You are on page 1of 7

2.

KOLOKVIJ – RENESANSA, BAROK, KLASICIZAM I PROSVJETITELJSTVO

RENESANSA (sredina 15. – kraj 16.st.) Renaissance – preporod, ponovno rođenje Humanizam (13. i 14.st) – uvjerenje da se ponovnim otkrićem antike može postići obnova cjelokupne kulture „mit o renesansi“ – počinje svjetlost prosvjete, istine i razuma, nasuprot mračnom srednjem vijeku Obilježja : skepticizam, sklonost prema panteizmu, obuzetost svjetovnim životom, shvaćanje pojedinca kao mogućeg nositelja najviših vrijednosti Velika trojica : Dante Alighieri, Francesco Petrarca, Giovanni Boccaccio [dok je Dante još čovjek srednjeg vijeka u čijem se životnom djelu naziru obrisi renesanse, dok je Petrarca već čovjek renesanse u kojem još donekle živi srednji vijek, dotle je Boccaccio potpuno napustio nasljeđe srednjeg vijeka i postao začetnikom novih tokova u svjetskoj književnosti] Dante Alighieri (1235.-1321.) : Komedija – književna enciklopedija srednjovjekovlja koja nadilazi okvire srednjeg vijekau njoj se pojavljuju značajke koje pripadaju ne samo humanizmu, nego i renesansi ; pridjev Božanstvena dodaje Boccaccio ; 3 dijela: Pakao, Čistilište, Raj (po 33 pjevanja) + uvodno pjevanje = 100 ; Vergilije ga vodi kroz pakao i čistilište, Beatrice ga vodi kroz raj, dok ga pred lice Boga dovodi sv.Bernard ; 9 krugova pakla – u samom središtu Lucifer koji muči Judu, Bruta i Kasija ; Danteov svijet - svijet vječnosti; Simbolizam – put čovječanstva preko beznadnosti grijeha do konačnog spasa vjernika; ostala djela: Novi ţivot, Gozba, O umijeću govora na narodnom jeziku, Monarhija Francesco Petrarca(1304.-1374.) : kronološki gledano pripada srednjem vijeku, jedan je od prvih velikih humanista, legendarna ličnost europske poezije kakvu samo renesansa prepoznaje kao svoj uzor; Kanconijer – posvećen Lauri de Noves; najviše se bavi načinom na koji pjesnik doživljava vlastitu ljubav, kako ga ona potiče; sastoji se od 317 soneta, 29 kancona, 9 sestina, 7 balada i 4 madrigala; petrarkistička škola – 2 varijante: kariteanski petrarkizam (nastojao je slijediti trubadursku tradiciju), bembistički petrarkizam (strogo nasljedovanje Petrarce); ostala djela: ep Afrika Giovanni Boccaccio (1313.-1375.) : zbirka novela Dekameron(knjiga deset dana); utemeljitelj nove književne vrste – novele  začet sustav u kojem će roman, novela, esej i filozofska rasprava dobiti na značenju kakvo je ranije imao ep, epska pjesma, ljubavna lirika i legende; Dekameron – naglašena svjetovnost, izrugivanje svećenstvu, „blaga pornografija“; 3 mladića i 7 djevojaka bježe od kuge u Firenci na seosko imanje; svaki dan pričaju po 10 priča – neke su poučne, neke sentimentalne,neke su obrade već poznatih priča, a većina je ironična i podrugljiva; kraća prozna vrsta više nije paradigma života kojeg bi trebalo slijediti, nego je novela poučna jedino u smislu onoga što bi nam se svima u životu moglo dogoditi; ostala djela: Filostrato, Tezeida, Filocolo -Boccacio je imao mnoge nastavljače i oponašatelje: Geoffrey Chaucer(1340.-1400.) : jedan od utemeljitelja engleske književnosti ; Kanterberijske priče – djelo uokvireno pričom o hodočasnicima koji se sastaju u krčmi i krate sebi vrijeme tako da svatko ispriča po jednu priču; u prologu priče se nalazi kratki opis svakog hodočasnika (svećenik,vitez,mlinar,odvjetnik,trgovac…) ; neke su priče u prozi, a neke u stihovima; dobroćudni humor, ironija i humanistički odnos prema ljudskim slabostima i manama Renesansni ep: Ludovico Ariosto (1474.-1533.) : Bijesni Orlando– nastavak započetog djela Mattea Marie Boiarda Zaljubljeni Orlando; 46 pjevanja; viteški ep; ljubav viteza Orlanda prema istočnjačkoj princezi Angeliki, zbog koje je poludio, i lutajući svijetom doživljavao brojne pustolovine; novina za e psku tradiciju: Angelika izabire običnog vojnika Medora, kao što se i Orlando u ludilu ne ponaša u skladu s viteškim 1

vrlinama; motiv: bitka Karla Velikog i Saracena; 3 glavne radnje: opsada Pariza od Saracena, o Rolandu-njegovo ludilo, ljubav žene ratnice i viteza Luis Vaz de Camoes (1524.-158.) : najveći pisac portugalskog jezika; težak život no napisao je brojne pjesme,3 drame i ep Luzitanci od gotovo 9000 stihova; ep nosi ime po rimskoj pokrajini Luzitaniji na području današnjeg Portugala, a opisuje putovanje Vasca de Game i otkriće puta u Indiju; u radnju se stalno upleću i bogovi, no najbolji stihovi su posvećeni ljubavi kao i opisima oluja mora i vjetrova te ostalim nedaćama moreplovaca Niccolo Machiavelli (1469.-1527.) :Razgovori o ratnoj vještini, Firentinske povijesti, spis o političkom umijeću Vladar, komedija Mandragola; zbog Vladara njegovo ime ušlo je u međunarodni termin „makijavelizam“ kojim se označuje politika prema kojoj su za stvaranje države dopuštena sva sredstva, bez obzira na kršenje bilo kakvih normi; Machiavelli govori o praksi koju su mnogi političari provodil, a i danas je provode; bio je optužen za nemoral zbog krivih tumačenja svojih djela; komedija Mandragola smatra se prvom uspjelom komedijom modernog europkog kazališta; naziv je dobila po biljci kojoj predaja pripisuje čudesna svojstva, a zaplet se svodi na prijevaru lakomislena muža Erazmus(Nizozemska) : najpoznatiji humanist sj.Europe; težnja spajanja kršćanske misli s humanističkim idealima; odbojnost prema skolastici; piše pismo o svojim profesorima iz Pariza (negativno); putuje u Englesku, kasnije u Italiju gdje završava svoj studij teologije; obrušava se na papinstvo i svećenstvo koji potiču rat; najpoznatije djelo Pohvala ludosti – jedna vrsta satire, humorističnog prikaza svećenstva; zagovara duboku, individualnu pobožnost i Isusovo (izvorno) učenje; objavio Novi zavjet na način da je otkrio bilješke uspoređujući grčke i latinske tekstove – to je temelj novih istraživanja Novog zavjeta Thomas Moore(Engleska) – bliski suradnik Henrika VIII.; važno djelo Utopija; obrana katoličke crkve u vrijeme raskola s Rimom; Utopija po uzoru na Platonovu Drţavu Novi tip komike: Francois Rabelais : roman od 5 knjiga Gargantua i Pantagruel ; najpoznatije su prve dvije: Ţivot Gargantuin i Herojska djela i priče velikog Pantagruela; djelo okreće cijeli svijet srednjovjekovlja „naglavačke“ ; tip romana koji neće prevladati u daljnjem razvitku, ali će stalno biti prisutan u nekoj vrsti opozicije, a izuzetno će ga cijeniti modernisti i postmodernisti; sve se svodi na parodiju, ismijavanje, šale i dosjetke, izvrtanje svih pravila klasičnog pripovjedanja; Gargantua i Pantagruel su divovi; otac i sin; velik dio teksta posvećen je Pantagruelovu prijatelju Panurgu, probisvijetu kojeg ništa drugo ne zanima osim doli šale, dosjetke i podvale; stalno stilsko sredstvo – hiperbola; drugi temeljni postupak – izokretanje, pri čemu parodija igra bitnu ulogu; izobličavanje (značajka groteske); ponavljanje s varijacijama; komikom se izriče ono što se na drugačiji način ne bi moglo iskazati Michel de Montaigne (1533.-1592.) : utemeljitelj nove književne vrste - esej ili ogled; djelo Eseji; oslanjao se na Seneku no oblikovao je esej kao poseban oblik književnog izraza; način izlaganja: obrazlaganje i dokazivanje primjerima, bez potrebe da se podredi nekom misaonom sustavu ili svjetonazoru Novi tip lirike: Plejada– francuska pjesnička škola; utemeljuju je Pierre de Ronsard i Joachim Du Bellay otvoreno se suprostavljaju tradiciji lirike srednjega vijeka, tražeći uzore u antici i u talijanskoj književnosti te predlažući da se srednjovjekovni pjesniki oblici zamijene onima koji su provjereni u antici, kao ekloge, satire, ode i elegije, ili pak onima koje rabi Petrarca (sonet); obnavljaju aleksandrinac; manifest Obrana i slavljenje francuskog jezika - poziva se na preporod francuske poezije Ronsard – priznati vođa škole, njen najbolji lirik, dvorski pjesnik, napisao je nacionalni ep Fransijada koji kritiak ne cijeni visoko; ostala djela: Ljubavi i Soneti Heleni 2

Du Bellay – neki smatraju da je bolji pjesnik od Ronsarda jer se njegova zbirka Žaljenja odlikuje širim rasponom tema pa čini neku vrstu lirskog dnevnika Roman i drama : Miguel de Cervantes i William Shakespeare Miguel de Cervantes : ratnik, u bitci kod Lepanta izgubio ruku, zarobljen od strane turskih gusara , proveo 5 godina kao rob u Alžiru, umro je osamljen i osiromašen; pisao je lirske pjesme, objavio je 8 drama (najbolje se smatraju komedije Alţirski događaj te Opsada Numancije), pastoralni roman Galatea, ljubavni roman Zgode Persilasa i Sigismunde i satiričko-didaktičku poemu Put na Parnas; slavu je stekao tek zbog dva djela: Uzorne novele i Bistri vitez don Quijote od Manche; zbirka Uzorne novele može se mjeriti sa Dekameronom – novele su duže od Boccacciovih, a neke imaju složen, pa i zamršen zaplet; Stvorio je uzorak romana prema kojem će se on razvijati sve do danas i postati najvažnija književna vrsta novoga doba; Cervantes je ujedinio tri tradicije : srednjovjekovni viteški roman, ljubavni roman s pastoralnim ugođajem, pikarski roman; jedan od glavnih likova Sancho Panza ima sve osobine pikara (picaro – dječak koji je vodio slijepca); Roman započinje kada Don Quijote, nakon čitanja viteških romana, umisli da je vitez i krene u pustolovine,na putu ga prati seljak Sancho Panza kao njegov perjanik; Završava njegovom smrću; temeljne suprotnosti glavnih likova – od fizičkih do duhovnih i svjetonazorskih; Don Quijote je predstavnik viteštva, a Sancho predstavnik puka, jedan zastupa književnu učenost, a drugi seljačko mudrovaje, jedan govori sa stajališta ludosti, a drugi sa stajališta zdravog razuma – u konačnici – sukob ideala i zbilje William Shakespeare: najglasovitiji i najutjecajniji dramatičar; rodio se u Stratfordu na rijeci Avonu, radio je u kazalištu kao glumac i pisac, imao je udjela u vlasništvu uglednog kazališta G lobe; pisao je poeme Venera i Adonis i Otmica Lukrecije te Sonete („elizabetanski“ ili „Shakespearov sonet“ – 3 katrena i 1 dvostih); 37 drama – tragedije, komedije i historije; tragedije Hamlet, Otelo, Machbeth, Julije Cezar, Romeo i Julija, Antonije i Kleopatra, Koriolan, Kralj Lear i Timon Atenjanin, romantične drame Oluja i Zimska priča te komedije San Ivanjske noći, Vesele ţene windsorske, Mletački trgovac , Komedija zabluda, Mnogo vike ni za što, Kako vam drago ; Likovi – jaki karakteri –moć strasti i neumitnost sudbine; Građa se oslanja na poznatu legendarnu povijest ili na svakidašnjicu; Hamlet je jedno od najglasovitijih i najviše i najrazličitije tumačenih djela – kritičare, filozofe i psihologe najviše zanima Hamletov karakter, kao i razlozi njegova oklijevanja ; tragedija njegovih likova je opsjednutost nekom vrstom egzistencijalne odluke; Sve najbolje značajke njegovih komedija dolaze do izražaja u Snu Ivanjske noći– bavi se problematikom odnosa među spolovima ; Povezao je sva 3 dominirajuća tipa renesansnog kazališta: crkvena drama + commedia erudita (učena komedija) + commedia dell'arte = elizabetanska drama Galileo Galilei(1564.-1642.) : utemeljitelj moderne znanosti; Dijalog o dvama glavnim sustavima svijeta, Dijalozi o novim znanostima ; otpor prema dogmatizmu inkvizicije - „ipak se kreće“

3

BAROK (kraj 16. -17.st.) Barooco – nepravilan, neobrađen biser Renesansa i barok svijet „vide“ na različite načine (Wolfflin) – renesansnu svjetovnost zamjenjuje neka nova duhovnost, renesansnu racionalnost zamjenjuje sklonost prema iracionalnom, a renesansnu težnju za jasnoćom izraza i tematikom koja je izravno bliska svakidašnjici zamjenjuje sklonost prema nejasnom, tajnovitom pa i mističnom. Obilježja: pretjerano naglašavanje stila i izraza, koje kao da zanemaruje tematiku , gomilanje stilskih figura, pobožni naglasci, patetičnost, smisao za neobično, tajanstveno, bizarno i paradoksalno, pa čak i izvrnuto i izobličeno, pa čak i određeni povratak srednjovjekovnom alegorizmu -marinizam, gongorizam, „euphuism“, „precioznost“ – pojave u različitim zemljama – sve se mogu okupiti pod zajedničkim nazivom MANIRIZAM Manirizam povjesničari književnosti shvaćaju kao razdoblje koje nastupa nakon renesanse (kraj16. i početak 17.st.) – to razdoblje postupno prelazi u barok, koji bi obuhvaćao uglavnom 17.st  Danas vlada mišljenje da bi manirizam trebalo shvatiti u smislu nekog tipa stila koji u velikoj mjeri prevladava u epohi baroka ili barem čini jednu njezinu bitnu značajku. Barok je započeo kao „pogrdan“ naziv , da bi tijekom druge polovice 20.st. bio prihvaćen kao vrijednosno neutralno razdoblje. Končeto – stilska figura kojom se uspoređuju na prvi pKogled nespojivi pojmovi Torquato Tasso (1544.-1595.): životno djelo: ep Oslobođeni Jeruzalem–usporedba sa Bijesnim Orlandom kao najbolji način da se prikažu epohalne stilske razlike : Tassov, kao i Ariostov ep, opisuje borbe kršćana i muslimana, i u njegovu je središtu opsada, i on slijedi epsku tradiciju gomilanja brojnih epizoda i digresija koje zadržavaju radnju  najveća je razlika samo u književnoj obradi : Oslobođeni Jeruzalem pisan je u oktavama, a podijeljen je u dvadeset pjevanja, za razliku od Ariosta koji uvijek govori pomalo ironično i koji je sklon sve pbuhvatiti nekim zadovoljstvom u pripovjedanju, Tasso je gotovo uvijek tragično ozbiljan pa oslobođenje Jeruzalema i Kristova groba dobiva transcendentno značenje pouke nametnute kršćanskom svijetu; oslobođenje Kristova groba ne daje „sretan završetak“ ; ep je napadan zbog nerazumijevanja i dogmatskih nazora – nova verzija epa Osvojeni Jeruzalem; česti su primjeri končeta; njegov ep se drži uzorom nove varijante epa ; ostala djela: Stihovi, spjev Rinaldo, spjev Stvoreni svijet, pastirska drama Aminta Barokno pjesništvo: Giovanni Battista Marino (1569.-1625.):prema njemu je stvoren naziv marinizam, najizrazitiji predstavnik cjelokupnog stila manirizam; najpoznatije su mu zbirke pjesama Lira, Galerija i Gajde, no životnim djelom mu se drži mitološki ep Adonis(45 000 stihova-najdulji ep talijanske književnosti); Venera (Afrodita) se zaljubila u Adonisa, s njime je živjela u idiličnoj šumi, on je volio lov i nije slušao Veneru kad ga je upozoravala da ne lovi opasne životinje te ga vepar ubije.; temeljna namjera je da izraz postane svrhom sam sebi i da potpuno prevlada sadržaj: „Cilj je pjesnikov začuditi.“ Luis de Gongora y Argote (1561.-1627.): najvažniji i najugledniji predstavnik pjesničke škole u francuskoj književnosti početkom 17.st –kulteranizam (culto-učen), a ona je zbog njegove slave prozvana gongorizam; njegove poeme Polifem i Galatejai osobito Samoćeizazvale su brojen polemike , oštra suprostavljanja i podjednako oduševljene poklonike i oponašatelje; drži da je pjesništvo namijenjeno samo izabranima, a za to je potrebno znanje, poznavanje tradicije; preteča odvajanja poezije od proze Drama: „Zlatni vijek“ : 3 dramatičara: Lope Felix de Vega, Tirso de Molina, Pedro Calderon de la Barca – njihov je uspjeh vezan za procvat kazališta u Španjolskoj – svatko je išao u kazalište, glumci i 4

dramatičari su slavljeni … Zadržala se crkvena drama (auto sacramental), svjetovna je imala naziv comedia, a ona se dijelila u nekoliko vrsta od kojih je najvažnija tzv. drama „plašta i mača“; predstave su se održavale na otvorenom, gledatelji su bili rapodijeljeni prema staležima, scena je bila oskudna, ali kostimi su bili raskošni Lope Felix de Vega (1562.-1635.): poznavao je ukus publike; Cervants je za njega napisao da je „čudovište prirode“ zbog kojeg je on sam prestao pisati drame, jer se s njime nije mogao natjecati; prema vlastitim rječima napisao je 1800 drama, ali povjesničari književnosti ipak drže da ih je oko 1500 čemu se treba pribrojiti 30-ak opsežnih knjiga lirskih pjesama, spjevova, pripovijedaka i romansa; u neprekidnom pisanju ništa nije uspio dogurati do savršenstva; zbirka pjesama Ljudske rime, Svete rime, Rime ljudske i boţanske Tome Burguillosa, spjevovi Angelikina ljepota i Osvojeni Jeruzalem, pastoralni roman Arkadija, od drama se najboljima drže Peribanez, Vitez iz Olmeda, Najbolji je sudac kralj, Fuente Ovejuna (Ovčje vrelo)… Tirso de Molina(1584.-1648) : u svjetskoj književnostI je poznat zbog jedne drame: Seviljski varalica; pretpostavlja se da je napisao 300 drama od kojih je sačuvano 80 ; drama Seviljski varalica je priča o nenadmašnom zavodniku Don Juanu; tema je navodno preuzeta iz legende o besramnom zavodniku koju je Molina dramski obradio; na temelju te drame, odnosno lika Don Juana, napisano je do danas najmanje 70, ako ne i više književnih djela; njegov lik je postao književni tip; „donžuanizam“; Hamlet,Don Quijote,Don Juan i kasnije Faust, jedini su književni tipovi koji nemaju prauzor u antičkoj niti biblijskoj mitologiji Calderon de la Barca(1600.-1681.): razlikuje se od 2 prethodnika vrstom odluke koja je suprotna Don Juanovoj: prolaznost života on bi htio prevladati u spoznaji konačnih istina, do kojih čovjek može doći; neka vrsta pesimizma prožima njegova najbolja djela; mogi drže da je on najbolji dramatičar „zlatnog vijeka“, pa možda i najbolji dramatičar cjelokupnog baroka; s 50 godina je postao svećenik; „dvorski pisac“ –za obrazovaniju i odabraniju publiku; oko 120 drama i komedija i 80 crkvenih prikazanja; publika je uživala u ponavljanju s varijacijama; najpoznatija i najglasovitija drama : Život je san(Poljskom kralju proriču da će njegov sin Sigismund biti okrutan vladar, on ga daje zatvoriti i odgajati odvojeno od svijeta,kasnije posumnja u proročanstvo pa šalje po sina, kaže mu istinu o njegovu podrijetlu, Sigismund se počinje ponašati kao razmaženo dijete pa ga kralj šalje nazad, Sigismundov odgajatelj mu govori da je sve to sanjao i Sigismund više ne zna što je san, a što java, vojnici saznaju za Sigismunda, oslobađaju ga i pozivaju na pobunu protiv oca, Sigismund postaje kralj i razborito rješava sve sukobe na dvoru, no dvojba mu ostaje: da li je to opet samo san?); ostala djela: Zalamejski sudac, Ljubav poslije smrti, Liječnik svoje časti, Postojani princ…

John Milton (1608.-1674.) : veliki engleski pjesnik, posljednji veliki epičar renesanse, ali se zbog svog životnog djela Izgubljeni raj može držati važnim pjesnikom epohe baroka; tema: biblijska priča o Adamu i Evi ; u biblijskoj priči vide se tragovi pobune protiv kralja (sociološka razmatranja)

5

KLASICIZAM I PROSVJETITELJSTVO (kraj 17.) Povjesničari književnosti se ne slažu ni o nazivu, ni o pojmu, ni u vremenu trajanja epohe koja nastupa nakon baroka i traje do romantizma. Svi se uglavnom slažu da se krajem 17.st. i najvećim dijelom 18.st. znatno promijenio vladajući ukus čitatelja i da književnici postupno prihvaćaju poetiku čije je geslo sažeo Nicolas Boileau u svom životnom djelu Pjesničko umijeće : Stog ljubite razum; spisi vam u svemu/ nek svoj sjaj i vrijednost crpe tek u njemu. Zdrav razum koji je svojstven svim ljudima, jer se nitko ne tuži da ga ima premalo. –racionalizam – vladajući način razmišljanja  Rene Descartes Ono što vrijedi do kraja 17.st. većinom se oslanja na tradiciju antike, nastojeći je obnoviti. Stoga su povjesničari skloni tu epohu odrediti kao klasicizam, ili pak kao neoklasicizam jer se želi izbjeći isti naziv kojim se često označava grčka i latinska književnost. Postavljen je novi zahtjev u književnosti : ona mora više poučavati, a manje zabavljati jer lako ukus publike prijeđe s jednoga na drugo. Takvim shvaćanjem je zasnovan pokret nazvan prosvjetiteljstvo koja j eobuhvatila veliki dio 18.st. Izdavanje Encklopedije – francuski vodeći filozofi, književnici i znanstvenici – Diderot, Paul d'Holbach, Voltaire, Jean d'Alembert. Ima duboke korijene u racionalizmu – Descartes, Spinoza, Leibniz, Locke, Hobbes, Hume pa i Newton. Oni su postali velikim dijelom tvorci i pokretači duha koji je pokrenuo Francusku revoluciju 1789.g. Klasicistička poetika nije opisna, već naredbodavna – uspostavlja čvrstu hijerarhiju književnih žanrova pa je tragedija vrhunski vrijedna književna vrsta i njoj su pripisana najstroža pravila: mora biti pisana u stihu, uzvišen stil, karakteri su plemeniti, podjela radnje u pet činova, zahtijevalo se poštivanje jedinstva radnje, mjesta i vremena , na sceni se može prikazati samo ono što ne vrijeđa dobar ukus, svrha je gledatelja poučiti, osuđuje se zlo i porok, a dužnost je uvijek važnija od strasti i osjećaja. KULT PRAVILA: zahtjev za vjrojatnošću, zahtjev za doličnošću (unutrašnja harmonija i sklad), pravilo o jedinstvima radnje,vremena i mjesta (dodaju jedinstvo tona), pravila o književnim rodovima i vrstama 2 najveća pisca klasicističkih tragedija: Pierre Corneile i Jean Racine Piere Corneile(1606.-1684.) : u početku je psao komedije, no tek tragedije Medeja, Cid, Horacije, Cinna, Pompejeva smrt, Rodogune, Heraklije, Nikomed .. osigurale su mu naziv „oca“ francuske klasicističke tragedije; Cid je najuspješnija – temelji se na spomenutom epu Pjesma o Cidu što je u to vrijeme izazvalo polemike oko mogućeg plagijata – no, likovi isu određeni vremenom i prostorom, oni su reprezentanti ljudskih osobina, oslobođeni svega što ih ne bi činilo primjerima temel jnih dilema ljudskog djelovanja, a to su nerješivi sukobi između strasti i dužnosti; Cid nije tipična tragedija, ali njezin završetak nije niti sretan – unutarnje dileme Rodriga i Himene nisu razrješene čitatelju; vrsnoća stihova – aleksandrinac ; bitna dilema između ljubavi i časti nikada ne može biti uistinu razriješena Jean Racine(1639.-1699.): najuspjelije tragedije – Andromaha, Britanik, Berenika, Mitridat, Ifigenija, Fedra; Fedra – tragedija zavaravanja i pokušaja da se bitna pitanja ljudskog života riješe kompromisima; rađena je prema građi iz istoimene Euripidove drame; dolazi do izražaja težnja za obnovom antike s namjerom da se u antičkim i povijesno legendarnim likovima prepoznaju uzorci bitnih tipova ponašanja i općeljudskih moralnih dilema; „završena“ tragedija; akteri ne mogu svladati svoje strasti, pa sami sebi presuđuju

3 komediografa: Moliere, Carlo Goldoni, Pierre Augustin Caron de Beaumarchais Moliere(1622.-1673.): komedije Kaćiperke, Škola za ţene, Tartuffe, Don Juan, Mizantrop, Geoges Dandin, Građanin-plemić, Škrtac, Scapinove spletke, Učene ţene, Umišljeni bolesnik; najpopularniji komediograf svih vremena ; bio je prije svega kazališni čovjek; slijedio je tradiciju plautovske komedije, 6

tradiciju commedie dell'arte i onu velikana španjolskog baroka, no oslanjao se i na zdrav razum; u središtu komedija je pretjerivanje likova u nekoj sklonosti; on je tada već uvelike ostvario ono što mi nazivamo „multimedijskim spektaklom“ (glazba,balet..) Carlo Goldoni(1707.-1793.): komedije Krčmarica Mirandolina, Grubijani, Kavana, Poljana, Ćozotske svađe..; nije dostigao Molierovu slavu; reformirao je talijansko kazalište, oslobodio ga utjecaja commedie dell'arte i prilagodio ga ukusu nove, građanske publike Beumarchais (1732.-1799.) : u njegovu burnom životu književnost nije zauzimala prvo mjesto; trilogija Seviljski brijač, Figarov pir, Poročna majka – prva dva djela su doživjela svjetsku slavu jer su poslužila kao libreto Rossinijevoj i Mozartovoj operi Najutjecajnija osoba cjelokupne epohe: Voltaire (1694.-1778.): filozof, povjesničar, publicist, dramatičar, romanopisac i pjesnik, enciklopedist ; velik utjecaj usporediv s utjecajem Cicerona u rimskoj književnosti; filozofska djela Filozofski rječnik, Filozofska pisma, Rasprava o toleranciji, od epova Henrijada, od povijesnih djela Esej o običajima, od 50-ak drama Zaire i Merope, od satira Siromašni đavo, od romana i pripovijedaka Candide, Zadig, Micromegas, Naivko; danas se najviše cijene romani i pripovjetke; Candide ili optimizam – optimizam poručuje na ironiju poruke „kad netko misli da mu ide dobro, iako mu ide zlo“; predmet ironije mu je filozofija Gottfrieda Liebniza; Likovi: Candide, Pangloss, Cunegonda; završni komentar: „najbolje je obrađivati svoj vrt“ ; tijekom piščeva života – 40-ak izdanja; Samuel Richardson:Pamela ili Nagrađena krepost, Clarissa Marlow Daniel Defoe(1660.-1731.): „svjtski putnik“; 2 djela koja su mu donijela svjetsku slavu: Život i čudne i neviđene pustolovine Robisona Crusoea, mornara iz Yorka i Zgode i nezgode glasovite Moll Flanders(započeo niz romana u kojima je glavni lik žena); „robinzonijada“; opisuju se pustolovine mladića Robinsona, koji žarko žudi za pustolovinama i nije slušao oca da mirno živi udobnim građanskim životom; glavnina romana je u opisu njegovih snalaženja i nastojanja da preživi; ima prijatelja Petka (jer ga je našao u petak) ; nakon 28 godina, Robinsona i Petka spašava brod koji je slučajno naišao na otok; djelo je primjer upravo prosvjetiteljskih nazora: Robinson se kaje zbog mladenačkih ludosti, a uspijeva napornim radom, strpljivošću i nadom u spas; njegovi odnosi s Petkom su shvaćeni tako da se svakoga može odgojiti i obrazovati da postane pripadnik civilizacije; osamljenost, problemi odnosa s drugima, borba sa sudbinskom nesrećom postaje opsesijom književnosti sljedećih epoha Jonathan Swift (1667.-1745.): dug naziv Putovanja u nekoliko udaljenih zemalja svijeta, Napisao Lemuel Gulliver, najprije kirurg zatim kapetan na više brodova, ili skraćeno– Gulliverova putovanja – oštra i sveopća satira , 4 samotalna dijela i u vakom se opisuje jedno putovanje; prva dva putovanja, zemlje divova i patuljaka; posve mali ljudi – Liliputanci Henry Fielding: 3 romana (tradicija pikarskog romana): Povijest zgoda Josepha Andrewsa i njegova prijatelja g.Abrahama Adamsa, Povijest nahočeta Toma Jonesa, Ţivot g.Jonathana Wilda,Velikoga Laurence Sterne: (tip komičnog romana) Ţivot i mišljenja Tristama Shandyja; slavan putopis Sentimentalno putovanje po Francuskoj i Italiji Denis Diderot: Filozofske misli, Pismo o slijepima, romani Rameaunov nećak, Jakov fatalist, drame Nezakoniti sin i Glava obitelji ; primjer svestranosti prosvjetiteljstva; bolji teoretičar nego stvaralac Lessing : Laokoon –rasprava o razlikama pjesništva i likovnih umjetnosti, Hamburška dramaturgijazbirka kazališnih kritika; pisao je i basne – ta književna vrsta doživljava procvat u ovoj književnoj epohi; Basna je poučna , ali vrlo lako može biti i izrazito kritična; u Francuskoj ju je oblikovao Jean La Fontaine ; basna sažima iskustvo cijelog stoljeća uvjerenog u moć razuma 7