BIOGRAFIJA

Zehrudin Isakovi Izvor: Dostojanstvo ljudskog izbora, Alija Izetbegovi, OKO, 2005
3

lija Izetbegovi roen je 8. augusta 1925. godine u Bosanskom amcu u uglednoj begovskoj porodici koja je sprva ivjela u Beogradu, ali se 1868., kako hroniari kau, pod srpskim terorom morala odseliti na sigurnije mjesto. Izbor je pao na Bosanski amac. Izetbegoviev djed, koji se takoe zvao Alija, bio je gradonaelnik Bosanskog amca. Zbog svoje pravednosti i estitosti kau da je bio vrlo potovan meu tamonjim stanovnitvom. U povijesti grada ostat e upameno da je odluno zatitio grupu uglednih gradskih Srba od austrijskih vlasti, koje su ih, nakon tzv. Sarajevskog atentata na austrijskog prijestolonasljednika Ferdinanda, namjeravale odvesti kao taoce. Sam poetak ivota Alije Izetbegovia vezan je za dvije rijeke, koje su se vidjele sa prozora kue u kojoj se rodio: to su Bosna i Sava. Ime ove prve ostat e kao usud njegovih zrelih godina, kada je sa svojom Strankom demokratske akcije (SDA) osvojio vlast i uao u Predsjednitvo BiH, nakon ega je uskoro poeo krvavi rat za stvarno osvajanje njene nezavisnosti i zadravanje teritorijalnog integriteta. Naime, ako se u mladosti borio za islamske ideje, onda se za kraj Izetbegovievog ivota moe rei da je bio zaokupljen borbom za prava bonjakog naroda i domovinu Bosnu i Hercegovinu. Ve u drugoj godini Alijinog ivota, otac Mustafa, koji se bavio trgovinom i bankarstvom, odluio se na selidbu u Sarajevo. Porodica je bila brojna: otac mu je sa majkom imao petero djece, tri keri i dva sina, od kojih je Alija bio stariji. Imao je dva polubrata iz oevog prvog braka. Naalost, otac Mustafa je teko ranjen u Prvom svjetskom ratu, na italijanskoj fronti. Povreda se kasnije pretvorila u neku vrstu uzetosti, tako da je posljednjih desetak godina ivota bio praktino nepokretan. Najtei teret muevljeve bolesti podnijela je Alijina majka Hiba, mada se o njemu brinula cijela porodica. Majka je bila vrlo pobona ena, pa e mnogo kasnije negdje u svojim zabiljekama, Alija rei da upravo njoj duguje svoju ranu privrenost vjeri. Iako se, kako priznaje, poteko budio da zajedno sa majkom klanja sabah, Izetbegovi se rado sjea ovog dijela svog ivota, posebno divnog sureta arRahman, koje je, prema starom svjedoenju, na neponovljiv nain uio imam Rahmanovi u Hadijskoj damiji kod Vijenice. Sva se familija slae da je
5

mladi Alija bio kombinacija genetskih svojstava oca i majke: fiziki vie slian majci a, kau, karakterom na oca. To je valjda utjecalo da se Izetbegovi junior prilino rano oslobodio roditeljskog utjecaja i nastavio ivjeti po svom izboru. Zanimljivo je da se negdje u petnaestoj godini, pod utjecajem ateistike i komunistike literature, Izetbegovi poeo kolebati u vjeri. Pred poetak Drugog svjetskog rata Jugoslavija je imala jaku komunistiku propagandu, to je jednim dijelom bila reakcija na faizam, koji se upravo nalazio u svom zlatnom, dakle, najcrnjem periodu. Meutim, prema kasnijem Izetbegoviu, komunizam nije podrazumijevao demokraciju: protiv crnog snaio je crveni totalitarizam. Izetbegovi je pohaao Prvu muku gimnaziju, gdje su tadanji komunisti bili posebno aktivni. Sama kola bila je na glasu kao komunistika, jer se za izvjestan broj profesora po kuloarima tvrdilo da pripadaju ovom pokretu. Tako su neke broure doprle i do njegovih ruku, to nije ostalo bez posljedica: gimnazijalac se poeo dvoumiti izmeu problema socijalna pravda nepravda, sa jedne, i vjere u Boga, sa druge strane. Meutim, ono to se mladom Izetbegoviu uinilo sumnjivim na prvi pogled, jeste injenica da je u komunistikoj propagandi Bog bio negativac dok je sama vjera bila smatrana opijumom za narod, sredstvom da se narod umiri i umrtvi, tako da se ne bori za bolji poloaj u realnom ivotu. Sa druge strane, u razliitim varijacijama i dopunama, samom Izetbegoviu uvijek se inilo da je glavna poruka vjere moralan ivot i odgovornost! Tako se Izetbegovi naposljetku, nakon godinu, dvije, duhovno-filozofskog lutanja, vratio vjeri sa novom snagom i na novi nain. Kasnije mu se inilo da je vrstina njegove vjere potekla upravo iz ove sumnje u mladosti. Sada se, naime, radilo o ponovo usvojenoj vjeri, a ne onoj naslijeenoj iz tradicije kojoj je roenjem pripadao. Ponovo osvojenu vjeru vie nikada nije izgubio, premda se i kasnije, to je vidljivo i iz njegovih knjiga o vjerskoj problematici, stalno iznova propitivao i istraivao. Svemir bez Boga inio mi se potpuno besmislenim mnogo kasnije poentirati e Izetbegovi u svojoj knjizi Sjeanja. U meuvremenu, itao je djela klasine evropske filozofije, tako da je sa devetnaest godina ve solidno izuio djela Hegela, Spinoze, Kanta, iji je kategoriki imperativ
6

ostvario naroit utjecaj na znatieljnog mladia. Izetbegovi je maturirao 1943. godine usred velikog rata. U to vrijeme, ba kao kod veine susjeda, i kod Izetbegovievih se osjeala oskudica. Vie vremena bili su gladni negoli siti. Sarajevo su okupirale ustae, koje su uspostavile okrutan nacistiki reim. Izetbegovi se trebao prijaviti za regrutaciju, ali to nije uinio. Za tadanju vlast, postao je klasini vojni bjegunac, pa se morao skrivati cijelu 1944. godinu. Kada je postalo previe opasno bivati u Sarajevu, Alija bjei u rodnu Posavinu. Kako e sam kasnije posvjedoiti, nijedna od tamonjih vojski nije mu imponirala: ni partizani, ni muslimanska milicija, a pogotovu to nisu bili etnici i ustae. Meutim, injenica da nije ratovao orujem nipoto nije znaila da je Izetbegovi bio neangairan. Naprotiv, zajedno sa nekoliko slinomiljenika, artikulaciju svojih politikih opredjeljenja pokuao je pronai kroz organizaciju Mladi muslimani (MM). Prvi pokuaj da se ovo udruenje registrira po tadanjim zakonima bio je u martu 1941. Ovo naravno propada, jer ve u aprilu dolazi do njemakog napada na Jugoslaviju. Prioriteti su bili usmjereni na spaavanje gole egzistencije. Zanimljivo je da se pokret MM uglavnom bavio pitanjima vanjsko-politikog-duhovnog karaktera, tj. pitanjima (u to vrijeme) savremenog muslimanskog svijeta. Mladomuslimani su konstatirali da je politiko stanje u tom svijetu bijedno, da je kao takvo neodrivo, te da je islam iva misao koja se moe (i treba) osavremenjivati, s tim da se ne mijenja nita od sutine (formulacije prema svjedocima tog vremena). Takoer je konstatirano da zemljama u kojima dominira islam uglavnom vladaju stranci, bilo vojnim prisustvom, bilo kapitalom. U svakom sluaju, iako formalno neustanovljena, organizacija je bivala sve popularnija meu gimnazijalcima i studentima. Rad je nastavljen kroz itav Drugi svjetski rat. Izetbegovi je 1944. prvi put doao u sukob sa MM, jer je ova organizacija napravila savez sa El-Hidajom, stalekim udruenjem imama. Alija se, kako je esto navodio, nikada do kraja nije slagao sa hodama, a sutina njegovih zamjerki bila je usmjerena na njihovo kruto tumaenje islama, koje je, prema njemu, za posljedicu imalo blokiranje njegovog unutranjeg i vanjskog razvoja.
7

PRVI BORAVAK U ZATVORU

akon zavretka rata, a na zaprepatenje tadanjih komunistikih vlasti, organizacija nastavlja raditi sa obnovljenim entuzijazmom. Njeni aktivisti Mladi muslimani su za poetak dobili diskretno (pred)upozorenje, a kada ono nije urodilo plodom, dat je nalog za njegovo hapenje. Tako se Alija Izetbegovi prvi put obreo u zatvoru. Budui da se nalazio na odsluenju vojnog roka tadanje FNRJ, vojni sud ga je osudio na tri godine strogog zatvora, u koji je otiao marta 1946., a iz kojeg je izaao 1949. godine. U toku istrage, Izetbegovi je boravio u vojnom zatvoru kasarne Maral Tito u Sarajevu. Bio je smjeten u sobu u kojoj je polovica zatvorenika bila osuena na smrt. Meu njima je, dok su ekali konanu odluku po albi na presudu, vladala muna atmosfera. Izetbegovieva zatvorska kazna od tri godine smatrana je u takvom okruenju prilino blagom, jer su neki politiki zatvorenici osuivani na smrt ili duge godine zatvorske robije. Meutim, valjalo je, ni kriv ni duan, iza zatvorskih reetki proboraviti punih hiljadu dana i isto toliko noi. Prvo je upuen na izdravanje kazne u Zenicu, ali ve nakon dva mjeseca biva prebaen u Stolac. Ovdje je preleao sedam mjeseci, pa opet biva prebaen na novu lokaciju. Ovaj put se radilo o vaspitnopopravnom radu na gradilitu kod Borakog jezera. Ironija sudbine je htjela da Izetbegovi radi na buduoj zgradi UDB-e (Uprava dravne bezbjednostijugoslavenska politika policija), gdje su se kasnije odmarali i njegovi udbai, ljudi koji su ga isljeivali tokom istrage. Poslije Borakog jezera, Alija biva prelociran u Sarajevo, gdje ironija i dalje nastavlja svoje hirove. Ovdje, naime, zajedno sa ostalim zatvorenicima, Izetbegovi gradi zgradu Centralnog komiteta Komunistike partije (CK KP)! Mogue je da je poenta odgojne mjere i bila u tome da politiki neprijatelj komunizma grade njegove hramove! Samotne zatvorske dane, mlaahnom Izetbegoviu olakavala su pisma tople sadrine, koja je razmjenjivao sa Halidom, djevojkom koju je poznavao od svoje osamnaeste godine. Njih dvoje su se sastajali tokom cijelog Drugog svjetskog rata. Kada je Alija otiao u zatvor, kontakte su nastavili preko pisama u kojima su opisivali svoja osjeanja, izraavajui potovanje i
9

ljubav jedno drugom, to je razdvojenost samo jo vie snaila. Posljednju, treu godinu zatvora, Aliju su uputili na maarsku granicu, na poljoprivredno dobro Belje kod Belog Manastira. Tamo je sjekao stabla, te se dobro izvjetio u tom poslu. Mnogo godina kasnije, sam Izetbegovi se znao naaliti pa rei da, ako bi ikada bio primoran fiziki zaraivati hljeb, onda bi se opredijelio da bude drvosjea: Od svih fizikih poslova a radio sam mnoge taj mi je najprivlaniji, govorio bi. Tu zimu 1948. na 1949. proveo je pilei runom pilom drva za ogrjev. Ova fizika aktivnost, uz dovoljne koliine hrane, uinila je da se Alija do kraja tree godine zatvora sasvim oporavio. Po izlasku iz zatvora imao je 24 godine i izgledao sasvim dobro. Njegovi su plakali od sree kada su ga ugledali snanog, zdravog i u odlinom psihikom stanju. Odmah nakon izlaska iz zatvora, kako se i oekivalo, Alija se oenio Halidom. Bio je ponosan na njenu ljepotu. Smatrao je da je fiziki puno ljepa od njega, premda su upravo njega mnoge ene smatrale privlanim. Imao je upadljivo plave oi i, iako mlad, svojevrsni oreol robijakog muenika, zbog kojeg je bio potovan i omiljen u svom okruenju. Kao to je bilo prirodno da se oeni Halidom, tako je za one koji su ga bolje poznavali bilo sasvim oekivano da nastavi sa politikim aktivnostima. Preko Hasana Bibera, potpuno tajno, Izetbegovi se ponovo povezao sa Mladim muslimanima. Tano etrdesetog dana njihovog kontaktiranja, 11. aprila 1949., Biber biva uhapen. U istrazi su ga strano pritiskali da svjedoi o ponovnom Alijinom mladomuslimanskom angamanu. On je, meutim, ostao vrst, dok drugi lanovi organizacije jo uvijek nisu znali za Izetbegovievu aktivnost. Tako je, zahvaljujui Biberu, ostao na slobodi, u kojoj, jo neoporavljen od netom odleane tri godine zatvora, praktino jo uvijek nije imao vremena uivati. Biber je na suenju u julu osuen na smrt, a revnosni komunisti su kaznu realizirali ve u oktobru 1949. godine. U okviru ovog procesa dolo je do masovnog hapenja irom Bosne i Hercegovine, a poelo je provalom u organizaciju Mladih muslimana u Mostaru. Zaplijenjeni su spiskovi i zapisnici sa sastanka. Uslijedila je simultana akcija u Zagrebu, gdje tadanje vlasti hapse veliku grupu studenata, da bi sve
10

kulminiralo procesom u Sarajevu, augusta 1949. godine. Neki od uhapenih ve su po drugi put osueni i poslani na izdravanje zatvorske kazne. Kada se saberu presude iz svih politikih procesa protiv Mladih muslimana, doe se do cifre od oko hiljadu godina zatvora. Time je organizacija bila potpuno unitena, svi vaniji ljudi su se nalazili u zatvorima ili su ubijeni. Postojali su, istina, pojedinci koji su i dalje nosili mladomuslimansku ideju u sebi, na tajnim sijelima nerijetko se i razgovaralo o ovome, ali to vie nije bio organiziran rad koji bi se mogao artikulirati u konkretnu politiku akciju. U meuvremenu, Alija Izetbegovi prouava jugoslovensko drutvo, koje se deklarativno baziralo na socijalnoj jednakosti i istananom osjeaju za pravdu. Meutim, prema Izetbegoviu, ovdje se radilo vie o licemjeru, jer, dok je obini svijet gladovao, postojali su tajni magacini iz kojih se snabdijevala komunistika vrhuka. Narod je jeo krompir i riu, a povlatena i ideoloki podobna kasta ivjela je u izobilju. Za njih je bilo svega, od mlijeka do okolade. Istovremeno, svaka iole otvorena rasprava o povlasticama bila je okarakterizirana kao protivustavna i protivdravna. Izetbegovi je deset narednih godina radio na graevinskim gradilitima, najvie u Crnoj Gori sedam godina, gdje je upravljao izgradnjom hidrocentrale Peruica kod Nikia. Slobodno vrijeme pokuavao je iskoristiti za proirenje svog formalnog obrazovanja. Isprva je studirao agronomiju, da bi se na treoj godini prebacio na studij prava. Diplomirao je u roku od dvije godine. Bilo je to 1956.

11

ISLAMSKA DEKLARACIJA

12

ravo je udo da je Izetbegovi u isto vrijeme, pored rada u firmi i studiranja, te brige o familiji, uspijevao pisati ozbiljne i opirne tekstove na temu islama. Godine 1969. napravio je nacrt za tekst Islamske deklaracije, koju je tokom 1970. zavrio i objelodanio. Ovaj neveliki tekst (oko 40 stranica) izazvao je ivo interesiranje tek nakon Sarajevskog procesa koji e uslijediti 1983. godine, kada je Izetbegovi po drugi put

Iako napisana u Jugoslaviji, osuen za tzv. islamski fundamentalizam. odnosno u BiH, Deklaracija panju nije usmjerila na ovdanje politike prilike, nego prema tzv. islamskom svijetu, koji je u knjizi tretiran kao koherentan duhovni (pa i politiki-administrativni) prostor. Tekst se tadanjim apologetima socijalistikog sistema uinio fundamentalistikim i opasnim za drutveni sistem, to je u svojoj sutini i bio: pozivao je na vraanje izvornom islamu! Komunistima, koji su fundamentalni ateisti, velianje islama i slavljenje vjere u Boga predstavljalo je najveu herezu. Moe se rei da je Deklaracija sa istom strau hvaljena i osporavana. Meutim, problem je leao u injenici da su oni koji su je osporavali uglavnom bili na vlasti. Tako je sila argumenata ustuknula pred argumentima sile. Islamska deklaracija je kasnije prevedena na sedam stranih jezika, i, u okvirima svoje tematike, postala jedan od najitanijih politikih tekstova tog vremena. ini se da je sam Izetbegovi, iako to nigdje nije eksplicite rekao, postajui kritiniji prema islamskim zemljama, s vremenom uvidio da je Islamska deklaracija napisana suvie idealistiki, da ipak ne postoji jedinstven islamski svijet na nain kako je tretiran u Deklaraciji, nego da je taj svijet sastavljen od razliitih cjelina, pri emu svaka od njih ima svoje konkretne probleme i kontekst u kojem egzistira. Ovo se naroito odnosilo na BiH. Neki dijelovi Deklaracije shvaeni su kao poziv na ureenje drave po principima islama, to je onda zlonamjerno tumaeno kao Izetbegovievo zalaganje da se i Jugoslavija, odnosno Bosna i Hercegovina, urede po islamskim principima. Bez obzira na ove kontraverze, vano je uoiti da se kroz kasnije politiko djelovanje, Alija Izetbegovi opredjeljuje za sekularno ureenje drave, utemeljeno na
13

principima moderne zapadne demokracije, gdje vjera ima svoje ravnopravno mjesto u drutvu. Sa druge strane, iznenaenje predstavlja injenica da je jednu drugu knjigu Islam izmeu Istoka i Zapada Izetbegovi napisao jo prije odlaska u zatvor 1946. godine. Kada je iste godine uhapen, njegova sestra Azra (koja je umrla 1997.) sakrila je praktino dovren rukopis ispod greda na tavanu porodine kue. Tamo je knjiga silom prilika ostavljena u neuvjetnom prostoru, pa kada ju je Alija naao, bilo je to, kako e sam rei, denjak polutruhlog papira. Meutim, denjak je ipak bio dovoljno ouvan. Ovaj materijal Izetbegovi je prepisao, potom dopunio sa nekoliko novih dijelova, pa sve zajedno poslao prijatelju u Kanadu. Tamo je knjiga objavljena 1984. godine, kada je Izetbegovi ve bio na odsluenju svoje nove, druge po redu, ali sada etrnaestogodinje zatvorske kazne. U knjizi, koja je ovaj put prevedena na ak devet jezika, autor se opet bavi islamom, njegovim mjestom u aktuelnom svijetu. Izgledalo mu je da se nalazi upravo negdje izmeu istonih i zapadnih miljenja, ba poput geografske pozicije muslimanskog svijeta koji na globusu zahvata prostor izmeu istoka i zapada. Otud i ovakav naslov. Sadraj knjige je u najkraim crtama sljedei: kao to je sve stvoreno u parovima, tako je i ovjek dvojno bie, on ima duu, ima tijelo. Tijelo je kua due. Ova kua jeste evoluirala, ima svoju historiju, dua nije, nju je Bog udahnuo svojim dodirom. Kua, odnosno tijelo je stvar nauke, dok je dua stvar religije, umjetnosti i etike. Zato, prema Izetbegoviu postoje i dvije prie i dvije istine o ovjeku. U zapadnom svijetu njih simboliziraju Darwin i Michelangelo. Njihove istine su razliite, ali ne iskljuuju jedna drugu. Ovaj stav autor je pokuao afirmirati razvijajui tezu da se ove istine projektiraju kao suprotnost civilizacije i kulture, pa, prema Izetbegoviu, civilizaciji pripadaju nauka i tehnika, a kulturi religija i umjetnost. Prva je izraz ljudskih egzistencijalnih potreba (kako ivim) druga je izraz ljudskih tenjih (zato ivim). Civilizacija hoe carstvo zemaljsko, religija carstvo nebesko. Izetbegovi u knjizi Islam izmeu Istoka i Zapada pokuava dokazati da je islam sinteza ovih dviju suprotnosti, trei put izmeu dva
14

pola koji obiljeavaju sve ljudsko. U svojoj recenziji Predrag Matvejevi je zapisao da knjiga odaje strasno i uzbudljivo razmiljanje o islamu i njegovome mjestu izmeu Istoka i Zapada, geografskih pojmova uzetih u stvarnom i figurativnom znaenju, sa svim suprotnostima koje su oni sadravali u doba hladnog rata. Nedavno, dopunjavajui vlastitu recenziju, Matvejevi dodaje da se, gledajui iz dananje perspektive, moe rei da je to umjerena knjiga liena bilo kakva integralizma ili fundamentalizma. U vremenu u kojem ivimo i nakon iskustva koje je preivjela Bosna i Hercegovina, moemo rei da je Izetbegoviev pristup sadravao, uz ostalo, stanovita upozorenja. Bilo bi dobro da su, kojom sreom, pravovremeno uzeta u obzir komentira Matvejevi i dodaje da mu, dok ponovo ita Izetbegoviev rukopis, pred oi izbija lik blagog i mudrog ovjeka, kakvim ga je trajno upamtio.

15

INTELEKTUALNO SAZRIJEVANJE

16

sim brige o goloj egzistenciji, te teme iz islama, Izetbegovia su i dalje zaokupljale teme koje su se, zapravo, nametale same od sebe: komunizam, kapitalizam, karakteri ovih drutvenih sistema. Nikako se nije mogao pomiriti sa idejama koje je komunizam nudio za uzor i mjeru postojanja. Isto tako, duboko je bio povrijeen licemjernou s kojom su jedni arini vaili za siromani obini svijet, a drugi za komunistike aparatike, funkcionere, koji su uivali u izobilju i specifinoj vrsti socijalistikokomunistikog hedonizma. Izetbegovi je zapazio da je sutinski problem SFRJ, kao i Balkana uope, bio nedostatak demokracije. Zemlje koje su sebe nazivali socijalistikim meusobno su doivjele razliit razvoj. Meutim, ono to se i iz povrine analize moglo zapaziti jeste vrlo jak, gotovo odluujui upliv markantnih linosti na stvarno stanje u tim zemljama. Iako su u osnovi imali istu matricu, realni uvjeti ivota obinih graana razlikovali su se od zemlje do zemlje, to je ovisilo od linosti koja ih je vodila. Podsjetimo se, ivkov Hoda Causescu Tito, etiri razliita ovjeka, etiri razliita ivotna stila, pa i etiri razliita reima. Meutim, iako razliiti, ovi reimi imali su istu

autoritarnu sutinu. Nova tamna sjena na ivot Alije Izetbegovia nadvila se 1979., kada je u svom omiljenom lovitu Koprivnica kod Bugojna, predsjednik Jugoslavije, Josip Broz Tito, primio Raifa Dizdarevia i Branka Mikulia, istaknute funkcionere tadanjeg Saveza komunista. Prema Izetbegovievim memoarima, centralni dnevnik sarajevske televizije prenio je Brozovu naredbu ovoj dvojici da se najotrije obraunaju sa pokuajima oivljavanja kleronacionalizma i panislamizma u BiH! Izetbegovi se sam prepoznao u ovim rijeima i ve je uo kucanje nepozvanih na vratima... Nakon kratke, uvjetno reeno, liberalne ere sedamdesetih, ovo nije bilo nita drugo nego najava novog obrauna sa neistomiljenicima, protivnicima komunizma. Preciznije, najavljen je definitivni obraun s onima koji su promiljali islam, te se kao takvi nisu mogli sloiti sa ateistikim postulatima socijalistikokomunistikog drutva, koje je, u cjelini, zapadalo u sve snaniju krizu. Unato loim iskustvima i stalnim prijetnjama, Izetbegoviev istraivaki
17

nerv nije mirovao. Pisao je, i te svoje tekstove objavljivao u svesci islamskog kalendara Takvim. Potpisivao se inicijalima L.S.B., to su bila poetna slova njegove djece: Lejle, Sabine i Bakira. Radilo se o nizu lanaka sa naslovom Problemi islamskog preporoda. Kasnije je objavljena knjiga ovih tekstova, koji su naili na vrlo pozitivne recenzije. Tako e prof. dr. Esad Durakovi, uz konstataciju da knjiga predstavlja zbirku tekstova tematski grupiranih oko otvorenih pitanja islamskog preporoda, napisati da autor u ovoj knjizi u nekoj vrsti revolucionarnog zanosa kao prioritet i kao crvenu nit svojih tekstova istie nunost reinterpretacije izvora islama. Prema Izetbegoviu preporod moe nastati samo odvanim vraanjem temeljima islama. Moe se ustvari rei da se Alija Izetbegovi kroz svoj ukupan doprinos islamskoj misli, ali posebno u ovoj knjizi, namee kao svojevrstan reformator, ne toliko islama samog koliko islamskih drutava i drava! Mnogo godina kasnije, 1997., govorei u Teheranu na jednoj konferenciji islamskih zemalja, Izetbegovi je izravno ukazao na sve propuste kako ih je vidio zemalja koje sebe nazivaju islamskim. Bilo je vie nego eksplicitan: Islam jeste najbolji, ali mi nismo najbolji! Pored ovoga, moe se rei da tekstovi, objavljeni u rasponu od tridesetak godina, sakupljeni sa zajednikim nazivom Problemi islamskog preporoda, ukupno odaju ekumenski pristup problemima: nasuprot vjerskoj iskljuivosti, rukopis zapravo afirmira razlikovanje religija i kultura kao Boiji milodar. Istina, autor, s druge strane, insistira na ravnopravnosti islama u svijetu. Sam autor kae da je njegov krajnji cilj bio, prvo, napraviti objektivnu analizu savremene islamske misli i, drugo, revitalizacija islamskog svijeta i njegovo ukljuenje u moderan svijet na principima uvaavanja i ravnopravnosti. Vrijedno je zapaziti da je Izetbegoviev pristup problemima koje analizira u tekstovima iz knjige Problemi islamskog preporoda uglavnom esejistiki; oni nemaju naunu aparaturu, to im nije bila zapreka da postignu objektivnu vrijednost i dadnu znaajan i originalan doprinos ukupnom promiljanju, kako islama samog tako i svijeta uope.

18

19

SARAJEVSKI PROCES

20

alo po malo, ukupna spisateljska aktivnost koja, naravno, nije promakla UDB-i, Aliju Izetbegovia stavlja pred nove nevolje, te on zajedno sa velikom grupom islamskim intelektualaca biva osumnjien za antidravne aktivnosti. Dvadeset i treeg marta 1983., rano ujutro, Aliju je probudilo lupanje na vrata stana u ulici Hasana Kikia, gdje je stanovao na broju 14., na treem spratu. Kada je otvorio vrata, grupa mranih likova, ne skidajui obuu, upala je u njegov stan, pokazujui nalog za pretres. Potom je uslijedilo detaljno rovarenje po kui, zavlaenje iza ormara, skidanje roletni, izvlaenje ladica..., zanimali su ih eventualni dokumenti o Izetbegovievim politiko-intelektualnim aktivnostima, te knjige koje je posjedovao u svojoj privatnoj biblioteci. Kasno popodne, naredili su mu da s njima krene u prostorije SDB-a, gdje su mu saopili da je protiv njega odreen pritvor od tri dana. Ovo je isprva produeno na trideset dana, pa potom na neogranieno vrijeme do poetka suenja. Muna istraga je trajala oko stotinu dana i noi (nona sasluanja nikako nisu bila rijetkost). Zajedno sa Izetbegoviem, tada su pohapene i isljeivane stotine muslimana Optunica je bila irom BiH poeo je famozni Sarajevski proces. podignuta na osnovu lanova 114. i 133. Krivinog zakona SFRJ. Prvi se odnosio na udruivanje radi ruenja ustavnog poretka, drugi na verbalni delikt. Osim ovog, optunica je Aliju dodatno teretila za liderstvo ove grupe zavjerenika, iako je neke od optuenih, kako e se kasnije ispostaviti, na suenju vidio prvi put u ivotu! Istina je bila da su peterica u grupi od dvanaest optuenih, imali zajedniku pripadnost Mladim muslimanima krajem edrdesetih godina, ali kada je organizacija unitena poetkom pedesetih, ponajvie radi straha za golu egzistenciju, sve su zajednike aktivnosti zamrle. Pa ipak, sud je naao dovoljno elemenata da u sudnicu dovede odreen broj muslimana koji su, uproeno govorei, optueni da ele rasturiti Jugoslaviju (kontrarevolucionarno ugroavanje drutvenog poretka u SFRJ), te toboe na njenim krhotinama stvoriti islamsku dravu, koja bi se potom moda integrirala u ostatak islamskog svijeta...! Iako ovakve optube
21

danas mogu izazvati samo gorki podsmijeh, situacija je bila sve samo ne smijena. Prvi dan u dvoranu za rasprave dovedeni su: Alija Izetbegovi, Omer Behmen, Hasan engi, Ismet Kasumagi, Edhem Biaki, Husein ivalj, Ruid Prguda, Salih Behmen, Mustafa Spahi, Demaludin Lati, Melika Salihbegovi, Dervi \urevi i \ula Biaki. Kao to je poznato, gotovo svi od pobrojanih kasnije su odigrali vie-manje znaajnu ulogu u procesu ouvanja BiH i njene odbrane od agresije, to u odreenoj mjeri potvruje tezu da su tadanje jugoslovenske vlasti ipak znale s kim imaju posla. Tuiteljica je bila Edina Reidovi, za koju e optueni u ovom, vie nego oito montiranom procesu, rei da je bila posebno revnosna u svom poslu. Temelj djela optube za kontrarevolucionarno djelovanje tuiteljica je nala u Izetbegovievom tekstu Islamska deklaracija, koji je, prema njenoj tvrdnji, izmeu 1974. i 1983., sa ciljem kontrarevolucionarnog ugroavanja drutvenog ureaja SFRJ, preveden na arapski, turski, engleski i njemaki, te su raena izdanja na tim jezicima sa predgovorom; s druge strane, u namjeri stvaranja istomiljenika u zemlji za kontrarevolucionarno ugroavanje drutvenog ureenja na nain i za ciljeve utvrene u Deklaraciji, optueni su istu dali na itanje veem broju intelektualaca: Huseinu \ozi, Muhamedu Kupusoviu, Huseinu ivalju, Hasanu engiu, Rusmiru Mahmutehajiu, Mehmedaliji Hadiu, Meliki Salihbegovi i Edhemu Biakiu, pa su Hasan engi, Ismet Kasumagi, Huso ivalj i Edhem Biaki postali lanovi grupe... Budui da dokaza za ove tvrdnje nije bilo, jer je bilo potpuno jasno da se Islamska deklaracija uope nije odnosila na Jugoslaviju, tuiteljstvo je pribjeglo iznudi izjava od svjedoka. Redom su bili privoeni muslimanski intelektualci i vjerski slubenici u prostorije UDB-e, gdje su sasluavani danima i noima. Masovna pojava je bila da su pod prisilom potpisivali jednu varijantu izjave, ali bi je, kad bi bili dovedeni pred sud da, ponove (navodne) vlastite navode pod pritiskom savjesti negirali, to je bilo suprotno oekivanju tuiteljstva. No, bahato sudstvo, a po politikim direktivama, listom je uvaavalo prve varijante svjedoenja. Uglavnom, sasluano je 59
22

svjedoka, od ovog 56 po prijedlogu optube i samo tri na osnovu prijedloga odbrane. Ukupno su izjave 23 svjedoka bile irelevantne sa stanovita optube i odbrane, te se na njih presuda ne poziva. Od preostalih 36 svjedoka, njih 15 je uglavnom ostalo pri svojim optuujuim izjavama iz predhodnog postupka, dok je ak 21 svjedok, u veoj ili manjoj, izmijenio iskaz dat u istrazi. U nekoliko sluajeva, iskaz je poreknut u cjelini. Svjedoci su se uglavnom alili na tretman tokom davanja iskaza. Neki su tvrdili da im je tekst svjedoenja manje ili vie mijenjan, ve prema tome kako je odgovaralo optubi. Isljednici su se ponajvie sluili ucjenama, raznim vrstama pritisaka i prijetnji. Recimo, svjedok Reid Hafizovi je izjavio da je isljednik na njega potezao pitolj. Svjedok Enes Kari je izjavio da mu je iskaz mijenjan do neprepoznavanja, pa je potom bio prisiljen da ga potpie. Ve prilikom potpisivanja, planirao je da kompletan potpisan iskaz delegitimira. Optueni Mustafa Spahi ispriao je na sjednici Vrhovnog suda, 14. marta 1984., da su mu isljednici ostavili izbor: ili da potpie optuujui iskaz protiv jednog od trojice prvooptuenih ili e i sam biti optuen! Poto je odbio da lano svjedoi, bio je osuen na pet godina zatvora. Optueni Izetbegovi je traio javnost rada suda. Ujedno, alio se na medije, jer su pristup sudu imali uglavnom samo oni podobni. Njihovi izvjetaji bili su neobjektivni i, treba li rei, na liniji optube. Malo po malo, poele su se javljati razne organizacije za zatitu ljudskih prava, traeno je da se proces obustavi, jer je sve vie bilo jasno da se radi o suenju neistomiljenicima, ne radi djela, nego samo radi drugijeg miljenja. Iz dananje perspektive, moda malo neobino zvui da je upravo iz Beograda, istina tek nakon presude, stigao britak glas protiv Sarajevskog procesa dvanaesterici. Peticija, koju je potpisalo 20 uglednih beogradskih intelektualaca, Predsjednitvu Jugoslavije upuena je 6. juna 1986.: Od 18. jula do 19. avgusta 1983. godine u Sarajevu je sueno dvanaestorici muslimanskih intelektualaca. To suenje e ostati zabeleeno u istoriji novijeg jugoslovenskog pravosua kao arhetip egzemplarnog kanjavanja za re i misao. Prvostepeni sud je za delikt miljenja izrekao
23

drakonske kazne, neuobiajene ak i za nae prilike: troje optuenih osueno je na po 5 godina zatvora, dvojica na po 6 godina, jedan na 6 godina i 6 mjeseci, jedan na 7 godina, dvojica na po 10 godina, jedan na 14 i jedan na 15 godina zatvora. Vrhovni sud Bosne i Hercegovine izrekao je neznatno manje kazne, u rasponu od 3 godine i 6 mjeseci do 12 godina (...) stajalo je, izmeu ostalog, u peticiji. Peticija je bila ponovljena u oktobru 1986. U njoj se konstatira da su optube konstruisane, tvrdi se da je proces bio nezakonit i nepravian, te se Predsjednitvo poziva da osuene pusti na slobodu. Suprotno loginom oekivanju, ovo nije utjecalo na sud da eventualno snizi kazne. Prvooptueni Izetbegovi bio je osuen na beskonano dugih 14 godina zatvora. Komentirajui presudu, on je rekao da je volio Jugoslaviju, ali ne i njenu vlast. Zavrni citat njegove zavrne rijei odavao je ovjeka koji je bio spreman rtvovati doslovce sve za svoje ideale: Bio sam musliman i to u i ostati. Osjeao sam se borcem za stvar islama u svijetu i time u se osjeati do kraja ivota. Jer islam je za mene drugo ime za sve to je lijepo i plemenito i ime za obeanje ili nadu u bolju budunost muslimanskih naroda, za njihov ivot u dostojanstvu i slobodi, jednom rijeju, za sve ono za to je po mom Sutradan, nakon izricanja presude, uvjerenju bilo vrijedno ivjeti. Osloboenje je osvanulo sa naslovom: Neprijateljima 90 godina zatvora. Uslijedile su duge godine zatvora.

24

25

ZATVORSKI DANI

26

zetbegovi je u novembru 1983. prebaen u Fou na izdravanje etrnaestogodinjeg zatvora. Na ulasku u zatvorski krug, duboko je udahnuo zrak i pripremio se za dugi rat za ouvanje zdravlja, kako fizikog tako i psihikog. Valjalo je ostati normalan na tom trnovitom i neizvjesnom putu kojem se nije nazirao kraj. Smjeten je u odjeljenje S-20, koje su zvali odjeljenjem ubica, jer je veina osuenih u tom odjeljenju odgovarala za jedno ili vie ubistava. Alija e poslije esto ponavljati tezu koja zvui pomalo zbunjujue, ali nakon objanjenja vidite da ima logike. On kae: Imao sam sreu to sam smjeten u odjeljenje sa ubicama. Neki moji drugovi sa suenja bili su u loem poloaju jer su bili smjeteni sa sitnim lopovima i kriminalcima, to je u zatvoru velika nevolja. To su nekarakterni tipovi, dok su ubice druga vrsta ljudi. esto je navodio sluaj ovjeka koji je u kafani ubio ovjeka koji mu je zamalo ubio oca kad se presaberete, uhvatite se u pomisli da biste uinili isto! Kako zatvorski dani prolaze sporo, Izetbegovi se posvetio itanju, razmiljanju, te se na razne naine dovijao kako da skrati vrijeme i ostane psihiki i fiziki zdrav. Saznanje da je pred njim beskonaan slijed istih ili slinih dana, u ivotnom prostoru 2 sa 2 metra, bila je krajnje obeshrabrujua. S obzirom na dob (ezdesetak godina), Alija Izetbegovi je sam sebe esto zaticao kako se pita hoe li uope doivjeti kraj zatoenitva i doekati slobodu? Meutim, ovdje se radilo o ovjeku koji je imao duhovne snage da podnese svu tekou zatvorskih dana kao i sva muna iskuenja koja su ga napadala sa svih strana. Dakle, bez obzira na sve bojazni, kraj zatoenitva Izetbegovi je doekao u sasvim solidnom stanju. Sam e posvjedoiti da je svoju ouvanost dugovao koliko vjeri, toliko i odanosti i stalnoj moralnoj podrci njegovog sina Bakira i dvije keri: Lejle i Sabine. Pisma koja su razmjenjivali tokom itavog Izetbegovievog boravka u zatvoru, bila su puna roditeljske njenosti, sa jedne, i beskrajne brige za oca, sa druge strane. Dio familije koji je bio na slobodi, ivio je za oca koji je bio u zatvoru. Svakako da je vailo i obrnuto: zatvoreni otac stalno je mislio na svoju obitelj. Ovo mu je olakavalo trenutke kada bi u grlu imao gorak osjeaj
27

naputenosti i tuge. (Moja hrabrost opadala je kako je dan tekao. Najnia je bila u predveerje. Tada sam se teko borio sa nastupom melanholije. Izgleda da sam neoprezno o tome pisao keri Sabini, jer sam jednog dana od nje dobio pismo: Ne znam jesi li to prije osjeao, ali kod mene se oduvijek javlja to osjeanje kada se sputa mrak. Moram biti jako angairana da bi ga makar malo potisnula. Ponekad je to tuga pomijeana sa nekim strahom i fizikom slabou. Znam da mi je uvijek bilo nekako teko spremiti se kad bih u to doba izlazila vani. A im bih izala i im bi pao mrak, sve je prolazilo. ini mi se da su se u tom osjeanju sakupljala sva moja strahovanja, nesigurnosti, tuge, i pomiljala sam da je to stanje u kojem se ljudi odluuju da uzmu alkohol ili drogu, da bi se izvukli. Ovo ti priam jer hou da ti kaem da je i meni taj osjeaj bar djelomino poznat i da mogu zamisliti kako ti je. Zatvor to ini sigurno teim, kao to meni osjeaj slobode u ovoj kui olakava da prebrodim taj dio dana. Moda je najbolje da se pokua neim zabaviti kad te to uhvati, ako moe itaj neto lagano, rjeavaj ukrtene rijei ili gledaj TV. Znam sigurno da u tim trenucima nije dobro razmiljati ni preputati se osjeajima. Onda ti bude samo jo tee. Vidi, opet ja pametujem, ali htjela bih ti neto olakati. Ustvari, najvie bih voljela da u to vrijeme sjedimo kod mene i pijemo kahvu. Ali barem neka zna da ja uvijek mislim na tebe, naroito u predveerje. Citat iz Sjeanja) Ova situacija uinila je da otac i njegov sin, kao i keri, budu u neobino jakoj emotivnoj povezanosti. Ovo se posebno odnosilo na Bakira, koji se uz oca i sam poeo interesirati za politiko stanje drutva u kojem je ivio. Tako se kod Izetbegovievog sina razvio senzibilitet za politiku i snaan interes da u njoj i sam participira. Ova veza oca i sina posebno e doi do izraaja kasnije, kada su dolazila jo snanija iskuenja, nezamislivo buran period ratne historije ovih prostora, u kojem e jednu od glavnih rola odigrati upravo Izetbegovi stariji. Nakon to su proli istraga i suenje, kada se, uvjetno uzevi, prilagodio svom novom boravitu, Izetbegovi je poeo pisati biljeke. Bila su to razmiljanja o ivotu i sudbini, o vjeri i politici, o proitanim djelima i njihovim autorima, i o mnotvu drugih
28

stvari koje su jednom zatvoreniku u toku otprilike 2000 dana i noi naum mogle pasti. Tako je nastalo trinaest sveica, formata A5, sitno i namjerno neitko pisano. Krajem 1999., ovi spisi bit e objavljeni sa naslovom Moj bijeg u slobodu. Nakon to je knjiga objavljena, kritiari e zakljuiti da su Izetbegovieve zabiljeke svakako znaajan doprinos rasvjetljavanju njegove linosti u svoj njenoj sloenosti. Prof. dr. Enes Kari, koga su Udbini isljednici bezuspjeno prisiljavali na lano svjedoenje protiv Izetbegovia i ostalih, u recenziji knjige Moj bijeg u slobodu napisat e da je ovu knjigu nemogue itati mimo saznanja o znaaju intelektualne, duhovne i politike biografije Alije Izetbegovia, jer se ovim biljekama napisanim u vrijeme izdravanja kazne bitno upotpunjuje i mozaiki dopunjuje intelektualna biografija jedne izuzetne linosti koja je bitno obiljeila posljednje decenije dvadesetog stoljea. Bijeg u slobodu je zapravo nepristajanje na uznitvo duha i na taj nain vid linog transcendiranja surovosti zatvorske stvarnosti postaje svojevrsno traganje za slobodom ovjeka uope i u tom stapanju linog i univerzalnog je i poloena izuzetna sugestivnost Izetbegovievih biljeki napisao je Kari. Alija Izetbegovi je zatvor iskoristio za itanje i dopunsko obrazovanje. Vremena je bilo napretek, dobre volje takoer, ruku na srce ni izbor aktivnosti nije bio veliki, tako da se na dobru bazu, malo po malo, kalila specifina vrsta ovjeka spremnog za sve vrste povijesnih iskuenja. itatelj njegovih zatvorskih biljeki ostat e na momente fasciniran lucidnou Alijinih misli. U nekim zakljucima ili tezama moda e prepoznati vlastite misli, dok e mu druge omoguiti da zaviri u sve duhovne rukavce ovog nesvakidanjeg ovjeka. Specifine okolnosti uinile su da se linost Alija Izetbegovi razvija na specifian nain. Prvo, u zatvoru je Izetbegovi dalje uvrstio svoju vjeru. Njegova beskrajna odanost Bogu zapravo je bila oaza u koju se uvijek sklanjao za naroito burnih zatvorskih dana. Drugo, dugi boravak iza reetaka kod njega je razvio senzibilitet za slobodu: ono to se drugim ljudima podrazumijevalo, za Izetbegovia je bilo predmetom najsvetijih elja. (Mnogo kasnije, u toku rata 1992.-1995. godine, rei
29

e svoju esto citiranu reenicu: Velikim Bogom se kunemo da robovi biti neemo!). Biti slobodan, ovom robijau istovremeno je znailo i najveu elju i najveu odgovornost koju jedna linost moe imati. Zbog toga je u nekim svojim intervjuima, Izetbegovi govorio i o stranoj strani slobode koju osjete svi ljudi nedostatno jaka duha. Oni, zapravo, ne znaju ta bi sa svojom slobodom; podsvjesno ele biti neslobodni, tj. zarobljeni. Tree, valjda pod stalnim pritiskom nepravde, ostatak ivota Izetbegovi e provesti i u borbi za pravdu kako za sebe, tako i za narod i dravu kojoj je pripadao.

30

31

KONANO SLOBODA

32

udui da je bio pravnik, Izetbegovi je u zatvoru nastavio borbu za smanjenje kazne. Pisao je Saveznom sudu u Beogradu, gdje je upozoravao na nezakonitost samog sudskog procesa. Istovremeno, svjetski mediji su takoer pisali o Sarajevskom procesu kao montiranom, pa se, polahko ali temeljito, stvarala atmosfera za izmjenu presude. Ovaj proces smekavanja trajao je oko tri godine. Presudom Saveznog suda, Izetbegovieva je kazna smanjena simbolino, sa 14 na 12 godina zatvora, ali je izmijenjena kvalifikacija: ostao je samo verbalni delikt iz lana 133. Krivinog zakona. Nakon niza peripetija, konana presuda je glasila devet godina! Na kraju je Izetbegovi odleao tano pet godina i osam mjeseci toliko ga je kotalo to je svoja uvjerenja pokuao prenijeti i drugima. Dvadeset petog novembra 1988. godine, izmeu tri i etiri sata poslijepodne, Alija Izetbegovi je pozvan u upravu zatvora. Tamo mu je komandir strae, Malko Koroman, u sveanoj uniformi i sveanim glasom, proitao odluku Predsjednitva Jugoslavije da se oslobaa daljeg izdravanja kazne. Bio je to tano njegov dvije hiljade sedamdeset i peti dan zatvora. Izetbegovi nije mogao vjerovati: konano je postao slobodan ovjek! Ako je nakon prvog zatvora bilo dilema, sada nakon drugog, prostora za dvojbu nije bilo. U glavi je imao jasan plan: osnovati politiku stranku i sa njom pobijediti na izborima!

33

OSNIVANJE STRANKE

34

raj osamdesetih nagovjetavao je buran poetak devedesetih godina dvadesetog vijeka. Jugoslovenska kriza doivljavala je svoj vrhunac. U zapadnom dijelu zemlje isticani su zahtjevi za demokratizacijom drutva, za uvoenjem viestranaja, sve je otvorenije ukazivano na srpsku hegemoniju. Istovremeno je u Srbiji stasavao Miloevi koji je Srbe uvjeravao da su upravo oni ugroeni, to je postepeno stvaralo psiholoke preduvjete za rat. Na drugoj strani, ubrzano je rasla tenja Slovenije i Hrvatske za odvajanjem od Jugoslavije i osamostaljenjem. Ve su se mogle nazrijeti nove politike elite, koje e ove zemlje povesti u promjene. Jedna za drugom formirane su nove politike stranke. Franjo Tuman utemeljio je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), a kao vrhovni cilj postavio nezavisnu Hrvatsku. Izetbegovi je uoio ove procese, elio je da muslimanski ivalj, od Novog Pazara do Cazina (citat iz Sjeanja) spremno doeka promjene. Na samom poetku svoju politiku inspiraciju vidio je u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji (JMO) Mehmeda Spahe. Meutim, ova je prema Izetbegoviu imala stanovitih slabosti, to je oito bilo ve iz injenice da se raspala ve pri prvim ratnim iskuenjima 1941. godine. Izetbegovi, koji je slutio rat, nije elio da se sa njegovom strankom dogodi isto. Aktivnosti za osnivanje stranke poeo je u novembru 1989. godine, tano godinu dana nakon izlaska iz zatvora. Pomalo i bez svoje volje, od samog poetka je bio lider. U svojim memoarima priznaje da se ak pitao ako sam ja najbolji, kakvi su onda ostali? da bi sam i odgovarao: Voe valjda moraju imati neke vane mahane, a ja sam ih imao dovoljno. Prvi ovjek kojeg je kontaktirao bio je prof. dr. Muhamed Filipovi, koji ga je tada uitvo odbio rekavi kako smatra da za osnivanje muslimanske stranke jo nije vrijeme. Pritom je vjerovatno mislio na vaei Zakon o zabrani politikog djelovanja izvan tadanjeg Saveza komunista. Potencijalni kritelj ove zabrane teoretski je mogao dobiti deset godina zatvora. Izetbegovi je odluio rizikovati. Kroz dotadanji ivot uvijek je igrao pomalo na rizik, a, osim ovog, njemu se ipak inilo da je vrijeme za osnivanje stranke. Tragajui za istomiljenicima, odlazi
35

u Zagreb, gdje su politiki procesi otili dalje, pa se nadao da e na misao naii na plodnije tlo. Tako je i bilo. Sreo se sa emsom Tankoviem i Salimom abiem (koji je u meuvremenu umro). Na sastanak u Zagrebakoj damiji, koji je organizirao abi, dolo je petnaestak pozvanih. Brzo je postignuta naelna saglasnost o osnivanju politike stranke muslimanskog kulturnog kruga, koja je imala ope jugoslavenske pretenzije: BiH, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu i Makedoniji. Ubrzo su osnivani i ogranci u inozemstvu. Ideja se irila brzinom poara. Ovakvom razvoju dogaaja pogodovala je injenica da je nastala opa kriza u cijelom lageru socijalistiko-komunistikih zemalja. Pao je Berlinski zid, sa njim i mo ideologije koje su gospodarile tzv. istonim blokom drava. S prvim danima proljea, preciznije 27. marta 1990. godine, Izetbegovi je najavio konferenciju za tampu u sarajevskom hotelu Holiday Inn da bi objelodanio osnivanje politike stranke. Glasom pomalo drhtavim od uzbuenja, proitao je saopenje za javnost, koje e kasnije biti poznato kao Saopenje etrdesetorice, jer je i imalo tano toliko potpisnika. Glasilo je kako slijedi: Mi dole potpisani, suoeni sa krizom jugoslovenskog drutva, koja nije samo ekonomska nego i politika i moralna, zainteresirani za ouvanje Jugoslavije kao zajednice naroda i narodnosti i za neometan nastavak zapoetih demokratskih procesa u pravcu slobodne, moderne i pravne drave, u elji da podrimo taj razvoj i da u toj i takvoj zajednici ostvarujemo ne samo interese koji su zajedniki svim njenim graanima, nego i posebne koje imamo kao graani pripadnici muslimanskog kulturnopovijesnog kruga, odluili smo da pokrenemo inicijativu za osnivanje Stranke demokratske akcije (SDA), i u tom cilju obznanjujemo 16 programskih principa naeg politikog djelovanja. Dalje su pobrojani principi. Iako se formalno poziva na sve graane, ve iz prvog stavka jasno je da je stranka profilirana kao nacionalna: SDA je politiki savez graana Jugoslavije koji pripadaju muslimanskom kulturno-povijesnom krugu, kao i drugih graana Jugoslavije koji prihvataju program i ciljeve stranke. (Formalno, na politiki savez pozvani su i oni koji nisu bili Bonjaci, meutim, Srbi su ve imali Srpsku
36

demokratsku stranku (SDS), a Hrvati Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ).) Principi su se odnosili na nain rada stranke, na njene ciljeve i zahtjeve. Ukratko, osnivai SDA zahtijevali su izbore, demokratsku vlast, ravnopravan status naroda koji su ivjeli u Jugoslaviji posebno u BiH, te zemlju ureenu na temelju ljudskih prava i slobode miljenja. Nisu pozivali na ruenje Jugoslavije, pa se ak inilo, iako je historija krenula drugim tokovima, da su je smatrali poeljnim (iako ne i nunim) politikim okvirom. Da bi se stekla potpunija slika o fokusu politikog interesovanja osnivaa SDA, ini se da je posebno indikativan sedmi princip: Suoeni sa ignoriranjem nacionalne posebnosti bosanskohercegovakih Muslimana i na toj osnovi njihovog svojatanja, i odbacujui ove pretenzije kao suprotne, ne samo historijskim faktima, nego i jasno izraenoj volji ovog naroda, izjavljujemo: Bosanskohercegovaki Muslimani, kako oni koji ive u BiH, tako i oni van njenih granica, predstavljaju autohtoni bosanski narod, te, prema tome, ine jedan od est historijskih naroda Jugoslavije, koji imaju svoje historijsko ime, svoje tlo pod nogama, svoju historiju, svoju kulturu, svoju vjeru, svoje pjesnike i pisce, jednom rijeju, svoju prolost i budunost. SDA e, stoga, oivljavati nacionalnu svijest bh. Muslimana i insistirati na uvaavanju injenice njihove nacionalne samobitnosti sa svim pravnim i politikim konsekvencijama. Istiui pravo bh. Muslimana da pod svojim nacionalnim imenom i kao autohtoni narod ive na ovom tlu, mi to pravo podjednako i bez ikakvih ograda i ogranienja priznajemo i Srbima i Hrvatima, kao i svim drugim narodima i narodnostima u BiH. U vezi sa prednjim, istiemo na poseban interes za ouvanje Bosne i Hercegovine kao zajednike drave Muslimana, Srba i Hrvata. U ovom smislu, SDA e se energino oduprijeti pokuajima destabilizacije BiH, njene podjele i svojatanja, bez obzira sa koje strane takve i sline ideje dolazile. U principima se snano apostrofira i pravo na punu slobodu djelovanja svih religija u Jugoslaviji. Na kraju dokumenta etrdesetorica su se potpisala ponaosob kako slijedi: Alija Izetbegovi, dipl. pravnik iz Sarajeva; Muhamed engi, dipl. ing.
37

Iz Sarajeva; dr. Maid Hadiomeragi, stomatolog iz Sarajeva; dr Muhamed Hukovi, profesor iz Sarajeva; Edah Beirbegovi, advokat iz Sarajeva; prim. dr. air erimovi, ljekar iz Sarajeva; Salim abi, privrednik iz Zagreba; prof. dr. Sulejman Maovi, Defektoloki fakultet Zagreb; prof. dr. Fehim Nametak, znanstveni radnik iz Sarajeva; Salih Karavdi, advokat iz Sarajeva; Fahira Fejzi, novinar iz Sarajeva; dr. air engi, ljekar iz Sarajeva; Edhem Tralji, dipl. pravnik iz Sarajeva; Demaludin Lati, knjievnik iz Sarajeva; Omer Pobri, muziar iz Sarajeva; dr. Sead esti, znanstveni radnik iz Sarajeva; prim. dr. Tarik Mufti, ljekar iz Mostara; Safet Isovi, estradni umjetnik iz Sarajeva; dr. emso Tankovi, docent na ekonomskom fakultetu u Zagrebu; Mirsad Veladi, magistar tehnologije iz Velike Kladue; prim. dr. Kemal Biaki, ljekar iz Sarajeva; Abdulah Skaka, obrtnik iz Sarajeva; Omer Behmen, dipl. ing. gra. iz Sarajeva; efko Omerbai, glavni imam iz Zagreba; dr. Mustafa Ceri, docent Islamskog teolokog fakulteta iz Sarajeva; dr. Sulejman amdi, znanstveni radnik iz Zagraba; prof. dr. Lamija Hadiosmanovi, Filozofski fakultet iz Sarajeva; dr. Halid auevi, dipl. pravnik iz Sarajeva; Kemal Nani, dipl. ing. graevine iz Zagreba; Bakir Sadovi, student iz Sarajeva; Faris Nani, student iz Zagreba; Nordin Smajlovi, student iz Zagreba; Husein Huski, magistar mainstva iz Zagreba; Mirsad Srebrenkovi, dipl. pravnik iz Zagreba; Nedad Dumhur, dipl. tehnolog iz Banja Luke; Fehim Nuhbegovi, privrednik iz Zagreba; \ulko Zuni, privrednik iz Zagreba; prof. dr. Almasa airbegovi, Veterinarski fakultet u Sarajevu; prof. dr. Ahmed Brakovi, Ekonomski fakultet u Sarajevu. Prialo se da bi se etrdeset potpisanih mogli doi pod udar zakona. Ali povjesne okolnosti su se promijenile, i vlast vie nije bila dovoljno snana za jo jedan zamaniji politiki proces. Tek kao jedna od reakcija na formiranje SDA, u Osloboenju je poeo feljton o suenju Aliji Izetbegoviu 1983. godine. Novinarka koja je pratila suenje zadrala je stil iz tog vremena: iste optube, slian nain njihove montae, kao da se u meuvremenu nita nije dogodilo. Pozadinski cilj ovog feljtona bio je preko
38

Izetbegovievog sluaja jo jednom ukazati kakve politike nakaze osnivaju stranku. Aktuelna vlast, koja je zbilja imala ovakvu percepciju politikih faktora koji su se ukazivale na vidiku, bila je uvjerena u svoju pobjedu na predstojeim izborima, te da e ovo podsjeanje na reakcionarne planove bivih robijaa i nepopravljivih fanatika samo uvrstiti njihovu prednost. Ali, procjena je bila loa. Vrijeme e pokazati da je narod bive robijae prihvatio sa simpatijama, a njihove politike ciljeve sve vie prihvatao kao svoje. Dva mjeseca nakon press-konferencije u Holiday Innu, u istom hotelu odrana je Osnivaka skuptina SDA. Sala je bila prepuna, euforija je ovladala svim prisutnim duama. Poetni strah, kako svjedoe sudionici, zamijenili su prkos i odlunost. Meu zvanicama bilo je mnogo uglednih ljudi. Kamere su posebnu panju posvetile Adilu Zulfikarpaiu, kultnom bonjakom emigrantu. U to vrijeme Zulfikarpai je ivio u Zrichu, gdje je osnovao Bonjaki institut, instituciju koja posjeduje vrlo vrijedne dokumente o historiji Bosne i Hercegovine. Adil je zajedno sa istomiljenicima ve bio potpisnik nekoliko demokratskih inicijativa vezanih za tlo bive Jugoslavije. Imao je veliko politiko iskustvo, pa je ostale lanove SDA njegovo prisustvo snano hrabrilo na dalju akciju. Izetbegovi je lino pozvao Zulfikarpaia na osnivaku konferenciju. U Zrichu su ve razgovarali o osnivanju stranke, gdje su se sukobili oko naziva Musliman, odnosno Bonjak. Zulfikarpai je smatrao da bi u programske dokumente odmah trebalo ubaciti termin Bonjak. Izetbegovi se saglasio da naziv Musliman nije adekvatan, ali nije sa terminom njegovog uvoenja. On je smatrao da bi naglo uvoenje bonjakog imena stvorilo moguu konfuziju u narodu prilikom popisa stanovnitva, pa je posao preimenovanja nacije ostavio za poslije. Tako je i bilo. U svom govoru u Holiday Innu Izetbegovi se osvrnuo na mogua posezanja za bosanskim teritorijem: Siguran sam da tumaim najdublja osjeanja muslimanskog naroda ako kaem da on nee dozvoliti komadanje Bosne. Sramni sporazum Cvetkovi-Maek o podjeli ove zemlje je mrtav. Za to je garancija snaga koja se danas raa u ovoj sali... Ove rijei su popraene snanim aplauzom.
39

PREDIZBORNA KAMPANJA

40

inom svog formiranja, SDA je ostvarila formalne pretpostavke da se upusti u trku za osvajanje vlasti. Na sve strane su nicale podrunice. Posebno upamen ostat e skup u Banja Luci, gdje se okupilo oko 20 hiljada ljudi. Naroito zapaen bio je govor akademika prof. dr. Muhameda Filipovia, koji je roen u tom kraju. Izetbegovi je posjetio SAD. U sjeanju mu je ostao susret sa Nijazom Batlakom Daidom, koji se predstavio kao Hrvat islamske vjeroispovijesti. Pitao je Aliju da li su se Bonjaci spremili za rat i zloslutno predkazao njihova nova stradanja u dolini Drine. Daida je kasnije imao kontraverznu ulogu u ratu u BiH. Najvei predizborni skupovi SDA bili su upravo u Foi, Novom Pazaru i Velikoj Kladui. Najemotivniji je bio skup u Foi, ali najimpresivniji u Velikoj Kladui. Tamo se 15. septembra 1990. okupilo oko 200 hiljada ljudi. Izetbegovi je odrao govor u kojem je jasno rekao da je BiH kao graanska republika opredjeljenje muslimanskog naroda: ne islamska, ali ni socijalistika, nego graanska...! S obzirom na to da su se tada ve pojavili snani zahtjevi iz Slovenije i Hrvatske za osamostaljenjem, voa SDA je smatrao potrebnim naglasiti da Bonjaci ne prihvataju ostanak u velikoj Srbiji. Bio je direktan: Ako zatreba Muslimani e orujem braniti Bosnu. Ovaj e datum i govor ostati upamen, jer je prvi put Izetbegovi spomenuo oruje kao moguu alternativu. Moda ni sam nije vjerovao da e se njegova najava oruanog sukoba uskoro i ostvariti. Tri dana nakon skupa u Kladui, Zulfikarpai i Filipovi su pokuali da izvre kadrovski prevrat u SDA. Nije im se sviala ikonografija sa skupova, inilo im se da Stranka ide u vjerski radikalizam. Izetbegovi je iz ovog duela iziao kao pobjednik, uvrstio se kao voa, a ova dvojica su osnovali svoju stranku Muslimansko-bonjaku organizaciju (MBO). U meuvremenu, lider SDA je, jednog po jednog, upoznavao glavne politike aktere krize u Jugoslaviji. Kad je stigao u Zagreb, na sastanak sa Tumanom poveo ga je Stipe Mesi, kojeg je takoer tada upoznao. Za razliku od Tumana, Mesi mu je bio simpatian kao ovjek i njihovo je iskreno prijateljstvo unato burnim historijskim okolnostima trajalo sve do Izetbegovieve smrti. Ve pri prvom susretu,
41

Tuman je zaprepatenom Izetbegoviu nimalo taktino rekao upravo kako slijedi: Gospodine Izetbegoviu, nemojte stvarati neku muslimansku stranku, to je potpuno pogrena stvar, jer su Hrvati i Muslimani u BiH jedan narod. Muslimani i Hrvati osjeaju se tako. Da bi potkrijepio svoju tvrdnju potegao je tobonje historijske argumente. Nakon to Izetbegovi nije ba sa posebnim entuzijazmom odsluao njegove rijei, Tuman je prognozirao izborni fijasko SDA: Sedamdeset posto glasova dobiti e HDZ jer e dobiti sve hrvatske i muslimanske glasove tvrdio je. Izetbegovi mu je uzvratio da potuje njegovo znanje iz povijesti, ali da on ipak malo bolje poznaje dananju Bosnu, te da e HDZ na izborima dobiti tano 17 posto glasova, koliko je u BiH tada bilo Hrvata. Na novembarskim izborima 1990. tako je i bilo: HDZ je dobio 17 posto, naravno, hrvatskih glasova. Ali, Izetbegovi se iz Zagreba vratio sa gorkim okusom u ustima. Bio je to poetak jedne neskrivene antipatije.

42

43

POBJEDA NA IZBORIMA

44

zbori su odrani 18. novembra 1990. godine. Od 240 poslanikih mjesta u Skuptini Republike Bosne i Hercegovine, SDA je osvojila 86 mandata, a od sedmolanog Predsjednitva, trojica su bili kandidati SDA. Ubjedljivo najvie glasova osvojio je Fikret Abdi milion i dvjesto hiljada. Izetbegovi je dobio osam stotina i sedamdeset hiljada glasova. Abdiu je pomogla popularnost koju je stekao kao utemeljitelj Agrokomerca i kao rtva tzv. mjenine afere iz 1986. 1987. godine. Imao je imid uspjenog privrednika, neoptereenog pripadnosti naciji i nacionalizmom, pa se opravdano procjenjuje da je dobio i neto srpskih i hrvatskih glasova. Politikim dogovorom Abdi je mjesto predsjedavajueg Predsjednitva BiH ustupio Aliji Izetbegoviu. Naalost, sukob koji je tinjao izmeu ova dva politiara, koji su imali razliite koncepte, ali i dvije sujete i dva razliita temperamenta, kulminirat e tokom rata koji je 1992. godine poeo u BiH. Tada Abdi odlazi u Veliku Kladuu, osniva svoju vojsku, koja e se do svog konanog poraza, zajedno sa vojskom hrvatskih Srba, boriti protiv Armije BiH. Pokazalo se da su preko Abdia, Slobodan Miloevi i Radovan Karadi ostvarili jedan od svojih stratekih ciljeva: sukob unutar bonjakog nacionalnog korpusa. Meubonjaki sukob u Krajini do nesluenih razmjera je uveao nesreu koja je zadesila ovaj narod. Nakon izbora i ustolienja lanova Predsjednitva SR BiH, formirana je republika vlada, na temelju koalicije SDA SDS HDZ. Ova osovina slabo je funkcionirala jer su interesi bili upravo suprotni. Karadiev SDS htio je po svaku cijenu da BiH ostane u sastavu krnje Jugoslavije, bez Hrvatske i Slovenije, koje su ionako samo smetale velikosrpskim vizijama. HDZ je, pod utjecajem dr. Franje Tumana, sve vie naginjao opciji podjele BiH. SDA je vrsto ostala pri opciji nezavisne BiH, unutar ili van Jugoslavije. Unato takvoj situaciji Izetbegovi je u suradnji sa ovim strankama pokuao ostvariti neku vrstu (vie)nacionalnog konsenzusa za BiH. Nije uspijevalo, sukobi su postali sve otriji, oruje je sve snanije zveckalo, a nebo nad Jugoslavijom sve tamnije.

45

NEUSPJENI PREGOVORI O OPSTANKU JUGOSLAVIJE

46

oetkom januara 1991. novoizabrani lan Predsjednitva BiH poeo je prisustvovati sastancima proirenog Predsjednitva SFRJ, koje su, pored redovnih lanova, dopunjavali predsjednici republika, a sastancima su prisustvovali i predsjednik Savezne vlade, Ante Markovi i ministar narodne odbrane Veljko Kadijevi. Bezuspjeno se pokuavalo doi do konsenzusa o sudbini Jugoslavije. U oaju, makedonski i bosanski predsjednici, Kiro Gligorov i Alija Izetbegovi, ponudili su prijedlog o stepenastoj federaciji. To je bio kompromis izmeu ponuenih opcija koje su imale Slovenija i Hrvatska, na jednoj, i Srbija na drugoj strani. Iako zapaena kao vrlo dobronamjerna, inicijativa je propala, a Hrvatskom su poele nicati barikade na podrujima gdje su ivjeli Srbi. Uz pomo naoruanog lokalnog stanovnitva, Jugoslovenska narodna armija (JNA) je po nalogu Slobodana Miloevia zaokruivala teritorij tzv. srpske autonomne oblasti (SAO). Isti model se kasnije prenosi na BiH. Na terenu, ve od proljea 1991., SDS stvara srpske autonomne oblasti, koje su zaokruene silom. Prema vojnim podacima, JNA je Srbima u BiH tokom 1991. podijelila 51.900 komada pjeakog naoruanja. Ovome treba dodati i obavjetajni podatak da je SDS svojim kanalima, dakle, opet preko JNA, podijelila dodatnih 17.300 puaka. Jasno je bilo da se pregovaraka pozicija sa Karadieve strane, u nedostatku argumenata, nastojala osnaiti silom oruja. U meuvremenu, Izetbegovi stie i svoja prva meunarodna dravnika iskustva. U martu 1991., otputovao je u Austriju, gdje upoznaje Kurta Waldheima, tadanjeg predsjednika ove srednjoevropske drave. To je bio Izetbegoviev prvi zvanini posjet jednoj stranoj zemlji. Waldheim je upravo imao velike probleme, jer se razotkrivala njegova nacistika prolost. Izetbegovi je ipak odluio otputovati jer je Austrija bila vrlo vana destinacija mlade bosanske diplomacije. Kasnije e ministru vanjskih poslova Austrije, dr. Aloisu Mocku, Izetbegovi uruiti orden asti Zmaj od Bosne, za sve ono to je ova drava uinila za BiH. Slijedile su posjete Iranu i Turskoj. Gostoprimstvo kojim je doekan u Teheranu bila je daleko iznad Izetbegovievih oekivanja. Na aerodromu su ga ekali paliri
47

tri roda iranske vojske, svi domai najvie rangirani zvaninici, te kolona od pedeset diplomatskih predstavnika. Za ovjeka koji je donedavno bio otpadnik reima, ovo je bio pravi ok. Ni sam nije bio siguran da li se dobro snalazio u tim trenucima. Zna se, pak, da je Iran kasnije odigrao presudnu ulogu u naoruavanju Armije BiH, svjesno krei nepravedni embargo koji joj je bio nametnut. Nakon posjete Sjedinjenim Amerikim Dravama (SAD), Izetbegovi je bio razoaran tamonjim nerazumijevanjem krize u Jugoslaviji. inilo mu se SAD nee preduzeti nita. U sklopu diplomatske ofanzive, predsjednik Predsjednitva SRBiH odlazi u Rim na sastanak zemalja Evropske zajednice na kom je usvojena Deklaracija o Jugoslaviji. Paralelno, tokom ljeta 1991.godine, nekoliko se puta sastaju Miloevi, Tuman i Izetbegovi da bi pokuali iznai model izlaska iz krize. efovi Srbije i Hrvatske pokuavali su nagovoriti Bosanca da prihvati neku vrstu trojne podjele. Ovaj je odgovarao prijedlozima iz platforme Gligorov- Izetbegovi. Po povratku iz Splita, sa jednog od sastanaka, na pitanje novinara o spekulacijama o podjeli BiH odgovorio je: O tome se sa mnom ne moe pregovarati!

48

49

KARADIEVE PRIJETNJE

50

edamnaestog juna 1991. izbio je kratki rat u Sloveniji. Ovim je na vatren nain obiljeen poetak raspada Jugoslavije. Poelo je, dakle, istupanjem ove dvomilionske dravice, da bi sukob uskoro bio prenesen na Hrvatsku, gdje su se njeni redarstvenici sukobili sa JNA. Kulminiralo je opsadom Vukovara i napadom na Dubrovnik. Sa kakvim zanosom je juriala tadanja srpska vrhuka u Hrvatskoj, najbolje ilustriraju dvije izjave njihovog voe Jovana Rakovia. Prva: Srbi su lud narod!. Druga: Gazei srpskim livadama, moe se doi od Knina do Beograda!. Izetbegovi je imao stav da BiH nee ostati u Jugoslaviji bez Slovenije i Hrvatske, s obrazloenjem da se vie ne radi o Jugoslaviji nego Velikoj Srbiji. Osim u svojoj stranci, imao je podrku kod veine intelektualaca graanske provenijencije u BiH. Kao odgovor na ovo, Karadi je krajem oktobra odrao svoj poznati prijetei govor u Skuptini BiH: Nemojte misliti da neete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod moda u nestanak! izgovorio je pred kamerama i zaprepatenom javnou. Izetbegovi je reagirao odmah: Karadievo izlaganje i njegove poruke na najbolji nain objanjavaju zato mi moda neemo ostati u Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju kakvu hoe gospodin Karadi vie niko nee. Niko osim srpskog naroda!. Oruje je zveckalo na sve strane. SDA se pod Izetbegovievim vostvom tada odluila na osnivanje Nacionalnog vijea odbrane BiH, iz kojeg e kasnije nastati Patriotska liga, prva vojna formacija oformljena za odbranu BiH. Bilo je to 10 juna 1991. Iako slabo naoruana, Patriotska liga e kasnije postati predloak za organiziranje Armije BiH slubene vojske Republike Bosne i Hercegovine. Drugi znak otpora bila je, na Izetbegoviev prijedlog, odluka Predsjednitva BiH da se ne alju vojni regruti u Hrvatsku. Tada je na TV SA, pozvavi momke da se ne odazivaju na vojne pozive, izgovorio svoju znamenitu (i kontraverznu) Kasnije e ova reenica za reenicu:Zapamtite, ovo nije na rat!. potrebe Tumanova reima biti interpretirana kao da hrvatska borba za slobodu nije njegov rat. Jasno, smisao je bio upravo obrnut. Jedan od manevara kojim se pokuavao sprijeiti rat u BiH bio je znameniti srpsko
51

 muslimanski sporazum u reiji Zulfikarpaia i Filipovia. Njih dvojica su, sa Izetbegovievom podrkom u depu, otputovali u Beograd na razgovore sa Miloeviem. Rezultat je bio mrav, jer se ovim sporazumom na mala vrata instalirala krnja Jugoslavija, koja za Bonjake nije bila nita drugo do velika Srbija. Pa ipak, ovaj e neuspjeli sporazum ostati upamen kao jo jedan signal dobre volje sa bosanske strane da se sprijei rat u koji se srljalo vrtoglavom brzinom. Poetkom novembra u Haagu je odrana konferencija o Jugoslaviji. Naalost, zavrena je potpunim fijaskom. Bilo je jasno da se rat ne moe sprijeiti. U nadi da bi se udo ipak moglo dogoditi, Izetbegovi predlae da EZ poalje misiju dobre volje u Bosnu, tj. zatraio je da UN uputi plave ljemove koji bi sprijeili eskalaciju sukoba koji su ve praktino poeli po obodima BiH. U ovakvim uvjetima, 1. decembra 1991. godine odran je Prvi kongres SDA. Kongres je trajao tri dana uz prisustvo 600 delegata i isto toliko gostiju. Izetbegovi je u svom govoru opisao tadanju situaciju. Iako ga je od svih kljunih sudionika, ini se, ponajmanje elio, rat mu se inio neizbjenim. Predvidio je da e to biti totalni rat u kojem e sve nestati u dimu i sramoti. Ove rijei kasnije svjetski mediji esto citirali kao proroanske.

52

53

REFERENDUM

54

kuptina RBiH je 14. januara 1992. donijela Rezoluciju o suverenosti, koju osporava srpska zajednica u BiH. Tada se priprema i referendumsko pitanje: Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, dravu ravnopravnih graana, naroda BiH Muslimana, Srba,Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj ive?. Nakon izglasavanja odluke o raspisivanju referenduma, komentirajui bojkot SDS-a, Izetbegovi izjavljuje: Oni su (SDS) blokirali donoenje novog ustava, koji je ponudila Komisija za izradu ustava, odbacili su koncept graanskog ustava koji nude liberali i nezavisni intelektualci, a nas stalno optuuju da hoemo muslimansku republiku. injenica je, meutim, da nam oni prijedlogom za podjelu na srpsku, hrvatsku i muslimansku BiH zapravo to nude i nameu. Poznat je na stav: mi to ne prihvatamo!. Uz nepoznanicu kako e se ponaati hrvatsko glasako tijelo, referendum je odran 29. februara i 1. marta 1992. godine. Tuman je nakon svih kalkulacija dao zeleno svjetlo, pa se na poziv za glasanje odazvalo 63 posto graana, od ega ih je 99 posto glasalo za nezavisnu BiH! Sudbina BiH je bila odluena, ali samo formalno-pravno. Stvarna sudbina BiH rjeavat e se uskoro na bojnom polju, ali ono to je postignuto referendumom nijedna vojna pobjeda nije mogla donijeti. To su bili legalnost i legitimitet oficijelnoj vlasti. estog aprila 1992. Evropska zajednica priznala je BiH, a sutradan su to uinile SAD. U meuvremenu, pod evropskim pokroviteljstvom, uveliko su trajali pregovori o unutranjoj podjeli BiH. Kao veliko pojaanje, na februarskim pregovorima u Lisabonu, Izetbegoviu se pridruio dr. Haris Silajdi, koji e svojom snanom pojavom znatno doprinijeti da se kola koja su velikom brzinom ila nizbrdo, makar malo uspore. Prema njihovoj ocjeni dobro u lisabonskim rjeenjima jeste to predviaju opstanak BiH u administrativnim granicama, a loe to se spominje mogunost vie entiteta. Izetbegovi e u svom dnevniku zabiljeiti da je svim silama pokuavao spasiti i Bosnu i mir, no, istovremeno se pitao da li je to mogue? Ispalo je da nije. Pribliavao se dan kada se moralo izabrati jedno od to dvoje. Totalni rat je poeo u aprilu 1992. godine. Izetbegovi je tada imao tano 67 godina, nalazio se pred novim velikim izazovima i, mada nije toga svjestan, najburnijim ivotnim periodom.
55

POETAK RATA

56

rugog maja Izetbegovi na povratku sa pregovora u Lisabonu, zajedno sa kerkom Sabinom, dr. Zlatkom Lagumdijom, koji je tada bio potpredsjednik Vlade RBiH, i Nurudinom Imamoviem, linim pratiocem, biva uhapen na Sarajevskom aerodromu od JNA. Nakon neprospavane noi i dramatinih pregovora, odlueno je da ih UNPROFOR provede u opsjednuti grad. Ovo je bio tek poetak velike etverogodinje ratne drame, u ijem sreditu je bio upravo Alija Izetbegovi. Sam je ustvrdio da je tada prevladao strah od etnika, i da su skinuti psiholoki okviri. Tako je i bilo: kada borba pone, vie nema straha, na njegovo mjesto dou prkos i inat. Kako su sukobi odmicali, njihovi krvavi rauni stizali, Izetbegovi se esto pitao da li je sukob ipak mogao biti sprijeen? U jednom dnevnikom zapisu, odgovorio je sam sebi: Do istupanja Slovenije i Hrvatske da, nakon ovoga ne! Odnosno mogao je, ali uz uvjet kapitulacije. A ropstvo je ipak najgore rjeenje, gore od rata bile su Izetbegovieve rijei, koji je sve ee slobodu isticao kao vrhunski ivotni cilj. I pored otvorenih sukoba po cijeloj BiH, Predsjednitvo je ratno stanje proglasilo tek 20. juna 1992. godine. Nakon ovog, usvojio je Platformu kojom se pozivalo na aktivno ukljuenje u patriotski front borbe protiv agresije. Izabrana je i ratna vlada iji je predsjednik bio Jure Pelivan. Njen zadatak bio je da rjeava ivotna pitanja zemlje koja je napadnuta. Za ministra vanjskih poslova postavljen je dr. Haris Silajdi, a tadanju Vladu jo su sainjavali Jusuf Puina, Jerko Doko, Ranko Nikoli, arko Primorac, Rusmir Mahmutehaji, Alija Delimustafi, Radovan Mirkovi, Hasan Muratovi, Tomislav Krstievi, Ugljea Uzelac, Munir Jahi, Mustafa Beganovi, Nikola Kova, Martin Ragu i Miljenko Brki.

57

PROBLEMI U NAORUAVANJU ARMIJE BiH

58

alo po malo, makar u vrlo tekim uvjetima, nastajala je Armija Bosne i Hercegovine. Osnovni problem bio je nedostatak oruja. So na ovu ljutu ranu dodavao je i embargo na uvoz oruja, koji je proglasio Vijee sigurnosti UN-a, za podruje bive Jugoslavije. Vlada BiH je vie puta ukazivala na apsurdnost ove mjere: agresori su oruja ve imali u izobilju, tako da je ova mjera pogaala samo rtvu! Unato ovom problemu, Armija se ipak naoruavala u odreenoj mjeri. Vjerovatno se nee nikada saznati svi detalji, ali uz preutnu saglasnost nekih zapadnih vlada, kao i SAD-a, embargo je kren vie puta. Kljuna poiljka oruja bila je ona koja je stigla brodom iz Irana, kad je po Tumanovu nalogu pedeset posto oruja u luci Ploe odmah iskrcano za Hrvatsku vojsku, dok je, na putu za Srednju Bosnu, Hrvatsko vijee odbrane poiljku olakalo za daljnjih 25 posto. Iako znatno umanjena, ova koliina oruja ipak je bila presudna za odbranu nekih dijelova fronta. Naoruavanje bosanske vojske zapravo je uzbudljiva pria o hrabrosti, upornosti i snalaljivosti ovdanjih ljudi. Ovako je situaciju pred kraj rata opisao Alija Izetbegovi za njemaki Stern: Od poetka rata istovremeno teku dva procesa. Mi smo svaki dan sve jai, oni su sve slabiji. Ovi procesi nisu pravolinijski, niti su tekli istom brzinom, ali opa tendencija je takva kako sam upravo opisao. Ve dugo, naa pjeadija je bolja od njihove. Ili, da obrnem stvari. Na hendikep je teko naoruanje, tanije artiljerija; njihov hendikep je pjeadija. Bit e jo neugodnih iznenaenja i za nas i za njih, ali, u cjelini gledano, uspostavili smo ravnoteu i preuzeli inicijativu. Ravnotea je strateke prirode, inicijativa je za sada samo taktika. Kako se mogu objasniti uspjesi kod Bihaa, Kupresa, Sarajeva? Ima mnogo faktora, ali onaj najvaniji, moralniji, nije podoban za analizu. Radi se o jednodunoj unutranjoj odluci naeg naroda da opstane, naroda koji je bio osuen na unitenje.. ime se sve morao baviti Alija Izetbegovi taj ovjek krhkog izgleda i najdubljih religioznih osjeanja tokom rata u Bosni ini se da dobro odslikava ovaj detalj iz njegove biografije o kojem je svjedoio lino: Potreba za orujem vodila nas je u svakojake avanture. Za vrijeme jednog boravka
59

u Bruxellesu, datuma se ne sjeam, obavijestili su me da neki ljudi nude da nam nabave oruje kojim bismo efikasno mogli gaati Karadieve jedinice koje su u opsadi drale Sarajevo. Isporuili bi nam dva specijalna oklopna helikoptera i odgovarajue rakete. Ponuda je bila vrlo privlana za nas koji smo se ve vie od 500 dana nalazili u klopci, izloeni danononoj nasuminoj paljbi iz minobacaa i snajpera. Kraj ovoj nevolji nije se sagledao. Kada sam ih primio, ovi nepoznati ljudi ponudili su da na Igman i zeniki stadion odreene noi spuste helikoptere sa preciznim projektilima. Bila su to dvojica prilino bezazlena izgleda. Nisu se predstavili, samo su rekli da su porijeklom iz June Afrike i da rade svugdje po svijetu. Postavili su dva uvjeta: prvo, hoe gotov novac koji bi bio uruen u trenutku kada nai potvrde da su helikopteri sputeni na dogovorena mjesta. I drugo, naeg ovjeka koji bi prije isporuke poao sa njima na nepoznato mjesto kao talac, odnosno garancija da nee biti izigrani. Predloili su da se sav posao obavi u jednoj naoj ambasadi u Evropi, a da talac bude na tamonji otpravnik poslova. Nakon dueg pogaanja, prvi uvjet smo prihvatili, drugi odbili. Tada su zatraili da se novac donese i da se preda u trenutku kada nai potvrde da je poiljka stigla na odredite. Trgovci orujem, uz krupne narko-mafijae spadaju meu najbeskrupulozniju, pa time o najopasniju vrstu ljudi. Zarauju pare na haramu i spremni su na sve. Ali, ako ste htjeli oruje, mogli ste ga kupiti samo od njih. Vezi u Istambulu poruili smo da nabavi traeni novac i da ga po kuriru dostavi u nau ambasadu u ovom evropskom gradu. U zakazano vrijeme stigli su trgovci. Rekli su da je operacija pripremljena i da bi helikopteri, koji e poletjeti iz neke baze u Italiji, mogli biti iznad odredita u Bosni oko ponoi. Otpravnik poslova i na kurir sa novcem sjedili su u jednom kutu prostorije, trgovci u drugom. Ne zna se ko se koga u tim trenucima vie bojao: mi njih ili oni nas. Nai su se, naravno, plaili da im trgovci u klasinom gangsterskom prepadu ne otmu novac, otkoenih pitolja bili su spremni na sve. Za svaku sigurnost, trgovci su upozoreni da su u hodnicima i na ulazu ambasade postavljeni uvari. Trgovci su stalno mobitelom kontaktirali sa nekim. Uesnik ove akcije sa
60

nae strane kasnije mi je priao: Dolo je 11 sati, pa pono, pa jedan, dva i tri sata. Mi smo netremice gledali jedni u druge i pratili svaki pokret. Oko zore, oni su zatraili dozvolu da izau da neto provjere. Kazali su da neto nije u redu. Otili su i vie se nisu vratili. Ostala je tajna jesu li ovo bili stvarni trgovci orujem, kojima operacija usljed nekih nepredvienih okolnosti nije uspjela, ili bjelosvjetski prevaranti, koji su se pokuali olahko domai novca. Tek, general Deli u Zenici i grupa oficira na Igmanu uzalud su stajali pored upaljenih vatri, ekajui neko udo s neba. udo se nije dogodilo. I ja sam imao neprospavanu no, jer sam sve vrijeme deurao pored telefona.

61

IsTRAgA O gRABOVIcI

62

z godine u godinu bosanskog rata, na brzinu skupljene domoljubne jedinice prerastaju u organiziranu vojsku, koja je imala svoja pravila. Mnogim borcima su lanovi najue obitelji doivjeli strane sudbine: deportacije, ranjavanja, silovanja, ubistva..., na nekim stratitima Bonjaka, poput Srebrenice, stradale su itave familije. Ovo je proizvelo snane traume, ljudi su bili puni bijesa prema neprijatelju, ponekad je taj bijes prerastao u elju za osvetom. Njihovo psiholoko stanje ljudski se moglo razumjeti, meutim, ozbiljna vojska se ne moe voditi osjeajima. Valjalo je sprijeiti da odmazda bude masovno pravilo. ini se da je to efikasno mogao uiniti jedino Alija Izetbegovi, iji je autoritet kod boraca bio neupitan. Ovaj je to i pokuao uiniti. Svaku priliku, pored ohrabrenja boraca da nastave sa borbom, koristio je da upozori na moralni aspekt bosanske borbe. Odluno je traio da se ne ubijaju civili i da se ne rue pravoslavne i katolike bogomolje. Na upozorenje Davida Owena i Torwalda Stolteberga (august 1993.), da je u selu Doljani kod Jablanice jedinica Armije BiH poinila zloin nad hrvatskim civilima, Izetbegovi pismeno od generala Rasima Delia trai hitnu akciju: Prije nekoliko dana sam telefonski zatraio da se ispitaju optube HVO-a da je u selu Doljani kod Jablanice jedna jedinica nae vojske izvrila zloin masakrirajui jedan broj civila hrvatske nacionalnosti. Izvjetaj o tome jo nisam dobio, pa je potrebno da me o rezultatima istrage obavijestite i o tome upoznate javnost. Koristite svaku priliku da nae vojnike upozorite na obavezu pridravanja zakona o ratnom pravu. Ne oklijevajte da strogo kaznite prekritelje i ne oklijevajte da o tome izvijestite javnost. Neke jedinice Armije BiH su, i pored ovih upozorenja, poinile nesumnjive zloine nad civilima srpske i hrvatske nacionalnosti. Poznat je sluaj u hercegovakom selu Grabovica gdje su pripadnici bosanske vojske ubili 27 hrvatskih civila. Izetbegovi je naredio hitnu istragu o ovom sluaju, te dokumente o zloinu, putem opunomoenika, spremno proslijedio u Haag. Meutim, unato ovom uasnom sluaju, bilans ratnih rtava pokazuje da ovo ipak nije bila masovna pojava, nego da se radilo o traginim izuzetcima. Za razliku od
63

srpske vojske, kojoj je genocidni plan ugraen u sam sistem, te HVO-a koji je na svoj nain djelovao na stvaranju kompaktnih etnikih teritorija progonom nehrvata, Armija BiH je, i pored neopisivo teke situacije, uspjela ouvati imid vojske koja nije vrila masovne egzekucije, niti paljevine i pljake. Model je bio jednostavan: vojske su pratile zvaninu politiku u ime koje su ratovale! A zvanina politika vlade u Sarajevu bila je multietnika drava bazirana na graanskim i ljudskim pravima. Prvu godinu rata Armija BiH je bez sumnje bila multietnika vojska u kojoj je bilo nekoliko vrlo sposobnih i znaajnih generala koji nisu bili Bonjaci. Od ovih su se naroito isticali oficiri bive JNA Stjepan iber, bosanski Hrvat, i Jovan Divjak, Srbin. Oni su u velikoj mjeri bosanskoj vojsci pojaavali legitimitet multietninosti, to je bio jedan od ideala bosanskih patriota. No, kako je rat odmicao, naroito poetkom sukoba sa HVO-om, broj nebonjaka u Armiji BiH se sve vie smanjivao, dok je rastao broj jedinica sa muslimanskim prefiksom. U kojoj mjeri se objektivno moglo sprijeiti osipanje nebonjaka iz Armije BiH, te zaustaviti trend pretvaranja vienacionalne vojske u jednonacionalnu, teko je rei bez potrebne povijesne distance. Prema tome, jo tee je izvesti nedvojben zakljuak i o Izetbegovievoj ulozi u tom procesu, no, ostat e injenica da je kraj rata 1995. Armija BiH doekala kao skoro potpuno bonjaka vojska. Pa ipak, treba rei, iako moda jednonacionalna, odluno je branila vienacionalne i univerzalne principe! Tokom etverogodinjeg rata Izetbegovi je, iako vrhovni komandant, i sam bio u stalnoj ivotnoj opasnosti. Poznata je injenica da je zgrada Predsjednitva, gdje je uredno dolazio na posao svaki dan, sa manjim ili veim intenzitetom bila granatirana svo vrijeme opsade grada. Gaana je svim projektilima, od kojih je, naalost, poginulo 57 ljudi. Osim ovog, Izetbegovi je esto izlazio na slobodne teritorije irom Bosne i Hercegovine. Bez oklijevanja je letio u dotrajalim i nesigurnim helikopterima, zbog ega su se plele legende o njegovoj hrabrosti. Gdje god bi stigao na slobodnim teritorijama bio je doekan kao neupitan voa. Taj ratni zanos moe se usporediti sa borbama ratnih latinoamerikih
64

revolucionara idealista. Onako poguren sa beretkom koja je bila ukraena ljiljanima simbolom bosanske vojske, nekima je liio na modernog Che Gevaru ili Tita.

65

OdnOsI sA IsTOKOm

66

aralelno sa borbom na terenu, trajali su pregovori, odravane meunarodne konferencije. Izetbegovi je esto bio primoran putovati u svjetske metropole, objanjavajui ta se dogaa u BiH. Ponavljao je teze da se radi o agresiji na jednu nezavisnu zemlju, koja se nije pripremala na rat, nego za mir. Od eneve do New Yorka, od Helsinkija do Teherana, irom svijeta esto mijenjajui paralele i meridijane, iznosio je detalje o snazi JNA, politikom kontekstu agresije na BiH, govorio o njenom genocidnom karakteru, objektivnom stanju u zemlji, upozoravao na apsurdnost embarga na oruje, te humanitarnoj katastrofi koja je prijetila da uniti itav jedan narod. Moda malo presporo, ali ove su diplomatske inicijative davale rezultate. Zapad je doturao hranu i, jednu po jednu, uvodio sankcije za Karadievu stranu, dok je muslimanski Istok pomagao u naoruavanju. Pored domae odlunosti da se uz velike rtve ustraje u neravnopravnoj borbi, kombinacija ovo dvoje znaajno je utjecalo na konaan ishod rata. Iako su u BiH od Karadieve vojske stradavali i Srbi, Hrvati, Jevreji, Romi, Slovenci, Albanci, ipak je najvie stradavalo bonjako muslimansko stanovnitvo. Kako je rat odmicao, postajalo je jasnije da su osnovna, ako ne i jedina, smetnja podjeli BiH bosanski Bonjaci i da je rat usmjeren ponajvie upravo protiv njih. Zbog ovoga se naroita senzibilnost prema ratu u BiH razvila kod muslimanskih zemalja u svijetu. Malo po malo, za njih je Alija Izetbegovi postajao mitska linost, simbol pravedne borbe za slobodu muslimana u BiH. Gdje god se pojavljivao, irom islamskog svijeta, izazivao je panju i potovanje. Njegov tamonji autoritet pojaavao je solidarnost muslimana, te je znaajno pomogao je da se skupi novac kojim je financirana odbrana zemlje. Tokom i nakon rata u Bosni dobio je nekoliko znaajnih nagrada od islamskog svijeta: 1993. nagrada Kralj Fejsal za slubu islamu; 1996. nagrada Mislilac godine fondacije Ali Osman Hafiz iz Medine; 1997. Dravni orden Republike Turske; 1997. Poasni doktorat Univerziteta u Rijadu; 1998. Orden Drave Katar Orden nezavisnosti; 1997. Titula poasnog doktora pravnih nauka Marmara univerziteta u Istambulu; 2001. Nagrada Islamska linost godine Ujedinjenih Arapskih Emirata;
67

posjeta dedi

68

ednom od znaajnih posjeta nekoj islamskoj zemlji, pokazat e se Izetbegoviev put u Dedu, gdje je organiziran vanredni sastanak zemalja pripadnica Organizacije islamske konferencije (OIC), u decembru 1992. godine. O ovom sastanku u svojim Sjeanjima Izetbegovi govori sa puno detalja, koji odlino ilustriraju ambijent, raspoloenje i aktualitet tog vremena: Iz Sarajeva sam poletio avionom UNHCR-a. U Zagrebu me ekao lini avion eika Kasima, sultana od arde, dobrog i visokoobrazovanog ovjeka i velikog prijatelja Bosne. arda je emirat u sastavu Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE). Na putu za Dedu, sletjeli smo u Tiranu, gdje nam se pridruio Sali Berisha, tadanji predsjednik Albanije. Dok smo nadlijetali Albaniju, udili smo se istovremeno ljepotama i siromatvu te zemlje: zelene njive i pobra uz morsku obalu presijecali su uski kaldrmisani putevi. Avion je sletio na lo i zaputen aerodrom, oko kojeg su se svuda naokolo vidjeli sivi betonski bunkeri stotine njih koji je gradio reim Envera Hode. Predsjednik Berisha, ljekar koji se kolovao u Americi, bio je potpuno svjestan kolapsa u koji je Enverov komunizam doveo njegovu lijepu zemlju. Kada sam ga upitao za ekonomsku situaciju u Albaniji, odgovorio je da lii na tvrdo utaban put gdje je gotovo nemogue bilo ta zasaditi. Na meunarodnom aerodromu u Dedi doekao nas je princ Selman. Visok u tradicionalnoj arapskoj nonji, sa savijenim, tipino semitskim nosem, krupna, hrapava glasa, taj princ je odavno primjer najprirodnije skromnosti dostojanstva. Predsjednie, sazvali smo ovu vanrednu konferenciju kako bismo svi zajedno uinili vie za Va narod! Neemo mirno gledati ovo stradanje muslimana! rekao mi je za vrijeme kratkog zadravanja u sveanom salonu aerodroma. U Kasrul-mutemeru, palai za vane skupove, konferenciju je sutradan otvorio suveren Saudiske Arabije, kralj Fahd, uvar i Sluga dvaju harema, kako je glasila njegova zvanina titula. Govorio je teno i odvano, pozivao se na meunarodno pravo i povelje, na vjerske obaveze svakog muslimana i svake lanice OIC-a i isticao stradanja muslimana u Bosni. Konferencija je, po starom obiaju u diplomatiji, imala dva kolosijeka: onaj slubeni i onaj iza
69

kulisa. Egipatski ministar vanjskih poslova Amir Musa, pakistanski ministar Mohammad Sattar, ministar vanjskih poslova Irana Ali Akbar Velajati i, naravno princ Selman, davali su ton dvodnevnom skupu. Saznao sam da u Ankari turski predsjednik Turgut Ozal ivo prati sve to se dogaa u Dedi. Naveer, nakon prvog dana rada, pojavio se nacrt rezolucije koja bi sutra trebala biti usvojena. Taj draft bio je suvie mlak i openit, bez obaveza i rokova. Silajdi i airbegovi su nervozno etali po hotelskoj sobi razoarani milijardom muslimana. Najednom je zazvonio telefon: zvao je Velajati. Sutradan je nacrt u bitnome preraen. Bili smo zadovoljni i ekali smo usvajanje rezolucije. Tada smo saznali da je konferenciju ljutito napustio Lord Owen, meunarodni posrednik u pregovorima za BiH, oito nezadovoljan novim nacrtom rezolucije. Rezolucijom su muslimanske zemlje od Ujedinjenih nacija traile da ukinu embargo na uvoz oruja Bosni i Hercegovini. Ukoliko se ta odluka ne ukine do 1. februara 1993., muslimanske zemlje je nee potovati. Prije povratka domaini su nam organizirali odlazak na umru. Obukli smo ihrame i zaputili se u Mekku. Sve predstave o haremu Kabe, koje steknemo gledajui ovo zdanje na slikama i itajui putopise, izgube se prilikom susreta s njom. Ugledao sam je kroz umu stubova sa ulice. Izali smo na trijem u blizini Zemzemova vrta. Hodoasnici me prepoznae i poee vikati. Bosna, Bosna. Sjeo sam u jedan kut i klanjao dva rekata gledajui u impresivnu visoku Kabu. Boe, pomozi mome narodu nesretnom, usamljenom, koji ivi daleko od svog sredita, molio sam u svojim mislima, a onda krenuo da obavim obred uz upute arapskog vodia koji je rastjerivao zauene hodoasnike ispred nae grupe. Bosna, Bosna, neka Allah pomogne brau iz Bosne! uzvikivali su uplakani muslimani koji su ovdje doli sa svih strana svijeta. Sutradan smo poletjeli natrag u domovinu. Na ispraaju, u salonu aerodroma u Dedi, princ Selman mi je priao i gotovo apatom rekao: Predsjednie, dozvolite da Vam kaem da me, pred polazak na aerodrom iz Amerike nazvao Al Gore i prenio mi da e Amerika preispitati svoj stav prema embargu na transfer oruja u Bosnu i Hercegovinu.. Guverner drave Arkanzas Bill Clinton upravo je
70

bio pobijedio na predsjednikim izborima i pripremao se da preuzme voenje najvee svjetske sile. Al Gore je bio njegov zamjenik. Istinom se pokazalo, da su SAD postepeno mijenjale svoju politiku prema krizi u bivoj Jugoslaviji, te kasnije preuzele inicijativu od evropskih zemalja.

71

OdnOsI sA ZApAdOm

72

druge strane, tokom brojnih pregovora o budunosti BiH, koji su trajali praktino cijeli rat, Izetbegovi se, osim sa muslimanskim liderima, sreo sa gotovo svim ostalim znaajnim dravnicima tog vremena. Neki od njih su dolazili i u opkoljeno Sarajevo, poput francuskog predsjednika Mitterranada, brojnih funkcionera meunarodnih organizacija, te i brojnih amerikih funkcionera, od kojih su trojica zavrili tragino na obroncima sarajevske planine Igman. Izetbegovi nije oklijevao otro kritizirati politike vlada zapadnih zemalja prema ovdanjoj krizi. inilo mu se da meunarodna zajednica nema jasan i razraen plan u BiH. Zbog toga je vie puta pisao Generalnoj skuptini Ujedinjenih nacija, traei hitnu vojnu intervenciju protiv Karadievih i Miloevievih vojnih snaga. Alternativa ovome bila je dopustiti rtvi da se sama brani ukidanjem embarga na naoruanje. Meutim, evropske vlade su bile neodlune. Moda je ponajbolja ilustracija Izetbegovievog raspoloenja u posljednjoj treini bosanskog rata njegov govor na samitu Organizacije za sigurnost i saradnju (OSCE), u Budimpeti 5. decembra 1994. godine. Evo nekoliko citata: Posljednji dogaaji u naoj zemlji ispunili su me gorinom pa u biti kratak i izravan. Ima odista neto od ironije u injenici da pred ovim visokim forumom organizacije koja je prije dvadeset godina stvorena radi sigurnosti i saradnje, i koja te dvije velike rijei ima u svom imenu, moram govoriti o neemu to je sasvim suprotno tome: o nesigurnosti i nesaradnji.(...) Jedan gospodin, visoki funkcioner, sa cininom ravnodunou objavljuje svijetu i narodu kome prijeti pokolj i unitenje da su Srbi pobijedili. Kao da se radi o fudbalskoj utakmici, a on svira kraj!(...) Pariz i London su od poetka nastupili kao zatitnici Srbije, blokirali Vijee sigurnosti i NATO, i time sprijeili sve korake zaustavljanja srpskog napadakog rata. (...) U Bosni se radi o sukobu izmeu demokratije i najcrnjeg nacionalizma i rasizma. Nai protivnici priznaju samo jednu (svoju) naciju, priznaju samo jednu (svoju) vjeru, samo jednu politiku stranku. Sve to nije njihovo osueno je na istrebljenje. ak su i groblja preorana. Proitajte posljednji izvjetaj specijalnog izvjetaa Ujedinjenih
73

nacija gospodina Mazowieckog o tome ta se radi na teritorijama pod kontrolom napadaa! Upitao bih neku gospodu koja predano rade na tome da od ovog udovita to sebe zove republikom srpskom naprave dravu a neki od te gospode sjede i u ovoj Sali hoe li sutra raditi na tome da ta republika bude priznata i da njeni tvorci sljedei put sjede ovdje sa nama? Upitao bih tu gospodu hoe li, spremaju li se da tu tvorevinu, zasnovanu na nasilju i genocidu, danas-sutra pozovu u porodicu civiliziranih zemalja?(...) U oslobodilakim ratovima ima neka neuhvatljiva veliina koja se opire analizama. Stoga se neki vojni i politiki analitiari na Zapadu stalno varaju u prognozama. Na narod se bori za slobodu, ili vie od toga, za opstanak. Takva borba se obino teko vodi, ali teko i gubi. Nijedan oslobodilaki rat u posljednjih pedeset godina nije izgubljen. Ne znam zato bi bio na. Niko i niim ne moe prisiliti 150.000 vojnika da poloe oruje. Preporuio bih svakom da o ovoj injenici vodi rauna i zbog nas i zbog sebe. Nadam se da mi prijatelji Bosne nee zamjeriti na ovim rijeima, a za one druge, nakon svega nije me briga. Hvala!. Izetbegoviu se esto inilo da se, ustvari, ekalo na vojni poraz vlade u Sarajevu. Ovo je kod njega izazvalo snano ogorenje koje, kao u ovome govoru na samitu OSCE-a, nije mogao sakriti. U svojim biografijama, zapadni posrednici, poput Davida Owena ili Richarda Hoolbroka, Izetbegovia su okarakterizirali kao ovjeka s kojim je vrlo muno pregovarati. Teko je donosio odluke, a i kada bi ih donio, nije bilo sigurno da li e ih uskoro mijenjati. Nije bio (sablasno) leeran poput, recimo Miloevia, koji je uz viski, onako pomalo eretski, povlaio linije izmeu ivota i smrti ljudi na terenu. Nije bio ni fanatini povijesni idealist poput Franje Tumana, koji je sanjao da od Hrvatske poto-poto napravi dravu sa najveim (banovskim) granicama iz njene povijesti. Izetbegovi, takoer, iza sebe nije imao ni snanu vojsku koja bi mu pomogla u pregovarakom procesu. Na svojoj strani imao je tek legalitet, pravdu i istinu. No, upravo su ove stvari u ratu vrlo relativne, jer silu argumenata ovdje tuku argumenti sile, pa je u pregovorima morao taktizirati do te mjere da je meunarodnim posrednicima,
74

tim nestrpljivim karijeristima, iao upravo na ivce. No, veina njih, kada se stvari sumiraju i postave na vagu, ipak je Izetbegovia visoko cijenila. Bilo im je jasno da je u odnosu na svoje politike i vojne protivnike, ostale sudionike bosanskohercegovake krize, bio moralna gromada. Smatrali su ga ozbiljnim ovjekom koji je kroz ivot bio spreman za svoje ideale ii u zatvor. Rat je, uistinu, bio najvee iskuenje upravo za moralnu stranu Izetbegovieve linosti. Ovo su naroito zapaali intelektualci iz zapadnog svijeta, sa kojima je Izetbegovi izgleda imao vie sree nego sa politiarima. Francuski filozof Bernard Henry Levy bio je upravo oaran Izetbegovievom linou, o emu je pisao u pariskom Le Mondu. Madridski list El Mondo proglasio ga je 1995. nakon zakljuenja Dejtonskog sporazuma linou godine. Mnogi univerziteti dali su mu poasne doktorate, a njegovo razumijevanje politike promoviralo ga je u linost koja je unaprijedila demokraciju. Recimo, dobio je meunarodno priznanje za unapreenje demokracije Centra za demokraciju u SAD-u, zatim priznanje Foruma Crans Montana za razvoj demokracije, te jo niz priznanja u zemlji i inostranstvu. Sa svoje strane, upitan ta nakon brojnih susreta misli o svjetskim dravnicima, Alija Izetbegovi je odgovorio: Ti ljudi obino opkoljeni pompom, policijom, svim onim to kod mase stvara utisak da se radi o vanrednim ljudima. Meutim, to su potpuno obini ljudi, neki ak i vrlo prosjeni. Svi mi politiari manje-vie smo takvi. Osim moda rijetkih pojedinaca, nema neko za koga bih rekao da mu se divim. Ima, naravno, onih koje simpatiem, recimo Clintona simpatiem zbog njegovog leernog ponaanja, izgleda, nekog opeg odnosa. Moda ne znam da objasnim, jednostavno imam utisak da je dobar ovjek i, da sam ameriki glasa, ja bi glasao za njega. Kohl je izvanredan ovjek, susretao sam i Mitterranda tri puta, zatim Chiraca.(...) Nisu oni neki velikani, ali ni za jednog od prvih ljudi ne bih mogao rei da su ispod prosjeka..

75

nOVOgOdInjA pORUKA

76

novogodinjoj poruci (94 95) graanima Bosne i Hercegovine, izmeu ostalog, Izetbegovi je poruio: Rat ne smije trajati ni jedan dan due nego to mora, ali ni mir se nee i ne moe prihvatiti po svaku cijenu. Stoga emo pregovarati gdje god moemo, ali i ratovati ako moramo!. Ispalo je da se mora ratovati jo deset mjeseci. Za Prvi mart Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, Izetbegovi je u Domu Armije u Sarajevu odrao govor, koji je zavrio sljedeim rijeima: Na cilj je Bosna slobodnih ljudi, Bosna u kojoj e se potovati ovjek i njegova prava. Konceptu jednonacionalnih, jednovjerskih i jednostranakih paradrava kaem to u mnoini mi suprotstavljamo na koncept slobodne i demokratske Bosne. Mrnji i netrpeljivosti mi suprotstavljamo demokratiju i toleranciju. (...) Svaki narod ima svoju obeanu zemlju. Naa obeana zemlja je Bosna. Pozivam vas da se za nju izborimo!. Tako je nekako i bilo. Mnogi povjesniari e rei da je upravo krajem marta 1995. Armija BiH dobila kljunu bitku oslobodivi planinu Vlai, iznad Travnika. U ovoj gigantskoj operaciji uestvovalo je ak 21 hiljada boraca, sa generalom Mehmedom Alagiem na elu, komandantom Sedmog korpusa. Pored osloboenog teritorija (51 km kvadratni), te velikog stratekog preokreta na tom dijelu ratita, znaaj ove bitke bio je i psiholoki. Ovo je bila prva velika pobjeda u nizu pobjeda Armije BiH u zavrnici rata,(ostat e zabiljeeno da su to uinile jedinice Sedmog korpusa, znaajno pomognute Sedmom muslimanskom, etvrtom muslimanskom, te Gardijskom brigadom Glavnog taba.). Naalost, sukobi su odnosili rtve. Neko, valjda Marfijevo, pravilo kae da odlaze upravo najbolji. Zato? niko ne zna, ali to se potvrdilo i 28. maja 1995., kada je sruen helikopter u kojem se sa pratnjom nalazio dr. Irfan Ljubljanki, koji je u trenutku pogibije vrio dunost ministra vanjskih poslova BiH. Irfan je tada bio Izetbegoviev lini prijatelj, cijenio ga je kao hrabrog i potenog ovjeka, pa je nesretnu smrt svog ministra naroito teko podnio. Ne volim telefonske pozive. Otkako je rat poeo, nikada mi nisu donosili lijepe vjesti. Tog jutra bio je 28. maj 1995. oko est sati pozvao me general Deli i glasom koji nije slutio na dobro, rekao
77

mi: Imam veoma tunu vijest za Vas. Napravio je malu stanku i nastavio: Sino je iznad Kninske krajine oboren na helikopter u kojem se nalazio ministar Ljubljanki.(...) Oko podneva saznalo se da je stradala kompletna naa delegacija koja se vraala iz posjeta Cazinskoj krajini. U etverolanoj delegaciji su se, pored ministra Ljubljankia nalazili i dr. Izet Muhamedagi, zamjenik ministra pravde, dr. Mensur aboli, slubenik nae Ambasade u Zagrebu i major Fadil Peki, pratilac dr. Ljubljankia. Poginula su i tri lana posade Rusi, koji su za visoku nadnicu za strah pilotirali helikopterom na ovoj pogibeljnoj liniji.

78

79

TRAgedIjA sReBRenIce

80

onda, se u julu 1995., kao zavrni najopakiji zavoj u spirali bosanske nesree, dogodila Srebrenica, nezapamen masakr izmeu osam i deset hiljada Bonjaka i etiri puta toliko nepovratno unesreenih. Ovim operacijama srpske vojske upravljao je direktno general Ratko Mladi, kojeg je tuilatvo u Haagu osumnjiilo za izvren genocid nad Bonjacima ovog regiona. Dok su borbe jo trajale, Mladi i Karadi bezbrino su igrali ah, ekajui da se krvavi posao zavri. Potpuno je jasno da su za ovaj masakr, uz srpsku vojsku odgovorne jedinice UN-a koje su trebale odbraniti Srebrenicu. Podsjetimo se da je u trenutku napada Srebrenica bila demilitarizirana zona pod navodnom zatitom snaga UN-a, dok su Bonjaci uglavnom predali oruje, pomalo naivno vjerujui da e ih u sluaju srpskog napada irih razmjera zatititi UNPROFOR. Meutim, reakcije su izostale, a Izetbegovi je uzalud slao pisma okolo, pa i samom Clintonu. Kasnijom analizom bit e manje vie jasno utvreno da su reakciju snaga UNPROFOR-a sprijeili tadanji najvii funkcioneri UN-a, sa Jashushijem Akashijem i Boutrosom Ghalijem na elu. Meutim, svoj dio odgovornosti za srebreniku tragediju snosila je i bosanska politika i vojna vlast. Toga je bio svjestan i sam Izetbegovi koji je u svojim memoarima napisao: Kad se dogodi tragedija ovog obima, nema nevinih. Svako je od nas kriv to je mogu svijet u kojem je mogua Srebrenica. Svako mora vjerovati da je mogao uiniti vie. Ja nisam bio sasvim zadovoljan aktivnou Armije u kritinim trenutcima, inilo mi se da pipkavo obilazi oko etnikih poloaja. Vojnici smatraju da su uinili sve to je tim prilikama bilo u njihovoj moi. U samoj Srebrenici stalno je tinjao sukob izmeu civilnih i vojnih vlasti. U svakom sluaju, sloga nije bila na visini trenutka. Djelimino je to rezultat psiholoke situacije u zatvorenom gradu u kojem se krajnje teko ivjelo. S obzirom na tradicionalno odmjeren ton svojih biljeki, iz prethodnog citata jasno je da je Izetbegovi smatrao da su lokalne vojno-civilne vlasti djelimino odgovorne za slabu organizaciju otpora Mladievim trupama. Ve tokom rata, a naroito poslije, u javnosti su se pojavile spekulacije da je Srebrenica zamijenjena za neki drugi teritorij,
81

te da je ispala rtvom globalne strategije vlasti u Sarajevu. Upravo kada je o ovome rije, indikativan dio memoara bosanskog predsjednika jeste onaj gdje iznosi svoj stav da zbog ukupnih okolnosti koje su vladale jo 1993. godine, evakuaciju stanovnitva smatra razumnom solucijom. U samom gradu situacija je bila u svakom pogledu vrlo loa. Povremeno je nedostajalo hrane, a nedostatak soli bila je svakodnevnica. (...) Zbog teke situacije esto su iznoene ideje o zamjeni Srebrenice i preseljenju stanovnitva, ali su te ideje odbacivane. To je bio rezultat savjetovanja sa politikim i vojnim rukovodstvom Srebrenice. Oni su vjerovali da se mogu odbraniti. Meni se inilo da je situacija, u sluaju masovnijeg neprijateljskog napada neodriva i bio sam za evakuaciju, ali nisam insistirao. Koliko se sjeam, ni vojnici nisu bili za evakuaciju. Kako e konano izgledati mozaik odgovornosti za srebreniku tragediju jo nije poznato. Nisu istraeni svi relevantni dokumenti, nisu sasluani svi svjedoci, miljenja su protivrijena. Meutim, ve sada, moe se rei da se sam Izetbegovi nije osjeao odgovornim. Smatrao je da je poduzeo sve to je bilo u njegovoj moi. Budua istraivanja e, ako se ikada provedu, ovo potvrditi ili demantirati.

82

83

zrani udari i zavretak rata

84

akon srebrenike tragedije, uslijedila je iva diplomatska aktivnost bosanske strane, i polahko se stvaralo raspoloenje da se Karadievi smekaju silom oruja. Srpska strana odbila je niz mirovnih planova za BiH, poinila genocid u Srebrenici pa zatim i epi, te zloin na sarajevskoj pijaci Markale, i Zapad je konano odluio snanije podrati probosanske snage. Tridesetog augusta 1995., sa vie od tri godine zakanjenja, uslijedili su masovni zrani udari na poloaje Karadieve vojske irom Bosne zabiljeio je Izetbegovi u svoj dnevnik. On se tih dana, na poziv predsjednika Chiraca, nalazio u zvaninoj posjeti Francuskoj. Vijest o nesrei na Markalama, 28. augusta, zatekla ga je u Mostaru na putu za Jablanicu, odakle je helikopterom trebao ii za Split pa potom u Pariz. Bio je oajan. Dok je putovao za francusku prijestolnicu, inilo mu se da bosansku nesreu iza svakog oka eka pojaanje. Sutradan, u 10 sati Izetbegovia je primio francuski predsjednik. Bio je kratak: Mi smo spremni, Amerikanci oklijevaju, rekao je mislei na zrane udare protiv bosanskih Srba. Istu veer u Parizu, pod dramatinim okolnostima u domovini, Izetbegovi se u amerikoj ambasadi posredstvom ambasadorice SAD-a u Francuskoj Pamele Harriman, sreo sa Richardom Holbrookeom. Ovako taj trenutak opisuje bosanski predsjednik: Gospoa Harriman nas je srdano doekala i uvela u veliko predsoblje. Odmah sam u uglu za telefonom primijetio Richarda Holbrookea. Klimnuo sam mu u znak pozdrava, na ta mi je on, na moje iznenaenje, dao znak rukom da doem, pokazujui mi telefonsku slualicu. Sve je bilo oito dobro sinhronizovano i sigurno sam samo ja, a niko od Amerikanaca, bio iznenaen. Sa druge strane javio se Strobe Talbott, zamjenik tadanjeg dravnog sekretara SAD Warrena Christophera. On mi je priblino rekao sljedee: Molim vas da nastavite saraivati sa ambasadorom Holbrookeom na traenju uslova za mir u Bosni. Znam Vae dileme i razumijem ih. Uvjeravam Vas da jueranji zloin nad graanima Sarajeva nee ostati nekanjen. Izvrit emo zrane udare na Karadieve poloaje! Zvuao je vrlo odluno. Te noi, Izetbegovi od uzbuenja nije mogao spavati. Sa ostatkom delegacije, u
85

kojoj su bili Miro Lazovi i Kreimir Zubak, razgovarao je do kasno u no, da bi ga sutradan, 30. augusta, rano ujutro probudilo snano kucanje na vratima: Izetbegoviev pratilac Osmica uhvatio je mutuluk: Poeli su napadi na etnike poloaje, Predsjednie! Nebo nad Sarajevom je crveno od udara po okolnim brdima! Ovo je bila jedna od najboljih vijesti koja se mogla uti tokom bosanskog rata. Bosanska delegacija je kasnije saznala da su zapadni saveznici udarili i po drugim srpskim poloajima irom Bosne. Uz ovo, tokom 1995. godine bosanska je vojska, uz saveznitvo sa Hrvatskom vojskom, te HVO-om, zabiljeila znaajne pobjede, to je znatno oslabilo pregovaraki poloaj srpske strane. Posljednja velika operacija bosanske armije odigrala se u zapadnoj Bosni u vremenu od 13. septembra do 12. oktobra, kada je angairano oko 16.000 boraca. Osloboeni su: Kulen Vakuf, Bosanska Krupa, Otoka, Klju, Sanica i Sanski Most. Tako je poela zavrna faza rata, koji e se zavriti parafiranjem Mirovnog sporazuma u Daytonu, 21. novembra 1995.

86

87

pRegOVORI U dAYTOnU

88

U svome dugom ivotu radio sam najrazliitije poslove: kao zatvorenik kopao sam zemlju, nosio malter, sjekao umu, a kasnije kao slobodan ovjek, rukovodio gradilitem, zastupao na sudu, pisao lanke. Ipak, moj najtei posao bili su pregovori. Pregovarati znai odluivati. A donositi odluke je najtei posao koji je nesretnom ljudskom biu namijenjen. Moj problem je bio u tome to niti sam mogao dobiti mir, niti voditi dobar rat. Pregovori su se vodili u uvjetima ucjene i sa maem nad glavom Bosne. Narod, napadnut od brojno jaih i bolje opremljenih neprijatelja, bio je izloen tekom stradanju, a mir koji se nudio uvijek je bio suprotan ne samo mojim principima nego i elementarnoj pravdi. Teko sam mogao prihvatiti takav mir, a jo tee vratiti se kui sa porukom sa se rat nastavlja. Moje dileme su bile teke. Osjeao sam se kao razapet Ovako je Izetbegovi poeo svoj Dejtonski dnevnik. Tako je, eto, i sam priznao ono to su primijetili mnogi: odluke je nerado donosio, sto puta je mjerio da bi jednom presjekao. Ali ovaj put nije bilo uzmaka, ini se da je cijela meunarodna zajednica, predvoena Amerikancima, bila slona u jednom mirovni sporazum, kakav takav, se jednostavno morao donijeti. Slutilo se da e kompromisi biti itekako bolni. I dok je za srpsku, pa dijelom i za hrvatsku stranu (barem onog dijela koji je predstavljao Tuman), ova rije znaila koji procent teritorije vie ili manje, koja institucija ovamo ili onamo, dotle je bosanska strana imala ulog u pravdi, moralu, ivotima ljudi... Radilo se o tome da su, prije svih Miloevi, pa potom i Tuman, izabrali rat, dok je bosanskom predsjedniku ovaj bio nametnut. Zbog toga je faktor morala bio vaan samo jednoj strani, drugim dvjema ne. Oni su unaprijed ukalkulirali cjenjkanje teritorijem, gdje su glave ljudi tek bile, uglavnom pojeftina, moneta za potkusurivanje. Neka vrsta kolateralne tete na putu Deset dana prije ostvarenja velikodravnih ambicija dvaju velikana. poetka pregovora, na sjednici Izvrnog odbora SDA, Izetbegovi je definirao ciljeve tzv. bosanske strane u 16 taaka. Ugrubo uzevi, ove take su predviale cjelovitost zemlje, prisustvo meunarodnih snaga u provedbi mira, nastavak gonjenja ratnih zloina, te je reeno da se ne smije odstupiti od
89

Brkog. Ispod ovog minimuma, bio je imperativ, nije se smjelo ii. Ali, kao to e se kasnije vidjeti, ko sa avlom tikve sadi... Ubrzo su u vojnoj bazi Wright Petterson poeli iscrpljujui pregovori. Osnova je bio plan Kontakt grupe, teritorijalna podjela na omjer 51:49 u korist Federacije, te labava zajednika vlada, ije je nadlenosti tek trebalo utvrditi. Ovako je Izetbegovi opisao dio atmosfere prvog dana: Zvanini rukovi su pozornica usiljenih osmjeha, tatine, izvjetaenosti i glume, i sve je to zainjeno hranom koju ne volite. Takvi rukovi bili su sastavni dio protokola pregovora u Daytonu i ja sam ih, koliko sam god mogao, izbjegavao. Upravo sa slubenim rukom u hotelu Hope (nada), zvanino su poeli pregovori. Bilo je to prvog novembra 1995. U delegaciji su pored mene jo bili i Haris Silajdi, Kreimir Zubak, Jadranko Prli, Miro Lazovi, Ivo Komi, i Muhamed airbegovi. Kao pravi eksperti: Kasim Trnka, Kasim Begi i Demil Sabrihafizovi.. Nakon ruka odrana je plenarna sjednica. Govorili su Waren Christopher, Carl Drugi dan pregovora, drugog Bildt, Tuman, Miloevi i Izetbegovi. novembra, bosanska delegacija se sastala sa Tumanom, uz Holbrookeovo posrednitvo. Raspravljano je o pitanjima uspostave Federacije i o problemima koje je prate. Treeg novembra Izetbegovi je odrao sastanke sa ministrima vanjskih poslova Francuske, Njemake, Velike Britanije i Rusije. Sve etiri delegacije su istakle vanost pregovora i ponudile pomo svojih vlada u mirovnom procesu. Ist dan Izetbegovi je imao i svoj prvi dejtonski sastanak sa Slobodanom Miloeviem. O tom susretu zapisao je ovo: Nisam siguran da dobro poznajem Miloevia, ali esto mi se inilo da su on i njegova politika dvije razliite stvari. Teko sam mogao uskladiti ono to on radi sa utiskom o njemu kao ovjeku. Jer, on nije odbojna linost. Istina, uvijek je pomalo pijan ili se tako doima i raspoloen za razgovor. Izgleda kao da vjeruje u ono to govori. Sigurno je hrabar, ali ne bih rekao da je dvolian. Moda jeste podvojena linost, ali to je neto drugo. Meutim, ini se da je ona druga, zla strana njegove linosti nadmonija, tako da Miloevi neizbjeno proizvodi zlo. Jedan detalj sa dejtonskog pregovora moda moe ilustrirati ovaj
90

protivrijean stav. Nakon dugih pregovora i natezanja, on je jednog dana iznenada promijenio svoj stav o pitanju Sarajeva i uglavnom prihvatio na zahtjev. Izlazei iz sobe, Silajdiu i meni se obratio rijeima: Lako je vama, dobili ste Sarajevo, a meni sad valja ljem na glavu pa meu one budale. Ciljao je na Krajinika i Koljevia, koji su u drugoj zgradi nestrpljivo ekali rezultat. Ne mislim da je tada glumio. Naprotiv, uvjeren sam da je to bio njegov iskren stav o drutvu oko Karadia. Nekoliko narednih dana uglavnom je razgovarao o detaljima ureenja Federacije. Smjenjivali su se meunarodni posrednici te nekoliko funkcionera iz Hrvatske, Mato Gani i Gojko uak. Sedmi dan Izetbegovi se sastao u etiri oka sa Holbrookeom. Zakljuili su da je postignut izvjestan napredak u pogledu Federacije, ali se nije mrdnulo naprijed ni milimetar kod pitanja Sarajeva. Srbi su traili podjelu grada, ameriki stav bio je da Sarajevo bude Federalni distrikt u okviru Federacije. Sa izbalansiranim rukovodstvom i jedinstvenom policijom. Izetbegovi se uglavnom saglasio sa Amerikancima. Sa srpske strane opet su na stolu bili razni nadvonjaci, podvonjaci, bajpasi..., razna uda samo da bi se zadralo to vie osvojene teritorije i nacionalni ekskluzivitet na istoj. Desetog novembra odrana je ceremonija potpisivanja sporazuma o Federaciji BiH. Izetbegovi je to prilikom, izmeu ostalog, rekao: Dananji dan ja u nazvati historijskim. Ostavit u historiarima da u nekoj daljoj budunosti ocijene njegov znaaj. A oni e suditi ne po danas reenom nego po uinjenom. Ovaj u dan radije nazvati danom nae odlunosti ili danom nae nade, kako je to upravo rekao dravni sekretar g. Christoper. Tuman je u svom govoru, kako svjedoi Izetbegovi, Federaciju tretirao kao dravu i govorio o njenom odnosu sa Hrvatskom. Nisam volio Tumana. Bilo je neto skorojevikog u njegovom ponaanju, a njegov protokol bio je na granici kia. Uvijek je htio da uzme komad Bosne vei manji. Nisam itao njegovu doktorsku disertaciju, ali mi je poznato da se ticala banovine Hrvatske uspostavljene 1939. sporazumom Maek i Cvjetkovia. Banovina je bila po njegovoj mjeri i ukusu jer je ukljuivala i velike dijelove Bosne. Pretpostavljam
91

da je sa zadovoljstvom itao Huntingtona. Ustvari, Huntingtonov sukob civilizacija pruao je dobro teoretsko opravdanje za njegove apetite prema Bosni. Pa ipak, pored nesumnjivih antipatija, Izetbegovi je pokuao objektivno odvagati i unutranji aspekt Tumanove politike: Tuman je bio jedno za Hrvatsku a drugo za Bosnu i cijeli svijet. Njegove zasluge za Hrvatsku su neprocjenjive. Poloio je temelje hrvatske drave koja e jednog dana kada on ode postati demokratska i napredna zemlja. Njegove zasluge za Hrvatsku su trajne, njegove pogreke privremene i popravljive. to se tie njegovog utjecaja na zbivanja u Bosni, stvari stoje uglavnom obrnuto. I dok je stvar sa Federacijom nekako ila naprijed, ukupni mirovni aranman bio je i dalje pod velikim upitnikom. Prolo je vie od deset dana pregovora, no, sutinski se nije maklo s mjesta. Izetbegovievo zdravstveno stanje bilo je loe. Slabo je jeo, osjeao lupanje srca, nou se budio. Izgleda da je Holbrooke primijetio ove promjene, pa je Izetbegoviu iznio neoekivanu ponudu: ako eli, neka jedna od kerki ili sin dou u Dayton da budu s njim. Izetbegovi se zahvalio na ovoj ponudi, odbio je, ali je vidio da Holbrooke nema namjeru lahko odustati. Istovremeno, inilo mu se da je svaki dan blii infarktu. Naalost, sumnje su se obistinile tri mjeseca kasnije. Izetbegovi je bio siguran da je srane smetnje zaradio u Daytonu. Sljedea dekada bila je ispunjena pregovorima o mapama. Holbrooke je izloio srpsku varijantu, koja je bila neprihvatljiva za bosansku stranu. Britanci su pritiskali bosansku stranu da prihvati nepovoljne mape, sa velikim koridorom kod Brkog. Izetbegovi i Silajdi ovaj put su bili odluni, nee popustiti pod pritiscima. Trinaesti dan se pronijela vijest o neposluhu bosanskih Hrvata Tumanu. Zubak je odbio da se saglasi sa predajom Posavine Srbima, to je Tuman ranije ve prihvatio, a moda i dogovorio za istu Baranju. To e biti s tobom ili bez tebe navodno je Tuman rekao Zubaku. Onda bez mene odgovorio je Zubak. Osamnaesti dan pregovora bio je kljuni za cijeli tok pregovora: Miloevi je odluio predati Sarajevo! Ovaj hit dogaaj Holbrooke opisuje ovako: U subotu poslijepodne, pozvao sam Miloevia da malo proetamo
92

unutranjim dijelom kompleksa. Ogoreno sam se poalio da e njegovo ponaanje dovesti do prekida razgovora i onda sam se skoncentrisao na Sarajevo. Neka se pitanja mogu ostaviti po strani, rekao sam, ali Sarajevo se mora rijeiti u Daytonu. U redu, odgovorio je smijui se. Danas neu jesti, sve dok ne rijeimo Sarajevo. Neto kasnije dok sam razgovarao sa Hillom i Clarkom, vrata mog apartmana otvorila su se bez upozorenja i Miloevi je upao. Bio sam u vaem susjedstvu i nisam elio proi pored Vaih vrata a da ne pokucam. Bilo je jasno da ima neto vano da nam kae. U redu, u redu, rekao je i sjeo. Do vraga sa vaim DC modelom: to je prekomplikovano, nee uspjeti. Ja u rijeiti Sarajevo. Ali jo ne smijete razgovarati o mom prijedlogu ni sa kim iz srpske delegacije. Moram razraditi tehnologiju kasnije, kad sve bude rijeeno. Kaem vam, nastavio je, Izetbegovi je zaradio Sarajevo ne naputajui ga. On je tvrd tip. To je njegovo.(...) Dok je govorio, Miloevi je na mapi iscrtao dio Sarajeva koji je bio spreman dati Muslimanima. Chris Hill se odmah usprotivio: bio je to krupan ustupak, ali to nije cijeli Grad. Miloevi je za Srbe zadrao Grbavicu, kljuni dio sa druge strane rijeke. Iako je to bio dramatian korak naprijed, Miloeviev prijedlog nije u potpunost ujedinjavao Sarajevo. Kada je Hill ukazao na to, Miloevi je planuo. Dajem Vam Sarajevo, gotovo je vikao na Chrisa, a vi govorite takve gluposti. Rekli smo Miloeviu da e Izetbegovi vjerovatno odbaciti njegov prijedlog, iako predstavlja veliki korak u pravom smjeru. Hill i ja smo odmah otili kod bosanskog predsjednika, Izetbegovi nije priznao vanost ponude, nego se usmjerio samo na njene nedostatke. Sarajevo ne moe postojati bez Grbavice, rekao je sa arom. Dio koji je Miloevi elio zadrati za Srbe zadirao je direktno u centar grada, a zapadnim novinarima bio je poznat kao snajperska aleja. Ipak smo svi zakljuili da su pregovori o Sarajevu uli u novu fazu. Uzevi mapu sa detaljno upisanim ulicama Sarajeva, Hill, Clark i ja otili smo u Miloeviev apartman. Poeli smo prouavati svaki put i svaku crtu terena. Miloevi je izgledao popustljiv. Hill je predskazao da emo sljedeeg dana dobiti cijelo Sarajevo ako se budemo drali naeg stava. Odjednom nas
93

je preplavio osjeaj nade i otili smo kao na krilima. Tako je dobiveno Sarajevo. Jedan Izetbegoviev veliki cilj bio je postignut. Nakon ovog, Miloevi je prihvatio i arbitrau za pitanje Brkog, te je uz neke detalje sporazum gotovo pripremljen. Dvadesetog novembra sporazum je postignut, te uz prisustvo amerikog predsjednika, sveano parafiran. Potpisan je 14. decembra u Parizu. Time je uspostavljen mir u Bosni.

94

95

UspOsTAVljAnje mIRA

96

at je stao, ali s njim ne i problemi. Implementacija sporazuma iz Daytona ila je uz velike tekoe. Nepreciznosti nekih stavaka koriteni su da ih svako tumai na svoj nain. Izetbegovi e sa svojim saradnicima ostatak politikog angamana uglavnom provesti u borbi za jaanje drave BiH: njenih tzv. centralnih institucija, povratak izbjeglica, Od krupnih odvoenje optuenih za ratne zloine pred lice pravde... problema, ostala su pitanja arbitrae za Brko, te ujedinjenje Mostara u jedinstven grad. Izetbegovev ovjek za Brko bio je dr. Ejub Gani, a za Mostar Safet Oruevi, ovjek koji je uz herojsku borbu sauvao dio grada u toku rata. Oba projekta su nakon nekoliko godina zavrena relativno uspjeno. Brko je postalo distrikt, Mostar je, uz neto tekoa u funkcioniranju, ipak jedinstven grad. Mostarci su sve zadovoljniji njime. Naporni rad na obnovi Izetbegovievo multietnike drave takoer je poeo ubirati rezultate. zdravstveno stanje se odmah nakon Daytona pogoralo, preivio je srani udar i krajem marta 1996. izaao iz bolnice. Ipak, ovo je bio poetak bolesti koja e ga sa manjim ili veim intenzitetom pratiti do kraja ivota. inilo se da su radne sposobnosti bosanskog predsjednika bile trajno ograniene. Ipak, smogao je snage da jo nekoliko godina obnaa vlast. Redovno je pozivan na konferencije po cijelom svijetu. U Americi je dobio nagradu za unapreenje demokracije, na Istoku je potivan kao i tokom rata. Ali Izetbegovi uee na skupovima i konferencijama nije shvatao samo kao formalnost. Neto u njemu, vjerovatno bosanska gordost proistekla iz krvavog rata, tjeralo ga je na kritiki odmak. Tako je na Zapadu branio islam, a u muslimanskim zemljama branio Zapad. Na Zapadu je bio istonjak, na Istoku zapadnjak, ali u oba svijeta musliman. Moda nije pretjerano zakljuiti da je upravo Izetbegovi bio jedan od planetarno najkompetentniji linosti za ove (njegove stare) teme. Ne treba zaboraviti: Izetbegovi je upoznao vjerovatno sve relevantne politike ali i veliki broj intelektualnih linosti Istoka i Zapada, islama i kranstva, i to u specifinim, historijskim trenutcima za njegovu zemlju, dakle, na pitanjima od najveih iskuenja. Moderni sistem globalne saradnje ustvari se uspostavljao
97

na Bosni. Jedan od govora, koji je izazvao zamalo revolucionarna komeanja, bilo je njegovo obraanje efovima i ostalim predstavnicima islamskih zemalja u Teheranu, decembra 1997. godine. Ovaj govor, koji su direktno prenosile sve vanije televizije islamskog Istoka, te nekoliko velikih sa Zapada, sinteza je njegovog promiljanja o aktuelnom stanju u muslimanskom svijetu, odnosa prema terorizmu, te zabludama i predrasudama, koje neki muslimani imaju prema Zapadu. Smatram velikom privilegijom to mi se pruila prilika da govorim na ovom znaajnom skupu muslimanskih zemalja. Upravo se vraam sa konferencije u Bonnu. To je bila specifina konferencija posveena Bosni na kojoj je razmatrana situacija u mojoj zemlji i donesene neke vrlo vane odluke. (...) Potujui vae vrijeme i dananji program konferencije, ja u se u svom izlaganju osvrnuti samo na jednu temu: Istok i Zapad i moja Bosna izmeu njih. Ideju za ovu teme dalo mi je moje posljednje putovanje koje je jo u toku. U sedmici koja upravo zavrava poletio sam iz Bosne u Saudijsku Arabiju, na konferenciju o obrazovanju, zatim u Evropu, na konferenciju o Bosni i evo me danas u Teheranu, na Islamskoj konferenciji. To je IstokZapad- Istok. Mislim da prilino dobro poznajem oba ova kraja svijeta. Na mom putovanju saznao sam i neke nove injenice, dobre i loe. Saznao sam ohrabrujuu injenicu o pet miliona uenika i studenata u Saudijskoj Arabiji, ali i alosnu o 68,5 posto nepismenih u jednoj drugoj muslimanskoj zemlji. Druga dobra vijest, koju sam upravo uo je dvadeset miliona ljudi koji pohaaju neku od kola u Iranu, a loa da je nepismenost meu enama skoro u svim muslimanskim zemljama nedopustivo visoka. ene ine polovinu ljudskog roda. Neobrazovana ena ne moe podii i odgojiti generaciju koja e voditi nae narode u 21. stoljee oprostite mi to u biti vrlo otvoren. Lijepe lai ne pomau, a gorke istine mogu biti ljekovite. Zapad nije ni pokvaren ni degeneriran. Truhli Zapad ovu samoobmanu komunistiki sistem je skupo platio. Zapad nije truho. On je jak, obrazovan i organiziran. Njegove kole su bolje od naih i njegovi gradovi su istiji od naih. Nivo ljudskih prava na Zapadu je vii, a socijalna briga za siromane i manje sposobne
98

bolje organizirana. Zapadnjaci su uglavnom odgovorni i tani ljudi. Takva su moja iskustva sa njima. Znam takoer i tamne strane njihovog napretka i ne gubim ih iz vida. Islam jeste najbolji, to je istina, ali mi nismo najbolji. To su dvije stvari koje esto zamjenjujemo. Umjesto da mrzimo Zapad takmiimo se s njim! Zar nam Kuran nije naredio upravo to: natjeite se u dobru.... Pomou vjere i nauke moemo stvoriti snagu koja nam je potrebna. Istina je da je to teak i naporan put, to je tegobno penjanje uz planinu, ona uzbrdica o kojoj govori Kuran, ali drugog puta nema. Zbog toga svuda osnivajmo fondove za kolovanje! Neka ni jedno nae dijete ne ostane van kole. Bogate muslimanske zemlje treba da u tom vanom poslu pomognu siromanim. Uradimo to ve danas ili zakaimo odmah danas posebnu konferenciju za to. Neki ljudi misle da se prednost moe postii terorizmom. To je zabluda koja se opasno iri. Terorizam je izraz nae sadanje nemoi i mogui uzrok nae budue nemoi. On nije samo nemoralan nego i neproduktivan. Nemoralan, jer ginu nevini ljudi, a neproduktivan, jer nikad i nigdje nita nije rijeeno. Terorizam su odbacili svi ozbiljni politiki pokreti u povijesti. Mislim da ga je Kuran izriito zabranio poznatom reenicom: ko ubije jednog nevinog ovjeka kao da je pobio itav svijet. Ima, naalost, ljudi koji to zaboravljaju. A sada nekoliko rijei o Bosni iz koje dolazim. Spomenuo sam Istok i Zapad. Bosna se nalazi na razmeu ta dva svijeta, na Velikoj granici, kako mi to volimo rei. Svaki deseti Bonjak poginuo je u minulom ratu. Zato ne dopustite da se uini nova nepravda Bosni. Poruite svima da je za vas Bosna sveta zemlja jer je natopljena krvlju nevinih ljudi, vae brae po vjeri. Nakon izlaganja, u sali je vladao muk. Rijei su proizvele snaan pritisak. Samokritike nisu tako este na ovakvim konferencijama. Uglavnom bi se radilo o licemjerju i samo hvali, prema kojoj su za sve probleme krivi drugi.

99

povlaenje u mirovinu i smrt

100

meuvremenu, prolazile su tugaljive godine postdejtonskog perioda, a s njima i godine Izetbegovievog ivota. Svoj posao u Predsjednitvu BiH sve je tee podnosio, manjkalo je svjeine i koncentracije. Pred izbore septembru 1998. godine ozbiljno je razmiljao da se ne kandidira. U maju te godine napisao je pismo koje je bilo naslovljeno mojim prijateljima i uputio ga na tridesetak adresa. Izrazio je elju da se povue. No, stranake kolege smatrale su da predizborni period nije zgodan za ovaj in. Tako je ostavka odgoena za sljedei milenij, dakle, sve do 2. juna 2000. godine. Bio je petak, vraajui se sa dume, Izetbegovi je donio je neopozivu odluku: odluio se povui! Pozvao je svog dobrog poznanika Senada Hadifejzovia, urednika RTVBiH, i zatraio mu termin da saopi vanu vijest. Bio je to utorak, 6. juna 2000. Izetbegovi se pojavio u Dnevniku TVBiH u 19.30 sati i proitao sledeu izjavu: Dragi graani Bosne i Hercegovine, elim Vas obavijestiti o svojoj odluci da se po isteku mandata moje sadanje funkcije predsjedavajueg Predsjednitva BiH povuem iz Predsjednitva, to znai 12. oktobra ove godine.(...) Razloga za moje povlaenje ima vie, a glavni su moje godine (u augustu navravam 75 godina) i moje zdravlje. Posao lana predsjednitva u ovim uslovima zahtjeva fiziku i nervnu kondiciju koju ja nemam. Zahvaljujem se svima koji su me podravali u proteklih deset tekih godina nae povijesti. elim da se ostvari san bosanskih patriota o cjelovitoj, demokratskoj i prosperitenoj Bosni i Hercegovini. Nakon izjave, voditelj dnevnika Hadifejzovi mu je postavio dva pitanja. Prvo je bilo ta smatra svojim najveim rezultatom. Odgovorio je da je to nezavisnost BiH. U 1991. 1992. godini postojala je realna opasnost da Bosna i Hercegovina postane provincija velike Srbije. Ja sam to sprijeio i to smatram svojom Drugo je pitanje bilo logini nastavak prvog: najveom zaslugom!. Spor proces ta Izetbegovi smatra svojim najveim neuspjehom? uspostavljanja cjelovite, demokratske i prosperitetne Bosne i Hercegovine u miru odgovorio je. Po isteku mandata, Izetbegovi je ispraznio ladice svog stola u zgradi Predsjednitva u kojoj je sjedio skoro punih deset godina. Bio je 15. oktobar 2000. godine. Ne volim rastanke, ali nisam osjeao tugu
101

zapisao je u memoarima. Sumirajui ivot zapisao je i ovo: Kada bi mi bilo ponueno da jo jednom ivim, odbio bih. Ali, ako bi se morao ponovo roditi, izabrao bih svoj ivot. Svoje politike aktivnosti nastavio je u prostorijama SDA. Uglavnom se bazirao na pisanje memoara, primao je goste. Gotovo svi dravnici koji bi iz svijeta dolazili u BiH u svoj protokol ubacivali su posjetu Izetbegoviu. Ali uskoro je bolest postala jaa od tijela i Alija je morao u bolnicu. Kao da se sam pripremao za smrt, u posjetu su mu, jedan po jedan, doli svi njegovi aktuelni i bivi prijatelji, te nekoliko svjetskih linosti poput biveg amerikog predsjednika Billa Clintona ili turskog premijera Erdogana, koji je mahsuz avionom sletio u Sarajevo, kako bi u bolnici posjetio svog prijatelja. Alija Izetbegovi je umro 19. oktobra 2003. godine. Taj dan, kao i sljedei, kao da se nebo izlilo na bosanski glavni grad. Duge kolone ljudi, Bosanaca i Hercegovaca, ali i brojne delegacije iz cijelog svijeta, eljeli su mu odati posljednju poast. Alija Izetbegovi sahranjen je na ehidskom mezarju Kovai u Sarajevu.

102

103

104