Godišnjak

medžlisa Islamske zajednice Tuzla

2011/1432-33.
Amir Ahmetović, Kemal Bašić, Abdullah Bošnjak, Oussama Cherribi, Muhammed Hafizović, Elvir Hodžić, Ahmed Huskanović, Muljaim Kaćka, Mehmed Kico, Najm al-Din Kubra, Ahmed Omerović, Edin Peštalić, Dženan Sinanović, Sabahudin Šarić, Emir Šečić, ‘Abd al Huseyn Zerrinkub

medžlisa Islamske zajednice Tuzla

Godišnjak

2011/1432-33.
Izdavač: Medžlis IZ-e Tuzla Ul. Sead-bega Kulovića 4 75000 Tuzla, BiH Urednik: Dr. sci. Amir Karić Izvršni urednik: Mr. Rusmir Šadić Lektor: Sevret Mehmedćehajić Tehničko uređenje i dizajn: Elvedin Kozarević Prijevod sažetaka na engleski: Amila Hasanspahić, prof. Tiraž: 300 ISSN 2232-9501

www.miztuzla.com

Godišnjak
medžlisa Islamske zajednice Tuzla

2011/1432-33.

sadržaj

Tefsirske teme
hfz. mr. sci. Edin-ef. Peštalić

Stilističko tumačenje sure Ad-Duha
Islamski ezoterizam
Najm al-Din Kubra

9

Poslanica bogobojažljivom tragaču od duhovnog ukoritelja
Abdullah Bošnjak

25

Poslanica u sklopu tumačenja stalnog vraćanja i pokajanja
(Bio)politika i (bio)etika
Oussama Cherribi

45

Rastuća islamizacija Evrope
mr. sci. Sabahudin Šarić Mehmed Kico

67 87

Negiranje genocida O mogućnostima prevođenja u razvoju integrativne bioetike
4

107

mr. sci Amir Ahmetović, Ahmed Omerović, prof. Dženan Sinanović

Izbori za prvi Bosanski sabor Bosna i Bošnjaci u djelima Dobrice Ćosića
Kulturno-historijske teme
'Abd al Huseyn Zerrinkub Emir Šečić

121 147

Islamska civilizacija, izvorište velike kulture Porušene džamije u Tuzli u periodu 1945-1957
Elvir Hodžić

161 171

Vakufi i njihova sudbina kroz historiju Bosne i Hercegovine
Muljaim Kaćka

183

Najčešće patronimske i toponimske denominacije s akcentom na bošnjačke patronime i toponime u regiji
Religija i društvo
Ahmed Huskanović

197

Prilog razumijevanju New Age pokreta
Istaknute ličnosti
Muhammed Hafizović Mr. Kemal Bašić

211

Sirijski reformator Abdurrahman El-Kevakibi Murat Hajrović Hulusi-život i djelo
Izvještaji

223 237

Izvodi iz izvještaja o radu administrativnopravne službe 1432/2011. godine Izvod iz izvještaja o radu vjerskoprosvjetne službe 1432/2011. godine

261 291
5

11 0 2

0 201

2009

200 8

20 07

15 20

TEFSIRSKE TEME
2014

2013

20 1

2

hfz. mr. sci. Edin-ef. Peštali�

stilističko tumačenje sure ad-duha

Sažetak
Predmet istraživanja u ovom radu je stilistička analiza sure AlDuha. Ova analiza obuhvata: semantičku, sintakstičku, kontekstualnu i interkontekstualnu analizu sure Al-Duha. Tokom pisanja ovog rada korištene su: metoda analize sadržaja, komparativna i deskriptivna metoda. Cilj ovog rada jeste ukazati na jedan aspekt kur’anske nadnaravnosti, a to je: stil kur’anskog izraza, zatim muzikalnost kur’anskih riječi, te ljepota stilskih figura koje su u Kur’anu, odnosno u ovoj suri upotrijebljene. U stilskom pogledu sura Al-Duha je jedna od onih plamtećih sura, puna tipičnih rečenica, retoričkih pitanja, imenica koje nose slike i prizore života Poslanika. U suri Al-Duha u dodiru smo sa slikom ličnog nemira pojedinca, ali i sa slikom budućnosti, uspjeha i dolazeće duhovne pobjede na razini društva. Ključne riječi: Kur’an, tumačenje, Poslanik, objava, tekst, poruka
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

9

hfz. mr. sci. Edin-ef. Peštali�

Uvod
U ovom radu ćemo iznijeti različite poglede na čudesnost, nadnaravnost i nedostižnost kur’anskog jezičkog izraza i stila i ljepote kazivanja. Istraživači ovoga aspekta kur’anske riječi i poruke determinirali su vrhunaravnost kur’anskih ljepota. Istraživanja kur’anskog stila izražavanja i strukture ajeta spadaju u domen stilistike Kur’ana. Ovaj rad je zasnovan na analizi poruka i mudrosti koje je Uzvišeni Allah dao u suri Al-Duha.1 Uzvišeni Allah se zaklinje Svome Poslaniku, a. s., jutrom i noću kada se utiša, napominjući da ga nije napustio niti omrznuo. Naime, idolopoklonici su se rugali Muhammedu, a. s., kada mu nekoliko dana ništa ne bi bilo objavljeno, govoreći da ga je njegov Gospodar napustio i omrznuo. To je bilo povod objave prvog ajeta i ove zakletve Gospodara svjetova. Uzvišeni Allah podsjeća Svoga Poslanika, a. s., da ga je uputio na stazu sreće i da ga je od siromaha imućnim učinio. Imam Buhari navodi predaju u kojoj se kaže: Allahov Poslanik, a. s., razbolio se i nije ustajao na noćni namaz (tehedždžud) dvije ili tri noći. Došla je jedna žena i rekla: „Muhammede, nadam se da te tvoj šejtan napustio. Nisam ga vidjela da ti se približava dvije ili tri noći!“ Tada je Uzvišeni Allah objavio suru Ad-Duha.2 Žena iz ove predaje je, po svoj prilici, Ebu Lehebova supruga Ummu Džemila bint Harb, budući da ga je nazvala imenom, a ne titulom „Allahov Poslanik“. Spominjanje šejtana (njegova „nedolaska“) je, ustvari, njeno ruganje zbog nepojavljivanja Džibrila, a. s. Postoje predanja (kod Taberanija, naprimjer) da se Džibril nije pojavljivao zbog toga što se u kući Poslanika nalazio pas, iako on to nije znao. Međutim, ovaj događaj većina učenjaka ne smatra razlogom zastoja u dostavljanju objave.

1

2

Tekst sure Ad-Duha: 1. Tako Mi jutra, 2. i noći kada se utiša, 3. Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo! 4. Onaj svijet je, zaista, bolji od ovoga svijeta, 5. a Gospodar tvoj će tebi, sigurno, dati, pa ćeš zadovoljan biti! 6. Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, 7. i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na Pravi put uputio, 8. i siromah si bio, pa te je imućnim učinio? 9. Zato, siroče ne ucvili, 10. a na prosjaka ne podvikni, 11. i o blagodati Gospodara svoga kazuj!
Buhari, 4950 GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

10

Stilisti�ko tuma�enje sure Ad-Duha

Taberi navodi predanja od Ibn Abbasa r. a., da se Džibril a. s., nije izvjesno vrijeme pojavljivao, zbog čega su neki ljudi govorili: ‘Njegov ga je Gospodar ostavio i zamrzio!’ U drugom predanju se spominje zabrinutost Vjerovjesnika, a. s., zbog nedolaska Džibrila, a. s., nakon čega je Allah objavio suru Ad-Duha. Ibn Ishak u svojoj Siri spominje da su idolopoklonici pitali Poslanika, a. s., o Zul-Karnejnu i duši, pa im je on obećao odgovoriti, ali nije dodao: „Ako Bog da“. Čekao je na objavu dvanaest noći i više, da bi nakon toga Uzvišeni Allah objavio suru Ad-Duha i odgovor za ono što su tražili:

I ne reci za nešto to ću učiniti sutra, osim ako Allah htjedne.3 Teme ove vrste su neistražene na našem jeziku i sva literatura je uglavnom na arapskom jeziku. Najznačajnije djelo iz ove oblasti je doktorska disertacija dr. Džemaludina Latića Stil kur’anskog izraza.

ٌ ً ‫ل ذلِك غ‬ ْ ‫و اَل تقولن لِش‬ ‫دا‬ ٍ‫ي‬ ِ َ‫ن ف‬ ِ‫ء‬ ّ ِ‫إ ي‬ َ َّ َ ُ َ َ َ َ َ ‫اع‬

Semantička analiza
„Kur’anski sememi samo okrznu stvarnost, oni su otoci po kojima se snalazimo u ‘sedam mora’, tek kada ih sve obiđemo i ispitamo, doći ćemo do svijesti o njihovom jedinstvenom tkivu ili cjelini. Svaki trag, svaki korak je dragocjen, u svakom se ogleda cjelina, svaki će pripomoći daljnjem istraživanju.”4 Al-Duha je mekanska sura i to je stav većine učenjaka. No, ima i onih koji pretpostavljaju da se može ubrojati i u grupu medinskih sura. Među njima je mufessir Al-Alusi. Većina svoj stav argumentira sadržajem sure, koji se odnosi na Poslanika, a. s., i na period njegova života u kojem mu je objava prestala dolaziti. U stilskom pogledu, sura Al-Duha je jedna od „plamtećih“ sura, puna tipičnih rečenica, retoričkih pitanja i imenica koje nose slike i prizore života Poslanika, a. s., ali i čovjeka općenito, jer je Kur’an objavljen cijelom čovječanstvu. “Novo monoteističko vjerovanje snažno se sukobilo sa henoteizmom koji je bio preplavio cijeli Arapski poluotok, i koji je, sa utjecajima koji su
3 4 Al-Kahf, 22-23. Džemaludin Latić, Stil kur'anskog izraza, Sarajevo, 2001. str. 342. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

11

hfz. mr. sci. Edin-ef. Peštali�

dolazili sa svih strana trajao stoljećima. Taj ideološki sukob, žestok u stvarnosti, prenio je žestinu u kompoziciju i ritmiku sure, koja je nanizana od istrgnutih isječaka koji se sučeljevaju, pucaju i bliješte. Jedne ideje sukobljavaju se sa drugima, suprotnima.”5 Ali, nemoguće je porinuti u istinske dubine značenja i smisla ove sure dok ne razmislimo o svakoj riječi i svakoj konstrukciji zasebno.

Zakletvom ‫الضح‬ (Tako mi jutra) misli se na jutro. Ono predstavlja ُّ ‫و‬ َ početak dana, kada se sunce počinje uzdizati, a njegove zrake ukazivati na nebu. Ovu riječ se koristi i na drugim mjestima u Kur’anu:

Ili su stanovnici sela i gradova sigurni da ih naša kazna neće stići danju dok se budu zabavljali.6 Kurtubi u svom tefsiru (Tefsiru-l-Kurtubi) iznosi stav Katadea i Džafera es-Sadika da se Allah dž. š., zaklinje riječju ‫الضح‬ ُ ّ jer je u tom vremenu razgovarao s Musaom, a. s., tada se desio mi’radž i to je trenutak kada su sihirbazi pali licem na tlo.

ْ ْ ْ ْ ْ ْ ‫تي‬ ً‫م بأسنا ض ى‬ ‫و‬ ‫ح‬ ‫قرى أَن‬ ‫ل ال‬ ‫م‬ ‫هْ يلعبون‬ ِ ِ ‫أو أ‬ ُ ‫ن أَه‬ ُ ُ َ ُ َ ُ َ‫يأ ه‬ َ ُ َ َ ُ‫َ م‬ َ َ َ ََ َ

ْ ‫( والل‬i noći kada se utiša) Uzvišeni Allah se U drugom ajetu ‫إذَا سج‬ ‫يل‬ َ ِ ِ َّ َ zaklinje noću kada nastupi s tminama. Kurtubi navodi stav Mudžahida, Katade, Ibn Zejda i Ikrime koji kažu da glagol ‫سج‬, koji se ovdje upotreَ bljava, može biti i u značenju glagola ‫كن‬ ‫ س‬što bi onda značilo i noći kada َ َ َ se utiša, smiri. Glagol ‫ سج‬označava vrijeme kada noć sve prekrije kao što َ čovjek prekrije tijelo odjećom. ‫ل‬ ‫ما ودعك ربك و‬ َ‫ق ى‬ َ ‫ما‬ َ َ َ ُ ّ َ َ َ َّ َ َ

Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo! Ovaj ajet, treći po redu, odgovor je na prethodne zakletve. Prva dva ajeta su u funkciji privlačenja pažnje slušalaca i ukazivanja na važnost onoga što slijedi. Glagol ‫ع‬ ‫ت‬ znači ostaviti, napustiti, kao i glagol ‫ك‬ َ ‫ر‬ َّ ‫و‬ َ ‫د‬ َ , a odnosna zamjeَ َ nica ‫ك‬d (‫ك‬ ‫ )ما ود‬se odnosi na Muhammeda, a. s. Međutim, u glagolu ‫قل‬ َ je َ ‫ع‬ َ َّ َ َ došlo do ispuštanja ove zamjenice, a misli se ‫ك‬ ‫ل‬ ‫ق‬ . U odričnoj formi kazano, َ َ‫َ ا‬
Isto, str. 353. Al-'Araf, 98.

5 6

12

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Stilisti�ko tuma�enje sure Ad-Duha

‫قل‬ ‫ ما ودعك ربك و‬ne samo da se ukazuje da Milostivi Allah nije napustio َ ‫ما‬ َ َ َ ُ ّ َ َ َ َّ َ َ svog Poslanika, a. s., nego se ističe da je On uz njega. ْ‫أ‬ ْ‫آ‬ ٌ ْ‫ر‬ ‫ول‬ ‫م‬ ‫ل‬ ‫ي‬ ‫خ‬ ‫ة‬ ‫ر‬ ‫خ‬ ‫ل‬ َ ّ ِ ‫ك‬ ِ َ‫ن ال ُ ى‬ َ‫ول‬ َ ُ َ َ َ َ

Onaj svijet je, zaista, bolji od ovoga svijeta. Za tebe je, Muhammede, bolji Ahiret nego dunjaluk. Ahiret je bolji, jer je vječan, jer te u njemu čeka nagrada kakvu ljudsko oko nije vidjelo, i kakvu ljudski um sebi ne može predočiti. Odnosno, ahiretska kuća je bolja za tebe, Muhammede, od dunjalučke kuće, jer je Ahiret vječan, a dunjaluk prolazan. Ahiretska uživanja su trajna, neprolazna, a dunjalučke ljepote kratkotrajne i prolazne.

A Gospodar tvoj će tebi, sigurno, dati, pa ćeš zadovoljan biti!

ْ ْ ْ ‫ول‬ ‫ضى‬ ‫طيك‬ ِ ‫ف يُع‬ َ‫ك فَ ر‬ َ ‫سو‬ َ ُ‫ب‬ ّ‫ر‬ َ ‫ت‬ َ َ َ َ َ ْ

ْ ‫ و لألنت‬a stoji ‫وف‬ ْ ‫ول‬. Ibn Abbas U ovom ajetu kao da je kazano ‫ف‬ َ َ َ ‫سو‬ َ ‫س‬ َ َ َ َ َ َ kaže da je ono što se obećava Poslaniku, a. s., i sa čime će biti zadovoljan, zapravo šefaat za ummet, ali i druge blagodati ahiretskog života.
Zemahšeri smatra da ovaj ajet izražava sveobuhvatno obećanje Poslaniku, a. s., jer mu je na dunjaluku data pobjeda: uspjeh na Bedru, Oslobođenja Mekke, ulazak ljudi u islam u skupinama. Allah mu je raširio vojsku po arapskim zemljama i učinio da njegovi nasljednici, čestiti halife, oslobode mnoge krajeve i sruše kraljevine silnika.

Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio. Nakon prvih pet ajeta, u kojima se Poslaniku, a. s., daje uvjerenje da je Allah, dž. š., uz njega i da ga nije napustio, slijede tri koji govore o velikim blagodatima koje su mu date. Glagol ‫ اَوي‬označava blagodat Poslaniku, a. َ s., a ona je utočište koje mu je Allah, dž. š., dao, po preseljenju na Ahiret majke Amina, dok je još bio dječak kod djeda Abdul-Mutaliba, a kasnije i kod amidže Ebu Taliba. U ovom ajetu se metaforično kaže: zar te jedinstvenog ne nađoh, nije ti slična bila, pa sam ti utočište u ashabima dao, koji su te pazili i bili uz tebe?

ْ ْ ‫أل‬ ً ‫ت‬ ‫يما فَآوى‬ ‫كي‬ ‫جد‬ ‫م‬ ِ ِ ‫ي‬ َ َ َ َ ََ

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

13

hfz. mr. sci. Edin-ef. Peštali�

I za pravu vjeru nisi znao, pa te je na Pravi put uputio.ž Riječ ‫ضال‬ َ znači zalutao, a Zemahšeri kaže da se ovdje misli na događaj kada je Poslanik, a. s., još kao dječak bio izgubljen u kotlinama Mekke, a Allah ga usmjerio na put. Glagol ‫دي‬ َ ‫ه‬ َ označava uputu. Sabuni riječ ‫ضال‬ َ tumači na način da Muhammed, a. s., kao dječak, nije znao za Šerijat, pa ga je Allah uputio, poučivši ga vjeri. Kurtubi, tumačeći riječ ‫ضال‬ َ , kaže da ٌ ْ se misli na ‫ل‬ (zabludu). ‫ف‬ ‫غ‬ َ‫َ ة‬ I siromah si bio, pa te je imućnim učinio. Riječ ‫ائل‬ označava siromaha, kao i riječ ‫قري‬ označava osobu koja ِ َ‫ ف‬koja ِ ‫ع‬ ْ َ je bez ičega, koja traži, jer nema itd. Glagol ‫ أَغنى‬znači obogatiti nekog, dati blago, bogastvo nekome. Ovdje se misli na bogatstvo koje je Uzvišeni Allah dao Poslaniku, a. s., ženidbom s hazreti Hatidžom, ali i da mu je dato znanje, jer nije poznavao Šerijat, pa je tako duhom i znanjem postao bogat.

ً‫ا‬ ‫دى‬ ّ ‫ض‬ ‫وو‬ َ ‫د‬ َ ‫ه‬ َ ‫ج‬ َ ‫ك‬ َ َ‫ال ف‬ َ َ َ

ْ ً‫ووجدك عائ ا‬ ‫ل فَأَغنَى‬ ِ َ َ َ َ َ َ ٌ

Zato siroče ne ucvili. Glagol ‫هر‬ ‫ ق‬znači poniziti, tlačiti, ucviliti, rastužiti itd. Glagolski oblik َ َ َ je u formi imperativa zabrane. Alusi kaže: „Bio si siroče, izgukoji se koristi bljen i siromah, pa ti je Allah, dž. š., utočište dao, uputu ti dao i imućnim te učinio. Zato ne zaboravi blagodat Božiju koja ti je data. Saosjećaj sa siročetom i budi milostiv prema siromahu.“

ْ ْ ْ ‫قه‬ ‫ر‬ ِ ‫ما الي‬ َ‫فأ‬ َ‫تمي فَ ا‬ َ‫ل‬ َ ‫ت‬ َ َ َّ َ

A na prosjaka ne podvikni. Riječ ‫ل‬ َ ‫ائ‬ ِ ‫الس‬ َ ّ u prijevodu znači onaj koji traži, moli, onaj koji je u stanju potrebe.

ْ‫ه‬ ْ‫ن‬ ‫ر‬ ‫وأما السائل فل ت‬ َ َ َ‫َ َ ّ َ ّ َ ِ َ َ ا‬

ْ‫ه‬ ْ‫ن‬ , što znači podvi‫ر‬ ‫ فل ت‬je oblik imperativa za zabranu od glagola ‫نر‬ َ َ َ‫َ ا‬ َ َ َ‫ه‬ knuti, izružiti, otjerati.
Kurtubi kaže da riječ ‫ل‬ َ ‫ائ‬ ِ ‫الس‬ َ ّ označava onoga koji pita o vjeri i da na takvoga nije dozvoljeno povikati.
14
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Riječi ‫ل‬ ِ ‫ الي‬su akuzativi i dolaze prije glagola koji se odnose na َ ‫ائ‬ ِ ‫الس‬ َ ّ i َ‫تمي‬ َ njih, iako akuzativ u pravilu dolazi poslije glagola koji ga određuje. Ibn Kesir kaže da ovaj ajet znači: Kao što ti pravu vjeru nisi znao, pa te je Allah, dž. š., uputio na Pravi put, nemoj ni ti odbiti onoga koji traži znanje.

ْ

Stilisti�ko tuma�enje sure Ad-Duha

“i o blagodati Gospodara svoga kazuj!” Imenica ‫نعمة‬ blagodat je odْ glagola ‫نعم‬ što znači dati blagodat, raskoš, َ ِ َ ََ radost, povlasticu itd. Izraz ‫دث‬ je forma imperativa i znači kazivati, ‫ف‬ ِّ ‫ح‬ َ َ pričati, pripovijedati. Kazivanje o Allahovim blagodatima predstavlja jedan vid zahvalnosti Stvoritelju, koji konstantno upotpunjuje dobročinstvo prema Svojim robovima. Kurtubi navodi mišljenje Ibn Ebi Nudžejha koji kaže da se u ovom ajetu misli na to da Poslanik, a. s., treba da širi ono s čime je poslan. Ova sura sadrži nekoliko dualiteta (‫طباق‬ ِ ‫)ال‬: jutro i noć, dunjaluk i َ Ahiret, siromaštvo i bogatstvo, izgubljenost i uputu, bezizlaznu situaciju i utočište, spas. Allah, dž.š., navodeći neku blagodat, donosi i antitezu tom nimetu, želeći jasno istaknuti šta znači živjeti u Božijoj milosti, a šta biti bez nje.

ْ ْ ‫دث‬ ‫وأما بنعمة ربك ف‬ ِّ ‫ح‬ َ َ َ ِّ َ ِ َ ِ ِ َ ّ َ َ

ٌ

ْ

Sintaksička analiza
Svi ajeti sure Al-Duha su kratki i sastoje se, u početku, od po dvije ili tri riječi, a kasnije od nekoliko i više riječi. Prva dva ajeta su u formi zakletve. Prvih osam ajeta imaju ugodnu rimu i rimuju se završnim glasom „A“. Glagoli u prvih osam ajeta, koji se upotrebljavaju na kraju, završavaju se na slabi konsonant „ ja“ ‫ي‬, a koji je u osnovi tih glagola. To upućuje na zaključak da ti glagoli nisu iz grupe pravilnih glagola. Od devetog do jedanaestog ajeta glagoli na kraju su pravilni i završavaju se sukunom, a ne na konsonant „A“, jer su u formi imperativa. U prva dva ajeta javlja se veznik we–‫ و‬koji u ovom slučaju služi za zakletvu.

Međutim, od devetog do jedanaestog ajeta, pored veznika we–‫ و‬, javlja se i veznik „fe“–‫ف‬. Oba imaju ulogu ukazivanja na zasebnost dotičnog ajeta, ali i da ukažu na povezanost tog ajeta s narednim.
15

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

hfz. mr. sci. Edin-ef. Peštali�

U dva ajeta se ovi veznici ne javljaju, i to u trećem (koji je odgovor na prethodna dva ajeta) i u šestom (kada Uzvišeni Allah postavlja pitanje Poslaniku, a. s., i od tog ajeta počinje nova cjelina sure).

Kontekstualna analiza
Allah, dž. š., suru Al-Duha započinje zakletvom, a završava u formi imperativa i savjeta. Može se reći da se, generalno posmatrajući, ova sura sastoji od tri veće cjeline, od kojih svaka opet ima nove potcjeline. Prva počinje zakletvom u prva dva ajeta. Zatim se Poslaniku, a. s., daje uvjerenje da ga njegov Gospodar nije napustio, a potom govori se o dunjaluku i Ahiretu. Stavlja se do znanja da je Ahiret bolji i vrijedniji od dunjaluka, ali se o dunjaluku ne govori kao o nečemu negativnom, jer je Allah, dž. š., poslaniku Muhammedu, a. s., i vjernicima dosta toga, od Svojih blagodati i milosti, dao upravo na dunjaluku. Druga cjelina počinje pitanjem i sva tri ajeta u njoj kazuju o Božijoj milosti prema Poslaniku, a.s. Bio je siroče, pa mu je Allah, dž. š., dao utočište. Bio je izgubljen, pa mu je ukazao na pravi put. Bio je siromah, pa mu je Milostivi podario najbolje od oba svijeta. Treća cjelina podsjeća na iste blagodati koje su date Poslaniku a. s., ali se od njega traži da postupa prema drugima u sličnim situacijama, kao što je Allah, dž. š., postupio prema njemu, odnosno da se ugleda na milost Uzvišenog Allaha darovanu njemu. Sve blagodati o kojima sura Ad-Duha govori su blagodati ovog svijeta, dok blagodati Ahireta ostaju neizrečene. Ostaju sigurnost i čvrsto obećanje da će ih Poslanik, a. s., i vjernici dobiti na Ahiretu, kada će biti zadovoljan njima.

ْ ‫ )ت‬su raspoređeni objavom, po diktatu meleAjeti u Kur’anu (‫ر‬ ‫الس‬ ‫رت‬ ِ‫و‬ ُ ّ ‫يب‬ ُ ِ َ َ ka Džibrila a. s., a ne po Poslanikovoj, a. s., volji, ili volji nekog drugog. To sugerira da i taj raspored ima dimenziju ‘idžaza (nadnaravnosti). Rečeno stilskim jezikom, i raspored Kur’ana je nadnaravni izbor, a to znači da je izveden stilski.7
7 Džemaludin Latić, nav. dj., str. 239.

Interkontekstualna analiza

16

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Stilisti�ko tuma�enje sure Ad-Duha

ْ ) rasporedu došla iza sure Sura Al-Duha je kur’anskom tewkifi (‫في‬ ِ ‫تو‬ ِ ‫قي‬ َ Al-Lejl (Noć), koja je mekanska sura, a prije sure Al-Inširah (Širokogrudnost) koja je, također, mekanska.
Sura Al-Lejl govori o Allahovim, dž.š., blagodatima i našem odnosu prema njima, i pozitivnom i negativnom. Sura Al-Inširah govori o blagodati Poslaniku a. s. Sura Al-Lejl počinje zakletvom, u kojoj se Allah, dž. š., zaklinje noću, kao i u drugom ajetu sure Al-Duha. S obzirom na navedeno, možemo reći da je svijet ovih sura, na izvjestan način, gotovo identičan. Zbog čovjekove zaljubljenosti u ovaj svijet i njegove nemarnosti prema onome, Allah, dž. š., opominje, daje primjere i savjete, ali i govori o sankciji, da bi se čovjek osvijestio i vratio vjeri. Ako se Kur’an, a. š., posmatra kao cjelina, jedan znak, onda se može uočiti kako su njegove sure naslonjene jedna na drugu i kako se međusobno nadopunjuju i objašnjavaju.

Te’lif
Sura Ad-luha je sastavljena iz tri dijela, a svaki dio se može posmatrati kao zasebna samostalna cjelina. Prvi cjelina je 1-5. ajeta: zakletva, obećanje Poslaniku, a. s. Druga cjelina je 6-8. ajeta: ukazivanje na milost Poslaniku, a. s. Treća cjelina je 9-11. ajeta: traženje da se postupa po ugledu na milost Uzvišenoga Boga. Sura ad-luha jasno ukazuje na to da se odnosi na Poslanika, a. s. No, ona obuhvata i intimu svakoga od nas, ukazujući, savjetujući, dajući primjer i tražeći da uzor imamo u milosti Allaha, dž. š., pruženoj nama, te da ukažemo milost onome kome su ona i pomoć potrebne, baš kao što ju je Uzvišeni Allah ukazao nama.

Zaključak
Klasični komentatori Kur’ana su nadnaravnost u njemu tražili, prije svega, u njegovom stilu i upotrijebljenim stilskim figurama. Iako je stilistika Kur’ana samo jedan aspekt njegove nadnaravnosti, a i kao takva, samostalna, dovoljna je da shvatimo kako je čovjek nemoćan, slabašan i ograničen pred Riječju Božjom. Kur’an je nadnaravan u svakom svom aspektu, u svakoj svojoj dimenziji i kao izazov ostaje do Sudnjeg dana.
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

17

hfz. mr. sci. Edin-ef. Peštali�

Kur’an je niscrpna riznica, a svako bi trebalo da mu prilazi s željom da pronađe svoj dio milosti i upute. Neki su ljepote Kur’ana tražili u njegovim propisima, neki u stilu, muzikalnosti, neki u nagovještajima budućnosti itd. Svi su došli do zaključka: Kur’an je nešto što će do Sudnjeg dana iznova osvajati ljudska srca, oduševljavati umove i ostati neprikosnoven, jer je Allahova riječ. Kur’an je podijeljen na ajete, sure i džuzeve. U suštini, on je jedna cjelina, jer se svi njegovi dijelovi međusobno nadopunjuju i objašnjavaju. Tako je i sura Ad-Duha usko povezana s surama prije i poslije nje. O povodima objave sure Al-Duha islamski učenjaci se razilaze. Jasno je da se prvenstveno odnosi na poslanika Muhammeda, a. s. Svaka od njene tri cjeline može se posmatrati zasebno, ali potpuni smisao i sliku shvatamo tek onda kada ih kompariramo. U ovoj suri smo u dodiru sa slikom ličnog nemira pojedinca, ali i sa slikom budućnosti, uspjeha i dolazeće duhovne pobjede na razini društva. Ako bismo poruke ove sure posmatrali u svjetlu uvjeta u kojima je Poslanik, a. s., živio, možemo primijetiti da je njena poenta u tome da će naša budućnost, uz Allahovu pomoć i naše iskreno i nesebično zalaganje na Putu istine, zasigurno biti bolja od sadašnjosti i prošlosti. Historija je posvjedočila da je tako bilo s Poslanikom, a. s., i prvim generacijama muslimana.

Abstract Stylistic analysis of the surah Al-Duha
The subject matter of the paper is stylistic analysis of the surah Al-Duha. This analysis includes semantic, syntactic, contextual and inter-contextual analysis of the surah Al-Duha. In the process of writing this paper, we used the content analysis and the descriptive- comparative method. The aim of the paper is to spotlight an example of supernatural quality of the Qur’an, that is, the Qur’anic literary style and form, music of the Qur’anic words and the beauty of the stylistic devices used in the Qur’an or specifically in the mentioned surah. In a stylistic sense, the surah Al-Duha is one of those fiery surahs, full of typical sentences, rhetorical questions, nouns which form mental pictures and images of the Prophet’s life. In the surah Al-Duha we find examples of personal individual agitation, as well as the image of the future, success and the coming spiritual victory at the level of society. Key words: Qur’an, interpretation, Prophet, revelation, text, massage 18
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Stilisti�ko tuma�enje sure Ad-Duha

Literatura NA ARAPSKOM JEZIKU
1. Al-Alusi, Ruhu-l-mea’ni fi tefsiri-l-Kur’ani-l-azimi we-s-sebi’il-mesani, Bejrut, 1994. 2. Al-Zamahšeri, Mahmud Ibn ‘Umer, Al-Keššafu an haka’ik eltenzil we ‘ujunu-l- Ekaawili fi wudžuhi-t-te’wili, Bejrut, bez godine izdanja. Ibn Kesir, Tefsiru-l-Kur’ani-l-azim, Kuvajt, 1994. Kurtubi, Muhamed b. Ahmed, Tefsiru-l-Kurtubi, Kairo, 1935. Sabuni, Muhamed Ali, Safwetu-t-tefasir, Bejrut, 1981.

3. 4. 5.

NA BOSANSKOM JEZIKU
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. Fazlić, hfz. Fadil, Tedžwid Pravila o učenju Kur’ana za studente Fakulteta islamskih nauka, 1. 2. tom, Sarajevo, 1997. Ibn Kesir, Tefsiru-l-Kur’ani-l-azim, skraćeno izdanje, grupa prevodilaca, Sarajevo, 2002. Ibn ‘Abbas, Tefsir ibn ‘Abbas, prijevod Derviš Taci...(et al.), Sarajevo, Libris, 2007. Karić, Enes, Uvod u tefsirsku znanost, Sarajevo, 1997. Karić, Enes, Kur’an u savremenom dobu, 1. i 2. tom, Sarajevo. 1997. Karić, Enes, Tumačenje Kur’ana i ideologije 20. stoljeća, Sarajevo, 2002. Kutb, Sejjid, U okrilju Kur’ana, u prijevodu s arapskog od dr. Omera Nakičevića, dr. Jusufa Ramića, mr. Mesuda Hafizovića i mr. Enesa Ljevakovića, Sarajevo, 2000. Latić, Džemaludin, Stil kur’anskog izraza, Sarajevo, 2001. Muhammed ibn Ismail el-Buhari, Sahihu-l-Buhari, prijevod Hasan Škapur i grupa prevodilaca, Visoki saudijski komitet, Sarajevo, 2008. Ramić, Jusuf, Povodi Objave Kur’ana, Sarajevo, 1984.

8. 9.

10.

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

19

hfz. mr. sci. Edin-ef. Peštali�

PRIJEVODI KUR’ANA:
1. 2. 3. 4. Karabeg, Ali Riza, Kur’an, Sarajevo, 1970. Karić, Enes, Kur’an sa prijevodom na bosanski jezik, Sarajevo, 1995. Korkut, Besim, Kur’an s prijevodom, Sarajevo, 1989. Pandža, Muhamed i Čaušević, Džemaludin, Kur’an časni, Sarajevo, 1990.

20

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

11 0 2

0 201

2009

200 8

20 07

15 20

ISLAMSKI EZOTERIZAM
2014

2013

20 1

2

Najm al-Din Kubra

POSLANICA BOGOBOJAŽLJIVOM TRAGAČU OD DUHOVNOG UKORITELJA1

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! O moj Gospodaru, olakšaj, a ne otežaj! Hvala Allahu, dž.š., u odnosu na Koga sve veliko izgleda ništavno. Hvala Allahu, u Čijoj blizini sve izgleda nemoćno i Čiju moć sve postojeće priznaje. Hvala Allahu, dž.š., Kome su sve vladavine pokorne. Svjedočimo da je On, Allah, dž.š., Jedan Jedini i da nema drugog boga osim Njega, a da je Muhammed, a.s., Njegov rob i Poslanik, makar to nevjernici i mnogobošci ne prihvatali, jer „On je poslao Poslanika Svoga s uputom i vjerom istinitom, da bi je uzdigao iznad svih vjera...“2. Neka je beskrajni blagoslov i spas na njega, od generacija prvih i potonjih.
1 2 Izbor iz poslanice: Najm al-Din Kubra, Risāla ilā al-hāim al-hāif min lawmat allāim, prijevod sa neobjavljenog rukopisnog teksta na arapskom jeziku Qur'an, XLVIII, 28. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

25

Najm al-Din Kubra

Nakon ovoga saopćavamo da je ova Poslanica namijenjena onima koji su u stanju duhovne zbunjenosti (hayrat), za one koji se boje prijekora i čiji su duša i srce izgubili prisebnost u vrijeme traganja za srčanim vidom. Srčani vid se u duhovnom srcu neprestano povećava mnoštvom spoznaja, shodno riječima Uzvišenog Allaha, Koji je to u Svome Govoru obećao, Poslanik svojim hadisom objasnio, da bi od ashaba bilo autentično preneseno tabi’inima i, konačno, kao što je iskušano u duhovnim stanjima šejhova, te u njihovim predajama zabilježeno. Nema sumnje da su Allahovi vojnici i na nebu i na zemlji Njegovi prijatelji (awliya’), koji Njegove robove Njemu pozivaju i ljude podstiču da traže put istinskog svjetla. Međutim, lažni prijatelji, osuđujući ih, nastoje im stati na put Istine. U isto vrijeme, lukavi šejtan i sumnja koja dolazi iz prizemne duše, stvaraju nepovjerljivost i odvraćaju čovjeka od tog čina, ne prepuštajući ga čistom razumu i istinskom dokazu (‘aql salîm wa burhān). No, ponekad taj nemoćni rob doživi svojevrsnu duhovnu manifestaciju (tajaliyya) i nastoji se približiti tom svjetlu. Ponekad padne u tamu sumnje, koja stvara zastor i on ne zna šta da čini, pri čemu ostaje zbunjen; kao da se nalazi u pustinji koja je prepuna tame. «Sve tmine jedne iznad drugih, prst se pred okom ne vidi – a onaj kome Allah ne da svjetlo neće svjetla ni imati.»3 Vjerni prijatelji (ashab), koji su živjeli u zlatnom dobu (‘asr sa’āda), uvjerili su se u Poslanikove mu’džize i slušali tek objavljeni Qur’an: «Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio...»4, i tako Allahovom svjetlošću bili počašćeni da žive u vrijeme Poslanika, a.s. Neki su za islam dušu dali, a neki cijeli imetak potrošili; drugi su se ovosvjetskih ljepota i uživanja odrekli: dali prednost siromaštvu (faqr)5 i duhovnom bogatstvu (gina), prihvatili poniznost da bi postigli duhovnu veličinu; živjeli su teškim životom. Oni su time, Allah im se smilovao, isključivo željeli steći Allahovo i Poslanikovo zadovoljstvo. Upravo na to se odnose i riječi Poslanika, a.s.: »Nećete biti iskreni vjernici sve dok vam ja ne budem draži od svega, pa čak i od vaše djece i roditelja.» Na ovo je hazreti Omer rekao: »O Allahov Poslaniče, izuzimajući mene, draži si mi od djece, roditelja i svih ljudi.» A Poslanik mu odgovori: »A ovo ‘osim mene’ ?», na što Omer, r.a., reče: »Da, Božiji Poslaniče, draži si mi od djece, roditelja, svih ljudi i od mene samog.» Potom je Poslanik, a.s., rekao: »Sada si povjerovao i, potpuno predavši se, našao potvrdu, te postigao istinsko vjerovanje». S ovakvim poimanjima i Allah, dž.š., zadovoljan je, kako ističe u Qur’anu: »Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi
3 4 5 Qur'an, XXIV, 40. Qur'an, LVIII, 22. Stanje osjećanja stalne ovisnosti od Allaha.

26

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Poslanica bogobojažljivom traga�u od duhovnog ukoritelja

prema nevjernicima, a samilosni među sobom, vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju, želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo.»6 U drugom ajetu Uzvišeni Allah kaže: »O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne, pa Allah će, sigurno, umjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite, i oni će se na Allahovom putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati. To je Allahov dar koji On daje kome hoće...»7 Pogledaj vrijeme ashaba i pogledaj one poslije njih! Postoji li sličnosti između njih? Ipak, naš Poslanik, a.s., u jednom hadisu kaže: »Moj ummet je poput kiše, ne zna se jesu li bolji prvi ili posljednji.»8 Osvrnimo se sada na stanja zaljubljenika (‘ašiq) i derviša, a zatim promotrimo duhovno liječenje onih koji, zbog prijekora i ogovaranja, bježe u okrilje derviša. Jedan znalac je rekao: »Nekada su šejtan i nefs, ukravši nešto od ljudi, tapšali ih. Sada nemaju šta ukrasti, jer je sve postalo njihovo. U takvom slučaju, vi od njih nešto ukradite». Neko upita: »A šta da ukrademo?», na što znalac odgovori: »Jedan tren vašeg života, a zatim ga na Allahovom putu utrošite.» Hej, iskreni prijatelju, i ti muridu, koji iskrenu želju imaš, očisti svoju unutrašnjost i vanjštinju, jer sve dok nečistoću ne odstraniš, nećeš postići «svetost» i Allahovu prisutnost (qudsî wa rabbānî hudur). Kada govorimo o unutarnjoj i vanjskoj čistoći, bitno je naznačiti da ona ne može biti postignuta prije nego što se primijeni deset temeljnih pravila, u njihovoj punini.

1. Čistoća tijela
Čistoća tijela jeste nužnost koja se ostvaruje prilikom uzimanja abdesta i gusula. Poslanik, a.s., kaže: »Abdest je oružje vjernika. Uzeti abdest na abdest jeste svjetlost na svjetlost, jer sveti ruh je uprljan i prekriven zemljom.»9 Allah, dž.š., u Qur’anu kaže: »Uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi.»10 Duša, kao takva, uprljana je zemljom upravo zbog toga da bi se osjetio užitak prilikom njenog odstranjenja, dok je voda stvorena sa ciljem da pranjem očisti zemlju i blato.
6 7 Qur'an, XLVIII, 29. Qur'an, V, 54.

8 Tirmizi, Adab, str. 81., Ibn Hanbal, III, str.130. 9 Al-Gazali, Ihya 'ulum al-din, Vol. I, str.182. 10 Qur'an, XCI, 9-10. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

27

Najm al-Din Kubra

Voda koja se koristi prilikom uzimanja običnog i pojačanog abdesta čisti tragove zemlje na duhovnom licu, dok se istovremeno čišćenjem umanjuje neugodnost koju pribavlja miris zemlje. Ukoliko se ovo čišćenje trajno obavlja, ono počne davati blistavost i duhovna svjetla, koja se reflektuju u ogledalu vizije, a moguće ih je vidjeti isključivo srčanim vidom.

2. Osama (halwat)
Halwat, ustvari, znači: obavljati ibadet u prostoriji gdje ni sunčeva zraka niti svjetlost ne prodiru, u jednoj zatamnjenoj prostoriji. Tačnije kazano, to je biti u potpunosti udaljen od svih ovosvjetskih preokupacija i potpuno se posvetiti ibadetu. Onaj ko je ušao u halwat na ovaj način zatvara svoje osjetilne organe i prepušta se duhovnim iskustvima. Halwat je uvjet za otvaranje duhovnog srca. Sada s velikom pažnjom razmisli! Mnoge stvari koje ne možeš sebi predočiti u budnom stanju postaju ti vidljive u toku sna. Sukladno tome, a kako nalažu i sami postulati osame (halwat), ako zatvoriš vrata osjetilnih organa, dok si u stanju budnosti i svjesnosti, odmah nakon toga, počinju ti se otvarati kapije srčanih osjećaja. Zbog toga je dato da Poslanik zavoli život osame (halwat) i prije nego što je Objava došla. Tih godina, kao iskreni Allahov rob, odlazio bi u pećinu Hira, provodeći dane i noći u pokornosti. Tu je ugledao Allahovo svjetlo petnaest godina prije poslanstva, što, samo po sebi, govori o nužnosti osame (halwat). Duša (nafs) rađa prisnost između nas i svijeta posredstvom igre i zabave. Pridržavajući se pravila halwata, čovjek svoju dušu (nafs) udaljava daleko od ljudi i ostaje zaštićen. Ukoliko se ne suprostavi stvarima kao što su igra i zabava, pada i postaje slabašan, a njegov dalîl i burhān nestaju. Međutim, ukoliko uspijemo neutralizirati pomenute negativnosti, te u potpunosti kontrolirati dušu (nafs), tada se srčani dokaz manifestuje (zuhūr), a srce biva osvijetljeno onostranim (gaybî) svjetlom.

3. Trajna šutnja (samt)
Pojam trajne šutnje, u suštini, odnosi se na svaki govor, izuzev spominjanja Uzvišenog Allaha. Naš Poslanik kaže: »Ono što ljude baca u džehennemsku vatru jeste to što se ne mogu suzdržati od govora.»11

11 Tirmizi, Iman, str.18.

28

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Poslanica bogobojažljivom traga�u od duhovnog ukoritelja

Putem šutnje, ljudi se spašavaju od laži i licemjerstva. Uzvišeni Allah kaže: »Oni govore jezicima svojim ono što nije u srcima njihovim.»12 Kada je Zekerija, a.s., upitao o Jahjau, tog trena mu je Allah naredio šutnju: »Znak će ti biti to što tri noći nećeš s ljudima razgovarati.»13 Na ovaj način je kazano da će šutnja biti u sklopu Jahjaovog moralnog života. Ti, također, ako budeš prakticirao šutnju, a ne budeš polemizirao o ispraznim stvarima, nećeš ostati uskraćen slušanja unutarnjih glasova i govora srca. Ovaj govor je nalik djetetu koje je na putu Allahu. Isti slučaj je s Isaom, a.s. Kada je zaželio da progovori još kao dijete, Allah je zabranio hazreti Merjemi, njegovoj majci, da priča, te je ona kazala ljudima: »Ja sam se zavjetovala Milostivom da ću šutjeti i danas, neću ni s kim govoriti.»14 Ukratko kazano, dok jezik zbori, srce zašuti, a samo u vrijeme dok jezik zašuti srce progovori.

4. Trajni post (sawm)
Allah, dž.š., u hadisi-qudsi kaže: »Post je Moj i Ja za njega nagrađujem.» Također je Allah rekao: »Post je štit od loših djela.» Ovaj štit je uslov za svakog ko se bori sa svojim šejtanom i prizemnom dušom. To je jedini put kojim se moguće spasiti strelica koje šejtan ispaljuje. Post utiče na smanjenje vode koja se nalazi u tijelu, kao i onih tvari koje pripadaju zemlji, dok se srce čisti od prljavštine, hrđe i taloga. To je u skladu s riječima Božijeg Poslanika, a.s.: »Ponekad u svom srcu osjetim jedno stanje koje je uzrokovano zastorima i nečistoćama! Tada, istog trena, zatražim oprost od Allaha sedamdeset puta», a po drugom rivajetu, «stotinu puta».15 Postojanje hrđe srca je svojstveno nevjernicima, o čemu Allah, dž.š., kaže: »A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova...»16 Ukoliko se iznad srca vjernika pojavi oblak, takvu pojavu je potrebno razmotriti. Usejd b. Hudajr je, prilikom posjete našem Poslaniku, rekao: »Prošle noći, dok sam učio suru Kehf, ugledao sam iznad glave oblake poput kandilja, pa sam se zapitao šta bi to moglo značiti.» «Oni su smirenost
12 13 14 15 16 Qur'an, XLVIII, 11. Qur'an, XIX, 10. Qur'an, XIX, 26. Muslim, Dhikr, Abu Dawud, Vitr. Qur'an, LXXXIII, 14. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

29

Najm al-Din Kubra

(sakina)», a u drugoj predaji stoji: «Oni su simbol meleka, i došli su s ciljem da slušaju Qur’an koji si ti učio», odgovori Poslanik, a.s.

5. Trajno spominjanje Allaha (dhikr)
Dhikr koji se obavlja jezikom, ali ne previše glasno, predstavlja smiraj za srce. Ukoliko se obavlja skriveni (hafi) dhikr, šejtan se povlači, čim naiđe na pregradu. Najkorisniji dhikr je sadržan u sintagmi la ilahe illa Allah. «Znaj da nema boga osim Allaha! Traži oprost za svoje grijehe i za vjernike i za vjernice! Allah zna kud se krećete i gdje boravite.»17 Neprestani napadi duše (nafs), koji su usmjereni k srcu (qalb), odražavaju težnju za postizanjem svojstava gospodstva (rububiyya) i neovisnosti, posredstvom strasti (hawa), požude (shahwat) i samog šejtana, koji su vojska prizemne duše (nafs). Kada Božiji rob kaže: La ilahe illa Allah, unutar te formulacije objedinjuju se kategorije onoga što označavamo pojmom nafy i isbat, što znači da se unutar rečenog iskaza objedinjuju značenja od samog suprostavljanja i negiranja do apsolutnog prihvatanja. Prizemna duša (nafs), strast (hawa) i požuda (shahwat) teže ka postizanju božanskih prinadležnosti, dok pojavljivanje uluhiyyata ima za cilj suprostavljanje i pobijanje višeboštva. Uzvišeni Allah se obraća riječima: »Kaži ti Meni, hoćeš li ti biti čuvar onome koji je strast svoju za boga svoga uzeo»,18 «Zaista je duša sklona zlu...»19 «Zaista je šejtan vaš otvoreni neprijatelj, a vi znajte da vam je on neprijatelj. On one koji njega slijede poziva da bi ušli u vatru.»20 U iskazu Božijeg roba la ilahe sadržana je negacija kojom se neutralizira i okončava vladavina njegovih neprijatelja, dok se riječima illa Allah potvrđuje stanje u kojem Istiniti i Njegova vojska: srce (qalb), znanje (ilm), Qur’an, sunna, nadahnuće (ilham), uspostavljaju svoju vladavinu. Kada se obistini vladavina Istinitog i Njegove vojske, srce se iz bunara prirode uzdiže u Božiju blizinu. Tada «oko vidi ono što nikad nije vidjelo, uho čuje ono što do tada nije čulo»21, ono što je bilo potopljeno u moru prirode, što niko čak ni u mislima ne bi mogao sebi predočiti, u njegovom srcu se ma17 Qur'an, XLVII, 19. 18 Qur'an, XXV, 43. 19 Qur'an, XII, 53. 20 Qur'an, XXXV, 6. 21 Ibn Hanbal, II, str. 313, str. 370.

30

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Poslanica bogobojažljivom traga�u od duhovnog ukoritelja

nifestira. Iz tog bunara prirode može izaći samo onaj ko se čvrsto uhvatio za uže dhikra i Qur’an al-Karima. Drugi izlaz ne postoji. Allah, dž.š., kaže: »Svi se čvrsto Allahovog užeta držite...»22 Uzvišeni Allah se ovako obraća našem Poslaniku: »A ti, zaista, upućuješ na pravi put».23 Dhikr se uzdiže do Allaha, u skladu s Njegovim riječima: »K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo On prima».24 Svaki dhākir, koji je neprekidno zauzet dhikrom, bit će spašen od zaborava Allaha, postat će sretan u Njegovoj blizini, a njegovo traženje (murad) zavrjeđuje kod Allaha da bude primljeno. Na ovo se odnose riječi: »Ako te robovi Moji za Mene upitaju, reci Ja sam blizu, i odazivam se molbi molitelja»,25 zatim drugi ajet: »O vjernici, često Allaha spominjite i hvalite i ujutro i navečer Ga veličajte».26 Dhikr je svjetlost. Kada se u srcu, zauzetom dhikrom, počnu ozbiljivati tragovi dhikra, te takvo stanje ovlada, srce postaje vlasnik svjetlosnih očiju. Stvari koje osoba ranije nije mogla vidjeti, sada, posredstvom takvog srčanog vida, postaju vidljive. Konačno, to je sukladno stanju onoga ko je preselio (na drugi svijet): dok njega drugi ne mogu vidjeti, on vidi one koji su u njegovoj blizini. O takvom stanju Uzvišeni Allah kaže: »Pa smo ti skinuli koprenu tvoju, danas ti je oštar vid.»27 Kada Božiji rob ustrajava u dhikru, on postaje Allahov prijatelj (waliy), a Allah njegov prijatelj i, shodno takvom odnosu, Allah ga izvodi iz tmina na svjetlo. «Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo...»28 «Zar je isti onaj čije je srce Allah učinio sklonim islamu, pa on slijedi svjetlo Gospodara svoga? Teško onima čija su srca neosjetljiva kad se spomene Allah...»29 U ovom ajetu Božijem robu se skreće pažnja na činjenje dhikra. Srca Allahovih robova ovdje su opisana svojstvom potištenosti. Potištenost i tvrdoća su svojstva kamena. Na kraju, Allah, dž.š., kaže: »Ali, srca vaša su poslije toga postala tvrda, kao kamen su ili još tvrđa, a ima kamenja iz kojeg rijeke izbijaju, a ima, zaista, i kamenja koje puca i iz kojeg voda izlazi, a ima ga, doista, i koje se od straha pred Allahom ruši. – A Allah motri na ono što radite.»30
22 Qur'an, III, 103. 23 Qur'an, XLII, 52. 24 Qur'an, XXXV, 10. 25 Qur'an, II, 152. 26 Qur'an, XXXIII, 41-42. 27 Qur'an, L, 22. 28 Qur'an, II, 257. 29 Qur'an, XXXIX, 22. 30 Qur'an, II, 74. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

31

Najm al-Din Kubra

Kada kamen u potpunosti očvrsne, može biti smrvljen samo jakim udarcima željeznog malja. U ovom primjeru, srce je kamen, pomenuti malj je jezik, a čelik je dhikr. Uzvišeni Allah u Qur’anu je uporedio dhikr s čelikom, povezujući ih na takav način što i za jedno i za drugo upotrebljava riječ inzal, što znači spuštanje. «A gvožđe smo stvorili (anzalna) u kome je velika snaga i koje ljudima koristi...»31 «Mi uistinu, Qur’an objavljujemo (nazzalna) i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti.»32 Prema ovome, i čelik i dhikr su spušteni (inzal). Dhikr koji ulazi u srce rađa jednu vatru koja sagorijeva sve perde između Allaha i Njegova roba, a njegov dhikr se Njemu približava, sukladno riječima Uzvišenog: »K Njemu se dižu lijepe riječi...»33 Također, naš Poslanik kaže: »Između Allaha i Njegovog roba postoji 70.000 zastora od svjetlosti i tame. Doista, kada bi ih Bog otkrio, sjaj Njegova Lica sažegao bi svakog čiji bi pogled do Njega dosegao.»34

6. Predanost (taslimiyyat)
Ovaj izraz označava prvi stupanj tawakkula, jednako kao izrazi rida i tafwiz (povjerenje). Allah, dž.š., ovako kaže: «Kada mu je Gospodar njegov rekao: ‘Budi poslušan!’ - on je odgovorio: ‘Ja sam poslušan Gospodaru svjetova!’»35 Kada Uzvišeni Allah hvali ashabe, kaže: «A kad su vjernici saveznike ugledali..., i to im je samo učvrstilo vjerovanje i predanost.»36 «Onaj ko se sasvim preda Allahu, a uz to čini dobra djela, uhvatio se za najčvršću vezu...»37 «Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela...»38 Potpuna predanost je neophodna, da bi se manifestiralo zadovoljstvo (rida) u odnosu na odredbu (qadar) i blagoslovljeno Allahovo predodređenje (qada). U sklopu ovoga su i sljedeći pojmovi: siromaštvo (faqr) - duhovno bogatstvo (gina), tuga (huzn) - strah (hawf ), duhovna tjeskoba (qabd) - širina (bast), prisnost (uns) - trag viđenja Allaha srcem (haybat), spoznaja (ma’rifat) - ljubav (muhabbat), nestajanje čovjeka spram postojanja Bo31 Qur'an, LVII, 25. 32 Qur'an, XV, 9. 33 Qur'an, XXXV, 10. 34 Muslim, Iman, str. 293, Ibn Madždža, Muqaddima, str. 13, Ibn Hanbal, IV. 35 Qur'an, II, 131. 36 Qur'an, XXXIII, 22. 37 Qur'an, XXXI, 22. 38 Qur'an, IV, 125.

32

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Poslanica bogobojažljivom traga�u od duhovnog ukoritelja

žijeg Bića (mahw) - očitovanje postojanja Istinitog (isbat), blizina (qurb) - približavanje (taqarrub), vraćanje svijesti nakon odsutnosti (sahw) - mistično pijanstvo (sakr), strpljivost (sabr) -zahvala (shukr), nestajanje čovjeka spram postojanja Božijeg Bića (mahw al-asar), gubljenje ovisnosti o Bitku (mahw al-’ajn), duhovna borba (mujahada) - osvjedočenje (mushahada), ukočenost (humud) - nepomičnost (jumud), srčana šaputanja upućena Istinitom (munājāt) - prisni razgovor s Bogom (muhawara), otkrovenje (mukashafa) - razgovor Istinitog sa spoznavaocem (muhadasa). Srčana svjetlost koja se nalazi u svijetu onostranosti (alam al-gayb), rađa sljedeće pojmove: Nebeski Predvodnik (muqaddama al-gayb), Nebeski Vođa (shayh al-gayb), nebeska vaga (mizan al-gayb), nebesko svjetlo (shams al-gayb), sunce uvjerenja (shams al-’iqan), sunce spoznaje (shams al-’irfan), sunce duhovnosti (shams al-ruhaniyya). Za njih se kaže da su duša koja govori (nafs natiqa) i predvorje srca (qalb dahlis). Iz tog srčanog predvorja se rađaju svjedoci svojstava Ljepote (jamal) i svojstava Veličanstva (jalal), kao što su Uzvišenost (‘azamat), Apsolutna Jednoća (ahadiyyat), podređenost moći Božijoj (qahr), dominacija i utjecaj ma’nevijatskih osjećaja (galaba), moć (‘izzat), savršenstvo (kamal) i dobrota (latif ). Kad se ovi maqāmi počnu manifestirati kod jednog putnika on ulazi u stanje duhovnih potresa, i tada u njegovom sirru se manifestira ajet: »I kada se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali.»39 Kada se Duh sukobi sa tijelom, tada se pojavljuju svjetlucanja svijesti i rabbanijska zračenja, te dolazi do kušanja stanja milosti (rahmat), dobrote (fadl) i naklonosti (‘atif ). Na kijametskom danu ozbiljit će se sljedeći ajet: »Ko će imati vlast toga dana?» «Allah, Jedini i Svemoćni.»40 Tog trena, u srcu, vojske sumnje nestaju, a meleki unutra spuštaju kapljice svjetlosti i oblake milosti. U srcu se tada osjeti nesvakidašnja prisebnost i radost, koje su krunisane osvjedočenjem u Allahovu milost. Konačno, srce dolazi u stanje kada osjeća da je nemoguće opisati svojstva Njegove Uzvišenosti (‘azamat), Veličanstva (jalal) i Moći (kibriya’). U tom trenutku, srčani jezik prozbori ovaj ajet: »Jevreji ne poznaju Allaha kako treba.»41

7. Odagnavanje misli
Ove primisli, koje proizlaze iz duše, u duhovnoj borbi (mujahada) derviša predstavljaju veoma opasan fenomen. Uzvišeni Allah nam u Qur’anu saopćava sljedeće: »Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska do39 Qur'an, VII, 143. 40 Qur'an, XL, 16. 41 Qur'an, VI, 91. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

33

Najm al-Din Kubra

dirne, sjete se, i odjednom dođu sebi, dok prijatelje šejtanove šejtani podržavaju u zabludi i oni ne dolaze sebi.»42 »Šejtan je na grijeh navodio i lažnu im nadu ulivao.»43 Zatim, navodeći riječi Ja’quba, a.s., Uzvišeni Allah kaže: »U vašim dušama je ponikla zla misao»44, dok se na drugom mjestu navodi da je Jusuf rekao: »Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu.»45 »Kunem se Danom kada Smak svijeta nastupi. I kunem se dušom koja sebe kori.»46 »I kada bude riješeno sve, šejtan će reći: ‘Allah vam je pravo obećanje dao, a ja sam svoja obećanja iznevjerio; ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazvali; zato ne korite mene, već sami sebe...’»47 »Pa ću im i sprijeda, i straga, i zdesna, i slijeva prilaziti.»48 «A šejtani navode štićenike svoje da se s vama raspravljaju...»49 »Tako smo svakom vjerovjesniku neprijatelje određivali, šejtane u vidu ljudi i džinnova koji su jedni drugima kićene besjede govorili, da bi ih obmanuli.»50 »A to je šejtanovo djelo.»51 Ovi i slični ajeti govore nam o osjećajima prizemne duše i šejtanskim došaptavanjima. O ovoj temi, u mnogim vjerodostojnim predajama, obavijestio nas je Poslanik, a.s.: »Šejtan kruži tijelima sinova Ademovih poput krvi.»52 «Kada šejtan čuje učenje ezana, počne bježati, puštajući vjetrove. Nakon što se ezan završi, on se ponovo vraća. Kada se donese ikamet, ponovo bježi, da bi se nakon završetka ikameta ponovo vratio, pri čemu ulazi između vjernika i njegovog srca, te ga podsjeća na ‘ovo’ i na ‘ono’; podsjeća ga na one stvari koje mu do tada nisu mogle naumpasti, zbog čega Božiji rob, na kraju, ne zna da li je obavio namaz.»53 Šejtan je čak i od Omerove sjenke bježao.54 «Prošlu noć je na mene navalio prokleti šejtan, kako bi me odvratio od namaza. Ja sam ga pozvao. Želio sam da ga uhvatim i za mesdžidski stub svežem, da bih vam ga pokazao.
42 Qur'an, VII, 201-202. 43 Qur'an, XLVII, 25. 44 Qur'an, XII, 18. 45 Qur'an, XII, 53. 46 Qur'an, LXXV, 1-2. 47 Qur'an, XIV, 22. 48 Qur'an, VII, 17. 49 Qur'an, VI, 121. 50 Qur'an, VI, 112. 51 Qur'an, V, 90. 52 Muslim, Salam, str. 23-25, Abu Dawud, Sunnat, str. 17-18. 53 Buhari, Ezan, str. 4, Muslim, Salat, str. 19. 54 Džami' al- Sagir, I, str. 82.

34

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Poslanica bogobojažljivom traga�u od duhovnog ukoritelja

Međutim, sjetio sam se svog brata Sulejmana i njegove dove: ‘O moj Gospodaru, podaj mi jedno takvo kraljevstvo kakvo niko drugi neće imati...’. Nakon toga sam ga otjerao i on je otišao.»55 Poslanik, a.s., također je rekao: «Svaka osoba kada se rodi, među džinnima ima jednog svog neprijatelja.» Jedan od ashaba upita: «Da li i ti imaš?» Na to on odgovori: »Da, samo što je mene Allah potpomogao protiv njega.»56 Postoje mnogi drugi hadisi, poput navedenih. Jedan takav nam dolazi od ashaba i tabi’ina: »Abdullah ibn Mes’ud prenosi da je Božiji Poslanik rekao: ‘Mu’minovo srce trpi udarac od šejtana, ali i od meleka. Šejtan spušta obećano zlo i navodi na laž, dok melek navodi na obećano dobro i potvrđuje Allahovu istinu. Ko se nađe u ovom drugom stanju i osjeti ga, istog trena neka se zahvali Allahu, a onaj ko osjeti stanje šejtanovog zla neka zatraži zaštitu od Allaha.».57 Kazivanje Ibn Mes’uda potkrepljuje i ovaj qur’anski ajet: »Šejtan vas samo neimaštinom plaši i naređuje vam zlo.» Ono što želimo naučiti je pet vrsta hawatira (došaptavanje, inspiracije, primisli): a) Hawatir al-Haqq je prva vrsta inspiracije (hatir), koja se nalazi u srcu i koja nije izazvana nikakvim uzrokom. Ona je od Uzvišenog Haqqa, a postoje je dvije vrste. Prva je povezana s određenjem (qada) i niko je ne može iz srca izbaciti i uništiti. Ona zauvijek ostaje u srcu smirena. Kada je u pitanju druga vrsta inspiracije, rečeno je da je to ilham (nadahnuće), koji je sušta istina i inspiracija koja dolazi od Istinitog (hawatir al-Haqq). Uzvišeni Allah kaže: »I duše i Onoga Koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini, uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi.»58 Suština nadahnuća (ilham) ogleda se u znanju koje je Allah stvorio, a zatim srce učinio mjestom njegove manifestacije. Izuzimajući znanje koje je u srcu, šejtan nema moći bilo šta da stvori. Poslanik, a.s., ovako kaže: »Šejtan posredstvom određene cjevčice upuhuje u vjernikovo srce. Ako u tom srcu ima Allahovog dhikra i ako je rob s tim dhikrom zauzet, šejtan istog trena odlazi.»59 A u suri Al-Nās se kaže: »Od zla šejtana – napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi, od džinnova i od ljudi.»

55 Buhari, Salat, str. 75, Muslim, Masājid, str. 39. 56 Muslim, Sifat al-Munafiqin, str. 69. 57 Tirmizi 58 Qur'an, XCI, 7-10. 59 Fayz al-Kadir, II, str. 354. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

35

Najm al-Din Kubra

b)

Hawatir al-qalb je vrsta inspiracije za koju je potrebno ispuniti sljedeće uslove: a) srce ne smije biti pod utjecajem šejtana; b) također, mora biti očišćeno od strasti prizemne duše; c) neizostavno mora biti ukrašeno potpunim osvjedočenjem (mushahada) Allahove Ljepote (jamāl) i Veličanstva (jalāl); d) osoba mora biti distancirana od loše naravi i grijeha koji su uzrok crnila srca, jer grijesi, poput nevjerničkih, jednako prljaju i srca vjernika. U vezi s rečenim, ajet kaže: »A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova.»60 A o srcima vjernika Qur’an ovako govori: »I oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru!»61 «Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene»62 «U tome je zaista pouka za onog ko razum ima ili ko sluša, a priseban je.»63 «Na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi, od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti.»64 Naš Poslanik ovako prenosi: »Koliko god da ti muftije fetvi daju, ti se opet sa svojim srcem posavjetuj i fetvu od njega traži.»65 «Sumnjivo odbaci, a ono što nije sumnjivo prihvati»66 Naznaka i pokazatelj inspiracije koja dolazi u srce jeste stanje u kojem su srce, duša, pa čak i tjelesni organi, time zadovoljni. Srce koje se zateklo u ovakvom stanju, ne suprostavlja se; naprotiv, pokazuje predanost, te želi da bude vođeno kako bi se spasilo loših stvari.

c) Hawatir al-malak nije ništa drugo do li sama smirenost (sakîna). Uzvišeni Allah kaže: »On uliva smirenost u srca vjernika, da bi još više učvrstili vjerovanje koje već imaju.»67 Za pojam sakîna rečeno je da je poput oblaka koji je prosuo kišu. Budući da je ova vrsta inspiracije, po svim osobinama, u skladu s onom koja dolazi u srce, ipak, među njima postoji izvjesna razlika. Vjerozakon to objašnjava na sljedeći način. Ibn Abbas kaže da je Poslanik rekao: »Najdarežljiviji čovjek je onaj koji podstiče na činjenje dobrih djela, dok se njegova darežljivost najbolje očituje u toku ramazana, kada mu Džebrail dolazi svako veče i podstiče ga na učenje Qur’ana.»68
60 Qur'an, LXXXIII, 14. 61 Qur'an, XXIII, 60. 62 Qur'an, VIII, 2. 63 Qur'an, L, 37. 64 Qur'an, XXVI, 88-89. 65 Ibn Hanbal, IV, str. 228. 66 Buhari, Sihr, III, Tirmizi, Qiyamat, str. 60. 67 Qur'an, XLVIII, 4. 68 Buhari, Bad' al-Vahi,V, Muslim, Fazail, str. 7.

36

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Poslanica bogobojažljivom traga�u od duhovnog ukoritelja

d) Hawatir al-shaytan je vrsta inspiracije, ili primisli (hatir), koja podstiče roba na činjenje izopačenosti i vodi ga zabludi. Također, poziva vlasnika duhovne borbe (mujāhada) na činjenje grijeha, pa ukoliko se on odazove, onda ga poziva na činjenje nekog drugog grijeha. Čudne su to igre i zamke. Putem ovih zamki, šejtan udaljava s pravog puta: neznalice putem neznanja, a učenjake na drugi način. Naprimjer, učenjaku koji je preokupiran naukom dolazi sljedeća primisao: »Svim znanjima si se naoružao. Zašto si i dalje zauzet naukom?» Međutim, ti uradi kako Poslanik, a.s., kaže: »Jedan pravnik (faqîh) za šejtana je opasniji od hiljadu pobožnjaka.»69 Dodatno pojašnjenje pronalazimo u sljedeća dva ajeta i hadisu Poslanika. »Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.»70 «Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi.»71 «Tražite nauku, pa makar i u Kini»72. Vlasnik prizemne duše (nafs), pod utjecajem svoje želje, počinje ovako razmišljati: »Mnogo je godina i dana preda mnom, pa ću se pred kraj života pozabaviti činjenjem dobrih djela.» Šejh, neka je Allah s njime zadovoljan, kaže: »Jednog dana, dok sam bio zauzet borbom sa samim sobom u ime Allaha, da bi me zbunio, šejtan dođe i obrati mi se riječima: ‘Ti si učenjak. Jedan si od onih koji slijedi praksu Božijeg Poslanika. Ako od hadiskih učenjaka naučiš Poslanikov sunnet, a od hafizā āsār, to je za tebe vrjednije od posla koji trenutno obavljaš. Ako nastaviš ići putem duhovne borbe, izgubit ćeš priliku da se okoristiš uzvišenim hadiskim lancima (isnad) koji su prenijeli muhaddisi.’ Da je ovo stanje, još samo kratko potrajalo, zalutao bih. Tog trena, iz nevidljivog svijeta, začuo sam jedan glas: ‘Slušanje i slijeđenje ovih vijesti je haram.’ Nakon toga sam shvatio da ova primisao nije ništa drugo do li šejtansko došaptavanje. Tada sam ga otjerao i, sve zaboravivši, izbacio iz sjećanja. Zatim je drugi put došao s novim došaptavanjima i rekao mi: ‘Izgleda da ti veoma dobro shvataš šta su došaptavanja i zamke. Ukoliko sve ovo sakupiš, te u formi knjige prezentiraš, naslovivši je Hiyal al-marid ala al-murid, to će za tebe biti jedna riznica, kako na ovom tako i na onom svijetu, i sve dok se bude čitala, imat ćeš nagradu. Tragaoci za istinom će, posredstvom tih karakteristika koje si iznio, ukoliko ih shvate, zaštititi se od šejtanske zlobe i za-

69 Tirmizi, 'Ilm, str. 19, Ibn Madždža, Muqaddima, str. 17. 70 Qur'an, LVIII, 11. 71 Qur'an, XX, 114. 72 Adžluni, II, str. 138. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

37

Najm al-Din Kubra

mki. Pa, zar to nije dobro?’ Njegova ponuda mi se svidjela, te sam naumio da to uradim. Međutim, moj šejh, neka je Allah s njime zadovoljan, odmah me opomenu: ‘I ovo je jedna od šejtanovih zamki. Tebe je htio da zaposli pisanjem knjige i kako bi prekinuo tvoju vezu s činjenjem dhikra.’ Istog trena sam se probudio iz sna nemarnosti i ostavio ovaj posao.» Za onog ko je zauzet odricanjem i duhovnom borbom, hawatir mu dolazi poput velikog iremskog vjetra. Pogledaj suru Saba’, šesnaesti ajet.73 Na samom početku, bitno je shvatiti da se ljubav ne smije osjetiti niti spram jedne navedene stvari. Sve je potrebno zaboraviti. Tek kada nastupi stanje sazrijevanja, potrebno je razlučiti šta je istinska inspiracija ili primisao, a šta nije. e) Hawatir al-nafs liči na dijete koje nema sposobnost razlikovanja stvari, a uz to je sklono raznim željama i nikada nije zadovoljno, sve dok ne postigne željeno. Naprimjer, dijete koje želi da se igra s djecom neće biti zadovoljno sve dok to ne ostvari, makar mu dao hiljade zlatnih stvari. Ovo je najžešća vrsta primisli koje dolaze muridima, budući je prizemna duša (nafs) za tog čovjeka kralj duhovnog svijeta. Požuda, strast, ljudski i životinjski duh jesu vojska koju stvara ta duša. Za murida je to sljepilo i on ne vidi njihove opasnosti. On nije u stanju da načini razliku između lošeg i dobrog. Ovakvo stanje traje sve dok mudrost Uzvišenog Allaha i Njegova beskrajna milost ne prosvijetle njegov srčani vid. Tek tada može da vidi razliku između neprijatelja i prijatelja. Tada prizemna duša, koja je smještena u čovjeku, biva obilato ispunjena sljedećim svojstvima: svinjskom strašću, psećijim neprijateljstvom, razjarenošću pantera, vučijom smutnjom, lisičijom zlobom, majmunskom izmišljotinom, magarećom požudom, htijenjem stoke, šejtanovom zlobom i vatrom zavisti. Tada se duša, uz pomoć strpljivosti, suprostavlja navedenim neprijateljima i počinje sebe prekoravati. Da bi se oslobodila od navedenog, duša načini jednu zamku. S tom zamkom, ona ih izbacuje iz kuće tijela. Nakon toga, slijedi samoprijekor, što je svojevrstan vid čišćenja. Prema jednoj predaji, vjerovanje (iman) se sastoji od šezdeset, a prema drugoj od sedamdeset ogranaka, kojima je ukrašeno.74 (Putem tih ukrasa) duša dolazi u stanje smirenosti. »A ti, o dušo smirena,

73 «Ali su oni nezahvalni postali, pa smo na njih poplavu pustili, popuštanjem brana nastalu...» 74 Buhari, Iman, str. 3, Muslim, Iman, str. 57.

38

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Poslanica bogobojažljivom traga�u od duhovnog ukoritelja

vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan.»75 Duša koja je spomenuta u ovom ajetu nije ništa drugo do srce. Duša se može naći u tri stanja: ona koja je sklona zlu (nafs ammara), zatim duša koja sebe kori (nafs lawama), (stanje koje smo prethodno objasnili), i smirena duša (nafs mutma’inna). Budući da ona rađa blisko sunce, tada sama duša postaje srce. Mi smo naredili muridu, koji je na početnom stupnju, da odbaci sve vrste inspiracija, jer je tek ušao u tariqat i nema sposobnost da razluči šta je ispravno, a šta nije. Na ovom stupnju, da bi našao izlaz, potrebno je izbaciti oboje. Ukoliko je riječ o inspiraciji koja ima za izvor meleka ili srce, ona ostaje postojana i nakon muridovih odstranjivanja ostalih vidova hawatira. Dok primisli koje imaju štetne posljedice, a dolaze od šejtana i prizemne duše, bivaju izbačene. Uzvišeni Allah kaže: »Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.»76

8. Vezivanje srca za šejha
On je iskreni prijatelj na Putu. Uzvišeni Allah kaže: »O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!»77 A Muhammed, a.s., ovako kaže: »Moji ashabi su poput zvijezda: kojeg god da slijedite, naći ćete pravi put.“78 «Poslije mene slijedite put Ebu Bekra i Omera, i njima se priklonite.»79 »Zvijezde su garancija stanovnika nebesa. Kada one nestanu, oni će biti izloženi nedaćama s kojima su bili zastrašivani. A ashabi su garancija za stanovnike zemlje: kada oni odu, ljudi će biti izloženi nevoljama kojima su bili zastrašivani.»80 Opisujući razgovor između hazreti Hidra i Musaa, a.s., Uzvišeni Allah kaže: »Mogu li da te pratim» - upita ga Musa - «ali da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen?» «Ti sigurno nećeš moći sa mnom da izdržiš», reče onaj.»81 Shayh je putnik (salik) na putu Istine, koji je iskusio sve kušnje i opasnosti u njihovim raznolikim formama i koji na tom putu murida vodi, oba75 Qur'an, LXXXIX, 27-28. 76 Qur'an, XIII, 11. 77 Qur'an, IX, 119. 78 Adžluni, I, str.132. 79 Tirmizi, Manakib, str. 16, 37. Ibn Madždža, Muqaddima, str. 11. 80 Muslim, Fazail al-Sahaba, str. 207. 81 Qur'an, XVIII, 66-67. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

39

Najm al-Din Kubra

vještavajući ga o svim stupnjevima (maqam), stanjima (ahwal) i postajama (manazil), predočavajući mu sve njihove štete i koristi. A u pogledu osobe čiji je sohbet ispod nivoa jednog dobročinitelja (salih), ta osoba ne može biti shayh. Baš kao što je u hadisu rečeno: »Dobročinitelj (salih) je poput prodavca lijepih mirisa: čak i ako od njega ne kupiš miris, taj miris dolazi do tebe. Dok je skup loših ljudi poput kovačeva ognjišta: ako te i ne oprži, dim i njegov miris dolaze do tebe.»82 Postoje takvi Allahovi prijatelji (awliya’) koje On Svojim izvravnim privlačenjem dovodi u Svoju blizinu. Za njih duhovno putovanje i borba na tom putu ne predstavljaju nikakvu poteškoću. Takvi su osvjedočeni prijatelji (awliya’). Međutim, da bi takve osobe prispjele u Allahovu blizinu, ne uvjetuju se dobra djela i duhovna borba. Shayh je putnik na tariqatskoj stazi, koji istovremeno duhovno predvodi i druge ljude na tom istom putu. Ova osoba u potpunosti poznaje sve duhovne počasti (karamāt), stupnjeve (maqām), postaje (manazil), koristi i štete tog puta, te je, posredstvom vlastite duhovne borbe, uspjela postići potpuno osvjedočenje (mushahada).

9. Spavati samo kada je potrebno
Muridov san treba da je srazmjeran nesanici, koja je uzrokovana njegovom zauzetošću dhikrom. U takvom stanju murid treba da se odmori, dok nakon toga ponovo ustaje i vraća se dhikru. Također, Uzvišeni Allah kaže: »Noću samo malo spavali. I u praskozorje oprost od grijeha molili.»83 «Probdij noć, osim malog dijela; polovinu njezinu ili malo manje od nje; ili malo više od nje, i izgovaraj Qur’an pažljivo.»84 «I u jednom dijelu noći radi Njega molitvu obavljaj, i dugo Ga noću hvali!»85 «Hvaljen neka je Onaj Koji je u jednom času noći preveo svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki...»86 «Mi odredismo da čas susreta s Musaom bude kad se napuni trideset noći, i dopunismo ih još sa deset, pa se vrijeme koje je odredio Gospodar njegov ispuni za četrdeset noći.»87 Uzrok spominjanja noćnog, a ne dnevnog dhikra u ovim ajetima jeste san. Naime, onaj kome je nešto obećano, on ne spava. Uzvišeni Allah u
82 Buhari, Zabaih, str .31., Muslim, Birr, str. 146. 83 Qur'an, LI, 17-18. 84 Qur'an, LXXIII, 2-4. 85 Qur'an, LXXVI, 26. 86 Qur'an, XVII, 1. 87 Qur'an, VII, 142.

40

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Poslanica bogobojažljivom traga�u od duhovnog ukoritelja

drugom ajetu nas obavještava: »Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju...»88 U jednom hadisu je preneseno: »Ustanite i posvetite se noćnom namazu dok drugi ljudi spavaju...», jer duhovna borba i odricanje tijelo umaraju, a san ga odmara. Na osnovu toga, potrebno je da duhovna borba (mujahada) i san budu srazmjerni jedno spram drugog. Ustvari, suština (haqiqa) sna jeste u tome da se suptilni organi u srcu otvore, a vanjska osjetila zatvore, ili, drugim riječima kazano, kada se ozbilji zatvaranje vanjskih organa tada se u srcu otvaraju suptilni organi. Mudrost sna se može ovako okarakterizirati: Sveti Duh (ruh al-quds), racionalna duša (nafs nātiqa) i suptilni organi koji jesu božanskog porijekla (rabbani latifa) u našem tijelu, koje pripada nižem svijetu, poput stranca su. Tijelo neizostavno mora težiti savršenstvu, tako što će se ukrašavati dobrim svojstvima, a istovremeno pokopavajući sve ono što je štetno. Duša je zarobljenik tijela u vrijeme budnosti osobe, a u vrijeme sna Sveti Duh se vraća svojoj temeljnoj domovini, svom božanskom izvoru. Potvrda onostranog (gayb) svijeta i njegovih značenja (ma’ān) ogleda se pri susretu duhova (arwāh), a sam taj susret za njih je svojevrstan duhovni odmor. Kada duh (ruh) ode u svijet malakuta, tada vidi primjere iz vidljivog svijeta (ālam al-shahada), a u svemu rečenom je tajna tumačenja sna. Osoba koja je borac na duhovnom putu, nakon što se odrekne sna i odmora, dolazi u stanje kada četiri prirodna elementa, koji se u njoj nalaze, doživljavaju poništenje. Srce nakon što je rastrgalo perde dolazi u stanje razotkrivenosti, pri čemu duhovni borac s dva srčana oka gleda svijet malakuta i istovremeno osjeća žudnju za svojim Gospodarom.

10. Slijeđenje srednjeg puta u jelu i piću
To znači: ne biti pretjerano gladan, ali ni pretjerano sit. Uzvišeni Allah kaže: «I jedite i pijte, samo ne pretjerujte!»89 «I oni koji, kad udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare, već se u tome drže sredine.»90 U hadisu se ovako kaže: «U poslovima je najbolji onaj koji se drži sredine.»91 Ova sredina također posjeduje i dvije loše strane. Allahov Poslanik kaže: «Vjernik jede koliko je dovoljno za jedan trbuh, a nevjernik za sedam.»92 «Stomak je podijeljen na
88 Qur'an, XXXII, 16. 89 Qur'an, VII, 31. 90 Qur'an, XXV, 67. 91 Adžluni, I, str. 391. 92 Buhari, At'imma, str. 12., Tirmizi, Sifat al-Nabiyy, str.10. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

41

Najm al-Din Kubra

tri trećine. Prva je za hranu, druga za piće, a treća treba da ostane prazna, da bi se moglo disati.»93 Uzvišeni Allah, osuđujući one koji prekomjerno jedu, kaže: «Koji se naslađuju i žderu, kao što stoka ždere...»94 «Jedite i naslađujte se, ali za kratko! - vi ste, zaista, griješnici!»95 Naš Poslanik kaže: »Jedan dan bih jeo dok se ne zasitim, a drugi dan bih gladan ostajao.»96 Postoje još mnoge slične predaje. Shiblija su upitali: «Šta je yaqîn?» A on odgovori: «Glad, glad, glad.» Jedan od sufija ovako prenosi: «Sve nevolje i strahote za dušu dolaze usljed zasićenosti, a dobro i blagoslov dolaze kao rezultat gladnog stomaka.» Da su ove riječi istinite, potvrda je Poslanikov iskaz: »Ademov rod ne može niti jednu posudu gore napuniti od stomaka.»97 Pun stomak je uzrok mnogih nepogodnosti, od kojih neke srce učine tvrdim, te pojačavaju njegove zastore. Zatim, dovode do zatamnjenja mushahada, mlitavosti i ljenosti, te istovremeno sprečavaju čistoću. Ovakva stanja su uzrok udaljavanja meleka, dok se takva osoba vremenom udaljava od namaza i prestaje učiti Qur’an. Jednom je neki čoban tjerao stado, a žedni prolaznik od njega zatraži vode. Pošto mu on odgovori da nema vode, ovaj mu reče: »Pa daj mi onda mlijeka.» On pomuze jednu ovcu u posudu i dade mlijeko žednom prolazniku. Međutim, količina mlijeka se poveća, pa prolaznik, nakon što se zahvali čobanu, reče: «Zar se i ti nećeš napiti?» Ovaj odgovori: «Ne, postim.» Tada ga pridošlica s velikim čuđenjem upita: «Kako možeš postiti u ovako toplom danu?» A čoban mu odgovori: «Jednog dana sam shvatio da moji dani uprazno prolaze. Zato sam poželio da ih na ovakav način iskoristim. Pa neka nas Allah obilatom opskrbom obaspe, i Svojom dobrotom zaogrne, kako bismo bili Njemu u pokornosti, jer svi ovisimo o Njegovoj milosti.» A Allah upućuje na pravi put.
Sa arapskog jezika preveo: Rusmir Šadić

93 Tirmizi, Zuhd, str. 48., Ibn Madždža, At'imma, str.50. 94 Qur'an, XLVII, 12. 95 Qur'an, LXXVII, 46. 96 Tirmizi, Zuhd, str. 35., Ibn Hanbal, V, str. 254. 97 Tirmizi, Zuhd, str. 48., Ibn Hanbal, IV, str. 132.

42

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Abdullah Bošnjak

POSLANICA U SKLOPU TUMAČENJA STALNOG VRAĆANJA I POKAJANJA

Hvala Allahu, Koji je milostiv i mnogo prašta, Koji je Svojim robovima oprostio prije nego što ih je stvorio u svijetu sinteze i tjelesne pojavnosti, kad se manifestirao u njihovim pridatim realitetima u stanju nebivanja, iz prisutnosti sjedinjavanja sa sveopćim izljevom, razotkrivajući njihove forme u prisutnosti izraza i vječnog znanja. Zatim ih je spustio u prisutnost osjetila, prisutnost iskušenja i velikog ispita, radi odlikovanja epitetom savršenosti, upotpunjavanja i postizanja spremnosti za savršenstvo uporednosti božanske forme i Njegova plemenitog Lica. I učinio je njihovo pokajanje od grijeha, koje zahtijeva svijet sinteze prema onome što iziskuje Njegovo ime Mudri, uzrokom njihovog napretka i uspinjanja ka svijetu blizine, prisutnosti dragocjenosti i „tesnima”.1 On prvo spominje Svoje praštanje, pa tek onda njihovo traženje oprosta (od Njega), kako bi znao onaj koji je iskušan velikom nevoljom da se Njemu ne vraća osim posredstvom
1 Poslanikov izvor u Džennetu (Vidjeti: Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, 3. izd. El-Kalem, Sarajevo, 1997., str. 343). GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

45

Abdullah Bošnjak

Njegove posebne manifestacije i Njegove pomoći iz prisutnosti velikodušnosti i poštivanja, kao što je On rekao u Knjizi časnoj: Potom im je oprostio da bi se oni pokajali. I neka je Allahov blagoslov na nosioca zastave napretka i prednosti u usmjeravanju k prisutnosti manifestiranja i svijeta podrobnosti i bilježenja, Muhammeda (a.s.), koji je poslan s odredbom mudrom i najljepšom ćudi, na autentičnom metodu i Pravom putu, koji je pretekao sve odlikovanošću isra’om do najveće blizine, s ljubavlju vječnom, i gazio morem skupnosti i jedinstva, ostavivši na obali mnoštva i odvojenosti svakog prijatelja i bližnjeg, te na njegove ashabe koji su objasnili Pravi put svakome ko čistoga srca dođe k Allahu. Uzvišeni Allah je rekao: Kod Allaha je primljeno pokajanje onih koji pokuđeno djelo iz neznanja učine pa se potom brzo pokaju. Takvima će Allah oprostiti – Allah je sveznajući i mudri.2 Znaj da izrazi ,,at-tawbatu ‘ala-llahi” i ,,at-tawbatu ila-llahi” nemaju isto značenje, već prvi uzrokuje drugi, tj. Božiji oprost podrazumijeva traženje oprosta od Boga, kao što Allah kaže: Potom im je oprostio da bi se oni pokajali. A Allah, doista, prima pokajanje i samilostan je!3 Dvije su vrste tevbe: prva je Božiji oprost, a druga je kajanje stvorenja. Božije praštanje je povezano s (prijedlogom) ‘ala, jer je jedno od Allahovih imena Al-’Aliyy (Uzvišeni), kao što Uzvišeni Allah kaže: Pa mu je Allah oprostio (fa taba ‘alayh). Uzvišeni je rekao i zatim im je oprostio (tumma taba-alayhim), a rekao je i: I Adem primi od Gospodara svoga neke riječi i On mu oprosti. On doista prašta i samilostan je.4 Traženje oprosta stvorenja povezano je s (prijedlogom) ila, jer ono što se traži tevbom (ustvari) njen je cilj, kao što Allah kaže: I Allahu se svi pokajte, o vjernici, da biste uspjeha imali.5 Božije praštanje je Njegov povratak njima s ljubavlju, inspiriranje njihovih srca da traže oprost i vraćaju Mu se, postavljanje koprene između njih i kazne koju iziskuju njihove okolnosti, kao što Allah kaže: On voli njih i oni Njega vole.6 Njegovo vraćanje njima je povratak praiskonske brige i ljubavi, da bi se oni Njemu pokajali. A kada se pokaju, On ih voli kao one koji se Njemu vraćaju, a to je smisao nagrađivanja. Uzvišeni Allah je rekao: Allah zaista voli one koji se kaju,7 a pokajanje stvorenja je njihov povratak Njemu.
2 3 4 5 6 7 Qur'an, IX:118 Qur'an, IX:118 Qur'an, II:37 Qur'an, XXIV:31 Qur'an, V:54. Qur'an, II: 222.

46

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Poslanica u sklopu tuma�enja stalnog vra�anja i pokajanja

Pod pojmom tevba u ovom ajetu se misli na Allahov oprost, a to podrazumijeva da Allahov oprost i povratak pripada samo vjernicima koji su pokuđeno djelo učinili iz zamršenog neznanja i istinskog nemara u srcima, te lišenosti njihovih srca odlikovanosti razumijevanjem i znanjem koji uzrokuju strah u srcu, na što ukazuju Allahove riječi: I Allaha se boje od Njegovih robova oni učeni8. Tako je to s većinom fizičkih svojstava i prirodnih obilježja, budući da su ona ishodišta svih pokuđenih osobina. Zaista su znanje i neznanje svojstva srca, pa, tako, ono je ili učeno ili neuko. Kad se srce odlikuje znanjem, ono se boji svoga Gospodara, a kad Ga se srce boji, boje Ga se i udovi. Tad je nezamislivo da od njega proistekne pokuđeno djelo. Međutim, kad je srcu svojstveno neznanje i lišenost shvatanja, kao što to opisuju riječi Uzvišenoga: Oni srca imaju ali njima ne razmišljaju9, ono se ne boji svoga Gospodara, pa se nemar i izostanak bogobojaznosti šire iz njega na ostale organe, što postaje uzrokom pojavljivanja pokuđenih djela u izvedbi udova. As-Suvutl10 u djelu Ad-Durr almantur tvrdi da su prijatelji Poslanika, a.s., govorili: „Svaki grijeh koji rob učini iz neznanja je.”11 Mugahid o izrazu „bi džehaletin” kaže: „Svako ko se suprotstavlja svome Gospodaru neznalica je sve dok to ne prestane činiti.” Prenosi se da je Ibn ‘Abbas rekao: „Ko čini pokuđeno djelo, neznalica je. Iz njegovog neznanja proističe činjenje zla.” Znaj da je zakonska, legitimna tevba povratak iz stanja suprotnosti u svim situacijama u stanje prihvatanja, shodno različitim stepenima onih koji se kaju. Vodeći pravnici ehli-sunneta kažu da su tri uvjeta pokajanja: 1. kajanje za ono što je učinjeno, a protivno je Šerijatu, 2. trenutni prestanak činjenja grijeha, 3. odlučnost čovjeka da se ne vraća grijesima koje je činio. Smatram da je pokajanje koje je povratak iz stanja suprotstavljenosti Allahu u stanje saglasnosti isto što i ova tri uvjeta, jer pokajanje je kajanje
8 9 Qur'an, XXXV:28 Qur'an, VII:179

10 To je poznati mufesir i jedan od posljednjih značajnih klasičnih poznavalaca tefsira i autora iz te oblasti. Plodan životni vijek mu se ogleda, najprije, u velikom broju tefsirskih djela koja se mogu označiti kao nezaobilazna literatura za svako ozbiljnije bavljenje tom naukom. Poznato je da je napisao dva tefsira, jedan pod naslovom Ad-Durr al-mantur fi at-Tafsir al-ma 'tur, a drugi se popularno zove Tafsir-Galalayn. Ovaj drugi je napisao u saradnji sa svojim učiteljem Galal ad-Din al-Mahallijem. Preciznije, As-Suyuti je nakon smrti učitelja dovršio njegovo tumačenje Kur'ana. (Vidjeti: E. Karić, Tefsir - Uvod u tefsirsku nauku, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1995., str. 337) 11 Vidjeti: Ibn Hagar al-Asqalani, Taqrh al-tahdJb, Muassasa ar-risala, Bayrut-Lubnan, 1999/1420., str. 309. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

47

Abdullah Bošnjak

za ono što je čovjek uradio protivno Božijem zadovoljstvu. Nezamislivo je pokajanje za pokuđeno djelo i povratak Allahu bez kajanja za taj čin, kao i bez istovremenog prestanka činjenja grijeha, jer istovremeni prestanak činjenja grijeha je, ustvari, odustajanje od njega, kao i dokaz riješenosti da se ne vraća onome što se činilo. Pokajanje od grijeha je odlučnost da se ne vraća sličnome, a ne istom, jer je to već prošlo, a to isto se napušta radi prikrivanja i oprosta. Uzvišeni Allah je rekao: A kada se na nešto čvrsto odlučiš, tad se na Allaha osloni.12 Čvrsta odluka je povratak Allahu i zato je Gunayd rekao: „Tevba ima tri značenja: prvo je kajanje, drugo je čvrsta riješenost da se neće vratiti onome što je Allah zabranio, a treće je trud na ispravljanju učinjenih nepravdi.” Abu ‘Aliyy ad-Daqqaq, slično, kaže: „Tri su dijela pokajanja, jer ono ima početak, sredinu i kraj. Početak se zove pokajanje, sredina obraćanje, a kraj povratak. Pokajanje pripada prijestupniku, obraćanje pokornom, a povratak onome koji bdije nad Božijim naredbama.” Gunayd13 je rekao i: „Posjetio sam jednog dana As-Sirrija14 pa sam vidio da se mnogo promijenio. Pitao sam ga: Šta ti je? On je odgovorio: ‘Došao mi je jedan mladić u posjetu, pa me upitao o pokajanju. Rekao sam mu da je pokajanje to da ne zaboraviš svoj grijeh, a on mi je s negodovanjem uzvratio: ‘Ne, nego je pokajanje da zaboraviš svoj grijeh.’’ Ja sam to komentirao riječima: Mislim da je mladić bio u pravu. Zatim me je (As-Sirri) pitao: ‘Zašto?’ Odgovorio sam: Zato, jer, ako bih ja bio u stanju surovosti, pa zatim prešao u stanje čestitosti, sami spomen surovosti u stanju čestitosti za mene je surovost. Tad je (As-Sirri) ušutio. (U vezi s tim) mislim da je mladić aludirao na zaborav pokajanja, po tome što je pokajanje od grijeha odustajanje od njega i povratak Allahu, a sjećanje na grijeh je povratak njemu i njegovo prizivanje u srce koje je mjesto prisutnosti Istinitog i mjesto posvjedočenja Njega. Tako bi prisjećanje (na pokuđeno djelo) bilo odustajanje od Istine, a pristajanje uz sliku grijeha u njegovom srcu i njegovo osvrtanje na njega, pak, novi, drugi grijeh, poput ranijega.
12 Qur'an, III:159. 13 Gunayd al-Bagdadi je bio izvrsno upućen u teologiju, pravo i etiku. Sufije svih škola su ga proglasili vođom sufijskog učenja. Bio je vjerovatno prvi mistik koji je rekao da svoju spoznaju duguje h. Aliji (r.a.), jer je on, po njegovom mišljenju, posjedovao obilje kako egzoteričke tako i ezoteričke spoznaje. Njegovo ponašanje je bilo u savršenom skladu sa Serijatom. 14 Učitelj i amidža Gunayda Bagdadija. Trgovac je iz Bagdada koji je napustio trgovinu i posvetio se ibadetu. Prvi je u Bagdadu raspravljao o stanjima i položajima. Znaci onih koji su spoznali Boga vidljivi su u izvršavanju obaveza prema Bogu. Sufi je kod njega samo onaj čije svjetlo spoznaje ne gasi svjetlo pobožnosti, onaj kod koga je unutrašnja i vanjska dimenzija islama nedjeljiva. (Više: El-Hudžvviri, op. cit., str. 125.; El-Kušejri, op. cit., str. 440-442.)

48

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Poslanica u sklopu tuma�enja stalnog vra�anja i pokajanja

Prema tome, pokajanje je odustajanje od grijeha i obraćanje Allahu zbog njega, dok je prisjećanje na grijeh nešto sasvim suprotno.“ Riječi pa se pokaju znače: vraćaju se Allahu odustajanjem od toga pokuđenog djela i traženjem oprosta i upute, a riječ uskoro označava vrijeme teklifa prije dolaska smrti, svejedno da li oni požurili s pokajanjem – a to je bliže zadovoljstvu, traženju Allahove ljubavi i upotpunjavanju egzistencije – ili ga odlagali i pokajali se na vrijeme. Vrijeme pravog pokajanja je vrijeme u kojem je rob zadužen islamskim propisima. Njegov početak je dešavanje prijestupa, a kraj je nešto prije nastupanja smrti. Ovdje se želi reći da se pokajanje desilo isključivo u njegovo vrijeme i odnosi se na običan svijet. Pokajanje, pak, onih koji su spoznali Istinu (muhaqqiqun) ne prestaje ni na ovome ni na budućem svijetu. Ono ima početak, ali nema kraja, u skladu je s prijemčivostima sposobnosti i njihovim povratkom Allahu, jer Allah prašta i milostiv je, uvijek i vječno, a rob je onaj koji se vraća i obraća trajno. Prenosi se da je Ibn Abbas o Božijim riječima pa se potom uskoro pokaju rekao: „Za vrijeme života i zdravlja.” Ibn Jarir i Ibn Abi Hatim15 prenose od h. Alija, a on od Ibn ‘Abbasa, r.a., koji je rekao: „Al-Qarib znači ono što je između grijeha i trenutka kad ugleda meleka smrti.” Ibn Jarir prenosi od Muhammada b. Qaysa da je rekao: ,,Al-Qarib znači međuvrijeme dok ne bude pokazan neki od Božijih znakova, ili ne dođe smrt.” Ad-Dahhak16 je rekao: „Sve prije smrti je al-qarib, a pokajanje će (grješniku) biti primljeno ako tevbu učini prije nego što vidi meleka smrti.” Riječi oni su oni kojima Allah prašta znače da im se vraća i prima njihovo pokajanje, koje je povratak Njemu od toga pokuđenog djela, jer pokajanje Allahu je povratak Njemu. Povratak podrazumijeva odlučnost da se ne vraća onome što se radilo od pokuđenih djela i odsustvo odgađanja. U suprotnom, ako (počinilac) nije namjeravao to učiniti, povratak nije ispravan, nije traženje oprosta s ustrajnošću, ali, ako se dogodi u saglasnosti s njegovom namjerom i on ustraje shodno svojoj odlučnosti, bit će uspješan
15 Abdu r-Rahman ibn Abi Hatim (umro 327/938.) autor je dva veoma značajna djela: Kitab al-garh wa al-ta cdA (posvećeno kritici i provjeri prenosilaca hadisa) i Tafsir alQur'm al- cazmt musnadan can al-rasul (s.a.v.s.) wa al-sahaba wa al-tabi cm.. Ovaj tefsir se ubraja među najznačajnije tefsire tradicionalnog tipa, ali on, nažalost, nije sačuvan u cijelosti, već postoje samo neki njegovi dijelovi. (Vidi: S. Halilović, op. cit., str. 283.) 16 Dahhak ibn Muzahim al-Hilali Abu Qasim ili Abu Muhammad al-Horosani, pouzdan i mnogo citiran prenosilac. Umro je nakon 100. h.g., a od njega bilježe svi autori djela koja nose naslov as-Sunan. (Vidi: Ibn Hajar al-Asqalani, op. cit., str. 221.) GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

49

Abdullah Bošnjak

u svojoj namjeri. A ako se tome vrati jednom ili više puta, prisiljen, bez namjere da to učini, i pokaje se, također, te ustraje u pokajanju – kako vrlo često biva – pa i takvi ljudi ne treba da gube nadu u pokajanje, jer: „Svako doba imalo je Knjigu.”17 Ako je moguće primanje pokajanja za više puta učinjena loša djela prije dolaska smrti, moguće je, u krajnjem slučaju, primanje pokajanja za više puta ponovljena djela, jer čovjek ne postupa po vlastitom izboru i moguće je da to bude Božiji odabir, a rob je potčinjen Božijem htijenju i volji, ne zna kako će Allah postupiti prema njemu i koje djelo će proizaći od njega, onako kao što je Allah rekao: Pa Allah je stvorio i vas i ono što vi radite.18 Dok ne iskorijeni svoje ljudske osobine i narav, dok ne usvoji Božija svojstva, čovjek zaista ne može biti siguran od javljanja tragova utjecaja tih osobina na njega, pa i ako čvrsto odluči da se bori na Njegovom putu i ne posvećuje pažnju bilo kome osim svome Gospodaru. Zato je Allah rekao: A kada se na nešto čvrsto odlučiš, tada se na Allaha osloni,19 tj. kad čvrsto odlučiš da se vratiš Allahu, osloni se na Njega na putu teklifa i borbe sa svojim nefsom i njegovim osobenostima. Traži pomoć od Njega da ih odstrani i odvrati od tebe, budući da onome koji traži oprost od Allaha položaj njegove biti čini da se od njega, bez njegove volje, pojave neke osobenosti koje ukazuju na ljudske osobine, jer on nije prekoračio njezine granice i nije iskorijenio svojstva nefsa. Zato stvarno mora biti odlučan i boriti se. Tvrdim, kad se čovjek pokaje Bogu i čvrsto odluči da se ne vraća sličnim pokuđenim djelima, Allah primi njegovo pokajanje, zavoli ga i on postaje pokajnik. Ako nakon toga učini slično pokuđeno djelo, ne vlastitim izborom već silom prilika, kao iskušenje od Allaha, a zatim se pokaje zbog njega, to mu ne poništava prvo pokajanje, niti Allah napušta pokajnike, jer je On pokuđeno djelo zbog koga se (grješnik) pokajao već ranije pretvorio u dobro.20 Nezamislivo je poništavanje pokajanja u vezi s tim djelom, jer se (počinilac) nije posve vratio istom djelu, kao i odgovornost pokajnika, jer se on (drugom) pokuđenom djelu nije vratio ustrajavajući u njemu, niti u nečemu u vezi s njim, jer ono nipošto nije isto što i prvo djelo, budući da se dešavalo prisilno, bez namjere i slobode izbora, ili kao iskušenje od Boga. Pa kad se (počinilac) pokaje i od toga, čvrsto odlučivši da se neće vraćati djelima sličnim njemu, Allah, isto tako, prima njegovo pokajanje. Shodno tome, ako se više puta vrati onome što je htio Allah, on ne opovrgava svoje pokajanje,
17 Qur'an, XIII:38. 18 Qur'an, XXXVII:96. 19 Qur'an, III:159. 20 Aluzija na ajet: Al-Furqan,70

50

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Poslanica u sklopu tuma�enja stalnog vra�anja i pokajanja

jer nije odustao od njega i nije se pokajao što ga je učinio. Ne može mu se pripisati ustrajnost u griješenju, jer je ustrajnost psihički i prirodni proces koji se dešava s namjerom, dobrovoljno i bez odustajanja. Zato, ako se vrati sličnom djelu, vratio se, zapravo, dragom djelu, jer „slično“ nije „isto“, već nešto drugo. Prema tome, to nije ustrajnost; on se ne prestaje kajati Allahu sve dok je u Božijoj kušnji Božijom voljom, a Allah sve savršeno zna i mudar je. Ako se i vrati, pokajnik se nikad ne vraća istom djelu, nego od njega proističu druga djela, s manje ili više mogućih obilježja za koja je potrebno pokajanje Bogu. Samo pokajanje je stanje iskrenoga koje smo spomenuli. Ono što smo rekli potkrepljuju slijedeće Božije riječi: A oni drugi grijehe svoje su priznali, oni su dobra djela s onim drugim lošim pomiješali, Allah će takvima, sva je prilika, oprostiti. Allah grijehe prašta i samilostan je,21 a i ono što se navodi u božanskim obavijestima. Istina je da rob griješi, jer zna da ima Gospodara koji prašta grijeh i kažnjava zbog njega, zatim griješi, jer zna da ima Gospodara koji prašta grijeh i kažnjava zbog grijeha, pa mu Allah nakon tri ili četiri puta kaže: „Radi šta hoćeš, već sam ti oprostio.“22 Što se tiče pokajnika čije je stanje suprotno ovome, on je od onih koji su uporni u grijehu i onih koji se lažno kaju, a isto je i sa stanjem onoga koji odlaže pokajanje. Zatim, znaj da gnostici ademovske provenijencije traže od svoga Gospodara da im oprosti, a njihov put pokajanja je samo priznanje i dova. Ovo je značenje Njegovih riječi: Allahu se svi pokajte23, tj. vratite se priznanju i dovi, kao što je uradio vaš praotac Adem, jer, ko se zaista vrati Allahu zavjetujući se, a ne zna šta Allah zna o njemu, prihvata veliki rizik, jer ako ustraje u griješenju, nužno poriče zavjet te se podvodi kvalifikaciji iz Božijih riječi: One koji krše zavjet Allahov nakon što je sklopljen.24 Tvoja je obaveza da se pokaješ kao i Adem, a.s., kada je priznao i uputio dovu, a nije se obavezao Allahu da se neće vratiti, onako kako je to primijetio Yahya ibn Mu’ad25 (r.a.), kad je rekao: „Bože moj, ne kažem da sam se pokajao i da se nikad vratiti neću, jer znam svoju narav, niti jamčim da ću griješenje zauvijek napustiti, jer znam svoju slabost.“ Onaj ko sebi želi dobro, slijedi praksu Adema (a.s.), jer je izričita tvrdnja da se neće vratiti
21 Qur'an, IX:102 22 Bilježi Muslim (As-Sahih Kitab at-tawba, br.4.953) 23 Qur'an, XXIV:31 24 Qur'an, II:27 25 On je Abu Zakariyya Yahya ibn Mucad ar-Razi. Bio je do savršenstva obrazovan u području ispravnog vjerovanja u Allaha. Al-Husri je za njega rekao: „Allah ima dvojicu Yahyaa, jedan je vjerovjesnik, a drugi je velija." U ibadetu je bio ustrajan toliko da ga gotovo niko nije nadmašio. Bio je poštovan od svih ljudi. Umro je u Nejsaburu. (Vidjeti: El-Hudžviri, op.cit., str. 138.; El-Qušejri, op. cit., str. 436.) GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

51

Abdullah Bošnjak

grijehu, u svakom slučaju, loš postupak prema Allahu, budući da čovjek ne zna šta o njemu zna Allah i šta mu je On propisao. Pokajanje koje Istiniti traži od nas samo je slika onoga što se desilo našem praocu Ademu. Ovo je značenje pokajanja kod odabranih Allahovih robova, jer On, Uzvišeni, voli svakog koga iskušava i ko se kaje, kao što se bilježi u hadisu koji prenosi hazreti ‘Ali: „Najbolji među vama su oni koji se dovode u iskušenje i koji se kaju.“26 U drugoj predaji se kaže: „Zaista Allah voli svakog nevoljnika koji se kaje“,27 tj. svakoga koga Allah u svakom trenu nečim iskušava, pa Mu se on u svakom trenu vraća, ne zaklinjući se da se neće vratiti onome zbog čega se pokajao. To bi, u biti, bio izraz neznanja, jer je ionako nemoguće vratiti se onome za šta se pokajao, makar se i vratio njemu sličnome, a ne istom, budući da je ono što je slično samim tim nešto drugo i nije, dakle, isto. Zato se onaj ko to zna ne zaklinje da se neće vratiti, nego se punom odlučnošću i srčanom sabranošću obraća Allahu. Znaj da je rob koji se pokajao od činjenja pokuđenih djela, u principu, takav kao da grijeh nije ni činio, onako kao što se prenosi u hadisu: „Ko se pokaje od grijeha kao da ga nije ni činio.“28 Riječi a Allah sve zna znače da ih je On iskušao tim pokuđenim djelom i da je, u biti, pokajanje (počinilaca) razlog Allahove ljubavi prema njima i Njegove blizine. Riječi Mudar je, znače samosvojnost, sposobnosti i znanje o tome da će se pokajanje brzo desiti. Riječi „makar (pokajanje) i kasnilo za (lošim) djelom i dešavalo se u vremenu teklifa do pred smrt” znače da ono biva uskoro u odnosu na ono s kojim se zakasnilo, tj. u odnosu na ono koje se dešava pri dolasku smrti, mimo vremena teklifa, kao što je rekao Uzvišeni Allah: Ali nema pokajanja za one koji pokuđena djela rade, pa kad jednom takvom smrt dođe, on poviče: „Ja se sada uistinu kajem!”, tj. nema pokajanja za one koji čine loša djela s velikim nemarom i potpunom ravnodušnošću u srcima i ne kaju se za njih na vrijeme, a to je vrijeme teklifa, iza kojeg dolazi smrt. Pa kad nekome takvom smrt dođe, a on poviče: „Ja se sada, uistinu, kajem!”, to znači da se nije pokajao za loša djela koja je činio do približavanja smrti, bez obzira na to da li ustrajao u činjenju loših djela, ili oklijevao, pa zakasnio s pokajanjem do smrti. Ako pri dolasku smrti, otkrivanju skrivenog i viđenju meleka smrti, kaže: „Ja se sada uistinu kajem”, njegovo pokajanje se, načelno, dešava u nevrijeme, osim ako Allah tako želi, a to je vrijeme ležanja na samrti i prestanka teklifa, što (ujedno) predstavlja prvo
26 Bilježi Beyheqi u Al-Sunenu, sa slabim lancem prenosilaca. 27 Bilježi ga Ahmad ibn Hanbal (Al-Musnad, Kitab Al-yAšara al-mubaššara bi al-ganna, br. 769) 28 Bilježi ga Ibn Magga (As-Sunan, Kitab al-zuhd, br. 4.240)

52

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Poslanica u sklopu tuma�enja stalnog vra�anja i pokajanja

noćenje na putu k ahiretskom boravištu. Kad se otkrije skriveno, zaključaju se vrata pokajanja, onako kao što je Poslanik, a.s., rekao: »Zaista, Allah prima pokajanje Svoga roba sve do smrtnog hropca.” Smrtni hropac je stanje umiranja i izlaska duše, a ovaj hadis je jasan dokaz da se pokajanje prima samo do dolaska smrti i smrtnog hropca. Ibn Garir i Ibn Abi Hatim, kao i Al-Bayhaqi u djelu Šu’ab prenose od Ibn ‘Umara29, koji je rekao: „Ko se pokaje prije smrti, makar koliko je između dvije muže, bit će mu oprošteno.”30 Neko prigovori: „Nije li Allah rekao: Ali, nema pokajanja za one koji pokuđena djela rade, pa kad jednom takvom smrt dođe, on poviče: ‘Ja se sada uistinu kajem.’“ Ibn ‘Umar je na to odgovorio: „Ja vam samo prenosim ono što sam čuo od Poslanika, a. s.” Ibn Garir prenosi od Hasana al-Basrija da je rekao: „Saopćeno mi je da je Poslanik, a.s., rekao: ‘Zaista je Iblis, nakon što je vidio da je Adem šupalj, rekao: ‘Tvoje mi veličine, iz njegove utrobe neću izaći sve dok je u njemu duša’. Allah je tada rekao: ‘Moje Mi veličine, Ja ću mu praštati sve dok je živ.’“31 Imam Ahmad ovo prenosi od Abu Sa’ida. Ibn Mundir prenosi od Ibn Amra, koji je rekao: „Nema grijeha učinjenog između nebesa i zemlje za koji se rob pokaje prije smrti, a da ga Allah neće oprostiti.“32 U Božijim riječima čine loša djela, dok aluzija je na razne grijehe i njihove vrste, na ustrajnost u njima i njihovu postojanost sve do dolaska smrti. Ovaj ajet je posvećen griješnicima koji se nisu pokajali za loša djela prije dolaska smrti i zaslužili su bolnu kaznu, u skladu sa svojim lošim djelima. Ovo pokajanje se zasniva na pokajanju koje su učinile vjernice i vjernici, a koje je Allah (dž.š.) ranije spomenuo: One koje između vaših žena bludno zgriješe, protiv njih četiri svjedoka tražite između vas da posvjedoče. Pa ako posvjedoče, takve žene u kućama držite dok ih smrt ne usmrti, ili dok im Allah ne nađe izlaz neki. A ako dvoje od vaših to učinet izružite ih, pa ako se pokaju i dobra djela budu radili, na miru ih ostavite. Allah doista prima pokajanje i On je samilostan.33 Allahove riječi: A ako dvoje od vaših to učine, izružite ih, pa ako se pokaju i dobra djela budu radili, na miru ih ostavite, sadrže dvije odredbe. Prva je prihvatanje pokajanja vjernika koji je počinio blud i blagovremeno se pokajao. Druga je obavezno kažnjavanje,
29 Abdullah ibn 'Umar ibn al-Hattab rodio se ubrzo nakon početka Poslanikovoga, a.s., poslanstva. Za vrijeme Bitke na Uhudu imao je 14 godina. Jedan je od imućnijih ashaba i najčvršćih sljedbenika Tradicije. Umro je krajem 73. godine po Hidžri 30 Bilježi Ahmad. 31 Bilježi Ahmad (Al-Musnad, Kitab Baqi musnod al-mukattirm, br. 10.814). 32 Bilježi Suyuti. 33 Qur'an, IV:15-16. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

53

Abdullah Bošnjak

na ovome i na budućem svijetu, onoga ko učini blud, a ne pokaje se na vrijeme. Jezik pojednostavljivanja i jasnoće iziskuje objašnjenje o tome kome će od vjernika koji počine blud Allah primiti pokajanje, kao i objašnjenje kome neće. Potom, ukazujući na prvu skupinu, Allah kaže: Kod Allaha je primljeno pokajanje onih koji pokuđeno djelo iz neznanja učine, pa se potom uskoro pokaju.34 Ove riječi se odnose na one koji općenito učine pokajanje i ne ograničavaju se, dakle, na neki poseban grijeh. Pojašnjavajući drugu skupinu, Allah (dž.š.) kaže: Ali, nema pokajanja za one koji pokuđena djela rade, pa kad jednom takvom smrt dođe, on poviče: „Ja se sada, uistinu, kajem.“35 To je zato što tevba nije učinjena na vrijeme. On zaslužuje bolnu kaznu ahiretsku, kao što ju je i na ovom svijetu zaslužio, nakon što je učinio blud. Božije riječi: One koje između vaših žena bludno zgriješe, i: Ako dvoje od vaših to učine, upućuju na one koji su blud počinili, u ovom slučaju vjernice i vjernici, a Njegove riječi: Pa ako se pokaju i dobra djela budu radili, upućuju na primanje njihovog pokajanja, koje se potvrđuje riječima Uzvišenog: Kod Allaha je primljeno pokajanje onih koji pokuđeno djelo iz neznanja učine, pa se potom uskoro pokoju.36 Ovo vrijedi ako se pokaju. A što se tiče izostanka pokajanja prije dolaska smrti, na njega ukazuje pogodbeni veznik fa in (pa ako) u Njegovim riječima fa in taba (pa ako se pokaju), jer ne izražava neizostavnost dešavanja njihovog pokajanja, budući da je ono nezamislivo uz svakog grješnika. Neki od vjernika će se pokajati, a neki neće. To potvrđuju riječi Uzvišenog: Ali, nema pokajanja za one koji pokuđena djela rade,37 jer ta dva slučaja (neblagovremeno kajanje i umiranje u statusu nevjernika) ne potpadaju pod prethodni sud. Njegove riječi: Kod Allaha je primljeno pokajanje onih koji pokuđeno djelo iz neznanja učine38 odnose se, također, na vjernike koji su se pokajali za počinjena loša djela i upućuju na to da se Božije riječi: Ali, nema pokajanja za one koji pokuđena djela rade, također, odnose na vjernike, ali one koji se nisu pokajali do dolaska smrti, i iskorištene su u funkciji ograničavanja suda samo na one koji su se pokajali i ne uključuju “one” koji to nisu učinili. U djelu Ad-Durr al-mantur As-Suyuti napominje: ,,’Abd ibn Humayd i Ibn al-Mundir prenose od Abu al-’Aliya u vezi s Božijim riječima: Kod Allaha je primljeno pokajanje... da je rekao: ‘Ovo se odnosi na vjernike.’ O ajetu: Al, nema pokajanja za one koji pokuđena djela rade... kaže: ‘Ovo se odnosi na licemjere’, a u vezi s ajetom: Niti onima koji umru kao nevjernici... kaže da se odnosi na mno34 Qur'an, IV:17. 35 Qur'an, IV:18. 36 Qur'an, IV:17. 37 Qur'an, IV18. 38 Qur'an, IV17.

54

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Poslanica u sklopu tuma�enja stalnog vra�anja i pokajanja

gobošce.“ Ibn Garir prenosi od Ar-Rabi’a39, i kaže: „Prve riječi se odnose na vjernike, srednje na licemjere, a posljednje na nevjernike.” Zatim, znaj da pokajanje samrtnika nije isto što i pokajanje nevoljnika, koje se dešava pri doživljavanju nesreće i ovosvjetske patnje za vrijeme teklifa prije samrti, kojim pokajnik želi otklanjanje nesreće i odstranjivanje štete na ovom svijetu. To je zato što je onaj koji leži na samrti svjestan da mu slijedi preseljenje na Ahiret i smrt, dok onaj koji iskusi nesreću za vrijeme trajanja teklifa nije siguran u smrt, već se boji smrti i moli za odstranjivanje nevolje i otklanjanje zla. Stanje samrtnika mučenog smrću je prirodno i duševno stanje, a njegova smrt nastaje prestankom disanja. Stanje nevoljnika je drugačije, jer ono je stanje opomenutoga smrću pomoću posredne izvanjske okolnosti. Zato je to vještačka, a ne prirodna pojava i moguće je njeno odstranjivanje otklanjanjem uzroka koji ju je prouzrokovao. Pokajanje (grješnika) će biti za vrijeme trajanja teklifa, bez obzira na to da li on bio kažnjen ili ne, budući da nije apsolutno dozvoljeno, na osnovu mišljenja islamskih pravnika o prihvatanju pokajanja nevoljnika, dokazivati prihvatanje pokajanja onoga na samrti o kome nas je Allah obavijestio da ga neće prihvatiti, Njegovim riječima: Ali, nema pokajanja za one koji pokudena djela rade, pa kad jednom takvom smrt dođe on poviče: „Ja se sada uistinu kajem!“40 Prema smislu ovog ajeta, njihovo pokajanje nije prihvatljivo, s tim što treba znati da je ovo ajet prijetnje, što dalje znači da sve ovisi o Božijoj volji, pa, ako On hoće, primit će ga, a ako neće, neće ga primiti, jer On, zaista, radi šta hoće. Ali, njegove riječi: Onaj Koji se odaziva nevoljniku kad Ga zazove i Koji otklanja zlo41 ukazuju na prevlađujuću stranu milosti i prihvatanje pokajanja, jer je Allah povezao „nevoljnika kad Ga zazove“ i „otklanjanje zla“. Ima li veće nevolje od stanja samrtnika, koji je siguran u smrt, i to kad mu se otkriva okrutnost odredbe i vidi strahote smrti i berzeh, kad vidi sebe na samrti i postaje uvjeren (u istinitost svega što je smatrao lažnim). Njegove riječi: A na dan kad dođu neki Gospodara tvoga znakovi, ni jednom čovjeku neće ništa koristiti što će tada povjerovati kad već nije vjerovao prije...42 i: Pa im tada njihovo vjerovanje koristilo ne bi, kad bi žestinu našu ugledali, tako prema Allahovu zakonu koji je bio za Njegove robove što bijahu i minule. I tad bi nevjernici bili gubitnici, zatim: Zašto

39 Ar-Rabi' ibn Anas al-Bakri ili Al-Hanafi iz Basre. Živio je u Horosanu. Umro je 40. h.g., ili prije. Od njega prenose svi autori djela pod naslovom as-Sunan. Optuživan je za pripadnost ši'izmu. 40 Qur'an, IV:18. 41 Qur'an, XXVII: 62. 42 Qur'an, VI:158. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

55

Abdullah Bošnjak

ne bi grada ni jednoga koji u Boga povjerova, pa mu to vjerovanje od koristi bi, osim naroda Juuusova,43 ne odnose se na vjerovanje nevjernika za vrijeme ležanja na samrti, već zahvataju vjerovanje kojim oni povjerovaše prilikom viđenja nesreće i kazne prezrene na ovom svijetu. Dokaz za to je izuzimanje u Njegovim riječima: Osim naroda Junusova. Tom narodu smo mi, kad se prikloni vjeri, kaznu prezrenu otklonili na ovome svijetu44. Ove riječi su jasan dokaz da je vjerovanje prilikom viđenja nesreće beskorisno u otklanjanju kazne koje se plašimo na ovom svijetu, ali to ne znači i neprimanje vjerovanja i njegovu beskorisnost na Ahiretu, budući da se to vjerovanje posvjedočilo za života i zdravlja, za vrijeme teklifa, a ne na samrtnoj postelji, pri izdisanju, kao što je slučaj s vjerovanjem samrtnika, budući da akter takvog vjerovanja nije siguran u skoro preseljenje i smrt, za razliku od samrtnika koji vidi žestinu Allahovu i neka znamenja Gospodara, a to je žestina berzahska i kazna ahiretska. Allah Svojim riječima: Pa im tada njihovo vjerovanje koristilo ne bi, kad bi žestinu našu ugledali želi kazati da ih to vjerovanje neće osloboditi kazne na ovom svijetu. Šejh Ibn Arebi u vezi s tim kaže: „Iz nekorištenja ovog vjerovanja u otklanjanju ponižavajuće kazne na ovom svijetu ne proizilazi nužno Njegovo neprihvatanje kod Allaha i nekorištenje njime na budućem svijetu. Niko nije upoznat sa zbiljom ovog vjerovanja, osim uz pomoć božanskog obavještenja ili poslaničke izjave, budući da vjerovanje nevjernika na samrti nikako ne može biti kao vjerovanje očajnika na ovom svijetu, jer je nevjernik na samrti izgubio nadu za život, rastajući se sa njim, dok nevoljnik tu nadu nije izgubio. Tako je i s pokajanjem vjernika na samrti, koje nije kao pokajanje vjernika u nevolji, budući da je ono za života i zdravlja, a ne u vrijeme ukazivanja stvari berzeha i budućeg svijeta. Ukazivanje simptoma smrti biva prije njenog samog dolaska i oni se mogu pojaviti na pameti i vanjskim osjetilima još za vrijeme teklifa. Nakon njihove pojave se ne dešava smrt odmah ili se oduži vrijeme njenog dolaska, a vjernik je još zadužen šerijatskim obavezama. Dolazak smrti podrazumijeva neizostajanje smrti, a to je van trajanja teklifa. Zato, iz neprimanja pokajanja samrtnika ne proizilazi nužno neprimanje pokajanja pri viđenju znakova smrti, budući da se ajet odnosi na dolazak smrti i smrtni hropac, a ne na jasan znak, osim ako se pod jasnim znakom misli na neki od Allahovih znakova pri podizanju koprene za vrijeme ležanja na samrti. Tad znak ne prethodi vremenu ležanja na samrti, već je početak vremena-težanja ukazivanje tog znaka. Riječ rob u Poslanikovim (a.s.) riječima: „Zaista Allah prima pokajanje roba do smrtnog hropca”, ne odnosi se samo na vjernike, već obuhvata i nevjernike. Početak samrtnog hropca je period kad se završava vrijeme pokajanja, a njegov kraj je sami
43 Qur'an, X:98. 44 Qur'an, X:98.

56

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Poslanica u sklopu tuma�enja stalnog vra�anja i pokajanja

izlazak duše iz tijela. To stanje može i potrajati. Vjerozakonski tekst na kojem prvaci u vjeri i mudžtehidi u akaidu grade svoj stav odnosi se i na početak i na kraj tog stanja, a to je izlazak duše onda kada to Allah (dž.š.) želi, budući da niko od Allahovih stvorenja ne zna kako će On postupiti sa Svojim iskušanim robom koji se pokajao pri izlasku duše, osim uz obavijest Allahovu. Poslanik (a.s.) je ukazao na to i rekao: „Zaista Allah prima pokajanje Svoga roba sve dok ne padne koprena.” Kad je neko upitao: „A šta je to padanje koprene?”, on je odgovorio: „Izlazak duše kao mnogoboškinje.”45 Prilikom izlaska duše iz tijela prestaje samrtni hropac, jer on ima početak, a to je vrijeme kada duši postaje jasno da slijedi povratak. Katkad, taj povratak može potrajati. Samrtni hropac ima i svoj kraj, a to je izlazak duše iz tijela. Trebalo bi znati da postoje dvije vrste dolaska smrti. Prva je blizina dolaska smrti, kao što Uzvišeni kaže: Vi niste bili svjedoci kad je Jakubu smrt došla, kad je on sinove svoje pitao: „Kome ćete, poslije mene, robovati vi?”46 U ovom dolasku čovjek ne gubi osjećaje i pamet, već se obraća Allahu i sprema za smrt, savjetuje druge i bodri ih da robuju Allahu, kao što je očigledno u riječima Ja’kuba (a.s.) koje je uputio svojoj djeci: „Kome ćete, poslije mene, robovati vi?” Ovaj dolazak smrti je karakterističan vremenu teklifa. Druga je dolazak same žestine smrti i istovremenog rasprostiranja neograničene melekske vlasti. Ima onih kojima se tada oduzme moć zapažanja i vide ono što je u berzahu, te kao takvi izlaze iz propisa teklifa. Moguće je da taj dolazak smrti i odsutnost potraje, a katkad se to ne desi. Nekima dođe smrt, a ne oduzmu opažanja. Kod nekih stanje ležanja na samrti prethodi samrtnom hropcu, pa hropac biva samo jedan od stadija ležanja na samrti. Nekima se to dvoje dešava istovremeno. Baš to se dešava najčešće, i na to se odnose Njegove riječi: Kada nekom od njih smrt dođe..., kao i riječi Poslanika, a.s.: „Allah, zaista, prima pokajanje Svoga roba sve do samrtnog hropca.” Na ovaj način se otklanja nejasnoća u usklađivanju Njegovih riječi: Kad jednom takvom smrt dođe..., o neprimanju pokajanja samrtnika, i Poslanikovih (a.s.) riječi: „Allah zaista prima pokajanje Svoga roba sve do samrtnog hropca”, te o primanju pokajanja sve do tog trenutka, jer samrtnik je, ustvari, onaj ko je u samrtnom hropcu, a završetak ležanja na samrti je upravo to. Ta situacija se nekad može oduljiti, a nekad ne. Nekome se u samrtnom hropcu oduzme moć opažanja, a nekome ne, sve do izlaska duše, budući da njegova duša izlazi izgovarajući riječi tevhida. Odredba
45 Bilježi Ahmad 46 Qur'an, II:133. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

57

Abdullah Bošnjak

ovog ajeta jeste da grješniku - koji se kaje u stanju ležanja na samrti i oduzetosti opažanja pri viđenju strahota berzeha - Allah neće oprostiti, budući da se nije pokajao na vrijeme (u vrijeme teklifa). Međutim, to je Allahova prijetnja. A ako On hoće, primit će pokajanje, jer se duša nalazi u njemu, i prihvatit će ga s navikama i svojstvima koja je posjedovao na dunjaluku. A ako želi, neće ga primiti, jer to nije učinjeno za vrijeme teklifa, zbog njegovog napuštanja statusa zaduženosti. Što se tiče samrtnika i onoga koji je u samrtnom hropcu, a kome nisu oduzeta opažanja, i stalno se kaje spominjući Allaha, dok ne izdahne s riječima tevhida, Allah će primiti njegovo pokajanje i kazniti ga u skladu s njegovim svojstvima i ponašanjem na ovom svijetu. O pravovjerni, poštovani prijatelju! Neka te nikako ne zavara Allahovo primanje pokajanja od Njegovog roba kojeg je On iskušao na kraju života, prije ležanja na samrti, ili na samoj samrti, onim čime On želi, i Njegovo prihvatanje onoga što je On ustanovio vezano za vjerovanje, pokajanje i obraćanje Njemu, budući da je nakon pokajanja i obraćanja Njemu neophodno činjenje dobrih dijela i krijeposno ponašanje. Neophodno je i iskorijeniti ljudska svojstva i urođene navike, a okititi se božanskim svojstvima koja sadrži božansko prisustvo, po čijoj mjeri je stvoren Adem (a.s.). Neophodno je i realiziranje potpune privrženosti i čistog robovanja (‘ubudivva), kao i pokazivanja u formi savršenstva, zbog kojeg je Allah stvorio Adema (a.s.). Allahove riječi: Ali, nema pokajanja za one koji pokuđena djela rade47ne obuhvataju sve kategorije, sjedinjujući ih u propisu da njihovo istovjetno pokajanje neće biti primljeno: vjernike koji rade pokuđena djela i umru bez pokajanja, zatim licemjere, te nevjernike koji čine najpokuđenija djela (licemjerje i nevjerovanje), iako to, ustvari, nisu aktivnosti, nego stanja srca koja prouzrokuju pokuđena djela. Istiniti je razdvojio licemjere i nevjernike koji se nisu pokajali osim kod dolaska smrti, od grješnika vjernika, i odvojeno ih je spomenuo iz poštovanja prema njima, tako da ne potpadnu pod istu odredbu, budući da stanje nevjernika i licemjera iziskuje vječnu patnju, a stanje grješnika vjernika iziskuje boravak u kazni i kasnije, nesumnjivo, izlazak iz nje, unaprijed podrazumijevajući pravo nekih među njima na oprost i pomilovanje. On je rekao: Niti ima pokajanja za one koji umru kao nevjernici, tj. Allah neće oprostiti onima kojima dođe smrt, a oni su nevjernici i nisu se pokajali zbog svog nevjerovanja i licemjerstva prije ležanja na samrti, nego tek onda kad im je smrt došla. Ovo je zbog činjenja pokajanja u nevrijeme, a to je vrijeme ležanja na samrti i samrtnog hropca, te tokom napuštanja vremena teklifa, pokajanja i vjerovanja, jer
47 Qur'an, IV:18.

58

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Poslanica u sklopu tuma�enja stalnog vra�anja i pokajanja

vjerovanje je metafizička stvar, a njegovo vrijeme je vrijeme teklifa. Samrtnik je napustio mjesto teklifa i mjesto vjerovanja u nevidljivo, jer je on tada već u početnom boravištu budućeg svijeta. Koprena mu je uklonjena, budući da vidi nevidljive stvari u koje je obavezno vjerovati, kao što Allah kaže: Vjeruju u nevidljivo.48 Pošto je za nevjernika koji, ležeći na samrti, izgovori riječi pokajanja propisano neprimanje pokajanja i vjerovanja, kao i za onoga ko umre dosljedan nevjerstvu, bez pokajanja i vjerovanja, makar u stanju ležanja na samrti, o njima je Allah rekao, koreći ih: Niti ima pokajanja za one koji umru kao nevjernici. Moguće je ajet protumačiti na slijedeći način: niti ima pokajanja za one koji umru izgovarajući pokajanje, a nevjernici su, tj. iskažu riječi pokajanja umirući kao nevjernici. Pokajnik tada biva onaj koji umire kao nevjernik, tj. kaje se umirući kao nevjernik i pokajanje mu se ne prima, jer se ono dešava pri izlasku duše iz njega i u stanju blokiranosti srca, koje je mjesto vjerovanja, kao i blokiranosti osjetila i udova te neobojenosti duše svjetlošću vjerovanja. Tad se pokajanje javlja u tri kategorije: 1) pokajanje grješnika na vrijeme, i ono je primljeno. Ono se podrazumijeva pod slijedećim Allahovim riječima: Kod Allaha je primljeno pokajanje onih koji pokuđeno djelo iz neznanja učine; 2) pokajanje vjernika grješnika prilikom ležanja na samrti i samrtnog hropca, a ono nije primljeno. Ono se podrazumijeva pod Njegovim riječima: Ali, nema pokajanja za one koji pokuđena djela rade; 3) pokajanje nevjernika i licemjera za vrijeme ležanja na samrti i dolaska smrti, a ono, također, nije primljeno. Ono se podrazumijeva pod Njegovim riječima: Niti ima pokajanja za one koji umru kao nevjernici. Moguće je da se ovdje pod pokajanjem misli na pokajanje odmetnika (od vjere) koji su se pokajali na ovom svijetu, a zatim uznevjerovali nakon vjerovanja, pa im se nevjerovanje uvećalo, te su umrli kao nevjernici, kao što Allah (dž.š.) kaže: Onima koji ne budu vjerovali nakon vjerovanja svoga i kojima se potom nevjerstvo poveća, pokajanje njihovo sigurno neće biti primljeno. I ti su, svakako, zalutali,49 tj. Allah neće oprostiti onima koji umru kao nevjernici, i neće primiti njihovo pokajanje koje se desilo prije odmetanja od vjere i nevjerovanja. Na ovaj aspekt upućuju Njegove riječi: Doista, od onih koji ne vjeruju i umru, a nevjernici su, niti od jednog neće
48 Qur'an, II:3. 49 Qur'an, III:90. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

59

Abdullah Bošnjak

biti primljeno blago da se njime otkupi, makar ga koliko je ovaj svijet bilo! Njima pripada patnja bolna i njima niko u pomoć neće priteći.50 Kao što ni od jednoga takvog neće biti primljena ni zemlja puna zlata, ako bi se time nastojao Njemu približiti na ovom svijetu i otkupiti se, tako i od onih koji umru kao nevjernici neće biti primljeno njihovo pokajanje koje su učinili na ovom svijetu prije odmetanja od vjere. Moguće je i da se pod pokajanjem u ovom ajetu podrazumijeva traženje oprosta za druge i Božiji oprost za onoga koji umre kao nevjernik, kao što je traženje oprosta Ibrahima (a.s.) za svoga oca i traženje oprosta Muhammeda (a.s.) za neke njegove bliske rođake ili druge, kao što Uzvišeni kaže: Vjerovjesniku i vjernicima nije dozvoljeno da za mnogobošce mole oprost, pa makar im oni bili i rod bliži, nakon što im je jasno da će oni biti stanovnici Pakla51. Da li ti oprosta za njih tražio ili oprosta za njih ne tražio, ili, pak, za njih i sedamdeset puta oprosta tražio, Allah im, sigurno, oprostiti neće, jer oni ne vjeruju u Allaha i Njegova Poslanika! A Allah na Pravu stazu neće uputiti narod nevjernički.52 Ti nikada nemoj niti jednome od njih molitvu obaviti ni dženazu klanjati, niti mu sahrani njegovoj prisustvovati. Takvi ljudi u Allaha i Njegova Poslanika nisu vjerovali i umrli su, a nevjernici su bili.53 Tojest, niko od vjernika ne treba da traži oprost onima koji su umrli kao nevjernici, zapečaćenih srca i lišeni vjere. Njihove duše su napustile osjetilne forme i elementarni ljudski sklop, koji podrazumijeva zaduženost islamskim propisima, prihvatanje i zanimanje, i kod njih više ne postoji prijemčivost za oprost, uputu, povećanje vjerovanja i popravljanje stanja u kojem su umrli. Ako na njih, zbog njihove neprijemčivosti, nije ostavilo traga Poslanikovo pozivanje u osjetilnoj formi, koja pruža mogućnost povećanja vjerovanja i upute, kako će na njih ostaviti traga traženje oprosta i pokajanja od strane Poslanika nakon smrti i napuštanja formi koje prihvataju povećanje vjerovanja, i nakon što su spriječeni u ovosvjetskoj formi, koja dopušta uputu i oprost, te na njih nije djelovao poziv Poslanika na ovom svijetu. Kabur i ahiretska kuća općenito nisu mjesto zaduženosti i pozivanja na vjerovanje s ciljem da se pretpostavi primanje pokajanja na njemu. Zato nevjernik želi povratak na ovaj svijet da bi povjerovao na njemu i radio dobra djela, kao što kaže Allah jezikom nevjernika: Da ti je da vidiš kako će reći kad pred Vatrom budu zaustavljeni: „Da nam je da nas vrate pa da više Znakove našeg Gospodara ne poričemo i da vjernici budemo.’’54 Ovim otpada mišljenje onih koji kažu da se Božije riječi: Niti onima koji umru kao nevjernici, odnose na negiranje pokajanja
50 Qur'an, III:91. 51 Qur'an, IX:113. 52 Qur'an, IX:80. 53 Qur'an, IX:84. 54 Qur'an, VI:27.

60

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Poslanica u sklopu tuma�enja stalnog vra�anja i pokajanja

nevjernika i njegovo vjerovanje u kaburu ili pri proživljenju, jer pametan znalac šerijatskih propisa ne pretpostavlja primanje pokajanja, štaviše, i njegovo dešavanje od strane grješnika u kaburu ili pri proživljenju, jer se pokajanje odnosi na dunjalučku kuću, kuću teklifa u elementarnoj ljudskoj formi, sastavljenoj od suprotstavljenih naravi, do vremena ležanja na samrti pod rukovođenjem poslanika, za vrijeme njihovog pozivanja, ili nasljednika nakon njih, budući da su pokajanje i vjerovanje za vrijeme zakonodavnog poslanstva i vremena pozivanja Allahu nezamislivi za nevjernika, osim posredstvom poslanika. Umrli je napustio formu ljudske odgovornosti i obaveznosti i ušao u berzeh, zatim će biti proživljen na Sudnjem danu, u kući Ahireta, koja je kuća nagrade i kazne a ne obaveza, kao i postupanja shodno idealnoj, imaginarnoj, berzehskoj formi, i autentičnoj, sjedinjavajućoj formi, ali ne obavezujućoj, osim ako Bog drugačije naredi. Nevjernik koji nije povjerovao u Allaha i Njegovog Poslanika u kući obaveza i vremenu Poslanikovog pozivanja umro je kao nevjernik, a Božiji vjerozakoni govore o tome da je on nevjernik i nesretnik. Poslanici (s.a.v.s.) obavijestili su o njegovom boravku u Vatri. Kako zamisliti da se ovaj ajet odnosi na negiranje pokajanja nevjernika u kaburu i pri proživljenju, kada govori o odbijanju njegovog pokajanja pri ležanju na samrti, dok je duša još u tijelu? Ovo je ona stvar koju zna umrli nevjernik čija duša u berzehu i pri proživljenju želi povratak na ovaj svijet da povjeruje, pokaje se na njemu i čini dobra djela, kao što Allah (dž.š.) kaže: A onima koji ne vjeruju, njima - vatra Džehennema! U njemu neće na smrt osuđeni biti, pa da umru, niti će im se patnja u njemu olakšati. Eto, tako ćemo Mi svakog nevjernika kazniti. U njemu će oni zapomagati: “Gospodaru naš! Izvedi nas, dobra djela radit ćemo, a ne ona djela što radili smo.“55 Tad ovdje bivaju četiri vrste pokajanja, budući da se Njegove riječi: Niti onima koji umru kao nevjernici, odnose na traženje oprosta za druge (koji su umrli kao nevjernici) i analogno se zaključuje neprihvatanje pokajanja nevjernika (za sebe) pri ležanju na samrti iz neprihvatanja pokajanja grješnika od mu’mina u istoj situaciji, ili se zadovoljava time da im je (grješnim vjernicima i nevjernicima) zajedničko samo to da su činili loša djela (ali ne i neprimanje pokajanja). Moguće je da se ajet odnosi i na apsolutno nijekanje milosti i oprosta onima koji umru kao nevjernici, saopćenjem od Allaha o Njegovom nepraštanju njima, kao što Allah kaže: Doista, oni koji ne vjeruju i od Allahova puta odvraćaju, pa potom umru, a nevjernici su, Allah njima neće, zbilja, oprostiti.56 Ovaj ajet tada ima pet razina smisla: 1. pokajanje pri ležanju na samrti, 2. pokajanje pri izlasku duše, 3. pokajanje na ovom svijetu prije odmetništva od vjere, 4. traženje oprosta od stra55 Qur'an, XXXV:36-37. 56 Qur'an, XLVII:34. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

61

Abdullah Bošnjak

ne poslanika i vjernika za drugog koji je umro kao nevjernik, 5. saopćenje o apsolutnom nepraštanju i neukazivanje Allahove milosti onome ko umre kao nevjernik. Ahmad i Al-Buhari u djelima s naslovom Al-Tarih, Hakim i Mardiwayh57 od Abu Zarra El-Giffarija (r.a.) prenose da je Poslanik (a.s.) rekao: „Zaista Allah prima pokajanje od Svoga roba ili mu prašta sve dok ne padne koprena.” Kad je neko upitao: ,,A šta je to padanje koprene?”, Poslanik je odgovorio: „Da čovjek umre, a ostane mnogobožac.” Božije riječi niti onima veznikom su vezane s prethodnim Njegovim riječima: Allah neće oprostiti onima, a smisao njihovog vezivanja jeste dešavanje pokajanja onih (vjernika) koji su radili loša djela i pokajanja nevjernika van vremena predviđenog za to. Nema izjednačavanja između te dvije grupe, osim u ovom pogledu. U pogledu odredbe o neprimanju pokajanja nema izjednačavanja ako se pod onima koji su činili pokuđena djela podrazumijevaju grješnici među vjernicima. Također, nema izjednačavanja među njima ako se pod tim podrazumijevaju licemjeri ili nevjernici, jer postoji razlika između nevjernika koji se pokajao pri ležanju na samrti i onoga koji to nije učinio, budući da je onaj koji se pokajao ipak akter osvjedočenja i vjerovanja u ono što je u berzehu i akter riječi vjerovanja putem jezika, i moguće je da se to prihvati. Šejh (r.a.) je rekao: „Postoji razlika između nevjernika koji leži na samrti i nevjernika koji je nenadano ubijen ili je umro iznenada.” Autor Al-Kaššafa58 one koji odgađaju pokajanje do samrti i nevjernike izjednačava u tome da im se ne prima pokajanje, budući da je dolazak ležanja na samrti prvo od stanja budućeg svijeta.” Al-Baydawi,59 također, izjednačava one koji odlažu pokajanje do dolaska smrti, bili grješnici ili nevjernici, s onima koji umru kao nevjernici, u smislu negiranja njihovog pokajanja radi hiperbole i neoslanjanja na nju u toj situaciji. I kao da je on rekao: „Pokajanje jednih i izostanak pokajanja ovih drugih je potpuno isto.” Ja mislim da je ovo izjednačavanje neispravno, jer status onih koji su spomenuti iza veznika niti nije identičan statusu onih koji su spomenuti prije veznika, tako da se na osnovu toga oni ne mogu izjednačavati, jer Njegove riječi: Niti onima koji umru kao nevjernici, jesu radi saopćenja
57 Ahmad ibn Muhammed ibn Musa Abu al-'Abbas as-Samsar, poznat kao Mardiwayh, pouzdan je ravija. Slovi kao hafiz u hadisu. Pripada generaciji starijih prenosilaca koji su hadise preuzeli od tabi'ina. Umro je 35. h. g. 58 Mahmud ibn 'Umar az-Zamahšari (468-538/1075-1144), jedan je od najpoznatijih kur'anskih filologa. Rođenje u mjestu Zamahšeru u pokrajini Horezm, u sjevernoj Perziji. 59 Rođen je u Bejdi, mjesto u blizini Širaza u Perziji. Pripadao je šafijskoj pravnoj školi, a u akaidu je sljedbenik eš'arijske teologije. Napisao je dvadesetak djela iz različitih oblasti, uključujući pravo, gramatiku, teologiju i kur'anske znanosti. Slavu je stekao najviše zahvaljujući svome tefsiru Anwar at-tanzil wa asrar at-ta' wil.

62

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Poslanica u sklopu tuma�enja stalnog vra�anja i pokajanja

drugog statusa, a ne statusa onih koji su spomenuti prije veznika niti, tj. da se pojasni nevjernikovo stanje u konačnici, ne samo radi hiperbole u negiranju pokajanja onih koji su činili pokuđena dijela, jer ajet se odnosi na nevjernike, kao što je spomenuto i potvrđeno ranije. Znaj da je Allah, nakon što je Svojim robovima naredio pokajanje riječima: Allahu se svi pokajte, o vjernici, da biste uspjeha imali, nadahnuo ih dokazom da, kad protivrječe Njegovom naređenju koje je ustanovljeno posredstvom Njegovih riječi: Zatim im je On oprostio da bi oni oprost tražili, tj., kad budu pitani, da kažu: „Da si Ti nama oprostio, mi bismo od Tebe oprost tražili”, kao što je rekao: O čovječe, šta te obmanjuje u pogledu tvoga Gospodara plemenitog?60 da kaže: „Obmanula me i zavarala Tvoja plemenitost”, budući da je Allah, slavljen neka je On, obznanio da se oni neće pokajati dok im On ne oprosti. Kad onaj kome Allah ne oprosti, a ni on se Njemu ne pokaje, bespomoćan stane pred Gospodara na Sudnjem danu i bude upitan o grijesima i nekajanju, te se tada sjeti Njegovih riječi: Pa im je on oprostio, i napomene na prethođenje Allahovog oprosta njegovom traženju oprosta od Njega, Allah se postidi da ga kazni zbog grijeha, kao što se rob stidi Allaha za vrijeme kajanja ako učini neki propust dok je u toj situaciji. Znaj da je Poslanik (a.s.) rekao: „Zaista pokajanje ima vrata čija je širina 70 godina, i ona se ne zatvaraju sve dok Sunce ne izađe sa zapada.”61 Njegova tajna i objašnjenje je da su vrata pokajanja aluzija na životni vijek vjernika, dok je njegovo specificiranje brojem od sedamdeset godina aluzija na pretežno dosezanje te dobi, kao što je Poslanik (a.s.) rekao: „Životni vijek mog ummeta je između 60 i 70 godina.” Pod širinom se (u ovakvim slučajevima) podrazumijeva fizički, a pod dužinom duhovni svijet, dok je tajna zatvaranja vrata aluzija na kraj života, kao što na njega aludira Poslanik (a.s.) riječima: „Allah prima pokajanje Svoga roba dok mu duša ne dođe u grkljan.” Što se tiče izlaska Sunca sa zapada, u vezi s ljudskim postojanjem to je aluzija na rastavljanje duše od tijela. Pri izlasku sunca duše sa zapada tijela završava se njegov život, pa se zatvaraju vrata pokajanja u njegovom slučaju. Zato se u toj situaciji ne prima pokajanje grješnika zbog loših djela, niti vjerovanje nevjernika, jer se pri ležanju na samrti i u samrtnom hropcu završava vrijeme teklifa, duša napušta svoje boravište, izlazi iz područja teklifa i ulazi u prvo od ahiretskih prebivališta a da se i nije rastavila od tijela. Skida mu se veo pa jasno vidi. Allah nad svim bdije. Pisanje,ove rasprave je završeno 26. gumada al-ahira 1026. h.g., a to je dan sunećenja mog sina Mustafe Hilmi al-Marhima.
Sa arapskog jezika preveo: hfz. Enes Beganović 60 Qur'an, LXXXII:6. 61 Bilježi Ibn Magga (As-Sunan, br.4.060) i Tirmizi (As-Sunan, Kitab Ad'iya al-nabiyy, br.3.458 i 3.459) GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

63

11 0 2

0 201

2009

200 8

20 07
20 1
2

(bio)politika i (bio)etika

15 20

2014

2013

Oussama Cherribi

RASTUĆA ISLAMIZACIJA EVROPE1

“Islam je, zaista, svjetska religija, sve više vidljiv u Evropi i SADu, kao i u Aziji, Africi i na Srednjem istoku. Muslimani su veliki dio mozaika zapadnih društava i nisu više strani posjetioci, već su kolege i sugrađani.”2

Muslimani više nisu autsajderi u Evropi. Tri glavna događaja su se desila u muslimanskim zajednicama Zapadne Evrope u posljednjih nekoliko decenija. Jedan događaj je proces institucionalizacije islama u Evropi, uključujući podizanje džamija, islamskih škola, socijalnih, kulturnih, čak i političkih organizacija. Drugi događaj je pojava muslimanskog vjerskog vođstva u Evropi, odnosno imama, kao glavnog glasa muslimanske zajednice u odnosu prema društvenim pitanjima od važnosti za evropska društva. Na ova dva događaja se referiram kao na islamizaciju Evrope. Treći događaj je re-islamizacija Evrope. Time označavam re-islamizaciju sekularnih muslimana u Evropi. Pojava muslimanskog vjerskog vođstva
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

67

Oussama Cherribi

devedesetih godina dvadesetog stoljeća značila je da je sekularno i, često, lijevo orijentirano vođstvo emigrantskih organizacija, koje su reprezentirale muslimane u sedamdesetim i osamdesetim godinama, dobilo mjesto iza vjerskog, koje se sada javilo s pretenzijom da bude vodeći glas evropskih muslimanskih zajednica. Sekularna elita bila je ne samo glasnogovornik emigrantskih muslimanskih zajednica već i vladin partner u nastojanjima integriranja manjina. Džamije su od strane iste sekularne elite bile viđene kao reakcionarna mjesta, koja rade za islamske zemlje porijekla. U isto vrijeme imami su bili viđeni kao reakcionarni i kontrolirani, te angažirani da rade za vladu zemlje porijekla, radije nego za useljenike kako bi dobili više zakonskih prava u društvu u kojem su živjeli. Sada, manje je podijeljenosti unutar ovih muslimanskih zajednica, a prethodno sekularni lideri izražavaju saglasnost s vjerskim vođama da je islamski identitet veoma važan. U ovom poglavlju raspravljam o ključnim događajima koji su doveli do islamizacije i re-islamizacije Evrope, s primjerima iz evropskih zemalja, i u pogledu onoga što može biti u budućnosti (With reference to what lies ahead). Tri glavna događaja objašnjaislamizaciju i re-islamizaciju Evrope: rast muslimanskih zajednica u Evropi, povećana primijećenost islama u evropskoj javnoj sferi i politička mobilizacija muslimana u Evropi. U zaključku raspravljam o ovim događajima u svjetlu sadašnje zabrinutosti muslimanskih zajednica, kao i zabrinutosti političkih elita i nemuslimanske populacije u evropskim zemljama.

Rast muslimanskih zajednica u Evropi
Veoma je bitno znati da u Evropi nije jedna, već mnogo muslimanskih zajednica koje su različitog etničkog porijekla.3 U Britaniji, pakistanski muslimani čine najbrojniju zajednicu, ali nije beznačajno prisutstvoo Marokanaca, Alžiraca i muslimana iz zemalja Zaliva u Londonu, naprimjer.4 U Njemačkoj i Holandiji dominantni su muslimani iz Turske, okupljeni u najmanje tri organizacije: Mili Guruš, Dianet i Sulemandžije. U Holandiji se nalazi značajan broj muslimana iz Maroka i Surinama. U Francuskoj ima četiri miliona muslimana, kao i u Španiji i Belgiji. Većina njih su iz Magreba, s manjim grupama iz Turske i Afrike.5 Mnogi Pakistanci, Kurdi i muslimani iz bivše Jugoslavije smjestili su se u Skandinaviji. Također, manji broj muslimana različitih etničkih pripadnosti živi u svim ovim zemljama. Tu su i muslimani političke izbjeglice, od kojih su mnogi Kurdi, ili su došli iz Albanije i bivše Jugoslavije. Teško je tačno procijeniti koliki je sada broj muslimana u evropskim zemljama, ne samo zato što se broj legalnih useljenika mijenja, već i što, prema pouzdanim informacijama, ima i ilegalnih useljenika. U Italiji, napri68
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Rastu�a islamizacija Evrope

mjer, katolički Karitas je procijenio da je 1999. godine živjelo legalno pola miliona muslimana, dok drugi procjenjuju broj od jednog miliona.6 Muslimani očekuju da će brojčano nadmašiti nemuslimane u Evropi do 2050. godine. Kakogod, u mnogim evropskim gradovima je nizak natalitet među domaćim stanovništvom i muslimanska djeca će biti u većini u školama tokom sljedeće dekade. Ovako predviđeni razvoj bio je predmet značajnog broja novinskih napisa u različitim evropskim medijima, izdatim u posljednjih nekoliko godina. Evropske nacionalne vlade fokusiraju se na muslimansku populaciju unutar svojih država, a potajno izražavaju zabrinutost zbog potencijalne sposobnosti vlada islamskih država da mobiliziraju te etničke zajednice. Ironično, ali Zalivski rat i afera Rušdi osigurali su priliku za ovaj strah među narodom u Francuskoj, Britaniji i Holandiji, naprimjer, te označili početak razvijanja jačeg muslimanskog identiteta. U ranim devedesetim godinama, zbog spomenutih događaja, mladi muslimani i muslimanke su intervjuirani na radiju i televiziji u ovim zemljama i pitani da li se osjećaju kao muslimani ili kao Evropljani (Francuzi, Holanđani ili Britanci). Jedan mladi čovjek, kojeg je intervjuirala holandska televizija, rekao mi je: “Nikada prije nisam sebe pitao nešto slično, ali sada shvatam da oni žele da ja budem musliman. Ja jesam musliman.”

Rastuća primijećenost islama u evropskoj javnosti
U protekle tri decenije islam je postao značajnije primjetan u evropskoj javnoj sferi. Džamije, halal hrana, muslimanski običaji i način odijevanja sve su prisutniji u evropskim državama. Prva džamija u Evropi je izgrađena u 12. stoljeću, od strane Maura u Andaluziji (južna Španija). Džamija Alhambra bila je magnet za rast muslimanske zajednice u Španiji, koja se uglavnom koncentrirala na jugu zemlje. Džamija La Grande de Paris bila je završena 1926. godine i bila je poklon od kralja Maroka. Maroko je bio francuska kolonija u to vrijeme i Francuska je prihvatila poklon kao znak prijateljstva, sa ciljem da osigura mjesto koje može dočekati kralja, kada on posjeti grad. Najviše džamija u Evropi danas, koje su sagrađene u posljednjim godinama, ili koje se planiraju graditi u bližoj budućnosti, značajno je sponzorirano od fondova iz islamskih zemalja. Velika džamija u Hyde Park u Londonu, naprimjer, napravljena je uz potporu zemalja Zaliva. Te zemlje, također, finansiraju gradnju jedne od najvećih džamija u sjevernoj Evropi, na periferiji Roterdama, koja će biti poznata po tome što će imati najviši minaret u Evropi. Veće džamije u Evropi mogu često služiti kao prostor da u posebnim prilikama okupe različite etničke muslimanske zajednice.
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

69

Oussama Cherribi

Džamije, izgrađene finansijskim sredstvima lokalnih zajednica, uglavnom okupljaju pojedinačne muslimanske etničke grupe i mnogo su skromnije. To su često rekonstruirana kladišta ili garaže. U Holandiji, gdje je najniža stopa nezaposlenosti u Evropi, policija i agencije za privremeno zapošljavanje podjednako organiziraju posebne sesije u džamijama na kojima informiraju narod o mogućnostima zapošljavanja i projektima zajednice. U Evropi je u porastu broj manjih džamija, koje grade lokalne zajednice vjernika. S time je došla i pojačana podrška islamskim školama i u skorije vrijeme poziv za islamske domove penzionera (retirement housing) i uključivanje imama u savjetodavni rad sa zatvorenicima muslimanima. Neke evrposke države su uvele halal hranu za svoje odbrambene snage, a škole u nekim evropskim zemljama obezbjeđuju obroke bez svinjetine za muslimansku i djecu vegetarijanaca. Velika Britanija i Holandija služile su drugim evropskim zemljama kao primjeri kako akomodirati muslimanske zajednice. Većina supermarketa u obje zemlje, naprimjer, uvelo je odjele za halal hranu. U obje zemlje pokazuje se više dobre volje da se udovolji kulturnim razlikama nego u nekim drugim evropskim zemljama. Kao primjer može poslužiti odluka grada Roterdama u kasnim devedeseim da otvore neke javne bazene u posebnom vremenu samo za muslimanske djevojke i žene i da organiziraju posebne kurseve, kao što je vježbanje vožnje bicikla za muslimanke, koje često nose duge haljine. Jedna od prominentnih tema u Evropi bila je nošenje vela, napose zbog načina na koji je to rješavala Francuska. Tamo je pitanje učenica koje nose mahramu dobro poznato, zbog podjele koja je nastala sredinom devedesetih. Još i danas mnoge djevojke muslimanke i učiteljice ne mogu nositi mahrame u školama, zato što to škole ne dozvoljavaju. Mahrama nije nikada postala tema u Britaniji ili Holandiji i ove države imaju mnogo liberalniji pristup akomodaciji muslimanki na radnim mjestima, kao i osiguravanju posebnih okolnosti za djecu u školama. U Velikoj Britaniji, naprimjer, muslimankama policajkama dozvoljeno je da nose mahramu. U Holandiji uposlene muslimanke u supermarketima Albert Heijn nose specijalno šivenu mahramu s logom korporacije. Aktualan problem u Holandiji je u sudskoj profesiji. Muslimanki, službenici u sudnici, početkom 2001. godine zabranjeno je nošenje mahrame na poslu, a njen prigovor na ovu odluku odbijen je od strane Komiteta za jednakost prava. Međutim, rasprava nije sasvim završena i nastavlja dijeliti žene u profesiji. Čak i lijevo krilo feministkinja, koje bi trebalo da normalno podrži pravo žene na izbor u ovom slučaju, smatra da će tradicionalni simbol sudstva izgubiti svoju efikasnost ako žene sudije budu nosile mahrame.

70

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Rastu�a islamizacija Evrope

U Britaniji i u Holandiji muslimani su predstavljeni na najvišim nivoima nacionalnih vlasti. Postavljeni su muslimani u Dom lordova, a izabrani su u Dom komuna u Britaniji. Ima čak više izabranih članova u Holandskom parlamentu, ekvivalentnom Domu komuna, čije članstvo je u četiri političke stranke: Liberalna stranka (VVD) dva, Socijaldemokratska stranka (PvdA) tri, i Zeleni (jedan). Za razliku od Francuske, koja nema ni jednog muslimana zastupnika u Nacionalnoj skupštini ili u Senatu, Njemačka ima jednog muslimana člana Bundestaga, koji je član Zelenih. Španija nema ni jednog. Također, u Nacionalnoj skupštini Belgije nema ni jednog muslimana, dok ih ima nekoliko u regionalnim parlamentima u francuskim i flamanskim dijelovima zemlje. Iako Njemačka ima glavnu ulogu u vođenju procesa evropske integracije, ona je unutar vlastitih granica bila sporija od Britanije, Holandije, Belgije ili Francuske u integriranju svoje muslimanske populacije. Naprimjer, dijetalna ograničenja muslimanske djece, a posebno kulturna averzija prema schweinfleisch, što je glavna njemačka hrana, i dalje se posmatraju od strane prosječnih Nijemaca kao ozbiljan problem. Podjednako, i politička i medijska elita posmatraju ovo kao problem, a baziram ovo na razgovorima koje sam upriličio s članovima Bundestaga u julu 2001. godine. (U dobro poznatom restoranu Die Eins u Berlinu tokom ručka s njemačkim članom parlamenta ustanovio sam da malo šta ima na jelovniku osim svinjetine, tako da sam naručio ono što je bilo opisano kao paradajz sa sirom, ali sam kasnije otkrio isjeckanu svinjetinu prekrivenu premazom od sira!). Zahtjev za islamske škole posmatra se kao još ozbiljniji problem, čak i od lijevo orijentiranih političkih rukovodstava u Njemačkoj. Njemačku sada prisiljavaju jedino vlastiti sudovi da postupa sa zahtjevima muslimana za islamskim školama na isti način koji država određuje za jevrejske i kršćanske čkole. Član Socijaldemokratske stranke (SPD), član parlamenta s kojim sam razgovarao, opisao je sadašnje stanje kao strah ne samo od narastajućih muslimanskih zajednica, među kojima je turska najmnogobrojnija, već i od narastajućih potreba koje zajednica ima, kao što su škole, što će ultimativno državu koštati u vrijeme stanovitih ekonomskih poteškoća.7 Jedan politički ekspert kazao je za Nijemce da su “deset godina iza Holanđana”, kada je riječ o politici i akomodaciji manjina, posebno akomodaciji muslimana.8 Naprimjer, uspjeh turske asocijacije Mili Goruš u Holandiji objašnjava se velikim dijelom preduzetničkim vođstvom grupe, koje je povezano s holandskim društvom, a posebno politikom i medijima. Međutim, u Njemačkoj, bez obzira na to što ima mnogo više poduzetnika nego u Holandiji (prema tome, imaju potencijalno veću ekonomsku moć), oni se kreću u izoliranom krugu i nisu uključeni u civilno društvo. Oni vjeruju da su mediji i političari protiv njih u Njemačkoj, što su možda i u pravu. Nijemci nisu stimulirali manjine da budu aktivni u politici, čak ni na loGODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

71

Oussama Cherribi

kalnom nivou, a doskora su manjine, posebno Turci, bili potpuno isključeni iz njemačkog građanstva (državljanstva – German citizenship). Holandija, nasuprot tome, dala je useljenicima, osim holandskog građanstva, pravo i da biraju. Holandski politički analitičar Brieuc-Yves Cadat argumentira da postoji još uvijek problem s državljanstvom u Holandiji, jer neko može imati prava na lokalnom nivou, ali je lišen toga na državnom nivou.10 Njemačka je 2001. godine konačno promijenila svoja pravila o državljanstvu, čineći ih liberalnijim i slijedeći holandski pristup.

Uloga medija i novih tehnologija
“Imami on-line” su relativno nov fenomen, koji je postao zajednički u kasnim devedesetim godinama u različitim evropskim zemljama. Mnoge od ovih internet stranica su na nekoliko jezika. One ohrabruju interakciju među mlađim osobama, koje su redovni korisnici kompjutera, i vjerskih lidera, koji mogu odgovoriti na pitanja putem interneta o obredima, problemima asimilacije i integracije, kao i osobnim pitanjima, kao što su brak ili seksualnost. Nova interaktivna tehnologija nije imamima napravila probleme, već im je dala više pristupa novoj publici. Lokalna kablovska televizija u evropskim gradovima i lokalne radio stanice u Evropi su sljedeće sredstvo pomoću kojih muslimanske zajednice diskutiraju o važnim temama, a muslimanski vjerski lideri pokušavaju da pruže podršku i privuku nove sljedbenike. Otvoreni radio programi muslimanskim zajednicama pružaju priliku da komuniciraju s lokalnim imamima. Uvezeni programi iz islamskih zemalja često se emitiraju na lokalnoj kablovskoj televiziji, zato što lokalne zajednice nemaju uvijek resurse da proizvode vlastiti program. Na istom kablovskom sistemu u Amsterdamu, naprimjer, mogu se naći programi iz Turske, Maroka, Saudijske Arabije ili Londona. Primijetio sam da se u mnoge otvorene programe, koji se proizvode u islamskim zemljama a emitiraju na evropskim kablovskim kanalima ili posredstvom satelita, javljaju mnogi evropski muslimani, što znači da ne postoji nevažna nadnacionalna dimenzija za publiku i interpretaciju islama. Također, u cijeloj Evropi izlaze novine čija su ciljna grupa muslimani. Njihov dijapazon se kreće od najprihvaćenijih i naširoko čitanih novina, kakve su arapski Al-Hayat, štampan u Londonu preko satelita sa specijalnim evropskim izdanjem, do specijalnih novina produciranih u gradovima za muslimane raličitih jezika. Ukratko, nova tehnologija i tradicionalni mediji utjecali su na to da se vidljivost religijskog vođstva pomjerila od privatne džamijske sfere i postala vidljivija i dostupnija u javnoj sferi. Ovo je učinilo religijske vođe mnogo dostupnijim muslimanskoj javnosti i vidljivijim nemuslimanima.
72
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Rastu�a islamizacija Evrope

Jedan od problema u mnogo evropskih zemalja je poziv na namaz, koji dolazi pet puta dnevno preko zvučnika na džamijama i koji je generirao stanovitu ljutnju susjednog nemuslimanskog stanovništva. Nova tehnologija koju koriste muslimanske zajednice u nekim zemljama rješava ovaj problem. Tokom ramazana 2001. godine webmaster specijalne holandske stranice,9 naprimjer, dao je ljudima priliku da se loguju (to log on) i unesu broj svog mobilnog telefona, kako bi čuli ezan preko SMS poruke. Ovo je bio veoma popularan napredak i bio je primijećen u štampi. Najviše SMS poruka otišlo je u vrijeme zalaska sunca, kada muslimani prekidaju dnevni post.

Politička mobilizacija muslimanskih zajednica
Istraživanje u Sjedinjenim Američkim Državama i Zapadnoj Evropi o društvenim pokretima i kretanjima općenito koncentrirana su na nacionalnu politiku i kolektivnu akciju.11 Mala pažnja je poklonjena mobilizirajućim aktivnostima imigranata ili muslimana u evropskim društvima. Ovdje razlikujem dva tipa mobilizacije. Jedan je postizanje legislativnih ili političkih ciljeva, ili posebnih materijalnih zahtjeva. Ovaj tip je manje spontan i više zavisan od društvenih veza i resursa za ostvarenje ciljeva. Drugi tip mobilizacije je ono što Pierre Bourdieu imenuje sintagmom “trenutna mobilizacija”.12 Ona je odgovor na neočekivan događaj ili odluku, i može, ali ne mora, biti usmjerena na postizanje legislativnih ili političkih ciljeva.

Mobilizacija sa specifi�nim politi�kim ciljevima Francuska i tranzitne vize
Jedan primjer ovog tipa mobilizacije desio se sredinom osamdesetih i vezan je za Šengenski sporazum između nekoliko evropskih država, koji je omogućio građanima da putuju bez viza. Mobilizacija Marokanaca, Tunižana i Alžiraca desila se zato što je Francuska nametnula zahtjev za traženje tranzitne vize za sve neevropske građane koji žive u Evropi, a koji žele da putuju u Francusku. Potpisivana je peticija, i organizirane demonstracije ispred francuske ambasade u nekoliko evropskih država i zaprijećeno je podizanjem tužbe protiv Francuske kod Evropskog suda pravde. Poslije nekoliko mjeseci Francuska je ukinula ovu svoju odluku.

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

73

Oussama Cherribi

Izgradnja džamije i zajednice u Holandiji
Turska zajednica Mili Guruš u Amsterdamu, poznata kao najkonzervativnija grupacija Turaka, zato što podržava tursku Refah stranku, predstavlja drugi primjer mobilizacije sa specifičnim političkim ciljevima. Osamdesetih godina kupili su veliku zgradu s ograđenim parkinzima, koja je bilo mjesto prodaje i popravljanja automobila. Desilo se to u vrijeme kada je imovina u tom dijelu grada imala veoma prihvatljivu cijenu. Oni su predložili da renoviraju prostor i konstruiraju novu džamiju i stambeni kompleks za turske muslimane. Gradsko vijeće bilo je potpuno suprotstavljeno ovom prijedlogu, zato što nisu željeli ohrabriti “turski getto” u kraju koji je već viđen kao “etnički getto”. Poslije lobiranja na državnom nivou, poduzetnici turskog Mili Guruša tražili su saradnju s glavnom holandskom stambenom asocijacijom i složili se da naprave dio od dogovorenog stambenog prostora za Holanđane rezidente. Zbog ugleda holandskih stambenih vlasti i njihovog sporazuma s Turcima, grad se konačno saglasio, nakon blizu deset godina debate, da se ide dalje s projektom. Tri glavne konsekvence pojavile su se kao posljedica borbe da se osnuje džamija Ajasofija i stambeni kompleks. Jedna je ta što je izraz “Ajasofija” postao nekom vrstom brenda u zajednici. Džamija Ajasofija nije mjesto samo za molitvu, već se tu nalaze kafeterija, restoran, radionice, agencija za zapošljavanje, turistička agencija i prodavnica robe široke potrošnje. Druga konsekvenca je nastupanje u javnosti vođe i glasnogovornika Mili Guruš zajednice Hadži Karagera, koji se pojavljuje kao primjer tolerantnog i u holandsko društvo dobro integriranog turskog poduzetnika, potpuno različitog od stereotipnog viđenja Mili Guruš “ekstremizma”. On je bio pozvan u Njemačku od strane političara da posluži kao primjer umjerenosti turskog Mili Guruš življenja islama. Konačno, treća konsekvenca, nekoliko holandskih lokalnih političara završili su svoju političku karijeru zato što su ostali čvrsto protiv prijedloga i konačno izgubili.

Njema�ka i islamske škole
Dok islamske škole nisu bile tema u nekim evropskim zemljama, kao što su u Britaniji i Holandiji, gdje ih ima veliki broj, druge evropske države ne žele njihovo osnivanje. Njemački Ustav dozvoljava vjerske škole za kršćane i jevreje, ali politički establišment ne želi da otvori tu mogućnost za muslimane. Ovaj problem još nije riješen i očekuje se da će muslimani ostvariti ovo pravo. Ovo pitanje je pokrenulo Turke u Njemačkoj da formiraju vlastitu islamsku političku partiju.13

74

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Rastu�a islamizacija Evrope

Trenutna mobilizacija
Dobro poznati primjeri “trenutne mobilizacije” početkom devedesetih godina uključuju proteste u vezi sa Salman Rušdi aferom u Britaniji i drugim evropskim zemljama i u vezi s temom mahrame u Francuskoj, u isto vrijeme. U aferi Rušdi, muslimani koji su demonstrirali u Britaniji i drugim evropskim zemljama, bili su protiv objavljivanja i prodaje njegove knjige Šejtanski stihovi. U slučaju mahrame u Francuskoj, muslimani su demonstrirali, tražeći poštivanje lične slobode, a protiv odluke škole da zabrani djevojci Marokanki nošenje mahrame. Mnogo općenitija muslimanska perspektiva bila je da se pravo nošenja mahrame treba posmatrati na sličan način kao i pravo nošenja lančića s krstom ili Davidovom zvijezdom. U nastavku iznijet ću nekoliko primjera “trenutne mobilizacije” u Belgiji, Britaniji, Holandiji i Njemačkoj.

Belgija: okupljanje zajednica
Primjer “trenutne mobilizacije” je javni odgovor na užasnu torturu i ubistvo nekoliko mladih djevojaka u Belgiji, koje je počinio serijski ubica pedofil krajem devedesetih. Jedna od njegovih žrtava bila je djevojka marokanskog porijekla. Održana je serija javnih demonstracija, poznatih kao pokret “bijeli mart”, protiv “prljavih ruku” vlade i pravosudnog sistema, koji su se pokazali korumpiranim i nekompetentnim u istrazi tih ubistava. Na dženazi djevojke u Briselu u najvećoj džamiji u Belgiji bila je snažna demonstracija kada se skupilo hiljade ljudi. U džamiji su bili roditelji, familije, dostojanstvenici, političari, čak i sam kralj Belgije. Oni su pokazali zajedničku snagu muslimanske zajednice i Belgijanaca protiv strašnoga čina. Strarija sestra ubijene djevojke nosila je bijelu mahramu na glavi, govorila je okupljenima poetično i na tečnom francuskom jeziku i to je uživo prenošeno širom Evrope. Utjecaj toga proširen je i pojačan pristizanjem djevojčinog tijela u Tanger, radi ukopa, gdje su stotine ožalošćenih stajali poredani duž ulica. Mnogi Evropljani su pratili ovaj događaj na televiziji. Trenutna mobilizacija javnosti protiv Dutroux ubica bila je usmjerena na ostvarivanje pravde i gonjenje optuženog, koje se, ustvari, još nije dogodilo. Starija sestra, koja je govorila na dženazi, od tada je postala kulturna ikona u Belgiji. Objavila je knjigu, gostovala u nekoliko televizijskih emisija i pisala za jedan broj novina i magazina. Pojedini politički promatrači sugerirali su da je ovaj veoma zapaženi i snažni događaj dženaze djevojci muslimanski u kojem je muslimanska zajednica izrazila solidarnost s Belgijancima francuskog govornog područja, realno doprinijela nestanku ekstremno desne stranke francuskog govornog područja iz regionalnog parlamenta i zajednice francuskog jezika u Belgiji.
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

75

Oussama Cherribi

Britanija: Rasa ili religija?
Druga trenutna mobilizacija desila se u obliku nasilnih protesta u ljeto 2001. godine u Engleskoj. U zadnjoj sedmici prije britanskih općih izbora 7. juna 2001. godine novine su izvijestile o „rasnoj pobuni“ u Oldhamu i susjednim radničkim gradovima, gdje „Azijci“ i „britansko stanovništvo“ žive jedni do drugih. Azijci (Pakistanci), mlađi ljudi i tinejdžeri, prevrnuli su nekoliko automobila i zapalili nekoliko kuća i poslovnih prostora u znak protesta protiv rasne diskriminacije i rasnog uznemiravanja u susjedstvu. Na jednoj nacionalnoj televiziji izvještavano je o događaju kada je glasnogovornik lokalnog ranga iz ekstremno desne Britanske nacionalne stranke (BNP) iznio svoje viđenje problema, koje je bilo oštro suprotstavljeno stavovima mladih Azijaca, koji su također govorili u televizijskom izvještaju. U toj fazi, blizu vremena samog događaja, on je u medijima općenito označavan kao „rasni“ problem. U vezi s ovom trenutnom i nasilničkom mobilizacijom mladih Pakistanaca protiv lokalnog rasizma, s kojim su oni i njihove porodice svakodnevno sučeljeni, posebno je primjetno to što je događaj donio na izborima Britanskoj nacionalnoj stranci (BNP), prije nego li muslimanskoj zajednici. Manje od jedne sedmice poslije ovih tzv. „rasnih nemira“ BNP je dobila na općim izborima u dvije izborne jedinice u toj regiji neobično mnogo glasova.14 Iz ove stranke su tumačili da je takav izborni rezultat izraz protesta građana protiv načina na koji laburistička vlada tretira pitanje useljavanja kao i načina na koji je lokalno vijeće tretiralo ove lokalne probleme. Međutim, drugi su smatrali da je BNP podstakla lokalne sukobe u sedmicama koje su prethodile izborima sa ciljem da isprovocira ovaj nasilnički događaj i usmjeri preplašene birače prema desničarskim, antiuseljeničkim strankama:
Stanovništvo Oldhama se vraća u normalu dvije noći poslije nereda u gradu. Boce s benzinom i cigle bacane su na policijske službenike i automobile u najgorem rasnom nasilju u Britaniji u posljednjih petnaest godina. Policija Mančestera je osudila nasilje, tokom kojeg je dvadeset osoba bilo uhapšeno, a dvadeset i pet je hospitalizirano u bolnici, zbog manjih povreda. Na konferenciji za novinare policija je odbacila tvrdnje da su izgubili povjerenje lokalne zajednice, naglašavajući da su aktivnosti desničarskih ekstremista uzrokovale rasne tenzije u Oldhamu. Šef policije Eric Hewitt je rekao: „Nema sumnje da se prisustvo Nacionalnog fronta i Britanske nacionalne stranke (BNP) posljednjih sedmica može smatrati smišljenom smicalicom da se zloupotrijebi naša rasna situacija i to je izazvalo strah među svim našim zajednicama, ne samo Azijcima.“ On je dodao da su BNP i Nacionalni front bili vrbovali nove članove u gradu, ali nije bilo ničega što bi ukazivalo da su kršili zakon ili poticali mržnju svojim transparentima. 76
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Rastu�a islamizacija Evrope Richard Knowles, vođa Liberal-demokrata u vijeću Oldhama, također je optužio desničarske ekstremiste za zloupotrebu rasnih tenzija u gradu. Rekao je: „BNP i NF su legalni, ali njihove metode zadobijanja podrške veoma su različite od većine političkih stranaka. Oni su podli rasisti.“ On je priznao da su rasne napetosti postojale neko vrijeme u Oldhamu, ali je dodao: „Ima jedna manjina ljudi koji pokušavaju manipulirati dešavanjima radi vlastitih ciljeva, a mi znamo suditi o njihovim intencijama i nećemo im dopustiti da unište ime Oldhama.“16

Rasna sukobljavanja između bandi južnih Azijaca i bijelaca i policije sporadično su nastavljena tokom juna u gradovima na sjeveru Engleske. Premijer je 27. juna 2001. godine javno osudio BNP, zbog podsticanja rasnih napetosti u Burnleyu:
Premijer Tony Blair osudio je „ružni utjecaj“ sljedbenika Britanske nacionalne stranke u vezi s rasnim nemirima u Burnleyu. Gospodin Blair je rekao da je ‘totalno neprihvatljivo’ da organizacije izazivaju rasnu mržnju, kao u Burnleyu i Oldhamu, koji je također ranije bio zahvaćen nemirima. Odgovarajući na pitanje o nemirima tokom kojih su se bijelci i Azijci sukobili s policijom, gospodin Blair je rekao: “Nema isprike za napade na policiju ili za djela rasnog nasilja.”17

Do sada se većina medijskih izvještača i političkih posmatrača koristilo izrazom “rasni” u opisivanju ovih problema. Međutim, iste te sedmice na BBC mreži, u kasnim “ponoćnim vijestima”, u intervjuu novinaru Jeremy Paxmanu, lider BNP je ponovio više puta da ovo nije “azijski problem” nego “muslimanski problem”. On je naglasio da nije bilo hindusa u tom području, već su mladi muslimani Pakistanci ti koji su bili posebno nasilni. Spomenuo je i da je jedna kuća, u kojoj živi miješana hindu-britanska porodica, bila napadnuta.

Mobilizacija u uporednoj perspektivi
Ovo su, svakako, primjeri mobilizacije koja se nije pojavila samo u muslimanskim zajednicama u Evropi u posljednjim godinama. Sjetite se Bosne, naprimjer. Iako se ništa ne može porediti s razaranjem u Bosni, bilo je i drugih izljeva nasilja. U južnoj Španiji, u ljeto 2000. godine, bile su muslimanske demonstracije protiv paljenja džamija i napada na muslimanske poslovne objekte, nastale iz nasilne interakcije između muslimanskih i nemuslimanskih zajednica. Skorašnja istraživanja među useljeničkim grupama u Španiji (poređenjem sjevernoafrikanaca, latinoamerikanaca, azijata i subsaharskih afrikanaca) također su pokazala da bi sjevernoafrikanci bili vjerovatno žrtve napada ili uličnih sukoba sa Špancima i drugim useljenicima.16 Ovi primjeri naglašavaju pitanja muslimanskog identita i percepcije
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

77

Oussama Cherribi

muslimanskih zajednica u evropskim društvima, te uslova pod kojim se mobilizacija pojavljuje. Oba tipa mobilizacije, o kojima sam naprijed govorio, privlače pažnju šire nacionalne, a ponekad i međunarodne, javnosti na lokalnu muslimansku zajednicu. Moguće je da trenutna mobilizacija vrši jači pritisak na javne službenike da riješe problem u razumnom razdoblju. Obim medijske pažnje samo povećava urgentnost pronalaženja rješenja. Medijska pažnja, kao što su pimjeri Belgije i Holandije pokazali, može, također, graditi opće mišljenje i vjerovatno stvarati heroje, i to ne samo za muslimansku već i za širu nacionalnu zajednicu. Interesantno je da su britanski medijski izvještaji o “rasnim” problemima u sjevernim gradovima izbjegavali upotrebu riječi musliman. Samo je ekstremno desna stranka BNP opisivala ove događaje kao “muslimanski problem”, za njima korisne svrhe. Nekim od ovih primjera je naglašena veza između muslimanske i mobilizacije ekstremno desnih grupacija ili političkih stranaka u Evropi. U nekim državama antiuseljenički sentiment i etnička napetost nisu značajnije upotrijebljeni u stranačkoj politici, dok su u drugim u većem obimu kanalisani u stranački sistem.18

Zaključci Brige nemuslimanskih zajednica
Unutar postojećih procesa evropske integracije, uvođenjenja jedinstvene valute i proširenja Evropske Unije na istok, postoji zabrinutost zbog prijetnje evropskom načinu života, koja se javlja zbog postojećih procesa islamizacije i reislamizacije u Evropi. Ekonomski, socijalni i religijski razlozi leže iza straha od islamizacije. Primjeri za to su prisutni u svakoj evropskoj državi, i među političkom elitom i u javnosti. Ove brige uključuju populacioni rast u drugoj i trećoj generaciji muslimanskih useljenika i utjecaj toga rasta na demografiju glavnih evropskih gradova; rast vidljivosti u javnoj sferi različitog odijevanja muslimanki; povećanje broja islamskih škola i medija evropskih muslimana; utjecaj islamskih zemalja na evropsku muslimansku populaciju, uključujući i strah od terorizma i špijunaže; nasilje među muslimanskom omladinom, kao i tretman žena muslimanki od strane muškaraca muslimana... Tu je i zabrinutost zbog prijetnje ilegalnih imigranata, koji većinom dolaze iz subsaharske Afrike, Maroka, Alžira, Tunisa, u obalska pristaništa Evrope, kao što Albanci prelaze u Italiju, ili Kurdi iz Turske i Iraka, koji su bili najmnogobrojniji u skorije vrijeme među političkim izbjeglicama, a koji su, također, muslimani. Pored toga, evropske zajednice izražavaju zabrinutost
78
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Rastu�a islamizacija Evrope

i zbog velikog broja legalnih useljenika. Naprimjer, antiuseljenička Danska narodna stranka je objavila u augustu 2001. godine u kvalitetnim nacionalnim novinama oglas na cijeloj stranici, u kojem su štampana imena 4.371 legalna useljenika, koji su upravo tada postali državljani Danske.19 Dok su ove zabrinutosti retorički prihod ekstremnih antiuseljeničkih stranaka,20 pojačano je izražena i pojava da ih dijele stranke desnog centra, umjerenog centra, kao i lijeve orijentacije. Nedavno je bolonjski biskup pozvao italijansku vladu da dadne prednost useljenicima katolicima nad useljenicima muslimanima, zato što muslimani čine prijetnju državnom kršćanskom načinu života. Džeremi Paksmen (Jeremy Paxman), jedan od najpoznatijih britanskih TV-novinara, piše da je prosječni Englez zabrinut da će ih Pakistanci i drugi useljenici brojčano prevazići u Londonu i drugim većim engleskim gradovima: “Do 1998. godine bijela djeca su postala manjina u srednjim školama u unutrašnjosti Londona, a u predgrađu su činili samo 60% srednjoškolske populacije. Za više od trećine djece u unutršnjosti Londona engleski nije bio prvi jezik.”21 Francuzi u Marseju se boje da će grad preuzeti useljenici iz Sjeverne Afrike. Nijemci su zabrinuti zbog rasta turske populacije u njihovoj zemlji. Jedan Nijemac, član SPD-a u Bundestagu, nedavno mi je izrazio zabrinutost što u Berlinu živi najviše Turaka van Turske (njih 300.000), a dva miliona u cijeloj Njemačkoj. To je opisao kao “masovno” prisustvo u glavnom gradu. Neki naučnici dokazuju da su ovi strahovi posljedica nepomirivih razlika između muslimanske i evropske kulture, utemeljene na kršćanskim vrijednostima. Etvel (Eatwell) ide tako daleko da to opisuje kao “rasizam”, upakovan u “razložnost”, zasnovanu na ideji o “nepomirljivim kulturnim razlikama”. “Čak rasizam može biti zaodjenut u jezik većinske razložnosti (‘sasvim je prirodno da većina ljudi u Francuskoj ne žele da djevojke muslimanke prisustvuju u školama u tradicionalnoj nošnji, koja je simbol ugnjetavanja žena’)“. U sofisticiranoj propagandi, rasizam utemeljen na vrjednovanju “crnci su glupi” zamijenjen je konceptom nepomirljive kulturne razlike.22 Naporedo s ovim strepnjama ide i tendencija da pojavljivanje muslimana u vijestima u Evropi bude zbog negativnih događaja. Istraživanje provedeno u Sjedinjenim Američkim Državama o izvještavanju o Afroamerikancima u vijestima ukazalo je na postojanje stigmatizacije, koja uzrokuje rasne strahove i napetosti i može stvoriti promjenu percepcije afroameričke zajednice u široj javnosti.23 Otvoreno je pitanje da li tretiranje muslimana u evropskim medijima može imati slične posljedice.

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

79

Oussama Cherribi

Brige muslimanskih zajednica
Španija je jedina evropska zemlja u kojoj je provedeno opsežno istraživanje o mišljenju španske javnosti o useljenicima, kao i mišljenje useljenika o samima sebi.24 Samo tri procenta useljenika spomenuli su religijsku kulturu, kao najvažniju smetnju integriranju u špansko društvo.25 Studija, također, pokazuje da, u pogledu posmatranja stepena do kojeg su se integrirali u špansko društvo, sjevernoafrikanci, većinom muslimani, sebe smještaju na približno isti nivo kao i Azijati. Ove dvije grupacije su između latinoamerikanaca, koji smatraju da su najviše integrirani, i subsaharskih Afrikanaca, koji smatraju sebe najmanje integriranim u špansko društvo.26 Jedna od najmanje razmatarnih briga, koju muslimanske zajednice u Evropi moraju imati, jeste nedostatak izvršnog utjecaja na glavne informativne medije. Naprimjer, nedavni sukob u Holandiji između Imama i zajednice homoseksualaca, gdje su posljednje podržale etablirane političke stranke i vlada, muslimane je navelo da više ne vjeruju u to da će holandski mediji izvještavati o stavovoma koje oni zastupaju na objektivan način.27 Inače, muslimani su primjetno zanemareni u mnogim aspektima. Mišel Fuko (Michel Foucault), jedan od vodećih francuskih mislilaca, rekao je: “Pitanje islama, kao političke snage, suštinsko je za našu epohu i godine koje dolaze.”28 Bez obzira na važnost teme islama u 21. stoljeću, Le Monde de l’education u julu/augustu 2001, u specijalnom izdanju, identificira dvadeset i jednog mislioca kojega razumiju, propuštajući da spomenu makar jednog islamskog. Sljedeća zabrinutost je opisivanje muslimanskih zajednica kao “podklase” evropskih društava u kojima oni žive. Naravno, postoje izuzeci, brojni primjeri uspješnih poduzetnika i javljanje srednje klase, kao među afroameričkim muslimanima u SAD. Međutim, muslimani su većinom među onima s najnižim prihodima i najbrojnijim porodicama u svojim zemljama. Joppke argumentira da je država blagostanja“preimućstvo za prvu generaciju useljenika, koje ostaje odgovornost za drugu generaciju, čiji je dom društvo koje ih prihvata, ali čije ih isključivanje iz nacionalne zajednice čini ranjivim i stigmatiziranim manjinama.”29 Primjeri razmatrani u ovom poglavlju ukazuju na uspostavljanje transnacionalnog umeta (zajednice muslimana) u evropskim zemljama u kojima je islam manjinski. Ovi primjeri uključuju pojavu i porast prisustva islamskog vođstva u javnoj sferi, institucionalizaciju islamske infrastrukture (džamije, škole, humanitarne organizacije za muslimane), kao i političku mobilizaciju muslimanskih zajednica, a sve su to simboli za dalji razvoj islamskog identiteta. Socio-geneza ovog islamskog identiteta ne mora djelovati samo unutar muslimanske zajednice, već i s tendencijom medija i domaćeg stanovništva
80
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Rastu�a islamizacija Evrope

da stereotipiziraju useljenike iz islamskih zemalja kao grupu čiji je vjerski identitet važniji od njihovih različitih etničkih identiteta. Muslimani percipiraju procese islamizacije i reislamizacije kao način da ostvare religijsko građanstvo (religious citizenship) i gledaju na to kao na naprednu formu državljanstva u demokratskim evropskim multikulturnim društvima. Priznavanje muslimanskih blagdana islamskog kalendara, naporedo s kršćanskim blagdanima, veliki je korak k ovoj naprednijoj formi državljanstva/građanstva. Ovo naglašavanje prava nema za cilj natjecanje muslimana i kršćana, već radije razumijevanja, kao ostvarenje slobode vjerovanja i jednakosti građana.

EPILOG ŽIVOT U EVROPI NEPOSREDNO POSLIJE 11. SEPTEMBRA 2001.
Strašni teroristički napadi u New Yorku i Washingtonu DC, koji su usmrtili hiljade nedužnih civila iz cijelog svijeta, i kao zemljotres porušili temelje zgrada koje spadaju među najvrednije nekretnine u svijetu, također su imali za posljedicu izmicanje tla ispod nogu muslimanskim zajednicama i muslimanima pojedinačno, koji su sada odjednom postali autsajderi. Broj kriminalnih radnji u SAD u sedmici poslije terorističkog napada dosegao je skoro četiri stotine. Iako je nemoguće porediti države Evropske Unije po broju sličnih djela, mnogo je vijesti o uznemiravanjima muslimana (verbalne prijetnje i psovke bile su najčešće), kao i fizičkih napada na pojedince, džamije i islamske škole. Prezir prema muslimana i nova optužba pod kojom se muslimani Evrope drže, ne dolaze samo od nemuslimana s niskim nivoom obrazovanja ili nekosmopolitskog bekgraunda. Jedna mlada i privlačna Turkinja, naprimjer, koja studira pravo i arapski jezik na Univerzitetu u Amsterdamu i koja dnevno putuje iz istočne Holandije u Amsterdam, verbalno je napadana u vozu od strane jednog tridesetogodišnjeg “intelektualca”. Ovo je jedan od mnogo sličnih primjera širom Evrope. Jedan od najzanimljivijih komentara koje sam čuo od mnogih je da su muslimanke, prepoznatljive po mahramami, odabrane za verbalno vrijeđanje. Činjenica je da, bez obzira na to što sam imao mnoge razgovore s glavnim parlamentarcima iz različitih evropskih zemalja, u kojima su izrazili svoju zabrinutost zbog narastanja muslimanskih zajednica u njihovim zemljama i zbog utjecaja kojeg bi mogle imati na, primjerice, njemački, francuski, belgijski, holandski ili britanski način života, rijetko je ova vrsta izjava bila saopćena javno u medijima. Sada evropski političari, meGODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

81

Oussama Cherribi

diji i javnost otvoreno diskutiraju o mogućoj “petoj koloni” koja operira u evropskim zemljama i novim bezbjednosnim prijetnjama iznutra. U danima poslije napada, politička elita i mediji u SAD i Velikoj Britaniji prednjačili su u odnosu na kontinentalnu Evropu u podsjećanju naroda na to kako je islam tolerantna i mirojubiva religija i kako su muslimani, u ogromnoj većini, zakonu lojalni građani, koji vole demokratiju u kojoj žive i osuđuju nasilje. Kao odgovor na strašne terorističke napade muslimanski vjerski lideri u Evropi su se politički mobilizirali u svojim različitim nacionalnim i transnacionalnim organizacijama, s namjerom da pošalju poruke sućuti građanima SAD i da pokažu svojim nacionalnim vladama i Evropskoj Uniji da je islam miroljubiva religija i da odbacuje ove terorističke napade. Kakogod, postoje dva problema. Jedan je taj što se jave ponekad i slučajevi islamskih vođa u Evropi koji se koriste ekstremnom retorikom u svojim hutbama ili javnim saopćenjima i podrže terorističke napade. Naravno, oni privlače najveću pažnju u medijima. Naprimjer, u Britaniji The Independent, kvalitetan magazin, poznat po svojoj objektivnosti, bilježi da su dva “samoproglašena” šejha sa sjedištem u Londonu, koji su “pohvalili terorizam kao pravedne napade na ludu supersilu”, bili kritizirani od strane muslimanskih lidera u Velikoj Britaniji, koji su bili zgrahnuti tim provokativnim komentarima.30 Muslimansko vijeće Britanije je izjavilo: “Mi smo navikli da oni daju odgovorne izjave. U ovoj situaciji, kada se dešavaju napadi na džamije i muslimane, ove vrste primjedbi su krajnje opasne.”31 Dok je o ovome bilo izviješteno na objektivan način u kvalitetnom magazinu, ova vrsta priče punila je stranice britanskih tabloida. Drugi problem je taj što, suprotno javnim izjavama ogromne većine muslimanskih vođa u Evropi, koji oštro i javno kritiziraju terorističke akte, ima nekoliko izoliranih primjera muslimanske djece i tinejdžera koji proslavljaju napade, slično onome što čine mladići u Palestini, pozdravljajući i slaveći napade starijih. Premda većina muslimana u Evropi osuđuje ovu vrstu reakcije na tragediju, ona je pokrenula diskusiju u evropskoj javnoj sferi o stupnju do kojeg muslimani u Evropi mogu imati razumijevanje svjesnog opravdavanja terorizma ili saosjećati s time zašto su se ovi napadi dogodili. Zaključit ću s primjerom iz Holandije, zemlje na kontinentu koja ima reputaciju tolerancije i mustikulturalizma, s više islamskih škola nego ijedna druga evropska zemlja. Dana 18. septembra 2001. godine na službenom otvaranju parlamenta, govor kraljice fokusirao se na tragediju koja se desila. Naglašena je holandska podrška Sjedinjenim Američkim Državama i žrtvama. Prirodno orandž boja je istaknuta među političkim i diplomatskim gostima u ovom važnom događaju, zato što je to boja Kuće Orandža (House of Orange). Međutim, da bih izrazio svoju solidarnost sa žrtvama te
82
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Rastu�a islamizacija Evrope

tragdije, tog dana umjesto orandž moja kravata bila je crveno-bijelo-plava sa zvijezdama i prugama američke zastave. Reakcija većine mojih kolega parlamentaraca bila je blagi osmijeh, ali jedan član Parlamenta ekstremno desne kršćanske stranke bio je izravno agresivan i sugerirao mi je da takav simbolički gest nema mjesta u tom kraljevskom događaju. Moj simbolički gest solidarnosti tog dana doveo je do članka s fotografijom u kvalitetnim nacionalnim novinama, u kojem sam komentirao napade, uključujući i taj “da nijedna religija ili vjerovanje ne mogu opravdati te strašne napade”, da “teroristi nisu prijatelji nikome”, a kasnije sam rekao u intervjuu za radio: “Mi smo svi sada Njujorčani.”32 Također sam rekao da postoje dupli moralni standardi među muslimanima u mnogim zemljama koji izražavaju podršku ovim napadima, zato što su u isto vrijeme fascinirani popularnom američkom kulturom i filmovima, često konzumiraju uvezenu američku „brzu hranu“ (fast food) i nose odjeću američkih dizajnera. Imao sam mnogo pozitivnih komentara od holandske javnosti i novinara na spomenuti članak. Neki od njih su bili zadovoljni da osoba s muslimanskim backgroundom uzima tako “snažan prozapadni stav”. Tako je očigledno da to što sam ja musliman moje komentare čini vrijednim pažnje. Istovremeno, nastavljena je glavna rasprava u državi, potpaljivana pitanjima medija i dnevnih novina, u kojoj su neki drugi prominentni holandski muslimani kazali da su oni razumjeli zašto muslimani mogu vjerovati da su uzroci napada “američka hegemonija i vanjska politika”, ali su odmah poslije kazali da oni osuđuju napade. Muslimanske zajednice u Evropi sada su pod direktnom prismotrom, ne samo zbog bezbjednosnih razloga. Mediji u Holandiji predimenzioniraju ove rasprave u muslimanskim zajednicama, a konsekvence toga po javni dojam o ovim zajednicama su nepoznate. Uporedno malo je rečeno u novinama o onim kršćanskim fundamentalistima u zemlji i Evropi koji vjeruju da su se ovi napadi, može biti, desili zbog takozvane „permisivnosti američkog društva“. Događaji od 11. septembra 2001. godine uzrokovali su frakturu u svijetu muslimana u Evropi. Bit će u najmanju ruku teško, i uzet će mnogo vremena da ih se vrati na put socijalne integracije. Takav put je utemeljen na izvjesnom nivou povjerenja i prihvatanja u i među različitim društvenim zajednicama. Premda sam ovaj članak počeo pisati prije 11. 9. 2001. godine, s gledištem da muslimani u Evropi više nisu autsajderi, način na koji se svijet promijenio od tog sudbonosnog dana može značiti da muslimani u Evropi u doglednoj budućnosti budu više izolirani i stigmatizirani, nego integrirani i uvaženi. Ipak, ostajem optimista. Ne samo zbog mojih razgovora s mnogim muslimanima u Evropi, uključujući i one iz različitih arapskih i azijskih zemalja, kao i turskim Mili Guruš, koji naglašavaju svoGODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

83

Oussama Cherribi

je opredjeljenje za demokratiju i ljudska prava i njihovo poštivanje toga što mogu prakticirati svoju religiju u otvorenim društvima, već i zbog mojih razgovora s mnogim evropskim političarima nemuslimanima koji imaju povjerenje u evropske muslimanske zajednice i vjeruju u zajednički rad da se suprotstavi i pobijedi teške izazove u budućnosti.
Sa engleskog jezika preveo: Dr. Amir Karić

____________
1. John L. Esposito/Francois Burgat (ur.) (2003) Modernizing Islam: Religion in the Public Sphere in Europe and the Middle East, London: Hurst&Company, str. 193-213 2. 3. John L. Esposito, Islam: The Straight Path, New York: Oxford University Press, 1998., 3. izdanje Steven Vertovec, Multiculturalism, Culturalism and Public Incorporation, Ethnic and Racial Studies 19, 1996, pp. 49-69; Steven Vertovec and Ceri Peach, Islam in Europe: The Politics of Religion and Community, (London, Macmillan, 1997) Bernard Lewis i Dominique Schnapper, Muslims in Europe, (London: Pinter, 1994), Jorgen Nielsen, Muslims in Westrn Europe, 2. Izd., (Edinbugh University Press, 1995), Lars Pedersen, Newer Islamic Movements in Westwrn Europe, Istraživanje o migracijama i etničkim odnosima, (London: Ashgate, 1999). Francuska ima različitu koncepciju državljanstva, koja je rukovodila državu da ne potpiše Povelju Vijeća Evrope o priznavanju nacionalnih manjina. Francuska to opravadava stavom da nema nacionalnih manjina u Francuskoj, već samo državljani. Vidi: Martin Shain i Martin BaldwihnEdwards, „Imigraciona politika: uvod“, West Europian Politics, 17:2, 1994, pp. 1-16 HYPERLINK “http://www.news.bbc.co.uk”, www.news.bbc.co.uk, sept. 6, 2001. Intervju, 19 juli 2001. Intervju 15. augusta 2001. s Gijs von der Fuhr, političkim ekspertom koji savjetuje Njemački biro za politiku prema strancima u Berlinu, i koji radi kao politički savjetnik i službenik za odnose s javnošću u Centru za strance u Amsterdamu. Intervju 4. jula 2001. HYPERLINK http://www.maroc.nl Vidi: Sidney Tarrow, “National Politics and Collective Action: Recent Theory and Research in Western European and the United States”, Annual Review of Sociology, 14, 1988, pp. 421-440 Pierre Bourdieu, La Distinction, Paris, Minuit, 1979.

4.

5.

6. 7. 8.

9. 10. 11.

12.

84

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Rastu�a islamizacija Evrope
13. 14. HIPERLINK “http://www.kranten.nl”, 5. septembar 2001. BBC Online (Vidi bilješku 15) 8. juni 2001. “Posljedica nedavnih rasnih napetosti u Oldhamu bio je značajan porast podrške kandidatima Britanske nacionalne stranke (BNP) koji su zabilježili najbolji ikada ostvareni rezultat na parlamentarnim izborima.” Http://www.bbc.co.uk/manchester/vote 2001/oldham.shtml 2001, 2001, http://www.bbc.co.uk/manchester/ http://www.itn.co.uk/nes/20010627/

15. BBC Online, 28. maj news/062001/01/fire.shtml 16. ITN Online, 27. juni britain/06burnley.shtml 17. 18.

Juan Diez Nikolas i Maria Jose Ramirez Lafita, La Voz de los immigrantes, (Madrid, IMSERSO, 2001) Anders Widfeldt, “Scandinavia: Mixed Success for the Populist Right”, Parliamentary Affairs, 53:3, 2000, pp. 499 Dietrich Thrandhart, “Politička upotreba ksenofobije u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj”, Party Politics, 1:3, 1995, str. 323-45; Uwe Backes I Cas Mudde, “Njemačka: ekstremizam bez uspješnih stranaka”, Parliamentary Affairs, 53:3, 2000., str. 457-68 Jeremy Paxman, The English, (Lindon: Penguin, 1999), str. 8 Roger Eatwell, “Ponovno rađanje ekstremne desnice u Zapadnoj Evropi”, Parliamentary Affairs 53:3, 2000, str. 411 Robert M. Entman I Andrew Rojecki, The Black Image in the White Mind: Media and Race in America, (University of Chicago Press, 2000.) Juan Diez Nicolas I Maria Jose Ramirez Latifa, La Immigracion en Espana (Madrid, IMSERSO, 2001) I La Voz de los immigrantes. Diez Nicolas i Ramirez Latifa, La Voz de los immigrantes, p. 106 Ibid, p. 99 Michel Foucault, Dits et Ecrits III (Paris, 1996.), p. 708 Christian Joppke, “Kako useljavanje mijenja državljanstvo: komparativni pogled”, Ethnick and Racial Studies 22:4, 1999, p. 645; Pogledaj također: Christian Joppke, Immigration and the Nation-State: The United States, Germany and Great Britain, (Oxford University Press, 1999)

19. http://www.4371.dk 20.

21. 22. 23. 24. 25. 26. 28. 29.

27. Cherribi, Imams and Issues

30. The Independent, 20. septembar, 2001. str. 5 31. Isto 32. De Volkskranti, 19. septembar 2001. str. 3

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

85

mr. sci. Sabahudin Šari�

NEGIRANJE GENOCIDA Osvrt na knjigu Politika genocida Edvarda S. Hermana i Dejvida Pitersona
Sažetak
Još tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu i drugih ratova na području bivše Jugoslavije velikosrpska propaganda je, između ostalog, pokušavala u svjetskim medijima pronaći osobe koje su svojim izjavama i pisanjima stajale na srpsku stranu i, na taj način, uklapale se u velikosrpsku ideološku matricu. Takva praksa je nastavljena i nakon ratova i stradanja. U tom kontekstu posebnu medijsku pažnju u Srbiji i među nacionalističkim krugovima privukla je knjiga Evarda S. Hermana i Dejvida Pitersona Politika genocida. U ovom pregledu se nećemo baviti pitanjima s kojima nismo upoznati, a koja su sadržana u knjizi i u Hermanovim izjavama, datim srbijanskim medijima. Predmet našeg interesiranja su stavovi autora koji se odnose na Genocid u zaštićenoj zoni UN-a Srebrenici, a koji korespondiraju sa stavovima velikosrpskih ideologa i negatora genocida. Ključne riječi: genocid, politika genocida, podjela genocida, građanski ratovi, etničko čišćenje.
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

87

mr. sci. Sabahudin Šari�

Uvod
Još tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu i drugih ratova na području bivše Jugoslavije velikosrpska propaganda je, između ostalog, pokušavala u svjetskim medijima pronaći osobe koje su svojim izjavama i pisanjima stajale na srpsku stranu i, na taj način, uklapale se u velikosrpsku ideološku matricu. Tako smo mogli čuti kako različiti anonimusi osporavaju odgovornost Srbije za ratove, zločine, progone i logore i ističu „ugroženost“ i stradanje Srba. Srbijanska javnost je ostala uskraćena za objektivne izvještaje i stavove najistaknutijih ličnosti svjetskog javnog mnijenja, medija i intelektualnih krugova, koji su osuđivali srpske zločine i politiku Slobodana Miloševića. Takva akcija je nastavljena i nakon ratova i stradanja. I mada je medijska blokada značajno probijena, a i u samoj Srbiji se, pored malobrojnih dokazanih boraca za istinu, sve više javlja glasova razuma, velikosrpska ideološka propaganda, sada zasnovana na negiranju svih zločina, počinjenih u ime srpskog naroda, i, posebno, Genocida u zaštićenoj zoni UN-a Srebrenici, nastavlja se. U tom kontekstu posebnu medijsku pažnju u Srbiji i među nacionalističkim krugovima privukla je knjiga Edvarda S. Hermana i Dejvida Pitersona Politika genocida, za koju je predgovor napisao inozemni član Srpske akademije nauka i umjetnosti Noam Čomski. Knjizi je, pored prevođenja i objavljivanja na srpskom jeziku, neposredno nakon objavljivanja na engleskom jeziku (2010), posvećena značajna medijska pažnja, dok je Edvard Herman bio pozvan da gostuje u srbijanskim medijima. Tako i urednik srpskog prijevoda (u izdanju Vesna info) Slavoljub Kovačević, na samom početku ističe: Uredništvo je dobilo ideju za štampu ove knjige slušajući emisiju Atlantis na Radio Beogradu 2, urednice Biljane Đorović1. Zahvaljujući Internetu, uspjeli smo preslušati navedenu emisiju i, na taj način, dobiti potpuniju sliku o Hermanovom mišljenju. Odlomci iz knjige koji se odnose na genocid u BiH postali su, preko noći, glavna tema brojnih nacionalističih sajtova i foruma u Srbiji. Stavovi autora knjige, barem što se tiče Agresije na Bosnu i Hercegovinu i Genocida u zaštićenoj zoni UN-a Srebrenici, u potpunosti odgovaraju stavovima velikosrpske ideologije i zasnovani su na istim premisama. Te premise su nenaučne, neutemeljene i proizvoljne i predstavljaju već viđeno u velikosprskoj propagandi. Autori knjige iznose svoju veliku teoriju o genocidima u svijetu i američkoj imperijalnoj politici za koju, u nastavku, pokušavaju pronaći potvrdu
1 Herman S. Edvard - Dejvid Piterson, Politika genocida, prijevod Mirabo, Vesna info, Beograd 2010. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

88

Negiranje genocida

i dokaze. Naravno, pošto se smatraju neprikosnovenim autoritetima za sve oni nemaju potrebe da poštuju općeprihvaćene naučne uzuse i norme, terminologiju, metodologiju i ostvarena dosadašnja naučna saznanja, nego kreiraju svoje termine i metode i, na osnovu njih, izvode zaključke koji se, naravno, uklapaju u teoriju koju su kreirali. U ovom pregledu nećemo se baviti pitanjima s kojima nismo upoznati, a koja su sadržana u knjizi i u izjavama Hermana, datim srbijanskim medijima. Predmet našeg interesiranja su stavovi autora koji se odnose na Genocid u zaštićenoj zoni UN-a Srebrenici, a koji korespondiraju sa stavovima velikosrpskih ideologa i negatora genocida. No, krenimo redom.

Podjela genocida
Knjiga se općenito bavi kritikom i analizom američke dominacije u svijetu, s posebnim osvrtom na pitanje genocida. Tako se na samom početku kaže: Decenije pretnji i podmićivanja, ekonomskih sankcija, subverzija, terorizma i okupacija pokazuju kontinuitet politike američke elite. Nije ništa manje impresivan kontinuitet koji se može uočiti i u načinu na koju ovu politiku shvata ta elita, intelektualci bliski vlasti i mediji koji dnevno izveštavaju o njoj, i promišljaju ili ignorišu njene posledice.2 Nesumnjivo, knjiga je pisana za američku publiku, jer su većini ljudi u svijetu poznate posljedice američke politike i dvostrukih standarda, posebno onima koji su je osjetili na svojoj koži. Zanimljivo je, naravno, kada o tome govore ugledni američki intelektulaci i profesori koji, na ovaj ili onaj način, uživaju njene blagodati. Otkrivajući toplu vodu o američkoj spoljnjoj politici, citirajući sami sebe3, autor(i) kažu: Autori su prihvatili kao očiglednu i lako dokazivu istinu da su SAD „kao rezultat svog dominantnog položaja i sveobuhvatnih kontrarevolucionarnih napora, bili najvažniji pojedinačni podstrekač, organizator i moralna i materijalna potpora teških krvoprolića u godinama posle Drugog svetskog rata.“4 5 U nastavku se nudi podjela krvoprolića: „U skladu s tim, za osnovu ove studije uzeta je podela na četiri kategorije krvoprolića: konstruktivna, benigna, zlikovačka i mitska (potkategorija zlikovačkih). Krvoprolića koja
2 3 4 Ibid, str. 13. Čomski i Herman (op.a.) Noam Čomski i Edvard S. Herman, Kontrarevolucionarno nasilje: krvoproliće u činjenicama i propagandi (Andover MA: Warner Modular Publications, Inc., 1973) http://web archive. org/web/20050313044927/http://mass-multi-media. com/CRV. Herman S. Edvard - Dejvid Piterson, nav. dj. str. 17 i 18. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

5

89

mr. sci. Sabahudin Šari�

su počinile same Sjedinjene Američke Države, ili koja doprinose njihovim neposrednim i krupnim interesima jesu konstruktivna, ona počinjena od strane saveznika ili klijenata su benigna, a ona koja su izvršile države koje su meta Amerike zlikovačka su, odnosno mitska. Očigledno, upotreba ovih termina delom je ironična, a delom ozbiljna. Uprkos tome, studija je imala cilj da razotkrije nešto suštinsko, ali neizrečeno, o politici krvoprolića i podlosti koja se vezuje samo za neka od njih, odnosno kako američka vlada i mediji procenjuju krvoprolića, s obzirom na to ko je odgovoran za njihovo izvršenje.“6 Slijede primjeri vezani za rat u Vijetnamu, Indokini, Istočnom Timoru i Kambodži, koji se karakteriziraju kao konstruktivni genocid, odnosno genocid koji je bio u interesu Amerike. U konstruktivne genocide se ubrajaju i sankcije nametnute Iraku, kao i invazija i okupacija te zemlje. U zlikovačke genocide su ubrojani zločini u Darfuru u Sudanu, Bosni i Hercegovini, na Kosovu, u Ruandi i Kongu. Dakle, radi se o zločinima koje su počinile države koje su meta Amerike i, prema autorima, oni se od strane Amerike tretiraju kao zlikovački.

Građanski ratovi
Dio knjige koji govori o Bosni i Hercegovini prepun je proizvoljnih zaključaka, konstrukcija, neutemeljenih i nenaučnih tvrdnji. Autori valjda smatraju da nema potrebe da se pozivaju na primarne naučne izvore, nego događaje u Bosnni i Hercegovini tretiraju odozgo, kao da im je sve do u detalje poznato. Tako, na samom početku ovog dijela knjige, kažu: Tokom građanskih ratova koji su pratili razaranje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije devedesetih godina prošlog veka – SAD, Nemačka, NATO i Evropska Unija – svi su stali uz nacionalne manjine koje su tražile da se odvoje od jedinstvene federalne države i svi su bili protiv nacionalne grupe Srba koja je najduže istrajavala na očuvanju Jugoslavije. Autori bi trebalo da znaju da je rušenje ustavnog poretka SFRJ, a time i njeno razaranje, započela upravo Srbija koja je još 28. septembra 1990. godine donijela novi ustav. U njemu dotadašnje autonomne pokrajine Vojvodina i Kosovo gube svoju autonomnost, iako im je bila zagarantirana još važećim Ustavom SFRJ. Također, po članu 72 srbijanskog Ustava iz 1990. godine, Republika Srbija uređuje i obezbjeđuje: suverenost, NEZAVISNOST i svoju teritorijalnu cjelokupnost, MEĐUNARODNI POLOŽAJ
6 Ibid, str. 18.

90

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Negiranje genocida

i ODNOSE S DRUGIM DRŽAVAMA i MEĐUNARODNIM ORGANIZACIJAMA, kao i “ODBRANU i bezbednost Republike Srbije” (oružanim snagama kojima u miru i ratu rukovodi predsjednik, po članu 83 Ustava).7 Članom 135, stav 2, Ustava, Srbija se sama izuzima iz pravnog sistema SFRJ i za nju od tada zakoni SFRJ više ne važe. Tom odredbom se predviđa PRAVO Srbije da, po svojoj volji, „poštuje“ savezne zakone jedino onda „kada joj je to u interesu“. U pravnoj teoriji je ova klauzula poznata kao klauzula „si volam“ (ako hoću) i ima dejstvo da poništava svaku obavezu preuzetu pod ovim uslovom. Prirodno, ako imam pravo da radim „šta hoću“, onda nemam nikakvu obavezu. Ubrzo zatim, dosljedna svojoj nezavisnosti i suverenosti, Srbija donosi niz zakona iz nadležnosti nekadašnje federacije, kojima uređuje vlastitu kreditnu i monetarnu politiku, politiku kontrole cijena, uvodi dažbine na robu iz inozemstva (i nekadašnjih republika SFRJ), naplaćuje vlastite carine itd. Ona ukida niz zakona kojima je svrha bila provođenje nekadašnjeg saveznog zakonodavstva. Po zakonima SFRJ (koju, tobože, brani sam Milošević), srbijanski i Ustav i zakonodavstvo tog vremena predstavljali bi najteža krivična djela. No, Srbija je, donošenjem tog ustava, postala suverena i nezavisna i izuzela se iz jurisdikcije SFRJ. Zbog toga ta djela niko nije ni mogao procesuirati.8 Pored toga, Slobodan Milošević je još 16. marta 1991. godine izjavio: Jugoslavije više nema i ne priznajemo savezne organe i njihove odluke.9 Po primjeru Srbije, Slovenija u decembrau 1990. i Hrvatska u maju 1991. godine, dakle nakon Srbije, donose svoje nove ustave. Isto tako, da su autori pogledali Ustav SFRJ, vidjeli bi da su Hrvati, Slovenci, Muslimani i drugi narodi ravnopravni u toj državi, a ne nekakve nacionalne manjine, iza kojih su stale SAD, Njemačka, NATO i Evropska Unija. Dakle, svaki ozbiljni istraživač koji se bavio raspadom SFRJ zna veoma dobro da Srbi nisu najduže istrajavali na očuvanju Jugoslavije. O tome postoji mnogo argumentiranih dokaza, na adekvatan način prezentiranih u djelu Smaila Čekića Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu.10

7 8

Ustav Republike Srbije iz 1990. godine Srđa Popović za Oslobođenje i E-novine http://republikabih.net/content/Jugoslaviju_je_razbio_SlobodanMilosevic.htm, zadnji pregled stranice: 05.01.2011; http://www.camo.ch/PDFO/AGRESIJA%20NIJE%20GRADJANSKI%20 RAT%20-%20Prof.%20Hamdo%20Camo.pdf zadnji pregled stranice 05.01.2011. Ilija Radaković, Besmislena YU ratovanja, Društvo za istinu o antifašističkoj narodnooslobodilačkoj borbi u Jugoslaviji (1941- 1945), Beograd 1997, str. 259.

9

10 Također vidjeti u: Ivan Stambolić, Put u Bespuće, Radio B-92, Beograd 1995, str. 19; Bogić Bogićević, Rat je bio planiran, u: Fadil Ademović, JNA – Beznađe zla, Međunarodni centar za mir, Sarajevo 1997, str. 31. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

91

mr. sci. Sabahudin Šari�

Naravno, najozbiljnija tvrdnja, iznesena u navedenoj rečenici, odnosi se na građanske ratove koji su pratili razaranje Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Od autora ovog renomea se ne očekuje da prave takve propuste. Floskulu o građanskim ratovima mogu plasirati samo krajnje neupućeni ili oni koji su očigledan instrument velikosrpske ideološke propagande. Definicija agresije, prema Ujedinjenim nacijama, glasi: Agresija je napad jedne države na drugu uz upotrebu vojne sile, paravojnih snaga ili vojnih snaga stacioniranih sporazumno na teritoriji napadnute zemlje, sa ciljem rušenja njenog državnog integriteta, nezavisnosti i suvereniteta.11 Dana 6. aprila 1992. godine je RBiH priznata od strane UN-a kao pravni i politički subjekat, s priznatim granicama, teritorijalnim suverenitetom i integritetom. Do tog dana svi ratni sukobi na teritoriji BiH spadaju u formu unutrašnjih sukoba tadašnje Jugoslavije. Zato bi, da nije uslijedilo medunarodno priznanje, Agresija na Bosnu i Hercegovinu ostala u okvirima građanskog rata u Jugoslaviji, a upotreba JNA dobila bi legitimitet smirivanja „unutrašnjeg konflikta“. Pored toga, Savezna republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) je od 1992. do 2002. godine finansirala pripadnike Vojske Republike Srpske preko, za to oformljenog, Tridesetog kadrovskog centra. O tome Bojan Dimitrijević, pomoćnik ministra odbrane Srbije 2002-2004. i 2007-2008. godine kaže: Trideseti kadrovski centar je jedna specifična ustanova, koja je formirana radi obezbeđenja statusnih potreba ljudi koji su ratovali, odnosno bili pripadnici Vojske Republike Srpske, a formiran je i Četrdeseti kadrovski centar za potrebe statusnog obezbeđenja ljudi u srpskoj vojsci Krajine. Šta to znači? 1992. godine, kada je izbio rat u Bosni, doneta je odluka da se Jugoslovenska narodna armija gotovo ekspresno povuče na teritoriju Srbije i Crne Gore, ostalo je ljudstvo na teritoriji Republike Srpske, na teritoriji Republike Srpske Krajine i prosto za njihovo statusno obezbeđenje, za obezbeđenje njihovih plata, za obezbeđenje zdravstvenog osiguranja, za obezbeđenje stambenog poslovanja, za drugo obezbeđenje, koje sve spada u statusna pitanja ličnosti, formirana su tada. Formalno to znači da je određen deo sredstava, kroz vojni budžet Savezne Republike Jugoslavije, išao prema te dve države i to nije nikakva tajna. Ratko Mladić je u to vreme general, koji prima generalsku platu u Vojsci Jugoslavije, sve do marta 2002. kada je penzionisan ukazom predsednika Jugoslavije Vojislava Koštunice.12
11 http://www.camo.ch/agresija_nije_gradjanski_rat.htm, zadnji pregled: 05.01. 2011. Detaljnije o formiranju i djelovanju Tridesetog kadrovskog vidjeti u: DANI, broj 630, 10. juli 2009. 12 http://www.b92.net/info/emisije/reakcija.hp?yyyy=2010&mm=12&nav_ id=480312, zadnji pregled: 06.01.2011.

92

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Negiranje genocida

Sve i da ne postoje ozbiljna pravna argumentacija i naučna istraživanja koja su utvrdila karakter rata u BiH, sada postoji zvaničan dokument Vlade Srbije kojim se potvrđuje da je na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine vođen međunarodni oružani sukob Srbije i Bosne i Hercegovine, koji sigurno ne može biti nazvan građanskim ratom. U maju 1992. godine države Bosna i Hercegovina i Srbija bile su u međunarodnom oružanom sukobu, stoji u odgovoru Ministarstva pravde Srbije na prigovor odbrane Ejupa Ganića u postupku koji se vodio radi utvrđivanja legalnosti zahtjeva Srbije za izručenje funkiconera ratnog Predsedništva BiH. Srbija je tako prvi put zvanično priznala da je kao država učestvovala u ratu protiv BiH i to na teritoriji te susjedne države, što se može podvesti pod pojam agresije. U stavu 2.1 podneska na 20 strana koji je sud razmatrato 11. juna 2010., Vlada Srbije eksplicitno tvrdi da je u periodu kada se dogodio napad na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu postojao međunarodni oružani sukob između dvije države: BiH i Srbije. Ovo je prvi put da srpske vlasti zvanično koriste izraz međunarodni oružani sukob, pošto se od odgovornosti za ratna dešavanja u BiH Beograd do sada redovno ograđivao tvrdnjom da je na djelu bio građanski, etnički i vjerski sukob u kome Srbija nije direktno učestvovala.13

Medijska pažnja Zapada
Sljedeća konstatacija autora glasi: Ratovi u Bosni i Hercegovini (19921995) i na Kosovu (1998-1999) privukli su ogromnu pažnju u Sjedinjenim Američkim Državama i na Zapadu uopšte, potpomognuti osnivanjem Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i njegovom odlučnom službom u ime NATO-a i njegovih jugoslovenskih klijenata (bosanskih Muslimana, Hrvata, Slovenaca i kosovskih Albanaca), a protiv demoniziranih Srba. Pošto su NATO sile podržavale pa čak i vodile ratne operacije, a kako je bilo značajnog etničkog čišćenja i etničkog ubijanja – prirodno je da su izrazi „etničko čišćenje“, ali i „masakr“ i „genocid“ brzo bili primenjeni na ratne operacije Srba.14 Koliko je rat u Bosni i Hercegovini privukao pažnju u SAD-u i na Zapadu pitanje je za „unutrašnju“ upotrebu u tim zemljama. Činjenica je da su je žrtve srbijansko-crnogorske agresije na BiH osjetile samo na taj način

13 http://www.e-novine.com/region/region-tema/38111-Srbija-priznala-bila-ratu. html, zadnji pregled: 06.01. 2011. 14 Herman S. Edvard - Dejvid Piterson, nav. dj. str. 17 i 18. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

93

mr. sci. Sabahudin Šari�

što im je od strane istih tih saveznika, prvo, uveden embargo na oružje, a zatim mirno posmatran genocid, koji su, eufemistički, da bi umirili svoju savjest, nazvali „etničko čišćenje“. Ali, prvo da vidimo kako je „zabrinuti Zapad“ tretirao svoje „ jugoslovenske klijente“ bosanske muslimane. Dok su kolebanja oko vojnih udara mučila Pentagon, američki saveznici u Evropi su povukli potez koji će mnogi proglasili kontroverznim. Velika Britanija i Francuska, a pridružila im se i Amerika, progurale su kroz Savjet bezbjednosti UN-a rezoluciju o uvođenju embarga na uvoz oružja na teritoriju bivše Jugoslavije. To su objasnili očekivanjem da će, samim tim što će vremenom na ratištu biti sve manje oružja, biti i sve manje sukoba. Ističući da su “bosanski Srbi već bili naoružani do zuba, pošto ih je snabdjela jugoslovenska armija i nikakav uvoz im nije bio potreban”, autor zaključuje da je rezolucija praktično pogodila samo bosansku vladu koja nije imala vojsku i zato nije mogla uspešno da se brani i citira Aliju Izetbegovića koji je juna 1992. tvrdio da ima stotine hiljada sposobnih mladih ljudi spremnih i željnih da se bore, ali su oni, nažalost, nenaoružani.15 O tome je otvoreno progovorio bivši američki predsjednik Bill Clinton. U vijesti koju je objavila FTV, a zatim i brojni mediji u okruženju, kaže se: Bosna i Hercegovina je u proteklom ratu ostala bez prave pomoći zbog straha Europe od muslimanske države na njenom tlu! Ovo je jedno od priznanja bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona, koje je dao povjesničaru Tejloru Brenču. Brenč to objavljuje u knjizi koja je nastala na osnovu privatnih razgovora s Clintonom tokom njegova dva mandata u Bijeloj kući.  Za razliku od susjeda Srbije i Hrvatske, većinski muslimansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini bilo je izolirano i bez pristupa naoružanju, navedeno je u prvom poglavlju Brenčove knjige. Clinton je rekao da su europski saveznici blokirali ukidanje embarga, pravdajući svoja protivljenja, kako je rečeno, mogućim humanitarnim razlozima. Smatrali su da će dodatno naoružanje samo rasplamsati krvoproliće, ali su neslužbeno, naveo je Clinton, ključni saveznici prigovarali kako bi nezavisna Bosna i Hercegovina bila “neprirodna” kao jedina muslimanska država u Europi. Da stvari budu gore, dodao je Clinton, pojedini europski saveznici odbili su brojne alternative, predstavljajući ih kao opasnost za oko osam hiljada europskih mirovnjaka, raspoređenih u BiH radi osiguravanja isporuke humanitarne pomoći. Brenč navodi da je Clintonu rekao kako je šokiran takvim cinizmom koji liči na diplomaciju „žmirenja na jedno oko“ prema patnjama europskih
15 http://www.srpskadijaspora.info/vest.asp?id=7431, zadnji pregled: 06.01.2011. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

94

Negiranje genocida

Židova tokom Drugog svjetskog rata, a da je predsjednik samo slegnuo ramenima. Clinton je za francuskog predsjednika Fransoa Miterana kazao da je bio posebno bezobziran kada je rekao da muslimanskoj državi nije mjesto u Europi. Istovremeno, britanski zvaničnici su govorili o bolnoj, ali, kako je rečeno, stvarnoj kršćanskoj Europi. Nasuprot britanskim i francuskim stavovima, kazao je Clinton, njemački kancelar Helmut Kol, među ostalim, podržavao je ukidanje embarga na oružje, što nije uspjelo jednim dijelom i zato što Njemačka nije imala mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a.16

ICTY
Toliko o pažnji koju je rat u BiH privukao u Americi i na Zapadu. Što se tiče Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i njegove odlučne službe, najbolje govori način njegovog nastanka i stavovi vezani za njega. O tome svjedoči Florens Hartman u svojoj knjizi Mir i kazna: Velike su sile stvorile na papiru gotovo idealno sudište. Što, paradoksalno, dokazuje da nisu nikada mislile da će ono jednoga dana i proraditi. O tome svjedoči Madeleine Albright: „Lako je bilo izglasati Rezoluciju, ali tada nitko nije zamišljao da bi takav Tribunal mogao jednog dana profunkcionirati. Svi su mislili da nikad neće biti optuženih, ni procesa. Čak su i najoptimističniji prihvaćali da neće nikada biti presuda, nikada izricanja kazne.” „Položili smo zakletvu 17. novembra i odlučili smo početkom decembra otići kući”, prisjeća se talijanski sudac Antonio Cassese, prvi predsjednik Tribunala. „Postojali su samo suci, ništa drugo (...) U početku nismo imali ni proračun. Ujedinjeni narodi našli su malo novca, nešto sasvim malo za sljedeća tri mjeseca, kao kad se daje djetetu uz preporuku da ne potroši sve odjednom“. „Kako pokrenuti sud kad ne možete ni zaposliti ljude?” dodaje njegova američka kolegica, Gabrielle Kirk McDonald.17 Budući da se Generalni sekretarijat UN nije pobrinuo da deblokira sredstva, ova mlada institucija živjela je uglavnom od poklona. Dve muslimanske zemlje, Malezija i Pakistan, dale su dva, odnosno milion dolara, što je činilo glavninu dobrovoljnih doprinosa.18 A Južnoafrikanac Richard Goldstone, prvi tuži16 http://www.balkan24.com/aktualnoindex/bih/852-clinton-embargo-na-oruje-nijeukinut-jer-europa-nije-eljela-muslimanku-dravu.html, zadnji pregled 06.01. 2011. 17 Florens Hartman, Mir i kazna, internet izdanje, http://www.scribd.com/ doc/24916828/FlorenceHartmann-Mir-i-Kazna, zadnji pregled: 06.01.2011. 18 http://www.danas.rs/danasrs/feljton/haski_sud_u_pocetku_ziveo_od_poklona.24.html?news_id=98473&action=print zadnji pregled 06.01.2011. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

95

mr. sci. Sabahudin Šari�

telj ICTY-a dodaje: „Kad sam stigao u Sud, u augustu 1994., dvorane su bile prazne, bilo je samo nekoliko stolaca i stolova. Čak i oni s najboljim namjerama prekrižili su Tribunal, da i ne govorim o protivnicima pravosuđa.” Nikada nije bilo volje za stvaranjem učinkovita i samostalna pravnog instrumenta, a kredibilitet slatkorječivih proglasa zapadnih vlasti o bezrezervnoj podršci borbi protiv nekažnjivosti vrlo je mali. Ma kako odvažno izgledala, ova gesta samo je krinka koja skriva hipokriziju velikih sila, kojima se žuri da na najjeftiniji način olakšaju savjest na koju ih upozorava njihovo javno mnijenje, duboko potreseno zločinima čiji opseg i strahota zaslužuju odgovor. Ovaj sud, koji donosi toliko nade, za osnivače je samo izvor koristi. Zastor nad nemoći, podlosti i nesposobnosti velikih demokracija da zaustave čovjeka koji surovim kampanjama etničkog čišćenja, u srcu Europe i pred očima međunarodnih kamera, obnavlja najgora sjećanja iz Drugog svjetskog rata.“19 Dakle, u augustu 1994. godine, iako je formiran u prvoj polovini 1993., Sud je bio samo dekor koji je služio za umirivanje savjesti zapadnih sila. Treba li podsjećati autore knjige Politika genocida da su u to vrijeme bosanski Srbi, potpomognuti od Srbije na sve moguće načine, ili, kako oni kažu, demonizirani Srbi, etnički očistili 70 % teritorije Bosne i Hercegovine, međunarodno priznate države. Ili im je žao što se nisu ispunila očekivanja Zapada. Jer, kako kaže Roj Gutman: Pravovremena i odlučna akcija u Bosni je izostala i zbog uvjerenja koje je tada vladalo na Zapadu o tome kako će Srbi, zbog ogromne vojne premoći, vrlo brzo osvojiti sve što žele i završiti rat.

Etničko čišćenje
Autori u nastavku ističu: Kako je bilo etničkog čišćenja i etničkog ubijanja – prirodno je da su izrazi „etničko čišćenje“, „masakr“ i „genocid“ brzo bili primijenjeni na ratne operacije Srba. Autori knjige Politika genocida bi trebalo da se zapitaju otkud da se baš tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu počne koristiti izraz „etničko čišćenje“. „Umjesto da koriste termin genocid, koji je poznat, definisan i priznat u međunarodnom pravu, vještim diplomatskim frazama i verbalnim osudama zločina, u upotrebu je uveden, do rata u Bosni i Hercegovini nepoznat i pravno nepriznat i nesankcionisan, pojam ‘etničkog čišćenja’“.20
19 Florens Hartman, Mir i kazna, internet izdanje, http://www.scribd.com/ doc/24916828/FlorenceHartmann-Mir-i-Kazna, zadnji pregled: 06.01.2011. 20 http://www.pulsdemokratije.ba/index.php?a=pdf&l=bs&id=126, zadnji pregled: 07.01.2011.

96

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Negiranje genocida

Komentirajući odluku ICJ-a u tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid, Gregori Stenton, stručnjak za međunarodno pravo i direktor grupe Genocide Watch, istakao je da je pogrešno u odluci i to što nije uspostavljena veza između tzv. etničkog čišćenja, što je novi termin u sociološko-pravnoj terminologiji, i genocida, kada je etničko čišćenje Miloševićev termin i eufemizam za genocidne masakre kojima je cilj očistiti populacije s određenog teritorija. Legitimizirati termin koji je izmislio jedan od počinitelja zločina, a što se dogodilo, izuzetno je pogrešno.21 Da li je prirodno da su izrazi „etničko čišćenje“, „masakr“ i „genocid“ brzo bili primijenjeni na ratne operacije Srba? Kako može biti prirodno da se nekome pripišu najteži zločini, ako ih nije počinio? Međutim, autori, i pored postojanja nebrojenih dokaza, presuda ICTYa i brojnih svjedoka, i dalje negiraju genocid u BiH, što je svojevrsna kultura negacionizma koja iziskuje zakonsko sankcioniranje. A šta su bile stvarne namjere agresora na BiH svjedoče i izvodi iz Mladićevih dnevnika, objavljeni 2010. godine. Ubiti 50.000 muslimana više, ne bi vodilo ničemu. Nadoknadićemo to kasnije. Naš pravi prioritet je rešiti se muslimanskog naroda... Muslimani su nama i Hrvatima zajednički neprijatelj, moramo ih saterati u ćošak iz koga više neće moće da se mrdnu, prenosi italijanski list Republika izvode iz dnevnika koje je Mladić pisao u periodu 1992-95. godine, tokom rata u BiH.22

Koncentracioni logori i silovanja
Primetna inflacija optužbi protiv srpskog nasilja i zla (uz smanjivanje nasilja koje su vršili NATO klijenti) izmišljeni koncentracioni logori (sic!), „logori za silovanje“ i slične analogije s nacističkim logorima, naveli su potpukovnika Džona Sreja, bivšeg šefa američke obaveštajne službe u Sarajevu, da još pre završetka rata izađe u javnost sa optužbom da „Amerika nije tako patetično prevarena još od vremena kada je Robert Maknamara pospješio eskalaciju Vijetnamskog rata. Riječi su to autora knjige Politika genocida. Nakon ovih riječi, možemo se zapitati šta bi se desilo s Hermanom i Pitersonom da su ovako nešto napisali o stradanjima jevreja u Drugom svjetskom ratu. Na ovom bezočnom odnosu prema žrtvama srpskih koncentracionih logora i silovanja pozavidjeli bi im i najveći fašisti. Čak ni haški branioci bivših upravitelja i stražara u tim logorima nisu se nikada pred
21 http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=14637; zadnji pregled 07.01.2011. 22 http://www.nadlanu.com/Dynamic/Novosti,intItemID,179193,intCategory ID,123.html, zadnji pregled 07.01.2011. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

97

mr. sci. Sabahudin Šari�

Tribunalom usudili osporiti njihovo postojanje, ni zločine koji su u njima izvršeni. Međutim, ako autore Politike genocida sreća posluži, zbog ovakvih stavova, smiješi im se i članstvo u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti. No, kažimo nešto i o izmišljenim koncetracionim logorima i logorima za silovanje, kao i o tome kako su bosanski muslimani uživali privilegiju, jer su NATO klijenti. Navest ćemo riječi Roja Gutmana, čovjeka koji je probio medijsku blokadu o koncetracionim logorima. On u svojim izjavama ukazuje na to koliko su bile efikasne obavještajne službe na koje su autori knjige pozivaju. Gutman u intervjuu za DANE kaže: Uspostava sistema koncentracionih logora, sistematsko, organizirano i masovno kršenje svih međunarodnih normi za zaštitu ljudskih prava - sve je to dočekano zatvaranjem očiju i to od strane najvažnijih zemalja svijeta, kako Sjedinjenih Država, tako i ostalih članica NATO-a. Jedini koji su zbilja bili uznemireni i pokušali alarmirati javnost bili su ljudi iz nevladinih organizacija iz Human Rights Watcha, Amnesty Internationala, Međunarodnog Crvenog križa i ljudi iz medija... Zapadne vlade, počevši od vlade Sjedinjenih Država, kao da namjerno nisu željele znati šta se dešavalo u Bosni. Pa, NATO je u to vrijeme isključio dio svojih radara i dio sistema za prikupljanje obavještajnih podataka!23 Toliko o Hermanovom i Pitersonovom izvoru informacija potpukovniku Džonu Sreju, bivšem šefu američke obaveštajne službe u Sarajevu, koji je, ustvari, samo mogao biti zadužen da ne vidi logore, koje je najveći dio čovječanstva mogao vidjeti. Gutman u nastavku kaže: A zašto je ono o čemu smo mi izvještavali promaklo našim vladama? Zato što su one pred tim događajima namjerno zatvarale oči! Ako se za takvo ponašanje, i to s punim pravom, može optužiti vladu Sjedinjenih Država, pa šta tek onda reći za njene evropske saveznike, osim da su se ponijeli još gore. Bili su mnogo bliži mjestu događaja, hiljade bosanskih izbjeglica svakodnevno se slijevalo u njihove zemlje, a oni nisu bili u stanju tim istim ljudima postaviti najjednostavnije i najlogičnije pitanje: „Zašto ste postali izbjeglice?“ Oni to tada jednostavno nisu htjeli znati.24 Ovo je dobro uputstvo za metodologiju istraživanja i za autore knjige Politika genocida. Jer, da ih je zanimala istina, mogli su jednostavno naći na hiljade izbjeglica i bivših logoraša iz Bosne i pitati ih kako i zašto su došli u Ameriku. U pogledu silovanja, koje autori Politike genocida stavljaju u navodne znake, Udruženje Žene žrtve rata, finansijski potpomognuto od Evropske Unije, realiziralo je projekt Poboljšanje položaja žena žrtava rata u bh. druš23 DANI, broj 166, 4. august / kolovoz 2000. 24 Ibid.

98

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Negiranje genocida

tvu i uspjelo izraditi bazu podataka s imenima preko 25.000 silovanih žena. Projekat je realiziran u formi izjava 2.707 žena, koje su svjedočile o svom i iskustvu silovanja drugih žena. Na osnovu tih izjava, došlo se do podatka od preko 25.000 žena koje su silovane. Anketom su bile obuhvaćene žene svih nacionalnosti, a rezultati su pokazali da su od silovanih žena čak 95% Bošnjakinje. Međutim, ovaj broj nije konačan i nije realan. Udruženje Žene žrtve rata bilježi (zaključno s augustom 2008. godine) u svojim dokumentima da je najmlađa silovana Bošnjakinja bila djevojčica od 11 godina, a najstarija žena od 65 godina, mada neki drugi podaci i svjedočenja govore i o silovanju djevojčica mlađih od 10 godina i starica od preko 70 godina.25 Pametnom je i ovaj dokaz dovoljan.

Istraživanja o broju žrtava
Dalje se kaže: Vođe bosanskih Muslimana počele su da šire optužbe za 200.000 mrtvih početkom 1993. samo devet meseci nakon početka ovog građanskog rata. Ova i veće cifre brzo su ušle u medije, podržavajući optužbe za genocid i pravdajući pozive na stranu intervenciju u cilju zaštite bosanskih Muslimana. Međutim, ova optužba je pala 2005/2007, kada su dve različite studije, jedna koju je naručio sam Tribunal, a druga koju je naručila norveška vlada, zaključile da je broj žrtava u bosanskom sukobu bio oko sto hiljada, uključujući civilne i vojne žrtve svih sukobljenih strana. Zbog njihovih izvora, ovi nalazi se nisu mogli lako odbaciti i ismejati kao „poricanje holokausta“ ili „revizionizam“, ali su samo diskretno objavljeni u zapadnim medijima, sporo zamenjujući mnogo veće cifre od dvesta do dvesta pedeset hiljada, i to bez analiza ili objašnjenja za prethodno lakoverno prihvatanje neverovatnih i neproverenih tvrdnji bosansko-muslimanske propagande.26 I ovi stavovi autora knjige predstavljaju pravu tiradu velikosrpske propagande. Nemamo namjeru se ovdje baviti onima koji su procijenili broj žrtava na 200.000 i više. Bitno je samo naglasiti da se ne radi o optužbama koje su počele da šire vođe bosanskih muslimana, jer su procjene o broju žrtava iznosili strani istraživači i autori, o čemu je detaljno pisao Smail Čekić u svojoj studiji Istraživanja žrtava genocida, sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu.27
25 http://www.armijabih.com/index.php?option=com_content&view=article&id= 105%3Apodatci-o-silovanju&catid=39%3Agenocid&Itemid=59, zadnji pregled: 01.02.2011. 26 Herman S. Edvard - Dejvid Piterson, Nav.dj., str. 46. 27 Čekić, prof. dr. Smail, ISTRAŽIVANJE ŽRTAVA GENOCIDA, SA POGODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

99

mr. sci. Sabahudin Šari�

Zanimljivo je da autori Politike genocida ne prihvataju nijedno istraživanje i procjenu broja žrtava, osim onog koje je naručio sam Tribunal, mada, kako sami tvrde na stranama 17 i 18 knjige, njega karakterizira odlučna služba u ime NATO-a i njegovih jugoslovenskih klijenata (bosanskih Muslimana, Hrvata, Slovenaca i kosovskih Albanaca), a protiv demoniziranih Srba. Dakle aktivnost Tribunala je prihvatljiva ili neprihvatljiva u zavisnosti od toga kako to odgovara autorima, a ne da li se radi o činjenicama ili istini. Sada ćemo vidjeti kakva su to istraživanja koja su privukla pažnju autora Politike genocida i koja oni jedino smatraju relevantnim. Detaljnu naučnu analizu (a ne propagandno-ideološku, kakva je ova autora Politike genocida) istraživanja Dr. Ewe Tabeaua i dr. Jakuba Bijaka, čiji su rezultati prezentirani u tekstu Smrti povezane s ratom u oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini 1992-1995: Kritika prethodnih procjena i nedavnih rezultata, sačinio je prof. dr. Smail Čekić u knjizi Istraživanje žrtava genocida sa posebnim osvrtom na Bosnu i Naučno-teorijska i metodološkometodska pitanja i problemi. Zainteresiranim preporučujemo ovu analizu, a mi ćemo se ovdje osvrnuti samo na nekoliko stavova Ewe Tabeau i Jakuba Bijaka, koje su iznijeli o svom radu. Iako kažu da bi mogli tvrditi kako je njihova procjena utemeljnija od ostalih,28 Tabeau i Bijak dodaju da je još uvijek nekompletna i treba je smatrati radom u razvoju. Ovi istraživači ne navode šta bi trebalo značiti nekompletno i „rad u razvoju“. Trebalo bi istaći da ovi istraživači nisu vršili vlastito naučno-empirijsko istraživanje, pa čak ni pretežno naučno-empirijsko, već su se koristili, kako navode, preuzetim dostupnim i raspoloživim izvorima koje su oni selekcionirali, po njima poznatim kriterijima.29 Ovo je izgleda metoda koja odgovara i gospodi Hermanu i Pitersonu, jer su se i oni rukovodili metodom selekcije izvora. Tabeau i Bijak, također, navode: Ovakav istraživački pristup je više restriktivan nego što je slučaj u uobičajenoj statističkoj ili akademskoj praksi i rezultira prilično konzervativnim procjenama.30 Oni dodaju da njihov istraživački pristup nema odlike uobičajenog statističkog i akademskog
SEBNIM OSVRTOM NA BOSNU I HERCEGOVINU - Naučno-teorijska i metodološko-metodska pitanja i problemi, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, decembra 2007. str. 84-91. 28 Ewa Tabeau-J. Bijak, WAR-RELATED DEATHS IN THE 1992-1995 ARMED CONFLICT IN BOSNIA AND HERZEGOVINA A CRITIQUE OF PREVIOUS ESTIMATES AND RECENT RESULTS, Europian Journal of Population, Springer, 2005, str. 187-215. Autori su završili istraživanje sredinom 2003., str. 187 29 Čekić, nav.dj. str. 100. 30 E. Tabeau-J. Bijak, nav. dj., str. 191

100

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Negiranje genocida

rada.31 Ako njihov rad nije statističkog i akademskog karaktera, što bi u ovom slučaju prije svega trebao biti, onda preostaje da se i okarakteriše kao „naručeni“ i, dodali bi, podoban. Što se tiče drugog izvještaja, koji je „naručila norveška vlada“, radi se o radu Udruženja Istraživačko-dokumentacioni centar (IDC), pod vođstvom Mirsada Tokače. Detaljnu naučnu analizu izvještaja IDC-a „Gubici stanovništva u Bosni i Hercegovini 1992-1995“ dao je prof. dr. Smail Čekić u gore navedenom djelu i mi se ovdje nećemo osvrtati na sve detalje svih kvazinaučnih podataka kojima barata IDC, te još neke institucije i pojedinci, posebno iz korpusa bosanskih Srba. Dovoljno je ukazati samo na neke propuste: Ključna pogreška IDC Mirsada Tokače je u tome što njegovi „statistički podaci“ nisu rezultat vlastitog istraživanja, nego nekritičkog preuzimanja podataka iz različitih izvora, za koje i sam tvrdi da su nepouzdani, odnosno da im podaci nisu tačni, te ih, po nekim svojim kriterijima razvrstava, uglavnom, u jednu od dvije kategorije, što je, najblaže rečeno, neozbiljno. Pri tome ni te dvije njegove kategorije nisu demografske kategorije u punom značenju te riječi, već se uz njih nalazi odrednica „status“ („status civil“ i „status vojnik“), što same žrtve ne definira na jasan i bezuslovan način. Kategorija Mirsada Tokače pod nazivom „status nepoznat“ u suprotnosti je s odredbama međunarodnog humanitarnog prava.32 IDC je navedene rezultate svog istraživanja objavio neposredno uoči početka sudskog procesa po Tužbi Republike Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Njegovim podacima se Pravni tim Srbije i Crne Gore, na čelu s Radoslavom Stojanovićem, koristio kao argumentima u osporavanju ukupnog broja žrtava u Bosni i Hercegovini. Pravnom timu Srbije i Crne Gore naročito je bio značajan podatak navedenog udruženja o odnosu broja civilnih i vojnih žrtava, preko kojeg su, pored ostalog, osporavali tezu o genocidu nad Bošnjacima.33
31 Isto 32 Čekić, nav. dj. str. 129. 33 Nagorka Idrizović, GRAĐANSKI RAT NA MALA VRATA, Prilozi za biografiju IDC, Oslobođenje, 11. februar 2006, POGLED, str. 5. Intervjue i javno iznesene tvrdnje Mirsada Tokače o 93.837 “ubijenih i nestalih” u Bosni i Hercegovini Pravni tim Srbije i Crne Gore je u paketu dokaznog materijala krajem januara 2006. dostavio Međunarodnom sudu pravde, sa ciljem da olakša pravni polažaj Srbije i Crne Gore u procesu pred Haškim sudom. Agent Srbije i Crne Gore Stojanović je podatke Mirsada Tokače tretirao kao relevantne i konačne, naročito u dijelu u kome se govori o odnosu “vojnih” i civilnih žrtava (Azhar Kalamujić, BROJ UBIJENIH NE MIJENJA DOKAZE O GENOCIDU, Oslobođenje, 10. februar 2006, GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

101

mr. sci. Sabahudin Šari�

Čak su i Patrick Ball, Ewa Tabeau i Philip Verwimp u svom mišljenju koje su od njih tražili IDC i ambasada Norveške i Švicarske u vezi s BOSANSKOM KNJIGOM MRTVIH: OCJENA BAZE PODATAKA IDC-a, između ostalog, istakli da broj od 96.895 nije ukupan broj žrtava u Bosni, kao što to, za razliku od autora, mnogi smatraju, već se navedeni broj treba smatrati približnim minimalnom broju žrtava, a ne ukupnim brojem. Oni su, također, istakli da je statistika Baze podataka IDC-a o žrtvama prikupljena iz različitih izvora, uglavnom, od pojedinačnih informatora, kao što su svjedoci, bliski rođaci, prijatelji, susjedi, itd., koji su dobrovoljno pružili ovu informaciju, ili iz općih izvora o žrtvama vezanim za rat, kao što su novinski izvještaji, knjige, liste nestalih lica, nevladine organizacije, vladini izvori, itd. S tim u vezi, njihova ozbiljna kritika odnosi se na nedostatak – netraženje standardiziranih dokumenata koji bi imali funkciju repera u provjeri izjava intervjuisanih. Dakle, kritika je s pravom usmjerena na odsustvo provjere pouzdanosti i vjerodostojnosti podataka koji se unose u bazu podataka.34 Međutim, ovo, naravno, nije zanimalo autore Politike genocida, pa su samouvjereno ustvrdili kako zbog njihovih izvora, ovi nalazi se nisu mogli lako odbaciti i ismejati...35 Uostalom o kakvom se kredibilnom istraživanju IDC-a radi, možda najbolje govori činjenica da su Ambasade Švedske, Norveške i Švajcarske objavile da prekidaju finansijski podržavati rad Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, zbog sumnje u zloupotrebu i pogrešno upravljanje dijelom doniranih sredstava.36 Bosse Hedberg, švedski ambasador u BiH je izjavio: Obavljene su revizije trošenja finansijskih sredstava naše zemlje u IDCu. Tom prilikom utvrđena je određena nekonzistentnost u računima, zbog čega smo odlučili sve prijaviti Tužilaštvu BiH. Smatramo da je situacija vrlo ozbiljna. Također, odlučili smo suspendirati  saradnju sa IDC-om i gospodinom Tokačom do otklanjanja navedenih sumnji.37

str. 2, Sarajevo, 2006.; www.icj_cij.org/docket/index.php ?p1=3αp2=3αcode=bhy αcase=91αk=f4). 34 Čekić, nav. dj. str. 162 i 163. 35 Herman S. Edvard - Dejvid Piterson, nav.dj. str. 47. 36 Radio Slobodna Evropa, http://www.slobodnaevropa.org/content/tokaca_donacije_istraga/1975900.html, zadnji pregled: 31.01. 2011. 37 Dnevni avaz, 4.3.2010.

102

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Negiranje genocida

Masakr u Srebrenici
Srebrenica je nezaobilazna tema i autora Politike genocida, kao, uostalom, i svih negatora genocida u Bosni i Hercegovini. Tako će oni reći da se genocid dogodio u gradu Srebrenica, „zaboravljajući“ dodati da se dogodio u Zaštićenoj zoni UN-a, koja je, shodno tome, trebalo da bude zaštićena, a ne prepuštena zlikovcima Ratka Mladića. Naravno, ključni argumenti su vezani za broj žrtava i licitiranje njime. Tako, oni, upoređujući žrtve u Iraku i Bosni, kažu: Odnos broja žrtava u Iraku prema broju mrtvih muslimanskih civila u Bosni je 24 prema 1..., zaboravljaujući da je namjera ključni element koji genocid razlikuje od drugog zločina. Jer, počinioci ne moraju imati namjeru da unište cijelu grupu ili samo jedan dio grupe (takvog, kao što su njeni obrazovani pripadnici ili pripadnici koji žive u istoj regiji) je također genocid. A iluzorno je porediti namjere Amerike u Iraku s namjerama Srba u Bosni. Međutim, ovakvo beskurpulozno licitiranje žrtvama od strane autora Politike genocida je ispod svakog ukusa i samo se može tretirati kao još jedno sredstvo negiranja najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Zaključak
Knjiga Politika genocida Edvarda S. Hermana i Dejvida Pitersona predstavlja još jedan primjer negiranja najtežih zločina i genocida koji su se desili u Evropi na kraju dvadesetog stoljeća. Karakteristično za ovaj primjer negiranje genocida u Bosni i Hercegovini je to da se stavovi u ovoj knjizi iznose paušalno, neutemeljeno i krajnje tendenciozno, što govori do koje granice može ići bezobrazluk negatora genocida. To je još indikativnije zbog činjenice da se radi o autorima koji su, zbog svojih profesija i pristupa informacijama, bili u mogućnosti da dođu do tačnih i relevantnih podataka o onome što se dešavalo u Bosni i Hercegovini u periodu 1992-1995. godine, posebno sada, 15 godina od okončanja Agresije na BiH. Činjenica da ovakva djela imaju publiku i prođu u svijetu samo još više ističe potrebu borbe za istinu i naučno prezentiranje i dokumentiranje objektivnih podataka o našoj skorijoj prošlosti. Ne treba očekivati da će se velikosrpska ideologija i njeni trabanti u svijetu odreći negiranja genocida u Bosni i Hercegovini niti odustati od svojih, sada već vjekovnih, velikosrpskih ciljeva.

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

103

mr. sci. Sabahudin Šari�

Abstract
Even during the aggression on Bosnia and Herzegovina and other wars on the ground of ex Yugoslavia, the great-Serbian propaganda, among other things, has been trying to find those from the world of media who would support their cause in their statements and writings, thus fitting in the great-Serbian ideology matrix. Such a practice continued even after the wars and sufferings. In that context, special attention in Serbia and among nationalistic circles was drawn by Edward S. Herman and David peterson’s book The Politics of Genocide. In this review, I am not going to tackle the issues we do not know about, and which are included in the book, as well as the Mr Herman’s statements to the Serbian media. The subject of my interest is the authors’ views concerning the genocide in the UN protected zone Srebrenica, which correspond to the views of great-serbian ideologists and of those who deny the genocide. Key words: genocide, politics of genocide, division of genocide, civil wars, ethnic cleansing.

104

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Mehmed Kico

O MOGUĆNOSTIMA PREVOĐENJA U RAZVOJU INTEGRATIVNE BIOETIKE
Sažetak
Kao kolektivna umna djelatnost, prevođenje ima važnu ulogu u razmjeni iskustava među zajednicama i kulturama. U komuniciranju zajednica, ono je poprište na kojem se trajni idejni dodiri odvijaju radi ispunjavanja zajedničkih interesa. Pošto razvoj bioetike može ostvariti zamah integrativnim sučeljavanjem iskustava zajednica, poželjno je ukazati na mogućnosti prevođenja u ostvarivanju ciljeva te nauke u novom dobu. Pored razvijanja nauke, u funkciji podizanja razine kulture življenja, najdjelotvornija može biti društveno i etički angažovana književnost. Ono što su nekad činili mudraci, savjetujući vladare, sada mogu pisci, slikajući život svojih sunarodnika, ukoliko, uz univerzalne vrijednosti, ističu i specifična obilježja svoje zajednice. Dobar uzor u provođenju toga spisateljskog načela može biti Nedžib Mahfuz, egipatski nobelovac, jedan od najčitanijih pisaca u zemljama Latinske Amerike, zavičaju najslavnijih savremenih svjetskih pisaca. Slično drugim velikim piscima, Mahfuz je privržen Al-Farabijevom „dobrom gradu“, ili Platonovoj „idealnoj državi“, u kojima se ostvaruje ljudska sreća, a autor o njoj govori u gotovo svim djelima.
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

107

Mehmed Kico

UVODNE NAPOMENE
Kao jedna od, uistinu, važnih djelatnosti ljudskog uma, prevođenje ima iznimno praktičnu ulogu u dodirima različitih zajednica, jezika i kultura, kao i u povezivanju različitih vremena. U neophodnome uzajamnom komuniciranju zajednica, ono predstavlja magistralan put i poprište na kojima se odvijaju svakovrsni idejni dodiri i višesmjerna razmjena općeljudskih dobara, kao plodova pozitivnih iskustava različitih zajednica i društava.1 Pošto bioetika svoj puni izražaj u aktivom razvoju traži u integrativnom sučeljavanju iskustava i saobražavanju napora radi unaprjeđenja uvjeta u kojima treba da živi ljudska zajednica u modernom dobu, nije potrebno široko obrazlagati obilne mogućnosti prevođenja u pružanju vrijedna doprinosa ostvarenju primarnih ciljeva bioetike, kao nauke u koju se u novom dobu polažu velike nade. Budući da se u kulturi življenja dostojnog čovjeka, kao temeljnoj svrsi svih etičkih i dogovornih normi, praktikovalo da se pozitivna iskustva jednih zajednica prevođenjem prenose u kulture drugih zajednica, u ranijim vremenima je bio razvijen žanr savjetodavne literature, kojom su se vladarima upućivale preporuke i savjeti za uređivanje vladavine na dobrobit štićenika u državi. Jedno od prvih književnih djela, koje je prevođenjem, posebno posredstvom onoga na arapskom jeziku, krenulo u pohod k drugim književnostima i jezicima, bila je zbirka poučnih basni, koje je filozof Bejdeba napisao za cara Debšelima u Indiji, a koje su u Ibnu l-Muqaffa’ovom prijevodu na arapski jezik dobile naslov Kelila i Dimna. Takav žanr je bio omiljen u krugu pisaca Osmanske imperije, a u srednjem vijeku su je usvajali i predstavnici evropskih književnosti. Ono što su u najranijim vremenima činili mislioci, a u srednjem vijeku učeni namještenici i savjetodavci, u svemu što se tiče podizanja razine kulture življenja i razmjene pozitvnih iskustava, u novom dobu najdjelotvornije mogu činiti književnici romanopisci, koji najuvjerljivije slikaju život svojih sunarodnika i sugrađana, dok, uvažavajući sve univerzalne vrijednosti, s ponosom ističu i specifična obilježja svog zavičaja i svoje zajednice. U dosljednom provođenju toga spisateljskog načela, dobar uzor može biti Nedžib Mahfuz, egipatski nobelovac i najplodniji arapski moderni pisac, posebno time što je, uprkos uistinu velikoj geografskoj razdaljini i različitosti etničkog porijekla, jedan od najčitanijih pisaca i u zavičaju onih autora koji daju najvredniji doprinos savremenoj svjetskoj književnoj baštini.
1 Više o prevođenju kao vidu komuniciranja: Vladimir Ivir, Teorija i tehnika prevođenja, Drugo izdanje, Sremski Karlovci, 1985., str. 11-12. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

108

O mogu�nostima prevo�enja u razvoju integrativne bioetike

Integrativna narav prevođenja
Ako se zna da su se potrebe za komunikacijom javljale već od prvih sukoba ili sporazuma među plemenima, te da se, s dinamikom usavršavanja sredstava komuniciranja, povećavala razmjena proizvoda, nema sumnje da su istovremeno rasle i potrebe za prevođenjem. Kao vid komuniciranja, prevođenje nužno proistječe iz višejezičnosti, odnosno iz činjenice da postoji mnoštvo različitih jezika. Udovoljavanje potrebi za komuniciranjem na različitim jezicima moguće je posredstvom znalaca, sposobnih da iste vrijednosti jednog jezika pronalaze u građi drugog jezika. Različito razumijevanje značaja prevođenja i vrijednosti prijevoda, kao i rasprave o tome, traju stalno među suprotstavljenim strujama i predstavljaju pokretačku snagu evoluiranja teorija prevođenja. U toj suprotstavljenosti se jasno očituje pristajanje uz različite zahtjeve kod prevođenja, kroz koje se primarna pažnja obraća općem ili osobenom iz izvornika kao cjelokupne poruke.2 Bez obzira na rasprave koje se tiču teorije prevođenja, ovdje se u vidu ima prevođenje kao praktičan čin, sa smislom dihotomnim u odnosu na prevodilaštvo koje podrazumijeva svaki vid i razinu teorijskog razmatranja prevođenja, kao komunikacijskog čina.3 Posmatrano u širem vremenskom rasponu, prevođenje je trajan proces, koji ne obuhvata samo jezičke materijale, već i svijet, zajednički svim ljudima. Budući da je svijet opći okvir kulture, oblikovane kolektivnim djelovanjem ljudskog uma, njegovi vidljivi znaci se razlikuju od jedne do druge zajednice. U skladu s činjenicom da različite zajednice imaju sebi svojstvene jezike, prevođenje se nadaje kao magistralni pravac kojim se iskustva o univerzalnim vrijednostima prenose iz jedne kulture u drugu, ili iz jednog vremena u drugo. Uz to što predstavlja veoma produktivno sredstvo jezičke komunikacije, prevođenje vrši i funkciju posredovanja mnogovrsnih znanja i iskustava s kojima se proširuju vidici ljudske zajednice. Zato je opravdano prevođenje vrednovati s obzirom na funkciju u sklopu kulture. Budući da nešto prevedeno s drugog jezika može postati vrijednost koja skladno koegzistira s domaćim kulturnim vrijednostima, ono kulturološku funkciju vrši putem širenja uvida u druge kulture i obogaćivanja vlastite kulture novim sadržajima.
2 3 Mehmed Kico, Ogledi u poetici prevođenja – u svjetlu iskustava o arapskome jeziku, El-Kalem – Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2009., str. 11. Jirži Levi, Umjetnost prevođenja, Prijevod: Bogdan L. Dabić, Svjetlost, Sarajevo, 1982.: Umberto Eco, Otprilike isto – Iskustva prevođenja, S talijanskog preveo: Nino Raspudić, Algoritam, Zagreb, 2006.; Mehmed Kico, Ogledi u poetici prevođenja – u svjetlu iskustava o arapskome jeziku, El-Kalem – Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2009. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

109

Mehmed Kico

Pitanje vjernosti prijevoda izvorniku presudno definira kolika se pažnja treba obratiti osobenome ili općem iz onoga što se prevodi. To istovremeno ističe i potrebu za opredjeljenjem da se udovolji formi ili sadržaju, jeziku ili kulturnoj historiji, nacionalnim ili općim ljudskim interesima. U odnosu na to sve, doslovni prijevod insistira na momentima osobenosti, zato što traži zamjenu jezičkog materijala, a slobodni prijevod, čuvajući opći sadržaj i formu, ima mogućnost da više ističe ono što je opće.4 Pravo prevođenje moguće je samo na razini općega, u kategorijama komunikacije u kojoj zavisnost od jezika i vremenskoga konteksta nije neposredna, kao kad se radi o stručnom nazivlju, za koje se bez velikog napora mogu naći jednoznačne jednakovrijednosti. Iako sklonosti prevodilaca u vladajućim prilikama vezanim za prevođenje mogu biti bitno različite, poseban značaj uvijek imaju dva pitanja na kojima se zasniva pristup prevođenju. To su: odnos osobenoga i općeg, te sposobnost čitaoca da shvati činjenice i aluzije prevedenog teksta. Veliki napor ne zahtijeva tačan prijevod nekog pretežno pojmovnog teksta, kakav je uglavnom zastupljen u stručnoj literaturi, u kojoj jezički stil i posebna obilježja nemaju znatan raspon. U prijevodima stručnih tekstova važna je tačnost, a obilježja koja čine slobodu prevodioca sasvim su nepotrebna.5

Spoznaja i kultura življenja u predmetu prevođenja
Brojni naučnici su sav život zalagali otkrivanju spomenika i dokumenata, dešifrovali ih i prevodili, da bi se uvjerili kako nisu snagu i trud uzalud trošili, da su uspjeli javnosti izložiti tajne velikih civilizacija, od kojih kasnija pokoljenja treba da uče.6 Među ljudskim djelima najdostojniji očuvanja za mlađe naraštaje su plodovi uma namijenjeni uređivanju međuljudskih odnosa, kao što su vjerozakonski kodeksi. Uprkos smjenjivanju vremena kroz nizanje stoljeća, ti plodovi unedogled traju i kao granit odolijevaju zubu vremena. Vjerozakonske knjige imaju dugotrajnu historiju koja se potvrđuje trajnim komentarisanjem i prevođenjem. Opravdano je primijetiti da su sljedbenici neke mlađe vjere često usvajali običaje i navike sljedbenika starije vjere, s tim što su ih unekoliko mijenjali, u onome što je moglo biti štetno za čovjeka, njegov život, moral i vjeru. Dok su lijepi i podsticajni običaji bivali prihva-

4 6

M. Kico, op. cit. str. 141. Ḫayrī Šalabī, Al-Ḥāriṯu, „Al-Hilālu“, br. 12., Tematski broj, Kairo, decembar 2005., str. 18-19. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

5 Ibid.

110

O mogu�nostima prevo�enja u razvoju integrativne bioetike

tani, a neutralni, koji nisu bili društveno ni štetni ni korisni, ukoliko su prihvatani, bili donekle modifikovani, dotle su nemoralni i štetni običaji bili najčešće napuštani.7 U pogledu trajnosti i dometa širenja, iza vjerozakonskih knjiga odmah slijedi književno naslijeđe, ostvarujući znatnu prednost u odnosu na naučna djela. U književnim djelima ima mnogo sličnosti, jer se ljudska narav sporo mijenja, ostajući dugo gotovo ista kakva je bila i prije više stoljeća. Kad se čita ono šta su spjevali Homer, Ovidije, ili neki drugi klasični pjesnici, može se primijetiti da su iznosili veoma slična osjećanja. Zbog toga se takva kazivanja pamte, prepričavaju i prenose, u zavisnosti od rječitosti, pamtljivosti i praktične iskoristivosti.8 Neka kazivanja su živjela stoljećima. Prevođenjem na mnoge jezike, svojom aktuelnošću su i drevne zajednice približile savremenicama modernih društava, uprkos različitim vremenima u kojima su davale doprinos organizovanju života. Iako su se vremena smjenjivala, a zajednice odlazile, neka takva kazivanja su i sada živa. Među pitanjima koja mjesto nalaze u najranijim prijevodima, kao putevima razmjene iskustava među različitim zajednicama, stoje spoznaja i kultura življenja. Budući da se spoznaja i širenje nauke tiču i brojnih drugih pretpostavki, mimo zahtjeva etike, ovdje je opravdano odmah predmet suziti na ona pitanja koja se tiču uređenja međusobnih odnosa u krugu pripadnika jednog društva ili zajednice. U razmatranjima pitanja uređenja države, kod mislilaca baštinika različitih kultura, pored pozivanja na izvore vlastitih predaka, veoma široko su prisutni utjecaji grčke i drugih istočnjačkih filozofija. Ta razmatranja su presudno uobličili komentatori Platona i Aristotela. Po njihovom mišljenju, uređeno društvo je „potrebno dušama koje trebaju dosezati Višnju stvarnost“.9 Zakon je pri tome temeljno sredstvo u poučavanju, odgajanju i oblikovanju etike ljudskih bića. Među misliocima koji su definirali idealnu državu, istaknut je bio i Abū Naṣr al-Fārābī (umro 950. godine), prvenstveno s djelom Pogledi pripadnika uzornoga grada,10 u kojem govori o značaju države, kao višeg stepena uređenja društva, pri čemu on uzornu državu upoređuje sa zdravim orga7 8 9 Usporediti: Elvir Duranović, Elementi staroslovenske tradicije u kulturi Bošnjaka, Bugojno, 2011., str. 14. Mehmed Kico, O prijevodima Kelile i Dimne, „Beharistan“ časopis za iranistiku i islamsku kulturu, br. 16., Sarajevo 2011., str. 52. Ira Lapidus, A History of Islamic Societies, Cambridge Universitiy Press, Cambridge, 2002., str. 153.

10 Abū Naṣr al-Fārābī, Ārā'u ahli l-madīnati l-fāḍilati, Dāru l-mašriqi, Bejrut, 1968. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

111

Mehmed Kico

nizmom. Kod njega su i politika i etika obuhvaćene istim nazivom siyāsatun (politika ophođenja u teorijskom i praktičnom smislu), a njen sastavni dio, koji podrazumijeva etiku, čini uzajamno ophođenje članova uzorne države i praktično ponašanje nosilaca vlasti prema štićenicima u državi.11 Svrha države, kao i razvoja nauke, jeste da osiguraju pravednost i unaprijede uvjete življenja, a ako to ne uspijevaju, država postaje zabludjela, a nauka prelazi u kvazinauku.12 Dužnost učenih ljudi i mudraca je da savjetuju vladare, a u ranijim vremenima je, u kulturama različitih zajednica, savjetodavna literatura bila raširena, ne samo na Istoku, već i na Zapadu. U srednjem vijeku je na Zapadu bio najistaknutiji Niccolo Machiavelli (1469-1527), poznat po djelu Vladalac,13 koje, u pogledu sadržine i namjene, u mnogome sliči djelima ranijih muslimanskih autora istog žanra. Za takvu literaturu su kod muslimana korišteni nazivi naṣīḥatul-mulūki (savjeti vladarima) i waṣāyā l-mulūki (preporuke vladarima). Iako su se takovrsna djela međusobno znatno razlikovala po obimu, dometima i ambicijama autora, sva su pisana u svrhu savjetovanja vladara i uspostavljanja vlasti koja će odgovorno izvršavati povjerene zadatke. Ovaj žanr je za muslimansku književnost važan posebno stoga što može potvrditi da je rana islamska kultura bila žarište susretanja različitih etičkih i običajnih naslijeđa, te filozofskih i doktrinarnih naučavanja, naslijeđenih iz susjednih zajednica i ranijih civilizacija. Jednim od rodonačelnika ovog žanra može se smatrati i Perzijanac ʻAbdu l-Lāh ibnu l-Muqaffaʼ (720-756), koji je prvi, s pehlevijskog na arapski jezik, preveo znamenitu zbirku poučnih basni i priča Kelila i Dimna, putem kojih se iznose savjeti vladaru kako treba, u skladu s Božijim, etičkim i ljudskim zakonima, praktikovati vladavinu u zemlji.14

11 Prema: Fikret Pašanović, Bošnjak savjetuje sultana, ARKA Press, Sarajevo, 2012., str. 27. 12 M. M. Sharif, Historija islamske filozofije I-II, S engleskog preveo: Hasan Sušić, August Cesarec, Zagreb, 1988., str. 128/II. 13 Vidjeti, npr., izdanje na engleskom jeziku: Niccolo Machiavelli, The Prince, Oxford University Press, New York, 2005. 14 O pohodu ove zbirke u svjetske jezike vidjeti: M. Kico, O prijevodima ..., str. 51163.

112

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

O mogu�nostima prevo�enja u razvoju integrativne bioetike

Opus Nedžiba Mahfuza kao dokaz podobnosti književnih djela u razvoju integrativne bioetike
Posmatrano u svjetlu naprijed istaknutoga, uvjerljivim se čini utisak da se sekundarna stvarnost i primarna stvarnost (termini koje Anwār Muʻiddāwī koristi u kritičkom osvrtu na djela Nedžiba Mahfuza)15 mogu dovesti u blisku vezu s osobenim i općim, kojima operiše teorija prevođenja. Ono što Muʻiddāwī podrazumijeva pod nazivom sekundarna stvarnost, individualna je stečevina, a ne prirodna predstava o ukupnim zbivanjima i ljudskim stremljenjima. To je kopija života za koju se može reći da je bliska izvornosti, ali ne i podudarna s njom, a takva kopija, koliko god bila dodirna s izvornošću, u biti je tek oponašanje. Dakle, osnovna razlika između primarne i sekundarne stvarnosti sastoji se u tome što prva predstavlja prirodnu sliku života, a druga samo (individualno) stečenu predstavu o životu.16 Vrlo često se u književnim osvrtima pojavljuju pojmovi lokalno i svjetsko, uglavnom korišteni jedan nasuprot drugome, s različitim značenjima, tako što jedan označava ono što stoji nasuprot značenju drugoga. Međutim, pažljivim posmatranjem historije raznih književnosti može se utvrditi da svjetsko ne stoji u suprotnosti s lokalnim, jer su mnogi veliki književnici, koje je svijet upoznao, pisali na osnovama specifične lokalne stvarnosti, a ona im je služila kao put kojim su se kretali da bi stigli u središte velike svjetske scene. Velikani, koji su se pojavili u 19. stoljeću u Rusiji, kao što su Gogolj, Dostojevski, Tolstoj, Turgenjev i Čehov, pisali su potaknuti lokalnim prilikama, ali nema dvojbe da njihova djela, s obzirom na neupitne humanističke sadržaje, ulaze u svjetsku književnu baštinu, da su oni vodeći protagonisti pripovijedne književnosti u svijetu, da je njihovo djelo prešlo granice Rusije i da vrši snažne uticaje na razvoj toga književnog roda svugdje u svijetu. Isto se može primijeniti i na engleske književnike, kao što je primjerice Dikens, na francuske kao što su Stendal, Balzak, Flober i Zola, jednako kao što je u indijskoj književnosti Tagore, u savremenoj američkoj Šteinbek i Fokner, u kolumbijskoj Markes i slično.17 Dakle, prava svjetovnost u djelu, piscu ne isključuje posebnu stvarnost i specifičnu sredinu, kao uslov da bi se vinuo na svjetsku razinu, već napro15 Anwār al-Muʻiddāwī: „Bidāyatun wa nihāyatun“ li Nağīb Maḥfūẓ, „Ar-Risāla“, br. 939., 02. juli 1951. 16 Mehmed Kico, Ogledi ..., str. 142. 17 Rağā' an- Naqqāš, Nağīb Maḥfūẓ, Markaz Al-Ahrām li al-tarğamati wa n-našri, Kairo, 1998., str. 55. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

113

Mehmed Kico

tiv, pisac mora biti privržen svojoj sredini i stvarnosti, kako bi posredstvom njih stigao u svijet univerzalnih ljudskih vrijednosti. Ljudske zajednice su mnogobrojne, a čovjek je, u krajnjoj liniji, isti, s gotovo istim suštinskim potrebama i problemima, svejedno da li bio član neke primitivne zajednice ili pripadao nekome modernom društvu, s istaknutim mjestom na ljestvici ekonomskoga i industrijskog poretka. Ispred svih svjetovnih vrijednosti u književnosti je spoznavanje, po tome što je znanje i spoznavanje prvi preduslov promjena na bolje. Vjerovanje u znanje zastupljeno je u mnogim djelima Nedžiba Mahfuza. Dovoljno je istaknuti primjer Urfeta, jednoga od glavnih likova romana Sinovi naše mahale, koji simbolizuje znanje i nauku, zbog čega ljudi uz njega pristaju da bi dokučili „život lijep kao u snovima“. Prema Urfetu, koji je izumio eksplozivne naprave, ljudi su upravljali nadanja da će se izbaviti ispred terora i zlostavljanja onih koji su sebi prigrabili zajednička dobra i vlast. Spoznavanje pretpostavlja i postulira stalni razvoj i promjene, kao vrijednost i obilježja svjetovnosti. U djelima Nedžiba Mahfuza se mogu naći neizbrojivi dokazi da duboko vjeruje u nužnost korijenitih promjena radi stalnog napredovanja. U tom smislu, Nedžib Mahfuz na jedan suptilan i posredan način kritikuje konzervativističku zatvorenost. U romanima iz filozofske faze, on izražava svoje neslaganje, ali ne s naprednjačkom mišlju i dosezima nove demokratije, već s nekim pojavama koje život zajednice čine teškim. Kao i svi drugi društveno angažovani pisci, Nedžib Mahfuz nastoji doprinijeti otklanjanju društvenih nevolja, svjestan da im se uzroci nalaze u samome društvu i iznevjeravanju odgovornosti onih koji zastupaju vlast. On to uporno čini, uvjeravajući čitaoca da se ideali demokratije, jednakosti i pravednosti u društvu svode na parole.18 Kao jedna od svjetovnih i univerzalnih ljudskih vrijednosti u književnosti, pojavljuje se i sloboda. Ona je u djelu Nedžiba Mahfuza najviša vrijednost, ne samo u njegovom djelu, već i u životu uopće. Potreba i želja za slobodom uvijek su prisutne u stremljenjima gotovo svih njegovih junaka. Na važnom mjestu u poretku ljudskih vrijednosti, zastupljenih u djelu Nedžiba Mahfuza, stoje društvena jednakost i pravednost. To su temeljne vrijednosti za koje se Mahfuz zalaže u ukupnom djelu, ukazujući raznoliko na njihov značaj. Dovoljno je spomenuti primjer lika ʻAšūra Nāğīja iz romana Saga o besprizornima, koji svoj narod poziva i predvodi u borbi za ostvarenje pravednosti, uvjetujući njeno ostvarenje dostizanjem snage i sposobnosti da se odgovorno izvršava svaki prihvaćeni zadatak.

18 Ṭāhā Wādī, „Aṭ-Ṭarīqu“ wa l-baḥṭu ʻani l-ğuḏūri, „Al-Hilālu“, br. 12., Tematski broj, Kairo, decembar 2005., str. 146.

114

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

O mogu�nostima prevo�enja u razvoju integrativne bioetike

Nadalje, veoma zastupljena vrijednost u djelu Nedžiba Mahfuza je i odbijanje fanatizma, praćeno dubokom piščevom vjerom u potrebu za tolerancijom i uvažavanjem drugačijih stavova, pogleda i uvjerenja. Rječit dokaz zalaganja za poštovanje drugačijeg uvjerenja jesu primjeri Kamāla ʻAbdu l-Ğawāda i Riyada Kaledosa iz romana Put između dva dvorca koji, uprkos slijeđenju različitih vjera, žive u okrilju prijateljstva, u duhu sličnog razmišljanja i ozračju bezrezervne uzajamne odanosti. O dobrom prijemu romansijerskog djela Nedžiba Mahfuza kod čitalaca na čijim jezicima postoje prijevodi većeg broja njegovih romana, upravo zbog ustrajnog slikanja života običnih ljudi i njihove borbe za uvjete življenja dostojne čovjeka, dovoljno govori činjenica da je jedan od najomiljenijih pisaca upravo u zavičaju onih autora koji u posljednje vrijeme, s najdinamičnijim tokovima literarnog strujanja kroz svijet magijskog realizma, daju najvredniji doprinos savremenoj svjetskoj književnoj baštini, u zemljama Karlosa Fuentesa, Pabla Nerude, Gabriela Garsije Markesa, Horhea Luisa Borhesa, Karlosa Kastanede, Oktavia Paza i drugih.19 Nedžib Mahfuz je živio životom egipatskog društva i o njemu uvjerljivo govorio, pišući punih sedamdeset godina, a to je jedinstvena pojava u historiji književnosti i književnika.20 Vještinom mitološkog naratora, zbivanja je izlagao u kontekstu vremena, da bi od njih sačinio uvjerljiv zapis o životu egipatske zajednice tokom jednog stoljeća, prenapućenog previranjima, a u nekim slučajevima je sezao i u duža razdoblja, kao u slučaju romana Sinovi naše mahale, u kojem zahvata vrijeme od samog početka historije ljudskoga roda.21 Kad se radi o predstavljanju pojava specifičnih za Egipat, u pogledu historijskih zbivanja, strateškoga i geografskog položaja, Nedžibu Mahfuzu nema premca. Niko drugi od književnika nije s takvom predanošću opisivao svoj zavičaj. Iz njegovog djela se, kao ni iz bilo kojega pisanog traga, vidi koliko je drevna egipatska civilizacija bogata i vrijedna. Vidi se kako je plodna dolina Nila, bez obzira na etničku pripadnost naseljenika, njihovo vjerovanje, sposobnost vladara i način organizovanja života, sa svojim blagodatima pružala utočište i sigurnost da će, uz očuvanje samostalnosti, s pouzdanjem u svoje djelovanje, moći davati doprinos doborobiti za buduća pokoljenja.
19 Mehmed Kico, Pogled u život i djelo Nedžiba Mahfuza, Fakultet islamskih nauka – El-Kalem, Sarajevo, 2006., str. 9-10. 20 Ğamāl al-Ġayṭānī, Al-Kitābatu bi l-baṣari wa l-baṣīrati, „Al-Hilālu“, br. 12., Tematski broj, Kairo, decembar 2005., str. 75. 21 Nabīl ḥanafī Maḥmūd, Ibdāʻun yuġannī, „Al-Hilālu“, br. 12., Tematski broj, Kairo, decembar 2005., str. 132. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

115

Mehmed Kico

Zbog obilježja koja mu potvrđuju neprolaznost, Egipat i jeste oduvijek bio cilj i vojskovođa i avanturista, a ujedno i predmet zanimanja turista, naučnih istraživača, slikara, pisaca i putopisaca.22

ZAKLJUČAK
Budući da je jako važna djelatnost ljudskog uma, prevođenje može imati nesumnjivo široku primjenu u razmjeni pozitivnih iskustava na svim poljima društvenog života, a samim tim i u pružanju pomoći razvoju bioetike u modernom dobu. Ako različite zajednice imaju različite, sebi svojstvene jezike, bez prevođenja nije moguće ni zamisliti prenošenje univerzalnih vrijednosti iz jedne kulture u drugu, niti iz jednog vremena u drugo. Kao vid prenošenja pozitivnih iskustva od jedne zajednice u drugu ili jedne kulture ka drugoj prevođenjem, u ranijim vremenima je razvijana savjetodavna literatura, kojom su se vladarima upućivali savjeti kako trebaju vladati na zadovoljstvo štićenika u državi. Prema svemu istaknutom, primjer Nedžiba Mahfuza je istovjetan primjeru bilo kojega velikoga svjetskog pisca, koji osjeća nostalgiju prema Farabijevom „dobrom gradu“, ili Platonovoj „idealnoj državi“, u kojima se ostvaruje nepomućena ljudska sreća. To su grad, ili država, koji štite ljudske vrijednosti, a Nedžib Mahfuz ih je artikulisao u različitim djelima. Mnogobrojna ukazivanja na te vrijednosti Nedžib Mahfuz je u više navrata isticao i u odgovorima na novinarska pitanja o tome kako on zamišlja idealno uređeno društvo. Kao pisac, Nedžib Mahfuz je i mimo svog zavičaja dobro prihvaćen, zato što je životna zbivanja bilježio sa svim gibanjima i previranjima, posmatrajući ih iz okvira mahale, gdje svojevrstan poredak uspostavljaju moćnici i svakovrsne vođe, a mahala je mikrosvijet koji rječito odslikava život egipatskog naroda u cijelosti, sličan životu srednjeburžoaskog staleža svugdje u svijetu. Iskustva o prihvaćenosti opusa Nedžiba Mahfuza, kao i ciljevi i zadaci bioetike, uvjerljivo pokazuju da je poželjno stalno podizati razinu kvaliteta prevođenja i obogaćivati kulturu prevodilaštva u zajednicama.

22 Adwārd Saʻid, Qaswatu ḏ-ḏākirati, Prijevod na arapski: Walā' Fatḥī, „Al-ʻArabiyyu“, br. 577., Tematski broj, Kuvajt, decembar 2006., str. 91.

116

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

O mogu�nostima prevo�enja u razvoju integrativne bioetike

Abstract ABOUT THE POSSIBILITIES OF TRANSLATION IN THE DEVELOPMENT OF INTEGRATIVE BIOETHICS
Translation as a collective intellectual activity plays an important role in the exchange of experiences between communities and cultures. In the communication between communities it is the ground on which permanent contacts take place for the fulfilment of their common interests. Since the development of bioethics can be achieved through the integrative experience of community debate, it is desirable to point out the role of translation in achieving the goals of that science in the modern age. Socially and ethically engaged literature, in addition to developing science, can be the most effective in increasing the level of lifestyles. What once the wise men did by advising the rulers, now can now be done by writers, only if they, while painting the lifes of their countrymen, in addition to universal values, also emphasize the special values and characteristics of their communities. A good example for that can be Nagib Mahfouz, an Egyptian Nobel price winner, one of the most read writers in Latin America, the homeland of the most celebrated modern writers. Like many other great writers, Nagib Mahfouz is devoted to Al Faraby’s “Good town”, or Plato’s “Ideal state” where human happiness is achieved, and the author speaks about it in almost all his works.

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

117

Mehmed Kico

LITERATURA
1. Duranović, Elvir: Elementi staroslovenske tradicije u kulturi Bošnjaka, Bugojno, 2011. 2. Eco, Umberto: Otprilike isto – Iskustva prevođenja, S talijanskog preveo: Nino Raspudić, Algoritam, Zagreb, 2006. 3. Fārābī(al-), Abū Naṣr: Ārā’u ahli l-madīnati l-fāḍilati, Dāru lmašriqi, Bejrut, 1968. 4. Ġayṭānī (al-), Ğamāl: Al-Kitābatu bi l-baṣari wa l-baṣīrati, „AlHilālu“, br. 12., Tematski broj, Kairo, decembar 2005., str. 70-81. 5. Ivir, Vladimir: Ekvivalencija u prevođenju, „Godišnjak Saveza društava za primenjenu lingvistiku Jugoslavije“, Beograd, br. 2., str. 101-109. 6. Ivir, Vladimir: Teorija i tehnika prevođenja, Centar „Karlovačka gimnazija“ Sremski Karlovci, 1985. 7. Kico, Mehmed: Ogledi u poetici prevođenja – u svjetlu iskustava o arapskome jeziku, El-Kalem – Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2009. 8. Kico, Mehmed: O prijevodima Kelile i Dimne, „Beharistan“ časopis za iranistiku i islamsku kulturu, br. 16., Sarajevo 2011., str. 511-63. 9. Kico, Mehmed: Pogled u život i djelo Nedžiba Mahfuza, Fakultet islamskih nauka – El-Kalem, Sarajevo, 2006. 10. Lapidus, Ira: A History of Islamic Societies, Cambridge Universitiy Press, Cambridge, 2002. 11. Levi, Jirži: Umjetnost prevođenja, Prijevod: Bogdan L. Dabić, Svjetlost, Sarajevo, 1982. 12. Machiavelli, Niccolo: The Prince, Oxford University Press, New York, 2005. 13. Maḥmūd, Nabīl Ḥanafī: Ibdāʻun yuġannī, „Al-Hilālu“, br. 12., Tematski broj, Kairo, decembar 2005., str. 132-141. 14. Muʻiddāwī (al-), Anwār: „Bidāyatun wa nihāyatun“ li Naġīb Maḥfūẓ, „Ar-Risāla“, br. 939., 02. juli 1951. 15. Naqqāš (an-), Raġā’: Nağīb Maḥfūẓ, Markaz Al-Ahrām li altarğamati wa n-našri, Kairo, 1998. 16. Pašanović, Fikret: Bošnjak savjetuje sultana, ARKA Press, Sarajevo, 2012.
118
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

O mogu�nostima prevo�enja u razvoju integrativne bioetike

17. Saʻid, Adwārd: Qaswatu ḏ-ḏākirati, Prijevod na arapski: Walā’ Fatḥī, „Al-ʻArabiyyu“, br. 577., Tematski broj, Kuvajt, decembar 2006., str. 88-91. 18. Sharif, M. M.: Historija islamske filozofije I-II, S engleskog preveo: Hasan Sušić, August Cesarec, Zagreb, 1988. 19. Šalabī, Ḫayrī: Al-Ḥāriṯu, „Al-Hilālu“, br. 12., Tematski broj, Kairo, decembar 2005., str. 16-33. 20. Wādī, Ṭāhā: „Aṭ-Ṭarīqu“ wa l-baḥṯu ʻani l-ğuḏūri, „Al-Hilālu“, br. 12., Tematski broj, Kairo, decembar 2005., str. 142-147.

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

119

mr. sci. Amir Ahmetovi� Ahmed Omerovi�, prof.

izbori za prvi bosanski sabor

Sažetak
U ovom radu istražujemo principe, metode, svrhu i posljedice izbora za prvi Bosanski sabor. Cilj rada je da prikaže prve izbore u BiH u 20. stoljeću, začetke parlamentarnog života, kao i prve ustavne principe, koji imaju svoju refleksiju i na savremenu Bosnu i Hercegovinu. Tekst se bavi historijskim prikazom organizacije austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini, donošenjem pravnih akata, čiji je cilj bio organizacija parlamentarnog života i reguliranjem legislativnog polja, kojem su izbori za prvi Bosanski sabor trebalo da osiguraju legitimitet. Na izborima za Bosanski sabor uveden je, prvi put u historiji Bosne i Hercegovine, princip podjele političkih stranaka po etničkoj osnovi. U svrhu rješavanja ovih podjela koje imaju refleksiju na bosanskohercegovačko društvo u cjelini, a radi izgradnje modernog građanskog društva, neophodno je da se vratimo analizi tog perioda i izbora na kojima je ustanovljen etnički princip organiziranja političkih stranaka u našoj državi. Ključni pojmovi: političke stranke, ustav (zemaljski štatut), bosanski sabor, izbori, izborni red (izborni zakon)
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

121

mr. sci. Amir Ahmetovi�, Ahmed Omerovi�, prof.

Uvod
Bosna i Hercegovina je na Berlinskom kongresu 1878. godine izuzeta iz Otomanskog carstva i data na upravljanje Austrougarskoj monarhiji. Ulasku novog okupatora pružen je snažan oružani otpor. Na čelu tog otpora bila je, na brzinu formirana, narodna vlada. Ona je birana bez izbora,1 jer je bilo ratno stanje, ali je bila u jednoj mjeri i višenacionalna i nastala je „na terenu“. Narodna vlada je, u tih nekoliko mjeseci, koliko je trajao oružani otpor, kontrolirala cijelu slobodnu teritoriju. Okupacionu vojsku vodio je baron Josip Filipović. Muslimansko (bošnjačko) stanovništvo, i pored žestokog otpora, nije uspjelo zaustaviti daleko moćniju i moderniju austrougarsku vojsku. Po slamanju otpora i uvođenju austrougarske uprave, bh. muslimani, koji su tragično primili odvajanje od Otomanskog carstva, i koji su se prvi put, nakon nekoliko stoljeća, našli pod vlašću kršćanskog imperija, reagirali su dvojako: jedan dio muslimana (po nekim procjenama oko 250.000 stanovnika) iselio se u Tursku,2 a ostali su nevoljko3 prihvatili novu vlast i pokušali se prilagoditi – bilo insistiranjem na održanju zatečenog stanja (većina muslimanskog plemstva), bilo modernizacijom u evropskom stilu. Iako je BiH, zajedno s regijom Sandžaka, de jure ostala pod osmanlijskom vlašću, zemljom je de facto vladala Austro-Ugarska, koja je imala i vojnu kontrolu nad regijom. Bosnom i Hercegovinom upravljalo je zajedničko austrougarsko Ministarstvo finansija, a u ekonomskom pogledu je funkcionirala kao kolonija.4 »Međunarodne okolnosti okupacije, unutrašnji odnosi, finansijski i socijalno-strukturalni problemi veoma su otežavali uključivanje BiH u Monarhiju... Pokazalo se ubrzo da postojeći ustavni sklop Austro-Ugarske, moguće spoljnopolitičke teškoće, a naročito nespremnost i nemogućnost nijedne od dviju država Monarhije da u većoj mjeri podnosi
1 2 3 Taj bi se izborni provizorij mogao smatrati prvom demokratski formiranom institucijom u novijoj historiji Bosne i Hercegovine. Vidjeti tabelu o broju stanovnika u Florian Bieber, BiH poslije rata-politički sistem u podijeljenom društvu; Buybook, Sarajevo, 2008., str. 15. (ili Tabela 1, u ovom radu) Kallay je uzroke iseljavanja vidio u samim stanovnicima BiH koji «mrze sve što je tuđinsko, bilo to ljudi ili ustanove». U tom se smislu u jednom aktu Zemaljske vlade tvrdilo da stanovnici BiH navodno osjećaju averziju prema pravnoj državi, koja za mnoge znači «okove a ne korist». (Bošnjaci u emigraciji: monografija «Bosanskih pogleda» 1955-1967; Mustafa Imamović; Sarajevo: Bošnjački institut Zurich – odjel Sarajevo, 1996. god.; str. 57.) Od dolaska austrougarske uprave do pred kraj prve decenije 20. stoljeća BiH nije imala izbora, niti samoupravu. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

4

122

Izbori za prvi Bosanski sabor

finansijske terete jedne ekspanzivne politike u BiH, nameću kao jednostavnije i bezbolnije rješenje preuzimanje i postepeno mijenjanje i poboljšavanje zatečenog osmanskog pravnog i upravnog poretka. Tako je uporedo sa preuzimanjem turskog tanzimatskog prava, poreskog sistema i agrarnih odnosa zadržan privremeno u svojim osnovnim elementima osmanski upravni poredak i organizacija vlasti. Bosna Vilajet je tako postao Reichsland, sandžaci ili live postali su okruzi (Kreise), kaze (srezovi) pretvoreni su u kotare (Bezirke), a nahije u kotarske ispostave (Exposituren)«.5 Za cara Franju Josipa I i vojne zvaničnike oko njega Bosna je bila samo polazna tačka za izvođenje njihovih planova na Balkanu. Zbog toga je bilo potrebno tu učvrstiti poziciju Monarhije i privremenu okupaciju pretvoriti u aneksiju. Za izvršenje priprema za aneksiju odabran je, kao najpogodnija ličnost, Benjamin Kallay (u to vrijeme načelnik odjeljenja u Ministarstvu finansija). Kallay6 je 4. juna 1882. godine imenovan za zajedničkog ministra finansija, čime je neposredno preuzeo odgovornost za upravnu vlast nad Bosnom i Hercegovinom.7 «Uz sva nastojanja i znatne rezultate u privrednom razvoju u vrijeme njegove uprave, a i kasnije, čak i nakon aneksije 1908. upravno-politički režim u BiH zadržao je dva bitna obilježja svog državnopravnog provizorijuma: 1. Vrhovna upravna vlast pripadala je Zajedničkoj vladi, u čije je ime administraciju vršilo Zajedničko ministarstvo finansija, što nije bio slučaj ni sa jednom drugom pokrajinom ili zemljom u Monarhiji; Cijelo vrijeme austrougarske vladavine u BiH nisu bili potpuno odvojeni ni razgraničeni vojna i civilna vlast».8

2.

Kallayevom smrću (16.7.1903.) počeo je proces kojim je u narednih 6-7 godina u znatnoj mjeri izmijenjen apsolutistički režim u BiH.9
5 6 Dr. M. Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak BiH od 1878. do 1914., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997., str. 59–60. B. Kallay je pokušao administrativno stvoriti uslove za nastanak bošnjačke nacije. U praksi se to ogledalo u finansiranju probošnjačkih publikacija i udruženja, aktivnom podrškom u školstvu, kao i gušenju srpskih i hrvatskih udruženja i srpske i hrvatske propagande iz okruženja. B. Kallay je važio za najboljeg poznavaoca Balkana u Monarhiji. Bio je generalni konzul Monarhije u Beogradu, član parlamenta i zajednički ministar finansija (od 1882. do svoje smrti 1903.) Dr. M. Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak BiH od 1878. do 1914., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997., str. Iste 1903. godine u Hrvatskoj je pao apsolutistički režim Khuena Hedervaryja, čime je stvoren prostor za politiku «novog kursa» i politiku zbližavanja Srba i Hrvata. Majskim prevratom 1903. godine u Srbiji nestaje dinastija Obrenovića GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

7 8 9

123

mr. sci. Amir Ahmetovi�, Ahmed Omerovi�, prof.

Ono što Kallay nije mogao ili nije htio da uradi, učinio je novi zajednički ministar finansija Istvan Burian.10 Već u svom prvom istupu u Delegacijama Burian je nagovjestio, mada oprezno, promjene u bosanskoj politici. On najavljuje poresku reformu i priznaje potrebu da pojedine konfesije dobiju autonomiju u svojim prosvjetnim i vjerskim poslovima. Većina austrougarskih intelektualaca je smatrala da u BiH, koja je u državno-pravnom pogledu dio Osmanlijskog carstva, a na Berlinskom kongresu data na upravu i uređenje Austro-Ugarskoj, nema nikakve «parlamentarne podloge» i da se ne mogu stvarati klasične političke stranke.11 Nasuprot njima, neki bh. intelektualci iz tog perioda su odlučili da pokušaju stvoriti političke stranke u BiH.

Uvođenje parlamentarizma u austrougarsku provinciju Bosnu i Hercegovinu
U 20. stoljeće bh. muslimani ulaze s nedovoljno razvijenim nacionalnim identitetom. Svijest o vjerskoj, kulturnoj i političkoj vlastitosti donekle imaju, ali svijest o nacionalnoj posebnosti im posve nedostaje. Oni se ponašaju, osjećaju i predstavljaju kao vjerska, a ne nacionalna skupina i figuriraju pod skupnim nazivom «muslimani», a ne «Bošnjaci».12 Svoj kulturno-nacionalni preporod na početku 20. stoljeća Bošnjaci počinju s književnim listom «Behar». U maju 1900. godine Edhem Mulabdić, Safet-beg Bašagić i Osman Nuri-Hadžić pokreću «Behar», kao petnaestodnevni «list za pouku i zabavu». Iza «Behara», u čijem je podnaslovu odrednica «muslimanski», a ne «bošnjački», kao njegov vlasnik i izdavač finansijski je stao ugledni veletrgovac i poduzetnik Ademaga Mešić iz Tešnja.

i na scenu se vraća dinastija Karađorđevića. Ilindenskim ustankom 1903. godine počela je nova, revolucionarna etapa u dugoj i teškoj borbi makedonskog naroda za nacionalno oslobođenje. 10 Burian je na položaj zajedničkog ministra finansija imenovan 24. jula 1903. Došao je iz Atine, gdje je bio austrougarski poslanik, a prije toga službovao je u Srbiji i Bugarskoj. 11 Krajem 1905. godine izlazilo je u BiH 19 različitih listova, od čega jedan zvanični, 7 političkih, 5 književnih, 2 naučna i 4 vjerska. Ukupan tiraž ovih novina, ne računajući njemački list «Bosnische Post», iznosio je 20.292 primjerka, s 16.260 pretplatnika, od kojih 9.809 u zemlji, a ostatak u Monarhiji i inozemstvu. Ovi podaci o razvitku štampe su dovoljna indicija o politizaciji građanstva i sazrijevanju političkih prilika u BiH. 12 Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998. god., str. 5.

124

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izbori za prvi Bosanski sabor

U prvoj deceniji 20. stoljeća, borba za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju prerasta u borbu za političku autonomiju BiH i kao rezultat takvog stanja i novih potreba pojavljuju se nezavisni muslimanski politički listovi. U nastavku prve decenije 20. stoljeća u BiH, iz vjersko-prosvjetnih pokreta, formiraju se građanske političke stranke. Te stranke, po svom obliku, političkoj ideologiji i ponašanju aktera, odgovaraju tipu narodnih organizacija, nastalim u kolonijalnim i zavisnim zemljama13 u vrijeme njihove borbe za nacionalno oslobođenje. Većina tadašnjih bh. političara smatrala je da u BiH, kao okupiranoj zemlji s neriješenim državno-pravnim statusom, bez «parlamentarne podloge», nema uslova za djelovanje klasičnih političkih stranaka. Smatrali su da njihovi narodni pokreti moraju ostati jedinstveni, dok ne ostvare svoje nacionalno-političke, odnosno državno-pravne ciljeve, a tek nakon toga mogu se preko stranaka i parlamenta rješavati socijalna pitanja. U takvoj situaciji, politički život bh. muslimana bio je opet fokusiran na očuvanje onoga što su oni sami smatrali za najvažnije, a to je bila vjera i vjerski identitet. Tako je borba bh. muslimana za svoj identitet, za prava, za državu i za puko održavanje odvijala najprije u znaku borbe za očuvanje vjerskog identiteta, a ne nacionalnog. Kašnjenje u nacionalnom sazrijevanju i osvješćivanju Bošnjaci su pokušali nadoknaditi sklanjanjem u okvire isključivo vjerskog identiteta i svi oblici udruživanja (od čitaonica, humanitarnih, zanatlijskih, omladinskih društava do političkih partija) u to vrijeme se osnivaju pod odrednicom «muslimanski», a ne «bošnjački». Taj izbor odrednice bio je slobodan, ni od koga nametan.14 Tako su 1908., prema jednom zvaničnom popisu, u Bošnjaka registrirana 124 društva i udruženja, od kojih je svako nosilo naziv «muslimansko».15 Zato je vjersko ime bh. muslimana dominiralo tim događajima, dok je nacionalno ime Bošnjak padalo u zaborav.16 Prva građanska politička stranka u BiH, koja je istakla svoj program i provela formalnu organizaciju s glavnim, okružnim i mjesnim odborima, bila je Muslimanska narodna organizacija (MNO). Ova stranka je evoluirala
13 U 1907. bilo je 67,7 % stranih činovnika i državnih službenika, a domaćih je bilo samo 32,22 % (i to: katolika 61,56 %, pravoslavnih 29,92 % i muslimana 8,5 %). Šire vidjeti u: dr Vladimir Ćorović, Političke prilike u BiH, Beograd, 1939., str. 47. 14 Ovo govori o odnosu nacionalnog i vjerskog kod muslimanskih intelektualaca i uleme u tom periodu: prvo islam, pa onda bošnjaštvo (nacionalnost); prvo islam, pa onda Bosna (država). Bez države koja bi ih štitila kao naciju i vjernike, nije ni čudo što su toliko puta stradali u kriznim vremenima... 15 Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998. god., str. 5. 16 Muhamed Filipović, Bošnjačka politika, Svjetlost, Sarajevo, 1996. god., str. 65. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

125

mr. sci. Amir Ahmetovi�, Ahmed Omerovi�, prof.

iz Pokreta za vakufsko-mearifsku autonomiju. Osnovana je 3.12.1906. godine na sastanku muslimanskih prvaka iz cijele zemlje u Slavonskom Brodu. Zvanično glasilo stranke je bio list «Musavat» (Jednakost). Njen osnivač i prvi predsjednik je bio Ali-beg Firdus. Uglavnom su je činili muslimanski begovi i imućniji zemljoposjednici, ali je uživala veliku popularnost među muslimanskim stanovništvom. Početkom 1907. godine obavljeni su i izbori za lokalna rukovodstva u cijeloj BiH. U svim većim mjestima u BiH izabrani su tzv. «milletski odbori» MNO-a, koji su poslali svoje delegate na prvu stranačku skupštinu u Budimpeštu 11.3.1907. godine. Preko 100 delegata ponovo su izabrali Egzekutivni odbor od 18 članova, «kojima je povjereno, da u svim pitanjima zastupaju muslimanski narod u BiH».17 Od tada je MNO vodio Egzekutivni odbor za čijeg je prvog predsjednika izabran Alibeg Firdus. U svom programu MNO je na prvom mjestu zahtijevala muslimansku vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju (da bi se, nakon dobivanja te autonomije 1909., posvetila i pitanju agrarne reforme) i političku, tj. državno-pravnu autonomiju. Muslimanska narodna organizacija (MNO) je uživala podršku ogromne većine svih slojeva muslimanskog stanovništva, mada su njezino rukovodstvo činili uglavnom imućni zemljoposjednici. Njihov agrarni program u osnovi sadrži zahtjev da se seljak oslobodi svog kmetskog prava i time pretvori u običnog najamnog radnika ili zakupca na veleposjedu. Nasuprot MNO-a, postojala je jedna dosta heterogena grupa, čiji su pripadnici, kao pokretači raznih kulturnih, prosvjetnih i privrednih akcija (nezavisni intelektualaci, režimski orijentirni građani i državni činovnici), na Skupštini, održanoj u Tešnju od 24. do 26. augusta 1908. godine, osnovali Muslimansku naprednu stranku (MNS), a glasilo stranke je bio list «Muslimanski svijet». U osnovnim društvenim pitanjima, program MNS nije se u biti razlikovao od programa MNO, ali je ova stranka u nacionalnom pitanju zastupala prohrvatski stav. Pošto, zbog takvog stava i orijentacije, nije imala podršku širokih muslimanskih slojeva, vođstvo MNS je 31. januara 1910. godine revidiralo program, odreklo se hrvatske nacionalne ideje i promijenilo ime u Muslimanska samostalna stranka (MSS), a svoj dotadašnji list «Muslimanski svijet» je zamijenila novim glasilom «Muslimanska sloga».18 Pred prve saborske izbore, iz MNO se izdvojila i grupa mlađih aktivista, prosprski orijentiranih, s Osmanom Đikićem na čelu, i pokrenula list Samouprava, u kome su pisali protiv vođstva MNO-a.19 Ova grupa se, međutim, nije uspjela konstituirati u stranku, niti steći neki uticaj u narodu.
17 Dr. Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak BiH od 1878. do 1914., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997. godine, str. 137. 18 Pokušaj ujedinjenja stranaka pred izbore je propao zbog ambicija pojedinaca u njima na štetu naroda. 19 da je vođstvo MNO zanemarilo socijalne i kulturne probleme muslimanskog naroda, posebno seljaštva...

126

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izbori za prvi Bosanski sabor

Prvi praktični korak pravoslavne inteligencije u BiH, početkom 20. stoljeća, bilo je osnivanje srpskog kulturnog i potpornog društva «Prosvjeta». Ovo društvo osnovali su Srbi činovnici, kojih je u to vrijeme s fakultetskim obrazovanjem bilo svega 29, na skupštini 18.08.1902. godine u Sarajevu. Osnovna ideja «Prosvjete» je stvaranje nacionalne inteligencije, rad na nacionalnom vaspitanju i jačanju nacionalne kohezije. Društvo je iz svojih sredstava izdržavalo u prosjeku svake godine 302 pitomca na školovanju u srednjim i visokim školama.20 Kada je u pitanju političko organiziranje bh. Srba, maja 1907. dr. Lazar Dimitrijević, sarajevski ljekar, formalno je osnovao Srpsku narodnu samostalnu stranku, a zatim je tokom septembra, oktobra i novembra 1907. osnovana Srpska narodna organizacija i usvojen njen program. Srpska narodna organizacija (SNO) je funkcionirala kao koalicija tri srpske političke grupe, koje su bile poznate po nazivima svojih glasila («Srpska riječ», «Otadžbina» i «Narod»). Ubrzo nakon izbora za Bosanski sabor se raspala na tri frakcije, okupljene oko tri časopisa: “Srpska riječ”, koja se zalagala za kompromis s austrougarskim vlastima; “Narod” koju su činili nacionalisti i pristaše što bližih veza s tadašnjom Kraljevinom Srbijom, te grupa oko časopisa “Otadžbina” i popularnog Petra Kočića, koja se zalagala ne samo za nacionalno oslobođenje, nego i za socijalne reforme. Hrvatski politički pokret u BiH, u kojem su se početkom 20. stoljeća jasno ispoljile dvije struje, klerikalna i građansko-liberalna, da bi održao svoje jedinstvo, sporo je i oprezno pristupao formalnom organiziranju. Godine 1885. u Mostaru je pokrenut «Glas Hercegovca», prvi hrvatski list u Hercegovini, kojeg su pokrenuli franjevci. Krajem 90-ih godina 19. stoljeća u Mostaru franjevci su pokrenuli list «Osvit», u kojem su zastupane ideje pravaša. Godine 1902. s radom započinje Hrvatsko kulturno društvo Napredak, koje će odigrati značajnu ulogu u buđenju hrvatske nacionalne svijesti bh. katolika u Bosni i Hercegovini. Nakon dužih priprema, krajem februara 1908. godine osnovana je Hrvatska narodna zajednica (HNZ), na inicijativu građansko-liberalne struje i franjevaca. Njen prvi čovjek u to vrijeme bio je ugledni hrvatski političar i privrednik Nikola Mandić.

20 Dr. Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak BiH od 1878. do 1914., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997. godine, str. 150. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

127

mr. sci. Amir Ahmetovi�, Ahmed Omerovi�, prof.

Osnivačka skupština Hrvatske katoličke udruge21 (HKU) održana je 18. 1. 1910. godine u Sarajevu. Tu je usvojen program HKU-a, koji se temeljio na programu Starčevićeve stranke prava od 26. 6. 1894. godine, a vodio ju je vrhbosanski nadbiskup dr Josip Štadler. HKU je zastupala stav da sva politička udruženja u BiH treba da odražavaju vjersku i nacionalnu podjelu stanovništva. HNZ i HKU su se kasnije, a pogotovo za vrijeme Prvog svjetskog rata, približile, ali je stranka prestala s radom nakon raspada AustroUgarske i formiranja Kraljevine SHS. Poslije poznatog generalnog štrajka u svim većim industrijskim centrima Bosne i Hercegovine 1906. godine austrougarske vlasti su odobrile osnivanje organizacija Glavnog radničkog saveza, preteče Socijaldemokratske partije BiH. Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine je osnovana u junu 1909. godine. Nastala je od predstavnika sindikata i radničkih grupa, a većinu članstva su joj na početku činili strani radnici, dovedeni iz drugih dijelova Austro-Ugarske. Zbog toga je uglavnom bila marginalizirana, a za službenu ideologiju uzela je austromarksizam. Glavni radnički savez za BiH i SDP BiH, za razliku od ostalih stranaka tog vremena u BiH, okupljali su u svojim redovima pripadnike svih nacionalnosti. U Glavnom radničkom savezu za BiH, koji je idejno i organizaciono bio tijesno vezan za SDP BiH 1911. bilo je: 2.030 Hrvata, 1.619 Srba, 737 Muslimana, 305 Čeha, 300 Slovenaca, 287 Nijemaca, 282 Mađara, 166 Jevreja i 342 ostalih.22 U tom periodu (početkom 20. stoljeća), u političkim vrhovima Monarhije preovladalo je uvjerenje da se, bez obzira na činjenicu što pitanje državno-pravnog statusa BiH u okviru Austro-Ugarske nije raščišćeno, može izvršiti aneksija BiH, ukoliko se steknu povoljni uslovi (povoljne međunarodne okolnosti). Mir i red u BiH su bili odavno uspostavljeni, a postignut je i izvjestan materijalni napredak. Apsolutistička uprava u rukama austrijskih i mađarskih birokrata bila je nepopularna i kod domaće buržoazije i, pogotovo, domaćeg seljaštva. Postajalo je jasno da ta situacija zahtijeva «drastičan postupak». «Kada je izvršena mladoturska revolucija, proglašenjem ustava 23. jula 1908., austrougarska zajednička vlada je ocjenila da je Turska pala pod li21 U BiH je 1881. uspostavljena redovna crkvena organizacija. Za nadbiskupa vrhbosanskog postavljen je Josip Stadler. Ukinuta su oba apostolska vikarijata: bosanski i hercegovački, kao i misijski oblici djelovanja i umjesto njih su uspostavljene 3 biskupije (Vrhbosanska nadbiskupija sa sjedištem u Sarajevu, te Banjalučka i Mostarska biskupija). Stadler je po dolasku za nadbiskupa pokrenuo novine «Vrhbosna» i «Hrvatski dnevnik». 22 Dr. Atif Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, drugo izdanje, Svijetlost, Sarajevo, 1977., str. 15.

128

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izbori za prvi Bosanski sabor

kvidaciju i da je, prema tome, došao dugo čekani trenutak za aneksiju. Štaviše, taj čin je bio neophodan da se spriječi uticaj mladoturske revolucije na BiH, koji se manifestirao u snažnom pokretu za uvođenje ustavnosti, ali bez promjene državnopravnog položaja okupirane zemlje».23 Proklamacija o aneksiji, upućena Bosancima i Hercegovcima, publikovana je u Sarajevu 7. 10. 1908. godine. U proglasu car i kralj opravdava aneksiju potrebom uvođenja ustava. «Došlo je vrijeme da stanovnicima obiju zemalja (Bosne i Hercegovine, op. a.) ukažemo nov dokaz naše vjere u njihovu političku zrelost. Da bi BiH digli na viši stepen političkog života, odlučili smo se podijeliti objema zemljama konstitucionalne ustanove – koje će odgovarati njihovim prilikama i zajedničkim interesima – i stvoriti na taj način zakonsku podlogu za prestavništvo njihovih želja i koristi. Neka se sluša i vaša riječ, kada se unaprijed izodlučuje o stvarima vaše domovine, koja će kao i do sada imati svoju zasebnu upravu. No prvi je neophodni uslov za uvođenje ove zemaljske ustavnosti: opredjeljenje jasna i nesumnjiva pravnog položaja obiju zemalja. S tog razloga, a i držeći na pameti one veze koje su u starijim vremenima postojale između našijeh predaka na ugarskom prijestolu i ovijeh zemalja, protežemo mi pravo naše suverenosti na Bosnu i Hercegovinu i hoćemo, da se i na ove zemlje primjenjuje red nasljedstva, koji vrijedi za našu kuću. Tako će stanovnici obiju zemalja postati učesnici u svijem onijem dobročinstvima, što ih može pružiti trajno učvršćenje njihove dosadašnje veze. Novi će poredak biti jemstvo, da će kultura i blagostanje u Vašoj domovini naći sigurno ognjište. Bosanci i Hercegovci, među mnogijem brigama, koje naš prijesto okružuju, neće unaprijed biti pošljednja ona za vaše duhovno i materijalno dobro. Vaša misao jednakoga prava sviju pred zakonom; jednaka zaštita sviju vjeroispovijesti, jezika i nacionalne svojstvenosti – sva ova dobra uživaćete u punoj mjeri».24 Austrougarska je 1908. godine, na ovaj način i formalno pripojila Bosnu i Hercegovinu, što je ubrzalo formiranje domaćih političkih institucija, a 1910. će proglasiti Ustav za Bosnu i Hercegovinu i formirati savjetodavni Zemaljski sabor.25

23 Dr. Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo politički razvitak BiH od 1878. do 1914., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997. godine, str. 188. 24 Sarajevski list, br. 120, od 7.10.1908., prema: Dr. Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo politički razvitak BiH od 1878. do 1914., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997. godine, str. 188. 25 To je bilo reprezentativno-konsultativno tijelo, u kojem su bili zastupljeni tri konfesije i različiti socijalni slojevi. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

129

mr. sci. Amir Ahmetovi�, Ahmed Omerovi�, prof.

Donošenje ustava za Bosnu i Hercegovinu
Nakon diplomatskog i unutrašnjeg političkog sređivanja aneksione krize ostalo je i dalje otvoreno pitanje državno-pravnog uključivanja BiH u postojeću ustavnu strukturu Dvojne monarhije, pa je Zemaljska vlada počela pripreme za donošenje ustava početkom 1909. godine. Radi umirenja javnog mnijenja, Vlada se odlučila da 8. februara 1909. godine sazove ustavnu anketu u Sarajevu. Anketu je otvorio civilni adlatus baron Benko, koji je u dužem govoru izložio principe budućeg ustava.26 Njegov govor je poslužio kao osnova za raspravu u anketi. U političku borbu oko ustava27 uključile su se: Srpska narodna organizacija (SNO), Muslimanska narodna organizacija (MNO), Muslimanska napredna stranka (MNS), Socijaldemokratska partija i druge, kroz zborove koje su držali povodom ove teme ili kroz stranačke listove (Musavat, Srpska riječ...).28
26 Prvi princip se već nalazio u Carevom pismu, kao sastavnom dijelu čina aneksije, koji je govorio kako će budući sabor biti konstituiran po posebnim kurijama. Pošto je ustav trebalo da garantira osnovna ljudska prava, baron Benko je odredio područije djelovanja sabora. Iz njegove nadležnosti su izuzeti zajednički poslovi u Austro-Ugarskoj, koji se uređuju na temelju sporazuma obiju država Monarhije. Prema Ausgleichu iz 1867. godine, to su bili diplomatsko-vojni, carinski i monopolni poslovi. Ovo je dovelo Bosnu i Hercegovinu, kao treću državu u Monarhiji, u neravnopravan položaj u odnosu na druge dvije države, Austriju i Ugarsku. 27 Pojam ustav u današnjem smislu riječi je nastao relativno kasno, mada je termin sa sličnim značenjem upotrebljavan još u antičkoj Grčkoj i Rimskoj republici. Termin ustav je u većini jezika izveden iz latinske riječi constitutio. Konstitucijama su u starom Rimu nazivani imperatorski edikti, kojima su regulirana najvažnija privredna i politička pitanja i pitanja državne organizacije. U borbama za građanska prava i ograničavanje apsolutne vlasti vladara, razvila se tokom 18. stoljeća ideja da se jednim pisanim dokumentom konstituiraju organizacija i granice državne vlasti. To je značilo da je novoj građanskoj klasi potreban neki zakon (konstitucija) koji će predstavljati branu ili ustavu apsolutnoj vlasti monarha. Vjerovatno je odatle u našem jeziku nastao termin ustav. Bitno je u tom pogledu utvrditi da je ustavna vlada ograničena vlada. Ustav odatle u biti znači zahtjev da se javna vlast vrši u skladu s pravom. Stepen normativnog ograničenja nosilaca javne vlasti zavisi uvijek od konkretnog odnosa političkih snaga. (Bosanski ustav, fototip izdanja iz 1910.; priredio i uvodnu riječ napisao dr Uzeir Bavčić; autor uvodne studije dr. Mustafa Imamović, Muslimanski glas, Sarajevo, 1991., str. 14-15) 28 Tokom rada ankete dolazilo je do oštrih sukoba oko agrarnog pitanja između pripadnika MNS-a (u čije ime je o tome istupao dr. Halid-beg Hrasnica) i dr. Lazar Dimitrijević, koji je tražio radikalno rješenje ovog pitanja potpunim oslobađanjem seljaštva od feudalnih i drugih ugovornih obaveza prema zemljoposjednicima. HNZ se po ovom pitanju držala neutralno, jer su bili svjesni da su Hrvati u BiH u manjini, te da svoje državno-pravne ciljeve mogu ostvariti jedino ako za sebe pridobiju Bošnjake.

130

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izbori za prvi Bosanski sabor

Nakon što je anketa završena, MNO je od 4. maja 1909. godine izašla u Musavatu s više natpisa pod naslovom Naše ustavno uređenje, gdje su formulirali stav svoje stranke po pitanju novog Ustava. MNO je zahtijevala od vlade, da se pozovu narodni predstavnici svih političkih grupa, kako bi se raspravljalo o Ustavu. Uslov za ovu raspravu, a kojeg je postavila MNO, bio je da vlada, u sporazumu s narodnim predstavnicima, izda zakon o slobodi izbora i dogovora i zakon o političkom udruživanju i organizovanju. Ova dva zakona morala bi prethoditi Ustavu, inače je apsurdno da se stupa u borbu za izbor narodnih poslanika, a da narod ne smije formirati političku stranku, jer u to vrijeme u zemlji ne postoji sloboda održavanja zborova, skupština i udruživanja. MNO se posebno zalagala za uvođenje punog parlamentarizma i za državno-pravnu autonomiju Bosne i Hercegovine. MNO je istakla da će i dalje sarađivati sa Srbima, jer i oni zahtijevaju da se Bosnom i Hercegovinom upravlja prvenstveno preko zemaljskog sabora (parlamenta), koji bi se sastojao od 31 pravoslavnog, 24 muslimanska i 16 katoličkih predstavnika, a ne preko zagrebačkog sabora, u kojem je bilo 116 katoličkih, 69 pravoslavna i samo 24 muslimanska predstavnika. Zbog svog liberalizma, uredništvo Musavata je kažnjeno s 1.500 kruna. Međutim, nakon što je Gligorije Jeftanović u maju 1909. godine priznao aneksiju, pod pritiskom Beograda, od zajedničke borbe za autonomiju nije bilo ništa, te se bošnjačko-srpski savez brzo raspao. Nakon proglasa aneksije, kada je MNO bila u opoziciji, MNS je vidjela mogućnost da se nametne kao politički predstavnik bošnjačkog naroda. Oni su se jako zanimali za obećani Ustav, još od Carevog proglasa. U vezi s tim, oni su u svom poluslužbenom glasilu Muslimanska svijest zagovarali pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, u čemu su vidjeli način rješavanja ustavnog pitanja. Pored toga, tražili su zaštitu jezika domaćeg stanovništva Bosne i Hercegovine od kolonizacije favorizovanih narodnosti u Monarhiji, u prvom redu Nijemaca. Predstavnici Muslimanske napredne stranke (MNS) su već na prvoj sjednici ankete predali baronu Benku svoju deklaraciju o Ustavu, koja se svodila na četiri tačke:

• Zaštita bošnjačkog stanovništva od konverzije, prije svega od katoličkog prozelitizma;

• Nepovredivost privatnog vlasništva i održanje agrarnih odnosa u
skladu s ozakonjenom Seferskom naredbom iz 1859. godine;

• Bosna i Hercegovina kao jedinstveno i nerazdvojivo tijelo; • Zaštita muslimanskog bračnog, porodičnog i nasljednog prava.

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

131

mr. sci. Amir Ahmetovi�, Ahmed Omerovi�, prof.

Rad na ustavu tekao je krajnje sporo i bezvoljno. «Mi u Bosni gnjavimo sa ustavom», zapisao je L. Thalloczy 31. marta 1909. godine.29 Nakon godinu i po dana, Zemaljski ustav za BiH i za njega vezane zakone Car austrijski, Kralj češki it.d. i Apoštolski kralj ugarski Franjo Josip I. je sankcionirao (proglasio) 17. februara 1910. godine, a svečano su proglašeni u velikoj dvorani Zemaljske vlade u Sarajevu 20. februara 1910. godine. Svečanosti su prisustvovali sve članovi vlade, viši činovnici, predstavnici civilnih i vojnih vlasti, poglavari svih vjerskih zajednica, predstavnici gradske općine, autonomnih oblasti i korporacija, kao i drugi ugledni građani. Svečani proglas izvršio je zemaljski poglavar Marjan Varešanin, koji je skupu kratko saopćio nastale promjene u državi, te na kraju pročitao Carevo rješenje o uvođenju Ustava. Ustavni poredak u Bosni i Hercegovini je tada reguliran sa šest zakona, koji predstavljaju cjelinu: 1. Zemaljski štatut za BiH (Ustav); 2. Izborni red (Izborni zakon); 3. Saborski poslovni red (Poslovnik o radu sabora); 4. Zakon o društvima za BiH (Zakon o strankama, itd.); 5. Zakon o skupljanju za BiH (Zakon o načinu udruživanja); 6. Zakon o kotarskim vijećima (Zakon kontroliranja rada kotarskih vijeća). Ustav i njegovi prateći zakoni uveli su u politički život zemlje tri nove institucije:

a. Sabor, b. Zemaljski savjet i c. Kotarsko vijeće.
Najvažnija ustanova je Sabor, iako s vrlo ograničenim legislativnim pravima.30 Uloga Sabora u zakonodavstvu određena je članom 21. Ustava (ili
29 Dr. Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo politički razvitak BiH od 1878. do 1914., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997. godine, str. 211.-212. 30 To područje nije bilo beznačajno, ali Saboru ipak nije data prava zakonodavna vlast, jer njegov zaključak postaje zakon samo ako vrhovni vladar (Car) to odobri. Ustav kao pisani pravni akt s najvišom pravnom snagom u pravilu se donosi po posebnoj proceduri, obično uz svečano proglašavanje i uvođenje u život, pri tome treba znati da se svaki ustav javlja u isto vrijeme i kao normativni poredak i kao dato

132

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izbori za prvi Bosanski sabor

Štatuta): «Na zakonima sarađivaće Sabor u koji će stanovništvo Bosne i Hercegovine odašiljati poslanike». Prvi Bosanski sabor je sastavljen kombinacijom specijalnog nacionalnog, virilističkog31 i kurijalnog sistema veoma složenog karaktera. «U objašnjenjima kojim je zajedničko ministarstvo finansija propratilo saborski red, naglašeno je da se ‘ovo zastupničko tijelo ima stvoriti na načelu zastupanja interesa’, tako da bude ‘što je moguće vjerniji odraz nacionalnih, konfesionalnih i političkih prilika’ u BiH. U skladu s tim, građani su bili podijeljeni u tri kurije po nacionalnim grupama,32 čime se svakoj konfesiji osiguravao odgovarajući broj poslanika srazmjerno njenoj veličini. Unutar konfesionalnog izbornog tijela postojale su posebne kurije na socijalnoj bazi: gradska, seoska, veleposjednička i kurija inteligencije. Pored izabranih poslanika u Sabor je ulazio i određeni broj virilista». Članom 22. Zemaljskog ustava (štatuta) za BiH određeno je ukupno 20 lica koja po položaju ulaze u Sabor. To su: reis-ul-ulema, vakufsko-mearifski direktor, sarajevski i mostarski muftija i po imenovanju najstariji muftija; četiri srpsko-pravoslavna mitropolita i potpredsjednik Velikog upravnog i prosvjetnog savjeta SPC; rimokatolički nadbiskup, oba redodržavnika (provincijala) franjevačkog reda i dva rimsko-katolička dijecezanska biskupa; sefardski nadrabin; predsjednik Vrhovnog suda; predsjednik Advokatske komore u Sarajevu; načelnik zemaljskog glavnog grada Sarajeva i predsjednik Trgovačke i obrtničke komore u Sarajevu».33
stanje političkih odnosa. Odnos političkih snaga se mijenja na izborima u skladu s postojećim izbornim zakonom i izbornim sistemom. Mehanizmi izbornih sistema i sami izbori na prostoru BiH u 20. stoljeću, u pravilu su uvijek više išli tragom već načinjenih promjena nego što su sami mijenjali tok njene historije. Više su služili okivanju narodne volje u šeme postojećeg stanja nego njenom iskazivanju. Tako je i danas, kada i kompetentne osobe (npr. Wolfgang Petritsch) porede važeći ustav BiH sa ''ludačkom košuljom''... 31 viriliste – lica po položaju 32 Prva kurija se obično nazivala veleposjedničkom, ili intelektualnom, sastojala se iz dva izborna razreda. U prvom izbornom razredu bili su svi muslimanski posjednici zemlje koji plaćaju zemljarine barem 140 kruna. Veleposjednici drugih vjeroispovijesti mogli su glasati po sopstvenoj želji u ovom izbornom razredu ili u drugom izbornom razredu. Pravo da glasaju u drugom izbornom razredu prve kurije imala su sva ona lica koja plaćaju bar 500 kruna neposrednog poreza. Tu su glasali i svi oni koji su svršili neku visoku školu u Monarhiji, ili neki drugi njoj ravan naučni zavod; zatim sveštenici svih priznatih vjeroispovijesti; svi aktivni i penzionisani zemaljski činovnici, učitelji, željezničari i vojni činovnici i na kraju penzionisani oficiri. Drugu kuriju sačinjavaju svi stanovnici gradova koji ne spadaju u neku od naprijed pomenutih kategorija. Najzad, svi stanovnici seoskih općina koji ne pripadaju prvoj kuriji (veleposjednici) predstavljaju birače treće kurije. 33 Bosanski ustav, fototip izdanja iz 1910.; priredio i uvodnu riječ napisao dr. Uzeir Bavčić; autor uvodne studije prof. dr. Mustafa Imamović, Muslimanski glas, SaraGODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

133

mr. sci. Amir Ahmetovi�, Ahmed Omerovi�, prof.

«Zemaljska vlada je predložila da se na 25.000 stanovnika bira jedan poslanik. Zemaljski odjel za statistiku je procijenio da je krajem 1909. godine u BiH bilo 1.800.000 stanovnika. Polazeći od ovog broja i računajući da jednog poslanika treba birati na 25.000 stanovnika utvrđeno je da će se u budući Bosanski sabor birati 72 poslanika. Ovaj broj se imao podijeliti na tri pomenute kurije... Od 72 birana poslanika otpadalo je na prvu kuriju 18, na drugu 20, a na treću 34 poslanika.34 Mandati u kurijama dijeljeni na sve vjeroispovijesti srazmjerno broju njihovih pripadnika. Članom 5. Izbornog reda određeno je da u prvoj kuriji pripadaju katolicima 4 mandata, Muslimanima 6 i Srbima 8 mandata. U drugoj i trećoj kuriji zajedno katolicima je pripadalo 12 mandata, Muslimanima 18 i Srbima 23 mandata. Jedan mandat u drugoj kuriji pripadao je Jevrejima».35 Aktivno biračko pravo, prema članu 1. Izbornog reda, imali su «svi bosansko-hercegovački pripadnici muškog spola, koji su na dan izbora navršili 24. godinu, samovlasni su i koji u zemlji stanuju barem od jedne godine amo». Aktivno biračko pravo imaju i austrijski i ugarski državljani ukoliko su namješteni u upravnoj, prosvjetnoj i željezničkoj službi u BiH. Jedino su žene veleposjednice, ukoliko plaćaju 140 kruna zemljarine, imale aktivno biračko pravo u prvom razredu kurije. Pravo glasa nemaju lica koja se nalaze pod stečajem, dok traje postupak, zatim koja su u aktivnoj službi, te lica koja su pod istragom ili su već osuđena zbog krivičnih dijela. Pasivno biračko pravo, po članu 4. Izbornog reda imali su muškarci sa navršenih 30 godina, ukoliko uživaju sva građanska prava. Lica u aktivnoj državnoj službi, u upravi, željeznicama i javnim školama, nisu imala pasivno biračko pravo.
1870. Pravoslavci Muslimani Katolici Ostali Ukupno 534.000 694.000 208.000 --1.436.000 100 % 37,2 % 48,3 % 14,5 % 1879. 496.485 449.0002 209.000 --1.154.485 100 % 1.568.092 99,2% 43,0% 38,9% 18, % 1895. 673.246 548.632 334.142 42,9% 35,0% 21,3% 1910. 825.418 612.137 434.061 26.428 1.898.044 43,5% 32,2% 22,9% 1,40% 100%

Tabela 1. Rezultati popisa stanovništva u periodu 1870-1910.36
jevo, 1991., str. 68-69 34 Očigledno da je pri izborima vlada željela održati ravnotežu i paritet između nacionalnih grupa. Držanje ove ravnoteže i pariteta bio je jedan od osnovnih principa austrougarske politike u BiH. 35 Dr. Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo politički razvitak BiH od 1878. do 1914., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997. godine, str. 211.-212. 36 F. Bieber, BiH poslije rata-politički sistem u podijeljenom društvu; Buybook, Sara-

134

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izbori za prvi Bosanski sabor

Izbori 1910. godine za prvi Bosanski sabor
Zemaljska vlada je 24. marta 1910. godine raspisala prve saborske izbore za period 18-28. maja 1910. godine. Izbori u trećoj kuriji imali su se obaviti 18. maja, u drugoj 23. maja, u drugom razredu prve kurije 25. maja, i na kraju, u prvom razredu prve kurije 28. maja.37 Zemaljska vlada je predložila da se na 25.000 stanovnika bira jedan poslanik. Popis iz aprila 1895. godine govorio je da je u BiH tada ukupno bilo 1.568.092 stanovnika, od čega 673.246 pravoslavca, 548.632 muslimana, te 334.142 katolika. U Sabor su, na osnovu ovih brojki, birana 72 zastupnika, tako da je katolicima pripadalo 16, muslimanima 24, pravoslavcima 31 mandat, dok je jevrejima pripao samo jedan. Aktivno biračko pravo imali su svi bosanskohercegovački pripadnici muškog spola, koji su na dan izbora navršili 24 godine, koji su samovlasni i koji u zemlji žive barem jednu godinu. Jedino su žene veleposjednice, ukoliko plaćaju 140 kruna zemljarine, imale aktivno biračko pravo u veleposjedničkoj kuriji. Pasivno biračko pravo imali su muškarci s navršenih 30 godina, ukoliko uživaju sva građanska prava. U stvarnosti je situacija bila potpuno drugačija i zavisila je od kurije i konfesije. U svakoj kuriji bila je favorizovana jedna od tri konfesije, ali uzeto sve zajedno, prosjek birača za sve konfesije bio je prilično uravnotežen: jedan pravoslavni mandat dolazio je na 33.714 stanovnika, muslimanski na 33.335, a katolički na 33.373 stanovnika. Ovim se željela održati ravnoteža i paritet između etničko-konfesionalnih grupa, što je bio jedan od osnovnih principa austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je Car bio obavezan da pazi da se na položaj predsjednika i potpredsjednika naizmjenično nalaze pripadnici sve tri konfesije. Nakon raspisivanja izbora Muslimanska narodna organizacija i Muslimanska samostalna stranka su povele pregovore o zajedničkom istupanju na njima. Pregovori su vođeni uglavnom o podjeli mandata, mada su samostalci podnijeli jedan program o ujedinjenju dviju stranaka. Egzekutivni odbor MNO-a je samostalcima nudio 6 mandata, ali su oni tražili više. Kako Egzekutivni odbor MNO-a Muslimanskoj samostalnoj stranci nije htio ustupiti više ni jedan mandat, to su pregovori prekinuti. Odziv birača je bio veoma masovan, čak i u trećoj, seoskoj kuriji, gdje se to najmanje očekivalo. Od 162.980 Srba birača u seoskoj kuriji glasalo je 138.771 glasač ili 85 %.38 Kod Muslimana od 105.734 upisana birača u
jevo, 2008, str. 15. 37 Sarajevski list, br. 79., od 02.04.1910. godine 38 Pred izbore je došlo i do sporazuma različitih frakcija unutar Srpske narodne GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

135

mr. sci. Amir Ahmetovi�, Ahmed Omerovi�, prof.

seoskoj kuriji glasalo je 88.205 glasača ili 83 %. Kod Hrvata, upisanih u seoskoj kuriji bilo je 78.215 glasača, a glasalo je svega 49.876 ili 61 %.39 Na istim izborima SNO je osvojila sve pravoslavne mandate, njih ukupno 31, dok je Dimitrijevićeva Samostalna stranka dobila svega nekoliko glasova i time se potpuno ugasila. MNO je dobila sve muslimanske mandate (ukupno 24).40 Od 16 katoličkih mandata, HNZ je dobila 12, a “stadlerovci” (pristalice nadbiskupa Josipa Stadlera, koji je vodio HKU – Hrvatsku katoličku udrugu) samo 4 mandata. Bez mandata su ostali MSS, kao i demokrati, koji su isticali Osmana Đikića, kao kandidata u trećoj kuriji. Međutim, uticaj MNO-a je bio tako jak, da su seljaci odbijali slušati njegove govore, kao i one od Smail-age Ćemalovića. Mada je Sabor u početku radio sporazumno, skoro sva zasjedanja, kojih je bilo ukupno četiri, karakterizirala je nacionalistička obojenost istupa srpskih i hrvatskih zastupnika, koji su u svakoj prilici isticali svoje zahtjeve nad BiH. Prvi sukobi počeli su već kod rasprave o nacrtu zakona o poštanskoj štedionici. Sve to, a posebno sarajevski atentat 28. juna 1914. godine na austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju, uticali su da Car već 6. februara 1915. godine raspusti Sabor, jer su predhodno van snage stavljene najbitnije odredbe bosanskog Ustava iz 1910. godine. U međuvremenu počinje i Prvi svjetski rat.

Sastav i struktura Bosanskog sabora
Proglasom ustavnosti 20. februara 1910. godine, otpočeo je s radom i Bosanski sabor, koji je bio sastavljen kombinacijom socijalnog, konfesionalno i virilističko-kurijalnog sistema (u Sabor, pored izabranih članova, ulaze i virilistički članovi, koji su, zbog svog položaja, automatski smatrani njegovim članovima). Za razliku od drugih anahronih predstavničkih institucija u Monarhiji, Bosanski sabor se nije zasnivao ni na nekoj posebnoj domaćoj tradiciji. Prema Saborskom redu (izbornom zakonu), građani su po konfesionalnoj pripadnosti bili podijeljeni u tri kurije, tako da je svakoj etničkovjerskoj grupi osiguravan određeni broj zastupničkih mjesta. Unutar konfesionalnog izbornog tijela postojale su posebne kurije na socijalnoj bazi:
organizacije. Tako privremeno ujedinjena SNO pozvala je srpski narod na «slogu» proglasivši svakog Srbina koji ne glasa za njih izdajicom (Juzbašić, 1999., str. 48) 39 Dr Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo politički razvitak BiH od 1878. do 1914., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997. godine, str. 226. 40 MSS je priznala svoj poraz kao «žalosnu istinu» da je njihova stranka pri «prvom koraku naišla na neophodne zaprijeke taštine i džehalata (neznanja)... U bosanski sabor izabrato je i nekoliko muslimanskih analfabeta, koji za nas neće moći ništa učiniti prije, nego nam posluži na sramotu pred čitavim kulturnim svijetom». (Muslimanska sloga, br. 33., od 27.05.1910.)

136

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izbori za prvi Bosanski sabor

• Kurija veleposjednika i intelektualaca, • Gradska kurija, • Kurija seoskih općina.
Mandat zastupnika trajao je pet godina, bez prava birača na njihov opoziv. Predsjednika i potpredsjednika Sabora nisu birali poslanici, nego ih je na početku svakog zasjedanja imenovao Car, pazeći na konfesionalnu ravnotežu i redoslijed.41 Pored izabranih zastupnika u Sabor su ulazili već pomenuti virilisti. Takvih je bilo ukupno dvadeset:

• Pravoslavci: četiri mitropolita i predsjednik pravoslavne zajednice; • Muslimani: Reisu-l-ulema, direktor vakufsko-mearifske uprave, sarajevski i mostarski muftija i po imenovanju najstariji muftija;

• Katolici – nadbiskup i dva provincijala franjevačkog reda; • Jevreji – sefardski nadrabin; • Predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik Advokatske komore u Sarajevu, načelnik zemaljskog glavnog grada Sarajeva i predsjednik Trgovačke i obrtničke komore u Sarajevu. Ovakvom strukturom vlada je željela osigurati jedan konzervativan sabor. Vlada se za svaki slučaj obezbijedila članom 35. Ustava, po kojem sabor ne smije općiti sa drugima predstavništvima, niti smije izdavati ikakve objave. Na saborsku sjednicu se ne smiju pustiti nikakve deputacije, a sam sabor smije slati odaslanstva na carski dvor samo onda, kada se isposluje prethodno previšnje odobrenje. Po Ustavu, Bosna i Hercegovina ostala je jedinstveno područje sa jedinstvenim položajem u Monarhiji i predstavljala je posebnu upravnu jedinicu – corpus separatum (odvojeno tijelo), jer se dvije države, koje čine Monarhiju (Austrija i Ugarska) nisu mogle dogovoriti oko uprave. Ovakav pravni subjektivitet djelimično se izražavao i Saborom. BiH ni poslije aneksije i ustavnosti nije mogla neposredno participirati u zajedničkim poslovima na nivou Austro-Ugarske. Zemaljski savjet je bila institucija koja je trebalo u budućnosti da osigura bolji pravno-politički život BiH u okviru Monarhije. Ali, bez obzira na sva ograničenja,42 bosanskohercegovački sabor je bio pozornica i okvir novih formi građanskog i političkog života u Bosni i Hercegovini. Djelokrug Sabora obuhvatao je široko područje upravnih, privrednih, socijalnih, finansijskih, kulturno-obrazovnih, pravosudnih i drugih
41 Predsjednici sabora: Ali-beg Firdus - od 1910 (umro je iste godine); Safvet-beg Bašagić - do 1910. do raspuštanja sabora 1915. godine 42 Izvan djelokruga Sabora bila su npr. pitanja u vezi s odbranom (vojna obaveza, određivanje regrutnog kontigenta...), u vezi sa servisiranjem zemaljskog duga i sl. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

137

mr. sci. Amir Ahmetovi�, Ahmed Omerovi�, prof.

poslova, koji su taksativno navedeni u 27 tačaka člana 42 Zemaljskog štatuta (Ustava).

Bosna i Hercegovina nakon raspuštanja Sabora
Do izbijanja Prvog svjetskog rata, prema Ustavu BiH iz 1910. godine, Bosna i Hercegovina je predstavljala posebno upravno tijelo u strukturi Habsburške monarhije, s posebnim pravnim sistemom i posebnim statusom svojih građana, koji nisu tretirani ni kao Austrijanci ni kao Ugari. Taj politički subjektivitet, kako je već u gornjem tekstu navedeno, posebno se izražavao Bosanskim saborom. Njegovim raspuštanjem Bosna i Hercegovina je i dalje zadržala svoj poseban položaj u Monarhiji, u čijem se vrhu mnogo raspravljalo oko njenog državno-pravnog statusa. Zemaljski poglavar Stjepan Sarkotić je predlagao da se umjesto raspuštenog Sabora formira administrativni savjet, kao neka vrsta predstavničkog tijela. Zajednička vlada u Beču je to odbila, a obrazloženje je bilo da Bosanski sabor nije raspušten, te da će se ponovo sazvati, čim to okolnosti dopuste. Kombinacije oko državno-pravnog položaja Bosne i Hercegovine pravljene su s ciljem da se spriječi raspad Austro-Ugarske, te da se onemogući rješenje jugoslavenskog pitanja. Austrija je insistirala na tome da se Bosna i Hercegovina pripoji Austriji, dok je Ugarska to tražila za sebe.43 Također su postojali razni planovi o podjeli Bosne i Hercegovine između ove dvije države: Ugarskoj bi pripali banjalučki i bihaćki okruzi, a ostala četiri okruga (sarajevski, travnički, tuzlanski i mostarski) Austriji...

Rad muslimanskih predstavnika u Bosanskom saboru
MNO je u predizbornom periodu aktivno sarađivala sa srpskim građanskim političarima. Srpska narodna organizacija dobila je sve srpske, Muslimanska narodna organizacija sve muslimanske, a dvije hrvatske stranke sve
43 Predsjednik ugarske vlade grof István Tisza je smatrao da bi politička ravnoteža u Monarhiji jedino mogla uspostaviti priključenjem BiH Ugarskoj, pošto je ista bila poremećena priključenjem Poljske Austriji. Od ove ideje je odustao kada su mu jugoslavenski orijentirani sprski i hrvatski bosanskohercegovački političari predali 20. septembra 1918. memorandum u kome se traži rješenje bosanskog pitanja na principu samoopredjeljenja naroda. Sa druge strane je tekao proces rješavanja jugoslavenskog pitanja u vidu stvaranja jedne zajedničke jugoslavenske države, Kraljevine SHS.

138

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izbori za prvi Bosanski sabor

hrvatske glasove. Odmah poslije saborskih izbora, car Franjo Josif posjetio je BiH. Tom prilikom je 31. maja izdao patent, kojim je sazvao Sabor za 15. juni 1910. godine.44 Na drugoj sjednici, održanoj 16. juna 1910., Bosanski sabor je sporazumno izabrao Zemaljski savjet od 9 članova (4 Srbina, 3 Muslimana i 2 Hrvata). Za proračunski (budžetski) odbor izabrano je 18 članova (8 Srba, 6 Muslimana i 4 Hrvata). Bosanskom saboru je pripalo pravo nadzora nad upravom i pravo zakonodavstva i kontrole u svim predmetima, koji se tiču uprave i sudstva samo u Bosni i Hercegovini. To područje nije bilo beznačajno, ali Saboru ipak nije data prava zakonodavna vlast, jer njegov zaključak postaje zakon samo ako vrhovni vladar (Car) to odobri. Model u kojem su tri nacionalne stranke nosioci političkog života, svaka u ime svog naroda, zaživio je još u Zemaljskom saboru. U Saboru je, usljed i austrougarske politike, došlo do nesporazuma između muslimanskih i srpskih političara, posebno oko rješenja agrarnog pitanja. Koliko su predstavnici bh. muslimana u Saboru bili nacionalno neosviješteni i van evropskih tokova govori i činjenica da su se sami odrekli svog povijesnog bosanskog jezika. U vrijeme rasprava o tzv. zemljišnom pitanju, za koje su posebno bili zainteresirani bogati muslimani (begovat), predstavnici bh. muslimana su pokazali koliko su nevješti i nacionalno i državotvorno neemancipirani. Oni su tada napravili nagodbu s Hrvatima u Bosanskom saboru o tome da Hrvati prihvate zakon o otkupu kmetova, koji je odgovarao muslimanima zemljoposjednicima, a za uzvrat predstavnici bh. muslimana bi prihvatili da službeni jezik za unutrašnju i vanjsku upotrebu u BiH bude hrvatski ili srpski, s latiničkim ili ćiriličnim pismom, umjesto do tada važećeg bosanskog jezika za sve građane BiH. Tako je u Bosanskom saboru i zvanično utvrđen naziv jezika u BiH kao srpsko-hrvatski s latiničnim ili ćiriličnim pismom i to će ostati tako skoro do kraja 20. stoljeća.45 O tome Dževad Juzbašić piše: «Neposredno prije izglasavanja zakona o fakultativnom otkupu kmetova sklopljen je 31. marta 1911. godine i formalni pakt između Muslimanskog saborskog kluba i obiju hrvatskih političkih grupa. Između ostalog, oni su se paktom uzajamno obavezali da će hrvatski poslanici glasati za fakultativni otkup, a muslimanski za jezičku osnovu koju su izradili Hrvati. Hrvatsko-muslimanska koalicija je imala namjeru, u slučaju ako joj ne pođe za rukom, da se jezičko pitanje postavi na dnevni red Sabora neposredno po izglasavanju agrarne osnove, da se
44 Ibid., str. 227. 45 Na temelju načela prirodnoga prava, usvojenog u 19. stoljeću, Srbi su sada tražili zajedničku državu za istu etničku zajednicu, kojoj je osnovno obilježje bilo – isti jezik. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

139

mr. sci. Amir Ahmetovi�, Ahmed Omerovi�, prof.

njegovo rješenje poveže sa odobrenjem budžeta za 1912. godinu...46 Inače, kod samih muslimana bio je ukorijenjen bosanski jezik pa je njima, i onda kada je prestalo da bude oficijelna oznaka, posebnom odlukom Zemaljske vlade od 29.11.1907. godine bilo dopušteno da u okviru svojih samoupravnih institucija narodni jezik i dalje nazivaju bosanskim.»47 Tako se desilo da su, usljed političke nedomišljenosti bh. Muslimana, nestali i bošnjaštvo i bosanski jezik.48 Svijest o značaju jezika za ustroj nacije i iskazivanje vlastite duhovnosti bh. muslimani tad, nažalost, nisu imali.49 ‘’Zato su olako prihvatali tuđa rješenja, bez spoznaje pogubnosti takvih postupaka za razvoj naroda i države’’.50 Bošnjačko-muslimanska kulturna, vjerska i politička elita, u ovakvim bh. društvenim okolnostima, na austrougarski režim apsolutizma, a kasnije i na režim pseudoparlamentarizma i formalnog ustavnopravnog poretka, odgovorila je prihvatanjem i prakticiranjem politike konformizma.51 Uslijedio je Principov atentat i Prvi svjetski rat. Bosanski sabor se, poslije atentata,
46 Zakon o uređivanju zvaničnog i nastavnog jezika u BiH od 30. decembra 1913., vidjeti u: Dževad Juzbašić, Nacionalno-politički odnosi u Bosanskohercegovačkom saboru i jezičko pitanje (1910 – 1914), Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1999. god., str. 227. 47 Dževad Juzbašić, Jezičko pitanje u Austro-Ugarskoj politici, Svjetlost, Sarajevo, 1973. god., str. 39. 48 Vjerojatno nijedno identitetsko obilježje nije bilo toliko zlorabljeno kao jezik i nigdje toliko mnogo kao u BiH. A jezik je postao problem kad se u njega umiješala ideologija. U 19. st., u stoljeću rađanja nacija, Vuk Stefanović Karadžić i drugi srpski prosvjetitelji primijenili su turski milletski sustav organizacije društva i na područje jezika, te je populacija koja je govorila štokavskim narječjem imenovana srpskom etničkom skupinom (“Srbi sva tri zakona”), čime su nestali hrvatski, crnogorski i bosanski jezik, a ti narodi su bili svedeni na skupine “plemenâ” na uskim geografskim područjima. 49 Pitanje nacionalnog identiteta kompleksna je stvarnost i o tome se stvorila bogata filozofijska tradicija [Stanley I. Benn,”Nationalism”, The Encyclopedia of Philosophy, vol 5 and 6, Macmillan – Free Press, New York – London, 1967., 442445.]. Pod utjecajem Johanna Gottfrieda Herdera, Novalisa i drugih njemačkih prosvjetitelja krajem 18 st. ustalilo se mišljenje da je temelj nacionalnog identiteta zajedništvo jezika. Jezik je, naime, sredstvo kojim se prenosi tradicija, te tako čuvaju i prenose osjećaji, simboli, emocionalne veze i mitovi, što znači da ujedinjuje pojedince u zajednicu kulture. S time je povezano i uvjerenje da svaka nacija ima svoju osobitu ulogu u svijetu, svoju misiju koja je jednostavno dana, tj. od Boga predodređena. Srbima su u tim nastojanjima uvelike pomogli slovački slavisti Jozef Dobrovski, Jozef Šafařik i Jan Kollar. 50 Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998. god., str. 34-35. 51 Esad Zgodić, Bosanska politička misao austrougarskog doba, DES, Sarajevo, 2003. god., str. 23.,

140

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izbori za prvi Bosanski sabor

više nije ni sastajao, a raspušten je patentom Cara i kralja od 6. februara 1915.

ZAKLJUČAK
Nakon proglašenja aneksije (1908.) Austro-Ugarska je vršila posljednje pripreme za uvođenje ustavnog stanja u BiH, što se i desilo 20. februara 1910. godine, kada je službeno proglašena ustavnost. Bez obzira na sva ograničenja u pogledu zakonodavstva i uprave, koji su bili nametnuti bosanskohercegovačkoj autonomiji, Ustav i njegovi prateći zakoni uveli su u politički život zemlje tri nove institucije: Bosanski sabor, Zemaljski savjet, Kotarsko vijeće. Uz to je Ustav zakonski garantirao osnovna građanska prava i regulirao javno udruživanje i ‘’sakupljanje’’, jer se bez toga ne bi mogao ostvariti ni minimum parlamentarnog života. Bosanskohercegovački sabor je bio samo provincijsko predstavničko tijelo, a ne državni parlament. Sastojao se od ukupno 92 člana, od čega su dvadeseterica (ili više od 21%) članova ulazili u Sabor po položaju (virilisti). Ovako veliko učešće virilista (crkvenih i laičkih velikodostojnika) trebalo je da osigura konzervativni karakter Sabora. To je trebalo da osigura i cjelokupni izborni sistem, zasnovan na glasanju po kurijama. S današnje tačke gledišta, Zemaljski štatut (Ustav) i Izborni red (izborni zakon) nisu bili demokratski, iz više razloga, a između ostalog i: ograničenosti aktivnog biračkog prava (žene nisu mogle glasati, ako nisu veleposjednici); kurijalni izborni sistem izrazito je favorizirao ekonomski i intelektualno izdvojene; članom 42. Izbornog reda određeno je da glasanje u III kuriji bude javno; monarh, kao apsolutni vladar, mogao je sam ukinuti ili izmijeniti Ustav, bez pitanja Bosanskog sabora. Zanimljivo je da je Zemaljska vlada, nakon sarajevskog atentata, došla do zaključka da je sistem izbora poslanika po odvojenim konfesionalnim izbornim tijelima pogodovao da najradikalniji elementi dospiju u Sabor, što je imalo za posljedicu rascjep i radikalizaciju nacionalno-konfesionalnih odnosa, pa je to podsticalo i rascjep među stanovništvom. Međutim, planovi o izmjeni izbornog sistema i novim izborima za Sabor bili su zbog izbijanja rata, osuđeni na neuspjeh. To je srž tada uspostavljenog modela “živjeti jedni pored drugih”. Sličan nacionalni ključ postoji i danas i postao je bosanski usud.

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

141

mr. sci. Amir Ahmetovi�, Ahmed Omerovi�, prof.

Abstract THE FIRST BOSNIAN PARLIAMENTARY ELECTIONS
This paper looks into the principles, methods, purpose and the consequences of the first Bosnian parliamentary elections. The aim is to show the first elections in Bosnia and Herzegovina in the 20th century, the beginnings of the parliamentary life, as well as the first constitutional principles, which have a large impact on the modern Bosnia and Herzegovina, too. The text gives the historical overview of the organization of the Austro-Hungarian government in Bosnia and Herzegovina, in terms of enacting laws, whose aim was to organize the parliamentary life in Bosnia and Herzegovina, and regulating the legislative field, whose legitimacy was supposed to be ensured by the first Bosnian Parliament. The first Bosnian parliamentary elections introduced the principle of division of political parties based on ethnicity for the first time in the history of Bosnia and Herzegovina. In order to overcome these divisions, which have an impact on the Bosnian-Herzegovinian society as a whole, and to build a modern civil society, it is necessary to go back to the analysis of that period and the elections which introduced the ethnic principle of the organization of political parties in our country. Key words: political parties, constitution (zemaljski štatut), Bosnian Parliament, elections, election order (election law)

142

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izbori za prvi Bosanski sabor

Literatura
1. Arnautović, Suad (2009.) Političko predstavljanje i izborni sistemi u BiH u XX stoljeću, Promocult, Sarajevo, 2. Bieber, Florian (2008.) BiH poslije rata-politički sistem u podijeljenom društvu; Buybook, Sarajevo, 3. Bogičević, Vojislav, redaktor (1954.), Mlada Bosna pisma i prilozi, Tipografija, Zagreb, 4. Bosanski ustav (1991.) fototip izdanja iz 1910.; priredio i uvodnu riječ napisao dr. Uzeir Bavčić; autor uvodne studije prof. dr. Mustafa Imamović, Muslimanski glas, Sarajevo, 5. Purivatra, dr. Atif (1977.), Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, drugo izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 6. Filandra, Šaćir (1998.), Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 7. Filipović, Muhamed (1996.), Bošnjačka politika, Svjetlost, Sarajevo, 8. Grupa autora (1956.), Enciklopedija Jugoslavije II, Bosna – deo; Izdaje i naklada Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb, 9. Ibrahimagić, Omer (1998.), Državno-pravni razvitak BiH, VKBI, Biblioteka Posebna izdanja, Sarajevo, 10. Imamović, Mustafa (1996.), Bošnjaci u emigraciji: monografija «Bosanskih pogleda» 1955-1967; Sarajevo: Bošnjački institut Zurich – odjel Sarajevo, 11. Imamović, Mustafa (1997.), Pravni položaj i unutrašnjo politički razvitak BiH od 1878. do 1914., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 12. Imamović, Mustafa (2006.), Osnove upravno-političkog razvitka i državno-pravnog položaja Bosne i Hercegovine, Pravni fakultet, Sarajevo, 13. Juzbašić, Dževad (1999.), Nacionalno-politički odnosi u bosanskohercego-vačkom saboru i jezičko pitanje (1910 – 1914), Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 14. Magazin za političku kulturu i društvena pitanja Status (2008.), broj 13, Historiografija, jesen/zima
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

143

mr. sci. Amir Ahmetovi�, Ahmed Omerovi�, prof.

15. Oslobođenje od 30.3.1990., str. 16. (feljton: «Građanske političke stranke u BiH između 1918. i 1920.») 16. Zgodić, Esad (2003.), Bosanska politička misao austrougarskog doba, DES, Sarajevo.

144

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Dženan Sinanovi�

bosna i bošnjaci u djelima dobrice ćosića1
Sažetak
U posljednjoj deceniji XX stoljeća Socijalistička federativna republika Jugoslavija se, u ratu i stradanjima, raspala, a njene konstitutivne republike su ostvarile suverenost i postale nezavisne države. Te događaje su proizvele organizirane političke, vojne i druge grupacije u Srbiji. Među akterima tih događaja jedno od najznačajnijih mjesta zauzima srpski književnik i akademik, „otac nacije“, Dobrica Ćosić. Njegov politički angažman bio je direktno vezan, kako za sudbinu Jugoslavije, tako i za sudbinu Bosne i Hercegovine i bošnjačkog i drugih naroda koji žive na njenoj teritoriji. Ovaj rad otkriva Ćosićeve stavove prema najvećem bosanskohercegovačkom narodu, Bošnjacima, i prema Bosni i Hercegovini, kao državi. Zaključci o tome su izvedeni na osnovu njegova pisanog opusa i radova drugih o njemu, kao i njegove biografije. Ćosić je igrao važnu ulogu u kreiranju srpske nacionalne ideologije i politike, pod čijim je okriljem i došlo do razbijanja jugoslavenske državne zajednice, sukoba na njenom tlu, a posebno sukoba na tlu Bosne i Hercegovine i stradanja Bošnjaka.
1 Ovaj tekst predstavlja dio diplomskog rada odbranjenog na FIN u Sarajevu 16.04.2012. pred komisijom doc. dr. Ahmet Alibašić (mentor), prof. dr. Enes Karić i doc. dr. Dževad Hodžić GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

147

Dženan Sinanovi�

Politička biografija Dobrice Ćosića
Dobroslav, Dobrica Ćosić, čiji su se roditelji iz Gacka preselili u Srbiju u XIX stoljeću,2 rođen je u mjestu Velika Drenova, općina Trstenik, dana 4. januara 1922. godine. U želji da dječak ranije odsluži vojsku, djed Jeftimije uredio je s lokalnim protom da se kao datum rođenja upiše 29. decembar 1921. godine. Zbog toga danas u biografijama susrećemo dva datuma Ćosićevog rođenja.3 Kao srednjoškolac je pristupio komunističkom pokretu i obavljao više značajnih političkih funkcija u centralnim komitetima komunističke partije Srbije i Jugoslavije.4 Njegova komunistička uvjerenja i funkcije dovele su ga do funkcije člana komisije za pravljenje programa SK Jugoslavije (1956. god.)5 i afričkog putovanja s Titom (1961. god.).6 Još ranije, 1948. godine, počinju njegova druženja sa srpskim nacionalistima, koji značajno utječu na njega, te vremenom postaje protivnik Komunističke partije. Svoje nezadovoljstvo politikom partije javno je iznio u Skupštini Srbije, nakon čega se konačno razlazi s jugoslavenskim komunističkim pokretom u maju 1968. godine. Nakon pomenutog skupštinskog zasjedanja, partijski zvaničnici su izdali novinsko saopćenje, kojim su se ogradili od Ćosićevih stavova, ocijenjenih kao nacionalistički. Sam Ćosić je svrstan u nacionaliste, što je bio razlog zabrane njegovih knjiga i isključivanja iz javnog života. Kao nacionalistička i antisamoupravna 1971. godine zabranjena je njegova knjiga Moć i strepnje. Ista je sudbina zadesila i knjigu Stvarno i moguće, koja je ocijenjena kao „biblija srpskog nacionalizma“, a za njenog autora je rečeno da je „ jedan od glavnih prvosveštenika srpskih nacionalista.“7 Vlasti su također onemogućile štampanje lista Javnost, čije je pokretanje inicirao Ćosić, a u čijoj je redakciji bio, između ostalih, i Zoran Đinđić. Od 60-ih godina prošlog stoljeća, Ćosić se ilegalno susreće s kosovskim Srbima i predvodi opozicione krugove, najprije kao predsjednik Srpske književne zadruge, a kasnije kao član Udruženja književnika Srbije i Srpske akademije nauka i umjetnosti. Poslije Titove smrti, Ćosićev politički angažman se intenzivira. On, sa svojim istomišljenicima iz SANU-a, sve aktivnije zagovara promjenu jugoslavenskog političkog sistema i poretka. On je
2 Slavoljub Đukić, Lovljenje vetra; politička ispovest Dobrice Ćosića, Samizdat, Beograd 2001, str.259. Radovan Popović, Vreme pisca: životopis Dobrice Ćosića, Narodna knjiga/Alfa, Beograd 2000, str. 9. S. Đukić, Lovljenje vetra, str. 53.

3 Isto, str. 13. 4 5

6 S.Đukić, Čovek u svome vremenu, razgovori sa Dobricom Ćosićem, Filip Višnjić, Beograd 1989, str. 107-118. 7 S. Đukić, Lovljenje vetra, str. 127. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

148

Bosna i Bošnjaci u djelima Dobrice �osi�a

inspirator Memoranduma iz 1986. i jedan od pokretača „Predloga ustavnih reformi“ iz 1988. godine te Deklaracije o srpskom nacionalnom jedinstvu, koju su 1991. god. usvojili predstavnici Srba iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, zajedno sa stranačkim funkcionerima Srbije i srbijanskim intelektualcima. Ćosić je bio aktivan kao organizator tih skupova.

Ćosićev utjecaj na Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
Kada je došlo do formiranja političkih stranaka u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, na izborima za predsjednike Srpske demokratske stranke, koja je vodila politiku formiranja srpske države koja bi sa Srbijom činila jednu cjelinu, izabrani su Jovan Rašković i Radovan Karadžić. Njih je Ćosić smatrao za najpodesnije za vršenje tih funkcija, te je iskoristo svoj autoritet za njihovo biranje. O svom učešću u osnivanju SDS-a u Hrvatskoj zapisao je: „Imao sam sreću da 1989. i 1990. sarađujem s Jovanom Raškovićem na osnivanju stranke i sastavljanju njenog programa. Prvi dogovor o osnivanju, programskom karakteru i nazivu političke stranke Srba u Hrvatskoj, uz učešće nekoliko Srba iz Kninske Krajine, Šibenika i Bukovice, kao i nekoliko uglednih Srba iz Hrvatske nastanjenih u Beogradu, postignut je u zgradi Srpske akademije nauka i umetnosti, u mojoj režiji, naravno, bez znanja rukovodstva Akademije.“8 Nakon političkog organiziranja hrvatskih Srba, i bosanskohercegovački su osnovali SDS, u čemu je opet presudnu ulogu imao Dobrica Ćosić. Srbi iz Bosne su mu se obraćali za savjet o tome kakvu stranku da formiraju, a on ih je savjetovao da se povežu sa Radovanom Karadžićem. U to vrijeme, kao kandidati za predsjednika SDS-a, spominjani su još i Vladimir Srebrov i Nenad Kecmanović, ali je Ćosić iskoristio svoj utjecaj i izborio se da predsjednik srpske stranke u BiH bude Karadžić. O njegovom utjecaju na Srbe u Hrvatskoj i BiH, Slavoljub Đukić je zapisao: „U predvečerje raspada Jugoslavije, među Srbima u Hrvatskoj i Bosni dve ličnosti su nezaobilazne – Milošević i Ćosić. Dobrica je prihvaćen kao čovek koji poznaje ‘dušu Srba’ i nacionalni autoritet, a Slobodan je harizmatični vođa koji ima državničku moć, oružje, novac, liderski položaj. Obojicu su slavili prekodrinski Srbi, ali je na počecima stvaranja pokreta važniju ulogu imao Ćosić nego Milošević.“9

8 9

Dobrica Ćosić, Piščevi zapisi 1981-1991, Filip Višnjić, Beograd, 2002, str. 145 – 146. S. Đukić, Lovljenje vetra, str. 167-168. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

149

Dženan Sinanovi�

Negiranje bošnjačkog etnosa i državnosti Bosne i Hercegovine
Ćosić se oštro protivio priznavanju muslimanske nacije, što je i javno izrazio 1968. godine, na XIV sjednici Saveza komunista Srbije, nakon čega je izbačen iz te partije. Priznanje muslimanske nacije smatrao je najvećom greškom Titove vladavine, jer je „titoizam“, kako je često nazivao vladavinu Komunističke partije, proizvodio nove nacije, među kojima je i muslimanska.10 Ćosićev stav i stav drugih srpskih nacionalista je bio da je proglašavanje nove, muslimanske nacije u Jugoslaviji besmisleno i da taj čin „neminovno vodi povećanju nacionalnog trvenja i netrpeljivosti.“11 Ćosić je smatrao da je Bosna i Hercegovina država koja nema etničko ni historijsko utemeljenje. Tokom pregovora u Ženevi je imao odvojene razgovore s hrvatskim predsjednikom Tuđmanom. Tada su se obojica složili da BiH kao država nikada nije postojala niti može postojati12 i da ona nema ni historijsko ni etničko utemeljenje.13 Tokom rata u Bosni i Hercegovini, kao predsjednik SR Jugoslavije i čovjek čije su mišljenje uvažavali i cijenili srpski zvaničnici, zagovarao je podjelu BiH, promjenu granica, te formiranje federacije „srpskih zemalja“.

Propaganda o ratu u Bosni
U svojim diplomatskim aktivnostima nastojao je ubijediti predstavnike međunarodne zajednice da se u Bosni i Hercegovini vodi međunacionalni, građanski i vjerski rat, a ako se i radi o agresiji, onda je to agresija Hrvatske; zatim da su pokretači rata Hrvati i muslimani, motivirani fundamentalističkom knjigom Islamska deklaracija Alije Izetbegovića. Međutim, analiza Islamske deklaracije Noela Malcolma pokazuje da je bilo neumjesno govoriti o opasnosti od fundamentalizma u Bosni.14 Aliju Izetbegovića Ćosić je opisivao kao „dubokog vernika svoje religije, čoveka koji je potpuno predan ciljevima svoje Islamske deklaracije i političara kojem je ‘religija politička ideologija’“.15 Iako je prve razgovore s Izetbegovićem opisao kao „skrupulozne i u kojima je bilo međusobnog
10 D. Ćosić, Srpsko pitanje I, Filip Višnjić, Beograd 2003, str. 91. 11 S.Đukić, Čovek u svome vremenu, str. 186. 12 D. Ćosić, Piščevi zapisi 1992-1993, Filip Višnjić, Beograd, 2004, str. 338. 13 Isto, str. 337. 14 Noel Malcolm, Bosna kratka povijest, Buybook, Sarajevo 2001, prevod Z. Crnković i S. Kreso, str. 378- 380. 15 S. Đukić, Lovljenje vetra, str. 204-205.

150

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Bosna i Bošnjaci u djelima Dobrice �osi�a

uvažavanja“, oni kasniji, poput pregovora u Atini, bili su u tonu protivrječnosti i neslaganja. O tim razgovorima Ćosić je zapisao: „Iz njegovih (Izetbegovićevih, op.a.) tromih pokreta i neke sive, umorne zabrinutosti, ja sam vidio Alahovog ratnika spremnog na sva sredstva, ukopanog u istorijski rov muhamedanske Bosne, nespremnog na povlačenje.“16 „Dokazujući okrutnost“ muslimana i njihovu svirepost, „utemeljenu“ u muslimanskoj religiji i tradiciji, Ćosić je tvrdio da su neke od zločina, poput stradanja ljudi u redu za hljeb i na pijaci Markale, izvršili upravo muslimani, sa ciljem lažnog optuživanja Srba. Tako je u slučaju zločina u ulici Vase Miskina (danas Ferhadija) zapisao da Srbi nemaju položaj s koga bi mogli gađati ovu ulicu, da tehnički nije moguće da je to bila srpska granata, te da su taj zločin izvršili muslimani da bi optužili Srbe, a da je takav postupak – ubijanje svog naroda zbog političkih ciljeva, a zločin pri tome pripisivati protivniku – moguć samo u islamskom fanatizmu, u džihadskoj politici.17 Nakon ubistva više desetina građana na pijaci Markale, Ćosić je, također u konsultacijama s drugim srpskim intelektualcima, političkim i vojnim vođama, zaključio da su taj zločin počinili muslimani i da to barbarstvo može biti samo džihadsko, te da se, kako je Ćosiću rekao Milorad Ekmečić, samo „u islamskom svetom ratu tako svirepo za Alaha ubijaju i Alahovi vernici“.18 Informacije o pojedinim događajima, u Ćosićevim zabilješkama su kontradiktorne, netačne i svjesno iskrivljene. Podaci o stradanju JNA i paravojnih jedinica u Tuzli najbolje to pokazuju. Broj poginulih pripadnika kolone JNA je različit u zavisnosti od izvora koji ga prenosi. Čak i Ćosić u svojim Piščevim zapisima 1992-1993, dakle, u istoj knjizi, navodi tri različita broja poginulih. Šesnaestog maja ‘92. je zapisao da je u koloni JNA poginulo 300 vojnika, zatim 10. decembra ‘92. 250, da bi se u maju ‘93., taj broj povećao na 350.19 Ćosić, također, manipulira i brojem poginulih u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. On naime, bilježi da su u koloni koja se povlačila iz Sarajeva, ubijena 2 pukovnika i preko dvadeset vojnika, te dvije medicinske sestre. Međutim, ti podaci su netačni, o čemu svjedoči jedan video snimak u kome je general Kukanjac, koji je bio na čelu te kolone nabrojao imenom i prezimenom 6 poginulih, od kojih je 1 vojnik, 5 pukovnika i jedna žena muslimanka.20
16 Isto 17 D. Ćosić, Piščevi zapisi 1992- 1993, str. 52-53. 18 D. Ćosić, Piščevi zapisi 1993- 1999, str. 45. 19 Isto, str. 52; 211; 375. 20 http://www.youtube.com/watch?v=uy6oVnAjJNU&feature=related, 23.02.2012 posjećeno

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

151

Dženan Sinanovi�

Sarajevo i Mostar je smatrao najznačajnijim srpskim kulturnim centrima izvan Srbije. Također je bio mišljenja da Goražde, Brčko i druge gradove, mirovnim sporazumom nije trebalo dati muslimanima. Smatrao je da su događaji u Srebrenici muslimansko-unproforska inscenacija i alibi za vojnu intervenciju protiv Srba.21 Čak i kada govori da je u Srebrenici počinjen zločin, on ga nastoji opravdati, tako što ističe da je počinjen iz osvete za „muslimanske zločine u Podrinju, iz osvete za pokolj preko hiljadu seljaka, žena, djece i staraca u podrinjskim selima, koje je izvršio muslimanski garnizon iz Srebrenice.“22 U svojim bilješkama, Ćosić uopće ne govori o događajima u Srebrenici iz jula 1995. godine, kada je nad izvršen genocid.

Postratne perspektive Bosne i Hercegovine
S nadom da će se u miru moći ostvariti ono što nije moglo oružjem – odvajanje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine i njeno priključenje Srbiji, Ćosić je pristao na prihvatanje mirovnog plana i prestanak ratnih dejstava. Nastanak Republike Srpske je doživio kao epohalan događaj i ostvarenje prve srpske države preko Drine. Smatrao je da je Dejtonskim sporazumom i „diktatom Evropske zajednice, Amerike i muslimanskim petrolejskim milijardama,“ stvorena jedna „nakazna i vještačka“23 država Bosna i Hercegovina, država kakva ne postoji nigdje u svijetu i koja, kao takva, ne može ni postojati, jer je stvorena „diktatom novog Berlinskog kongresa i diktatom velikih sila.“ Kada je pred poslanicima Narodne skupštine Republike Srpske govorio o usvajanju Vance-Owenovog plana, rekao je da je zamisao o državi Bosni i Hercegovini historijski provizorijum i da Alijina, muslimanska država više ne postoji. Tada je i kazao: „Postojaće jedna federacija koja nije pravedna, ali će to biti, jer gdje postoji srpska njiva i srpska kuća i gdje se govori srpskim jezikom tu će biti i srpska država.“24 Pošto je bio ubjeđenja da je Bosna i Hercegovina „državni provizorijum“ i „konfederacija pod protektoratom UN-a,“25 smatrao je da srpski narod treba prihvatiti i iskoristiti tu provizornost, „koja daje mogućnost da se Bosna i Hercegovina što prije rasturi jer će se nje odreći i njeni tvorci“, te da „treba potpisati ‘privremeni’ odnosno Dejtonski sporazum.“26
21 D. Ćosić, Piščevi zapisi 1992-1993, str. 346. 22 D. Ćosić, U tuđem vremenu, Službeni glasnik, Beograd, 2011, str. 224. 23 D. Ćosić, Piščevi zapisi 1992-1993, str. 263. 24 D. Ćosić, Srpsko pitanje II, Filip Višnjić, Beograd, 2003, str. 75. 25 D. Ćosić, Srpsko pitanje II, Filip Višnjić, Beograd, 2003, str. 75 26 D. Ćosić, Piščevi zapisi 1992-1993, Filip Višnjić, Beograd, 2004, str. 364.

152

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Bosna i Bošnjaci u djelima Dobrice �osi�a

Ćosić je smatrao da Bosna i Hercegovina, kao inostrana konstrukcija, vještačka, ultimatumima uspostavljena država, ne odgovara Srbima, te treba pronaći pozicije za ostvarenje srpskih prava i interesa. U aprilu 1999., delegacija Intelektualnog foruma iz Banje Luke, koju su u ime profesora Mladena Ivanića predvodili Branko Dokić i Dušan Janić, posjetila je Srpsku akademiju nauka i umetnosti i razgovarali sa Ćosićem, Ljubomirom Tadićem, Miloradom Ekmečićem i drugim akademicima SANU-a o političkoj situaciji u kojoj su se Srbi tada nalazili. Tom prilikom Ćosić je iznio sljedeće teze: - prekompozicija Balkana i stvaranje nacionalnih država još nisu završeni. Kosovska kriza vodi neminovnom ujedinjavanju albanskog naroda i stvaranju jedinstvene države albanskog naroda. - Srbi i dalje treba i moraju da teže stvaranju jedinstvene nacionalne države, ali isključivo mirnim, demokratskim, nemilitantnim sredstvima, kompromisima, strpljenjem i trpljenjem, mudrošću i lukavstvom. - Republika Srpska mora svim sredstvima da se bori da sačuva svoju dejtonsku osnovu. S okupatorom treba voditi lukavu borbu, isključivo mirnodopskim sredstvima i, tiho a intenzivno, raditi na ujedinjavanju sa Srbijom. Kao što je vjerovao da ne može postojati multietnička Jugoslavija, tako je vjerovao da ne može postojati ni multietnička Bosna i Hercegovina27 i smatrao je da je unitarna BiH „krvava fikcija“.28

Težnja za jedinstvenom srpskom državom
Iako je u svojim knjigama i intervjuima zastupao stav da srpski narod mora raditi na ostvarenju svog dvovjekovnog sna – na stvaranju jedinstvene države i ujedinjenju, koji bi na federalnom principu u jednu državu spojili sve srpske etničke teritorije (dijelove Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova i sjeverne dijelove Makedonije uz Sandžak, Vojvodinu i Crnu Goru), Ćosić je odbijao ideju o stvaranju Velike Srbije i tvrdio je da to nije cilj srpskog naroda, već da su tu ideju zastupali „samo neki eksremni nacionalisti koji u srpskoj politici nisu imali većeg značaja.“ Također je pisao da je velikosrpstvo „austrijska kategorija“29 i „kategorija ustaške i
27 28 29 Isto, str. 216. D. Ćosić, Srpsko pitanje II, str. 136. D. Ćosić, U tuđem veku, str. 112. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

153

Dženan Sinanovi�

muslimanske šovinističke propagande, koju su za svoje ciljeve i interese internacionalizovale Evropska zajednica i Amerika.“30 Međutim, da je Ćosić zagovarao formiranje države koja bi u suštini predstavljala ostvarenje Velike Srbije, u čijem bi sastavu bili i dijelovi Bosne i Hercegovine, pokazuje i sljedeći Ćosićev stav kojeg je izrekao na naučnom skupu „Velika Srbija – istine, zablude i zloupotrebe“: „Poslije oružanih secesija Slovenije i Hrvatske, srpski narod je u celini težio zasnivanju jedinstvene države srpskog naroda na njegovim etničkim teritorijama, na osnovu prava naroda na samoopredjeljenje na kome je 1918. godine zasnovana zajednička država Srba, Hrvata i Slovenaca.“31 U stvaranju te države učestvovao je i sam Ćosić, političkim savjetima i utjecajem na Srbe, kreiranjem srpske nacionalne ideologije i buđenjem nacije, svojim knjigama, govorima, javnim istupima i ilegalnim djelovanjem, učešćem u mirovnim pregovorima i intenzivnim kontaktima s bosanskim Srbima i međunarodnim diplomatama, nakon odlaska s mjesta predsjednika SR Jugoslavije. Borbu za opstanak i odbranu od srpske agresije, koju je vodilo muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine i Kosova, Ćosić je prikazivao kao borbu za islamsku državu, koja bi omogućila daljnji prodor islama prema Evropi. Motiv te „borbe za državu“ i njen važan segment jeste islam, na čijim bi se principima ujedili muslimani Bosne i Hercegovine, Kosova, Sandžaka i Albanije i tako obrazovali jaku islamsku državu.

Zaključak
Ćosić često o Bosni i muslimanima govori s predrasudama, proizvoljno, bez argumenata i činjenica, provokativno, uvredljivo i zlonamjerno. Njegovo prešućivanje činjenica i iskrivljavanje povoda i posljedica stvarnih događaja ostavlja kod čitaoca njegovih knjiga pogrešan utisak. No, i on je sam zapisao: „Biće potreban silan napor i dugo strpljenje da se ispravi ono što je iskrivila istorija i zlonamerna politika.“32 Također, kada je u pitanju rat u Bosni i istina o tom ratu, Ćosić je zapisao: „Ali, uveren sam da će borba za istinu o bosanskom ratu trajati dugo i posle rata.“33

30 D. Ćosić, Srpsko pitanje II, str. 320. 31 D. Ćosić, Srpsko pitanje II, str. 319-320. 32 D. Ćosić, Srpsko pitanje I, str. 229. 33 D. Ćosić, Piščevi zapisi 1992-1993, str.322.

154

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Bosna i Bošnjaci u djelima Dobrice �osi�a

Abstract BOSNIA AND BOSNIAKS IN THE WORKS OF DOBRICA ĆOSIĆ
In the past decade of the 20th century, the state union Socialist Federative Republic of Yugoslavia fell apart marking the beginning of the war and sufferings, and its republics gained their sovereignty and became independent countries. Organized political, military and other fractions, as well as individuals, made a huge contribution to those developments. One of those individuals, a Serbian writer and academic, “the father of the nation” – Dobrica Ćosić - certainly played a significant role. His political involvement was directly linked with the Yugoslavian destiny as well as the destiny of Bosnia and Herzegovina, Bosniaks and other people living on its territory. This paper reveals the attitudes Ćosić had towards the most numerous Bosnian-Herzegovinian people, Bosniaks, and Bosnia as a state, based on what Ćosić himself has written in his works and the works that other people have written about him, as well as his biographies. Those works reveal to us that Ćosić had an important role in creating the Serbian national ideology and politics, which eventually lead to the disintegration of the Yugoslavian state union, the conflicts on its soil, as well as the conflicts on the territory of Bosnia and Herzegovina and the sufferings of Bosniak people.

BIBLIOGRAFIJA
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. Ćosić, Dobrica. Bosanski rat. Službeni glasnik, Beograd, 2012. Ćosić, Dobrica. Kosovo. Novosti, Beograd, 2004. Ćosić, Dobrica. Piščevi zapisi 1981-1991. Filip Višnjić, Beograd, 2002. Ćosić, Dobrica. Piščevi zapisi 1992-1993. Filip Višnjić, Beograd, 2004. Ćosić, Dobrica. Piščevi zapisi 1993-1999. Službeni glasnik, Beograd, 2008. Ćosić, Dobrica. Promene. Dnevnik, Novi Sad, 1992. Ćosić, Dobrica. Srpsko pitanje I. Filip Višnjić, Beograd, 2003. Ćosić, Dobrica. Srpsko pitanje II. Filip Višnjić, Beograd, 2003.
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

155

Dženan Sinanovi�

9. 10. 11. 12. 13.

Ćosić, Dobrica. U tuđem veku. Službeni glasnik, Beograd, 2011. Ćosić, Dobrica. Vreme smrti 4. BIGZ, Beograd, 1984. Ćosić, Dobrica. Vreme zmija: Piščevi zapisi 1999-2000. Službeni glasnik, Beograd, 2008. Đukić, Slavoljub. Čovek u svom vremenu; razgovori sa Dobricom Ćosićem. Filip Višnjić, Beograd, 1989. Đukić, Slavoljub. Lovljenje vetra; politička ispovest Dobrice Ćosića. Samizdat, Beograd, 2001.

14. http://www.youtube.com/watch?v=uy6oVnAjJNU&feature=r elated, posjećeno 23.02.2012. 15. 16. Malcolm, Noel. Bosna; kratka povijest. S engleskog preveli Zlatko Crnković i Senada Kreso, Buybook, Sarajevo, 2011. Popović, Radovan. Vreme pisca; životopis Dobrice Ćosića. Narodna knjiga/Alfa, Beograd, 2000.

156

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

11 0 2

0 201

2009

200 8

20 07
20 1
2

kulturnohistorijske TEME

15 20

2014

2013

‘Abd al Huseyn Zerrinkub

islamska civilizacija, izvorište velike kulture1

Stepen na kojem je islam usvajao baštine Staroga svijeta, s današnje vremenske distance, čini se tako fascinirajućim da mu se, u cjelokupnoj historiji, ne može pronaći sličan primjer, osim, možda, u stogodišnjem znanstvenom pokretu Japana. Zanos i posvećenost koju su muslimani u periodu grandioznosti svoje imperije ispoljili prema bogaćenju i razvoju kulture i uspjesi koje su u tom procesu ostvarili nesumnjivo su ogromni i nisu nimalo manje fascinirajući od genija grčkog naroda. Ova civilizacija – potrebno je to ponoviti – niti je arapska, niti indijska, a niti turska ili iranska. Islamska je i u isto vrijeme obujmljuje sve spomenute. Njena dugovječnost je, također, veoma bitna, jer je, na vrhuncu svoga savršenstva i procvata, trajala duže od izvorne grčke civilizacije, a isto tako je znatno duže živjela od cjelokupnog života pseudocivilizacije Nove Amerike. Osim toga, u isto vrijeme je nastavila baštiniti staro naslijeđe i tradicije, ali i
1 Odlomak iz djela: ʻAbd al Husaīn, Zarrīnkūb; Kārnāmeye Islam; Teheran: Amīr Kabīr, 2008. pp 32-45. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

161

‘Abd al Huseyn Zerrinkub

poticati brojne novine i otkrića. Ove dvije značajke jasan su pokazatelj da je ova kultura na svome prostoru i u svoje vrijeme bila jedna od najvećih kultura ljudskoga roda. Ako još uvijek u zapadnom dijelu svijeta postoji neki lahkovjerni povjesničar, koji umišlja da islam nije iznjedrio nikakvu novu kulturu i da, osim što je prenio kulturu antičke Grčke zapadnog svijeta, nije učinio ništa, onda je njegov pristup i te kako jasan. On proizlazi iz činenice da je islam, tokom dugih stoljeća, unosio jezu u crkvene krugove. Incidenti, koji su se događali između islama i kršćanstva u Siriji i Palestini, Maloj Aziji i na Balkanu, na Siciliji i u Francuskoj, u Africi i Andaluziji, naravno, utjecali su na sličan stav zapadnog svijeta. Bijes i strah od islama su, još od davnina, animozitetu kršćana, koji nastanjuju zapadni dio svijeta, izložili i Poslanika i ime islamske kulture i civilizacije. S obzirom na to da je narod koji je tokom dugih stoljeća, iz neznanja, hulio Poslanika islama, optužujući ga da promiče idolatriju i koji ga se odricao čak i na islamskim područjima, na kojima to, zasigurno, nije prolazilo nekažnjeno, smatrajući takav odnos odanošću križu i služenjem Isusu, onda ne čudi postojanje sumnje u važnost i vrijednost islama i globalni aspekt njegove kulture. Kada Fransis Bekon i Volter, kao zagovornici slobode i slobodoumlja, bez prethodnog istraživanja i na temelju vlastitog radikalizma, Muhammeda spominju u lošem kontekstu,2 onda se jasno zna šta se može očekivati od sveštenika misionara, koji u Bejrutu i Kairu propagiraju kršćanstvo. Čak i danas brojni zapadni orijentalisti, kada naiđu na neko tumačenje ili dokument u kojem se spominju kritike i protesti protiv njega, odmah počinju akcentirati upravo te sadržaje.3 Njihova nefleksibilnost prema islamu nagoni ih da se protive svemu što je islamsko i da poduzmu maksimalno hiperbolizirane napore, usmjerene umanjenju njegove vrijednosti. S obzirom na navedeno, oni koji su se uspjeli othrvati tim naletima oponašanja i starim navikama crkve, istinsku vrijednost kulture i civilizacije islama su uspjeli procijeniti precizno i tačno. Istina je da bi, ukoliko bi islam razmatrali u kontekstu historije svjetske civilizacije i valorizirali kriterijima njegova vremenskog konteksta, stigli do zaključka da je on iznjedrio jednu izrazito veliku kulturu, koja je čovječanstvo zadužila dugom koji nikako nije mali.

2

Kada je riječ o Volteru, neophodno je razlučiti ono što je on pisao kao povjesničar i ono što je iza sebe ostavio kao autor pozorišnih predstava. O njegovim, ali i o izjavama Fransisa Bekona o Muhammedu pogledati: Hitti, Ph. K, Islam and The West, 1962., p. 55-56, 59. Više o ekstremističkim stavovima Evropljana pogledati u: Tarikhe Iran ba'd az Eslam, izdanje II, p. 581. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

3

162

Islamska civilizacija, izvorište velike kulture

Čudo islamske kulture
Islamska civilizacija i kultura na vrhuncu svoje grandioznosti odražavaju stanje ljudske civilizacije u jednom njenom podužem vremenskom razdoblju. Međutim, storija o pojavi ove kulture, njenoj grandioznosti i savršenosti, svojom suštinom liči čudu, pa se stoga može govoriti o islamskom čudu, sličnom onome koje se naziva grčkim čudom. Ustvari, ono što se može nazvati islamskim čudom također je na početku krenulo prenošenjem grčkog čuda, ali ni Grci nisu kreirali čudo iliti nadnaravnost, tako da su ga stvorili ni iz čega (Ex Nihilo). Njihova filozofija i znanost nastale su u Malatyi i ostalim maloazijskim područjima, a otamo su, preko Lidije, uspostavile veze a Egiptom i Babilonom. Talesova filozofija i Pitagorina matematika nisu ostale zaštićene od utjecaja Egipta i Istoka.4 Platonovo putovanje u Egipat je poznata činjenica, a izgleda da je ovaj mudrac ulazna vrata u svoju Akademiju postavio na njenom istočnom dijelu. Njegovo učenje o vlasti dobra i zla u svijetu bilo je pod utjecajem zoroastrijanskog učenja. Demokrit, otac filozofije atoma, također je, izgleda, putovao u Indiju i druge istočne zemlje, a čak je i Aristotel – prije kontakta s Aleksandrom – bio povezan s Malom Azijom i Istokom, kao i epikurejci i stoici.5 S obzirom na navedeno, ko bi mogao grčku civilizaciju i kulturu prozvati čisto grčkom genijalnom kreacijom? Čak su i antički Grci na brojnim mjestima izjavili da mnogo duguju Istoku. No, temeljna razlika između grčkog načina i istočnog načina razmišljanja u tom dobu odnosila se u gledištima. U Egiptu i Babilonu su, zbog nužnosti društvenog života, oličenih u bavljenju trgovinom i zemljoradnjom, razvijene aritmetika i astrologija, dok su Grci, vođeni nutarnjom težnjom ka spoznaji6, razvijali izvorne stavove o filozofiji i znanosti. Poznat je Platonov govor, zabilježen u Republici, prema kojem su „Grci skloni znanju, naspram Feničana i Egipćana sklonih interesu i koristi“. Čista ljubopitnost je bila izvorište grčkog čuda i baš ta pokretačka snaga je postala temeljem islamskog čuda i temeljem evropske renesanse. Među muslimanima su glavni pokretači stizanja do onoga što se zove islamsko čudo bili osjećaji, bez sumnje, naklonost učenju i spoznavanju, i odlika radoznalosti, koje su među muslimanima poticali Kur’an i Poslanik. Brojnost znanstvenika, liječnika i prevodilaca u doba abbasidskog pokreta
4 5 6 Werner, Philosophie Gercque, p. 10-12. Ibid, p. 14-15. Aristotel u predgovoru Metafizike kaže da „spoznaja samo po sebi, neovisno o njenoj koristi, usrećuje čovjeka“. Njegov učenik Aristoksen u traktatu Aritmetika bilježi da je Pitagora prvi tu znanost uskladio s potrebama trgovačkih poslova. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

163

‘Abd al Huseyn Zerrinkub

potiče pitanje da li su svi oni bili Arapi. Poznati Ibn Haldunov odgovor u tom razdoblju je bio meritoran. On kaže: „Prenosioci znanosti većinom su nearapi.“ Isto tako se tokom perioda islamske civilizacije među knjigama o medicini, astrologiji i filozofiji nalaze pojedina vrijedna djela koja su pisana na arapskom jeziku, ali su ih pisali nemuslimani: sabejci, jevreji i kršćani. S obzirom na to, niti se ta djela mogu smatrati neislamskim, a niti se znanstvenici koji su pisali na arapskom jeziku, a nisu bili Arapi, mogu smatrati „adžemima (nearapima)“, zbog toga što su ti veliki znanstvenici rođeni i odgojeni u abbasidskom dobu – Kahaverezm, Fargane, Farab i Sind – gdje prije pojave islama nije bilo nikakvih naznaka znanstvenih pregnuća. Ako je taj pokret i taj zanos za sticanjem znanja islamski, zar bi onda trebalo njegove rezultate pripisivali rasnoj ili geografskoj pripadnosti? U svakom slučaju, ono što je muslimane učinilo uspješnim u traganju za znanjem bili su njihov osjećaj ljubopitnosti i postojanje intelektualne tolerancije i trpeljivosti, a, naravno, pokretač Mensura kalife i njegovih prvih nasljednika u poticanju i bodrenju liječnika i astrologa bio je osjećaj potrebe za tim dvama grupama znanstvenika. Poznata je priča o tome da je Mensur Abbasid pozvao Džerdžisa Bakhtišua iz Džondišapura da ga liječi, a da je Harun pozvao sina tog Džerdžisa – ime mu je bilo Bakhtišu – da mu liječi glavobolju. Prenosi se da su obojica kalifa uložili velike napore u bodrenju i izražavanju poštovanja ovim liječnicima. No, taj osjećaj potrebe bio je prisutan i među Grcima, pa ni oni nisu potpuno zanemarili medicinu, aritmetiku i astrologiju. Na kraju, ni oni ni muslimani nisu ostali na nivou pukog zadovoljavanja vlastitih potreba, nego ih je osjećaj ljubopitnosti odveo u mnogo detaljnija i naprednija istraživanja. Tačno je da je potreba za očuvanjem zdravlja i nastojanje u liječenju teških bolesnika muslimane odvuklo prema indijskoj i grčkoj medicinskoj znanosti, a da ih je vjerovanje u sretan i zlosretan utjecaj zvijezda i vremenskih perioda usmjerio prema kalendarskim računima, ali ipak je ponad svih tih aktualnih i kratkotrajnih potreba – ni grčka znanost ih u praksi nije potpuno zanemarivala – i naklonost ka sticanju znanja važila za izrazito čvrst motiv. Interesiranje i naklonost, koju je Ma’mun Abbasid iskazivao prema prevođenju djela grčkih mislilaca, jasan je odraz tog čistog zanosa znanošću. On je, da bi se domogao grčkih pisanih djela, svoje izaslanike slao na dvor bizantskog imperatora Leona V. Armenca (813-820.) Po njegovoj naredbi je izračunata površina Zemlje i za njega je načinjena velika karta svijeta, koju je Mas’udi vidio i koju spominje u svom djelu Al-Tanbih al-Ašraf. Opis čudesa koje je Amare b. Hamze vidio tokom putovanja u Bizantiju – kako to prenosi Ibn al Faqih7 – potaknulo je znatiželju i interesiranje Mensura kalife za alkemiju.

7

Ibn al-Faqih, Liden, p. 137-139. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

164

Islamska civilizacija, izvorište velike kulture

Kalifa Vasik je, kako to opisuje Ibn Hordadbeh8, vođen osjećajem znatiželje, astrologa Muhammeda b. Musu Khavarezmija, s grupom znanstvenika, uputio u Bizantiju, kako bi proveli istraživanje o špilji za koju se tvrdi da krije tijela Ashaba Kehfa (Prijatelja špilje). Zapisano je da je kršćanski imperator pomogao ovoj grupi i da je Muhammed bin Musa obišao špilju i vidio tijela o čemu je, po povratku, kalifi podnio izvještaj. Ovaj kalifa je Selama Tardžumana (Prevodioca), zajedno s grupom znanstvenika, poslao da provede istraživanje o brani Je’dždudža (biblijski Gog).9 Čak je jedno stoljeće ranije Muslime b, Abd al-Melik pokušao pronaći put prema Aleksandrovoj Špilji tmine, ali je, sukladno predajama, odustao od te nakane, nakon što mu se utrnula baklja.10 Ovi akti uveliko odražavaju bezrezervnu predanost muslimana znanju i otkrićima, čak i kada ta otrkića nisu polučivala praktičnu korist. Tako su mnoge filozofske, logičke, skolastičke i historijske teme privlačile pažnju muslimana, iako od njih nisu imali skoro nikakve koristi. Biruni je u djelu Ma li-l-Hind, samo zahvaljujući vlastitom zanosu, prikupio sve te obilne informacije o kulturi i civilizaciji indijskog podneblja; Mas’udi i brojni drugi islamski putopisci i geografi u svojim istraživanjima i propitivanjima su većinom bili vođeni osjećajem ljubopitnosti i znatiželje. Tačno je da su od nekih od tih istraživanja imali i praktičnu korist, a ne treba zaboraviti da je bavljenje beskorisnim znanjem kod muslimana – kao i svugdje u svijetu – pokuđeno11, ali ipak ostaje nepobitna činjenica da je glavna pokretačka snaga zanosa, kojeg su muslimani ispoljili u teoretskom propitivanju dostignuća grčkih i indijskih znanstvenika, ustvari, bio upravo taj osjećaj znatiželje i ljubopitja. Osjećaj znatiželje je osobe, poput Ja’kubija i Mas’udija, potaknuo na bavljenje historijom Grčke i Rima, a ne samo da je pokrenuo prevođenje indijskih medicinskih i astroloških djela na arapski jezik u prvom periodu abbasidske vlasti, nego je nakon pada Abbasida pažnju muslimana usmjerio i prema kineskoj i zapadnoj kulturi. Ako napori i zalaganja osoba, poput Rešid al-Dina Fadhlullaha Vezira, nisu skončala širenjem kineske kulture12, barem su dokazali posvećenost muslimana znanosti, čak i u Kini, s one strane Zida. U svakom slučaju, taj zanos i ta predanost sticanju znanja su Ma’muna Abbasida nagnale da, s ciljem dobivanja grčkih djela, svoje znanstvenike šalje na bizantski dvor. Prenosi se da je, saznavši
8 9 Ibn Khordazbeh, Izdanje Dakhviyeh, p. 106-7. Usporediti: Vassiliev, Byzance, p. 8-9. Jedžudž i Medžud: Gog i Magog

10 Grunebaume, L'Islam Medieval, p. 35. 11 Ihya al 'Ulum, I/37. 12 Minovi, Mujtaba, Tarjomeye 'olume chini (Prijevod kineskih znanosti), časopis Fakulteta književnosti Teheranskog univerziteta, I/3. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

165

‘Abd al Huseyn Zerrinkub

od jednog zarobljenog kršćanina, koji je poznavao geometriju, da u Konstantinopolju, u neimaštini, živi jedan profesor geometrije, po imenu Leon, kojeg poznaje tek nekoliko osoba, odmah napisao pismo Leonu i pozvao ga na svoj dvor, a onom zarobljeniku – Leonovom učeniku – obećao slobodu, ako pismo dostavi svome profesoru. Filozof Rijadhi je pismo pokazao jednom bizantskom ugledniku, vijest je stigla do imperatora i Leon je postao slavan. Imperator ga je imenovao profesorom u jednoj važnoj crkvi i tako ga onemogućio u prihvatanju kalifovog poziva. Shvativši da Leon neće preći u Bagdad, Ma’mun je inicirao prepisku s njim u kojoj je od uglednog znanstvenika htio odgovore na nekoliko matematičkih i astroloških jednačina i nepoznanica. Mudri znanstvenik je na postavljena pitanja ponudio iscrpne odgovore koji su toliko fascinirali kalifu da je ovaj put pismo poslao direktno imperatoru. Pismom je bizantskog imperatora zamolio da mu mudrog Leona pošalje u Bagdad barem na određeno vrijeme. Međutim, imperator nije prihvatio tu zamolbu, nego je Leona imenovao patrijarhom u Tesaloniki.13 Tačno je da ova predaja nije popularna u islamskim izvorima i da matematička djela ovog Leona Tesalonikija nisu privukla posebnu pažnju14, ali ova priča – čak i da je preuveličana – ipak pokazuje u kojoj mjeri su muslimani bili zainteresirani i naklonjeni učenju grčkih znanosti. U doba kada je francuski kralj Karl u svome kraljevstvu teško mogao pronaći nekoliko obrazovanih osoba, muslimani su na Ma’munovom dvoru analizirali Platonova, Aristotelova, Euklidova i Galenova djela, mjerili površinu Zemlje, istraživali i raspravljali o filozofskim učenjima i pravcima, geografskim i astrološkim temama.

Knjige i biblioteke
Znanstveni zanos i osjećaj ljubopitnosti su tako od islamskog područja u kratkom vremenskom razdoblju načinili centar znanstvene blistavosti i blistanja znanosti. Razvoj proizvodnje papira postalo je jednim od temeljnih faktora aktualiziranja i promicanja znanosti i spoznaje. Muslimani su, još u prvom stoljeću hidžretskog lunarnog kalendara, industriju papira iz Transoksanije donijeli na područja arapskog jezika. U drugom stoljeću lunarnog kalendara tvornice papira su postojale i u Bagdadu i u Egiptu. Nije prošlo mnogo, a proizvodnja papira je zaživjela i u ostalim islamskim područjima, čak i na Siciliji i u Andaluziji. U doba Ma’munove vlasti, kada Zapadna Evropa nije poznavala papir, u Bagdadu je bilo toliko papira da je ostalo zapisano kako je jedan od velikana Tabarestana, na hodočasničkom propu13 Theophanes Continuatus, ed. Bekker, 1838., p.185-192. 14 Sarton, Introduction, I/546.

166

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Islamska civilizacija, izvorište velike kulture

tovanju kroz Bagdad, bio suočen s poteškoćama. Pošto je Ma’mun rekao da mu ne prodaju drva i zeleniš, on je kupovao papir i ložio ga umjesto drva, a zelenu svilu je cijepao i, umjesto zeleniša, stavljao na trpezu. Prenosi se da je Ibn Ferat, uspješni ministar, u svome domu imao jednu ostavu namijenjenu za papir, pa ko god bi u nju ušao mogao je uzeti papira koliko god je htio. Ovaj podatak, iako odražava Ibn Feratov komoditet, jasan je pokazatelj obilnog prisustva papira u tadašnjem Bagdadu.15 Ibn an-Nadim nabraja razne vrste papira u svome dobu, jasno pokazujući da je njegova proizvodnja tada bila uveliko rasprostranjena. Ovo širenje te proizvodne grane je potaknulo pisanje knjiga i razvoj biblioteka, pa je bilo olakšano pisanje knjiga svugdje gdje je ona bila razvijena. U Bagdadu je, blagorodnošću postojanja papira, u Ya’kubijevo vrijeme bilo aktivno preko stotinu knjižara u kojima su, osim prodaje knjiga, prepisivanjem umnožavani rukopisi, što je opet olakšavalo razvoj biblioteka. U većini islamskih zemalja su nastale biblioteke koje su djelovale u okviru džamija i škola, a njihova vrata su bila otvorena svim tragaocima za znanjem. Ma’munova Kuća mudrosti (Beyt al-Hikme)16 imala je vrlo referentnu biblioteku, sačinjenu od raznih knjiga, pisanih raznim jezicima. Biblioteka Azod al-Douleha Deilemija u Širazu je bila tako velika da je Muqaddesi pomislio kako nigdje na svijetu nije napisana niti jedna knjiga u bilo kojoj oblasti, a da jedan njen primjerak nije pohranjen u toj biblioteci. Knjige u ovoj biblioteci su bile razvrstane po znanstvenim oblastima i čuvane u odvojenim prostorijama. Sličan opis je zabilježen i kada je posrijedi biblioteka Sasanida, u kojoj je Ibn Sina (Avicena) dugo vremena bio zaokupljen studiranjem i prepisivanjem knjiga. Poznata je privatna biblioteka Sahib b. I’bada, ministra Fakhr al-Douleha Dejlemija, za koju se priča da je za transport knjiga pohranjenih u toj biblioteci bilo potrebno četiri stotine deva. Jedan dio ove biblioteke je uništen, kada je sultan Mahmud Gaznevi osvojio grad Rej. Sabur b. Ardešir, ministar Beha al-Douleha Dejlemija, u Bagdadu je sagradio biblioteku u kojoj je bilo pohranjeno na desetine hiljada knjiga, pisanih perom poznatih i priznatih učenjaka. Spomenute su brojne biblioteke i u Siriji i Egiptu. U biblioteci koju je sagradio Ya’kub bin Kels, ministar Al-Aziza Billaha II, neke knjige su čuvane u po deset pa i po stotinu primjeraka. U doba Al-Hakima fatimidska biblioteka u Egiptu je brojala stotinu hiljada naslova. Taj broj je u doba Mustansira Fatimida udvostručen, a knjige su poklonicima znanja davane i na revers.
15 O papiru i ulozi muslimana u rasprostranjivanju industrije vezane za proizvodnju papira pogledati: Tarikhe sanaye' va ekhtera'at (Povijesti industrije i izuma), Pier Ruso, prijevod Hasan Safari, 1341. h.q, p. 162-3. 16 Podatke o Kući mudrosti i bibliotekama u doba kalifata pronaći u: 'Asr al Ma'mun, I/375-6. Usporediti: Pinto, O., Le Biblioteche Degli Arabi, 1928. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

167

‘Abd al Huseyn Zerrinkub

Rasprodaje knjiga organizirane u Andaluziji bile su stjecišta zanosa, komoditeta i bogatstva. U Kordobi je emevidski kalifa u Andaluziji, Hikem II, utemeljio ogromnu biblioteku, za koju kažu da je brojala oko četiri stotine hiljada knjiga i da je samo njen katalog bio zapisan u 44 toma. Hikam II je, da bi dobio knjigu ili privukao autore, slao predstavnike i izaslanike u Bagdad i Siriju. U Karnati je, u doba Emevida, postojalo sedamdeset javnih biblioteka. Čak četiri stotine godina kasnije, kada je kralj Karlo Mudri poželio osnovati biblioteku, nakon dugogodišnjih napora, nije uspio sakupiti ni hiljadu tomova knjiga od kojih su trećinu činile crkvene molitve i molitvenici monaha i sveštenika. Biblioteka sultana Maroka koju je, kada je krenuo iz Andaluzije, utovario na jedan brod, a kojeg su na moru opljačkali gusari, brojala je između tri i četiri stotine hiljada tomova knjiga. Upravo te knjige su pale u ruke španskog kralja Filipa i postale nukleausom poznate Eskorijal biblioteke.17 Samo je knjiga Al-Fihrist, šiitskog stoika iliti bagdadskog mu’tezulita iz 4./10. stoljeća, Ibn al-Nedima, dovoljna da pokaže kako velika djela o raznim znanstvenim disciplinama i vještinama su postojala kod muslimana tog doba. Razne enciklopedije – počev od Khavarezmijevog Mefatih al-U’luma i Fakhre Razijevog Džami’ al-U’luma do Amolijevog Nafayes al-Fununa i Tehanovijevog djela Kaššafe Estelahat – koje su napisane u islamskom svijetu, odražavaju opseg upravo tog ljubopitnog kruga muslimana, ali i raznolikost tadašnje bibliotečke građe. Uistinu su muslimani bili istinski utemeljitelji velikih javnih biblioteka, a njihovi dobročinitelji su se kontinuirano međusobno natjecali u njihovom osnivanju i legaciji. Međutim, tvrdnje pojedinih istraživača da je veliku biblioteku u Aleksandriji uništio ‘Amr ‘As, po naređenju Omera bin Hattaba, drugog kalifa, utemeljene su na predajama koje ne sežu dalje od Abd al-Latifa Bagdadija i Ibn al-Qafatija (živjeli u sedmom stoljeću hidžretskog lunarnog kalendara) i više liče neutemeljenim legendama nego utemeljenim historijskim predajama. I Ibn ‘Ebri, koji je ovu predaju zabilježio u djelu Mukhtasir al-Duvele ‘Arabi, izgleda da je ni sam nije smatrao dovoljno kredibilnom da bi ju zabilježio i u djelu Tarikhe Soreani (Soreanska historija). Istina je da je veliki dio fonda te biblioteke još prije islama već bio uništen i da u njoj nije ni bilo toliko knjiga da bi ih ‘Amr ‘As mogao razdijeliti među gradskim javnim kupatilima, da ih upotrebljavaju kao gorivo.18 I predaja koja govori da su biblioteku u Medaenu uništili Arapi, također, nema bilo kakvo utemeljenje i čini se da je novijeg datuma. Ono što je Biruni rekao o uništenju knjiga Khavarezma isto tako je sumnjivo i ne može
17 Ibidem. 18 O izvornosti ove predaje i njenoj kritici pogledati: Hadži Zeydan, Tarikh al Tamadon al Islami (Povijest islamske civilizacije), III/44-51. Kao i margine dr. Huseyna Munesa p. 51.

168

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Islamska civilizacija, izvorište velike kulture

se smatrati dokazom da se taj događaj zbio.19 U svakom slučaju, iako su požari u starim bibliotekama bili učestala pojava, koja je nanijela veliku štetu bibliotečkoj građi, brojni islamski manuskripti, koji se i danas čuvaju po privatnim i javnim bibliotekama, jasan su pokazatelj stepena znatiželje i veličine duhovnog bogatstva, čuvanog u starim bibliotekama muslimana.
Preveo s perzijskog jezika: doc. dr. Elvir Musić

19 Ni to da je i Quteybe bin Muslim, kako to bilježi Biruni, naređivao uništavanje knjiga ne čini se vjerovatnim. Usporediti: Barthold, V., Turkistan, 1958., p. 1. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

169

Emir Še�i�

PORUŠENE DŽAMIJE U TUZLI U PERIODU 1945-1957

Sažetak
U ovom radu istražujemo temu o porušenim tuzlanskim džamijama u prvoj deceniji nakon Drugog svjetskog rata. Cilj ovog rada je da se rasvijetle razlozi rušenja džamija na području Tuzle u naznačenom periodu, ali i da se oživi sjećanje na pet porušenih. U radu se pokazuje kakve je implikacije polučio neprijateljski i agresivni odnos komunističke vlasti prema Islamskoj zajednici u Tuzli na početku druge polovine 20. stoljeća. Da bi porušene džamije doživjele svoju potpunu rekonstrukciju i revitalizaciju, ključno je donošenje zakona o restituciji, kao predispozicija vraćanja porušenih tuzlanskih džamija njihov prvotnoj ulozi i značaju. Ključne riječi: Tuzla, džamija, rušenje, restitucija, komunizam

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

171

Emir Še�i�

Uvod
Grad Tuzla, kao jedno od starijih i značajnijih naselja sjeveroistočne, pa i cijele, Bosne i Hercegovine, svoj snažni urbani razvoj, pogotovo početkom osmanske uprave, duguje brojnim vakufima, a naročito čuvenom Gazi Turali-begovom vakufu. Nastajanju muslimanskih mahala u toku šesnaestog i početkom sedamnaestog stoljeća prethodilo je podizanje džamija, koje su bile centralni dio svake mahale. U toku ova dva stoljeća u Donjoj Tuzli (današnjoj Tuzli) podignuto je dvanaest džamija, koje su u svojoj višestoljetnoj historiji prolazile različite periode, ali su opstojale i služile svojoj svrsi. Nakon Drugog svjetskog rata, nastupa period nestajanja pet tuzlanskih džamija. Koje džamije su nestale, na koji način i koji su uzroci njihova rušenja pitanja su kojima se bavimo u ovome radu.

Nastanak džamija i mahala u Tuzli
Pojava prirodnih izvora slane vode na nekoliko lokaliteta u Džindić mahali uvjetovali su da još u periodu neolita ljudi naseljavaju najuže jezgro današnjeg grada. Prvi siguran spomen o postojanju tuzlanskih slanih izvora nalazimo kod cara Konstantina Porfirogeneta iz sredine 10. stoljeća (umro 959. godine) Castron to salenes. Formira se skromno naselje pod nazivom Salines, koje prolazi vremenske periode od Rimskog carstva do petnaestog stoljeća bez značajnijih promjena i razvoja, kako se to navodi u nekim dubrovačkim dokumentima. U drugoj polovini petnaestog stoljeća, Osmanlije dolaze na ove prostore i na lokalitetu od današnjeg Skvera do Čaršijske česme zatiču srednjovjekovnu drvenu utvrdu s nekoliko desetina kuća, pod nazivom Soli. Tuzla se prvi put u osmanlijskim izvorima spominje u osmoj deceniji petnaestog stoljeća, pod nazivom Agac Tuzla1, što doslovno znači Drvena solana. Nakon što su se Osmanlije stabilizirali na ovom prostoru, izvršili su administrativnu podjelu. Oslanjajući se na, do sada najraniji, popis Zvorničkog sandžaka, u čijem sastavu je bila Tuzla, iz 1512. godine prvi put se spominju nahije Donja i Gornja Tuzla. Međutim, prvi znakovi razvoja i naseljavanja brojnijim stanovništvom nahije Donja Tuzla uočljivi su nakon poraza Ugarske u bici na Mohaču 1526. godine. Između dva sumarna popisa Zvorničkog sandžaka, koji su organizirani 1533. i 1548. godine, Osmanlije grade Atik (Carevu) džamiju i oko nje nastaje prva muslimanska Atik mahala.

1

Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Sarajevo, 1975. g., str. 166. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

172

Porušene džamije u Tuzli u periodu 1945-1957

Nedugo zatim, nastaju još četiri muslimanske mahale: Timur-hodžina, Isa-begova, Hisarije Ferhada sina Ahmedova i Mahala subaše Alije.2 Nastankom ovih mahala formirani su osnovni elementi za izgradnju jednoga grada, u pravom smislu te riječi. Već polovinom šesnaestog stoljeća Donja Tuzla doživljava ubrzani građevinski razvoj. Okolne mahale su se naslanjale na palanku: zapadno niz Jalu, istočno uz Jalu i sjeverno i južno na padinama okolnih brda. Ovako ubrzanom razvoju i prilično obimnoj prostorno-teritorijalnoj organizaciji Tuzle, od 1548. do 1572. godine, značajan doprinos dao je Gazi Turali-beg3, utemeljenjem institucije vakufa od vlastitih nekretnina i sredstava, prije svega, značajnih urbano-arhitektonskih sadržaja. Isti takav urbani razvoj odvijao se i u ostalim gradovima širom Bosne i Hercegovine. Vakufski objekti sa značajnom arhitekturom, u kojima je bio koncentriran cijeli vjersko-prosvjetni, kulturni i privredni život muslimana, činili su urbane kosture svih gradova. Slobodno možemo tvrditi da građevinski objekti Gazi Turali-begovog vakufa u Tuzli predstavljaju arhitektonske obrise, koji umnogome određuju kostur grada od 16. stoljeća pa do danas, pogotovo imajući u vidu da ti objekti čine jezgru tuzlanske čaršije i Gazi Turali-begove (Poljske) mahale, dva najvažnija prostorna elementa grada.4 Nije trebalo dugo da značajni razvojni prosperitet Donje Tuzle prepozna osmanska vlast, te carskom odlukom iz 1573. godine zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast premjesti iz Gornje u Donju Tuzlu. Osam godina kasnije (1581.), Donja Tuzla postaje sjedištem kadiluka i prvi put u svojoj višestoljetnoj historiji centrom sjeveroistočne Bosne. Do kraja 16. stoljeća u Donjoj Tuzli se formira osam mahala s obje strane Jale, a odmah početkom 17. stoljeća još četiri mahale. Sve ove mahale su nastajale na vakufu i dobijale nazive po njihovim utemeljiteljima, dok je centralni dio svake mahale bila džamija. Džamije su građene od raznih materijala: ćerpiča, kamena, drveta, s drvenom ili kamenom munarom, različitih dimenzija, s ravnim krovom, kupolom, pokrivenim daskom, crijepom...
2 3 Džemal Ćilimković, Tuzla u Osmansko doba, Tuzla, 1996.g., str. 49. Gazi Turali-beg je sin nekoga Ejne-hana ili Inhana. Nepoznata nam je njegova godina rođenja. S Gazi Turali-begom se prvi put upoznajemo nakon bitke na Mohaču (29. 8. 1526.), u kojoj je učestvovao zajedno s Gazi Husrev-begom, pa je za istaknute zasluge unaprijeđen u funkciju sandžak-bega. Penzionisan je 1550. godine kao smederevački sandžak-beg. Vrlo je vjerovatno da je prije funkcije s istim zvanjem bio u Bosanskom, Srijemskom, Zvorničkom i Hercegovačkom sandžaku. Zato su se njegovi vakufi protezali na tih pet sandžaka. Rusmir Djedović, Uloga i značaj Turali-begovog vakufa u urbanom razvoju grada Tuzle, STAV, Tuzla, 2003., str. 59. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

4

173

Emir Še�i�

Skoro sve do kraja 1945. godine u gradskom području Tuzle postojalo je 12 džamija:

a) Desna obala Jale (nizvodno):
ATIK, BEHRAM-BEGOVA (Šarena), GAZI TURALI-BEGOVA (Poljska), HADŽI-HASANOVA (Čaršijska), MUSTAFE DŽINDIJE (Džindijska), SAGRDŽIJAN (Bijela), ISMAIL-EFENDIJE (Tušanjska).

b) Lijeva obala Jale (nizvodno):
MEHMED-AGINA (Djevojačka ili Jalska), OSMAN-BEGOVA (Kosunđe, Brđanska, Gornje Brdo), OSMAN ĆEHAJINA (Kethode, Arapčica, Donje Brdo), DŽELAL VAIZ MEHMED-EFENDIJE (Mejdanska), ARSLAN- AGINA (Vikaljska), PIRIJE SAMARDŽIJE (Mosnička, Potok). Vremenom, skoro sve džamije su dobile naziv po mjestu (naselju, mahali) gdje su sagrađene, po vanjskom izgledu (Šarena: maurski stil, vanjska fasada obojena prugama naizmjenično žuto-crveno, Bijela: džamija i munara okrečene u bijelo). Brđanska, Tušanjska, Bijela, Vikaljska i Mosnička džamija porušene su u vremenu od 1945. do 1957. godine, zbog dotrajalosti, proširenja ceste, izgradnja novih objekata ili zbog negativnog odnosa komunističke vlasti prema Islamskoj zajednici i religiji općenito.

Porušene tuzlanske džamije (u periodu 1945-1957.)
Arhitektura džamija u Donjoj Tuzli ima lokalno obilježje, koje se izražava u velikoj primjeni drveta u trijemu, na fasadama i u enterijeru. Eksploatacija slanih izvora i privredni razvoj Tuzle omogućili su angažiranje iskusnih majstora, koji su džamijama dali poseban arhitektonski izraz. Za eksploataciju slanih izvora vezana je ne samo privreda tuzlanskog kraja nego i razvoj naselja, osnivanje vakufa i izdržavanje džamija. Službenici većeg broja džamija su plaćani od zakupa slanih izvora.5

5

Medžida Bećirbegović, Džamije sa drvenom munarom u BiH, Sarajevo, 1990. g., str. 106. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

174

Porušene džamije u Tuzli u periodu 1945-1957

Džamija Pirije Samardžije (Mosni�ka ili Poto�ka)
Nalazila se u naselju Mosnik, na lijevoj obali rijeke Jale, zapadno od Mejdanske džamije. Prvi put ova džamija se spominje 1663. godine, a njen i osnivač Mosničke mahale je najvjerovatnije neki samardžija Pirija. Osnivač je bio sudionik u proizvodnji slanice, jer je te godine plaća imama u džamiji Pirije samardžije iznosila 4 dana slane vode godišnje. Mosnička džamija bila je zidana ćerpičom.6 Prema Meringeru, to je manja džamija, s trijemom dubine 2,5 m i prostrom za namaz veličine 5,3x5,9 m. Gornji prozori su pravougaonog oblika i imaju drvene mušepke. Džamija je pokrivena šindrom, a drvena munara ima veće otvore na galeriji.7 Unutrašnjost je bila jednostavna: ugrađen mihrab u zidu, ćurs, mimber i mahfil drveni, skromne izrade ondašnjih majstora. Džamija s dvorištem je zauzimala prostor od 720 m2. Džamijsko dvorište bilo je većim dijelo popunjeno mezarjem, čiji se ostaci i danas primjećuju. Mosnička džamija je smatrana mahalskom, pa su u njoj klanjani samo noćni namazi (akšam, jacija i sabah), a u toku ramazana teravija i bajrami. Kako je kroz mahalu, pokraj same džamije, proticao potok, ova džamija je nazivana, u kasnijem periodu, i Potočka džamija.8 Kao mutevelija džamijskog vakufa 1889. godine spominje se Sulejman Selesković.9 Opadanjem džemata, nebrigom i neodržavanjem, džamija je zapuštena i dovedena je u ruševno stanje. Komunističke vlasti su je u njenom dotrajalom stanju srušile 1954. godine i na njeno mjesto izgradili manju društvenu zgradu, a na lokalitetu mezarja izgrađena je osnovna škola.10

Osman-begova (Kosun�e, Gornje Brdo) džamija
Džamiju na Gornjem brdu izgradio je Osman-beg (Kosunđe – ljut, naopak) poslije 1600. godine. Nalazila se na padinama Ilinčice, iznad džamije Donje Brdo, koja i danas postoji. Džamija se spominje prvi put 1701. godine. Zidana je od kamena, kvadratnog oblika, s dimenzijama 10x10 m. Četverovodni krov je pokriven crijepom. Ispred džamije se nalazio natkriveni trijem (sofe). Uz džamiju se nalazila drvena munara, koja je jedne noći
6 7 8 9 Refik Hadžimehanović, „Ljetopis tuzlanskih džamija“, Takvim, 1982. g., str. 138. Medžida Bećirbegović, Džamije sa drvenom munarom u BiH, Sarajevo, 1990. g., str. 106. Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Sarajevo, 1975. g, str. 185. Rusmir Djedović, „Vakufi u Tuzli od XVI do XX stoljeća“, STAV, Tuzla, 2003., str. 72.

10 Refik Hadžimehanović, „Ljetopis tuzlanskih džamija“, Takvim, 1982. g., str. 139. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

175

Emir Še�i�

1951. godine, usljed jakog vjetra, oborena, a kasnije nikad nije popravljena. Bila je slična Dželali Vaiz Mehmed-efendinoj (Mejdanskoj) džamiji, koja i danas postoji. Ispred džamije je bilo manje dvorište, površine 380 m2. Usljed smanjenja broja džematlija i veoma lošeg ambijentalnog stanja, porušena je 1953. godine. Od ove džamije danas nema nikakvog traga. Nakon što je porušena, zemljište je 1958. godine prodano Ševki Vrabcu i Sulejmanu Zaimoviću, po cijeni od 70.000 starih dinara. Danas se na toj lokaciji nalaze privatne kuće.11

Arslan-agina (Vikaljska) džamija
Ovu džamiju je izgradio Arslan-aga na lokalitetu Vikalj između 1600. i 1645. godine, a postojala je do 1954. godine. Arslan-aga je bio sudionik proizvodnje soli i muhtar istoimene mahale. Prihode od proizvodnje soli uvakufio je i sagradio džamiju. Ova džamija je bila sagrađena od ćerpiča, po svoj prilici, veličine 10x10 m, s krovom na četiri vode i pokrivena crijepom. Ranije je vjerovatno bila pokrivena šindrom. Unutrašnjost džamije je bila veoma jednostavna i skromna. Uz nju je bila drvena i niska munara. Ispred se nalazio trijem sa sofama. Džamija je s dvorištem zauzimala prostor od 870 m2. Pored nje se nalazilo i nekoliko mezarova. Vremenom je većina nišana nestala, osim dva para: Imširović Alijage i njegove supruge. Alijaga je bio muhtar u ovom dijelu grada. U džamiji su, kao i u ostalim mahalskim džamijama, klanjani samo noćni namazi i u toku ramazana teravija.12 Punih 46 godina na lokalitetu ove džamije je bilo smetljište i igralište za djecu. Dana 7. jula 2000. godine svečano je otvorena obnovljena Vikaljska džamija. Izgrađena je u modernom i veoma lijepom stilu.

Džamija Ismail-efendije (Amber-hatun, Tušanjska)
Na desnoj obali rijeke Jale, u nekadašnjem selu Tušanj, postojala je džamija koju je izgradio Ismail-efendija između 1600. i 1645. godine. Prema navodima mještana, to je bio mali mesdžid bez mimbere, s drvenom munarom. U međuvremenu je džamija, iz nepoznati razloga, morala stradati. Godine 1645. raspravljalo se pred tuzlanskim kadijom o potrebi obnavljanja

11 Isto, str. 133. 12 Isto, str. 139.

176

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Porušene džamije u Tuzli u periodu 1945-1957

Ismail-efendine džamije u Tušanjskoj mahali.13 Kasnije se kao osnivač džamije na istom mjestu spominje žena Ejnehana, po imenu Amber-hatun. Prvi put se spominje 1701. godine. Čini se, prema tome, da je džamiju Ismail-efendije polovinom XVII stoljeća obnovila spomenuta Amber-hatun, po kojoj je ona i prozvana. Džamija je bila malih dimenzija, zidana od ćerpiča i skromne izrade. Nalazila se u Tušanjskoj mahali ispod istoimenog mezarja, pa je tako i prozvana Tušanjska, s tim što je ime vakifa potpuno zaboravljeno. Pored džamije se nalazio i mekteb, koji je vjerovatno u toku obnavljanja džamije izgrađen iz sredstava vakufa Amber-hatun. Usljed proširenja lokalnog puta, komunističke vlasti su je srušile polovinom 1945. godine.14 Na mjestu gdje se nalazio mekteb, izgrađena je manja stambena zgrada, koju čini deset stambenih jedinica različitih dimenzija. U vlasništvu vakufa Amber-hatun su dva stana, površine 61 i 28 m2. Preko puta ove zgrade, na samom rubu Tušanjskog mezarja, u izgradnji je džamija u modernom stilu, s edukativnim centrom.

Džamija Sagrdžijan Murge (Bijela)
Mahala Sagrdžije Murge razvila se zapadno od strane palanke, naslanjajući se tako na Atik-mahalu. U izvorima se prvi puta spominje 1600. godine, kao mahala Sagrakčije Murge. Osnivač mahale je prije 1600. godine sagradio džamiju. O osnivaču mahale i džamije Sagrakčiji Murgi ne znamo skoro ništa. Godine 1701. spominje se mesdžid Sufi Kurda u Sagrdžijan mahali. Iz naziva Sufi može se pretpostaviti da je pripadao nekom derviškom redu.15 Ovo je manja džamija s kamenom munarom i s lijepo izvedenim kamenim stubovima u trijemu. Nemamo podataka kada je podignuta, a iz natpisa nad ulazom vidimo da je obnovu 1891. godine izvršio Hadži Husein-beg Zaimović. Iz ovog natpisa vidljivo je da je na tom mjestu ranije postojala džamija ili mesdžid, koja je tokom vremena dotrajala, pa je tako trebalo novu sagraditi.16 H. Kreševljaković navodi da je džamiju sagradio Tosun-beg Zaimović 1309./1891-92. Sagrdžijan džamija se naziva i Bijela džamija, zato što su i ona i munara bile građene od kamena i okrečene u bijelo. Bila je to mala džamija, skromnih dimenzija (7x7 m), ali u dobrom stanju. Zauzimala je prostor od 140 m2. Uz džamiju je bilo i mezarje, ali su nišani tokom vremena nestali. Površina mezaristana je iznosila 555 m2.
13 Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Sarajevo, 1975. g, str. 187. 14 Refik Hadžimehanović, „Ljetopis tuzlanskih džamija“, Takvim, 1982. g., str. 124. 15 Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Sarajevo, 1975. g, str. 183. 16 Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Knjiga II, Sarajevo, 1998.g., str. 154. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

177

Emir Še�i�

Dana 19. 8. 1957. godine otpisana je u državnu imovinu. Nalazila se u ulici Šeste bosanske brigade. U njoj su se klanjali noćni namazi, a tokom ramazana i teravih-namaz sve do 1956. godine. Dugogodišnji imam ove džamije, sve do njenog zatvaranja, bio je kurra hafiz Ahmed-ef. Redžebašić, sekretar tuzlanskog muftije, a kasnije i dugogodišnji predsjednik Odbora Islamske zajednice u Tuzli. Usljed proširenja ceste i navodnog pucanja zidova, porušena je 1957. godine. Već dugo vremena prazan je i skoro neiskorišten prostor na kome se ona nalazila. Međutim, ostala je u veoma lijepom i svježem sjećanju mnogobrojnih Tuzlaka. Kao vrijedan pisani trag o postojanju ove džamije navodimo prijevod natpisa iznad ulaznih vrata.17 Kronogram se nalazio na mramornoj ploči, uzidanoj nad ulazom u džamiju. Slova sa natpisa su bila pozlaćena. Neka Allah blagoslovi Mir Hadži Huseina plemenitog, Koji svoj imetak utroši u dobro djelo, neka je dugo živ. Ovu lijepi Sagrdžijan džamiju je obnovio, za njezinu obnovu Rakim napisa potpuni kronogram u stihu: ,,Neka Allah učini ovo mjesto što ljepšim. Godina 1309“./ 1891/1892/.18

Zašto su džamije rušene?
Tuzla u toku Drugog svjetskog rata (1940-1945.) nije bila poprište većih ratnih dešavanja, tako da nijedan vakufski objekat nije uništen, niti oštećen.19 Međutim, nedugo nakon završetka tog rata i formiranja nove državne zajednice, negativan odnos komunističke vlasti prema religiji rezultirat će katastrofalnim posljedicama po vakuf u Tuzli. U narednih desetak godina odnos komunističke vlasti i njena negativna i agresivna kampanja prema vakufu i vjerskim objektima u Tuzli ići će u tri pravca.
17 Refik Hadžimehanović, „Ljetopis tuzlanskih džamija“, Takvim, 1982. god., str. 123. 18 Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovinie, Knjiga II, Sarajevo 1998.g., str. 155. 19 Denis Bećirović, Islamska zajednica u vrijeme avnojevske Jugoslavije, Zagreb, 2011., „Tabelarni pregled potpuno ili djelimično uništenih objekata Islamske zajednice tokom trajanja Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini“, str. 525-534.

178

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Porušene džamije u Tuzli u periodu 1945-1957

Završetak Drugog svjetskog rata i formiranje komunističke vlasti na prostorima bivše Jugoslavije najavljivao je težak period za Islamsku zajednicu u BiH. Utemeljen na ideologiji ateizma, odnos komunističke vlasti prema Islamskoj zajednici bio je usmjeren na njeno ekonomsko slabljenje nizom restriktivnih zakona. Nova državna vlada pristupa oduzimanju imovine IZ-e putem agrarne reforme, kolonizacije, konfiskacije, eksproprijacije, nacionalizacije, arondacije i dr.20 Sljedeći korak komunističke vlasti u uništenju vakufa bit će usmjeren ka rušenju preostalih vakufskih objekata, od čega nisu bile pošteđene ni džamije. Tako su u periodu od 1945. do 1957. godine komunističke vlasti porušile pet tuzlanskih džamija. Tri džamije na lijevoj obali rijeke Jale: Arslan-agina (Vikaljska) džamija, Osman-begova (Brđanska) džamija, džamija Pirije samardžije (Mosnička) i dvije na desnoj obali Jale: Džamija Ismail efendije (Tušanjska) i Sagrdžijan (Bijela) džamija. Sljedeći udarac u osiromašenju vakufskog dobra u Tuzli bio je usmjeren na mijenjanje izvornih naziva džamija iz 16. stoljeća koje nisu uspjeli srušiti. Umjesto izvornih naziva, koje su džamije dobile po svojim vakifima, dati su im nazivi po mahalama u kojima su se nalazile. Tuzla je jedinstven primjer u Bosni i Hercegovini da su svim džamijama oduzimana i u zaborav ostavljana njihova izvorna imena. Utjecaj komunističke vlasti na svijest Tuzlaka i osiromašenje i razvlašćivanje javnog dobra bili su tolikog intenziteta da je Islamska zajednica u Tuzli u narednim godinama i decenijama bila prisiljena boriti se za održavanje osnovnih funkcija. Međutim, nije komunistička vlast jedino odgovorna za nestanak vakufskog dobra i rušenje džamija u Tuzli. Rijetko posjećivane i u stanju velike nebrige od strane samih mještana, ove džamije su postale ruševne i neupotrebljive.
20 Među nizom zakona i uredbi, za Islamsku zajednicu u BiH su najrigorozniji i, po svojim posljedicama, najteži bili: - Zakon o raspolaganju stanovima i poslovnim prostorijama, - Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji, - Osnovni zakon o zadrugama, - Zakon o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije, - Osnovni zakon o postupanju sa eksproprisanim i konfiskovanim šumskim posjedima, - Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća, - Uredba o arondaciji državnih poljoprivrednih dobara općedržavnog značaja, - Osnovni zakon o eksproprijaciji, - Uredba o prodavanju stambenih zgrada iz općenarodne imovine, - Uredba o upravljanju stambenim zgradama i - Zakon o poljoprivrednom zemljišnom fondu opštenarodne imovine i dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

179

Emir Še�i�

Zaključna razmatranja
Razvoj Tuzle u perspektivi njene višestoljetne historije ne može se sagledavati bez govora o ulozi njenih vakufa. Analizom nastanka i razvoja vakufa, dolazimo do neosporne činjenice da su u kreiranju tuzlanskih mahala centralnu ulogu imale džamije i njihovi osnivači (vakifi). Vakifi su bili ujedno i osnivači mahala, tako da su i mahale dobijale imena po njima. U toku 350 godina, prolazeći različite periode, svih dvanaest tuzlanskih džamija služilo je svojoj svrsi. Polovinom 20. stoljeća, formiranje Socijalističke republike Bosne i Hercegovine i negativna politika prema Islamskoj zajednici u BiH rezultirat će rušenjem pet tuzlanskih džamija. Ovaj period bit će upamćen kao nepravedan, neprijateljski i rušilački u odnosu na Islamsku zajednicu u BiH, kako u Tuzli tako i na širem prostoru države. U našem vremenu ključno je donošenje zakona o restituciji, kojim bi se Islamskoj zajednici u BiH vratila oduzeta imovina, a napravljena šteta nadoknadila. Takav zakon još nije donesen. Danas, Medžlis Islamske zajednice u Tuzli čini velike napore na revitalizaciji i rekonstrukciji porušenih tuzlanskih džamija. Dvije (Vikaljska i Tušanjska) doživljele su svoju revitalizaciju, dok ostale tri (Brđanska, Mosnička i Bijela) čekaju bolja vremena.

Abstract THE DEMOLISHED TUZLA MOSQUES (19451957)
In this paper we explore the demolished Tuzla mosques in the first decade after the Second World War. The aim of the text is to point at the reasons for demolishing mosques in Tuzla region at that period, as well as to revive the memory of five Tuzla mosques. The paper shows the implications of ill-feeling and aggressive attitude of the communist government towards the Islamic community in Tuzla in the second half of the 20th century. The restitution laws are essential for a full reconstruction and revitalization of these mosques and they are the prerequisite for revival of their original role and significance. Key words: Tuzla, mosque, demolition, restitution, communism

180

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Porušene džamije u Tuzli u periodu 1945-1957

Literatura
1. Bećirbegović, Medžida, Džamije sa drvenom munarom u BiH, Sarajevo, 1990. godina, 2. Bećirević, dr. Denis, Islamska zajednica u vrijeme avnojevske Jugoslavije, Zagreb, 2011. godina, 3. Benković, Ambrozije, Tuzlansko područje negda i sada, ŽupanjaĐakovo, 1971. godina, 4. Ćilimković, Džemal, Tuzla u osmansko doba, Tuzla, 1996. godina, 5. Djedović, Rusmir, „Uloga i značaj Turali-begovog vakufa u urbanom razvoju grada Tuzle, STAV, Tuzla, 2003. godina, 6. Grupa autora, Fotomonografija tuzlanskih džamija, Tuzla, 2009. godina, 7. Grupa autora, Veliki vakifi Bosne, Tuzla, 2005. godina, 8. Hadžimehanović, Refik, „Ljetopis tuzlanskih džamija“, Takvim, 1982. godina, 9. Handžić, dr. Adem, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975. godina, 10. Handžić, Mehmed, „Prevod isprave o Turali-begovu vakufu“, Glasnik IVZ-e, Sarajevo, 1931. godina, br. 2., 11. Mujezinović, Mehmed, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Knjiga II, Sarajevo, 1998. godina.

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

181

Elvir Hodži�

vakufi i njihova sudbina kroz historiju bosne i hercegovine

Sažetak
Autor u ovome radu iznosi neke historijske činjenice o nastanku i razvoju vakufa, odnosno o izgradnji prvih džamija u Bosni i Hercegovini i, s njima povezanim, osnivanjem kasaba. Također, govori i o stagnaciji vakufa i njegovoj uzurpaciji, do potpunog uništenja, s posebnim osvrtom na period od 1992. godine do danas. Cilj ovog rada je prikaz postepenog slabljenja vakufa u postupcima agrarne reforme, nacionalizacije i eksproprijacije, koji su rezultirali otuđenjem i značajnim uništenjem samog vakufa, a time i vjerskih objekata, kao simbola islama i muslimanskog stanovništva. Tekst otkriva značaj vakufa za muslimane, naročito u gradovima koji se danas nalaze u manjem bosansko-hercegovačkom entitetu. Kategorija vakufa unutar islamskog prava sublimira materijalnu, ali i duhovnu dimenziju, te, kao takva, manifestira egzistenciju i metafizičko bogatstvo muslimana i njihove religije.
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

183

Elvir Hodži�

1. Uvod
Vakufska imovina u Bosni i Hercegovini prolazila je različite faze: od one u kojoj je doživjela pravi procvat, do perioda u kojima joj je prijetilo čak i potpuno uništenje i brisanje bilo kakvih tragova o njoj. Institucija vakufa u Bosni i Hercegovini je uspostavljena u periodu osmanske vladavine (hilafeta), kada je doživjela svoj pravi procvat. Dekadencu je doživjela od perioda vladavine Austro-Ugarske monarhije, NDH, preko Kraljevine Jugoslavije i socijalističke Jugoslavije, do posljednje Agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada je njena infrastruktura (džamije, mesdžidi, turbeta, tekije…) skoro potpuno uništena, a imovina otuđena ili uzurpirana. Uništenje vakufske imovine je započeto donošenjem niza zakonskih propisa koji su, u pravilu, bili na štetu, kako vakufa, kao posebne kategorije vlasništva, tako i Bošnjaka, kao naroda koji je najviše oštećen u agrarnoj reformi, nacionalizaciji i eksproprijaciji. Takav je i posljednji zakon o eksproprijaciji, koji je usvojila Narodna skupština Republike Srpske. S obzirom na to da smo se već susretali s problemima uzurpacije vakufske imovine u navedenim državnim postupcima, o čemu su pisali naši istaknuti alimi, održavani naučni simpoziji i okrugli stolovi i pisane doktorske disertacije, o temi uništenja i uzurpacije vakufa i vakufske imovine u dijelu Bosne i Hercegovine koji se nakon Agresije i Dejtonskog mirovnog sporazuma naziva RS, imamo veoma malo informacija. Stoga je tema ovoga rada stanje vakufa i vakufske imovine u RS, s osvrtom na medžlise IZ-e Bratunac, Zvornik, Srebrenica i Vlasenica. Vrhunac uništenja vakufske infrastrukture i imovine jeste uništenje džamija, kao što su Ferhadija u Banjoj Luci, Aladža u Foči, Musa-pašina džamije u Novoj Kasabi kod Vlasenice, džamija na Kušlatu kod Zvornika (koje datiraju iz XV i XVI stoljeća) i brojnih drugih džamija, mesdžida, tekija, turbeta i sl. Važan ovog rada je i pitanje uzurpacije i uništenja bošnjačke imovine, koja se ne može odvojiti od vakufske imovine, jer, naprimjer, lokacija na kojoj je izgrađena pravoslavna crkva u dvorištu Fate Orlović u Konjević Polju se gruntovno vodi kao evladijet vakuf. Kao poseban kuriozitet navest ćemo da se u povijesti uzurpacije vakufa po prvi put u BiH desilo da jedna vjerska zajednica (u ovom slučaju Srpska pravoslavna crkva) na temeljima hrama druge zajednice izgradi svoju bogomolju, što je slučaj u Diviču kod Zvornika Bezočan primjer otimačine vakufskog zemljišta jeste podjela placeva na vakufskom zemljištu kod džamije u Bratuncu zaslužnim srpskim policajcima i vojnicima od strane općine Bratunac 1997. godine. Na toj lokaciji danas je izgrađeno sedam kuća, čiji su stanari zaštićeni zakonom u kojem stoji: Ukoliko je vrijednost objekta veća od vrijednosti zemljišta, ne može se
184
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Vakufi i njihova sudbina kroz historiju Bosne i Hercegovine

izvršiti rušenje niti uklanjanje objekata. Tržišnu cijenu zemljišta određuju isti oni koji su i izvršili parcelizaciju i podjelu placeva, zbog čega tamošnji Medžlis IZ-e nije u mogućnosti da povrati uzurpiranju vakufsku imovinu. Kao izvorima, poslužit ćemo se popisnim listama uzurpiranih vakufa u navedenim medžlisima, zemljišno-knjižnim izvodima iz gruntovnica, posjedovnim listovima i historijatima parcela.

2. Osnivanje vakufa u BiH
Dolaskom Osmanske države na prostore BiH, udareni su snažni temelji vakufu, koji je bio i rezultatom brzog prelaska na islam od strane dobrih Bošnjana. Vakifi su, uglavnom, bili Bošnjaci, koji su prihvatili islam. U prilog tome govori podatak da je u Sarajevu prije najvećeg vakifa i dobrotvora Gazi Husrev-bega već bilo oko četrdeset vakufa. Mnogi od njih su potpuno uništeni, pogotovo u vrijeme spaljivanja Sarajeva od strane Eugena Savojskog 1697. godine.1 U periodu širenja Osmanskog carstva osnovnu brigu države su predstavljalea vojska i uprava, dok je rješavanje krupnih društvenih pitanja, kulturno-prosvjetnih, socijalnih i svih drugih, bilo prepušteno privatnoj inicijativi, uglavnom uspostavi vakufa. Može se reći da je uloga vakufa, naročito u ranijem osmanskom periodu, bila u toj mjeri značajna da se razvoj gradova ne može odvojiti ni razmatrati od historijske uloge vakufa. Vakufski objekti raznih namjena, u kojima je bio koncentriran sav vjerskoprosvjetni, kulturni i privredni život muslimana, činili su urbane kosture svih gradova.2 Osmanlije u zatečenim varošima ili na drugim mjestima razvijaju gradove tipa kasabe. Vakuf je tome najviše doprinio. Osnivanje gradova-kasaba u osvojenim dijelovima teritorije je bilo jedino rezultat državne politike, dok se vakufi javljaju kao izvršioci te politike uvjetovani javnim potrebama, najviše strategijskim i komunikacijskim. S obzirom na to da je osnivanje kasaba započinjano obično izgradnjom džamije, a u nekim slučajevima derviške tekije, u građenju najranijeg kulturnog objekta na određenom lokalitetu, koje će postati kasaba, mogu se uočiti tri varijante:
1 2 Handžić, Adem, „Vakuf kao nosilac određenih državnih i društvenih funkcija u Osmanskom carstvu“, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Knjiga IX-X, Sarajevo,1983. Handžić, Adem:“O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću-uloga države i vakufa“, Prilozi za orijentalnu filologiju , XXV/1975., Orijentalni institut, Sarajevo, str.133-169. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

185

Elvir Hodži�

1. privatna – derviška; 2. vladarska – državna; 3. privatna (feudalna).

2.1. Privatna ili derviška varijanta osnivanja kasaba
Derviši su u početku svoje zavije osnivali po vlastitom nahođenju, a kasnije su od sultana dobijali određenu zemlju za njihovo izdržavanje, koju su zavještali za zavije i osnivali tako svoje vakufe. O tome govore i stanovite činjenice. U beratima od 24. januara 1597. godine i kraja aprila 1801. godine stoji “da je Hamza-baba sagradio 1519. godine u selu Orlovići u nahiji Kušlat u kadiluku Srebreničkom jednu tekiju. Za potrebe tekije uvakufio je okolno zemljište s košnicama, vinogradom, baščom, njivama. Uvakufljeno zemljište na osnovu carskog berata bilo je oslobođeno svih poreza i nameta, ali je ujedno određeno da Hamza-baba za svoga života, potom i njegovi potomci, besplatno poslužuju goste prolaznike i dolaznike”. Sva stečena prava potvrđena su nizom berata, koji su izdavani povodom smrti pojedinih tekijskih čuvara ili povodom nastalih uzurpacija. Drugi primjer je osnivanje prvobitne zavije u Rogatici, nazvanoj Čelebi-Pazar. Zaviju je osnovao derviš po imenu Muslihudin. Zemljište za to mu je poklonio zaim tog područja Mehmed Čelebija, sin Ishaka-bega Ishakovića.3 Iako značajna, ova derviška komponenta je bila skromna, slabašna i kratkotrajna, jer tamo gdje je i postojala dolazila je ubrzo u sjenu državno-carske komponente. Kratko iza tekija su podizani drugi vredniji i značajniji vakufski objekti, džamije i mesdžidi.

2.2. Vladarska ili državna varijanta osnivanja kasaba
Druga varijanta formiranja gradskih naselja, a time i osnivanja prvobitnih vakufa, ogleda se u činjenici da su na raznim mjestima, gdje su oformljene kasabe kao prve značajne vakufske građevine, podizane tzv. “carske džamije”, koje su bile državne. Tako je od sedamdesetih godina XV stoljeća do sedamdesetih godina XVI stoljeća, tj. od vladavine Mehmeda II do kraja vladavine Sulejmana II, bilo u Bosni podignuto 25 carskih džamija, kojima su bili određeni temelji sljedećih kasaba: Sarajevo i Zvornik, prije 1481. godine, Foča, Rogatica, Višegrad, Srebrenica, Travnik, Prusac, Prozor i Nevesinje prije 1512. godine, Knežina, Doboj, Stolac prije 1520. godine,
3 Handžić, Adem:“O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću-uloga države i vakufa“, Prilozi za orijentalnu filologiju XXV/1975.,Orijentalni institut, Sarajevo, str.133-169. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

186

Vakufi i njihova sudbina kroz historiju Bosne i Hercegovine

Jajce, Banja Luka, Donja Tuzla, Bijeljina, Gradiška, Dobrun, Blagaj prije 1566. godine.4 U svim navedenim gradovima se radilo o najranije podignutim džamijama, koje su predstavljale početak urbanog formiranja tih kasaba. Postoje primjeri gdje su u jednom mjestu bile podignute i po dvije carske džamije. Tako je u Zvorniku osim Fatihove džamije u predgrađu bila sagrađena i Sulejmanija džamija, koja je faktički predstavljala početak urbanog formiranja današnjeg Zvornika.

2.3. Privatna ili feudalna varijanta osnivanja kasaba
Treću varijantu osnivanja kasaba, odnosno, vakufa u Bosni i Hercegovini činili su lokalni feudalci-begovi. Osnivanje kasaba na ovaj način uvjetovale su razne potrebe, kao što su sigurnost puteva i saobraćajnica, a koje je utvrđivao nadležni kadija. U takvim slučajevima, vodeći se moralnim i ekonomskim razlozima, našli su se pojedini lokalni plemići, koji su obično služili na sultanovom dvoru u Istanbulu. Oni su podizali ne samo džamije nego i čitave komplekse građevina u okviru svoga vakufa, tako da su u veoma kratkom vremenu nicale kasabe sa svim nužnim objektima, samo jednog osnivača. Imamo nekoliko primjera ovakvog načina osnivanja kasaba, a time i prvih značajnih vakufa u Bosni.5 Na ovaj način je osnovana današnja Nova Kasaba na Jadru u istočnoj Bosni, koja je usko vezana za ime velikog vezira i budimskog namjesnika Musa-pašu, što se vidi iz sljedeća dva dokumenta: fermana sultana Ibrahima od početka džumadel-ahira 1051, odnosno, od 7. do 16. septembra 1641.godine, i Musa-pašine vakufname od početka rebiul-evvela.1053., odnosno od 20. do 29. maja 1643. godine.6 U spomenutom fermanu se kaže da se Musa-paša obratio visokoj Porti da u Bosanskom sandžaku, u nahiji Birač, u ataru sela Gojkovići, napravi džamiju i han, i tu osnuje kasabu. U fermanu se dalje ističe: I da je tu i ranije postojao jedan han koji je izgorio, pa se putnici nalaze u poteškoćama oko smještaja i zato su prisiljeni na tom mjestu da konače po kućama siromašne raje zajedno sa kućnom čeljadi. Na taj način se uznemiruje raja i vrši nasilje, pa se zbog toga počela odatle raseljavati.7 Ovim fermanom se Musa-paši odobrava osnivanje kasabe na
4 5 6 7 Ibid, str.133-169. Korkut, Halima: „O vakufima u sjeveroistočnoj Bosni“, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga IX-X, Sarajevo , 1983. Čelebija, Evlija: Musa-pašina zakladnica za zadužbine u Jadru, Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, u dosijeu vakufnama pod rednim brojem 194. Ibid, 194. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

187

Elvir Hodži�

tom mjestu. Kada je on dobio tu dozvolu, pristupio je izgradnji objekata, uz prethodni otkup zemljišta. Izgradnja njegovih zadužbina dovršena je u maju 1643. godine, kada je sačinjena njegova vakufnama. Veliki vezir sultana Ibrahim-hana, čuvar budimske krajine, Musa-paša podigao je i zavještao džamiju po njegovom imenu, na granici sela Kovačić i Gojković, kraju Jadar u biračkom kadiluku, a bosanskom vilajetu, u Urmeliji. U džamiji je ostavio i uvakufio dva velika i pozlaćena sveska Kur’ana i trinaest uvezanih djela iz tefsira, hadisa, fikha i arapskog jezika, koje će čuvati vaiz i hatib ove džamije. Uvakufio je još dva karavan-saraja, dvadeset i pet dućana, jednu kožaru, vodenicu s četiri vitla, jednu stupu, dvije bašče i livadu s okolišem, šume u Jadru. Stanovništvo budućeg naselja (Nove Kasabe) se oslobađa poreza i bilo kakvih nameta.8

3. Period stagnacije i početak uzurpacije vakufa
Okupacija Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske izazvala je kod Bošnjaka i u njihovom načinu života veliki kulturno-civilizacijski i politički preokret, ali i reorganizaciju vjerskog života, a samim time i drugačiji pristup vakufima. Višestoljetne veze sa svijetom islama i muslimanskim narodima posredstvom Osmanske carevine najednom su skoro potpuno presječene. Nakon četiri i po stoljeća neprekidnog života u islamskom kulturnocivilizacijskom i duhovnom i političkom ozračju, Bošnjaci su se najedanput našli u kršćanskom kulturno-civilizacijskom krugu, u okviru Austro-Ugarske carevine, posljednje pravne države na tlu Bosne i Hercegovine. Sa ciljem prekidanja političkih, kulturno-civilizacijskih i vjersko-institucionalnih veza Bošnjaka s Osmanskom carevinom, Istanbulom, hilafetom i halifom, Austro-Ugarska je uspjela u oktobru 1882. godine uspostaviti posebnu strukturu i hijerarhiju Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, s reisul-ulemom na čelu, a upravu vakufa staviti pod strogi državni nadzor. Tada započinje neprekidni proces iseljavanja Bošnjaka u Sandžak, Makedoniju i Tursku, izazvan tim okolnostima i naglim prelaskom s naturalne na robno-novčanu privredu. To iseljavanje, kako pokazuju četiri austrougarska popisa stanovništva 1879., 1885., 1895. i 1910. godine9, vodilo je stalnome smanjivanju bošnjačkog stanovništva u ukupnoj demografskoj i etničkoj strukturi. U takvom stanju, vlasništvo nad zemljištem u Bosni i Hercegovini, a samim time i upravljanje i nadzor nad vakufima se mijenja, slabi i gubi svoju prvobitnu namjenu.
8 9 Ibid. 194. Grupa autora: Ćeman, Senad; Halilović, Nezim; Muhasilović, Mirza; Radovi sa okruglog stola na temu: „Povijest, pravo i perspektive vakufa“ GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

188

Vakufi i njihova sudbina kroz historiju Bosne i Hercegovine

Od vremena austro-ugarske uprave i prelaska s tapijskog na katastarsko knjiženje zemljišta i knjiženja najvećeg dijela vakufske imovine na privatna lica i općine, preko uspostavljanja Privremenog vakufskog zemaljskog povjerenstva i Statuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini, vakufska imovina doživljava period stagnacije. Austro-Ugarska je na taj način uspostavila potpunu kontrolu nad svim vjerskim institucijama, što traje do 1909. godine, kada je donesen Statut, kojim se obezbjeđuje djelimična autonomija u vakufsko-mearifskim poslovima. Prema tom Statutu, najviši organ upravljanja vakufskom imovinom je Vakufsko-mearifski sabor, a niži organ, koji je nadzirao rad vakufa, zvao se Nadzorni odbor. Pomenuti Statut je derogiran 1930.godine Ustavom Islamske vjerske zajednice, te 1931.godine i „Zakonom o islamskoj vjerskoj zajednici“. Tako je i preko Kraljevine Jugoslavije i tridesetogodišnjeg spora o nadležnosti u pogledu vakufa i odlukama koje su dodatno oslabile poziciju vakufa, nastavljena uzurpacija i smanjenje nadležnosti upravljanja njima. Zatim, preko Šestojanuarske diktature, kada država potpuno preuzima upravnu vlast za vakufsko-mearifske poslove, za vrijeme SRBiH Zakonom10o agrarnoj reformi i kolonijalizaciji Bosne i Hercegovine od 9. januara 1945.godine, vakufska imovina se limitira na 100 dunuma od ukupne površine posjeda, utrina i šuma. U toj poslijeratnoj Jugoslaviji nasilno je promijenjena imovinska osnova društva, oduzimanjem privatne i vakufske imovine. Ideološko opravdanje tih mjera osigurala je marksistička teza o „eksproprijaciji eksproprijatora“. Imovina vjerskih zajednica bila je objekat oduzimanja iz dva razloga: 1. Zbog toga što su vjerske zajednice u predratnoj Jugoslaviji bile važan privatnopravni sopstvenik i 2. Zbog toga što su kvalificirane kao opasan ideološki protivnik. U predratnoj Jugoslaviji imovina Islamske zajednice u BiH u svojstvu vakufa predstavljala je veliki ekonomski potencijal. U Bosni i Hercegovini, prema podacima iz 1938. godine, bilo je 1647 vakufa, za koje je odobravano 968 zasebnih budžeta. Agrarnom reformom iz 1945. godine proglašeno je da u društvenu svojinu prelaze i zemljišni posjedi svih vrsta zadužbina i pojedinih bogomolja, uključujući džamije, tekije, vakufe i sl. (Zakon o agrarnoj reformi i kolonijalizaciji od 27. VII 1945)11. Prema podacima iz 1955. godine, u prvoj poslijeratnoj deceniji na različite načine oduzeto je 3.197 dunuma vakufskog zemljišta. Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća od 6. XII 1946. godine, s izmjenama i dopunama od 29.
10 Begović, Mehmed, Vakufi u Jugoslaviji... 11 Ibid. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

189

Elvir Hodži�

IV 1948. godine,12 bio je pravni osnov za oduzimanje vakufskih mlinova, hotela, banja i sl. Zakonom o raspolaganju stanovima i poslovnim prostorijama od 17. II 1945. godine i Zakonom o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta od 28. XII 1958. godine, s obzirom na okolnosti da su ti objekti predstavljali najveći dio vakufskog fonda u urbanim sredinama, izvršen je poseban udar na vakufsku imovinu, od kojeg se još uvijek nismo uspjeli oporaviti. Nesumnjivo, najteži dani za vakufe u Bosni i Hercegovini nastupili su 1958. godine13 nakon donošenja tog famoznog Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Putem eksproprijacije, odnosno, oduzimanja prava vlasništva od njegovog titulara uz naknadu, a na osnovu „općeg interesa“, izuzeti su iz vlasništva Islamske zajednice u BiH brojni objekti u gradovima. Oduzimane su čak i džamije i munare, te vakufa, kao ekonomske osnove za opstanak i razvoj vjerskog života Bošnjaka, u potpunosti nestaje, što se uveliko odrazilo na funkcioniranje većine vakufa i Islamske zajednice u cjelini. Ostaju mali, isitnjeni vakufski posjedi, s nakanom potpunog iščezavanja.

4. Stanje vakufa na području medžlisa IZ-e u BiH Bratunac, Srebrenica, Vlasenica i Zvornik u periodu 1992-1995.
Vakufska imovina na području ovih medžlisa Islamske zajednice u BiH dijeli istu sudbinu kao i ostali vakufi u Bosni i Hercegovini, s tim što se njihova uzurpacija, otimačina i propadanje na ovom području i dalje nastavlja. Agresijom na Bosnu i Hercegovinu teritorije ovih medžlisa su okupirane, a bošnjačko stanovništvo izloženo raličitim torturama, ubistvima, silovanjima, protjerivanjima. Određeni dio stanovništva iz Zvornika i većina s područja općina Srebrenica, Bratunac i Vlasenica povlači se u Srebrenicu, gdje se organizira i vodi grčevitu borbu za goli život. Džamije, mesdžidi, tekije i turbeta porušeni su, a ostala vakufska imovina opljačkana i devastirana. Čak su i gradska mezarja preorana, a nišani odvezeni u velike rijeke, provalije ili su korišteni za nasipanje lokalnih puteva. Ostatke porušenih džamija su odvozili na javna smetljišta, htijući izbrisati i najmanje tragova islamske kulture. U Srebrenici, koja će kasnije biti proglašena „zaštićenom zonom UN-a“, džamije nisu uništene, iako su bile oštećene granatama s okolnih brda. Kasnije će ta „zaštićena zona UN-a“ doživjet genocid, a Bijela, Čaršijska, Petrička i ostale džamije doživjet će sudbinu ostalih podrinjskih.
12 Ibid, str.147-186 13 Ibid, str.147-213

190

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Vakufi i njihova sudbina kroz historiju Bosne i Hercegovine

4.1. Stanje vakufske imovine nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma
Dejtonskim mirovnim sporazumom se potpisuje prestanak rata, ali i pola teritorije Bosne i Hercegovine naziva Republika Srpska. Općine Bratunac, Srebrenica, Zvornik i Vlasenica, koje se nalaze neposredno uz granicu sa Srbijom, ostaju u ovom entitetu. Njegovi čelnici su i više nego zadovoljni dobivenim u Dejtonu. Oni smatraju da je vlasništvo nad zemljištem neprikosnoveno njihovo i počinju se tako i ponašati. Još 1993. godine je u skupštini na Palama donesen zakon o restituciji, odnosno, denacionalizaciji, te u velikom dijelu izvršen povrat nacionalizirane imovine samo jednoj vjerskoj zajednici – Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Smatrali su, također, da i svu zauzetu imovinu koju su „vojnički“ okupirali neprikosnoveno posjeduju i da njome mogu upravljati. Tako su određenu vakufsku i privatnu zemlju, držeći se važećeg Zakona o denacionalizaciji, zamjenski nadomirivali Srpskoj pravoslavnoj crkvi i drugim pravnim i fizičkim licima. Taj zakon je važio sve do 1997.godine, kada ga je van snage stavio visoki predstavnik međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu Wolfgang Petrietch. Međutim, visoki predstavnik nije ukinuo i dotadašnje odluke, donesene na nivou lokalnih zajednica, pa je do tada podijeljena bošnjačka i vakufska zemlja, ovjerena skupšinskim rješenjima, prešla u ruke novih vlasnika i započela je izgradnja crkava, kuća, proširivanja ulica na uštrb vakufa i džamija. Vlasti ovog entiteta su znale sadržaj Dejtonskog mirovnog sporazuma i njegov Aneks 7, ali su isto tako bili gotovo apsolutno ubijeđeni da je to „mrtvo“ slovo na papiru i da do njegove realizacije nikad neće doći. Jer, zlodjela koja su činili davala su realnu pretpostavku da se više niko neće smjeti vratiti na prijeratno ognjište, a kamo li da će neko nekad tražiti povrat imovine. U takvom razmišljanju, u Bratuncu su dijelili placeve vakufske zemlje14 svojim zaslužnim borcima i policajcima, izgradili crkvu u dvorištu Fate Orlović, na parceli ispred džamije u Bratuncu i zgradi nekadašnje kutubhane, abdesthane i šadrvana izgradili, odnosno, dodijelili zemljište i dozvole za izgradnju motela i sl. Kasnije će se saznati da su ovu parcelu kompenzirali s čovjekom koji je u ratu imao privatno pogrebno preduzeće i koji im je na „veresiju“ vršio ukope i sahrane, te će nakon rata tražiti „poravnanje“ dugova, a oni će mu na „izmišljenoj“ parceli (pola na vakufu, a pola na javnom putu) izdati dozvolu za gradnju. Reintegracijom općina oko Sarajeva, a nakon poziva tadašnjeg presjednika, a današnjeg haškog optuženika, Momčila Krajišnika, da se isele iz onih koje su Dejtonom pripale Federaciji BiH, mnogi Srbi se doseljavaju
14 Skupština Opštine Bratunac, Odluka o dodjeli placeva, 1997. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

191

Elvir Hodži�

u Bratunac, a tamošnja lokalna vlast im dodjeljuje bošnjačka i vakufska imanja, uz parolu „što zauzmeš tvoje je“, te im dijeli i skupštinska rješenja o tome. Sami u lokalnoj skuštini, mijenjaju regulacione planove, oduzimaju zemljišta, proglašavaju žive ljude mrtvima, mijenjaju nazive ulica, škola, trgova, sela i naselja. Tako je Nova Kasaba postala Dušanovo, a Divič kod Zvornika Sveti Stefan, Glogova kod Bratunca Četnikovac i sl. U Zvorniku su sve džamije uništene, a na temeljima one na Diviču je izgrađena pravoslavna crkva; na Kula Gradu, na općenarodnoj imovini nedaleko (200-300 m) od turbeta Hasana Kaimije, također je izgrađena crkva; kao i u Zamlazima, a na dijelovima harema Riječke džamije je proširena ulica. Sve su to, naravno, „uredno“ pokrili usvajanjem novih regulacionih planova i skupštinskim odlukama. Na isti ili sličan način je otimana i bošnjačka privatna zemlja, kao što je slučaj Fate Orlović u Konjević Polju. Na općenarodnoj imovini u Potočarima započeta je izgradnja pravoslavne crkve, a u Sasama je na uštrb vakufske imovine proširena zgrada manastira.

5. Procedure povrata vakufske imovine
Uz organizacijske, političke, ekonomske, pa i bezbjedonosne probleme, u ovom dijelu Bosne i Hercegovine se povratnicima oduzimaju i elementarna ljudska prava. Kako se izboriti za povrat imovine i na kakve sve probleme Islamska zajednica u BiH nailazi kada se usudi pokušati povratiti oduzetu vakufsku imovinu najslikovitije će pokazati sljedeći primjer. Na osnovu važećeg zakona o popisu imovine i objekata, te katastarskog klasiranja zemljišta, a na osnovu novog premjera i aviosnimanja, nadležna komisija Općine Bratunac, putem javnog izlaganja i uvida u podatke, ima zadatak da popiše svu imovinu po katastarskim općinama, a sa ciljem objedinjavanja grunta i katastra, prvobitno ne zalazeći u imovinsko-pravne odnose. Ta komisija je pozvala i Medžlis Islamske zajednice Bratunac kao stranku na javni uvid, kako bi joj prezentirala stanje vakufske imovine. Medžlis IZ-e Bratunac je kod prvog poziva 16.10.2007. godine uložio prigovor, te posredstvom advokata uložio žalbu Republičkoj upravi za geodetske i imovinske poslove u Banjoj Luci, koja je odbijena, rješenjem broj 03-952-791/07 od 25. 2. 2008. godine. Upravnim postupkom kod Okružnog suda u Bijeljini to Rješenje, kao i Rješenje Komisije za izlaganje na javni uvid podataka premjera i katastarskog klasiranja zemljišta, poništeno je, te je postupak vraćen prvostepenom organu. Međutim, Komisija nam je 29. 4. 2009. godine predočila da ne postoji uzurpacija zemljišta (sada je Komisija nadležna za rješavanje imovinskopravnih sporova) na katastarskim parcelama 1032/1 i 1032/2, jer je Skup192
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Vakufi i njihova sudbina kroz historiju Bosne i Hercegovine

ština Općine Bratunac, svojim Rješenjem broj 01-021-65/97 od 14. 7. 1997. godine izvršila dodjelu neizgrađenog građevinskog zemljišta, i to sedam građevinskih parcela, licima za individualnu stambenu gradnju, predviđenu regulacionim planom naseljenog mjesta Bratunac. Ovih sedam placeva podijeljeno je na zahtjev Ministarstva unutrašnjih poslova - Stanica javne bezbjednosti Bratunac, sedmerici policajaca, od kojih neki i danas rade u SJB Bratunac. Zatim su nam izložili i da na parceli 1031, također, nije bilo uzurpacije, jer se njen dio još od austrijskog snimanja vodi kao javni put i kao takav je upisan u zemljišnu knjigu i katastar zemljišta. Dio javnog puta je pretvoren u građevinsku parcelu (kojeg li apsurda da na putu možete izgaditi motel) i skupšinskom odlukom mu je poništen status javnog puta, a Rješenjem Općine Bratunac, također, 1997. godine, dodijeljen je Mitrović Nedeljku za građenje, a on je izgradio motel „Evropa“. Ne sporimo to što je tadašnja općinska administracija od jednog dijela javnog puta napravila građevinsku parcelu i izdala dozvolu za gradnju, ali je na drugom dijelu te građevinske parcele (današnjeg motela „Evropa“) izvršena otimačinu vakufskog zemljišta. Službenici su vršili prepravke u katastru, jer smo, vadeći skice parcela, svaki put dobivali drugačije za istu parcelu. Cilj i zadatak Komisije za izlaganje na javni uvid podataka premjera i katastarskog klasiranja zemljišta jeste objedinjavanje podataka u jedan registar iz gruntovnice i katastara. Rok za završetak rada komisije je tri godine, poslije kojeg će vjerovatno biti donesen zakon da se isključivo objedinjeni podaci mogu zvanično koristiti, zbog čega i insistiramo da Komisija ne može unijeti podatke dok ne riješimo imovinsko-pravni spor koji smo pokrenuli. Nikada do tada nam nisu predočili skupštinske odluke iz 1997. godine, kao ni aviosnimke iz 1991.godine, ali sada, znajući da je haški osuđenik Miroslav Deronjić (tadašnji predsjednik SO) preminuo (na služenju kazne u zatvoru u Švedskoj, gdje ga je Haški tribunal osudio na kaznu od 10 godina zatvora, zbog zločina počinjenih na području Bratunca), smatraju da za to nema posljedica i da, kao takvo, mi „moramo“ prihvatiti, odnosno njihovu otimačinu sada legalizirati. Upustiti se u proceduru povrata vakufske imovine s općinskom administracijom, službom za urbanizam, katastar, gruntovnicu, kao i s upravom za geodetske i imovinske poslove, te postojećom zakonskom regulativom u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, bez jake finansijske osnove, tima advokata i pravne pomoći viših institucija Bosne i Hercegovine, u najmanju ruku, veoma je teško, mukotrpno i s neizvjesnim ishodom.

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

193

Elvir Hodži�

Bez ozbiljnog i organiziranog pristupa ovom problemu teško se može očekivati pozitivan ishod, jer se otimačina vakufske imovine nastoji legalizirati i staviti u okvire postojećih i važećih zakona u ovom entitetu.

6. Zaključak
Uništenje vakufske imovine kao kategorije tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, a i nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, imalo je za cilj brisanje tragova islamske kulture i civilizacije u, do tada većinskim, bošnjačkim gradovima, kao što su Bratunac, Srebrenica, Vlasenica i Zvornik. Iako su vlasti entiteta RS od međunarodne zajednice obavezane da izvrše povrat imovine, uzurpiranu i otetu zemlju ni do danas nisu vratili istinskom vlasniku. Ograđeni zakonom “da ukoliko je vrijednost objekta viša od vrijednosti zemljišta, ne može se izvršiti uklanjanje objekta“ i dalje odlažu realizaciju povratka uzurniranog ili obeštećenjem bilo koje kategorije. Štaviše, davno započeti proces otimačine i osiromašenja vakufa doživio je svoju potpunu realizaciju u periodu nakon Agresije na Bosnu i Hercegovinu, čime je snažno devalvirana buduća pozicija muslimana u manjem bosanskohercegovačkom entitetu.

194

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Vakufi i njihova sudbina kroz historiju Bosne i Hercegovine

Abstract Waqf and its destinity througout the history of Bosnia and Herzegovina
The author of the paper presents some historical facts about the establishment and development of waqf, that is, about the construction of the first mosques in Bosnia and Herzegovina and the establishment of towns, which are also associated with the first mosques. He also speaks about the stagnation of the waqf and its usurpation which led to its total destruction, with a special emphasis on the period from 1992 to the present. The aim of the paper is to show gradual weakening of the waqf in the process of the Agrarian Reform, nationalization and expropriation, which have resulted in the alienation and significant destruction of the waqf itself and houses of worship as symbols of Islam and the Muslim population. The paper reveals the importance of waqf to Muslims, especially in the towns that are now in the smaller Bosnian entity. The category of waqf within the Islamic law sublimates material as well as spiritual dimension and as such manifests the existence and the metaphysical riches of Muslims and their religion. Key words: waqf, Islamic law, entity, kasaba (town)

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

195

Muljaim Ka�ka, asistent Univerzitet u Prištini, Katedra za bosanski jezik
mulje85@hotmail.com, logo_fon@yahoo.com

najčešće patronimske i toponimske denominacije s akcentom na bošnjačke patronime i toponime u regiji
Sažetak
Rad “Najčešće patronimske i toponimske denominacije s akcentom na bošnjačke patronime i toponime u regiji” bavi se uzrocima denominacije patronima ili toponima. Cilj rada je istražiti patronime i toponime kod Bošnjaka u Bosni i Hercegovini i Sandžaku. Bošnjaci ovih dvaju područja doživjeli su velike patronimske i toponimske denominacije tokom XX vijeka, koje su bile uglavnom inspirisane političkim i asimilacijskim razlozima. Stoga, ovim radom želimo ukazati na određene faktore koji najčešće denominiraju patronime i toponime u našm vremenu, ali i u prošlosti. Ključne riječi: patronim, toponimi, denominacija, Bošnjaci

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

197

Muljaim Ka�ka

Uvod
Dešavanja u posljednjih dvadesetak godina na ovim prostorima su se u velikoj mjeri odrazila i na onomastiku, kao specifičnu lingvističu znanost, naročito na polju denominacija iz oblasti patronimije i toponimije. Prema Kasumoviću (1988), termin denominacija je promjena imena, nestanak, gašenje, gubljenje. Ovim radom je obuhvaćena tema denominacija na polju patronimije i toponimije, s akcentom na te pojave u bošnjačkim sredinama.

Patronimske denominacije
Prezime se jednostavno definiše kao ime po ocu ili familijarno ime. Međutim, sistem antroponimije, kakav danas poznajemo, nije oduvijek bio takav. Smatra se da je nastanak prezimena bio posljednji u nizu procesa antroponimizacije, koji se odvijao po shemi: osobno ime > deminutiv > ime po ocu > ime više porodica (naselje) > prezime (Franck, 1932). Ime po ocu živo je i danas kod Rusa (npr. Lav Nikolajevič Tolstoj; Nikolajevič je po ocu Nikoli), dok se kod Arapa i danas, umjesto prezimena, upotrebljava očevo ime (npr. Abdullah ibn Abbas, što znači: Abdullah sin Abbasa). Koncept kreativiziranja prezimena na ovim prostorima se odvija tako što se patronimik izražava ili genitivom ili sufiksnim dodatkom, kojim se označava pripadnost. To su sufiksi -ić i –ovj, -ev, koji još dobivaju i sufiks -ić (Anonimus 1, 1976). Analitičkim postupkom se može ustanoviti da su prezimena na Balkanu crpljena iz staroslovenskih, hrišćanskih i orijentalnih elemenata. Zajedničko za sve te elemente je da upućuju na standardne načine formiranja prezimena: od vlastitih imena, nadimaka, raznih vrsta zanata, vjerskih aktivnosti, hipokorističkih varijanti i sl. Kad su u pitanju imena, odnosno prezimena Bošnjaka, važno je napomenuti da se njihov orijentalni element veoma dobro (s fonetsko-morfološke strane) uklopio u naš jezik: „[…] prilagođavanje arapskih konsonanata našem konsonantskom sistemu nije stvaralo nikakvih fonetskih, odnosno fonoloških problema, jer se ostvarilo po principu da se primi sve što se može primiti, a da se zamijeni ili odbaci sve što se ne može primiti“ (Smajlović, 1990). Prezimena često svjedoče o našem prožimanju s drugim etnijama, drugim kulturama i drugim jezicima. Prezimena su selilački spomenici, svjedoci nacionalnog protega u prostoru i svojih sudbina u vremenu (Šimunović, 2008).

198

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Naj�eš�e patronimske i toponimske denominacije s akcentom na bošnja�ke patronime i toponime u regiji

Ratna i, prvenstveno, politička zbivanja u raznim vidovima reformi, pritisaka i integracijskih akata dovodila su do promjene prezimena. Te promjene su u nekim slučajevima bile čisto lingvističke prirode (naprimjer, na osnovu prezimena se doda dominirajući sufiks zajednice, regije ili države: ić/ski/ov). Pored ovog načina, represivniji metod je bio kada se jedno prezime, mimo volje njegovog nosioca, zamijeni novim nametnutim prezimenom, kao što je bio slučaj s Bošnjacima na Kosovu nakon Drugog svjetskog rata. Pitanje patronimije je na tim prostorima stalno dovođeno u kontekst određenih nacionalnih, vjerskih i, najčešće, političkih pitanja. Prezimena su u ovim krajevima do početka XX vijeka bila organizovana najčešće po nekom pretku, vjerskoj asocijaciji, mjestu i sl., da bi se u pomenutom vijeku počele dešavati određene patronimske denominacije. Sve ove pojave su se u zadnjih sto godina i desile s patronimima ovog kraja. Naprimjer, patronim Azizović je promijenjen u patronim Duraki, dok patronim Sabrijević (slika 1. u prilogu.), koji je prije Drugog svjetskog rata bio prisutan u selu Restelica, više ne postoji, tj. zamijenjen je patronimom Muška. Prvi talas denominacija patronima se dešava nakon Prvog svjetskog rata u Kraljevini SHS i tvorbene je naravi: dodaje se sufiks -ić na već postojeće patronime. Drugi talas denominacije se dešava nakon Drugog svjetskog rata, za vrijeme komunističkog režima SFRJ i političko-integracijske je naravi, gdje se skida sufiks -ić. Pored ovih promjena u patronimiji, susreću se i promjene korijenske prirode (pomenuti patronim Sabrijević dobiva novi Muška, od alb. „Mushkë – mazga“). Mali je broj patronima ostao izvan ovih zbivanja. Pojava regresije nakon okončanja mjera represije, tj vraćanja prvobitnog prezimena, česta je i identitetske je naravi. Prezimena prizrenskih Bošnjaka po strukturi asociraju na albanska. Kako bi se proizvela patronimska razlika u odnosu na većinsku albansku zajednicu i očuvao svoj identitet, dio Bošnjaka je dodao sufiks -ić na već postojeće prezime: Mustafi=Mustafić, Idrizi=Idrizović. Osim gramatičke promjene, neka su prezimena doživjela i leksičko-gramatičke promjene: Šaipi=Zečirović, Duraki=Azizović. Pored ovih faktora, postoje i drugi, koji dovode do denominacije patronima. Udaja, s jedne strane, i razvodi brakova, tj. vraćanje svojeg prvobitnog (djevojačkog) prezimena, s druge strane, nesumnjivo su i najčešći razlozi promjene prezimena. Međutim, nije rijetkost da se od strane roditelja (najčešće majke, a usljed razvoda, smrti i sl.) djetetu dadne neko novo prezime, koje nije prezime njegovih roditelja. Ova pojava se susretala i kod usvojene (posinete) djece, koja su dolazila iz socijalnih ustanova u neku porodicu, pa dijete nije zadržavalo nijedno od roditeljskih prezimena. Kad smo kod teme braka i prezimena kod Bošnjaka, u novije vrijeme se primjećuje u raznim formama diskusija na web-forumima, ali i u konkretnim slučajevima da se pojavila nova praksa, inspirisana tradicijom
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

199

Muljaim Ka�ka

nekih muslimanskih zemalja. Radi se o tome da nakon udaje žena ne uzima muževo prezime, već zadržava svoje djevojačko, dok one žene koje su uzele muževo prezime vraćaju ga. Pobornici ove prakse, svoje argumente temelje na islamskom učenju koje kaže: “Vi ćete, na Sudnjem danu, biti prozivani po vašim imenima, i po imenima vaših roditelja” (IPH, 470). Kako bismo pomogli u rješavanju ovog pitanja, citirat ćemo stav profesora teologije i službeno lice za donošenje fetvi pri IZ u BiH Enesa Ljevakovića: „Preporučujem da žena zadrži svoje prezime ili eventualno da ga doda muževljevom, ako već postupi po običaju i uzme njegovo prezime prilikom vjenčanja […].“ Za prvobitnu ljudsku zajednicu riječ je imala magijsku moć, pa su djeci davana imena koja su smatrana da će im pomoći u suzbijanju sila zla. Ismet Smajlović (1990) o tome kaže: „Tako su se kod primitivnih naroda razvila vjerovanja da zli duhovi mogu imati nepovoljan utjecaj na dijete pa mu se davalo ime koje će ga štititi od toga.“ Ova pojava je u tradicionalnoj formi prisutna i danas, jer imena “opasnih zvijeri” su još uvijek stanovnici antroponima, npr. Vuk, ››tur. kurt - vuk‹‹, Osman ››ar. utman - mlada zmija‹‹, odnosno patronima Vukić, Vuković, Kurtić, Osmani, Osmanović i sl. Magijska moć riječi, konkretnije njeno značenje, može se dovesti u vezu i s promjenom prezimena kod sujetnih ljudi, koji se često ne libe da razloge svojeg lošeg stanja potraže u prezimenu, pa su ona žrtve njihovih predrasuda i sujeta. Kao jedan od posljednjih razloga denominacije patronima je tehničke naravi i odnosi se na greške matičnih službi. Ove greške su bile češće prije, ali se i sada mogu sresti u nekom manjem obliku, najčešće u ruralnim sredinama, kod priučenih matičara, prilikom zapisivanja novorođene djece. Najčešće se radi o nepoznavanju afrikatskih parova, dvojezičnoj sredini tj dvopisamske sredine (alb/bos. q=ć, ll=l), o matičnoj službi postratnih krajeva (konfuznost u papirologiji). Na osnovu navedenog, najznačajniji razlozi koji dovode do denominacije patronima jesu: udaja i razvod brakova, djeca posineta iz domova, razne vrste pritisaka (politički, integracijski i sl.), regresivne pojave nakon što se pritisci okončaju, razlozi sačuvanja identiteta, vjerska ubjeđenja, razni tipovi predrasuda, štamparske greške matičnih ureda i sl.

200

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Naj�eš�e patronimske i toponimske denominacije s akcentom na bošnja�ke patronime i toponime u regiji

Toponimske denominacije
Prema Šimunoviću (2004), toponime možemo podjeliti u dvije osnovne skupine: 1. Toponimi koji su nastali po prirodnim svojstvima regije, kao što su: - geografski termini u toponimiji (nomina geogfaphica), - toponim s obzirom na oblik, položaj i izgled tla (nomina metaphorica), - toponimi koji se odnose na površinska svojstva i sastav tla, - naziv biljaka u toponimiji (fitonimi), - naziv životinja u toponimiji (zoonimi), - toponimi motivirani odnosom prema drugim objektima (relacijski toponimi). 2. Toponimi koji izražavaju čovjekovu djelatnost: ta imena sačinjavaju nekoliko podskupina i odražavaju sociološke, privredne i vjerske prilike u minulim stoljećima.

Migracija kao razlog denominacije toponima
Migracija stanovništva, kao faktor denominacije toponima, historijski gledano, bila je česta pojava, koja se, po prirodi stvari, odvijala dvojako: prirodno i vještački. Prirodno doseljavanje bilo je uslovljeno najviše ekonomskim razlozima i pogodnostima boljeg života, a vještačko su uzrokovali politički, nacionalni (vjerski) i drugi razlozi (Kasumović, 1988). Migracija je postala jako izražen faktor denominacija nakon zadnjih ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini. Ako se u definiciji denominacije nalaze epiteti „gubljenje“ i „gašenje“ imena, a u ovom slučaju imena toponima, onda je na prostoru Bosne i Hercegovine došlo do velike denominacije toponimima. Migracije (muhadžirluci) su dugo vremena bili sudbina ovog naroda, još od početka raspada Osmanskog carstva, pa sve do posljednje Agresije. Prvobitni muhadžirluci su išli u pravcu Turske, pa se tako neslužbeno tvrdi da danas u toj zemlji živi oko devet miliona osoba koje imaju porijeklo s ovdašnjih prostora. Imajući ovo u vidu, ne treba nas čuditi što danas u Istanbulu imamo bošnjačke kvartove s našim nazivima. Ovu pojavu možemo sresti i na drugim mjestima. Tako, najpoznatiji dio Kosovske Mitrovice (grada na sjeveru Kosova) nosi naziv Bošnjačka mahala. Na tom mikrotoponimu žive Bošnjaci kao dominantna nacionalna skupina.
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

201

Muljaim Ka�ka

Da su migracije bile, ali i danas ostale jedan od glavnih razloga koji dovode do denominacija toponima, možemo vidjeti i iz sljedećeg primjera. Kuzmin je selo za koje se vjerovalo da nosi naziv od istoimenog sela koje se nalazilo ispred Kosova polja. Također se vjerovalo da su njegovi stanovnici doselili s Kosmeta i donijeli sa sobom naziv mjesta i običaje. (Bursić, 2002).

Politika kao uzrok denominacije toponima
Veliki projekti društva jednakosti nisu zaobišli ni toponimiju tokom njenog, četrdesetak godina dugog, boravka u socijalističkim vodama. Velike prostrane aleje, gradski kvartovi, sela, pa i sami gradovi dobivali su nova imena, inspirirana antoponimima narodnih heroja, raznim divizijama, sekretarima i sl. Dugi niz godina smo imali ove nazive: - - - - - - - Titograd, augusta 1946. – 2. aprila 1992., Podgorica, Crna Gora, Titova Korenica, 5. decembra 1945. – 7. februara 1997., Korenica, Hrvatska, Titova Mitrovica, 1981. – ?, Kosovska Mitrovica, Kosovo, Titovo Velenje, 10. oktobra 1981. – 17. maja 1990., Velenje, Slovenija, Titovo Užice, 1946-1992., Užice, Srbija, Titov Drvar, 1981-1991., Drvar, Bosna i Hercegovina Titov Veles, 1946-1992., Veles, Makedonija

- Titov Vrbas, 1983. –  ?, Vrbas, Vojvodina, Srbija (Anonimus 2, 2011). Jezički gledano, u ovim primjerima se desila dvojaka denominacija toponima: jedan toponim se u potpunosti mijenja (u korijenu) drugim, dok se u drugom slučaju na postojeći toponim dodaje pridjevska odrednica (u ovom primjeru Titov). Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, padom komunizma u Istočnoj Evropi i Jugoslaviji, dolazi do povratka prvobitnih toponima, odnosno do ponovne denominacije toponima. Tako je nakon skoro pola vijeka, toponim Titograd zamijenjen prvobitnim toponimom Podgorica (slika 2. u prilogu).

202

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Naj�eš�e patronimske i toponimske denominacije s akcentom na bošnja�ke patronime i toponime u regiji

Nacionalizam kao razlog denominacije toponima
Za razliku od prethodnog primjera denominacije toponima, koji je politički “nenasilno” uslovljen, postoje (nacionalističke) politike, koje kako bi ostvarile svoje nacionalističke ideje ,ne ostavljaju ni toponime. Radi se o ogromnom nasilju politike nad imenima gradova, naselja, ulica, trgova i dijelova naših gradova, sa željom da se iznudi gubitak historijskog, civilizacijskog, kulturno-historijskog, vjerskog, etničkog i nacionalnog identiteta tih mjesta i da im se nametne sasvim novi i nasilno uspostavljeni identitet. Naime, poslije rata u Bosni i Hercegovini neke su snage pokušale da nametnu svoj nacionalni prefiks nekim mjestima, ili se korijenski neki toponimi pokušavaju satrijeti, a na teret već postojećeg: Bosanski Brod preko noći postaje Srpski Brod; Foča dobija ime Srbinje; dio Sarajeva dobiva ime Srpsko Sarajevo i sl. Nakon intervencije pravnog sistema, ovi pokušaji denominacije postojećih toponima su u značajnoj mjeri zaustavljeni, ali ne i iskorijenjeni, jer se i danas kod pojedinih toponima nastoji izbrisati (npr. pridjev bosanski) ili dodati nešto. Muhamed Filipović o ovoj temu u Nezavisnim novinama od 20. 06. 2007 kaže: „Njihovo uništavanje predstavlja akt brisanja znakova postojanja ljudi, pojedinaca i zajednica etničkog, nacionalnog, vjerskog ili kulturnog karaktera, zbog čega ta imena i predstavljaju sastavni dio historijskog spomeničkog obilježja i karakteriziraju prostor. To je razlog da se nasilna i unilateralna promjena toponima mora smatrati, a osobito kad je masovna da se mora kvalificirati, kao akt nasilja koji briše znake postojanja određenih vrsta ljudi, da iz memorije društva briše znakove postojanja određenih grupa, njihovih kultura, vjera i civilizacijskih oznaka, te svaki takav akt, po definiciji genocida koju daje Deklaracija o genocidu OUN-a, predstavlja genocidnu radnju i shodno načelu da Deklaracija ima snagu zakona i za našu državu, ovakve akte država treba sudski goniti. Stupnica je Stupnica i Mejdan je Mejdan. Kraljev drum je to što je bio, a neka svako sebi pravi neku drugu banju ili drum, ali na nekom drugom mjestu, a neka ne dira što je trajalo vijekovima i nije nikome smetalo, osim šovinistima.“

Prirodne nepogode kao razlog denominacije toponima
Usljed raznih opasnosti od prirodnih neprilika, poput poplava, erozija tla, slijeganja terena i sl. mogu se dislocirati s određenog prostora (toponima) na novu lokaciju. Ovdje se postavlja pitanje, kakva je sudbina toponima koji doživljava denominaciju na primarnom području. Iseljeno stanovništvo na novu lokaciju može gledati sa stanovišta toponimije dvojako. Prvo, preuzme ime koje je na novoj lokaciji, zatekao; drugo, ima slučajeva
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

203

Muljaim Ka�ka

da su i pred dislociranja na nove lokalitete naselja zadržavala stara imena, jer ih je stanovništvo nosilo u svom mišljenju i govornom osjećanju kao tradiciju. Međutim, nisu rijetki slučajevi u ovakvim prilikama da stanovništvo zadrži staro ime naselja iz kojega se iselilo, ali i usvoji novo ime, pa u praksi egzistiraju dva imena s neizvjesnom sudbinom (usp.: Čanak-Krdžalići, Pranjići-Ankovica…) (Kasumović, 1988).

Privredni, kulturni i vjerski subjekti kao razlog denominacije toponima
Dolazak nekih privrednih, kulturnih ili vjerskih subjekata u nekoj sredini može proizvesti faktor denominacije toponima u toj sredini. Istina, to se više dešava u “neformalnom denominiranju” toponimije, pa će većina kazati da žive kod Merkatora, Binga, Skvera i sl. Ovakvi subjekti mogu da djeluju na denominaciju toponimije i u ozbiljnijoj mjeri, zahvaljujući velikim privrednim projektima (rudnici, jezera, luke i sl.). Ovakve pojave mogu dovesti do toga da se počne pojavljivati novi (drugi) toponim. Aktuelni primjer, koji ide u prilog ovoj tezi je skorašnja izgradnja, slanog vještačkog jezera u Tuzli, nazvano imenom Panonsko jezero. Naime, prostor na kojem je ovo jezero izgrađeno nosi naziv Slana banja, dok su mu sinonim Pinga i Tenis. U zadnje vrijeme navedeni mikrotoponim sve više poprima novu toponimsku asocijaciju. To znači da će vjerovatno, u skorije vrijeme ovaj naziv izvršiti denominaciju. Vezano za ovu pojavu, Kasumović (1988) navodi da rudnici, Soda-so, Umel, Transservis, Igman itd. ne samo da su udruženi i da čine organizacinonu i tehnološku cjelinu, nego su na osnovu potreba rada ili neposredno inicirali zatiranje nekog toponima ili su stvarali novi toponim dislokacijom starog, ili su utemeljivali potpuno novi.

Biološki faktori kao razlog denominacije toponima
Biološki nestanak nekog naroda na nekom prostoru, ratnim ili mirnodopskim putem, također može doprinjeti denominaciji toponima. Toponimija je aktivna kategorija, tj. dok je neki narod prisutan na nekom prostoru, taj prostor je živ, pa je tako isto i s toponimijom. Dostupni podaci za teritoriju Republike Srbije, koji se odnose na masovna gašenja sela, navode na zaključak da za koju godinu možemo očekivati masovne denominacije toponima, uzrokovane biološkim faktorima, odnosno: izumiranje stanovništva nekog mjesta prijeti da i naziv tog mjesta izumre. U 1.961 selu u Srbiji danas ne živi nijedan stanovnik, dok u 200 sela nema nijednog mlađeg od 20 godina. Još poraznije zvuči podatak da je od ukupno 4.800 sela u Srbiji,
204
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Naj�eš�e patronimske i toponimske denominacije s akcentom na bošnja�ke patronime i toponime u regiji

svako četvrto u fazi nestajanja. To znači da će za deceniju i po s mape te zemlje nestati 1.200 sela (Anonimus 3, 2010).

ZAKLJUČAK
Denominacija je fenomen koji često prati patronime i toponime. U antropomastičkoj hijerarhiji prezimena su nastala posljednja. Sistem uvođenja prezimena u naše krajeve datira još od srednjeg vijeka. Na ovim prostorima prezimena su tvorena na bazi hrišćanske, staroslavenske i orijentalne onomastičke kulture. Pored udaje i razvoda brakova, povodi koji dovedu do pojave promjene patronima su: razne vrste pritisaka (politički, integracijski…), regresivne pojave nakon što se pritisci okončaju, djeca posineta iz domova, vjerska ubjeđenja, razni tipovi predrasuda, razlozi sačuvanja identiteta, štamparske greške matičnih ureda i sl. Na osnovu navedenog, vidi se da su razlozi koji dovode do denominacije patronima unutarnje i vanske prirode. Unutarnji su kada sama osoba odluči da promjeni svoj patronim, za razliku od vanjskih, kada to neko uradi mimo njegove volje. Toponimi su imena naseljenih mjesta. Razlozi koji dovode do pojave denominacije toponima su mnogobrojni, ali ih možemo podijeliti u dvije glavne grupe. Prvu grupu čine prirodni razlozi, iza koji stoje najčešće ekonomski faktori. Drugu grupu čine vještački razlozi, koji su uslovljeni djelovanjem viših sila: protjerivanja i politički i vjerski sukobi.

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

205

Muljaim Ka�ka

Abstract THE MOST COMMON PATRONYMIC AND TOPONYMIC DENOMINATIONS WITH EMPHASIS ON THE BOSNIAK PATRONYMS AND TOPONYMS IN THE REGION
The paper The most common patronymic and toponymic denominations with emphasis on the Bosniak patronyms and toponyms in the region deals with the reasons, which lead to denominations of patronyms and toponyms. Precisely, the subject matter of the paper is the Bosniak patronyms and toponyms in Bosnia and Herzegovina and Sanjak. The Bosniaks living in these two regions have undergone great patronymic and toponymic denominations during the 20th century, which have mostly taken place due to political and assimilation reasons. Therefore, in this paper we would like to point out certain factors, which most commonly denominate patronyms and toponyms today, as well as in the past. Key words: Patronym, toponym, denomination, Bosniaks

LITERATURA
1. Anonimus 1, (1976) Leksik prezimena Socijalističke republike Hrvatske, Zagreb, Institut za jezik 2. Anonimus 2, (2011) 3. Anonimus3,(2010) 4. Bursić G. (2002), Mikrotoponimija sela Kuzmina, Bosuta i Ilinaca, Iz nase prakse, Filozofski fakultet, Novi Sad 5. Filipovic M. (2007) http://www.nezavisne.com/kolumne/ vijesti/11004/O-znacenju-toponima.html 6. O., Franck (1932), Studien zurserbokroatischen Ortsnamenkunde, Leipzig 7. Kasumović A. (1988), Toponimi, etnici i ktetici Tuzle i okoline, Tuzla 8. Smajlović I. (1990), Muslimanska imena orijentalnog porjekla u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, El-kalem, II izdanje
206
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Naj�eš�e patronimske i toponimske denominacije s akcentom na bošnja�ke patronime i toponime u regiji

9. Šimunović P. (2004) Bračka toponimija, Golden marketing – tehnička knjiga, Zagreb 10. Šimunović P. (2008) Hrvatska u prezimenima, Golden marketingTehnička knjiga, Zagreb

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

207

11 0 2

0 201

2009

200 8

20 07

15 20

religija i društvo
2014

2013

20 1

2

Ahmed Huskanovi�

prilog razumijevanju new age pokreta

Sažetak
S krizom vjerovanja, koja je posljedica uređenja različitih političkih sistema, modernoga sistema življenja i ljudskoga osjećaja samodovoljnosti, pojavila se i nova religija, koja, pod pojmom „new age“, označava veliki broj novih religijskih, većih ili manjih, sekti i alternativnih duhovnih pokreta. Autor se u radu kratko osvrće na neke pokrete i njihove specifičnosti. Ključne riječi: new age, religija, pokreti, novo doba.

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

211

Ahmed Huskanovi�

Uvod
Riječ nov/nova (eng. new) je široko prisutna i puno se koristi na pragu trećeg milenijuma. Sve što je novo prihvata se s otvorenim zanimanjem i interesom. Tako je u oblasti ekonomije, trgovine, novinarstva, mode, filma i mnogih drugih sfera života. Potraga za novim i drugačijim nije se zadržala samo na materijalnom aspektu ljudskoga života, već se agresivno proširila i zahvatila i duhovni habitus, unutarnji svijet čovjekova bića. Novi automobil koji je, po mnogo čemu, bolji od nedavno proizvedenog, kozmetika na čijoj ambalaži je ispisano „novo“ ili „ još bolja formula“, reklame koje pozivaju na zamjenu starih stvari i navika novima, samo su neke od svakodnevnih tema o kojima se razgovara. Napredak je uvjetovan onim što se zove „novo“. To se prenijelo i u sferu duhovnosti, pa se danas pitamo: šta je to dovelo do toga da savremeni čovjek, pored objavljenih religija, svoje spasenje traži u novim izrazima i religijskim pogledima. Odgovoriti na ovo pitanje znači usmjeriti svoje istraživanje i razmišljanje na sveukupnost života modernoga i postmodernog čovjeka, kao i socijalnih, ekonomskih, religijskih i mnogih drugih okolnosti u kojima je čovjek živio i živi. Razočaravši se u materijalni pogled na svijet, kao i u određene religije, a želeći istražiti spiritualna iskustva, čovjek poseže za novim pogledima na duhovnost, za novim religijama. Navodnim razočarenjem u postojeće religije, najčešće monoteističke, mnogi sljedbenici, pa i simpatizeri new age pokreta opravdavaju pristup njima. Istina je, međutim, da najveći broj njih dolazi iz red ateista ili iz porodica koje su pokušavale ili pokušavaju da se odreknu svojih korijena i tradicije. New age je kovanica u engleskom jeziku, koja je prihvaćena i u bosanskom i susjednim jezicima, a označava „novu religiju“ modernoga doba. Svi novi religijski pokreti koji govore o ljudskoj duhovnosti kroz prizmu koja ne zagovara Boga, ili to čini samo prividno, mogu se označiti kao religija modernoga doba.

Osnovne odrednice
New age je jedna od ideja i pokreta s kojima se čovječanstvo sve više susreće. Još uvijek možemo govoriti da je to tema o kojoj se govori i piše na nivou eksperata, teologa, sociologa i drugih istraživača, koji se više samoinicijativno bave takvim istraživanjima. Na praktičnom planu, u svakodnevnom životu ne možemo kazati da je isti slučaj. Sigurno je malo naših
212
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Prilog razumijevanju New Age pokreta

sugrađana, stanovnika Bosne i Hercegovine (o susjednim nam državama da ne govorimo), koji nisu čuli, pročitali ili lično sreli nekoga muškarca ili ženu koji su spremni, manje ili više nametljivo, govoriti o novim oblicima vjerovanja – novim religijama. New age je skupina duhovnih pokreta koji se u moderno vrijeme pojavljuju u svijetu. Kako tvrde osnivači tih pokreta, njihov je cilj duhovno pomoći čovjeku da se izgradi kao osoba, da upozna istinu ili da postigne spasenje. Ono što je, međutim, sporno kod svih tih pokreta jeste tvrdnja da čovjek spasenje može postići sam, odnosno bez Boga. Oni će često koristiti u svojoj duhovnosti ime Bog. No pitanje je da li oni stvarno govore o pravome Bogu?1

New age i moderni način života
New age pokreti su direktna posljedica modernoga načina života, koji se ogleda u osamljenosti, beznadežnosti, duhovnoj izgubljenosti i materijalnom pogledu na svijet. New age je usko povezan s ideološkim procesima koji su postojali ili još uvijek traju, kao što je radikalna ili agresivna sekularizacija, ateizacija, institucionalizacija religija, a svakako je rezultat i globalizacije koja ima neskrivene namjere nametanja jedinstvene kulture pod plaštom prividnog jedinstva. Za jedne je to nova religija, a za druge univerzalna znanost.2 New age je čedo modernoga, koje nastavlja rasti i širiti se pod okriljem postmodernoga doba. Podržavani od velikih korporacija, koje imaju svoje interese u njihovom širenju, ovi pokreti sve više postaju sastavni dio svakodnevnog života. Oni hoće unijeti nešto novo u život čovjeka, ponuditi mu spas, ispružiti ruku pomoći, ali koristeći se jezikom i temama religija, prije svih, monoteističkih. Poslije istinskog ili forsirajućeg razočarenja u religije, češće religijske institucije, ali i u život bez religije, new age pokreti pokušavaju se nametnuti kao nova nada za ujedinjenje i spas čovječanstva. Crkva koja nije uspjela privući, a nekada ni zadržati, svoje vjernike, mogla je s razočarenjem gledati kako njena pastva sve više prilazi novim religijskim pokretima. Pošto je prva bila na udaru new age pokreta, zapadna crkva se do sada već dobrahno suočila s teorijskim i praktičnim izazovima tih pokreta, tim prije
1 2 Mišel Lakroa, New age – ideologija novog doba, Clio, Beograd, 2001. Hrvoje Lasić, „New age - Nova religija modernoga doba“ u : prof.dr. Adnan Silajdžić, Savremene akaidske teme I, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2007., str. 111. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

213

Ahmed Huskanovi�

što su oni nastali i širili se najranije na područjima Sjedinjenih Američkih Država, odnosno protestantske crkve, a kasnije i u državama Zapadne Evrope.

Nastanak i razvoj new age ideja
Sredinom sedamdesetih godina XX stoljeća u člancima i naslovnim pričama časopisa Time, koje govore o stranom i čudnovatom, što se pojavljuje na svim područjima ljudskoga života, posebno onom psihosomatskom, mogu se nazrijeti počeci new agea.3 Iako se početak Novoga doba ne može tačno definirati, pretpostavlja se da korijeni toga pokreta leže u kontrakulturi 1960-ih i 1970-ih godina, a koja je preplavila zapadnu Evropu i Sjevernu Ameriku, ostavivši utjecaj i u nekim društvenim krugovima drugih civilizacija (npr. marginalno u istočnoazijskim i južnoazijskim, snažnije u južnoameričkim, te zanemarivo u islamskim i afričkim društvima).4 Ta je kontrakultura, izražavana preko medija rock muzike, importa istočnoazijskih meditativnih tehnika i širokom upotrebom droga i raznih opijata, bila otpočetka žestoko politizirana, karakterizirana seksualnom anarhijom i promiskuitetom, napadom na klasičnu zapadnu jezgrenu porodicu i protestom protiv dominantnih ideologija vladajućih elita savremenih postindustrijskih zapadnih društava. Kasne šezdesete i rane sedamdesete bile su godine studentskih buntova, kulta ličnosti Mao Ce Tunga i idealizacije, kako totalitarnih azijskih društava, tako i primitivnih neolitskih, što su još životarili po zabačenim krajevima Azije, Australije, obje Amerike i Afrike; godine naivne vjere da je apokalipsa blizu i da će simboli omrznutoga patrijarhalnoga autoriteta nestati sami od sebe, ustupajući mjesto harmoničnom i beskonfliktnom poretku koji će se, vjerovalo se, uspostaviti nekako sam od sebe.5

Bitna obilježja new agea
New age se označava različitim imenima i izrazima poput: novo doba, nova religioznost, novi religijski pokreti, novi savez... Postoji zamišljeno Jedinstvo kojem stremi, a postiže se različitim tehnikama i vježbama. Bog
3 4 5 Isto, str. 116. Isto, str. 116. Partridge, Cristopher: Enciklopedija novih religija, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

214

Prilog razumijevanju New Age pokreta

je neosoban, a ljudi su dijelovi božanskoga. New age svodi religiju zapravo na antropologiju; čovjek stvara Svemir i Boga, Svemir i čovjek su jedno, čovjek je Bog.6 Cjelovitost je obilježje new agea. Njome se protežira stav da bi čovječanstvo i svemir trebalo promatrati kao živi organizam, a nikako kao mehanizam odnosa. Također, preobražaj svijesti, uvezivanjem onih koji teže spasenju i rasprostranjenost na sve religijske pokrete, koji su povezani u izgradnji nove svijesti. New age je eklektički sinkretizam, mješavina raznoraznih svjetonazora, istočnjačkih i zapadnjačkih; od panteizma preko animizma do naturalizma. Učenje o transcedentnosti Boga je strano ovom pokretu. Bog je sila kojemu sve teži, a osobnost je u centru pažnje new age pokreta. Svemir je dvovrstan: vidljivi koji je dostupan običnoj svijesti, i nevidljivi, a to je Sveobuhvatni Um. Okultizam, gnosticizam i panteizam su u korijenima teorije new agea, ali najteža optužba s kojom se suočavaju ti pokreti jeste da svi oni zajedno predstavljaju uvod u novi oblik totalitarizma.7

Neki pokreti new agea
U new age možemo ubrojiti jogu, reiki, scientologiju, transcendentalnu meditaciju, pokret Brune Gröninga i različite meditacije iz budizma. Tu se također može ubrojiti i Sai Baba i niz drugih pokreta i duhovnosti. Većina tih oblika duhovnosti potječe iz Indije ili s Dalekog Istoka, ali je scientologija npr. nastala u Americi, dok je pokret Brune Gröninga nastao u Njemačkoj. 8 Joga je skupina tjelovježbi i meditacija koje dolaze iz hinduizma. Hinduizam je religija čiji počeci sežu od 16. stoljeća p.n.e. Cilj joge je postići nirvanu – stanje blaženstva, a ono se postiže vježbama, meditacijom, sustezanjem od hrane. Mnogi učitelji joge određuju svojim učenicima i mantre, a to su riječi (obično na sanskritu), koje osoba neprestano treba da ponavlja za vrijeme meditacije. Najčešći je slučaj da ljudi iz Evrope i SAD-a uopće ne znaju što ponavljaju, a ono što su im odredili njihovi duhovni učitelji može biti za njih i vrlo štetno. Također, imaju i tehnike disanja koje zovu prana6 7 8 Hrvoje Lasić, „New age - Nova religija modernoga doba“ u : prof.dr. Adnan Silajdžić, Savremene akaidske teme I, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2007., str. 121. Mišel Lakroa, New age – ideologija novog doba, Clio, Beograd, 2001., str. 63. Partridge, Cristopher: Enciklopedija novih religija, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

215

Ahmed Huskanovi�

jama. Učitelji joge najčešće pripadaju kasti brahmana, a oni u hinduizmu sebe smatraju bogovima. Hinduizam jest religija u kojoj ljudi štuju više bogova, od kojih su neki povijesne osobe, kao što je npr. Krišna, dok su drugi zapravo lažna božanstva, kao što su Brahma, Šiva i Višnu. Također se u hinduizmu i životinje ponekad smatraju bogovima. Uz hinduizam je vezan i pojam reinkarnacije, a to je vjerovanje da se čovjek nakon smrti iznova utjelovljuje (inkarnira) u neku novu osobu koja onda prema zaslugama ili grijesima iz prošlog života, živi bolje ili lošije u odnosu na prijašnji život. Reiki je metoda u kojoj čovjek meditacijom, te različitim položajem ruku, prikuplja “životnu energiju”, koja je rasprostranjena u svemiru. Tom energijom se on može izliječiti od raznih bolesti, a također može liječiti i druge. To je metoda koju je početkom 20. stoljeća razvio japanski budist Mikao Usui. On je, nakon dugotrajnog posta i meditacije, došao do zaključka da je dobio sposobnost liječiti ljude od različitih bolesti. Ime reiki dolazi zapravo iz kineskog jezika: “rei” znači duša, a “ki” odnosno “chi” je energija ili životna energija. S druge strane, scientologija je skup vjerovanja i prakse, koje je kreio Lafayett Ron Hubbard (1911-1986.), koji je inače bio autor samog romana znanstvene fantastike. On je 1950. godine napisao knjigu Dianetics (Dijanetika), koja je trebalo da bude moderna znanost o mentalnom zdravlju. Hubbardove knjige se među scientolozima smatraju “pismima”. Kasnije je on scientologiju nazvao religijom, koju je objedinio u scientološku crkvu, sa sjedištem u New Jerseyu. Scientologija poučava ljude da su besmrtna bića koja su zaboravila svoju pravu narav. Ona želi duhovno rehabilitirati čovjeka savjetovanjima koja se zovu auditi. Scientologija je zapravo moderna gnoza. U Americi se scientologija dosta proširila, a članovi su joj postali mnogi filmski glumci, koji su za scientološku crkvu davali i vrlo velika novčana sredstva. Sathya Sai Baba (rođen 1926. kao Sathyanarayana Raju Ratnakaram) je indijski guru. Njegovi sljedbenici ga smatraju čudotvorcem i duhovnim učiteljem, ali je to vrlo upitno. On sebe naziva Avatar, što bi značilo božanska inkarnacija poslana na Zemlju. Prema njegovim sljedbenicima, njegovo rođenje je čudesno. Godine 1944. sagradio je hram u svome selu, a 1948. počeo je gradnju svetišta Prashanthi Nilayam, za svoje poštovaoce. U sklopu toga je izgradio i univerzitet, tri doma za smještaj studenata i dvije bolnice.9

9

Partridge, Cristopher: Enciklopedija novih religija, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

216

Prilog razumijevanju New Age pokreta

Kritika new agea
Na neki način, Novo doba je slabija varijanta glavne društvene sile s kojom se monoteističke religije bore preko tri stoljeća: sekularizma, relativizma i antitradicionalizma. Na Novo doba se ne gleda kao na snažni svjetonazor, ukorijenjen u glavnim tokovima Zapada (kao npr. individualistički sekularizam i racionalizam), niti kao potencijalnoga konkurenta na religijskome polju, nego na struju u općoj dekadenci Zapada. Uz to, često se primjećuje da među new-agerima praktički i nema članova siromašnih društvenih slojeva, niti istaknutijih pripadnika bilo koje vjerske sljedbe. Zaključak, koji se nameće, jeste da se radi o svjetonazorskoj i psihološkoj krizi relativno imućnijih ljudi, koji ne posjeduju dar vjere. Također, budući da je new age tako raznorodan, oštre kritike koje se upućuju tom pokretu dijelom promašuju cilj, jer se, kao primjeri pokvarenosti i kriminala, u Novom dobu navode neke nove religijske i pseudoreligijske sekte koje mu ne pripadaju. Veliki je dio primjedbi uperen protiv životnih stilova koji nisu središnji, ali su nezaobilazni, za new age (npr. upotrebe droga i kultovskoga sektašenja).

Zaključak
New age pokreti su veliki izazov za kršćanstvo, ali i prostor gdje žive muslimani polahko zahvataju ove nove ideje. U Bosnu i Hercegovinu, s agresijom na njenu teritoriju i teškoćama u kome se našao njen narod, došle su i razne humanitarne organizacije. S podrškom koju su pružale one su donijele i svoje ciljeve, ideje i običaje. Vjerovatno nekima je propagiranje svojih ideja bio najvažniji cilj pa su vrijedno radili na tome, iskoristivši muke i glad bosansko-hercegovačkog naroda. Pitanje je koliko će muslimani moći ostati po strani od ideja new agea, jer ih vjerovatno u Bosni i Hercegovini već ima nemali broj koji su ih prihvatili. Široka je lepeza utjecaja i plasiranja ideja i pokreta new aga. Film Avatar, koji je skoro promoviran u kinima širom svijeta, pa i kod nas, jedna je od skrivenih metoda plasiranja ideja new agea. Knjiga s naslovom „Utočište je u nama“, koja nije previše skrenula pažnju na sebe, djelo je autora iz Bosne i Hercegovine. To je djelo koje popularizira ideje Novog doba, koristeći se kur’anskim ajetima kao maskom pod kojom se krije govor o samodovoljnosti čovjeka. Jačanje subjektivne religioznosti, kao i identiteta, sigurno će pomoći da se vjernici u Jednoga Boga zaštite od, sigurno u nadolazećem vremenu sve agresivnije, prisutnosti new agea.
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

217

Ahmed Huskanovi�

Abstract NEW AGE – RELIGIONS AND MOVEMENTS OF THE NEW AGE
Along with the crisis of belief, which is the consequence of different political systems and pressures, modern way of life and human feeling of self-sufficiency, appears a new religion which, under the name New Age, marks a great number of new religious, bigger or smaller sects and alternative spiritual movements. The paper offers a short insight into some of the movements and their peculiarities. Key words: New age, religion, movements

Literatura
1. Klaić, Bratoljub: Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb, 2004. 2. Lakroa, Mišel: New age – ideologija novog doba, Clio, Beograd, 2001. 3. Partridge, Cristopher: Enciklopedija novih religija, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005. 4. Silajdžić, Adnan: Savremene akaidske teme I, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2007. 5. Silajdžić, Adnan: Muslimani u traganju za identitetom, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i El-Kalem, Sarajevo, 2006. 6. Marfi, Džozef, Moć podsvesti, Mono i Manana, Beograd, 2003. 7. http://www.new-age-movement.com/

218

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

11 0 2

0 201

2009

200 8

20 07

istaknute ličnosti
15 20
2014

2013

20 1

2

Muhammed Hafizovi�

sirijski reformator abdurrahman el-kevakibi
Sažetak
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća područje islamskog svijeta je postalo plodno za rađanje mnogih reformatorskih ideja i pojavu imena koja će iznjedriti i nositi te ideje. Ovim radom skrećemo pažnju na jedno takvo ime, kome dugujemo više od usputnog spominjanja uz poznate reformatore. Abdurahman el-Kevakibi je reformator islamske misli o kome nije pisano na našem jeziku, niti su prevođena njegova djela, kojima možemo pozavidjeti na već stoljetnoj aktualnosti, i naći dobar razlog da se njima pozabavimo. Analizom djela ovog mislioca stiče se dojam da on reformu nije razumijevao „metodologijom povratka u slavnu muslimansku prošlost kako bi spasio bijednu sadašnjost i neizvjesnu muslimansku budućnost“, nego je proces reforme nastojao učiniti uspješnim posezanjem i za tekovinama Zapada, ne smatrajući ih neislamskim. Uvažavajući praksu starih Grka, politiku nije odvajao od morala, niti pravo od pravičnosti. Uspješna vlast ne može biti odvojena od morala i vjere. Tamo gdje se nastoji postići bolja tehnika za očuvanje vlasti, gdje se interes postavlja kao centralna historijska kategorija i egoizam ističe kao ljudska esencija, makijavelizam trijumfuje desakralizirajući ideju krunskog stvorenja, čovjeka.
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

223

Muhammed Hafizovi�

Uvod
Minuli su stoljeće i jedna decenija od smrti odvažnog mislioca El-Kevakibija. Cijenu svoje odvažnosti je za života plaćao egzilom i, kao mnogi, na kraju i životom. Umro je od posljedica djelovanja podmetnutog otrova. Pronicljivost njegove misli je ostala na prosudbu vremenu. A ono nas dovodi u njegovu rodnu Siriju, dragi boravišni Egipat i prijestonicu gradova – Mekku. U Siriji nas dočekuje više nego surova slika realiziranog despotizma, oblika vladavine detaljno odmišljene u El-Kevakibijevom djelu. Gledano kevakibijevski, revolucija u Egiptu se nadaje kao čin odgovornsti pojedinca spram zajednice, koja je pala u okove despotizma. Zamišljena prijestonica Mekka je danas uspavana, kao i stoljeće prije. Nema značajnijeg duhovnog poticaja iz prijestonice, kojeg predlaže El-Kevakibi, kako bi se inicirao boljitak za ummet uopće. Na slijedećim stranicama ću nastojati da ukažem na stanovitu aktualnost nekih ideja ovog autora. Dijelom ću predstaviti njegova dva objavljena djela, uzimajući u obzir da su nastala u herojskom1 periodu reforme islamske misli. Na našem jeziku gotovo se nije ni pisalo o ovom reformatoru, iako se najčešće pominje u društvu inspiratora poznatih pokreta za reformu Afganija, Abduhua i Rešida Ridaa.2 Profesor Ahmed Smajlović u životu i djelu El-Kevakibija vidi skladan spoj afganijevske revolucionarnosti i abduhuovske racionalnosti3, dok na našem području sljedbenika ove škole mišljenja prepoznaje u ličnosti Džemaludina Čauševića.

Biografija
El-Kevakibi je rođen u Halepu 1856. godine. Roditelji su mu umrli još za njegova ranog djetinjstva. Stekao je osnovno tradicionalno obrazovanje u Antiohiji i Halepu. Perzijski i turski jezik je govorio još kao dječak. U ranoj mladosti je pokazao interes za književnost i politiku. Posredstvom prijevoda dolazi u susret s idejama evropskih autora. U periodu 1875-1880. uređuje zvanični vladin list „Furat“, a nakon toga pokreće vlastiti književni časopis
1 2 3 Fikret Karčić, Islamske teme i perspektive, Sarajevo, El-Kalem, 2009, str. 23 Fikret Karčić, Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma, Islamski teološki fakultet, Sarajevo, 1990., str. Ahmed Smajlović, Abdurahman Kevakibi, misao život i djelo, Islamska misao, god. III, br. 28, Sarajevo, 1981., str. 26-29. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

224

Sirijski reformator Abdurrahman El-Kevakibi

„Al-Shuheba“. Vlast mu nakon kraćeg vremena zabranjuje izdavanje ovog časopisa, te on pokreće novi, pod nazivom „Al-’Itidal“. Ovim časopisom se koristio kao efikasnim sredstvom kritike zvanične vlasti Osmanske imperije, mada je u više navrata bio njen službenik. Njegov slobodni i obznanjeni stav mu donosi simpatije sunarodnika, ali često i nemilost vlasti. I boravak u zatvoru je bio biljeg njegove slobodne misli. Da nije bio samo isprazni kritičar potvrđuje i njegov angažman na poziciji gradonačelnika Halepa 1892. godine, kada je pokušavao kao zvaničnik promijeniti postojeće stanje. Njegove kritike su bile uvažavane, a njihovu oštrinu i jasnoću vidimo u izjavi: „Kada bih imao vojsku, srušio bih AbdulHamidovu (osmanski sultan) vlast za 24 sata.“4 Njegovo polje djelovanja nije bilo ograničeno na pisanje i politički angažman: bio je i ugledan trgovac. Prije hapšenja od strane protivnika reformi, oduzeta mu je cijela imovina. U egzilu je proputovao Arabijskim poluotokom i Sjevernom Afrikom, te se skrasio u Egiptu. Tamo je uvažen u svijetu idejnih kreatora reformi, a povjereno mu je i uredništvo najutjecanijeg časopisa koji je promicao te ideje Al-Manar. Umro je u egzilu u Kairu.5 U Kairu su i objavljena njegova dva kapitalna djela: Ummu al-Qura (Mekka) i Tabai*u al-istibdad (Ćudi despotizma). Druga dva djela: Sahaifu Qureyš i Azametu lillah, nestala su u rukopisnoj formi, u noći njegove smrti.6

Institucija hilafeta
Pojam hilafeta, prema El-Kevakibijevom pisanju, ima se posmatrati, prije svega, kao naziv za određeni oblik vlasti. Taj oblik vlasti, u vrijeme njegova pisanja, postojeća je činjenica. Stoga El-Kevakibijev govor o reformi polazi s bitno drugačijih osnova, nego li svi oni koji govore o reformi kao reuspostavi hilafeta, nakon njegova ukidanja. Iza nas je stoljeće nemoći da se rehabilitira ovaj oblik vlasti kod muslimana, na bilo kojoj osnovi. Iza nas su i stoljeća različitih razumijevanja ovog pojma, od potpuno teoloških do striktno političkih, idealističkih i racionalnih.

4 www.wikipedia.com 5 6 Hajruddin Al-Zerekli, Al-'Alam Qamusu teradžim (Biographical dictionary)“, Daru-l-ilm lilmelayin, tom III, 1992., str. 298 Abdurrahman el-Kevakibi, Tabai*u al-istibdad, Daru al-šarq, Bayrut, 1991.,str. 11 GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

225

Muhammed Hafizovi�

El-Kevakibijevo razumijevanje hilafeta je uslovljeno Osmanskom državom, ustvari, kritički usmjereno aktualnom, po njemu, samo nominalnom hilafetu. Hilafetom se može nazvati samo ona vlast koja ne razdvaja vjersko od političkoga, što nije slučaj sa Osmanskom državom, gdje je vlast jedno a vjera drugo.7 El-Kevakibi, kao i mnogi muslimanski učenjaci, složit će se da je nakon prve četverice pravovjernih halifa istinski hilafet prestao postojati, te da su potonji halife bili samo monarsi ili kraljevi.8 „Čini se jasnim da je sve do sredine devetog stoljeća halifa obavljao duhovne funkcije, uz političke, namećući vjersku poslušnost. Nakon populističke reakcije protiv pokušaja halife El-Me’muna da nametne vladinim službenicima ono što se ponekad opisuje kao racionalistička doktrina, (...) pokušaj centralizirane kontrole bio je napušten, a bdijenje nad pravovjerjem prešlo je na ulemu“9 Maršal Hodžson, američki orijentalista, prikazuje historijski model razvoja muslimanske države u tri faze: 1. klasični hilafet, 2. muslimanska tradicionalna monarhija, 3. moderna nacionalna država10. El-Kevakibi živi na pragu treće faze, a mišlju i djelom se bori za hilafet iz prve faze. Osmanski hilafet ocjenjuje kao „teškog bolesnika“ i razmatra uzroke njegove vidljive agonije. Neki od tih uzroka su slijedeći:

- Uskraćivanje upravne nezavisnosti zemljama članicama, u skladu s njihovim običajima i karakteristikama, što nije slučaj s Engleskom i njenim kolonijama, - - - -
Stroga centralizacija vlasti, bez lokalnih ovlaštenja. Moralna neodgovornost vladinih službenika, Destruktivna uprava državnim budžetom, Odsustvo demokratičnosti, rasprave, te prisustvo korupcije,
Ummu al-Qura, Dar al-Mearidž el-arabiyye,

7 Abdurahman el-Kewakibi, Bayrut,1982., str.225 8 9 Ibid.,str. 16

Malise Ruthven, Islam, prijevod: Enes Karić, Šahinpašić, 2003. god., str.15

10 F. Karčić, nav. djelo, str. 31

226

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Sirijski reformator Abdurrahman El-Kevakibi

- Neusklađenost postupaka s vremenom, nepreciznost, nepripravnost,

- Zapostavljanje obrazovanja žena, kvijetizam.11
S obzirom na to da je u doba ovog autora vladalo uvjerenje da je politički uspjeh potvrda ispravnosti vjerovanja, autor ističe radikalnu kritiku na račun turskih vladara, dovodeći u pitanje njihovu vjeru (islamijjet). On kritizira turske vladare, jer se ne žele arabizirati, što je prirodna odlika muslimanskih vladara, nego su skloni germaniziranju, angliziranju itd. I ne zamišljajući potpuno ukidanje hilafeta u skoroj budućnosti, ovaj reformator nigdje ne ističe pojam nacije, niti zamišlja neki od muslimanskih naroda izvan muslimanske države, hilafeta. Ipak, mnogo kasnije biva čitan kao začetnik ideje panarabizma: „Jedna od najjasnijih izjava koja izražava vjerovanje da su Arapi nacija je nađeno u pisanjima Sirijca po imenu ElKevakibi.“12 Pojam panarabizma, kao i kasnijeg panarapskog pokreta, teško je vezati za ovog autora, s obzirom na to da pokret ima svoje sekularno porijeklo. Može se reći da je to bio odgovor Arapa pod osmanskom vlašću na mladoturski nacionalizam.13 Pojmu arabizacije autor daje veliki značaj u svom reformiranom hilafetu. Ovaj pojam je usko vezan za obnovu vjere, koja je ključni proces rekonstrukcije hilafeta, i reforme politike uopće, od koje El-Kevakibi ne odustaje. Iako redukcionistički shvaćen, ili prihvaćen, njegove ideje su imale stoljetni odjek. U pisanju dr. Hamdije Ćemerlića nailazimo na ideju vjerskog hilafeta: “S obzirom da je vjera i država povezana na temelju konsenzusa, to nije nepromjenjiva kategorija“. „Današnje vrijeme i potrebe muslimana imperativno nalažu uspostavu jedne opće muslimanske ustanove koja će bdjeti nad sudbinom muslimanskog svijeta. Ta ustanova bila bi novi hilafet shvaćen kao čisto vjerska zajednica svih muslimana“.14

11 A. Al-Kawakibi, Ummu al-Qura, str. 171 12 Montgomery Watt, Islamic political thought,, Edinburgh University Press, 1968., str. 117 13 Ingmar Karlsson, Vjera, teror i tolerancija, prijevod sa švedskog: Alija Dilbervić, Hamidović, Tuzla, 2005.god., str. 163 14 Hamdija Ćemerlić, El-Hidaje, Hilafet vjersko jedinstvo muslimana, 1942.god., citirano prema: Fikret Karčić, Preporod, god. 36., broj 24/818. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

227

Muhammed Hafizovi�

Vjera i vlast
Istakli smo već da obnovu vjere El-Kevakibi vidi kao najlakši, najefikasniji i najbrži put ka obnovi politike. To argumentira i svojim viđenjem političkog uređenja grčkih polisa. Smatra da su Grci politeizam iz svoje religije prenijeli u politički život. Uređenje „na nebu“ se imalo provesti na zemlji, što je bilo funkcionalno do onog momenta kada su upravitelji na zemlji počeli sebi prisvajati osobine božanstava.15 Tog momenta nastaje despotizam. Stiče se dojam da oblik vladavine, prema ovom autoru, nije mjerilo njenog uspjeha. Islam, prema njegovu mišljenju, najbliži je vladavini između aristokratije i demokratije.16 Stepen blagostanja, sloboda i pravičnosti su znakovi dobre ili loše vladavine. Sve to je u apsolutnoj zavisnosti od očuvanja i njegovanja vjerskih vrijednosti. Odsustvo vjerskih vrijednosti u tadašnjem hilafetu je uzrokovalo stanje agonije, a može se ustanoviti u sljedećim pojavama:

- utjecaj fatalizma u mišljenju ummeta, - destruktivne rasprave u pogledu temeljnih vjerskih uvjerenja, razilaženje u njima, generacija,

- konzervatizam savremenih pravnika za razliku od onih iz prvih - nedosljednost uleme u pogledu usklađenosti riječi i djela, - sujevjerje naroda i destruktivna tumačenja, - netolerantnost u slijeđenju pravnih škola, zapostavljanje izvora
(Kur’ana i Sunneta),

- zaboravljanje džemata, džume i hadžskog skupa.17
Protok vremena neće sputati ideje ovoga autora, niti ih staviti u historijske okove. Odobravanje njegovih promišljanja nalazimo u idejama Muhammeda Ikbala (1873-1938.), muslimanskog filozofa i pjesnika, s temeljitim iskustvom zapadnog mišljenja: „Religiozni ideal islama je organski povezan sa društvenim poretkom koji je stvorio. Odbacivanje jednoga na kraju će dovesti do odbacivanja drugoga“.18

15 A. el-Kewakibi, Tabai u el-istibdad, str. 34 16 Ibid., str.36 17 A. el-Kewakibi, Ummu al-Qura, str. 160 18 Enes Karić, Kur'an u savremenom dobu, tom II, Bosanski kulturni centar i El-Kalem, Sarajevo, 1997., str. 124

228

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Sirijski reformator Abdurrahman El-Kevakibi

Kada čitamo El-Kevakibija, javljaju nam se pitanja: na pragu kojeg stoljeća nastaju njegovi reci, dvadesetog ili dvadeset i prvog; koja je suštinska razlika između ondašnjih tegoba muslimanskih naroda i ovih današnjih; je li ovaj autor velikim dijelom ustanovio stoljetni tok reformističkoga mišljenja u muslimanskom svijetu. Odjeke njegovih ideja čujemo kod osnivača i danas živućeg reformističkog pokreta Muslimanska braća Hasana el-Bannaa (1906-1949.), koji ključ reformi ostavlja u posjedu naroda i njegovom čuvanju vrijednosti islama. Razumjevanje islama se može odvijati samo u smislu cjelovitog i zaokruženog sistema čovjekova individualnog i društvenog življenja.19 Osnivač ovog pokreta džamiju ne smatra isključivo duhovnim centrom. Ona je pored toga i centar koji odražava društvene, političke i etičke vrijednosti tri glavna sistema vladavine poznate čovjeku: komunizma, diktature i demokratije.20 Ovaj reformator ističe potrebu za izgradnjom sistematske islamske ideologije, kao puta uspostave i održivosti islamske vladavine. Ingmar K. konstatira da i nakon islamske revolucije u Iranu, dolaskom islamske vlasti, nisu riješene sve poteškoće. On uzrok za to vidi u nedostatku političke teorije u islamu. „Ne uzimjući u obzir zahtjev na vjernost islamu utvrđen ustavom i kažnjavanje određenih zločina šerijatom, može se brzim pogledom na kartu naći dokaz kako se na islam može pozivati kao osnovu za potpuno različite političke sisteme“.21 Pozivom na ponovno čitanje konstitutivnih izvora islama, Kur ana i Sunneta, Tariq Ramadan zauzima stav da musliman ima obavezu da politički participira u mjestu svoga boravka. Uzimajući u obzir i da je sekularna vlast u zemlji s kršćanskom većinom, musliman ima pravo, na osnovu izvora svoje vjere, da učestvuje u takvoj vlasti, jer islam baštini različite političke sisteme,22 islam je jedan i prema svojim fundamentalnim principima svugdje isti i prepoznatljiv.

19 Mustafa Prljača, Pokret „Muslimanska braća“, El-Kalem, Sarajevo, 2006. god., str. 8 20 Enes Karić, nav. djelo, str. 146. (o poređenju oblika vladavine sa namazom, u istom djelu više pogledati na str. 121.-158.) 21 I. Karlsson, nav.djelo, str. 192 22 Tarik Ramadan, Evro-američki muslimani i budućnost islama, preveli: Ermin Sinanović, Sarajevo, Udruženje ilmije Islamske zajednice u BiH, 2007.god., str. 17 GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

229

Muhammed Hafizovi�

Ideja o novom hilafetu
El-Kevakibi proširuje značaj obreda hadža. On naglašava njegov politički segment i smatra ga i političkim skupom muslimana. Svetost vremena u kome se hadž izvršava vidi veoma bitnim za obnovu muslimanske države. Svetost prostora Mekke smatra efikasnim za izbjegavanje rasnih i političkih netrpeljivosti. Arabijski poluotok, mjesto veličanstvene Kabe i Poslanikove,a.s., džamije, najpovoljniji je geografski i duhovni centar za islamsku politiku. Arapi su predvodnici vjerske i političke obnove, jer su oni njeni osnivači, najupućeniji su u principe vjere, najpožrtvovaniji u njoj, ne pretjeruju u vjeri, njeguju tradiciju svojih predaka, čuvaju slobodu i nezavisnost i govore najbogatijim jezikom, kome je garant Kur’an. Baštinici su jednakopravnosti i principa savjetovanja (šura).23 U nacrtu novog hilafeta autor vrši raspodjelu nadležnosti muslimanskim narodima, prema kriteriju historijskog uspjeha u pojedinim oblastima društvenog i političkog djelovanja. Iako veliki kritičar osmanske vlasti i njena žrtva, on staranje za vanjsku politiku povjerava, u svom zamišljenom hilafetu, Osmanlijama. Za segment građanskog i kulturnog života islamskog društva smatra najkompetentnijim Egipćane. Staranje o vojsci i vojnim pitanjima treba da bude u nadležnosti Afganistana, Kavkaza i emirata sjeverne Afrike. Područje nauke i ekonomije ostavlja u ingerenciji Irana, srednje Azije i Indije. Nekoliko decenija kasnije, M. Ikbal iznosi gotovo podudarno promišljanje o državnom uređenju kod muslimanskih naroda. S obzirom na to da Ikbal živi u dobu kolonijalne potčinjenosti islamskog svijeta, on smatra da muslimanske zemlje treba da teže neposrednom i dalekosežnom cilju. Neposredni cilj je vlastita nezavisnost, a dalekosežni je porodica muslimanskih republika. U tom smislu Ikbal kaže: „Čini mi se da nas Bog polahko uvjerava u istinu da islam nije ni nacionalizam niti imperijalizam, nego Liga naroda, koja umjetne granice i rasne razlike samog čovjeka priznaje, ali ne zarad sužavanja socijalnog horizonta svojih članica“.24

Ustrojstvo novog hilafeta i ovlasti halife
Već smo istakli da El-Kevakibi na mjestu halife vidi isključivo Arapa, Kurejševića, sa sjedištem u Mekki. Iste uslove navodi i muslimanski učenjak iz klasičnog perioda Mawerdi, u svome djelu „Ahkamu sultanijje“,

23 A. el-Kewakibi, Ummu al-Qura, str.234 24 Enes Karić, nav. djelo, str. 123

230

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Sirijski reformator Abdurrahman El-Kevakibi

dodajući pobrojanom: bogobojaznost, pravičnost, učenost, zdrava fizička čula, mudrost i hrabrost.25 Političke ovlasti halife bi pokrivale oblast Hidžaza i bile ograničene posebnim savjetodavnim tijelom. Halifa bi davao legitimitet općem savjetodavnom tijelu, izabranom iz sultanata i emirata. Takvo tijelo bi brojalo do stotinu članova i imalo nadležnosti u vjerskim i političkim pitanjima. Vrijeme sastanka je u mjesecima hadža. Na svakom sastanku se izglasava predsjesnik koga potvrđuje halifa. Izbor halife se vrši od strane općeg savjetodavnog tijela. Odluke savjetodavnog tijela su obavezujuće i halifa nadgleda njihovo provođenje. Halifa nema ovlasti u političkom uređenju emirata i sultanata. Halifa daje zakletvu svake tri godine, s tim što mu mandat može biti osporen u slučaju nepoštivanja uspostavljenih pravila. Ovlasti općeg savjetodavnog tijela, koje podsjeća na neku vrstu hilafetskog parlamenta, sežu u politiku, vjeru, moral i ono što vrijeme zahtijeva. Predloženi poredak, na hidžaskom području bi osiguravalo dvije do tri hiljade vojnika, koji mogu biti iz različitih sultanata i emirata. Uz otvorena vrata idžtihada, imajući uvid u bogato historijsko iskustvo muslimanskih vlada, El-Kevakibi otvara vrata svakoj korisnoj promjeni, pa i u slučaju da nemusliman bude na čelu pravednog sistema.26 Gore ispisan poredak novog hilafeta je samo plod imaginacije autora, izložene u njegovu djelu Ummu al-Qura (Prijestonica gradova). O njegovim nadama u mogućnost realizacije tih ideja, neosnovano je pisati iz današnje perspektive. On zamišljenu organizaciju hilafeta smatra rješenjem za:

- ujedinjenje muslimanskih zemalja, - napredak njihove političke, vojne i ekonomske moći, - osiguranje opstanka i očuvanje islamske vladavine.
Određivanje vrste vlasti ne spada u područje konstitutivnih izvora, nego se nalazi iza otvorenih vrata idžtihada, stav je mnogih autora.27 El-Kevakibi sebi dopušta slobodu u kreiranju političkog sistema. On svojim prijedlogom odražava svoju brigu za zajednicu, u njeno ime otvara vrata idžtihada, na svoj imaginarni sastanak poziva predstavnike različitih muslimanskih naroda i podsjeća na odgovornost, makar ona bila samo izrečena ili napisana.
25 M.M. Sharif, Historija islamske filozofije I, s engleskog preveo dr. Hasan Sušić, August Cesares, Zagreb, 1990., str. 117.-118. 26 A. el-Kewakibi, nav. djelo, str.145 27 Ali Bulac, Islam i demokracija, Ljiljan, Sarajevo-Ljubljana, 1995., str.84 GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

231

Muhammed Hafizovi�

Kada diže svoj glas kao reakciju na svakojako unižavanje zajednice, ummeta, on kaže: „Misli li se pod ovim pojmom (ummeta) na neka obična bića ili robove koji moraju da iskazuju svoju poslušnost vlasnicima, ili se pak hoće reći da je to skupina ljudi međusobno povezana vjerskim, jezičkim, plemenskim i drugim vezama, gdje se njeguju zajednička prava i interesi? U takvoj zajednici svako ima pravo iskazati mišljenje, shodno uzvišenom islamskom političkom principu: ‘Svi ste vi čuvari i svi ste odgovorni za ono što čuvate’.“28 Preferiranje kontinuiteta ummeta na račun specifičnog oblika vlasti je neupitno kod ovog autora. U eventualnom razilaženju mišljenja između vlasti i ummeta, vlast je ta koja ima podnijeti ostavku. „Je li na ummetu da zahtijeva, a na vlasti da tako postupi, ili obratno: treba li vlast da zahtijeva slijepu poslušnost od ummeta ili da razumnim pristupom stekne pokornost, iskreno i odano?“29 U historijskom razvoju, pojam ummeta je imao različita značenja. U pomenutom kontekstu može označavati društvo, narod, zajednicu ili javno mnijenje. Može da označava i skupinu ljudi ideološki isto orijentiranih.30 Islamski politički sistem s većom odgovornošću se odnosi prema ummetu, zajednici, nego li samoj državi. Ummet je ključan i u zaštiti pojedinca.

Panislamista
Alija Izetbegović u Islamskoj deklaraciji kaže da nacionalizam, koji je našao svoje plodno tlo na Zapadu, nije mogao zaživjeti u muslimanskim područjima, te da je ideja panislamizma kroz konfederaciju jedino prihvatljivo rješenje za ujedinjenje muslimanskih zemalja. El-Kevakibi nije poznavao drugi identitet osim onoga koji mu nudi ummet, niti je nazirao sužavanje njegova političkog dometa. On je bio savremenik općeg odustajanja od temeljnih islamskih vrijednosti, na kojima je ummet nastao. Njegova ideja panislamizma je bila u ponovnom širenju tih vrijednosti. Najprihvatljiviji politički sistem jeste onaj koji ima najviše prostora za njih. Neke od tih vrijednosti su:

- opća prava u interesu zajednice, koja se imaju ostvariti u institucionalnom poretku,

- ravnopravnost svih građana, umjesto bavljenja zbranama,
28 A. el-Kewakibi, nav. djelo, str. 145 29 Ibid., str.150 30 Abdullah al-Ahsan, Ummet ili nacija, prevela Nasiha Pašić-Alijagić, Libris, Sarajevo, 2004., str. 25.-29.

232

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Sirijski reformator Abdurrahman El-Kevakibi

- ravnopravna podjela poreza svim gradovima i pokrajinama, bez
obzira na vjersku odrednicu stanovništva,

- sloboda mišljenja, dok ne dovede u pitanje opći društveni interes,31 - podjela poslova u državi, specijalizacija u različitim oblastima,
vlada kao „ummet u malom“, iskorjenjivanje nepotizma,

- opću sigurnost obezbjediti građanima, ne ulazeći u pitanje ličnih

uvjerenja i svijesti pojedinca, sve dok ne dođe u pitanje čast vjere.

Anlizirajući tadašnju vlast, autor se pita je li trenutna politika islamska, ili je to bila samo na početku svoje historije? U onom momentu kada politika odustane od svojih islamskih temelja, postaje despotska. Despotizam zadire u sva polja ljudskog djelovanja. Odbaciti vjeru i uskratiti obrazovanje znači otvoriti vrata despotizmu. Muslimanski svijet se u ovim danima razračunava sa gotovo stoljeće starom despotijom. Je li na pomolu obnova vjere i procvat obrazovanja, kao jedinih pobjednika despotizma? Je li na pomolu konačni neuspjeh sekularizacije muslimanskog društva i mišljenja? Al-Attas različite pokušaje sekularizacije i širenja mnogih ideologija, razumije samo kao jedan od načina deislamizacije muslimanskih zajednica.32

Zaključak
Sirijski reformista El-Kevakibi, za vrijeme svog relativno kratkog života, ostavio je usmeni i pisani trag svoga djelovanja. Pokretao je vlastite časopise, uređivao vladin list i pisao za druge listove. Napisao je više djela, a objavljena su dva, koja smo razmatrali u radu, „Ćudi despotizma“ i „Mekka“. Njegovo ime redovno nalazimo uz imena koja su obilježila herojsko doba u pokretu za reformu islamske misli (Afgani, Abduhu...). Jedan je od ključnih kritičara osmanske vlasti. Zbog oštrine kritike je bio i hapšen i provodio je neko vrijeme u zatvoru. U svom djelu o despotizmu, donosi kritike na račun sistema vlasti u kojima su zapostavljene temeljne vjerske vrijednosti i koji vladaju zahvaljujući neznanju svojih
31 A. El-Kewakibi, nav. djelo, str.150 32 Syed Muhammad Naquib al-Attas, Islam i sekularizam, preveo: Džemaludin Latić, Bosančica-print, Sarajevo, 2003., str.88 GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

233

Muhammed Hafizovi�

podanika. Takav despotizam je muslimanski svijet upoznao u gotovo stoljetnom iskustvu, nakon smrti ovog autora. Svojim društvenim angažmanom na poziciji gradonačelnika Halepa, nastojao je izravno utjecati na promjenu vlasti u agoniji. Svojim pisanjima je nastojao ukazati na uzroke agonije, te načine da je se prevaziđe. Jedna od bitnih odrednica mišljenja ovoga autora jeste njegov imaginarni sastanak u Mekki, odnosno prijedlog za reformu hilafeta. U djelu Mekka, El- Kevakibi daje konkretan nacrt za novi ustroj hilafeta. Predlaže raspodjelu ovlasti po zemljama članicama i definira halifina zaduženja, ograničenje mandata, vrijeme i mjesto sastanaka, obezbjeđenje itd. Najprihvatljiviji oblik vlasti smatra onaj koji baštini najveći broj islamskih vrijednosti. Ne razdvaja vjeru i politiku i smatra da uspjeh druge zavisi od prve. Čitajući njegova djela, možemo se pitati kojem stoljeću su prijemčive njihove temeljne ideje.

Abstract The Syrian reformer Abdurrahman El-Kewakibi
At the end of the 19th and the beginning of the 20th century, the Islamic world became a fertile soil for giving rise to many reformist ideas and emergence of great thinkers, which were going to produce and carry those ideas. This paper points out the name which deserves more than just making a passing reference along with the famous reformists. Abdurahman al-Kawakibi is a reformist of Islamic thought who has not been written about in our language, nor have his works been translated into Bosnian. However, his works have to be admired for their century-long relevance and we have a good reason to have a look at them. Analysis of the works of this thinker shows that he did not understand the reform as “the methodology of return to the glorious Muslim past in order to save the miserable present and uncertain future”, but he tried to make the process of reform successful by making use of the Western achievements, not regarding them as non-Islamic. With all due respect to the practice of ancient Greeks, he did not separate politics from moral, or law from justice. Successful government cannot be separated from moral and religion. In the place where everybody is trying to find a better technique for keeping the leading position, where interest is the central historic category and egoism is human essence, Machiavellism triumphs by desacralizing the idea of the crown creature, the man. 234
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Sirijski reformator Abdurrahman El-Kevakibi

Literatura
1. Al-Kewakibi, Abdurrahman, Tabaiu al-istibdad, Daru al-šarq, Bayrut, 1991. 2. Al-Kewakibi, Abdurahman, Ummu al-Qura, Dar al-Mearidž alarabiyye, Bayrut,1982. 3. Al-Attas, Syed Muhammad Naquib, Islam i sekularizam, preveo Džemaludin Latić, Bosančica-print, Sarajevo, 2003. 4. Al-Zerekli, Hajruddin, Al-Alam, Qamusu teradžim (Biographical dictionary), Dar al-ilm lilmelayin, tom III, 1992. 5. Al-Ahsan, Abdullah, Ummet ili nacija, prevela Nasiha Pašić-Alijagić, Libris, Sarajevo, 2004. 6. Bulac, Ali, Islam i demokracija, Ljiljan, Sarajevo-Ljubljana, 1995. 7. Karić, Enes, Kur’an u savremenom dobu, tom II, Bosanski kulturni centar i El-Kalem, Sarajevo, 1997. 8. Karčić, Fikret, Islamske teme i perspektive, Sarajevo, El-Kalem, 2009. 9. Karčić, Fikret, Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma, Islamski teološki fakultet, Sarajevo, 1990. 10. Karlsson, Ingmar Vjera, teror i tolerancija, prijevod sa švedskog Alija Dilbervić, Hamidović, Tuzla, 2005.god., 11. Ramadan, Tariq, Evro-američki muslimani i budućnost islama, preveli Ermin Sinanović..., Sarajevo, Udruženje ilmije Islamske zajednice u BiH, 2007. 12. Ruthven, Malise, Islam, prijevod Enes Karić, Šahinpašić, 2003. god. 13. Sharif, M.M., Historija islamske filozofije I, s engleskog preveo dr. Hasan Sušić, August Cesares, Zagreb, 1990. 14. Smajlović, Ahmed, Abdurahman Kevakibi, misao život i djelo, Islamska misao, god. III, br. 28, Sarajevo, 1981., str. 26-29. 15. Watt, Montgomery, Islamic political thought, Edinburgh University Press, 1968.

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

235

Mr. Kemal Baši�

murat hajrović hulusi život i djelo

Sažetak
U ovom radu se govori o Muratu Hajroviću Hulusiji, prilično nepoznatom našoj naučnoj javnosti. On je za relativno kratko vrijeme svoga života dosta uradio u našoj mektebskoj i muallimskoj metodici. Djelovao je u vrijeme kada se počinje upotrebljavati arebica, tako da je većina njegovih djela napisana tim pismom. Možda je to jedan od razloga zbog čega naša šira naučna javnost nije upoznata s njegovim opusom. Komparirajući neke metode o kojima on govori s današnjima, možemo uočiti dosta sličnosti, iako je u pitanju vremenski raspon od oko stotinu godina. U pripremi ovog rada smo pokušali doći do relevantne literature o Hulusiji, a ostvarili smo i uvid u većinu njegovih originalnih radova.

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

237

Mr. Kemal Baši�

Uvod
Za vrijeme vladavine Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini pojavio se znatan broj autora koji su dali značajan doprinos pisanoj riječi, a za koje se ili ne zna nikako ili se ne zna u mjeri u kojoj bi to bilo potrebno. Sigurno je jedan od njih i Murat Hajrović Hulusi. On je svojim intelektualnim znanjima i sposobnošću u značajnoj mjeri, pored ostalih (tu, prije svih, mislimo na Muhameda Seida Serdarevića, Sejfullaha Prohu, Abdullaha Sofića, Ahmeda Mahinića i dr.) pomagao rad i napore Mehmeda Džemaludina Čauševića na vjersko-prosvjetnom polju. Oni su to radili i svojim djelima napisanim na arebici. Možda je to i jedan od razloga što se o njima manje zna i što im je posvećeno manje pažnje od one koju zaslužuju. Ako imamo na umu da je Murat Hajrović Hulusi umro u četrdeset i petoj godini života, u najvećoj životnoj i intelektualnoj snazi, i ako vidimo koliko je uradio i napisao i kako je bio agilan, onda možemo samo naslutiti koji su to životni elan i energija bili. Njegova rana smrt ga je sigurno spriječila u još mnogim korisnim akcijama i u pisanoj riječi.

Život
O njegovom životu imamo vrlo malo podataka. Jedini tekst samo o njemu napisao je, koliko je poznato, dr. Rizo Džafić. O njemu znamo nešto zahvaljujući i Muhsinu Rizviću i Mahmutu Traljiću, koji su se njime indirektno bavili u nekim svojim radovima. Tako M. Traljić u jednom svom radu za njega navodi: Murat Hajrović. Bio muallim. Od godine 1910. referent za mektebe u Vakufskoj direkciji u Sarajevu, gdje je i umro 1918. godine. U Beharu je objavio u rubrici Male priče i dosjetke dvadeset kraćih priča (u I godini 7, u III 5, u IV 6 i u V 2) i šest pripovijetki (u I godini 3, u II 1 i u VI 2 pripovijetke) pod naslovom Narodne arapske pripovijetke i druge podnaslove (arapskonarodna pripovijetka, istočna pripovijetka, istočna narodna pripovijetka). U rubrici Narodne umotvorine objavio je u V godini 2 i u VI jednu narodnu pripovijetku. Osim Behara, Hajrović je surađivao u Tariku i Muallimu, te kalendaru Mekteb. U prvoj godini kalendara Mekteb (1906-07.) štampao je Sufaru za prvi razred mektebi-ibtidaija u Bosni i Hercegovini i Dvije-tri o sufari. Kao zasebne knjige štampao je Male priče i dosjetke za muslimansku mladež. Prvo izdanje je izašlo 1906., a drugo 1913. godine. Druga posebno štampana knjiga izašla je pod naslovom Glavna načela islama (arebicom).1
1 Hfz. Mahmud Traljić, „Prvi svršenici Darul-muallimina, suradnici Behara“, u: Iz kulturne historije Bošnjaka, Travnik, 1999., str. 329 – 336. Članak je prvi put objavljen u Analima GHB, knjiga XIX-XX. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

238

Murat Hajrovi� Hulusi - život i djelo

Murat Hajrović je rođen 1873. godine u Bosanskoj Krupi. Otac mu se zvao Hamza i bio je terzija (krojač). Kad se otvorio Darul-muallimin u Sarajevu, i on se upisao u ovu školu i završio je 1894. godine u prvoj generaciji. Službovao je kao vjeroučitelj u mektebi-ibtidaiji u Bihaću. Od 1910. godine bio je referent za mektebe u Vakufskoj direkciji u Sarajevu. Na konstituirajućoj skupštini Muslimanskog muallimskog i imamskog društva za Bosnu i Hercegovinu, koja je održana u Sarajevu 11. septembra 1909. godine (25. šabana 1328. po Hidžri), izabran je za predsjednika Glavnog odbora tog društva. Umro je 1918. godine u Sarajevu.

Djela
Murat Hajrović Hulusi je bio aktivan autor pisane riječi. On je ostavio neka dragocjena djela iza sebe, ili u formi knjiga ili objavljenih članaka.

Knjige
Osman A. Sokolović na dva mjesta navodi dva Hajrovićeva djela: - Male priče i dosjetke za muslimansku mladež, Islamska dionička štamparija, 8, 44 str., Sarajevo, 1906. On navodi i drugo izdanje ovoga djela: - Male priče i dosjetke za muslimansku mladež, Tisak i naklada Islamske dioničke štamparije, Sarajevo 1913., 8, 44 str. - Glavna načela islama. Za muslimansku mladež II izdanje. Sarajevo, Islamska dionička štamparija, 8, 54 str.2 Na drugom mjestu Sokolović navodi neka djela koja su nastala u koautorstvu Hajrovića s nekim drugim: - Hajrović Murad Hulusi, Glavna načela Islama, izdao Mehmed Džemaludin Čaušević, Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1324 (1906), str. 54, m8, (drugo izdanje, Sarajevo 1331/1912; - Sufara za prvi razred, separat iz Kalendara „Mekteb“, str. 65-97, 1325 (1907), m8.

2

Osman A. Sokolović, Pregled štampanih djela na srpsko-hrvatskom jeziku muslimana Bosne i Hercegovine 1878-1948, Separat iz Glasnika Vrhovnog islamskog starješinstva za 1955/56. g., Sarajevo 1957., str. 27. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

239

Mr. Kemal Baši�

Glavna na�ela islama
Ovo je poznatije Hajrovićevo djelo. Napisano je na arebici, zbog čega je bilo dostupno manjem broju istraživača. Korišteno je kao jedan od priručnika u mektebima. Na naslovnoj strani se nalazi puni naziv djela: Glavna načela islama - vjerski kitab za muslimansku mladež. Napisao: Hajrović Murat Hulusi - muallim mekteb-i ibtidaijje u Bihaću. Izdao: Mehmed Džemaludin. Na Rijaset ilmiji pregledano i odobreno. Na početku je Predgovor, koji zauzima oko stranicu i po, a koje nisu numerirane. Na kraju se nalaze informacije da je djelo završeno u Bihaću na Ramazanski bajram 1324. godine po Hidžri (što odgovara 1906. godini), a odobreno na Rijaset-i ilmiji 1912. godine. Autor se potpisao kao Hajrović Murat Hulusi, muallim. Stranica nakon Predgovora je označena brojem jedan. Na njenom početku je Bismilla, potom naslov Kelime-i tevhid. Ispod njega uokvirena islamska maksima kelime i šehadet: La ilahe illellah Muhammedun resulullah. Ovaj dio zauzima oko pola stranice, jer se pri njenom kraju nalazi naslov Imanski šarti. Ti šarti su označeni arapskim brojevima, od jedan do šest. Prvi imanski šart (vjerovanje u Allaha, dž.š.) obrađen je na stranicama 5-8. Iza njega slijedi drugi imanski šart (vjerovanje u meleke) na stranicama osam i devet. Treći imanski šart (vjerovanje u Božije objave) zauzima manje od pola stranice. Na istoj devetoj stranici počinje i obrada četvrtog imanskog šarta (vjerovanje u Božije poslanike) i prostire se sve do polovine dvanaeste stranice. Iza slijedi opis petog imanskog šarta (vjerovanje u Sudnji dan) na stranicama 12-14. Iza njega slijedi šesti posljednji imanski šart (vjerovanje u Božije određenje), na stranicama 14-17. Iza imanskih šarta je poglavlje Imami ‘Azam. Riječ je o Ebu Hanifi, osnivaču hanefijskog mezheba. Poglavlje se nalazi na stranicama 17-19. Na devetnaestoj stranici, na nepunih pet redova, nalazi se poglavlje Fard. Iza njega, na istoj stranici, počinje poglavlje Vadžib. Ni ono nije mnogo veće od prethodnog. Završava se u prvom dijelu dvadesete stranice. Na dvadesetoj stranici nalaze se tri podnaslova: Haram, Mekruh, Mubah. To govori da objašnjenju ovih pojmova autor nije posvetio mnogo pažnje. Na sljedećoj stranici nalaze se još dva kraća poglavlja: Sunnet i Mustehab. Nakon njih, na istoj stranici, počinje novo poglavlje koje je označeno arapskim brojem dva. To poglavlje je Islamski šarti. Na sljedećoj dvadeset i drugoj stranici se nalazi kraće poglavlje Kelime-i šehadet. To je prvi islamski šart.

240

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Murat Hajrovi� Hulusi - život i djelo

Nakon njega na istoj stranici počinje novo poglavlje: Pet vakata namaza. Na sljedećoj stranici je novi podnaslov: Namaski fardovi. U njemu. Na toj stranici se u jednom kraćem podnaslovu govori i o taharetu i o trima načinima čišćenja: abdestom, kupanjem ili tejemumom. Iza ovog slijedi podnaslov Abdest, koji se završava na polovini sljedeće stranice. Potom slijedi poglavlje Gusul (kupanje) koje zauzima samo šest redova, te Tejemum. Slijedi govor o nedžasetižu i taharetu, o avretu i okretanju prema kibli, o klanjanju na vrijeme i nijetu, što sve ulazi u namaske šarte. Poslije toga slijedi poglavlje Namaski ruknovi (sastavni dijelovi namaza). Na dvadeset i sedmoj stranici su navedena četiri namaska rukuna: iftitahi tekbir (početni tekbir), kijam (pravilno stajanje u namazu), kiraet (pravilno učenje u namazu), i ruk’u (pregibanje u namazu). Na sljedećoj stranici su opisana dva preostala namaska rukuna: sedžda (padanje ničice) i kade-i ahire (posljednje sjedenje u namazu). Na dvadeset i devetoj stranici se nalaze dva podnaslova Namaski mekruhi i Namaski mufsidi. Na tridesetoj stranici se također nalaze dva podnaslova: Abdeski mufsidi i počinje govor o sabahskom namazu. Na slijedećoj stranici su četiri podnaslova: Ettehijatu, Salavat, Dova i Selam. Pri kraju trideset i druge stranice počinje podnaslov Podne-Zuhr. Ovo poglavlje zauzima oko jedne stranice. Slijedi podnaslov: Ikindija-Asr. Iza ovog su na trideset i četvrtoj stranici dva podnaslova: Ahšam-Magrib i Jaci (Jacija)-Iša’. Polovinom trideset i pete stranice počinje novo poglavlje: Kunut dova. Ovo poglavlje se nalazi na stranicama 35-37. Slijedi novo poglavlje: Džuma namaz. Na trideset i osmoj stranici se nalaze dva podnaslova: Teravih namaz i Bajramski namazi. Slijedi podnaslov: Dženaze namaz. Nalazi se na stranicama 39-41. Na četrdeset i prvoj stranici se nalaze tri podnaslova: Naklanjavanje-Kada, Primjedba i Sehvi sedžda. Slijedi poglavlje Stizanje u džemat. Nalazi se na stranicama 42-44. Na četrdeset i četvrtoj stranici se nalaze dva podnaslova: Mesh na mestve i Mukim i musafir. Slijedi poglavlje Post. Poslije ovoga na četrdeset i šestoj stranici se nalaze dva podnaslova: Zekat i Sadeka-i fitr. Na četrdeset i sedmoj stranici se, također, nalaze dva podnaslova: Kurban i Hadž. Na sljedećoj stranici je početak novog poglavlja koje je označeno arapskim brojem tri: Lijepo ponašanje. Poslije njega slijedi podnaslov: Ponašenje napram starijim. Nalazi se na stranicama 48-49. Na pedesetoj stranici su tri podnaslova: Ponašanje napram svojim akranima, Budi pristojan i Budi slatke riječi. Ovaj treći podnaslov zauzima stranice 50-52. Na pedeset i drugoj stranici se nalaze dva podnaslova: Budi plemenitih djela i Ponašanje napram mlađim. Na pedeset i trećoj stranici se nalaze i dva posljednja poglavlja: Savijaj prut dok je mlad i Očuvaj svoj ugled kod mlađih. Ovaj drugi podnaslov se završava na posljednjoj pedeset i četvrtoj stranici, koja je ujedno i posljednja stranica ovog djela.
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

241

Mr. Kemal Baši�

U Predgovoru autor navodi motive pisanja ove svoje knjige: „Pošto su nam vjerski kitabi na arabskom ili turskom jeziku, to moramo te jezike najprije valjano naučiti, ako hoćemo pravo da razumimo vjersku nauku. Ali pošto mnogom prilike ne dopuštaju i nejma vremena da nauči jedan tuđi jezik, pa da onda iz kitaba vjersko znanje crpi, to se je i osjećala odavno potreba za jednim vjerskim kitabom, koji bi bio pisat u našem jeziku. Zato se potpisani iz dobre namjere usuđuje napisati ovo nekoliko listi. Ovaj je kitab podijeljen u tri dijela. Prvi dio govori o vjerovanju, to jest donosi šest imanskih šartova. Drugi dio govori o ibadetu, to jest donosi pet islamskih šartova, a treći dio govori o lijepom ponašanju. Ove tri grane vjerske nauke ne mogu se na malom prostoru obraditi kao što je ovaj kitab, ali koliko toliko ipak se ovim kitabom pruža prilika našoj mladeži – osobito onoj, koja svrši mekteb ibtidaiju, te ne nastavi nauku nadalje – da ne zaboravi svoje stečeno znanje. Uvijek se može poučiti ovim kitabom i tako znati barem glavna načela uzvišenog islama, dok nam ko god – ko ima veće znanja i spreme – ne obradi ovu nauku jezgrovitije. Nek nas Allah džellešanuhu pomogne u svakom hajirli radu! Amin ja Mudžibessailin!!! U Bihaću na Ramazanski bajram 1324. Hajrović Murad Hulusi, Muallim.“

Male pri�e i dosjetke
Ovo djelo je izdao dok je bio muallim u Bihaću. O toj njegovoj knjizi možda se najbolje govori u tekstu u listu Behar, u VII godištu, u rubrici „Listak“, u kome se donosi zabilješka: „Male priče i dosjetke za muslimansku mladež. Sakupio i napisao Murat Hajrović, mualim u Bihaću. Cijena 50 helera. Sarajevo. Tisak i naklada Islamske dioničke štamparije 1906. Primismo na prikaz knjigu pod gornjim naslovom, u kojoj se sadržaje dvadesetipet omanjih pripovjedaka na 44 stranice. Sve ove pričice poznate su našim čitateljima iz prijašnjih godina ‘Behara’, a biće da su se neke mnogim duboko zasjekle u pamet, kao ‘Tevećul’, ‘Sabur’, ‘Mudra osuda’, ‘Zavidnost’ itd. Knjiga je valjano opremljena, te se može lijepo, a našoj mladeži naročito preporučiti. Opaža se bugjenje svijesti i volje za čitanjem kod našeg naroda, naročito mlađe generacije, pa ne bi sgoreg bilo, kad bi se ove i ovakve u islamskom duhu pisate knjige čitale i po mogućnosti što većma zamjenjivale sa stranim knjigama, koje više puta pogubno djeluju na čitatelja. U ovom pogledu zaslužna je vrlo islamska štamparija što je uzela
242
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Murat Hajrovi� Hulusi - život i djelo

u svoju nakladu ovako jedno djelo. Knjiga se dobiva samo u knjižari braće Bašagića u Sarajevu“.3 Kao ilustraciju načina na koji je Hulusi pisao svoje priče, navodimo jednu:
Nesmotrenost Pripovijedaju, da je došao jedan naš čovjek u Stambol raz ulefe, pa išao svaki dan na kapiju, da mu isplate, a oni pošto ne hite, govorahu mu: „Čekaj do sutra!“ On je, ako ćeš, i mogao čekati, pošto je bio musafir kod jednog vezira, s kojim je zajedno sjedao za sofru, i tu mu je bilo vrlo lijepo. Jednog mu jutra na um pane kuća, te se stane misliti, kako mu je kod kuće, da se nije ko razbolio itd. Za to on sjede za sto, pa napiše jedno pismo kući. Taj sto bijaše zelenom kadifom pokriven, pa kad je zamočio kalemom u murećef nekako, zar tako htjelo da bude, prolije sav murećef po toj kadifi, na što problijedi od stida. Razmišljajući, kako će mu tekar biti mrsko, kad to vezir bude vidio, sjeti se svoje džepne čevre, te je izvadi i stade njom trati murećef po kadifi, ko ne bi li makar što god manje bilo, jer je još više čevrom razmazao. Na to ostavi čevru u džep i sjede čekati, ne će li koji sluga unići. Do malo unigje jedan sluga i on mu kaza, što je uradio, zamolivši ga da promijeni i tu kadifu, jer veli, da bi volio propasti u zemlju, nego biti kod vezira, kad ugleda tu zamazanu kadifu. - E bolje bi bilo, da to nijesi uradio, dočeka sluga, ali se baš nemoj toliko žalostiti, nije to baš tako golem zijan. Za tim digne sluga sa stola tu kadifu, a metne novu. Tog je dana vezir imao musafira na ručku, pa i njega kao musafirapozove s njima. Ali, nije danas ručak s onim musafirima kao što je sa samim vezirom. Sad prostriješe jedan čašaf na koji će se metnuti sofra, ali stim čašafom bijahu u svezi peškiri, koji se ne meću samo po krilu, već ih treba nataknuti na vrat, da se i prsa pokriju. On je gledao u njih, pa je sve radio, kao i oni. Kako mu drago, počene se ručati. Kad je došla k’zatma, oni komadi debele ovnovine, njemu bi mrsko uzeti komad, što je bez kosti, već on uzme kost, a kad je ogoli, vidje, da se je prevario.

3

Behar – List za pouku i zabavu, God. I-XII (1900-1911), Izbor, Sarajevo 1990., str. 366. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

243

Mr. Kemal Baši� - Ih majko moja, gdje ću je metnuti? Upita sam sebe, jer ne mogaše metati masne kosti po takoj sofri, koja je bila čista ko staklo, niti je moguće vratiti u sahan. Razmišljajući, što će od puste kosti, oči mu utekoše na prozor u kom je bilo čisto staklo, da se nije mogao opaziti, na što on mišljaše, da je prozor otvoren, te baci kost, ali u taj čas, staklo ciknu. Kad to bi, oni prasnuše u smijeh, ali njemu ne bijaše do smijeha; on je gorio od stida, a za tim ga oblije znoj, te izvadi čevru iz džepa i stade trati znoj s lica, na što se oni još većma smijahu, a sad i njemu na um padne, da se tare onom čevrom, kojom je trao muraćef sa one kadife. On ne mogne dalje durati, već skoči od sofre, zaboravivši, da je natakao na vrat peškir, koji je u svezi sa čašafom, na kojem je sofra bila, na što se sad i sofra prevrne. On se gubio od stida, a gosti se samo smijali, a iza tog isposluju mu ulefu, te on ode svojoj kući. On se sjećao do smrti tog slučaja.4

Muhsin Rizvić u svom djelu Bibliografija književnih priloga u Beharu, u podnaslovu Narodne pripovijetke navodi sljedeće bibliografske jedinice Hajrovića:

- Uzeo vrag radi blaga. Narodna pripovijetka. U rubrici: „Narodne - Adžo i div. U rubrici „Narodne umotvorine“. Narodna pripovijetka.
5/1904-1905., 17, 268-270; 1. januara 1901;

umotvorine“. Narodna pripovijetka. 5/1904-1905, 5, 77-78; 1. jula 1904;

- Dva brata (Narodna pripovijetka). U rubrici: „Narodne umotvorine“. Narodna pripovijetka. 6/1905-1906., 6, 93-94; 15. jula 1905.5

U podnaslovu Istočne narodne pripovijetke Rizvić navodi sljedeće Hulusijine: - Tevećul. Arapska priča. Narodna arapska pripovijetka. 1/19001901., 7, 109; 1. augusta 1900. - Sabur. Arapska pripovijetka. Arapska narodna pripovijetka. 1/1900-1901., 9, 135-136; 1. septembra 1900.

4 5

Behar – List za pouku i zabavu, God. I-XII (1900-1911), Izbor, Sarajevo 1990., str. 278. Muhsin Rizvić, Behar – književnohistorijska monografija, Sarajevo 2000., str. 565566. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

244

Murat Hajrovi� Hulusi - život i djelo

- Zavidnost. Arapska pripovijetka. Arapska narodna pripovijetka. 1/1900-1901., 12, 186-187; 15. oktobra 1900. - Mudra osuda. Istočna pripovijetka. U rubrici: „Narodne umotvorine“. Istočna narodna pripovijetka. 2/1901-1902., 15, 236-237; 1.decembra 1901. - Kome Bog daje, ne pita se čiji je sin. (Istočna priča). U rubrici „Narodne umotvorine“. Istočna narodna priča. 6/1905-1906., 16, 251-254; 15. decembra 1905. - Prva muka-pošljednja last. Istočna pripovijetka. U rubrici „Narodne umotvorine“. Istočna narodna pripovijetka. 6/1905-1906, 19, 300-301; 1. februara 1906. – 20, 315-316; 15. febrara 1906.6 U istom (Bibliografija književnih priloga u „Beharu“) u podnaslovu Male priče i dosjetke Rizvić navodi najviše radova Murata Hajrovića, što je proizašlo iz samoga naslova knjige. Rizvić navodi sljedeće: - Male priče i dosjetke. Sadržaj: Lakomost; Čarobni dolaf. 1/19001901., 14, 221; 15. novembra 1900. - Male priče i dosjetke. Sadržaj: Dvostruko ogledalo; Više mene stoji; Jedno za drugo; Bakil. 1/1900-1901., 15, 236; 1. decembra 1900. - Male priče i dosjetke. Sadržaj: Mutevekili. 1/1900-1901., 18, 286; 15. januara 1901. - Male priče i dosjetke. Sadržaj: Ptičiji jezik; Dječija igra; Lisičina; Slijepac. 3/1902-1903., 3, 56-57; 15. juna 1902. - Male priče i dosjetke. Sadržaj: Smatraj pošljedak. 3/1902-1903., 6, 87; 15. jula 1902. - Male priče i dosjetke. Sadržaj: Pjesnik i krojač: Batar. 4/19031904., 1, 7-8; 1. maja 1903. - Male priče i dosjetke. Sadržaj: Slušaj roditelje; Hajdučki nož. 4/1903-1904., 13, 195-196; 1. novembra 1903. - Male priče i dosjetke. Sadržaj: Mljekar, Nesmotrenost. 4/19031904., 22, 338-339; 15. maja 1904. - Male priče i dosjetke. Sadržaj: Pamet caruje, a snaga klade valja; Mala kruška. 5/1904-1905., 11, 173-174; 1. oktobra 1904.7

6 7

Muhsin Rizvić, Behar – književnohistorijska monografija, Sarajevo 2000., str. 571. Ibid, str. 580-581. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

245

Mr. Kemal Baši�

�lanci
Hulusija je objavio i nekoliko vrlo uspješnih i, duhu vremena, primjerenih članaka. Tako je u Mekteb-salnami za hidžretske 1325. i 1326. god. objavio rad pod naslovom Dvije tri o sufari. Rad se nalazi na stranicama 58-64. Na kraju je potpisan: Bihać, koncem ša’bana 1324., Hajrović Murat Hulusi, muallim. Po broju stranica rad nije veliki. U njemu su date opće upute muallimu o tome kako će djeci objasniti potrebu učenja sufare, kako će se djeca vladati u mektebu, u kući i na ulici, o uvođenju djece u sufaru i pripremanju za učenje osnovnih pojmova o slovima, slogovima, brojevima i dr. autor kaže:8
Prije nego počnemo govoriti o uporabi sufare da progovorimo nekoliko i o tom, je li nam potrebna jedna ovaka sufara? U prvom razredu djeca kroz šest-sedam mjeseci oporave učiti u kelam kadimu, te do ispita samo uče ili pišu. Kod oba ova rada djeca su pripremana gledati predase, te se tako i nauče gledati predase. Zato u drugom razredu ima muallim dosta muke dok djecu priuči gledati use. Trebalo bi već u prvom razredu naučiti djecu, da kod kazivanja paze u muallima. Osim toga počinje se u drugom razredu razgovarati sa djecom, to jest muallim pita, a djeca odgovaraju, dok toga u prvom razredu nije bilo, to se sada i djeca i muallim nađu u neprilici, jerbo počinju nešto sasma novo. Kod svakog dersa, pa iz kojeg kitaba bilo, kazuje muallim na tabli pišući na svom jeziku sa turskim hurufatom, ali sad ni to ne ide tako lahko, ne mogu djeca ni svog jezika učiti odmah, dok se najprije ne zapute. S toga ovom sufarom more muallim s božijom pomoći mnogo postići. Pa najprije zaputi djecu kako se imadu vladati u mektebu, napolju i kod kuće. I dosad su muallimi to činili, ali to je bivalo na polasku kada je djeci više stalo da idu kući, nego do muallimova svjetovanja. Ova sufara pruža muallimu zgodu, da sa djecom raspravlja o vladanju i ponašanju, kao o najprečem predmetu. Tome još koliko će i roditelji pridonijeti, jerbo i oni kad čuju od djece, da nešto tako iz sufare uče, počinjaće kazivati djeci vrijednost onih nasihata. Osim te neprocjenjive vrijednosti ova sufara ima i tu vrijednost, što more muallim ovom sufarom pripremiti djecu za drugi razred i to: nauči ih slušati i pisati svoj jezik, te ona znaju svaki ders na tabli proučiti i potom u svoju bilježnicu prepisati.
8 Opredjelili smo se za navođenje cijelih nekıh Hulusijinih članaka zbog toga što su napisani na arebici, pa su time dostupni manjem broju čitalaca, ali i kao primjer da se i o ovoj temi vrlo ozbiljno pisalo u Bosni i Hercegovini i prije stotinu godina. GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

246

Murat Hajrovi� Hulusi - život i djelo To je ukratko svrha i cilj ove sufare, a sad ćemo dvije tri reći, kako se može ova sufara s djecom obraditi. Ova sufara se može početi od prvog maja. Za minulih sedam mjeseci djeca su naučila polahko učiti u kelam kadimu. Ako je muallim za to vrijeme s njima pisao imena i brezimena, onda su djeca do prvog maja mogla naučiti najmanje ove harfove: p, c, ž. Od maja do konca jula. Kada biva ispit ima tri mjeseca, ili devet hefti; od toga kad odbijemo jednu heftu u ispit, ostane osam hefti. Ako odredimo u hefti četiri saata za predavanje sufare, onda imamo od prvog maja do ispita trideset i dva saata, a to je po dva saata za stranicu sufare. Obrađuje se jednostavno ovako: Na prvom saatu prikazuje se i to najprije obradi se na pamet, zatim prouči se jednom s table, a onda prouči jednom muallim iz sufare; iza muallima prouče i nekoja djeca, koja bolje znadu. Isti se ders zada da ga prepišu i da ga u rukopisu na dojdući saat donesu. Na drugom saatu pregleda se rukopis; onda uče svi po malo iz sufare i to traje četvrt saata, a onda se na grnji način uzme novi ders. Na prvoj stranici sufare stoje harfovi i hareke. Ako se je otprije – kako kazasmo – s djecom pisalo, možda nejmaju novi harfova više od dva-tri. Novi se harfovi izvode iz riječi n, p. para (p), car, carica (c) itd. Pa se prelazi na drugu i na treću stranicu, đe se uče proste slogove, tj. slažu po jedan harf sa drugim harfom, koji stoji za hareke. Nekoji harfovi nijesu napisani u sufari, ali na tabli treba sve harfove napisati i ispremetati, da ne dođu onim redom, kao što su u sufari. Otprilike ovako: ba,bu,bi,be,bu,bee itd. I ovdje se radi najprije na pamet i to muallim pita kako se izgovara ( b ) i ( elif ), ( b ) i ( j ), a djeca izgovaraju. Iza ovih slogova dolazi stranica sa primjerima. Napiše se ta stranica cijela na tablu i dolaze djeca jedno po jedno i to najprije koja su bolja, pa uče kratke rečenice polahko, nipošto brzo, pokazujući tankom šipkom na svaki harf u riječi. Poslije toga dolaze slogovi od dva harfa i harfa za hareke. Ovo je poučno za djecu, zato ove slogove treba temeljito obraditi na pamet i to treba da muallim najprije nekolika taka sloga izusti. Otprilike: (b, r) i (elif) bira: (t, r) i (i) teri; (p, r) i (e) pere; (s, l) i (elif) sila; (s, t) i (o) sto itd. A onda pita djecu i tek onda napiše riječi na tablu i to razgovjetno u dobru razmaku. Opet neće to ići tako glatko, ali će ipak malo po malo nadoći. U trećem članku dolazi nam prva vježba. Prvi odlomak govori o učenju, drugi o voću, a treći o domaćim hajvanima. Prije nego se
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

247

Mr. Kemal Baši� vježba napiše na tablu govori se sa djecom o pojedinim predmetima i muallim pita: Šta radimo u mektebu? Po čem pišemo? Na što djeca odgovaraju. Onda se zaključuje predmet učenja sa rečenicama: Uči dobro pa ćeš znati. Bez muke nejma nauke. Bolje je znati, nego imati. Onda se tako drugi i treći odlomak ispita i sad se tekar napiše na tabli cijela vježba. Dolaze djeca jedno po jedno i uče s table. A iza toga otvori se sufara i nađe se ta vježba. Najprije prouči je jednom muallim, a onda uče djeca koja bolje znaju i to po rečenicu. Ako ima mnogo djece, a ako je malo djece, mogu po odlomak. Sa datim se zadatcima vježba, da je prepišu i da je donesu do na idući saat. Na ovaj način i ostali se članci obrađuju. Četvrti članak govori o brojevima. Brojevi su napisani najprije harfovima, a onda brojkama od jedan do hiljadu. Ne mogu se brojke lahko naučiti, ali ipak neka znaju, da se mogu brojevi napisati i drugim znacima osim harfova. Istina razvijena će djeca naučiti sve brojke i sami razbrajajući stranice po kelam kadimu i po drugim kitabima. Peti članak „Hajde u mekteb“. Od ovog članka počinje se s djecom razgovarati tj. muallim pita, a djeca odgovaraju. Svrha ovog članka jest ta, da se nauče djeca, kada i kako im treba dolaziti u mekteb. Obrađuje se, kao što smo rekli u vježbi trećeg članka. Šesti članak „Zašto idemo u mekteb“ poučava djecu svrhu mekteba i učenja. Iza ovog članka more muallim prije pisanja i učenja mnogo pitati i dolaziti sa djecom do velike pouke. Sedmi članak „Vladanje u mektebu“ bavi se o tom, da djeca postanu ozbiljna najprije u mektebu, a onda će biti i napolju. Osmi članak „Roditelji“ potiče djecu da razmišljaju o teretu i brigi, koje snose njihovi roditelji u ime njiha. Ona će na to početi cijeniti roditeljski rad, a iza toga dobijaće volju, da im se oduže, a to je, jedno riječi, biće poslušni. Deveti članak „Muallim“ sprijateljuje djecu sa muallimom, jerbo ima djece, koja drže muallima za najvećeg neprijatelja svog. To dolazi otud, što nekoji roditelji straše svoju djecu hodžom. Deseti članak „Braća“ jača u djecu bratsku ljubav. Jedanaesti članak „Društvo“ uči djecu kakvi bi trebali da budu svi.

(Sufara za prvi razred mektebi ibtidaija u Bosni i Hercegovini – složio i napisao Hajrović Murat Hulusi muallim u Bihaću)

248

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Murat Hajrovi� Hulusi - život i djelo

Ovaj članak ima jedanaest podnaslova, koji bliže određuju ono o čemu se u njima govori. Ti podnaslovi su: Harfovi i hareke, Brojevi, Hajde u mekteb, Zašto idemo u mekteb, Vladanje u mektebu, Roditelji, Muallim, Braća i Društvo. Označeni su arapskim brojevima. Sufara počinje prvim poglavljem Harfovi i hareketa. Ono zauzima oko tri i po stranice i najduže je. Podijeljeno je na tri dijela, označena arapskim brojevima. Interesantna su objašnjenja za pojedina slova, data u vidu fusnota. Tako se u prvoj fusnoti, vezano za slovo „đ“, kaže: „Ovaj se harf može upotrebljavati u našem jeziku mjesto gj, dj kao naprimjer: đak, geđesi, lađa, leđa.“ U drugoj fusnoti se, vezano za slova c, ć, č, kaže: „Pošto islamskoj štampariji još nijesu stigli naručeni znakovi, to se ovaj harf sad zasad upotrebljava namjesto c, ć, č. Naprimjer: car, carica, oči, čitaj, Sarajlić, Hajrović itd.“ U trećoj fusnoti, vezanoj za slova „o“ i „u“, Hajrović kaže: „Ovaj se harf upotrebljava i namjesto o, u, kao naprimjer u riječi olur od olmak, olur od olmek“. U drugom podnaslovu (Hajde u mekteb) Hulusija daje praktične upute djeci koja idu u mekteb:
U mekteb treba dolaziti svaki dan i na vrijeme. Ne treba posve raniti, niti treba kasniti. Najbolje će biti da upitaš matere je li vrijeme polaziti. Ona će ti svaki put pravo kazati. U mekteb se ide putem. Ne treba ići preko bašča đe ima plotova ili taraba. Nemoj ići po sredini ceste, jer sredinom idu kola i konji. Na putu ne treba stajati, ne treba se niskim svađati, a kamo li kamenom bacati.

Sljedeći podnaslov zauzima svega devet redova i nalazi se na sedamdeset i prvoj stranici. U njemu Hajrović navodi:
Mi idemo u mekteb da naučimo šta nam treba znati. Najprije moramo znati, da ima Bog (džellešanuhu), Koji je sve stvorio. Onda trebamo znati kako se klanja namaz i kako se posti ramazan, kako se dijeli zekat i kako se hadž čini. Još nam treba znati kako se pazi otac i mati. Zatim, trebamo znati učiti i pisati. Ko ne zna učiti ni pisati, taj je slijep kod očiju. Blago se onom ko je učen, a teško se onom ko je neznalica. Bolje je znati nego imati.

U podnaslovu Vladanje u mektebu Hulusija kaže:
U mektebu imamo svaki svoje mjesto. U mektebu učimo i pišemo ili pazimo šta nam muallim kazuje. Svaki dan znamo više. Soba u kojoj učimo zove se sinif ili razred. Ja sam ove godine u prvom razredu, a do godine – ako Bog da – biću u drugom, ako se lijepo uzvladam i ako dobro uzučim.
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

249

Mr. Kemal Baši� Ko se lijepo vlada, svakom je drag. Bolje je dobar glas nego zlatan pas.

Pod rednim brojem osam je podnaslov: Roditelji. U njemu autor navodi sljedeće riječi:
Mi imamo svoje roditelje i to oca i mater. Otac radi po vazdan, pa nam kupi što nam treba. Nijesmo gladni, nijesmo žedni, a nijesmo ni goli. Da nam nije oca ko bi nam sve to nabavio? Mati sprema ručak i večeru, a sašije nam gaće i košulju. Da nam nije matere, bilo bi nam vrlo nezgodno. Teško je onom ko nejma oca ni matere. Ko nejma roditelja on je sirota. Pomozi siroti koliko moreš!

Pod rednim brojem devet je podnaslov Muallim. U njemu autor kaže:
U mektebu imamo svoje muallime. Od njih učimo, što nam treba znati. Kad se lijepo vladamo i kad dobro učimo i oni nas vole. Brane nam raditi što ne valja, pa ih mi volimo. U razredu slušamo što nam kazuju. Kad nas šta zapitaju onda mi odgovaramo. Na pitanja treba odgovarati potpuno. Treba najprije razumijeti zašto se pita, pa onda odgovarati. Slušaj roditelje, jer te oni hrane i muallime, jer te oni uče.

Deseti podnaslov je Braća. U tom podnaslovu Hajrović navodi:
Ešref je imao dva brata, Jusufa i Saliha. Jusuf je bio golem, pa je radio sa ocem na njivi, a Salih je bio vrlo nejak, da nije mogao ni hodati. Ali Ešref je jako volio svog nejakog brata. Kad nije imao drugog posla, zabavljaše ga i to: učaše ga govoriti lakše riječi i vodaše ga polahko za ruku da mu prije prohoda. Čuvaše ga da nebi pao. Ili da ga nebi vatra opržila. Ešref je zbog svoje dobrote bio u kući svakom drag.

Posljednji je jedanaesti podnaslov Društvo. U njemu Hulusi navodi:
Hajde da čujemo, zašto su djeca volila svog druga Selima i jesu li trebali da ga vole. Jesu, jer je Selim bio vrlo uljudan. U mektebu nije nikome govorio ružnih riječi, niti je ikoga javljao muallimu. Njemu su djeca bila draga kao da su mu braća. Vidjevši djeca, da on njiha voli, onda su i ona njega volila. Selim je bio sirotan, jer je bio dobar. Ko je dobar taj je svakom drag. Umiljato janje dijele ovce dvije. 250
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Murat Hajrovi� Hulusi - život i djelo

U mektebi salnami za 1326. hidžretsku godinu Hulusija je objavio članak pod naslovom Zašto nekoja djeca neće da idu u mekteb (za roditelje i staratelje napisao M. Hajrović). Članak se nalazi na stranicama 59-70. Po broju stranica, to je duži članak. Zbog njegove važnosti i zanimljivosti sadržaja, donosimo ga u cjelosti:
Za roditelje i staratelje nema većeg veselja, nego kad im djete dragovoljno ide u mekteb i kad lijepo uči, ali nema ni veće muke nego kad čovjek ne može šale svoje dijete okrenuti u mekteb. Ovaj se pošljednji čudi, šta je njegovo dijete, pa ono neće, da ide u mekteb i rada bi znati, koji je uzrok tome, zato ne će biti hrđavo ako ovdje navedemo nekoliko takvi uzroka i ako se malo pozabavimo i o tom odakle ti uzroci dolaze, te kako bi se ti uzroci zapriječili. 1) Do šeste godine ostaje dijete kod kuće, pa ako mu je bilo dozvoljeno od roditelja i staratelja da radi što hoće, onda je za takvo dijete mekteb jedno mjesto đe se pati. Ljudi koji su svoj vijek potrošili u izučavanju načine uzgajana (usuli terbije), izumili su i to da treba otvarati mekteb za djecu ispod šeste godine. U tim mektebima ne uče djeca ništa iz kitaba. Niti pišu, nego se samo priučavaju na dolazak. Taki se mektebi otvaraju po naprednim zemljama, ali u nas o takim mektebima ne more biti ni zbora. Kad stupi dijete u treću godinu, počne razumijevati, a na koncu godine mahom razumijeva, što mu se rekne i pomalo zna na nekoja pitanja odgovarati. Od sada treba početi sa djetetom rad, koje će pripraviti dijete za mekteb. Svrha toga rada jeste ta, da se dijete nauči, da treba na zapovijed raditi, čuvati, paziti na ono što mu se govori i po mogućnosti misliti. Radove treba uzimati lahko i jednostavno samo se treba čuvati da se tim radom dijete ne uči na sebičnost. Ne treba govoriti djetetu: „Donesi mi onaj ibrik“ da se napijem, ja ću ti dati krajcer. Ne treba davati djetetu ni takvog rada, đe bi moglo kvara napraviti. Kada barataju sa staklenim stvarima, ako im se hoće zapovijediti da naliju vode iz ibrika u čašu, onda ih prije treba upozoriti, da se more čaša lahko razbiti, pa da je dobro čuvaju. Kad dijete učini kvara, ne treba ga za to šibati, bolje je dokazati mu, kako neće valjati bez one stvari. Đe ima više djece, onda se narede oslovi, šta će koje raditi. Mogli bi se preporučiti poslovi kao izbirata izmiješana žita, voća, povrća itd. U kući, a na polju osobito u bašči čupanje trave po jarkovima između lijeha, kopanje sitnih drva po avliji i uopće šta smeta, te što treba ukloniti da bude nešto ljepše. Zatim vrlo je korisno ako dijete sjedi kod starijeg brata, koji polazi mekteb pa gleda, kako se
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

251

Mr. Kemal Baši� piše i sluša, kako se uči. Ako se opazi da je mališan od brata primio kakvu priču, ili pjesmicu nek mu se dozvoli, da je kaže kako je on razumi. Ne treba ga svaki čas i u najmanjoj stvari popravljati dosta je da mu se vježba vid, sluh i što se uči na posao. 2) Ima u nas običaj malo dijete strašiti hodžom i prijetiti mu mektebom, kad se sva istroše sredstva, te se ne more ni čim više umiriti, onda se počinje obično ovako: Stani ti alčače, kad nećeš da se umiriš, ja ću tebe sutra odvesti u mekteb onom bradatom hodži, što no djecu mlavi. A, i roditelji i staratelji, kolika je pogreška vaša, promislite samo, o vakim i ovom sličnim govorom dijete predstavlja sebi mekteb da je to jedno mjesto, koje je određeno za patnje. Ako čovjek pođe kašnje faliti mekteb, onda dijete uči od uzgajatelja nestalnost i laž. Nikad ne treba djeci dvostruko kazivati, ni pravac mješati, jer se tim ne uzgajaju kako treba, uče se na lukavost (hilekarlik) naprotiv treba djeci faliti mekteb i buditi u njima volju za mektebom. S toga bi se moglo preporučiti da se djeca prije nego pođu u mekteb radi nauke kadkad povedu naročito prigodom kakve svečanosti kao kad je hatmena dova, kad je ispit, kad se dijele siromašnoj djeci haljine itd. U ovom zadnjem slučaju samo zgodna djeca mogu biti prisutna, a u onim prvim slučajevima mogu se naći i siromašna djeca. Ovake svečanosti mektebske ogodno se doimaju male djece i u njima porađa se volja za mektebom, te će jedva čekati čas kada će poći u mekteb. Odavle se ne razumi da bi trebalo voditi malu djecu u mekteb, te da sjede besposlena kod brata za klupom. Ima i taj običaj kod nas ali se taj običaj ne more preporučiti više stoga, što takva djeca puno smetaju onoj djeci, koja moraju učiti, jer takva djeca nešto moraju da rade a svaki je rad osim nastave za vrijeme predavanja štetan za nastavu osim toga taka djeca, koja su tu samo da sjede ne imaju nikakve slobode ni rada, što bi ih moglo zabaviti već se samo gegaju na klupi dok na pošljetku zadrijemaju i zaspu. Osim toga što more pasti sa klupe i neugodnost prouzrokovati postaje, zakržljana razuma i uči se ljenčarenju. 3) Ima u nas običaj povesti dijete u mekteb, pa u koje bilo doba godine, ali to tako ne bi smjelo biti. Kad ne počne dijete od početka i kad mu nije poznat početak, ne može srijede ni konca razumijevati. Tako sad za dijete bude prvi dan dolaska u mekteb težak i neugodan i ono gleda, kako bi se ispod toga tereta izvuklo. Ono ne razumije da mu se treba truditi dok ne stigne svoje društvo. Nit se to od njega ima pravo tražiti. Osim toga ako još muallim efendija 252
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Murat Hajrovi� Hulusi - život i djelo malo upotrijebi sile, ne bi li i ono učilo društvom uporedo, onda to dijete na svaki način mora bježati glavom. Muallim efendija ne bi trebao da sili na učenje dijete, koje je kasno došlo u mekteb, ali opet i mora, jer na koncu godine će reći staratelj (velija) djeteta da mu dijete te godine nije ništa naučilo, jer da ga je kasno davao u mekteb, već obara krivicu na muallima ili na sistem novih mekteba, pa je s toga muallim u takvom slučaju u neprilici. 4) Ima puno staratelja, koji svoje dijete prvi dan pošalju u mekteb samo, ili po komšinskom djetetu ili ga i oni dovedu, pa kažu: „Evo ovo moje dijete pa neka uči ja hoću, ako ne bi htjelo, onda tvoje meso, a moje kosti.“ Biva moreš ga biti, misli reći. Sve to kako i kad bi bilo, no opet nije dosta ni za muallima, ni za staratelja. Treba muallim da ispita staratelja, da li ima dijete kakve duševne ili tijelesne mahane, šta treba da staratelj kaže, bez toga dogodi se da jedno dijete, koje je kratka vida, ili koje je gluho cijele godine uzalud dolazi. Kad se zna dijete kratka vida, ili gluho, posađuje se u prvu klupu. Tako djecu, koja nijesu duševno ili tijelesno potpuno usavršena, treba zabilježiti baška na jednom komadiću papira i metnuti tu bilješku na takvo mjesto, đe će uvijek biti na očima muallimovim, jer na to dijete treba veće paziti. Ako se s tom djecom bude postupalo ko s drugom, ona će ostaviti mekteb. 5) Kako god nijesu svi prsti jednaki na ruci, tako nijesu ni sva djeca jednake duševne sposobnosti. Ima dijece, koja vrlo lahko shvate zadatak a ima ih i takve, koja uz najbolje metode teško shvataju. To su gabije (tupa razuma); za takvo se dijete uzimaju inštruktori i kućni muallimi, ali se o tom u nas ne more još ni govoriti. I roditelji i staratelji mogu biti kućni muallimi, ali se ne može baš svakom dozvoliti, da i nosi prosto naročito, da uči dijete početne nauke kao recimo da ga upućuje u pisanje i učenje arapskog pisma, jer je početna nauka kod djece tako klimava, da je more i promjena i pitanje poremetiti. U nas ima običaj kod muallima kušati djetetom svakako, biva da ga uviježba, pa čak nekoji muallimi traže od dijece da znadu od zada proučiti elif; to je suvišno. Ima i tome mjera a to je da se izbjegne „mekanizam“ tom promjenom načina učenja more se početi tekare onda, kad dijeca ovarišu učiti. Male promjene mogu na početku djeci razum raspršiti, pa da ne znaju nikad kraja naći, a veće i čudnovate promjene mogu djecu i onda kad ovarišu učiti pomesti. S toga samo nekoji roditelji i staratelji, koji su malo upućeniji u predavanje mogu svojoj djeci biti kućni
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

253

Mr. Kemal Baši� muallimi u predavanju nauke. Koji se pak u tome ne razume, bolje je da ostave djecu, da se uče samo od muallima. Više puta dogodi se i to: pa dijete kazuje nešto ovako i tvrdi da mu je tako hodža kazivao, što more da ne bude istina. A staratelj kaže onako more biti pravo, ali sad prepirući se dijete sa starateljem može izazvati staratelja i to ako vjeruje djetetu da mu je hodža onako kazivao, pa da rekne: „Bogme taj hodža onda ništa ne zna“. Tako nešto ne bi smjela djeca čuti od svojih staratelja, jer će djeca onda početi omalovažavati muallima i njegova predavanja. Dakle da se tako nešto ne dogodi, bolje je svakako, da sami muallimi uče djecu osobito s toga što je naša početna vjerska nauka na turskom jeziku, gdje ako ne u sadržaju a ono sigurno u davanju manije more drukčije biti u muallima, a drukčije u roditelja. Da, to bi jasno bilo kad bi bili kitabi na našem jeziku i onda bi bez sumnje svaka kuća bila mekteb barem onda kad dijete ovariše učiti i tako bi načisto bio svako. Dakle taka djeca koja su tupa, te ne mogu stizati svakidašnje predavanje. Ako se pođe s njima silom postupati i ako se bude od njih tražilo ono, što nijesu u stanju naučiti, razumije se, da će i djeca počinjati krajčiti od mekteba. S toga treba da staratelj odmah od početka tako početi, jer ta tupa djeca kad čuju nešto od muallima, pa onda još od ostale djece, bez sumnje utuviće i ona. Obično dijete sluša muallima i svoje društvo dok ne ponovi, a čim ponovi, onda se ne nada da će ga muallim pitati i onda uzme misliti nešto drugo, more biti nešto drugo, što je izvan predmeta, koji se u taj mah predaje. 6) Više puta polazi jedno dijete neko vrijeme u mekteb, ali se kašnje odbije samo, da ga ne moreš šale navratiti. To je vrlo zijan za dijete, jer će mu ta godina otići uzalud. Za to se treba odmah postarati i istražiti uzrok tome. Tome more biti puno uzroka, ali da mi navedemo one, koji se najviše događaju. Od takih uzroka, jedan je što dijete ne zna učiti kao njegovo društvo. Djeca, koja umiju učiti, ne će mekteba bježati. Za to treba nastaviti da dijete poredi drugoj djeci. Čim staratelj dozna, da mu dijete uči lijepo, onda treba da ga redovito šalje. Osim bolesti ne bi smjelo ništa dijete zastaviti, da ne ode u mekteb. Jer dijete koje samo cijeli dan ostavi mekteb odmah mu počne hladiti. S toga griješi staratelj što tobože da djetetu očinu ljubav – povede ga u vrijeme mekteba nekuda na teferič, ili ga zbog kakva malog posla ostavi kod kuće. To je malenkost – misli se – ali se njemu ta malenkost more vrlo osvetiti i to ovako. Jedan dan ostavi ga roditelj i ono sutra dođe u mekteb, ali ne zna ono, što se je prošli dan učilo. Ne mogavši porediti svom društvu isprva se stidi; 254
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Murat Hajrovi� Hulusi - život i djelo a kašnje se nauči ne znati, te onda počne sam izostajati i sad tome djetetu neima lijeka šta god upotrebiš. Biće još gore, ali pošto se nešto ipak mora činiti, to će biti najbolje da mu se zadaju ona pitanja, na koja se misli da more odgovoriti, te da se djetetu gleda na svaki način sačuvati volja za mektebom. Kad se opazi da dijete ima volju za učenjem dotle će – more biti – trebati ponavljati ono gradivo, koje on nije slušao. Te se onda malo više s čim o tom zabavi. Zato treba muallim da vodi pomno brigu o onoj djeci, koja nekada i stane od mekteba i da zna šta je i ono vrijeme, kad nije dotičnog djeteta bilo, predavao. Za to treba raspored nastavnog gradiva, po kojem se more znati, šta se je i koji dan učilo, te treba još taku djecu baška osim razrednici zabilježiti i tu bilješku imati uvijek na očima. U tu bilješku – razumije se – treba zabilježiti brezime i ime. Zatim datum i broj izostalih saata, te razlog zašto nije dolazio. Ta bilješka vrijedi dok ono dijete izgubljeno gradivo ne postigne. Ako staratelj opazi da mu dijete redovito ne dolazi u mekteb, treba da se odmah postara i da dijete privodi mektebu. Ovo vrijedi samo za onu djecu, koja dobro uče, jer lahko shvaća propisano gradivo, te misli, da im more biti da ne dolaze svaki dan. Ovaka djeca obično vole zabave izvan mekteba, te će često ostati na sokaku među onom djecom, koja ne polaze nikako mekteba. A kad dođe kući – razumije se – da će na upit kazati, da su bili u mektebu. I ako ta djeca na prvi pogled ne gube ništa, ipak se ne more dozvoliti nikom ne uredan polazak, jer more biti na koncu hrđavo, a to je mogo malo po malo zanemariti mekteb i učenje. Zato nije dosta dovesti u mekteb i upisati ga i ništa više, naprotiv staratelj treba dase počesto navrati u mekteb, te da upita muallima, da li mu dijete redovito dolazi, ako čuje, da – što no riječ – šara, onda neka ne čeka ni malo, već neka ujduriše kašnjući otprilike nako kako se donosi od bakala potrebne stvari za kuću, pa nek se sporazumi sa muallimom, da mu dijetetu svaki dan zabilježi datum dolaska u mekteb i svoj potpis, koji dan ne donese dijete muallimova potpisa, onda će potom znati da mu dijete nije bilo taj dan u mektebu. Taj posao u koje doba godine počinje, ne smije prekinuti prije ispita, opet na početku godine treba vidjeti kakav je dječiji polazak pa ako bude redovit, ne treba to činiti, a ako nije treba opet nastaviti. More bit, da će se čitateljima ovaj ovoliki rad oko samog dječijeg polaska u mekteb moćan učiniti, ali današnja vremena i prilike zadaju uzgajateljima taj toliki posao. Kad se metne u tereziju uzgajateljev rad i kad se izmjeri njegovo lahko uzgajanje, onda nije opravdana ničija tužba. Koliko simena – toliko haslata. Čovjek, koji ima pod svojom rukom dijete, treba da se nada da će to dijete
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

255

Mr. Kemal Baši� biti dobar čovjek, od koga će on prvi korist imati i da ga zato voli, ali treba da se boji da ne će biti zao od koga će također on prvi štete i sramote trpiti, te treba za to da sav svoj trud uložiti oko uzgajanja njegova.

Umjesto zaključka
Ako uporedimo kratak životni vijek Murata Hajrovića Hulusija i aktivnosti u njemu, u praktičnom životu ili u pisanoj riječi, možemo samo naslutiti veličinu njegov truda. Teme njegovih djela su aktuelne i danas i iz njih se može uzeti dosta primjera, makar oni bili s početka XX stoljeća. To nam jasno govori da je Hajrović vladao materijom o kojoj je pisao. Njegove radove ne moramo posmatrati samo kao doprinos metodici mektebske nastave ili bilježenju narodne predaje iz vremena u kome je živio i radio, nego kao povod da istražimo, recimo, jezik jednoga muallima intelektualca. To je jezik koji je vrlo prijemčiv za one kojima se autor obraća. On u sebi nosi dosta arebizama i turcizama, što je uobičajeno, s obzirom na teme o kojima autor govori, ali i s obzirom na vrijeme u kome djeluje i piše. Hajrović govori o vrlo konkretnim problemima i nudi rješenja za njih. To je razlog više da ga se danas prisjetimo, kao i još mnogih drugih.

Abstract MURAT HAJROVIĆ HULUSI - LIFE AND WORK
This paper is about Murat Hajrovic Hulusi, who is pretty unknown to our scientific public. This is the person who has done a lot in a relatively short time, especially in the field of religious education and teaching methodology. He was active at the time when Arebica script started being used, so most of his works were written in that script. That might be the reason why our wider scientific public is not introduced with this man. Looking at the methods that Murat Hajrovic Hulusi talks about and those used today we can notice a lot of similarities, in spite of a hundred-year time span. While preparing this paper, we were trying to gather all the available references pertaining to this person, and we also had most of his manuscripts, and we used the comparative method in order to gain a complete picture of his work. Key words: method, religious education, works, intellectual, Islam

256

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Murat Hajrovi� Hulusi - život i djelo

Literatura:
1. Behar - List za pouku i zabavu, God. I-XI (1900-1911), Izbor, Sarajevo 1990. 2. Brdar, Mensur, „Reforme osnovnog muslimanskog školstva u Bosni i Hercegovini u svjetlu Tri Prosvjetne ankete (1910-1922)“, Islamska misao, br. 85-86, Sarajevo 1986., str. 20-23. 3. Džafić, Rizo, „Murat Hajrović-Neistražena krajiška književnost“, Most-časopis za obrazovanje, nauku i kulturu, br. 204 (115-nova serija ), Mostar, novembar 2006. 4. Fotokopija Hajrovićevog djela Glavna načela islama 5. Mektebi salnama za muslimansku godinu 1326. Uredio i izdao: Mehmed Džemaluddin - druga godina 6. Rizvić, Muhsin, Behar-književnohistorijska monografija, Sarajevo, 2000. 7. Rizvić, Muhsin, Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda 1887-1918, 2. izdanje, Sarajevo 1990. 8. Sokolović, A. Osman, Pregled štampanih djela na srpsko-hrvatskom jeziku muslimana Bosne i Hercegovine 1878-1948, Separat iz Glasnika Vrhovnog islamskog starješinstva za 1955/56 g., Sarajevo 1957. 9. Spomenica o dvadesetogodišnjem postojanju Udruženja Ilmije u S.R. Bosni i Hercegovini, urednik Husein Đozo, Sarajevo 1971. 10. Traljić, Mahmut, Iz kulturne baštine Bošnjaka, Travnik, 1999.

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

257

11 0 2

0 201

2009

200 8

20 07

15 20

izvještaji
2014

2013

20 1

2

izvodi iz izvještaja o radu administrativnopravne službe 1432/2011. godine

Administrativno-pravno poslovanje Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Tuzla odvijalo se u 2011. godini u skladu s normativnim aktima Islamske zajednice u BiH. U toku 1432/2011. godine ova sLužba je obradila 1692 predmeta. U izvještajnom periodu Administrativno-pravna služba rješavala je predmete iz svoje nadležnosti propisane Pravilnikom o radu medžlisa Islamske zajednice u BiH i Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Medžlisu Islamske zajednice Tuzla. Služba je tokom izvještajnog perioda obrađivala predmete sljedeće prirode:

Molbe
1. Molbe privrednim subjektima za donaciju sredstava za izgradnju, rekonstrukciju i zagrijavanje džamija;
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

261

Izvještaji

2. Molba Vjersko-prosvjetnoj službi Rijaseta IZ-e u BiH za smještaj zaposlenika Edin-ef. Peštalića tokom polaganja hifza u Sarajevu; 3. Molba Mjesnoj zajednici Bukinje za donaciju sitnog kamena rizle. Na području Mjesne zajednice Bukinje djeluje istoimeni Džemat, čiji mesdžid zadovoljava potrebe džematlija. U ovom džematu se provode aktivnosti na uređenju dvorišta mesdžida zbog čega je i upućen ovaj zahtjev.

4. Molba preduzeću Tuzlafarm za donaciju 45 paketa prve pomoći 15. 11. 2011. godine. U želji da poboljšamo standard opremljenosti 45 mekteba na području Medžlisa IZ-e Tuzla, ove mektebske godine realiziramo akciju nabavljanja protivpožarnih aparata i sanitetskog materijala (paket prve pomoći), zbog čega je i upućen ovaj zahtjev.

Obavijesti
1. Obavijest Policijskoj upravi Centar o prijetnjama od strane Avde Šehića i Ibrahima Krajinovića; 2. Obavijest Ambasadi Saudijske Arabije o dostavljenoj dokumentaciji u vezi sa renoviranjem Džamije princa Abdulaha u Tuzli; 3. Obavijest imamima o bajramskom vazu; 4. Obavijest o održavanju hafiske dove Edin-ef. Peštaliću; 5. Obavijest Komisiji za očuvanje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa o podržavanju inicijative Fatmira Alispahića; 6. Obavijest Službi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Tuzla o povlačenju zahtjeva za obustavu izvođenja radova na objektu bivše „Elme“; 7. Obavijest Službi za zapošljavanje TK u vezi sa zahtjevom za sufinansiranje zapošljavanja žena; 8. Obavijest na zahtjev za ekshumaciju Bešlije Zijada sa mezarja Tušanj; 9. Obavijest Muftijstvu tuzlanskom o putovanju tuzlanskih imama u Beč; 10. Obavijest Muftijstvu tuzlanskom o usvajanju Pravilnika o mezarjima; 11. Obavijest Policijskoj upravi o prijetećem pismu iz Plana;
262

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izvještaji

12. Obavijest Vakufskoj direkciji u vezi sa zemljišnom parcelom na Stupinama; 13. Obavijest u vezi s izjavom Visokog predstavnika Valentina Inzka.

Odgovori na molbe i zahtjeve fizi�kih i pravnih lica
Administrativno-pravna služba izradila je veliki broj odgovora na zahtjeve fizičkih i pravnih lica, a neki od njih su: 1. Odgovor Službi za budžet i finansije u vezi sa potraživanjem zakupnine za garažu; 2. Dostava Rijasetu Izvještaja o radu Medžlisa za 1431/2010. godinu; 3. Odgovor Lejli Arnautović na molbu za postavljanje nišana u mezarju; 4. Odgovor Bellissimi d.o.o. Sarajevo u vezi sa zakupom poslovnog prostora; 5. Odgovor Šekibu Čokić na molbu za zaposlenje; 6. Odgovor Faruku Mehmedinoviću na zahtjev za tumačenje Pravilnika o mezarjima; 7. Odgovor kamenoreszcu „Ilić“ iz Bukinje u vezi s upozorenjem pred tužbu zbog neovlaštenog ulaska u mezarje u Planama; 8. Obavijest Muftijstvu tuzlanskom o radno-pravnom statusu Nedim-ef. Derviševića; 9. Odgovor na tužbu u sporu Medžlisa i Gromexa d.o.o. Srebrenik; 10. Odgovor Hani Omerović na molbu za pomoć; 11. Odgovor Rijasetu IZ-e u BiH o poduzetim mjerama u skladu s Rješenjem inspektora Rijaseta; 12. Odgovor Vasvi Miraščić na prigovor o naplati troškova dženaze; 13. Odgovor na molbu Udruženja studenata „Demus“ Tuzla; 14. Odgovor Advokatskoj kancelariji advokata Faruka Balijagića; 15. Odgovor Šemsi Čikarić na molbu za pomoć; 16. Odgovor Fahrudinu Aganoviću na zahtjev za renoviranje stana; 17. Odgovor Advokatskoj kancelariji advokata Hogića, 18. Odgovor na tužbu u sporu između Medžlisa i Advije Sinanović; 19. Odgovor Tehnogradu d.o.o. Tuzla u vezi s ugovorom o kupoprodaji zemljišta.
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

263

Izvještaji

Odluke
Služba je sačinjavala odluke po raznim predmetima, a neke od njih su: 1. Odluka o isplati bajramluka penzionisanim imamima; 2. Odluka o isplati jubilarnih nagrada; 3. Odluka o nagradi zaposlenika; 4. Odluka o isplati sredstava za pomoć u liječenju; 5. Odluka o učešću u organizaciji bajramskog šahovskog turnira; 6. Odluka o nadzoru u mezarjima; 7. Odluka o otpremini prilikom odlaska u penziju; 8. Odluka o učešću u humanitarnoj akciji.

Organizacija hadždža 1432/2011. godine
Služba je na području našeg Medžlisa, u skladu s uputstvima Ureda za hadždž IZ-e u BiH, uspješno provela sve potrebne aktivnosti u vezi s odlaskom hadžija na hadždž 1432/2011. godine. Ukupan broj hadžija ove godine iznosi 33. Od ovog broja avionom je putovalo 30, a autobusom troje hadžija. Avionom su putovali sljedeći hadžije: 1. Avdibašić Fikreta 2. Avdibašić Ismet 3. Balijagić Ado 4. Čamavdić Advija 5. Čamavdić Ćamil 6. Ćejvanović Dževad 7. Delalić Abdurahman 8. Đulsa Musić 9. Hadžismailović Behija 10. Halilović Remza 11. Hodžić Behdžet 12. Jahić Naza 13. Jusić Alija
264
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izvještaji

14. Jusić Džemila 15. Karasuljić Kaduna 16. Korkutović Hurija 17. Kravić Edib 18. Mašić Paša 19. Morankić Džemila 20. Muminović Raza 21. Pašić Abdulah 22. Redžić Nezir 23. Redžić Šahida 24. Salih Muminović 25. Selimović Safeta 26. Selimović Šekib 27. Suljić Sulejman 28. Zineta Ćosićkić 29. Zumreta Jamakosmanović 30. Šabić Nazif Autobusom su putovali sljedeći hadžije: 1. Kostjerevac Hanifa 2. Moćić Zineta 3. Tanjić Mustafa

Odobrenja/Saglasnosti
1. Odobrenje Građevniskom odboru Simin Han za prikupljanje donacija; 2. Odobrenje Ramizu Hamzabegoviću za prikupljanje donacija za džamiju u Solini; 3. Odobrenje za prikupljanje dobrovoljnih priloga za pomoć Seadu Ferizoviću; 4. Saglasnost za ekshumaciju Hasibe Ahmetović; 5. Saglasnost za ekshumaciju Đemala Bećirovića;
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

265

Izvještaji

6. Saglasnost za ekshumaciju Pašana Sejdića; 7. Saglasnost JU Zavodu za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa TK za pribavljanje dokumentacije za zemljište na kome se nalazi Portal Behram-begove medrese. 8. Medžlis Islamske zajednice Tuzla je 24.10.2011. godine Nazi Ćatić iz Tuzle, stalno nastanjenoj u ulici Trg slobode br. 10, dao Saglasnost kojom joj se dozvoljava da se može priključiti na gradski vrelovod kroz prostorije Medžlisa Islamske zajednice Tuzla, koje se nalaze u ulici Trgovačka br. 10.

Potvrde
Administrativno-pravna služba tokom izvještajnog perioda izdavala je različite potvrde po zahtjevima stranaka, zaposlenika i pravnih subjekata. Izdato je 10 potvrda na zahtjev zaposlenika, 4 potvrde o članstvu, 57 potvrda o troškovima dženaze, 14 potvrda za dovoz umrlih osoba iz inozemstva i 7 potvrda o rezervaciji ukupnih mjesta u mezarju.

Radni odnosi
Provedene su propisane radnje i aktivnosti na penzionisanju imama Čaršijske džamije Muhamed-ef. Lugavića, koji je navršio penzijski staž. Provedeno je i premještanje imama džemata Plane Emir-ef. Šečića u džemat Arslan-agine džamije, kao i premještanje imama te džamije Rusmir-ef. Šadića u džemat Čaršijske džamije. Proveden je i konkursa za izbor imama u džematu Plane i zapošljavanje Saudin-ef. Gobeljića na to mjesto.

Rad sa strankama
Tokom izvještajnog perioda Administrativno-pravna služba je davala pravne i druge savjete, upute i tumačenja propisa u vezi s različitim pitanjima koja su se većinom odnosila na članarinu i vakufske imovinu

Rješenja
U toku 2011. godine izrađivana su rješenja o postavljenju zaposlenika, plaćenom odsustvu zaposlenika, prestanku ugovora o radu, te rješenja za godišnje odmore zaposlenika i niz drugih.

266

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izvještaji

Saop�enja za javnost
Medžlis Islamske zajednice Tuzla se oglasio saopćenjem za javnost, koje je dostavio dnevnim listovima Dnevni avaz i Oslobođenje, te listu Preporod, Bir radiju, Radiju Livno, Radiju Slon, televizijama RTV Slon extra, RTV TK, Federalnoj TV i BHT 1, a povodom osporavanja obnove Ćurčinice džamije od strane pojedinih “udruga” u Livnu

Ugovori
Sačinjeno je tokom godine 18 ugovora različite prirode: ugovori o radu, ugovori o zakupu, ugovori o izvođenju građevinskih radova, ugovori o stipendiranju, ugovori o članstvu

Zahtjevi
Tokom izvještajnog perioda sačinjeno je 26 zahtjeva različite sadržine, sa ciljem rješavanja aktualnih pitanja i zadataka iz djelatnosti Medžlisa. U prvom redu su zahtjevi upućivani institucijama Islamske zajednice u BiH (Rijaset, Muftijstvo tuzlansko, Vakufska direkcija i dr.), zatim ministarstvima, nadležnim općinskim službama i drugim pravnim subjektima

Vjen�anja
Služba je zaprimila prijave i pripremila potrebnu dokumentaciju za 72 šerijatska vjenčanja koja su obavljena tokom izvještajnog perioda. Ovaj svečani čin su obavili: 1. HRUSTIC ELVEDIN I KOVAČEVIĆ JASMINKA 2. ALJUKIĆ BERNES I ROŽNJAKOVIĆ MEDISA 3. OSMANOVIĆ MUJO I DŽIZIĆ MADIMA 4. IMAMOVIĆ ALEN I NEZIROVAC JASMINA 5. POŽEGIĆ NERMIN I KULJANIN SENADA 6. PIRIĆ NEDIM I TINJIĆ AZRA 7. GULAM DŽEMSUDIN I HASANOVIĆ MERSUDA 8. TERZIĆ ADEMIR I SELIMOVIĆ ADISA 9. SIOČIĆ MIDHAT I HRŠTIĆ AMIRA 10. GUŠIĆ ADEL I SELIMOVIĆ ŠEHERZADA
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

267

Izvještaji

11. ČANDIĆ MIRALEM I KOVAČEVIĆ AMINA 12. GURDIĆ SADUDIN I BEGIĆ ALMA 13. IBRIŠIMOVIĆ EMIR I PURIĆ MEDINA 14. SPREČAKOVIĆ HAMDIJA I SMAJOVIĆ SELMA 15. SELIMOVIĆ MERSUDIN I KARAMOVIĆ ZEHRINA 16. MUHAREMOVIĆ AMIR I FEJZIĆ MIRNESA 17. MUMINOVIĆ MIRNES I SALČINOVIĆ AMINA 18. HASANOVIĆ ADNAN I AHMETOVIĆ SAIDA 19. GALEŠIĆ ALEN I MEHMEDOVIĆ AMRA 20. MUSTAFIĆ ASIM I BRAŠNJIĆ MUNIRA 21. SAHANIĆ EDIS I HASANOVIĆ MELIHA 22. AVDAGIĆ ALMIR I LJUMANOVIĆ SELMA 23. SUHONJIĆ EMIR I ZAHIROVIĆ ANIDA 24. MALKOČEVIĆ SENAL I HRVANOVIĆ ALMA 25. OKIĆ ARMIN I OKIĆ ELMA 26. MUJABAŠIĆ EMIN I ĆATIĆ NERMINA 27. SMAJLOVIĆ MUHAMED I SMAJLOVIĆ AJŠA 28. OKIĆ ESAD I MEKIĆ EMIRA 29. OMEROVIĆ AMIR I ALIĆ MIRZANA 30. PAŠIĆ MERSAD I RAMIĆ ALDINA 31. DEDIĆ ADNAN I KARIĆ ŽAKLINA 32. MUJEZINOVIĆ NEDIM I H.IBRAHIMBEGOVIĆ MELIKA 33. HASANOVIĆ HARI I MUJIĆ AZMIRA 34. HALILOVIĆ ADNAN I SPAHIĆ FATA 35. MALKOČEVIĆ DENIS I BEŠIĆ SADINA 36. MUSTAFIĆ ERVIN I NUMANOVIĆ NADIRA 37. ZULČIĆ ZAIM I SAKIĆ ELDINA 38. HADŽIĆ NERMIN I GARIBOVIĆ SEDINA 39. DAUTBAŠIĆ ALMIR I REDŽEPOVAC ALDIJANA 40. KURTIC NERMIN I MUJKIC BINELA 41. OMEROVIĆ ENIS I ČAVALIĆ EMINA 42. MUJKIĆ DAMIR I DŽINDIĆ AZRA
268
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izvještaji

43. BRUJIĆ EDIM I SUBAŠIĆ ZIJADA 44. SIJERČIĆ ADNAN I REJZOVIĆ AMELA 45. EFENDIĆ DAMIR I MUHAMEDBEGOVIĆ ELMA 46. PJANIĆ EMIR I SARAJLIĆ ŠEJLA 47. AZABAGIĆ ELDAR I HUJDUR EDINA 48. BAŠIĆ ADMIR I MEŠKOVIĆ SABINA 49. ĆEHAJIĆ EDVIN I SALIHOVIĆ AZRA 50. KADRIĆ MIRALEM I IBRIŠIĆ EDINA 51. HERIĆ MUHAMED I JAHIĆ MAIDA 52. SELIMOVIĆ AMIR I HUSEJNOVIĆ EDINA 53. MUSTAFIĆ ALMIRA I LARISA RAMIĆ 54. EFENDIĆ MIRZA I ALIHODŽIĆ ALMA 55. ŽELJKOVIĆ JASMIN I NALIĆ ĐENETA 56. ČIKARIĆ MUJO I DEMIROVIĆ BELKISA 57. OKANOVIĆ JASENKO I SINANOVIĆ ELVISA 58. DELJIĆ ADNAN I MUJAGIĆ SABINA 59. AVDIĆ AMIR I ZEJNILOVIĆ ANELA 60. IBIŠEVIĆ KADRIJA I ŠABANOVIĆ MERSA 61. DŽANKOVIĆ ERMIN I HORIĆ MELIKA 62. PAMUK SEDIN I MULAIBRAHIMOVIĆ JASMINA 63. SMAJIĆ JASMINA I OMEROVIĆ ELVISA 64. IKANOVIĆ MALIK I BAJRAKTAREVIĆ ERNA 65. SMAJIĆ ANEL I TANOVIĆ AMERISA 66. SMAJLEFENDIĆ MUHAMED I MUHAREMAGIĆ ALMA 67. DEDIĆ SAUDIN I SOFTIĆ EMINA 68. MEŠALJIĆ ELVIS I MEHANOVIĆ ALMERISA 69. DŽUZDANOVIĆ ZEDIN I MEHIĆ MIRELA 70. SAHANIĆ ENIS I TULIĆ JASMINA 71. HRUSTANOVIĆ SAMIR I SMAJIĆ RAMIZA 72. HASANOVIĆ AMER I ŠABANOVIĆ EMINA

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

269

Izvještaji

Vakufi
Administrativno-pravna služba je tokom izvještajnog perioda obavljala korespondenciju sa pravnim i fizičkim licima u vezi sa pitanjima vakufske imovine.

1. Korespondencija sa Vakufskom direkcijom
Predmeti dopisa prema Vakufskoj direkciji u Sarajevu su bili zahtjevi za uvakufljenja, zahtjevi za izdavanje vakufnama, zahtjevi za izlazak komisije Vakufske direkcije, zahtjevi za davanje saglasnosti za transformaciju vakufskog zemljišta, te dostavljanje različitih informacija po zahtjevima Direkcije.

I Zahtjevi za davanje saglasnosti za uvakufljenja
− Na osnovu Pravila o uvakufljenju, Medžlis Islamske zajednice Tuzla se 9. 3. 2011. godine obratio Vakufskoj direkciji Sarajevo sa Zahtjevom za davanje saglasnosti za uvakufljenje parcele označene kao k.č. 1169/2, zv. Ravne, voćnjaci, površine 1890 m2, upisane u PL broj 1999, KO Simin Han, po starom premjeru k.č. 6/4, Podkućnica oranica, upisane u z.k. ul. 1814 KO SP Požarnica. S obzirom da se navedena parcela nalazi u centru naselja Vasići i da njen položaj i površina zadovoljavaju kriterije za izgradnju mekteba u Vasićima, džematski odbor S. Han je prihvatio prijedlog Hasanović Dževada za uvakufljenje ove parcele za tu svrhu.

− Dana 9. 5. 2011. godine Direkciji je upućen Zahtjev za davanje

saglasnosti za uvakufljenje parcele označene kao k.č. 2186/2, zv. Palučak, površine 971 m2, upisane u PL broj 616, KO Dragunja, odnosno po starom premjeru k.č. 2186/2, upisane u zk ul. br. 18 KO Dragunja. Mještanin i džematlija Muminović (Avde) Sakib iz Osoja u svrhu otvaranja mezarja u naselju Dubrave, izrazio je želju da uvakufi navedenu parcelu.

270

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izvještaji

II Zahtjevi za izdavanje vakufnama
1. Medžlis Islamske zajednice Tuzla se 26. 5. 2011. godine Vakufskoj direkciji Sarajevo obratio Zahtjevom za izdavanje vakufname za Potoković Hanumicu, kćer Husejna i Sultanije, iz Tuzle koja je u 2011. godini pomogla obnovu i rekonstrukciju Turalibegove džamije u Tuzli, novčanim prilogom u iznosu od 3.000,00 KM. 2. Zahtjev za izdavanje vakufnama upućen je 26. 5. 2011.godine. Džemat Pasci je ujesen 2010. godine izvodio radove na uvođenju grijanja u mekteb i džamiju. Značajne novčane priloge za provođenje ove aktivnosti dalo je nekoliko džematlija. Izdavanje vakufnama je traženo za sljedeće vakife iz džemata Pasci: 1. MAHMUZIĆ (SALKE) RASIM uvakufio 2.000,00 KM 2. HRNJIĆ (SALKE) MUHAREM uvakufio 1.500,00 KM 3. MUJABAŠIĆ (HALILA) hadži HAŠIM uvakufio 1.000,00 KM 4. 5. 6. 7. MUJABAŠIĆ (HALILA) hadži MUJO uvakufio 1.000,00 KM FEJZIĆ (SALIHA) hadži MEHO uvakufio 1.000,00 KM ADEMOVIĆ (ZEJNILA) KADRO uvakufio 1.000,00 KM IMAMOVIĆ BEGO uvakufio 1.000,00 KM

3. Zahtjev za izdavanje vakufnama upućen je 15. 8. 2011. godine. Odnosio se na vakife koji su pomogli izgradnju mesdžida u Kamenjašima, džemat Donja Obodnica, a koji je svečano otvoren 19. juna 2011. godine: 1. 2. 3. 4. 5. Huremović Mušan Huremović Šemso Huremović Muhamed Hodžić Fatima Hasić Fatima 3.000,00KM 3.000,00KM 1.000,00KM 1.000,00KM 1.000,00KM

4. Nakon što je Vakufskoj direkciji Sarajevo dostavljen Ugovor o poklonu nekretnina oznake OPU-IP: 349/2011 i Rješenje Porezne ispostave Tuzla o oslobađanju poreza na nasljeđe i poklon, Medžlis Islamske zajednice Tuzla je 15. 8. 2011. godine zatražio izdavanje vakufname za Muminović (Avde) Sakiba, nastanjenog u Osoju, Općina Tuzla. Pomenutu parcelu, označenu po jedinstvenoj evidenciji, kao k.č.br. 2186/2 zvana Palučak, površine 971 m2 upisane u PL 616 KO Dragunja i el. ZK.UL. br 18 KO Dragunja Muminović je uvakufio
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

271

Izvještaji

u svrhu formiranja novog mezarja u džematu Osoje u naselju Muminovići. 5. Direkciji je upućen 27. 7. 2011. godine zahtjev za izdavanje vakufnama vakifima iz džemata Avdibašići. Džemat Avdibašići je novoformirani džemat, Medžlisa Islamske zajednice Tuzla, koji se nakon rata počeo samostalno da razvija i izgrađuje svoju infrastrukturu. U izgradnji džamije koja je svečano otvorena 11. 8. 2007. godine, imamske kuće koja je izgrađena 2010. godine, te uređenju dovišta Taušan, koje se nalazi na području ovog džemata svoj značajan doprinos dalo je nekoliko džematlija. Izdavanje vakufnama je traženo za sljedeće džematlije: 1. Medić h. Emin 5.000,00KM 5.000,00KM 2. Ibrić Zira 5.000,00KM 3. Korkutović h. Hamid 4. Hrustić Muhamed 5.000,00KM 6. Bekić (Mustafe) Azem, Bekić (Mustafe) Sead, Bekić (Mustafe) Ekrem i Bekić (Mustafe) Šahbaz su putem Ugovora o poklonu, oznake OPU-IP: 91/2011, poklonili Medžlisu Islamske zajednice Tuzla Vakuf Prinčeve džamije svoje pravo vlasništva i posjeda nad katastarskom parcelom k.č. 2798/19 „Bara“ livade, površine 440 m2, upisane u PL br. 1234 KO Tuzla III, koja po starom premjeru odgovara k.č. 35/41 upisana u zk.ul. br. 1119 KO Slavinovići. Pomenutu parcelu navedeni Bekići vakufe za svoju rahmetli majku Bekić (rođ. Đugić) Hamidu iz Tuzle, u svrhu proširenja mezarja u Ši Selu. Za to je zaražena vakufnama. 7. Dana 11. 4. 2011. godine je zatraženo izdavanje vakufname za Nedžada Durmića i Envera Durmića, koji su uvakufili 1.300,00 KM za adaptaciju abdesthane u Hadžijskoj džamiji u Tuzli. 8. Hasanović (Džemaila) Dževad iz Tuzle je putem Ugovora o poklonu, oznake OPU-IP: 192/2011, poklonio vakufu mesdžida Vasići svoje pravo vlasništva i posjeda nad katastarskom parcelom k.č.br. 1169/2 zvana Ravne, površine 1890 m2 upisane u PL 1999 KO Simin Han, koja po starom premjeru odgovara k.č. 6/4 upisana u el.zk.ul. br. 1814 KO Požarnica. Parcela je uvakufljena u svrhu izgradnje mesdžida u Vasićima, džemat Simin Han.
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

272

Izvještaji

9. Joldić (Saliha) Ramo iz Repuševca, džemat D. Obodnica, putem Ugovora o poklonu, oznake OPU-IP: 732/10, poklonio je vakufu mesdžida Repuševac svoje pravo vlasništva i posjeda na parcelom označenom kao k.č. br. 705/2 „Milač“ njive, površine 232 m2 upisana u PL 390 KO Osoje, i zk ul. 13 KO Osoje (posjednik i vlasnik 1/1 ) i k.č.br. 705/8 „Milač prilazni put“ površine 81 m2 upisane u PL 394 KO Osoje i zk ul. 93 KO Osoje (suposjednik i suvlasnik ¼ ). Pomenutu parcelu je uvakufio za izgradnju mesdžida u naselju Repuševac.

III Zahtjevi za izlazak na teren komisije Vakufske direkcije Sarajevo
Postupajući po zahtjevu Karić Hazima iz Tuzle, upućen je zahtjev za izlazak na teren komisiji Vakufske direkcije Sarajevo, kako bi utvrdila vrijednost vakufskog zemljišta u Tuzli, bliže označenog kao k.č. 2243/252 površine 14 m2, k.č. 2243/225 površine 210 m2 i k.č. 2243/253 površine 160 m2 sve upisane u zk.ul. br. 1999 KO Tuzla, u naravi Vakuf Behram-begove džamije sa pravom korištenja. Za navedeno zemljište, koje se nalazi u granicama prostorne cjeline „Ostalo područje slijeganja“ individualno stanovanje s utvrđenim režimom građenja, zainteresiranost je iskazao Karić Hazim iz Tuzle.

IV Zahtjevi za davanje saglasnosti za transformaciju vakufskog zemljišta
Medžlis Islamske zajednice Tuzla se 17. 1. 2011. godine obratio Vakufskoj direkciji Sarajevo zahtjevom za davanje saglasnosti za transformaciju vakufske parcele „Stupine“, površine 6.290 m2, vakuf Behram-begove džamije u Tuzli. Medžlis je od Rijaseta Islamske zajednice u BiH 28.januara 2008. godine pod brojem 03-HN-290-1/08, dobio Saglasnost za transformaciju vakufske parcele označene kao k.č. br. 1473/7, z.v. „Stupine“ površine 6290 m2 upisane u zk. ul. br. 12485, KO Tuzla u naravi vakuf Behram-begove džamije u Tuzli, po starom premjeru, što odgovara k.č. br. 2164/8, zv. „Stupine“ upisane u PL br. 2547, KO Tuzla III, novi premjer. Predmetna transformacija se trebala izvršiti na način da se vakufska parcela proda firmi d.o.o. „Robot General Trading“ Sarajevo. TransforGODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

273

Izvještaji

macija navedene parcele nije izvršena jer je firma d.o.o. „Robot General Trading“ Sarajevo odustala. Stoga je tražena saglasnost za transformaciju vakufske parcele na način da se ona proda firmi Tehnograd doo Tuzla u iznosu od 2.279.000,00KM, a da se za pomenuti iznos kupe poslovni i stambeni prostori od firmi Giprom doo i ALG group, u površini od 1.040,60 m2 na četiri lokacije u Tuzli. Prostori se nalaze na sljedećim lokacijama: 1. Poslovni prostor u SPO «15. maj» u Tuzli lamela 3A ukupne površine 186,3 m2 2. Poslovni prostor bivši restoran Zlatibor koji se nalazi u prizemlju poslovnog objekta u ul. Albina Herljevića broj 35, površine 387,1 m2 3. Poslovni prostor u SPO «Zlokovac» lamela B površine 31,55 m2 4. Poslovni prostor u SPO „Avaz” u lameli br. I sprat I površine 230,00 m2 i terasa ispred navedenog poslovnog prostora 85,65 m2. 5. Stambeni prostor u SPO «Zlokovac» na XIII spratu, broj A 54, površine 120 m2 Na prijedlog Vakufske direkcije Sarajevo je formirana komisija za procjenu vrijednosti navedenih poslovnih prostora i vakufske parcele, u čijem sastavu su bila dva sudska vještaka iz oblasti građevinske i geodetske struke, te jedan diplomirani ekonomista (s dugogodišnjim iskustvom u građevinskoj firmi), diplomirani pravnik i referent za vakufe Medžlisa Islamske zajednice Tuzla. Nalaz i stručna procjena komisije je razmatrana i usvojena na sjednici IO Medžlisa, a potom dostavljena Vakufskoj direkciji Sarajevo. Na osnovu svega navedenog traženo je davanje saglasnosti za transformaciju pomenute vakufske parcele.

V Dostavljanje razli�itih informacija po zahtjevu Vakufske direkcije Sarajevo
- Medžlis Islamske zajednice Tuzla je 15.12.2011.godine zaprimio
dopis broj 09-04-1077/11 od 14.12.2011.godine, putem kojeg Vakufska direkcija Sarajevo traži informaciju o transformaciji Vakufa Behram-begove džamije u Tuzli, po Zaključku Rijaseta Islamske zajednice u BiH br 01-SM-03-109/1 do 19.01.2011.godine. Informaciju o navedenoj transformaciji Medžlis Islamske zajednice Tuzla je 21.12.2011. godine dostavio Vakufskoj direkciji Sarajevo.
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

274

Izvještaji

Medžlis je postupio po navedenom Zaključku Rijaseta Islamske zajednice u BiH, te je provođenje ovog Zaključka u toku jer su neki poslovni prostori (SPO “Avaz” i SPO “15.maj”) u fazi završetka radova. Nakon što preduzeća Giprom doo Tuzla i ALG Group doo Tuzla dobiju upotrebne dozvole za poslovne i stambene prostore, i nakon što Vakuf Behrambegove džamije upišemo u vlasničke i posjedovne knjige, Vakufskoj direkciji Sarajevo bit će dostavljene kopije tih dokumenata.

2. Korespondencija sa Muftijstvom tuzlanskim
a) Medžlis se Muftijstvu tuzlanskom obratio 14. 1. 2011. godine zahtjevom broj 01-04-EA-19/11 za davanje Mišljenja u vezi s transformacijom vakufske parcele „Stupine“ površine 6.290 m2, vakuf Behram-begove džamije u Tuzli. b) Medžlis se Muftijstvu tuzlanskom obratio 21. 2. 2011. godine zahtjevom broj 01-04-EA-162/11 za davanje mišljenja za uvakufljenje zemljišne parcele u Vasićima, Simin Han, za izgradnju mekteba u tom mjestu. c) Muftijstvu tuzlanskom je 5. 5. 2011. godine upućen zahtjev broj 01-04-EA-439/11 za davanje mišljenja za uvakufljenje zemljišne parcele Muminović (Avde) Sakiba za otvaranju mezarja u naselju Dubrave u džematu Osoje. d) Medžlis je odgovorio po pozivu Muftijstva tuzlanskog 19. 8. 2011. godine dopisom broj 01-04-1056/11 za predlaganje učesnika seminara o vakufima. Kako je u okviru Administrativno-pravne službe angažiran službenik za poslove vezane za vakufsku imovinu Elmedin Avdibašić on je i poslan na seminar.

3. Korespondencija s Rijasetom IZ-e u BiH
Medžlis Islamske zajednice Tuzla se zahtjevom broj 01-04-EA-520/11 dana 26. 5. 2011. godine obratio Rijasetu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini za saglasnost za obraćanje Ambasadi Kraljevine Saudijske Arabije za pomoć u obnavljanju Džamije princa Abdulaha. Ova džamija je svečano otvorena 2001. godine i značajno je doprinijela boljem radu i organizaciji vjerskog života u Tuzli.
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

275

Izvještaji

No, za nju nikada nije dobivena upotrebna dozvola od nadležnih općinskih službi, jer nisu izvedeni svi radovi predviđeni projektom, a i neki završni radovi su nekvalitetno izvedeni. Predračun za ove svrhe je 375.552,90KM. Ambasador Kraljevine Saudijske Arabije u Bosni i Hercegovini bio je početkom 2011. godine u džamiji, a domaćin mu je, uz predstavnike Medžlisa, bio i muftija tuzlanski Husein-ef. Kavazović. Tada je dogovoreno da se Medžlis, putem Ambasade, obrati za pomoć investitoru (u vrijeme izgradnje Princu, a sada) Kralju Saudijske Arabije Abdulahu bin Abdul-Azizu. Dogovorena je i promjena službenog naziva džamije u „Džamija Kralja Abdulaha bin Abdul-Aziza u Tuzli“. U dokumentaciji koja prati ovaj zahtjev potrebno je bilo uključiti i saglasnost Rijaseta Medžlisu da se može obratiti saudijskom Kralju. Sve je predato Ambasadi u junu.

4. Korespodencija s Općinom Tuzla A) Služba za geodetske i imovinsko-pravne poslove
1) Medžlis se ovoj Službi obratio 2. 2. 2011. godine zahtjevom broj: 01-04-EA-92/11 za upis prava posjeda, a na osnovu Ugovora o zamjeni nekretnina OPU-IP: 732/10 zaključenog kod notara Azra Koval dana 2. 11. 2010. odine. Tražen je upis prava posjeda na parceli označenoj po novom premjeru kao: - k.č. br. 705/2, zv. Milač, njive 4. klase, površine 232 m2, upisane u PL br. 390 KO Osoje - k.č. br. 705/8, zv. Milač, prilazni put, površine 81 m2, upisane u PL br. 394 KO Osoje u korist vakufa mesdžida Repuševac 1/1. 2) Drugo obraćanje Službi je bilo 30. 3. 2011. godine zahtjevom za upis prava posjeda, na osnovu ugovora o poklonu OPU-IP: 91/2011, zaključenog 17. 02. 2011. godine. I tada je tražen upis prava posjeda na parceli označenoj po novom premjeru kao: - k.č. br. 2798/19, zv. Bara, livade, 3. klase, površine 440 m2, upisane u PL br. 1234 KO Tuzla III u korist Vakuf Prinčeve džamije, Medžlis Islamske zajednice Tuzla sa 1/1.,

276

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izvještaji

3) Ova Služba se obratila Medžlisu pozivom broj 07-31-9475/09 od 23. 2. 2011., na što je upućeno izjašnjenje 4. 3. 2011. godine. Shodno članu 141 Zakona o upravnom postupku istaknute su sljedeće činjenice: 1. Rješenjem gradske eksproprijacione komisije broj 8/52-28 od 3. jula 1952. godine, izvršena je eksproprijacija nekretnine označene po starom premjeru kao: - kč 2183 u površini od 10900 m2 i - kč 2184 u površini od 8100 m2, što ukupno iznosi 19000 m2 upisane u zk.ul.2001 KO Tuzla, vlasništvo vakufa. Navedene nekretnine su (na osnovu DN: 575/53 ) upisane u zk.ul. 4375 KO Tuzla, vlasništvo opštenarodne imovine, time da je organ upravljanja Rudnik kamene soli Tušanj – Tuzla. Parcelama starog premjera (kč 2183 i 2184) odgovaraju parcele novog premjera označene kao: - kč 1109 „Rudnik“ njiva 3. kl. u površini od 4482 m2 - kč 1111/1 „Rudnik“ livada 3. kl. u površini od 2105 m2 - kč 1111/2 „Rudnik“ livada 3. kl. u površini od 673 m2 - kč 1112/1 „Rudnik“ šuma 4. kl. u površini od 307 m2 - kč 1112/2 „Rudnik“ šuma 4. kl. u površini od 65 m2 Dio od kč 1114/1 „Rudnik“ dvorište u površini od 1782 m2

- kč 1121/1 „Rudnik“ njiva 3. kl. u površini od 1095 m2 - kč 1121/2 „Rudnik“ njiva 3. kl. u površini od 763 m2 - kč 3651/2 „Pruga – industrijska željeznica“ u površini od

255 m2, što ukupno iznosi 11527 m2, sve upisane u PL 4138 Ko Tuzla I, a kao posjednik je evidentiran Rudnik soli Tuzla, kao i kč 853/1 „rudnik“ njiva 4. kl. u površini od 1831 m2 kč 853/2 „rudnik“ njiva 3. kl. u površini od 493 m2 kč 853/3 „rudnik“ njiva 3. kl. u površini od 2788 m2 kč 854 „rudnik“ njiva 4. kl. u površini od 758 m2 kč 1110 „Rudnik – industrijska željeznica“ u površini od 1603 m2, što ukupno iznosi 7473 m2 sve upisane u PL 533 Ko Tuzla I, a kao posjednik je također evidentiran Rudnik soli Tuzla.
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

- - - - -

277

Izvještaji

Iz navedene dokumentacije je vidljivo da je od svih navedenih parcela upisanih u Pl 4138 i Pl 533 Ko Tuzla I, Rudnik Tušanj za izgradnju industrijske pruge upotrijebio i iskoristio samo 1858 m2 i to: kč 3651/2 „Pruga – industrijska željeznica“ u površini od 255 m2, upisana u PL 4138 Ko Tuzla I i parcela označena kao kč 1110 „Rudnik – industrijska željeznica“ u površini od 1603 m2, upisana u PL 533 Ko Tuzla I. Navedena pruga koja je bila izgrađena preko kč 3651/2 i kč 1110 je porušena prije pedeset godina. Rudnik je tokom 1983. i 1984. godine izgradio sonovod od Rudnika Tetima do fabrike soli kao i cjevovod industrijskih voda, ali upravo trasom nekadašnje industrijske pruge, preko parcela kč 3651/2 i kč 1110 u ukupnoj površini od 1858 m2. Ti vodovi zauzimaju i parcelu kč 853/2 „rudnik“ njiva 3. kl. u površini od 493 m2 upisane u Pl 533 Ko Tuzla I, te bi ukupna površina koju zauzima sonovod i cjevovod industrijskih voda iznosila 2351 m2, odnosno kč 3651/2, kč 1110 i kč 853/2 upisane u Ko Tuzla I, posjed Rudnik soli Tušanj Tuzla. Ostale parcele navedene u tačci 2. ovog izjašnjenja nisu nikad privedene namjeni odnosno na tim parcelama nisu izvršeni nikakvi radovi i te nekretnine ne služe svrsi eksproprijacije, a Medžlis je u njihovom posjedu preko 30 godina i daje ih u zakup zainteresiranim licima. Imajući u vidu gore navedene činjenice, navedeno je odustajanje Medžlisa u cijelosti od zahtjeva za deeksproprijaciju broj: 01-04-DŽR-1257 od 1. 10. 2010. godine, a preciziraju se nove parcele za deeksproprijaciju: - kč 853/1 „rudnik“ njiva 4. kl. u površini od 1831 m2 - kč 853/3 „rudnik“ njiva 3. kl. u površini od 2788 m2, što ukupno iznosi 4619 m2 obje upisane po novom premjeru u PL 533 Ko Tuzla I, a kao posjednik je evidentiran Rudnik soli i Solane Tuzla. Po starom premjeru su to dijelovi od kč 2183 i kč 2184 upisane u zk ul 4375 KO Tuzla, vlasništvo opštenarodne imovine, organ upravljanja Rudnik kamene soli Tušanj – Tuzla, kao i nekretnine označene kao: - kč 1109 „rudnik“ njiva 3. kl. u površini od 4482 m2 - kč 1111/2 „Rudnik“ livada 3. kl. u površini od 673 m2 - kč 1112/2 „Rudnik“ šuma 4. kl. u površini od 65 m2 - kč 1121/1 „Rudnik“ njiva 3. kl. u površini od 1095 m2

278

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izvještaji

- kč 1121/2 „Rudnik“ njiva 3. kl. u površini od 763 m2, što ukupno iznosi 7078 m2 sve upisane po novom premjeru u PL 4138 KO Tuzla I, a kao posjednik je evidentiran Rudnik soli „Tuzla“ DD Tuzla. Po starom premjeru su to dijelovi od kč 2183 i kč 2184 upisane u zk ul 4375 Ko Tuzla, vlasništvo opštenarodne imovine, organ upravljanja Rudnik kamene soli Tušanj – Tuzla. Dakle, ukupna površina za deeksproprijaciju iznosi 11697 m2. Naravno, prije donošenja rješenja o deeksproprijaciji potrebno je usaglasiti kč 853/1, 853/3,1109, 1111/2, 1112/2, 1121/1, 1121/2, sa starim premjerom kako bi navedeno rješenje bilo provodivo u katastru i zemljišnoj knjizi. Posebno ističemo da na parcelama označenim po novom premjeru kao kč 853/1, 853/3,1109, 1111/2, 1112/2, 1121/1, 1121/2, sve upisane u Ko Tuzla I nisu izvršeni nikakvi radovi i da gore navedene parcele ne služe svrsi eksproprijacije te rješenje o deeksproprijaciji gore navedenih nekretnina donijeti shodno odredbama člana 34 stav 2 Zakona o eksproprijaciji (Službene novine FBIH broj 70/07). Stoga je drugostepeni upravni organ poništio rješenje općinske službe i vratio predmet na ponovno rješavanje postavljajući smjernice ponovnog raspravljanja.

2. Medžlis se ovoj Službi obratio 11. 4. 2011. godine Zahtjevom broj: 01-04-EA-329/11, za upis prava posjeda, a na osnovu Ugovora o poklonu nekretnina OPU-IP: 192/2011 zaključenog 5. 4. 2011. godine. Ovim dopisom je tražen upis prava posjeda na parceli označenoj po novom premjeru kao:

- k.č. br. 1169/2, zv. Ravne, voćnjaci 2. klase, površine 1890
m2, upisane u PL 1999 KO Simin Han u korist Vakuf Mesdžida Vasići, Medžlis Islamske zajednice Tuzla sa 1/1

3. Medžlis se Službi obratio 9. 7. 2011. godine zahtjevom za davanje saglasnosti za cijepanje parcele, čiji je posjednik i vlasnik, označene kao k.č. 1735/1, 1735/2 i 1738 KO Tuzla I, sve upisane u PL 2237 po novom premjeru, odnosno k.č. 1967/1, upisane u zk. ul.el. 4371 KO Tuzla, po starom premjeru. S obzirom na to da se parcela k.č. 1738 KO Tuzla I koristi kao prilazni put, od ove Službe traženo je odobrenje za cijepanje parcele k.č. 1735/1 KO Tuzla I, u svrhu uplanjenja produžetka puta, radi bolje iskorištenosti preostalog građevinskog zemljišta.
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

279

Izvještaji

U prilogu je dostavljena i Skica snimanja izvršenog 13.6.2011. godine od strane DOO Metrix-inžinjering Tuzla.

4. Medžlis Islamske zajednice Tuzla se Službi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Tuzla obratio 12. 7. 2011. godine Zahtjevom broj: 01-04-EA-770/11 za upis prava posjeda, a na osnovu Ugovora o poklonu nekretnina OPU-IP: 349/11 zaključenog dana 5. 7. 2011. godine. Ovim dopisom je tražen upis prava posjeda na parceli označenoj po novom premjeru kao:

- k.č. br. 2186/2, zv. Palučak, njive 3. klase, površine 971
m2, upisane u PL. br. 616 KO Dragunja u korist Vakuf džemata Osoje sa 1/1.

5. Medžlis se Službi obratio 13. 12. 2011. godine zahtjevom za cijepanje parcele kč.br. 1514/1 KO Tuzla III Cijepanje navedene parcele je potrebno za formiranje pristupnog puta na južnoj strani k.č. 1514/1 KO Tuzla III. Ovim dopisom uz koji je priložen Posjedovni list br. 1259 KO Tuzla III i Kopija katastarskog plana, od ove službe je traženo da donese Rješenje o cijepanju parcele označene kao k.č. 1514/1, upisane u PL 1259, KO Tuzla III.

6. Medžlis je odgovorio Službi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Tuzla 13. 12. 2011. godine na poziv o izjašnjenju br 08-31-5729/11 obavještenjem da će, po navedenom Pozivu za izjašnjenje, dati saglasnost uz naknadu.

B) Služba za komunalne poslove, izgradnju i poslove mjesnih zajednica Op�ine Tuzla
a. Medžlis Islamske zajednice Tuzla se 4. 2. 2011. godine obratio ovoj službi zahtjevom broj: 01-04-EA-98/11 za priključenje Behram-begove (Šarene) džamije u Tuzli na gradski vrelovod. Ova džamija je u Službenom glasniku BiH br. 50, od 21.6.2010., proglašena zaštićenim nacionalnim spomenikom. Medžlis, nakon završetka radova na rekonstrukciji i revitalizaciji nacionalnog spomenika Poljska – Turali-begova džamija, namjerava započeti s njenom rekonstrukcijom, što je dio dugoročne strategije obnove nacionalnih spomenika u Tuzli.

280
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izvještaji

Od Službe je zatraženo da predvidi priključenje ove džamije na gradski vrelovod.

b. Medžlis se 4. 2. 2011. godine obratio ovoj službi zahtjevom broj: 01-04-EA-96/11 za hitnu sanaciju klizišta u dvorištu džamije u Pascima. Medžlis se službama Općine Tuzla obraćao nekoliko puta u 2010. godini sa zahtjevom za sanaciju klizišta u dvorištu džamije u Pascima. Također, u 2011. godini je zahtijevana intervencija 4. 1. 2011. g. i od Službe civilne zaštite. Ovim putem su obaviješteni da je došlo do pucanja i pomjeranja tla na udaljenosti 3 m od munare džamije. Džamija je izgrađena 60-ih godina prošlog stoljeća i jedini je muslimanski vjerski objekat na širem području naselja Pasci i Donje Petrovice. Uz džamiju se nalazi i aktivno mjesno mezarje ovog džemata.

c. Medžlis Islamske zajednice Tuzla se 4. 2. 2011. godine obratio ovoj službi zahtjevom broj: 01-04-EA-103/11, kojim se traži priključenje Kulturno-obrazovnog centra Tušanj-Slatina na gradski vrelovod. U zahtjevu je navedeno da Medžlis u ovoj godini planira dovršiti ovaj Centar, čime će se unaprijediti aktivnosti na planu odgoja i obrazovanja mladih. Navedeno je i to da se na ovom lokalitetu nalazila porušena Amber-Hatun džamija.

d. Medžlis se 12. 4. 2011. godine obratio ovoj službi zahtjevom broj: 01-04-EA-342/11 za produženje Rješenja o korištenju javne površine (zemljište označeno kao k.č. 79 KO Tuzla II ). Ovim dopisom je traženo produženje Rješenja od 8. 4. 2010. godine, broj 14-3/723-1545-1/10 za privremeno zauzimanje javne površine na lokaciji označenoj kao k.č. 79 KO Tuzla II. Navedeno zemljište je traženo pod zakup, s namjenom za uređenje i korištenje parking prostora za parkiranje vozila, u periodu od 1. 5. 2011. do 1. 5. 2012. godine. Ovom zahtjevu je udovoljeno te je Rješenje produženo i navedeni prostor trenutno služi kao parking prostor za vozila Revde doo i Medžlisa Islamske zajednice Tuzla

e. Medžlis se 25. 7. 2011. godine obratio ovoj Službi zahtjevom broj 01-04-829/11 za popravku ulične rasvjete kod Prinčeve džamije u Ši Selu, u kome stoji:
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

281

Izvještaji

„Želimo Vas obavijestiti da mjesec ramazan nastupa 31. jula 2011. godine, a samim tim da se od ovog datuma povećavaju aktivnosti u svim vjerskim objektima u gradu Tuzli. Kao što vam je poznato najmasovnija ramazanska aktivnost u našim džamijama jeste teravih namaz koji se obavlja u večernjem terminu sa početkom oko 22 sata. Najveća gradska džamija u Tuzli je smještena u ulici Đure Đakovića, a na dijelu ove ulice, od mjesta gdje se spaja sa ulicom 15. maja do mjesta gdje se spaja sa ulicom Vukovarska, ne radi ulična rasvjeta. Također, u ulici Tušanj, oko broja 173, ulična rasvjeta nije u funkciji kod vjerskog objekta koji se nalazi u ovoj ulici. S obzirom na kontinuirane vjerske aktivnosti u večernjim terminima, ističemo važnost i značaj rada i ispravnosti ulične rasvjete oko svih vjerskih objekata. Nadamo se da ćete u interesu građana poduzeti odgovarajuće mjere kako bi se ulična rasvjeta na ovim lokalitetima popravila i stavila u funkciju. Napominjemo da je sanacija ulične rasvjete na navedenim i traženim lokacijama izvršena blagovremeno i bila popravljena prije ramazana.

f. Medžlis Islamske zajednice Tuzla se 8. 9. 2011. godine obratio ovoj službi zahtjevom broj 01-04-EA-1126/11, tražeći saglasnosti za prokopavanje saobraćajnice u ulici Tušanj, radi priključenja Kulturno-obrazovnog centra Tušanj-Slatina na gradski vrelovod. Nakon što je 19.7.2011.godine Centralnom grijanju Tuzla upućen zahtjev za davanje Energetske saglasnosti za priključak na vrelovod centralnog grijanja, ovoj službi je upućen zahtjev za prokopavanje dijela saobraćajnice u ulici Tušanj uz sljedeću dokumentaciju:

- Uzdužni profil vrelovodnog priključka K.1.9.7.3. toplinska podstanica stanica

- Dispozicija vrelovodnog priključka od K.1.9.7.3. toplinska pod- Trasa vrelovodnog priključka - Situacija : obuhvat projekta
Prije početka sezone grijanja firma Alfik iz Tuzle je izvršila spajanje Kulturno-obrazovnog centra Tušanj-Slatina na gradski vrelovod.

282

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izvještaji

C) Služba za inspekcijske poslove Op�ine Tuzla
1. Medžlis Islamske zajednice Tuzla se 18. 8. 2011. godine obratio ovoj službi zahtjevom broj: 01-04-1045/11 za inspekcijsku intervenciju. Naime, Medžlis je primio pritužbe džematlija da Fadil Sinanović vrši sakupljanje sadekatul-fitra ispred Čaršijske džamije u Tuzli. Po tim pritužbama, ovo lice prilikom uzimanja novčanih sredstava daje obećanje džematlijama da će preuzeta sredstva predati u Islamsku zajednicu, što on ne čini. Služba za inspekciju je obaviještena da navedene radnje Fadil Sinanović vrši bez ikakkve saglasnosti i ovlaštenja Medžlisa Islamske zajednice Tuzla, te da se radi o prevari naših građana. Također je napomenuto da isto lice vrši neovlaštenu prodaju knjiga i suvenira u predulazu Čaršijske džamije. Ova džamija nema svoje dvorište tako da Medžlis nije u prilici da onemogući njegov neovlašteni rad u predulazu džamije.

D) Služba za prostorno ure�enje i zaštitu okoline Tuzla
1. Medžlis Islamske zajednice Tuzla je 15. 3. 2011. godine po pozivu ove službe (broj 01-04-EA-215/11) dostavio dokumentaciju za dopunu zahtjeva za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju mesdžida na k.č. br. 2817/1, 2817/2 i 2817/3 KO Plane. Dostavljeni su sljedeći dokumenti:

- Idejno rješenje mesdžida u Šićkom Brodu, lociranog na k.č. br.
2817/2 i 2817/3 KO Plane.

- Elaborat o geomehaničkom ispitivanju temeljnog tla.
2. Medžlis se 23. 9. 2011. godine obratio ovoj službi zahtjevom broj 01-04-1178/11 za rekonstrukciju postojećeg krova Hadžijske džamije u Novom Naselju. Na osnovu Rješenja o odobrenju za građenje broj 06-03/3-23-GD1605/III 1/99 od 2. 8. 1999. g., izgrađena je ova džamija u Solini, na zemljišnim parcelama kč.br. 866/5, kč.br. 866/6 KO Solina po novom premjeru, odnosno na kč.br. 999/15, kč.br. 999/16 KO Tuzla, po starom premjeru. Džamija je izgrađena prema odobrenoj projektnoj dokumentaciji. Postojeći krov se sastoji od rešetkastih nosača preko kojih je postavljen pokrivač od trapezastog lima TR40, a sam krov nije klasične izvedbe s prepuštenim strehama.
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

283

Izvještaji

Postojeći krov prokišnjava i propuštanje vode nije zaustavljeno ni nakon nekoliko zahvata na popravci. Od Službe je tražena saglasnost za rekonstrukciju krova. U prilogu je dostavljeno Idejno rješenje.

Općinski sud tuzla Zemljišno-knjižni ured
a) Medžlis Islamske zajednice Tuzla se Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Tuzli obratio dana 7. 2. 2011. godine, zahtjevom za upis prava vlasništva, a na osnovu Ugovora o zamjeni nekretnina OPU-IP: 216/10 zaključenog kod notara Jadranke Škarica dana 01. 07. 2010. godine. Ovim dopisom je traženo da se izvrši upis prava vlasništva na parcelama označenim po starom premjeru kao:

- k.č. br. 6/986, zv. Bašča Čajr, površine 110 m2, upisane u ZK.
UL. br. 4466 KO Tuzla UL. br. 4466 KO Tuzla UL. br. 4466 KO Tuzla UL. br. 7061 KO Tuzla UL. br. 7061 KO Tuzla UL. br. 7061 KO Tuzla UL. br. 7061 KO Tuzla

- k.č. br. 6/987, zv. Bašča Čajr, površine 377 m2, upisane u ZK. - k.č. br. 6/359, zv. Bašča Čajr, površine 895 m2, upisane u ZK. - k.č. br. 6/988, zv. Bašča Čajr, površine 223 m2, upisane u ZK. - k.č. br. 6/731, zv. Bašča Čajr, površine 808 m2, upisane u ZK. - k.č. br. 6/989, zv. Bašča Čajr, površine 287 m2, upisane u ZK. - k.č. br. 6/990, zv. Bašča Čajr, površine 500 m2, upisane u ZK. - k.č. br.1336/3, zv. Dvorište Bukovčići, površine 420 m2, upisane u ZK. UL. br. 6608 KO Tuzla u ZK. UL. br. 6608 KO Tuzla

- k.č. br.1336/6, zv. voćnjak Bukovčići, površine 410 m2, upisane - k.č. br.1336/5, zv. oranica Bukovčići oko kuće, površine 1203
m2, upisane u ZK. UL. br. 6608 KO Tuzla u ZK. UL. br. 6608 KO Tuzla

- k.č. br.1336/8, zv. pašnjak Bukovčići, površine 211 m2, upisane

284

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izvještaji

- k.č. br.1336/4, zv. pašnjak Bukovčići, površine 738 m2, upisane u ZK. UL. br. 6608 KO Tuzla u korist vakufa Behram-begove džamije 1/1.

b) Medžlis se Uredu obratio dana 7. 2. 2011. godine zahtjevom za upis prava vlasništva, a na osnovu Ugovora o zamjeni nekretnina OPU-IP: 215/10 zaključenog dana 1. 7. 2010. godine. Ovim dopisom je traženo da se izvrši upis prava vlasništva na parcelama označenim po starom premjeru kao:

- k.č. br. 1543/3, zv. Oranica Ši Selo, površine 197 m2, upisane
u ZK. UL. br. 7061 KO Tuzla u ZK. UL. br. 7061 KO Tuzla u ZK. UL. br. 7061 KO Tuzla u ZK. UL. br. 7061 KO Tuzla u ZK. UL. br. 7061 KO Tuzla

- k.č. br. 1543/4, zv. Oranica Ši Selo, površine 174 m2, upisane - k.č. br. 1543/5, zv. Oranica Ši Selo, površine 203 m2, upisane - k.č. br. 1543/6, zv. Oranica Ši Selo, površine 231 m2, upisane - k.č. br. 1543/7, zv. Oranica Ši Selo, površine 806 m2, upisane - k.č. br. 1538/11, zv. Oranica Ši Selo, površine 257 m2, upisane
u ZK. UL. br. 1771 KO Tuzla u korist vakufa Sagrdžijan džamije 1/1, a upis prava vlasništva na parcelama označenim po starom premjeru kao: u ZK. UL. br. 7061 KO Tuzla

- k.č. br. 1543/6, zv. Oranica Ši Selo, površine 231 m2, upisane - k.č. br. 1538/11, zv. Oranica Ši Selo, površine 257 m2, upisane
u ZK. UL. br. 1771 KO Tuzla u korist vakufa Amberhatun džamije 1/1.

c) Medžlis se Uredu obratio 7. 2. 2011. godine, zahtjevom za upis prava vlasništva, a na osnovu Ugovora o poklonu nekretnina OPUIP: 732/10 zaključenog kod notara Azra Koval dana 2. 11. 2010. godine. Ovim dopisom je traženo da se izvrši upis prava vlasništva na parcelama označenim po starom premjeru kao:

- k.č. br. 705/2, zv. Milač, njive 4. klase, površine 232 m2, upisane u el. ZK. UL. br. 13 KO Osoje

- k.č. br. 705/8, zv. Milač, prilazni put, površine 81 m2, upisane
u el. ZK. UL. br. 93 KO Osoje u korist vakufa mesdžida Repuševac 1/1.

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

285

Izvještaji

d) Medžlis Uredu obratio 30. 3. 2011. godine, zahtjevom za upis prava vlasništva, a na osnovu Ugovora o poklonu OPU-IP: 91/2011, zaključenog 17. 2. 2011. godine. Ovim dopisom je traženo da se izvrši upis prava vlasništva na parceli označenoj po starom premjeru kao:

- k.č. br. 35/41, zv. Livada Obješenjak, površine 441m2, upisane
u ZK. UL. br. 1119 KO Slavinovići u korist vakufa Prinčeve džamije, 1/1.

e) Medžlis se Uredu obratio 11. 4. 2011. godine zahtjevom za upis prava vlasništva, a na osnovu Ugovora o poklonu nekretnina OPUIP: 192/2011 zaključenog dana 5. 4. 2011. godine. Ovim dopisom je traženo da se izvrši upis prava vlasništva na parceli označenoj po starom premjeru kao:

- k.č. br. 6/4, Pokućnica, oranica, površine 1890 m2, upisane u el.
ZK UL 1814 KO Požarnica u korist vakufa mesdžida Vasići, 1/1.

f) Medžlis se Uredu obratio 12. 7. 2011. godine, zahtjevom za upis prava vlasništva, a na osnovu Ugovora o poklonu nekretnina OPUIP: 349/11 zaključenog dana 5. 7. 2011. godine. Ovim dopisom je traženo da se izvrši upis prava vlasništva na parceli označenoj, po jedinstvenoj evidenciji, po starom premjeru kao:

- k.č. br. 2186/2, zv. Palučak, njive 3. klase, površine 971 m2,
upisane u el. ZK. UL. br. 18 KO Dragunja u korist vakufa džemata Osoje, 1/1.

Ministarstvo kulture i sporta Federacije BiH Zavod za zaštitu spomenika
1. Medžlis Islamske zajednice Tuzla se 4. 4. 2011. godine dopisom broj 01–04–EA-298/11 obratio Zavodu za zaštitu spomenika Ministarstva kulture i sporta Federacije BiH, dostavljajući informacije o nerealiziranom Nalogu Nastavak – obnova Turali-begove džamije. Naime, Federalno ministarstvo kulture i sporta i Federalno ministarstvo okoliša i turizma su 23. 6. 2010. godine donijeli Nalog po kome je Turistička zajednica Tuzlanskog kantona bila dužna da izvrši uplatu 90.500,00 KM Medžlisu Islamske zajednice Tuzla za realizaciju programa Nastavak – obnova Turali-begove džamije.

286

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izvještaji

Ovim dopisom je navedeno Ministarstvo obaviješteno da Turistička zajednica Tuzlanskog kantona do datuma pisanja dopisa nije uplatila sredstva iz Naloga, iako je bilo više kontakata s nadležnima u Turističkoj zajednici. Od navedenih sredstava planirana je izgradnja i postavljanje krovne konstrukcije na Turali-begovoj džamiji. Kako navedena sredstva nisu uplaćena, izvođaču radova se nije moglo platiti za izvršene poslove. Zbog svega navedenog, dinamika radova na rekonstrukciji Turalibegove džamije je znatno usporena.

2. Medžlis se 29. 11. 2011. godine obratio Zavodu za zaštitu spomenika Ministarstva kulture i sporta Federacije BiH za dodjelu novčanih sredstva za Tural-begovu džamiju zahtjevom broj 01–04– 1565/11. Ovim dopisom je ovo Ministarstvo obaviješteno da je nakon personalnih promjena u Turističkoj zajednici TK postignut dogovor za realizaciju Naloga Nastavak – obnova Turali-begove džamije , u nekoliko rata početkom naredne godine. Nadležni u Zavodu su upoznati da je rekonstrukcija ove džamije započeta 2007. godine, te da radovi, s većim ili manjim zastojima, traju već pet godina. Džamija je zatvorena 2002. g. zbog urušavanja dijela plafona i potencijalne opasnosti da bude povrijeđen neko od džematlija. Do sada je u aktivnostima rekonstrukcije i restauracije Turalibegove džamije utrošeno 812.658,45KM, a za završetak radova predviđenih Projektom rekonstrukcije i restauracije potrebno je 448.324,40 KM. Zatraženo je da se za 2011. godinu izdvoje značajna sredstva iz takse za kulturno-historijsko nasljeđe BiH.

Otvorenje mesdžida u Kamenjašima
Medžlis Islamske zajednice Tuzla je 27. 5. 2011. godine uputio obavijesti i pozive za intervenciju PU Tuzla Policijska stanica Istok, Profesionalna vatrogasna brigada Tuzla i JZU Dom zdravlja Tuzla Služba hitne pomoći. Predmet obavijesti je svečano otvorenje mesdžida Kamenjaši u džematu Donja Obodnica. Medžlis Islamske zajednice Tuzla 25. juna (subota) i 26. juna (nedjelja) 2011. g. organizirao svečanosti povodom otvorenja tog mesdžida.
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

287

Izvještaji

Ovim dopisima je traženo da se saobraćaj putničkih vozila u vrijeme svečanosti na dionici puta D. Obodnica-Avdibašići usmjeri preko naselja Repuševac, kao i policijsku patrolu. Traženi su još tim s vatrogasnim vozilom i tim sa sanitetskim vozilom.

Posjete džematima a) Posjeta džematu D. Obodnica, naselju Repuševac
U džematu D Obodnica, u naselju Repuševac, Ramo Joldić je izvršio uvakufljenje zemljišne parcele za izgradnju mesdžida 17. 8. 2011. godine. Na zahtjev džematskog odbora, ovaj džemat su tim povodom obišli referent za vakufe u Medžlisu Elmedin Avdibašić i arhitekta Amila Šećerkadić. Džematski odbor su predstavljali imam Amir-ef. Saletović i navedeni vakif. Nakon što je identificirana parcela i određen približan pravac kible, arhitekta Šećerkadić je preuzela potrebnu dokumentaciju (kopiju plana i posjedovni list), kako bi mogla izraditi idejno rješenje mesdžida u Repuševcu. S obzirom na to da naselje Repuševac broji 17 domaćinstava, s predstavnicima džemata je razgovarano da se umjesto trvdog objekta postavi montažni, što bi smanjilo troškove investicije.

b) Posjeta džematu Moluhe
Tokom novembra 2011. godine, obavljene su radne posjete džematima Moluhe i Pasci. Administrativno-pravna služba Medžlisa je bila u ovim posjetama. U džematu Moluhe sastanku su prisustvovali predsjednik džematskog odbora h. Mehmed Žilić i džematski imam Memsudin-ef. Gobeljić. Ovom prilikom su između ostalog prezentirani izvodi iz Pravilnika o finansijskom poslovanju i organizaciji i načinu vođenja knjigovodstva, a koji se odnose na vođenje finansijskog poslovanja u džematima. Pojašnjeni su izvodi iz Pravilnika o članstvu u Medžlisu Islamske zajednice Tuzla. Razmatrana su i pitanja koja se tiču vakufske imovine ovog džemata, kao i o imovini drugih vakufa koji se nalaze na području ovog džemata. Razgovarano je i o pitanju legalizacije vjerskih objekata u Moluhama.

288

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izvještaji

c) Posjeta džematu Plane
Administrativno-pravna služba Medžlisa Islamske zajednice Tuzla je 28. 11. 2011. godine posjetila džemat Plane. U radnoj posjeti su bili: a) sekretar MIZ-a Tuzla Dženan Rahmanović, b) referent za vakufe Elmedin Avdibašić, c) računovođa Azra Kovačević. Džematski odbor su predstavljali predsjednik Hariz Džinić i imam Saudin-ef. Gobeljić. Razgovaralo se o aktualnim pitanjima u džematu, a domaćini su upoznati s izvodima iz Pravilnika o finansijskom poslovanju i organizaciji i načinu vođenja knjigovodstva, a koji se odnose na vođenje finansijskog poslovanja u džematima. Pojašnjeni su izvodi iz Pravilnika o članstvu u Medžlisu Islamske zajednice Tuzla. Razmatrana su i pitanja koja se tiču vakufske imovine, te o pitanju legalizacije vjerskih objekata koji su izgrađeni u ovome džematu. Ponovna posjeta ovom džematu se desila 30. decembra 2011. godine. Povod je pripremanje godišnje skupštine u džematu.

d) Posjeta džematu Pasci
Početkom decembra ista delegacija Medžlisa Islamske zajednice Tuzla je posjetila džemat Pasci. Tokom ove posjete razgovaralo se o aktivnostima u džematu, te problemima i poteškoćama s kojima se susreću njegovi aktivisti. Predstavnici Džematskog odbora informirani su o aktivnostima koje su preduzete na realizaciji darodavnog ugovora između Mensuda Đulović i Medžlisa Islamske zajednice Tuzla. Razmatrana su i pitanja koja se tiču ostale vakufske imovine u džematu. I ovom prilikom su pojašnjeni izvodi iz Pravilnika o finansijskom poslovanju i organizaciji i načinu vođenja knjigovodstva i Pravilnika o članstvu u Medžlisu Islamske zajednice Tuzla.

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

289

izvod iz izvještaja o radu vjersko-prosvjetne službe 1432/2011. godine

Vjerski život na području Medžlisa Islamske zajednice Tuzla odvijao se u dvadeset i osam džemata. Mektebska nastava je realizirana u četrdeset i jednom mektebu. U odnosu na prošli godinu, to je više za jedan mekteb, jer je u džematu Plane otvoren mekteb u naselju Šićki Brod. Na tim poslovima je angažirano dvadest i osam imama, hatiba i muallima, kao i dvadeset i pet vanjskih saradnika. U mektebskoj 2010/11. godini je upisano 1.858 polaznika, a nastavu je redovno pohađalo 1.258 učenika. Kur’ansko pismo učila su 503 učenika, a Kur’an 482, što je za 128 učenika više nego prošle godine. Propisano gradivo za dodjelu svjedodžbe o završenoj hatmi savladalo je 165 polaznika mektebske nastave. Tokom ove godine u nekoliko mekteba je zamijenjen ili postavljen novi inventar. U nekoliko džemata redovno su se odvijali programu vjerskog odgoja i edukacije mladih i punoljetnih džematlija i to: halka Kur’ana, dersovi i drugi oblici edukacije.
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

291

Izvještaji

Povodom Mevluda, rođendana Muhammeda, a.s., održano je šest predavanja u Džamiji princa Abdullaha. Predavanja su bila na temu „Poslanik a.s. – naš učitelj“. U isto,m programu i u istoj džamiji promovirana je i knjiga „Sira – životopis posljednjeg Allahovog poslanika“, autora dr. Safveta Halilovića. Centralna mevludska svečanost organizovana je u ovoj džamiji. Povodom Dana džamija upriličena je radna posjeta džematima Gazi Husrev-beg i Bosna u Austriji, kao i Mešihatu Islamske zajednice u Sloveniji. Drugi dan Ramazanskog bajrama, u skladu s Protokolom Rijaseta IZ-e u BiH, obilježen je Dan šehida. Na odgovarajući način i prikladnim programima obilježeni su: 12. rebiulevvel (mevlud), 1. muharrem (hidžra), 7. maj (Dan džamija), te mubareknoći. Zajedničkom Ikrar-dovom na hadž je ispraćeno rideset i troje hadžija s područja Medžlisa. U sedamnaest džemata tokom ljeta održani su mevludski programi, kao i dove na Taušanu i u Dobrnji. Asocijacija žena i Omladinski krug su organizirali nekoliko programa (međunarodnu konferenciju „Zajedno u Bosni“, kurseve pozitivne psihologije, predavanja za žene u nekoliko džemata o prevenciji od karcinoma grlića materice, humanitarni rad). Omladinski krug je u Mejdanskoj džamiji organizirao redovna druženja i sijela za omladinu. Šestu godinu za redom Medžlis Tuzla s grupom volontera organizira Kurs matematike za učenike osnovne škole, a od ove godine i za učenike srednje škole. U džamiji princa Abdullaha 31. 12. 2010. godine organiziran je program Večer Kur’ana. Nagrada za poseban doprinos izučavanju Kur’ana i kur’anskih znanosti dodijeljena je porodici Bektaš iz Travnika. Od vjerskih programa na elektronskim medijima emitira se snimak hutbe petkom u poslijepodnevnim satima na TVTK, dok je polusatnu emisiju petkom na Radio Tuzli ukinula nova urednica Radija. Medžlis je ostvario uspješnu saradnju s medijima, posebno s Radijom Bir, u nekoliko prilika objavljujući saopćenja za javnost kao i nekoliko javnih poziva i oglasa. U suradnji s redakcijama elektronskih medija dogovoren je nastup većeg broja imama u njihovim programima. Na web-stranici Medžlisa svakodnevno se ažuriraju vijesti, a redakcija izdala je i pet brojeva Biltena Medžlisa. Održano je jedanaest redovnih sastanaka Vjersko-prosvjetne službe. Na sastancima su razmatrane teme iz domena funkcioniranja službe i organizacije vjerskog života općenito.
292

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izvještaji

U pogledu izgradnje objekata u vlasništvu Medžlisa Islamske zajednice Tuzla, u izvještajnom periodu nastavljeno je s izgradnjom dviju džamija i dva mesdžida, te dva stana i dviju mektebskih učionica. Nastavljeni su radovi na vakufskom objektu površine 2.500 m2 u kompleksu Turali-begovog vakufa.

Mektebska nastava
Mektebska nastava jedna od najznačajnih aktivnosti koje provodi vjersko-prosvjetna služba. Velika pažnja je posvećena ovom vidu odgoja i obrazovanja. U cilju dinamiziranja angažiranih polaznika izvan redovne mektebske nastave, prije svega, tokom samostalnog utvrđivanja gradiva, štampana je radna sveska. Izvođenje mektebske nastave se u izvještajnom periodu može podijeliti na dva perioda:

- period januar-juni 2011. godine za mektebsku 2010/11. godinu - period septembar-decembar 2011. godine za 2011/12. mektebsku
godinu.

Mektebska 2010/2011. godina/ razdoblje januarmaj 2011.
U mektebskoj 2010/11. godini nastava se odvijala u 41 mektebu. Za razliku od prošle, ove godine se odvijala u jednom mektebu više, zato što je u naselju Šićki Brod za potrebe mektebske nastave iznajmljen jedan stanbeni prostor. U mektebu Hidani nastava se odvijala samo u ljetnom periodu i to od 15. aprila do 15. oktobra. Nastavu u ovom periodu izvodilo je 34 muallima/muallime. U ranijim izvještajima je rad s djecom u Domu bez roditeljskog staranja prikazivan kao mektebski. Ovaj put, shodno okolnostima u kojima se radi, bit će tretiran kao poseban program rada Medžlisa. Nastava se izvodila po Pravilniku o mektebima i mektebskoj nastavi, a najčešći oblik rada je grupa s konbiniranim odjeljenima. U nastavi su korišteni novi ilmihali, kao i ostali udžebinici, propisani Nastavnim planom i programom.

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

293

Izvještaji

Podaci o upisanim polaznicima u 2010/11. godini
Prema zbirnim podacima, u ovoj mektebskoj godini je upisano 1.858 polaznika, što je za 106 više nego u prošloj mektebskoj godini. U mnogim osnovnim školama evidentiran je manji broj upisane djece. Od ukupnog broja upisanih, njih 1.258 je bilo redovno, što je za 27 više nego prošle mektebske godine. Iz toga proizilazi da je 67,70% upisanih polaznika mektebske nastave bilo redovno, a to je za 2,56 % manje u odnosu na prošlu godinu. Preciznijom analizom se može utvrditi da broj upisane djece u prvu mektebsku godinu konstantno opada. U februaru je izvršeno testiranje znanja u svim mektebima. U ovoj mektebskoj godini sufaru je učilo 503 polaznika, što je u odnosu na prošlu godinu za 37 polaznika veći broj. U Kur’anu je učilo 482 učenika, što je u odnosu na prošlu godinu više za 128 polaznika. Diplomu o završenoj hatmi dobilo je 165 polaznika mektebske nastave, što je u odnosu na prošlu godinu više za 109 polaznika.

294

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izvještaji

Iz navedenih podataka i tabela jasno se može uočiti porast broja polaznika mektebske nastave uključenih u učenje arapskog pisma, kao i broj učača Ku’rana, što je ohrabrujuće. U ovom periodu znatno je povećan broj polaznika koji su završili hatmu, što je rezultat kontinuiranog rada u mektebima. U prošlim izvještajima ovakav pomak je najavljen s povećanim brojem polaznika koji su učili sufaru. Od 41 mekteba gdje se održavala mektebska nastava njih 28 je opremljeno. Pod opremljenim mektebom podrazumijevamo da mekteb ima zasebnu prostoriju, posjeduje klupe, stolice, ploču za pisanje, pribor za pisanje, katedru i stolicu za muallima, da se na odgovarajući način zagrijava, da ispunjava higijenske uslove (ima vodu i sanitarni čvor), da mekteb ima audio uređaje, kolekciju CD/DVD i mektebsku biblioteku. Tokom 2011. godine mjena dijela inventara. u nekoliko mekteba izvršena je nabavka ili za-

Mektebsko sportsko takmi�enje
Na osnovu Pravilnika o mektebima i mektebskoj nastavi, Medžlis Islamske zajednice Tuzla organizirao je mektebske sportske susrete. Za provedbu ovog takmičenja imenovana je komisiju, koja je imala zadatak da osmisli i koordinira takmičenje. U komisiju su imenovani:

- Memsudin-ef. Gobeljić, predsjednik komisije - Sadif-ef. Mahmutović, član - Amir-ef. Saletović, član.
Na jednom sastanku Vjersko-prosvjetne službe zaključeno je da se organizaciji sportskog takmičenja pristupi drugačije u odnosu na prethodne godine. U svrhu bolje bezbjednosti mektebske djece, kao i finansijskih ušteda, ovogodišnje mektebsko takmičenje je održano u džematu Avdibašići, i to samo za one mektebe koji pokažu interes za učešće. Shodno broju prijavljenih mekteba, Komisija je donijela preporuke i zaključke po kojima se organiziralo takmičenje. Takmičenje je održano 17. aprila 2011. godine u džematu Avdibašići. Učestvovale su ekipe 11 mekteba: Hadžijska džamija, Moluhe, Simin Han, Mihatovići, Donji Čaklovići, Lipnica, Pasci, Milešići, Dobrnja, Donja Obodnica i Avdibašići. Prvo mjesto osvojili su polaznici mektebske nastave mekteba Simin Han, drugo polaznici mekteba Dobrnja, a treće mjesto polaznici mekteba Avdibašići.
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

295

Izvještaji

Mektebsko takmi�enje
Na osnovu Pravilnika o mektebima i mektebskoj nastavi, organizirano je takmičenje u znanju polaznika mektebske nastave. Takmičenje je organizirano po uputama Muftijstva tuzlanskog i Vjersko-prosvjetne službe Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Takmičenje je održano 24. aprila 2011. godine. I ove godine je ostavljena mogućnost da se u kategoriju kiraet od 13 do 15 godina mogu prijaviti i kandidati mlađi od 13 godina, s tim da u slučaju pobjede ne mogu predstavljati Medžlis u višem rangu takmičenja. Ispitivanje kandidata u kategoriji kiraet 13-15 godina izvršio je hfz. Mirnes-ef. Spahić, a u kategoriji kiraeta do 12 godina hfz. Edin-ef. Dedić. Na osnovu odluke Savjeta muftije tuzlanskog ove godine je, zajedno s mektebskim takmičenjem, organizirano i takmičenje iz islamske vjeronauke za učenike petog razreda. Komisija za provođenje ovog takmičenja bila je u sastavu:

- Jusić Muamer (predsjednik), - Hadžimehmedović Fuad i - Hadžić Nedžmija (članovi).
Komisija za provođenje mektebskog takmičenja: - dr. Amir-ef. Karić, predsjednik komisije - Hasan-es. Spahić, - hfz. Merim-ef. Đulović, - Dženan-ef. Rahmanović, - Elmedin-ef. Avdibašić. Takmičenja su održana u Behram-begovoj medresi. Na takmičenje su prijavljene ekipe 34 mekteba, što je za jedan mekteb više u odnosu na prošlu godinu. Iz ovih mekteba takmičenju je pristupilo 127 polaznika mektebske nastave po kategorijama: - Test: 67 takmičara - Kiraet 13-15 godina: 31 takmičar - Kiraet do 12 godina: 29 takmičara
296
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izvještaji

Od 34 prijavljena mekteba, kompletnu ekipu od četiri člana imalo je 29 mekteba, dok ih pet nije imalo kompletne ekipe:

- - - - -

Grabovica 3 takmičara, Mehmedagina džamija 1 takmičara, Bukinje 2 takmičara, Vrabče 1 takmičar, Sepetari 3 takmičara.

Broj nepotpunih ekipa je vrijedan pokazatelj napredovanja mektebske nastave. Prije samo dvije godine pola od prijavljenih mekteba nije imalo kompletne ekipe. Velikim trudom muallima ovaj broj je sveden na pet mekteba i to u onim mektebima u kojima ih nije objektivno ni očekivati. U kategoriji kiraet stariji uzrast poredak je bio sljedeći: 1. Karić Muhamed, mekteb Džamije princa Abdulaha 59,20 bodova, 59 bodova, 57,20 bodova. 2. Ramić Tarik, mekteb Brčanska Malta 3. Pajević Ahmed, mekteb Hadžijske džamije

U kategoriji kiraet-mlađi uzrast poredak je bio sljedeći 1. Omerović Abdulkadir, mekteb Solina 2. Hasanbašić Selsebil mekteb Ševar 59,20 54,60

3. Gazibegović Bekir, mekteb Brčanska Malta 53,80 U kategoriji test poredak je bio sljedeći: 1. Spahić Behija, mekteb Džamije princa Abdulaha 2. Šabić Aziz, mekteb Behram-begove džamije 3. Avdić Amra, mekteb Džamije princa Abdulaha 57, 43, 42.

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

297

Izvještaji

Konačni poredak mekteba na mektebskom takmičenju 2011. godine 1. Mekteb Džamije princa Abdulaha 2. Mekteb Brčanska Malta 3. Mekteb Simin Han 209 187,8 77,2

Na takmičenju na nivou Muftijstva tuzlanskog Medžlis Tuzla predstavljali su: 1. Spahić Behija test 2. Karić Muhamed kiraet stariji uzrast 3. Omerović Abdulkadir, kiraet mlađi uzrast U takmičenju iz islamske vjeronauke poredak je bio sljedeći: 1. Čanić Aiša Međunarodna osnovna škola 2. Razić Maida OŠ Mramor 3. Sadiković Tijana OŠ Lipnica 56,5, 54, 53,5.

Takmičenje na nivou Muftijstva tuzlanskog održano je u Behram-begovoj medresi. Medžlis Islamske zajednice Tuzla ekipno je osvojio prvo mjesto. U kategoriji kiraet stariji uzrast prvo mjesto pripalo je takmičaru Medžlisa Islamske zajednice Tuzla Karić Muhamedu, te se tako plasirao na takmičenje u istoj kategoriji na nivou Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. U kategoriji kiraet mlađi uzrast predstavnik Medžlisa Islamske zajednice Tuzla Omerović Abdulkadir zauzeo je prvo mjesto, te se i on plasirao na takmičenje na nivou Rijaseta.

Dodjela priznanja takmi�arima
U nedjelju 8. maja 2011. godine u džamiji Behram-begove medrese održana je svečana dodjela priznanja i nagrada učesnicima na mektebskom takmičenju Medžlisa Islamske zajednice Tuzla. Za realizaciju ove manifestacije odgovorna je bila radna grupa u sastavu:

- Sifet-ef. Suljić
298
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izvještaji

- Alem-ef. Alić - Edin-ef. Peštalić
Treću godinu na dan takmičenja organizirano je pojedinačno fotografiranje učesnika takmičenja nakon čega je izrađen almanah takmičara. Na svečanosti dodjeli priznanja, pored diploma i nagrada za najuspješnije takmičare i mektebe, svi učesnici su dobili po primjerak almanaha.

Završni ispiti
Na osnovu Pravilnika o mektebima i mektebskoj nastavi muallimi su dužni na kraju mektebske godine organizirati završne ispite za polaznike mektebske nastave. Savjet muftije tuzlanskog usvojio je inicijativu da se u svim medžlisima organiziraju završni ispiti, barem u nekoliko mekteba. S obzirom na to da je i Medžlis Islamske zajednice Tuzla jedan od onih u kojima nije bila prisutna ova praksa, na sastanku Vjersko-prosvjetne službe pozvani su muallimi da ovakve ispite provedu u svojim mektebima i džematima. Na završnim ispitima polaznici mektebske nastave su izvodili prigodne mevludske programe (akademije), a na kraju su im svima uručena mektebske knjižice.

Mektebska nastava u 2011/12. godini/razdoblje septembar-decembar 2011.
Mektebska 2011/12. godina počela je 10. septembra 2011. godine. U augustu je na sastanku Vjersko-prosvjetne službe zaključeno da se na vrijeme urade sve pripreme za uspješan početak nastave. U ovom periodu nastava se izvodila u 41 mektebu.

Vjeronauka u školi
Po pitanju predmeta islamske vjeronauke Medžlis Islamske zajednice Tuzla samo vodi evidenciju o vjeroučiteljima, u kojim školama rade. Medžlisi nemaju nikakvu nadležnost po bilo kom drugom pitanju vjeronauke u školi. U izvještajnom periodu radilo se na uspostavljanju čvršće saradnje između vjeroučitelja i mualima. S tim ciljem povodom mevluda upriličen je prijem za vjeroučitelje koji rade u školama na području Tuzle.
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

299

Izvještaji

Ostali edukativni programi Džematski programi rada sa odraslima
Na osnovu odluke Savjeta Muftije tuzlanskog i Vjersko-prosvjetne službe Medžlisa Islamske zajednice Tuzla o uvođenju jednog sedmičnog programa za odrasle osobe u većini naših džemata uvedeni su edukativni programi. Najčešće se na tim programima uči Kur’an ili uvod u kur’ansko pismo (sufara). Detaljnije o vrsti rada s odraslima može se vidjeti u rubrici izvještaji iz džemata.

Kurs matematike
Već petu godinu u organizaciji Medžlisa Islamske zajednice Tuzla uspješno radi „Kurs matematike“. Koordinator kursa je Nedžad Junuzović. Svi angažirani profesori su volonteri, što je omogućilo da kurs bude besplatan. Od ove godine program kursa je proširen i na učenike srednjih škola. Ova grupa pokrenula je i web-stranicu www.matematica.com

Kurs islama
Kurs islama je edukativni program namijenjen odraslima. Kurs funkcionira već šestu godinu, a preko 250 polaznika je savladalo do sada sva tri stepena. Kursom rukovodi Mumin-ef. Mumić, a kao predavači u ovoj godini bili su angažirani mr. Mensur-ef. Husić, hfz.mr. Edin-ef. Peštalić i hfz. Merim-ef. Đulović

Obilježavanje značajnih datuma Mevlud
Povodom rođendana Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., Medžlis je organizirao niz programa od nazivom „Sultan duša i svjetlost naših očiju.“ Program je počeo predavanjima u Džamiji princa Abdulaha na temu „Muhamed,a.s. naš uzor i učitelj“. Predavači su bili dr. Elvir Musić, mr. Fuad Hadžimehmedović, hfz. Edin-ef. Dedić, prof. Sabit-ef. Mehidić, prof. Asmir-ef. Imamović i prof. Muhamed-ef. Okić. Povodom mevluda upriličena je i promocija knjige „Sira-životopis posljednjeg Allahog poslanika“ dr. Safveta Halilovića. Promocija je organizirana u Džamiji princa Abdulaha, a, pored autora, učestvovao je i doc.dr. Šefik Kurdić.
300
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izvještaji

U mektebima su održane kreativne radionice, u kojima su polaznici mektebske nastave radili panoe i pripremali akademije o Božijem poslaniku Muhammedu, a.s. Centralna mevludska svečanost upriličena je u Džamiji princa Abdulaha, a program su izveli članova hora Gazi Turali-beg. U Bosanskom kulturnom centru je 24. 2. 2011. godine hor Gazi Turali-beg izveo svečanu mevludsku akademiju. Kao gosti su nastupili horovi Behram-begove medrese i Nuru Ajni iz Kalesije. Svi navedeni programi su zapaženo popraćeni u medijima.

Dan džamija
Povodom Dana džamija, Medžlis Islamske zajednice Tuzla organizirao je nekoliko manifestacija kojima je obilježio ovaj datum. U mektebima su održane kreativne radionice o toj temi, na kojima su polaznici svojim kreacijama obilježili ovaj dan. Već šestu godinu ovim povodom Medžlis organizira radnu posjetu jednom od medžlisa Islamske zajednice u BiH. Ove godine radna posjeta je upriličena džematima Gazi Husrev-beg i Bosna u Austriji, kao i posjeta Mešihatu Islamske zajednice u Sloveniji.

Ramazan 1432. h.g. Predramazanske pripreme
Sastanak Vjersko-prosvjetne službe U sklopu predramazanskih aktivnosti, Vjersko-prosvjetna služba je održala sastanak na kojem je usvojen Plan predramazanskih i ramazanskih aktivnosti. Planom su precizirane obaveze koje je potrebno ispuniti, kao i nosioci aktivnosti. Sastanak s učenicima i studentima angažiranim na ramazanskoj praksi U Čaršijskoj džamiji je održan sastanak sa studentima i učenicima koji su raspoređeni na ramazansku praksu. Teravih-imamima su uručena rješenja. U skladu s Planom ramazanskih aktivnosti Muftijstva tuzlanskog, raspoređeni su svi učenici i učenice medresa koji su se ponudili za ramazansku
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

301

Izvještaji

praksu, njih 27. Uz njih, dodatno je raspoređeno još 12 teravih-imama iz reda studenata i učenika na ramazansku praksu.1

Teravih- namaz
Teravih-namaz je klanjan na 44 mjesta2, što je za dva mjesta više nego prošle godine. Ovaj namaz je ove godine klanjan i u novoj džamiji SlatinaTušanj, kao i u mektebu u Šićkom Brodu.

Iftari
Tokom ramazana Medžlis je upriličio iftar za svršenike medresa koji nisu zaposleni u ustanovama Islamske zajednice. Asocijacija žena i Omladinski krug upriličili su nekoliko iftara.

Hafiske mukabele
-
Hafiska mukabela u džamiji princa Abdulaha Mukabela je učena poslije podne-namaza, a učili su je: hfz. Mirnes-ef. Spahić, hfz. Ahmed-ef. Huskanović, hfz Edin-ef. Dedić, hfz. Edin-ef. Peštalić i hfz. Ahmed-ef. Rahmanović. Mukabelu je pratilo oko 65 džamatlija, a većina njih je osposobljena da, gledajući u Mushaf, prate učenje mukabele.

-

Hafiska mukabela u Čaršijskoj džamiji

Mukabela je učena poslije ikindije- namaza, a učili su je: hfz. Sabahudin-ef. Skejić, hfz. Merim-ef. Đulović, hfz. Mersad-ef. Nuhanović, hfz. Edin Smajić hfz. Edis-ef. Mujagić.

Obilježavanje mubarek-no�i
U svim džematima su mubarek-noći obilježene prigodnim programima. U nekim džematima programe su izveli i polaznici mektebske nastave. Centralne svečanosti na području Medžlisa Tuzla bile su u Džamiji princa Abdulaha.
1 2 Prilog br 20: Raspored studenata i učenika na ramazansku praksu Prilog br21: Tabelarni prikaz džemata u kojima se klanjao teravih-namaz GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

302

Izvještaji

Bajram-namaz
Bajram-namaz je klanjan u svim džamijama na području Medžlisa. Centralna bajramska svečanost održana je u Džamiji princa Abdulaha, gdje je bajramsku hutbu održao muftija tuzlanski Husein-ef. Kavazović. Bajramski vaz održao je imam ove džamije hfz. Ahmed-ef. Huskanović. Ovu bajramsku svečanost direktno je prenosila Televizija Tuzlanskog kantona. U sklopu obilježavanja Bajrama Medžlis je djeci zaposlenika podijelio bajramske paketiće.

Dan šehida
U skladu s odlukom Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini drugi dan Bajrama obilježen je kao Dan šehida. Imami su u prigradskim džematima, zajedno sa svojim džematlijama, obišli mezarja na kojima se nalaze šehitluci. U gradskim džematima Dan šehida je obilježen na sljedeći način:

- u 12:00 učenje zajedničke hatme u Hadžihasanovoj (Čaršijskoj)
džamiji.

- u 14:00 sati centralni program. Na mezarju Borić bili su muftija
tuzlanski, glavni imam, predsjednik Medžlisa, imami gradskih džemata i nekoliko džematlija.

Zekat i sadekatul-fitr

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

303

Izvještaji

Nova hidžretska 1433. godina.
Povodom Nove hidžretske godine Medžlis Islamske zajednice Tuzla pripremio je nekoliko programa.

- Centralna mevludska svečanost održana je u džematu Solina. - U većini džemata prigodnim programima obilježen je dolazak nove
1433. h.g

- U džematu Hadžijske džamije poslije akšam-namaza izveden je

mevludski program, a nakon jacije kulturno-umjetnički program na platou ispred džamije.

Hadž
I ove godine Ured za hadž Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini organizovao je odlazak na hadž. Medžlis Islamske zajednice Tuzla je postupio po dopisima Ureda i na vrijeme obavio sve potrebne zadatke kada je u pitanju prijem prijava za odlazak na hadž. Ove godine na hadž se preko Medžlisa Islamske zajednice Tuzla prijavilo 33 osobe. Zajednička ikrar-dova je proučena u Hadžijskoj džamiji u Novom Naselju Solina. Na tu svečanost su pozvani svi koji su se prijavili da idu na hadž, ali i hadžije koji su tu dužnost obavili prethodnih godina.

Šerijatska vjenčanja
U toku 2011. godine obavljeno je 68 šerijatskih vjenčanja.

Asocijacija žena
Januar 2011. God.

- Izdato saopćenje za javnost povodom učestalih silovanja i zlostavljanja na području Tuzle

- Učešće na mirnom protestu „Strah me je!“ - Održan drugi seminar iz pozitivne psihologije, pod nazivom „Psiho- Kampanja o prevenciji karcinoma grlića materice Prevencijom do
zdravlja

logija sreće – učenje i optimizam“ i „Ljubav i psihofizičko zdravlje“.

304

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izvještaji

- Akcija sakupljanja knjiga za biblioteku u povratničkom naselju
Osmaci

Februar 2011.god.

- Organiziran izlet na Bjelašnicu
- Mevlud za žene (Program su izvele članice hora Asocijacije žena, a prigodnim vazom se obratila prof. Azra Fazlović.)

Mart 2011.god.

- Treći seminar pozitivne psihologije pod nazivom „Snaga i slabost
duše u strahu“.

April 2011.god.

- Asocijacija žena MIZ Tuzla ugostila članice Vijeća žena MIZ Zagreb

- Procjena ličnosti djeteta pred polazak u školu - Susreti čitateljki Bosanske Sumejje i priključenje protestnom skupu Srebreničanki

- Predavanje u džematu Solina u okviru edukativne kampanje Prevencijom do zdravlja

- Završen prvi ciklus seminara iz pozitivne psihologije (30.04.2011.)
Maj 2011.god.

- U saradnji sa Kulturnim centrom Ambasade IR Iran održana tri-

bina pod nazivom „Hazreti Fatima“ (Tokom tribine svoja znanja, istraživanja i emocije koje nose prema hazreti Fatimi sa pristunima su podijelili Azra Hasanović, Aida Hadžimehmedović, dr. Elvir Musić i uvažena dr. Fayyaz. Prisutne je na samom početku poselamio glavni imam Medžlisa IZ-e Tuzla, dr. Amir ef. Karić.)

Juni 2011.god.

- Svečani prijem Asocijacije žena (Prijem je jedna od aktivnosti u

okviru trećih susreta muslimanki u Tuzli, a upriličen je za predstavnike institucija, privrednih subjekata, predstavnike medija i pojedince kojI su u proteklom periodu doprinijeli radu Asocijacije. Ovim povodom upriličena je i prezentacija aktivnosti i dosadašnjih
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

305

Izvještaji

postignuća Asocijacije, kao i promocija web-stranice Asocijacije. Svima koji su doprinijeli radu Asocijacije dodjeljenje su zahvalnice.)

- Seminar o braku (U okviru trećih susreta muslimanki u Tuzli 11.

juna 2011. godine održan je seminar o braku. Seminar je održan u biblioteci Behram-beg, a učesnice su imale priliku slušati Aidu Tule, Mahiru Jahic i Muameru Čamdžić)

August 2011. god.

- Organiziranje iftara Asocijacije žena - Podijeljeni iftari i hedije za korisnike usluga Doma penzionera u
Tuzli

Septembar 2011. god.

- Međureligijska konferencija „Zajedno u Bosni“ (Medžlis Islamske

zajednice Tuzla je u petak 23. septembra 2011. godine bio domaćin bosansko-britanske međureligijske omladinske konferencije Zajedno u Tuzli, koja se održava od 19. do 25. septembra te godine. Učesnici konferencije su mladi iz Velike Britanije, koji dolaze iz tri različite crkve iz Londona, mladi iz Karimia centra iz Nottinghama, kao i mladi koji su predstavnici tri vjerske zajednice u Tuzli. Učešće na ovoj konferenciji su uzele i članice Asocijacije.)

Oktobar 2011. god.

-
-

Nastavak kampanje Prevencijom do zdravlja Održan radni sastanak predstavnica Asocijacije žena i džematlijki Dobrnje u Kulturnom centru Muhamed Hevai Uskufi u Dobrnji

Novembar 2011. god.

- Organizirana posjeta sajma knjiga i učila „Interliber“ u Zagrebu - Počeo ciklus seminara iz Pozitive psihologije u 2011/12. godini
Decembar 2011. god.

- Održan drugi seminar iz Pozitivne psihologije - Druženje uz Kur’an i korisna predavanja
- Realizirana humanitarna akcija za porodice Džebić i Krajinović
306
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izvještaji

Omladinski krug
Januar - Održana su četiri druženja: 4., 11., 18. i 25.1. - Predavač je bio hfz. Sabahudin-ef. Skejić 4. i 25.1. Februar - Održana su četiri druzenja: 1., 8., 15. i 22. 2. - Nedim Berberović je bio predavač 15. 2. 2011. - Javna tribina, koja je trebalo da se održi 18. februara otkazana je zbog zdravstvenog stanja hfz. Sulejmana Bugarija, koji je bio najavljen kao gost na njoj. - Dana 19. 2. Omladinski krug je organizirao mevlud u Behrambegovoj džamiji. Program su izveli članovi Omladinskog kruga. Mart - Bilo je pet druženja: 1., 8., 15., 22. i 29.3. - Od predavača je gost bio dr. Izet Pajević. Teme predavanja je bila „Odnos djece prema roditeljima i prava djece.“ April - Održana su četiri druženja: 5., 12., 19. i 26.4. - Od predavača je gost bio dr. Mevludin Hasanović. Tema predavanja je bila „Duša i njeno mjesto u savršenom sistemu zvanom čovjek.“ - Nedim Berberović je 19.4. govorio o Bosni i Hercegovini i Armiji BiH, a povodom Dana Armije BiH 15. aprila. - Članovi Omladinskog kruga su 2. 4. 2011. godine posjetili Srebrenicu i Potočare. U Potočarima su imali čas historije o onome što se dešavalo na tim područjima za vrijeme rata, a posebno 11. jula 1995. godine. Uz to, obišli su izletište i banju Guber.

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

307

Izvještaji

Maj - Druženja su bila:3., 10., 17., 24. i 31.5. - Predavač o temi „Edebli insani i edebsuzi“ bio je Fuad Hadžimehmedović. - Ekskurzija u Počitelj je organizirana 22. maja. Juni - U ovome mjesecu su održana četiri predavanja: 7., 14., 21. i 28.6. - Na javnoj tribini u Behram-begovoj džamiji predavač je bio hfz. Husein-ef. Čajlaković. - Jedno druženje je održano 5. jula, bez predavača. Nakon toga su druženja obustavljena zbog školskog raspusta. Septembar - Druženja su nastavljena u ovom mjesecu. - Bila su ih četiri: 6., 13., 20. i 27.9. - Na prvome je Omladinski krug obilježio Ramazanski bajram. Druženju je prisustvovao hfz. Sabahudin-ef. Skejić. - U periodu 19-25. 9. u Tuzli se održavala konferencija za mlade s temom „Zajedno u Tuzli“. Uz Asocijaciju žena, Omladinski krug je učestvovao u radu konferencije. Oktobar - Bila su četiri druženja: 4., 11., 18. i 25.10. - Od predavača u gostima je bio hfz. Sabahudin-ef. Skejić. - U Behram-begovoj džamiji je 12.10. Omladinski krug organizirao mevlud. Program su izveli članovi Omladinskog kruga. Novembar - Bilo je pet druženja: 1., 8., 15., 22. i 29.11. - Hfz. Ahmed- ef. Huskanović je 1.11.govorio o temi „Posljednji Allahov poslanik Muhammed a.s.“ - Trećeg dana Kurban bajrama, Omladinski krug je na prigodan način, učenjem ilahija i mevluda obilježio Kurban Bajram.
308
GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

Izvještaji

- Dana 22.11. u gostima je bio dr. Sead-ef. Seljubac. Govorio je o temi „Ko spozna sebe spoznao je Allaha, dž.š.“ Decembar - Bila su četiri druženja: 6., 13., 20. i 27.12. - Dr. Sead Jamakosmanović je govorio o temi „Evolucija i islam“.

GODIŠNJAK MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE TUZLA

309

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful