You are on page 1of 5

David Hume: Istraivanje o ljudskom razumu

Hume otvara svoju knjigu distinkcijom izmeu dvije vrste filozofskog promiljanja. Prva je tzv. 'jednostavna i oita filozofija' kojoj je primarni objekt ovjek u djelovanju, te koja nizom primjera pokuava kultivirati ljudsko ponaanje te ukazati na razliku izmeu vrlina i poroka. Ona se vodi zdravim razumom te je zbog svoje jednostavnosti dobro prihvadena i rasprostranjena. S druge strane, 'tona i apstraktna filozofija' gleda ovjeka vie kao bide razuma, pokuava shvatiti oblike ljudskog miljenja i principe ponaanja. Za razliku od prve vrste filozofije, ova se ne vodi toliko zdravim razumom ( s kojim se ponekad nae i u kontradikciji), ved abstraktnim razmiljanjem iz pojedinanog do opdenitog, zbog ega nije toliko opde prihvadena kao i 'jednostavna i oita' filozofija. S obzirom da su ljudi razumska bida koja ele na znanstven nain spoznati svijet oko sebe, ali istovremeno i drutvena i praktina bida, moramo stremiti ivotu u kojem su prisutni svi ti elementi, jer ivot posveden samo znanstvenom istraivanju vodi otuenosti i melankoliji, a ivot posveden izriito drutvenosti i poslu vodi umoru i dosadi. Hume kritizira 'tonu i apstraktnu filozofiju' tvrdedi da ona nije znanost ved nespretni pokuaj pojanjavanja onoga to nam je neshvatljivo uz pomod slijepih predrasuda. Ipak, zbog toga ne bi smo trebali odbaciti filozofiju, ved uz pomod tono definirane metode pokuati shvatiti principe ljudskog djelovanje to tonije (kao to je Newton objasnio principe kruenja planeta). Sposobnosti uma najtee je spoznati, no ba zbog toga ih moramo to podrobnije prouiti. U drugom dijelu, naslovljenom 'O porijeklu ideja', Hume govori o razlici izmeu ideja i utisaka. Za njega, utisci su 'svi nai ivahniji opaaji kad ujemo, vidimo, pipamo, ljubimo, mrzimo, udimo ili elimo', dok ideje dolaze tek nakon to promislimo o naim utiscima te su one 'manje ivahni opaaji'. S obzirom da sve ideje proizlaze iz utisaka, one ideje kojima ne moemo dodi do pripadajudeg utiska nemaju nikakvog znaenja. Tako de osjedaj gnjeva biti smatran utiskom, a prisjedanje na taj osjedaj bit de smatran idejom. Kad govori o ljudskoj mati, opisuje je samo kao skup ideja, zbog ega ona nije neograniena, ved se moe korisiti samo ved usvojenim idejama koje dalje kombinira, odnosno sve kompleksne ideje mogu se razluiti na vie jednostavnijih. Tako sliku Boga dobivamo preuveliavanjem ideja dobra i razumnosti. Takoer, s obzirom da se mata sastoji samo od ideja koje su proizale iz utisaka, slijep ovjek ne moe zamisliti boje, gluh ovjek zvukove itd. U tredem dijelu, ' O asocijaciji ideja', Hume govori o vezama koje postoje izmeu svih ideja. Te veze su slinost (npr. kad nas slika stabla moe natjerati da mislilmo na stablo ), dodir u vremenu i prostoru (npr. spomen na jedan stan moe nas natjerati da raspravljamo o drugim), i uzrok i posljedica (npr. razmiljanje o rani nas moe navesti na razmiljanje o boli koja ju slijedi. Hume napominje da nema razloga da ne postoji jo poveznica izmeu ideja, ali da trenutno su ovo jedine tri kojih se moe sjetiti.

U odjeljku 'Skeptike sumnje o djelatnostima razuma', autor uvodi razliku izmeu injenica i odnosa ideja. Odnosi ideja su apriorne i neunitive veze izmeu ideja. Sve logiki istinite tvrdnje kao to su 5+7=12 ili 'Svi su neenje neoenjeni' su odnosi ideja. Odnosi ideja su intuitivno i demonstrativno izvjesni i opovrgavanje toga implicira kontradikciju. injenice su aposteriorne, odnosno proizlaze iz iskustva i mogu se opovrgavati bez straha od kontradikcije. Npr. ako je vani sunano, a ja tvrdim da pada kia, moja tvrdnja se moe opovrgnuti samo uz pomod iskustva, odnosno pogledom kroz pozor, no ne i pozivanjem na logiku i razum. Iako vedina injenica proizlazi iz sjedanja i osjetilnog iskustva, izvor mog znanja da je moj prijatelj u Francuskoj ili da de sunce i sutra izidi nije ni jedan od to dvoje. Znanje o neopaenim stvarima dobivamo uz pomod kauzalnosti. Tako je moje znanje o prijatelju Francuskoj uzrokovano dobivanjem njegova pisma, a znanje o izlasku sunca mojim prijanjim opetovanim iskustvom. No, kako mi znamo za princip uzroka i posljedice? Kako znam da de jedna biljarska kugla nakon udarca pomaknuti drugu? Hume kae da to znanje ne moe biti apriorno, s obziorm da mogu opovrgnuti da de se to dogoditi bez da upadnemo u kontradikciju. Zato Hume zakljuuje da nae znanje o uzroku i posljedici mora proizlazi ti iz iskustva, a iz prije doivljenih fenomena zakljuujemo nedoivljenim fenomenima u bududnosti. Ovdje se otvara novo pitanje- kako znamo da su prijanja iskustva dobar vodi za budude zakljuke? Hume tu uvodi distinkciju izmeu demonstrativnog (osnovan og na odnosima ideja) i moralnog rezoniranja (osnovanog na injenicama). Uz pomod demonstartivnog rezoniranja, ne moemo znati da de bududnost nalikovati na prolost jer nema kontradikcije u tvrdnji da nede nalikovati. Tako ni moralno rezoniranje nije od pomodiako su sva predvianja vezana za bududnost osnovana na principu da de bududnost nalikovati na prolost ( pri emu je taj princip izvuen iz prijanjeg iskustva), ne moemo znati da de taj princip nastaviti biti istinit i nadalje. hume sugerira da moemo zakljuivati o slinostima izmeu bududnosti i prolosti no nema oblika zakljuivanja koji moe potvrditi te nae zakljuke. Peto poglavlje, zvano 'Skeptiko rjeenje o sumnji', Hum e poinje sa tvrdnjom da, iako prije spomenuti skepticizam nikad ne moe dodi prije zdravorazumskog zakljuivanja iz svakodnevnog ivota, postoji jedan korak u zakljuivanju iz iskustva za kojeg nemamo potporu nikakvog argumenta ili procesa razumijevanja. Nema nikakvog razloga da donosimo zakljuke na principu uzroka i posljedice, no ipak to uvijek radimo, iako, da u svijet stavimo ovjeka koji nema nikakvog prijanjeg iskustva, on ne bi mogao pojmiti kauzalnost te bi za njega ivot bio samo niz nepovezanih dogaaja. Zato Hume kae da su uzrok i posljedica plod induktivnog zakljuivanja proizalog iz navike. Zbog toga moramo vie puta doivjeti neko osjetilno iskustvo da bi ga kauzalno povezali, dok nam je samo jednom potrebno prouiti krug da bismo uoili sva njegova svojstva. Bez navike, svo zakljuivanje iz injenica ne bi moglo idi dalje od prisjedanja i trenutnog osjetilnog iskustva, iz ega dolazimo do zakljuka da sve spekulacije o nedoivljenim injenicama dolaze iz trenutnih, jednostavnih utisaka. Hume zatim kae da moemo dodi do zakljuaka uz pomod mate, no uoava razliku izmeu fikcije i vjerovanja- fikcija je isto plod mate zbog ega moemo dodi do vrlo neobinih slika iz jednostavnih utisaka, primjerice jednorozi, izvanzemaljske civilizacije itd. S

druge strane, vjerovanje je kombinacija mate i odreenog osjedaja kojeg ne moemo kontrolirati i koji nam govori da naa zamiljanja korespondiraju sa stvarnodu. Kada je neko sjedanje ili osjetilni utisak prisutan u naem umu, snaga navike de tada ponukati matu da misli da neto to je samo utisak je inae uvijek povezano. Ova snaga navike formira naa vjerovanja i tako stvara ivahnu, snanu i vrstu verziju naih matarija. Kauzalnost, kao i ostali zakoni asocijacije da se krede s jedne misli na drugu. Kad su ovi zakoni voeni navikom, oni formiraju snana, instinktivna vjerovanja. Hume napominje da je nae znanje o uzorku i posljedici formirano instinktom, a ne razumom. Vrlo je vano da svijet doivljavamo uz pomod principa kauzalnosti, s obzirom da je on izvor svih naih spekulacija i djelovanja, dok je razum za to prenepouzdan alat. Instinkti potpomognuti navikom puno su manje podloni grekama i tako su puno pouzdaniji jamac naeg znanja o uzrocima i posljedicama. Vjerojatnost je tema 6. odjeljka, gdje autor tvrdi na u svemiru ne postoji sluajnost, no na e nepoznavanje pravih uzroka dogaaja nas vodi da u nju vjerujemo. Vjerovanje se od fikcije razlikuje samo u tome to ono u to vjerujemo je vie utisnuto u nau matu samo zato to je veda vjerojatnost da de se dogoditi. Vjerovanje je jednostavno ono to to potvreno eksperimentom. Sedmi odjeljak naslovljen je 'O ideji nune povezanosti', za koju kae da je jedna od najnejasnijih ideja, s obzirom da ne moemo dodi do jednostavnih utisaka iz kojih je proizala. On prouava nae utiske o interakcijama izmeu dva tijela, izmeu tijela i uma i unutar samog uma i kae da u svakom od sluaju ne uoavamo ( ni razumom ni uz pomod eksperimenata) tajnu mod nune povezanosti. Tako u interakciji izmeu tijela, kao u primjeru dviju biljarskih kugli, moemo ouiti samo dvije uzastopne kretnje svakog od objekata, ali ne i samo djelovanje uzronosti. Zatim komentira interakciju tijela i uma, kad uz pomod volje prouzrokujemo pokret tijela. Ni tada mi ne uoavamo poveznicu izmeu ina volje i samog kretanja. Takoer, izmeu ta dva ina dogaa se itav niz reakcija ivaca i miida koji nipoto nisu dio ina volje. Na kraju, on promatra i interakcije unutar uma pomodu kojih fokusiramo um ili stvaramo ideje, no ni ti ne da se uoiti nuna povezanost. Mi ne znamo kako dolazimo do ideja iz niega. Nadalje, um raspolae razliitim stupnjevima kontrole, zbog ega ima vedu nadmod nad razumom nego nad emocijama. injenica da uimo o stvarima iz iskustva govori samo da mi opaamo samo stallnu uzastopnost dogaaja, a ne neku nunu povezanost. Tada Hume daje i mogude definicije uzroka: 3) Uzrok je predmet za kojim slijedi drugi, ija pojava uvijek vodi misao prema tom drugom predmetu; 1) Uzrok je predmet kojeg slijedi drugi i gdje su svi predmeti slini prvom slijeeni predmetima sliniim drugom; 2) Uzrok je predmet kojeg slijedi drugi i gdje kad prvog ne bi bilo, drugi ne bi ni postojao.

U osmom odjeljku Hume se posveduje problemu slobode i nunosti, za kojeg kae da je najvedi kamen spoticanja nedovoljno precizna definicija ovih dvaju termina. Kako u prirodi uoavamo odreene zakonitosti, tako uoavamo i odreeni uzorak u ljudskom ponaanju kroz nau povijest, odnosno da sline motivacije uzorkuju slina ponaanja.Dakle , ljude se, kao i neive stvari, moe razumjeti uz pomod strogih zakona i pravilnosti. No ta pravilnost, da povezanost izmeu dva dogaaja samo je u ljudskom umu. Dakle, za Humea, determinizam lei u naoj percepiji uzroka i posljedica. On slobodu ne kontrastira s determinizmom ved s ograniavanjem- nemogudnodu djelovanja u skladu s vlastitom voljom, s obzirom da sva djelovanja ovise o odlukama volje. Nadalje, autor smatra da je samo kompatibilistika slika svijeta u skladu s naim zajednikim poimanjem moralnosti. Nae djelovanje je voeno motivima uz pomod kojih pokuavamo stedi nagrade i izbjei kazne. Ti motivi su uzroci naih djelovanja te dolaze iz naih karaktera i prirode. Ljude ne sudimo po njihovim akcijama, koje su prolazne, nego prema motivi koji stoje iza njih. Tako jedan libertarijana, koji odbacuje bilo kakvi detereminizam, odbacuje i sam kriterij moralnog procjenjivanja. S druge strane, determinist koji negira postojanje slobodne volje mora negirati i ukorjenjenost naih djelovanja, zbog ne bi preuzimali odgovornost za svoje postupke. Hume se nakon toga bavi s dva moguda prigovora vezana za Boga kao autora svih djelovanja na svijetu. Prvi prigovor je da u svijetu ne smije biti loih djelovanja, o obzirom da je savren Bog njihov uzrok. Ona su samo naizgled loa, jer ljudi nisu sposobni shvatiti iri kontekst Bojeg stvaranja. Hume na to kae da nai osjedaji za pohvalu i pokudu ne dolazeiz suosjedanja s Bojom krajnom svrhom nego iz onoga to promie mir i sigurnost, ili kaos i nesredu, u ljudskim ivotima. Dok nam filozofija i religija mogu govoriti da je sve u svrhu nekog krajnjeg dobra, nai osjedaji za moral proizlaze iz prirodnih osjedaja ljudskog uma, a ne metafizikih spekulacija. Drugi prigovor glasi da ako kaemo da sve na svijetu nije ba onako kako bi trebalo biti, tada dio krivnje prelazi na Boga. Ili Bog nije svemogud ili je odgovoran za svo zlo koje postoji. Za Humea takve su spekulacijeizvan dosega filozofije- jedva razumijemo ljudski um, kamo li da pokuavamo razumijeti boji. Deveti odjeljak govori o ivotinjskom umu, koji, kao i ljudski, funkcionira analogno. One su sposobne uiti i tako uiti uzrono-posljedine veze te to postiu bez razuma. esto se divimo ivotinjskim instinktima koji im pomau u preivljavanju, no Hume smatra da naa sposobnost zakljuivanja po principu kauzalnosti slian instinkt. U desetom odjeljku bavi se udima za koje kae da su nisu temeljna za religiju jer o njima doznajemo samo iz tuih svjedoanstava, a i protivna su zakonima prirode, koji kao dokaz imaju mnogo vedu teinu. etiri su razloga protiv vjerovanja u uda: 1) nedovoljan broj vjerodostojnih svjedoka, ime bi eliminirali obmanu; 2) uvijek se trebamo voditi za onim to se najvie dogaalo u prolosti, a i uzbuenje i uenje esto vode u pretjerivanje u prepriavanju;

3) ovakva svedoanstva esto dolaze od neobrazovanih i neuglaenih ljudi koji nisu sposobni razaznati izmiljena vjerovanja; 4) religije odbacuju istinitost uda drugih religija. Zakljuuje da je religija bazirna na vjeri, a ne na razumu, te da su uda, kao i proroanstva , izmiljotine.

Jedanaesti odjeljak naslovljen je 'O osobitoj providnosti i bududem ivotu' te u njemu Hume i njegov prijatelj raspravljaju o religiji i spekulativnoj filozofiji. On tvrdi da religiozna filozofija zakljuuje na boje postojanje iz dizajna, odnosno da zakljuuje na uzrok iz posljedice. Tada ne bismo smjeli zakljuivati nita o atributima uzorka od onoga to je potrebno da stvori posljedicu i ne bi smo smjeli zakljuivati o bilo kojim drugim efektima koji bi t aj isti uzrok mogao proizvesti. Religija i religozna filozofija esto rade takve pogreke u zakljuivanju, jer ne poinju od razuma ved od mate. To je nekad mogude uiniti kad posjedujemo vie znanja o uzroku, no boja priroda nam je nepojmljiva, pa si u tom sluaju ne moemo dati tu slobodu. U zadnjem odjeljku, 'O akademskoj ili skeptikoj filozofiji', Hume poinje sa kritikom kartezijanskog skepticizma, kojeg kritizira govoredi da nije mogude dodi do nekog prvog principa koji nije podloan sumnji te ak i ako postoji, ne moemo idi dalje od njega uz pomod istog razuma, ved nam je za to potrebno empirijsko iskustvo. Humeov skepticizam drugaiji je od Descartesova- Descartesov zahtjeva vrstu poetnu toku prije dolaenja do ikakvih drugih zakljuaka, dok Hume sumnje nadolaze tijekom istraivanja ljudskog razuma. Hume takoer nadodaje da nemamo dovoljne dokaze za postojanje vanjskog svijeta, s obzirom da sve informacije dobijamo preko osjetila koja su pogreiva, ali i samo su mentalne reprezentacije vanjskog svijeta. Takav ekstremni skepticizam vodio bi sveopdoj nepokretnosti i pasivnosti pojedinca. Naturalizam je taj koji ponovno uspostavlja odreene naine razmiljanja i zakljuivanja kao prihvatljive i prirodne.