You are on page 1of 13

O NEKIM JEZIKIM I DRUTVENIM ASPEKTIMA NARODNE BALADE O ALOSNOJ I PLEMENITOJ HASANAGINICI Jasmin Hodi Fakultet humanistikih nauka u Mostaru

jasmin.hodzic@unmo.ba

Kratak sadraj: Ovaj rad ima za cilj sagledati nerasvijetljene dijelove teksta putem uporeivanja dosadanjih rezultata u prouavanju originalnog predloka nae najpoznatije narodne balade, te kroz izvoenje nekih novih zapaanja doi do blieg odreenja njenog stvarnog sadraja, koliko je to u ovom trenutku mogue. Fokus je u analizi teksta na leksiko- semantikom nivou, potpomognutoj nekim novim uvidima u drutveni i kulturoloki okvir balade Hasanaginica. Kljune rijei: balada Hasanaginica, jezika analiza, drutveni okvir, originalni tekst, tamna mjesta

Uvod injenica je da nam novija struna i nauna literatura iz usmene bosanskohercegovake knjievnosti nudi dvije neujednaene, odnosno, razliite verzije teksta balade o Hasanaginici, to je, uz podsjeanje i ukazivanje na nekoliko najnovijih istraivakih poduhvata na temu sadraja i originalnosti Hasanaginice, vie nego dovoljan povod da se ovom pitanju posveti panja istraivaa. Potvrdu veo ma zapaenog interesovanja za pitanje originalnog teksta Hasanaginice moemo pronai i u dijahronsijskoj, i u sinhronijskoj perspektivi, ve od samog pojavljivanja ove balade, pa sve do dananjih dana. Posebnu panju u sinhronijskoj ravni privlae temeljito razraene dvije najnovije studije (koje se opet, u svom zakljuku ne slau po sa moj pitanju originalnog predloka teksta o baladi Hasanaginica), a radi se o studiji Ive Lukei, o dijalektolokom itanju balade (v. Lukei 2005), te studiji Lejle Naka, o dvije najpoznatije varijante ove balade (v. Naka 2010). Novi uvid u itanje teksta balade Hasanaginica postavit emo kroz najnovijom analizu pojedinih jezikih osobina, ali i drutvenih i kulturolokih okvira ove balade.

Drutveni i kulturoloki okvir jedne tragine brane nesuglasice Rastava suprunika ili razvod braka glavni je tematski okvir balade. Ono to je nedvosmisleno tano i po svakom tumaenju oigledno ve po samom doslovnom tekstu balade o Hasanaginici, jeste opis (fizikog) stanja meu suprunicima, koji su rastavljeni jo prije samog razvrgavanja braka, a ime ova balada zapravo i poinje (slikom osamljenog atora age Hasanage). Dakle, prije nego to je uslijedila stvarna rastava, desila se jedna pripremna ili testna rastava 1 , a koja je u islamskom branom pravu sasvim utemeljena. Naime, to da je mu na neko vrijeme napustio vlastiti dom ogleda se u inu osamljivanja s ciljem prevencije i mogueg popravljanja/ispravljanja (veih) branih nesuglasica. Ovaj postupak, gdje mu potpuno naputa s uprugu na neko vrijeme , pomae da se situacija dovede do mogueg rjeenja jer je to posljednji korak nakon upozoravanja i odbijanja da dijeli postelju s njom. Za vrijeme dok mu nije s njom, supruga ima veliku priliku da ponovo razmisli o cijeloj situaciji, razmisli o eventualnim posljedicama i shvati da je neizbjean rezultat odbijanja razvod ( Ebu Sulejman 2009 : 44). Nije mi poznato neko dosadanje tumaenje o odvojenosti suprunika prije same odluke o konanoj rastavi, a da je primijenjeno na tumaenje ove balade. Interesantno e biti uklopiti i uloge ostalih kljunih uesnika (Hasanagine majke i sestre, Hasanagini cinog brata) u premoavanju relacije kula- ator, u koncept pirvremene odvojenosti o kojoj govorimo; gdje se moda moe isto odgonetnuti i (stidni) nedolazak vjerne ljube. Ovo je posljednji korak koji se preduzima prije trae nja medijacije od arbitara iz porodica oba suprunika . Ukoliko ovaj pokuaj ne uspije premostiti jaz meu njima i povratiti mir, onda se obje strane moraju suoiti s moguim izbo rom: '... pa ih ili velikoduno zadrati ili im na lijep nain razvod dati.' (2:229) ( Ebu Sulejman 2009:45)

Ova priv remena rastava zove se darb. Dakle: Stoga darb u kontekstu popravljanja nesretne brane veze i vraanja sklada treba bit i shvaen kao otii iz branog doma, iseliti se ili rastaviti od supruge. (Ebu Sulejman 2009:45)

Vratimo se malo stihovima balade koji govore o stidu: Ob'lazi ga mati i sestrica, a ljubov'ca od stida ne mogla a koji su po mnogo emu karakteristini i sa stanovita jezike analize, odnosno, iz aspekta lingvistike. Uz subjekt koji referira na Hasanaginicu (ljubov'ca) u predikatu je upotrijebljen modalni glagol moi, s adverbijalnom odredbom u obliku prijedlono- .padenog izraza od stida. Uz glagol moi nije navedena dopuna u vidu glavnog glagola, ali se podrazumijeva da je to glagol obilaziti. Postavlja se pitanje koje je pravo znaenje glagola moi kojim se govori o obilasku (posjeivanju), s obzirom na injenicu da su modalni glagoli u osnovi polisemini, sa irokim spektrom znaenja. Sam glagol moi moe znaiti sposobnost, mogunost, dozvolu, zahtjev, itd. esto se glagol moi po znaenju poistovjeuje s glagolom smjeti, upravo po semantikoj komponenti dozvole ili doputanja (zanemarujui semantiku komponentu personalne smjelosti, kao jednog dijela znaenja modalnog glagola smjeti), to su kategorije koje ne zavise od subjekta na koji se taj glagol odnosi, suprotno od poistovjeivanja gla gola moi s glagolom znati, po semantikoj komponenti sposobnosti, ili line (a ne ope) mogunosti. Time se u stihu A ljubov'ca od stida ne mogla, ta nemogunost o kojoj se govori moe shvatiti na dva 2 naina: mogunost line prirode (kao sposobnost , ili elja; npr. Ne mogu = Neu, ne elim ; i Ne mogu = Nemam sposobnost ), i mogunost ope prirode (kao dozvola, doputenje; npr. Mogu li ii? = Imam li doputenje/dozvolu da idem?). Sklon sam opredjeljenju za drugo znaenje, koje je ope prirode, i koje se odnosi na zabranu (nepostojanje dozvole) u duhu obiajnih normi; a sustezanje od zabrane je opet u direktnoj vezi sa kategorijom stida. Ta obiajna norma u skladu je s privremenim rastankom suprunika kao posljednjem i odluujuem inu pred odluku o razvodu, a koji se ne bi ni zvao (ne bi ni bio) rastanak da je suprunicima doputeno meusobno posjeivanje. Ovaj privremeni rastanak traje relativno neto due vremena, za ta imamo potvrdu i u poetnim stihovima balade u kojima imamo sliku atora koji je u gori due od snijega (koji se topi), ili labudova (koji e odletjeti), a ator ostaje! Naime, slina praksa poznata je iz primjera samog poslanika Muhammeda a.s. koji se povukao u posebnu kuu, i svojim enama ...ponudio izbor da prihvate uvjete ivota koje im on moe ponuditi i da ostanu s njim, ili da ih pusti i razvede se dostojanstveno od njih (Ebu Sulejman 2009 : 45). Poslanik je pritom u osami ostao mjesec dana , to je relativno dugo vremena (v. Ebu Sulejman 2009).

Radi o razlici izmeu epistemike i deonike modalnosti.

Nije li u Hasanaga u gori zelenoj osamljen, u svojoj posebnoj kui? Zanimljivo je da se u sluaju privremenog naputanja govori i arbitrima iz porodica oba suprunika, kao medijatorima. Nisu li medijatori u sluaju Hasanaginice odigrali veoma vanu ulogu?! Nakon neuspjele medijacije uslijedila je knjiga oproenja. No, postavlja se pitanje zato je Hasanaga u ranama ljutim i kakve su to rane? Fizike ili duhovne? Ve sam poetak pjesme (...) upuuje na ranjeno osjeanje junaka, prirodnog, plahovitog, ije je i srce ranjeno, tako da on nosi ranu na sebi i u sebi (Buturovi i Buturovi 2000:10). Nije li ta rana na srcu neka eventualna ljutnja 3 upuena Hasanaginici? Moda zbog neke njene krivnje? Postoji jedna porodina predaja (koju mi je 2003. saopila A.H. iz Konjica) da su u familiji kojoj po roenju pripada Hasanaginica ustvari sve ene ters 4 (a imaju mlade pod lijevom dojkom; motiv iz drame, za koji ne znamo je li stariji po drami ili po narodnoj predaji?!). Kao praktini dokaz, preneseno mi je da po jednoj predaji nastanak balade o Hasanaginici moemo vezati upravo za ovaj podatak. Naime, da bi se prikrili njeni tersluci, ispjevana je poznata balada 5 . Meutim, ovdje se radi o (alosnoj !) pjesmi iz perspektive same Hasanaginice, koja je, ne sluajno, oznaena kao plemenita.

Opirnije o ljutim ranama kao oznaci unutarnjeg boja govori se u Mahmutehai (2010): Rane u ko jima boluje u atoru na gorskoj strani su zadobivene u nekoj maloj vojn i. Nema p redaha u malim vojnama u kojima nisu pokrenute velike vojne. Te su velike vojne u jastvu izmeu dviju neizmirljivo zaraenih strana jastva koje navodi na zlo i jastva koje prekorava (Mah mutehai 2010:77). Mah mutehaievo tumaenje preuzima i Dizdar (2011): Dakle radi se o samo jednom atoru u gori, to ukazuje na Hasan -agino vjerovatno svojevoljno osamljenje. Praksa naime pokazuje da ovjek tei osamljenju onda kada ima odreene dileme, nedoumice, t j. onda kada vodi svoj veliki boj. Izmeu ostalog, i sve tradicijske predaje prenose prie o poslanicima i svetim ljudima ko ji su se esto osamljivali traei odgovore na pitanja i probleme sa kojim su bilvali suoeni (Dizdar 2011: 98) 4 Navodno, Hasanaginica je bila ters ena, koja nije prezala ni od fizikih obrauna s agom , sa svekrvom, te cijelo m njegovom familijo m. To je bio osnovni i jedini razlog zato su je vratili n jenim. Meutim , i pored te svoje ters prirode, bila je izuzetno lijepa ena i veo ma brzo je ponovo isproena , i to za imotskog kadiju. Uglavnom, kada su je vodili na konju kro z Hercegovinu, koliko je bila lijepa svi su se udili i govorili ' maala', ali kad bi uli da je ve vraena i da je ovo njen drugi brak, govorili su: 'Maala, lijepa li je, samo da nije ona to je Hasanagu biljo m (cjepanico m) bila (tukla) i gaala.' Takoer, priali su mi i da je imala ispod lijeve dojke mlade, te da su ga imale i ima ju sve ene iz njene porodice. A, navodno, taj biljeg imaju baksuz ene. (Po kazivanju A mre H. iz Konjica). Pitao sam da mi se iz enske perspektive objasni priroda ovih obrauna i provokacija iza kojih stoji Hasanaginica. Dobio s ma odgovor da u moguem objanjenju stvarne prirode njenog tersluka i baksuzlu ka ustvari mo e stajati ko mentar da se Hasanaginica kao svjesna svoje izuz etne ljepote zapravo uobrazila, osjetivi se nadmonom, ime je sebi dozvolila povremene ispade, baksuzluke i provokacije, kao dokaz svoje nadmonosti. A, opa priroda enskog tersluka stoji upravo u njenom namjerno m i niim izazvano m suprotstavljanju i uznemiravanju drugog. 5 Mada se, s obziro m na opredjeljenje narodnog kazivaa da ne istakne glavni mot iv sukoba, i ne moradovoditi u vezu s prikrivanjem sramote.

Pojedine leksiko-semantike nedoumice Odreene nedoumice u itanju teksta balade Hasanaginica javile su se zbog ondanjeg latininog zapisa prilagoenom talijanskom pravopisu, ali i uslijed mnogobrojnih greaka prisutnih u samom zapisu pjesme. Takoer, odreene nedoumice mogu da se jave i poreenjem dva najpoznatija varijantna zapisa ove balade, Splitskog rukopisa i Fortisovog rukopisa, kojima se moe dodati Vukova inaica, koja je u sprezi s Metrovievom var ijantom balade (v. Isakovi 1975 ). Dva su ustaljena itanja balade u savremenoj percepciji i zapisu njenog teksta kod nas, onaj Muniba Maglajlia (v. Maglajli 1995) koji emo oznaiti kao (M), i onaj enane Butorovi (v. Buturovi i Buturovi 2000), koji emo oznaiti kao (B). Glavne razlike u itanju su sljedee : nisu sn'jezi, nit su labudovi (B) : nit' su snjezi, nit' su labudovi (M), da vrat lomi kule niz pendere (B) : da vrat lomi kuli niz pendere (M), (... ... ...)?6 (B) : ter se vjea bratu oko vrata, dug potkljuvac nosi na djevojku (B ): dug pulduvak nosi na djevojku (M), dve je erce s pendera gledaju (B) : dvi je erce s pendera gledahu (M), a dva sina prid nju ishoaju (B) : a dva sina prid nju izhoahu (M), tere svojoj majci govoraju (B) : tere svojoj majci govorahu (M), vrati nam se, mila majko naa (B) : svrati nam se mila majko naa (M), da mi tebe uinati damo (B) : da mi tebi uinati damo (M), svakom sinku nozve poznaene (B) : svakom sinku noe pozlaene (M), njemu alje u boe haljine (B) : njemu alje u boi haljine (M). Negacije u Fortisovom Ni-fu fnjezi, nit- fu Labutove formalno se mogu itati kao nisu : nit su, ali e upotpunjenje sintaksikog paralelizma traiti drugu varijantu, nit su : nit su, a posebno s obzirom na eliziju glagola kod zavisne reenice u nastavaku Nego ator age Hasanage. Kod primjera kule : kuli, opredjeljujem se za vie vjerovatni da tivni oblik. Dilema vrati nam se : svrati nam se uvedena je vjerovatno s obzirom kratku vremensku komponentu u znaenju glagola uinati. Meutim, Fortisov tekst jasno donosi Vrati- nam- fe. Kod diskutabilnih oblika gledaju, ishoaju, govoraju naspram gledahu, ishoahu, govorahu; po svemu sudei se treba opredijeliti za drugi izbor, odnosno, za tree lice mnoine imperfekta. 7 Velika je nedoumica ta je Hasanaginica darivala svojoj djeci. Jasan je stih koji kae da kerima daje po jednu ohu do poljane, meutim, za darove sinovima nemamo jasnu
6 7

Vjerovatno grekom isputen cijeli stih. Jer se u prvoj varijanti mo e po misliti da se radi o prezentu, gdje se oblik g ledaju ( s pendera gledaju) i uklapa, ali nikako i druga dva: * prid n ju ishoaju, *majci govoraju.

potvrdu o emu se zapravo radi. Dilema je i s malim u beici sinkom, da li je dobio uboke (sirotinjske) ili u boi haljine, a za dva starija sina da li su dobili noe/noeve ili mestve/nazuve pozlaene. U stvarnosti je vjerovatnoa da se metal pozlauje, no, poznato je itekako i pozlaivanje odjee takozvanim zlatnim vezom. Meutim, s obzirom da je veina darova djeci u vidu odjee, vjerovatnoa je vea da i trei poklon bude odijevni predmet, tj. odjea, odnosno, obua u konkretnom sluaju. to se tie sina u beici, mogua su i logina oba sluaja; da mu se u boi poalju haljine, posebno imajui u vidu mogue adverbijalno znaenje spornog izraza, ali se, rukovodimo li se Fortisovim prevodom na talijanski, moemo odluiti i za pridjev uboki, koji opet nije u kontradikciji s begovskim imovinskim stanjem i drutvenim poloajem, jer se smisao rijei sirotan/sirotica (koja se spominje i u drugim dijelovima teksta, ali i u naoj narodnoj poeziji inae) odnosi na djecu bez roditelja. Jo jedna vrsta odjee izazvala je mnogo polemika. Radi se o velu koji je u baladnom tekstu oznaen kao pulduvak (potkljuvac), za to su se nudila razliita objanjenja. Bez ulaenja u vee rasprave, smatram bitnim napomenuti da se za ukraeni mladinski veo moe nai izraz pulli-duvak8 (v. Isakovi 1995), a takoer i po citatu: Kad mlada poruuje: dugh podcluvac, dug podkluvak (S) ona misli na uobiajeni rekvizit u tim prilikama a to bi bio pul(i)duvak, dakle, ne obian, ve ukraen duvak, to je bila privilegija imunijih (Isakovi 1975 :431). Stih U rodu je malo vrijeme stala, uzimajui u obzir varijaciju Splitskog rukopisa i Fortisovog teksta: ne nedjelju/ni nedjelju, mogao bi imati dva sasvim oprena znaenja. Zaista, slijed malo, ni toliko jeste logian, no postoji sasvim uobiajena upotreba priloga malo u svom suprotnom znaenju, kao mnogo, tipa: To e malo da saeka, gdje se, ako je akcenat na glagolu (a ne na prilogu), prilog malo shvata kao malo vie. Uputno je u Fortisovom zapisu primijetiti i oznaku duine na upotrijebljenom glagol: stla. Dakle, Fortisov zapis donosi izra z ne nedjelju dana, koj se moe itati doslovno kako i pie 9 , na ta su upuivali i drugi istraivai, a posebno R. Mahmutehai (2010). Isti autor uslijed svog zadanog gnostikog okvira u tumaenju balade, donosi i nove nedoumice. U tom smislu posebno je istaknuta (i vana) sintagma srce argiasko/ardasko- kojom se po
8

Pulli-duvak Da d ivojci pulli duvak snimam! Nar.pj. 1902, 31; Biser 1912, 20; Nar.pj. 1970, 167 , duvak, mladinski veo ukraen utim metalnim ko lutiima pulama, pucama, up. pulan-duvak. Takoer, pulja-duvak Pulja duvak turen na evojku, Meedovi 1935, 214. (Isakovi 1995:260). 9 Mada, prije e biti da je rije o razliitim grafijskim rjeenjima potpuno iste semantike, kao to je opozicija dve: dvi, gore: gori, tebe: tebi, i sl. Takoer, imamo dokaz u samom tekstu da se po vremenu ni/ne nedjelju dana zapravo oznaava pronja, odnosno, vrijeme pronje, a ne vrijeme dolaska svatova . Jer, kadija je pokupio svatove kad mu je dola bijela kn jiga od bega Pintorovia; a nije naznaeno kad je ova knjiga poslana. No, prije samog slanja, beg je ve svoju sestru dao kadiji; ali se ovaj potez po svemu odnosi na pristanak nakon pronje, koja se direktno i spomin je u kontekstu protoka vremena nakon vraanja Hasanaginice svome rodu.

Mahmutehaievom tumaenju razliitost u srcima dvaju (bivih) suprunika ogleda u pripadnosti razliitom vjerozakonu10 , a to je s obzirom na nae tumaenje rana ljutih, oznaeno kao nemogue. Uputno je znaenje rijei araskoga traiti u odnosu na glagol (znaenje glagola) u predikatu date reenice (a to je izraz nee smilovati).

Potraga za originalom Mnogo je puta naznaena velika slinost Splitskog rukopisa i Fortisovog zapisa Hasanaginice, kao to su naglaavane i razlike meu njima. Diskutovalo se o tome koji je tekst ustvari blii originalu, i da li se Fortis u svom zapisu koristio predlokom rukopisa iz Splita, ili je ak bilo i obratno? Diskusija je posebno zanimljiva i s obzirom na ijekaviziranu Fortisovu varijantu u odnosu na istu ikavsku verziju balade koju nudi rukopis iz Splita. Kad je u pitanju sami jezik balade, iz nekoliko Fortisovih napomena mogu se izvesti zakljuci da se tu zapravo radi o bosanskom narjeju, za razliku od primorskog ilirskog. Je li to ista pohvala jeziku koju je dao i hrvatski isusovac Jakov Mikalja, ili hrvatski pjesnici Andrija Kai- Mioi, Matija Antun Reljkovi, i drugi? Da li je to jezik i prve tokavske gramatike, isusovca Bartola Kaia? Posebno je zanimljivo kako je Kaieva gramatika nastala, te kako i zato je povezana s bosanskim jezikom? Interesantan je malo poznat podatak da se prva ideja o zajednikom jeziku svih Junih Slavena vee upravo za bosanski govor. Od 1557. do 1563. godine u Urahu (Slovenija) je postojao zavod za tampanje biblijskih protestantskih knjiga. Zavod je vodio Primo Trubar, tampajui knjige na bosanskom jeziku. Zato se jedino knjige prevedene na bosanski jezik mogu, po miljenju Trubara, itati i razumjeti u itavoj Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni, Srbiji i Bugarskoj, mada se neke rijei i slova nee svakome sviati, budui da Hrvati i Dalmatinci govore nekoje rijei drugaije od Bosanaca i Srba (Gajevi 1999:69). O daljnoj sudbini ovog velikog poduhvata, D. Ga jevi kae: U skladu s ovakvom Trubarevom koncepcijom, pristupilo se u pomenutom biblijskom zavodu prevoenju i tampanju knjiga na bosanski jezik. Te knjige su trebale da doprinesu itenju protestantskog pokreta meu Junim Slavenima. Poto je ovaj pokret vrlo brzo uguen u svim junoslavenskim zemljama,
10

Gdje se na Hasanagu gleda kao na pokrtenog muslimana.

zahvaljujui energinoj akciji katolike crkve, pomenute knjige se nisu mogle ni iriti ni pretampavati. (...) Ali, ideja o tom i takvom jeziku ipak nije ugasila. Nju je jednostavno preuzela katolika crkva i iskoristila, kao to emo vidjeti, za svoje protivreformacijske ciljeve i potrebe. (Gajevi 1999:69). I tako je prva tokavska gramatika povezana sa irenjem vjerske misli katolike crkve, jer je najlake bilo na najrasprostranjenijem i najpopularnijem idiomu proiriti svoje ideje. Tako je isusovac Bartol Kai angaovan da napravi prvu tokavsku gramatiku. 11 Da su knjige na bosanskom tampane u Rimu (kao i prva tokavska gramatika) pokazuje i primjer knjige fra njevca Mihovila Radnia, na ijoj naslovnici pie: Ilirski idiom, sloeno i zraeno u jezik Slovinski Bosanski (Radni 1683). Donosim i fotografski zapis naslovne stranice:

Pogardjenje i ispraznosti od svijeta (Rim, 1683.)


11

Sjetimo se uloge misije irila i Metodija za jezik Ju nih Slavena.

O jeziku i originalnom tekstu Hasanaginice, odnosno, o poreenju Splitskog rukopisa i Fortisovog teksta, napisane su tri vrlo iscrpne studije, a to je prije svega studija Asima Pece (v. Peco 1974, tj. Peco 2007), zaitm studija Ive Lukei (v. Lukei 2005), te studija Lejle Naka (v. Naka 2010). U poreenju dvije najpoznatije varijante Hasanaginice kao osnov kontrastivne i komparativne analize uzimaju se grafijske i fonetske osobine rukopisa. Zapaa se da Splitiski rukopis pokazuje vie dosljednosti i grafijske ujednaenosti nego to je to sluaj s Fortisovim tekstom (Peco 2007:83), odnosno da je grafija Splitskog rukopisa znatno uproenija i konsekventnija (Peco 2007:84). Isto tako, razlika meu ovim rukopisima je u nainu oznaavanja pro zodijskih obiljeja teksta. U Splitskom rukopisu esto se posebno obiljeavaju i dugi i kratki slogovi, i to dugi znakom koji mi upotrebljavamo za neakcentovanu duinu, a kratki udvajanjem narednih suglasnika (Peco 2007:86). Fortisov tekst nema udvostruavanja suglasnika, osim u dva sluaja (Peco 2007:8 5), iako je poznato Fortisovo objanjenje da slova nije podvostruavao jer je elio da se dri ortografije najstarijih, slavonskih rukopisa (Peco 2007:87); a to se tie oznake za duinu imamo zakljuak da se dugi slogovi kod Fortisa, takoe, rijetko ob iljeavaju posebnim znakom; i to znakom naeg dugosilaznog akcenta (Peco 2007:86), a to se kratkog akcenta tie, Fortisov tekst ima dva puta upotrijebljen i znak naega kratkouzlaznog akcenta (Peco 2007:86). U zakljuku o odnosu ova dva teksta Peco kae da sve ovo govori da Fortisov tekst nije imao za uzor Splitski rukopis. Da je to bilo tako, trebalo bi oekivati da se i ova osobina Splitskog rukopisa na neki nain odrazi i u Fortisovom tekstu (Peco 2007:87), meutim, po grafijskim osobinama ovi se tekstovi bitno rzalikuju. Takoer, Peco uzima u mogunost i suprotno miljenje, pa tvrdi: Da je Fortisov tekst nastao na osnovu Splitskog rukopisa, on bi bio lien i mnogih drugih nepreciznosti, kako grafijske tako i fonetske prirode. ak bi se moglo re i da je prepisiva pjesama Splitskog rukopisa imao pred sobom Fortisov tekst koji je svjesno i ikavizirao i ispravljao (Peco 2007: 87 -88). O zapisivaima pojedinih rukopisa (Splitskog i Fortisovog) takoer ima razliitih miljenja. Vai zapaanje da je P isar Splitskog rukopisa dobro poznavao tadanju grafiju i fonetiku (Peco 2007:87), ali Peco tvrdi i da se za zapisivaa Fortisove verzije ove balade to ne bi moglo rei (Peco 2007:87). Meutim, u Lukei (2005) nedvosmisleno stoji da: Samo filoloki vrlo obrazovane osobe mogle su korektno prenijeti hrvatski tekst nastao u 17. ili 18. stoljeu na pisma prilagoena stotinama godina starijemu hrvatskome jeziku. I obrnuto: samo su jezini znalci bili kadri prenijeti isti taj tekst s

glagoljice i irilice na latiniku grafiju i ortografiju kakva se primjenjivala u junoj Hrvatskoj u 18. Stoljeu (Lukei 2005). A prethodni citat se odnosi na Fortisov tekst. Zato se Pecin stav o nepreciznosti Fortisovog teksta kao dokazu originalnosti i ne mora uzeti kao opravdan, jer i obrnuto je sasvim mogue. Isto tako, L. Naka veli: Mora se odati priznanje Fortisovom poznavanju konzervativne ortografije irilice i glagoljice: u biljee nju v tamo gdje u svom zapisu upotrebljava u, biljeenju jora i jera, u upotrebi grafe ma (t), ili pak u biljeenju grafema jeri na etimologijski opravdanom mjestu (by). Zadivljujue je Fortisovo nepogreivo biljeenje grafema jat, ak i u lokativu (v go r zelenoi) i njegovo uravnoteeno oitavanje sekvencom je u konanom latininom zapis u (u gorje zelenoj, u beicje) (Naka 2005) Lukei (2005) je uradila transliteraciju i transkripciju prva etri stiha koja se u tri varijantna zapisa daju u Fortisovoj biljeci, iz ega se izmeuostalog zakljuuje da Isti stihovi
transliterirani iz pred loka pisanoga morlakom rukopisnom irilicom mogu se transkribirati samo jednoznano. Ta transkripcija odraava ikavicu Dalmatinske zagore u 18. stoljeu (Lukei 2005), i Budui da je Fortisova varijanta jekavska, nije nastala prijepisom iz predloka p isanoga morlakom rukopisnom irilicom (Lukei 2005). Iako sam Fortis tvrdi da se malo udaljio od morlake varijante (koja sadri vie istine o izgovoru), treba upozoriti da to ne znai i da nije imao predloak zapisa na morlakom rukopisu (koji emo ovdje zvati bosanica 12 ), pa da se tako zakljui da je Fortis pred sobom imao npr. Splitski rukopis. Fortis nedvosmisleno navodi da se malo udaljio od morlake varijante, to ustvari moe znaiti samo prepravku, odnosno, npr. ijekavizaciju, a nikako ne navodi na pomisao o nekom drugom originalnom, npr. Splitskom rukopisu. Dalje se u I. Lukei tvrdi da je Fortisov tekst transkribiran preteno s glagoljice, uz zagledanje i u morlaku varijantu ( Lukei 2005); a ovaj zakljuak temelji se prvo na iskljuenosti bosanine (morlake) varijante, nakon ega ostaju stara irilica i glagoljica, te odbacivanjem irilice preko dokaza u pisanju (transkripciji) rijei okopnjeli (irilina) i okopnuli (glagoljina i bosanina varijanta, kako stoji i kod Fortisa), to je besmisleno (prvo iskljuiti pa ukljuiti mogunost bosanine ili morlake varijante). Tano je da Fortisova Hasanaginica nije stvarni original, jer: Fortis je ovu baladu, i to se zna, dobio od nekog svog prijatelja. Dakle, nije je sam uo iz usta narodnog pjevaa. (...) To je i razlog zato se nije
12

Grafijski sustav novije morlake rukopisne irilice (danas poznatije pod imen ima hrvatsk a irilica, te bosanica ili bosanska irilica) odgovara novijemu stanju u hrvatskome jeziku openito (i u knjievnojezino me i u organskojezino me pogledu). (Lukei 2005).

sauvala izvorna verzija Hasanaginice u tim krajevima, i zato su do Fortisa stigla deformisana i lina imena i neka druga mjesta u ovoj baladi (Peco 2007:68). Navedeni citat pak upuuje da bi se pod originalnim predlokom Hasanaginice (ipak!?) mogao pojaviti i Splitski rukopis: Splianin Julije Bajamonti, bio je pak skuplja, poznavatelj i prevoditelj na talijanski narodnih hrvatskih pjesama, poznavatelj starije dubrovake i bosanske knjievnosti i crkvenoslavenskoga jezika, znalac morlakoga kurziva, ijoj je ostavtini pripadala i ikavska varijanta Asanaginice (Splitski rukopis), vjerojatno izvorno pisana morlakim kurzivom. Od njega potjee i prijepis prvih etiriju stihova morlakim kurzivom u Fortisovoj biljeci, a vjerojatno je on bio Fortisovim redaktorom za itanje Asanaginice dubrovakom jekavicom i za grafijsko-ortografsko prenoenje u latinicu (Lukei 2005).

No, L. Naka zapaa da Peco nije bio sasvim u pravu kad je Fortisovom tekstu u odnosu na Splitski rukopis pripisao vie greaka: O rthographic and graphic decisions are not as laudable in the Split Manuscript as Peco claims, undermining Fortiss version. The text itself shows the exact opposite 13 (Naka 2010:292) a pronalazi i druge tipove primjera u koj ima je Fortisov tekst blie orginalu:Let us look, then, at the evidence for the edited version being closer to the original performance than the Split Manuscript is 14 (Naka 2010:298), up. sinkom/s sinkom, mimo dvora/mimo dvore, haljine/haljinu, ator/ad or, u rumena lica/srid rumena lica, a u knjizi lijepo te moljae/a u knjizi lipo se moljae, sina/sinca, i sl. (v Naka 2010:298-300). Tako za Splitski rukopis L.Naka (2010) tvrdi da postoji mogunost da je i Splitski rukopis Fortisovo autorstvo, kao varijacija u seriji kopija pred objavljivanje u njegovom djelu Put po Dalmaciji. Tako da, jo uvijek imamo oprene stavove, odnosno, nemamo uvjerljive dokaze za

objaenjnje eventualne povezanosti Splitskog rukopisa i Fortisovog teksta.

13

Ortografska i grafijska rjeenja nisu za svaku pohvalu u Splitsko m ru kopisu kako Peco tvrdi, kvarei Fort isovu verziju. Tekst sam po sebi pokazuje suprotno. 14 Pogledajmo onda dokaze da je preraena verzija (Fortisova) blia originalnoj izvedbi nego Splitski rukopis..

Zakljuak Uvid u novo itanje teksta balade Hasanaginica omoguen je najnovijom analizom pojedinih jezikih osobina, ali i drutvenih i kulturolokih okvira ove balade, posebno s obzirom na objanjenje privremene rastave (darb) suprunika, kao posljednjem koraku pred odluku o razvodu braka, to je centralni motiv u Hasanaginici, a to do sada nije bilo uoeno kao mogunost za tumaenje sadraja balade, ili za objanjenje nekih kljunih pojedinosti u tekstu, kao to je ve toliko tumaen stid Hasanagine ljube. Ovaj rad daje i neka nova objanjenja takozvanih tamnih mjesta u tekstu nae najpoznatije balade, kao i komentar na njena dva ustaljena varijantna itanja kod nas.

Abstract This paper aims to examine the so called dark places in text, through the comparison of results in the study of the original template of our most famous folk ballad. By making some new observations, we try to come closer to determining its real content, as is currently possible. The focus is on the analysis on the lexical-semantic level, with some new insights into the social and cultural framework of ballad Hasanaginica. Key words: ballad "Hasanaginica", linguistic analysis, social framework, the original text, the dark places

Lite ratura: Abdulhamid A. Ebu Sulejman (2009): Brane nesuglasice: vraanje ljudskog dostojanstva posredstvom viih ciljev a, enski edukativni centar Nahla, Centar za napredne studije CNS: Sarajevo Alija Isakovi (ur) (1975a): Hasanaginica 1774-1974: prepjevi, varijante, studije, bibliografija, Zbornik. Svjetlost: Sarajevo Alija Isakovi (1975): Hasanaginica: Tumaenja, u: Alija Isakovi (ur) (1975a): Hasanaginica 1774-1974: prepjevi, varijante, studije, bibliografija, Zbornik. Svjetlost: Sarajevo

Alija Isakovi (1995): Rjenik bosanskoga jezika (Kasakteristina leksika), Bosanska knjiga: Sarajevo Asim Peco (1974): Neki problemi 'Hasanaginice' sa posebnim osvrtom na njenu osnovnu varijantu, Nuni sastanak slavista u Vukove dane, Beograd, knj. 4. str. 339-360. (Takoer 2007. u: Jezik knjievnog teksta, Sabrana djela VI, 63 -95). Dragomir Gajevi (1999): Litterature in Bosnia and Hercegovina till 19th Century in South Slav Context, Research Support Scheme enana Buturovi i Lada Buturovi ( ur.) (2000): Antologija bonjakih lirskonarativnih pjesama - balade i romanse, Svjetlost: Sarajevo Iva Lukei (2005): Dijalektoloko itanje Fortisove Hasanaginice, akavska ri. Polugodinjak za prouavanje akavske rii. Vol. XXX, No. 1 -2. Lejla Naka (2010): The ballad of Hasanaginica: Fortis redaction and the Split Manuscript , asopis Forum Bosnae, 51, 289-313., International Forum Bosnae: Sarajevo Lejla Naka (2005): Jeziki izraz usmenog stvaralatva Bonjaka, u: Sven Monnesland ur. (2005): Jezik u Bosni i Hercegovini, Institut za jezik: Sarajevo, Institut za istonoevropske i orijentalne studije:Oslo Munib Maglajli (1995): Usmena balada Bonjaka, Preporod i Osloboenje, Sarajevo-Ljubljana Nerin Dizdar (2011): Semantiki i sociolingvistiki aspekti engleskih prevoda balade Hasanaginica, Magistarski rad u rukopisu, Fakultet humanistikih nauka: Mostar Rusmir Mahmutehai (2010): Tajna Hasanaginice, Buybook: Sarajevo