. Ekonomske zablude
U razgovoru sa ljudima shvatio sam da postoje mnoge zablude vezane za ekonomiju. Dobar dio tih zabluda je vezan uz promjene u zakonu o HNB-u iz 1994. godine kada se Hrvatska odrekla kovanja svog novca (tiskanja ili plasiranja). Koje su osnovne zablude u isključivo kreditnom sustavu (onaj koji imamo sada): Kapitalizam može funkcionirati bez dotoka novog novca - ako je i propast dio kapitalizma, onda može Inflacija dolazi od štampanja novca - u ovom sustavu samo od potrebe i pohlepe te velike kreditne ekspanzije Inflacija smanjuje zaradu banaka - u ovom sustavu jedino banke produciraju novi novac kreditom te nema šanse da im potreba za novcem (izazvana inflacijom) naškodi, već im samo pogoduje. Inflacija se obično suzbija visokom kamatom na kredite. Ali pravi cilj toga nije suzbiti inflaciju, nego maskirati njen izvor - multiplikaciju novca u bankama. Ovo je važna istina koja ima protutežu u činjenici da bi puštanje kreditne ekspanzije ukazalo da gospodarstvo funkcionira dobro, ali da je očigledno da inflaciju stvaraju banke sa prevelikom ponudom novca i unosom troška kredita u sve cijene. Inflacija ne zahtijeva povećanje novčane mase u opticaju - krivo - sama definicija inflacije je da za iste robe treba više novca, a s time i više novca u opticaju Inflacija ne stvara dug - krivo - povećana novčana masa se može nadoknaditi jedino (kod nas) iz mase kredita, a svi oni povlače za sobom i dug. Postoji i mala vjerojatnost da to ne dogodi, ako se može smanjiti potrošnja za iznos inflacije, ali to ne ide u beskraj (osobito kad su u pitanju energenti) Da sad počnemo tiskati novac samo bi izazvali hiperinflaciju - nije cijela istina - novac treba tiskati da pokrije vrijednost novonastalih vrijednosti (tj. nešto manje od toga) i to prema mogućnostima zajednice. Pri tome se treba onemogućiti multiplikacija novca u bankama preko kredita. Bez pokrivanja realnim novcem novonastalih (stvarno tržno vrijednih) roba, sustav ide prema krizi. Ponuda i potražnja će sve riješiti - da ali bez novca - robnom razmjenom, ne objašnjava se način postizanje blagostanja Sistem prolazi kroz periodičke krize te će se oporaviti - u ovom sustavu nikad - to je više kao jojo efekt kod debelih ljudi Otplata kredita je jednako laka i kad nema kreditne ekspanzije - teoretski da, ali kad ljudi izgube posao u krizi, skuže da ipak nije tako (trenutno nema potrebne kreditne ekspanzije te preporučam ne dizati kredit jer je nestašica novca) Ako diplomiram ekonomiju, moći ću prevariti krizu - totalna zabluda - bolje rušiti drva u šumi sigurna zarada dok ima šume Kredit ću vratiti iz prihoda - ne vrijedi, ako svi uzmu kredite. Ako novac oročim, vraćam ga u cirkulaciju - pogrešno - što je veća štednja sve je manje realnog novca u cirkulaciji (zbog naplate kamata - pod uvjetom da se novac samo ulaže u štednju). Oročenjem se omogućava bankama da multipliciraju novac. Ako novac uložim u dionice fondova, mogu trajno očekivati dobar prirast - rast dionica ovisi o mogućnosti rasta poduzeća, a njihov rast ovisi i o ponudi novca, a ponuda novca u kreditnom sustavu ovisi o kreditnoj politici banaka - tj. imamo velik rast za vrijeme kreditne ekspanzije i investicija te krizu i pad za vrijeme kreditne stagnacije i slabih investicija. Kako znamo da sustav teži beskonačnom dugu, dugoročno je to velika lutrija sa dugoročno najvećom vjerojatnosti gubitka, a treba uzeti u obzir da se upravljanje fondom godišnje naplaćuje sa tipično 0.5 do 2% vrijednosti fonda. Sustav nema kraj - ima, kad banke totalno zatvore kredite jer se postojeći ne mogu vratiti

Ako eliminiramo gubitaške firme, gospodarstvo će napredovati - jako netočno - u postojećem sustavu je to skoro nemoguće, tj. moguće je ako je sva privreda izvozno orijentirana. Ako nema izvoza, uspješne firme na osnovu svog zadržanog profita stvaraju gubitaše. Ili bolje rečeno, uspješne firme su uspješne zbog gubitaša. Nismo najzaduženiji pa se možemo još zadužiti - totalno pogrešno i nestručno - bez analize mogućnosti vraćanja postojećih dugova ova izjava je odraz teške neinteligencije Nikak nebu, da nekak ne bu - u ovom sustavu znamo kao će biti na kraju - totalna anarhija Banke će bankrotirati i neću morati otplatiti dug – krivo - imamo primjer i da nepostojećoj banki morate i dalje plaćati dug (Ljubljanska) - HA HA HA - e to bih htio doživjeti Promijenimo stranku na vlasti ili vladu pa će ona oživiti gospodarstvo - totalno krivo. Jedino, ako svi želimo biti robovi i raditi za badava (vrijedi dok se ne napravi monetarna i bankarska reforma) Ako maksimalno srežemo troškove države, gospodarstvo će se izvući iz krize - pogrešno - Važno je da država radi što manje troškove, ali neće izvući zajednicu iz krize već samo usporiti - bitni su izvori trajnog novčanog profitiranja Rad i štednja će nas izvući iz krize - nije cijela istina - dokaz je Japan koji desetljećima samo gomila dugovanje i ne uspijeva ga se riješiti. Ovaj sustav ne garantira uspjeh samo na bazi marljivosti i štednje Super profitabilna poduzeća su korisna za zajednicu - krivo - to je istina jedino kada ta poduzeća to rade za izvoz. Takva poduzeća na domaćem tržištu ustvari obezvređuju novac (ili rad ostalih) jer sa malo rada stvaraju velik profit. Kartičnu proviziju naplaćenu trgovcu ne plaćam ja - nije cijela istina - trgovac kompenzira dodatne troškove najčešće višim cijenama te višu cijenu plaćaju i oni koji ne kupuju na kartice. Zadržani profit ostaje u bankama i biva izvučen iz cirkulacije. Izolirano društvo (bez dotoka novca) može novčano profitirati - totalno krivo - može robno, ali ne i novčano. Suma novca ostaje ista. Ovo vrijedi za isključivo kreditni sustav. U nekreditnom sustavu je to moguće. Oba subjekta u kupo-prodaji novčano profitiraju – krivo - samo prodavač je novčano profitirao jer je svoju uštedu u obliku robe pretvorio u novac. Drugi subjekt je napravio novčani gubitak. Države koje imaju veći izvoz od uvoza su uspješne države koje imaju blagostanje (države poduzetnici) – krivo - To je samo privid. Banke u takvim državama daju povoljnije kredite i multipliciraju novac od trgovinskog suficita te staraju dugove veće od dotoka novca. Zbog toga i najrazvijenije države i dalje gomilaju dugove (misterija velikih dugova Japana, Austrije, Njemačke, ..). Rješenje je povratak na metalni standard (garancija novca zlatnom ili srebrnom podlogom) – krivo - Prema jednadžbama monetarnog toka država bi morala imati svake godine deficit proračuna (od 3,5-5% od ukupne sume novca) da bi se u državi pojavio globalni profit. To znači da se zlatne rezerve moraju konstantno povećavati. A bez tog povećavanja gospodarstvo ide u krizu. Metalni standard na duže staze je neodrživ. Osobito, ako je prisutno bankarstvo djelomične rezerve koje može višestruko uvećati ponudu novca od podloge zlata. Državni budžet treba funkcionirati kao budžet jedne obitelji ili poduzeća – krivo - Ovo je pogreška koja se najčešće vidi u nastupima ekonomista i političara. Svaka država koja tako radi u stvari nema monetarnu vlast, a time nema niti vlast nad gospodarskom sudbinom. Ova pogreška vodi državu u nepotrebno zaduživanje za deficit proračuna i dug bez kraja. Treba ulagati samo u profitabilne investicije – polu istina - Svakoj državi su globalno profitabilne samo investicije u proizvodnju za izvoz (u isključivo kreditnom sustavu) ili za supstituciju uvoza. Iz toga se mogu jedino isključiti investicije kojima se dugoročno smanjuje cijena energije ili roba. Niske kamate će razviti gospodarstvo – polu istina - Niske kamate samo usporavaju stvaranje duga. Tako prividno prema dugim zemljama izgleda kao uspješna privreda. Država koja nema dovoljne devizne rezerve zbog održanja tečaja ne mogu spuštati kamatnu stopu jer bi multiplikacija novca u bankama i potražnja za uvoznom robom ispraznila devizne rezerve i tečaj bi postao neodrživ. Niska kamata je obično moguća u izvozno orijentiranim gospodarstvima jer izvoz garantira sigurnu zaradu bankama (manji rizik). Međutim, kako je u opticaju visok postotak kreditnog novca, gospodarstvo trajno trpi zbog plaćanja kamata na iznajmljeni novac. Velik dio zarade se prelijeva u banke, a država i dalje povećava dug. Primjer je Španjolska.

Protiv dugova se borimo inflacijom - totalno krivo - U kreditno sustavu je potpuno uzaludno se boriti inflacijom jer je novostvoreni novac stvoren uz još veći dug. Ovu zabludu možete naći i u udžbenicima te predavanjima iz ekonomike. Inflacija stvara povećanu potrebu za više novca u opticaju, a jedini način način povećanja količine novca je na kreditan način (što znači uvijek veći dug). Novca ima dosta, samo nema dobrih investicija – krivo - Jer jedni imaju novce, a drugi dugove. Dugovi su veći od novaca. Prema tome, investicija koja bi posudila od onih koji imaju novce stvara još više duga na drugoj strani. Izuzetak su investicije koje stvaraju izvoznu proizvodnju. Privatizacija poduzeća će pokrenuti privredu – krivo - Privatizacija može pokrenuti privredu samo ako ima izvoznu proizvodnju. U drugim slučajevima samo vodi ubacivanju posrednika koji će istu uslugu ili robu prodavati skuplje da bi otplatio investiciju. Tome neće pomoći ni povećanje proizvodnje. Svejedno se novčani profit novog vlasnika od nekuda mora stvoriti. A to je u konačnici deficit proračuna (kad država nema dobar izvoz) Smanjenje obavezne rezerve banaka pomaže privredi – krivo - Jedina pomoć koju tu privreda dobije je veći dug. Smanjenjem obavezne rezerve banke uz istu pasivu imaju veću aktivu te povećavaju profitabilnost posla na račun zajmodavaca. Tj. poluga za izvlačenje preostalog novca iz realnog sektora postaje još jača. Povećanjem poreza vlada može stvoriti novac za popunjavanje budžeta - totalno krivo - Djelovanje ovog harača može biti samo privremeno te ovisi o štednji stanovnika. Povećanje poreza znači da se pokušava preusmjeriti više novca, bilo transakcijskim porezom ili dohodovnim porezom prema budžetu. Time se mogu povećati cijene, a to opet znači da će se manjiti kupovna moć. Posljedica će biti pad potražnje i recesija u gospodarstvu (veći troškovi, manja prodaja). Tu uzimamo u obzir da se budžet nije mijenjao (već samo popunjavao) te je time državna potrošnja ostala ista i nije utjecala na povećanje prometa. Velikim uštedama u budžetu vlada može pokrenuti gospodarstvo – krivo - Premda ideja izgleda odlična, sve pada u vodu jer manja potrošnja države smanjuje promet (BDP). Smanjen promet stvara još manje poreza za državu. Jedini način da se stvar održi je da iz godine u godinu vlada smanjuje potrošnju te tako prividno ima više prihoda od troškova. To je naravno neizvedivo. Osim toga smanjenje potrošnje države koja može biti i 50% BDP-a djeluje krizno za gospodarstvo. Prodaja pada, a to znači manji profit koji za sobom povlači otpuštanje radnika i propast firmi. Manji promet stvara manje poreza za državu te slijedeće godine država mora još više smanjiti potrošnju da bi održala isti suficit između troškova i rashoda. Kombinacija ušteda u budžetu i povećanje poreza će stabilizirati proračun - totalno krivo - Ta kombinacija je suma dva negativna utjecaja na smanjenje BDP-a i povećanje troškova kod realnog sektora što vodi u krizu. Obje metode su korisne za jedino za smanjenje BDP-a što obično stvara nepoželjan efekt na punjenje proračuna. Primjer je Grčka. Povećanjem poreza najbogatijima se može stvoriti novac za popunjavanje budžeta - krivo - Tek kad bi najbogatiji radili sa gubitkom, moglo bi se razmišljati o nekom povoljnom utjecaju. Ovako se samo povećavaju prihodi države, ali to nikad ne dovoljno da bi bilo rješenje problema. Novac se i dalje ubacuje kao dug i dug raste. Privatna alternativna valuta može riješiti problem kreditnog novca - krivo - emisiona dobit kod takve emisije je prisvajana od takve organizacije. Iznimka su alternativne valute lokalnih uprava čija emisiona dobit ide u korist cijele zajednice Neke zablude teže za objasniti u nekoliko riječi, a neke su polu istinite te u određenim slučajevima uopće nisu točne. Ekonomskim zabludama možemo dodati i danas nerješive zadatke: 1. zadatak je da se pokaže da rad i marljivost mogu završiti sa nekom sitnom štednjom. Evo primjera: U jednoj državi sa milion radno sposobnih ljudi, a koja ima balansiranu trgovinu sa inozemstvom trebate postići da svi ljudi, koji će raditi 16 sati na dan poslove koje im vi odredite, da svaki dan mogu od svog rada uštedjeti samo po jednu kunu. I tako u nedogled. Kako ćete to postići! Ako možete vidjeti, ušteda od 365 kuna godišnje je mizerna, ali neodrživa za sve. Da ne govorim koliko duga već sad imamo po glavi stanovnika, a ne znamo kako postići uštedu od 365 kuna godišnje?

2. zadatak je da se pokaže kako će se otplatiti dug koji nastaje samo zbog inflacije. Evo primjera: U jednoj državi, koja ima balansiranu trgovinu sa inozemstvom, cijene rastu 3% godišnje. Ako želimo održati istu kupovnu moć uz isti optok novca, prema postojećim zakonima, moramo količinu novca povećavati kreditima. Kako ćemo otplatiti kredit i kamate na njega kad je svaki novi novac opet kredit? HNB nema odgovor na ovo pitanje! Dug ima težnju da na kraju raste zbrojem kamate inflacije i banke te poslije nekog vremena prelazi vrijednost novca u opticaju.

3. zadatak je održivost inozemnog zaduživanja. Evo primjera Jednoj državi koja ima stalan deficit platne bilance sa inozemstvom treba dokazati da je inozemno zaduživanje otplativo. To je ono što RH ima od oduvijek i dalje se zadužuje.

24. Masovni prosvjedi (04/2011)
Svjedoci smo da se u našoj državi iz dana u dan organiziraju prosvjedi protiv Vlade. Pri tome se lome koplja između onih koji su protiv EU i za EU, pa između branitelja i Facebookovaca, pa između desnice i ostalih, pa između dijelova sindikata protiv drugog dijela, itd. Iz prvotnog cilja da se prisili postojeću Vladu HDZ-a da zbog loše gospodarske politike da podnese ostavku, pojavili su se nosioci čudesnih ideja nacionalizacije banaka. A da ne govorim da je dio provokatora iskoristio prosvjede za obračun sa policijom. U tom totalnom rašomonu ideja i mišljenja uopće se ne zna što donosi sutra. Vjerujem da dobar dio prosvjednika osjeća posljedice loše ekonomske situacije, ali nema dovoljno znanja da iskristalizira uzroke tog stanja i da se bori za njihovo otklanjanje. Budući da službena ekonomska akademska zajednica šuti o problemu i nema rješenje, imamo narod ostavljen na milost i nemilost. Da li se tu radi o ne znanju akademske zajednice, njihovim dobrim živcima da mirno promatraju narodnu bunu i ne rade ništa na pronalaženju rješenja ili možda o namjernom protunarodnom nedjelovanju to će pokazati budućnost. A koliko narod vjeruje u najbolje namjere institucija je i živi lanac oko HNB-a, naše centralne banke. A koja je uopće uloga svake centralne banke? Da očuva beskonačnu kreditnu aktivnost banaka i da prikrije prevarnu shemu zarade (kontrola cijena?!). Tj. da krediti nemaju kraja. A na drugoj strani, nigdje se ne stvara realni novac za otplatu novčanih profita banaka. Tj. isključiva kreditna politika u emisiji novca ima za posljedicu ekonomsko ropstvo (vidi poglavlje 14. Ekonomsko ropstvo). Toj raji kao da fali vođa koji bi imao odgovor na sve i program kojim bi izvukao zemlju iz krize. A u stvari, narod ne treba vođu nego znanje o uzrocima krize i načinu rješavanja. Međutim, čini se da je lakše vjerovati vođi nego steći potrebno znanje. Školski sustav je pokazao da se lako može stvarati nesposobne stručnjake bez ikakve posljedice. Gomile diplomiranih ekonomista ne znaju riješiti problem i svojim neznanjem doprinose besciljnosti masovnih prosvjeda. Najveći domet na kraju može biti promjena vlasti i izbor novih zastupnika. Samo to neće promijeniti situaciju zbog koje su nastali prosvjedi. Biti će to samo smjena vodstva, ali ne i smjena pogrešne ekonomske politike. Da neznanje ne donosi rješenje moglo se je vidjeti na prosvjedima u Grčkoj, Francuskoj, Engleskoj te ostalim zemljama. Rezultati više tjedana prosvjeda su skoro zanemarivi. Doslovce se vidi na djelu poslovica "Od drveta ne vidimo šumu". A moglo bi se reći i "Psi laju, a karavane prolaze". Ništa se neće promijeniti samo zato što masa ima želju, već treba imati i okvirni plan (vidi poglavlje 16. Izlaz iz krize) čija će se provedba zahtijevati. O konačnom planu za izlaz iz krize se naravno mora raspravljati jer to znači promjenu zakona i stvaranje regulative. Zašto je bitan plan koji se treba zahtijevati? Pa zato jer oni koji su na vlasti uvijek mogu reći "Mi to ne možemo učiniti jer ne znamo kako" (ili ne žele znati). Međutim, ako se zahtjeva točno provođenje plana, tada ne može biti izgovora. Okvirni plan i filozofija rješenja su najvažnije. Bez toga nema rješenja. To je nekad bila uloga lidera, čovjeka sa vizijom i planom kako da je ostvari. Danas, bi nam takav lider dobro došao, ali nije neophodan. Tražiti liderstvo je kao reći da smo kao zajednica nesposobni. Da li smo zbilja toliko nesposobni (ovce ili guske u magli) ili samo lijeni da preuzmemo potrebna znanja (članci na ovoj web stranici)? Ne stvori li se konkretan provedivi plan za koji će se zahtijevati provođenje, mogu sa 100% sigurnošću reći da će efekt prosvjeda na ekonomsku situaciju biti skoro ravan nuli. Narod bi rekao "Sjahati će Kurta da bi uzjahao Murta". Po čemu je plan izlaza iz krize koji predlažem na ovim stranicama jedan od najboljih i lako provediv? Pa prvo po znanstvenom pristupu definiranju problema u

monetarnom toku - uzroku stvaranju duga. A drugo, sličnih rješenja i prijedloga (Zakon o ukidanju FEDa Dennisa Kuchinica HR6550). Treće, ne postoje drugi alternativni planovi koji bi mogli tako sigurno, lako i brzo riješiti krizu za sva vremena. Prema analizi sustava (vidi poglavlje 2. Od problema do rješenje), samo planovi koji uključuju ispravnu reformu monetarnog i bankarskog sustava vode ka trajnom rješenju posljedica sadašnjeg ekonomskog ropstva. Mnogi se ne mogu složiti sa ovim zaključcima, ali će vrijeme pokazati da je moć znanja najvažnija i igra veću ulogu od moći mase naroda. Ljudska nevjerica u rješenje i dalje stoji na putu ka sretnom kraju ovih masovnih prosvjeda. To su balvani neznanja koji će nas sve i dalje držati u ekonomskom ropstvu. Tek kada se riješimo tih balvana, vidjeti ćemo da je put ka blagostanju lako ostvariv.

25. U potrazi za reformom
U posljednje vrijeme se može čuti puno poruka da od Predsjednika Ive Josipovića, a već prije i od guvernera HNB-a Rohatinskog da nam trebaju reforme koje će pokrenuti gospodarstvo. I tu se svi slažemo. Nešto nam ne štima u državi i treba to reformirati. Što to povezuje nezaposlenost, nelikvidnost, rad bez primanja plaće, probleme u vraćanju kredita, sve veći dug države, produženje radnog staža za punu mirovinu, skupo visoko školstvo, pad bdp-a i možda još neke loše stvari u državi? Pa sve to povezuje nedostatak novca. Malo je onih koji ne bi radili samo da im se pošteno i plati. Svatko bi htio biti u mogućnosti pokriti svoje troškove i možda uspjeti nešto sitno novca uštedjeti. Pitanje je iskonsko: Što je bilo prije? Kokoš ili jaje? Tako se može isto zapitati: Što je bilo prije? Novac ili roba? U prošlosti je bilo važno imati robu koju si možeš mijenjati za neku drugu. Danas se robna trgovina radi novcem. Ako kupci nemaju novaca, nema ni trgovine. To znači da nedostatak novca doslovce koči gospodarstvo. Stvara se velika nelikvidnost i mnogi propadaju samo iz razloga što ne mogu naplatiti robu ili usluge. Tu situaciju ne može razmrsiti promjena porezne politike. Treba očigledno mijenjati monetarnu politiku. Bilo je ideja da se smanje kamatne stope. HNB bi mogla smanjiti eskontnu stopu i omogućiti da se lakše mogu podići krediti. Ali HNB to ne radi. Razlog tome je lako objasniti. Povećana ponuda novca bi pokrenula gospodarstvo, a zarada bi se većinom položila opet na neki od bankovnih računa. Banka bi opet mogla izdati kredit umanjen za obaveznu rezervu. Taj kredit bi opet netko zaradio i njegova zarada bi završila na računu banke. U svakom slučaju proces je poznat i zove se multiplikacija novca. U više koraka početna emisija HNB-a se može pretvoriti u 5 puta veću emisiju kredita. Svi oni koji su uspješno zaradili novce sada imaju mogućnost trošiti te novce i na uvoznu robu. I tu nastaje problem. Za kupovinu vani se moraju koristiti devize, tj. devizne rezerve HNB-a. Posljedica sniženja eskontne stope stoga ima za posljedicu odljev deviznih rezervi HNB-a. A kad bi ostali bez deviznih rezervi, tada bi održanje tečaja bilo nemoguće. Za sada je problem sniženja kamata vezan sa deficitom u robnoj razmijeni sa inozemstvom. Zbog stalnog deficita u trgovinskoj bilanci Hrvatska ima devizne rezerve samo od deviza koje su tu stigle nakon promjene inozemnog kredita u kune. To je u stvari dio glavnice inozemnog kredita. I sad je pitanje: Zašto imamo deficit u trgovinskoj bilanci od kad je države? Razlog tome je sigurno povoljan tečaj za uvoznike, ali i nepostojanje potrebnih carinskih barijera. Sve je "jeftinije" iz uvoza. U stvari ništa nije jeftinije iz uvoza jer se uvoz financira kreditom koji, naravno za sada, ne možemo vratiti. Moglo bi se reći da time živimo iznad svojih mogućnosti. Svatko tko kupuje uvoznu robu umjesto domaće doslovce sudjeluje u rastu duga. Slogan "Kupujmo Hrvatske" je identičan izjavi "Ne zadužujmo se nepotrebno". To bi trebala biti glavna misao svih stanovnika Hrvatske. Znači li da u slučaju da uvoz pokrijemo izvozom da smo riješili problem u državi? Na žalost, ne znači. Čak i kad bi uvoz bio pokriven izvozom ne bi bilo nikakvog razloga za slavlje. Malo je čudno da država ne može prosperirati kad ima izbalansiranu vanjskotrgovinsku bilancu, ali zasluga sa to je u postojećoj monetarnoj regulaciji (emisija kredita). Tu se vraćamo na priču koju smo započeli idejom da svatko želi pokriti svoje troškove i možda nešto novčano uštedjeti. Kada država ima izbalansiranu vanjskotrgovinsku bilancu prividno izgleda kao da je financijski izolirana jer nema priljeva ni odljeva novca. Svi se možemo složiti da dugoročno svaka firma i pojedinac može ostvariti novčanu uštedu ili ostati na nuli. Dugoročno ostvarivanje novčanog minusa znači da stalno ulaže vlastiti novac (ili kredit) i ne

uspijeva podmiriti svoje troškove. Možemo to nazvati lošim investiranjem, ali sigurno je da ta firma ili pojedinac ne može trajno imati deficit. Na kraju će morati bankrotirati. Ako želimo globalno izbjeći padanje u dug i bankrot, dugoročno moramo imati vlastiti balans nulu ili pozitivan. Vjerujem da svi to znamo, ali je pitanje da li se to može postići za sve firme i stanovnike u državi. Prema zakonu o HNB-u iz 1994. HNB može regulirati novac u opticaju tako što faktički emitira kredit prema bankama. Banke ta sredstva mogu dalje plasirati opet u vidu kredita i on se u financijskom sustavu može umnožiti u višestruko veću sumu kredita. Nikakva emisija novca neopterećenog dugom ne postoji. Ako ne bi bilo emisije kredita, novac u državi uz uvjet uvoz=izvoz bi ostao konstantnim. U takvim uvjetima se novac prilikom trgovanja prebacuje iz ruku u ruke te ono što je nekom izdatak, postaje nekom prihod u istom iznosu. Ne stvara se nikakav novi novac i nema promjene u novčanom balansu. On je na nuli. Možemo trgovati koliko hoćemo, ali nema mogućnosti da se stvori globalna akumulacija (profit ili novčana ušteda). To znači da čim netko ostvaruje profit, tada se na drugoj strani mora pojaviti novčani deficit. Ako se profit stalno ostvaruje, onda se negdje mora stvarati gubitak. Bilo bi idealno da samo država (proračun) ostvaruje gubitak jer bi tada deficit proračuna pokrivao profite u državi. Mnogi ne mogu vjerovati da profit u državi dolazi od deficita proračuna, ali eto dolazi. A praktično se troši i na deficit platne bilance sa inozemstvom. Ovo uopće nije nevjerojatna tvrdnja, nego poznata svima makroekonomistima. Samo je rijetko možemo čuti u javnosti. Razlog za to je više nego jasan. Sigurno je da bi dosta ljudi moglo postaviti jedno zanimljivo pitanje: "Ako deficit proračuna odlazi na novčane profite u državi, kako će država uopće moći vratiti dug za deficit?" U slučaju kada država koristi domaći kredit za deficit proračuna stvar postaje logički neodrživa. Tj. dug za deficit proračuna se ne može vratiti. Profit koji bi ostvarila banka također dolazi od deficita proračuna, a on se financira novim većim kreditom koji pokriva kamatu i ostale potrebe države. Zamislimo sad da država promijeni monetarnu regulaciju i umjesto zaduživanja za deficit proračuna, emitira novi novac i pokrije deficit proračuna. Tada bi se tokom godine povećala ukupna suma novca u državi te bi taj novac završio kao globalni profit u državi. Država ne bi gomilala dug, a pojavio bi se dotok realnog novaca. I nije to ništa novo. Imali smo to do 1994. godine. Ali tada smo imali i inflaciju. Da li smo tada znali od kuda dolazi inflacija? Za to se okrivljavala emisija države koja je postajala sve veća i veća. Iz nekog razloga se pojavila inflacija. Možemo ju objasniti upravo preko multiplikacije novca u bankama. Naime, na svakih 100 novčanica državne emisije, banke sa vremenom mogu emitirati višestruko veću količinu kredita, tj. povećati ponudu novca. Svi koji su u tim ciklusima zaradili te novce i položili ih u banku trebali bi nešto sitno profitirati, kao i banka. Suma svih tih profita može prijeći emitirani iznos novca. A sve profite bi trebala pokriti država svojom emisijom novca. Očigledno je da državna emisija novca ne može slijediti potrebe za profitom. Osim toga, velika ponuda novca prelazi mogućnosti privrede da poveća ponudu roba i usluga te je logičan rast cijena – inflacija. Državna emisija novca u kombinaciji sa multiplikacijom novca u bankama sigurno vodi u inflaciju. Ovo je važna tvrdnja. Za sprečavanje inflacije potrebno je izmijeniti i bankarski sustav. Pa, svima je to već pomalo jasno, samo se ne govori kako. Nametanje poreza na aktivu banaka ne mijenja problem globalne profitabilnosti posla u državi. Ne stvaraju samo banke profit, već i druge firme i pojedinci. Međutim rješenja ima. Kad bi se podigla obavezna rezerva na 100% na tekuće račune i žiro račune firmi, tada bi novci svih firmi bili sigurni, a plaćanje bi se moglo odvijati u realnom vremenu. Time bi se moglo i ubrzati poslovanje firmi. S druge strane, za štednju bi se morala uvesti obavezna rezerva od barem 50%. Tako visoka obavezna rezerva ima za posljedicu da je izdani kredit manji ili jednak od deponiranog novca u trezorima. Uvođenjem ograničenja raspolaganja štednjom do isteka oročenja postignuti će se da nema multiplikacije novca u opticaju. Banke više neće stvarati veliku sekundarnu emisiju i uvjeta za inflaciju više neće biti. Ponuda novca će biti stabilna i država će je lako regulirati emisijom i porezima. U potrazi za reformom dolazimo do potrebe za reformu monetarnog i bankarskog sustava, kao temeljnim reformama u državi. Priča ovdje ne staje. To je tek početak. Problem inozemnog trgovanja, regulacije tečaja prema ostalim valutama je slijedeća stepenica. Idealno je da država, koja je neopterećena dugovima, balansira vanjskotrgovinsku bilancu ili da je u suficitu (na račun drugih

država). U uvjetima slobodne trgovine je to skoro nemoguća misija. Ne znamo koje će regulacije morati uvesti država (carina) da smanji deficit vanjskotrgovinske bilance, ali je sigurno da će to morati napraviti. Čak i kad ne bi riješila vanjskotrgovinski deficit, država bi ovim reformama ozdravila privredu i godišnje uštedjela 12 milijardi kuna nepotrebnog kredita. Novi kredit bi se trebao dizati samo za uvoz i pokrivanje kredita od ranije. 12 milijardi kuna je cca 3,5 do 5% novčane mase. To uopće nije puno jer samo u 2010 su banke povećale emisiju kredita za 8%. A krediti su barem 80% novca u državi. Ova predložena emisija bi mogla biti dovoljna za 220 000 prosječnih neto plaća tokom cijele godine. Naravno, ti ljudi bi morali svojim radom i nešto vrijedno stvoriti jer samo stvaranje novih vrijednosti daje vrijednost novcu. Ulazom Hrvatske u EU, ove reforme ne bi mogli provesti i zbog toga je ulaz u EU pogreška koja može dugoročno uništiti većinu gospodarstva.

26. Otvoreno pismo HNB-u (11/2009)
Naslov: Kako se povećava realna apsolutna novčana masa u financijskom sustavu RH (bez kreditiranja)? Pitanje za guvernera Rohatinskog ili nekog tko će znati odgovoriti. Imao bih konkretno pitanje na koji način HNB regulira količinu novac u sustavu. Budući da nisam financijski stručnjak molio bih vas za objašnjenje koje bih mogao lako prenijeti i svom 7.g sinu. Započeo sam forum na temu porijekla novca u nadi da možda netko zna kako se povećava novac u opticaju (http://www.forum.hr/showthread.php?t=494832). Međutim, od nekoliko postova koje sam dobio nije bilo baš neke koristi. Poznati su mi u grubo sistemi bankarske sekundarne emisije (privremena emisija nepostojećeg novac - samo djelomično u depozitu). Međutim, realno gledajući kad izađe kredit taj se novac mora vratiti i povući iz opticaja. Postoji i primarna emisija centralne banke ?! Svaka proizvodna djelatnost koja radi sa dodanom vrijednošću. Međutim, nemam objašnjenja kako se nalazi novac za tu dodatnu vrijednost. Novac je za razmjenu. Tj. onaj tko ima novac da kupuje njime dobio ga je opet razmjenom. Jedino centralna banka može emitirati novac da bi pokrila novo nastale vrijednosti. Također, kod povećanja stanovništva je potrebno povećati količinu novca. I tu je problem u logici. S jedne strane svi radim da bi dobili novac za svoj rad, ali to je čista razmjena. Novac se mijenja za rad ili proizvod. Naglasak je da se mijenja. Kako to HNB radi? Ne može podijeliti novac od primarne emisije jer on pokriva sve novo nastale vrijednosti. Tj. vrijednost se pojavljuje dvostruko. Realno i u novcu. Po mom mišljenju tu bi emisiju novca trebalo raditi preko države, točnije dijelom plaćanjem javnih službi (samo za realni ljudski rad - policija, vojska, zdravstvo, ..). Međutim, zanimljivo da sada, kad se priča o proračunu RH, nisam zapazio da takva stavka prihoda postoji niti ju je itko spomenuo. Ako se novo nastala vrijednost pokriva vanjskim kreditom, mislim da će financijski sustav kolabirati u trenutku vraćanja kredita, kada se moraju iz opticaja povući sve kune izdane u zamjenu za devizni depozit. Istodobno, ako na tržištu nema novca koji će pokriti novonastalu vrijednost i za to se koristi vanjski inozemni kredit tada će nas ta politika dugoročno odvesti u dužničko ropstvo. Tj. za sve što smo stvorili moramo dići kredit, a nemamo ga otkud vratiti jer realno nema emisije novca koja bi to pokrila. Nadam se da sam u krivu i da je sve ove godine (od 1994) postojala emisija kuna koja je pokrivala novo nastalu vrijednost. A ako je to istina, objasnite mi na koji način je HNB povećala ukupnu novčanu masu. Odgovor da je plasiran preko poslovnih banaka ne smatram točnim, jer je to samo posudba bankama. I ta se posudba mora vratiti, jer bi to bio poklon. Banke su sada u privatnom vlasništvu.

Isto tako, logičkim razmišljanjem se može zaključiti da ako se u financijski sustav realno ne upumpava nova količina novca tada bi trebalo doći do deflacije točnije, svaka novčanica bi bila dionica cijele zemlje koja bi postajala sve vrednija što više proizvodimo novih vrijednosti. Tj. proizvodi i nekretnine bi postajali sve jeftiniji. Imali bi puno vrijednosti, a malo novca. Pumpanje novca sekundarnom emisijom sa bankarskim kreditima može prividno izgledati kao rješenje, ali svi ti krediti se moraju vratiti !!! Do sada je tendencija bila sve većeg zaduženja te se sve čini da se to i dešava. Zbog toga mi se i čini da je politika HNB idealna kad gledamo sa gledišta inozemnih kreditnih institucija, ali mi se čini da dugoročno čini štetu čije se posljedice po RH katastrofalne. Mislim da shvaćate o čemu govorim. Neke stvari ne štimaju u financijskom sustavu RH. Isto tako, kad uđemo u EU i npr. uzmemo euro za plaćanje, ovo o čemu sam sad pričao biti će još malo kompliciranije. Da li će HNB tada moći raditi primarnu emisiju eura na nivou potreba RH? Također me zanima, ako imamo platni deficit prema inozemstvu, to bi značilo da se kune moraju promjeniti u devize i s tim devizama se pokriva deficit. To znači da u financijskom sustavu i na taj način nestaje masa novca. Kako se to već godinama događa, pitam se kao se taj deficit sanira. Pretpostavljam kreditima koje će opet trebati vratiti, a realne mase novca za to nema. Puno teksta, ali se nadam da ću dobiti pravi odgovor. Dobiveni odgovor 10.12.2009. ne odgovara ni na jedno postavljeno pitanje već samo upućuje na zakon o HNB, web stranicu www.hnb.hr i osnove ekonomike. Ocijena odgovora: 0. Pismo je napisano puno prije matematičkog dokaza te ga treba sagledati sa čisto logičkog stanovništva koje je kasnije matematički dokazano i potvrđeno primjerom (01/2010.) da je istinito.

27. Otvoreno pismo Vladi (02/2010)
VEOMA VAŽNO - POSTOJI NEPORECIV MATEMATIČKI DOKAZ IZVORA KRIZE (NEPLAĆANJE, MANJAK NOVCA) ZBOG IZOSTANKA PRIMARNE EMISIJE.

Poštovanje g. Predsjednice Vlade Već nekoliko mjeseci pokušavam na neki način doći do ključne osobe koja će potvrditi moje tvrdnje i imati hrabrosti da ih provjeri i objavi. Radi se o količini novca u financijskom sustavu. Knjigovodstvenom analizom financijskog sustava države došao sam do neporecivog dokaza: Deficit proračuna je jednak sumi svih profita i gubitaka. U stvari to vrijedi za zatvorenu zajednicu, ali u biti je važan zaključak. Jer ako ne bi funkcionirali kao mala zatvorena zajednica, kako bi funkcionirali kao dio zemaljske zajednice. I nije problem što sam dokazao i primjerom nego što iz tog dokaza ima drugih logičkih zaključaka. Ima ih dosta i navodim ih na http://sites.google.com/site/financijskisustav/. Najvažniji su: 1. Država ne smije uzimati kredit za deficit proračuna, ako ne postoji primarna emisija. Takav kredit se skoro ne može ni teoretski otplatiti. 2. I ostale države ne rade primarnu emisiju nego kreditiranje iz centralnih banaka - što vidimo da vodi u beskonačno zaduživanje. 3. itd. Isto tako, bez ljutnje, ali u Saboru možete optuživati bilo koga za krizu, ali ako im ne date dokaz da sustav sigurno dovodi do krize, ništa nećemo postići. Ako to napravite, već ćemo biti na putu prema rješenju. Možemo samo zaključiti da isti sustav ima i EU jer ECB ne predviđa primarnu emisiju već samo kreditiranje. To znači da ulazak u EU treba odgoditi dok EU ne riješi taj problem. Pretpostavljam da će nas kriza ponovo još jače zahvatiti poslije ljeta, a za dvije godine će biti teško naći firmu koja nije u bankrotu. Banke nam više neće davati kredite jer ionako znaju da je postojeće ne moguće vratiti (kad nema primarne emisije). Volio bih kad bi mi se javili e-mailom. Jer zbilja sam slao e-mail na hnb, sindikate, televizije, novine, predsjednika RH, itd. Zbilja nikog nije briga. Pa ako ni predsjednicu vlade ne bi bila briga za sudbinu nacije tada bi to bila točka na i. Nadam se da će moj trud da se istina objavi i nađe rješenje uroditi plodom. Pogotovo što su moje tvrdnje matematički dokazive, a ne samo mišljenje koje je upitne istinitosti. Posjetite http://sites.google.com/site/financijskisustav/ i sve će vam biti jasno. S poštivanjem ......... ----------------------------------------------------------------------------------------------------

ODGOVOR: ---------------------------------------------------------------------------------------------------VLADA REPUBLIKE HRVATSKE Ured predsjednice

Klasa: 050-01/10-01/861 Urbroj: 50302-10-10-1 Zagreb, 9. ožujka 2010. Poštovani gospodine ....,

Predsjednica Vlade Republike Hrvatske, gospođa Jadranka Kosor, primila je Vašu predstavku, u kojoj tvrdite kako imate ˝neporeciv matematički dokaz izvora krize zbog izostanka primarne emisije˝. Ovim Vas putem želim izvijestiti da sam, po naputku predsjednice Vlade, Vašu predstavku dostavio na uvid i daljnje postupanje potpredsjedniku Vlade i ministru financija, gospodinu Ivanu Šukeru. S poštovanjem, Predstojnik Ureda predsjednice Vlade, državni tajnik Krunoslav Mesarić, dipl. iur.

22.03.2010. Poštovani, Iskreno zahvaljujemo na Vašem trudu. Cijenimo svaku inicijativu naših građana te smo shodno tome ozbiljno i temeljito pristupili analizi vaše predstavke. Vaša teza podrazumijeva drugačiji smjer ekonomske politike od ekonomske politike Vlade Republike Hrvatske te Hrvatske narodne banke čiji je temeljni cilj očuvanje makroekonomske stabilnosti. Još jednom zahvaljujemo na iskazanom interesu i spremnosti da ponudite svoje viđenje situacije. S poštovanjem, Stanko Kršlović Ravnatelj Zavoda za makroekonomske analize i planiranje

28. Otvoreno pismo Predsjedniku Josipoviću (02/2010)
Poštovanje g. Predsjedniče Josipoviću Čestitam na pobjedi i izboru za predsjednika. Želim Vam puno sreće i uspjeha u radu. Glasao sam za Vas i mislim da imate poštene namjere. Osobito su mi drage riječi " Ne smijemo se bojati, ne smijemo šutjeti nit okretati glavu ", "Hrabrost je ta koja pobjeđuje nepravdu i ostvaruje bolje društvo" te " U borbi za pravednost se nikad neću umoriti". Volio bih da su te riječi istinite i da ih ozbiljno mislite. A priliku za to imate odmah. Premda nisam ekonomista, već samo diplomirani inženjer elektrotehnike, u zadnjih nekoliko mjeseci me zainteresiralo jedno monetarno pitanje. A to je pitanje novog novca u opticaju. Pokušaj kontaktiranja e-mailom HNB-a, vlade, bilo koje redakcije TV-a, novina, Ekonomskih fakulteta u Zagrebu i Rijeci je ostao skoro bez ikakvog rezultata. Osim HNB-a gdje su me uputili na zakon i ekonomske udžbenike nitko nije ni odgovorio na poslani e-mail. A evo, ja sam prvo logički, a zatim i matematičkim jednadžbama uspio dokazati da postoji veza između deficita državnog proračuna i ukupnog profita izolirane zajednice. Tj. suma profita i gubitaka svih subjekata zatvorene zajednice jednaka je deficitu proračuna. Iz toga slijede i drugi zaključci, a među njima i se izčitavaju i razlozi zašto se neprekidno povećavaju dugovanja svih država (kao i naše). Velikog sam vjerovanja da će i ovo pismo završiti u košu za smeće, ali bi ipak molio da se moje riječi veoma ozbiljno shvate. Zbilja se ne radi o tlapnjama. To nije maštanja o teoriji zavjere već matematikom i primjerom nepobitno dokazana istina. Naravno da su moje formule nepotpune za stvarno stanje kada zajednica nije izolirana, ali onda sigurno vrijede za cijelu zemaljsku kuglu, koja je u globalu izolirana. Trgovinski deficit ili suficit, dotacije iz inozemstva, privatne otplate duga, i ostalo se lako može ugraditi u formule, ali za razumijevanje principa nije bitno. Iako nisam vrhunski matematičar postavio sam jednadžbe koje obuhvaćaju sve subjekte te su 100% točne. Da se ne bih ponavljao, u nastavku ću Vam dati kopiju pisma koje sam uputio na više važnih adresa (dnevnik@dnevnik.hr, poslovni.svijet@vecernji.net, pisma@nacional.hr, ekonomija@slobodnadalmacija.hr, dubrovacki.list@du.hinet.hr, info@feral.hr, gi@glasistre.hr, glas@glas-slavonije.tel.hr, globus@eph.hr, jutarnji_list@eph.hr, karllist@ka.tel.hr, novostivk@vk.tel.hr, vjesnik@vjesnik.com, zadarski-list@zd.hinet.hr, info@rtl.hr, klubsdp@sabor.hr, radio101@radio101.hr, info@hina.hr, marijan@zelena-akcija.hr, dkunstek@eizg.hr, otvoreno@hrt.hr, bankamagazine@bankamagazine.hr, nhs@nhs.hr, sssh@sssh.hr, emil.kuhtic@hup.hr, glasnogovornik@vlada.hr, efri@efri.hr, info@hnb.hr) Očigledno je da ne javljanje bilo koga na ovaj e-mail može samo značiti slijedeće: • Svi već znaju, a nitko to ne želi (ili se smrtno boji) javno priznati ili

Istina je toliko jednostavna da se ne može povjerovati da nam to već netko nije trebao

reći. Na temu financijski sustav, sam prije nekoliko mjeseci započeo temu financijski sustav i novac, te, nakon dužeg postanja i izvođenja matematičkog dokaza sa primjerom kojim to potvrđujem, ostao bez odgovora od nekoliko ljudi koji su ekonomske struke. Ljudi su te jednadžbe prvi put vidjeli i tvrdili da nisu točne ili da su pogrešno postavljene. Prema tome, ovo pismo trebate dati na provjeru matematičaru, a ne ekonomisti. Čini se da je ova istina tabu tema za ekonomske studije. Da ne bih bio totalni neznalica pročitao sam knjigu o makroekonomiji koja je dostupna u pdf formatu na webu Ekonomskog fakulteta. Pročitao sam i statut ECB (Europska centralna banka) da bih pronašao mehanizam kojim se generira realni novi novac i nisam ga našao. Čudno je da centralna banka u statutu govori da ima određeni osnivački kapital, a da istodobno ne govori kako se može povećati realna novčana masa (bez kredita). Tj. banka je osnovana na kapitalu, a kako je ona centralna banka, vjerojatno bi trebao biti i mehanizam povećanja tog kapitala opisan, ali nije. Niti jedna druga banka (članica sistema centralnih banaka) nema ovlasti raditi primarnu monetarnu emisiju. Bez određene primarne emisije novca ne mogu se vratiti dugovi (niti naši niti skoro ničiji drugi)!!!! To dokazuju izvedene matematičke jednadžbe. Primjer koji dokazuje točnost je na linku Veza profita zajednice sa deficitom proračuna (Financijski sustav i novac). Vi ste mi posljednja nada da postoji netko tko je dovoljno hrabar da obznani pravu istinu. Što bi bio početak za nalaženje globalnog rješenja za sve zemlje, a ne samo za RH. Nisam zagovornik štampanja novca, sadašnje stanje u svijetu nam govori da bez točnog definiranja mehanizma primarne emisije možemo očekivati samo cikličke duboke gospodarske krize zbog nemogućnosti vraćanja kredita koji su postali zamjena za primarnu emisiju. AKO SHVATITE BIT IZNESENIH MATEMATIČKIH JEDNADŽBI I BEZ VIŠEGODIŠNJEG STUDIJE EKONOMIJE MOĆI ĆETE ZNATI KOJI POTEZI VLADE SU DOBRI, A KOJI SAMO KUPUJU VRIJEME I VODE NAS U JOŠ DUBLJU KRIZU. U nadi u bolju budućnost. Neka nam Bog pomogne. S poštovanjem ....... ODGOVOR: REPUBLIKA HRVATSKA URED PREDSJEDNIKA ODJEL ZA PREDSTAVKE, PRITUŽBE I POMILOVANJA KLASA: 050-02/10-10/17 URBROJ: 71-05-05/5-10-02 Zagreb, 18. ožujka 2010. Gospodin .... E-mail: ...@...> Predmet: Gospodarstvo, odgovor na Vašu predstavku

Poštovani gospodine ....,

U ovom Odjelu Ureda Predsjednika Republike Hrvatske primljena je Vaša predstavka kojom ste se obratili predsjedniku Republike, gospodinu prof. dr.sc. Ivi Josipoviću, s mišljenjem o gospodarskim problemima i matematičkom rješenju izlaska iz krize. Izvješćujemo Vas da je Vaša predstavka primljena na znanje. Zahvaljujemo Vam na iznesenim stajalištima i želimo Vam svako dobro. S poštovanjem, Pomoćnica pročelnika Sandra Krvavica

Otvoreno pismo medijima, vladi, saboru, sindikatima, ... (01/2010) Poštovanje ! Ne znam koliko Vas to može iznenaditi, ali matematičkim jednadžbama sam povezao profit zatvorene zajednice i deficit državnog proračuna (bez kredita banaka). Ovo nije šala, neka bezvezarija ili igra riječima, sve je matematički točno i provjerljivo. Dobiva se da je: "suma profita (štednje) i gubitaka (negativno) subjekata u državi" = "novčani profit cijele države" = "deficit državnog proračuna". A na temelju dobivene jednadžbe se može izvući puno se drugih dobrih i korisnih zaključaka. Kako se nitko ne želi ozbiljno pozabaviti tom tvrdnjom, htio bih da vaši ekonomski stručnjaci (suradnici, prijatelji, poznanici, ..) potvrde ove jednadžbe (jer su točne) i da se napokon riješi pitanje kako dolazi do krize i kad nekog vidljivog uzroka nema. Uzrok je među ostalim i u nepravilno riješenom načinu generiranja novog novca u sustav. Tj. uopće nije riješeno. Više o tome ima na Veza profita zajednice sa deficitom proračuna (Financijski sustav i novac). Pretpostavljam da će te odbaciti ovo pismo u smeće jer nije zanimljivo i revolucionarno. Međutim, matematički je istinito, dokazivo i neporecivo točno (dokaz i primjer je na linku). To znači da možete imati mišljenje o tome kakvo želite, ali formule pokazuju i primjer pokazuju da je bez deficita državnog proračuna nemoguće imati prosperitet (za sve ili većinu). Isto tako, za taj deficit se ne smije uzimati kredit jer se ne može otplatiti novcem, već samo prodajom imovine ili će se samo može iz godine u godinu uvećavati dug. Praktičnih dokaza imate u 100 zemalja. Meni je kao neutjecajnom pojednicu teško stupiti u kontakt sa ključnim osobama i dobiti mišljenje o tome, ali vama kao novinarima i utjecajnim osobama to posao i dužnost. Svima nam je u cilju da se to pitanje potegne i kaže da se desetljećima (stoljećima) radi pogrešno i da treba naći pravi način za njegovo rješenje. Jednostavno, kao jedan pojedinac ne mogu napraviti ništa, ali ako svi shvatimo o čemu je riječ, sigurno će se naći rješenje. Problem je toliko velik, da će sigurno biti potrebno napraviti međunarodne dogovore. Međutim, trebamo krenuti od nas samih i prihvatiti da postoji problem sa generiranjem novog novca i da ga se jednom treba ispravno i točno riješiti na zadovoljstvo svih ljudi u svim zemljama. Ovo je tema o kojoj se treba javno raspravljati sve dok se ne riješi. Nema važnijeg financijskog pitanja za svaku državu od ovog. Tek rješenjem ovog problema možemo riješiti i ostale. Ovo pitanje postaje totalno važno kad HR bude ulazila u EU, a osobito u euro zonu. Od toga ovisi financijska budućnost nas i onih koji nas nasljeđuju. Odziv na ovo pismo ću prenijeti na navedenoj web lokaciji da bi upoznao i sve koliko se kao društvo borimo za bolje sutra.

Ovo je puno puno važnije od borbe za očuvanje 5 stabala u centru grada Zagreba, a o čemu se pisao na naslovnicama i objavljivalo u TV dnevnicima. Također je i puno važnije od kriznog poreza, kojeg vjerojatno ne bi ni trebalo biti da se ovaj problem već riješio. Pokrenimo Hrvatsku dok još možemo! Zasučimo rukave i uprimo mozak. Nitko nam neće pomoći, ako si sami ne pomognemo. Pokazali smo sa imamo vrhunske znanstvenike u raznim područjima, zašto ne bi imali i na financijskom planu. Rješenje koje se pronađe treba biti takvo da je primjenjivo i na ostale zemlje istovremeno. Prosperitet svih je garancija i našeg prosperiteta. Pismo ide na puno adresa, jer nemam vremena da radim pojedinačne kontakte, a radi se o stvari od važnosti za sve. Moramo djelovati hitno i pokrenuti se. Proslijedite pismo svima koji bi mogli pomoći u dobivanju pravog rješenja za problem ubacivanja novog novca (tj. spriječiti krizu koja nastaje izostankom emisije potrebnog novog novca). S Poštovanjem ....

29. Financijska situacija u Hrvatskoj (02/2010)
Iz pisma prijatelju: Nas uvjeravaju, da samim time što dižeš kredit imaš šanse naći novac za glavnicu i kamate. A ako ničim nije osigurano da se će se pojaviti novi novac za te kamate ili bolje rečeno novac za bilo kakvu zaradu na nivou zajednice (novo stvorenu vrijednost)? Niti se o tome priča, niti to nije nikakav problem, niti se itko uopće brine jer svi se odmah sjetimo inflacije i to je bauk na čiji spomen pristajemo na drugo rješenje, premda nas nitko nije nikad uvjerio da je to rješenje. Rekli su samo ovo ne smijemo zbog inflacije, pa nam preostaje samo ovo. I ako se držimo toga biće nam super. Pa novce za inflaciju je naručivala država. Znači, mogli su biti nerazumni u štampanju pa je to loše i pogrešno (Veoma važna nova vijest: 14.12.2010. Nije uzrok hiperinflacije državna emisija novca nego je to većim dijelom zasluga multiplikacija novca u bankama koja svaku državnu emisiju može pretvoriti u višestruko veću). Ali nisu bili pametni da znaju da im treba novi novac. Naši ekonomi su genijalci bez premca. I sad kad je vidljivo da novca fali, Rohatinski oslobađa 2,9 milijardi kuna da se fiktivno upumpa u sustav preko kredita. I vidi koja se zarada krije u samo godinu dana od 6% kamata. 174 miliona kuna kamata. Ili ti 400kn po stanovniku. To znači da za će godinu dana banke pokušati izvući 174 milje kuna realnog novca samo na osnovi ovog. I tako svake godine. A, ako je to istina znači da banke svake godine utrže samo od kamata (6%) 14 milijardi kuna. Kako sam ti već izračunao na 333 milijardi kuna bdp-a to ispada 4%. S obzirom da super dobre dionice HT-a nose prinos od 7% , a realno je da ti kapital donosi barem 5% profita godišnje ispada da skoro svi radimo samo za kamate. Teoretski samo jer novaca za plaćanje kamata ponestaje. A trebali bi ubaciti npr. dodatno 3% od 118 milijardi proračuna oko 3,5 milijardi kuna preko primarne emisije (482 mil eura). To bi bilo oko 1.2% postojeće štednje i nije suma koja bi izazvala hiper infalciju. I iznosi oko 1% BDP-a. I to bi omogućilo zaradu/uštedu po stanovniku od 875 kuna. Međutim, ako je štednja kod banaka 290 milijardi kuna to je 38 milijardi eura, a naš dug je veći. Praktično to znači da već sada znamo da se dug ne može vratiti jer imamo manju uštedu od duga. A banke svake godine na osnovu kamata od 6% na glavnicu 250 milijardi kuna potražuju 2 milijarde eura. Normalno imaju i banke troškove, ali ne znam kolike. Imamo inflaciju od 3,5%, a nije nastala štampanjem novca ? Tko tu pije, a tko plaća. Od kuda nama svake godine 3,5% više novca u opticaju (10 milijardi kuna ili 8,5% proračuna)? Nastala je podizanjem plaća. A kako možeš podići plaće, ako ne zaradiš više? A kako da zaradiš više, ako nema novog novca. Moraš ubrzati robnu razmjenu (i skratiti rok plaćanja). Znači, kontra stvari se događaju i nitko ne trza. Država uredno izračunava da nam je prosječna plaća svake godine 3,5% veća i tako već godinama. Nema problema, ali ako u nekom periodu sve poskupi puta 2 tada se mora pojaviti i ekvivalentna količina novca u opticaju (bez kredita) koja to pokriva. Ako to napraviš kreditom moraš biti glup ko top jer tada plaćaš kamate samo za umjetni inflatorni tok. A u biti inflacije i nije bilo jer bi to značilo da novac vrijedi manje. Novac i dalje vrijedi isto samo se pojavio višak od kredita, za koji smo mislili da inflacijski novac i počeli dizati zaradu. A sa većom zaradom dizali još veći kredit. Itd.

Uzmi 1,035 i potenciraj na 18 (godina) i dobivaš 1,85. U prijevodu na 100% štednje imaš još 85% kredita, a banka ima 15% obaveznu rezervu. Novca ima 85% više. Plaće su toliko više, a banke trljaju ruke sa 2 milijarde eura utrška godišnje. A u stvari bi to bilo logično da se zbilja štampao novac, ali tada banke ne bi imale vječne krave muzare. Međutim, plafon se dostigao. Nema mjesta za novi kredit. Rohatinski kupuje vrijeme dozvoljavajući još manju obaveznu rezervu. Međutim, država i dalje potražuje 3.5% više doprinosa i ove godine. Zanimljivo, nakon slinih rezanja plaća po raznim firmama, sličani rezulat kao i u najboljim godinama. Baš kad sam mislio da će prosječna plaća početi padati, a time i doprinosi. Ako 1,035 potenciraš na 20 dobivaš 1.99. Tj. Rohatinski bi morao dopustiti obaveznu rezervu 1% ili u prijevodu banke neće imati podlogu za bilo kakav kredit u roku 2 godine. Baš zanimljivo, to je 2012 godina. Ako tad uđeš u bilo koju banku i zatražiš novac vjerojatno ćeš dobiti listić sa brojem i reći će ti da odeš doma i čekaš obavijest kada ćeš moći podići svoj novac. Pa bi stoga i savjetovao da svu kešovinu koju imaš u banci na vrijeme izmjestiš na sigurno (sef u banci ili pretvoriš u zlato). ----Evo na primjeru Grčke od famoznog dvocifrenog deficita državnog proračuna se dokazuje da stara izreka "Dužan sam ko Grčka" opet dolazi u modu. A u EU se čude kak nisu predvidjeli bankrot. Možda se ipak obistini izreka "Prije će se EU raspasti nego RH uđe u uniju". Da bi upotpunio totalni kaos koji vlada, dao sam si truda i pročitao statut ECB. Važno je još zapazio da najnovija verzija statuta nije u text formatu nego skenirani dokument. Time ga tražilica više ne može indeksirati. Uz malo više truda uspio sam naći raniju verziju statuta na web stranici koja arhivira net. I našao sam zanimljivih podataka. ECB financira isključivo banke i korporacije. Naravno i financira nacionalne centralne banke. Međutim, nema govora o mehanizmu primarne emisije. To je malo čudno jer postoji stavka o osnivačkom kapitalu od XXXX miliona eura. Možda je pravo vrijeme da se počnemo pitati: Što je prije bilo novac ili kredit? Ovim statutom se dokazuje da je prije bio novac, a da poslije postoji samo kredit. Izuzetak je kamata na deponirana sredstva, koja je premala da bi pokrila potrebe za novim novcem (razlog opisan ranije). Onako u grubo izračunao sam da Hrvati trebaju barem 2 milijarde eura novca po godini (što će samo otići na kamate bankama). To znači da krediti o kojima se govori mogu zakrpati rupu otprilike do kraja ljeta (2010.). Uzmimo u obzir na potrebno vrijeme za dobivanje i trošenje. Treba spomenuti da bi se trebali zapitati svi koji koriste kartice za bezgotovinsko plaćanje kolika je provizija banke. Tipično je 5% (ili grešim). Da prilikom dizanja novca na bankomatu izgubite 5% već bi bila seljačka buna. Isto bi se dogodilo da prilikom plaćanja platite 5% više, pa su banke ucjenike prodavača i nametnule postotni iznos na transakciju. Međutim, to što mislite da vi niste na gubitku, ne znači da globalno nismo osiromašeni. Krajnja potrošnja iznosi minimalno 30 pa do 60% bdp-a. Kad bi sve bilo preko kartica tada bi to bilo 1,5 do 3% bdp-a zarade za banke. I kad mislite nije to puno, možemo si to dozvoliti. To bi iznosilo od 5 do 10 milijardi kuna. Bolje rečeno, pljačka od 60 miliona kuna je katastrofa, ali si 100 puta više možemo dopustiti kad je legalno. Na 1000 kn plaćanja karticom banka zaradi 50. Ako cijelu plaću od 7000 kn potrošite preko kartice, banka je zaradila na tome 350kn. Godišnje je to 4200kn. Čudim se još što naplaćuju godišnje članarine. Valjda da održe privid da tu nema zarade. Stoga preporučam da plaćate gotovinom. Pljačka kod pologa gotovine za firme je bitno manja i iznosi oko 0,4% sume. Firmi će ostati 4,6% bruto prometa. A ja mislim da je svakom poštenom kupcu u cilju da mu dobavljač ne propadne. Inače, plan da obavijestim medije i ostale važne (TV, radio, novine, vlada, stranke, sindikati, zeleni, itd) je ostao totalno bez odziva. dakako da nisam očekivao nekakav odziv, ali odziv nula je doslovce zabrinjavajući. To znači da možda većina ljudi nema pojma o stvarnoj istini, ali da oni koji nas obavještavaju i vode ne trzaju na te točne informacije može značiti nekoliko stvari:

• • •

Čelnim ljudima su poznate te stvari ali nitko ne želi ništa poduzeti ili - stvar je toliko nevjerojatna da svi misle da je totalna glupost ili - svi se boje objaviti istinu da ne bi nastala seljačka buna

Meni se čini da je ovo zadnje razlog. Osobito kad se vide scene na antiglobalističkim demonstracijama. Premda sam je jedan od rijetkih koji želi utrošiti vrijeme za ukazivanje na problem koji nas vuče u propast, to ne znači da sam u krivu. Čak sam čuo informaciju koja kaže da je cilj obrazovanja indoktriniranje. Pa je i zbog toga razumljivo da sam ja kao neekonomist prije dokazao prevarnost sustava nego diplomirani ekonomista. Knjigovodstveno zatvaranje troškova i prihoda u zatvorenom sustavu je tabu tema za ekonomski studij u svim zemljama. Baš se zgodno nadovezala na to i ljetna škola Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Prije će se ljudi organizirati da zaštite 5 stabala nego da se riješe prevarnog monetarnog sustava. Samo zato kaj se stabla ruše u sat vremena, a banke te pljačkaju godinama prije nego te dotuku. A kad te i do tuku, to shvatiš osobno, a ne globalno. Uvijek misliš da si uz više sreće mogao uspjeti. Uspjeh je globalno nemoguć. Evo seljačkog primjera. U državi od milion stanovnika svi dignu kredit od 1000kn. Na milijardu kredita trebati će vratiti 100 miliona kamata. Tj. ukupno 1100 miliona. Koji je saldo na kraju. Svi imaju 100 kuna manje. Opet im fali novaca i svi opet dižu kredit. Ovaj put veći za 100 kuna tj ukupno 1100 kuna. Dalje znate. Ali ne ide u beskraj. Čak i igrači na ruletu imaju sistem koji sigurno dobiva, samo ako dovoljno dugo mogu podizati ulog. Međutim ovdje to ne pali. Banka sigurno dobiva i to sve. Samo je trebala osigurati da nema primarne emisije novca (Vidi statut ECB i zakon o HNB-u). Predsjedniku Josipoviću sam pisao jer je rekao: " Ne smijemo se bojati, ne smijemo šutjeti nit okretati glavu ", "Hrabrost je ta koja pobjeđuje nepravdu i ostvaruje bolje društvo" te " U borbi za pravednost se nikad neću umoriti". E pa sad da vidimo, da li su to prazne riječi ili nisu. 06.05.2011. Napomena - Tekst treba sagledati povijesno kad nisam imao kompletna saznanja. Tekst nije netočan, nego manje egzaktan o uzrocima krize. Bitno bolji opis je u poglavlju 2. Od problema do rješenja.

30. Pitanja koja bi trebalo postavljati političarima
Ova pitanja su nastala za potrebe pritiska na političare. Ovo su najteža pitanja iz sfere regulacije novca i financija, a odgovori na njih pokazuju stvarnu želju političara da nešto ispravno učine. 1. Što misle o ideji da se razdvoji stvaranje novca od posuđivanja novca? Kako bi oni to riješili, ako su za to? 2. Da li znate što znači kad država ima monetarnu vlast? Odgovor: Da emitira svoj novac bez duga. 3. Ako je 80% novca u državi kredit, a kamata 6%. Tada trebamo 4,8% novca samo za kamate? Da li znate kako namaknuti novac za to? Dali imate plan da se to riješi? 4. Ako svi znamo da nam država ide u bankrot, imate li plan da se to izbjegne? Da li je to problem za vas? 5. Da li ste čuli za pokret za nekredini novac kojim se državi vraća monetarna vlast, a bankama oduzima? Zašto vi ne podržavaju te ideje? 6. Naša država od prošlog stoljeća ima deficit sa inozemstvom. To znači da gomilamo dugove. Kako se možemo riješiti dugova (ne samo spriječiti daljnje zaduživanje)? 7. Da li podržavaju strane investicije? Ako da, od kud će se kasnije naći novac za profit - povrat investicija? 8. Danas vidimo da su mnoge firme uspješne i ostvaruju dobre profite. Od kuda se stvara novac za njihov profit? 9. Ako vam netko ponudi 20 milijardi kuna čistog keša ili 60 milijardi kuna kredita. Što bi uzeli? (keš bi došao od nekreditnog novca, a kredit imamo sada) 10. Da vam sad netko predloži potpuno ostvariv plan za izlaz iz krize, ali bez EU. Da li bi pristali na taj plan? (nekreditni novac) 11. Da li bi pokrenuli borbu za financijski opstanak države, pa i kad bi postojala mogućnost osude i reakcije iz inozemstva? 12. Kako objašnjavate da je Dubrovačka republika kovala svoj novac, a RH do novca dolazi samo posudbama? Da li bi RH trebala emitirati novac bez duga? 13. Kad bi vam netko pokazao kako se legalno mogu preuzeti većinski udio vlasništva u bankama, srušiti kamate i državu osloboditi daljnjeg zaduživanja, da li bi podržali taj plan i preuzeli ga usvoj program? 14. Da li možete osigurati da svako od poštenog rada može svaki dan uštedjeti jednu kunu?Od kuda će doći kune za štednju? Ako je od kredita, onda je to još veći dug. Da li bi podržali ostvarivo rješenje koje to omogućava? Objašnjenje: Ako svi mogu uštedjeti 1 kunu, tada mogu pokriti svoje troškove (kredite i ostalo). 15. Imamo rast štednje i depozita građana, a deficit sa inozemstvom. Od kuda dolazi novac za štednju? Od stvaranja još većih dugova! Da li vi imate program koji će pokazati kako štednja neće biti na račun nečijih još većih dugova? Objašnjenje: apsurd profita i štednje – u sumi su još veći dugovi.

31. Web linkovi

prosperityuk.com/ (http://prosperityuk.com/) - Money Reform journal Glasgow, Scotland - vrlo dobri članci (Edisonova razmišljanja, propast Argentine, itd) prosperityuk.com/2001/07/the-case-for-monetary-reform/ - "Slučaj monetarne reforme" objavljen 2001 godine www.positivemoney.org.uk/solutions/ - prijedlog rješenje problema u Engleskoj www.monetary.org/ (http://www.monetary.org/) - Američki monetarni institut - borci za nekreditni novac www.simondixon.org/ (http://www.simondixon.org/) - Blog Simona Dixona - dobri opisi i rješenje monetarnog i bankarskog problema en.wikipedia.org/wiki/Monetary_reform - šturi tekst o monetarnoj reformi na wikipediji www.indexmundi.com/g/r.aspx?t=0&v=94&l=en - statistički podatci (ekonomski i ostali) http://www.youtube.com/watch?v=jqvKjsIxT_8 - dobar video Paula Grignona "Money As Debt" u 5 nastavaka na engleskom wwww.youtube.com/watch?v=YPWn-t9NS80 - "The Money Masters" - odličan video iz 1996. (22 nastavka po 9 minuta sa hrvatskim prevodom) o novcu i bankarstvu te prevari kroz stoljeća u Americi i Europi te koracima potrebne reforme - obavezno pogledati www.youtube.com/watch?v=HHTv4eriZ8U - "The Secret of Oz" - odličan video o pogrešnoj monetarnoj regulaciji koju stoljećima podvaljuju bankari (titlovi na srpskom). Autor Bill Still www.youtube.com/watch?v=BSVxAAeh4Mw - Bill Still-ov report 26 o Hrvatskoj i Irskoj u vezi pristupa u EU i velikoj pogrešci tog poteza. (10 minuta sa hrvatskim prevodom) www.govtrack.us/congress/bill.xpd?bill=h111-6550 - prijedlog zakona Rep. Dennis Kucinich-a za prelaz na nekreditan novac u Americi i ukidanje FED-a. moslereconomics.com/wp-content/powerpoints/7DIF.pdf - Warren Mosler "7 smrtno nevinih prevara ekonomske politike" - Tekst o FED-u, Americi, deficitu proračuna Članci na hrvatskom: noncredit-money.org/ - tekstovi Stojana Nenadovića, zagovornika nekreditnog novca preko 25 godina mandrilo.com/index.php/stop-bankama - vrlo dobar članak o bankama kroz povijest www.vrijemeje.com/sto-radi-rohatinski-velika-je-pogreska - interview sa akademikom Baletićem o radu guvernera Rohatinskog www.hnb.hr/publikac/rasprave/r-001.pdf - Financijska kriza: beskonačna priča? Rasprava koja ukazuje veliku ulogu novčanog multiplikatora u stvaranju krize http://europskaunija.yolasite.com/ - članci o pravoj istini o EU zasnovani na analizi propisa EU, upotpunjuju sliku EU kao tamnice naroda zelenapolitika.wordpress.com/2011/08/03/zasto-je-doslo-do-kreditne-krize/ - članak Ivana Pernara "Zašto je došlo do kreditne krize?" www.galaksija.com/planeta/novac.htm - prevedena priča 'Hoću zemlju plus 5%' – autor Larry Hanningan 1971. – obavezno pročitati

32. Suradnja
Moj napor da se promjeni Hrvatska ekonomska politika se poklapa sa mnogo pojedinačnim (ili manje grupe ljudi) naporima te je normalan korak da se svi naši napori skupe na jednom mjestu radi razmjene mišljenja i članaka. U tu svrhu kreirana je nova web stranica "Hrvatski ekonomski preporod" (http://sites.google.com/site/hrvatskiekonomskipreporod/home). Ta stranica će imati više zadaća. Prva je da se svi radovi na ovu temu (i sve slijedeće teme u ekonomskom preporodu) mogu naći na jednom mjestu bilo kao članci ili kao veze na njih. Time će se pokazati da to više obične priče samo nekolicine, nego da se radi i ozbiljnom poslu za našu bolju budućnost. Svi vi, koji želite podržati ovaj zaokret u ekonomskoj politici, možete to izraziti preko vaših pisama, koje također objavljujemo. Biti će nam drago čuti vaše mišljenje. Ako je vaše znanje veće i mislite da imate dobar članak, možemo ga objaviti na stranicama Hrvatskog ekonomskog preporoda ili staviti link na vaš članak (http://sites.google.com/site/hrvatskiekonomskipreporod/vanjski-clanci). Kontakt je nostradurus@net.hr I na kraju, zbog specifične teme koja spada i u politiku i u ekonomiju, otvaramo forum samo za naše potrebe: reforma.forumhr.com. Pozivam sve da sudjeluju u forumu i pitanjima, kritikama, sugestijama učine da Hrvatski ekonomski preporod bude moguć. Pročitajte top temu od najveće važnosti (http://reforma.forumhr.com/t2-reforma-monetarnog-i-bankarskog-sustava) i dajte svoj doprinos. U međuvremenu je suradnja proširena na Pokret PATRIOT (patriotpokret.com.hr) gdje i sudjelujem. Živi i pametni bili!

Vaš Nostradurus Zagrebač ki