DR.

RUDOLF STEINER

SOL ŽIVA SUMPOR

PREDAVANJE IZ 1923.GOD.

.

ŽIVA.SOL. drevno znanje o čovjekovom biću je bilo izgubljeno i izvorna stremljenja tadašnjih najeminentnijih umova nisu mogla dovesti do novog znanja. 13 siječnja. Jacob Boehme opisuje samo rudiment pred-zemaljskog čovjeka. naime. Bilo je rečeno da iz čudnih i nepovezanih izjava Jacoba Boehmea odjekuje vrsta težnje za znanjem o univerzumu u čovjeku i o čovjeku u univerzumu. To sam izrazio više-manje kako slijedi. ali ipak nisu mogli postići njihov cilj. na čovjeka prije nego je sišao u zemaljski život. 1923. Iz njegovog sveukupnog znanja o univerzumu i biću čovjeka žmirka nešto što. Lorda Bacona od Verulama i Jacoba Boehme. da saznaju nešto o biću čovjeka. Božić. Giordana Bruna. RUDOLF STEINER U svrhu praćenja teme naše jučerašnje lekcije. [ Objavljeno u Antropozofiji. Osjećamo njihovo unutarnje hrvanje da bi razumjeli čovjeka. Rekao sam da Jacob Boehme kolebljivim riječima opisuje biće predzemaljskog čovjeka ali čovjek kojeg stavlja pred nas bi trebao umrijeti kao biće duše i duha u duhovnom svijetu prije nego što bi mogao doći dolje na zemlju.] podsjetiti ću vas na tri osobe čija izvanredna važnost traje od prekretnice šesnaestog i sedamnaestog stoljeća sve do našeg vremena. 1930. za dublji uvid. .SUMPOR Dornach. izgleda da ukazuje na čovjeka u pred-zemaljskoj egzistenciji. U vremenu u kojem su živjeli. A ipak u radovima Jacoba Boehmea ne nalazimo jasnu definiciju ili opis čovjeka kao predzemaljskog bića.

Slikovito izlaganje Giordana Bruna puno j ljepote i veličanstvenosti. nalazimo da on.I tako on nije sposoban razumjeti stvarnost univerzuma u čovjeku i čovjeka u univerzumu. Ako se zatim okrenemo Lordu Baconu od Verulama. O starim uvidima u ljudsku prirodu koji su preživjeli od drevne vidovite percepcije i od Misterija. Ako zatim razmotrimo Giordana Bruna — napola pjesnika i napola znanstvenika — u njemu nalazimo znanje o univerzumu koje je izrazio u veličanstvenim slikama. otkrivanja zakona koji njima upravljaju. Ali on stvarno ne doseže to znanje. međutim. Onda prenosi percepciju ljudske duše u onaj svijet u koji je duša uronjena tijekom sna. Bacon. gleda na svijet koji se može opažati čulima ljudskoj inteligenciji daje zadataka kombiniranja pojava i objekata tog svijeta čulne egzistencije. čak maglovito. u njemu nema nikakvog traga. Sve što Giordano Bruno govori otkriva težnju za opisati sadašnjeg čovjeka u univerzumu prostora i samu prirodu prostornog univerzuma. realno. ali tamo samo dolazi do slika prirode koja je . više nema nikakve tradicionalne ideje o biću čovjeka. S jedne strane on se vinuo u beskraj a s druge u dubine ljudske duše. I tako dok Jacob Boehme neuspješno evocira predzemaljskog čovjeka. ali to sve ostaje neodređeno. Giordano Bruno nam daje zamućenu sliku čovjeka kako živi na zemlji u vezi s prostorom a također i s kozmosom. On također pokušava uklopiti čovjeka u te veličanstvene slike univerzuma i on također pokušava prepoznati univerzum u čovjeku i čovjeka u univerzumu. Slika nije dovoljno vrijedna da naznači stvarni uvid u onaj odnos čovjeka s kozmosom koji bi otvorio vidik na pred-zemaljskog i post-zemaljskog čovjeka.

one postepeno postaju vizija čovjekove egzistencije nakon smrti. Giordano Bruno plovi prema opisu univerzuma koji bi ga mogao odvesti do znanja o zemaljskom čovjeku kako tamo stoji sa svojim životom duše na jednoj strani i kozmičkim zaleđem na drugoj. kako mora snagama slobodne ljudske spoznaje tražiti iskru duhovnog unutar samo materijalnog. On ukazuje na tu slobodnu aktivnost ljudskog znanja.’ Bacon naznačuje pravce duž kojih prirodna znanost mora evoluirati. pošto stara stvarnost nije više živjela u proživljavanjima duše. kako je on predstavio. na prekretnici šesnaestog i sedamnaestog stoljeća jedan od onih koji streme prepoznati čovjeka u univerzumu i univerzum u čovjeku. međutim. Te slike. samo smještajući pred nas vanjski aspekt ljudske prirode. Tako je i Bacon također. ali ona nema sadržaja. jer pravu vidovitu percepciju čovjeka nakon smrti treba steći kroz sam taj medij stvarnog znanja o prirodi. Ali Giordano Bruno propušta dati adekvatan opis bilo kozmosa bilo života duše koja se.drugačija od ljudske prirode. ali neadekvatno. Ako su doživljene iznutra. skuplja u animiranu ‘monadu. Ali čak i njegove snage nisu bile adekvatne jer nije pojačao slike u novi doživljaj. Da je ona prožeta sadržajem Bacon bi ukazivao na post-zemaljskog čovjeka. ako se gleda na njih onako kako je Bacon gledao samo s logičkog i apstraktnog gledišta. Možemo prema tome reći: Jacob Boehme još pokazuje znakove posjedovanja znanja o pred-zemaljskom čovjeku — znanje izvučeno iz drevne tradicije. Ali on to ne može. bilo je u . Sve živo znanje koje je u ranijim epohama ljudske evolucije bilo moguće kreirati iz unutarnjeg bića. I njegovo znanje također ostaje neadekvatno. Bacon takoreći stoji na pragu znanja o životu nakon smrti ali stvarno to znanje ne postiže. To zaista i nije mogao.

živa. o svojoj duševnoj prirodi. ipak. On je bio zaista ‘izgubio’ sebe. na vanjsku prirodu. Vanjska priroda leži primjetna čulima. Odnosno. takoreći. na ono što nije čovjek. u njegovom jeziku potpuno drugačije značenje od značenja koje im pridaje moderna kemija. Kada bi pogledao u svoje unutarnje biće s ciljem traženja znanja o univerzumu čovjek bi ostajao prazan. Boehme koristio s različitim značenjem. sumpor. koncepcija čovjekovog tijela je također bila izgrađena bez ikakvog znanja da li je ta koncepcija bila u skladu s njegovim istinskim bićem ili . Jacob Boehme je iz narodne mudrosti sakupio nešto kao ovo: U ljudskom biću postoje tri principa — sol. U toj vanjskoj prirodi čovjek je naučio vidjeti postojanje procesa i pojava i zatim u narednim stoljećima nastavio izgrađivati ideju o sastavu čovjeka iz onog što je mogao promatrati u prirodi. njegove riječi su sasvim lišene značenja. shvatljiva ljudskom razumu. premda mucajućim izjavama Jacoba Boehmea. žive ili sumpora u čovjeku. razumijevanje bića čovjeka bilo je temeljeno na onom što se opažalo kao izvan čovjeka i u traženju da se tako razumije ljudska priroda preko tih vanjskih posrednika. i ono što mu je preostalo bio je pogled na vanjski svijet. on govori o nečemu apsolutno stvarnom i konkretnom. Što su ovi izrazi — sol. Zaista ako pokušamo povezati koncepcije moderne kemije s veličanstvenim. Jacob Boehme je sakupio zajedno. živa. Njih je. Kada čovjek danas govori o sebi. sumpor — još značili u narodnoj mudrosti iz koje je Jacob Boehme izveo svoje ideje? Kada je Boehme govorio o djelovanju soli. kako ih je on nazvao. on daje glas apstraktnim idejama koje nemaju stvarni sadržaj. zajedno s njegovim unutarnjim životom znanja. Ove riječi imaju.to vrijeme izgubljeno. naravno. zadnje ostatke znanja ispunjenog konkretnom stvarnošću.

u prašini i slično. tako da je čulna percepcija izmiješana s procesom koji se nastavlja vani iz prirode. osjećanja i volje. Vanjske supstance koje biljke apsorbiraju iz beživotne prirode sve su. A one supstance koje ne nalazimo u kristaliziranom obliku. moramo se baviti procesima povezanim s osjetilima. Što sada duhovna znanost ima reći na ovo? U prvom redu kada mi proučavamo tjelesnu prirodu čovjeka. zaista je rascijepljeno nadvoje. poput sjenke kroz slike ispunjene s takozvanim unutarnjim doživljajima koji su. U toj ljudskoj aveti također dolaze u razmatranje sposobnosti mišljenja. određenog oblika. samo refleksije procesa u vanjskoj prirodi. Kada čovjek jede. najprije. on apsorbira hranu. i također s onima u kojima se probava i čulna percepcija poklapaju. Mislite na trenutak na proces prehrane koji je praćen percepcijom okusa. . Iz kristalizirane. s probavom. nikada stvarno biće čovjeka.ne. evoluirala je vrsta ljudske sablasti. Nalazimo da dok je stimulirano čulo okusa i proces probave uspostavljen. Sintetizirajući procese koji bi se promatrali u vanjskom. i tradicije iz starog vidovitog znanja koje su se održale nisu bile shvaćene. U vrijeme Bacona nije više bilo ni najmanjeg nagovještaja o načinu na koji biće duha i duše penetrira u tjelesnu prirodu. zapravo su kristalizacije koje su bile oštećene. Kristali su u osnovi svih supstanci. u samom čovjeku. u sebe uzima vanjske supstance prirode ali ih u isto vrijeme i kuša. Ono što na zemlji postoji bez oblika. već bezoblične. čulno-opaženom svijetu i primjenjujući ih na unutarnje procese koji se odvijaju unutar granica čovjekove kože. u beživotnoj prirodi. vanjske supstance su rastvorene u tekućine i sokove unutar ljudskog organizma. ali one ostaju apstrakcija. u stvari.

bili su oblici koji su se otkrivali u njegovom eterskom tijelu. I dakle.beživotne prirode biljke povlače svoje supstance i izgrađuju ih u oblik koji je osobit njihovoj vlastitoj prirodi. Kada bi pojeo sol. Oblici. svoju konfiguraciju. Kada jedemo sol. tako je doživljavao i prirodu unutar sebe. Oni su preobraženi u organske fluide. Ali je svanulo doba kada je sposobnost doživljavanja ovih procesa razgradnje i rekonstrukcije u eterskom tijelu za čovjeka bila izgubljena. Iz toga je on znao: sol ima oblik kocke. Imao je unutarnju misao-doživljaj formativnog procesa koje je prošla sol. one su razgrađene i zatim iznutra reformirane. Ali kada su supstance bile apsorbirane i preobražene u fluid. kako je čovjek doživljavao svoje biće iznutra. Kada jedemo supstance izvučene iz biljaka. A sada promislite što bi se dogodilo. već u eterskom tijelu. Opet iz ovoga životinje izvlače svoju prehranu. razgrađeni su. kozmičke konfiguracije. kada bi. sve ima svoj oblik. Za njega više nije bila unutarnja . on ih razgrađuje. ali mi joj opet dajemo oblik. kakvi postoje u vanjskoj prirodi. na primjer. Morao se sve više i više okretati vanjskoj prirodi. snolike imaginacije. čovjek pojeo sol. Kozmičke misli postaju njegove misli. oblici koji su prvo razgrađeni počinju se ponovno izgrađivati. Tako da možemo reći: vani u prirodi. Ono što je doživljavao kao imaginacije. ovaj puta. To su bili kozmički oblici. Kada čovjek uzima te oblike. ona je prvo razgrađena pomoću tekućina u organizmu. sol je bila razgrađena i kocka soli je bila tamo u njegovom eterskom tijelu. ne. u tjelesnim tekućinama. Bila bi razgrađena i ponovno oblikovana u njegovom eterskom tijelu ali on je cijeli proces mogao opažati iznutra. To je jedan oblik procesa koji se odvija u čovjekovom organizmu.

senzacija da je sol kubičnog oblika. ukoliko su hrana. još mogao prikupiti one djeliće narodne mudrosti koji su mu govorili: Čovjek razgrađuje sve što asimilira od vanjskog svijeta materije. Takav je bio njegov ‘proces-soli. dok je u stvari uopće ne razumiju. To je ‘proces-soli. Sve su supstance. takoreći. mistična značenja. premda u isto vrijeme pokazuje uobraženost nekih ljudi. To je proces kao kada se sol otapa u vodi. Ali da Antropozofija nije bacila svijetlo na ono što govori Jacob Boehme. Jacoba Boehmea i Bacona od Verulama. Ta se sol razgrađuje. vidjeti kako čitaju Jacoba Boehmea i kad god se nađu pred riječi ‘sol.’ pretvaraju se da je razumiju.’ Često je patetično. sol. Dolaze zajedno sa svojim glavama u zraku govoreći da su . Radikalna promjena prema tom stanju u kojem čovjek kroz unutarnju percepciju eterskog tijela više ne doživljava kozmičke misli. U njima možemo čitati svakakva mračna . međutim. nikada ne bi mogli interpretirati njegove mucajuće izjave. Jacob Boehme je. Čovjek tu vodu nosi u sebi. I čovjek ponovno daje oblik tim kozmičkim mislima u svom eterskom tijelu. na zemlji su izražene kozmičke misli. U soli. Jacob Boehme je povezao mišljenje — proces kojim svijet predstavlja sebe čovjeku u slikama — s procesom soli. Na taj način čovjekova pažnja je potpuno usmjerena na vanjski svijet. Morao je istraživati vanjsku prirodu da bi pronašao pravu konfiguraciju soli. s procesom razgradnje i ponovnog formiranja kojeg je prošla supstanca unutar čovjekova organizma. odigravala se od početka petnaestog stoljeća i dosegnula je određeni vrhunac u vrijeme Giordana Bruna.’ Jacob Boehme je kolebljivim jezikom izrazio ono što je u starijim vremenima bio unutarnji doživljaj. u svojim životnim tekućinama.

Ali nema ni traga mudrosti u interpretacijama koje iznose. Procesima slušanja i gledanja možemo se baviti na sličan način premda u njihovom slučaju na djelovanje soli u eterskoj formi treba misliti u više vanjskom smislu. Čovjek preko svojih čula prima ono što je utjelovljeno u soli i to preoblikuje u svom eterskom tijelu. Kristalne formacije zemlje su utjelovljenja pojedinih dijelova kozmičke Riječi. Kozmičke misli se ponavljaju u mislima čovjeka. Ako bi se mogli prebaciti u stara misterijska svetišta i duhovno slušati opis univerzuma koji bi dao Inicijat. Svijet koji je konstruiran od misli koje su utjelovljene u kristalnim formacijama zemlje. Logos je na djelu. S konkretnom i nepogrešivom intuicijom Inicijati starih vremena mogli su ovo opisati iz svog vizionarstva. kojima čovjek daje oblik u svom eterskom tijelu i svjesno ih doživljava – takvo je bilo drevno znanje koje je tijekom vremena nestalo. Sada je osjetilo okusa samo jedno od mnogih osjetila. Ove stvari naznačuju postojanje potpuno različite mudrosti i znanosti u starijim vremenima. Univerzum se prepoznaje u čovjeku i čovjek u univerzumu.proučavali Jacoba Boehmea i u njemu našli duboku mudrost. Kada to ne bi bio dokaz uobraženosti bilo bi sasvim patetično slušati kako takvi ljudi govore o stvarima o kojima je sam Boehme imao tračak razumijevanja iz narodne mudrosti koju je zatim objavio kolebljivim riječima. doživljava to unutar sebe. Za vrijeme Srednjeg vijeka ova mudrost je postupno . to bi bilo nešto kao ovo: Kroz cijeli univerzum tkaju kozmičke misli. mudrosti koja je doživljavana kroz unutarnju percepciju procesa koji se odvijaju u eterskom tijelu — procesa koji se čovjeku otkrivaju kao stalno ponavljajuće kozmičke misli. snolikog znanja o univerzumu i čovjeku.

On je apsorbirao tu narodnu mudrost i vlastitim genijem oživio je u sebi.istisnuta od samo logičkog oblika znanja koje. Ali kao dodatak uz činjenicu da su ove drevni mudraci Misterija mogli. zaista: od konkretnih misli o svijetu mnoštva oblika. bila je to njihova znanost. u Giordanu Brunu. potpuno akademsko i na drugoj strani je iscurilo u narodnu mudrost. u generaliziranje o kozmosu. skuplja se u sliku animirane monade — u stvari. Ono što sam vam opisao bilo je staro znanje kod mudraca starine. od najdubljih misli o čovjeku. . I ono što živi u čovjeku kao reformirani svijet. svojom snom prekrivenom vizijom. svjesno i promišljeno. razgrađuje sol i daje im novi oblik u svom eterskom tijelu. Bio je artikuliraniji od onih među kojima je živio ali čak ni on nije mogao više nego izraziti je kolebljivim jezikom. čovjek prima u sebe te kozmičke misli kada. ipak. Kod Giordana Bruna je postojao osjećaj da čovjek mora učiti da razumije univerzum. ništa osim produžene točke. Samo mislite na to: To mnoštvo misli u odnosu na kozmos i čovjeka skuplja se. Među takvim ljudima je Jacob Boehme živio. iako od velikog značaja. u odnosu i na čovjeka i na kozmos degeneriralo je u izreke koje koristi obični puk koji je u to vrijeme malo razumio od njihova značenja ali je još osjećao da je u njima sadržana velika mudrost. Ono što je jednom bila uzvišena mudrost. univerzalna riječ koja sebe brižljivo čuva u kristalu. postaje. mora saznati njegovu vlastitu prirodu. to znanje evoluirati.’ To je tako. ali njegove sposobnosti mu nisu omogućavale da kaže bilo što određeno kao: ‘Tamo vani su kozmičke misli. Ono lebdi u beskraju ali je ipak apstraktno. tu se pojavljuje eterski svijet bogat u svojim različitim oblicima kao i svijet izvan nas.

Astralno biće čovjeka živi u zračnom elementu i prodiranjem eterskih misli. Iz njegovih unutarnjih životnih sokova cijeli univerzum se pojavljuje kao eterska struktura. preobražajem eterskih misli u silu. Čovjek je doživljavao stvarni proces. jedino ga on iznutra ne može doživjeti. izravno stupa u vezu s dahom. ujedinjeno je. tako su i ovi drevni mudraci ušli u odnos s duhovnim bićima. da postane neodređen. procesom disanja. I zajedno s voljom tu se . mikrokozmos. može u elementu zraka. ono što se prije sastojalo od mnoštva oblika. zrak koji čovjek uzima u svoj dah i koji se onda širi kroz njegov cijeli organizam. Predivni eterski univerzum u malom započinje. I od tih duhovnih bića naučili su još nešto. Taj zrak koji se širi cijelim mikrokozmosom.oni su mogli imati i stvarno općenje s duhovnim bićima kozmosa. čini u njemu nejasne oblike. naime da ono što je čovjek oblikovao u svom eterskom tijelu — zahvaljujući čemu je on iznutra drugi kozmos. I tako je u tim drevnim vremenima čovjek znao da se unutar njega ponovno rađa univerzum u različitim oblicima. pošto ‘astralni’ čovjek živi u zračnom elementu. Baš kao što ovdje na zemlji čovjek ulazi u svjestan odnos s drugim ljudskim bićima. I kod modernog čovjeka tu je isti proces. etersko ponovno rođenje makrokozmosa — što dakle posjeduje kao unutarnji kozmos. aktualno događanje. To je bila drevna vidovitost. iz djelovanja 'astralnog čovjeka' u 'zračnom čovjeku' rađa se volja. doživljavao je unutarnji svijet. ponovno postepeno uništiti. Sada ta duhovna bića s kojima su drevni mudraci mogli stvarno općiti nisu ih prosvijetlila jedino s obzirom na životne sokove iz kojih je ovaj mikro univerzum bio rođen već također i s obzirom na zrak koji daje život. baš kao sto eterski čovjek živi u fluidima.

U starijim vremenima čovjek nije koristio apstraktnu riječ misliti da bi izrazio nešto što se u umu pojavilo kao slika.pojavljuju snage rasta koje su povezane s voljom. Volja je bila proces konkretne stvarnosti i bilo je rečeno da je regulacija između to dvoje — jer oni su suprotni procesi — postignuta procesom žive. I time je uspostavljen stvarni proces koji se u vanjskoj prirodi javlja u različitim stupnjevima. Tako bi naši apstraktni koncepti izgledali misliocima starine. Nije na apstraktan način govorio ni o 'volji' već o astralnim silama koje su uhvatile zračni element u čovjeku. osjećaja i volje osjećali bi se kao žabe u posudi iz koje je ispumpan sav zrak. od fluidnog do zračnog. kada je nešto izgorjelo. Ovaj proces su drevni shvaćali kao proces sumpora. koje se njiše amo tamo od eterske prirode do astralne prirode. o nečemu što je u jednu ruku prirode duše i duha i u drugu ruku materijalno-eterske prirode. o čisto apstraktnom procesu mišljenja.’ To je konkretan proces. već o procesu soli. Astralno hvata zračni element i širi preko onog što je etersko i fluidno. o procesu sumpora iz kojeg je rođena volja. nisu postojale kod mislioca starijih vremena. i s time su mislili. To znanje ponovno izražava mnogo više nego je to ovih dana sugerirano apstraktnom riječju ‘volja. I od procesa sumpora se tamo odvijalo ono što je zatim u duši doživljavano kao volja. Kada je pravi znalac govorio o 'mišljenju’ on je govorio o upravo opisanom procesu soli. o procesu sumpora. Oni bi kazali: nije moguće da duša živi ili diše s ovakvim konceptima. Apstraktne ideje koje su postepeno razvijene skolastikom i koje je prilagodila moderna znanost. Jer mislioci starine nikada nisu govorili o čisto apstraktnom procesu volje. Da su bili suočeni našim konceptima mišljenja. s onim što je fluidno a ipak ima oblik. Za .

On prema tome gleda vani u prirodu i razrađuje svoje apstraktne koncepte. nalazimo da je s ovakvim idejama moguće živjeti. četrnaesto i petnaesto stoljeće još su pokazivali tragove ove drevne sposobnosti percepcije i znanja koje je u isto vrijeme bilo unutarnji doživljaj. ne u svoje vlastito biće već vani u prirodu. to su procesi koji mogu biti poznati samo čovjeku dok se odvijaju u njegovoj slici. Mi. U vanjskoj prirodi objavljuje se nešto što je povezano s ovim procesima kao što su procesi u lešu povezani s onima u živom čovjeku. Svi procesi koje sam gore opisao — proces soli. osjećanju i volji. čovjek je morao gledati. Ideje su postale apstraktne. čovjek je izgubio sposobnost bilo što otkriti kada gleda samo u svoje unutarnje biće. naravno. Pored toga moguće je tako intenzivirati te koncepte da oni ponovno mogu biti ispunjeni sadržajem jer oni mogu biti doživljeni. Većina ljudi kada govori o mišljenju. Rekao sam vam da bi naši današnji koncepti napravili da se mudri čovjek davnine osjeća kao žaba iscrpljena nedostatkom zraka. Mi smo. Ali baš je u našem vremenu moguće postići ono što u starijim vremenima nije bilo moguće. Čovjek je izgubio spontanu. Jacoba Boehmea i Bacona od Verulama. međutim. U intervalu koji je protekao od petnaestog stoljeća. to je bilo jedinstvo i oni su opažali kako suša radi svugdje u tjelesnom organizmu. . Srednjevjekovni spisi koji datiraju natrag u trinaesto. unutarnju aktivnost iz koje se rađalo znanje. proces sumpora — nigdje se u tom obliku ne mogu naći u vanjskoj prirodi. i antropozofska duhovna znanost pokušava biti takav početak. razmišlja o njima najviše kao o zrcalnoj slici vanjske prirode koja se pojavljuje u čovjeku. tek na samom početku ove faze razvoja. Ova vrsta znanja se ugasila u vrijeme Giordana Bruna.njih.

Procesi soli i sumpora o kojima govori moderna kemija su oni koje je stara narodna mudrost koja je živjela u Jacobu Boehmeu zamišljala kao da se odvijaju unutar leša. uz pomoć njihova iznutra doživljenog znanja bili u mogućnosti. Jacob Boehme ne govori o pred-zemaljskoj egzistenciji zbog činjenice da je stvarno ne razumije i mogao je izraziti samo kolebljivim riječima. Sposobnost čovjeka na gleda natrag u pred-zemaljsku egzistenciju izgubljena je — izgubljena zajedno s onom unijom s duhovnim bićima koja su nam pomogla u procesu sumpora vidjeti stvarnost post-zemaljske egzistencije. a jednom su bili ispunjeni unutarnjim životom. vidjeti ono što nije od zemlje. Cijelo držanje ljudske duše je promijenjeno. vizija je pred-zemaljske egzistencije. I kako ih je promatrao u njihovom živom stanju. u pred-zemaljskoj egzistenciji oni su živi. Jer se zemaljski život razlikuje od pred-zemaljskog života upravo u ovome: procesi sumpora i soli su mrtvi za vanjski svijet čula. Na posljednjem predavanju skrenuo sam vam pažnju na činjenicu da od načina na koji je čovjek u ranijim vremenima osjećao sebe smještenog u univerzumu danas . U trenutku kad stvarno razumijemo ove procese soli i sumpora mi vidimo predzemaljski život čovjeka. što pripada različitom svijetu. Drevni su. Jacob Boehme i Lord Bacon od Verulama živjeli su upravo u vrijeme te promjene. I Giordano Bruno. razumijevanje ovih procesa o kojima Jacob Boehme govori kolebljivim riječima. tada. mrtvo je. Takvi procesi su mrtvi. Drugim riječima. čovjek je vidio novi svijet — svijet koji nije svijet koji ga okružuje na zemlji. Ono što mi opažamo našim osjetilima između rođenja i smrti. Stvarni procesi soli i sumpora su živi kada ih doživljavamo kakvi su u pred-zemaljskoj egzistenciji.

upućuju na Balaama. I kada je trebao umrijeti. Ovdje u Dornachu dali smo mnoge izvedbe igrokaza o Tri kralja. da će se tijekom vremena pojaviti Kralj svijeta čiji dolazak će biti najavljen zvijezdom. na početku našeg doba).. prema tome. sina Beora. Oni govore o dalekom pretku — pretku koji je mogao razgovarati s Bogom. Kažu nam da su potomci predaka koji su bili u posjedu mudrosti neusporedivo veću od bilo koje suvremene mudrosti. Ukratko. s čovjekom. spomenut u četvrtoj mojsijevoj knjizi u Starom zavjetu. Znate da datira natrag u približno rani period Srednjeg vijeka i da je nastala u Srednjoj Europi. naime.nije ostao ni najtiši utisak. Ovdje opet. Stoga nije velika važnost pridavana informaciji koja datira natrag iza relativno nedavnih vremena. još postojala svijest o dobu kada je čovjek imao vezu s Bogovima. Kada potražimo naznaku o tom pretku. imamo naznaku nečeg što je kontemplacija o povijesti otkrila tim ljudima i što nam dokazuje da smo prešli iz onih starijih vremena kada se . Ova priča o posjeti tri kralja djetetu Isusu dana je također u staroj germanskoj pjesmi o “Heliand”.j. Ova tri Sveta kralja sa Istoka. taj predak je okupio cijelu obitelj i rekao im ono što je njegov Bog otkrio njemu. kada ispitujemo činjenice. one nam govore da je u vrijeme kada je ova stara germanska pjesma nastala. na koga upućuje četvrta Knjiga Mojsijeva da on opći sa svojim Bogom i da je podesio svoj cijeli zemaljski život u skladu s tim općenjem. nalazimo — čak i literatura ukazuje na to — da je on Balaam. Tu ima nešto izvanredno. Ovi kraljevi pričaju da su došli iz oblasti gdje su uvjeti bili sasvim različiti od onog što su sada našli (t. Vrlo stvaran pojam o tome je još ostao. Očito je da je još nešto povezano s tom posjetom tri kralja sa Istoka.

I zbog toga su bili sposobni gledati u pred-zemaljsko stanje egzistencije. Jacob Boehme. ali koji su ipak bili inicirani u određenom smislu. Stoljećima je bilo poznato da su sa svojim snenim vidovitim sposobnostima ljudi mogli promatrati stvarno djelovanje procesa kao što su proces sumpora i proces soli.čovjek osjećao smješten u živi univerzum. To je bio prvi korak dolje onog što je nekoć bilo znanje o čovjekovom mjestu u univerzumu. Giordano Bruno i Lord Bacon od Verulama su živjeli u vrijeme kada je ovaj uvid u život pred-egzistencije uvenuo. vidjeli su unaprijed da će ljudska bića izgubiti tu sposobnost. u filistejsko doba. posebno tako važan dio kao njegov život pred-egzistencije. Dugo vremena su postojali Inicijati . da će doći vrijeme kada se više ništa neće znati o pred-egzistenciji. I povrh toga nije bilo svanulo doba kada će unutarnji doživljaj znanja ustupiti mjesto duhovnoj percepciji vanjske prirode. Najviše što se može reći o njima je da su ‘Bohemian-i!’ Ove stvari naznačuju da se odigrala moćna promjena u držanju ljudske duše. Izvjesni ljudi koji nisu željeli napredak. To je bio korak dolje u ignoranciju jer nije moguće razumjeti čovjeka ako je jedan dio njegove egzistencije izbrisan. pomoću čega čovjek. Činjenica o pred-egzistenciji bila je zaogrnuta u tamu dogme. Takvi ljudi nikako nisu prerasli filistejstvo. Jer naša civilizacija je zaista filistejska civilizacija. da je čovjekova duša stvorena zajedno s fizičkim tijelom. I tako su postavili kao dogmu da nije bilo života u pred-egzistenciji. opet se nalazi vani u prirodi. koji se više ne može naći u svom unutarnjem biću. Čak i oni koji vjeruju da su to prerasli nisu nikako toliko suprotni filistejstvu da bi im bilo moguće prihvatiti takve tradicije kao da je Balaam predak Tri kralja. već radije nazadovanje čovječanstva.

ne pomoću ponovnog izbivanja unutarnje vidovitosti već pomoću nove vidovite sposobnosti stečenom slobodnom duhovnom aktivnošću. Vrh . Giordano Bruno je stajao hrvajući se — hrvajući se energičnije od Jacoba Boehmea i mnogo energičnije od Lorda Bacona. u vrijeme Giordana Bruna. Ali znanje koje je Giordano Bruno posjedovao u tako maglovitom obliku mora izroditi nedvosmisleno i precizno razumijevanje čovjeka u univerzumu i univerzuma u čovjeku. S ovim riječima sam naznačio što se mora odigrati u evoluciji čovječanstva.koji su željeli voditi čovječanstvo silazom stazom. I pokušali su pomoću dogme novi oblik znanja zamijeniti samo vjerom i vjerovanjem u život nakon smrti. U našim danima čovječanstvo je suočeno s činjenicom da je volja za stjecanjem višeg znanja suočena s nasilnom opozicijom i mržnjom brojnih ljudi. I izrazio je poetskim jezikom nekako neodređene poglede koje je mogao evoluirati. u nemogućnosti preobraziti dominikansku mudrost koja je u njemu živjela u pravu koncepciju univerzuma. Giordano Bruno je stajao tamo među ljudima svog vremena. To je također vidljivo u događajima o kojima govori povijest. I kada razumijemo ove događaje također razumijemo zašto se žučna opozicija javlja prema antropozofskim koncepcijama svijeta. dogmatski ukazi su izbrisali mogućnost znanja o životu pred-egzistencije i o životu nakon smrti. Takvi Inicijati nisu željeli da nova sposobnost uvida — koja je bila upravo obrnuta od stare vidovitosti — napravi napredak. I tako.