You are on page 1of 351

Biblioteka Polilog Knjiga 8

Izdava Naklada MD d.o.o, p.p. 44, 10020 Zagreb E-mail: naklada-md@zg.tel.hr Za izdavaa: Draen Latin Naklada MD za hrvatsko izdanje, Zagreb, 2002. Urednik: Miroslav Mianovi Prireiva: Vladimir Biti Kazalo: Marija panji Design naslovnice: Melina Mikuli, Studio grafikih ideja Grafika priprema: Bruno Tanfara, Naklada MD Tisak: vorak / Digitalni tisak CC, Zagreb Naklada 500 primjeraka Printed in Croatia 2002 ISBN 953-217-035-9

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica, Zagreb UDK 130.2:394 394:130.2 CERTAU, Michel de Invencija svakodnevice / Michel de Certau ; prevela Gordana Popovi. Zagreb : Naklada MD, 2002. - (Biblioteka Polilog; knj. 8) Prijevod djela: Linvention du quotidien. ISBN 953-217-035-9 I. Svakodnevica Povijesna istraivanja

421022045

Michel de Certeau

Invencija svakodnevice

N ak lad a M D Z ag reb 2002

Izvornik L invention du quotidien 1. Arts de faire Gallimard, Paris 1990.

( JoA O .

Sadraj

Povijestjednog istraivanja, Luce Giard Umijea injenja Opi uvod I. Vrlo obina kultura 1. Zajedniko mjesto: obini jezik 2. Puke kulture 3. Snalaenje: uporabe i taktike II. Teorije umijea djelovanja 4. Foucault i Bourdieu 5. Umijea teorije 6. Vrijeme pripovijesti ID. Prostome prakse 7. Hodanje gradom 8. Brodski i zatvorski prostor 9. Prianje prostora IV. Uporabe jezika 10. Skripturalna ekonomija 11. Citiranje glasa 12. itanje: potkradanje

7 29 31 47 51 66 81 97 101 119 137 153 155 177 181 199 201 226 238

V.

Naini vjerovanja 13. Politika vjerodostojnost 14. Ono to izmie imenovanju: umrijeti

253 255 269 279 284 328

Neodreenosti Biljeke Kazalo

Povijest jednog istraivanja


Jedino svretak nekog vremena doputa da se iskae ono to gaje inilo ivim, kao d aje to moralo umrijeti da bi postalo knjigom. (str.. 293).

U veljai 1980. prvi je put u depnom izdanju objavljeno djelo Invencija svakodnevice1 . Nije uobiajeno da se dotad neobjavljeno djelo, rezultat dugotrajna istraivanja (od kraja 1974. do 1978.) o kojemu su dotad bili objavljeni tek djelomini prikazi, prvi put objavljuje u depnom izdanju2. Openito, opisi istraivanja ekaju posveenje objavljivanja u klasinom izdanju ili, jo ee, nestaju u istilitu, u arsenalu sive literature, za gubljeni u tajnim skrovitima ministarstava ili istraivakih centara. Pose ban pristup ovome djelu, od njegova zavretka (rujan 1979), moe se ob jasniti prirodom zbirke tekstova, osobnou njegova autora, unutarnjom logikom intelektualnog pothvata. U to vrijeme izdanja Biblioteke 10 -1 8 nisu bila obina depna izdanja. Imala su svoju osobitost, ugled, program, ambicije. Njihov ured nik Christian Bouigois, izdava bez premca, objavljuje jeftinije, u skrom noj opremi i velikoj nakladi recentnu proizvodnju drutvenih i prirodnih znanosti, zajedno s knjievnim djelima, od kojih su mnoga bila prijevodi, jer jednako kao to vjeruje u vanost dotjeranosti teksta, zagovara kvalitet nu izdavaku politiku, raznolikost autora, anrova i stilova. U vedrom ispreplitanju novih ideja, suprotstavljenih koncepata, anatema baenih na suparnike kole i podrune aigone, Biblioteka 10 -1 8 omoguuje kola nje bujice rijei i ideja te, ne marei za preklapanja podruja, objavljuje djela iz antropologije, politike ekonomije, lingvistike, filozofije, sociologije

* Navodi su preuzeti iz integralnog teksta knjige. Biljeke navedene pod brojem nalaze se na kraju knjige.

itd. U njima se sa svojstvenim furia francese (francuskim arom, prev.) raspravlja o marksizmu, strukturalizmu ili zapadnom etnocentrizmu. Eklektina pronicavost izdavaa, njegova znatielja, povoljan gospodarski kontekst zajamili su u to doba uspjeh tom intelektualnom izazovu. Fran cuska je nakon 1968. godine napredna i neodreeno uznemirena zemlja, vjeruje u sposobnost drutvenih znanosti da se nose s modernizacijom nje zine ekonomije, urbanizacijom i sve veom plimom diplomaca na sveui litima. Tisue studenata sa svojim profesorima-mentorima sa strau piu diplomske radnje o Marxu, Freudu i Levi-Straussu. Ljudi se opredjeljuju za Althussera, Chomskoga, Foucaulta, Lacana i neke druge, ih su pak pro tiv njih, kupuju se njihove knjige, ita se njihove epigone ih njihove pro tivnike. Teoriji se naime jo pristupa kao to se neko opredjeljivalo za vjeru ili odlazilo u revoluciju. Ni umor postmodemista, ni uruavanje velikih ideolokih zdanja jo nisu zahvatili mnotvo pisaca i itatelja. Je dino nekolicina vidovitih ukazuje prstom na jedva vidljivu silaznu liniju koja e uskoro dovesti do nestanka smirenost slavnih godina te pokua va drukije inteipretirati drutvo, odmiui se od odve jednostavnih antagonizama koji jo anju uspjeh. Michel de Certeau jedan je od takvih nekonformistinih i proni cavih duhova. Na intelektualnoj pozornici on je izdvojena linost koja se nije priklonila zakonitostima ikoje jasno utvrene discipline i ije intelek tualno ozraje slijedi putove strane logici institucija, pripadale one sveui litu, crkvi ili dravi. Poznat povjesniar, tovan po svome znanstvenom radu o mistici i religijskim tokovima u 16. i 17. stoljeu, on istodobno izaziva sumnjiavost svojom zahtjevnom i lucidnom kritikom epistemologije koja ispotiha vlada povjesniarskom strukom. Zamjera mu se to je relativizirao pojam istine, to je posumnjao u objektivnost znanstvenih ustanova, upozorio na hijerarhijske ovisnosti i dosluhe i napokon, to je doveo u pitanje prihvaene uzore na kojima je stekla ugled francuska povi jesna kola. Uskoro e mu zamjerati to preveliku vanost pridaje ulozi pisanja na raun zahvaanja zbiljskoga koje povjesniar eh istinito opisati. Nije li previe zaokupljen semiotikim ih psihoanalitikim iitavanjem situacija i tekstova, sve pristupima stranim uobiajenoj historij skoj metodi i koji idu nautrb (posveenog) ideala usredotoenosti na arhiv, 8

(nemogueg) prikupljanja preobilne dokumentacije? Takvi su se prigo vori ponavljali, bili su nepravedni i ogoreni to su takvi, jer ni najednom spornom pitanju nisu uspijevali dokazati daje Certeau iznevjerio struku. Tako Emmanuel Le Roy Ladurie odaje svoju zbunjenost i razdraenost struke suoene sa (odvie?) sjajnim ponovnim autorovim iitavanjem teksta o aferi Loudun u Richelieuovo doba: Za Michela de Certeaua, teologa i povjesniara, avo se nalazi svugdje, izuzev upravo na mjestu na kojemu su lovci na vjetice povjerovali da su mu uli u trag. Certeau se umije poigrati svim iskazima i prema tome posluiti se svaijim jezikom. On je naizmjence povjesniar medicine i drutva, teolog, psihoanalitiar, kvantifikator, uenik Freuda ili Foucaulta. Njemu nita ne promie. On osta je nepronian. Predstavivi pronicavo djelo Possession de Loudun , Michel de Certeau napisao je najdijaboliniju knjigu godine.3 Lepezom svojih zanimanja za razliita znanstvena polja, ispreplitanjem metoda kojima se slui ne podredivi se nijednoj i raznovrsnou mjerodavnih znanja kojima raspolae, Certeau intrigira i zbunjuje. Na ahovskoj ploi profesije sa svjesno ustaljenim sklonostima, on se nepre stance premjeta ne elei se poistovjetiti ni s kojim odreenim mjestom. Jezuit, on odbija koristi koje bi mu injenica te pripadnosti mogla pruiti, ali ne prekida svoje veze s redom. Povjesniar koji je stekao najklasinije obrazovanje, to dokazuje njegovo monumentalno \zdan)e Prijepis ke Surina, mistinog jezuita iz 17. stoljea kojega je njegova ludost uinila sumnjivim, on se ne zadovoljava tim poloajem uglednika u ogranienom odsjeku povijesti. Prouava psihoanalizu, lan je Freudovske kole Jacquesa Lacana od njezina osnutka 1964. do rasputanja 1980, odrava in telektualno prijateljstvo s nekolicinom uglednih Lacanovih pristalica.4 Ali jednako se tako bavi i lingvistikom, gorljivo pohaa semiotike seminare kruga oko A. J. Greimasa u Parizu i prisustvuje godinjim znanstvenim sastancima u Urbinu, u Italiji, koje zatajno vodi Pino Paioni. injenicu da mu jedna javna ustanova 1974. godine (o okolnosti ma tog zahtjeva jo e biti rijei) naruuje istraivanje o problemima kul ture i drutva, valja mu, meutim, zahvaliti drugoj strani njegovih bavlje nja. Ustvari, 1968. postao je poznat i izvan kruga povjesniara, u kojemu su mu radovi priskrbili ugled, izvan kranskih krugova kojima je pri 9

padao na osnovi svog poloaja jezuita, ali na koje je odbio ograniiti svoje intelektualno i drutveno bavljenje. Nadalje, Certeaua pozivaju u brojne ljeviarske intelektualne kruoke, politiki se elnici savjetuju s njime ili to ine posredno, obraaju mu se za savjet pripadnici visokih vladinih krugo va. Na taj nain postaje neslubenim lanom brain-trusta koji, okupljen oko Edgara Faurea, pokuava provesti reformu sveuilita tijekom ljeta 1968. i do poetka nove sveuiline godine postaviti temelje novog ustro ja. Uskoro stie ponuda da na tim mjestima predaje povijest i antropolo giju: predavat e na Paris VD-Vincennes od 1968. do 1971. i na Paris VH-Jussieu od 1971. do 1978. Ta nova drutvena uloga rezultat je Certeauove nevjerojatno pod robne analize na licu mjesta, u razdoblju od svibnja do rujna 1968, tog vrtloga dogaaja, kao to se tada govorilo. U nizu blistavih lanaka, koji su takvi i dananjem itatelju, objavljenih u jezuitskom mjeseniku Etudes, vidovito je i produbljeno pisao o tom razdoblju neizvjesnosti, sklon promjenama, osloboen straha koji je paralizirao tolike njegove suvre menike.5On nije pokuao ponuditi ijeenja, niti postavljati konane dijag noze koje bi se odnosile na budunost, nego ponajprije shvatiti to se dogo dilo. Njegov predmet nije trulost vremena, zbrkanost politikog diskursa, jadikovanje jednih, prigovori drugih, nego skriveno znaenje onoga to se dublje, jo tajanstveno, potvruje kao bitno u velikoj pomutnji rijei. to to vrtloenje, taj nered rijei i barikada, ta pobuna i ti trajkovi kazuju o drutvu, o njegovim skrivenim odrednicama i njegovim izgledima? U rasko raku izmeu rijei i djela, za koji vjeruje da gaje nazreo6, Certeau ne vidi prijetnju, nego buduu mogunost. Iitava on u njemu poetke velike drutvene pustolovine i prepoznaje, nasuprot (svojem) narataju oeva, koji se nije znao ili nije mogao potvrditi u svom oinstvu, opravdana nestrpljenja narataja sinova koje ni osrednjost malih zadovoljstava, ni upravljanje drutvenim poretkom nisu mogli zadovoljiti. Svibanj 1968. ostavio je Michela de Certeaua zbunjenim, pogoe nim, promijenjenim, kao to je sam kazao. Taj e biljeg na njemu ostati zauvijek. Prema drugome njegovu iskazu, koji je skovao da bi opisao sa danje stanje u kranstvu, ti su dogaaji za nj bili utemeljiteljski, os nivaki raskol,7 ne stoga to bi elio napustiti, zaboraviti ih zanijekati 10

svoj dotadanji ivot, nego zato to e se nadalje njegovo znanje i duh mobilizirati na drukiji nain, u slubi napora za rasvjetljavanjem koji e postati prioritetom. Nadalje e se, kazuje on, morati vraati na tu stvar koja se dogodila i razumjeti emu nas je nepredvidljivome ona pouila o nama samima, to jest o onome to smo otad postali.8Taj je zadatak postao neodgodiv: Rasvijetliti m ije postalo nunou. Ne ponajprije za druge. Prije radi potrebe za vjerodostojnou.9To radikalno propitivanje on jo ne zna kako ostvariti, skanjuje se, tapka, trai polje djelovanja, orue ralambe, nain primjerenog pristupa. Razmilja o problemima kole, sveuilita, jezinih manjina, o onome to ini kulturu nekog drutva. Njego va misao pokuava prokriti put i otkriti predmet, a ve je ustanovila svoje pravo,indiskretno pitanje: kako stvarati sebeV, koje je odmijenilo ono to je dotad imalo presudnu vanost: Stvarati to i kako?.1 0U tom pitanju prepoznajem prvi oblik promjene kuta gledanja koji je u osnovi Invencije svakodnevice, gdje se pozornost premjeta od potronje proizvoda za koju se pretpostavlja da je pasivna, na anonimno stvaranje raeno iz prakse odmaka u koritenju tih proizvoda. Zahvaljujui tim originalnim stajalitima iznesenim u razliitim studijama objavljenim od 1968., Certeauu je bilo ponueno da bude iz vjestitelj s meunarodnog seminara u Arc-et-Senansu (travanj 1972), gdje se trebao pripremiti Helsinki sastanak ministara Europske zajednice (u rujnu iste godine) kako bi se utvrdila europska kulturna politika. Taj e posao biti odluni korak u kristalizaciji Certeauovih razmiljanja o kultu ralnim praksama. Godine 1974., on e pod znakovitim naslovom La Cul ture au pluriel (Kultura u mnoini)1 1sabrati izvjea podnesena u Arc-et-Senansu i radove slinih sadraja. Ve i sam naslov potvruje odbijanje jednoobraznosti koju eli provoditi upravna vlast u ime vieg znanja i za jednikog interesa. Preko sabranih tekstova moe se podrobno pratiti pro gram istraivanja iji e domet biti djelo Invencija svakodnevice. U to je doba, kao to je otvoreno obznanio, jasno zacrtan njegov teorijski zada tak: ne treba se zanimati za proizvode kulture to ih nudi trite dobara, nego za operacije u kojima se njima koristimo; valja se zaokupiti razlii tim nainima socij alnog obiljeavanja otklona to ga odreena praksa os tvaruje na nekoj danosti.1 2Nije vie vana i ne moe to vie biti znan 11

stvena kultura, blago preputeno tatini njezinih vlasnika. Jednako tako to ne moe biti puka kultura, naziv koji joj izvana prilijepila inteligen cija koja popisuje i uljepava ono to je vlast ve uklonila, jer i za nju i za vlast je ljepota smrti to ganutljivija i to je vie slave to se bolje zatvori u grob.1 3Nadalje, valja se okrenuti rasprenom bujanju anonimnih i propadljivih ostvarenja koja omoguuju ivot i ne kapitaliziraju se.1 4Polje je istraivanja ogranieno ako su teorijska sredstva da se na njemu djeluje jo slabo odreena. To e se polje odnositi na kulturalne operacije (koje) su pokreti. Da bi pak putanje /koje/ nisu neodreene nego nezamislive dobile status spoznatljivosti, valja im istraiti formalna pravila i moda litete.1 5 Kultura u mnoini ne moe o tome rei vie, a daljnji e radovi rasvijetliti vijugave putove taktikih lukavstava uvrijeenih praksi. Prilika za to ukazat e se zahvaljujui prijateljstvu i divljenju Augustina Girarda. Voditelj Slube za prouavanja i istraivanja pri Dravnom sekretarijatu za kulturu (tako je glasio naziv nadlene vladine ustanove), Girard je itao i razumio Certeaua. Poeo je time da osigura godinu dana njegove suradnje u a d hoc oformljenoj studijskoj upravi u sklopu Slube. To je iskustvo samo osnailo njegovo uvjerenje da je Certeau ovjek kakvoga treba, sposoban da definira problematiku istraivanja i djelova nja u kulturi potrebnu politikim initeljima i njihovim upravama kako bi usmjerili izbor ih obustavili proraunske prioritete. Otroumno i pravodobno prepoznavi prigodu, Girard u pravom trenutku podastire prijedlog Opem povjerenstvu za znanstvena i tehnika istraivanja (DGRST),1 6u kojemu je lan Upravnog odbora (na ijem je elu Paul Delouvrier), zaduen za zajedniko djelovanje na razvoju kulture. U lipnju 1974. godine poinju pripreme za VII. Plan, Odbor je u nedoumici, nema posve utvren prijed log koji bi ponudio generalnom zastupniku (Hubertu Curienu, bivem gene ralnom direktoru Dravnog centra za znanstvena istraivanja, CNRS-a, i buduem ministru Istraivanja u Vladi ljevice). Naime, ostalo je ras poloivih kreditnih sredstava namijenjenih istraivanju i valjalo ih je vrlo brzo iskoristiti, jer budetne slube odmah zaleuju neutroena sredstva. Girard podastire opsean dobro promiljen projekt, predlae da mu nositelj bude Michel de Certeau, dokazuje, uvjerava, pobjeuje. Vrlo brzo Cer-

12

teau dobiva narudbu da razradi sintezu buduih smjernica, konkretnih sluajeva i polja istraivanja (tako je glasila formulacija Odbora). Narudba dobiva svoj slubeni oblik u sklopljenom ugovoru za istraivanje nazvano Konjunktura, sinteza iprospektiva , koje je najprije trebalo trajati dvije godine, a potom je produljeno za jo godinu dana. Ugovorje sklopljen za razdoblje od 1974. do 1977., a konani prikaz obav ljenih radova podastrt je tek 1979, jer je u meuvremenu Certeau pre davao kao gost-profesor na enevskom sveuilitu 1977/1978, zatim kao redovni profesor na Sveuilitu San Diego u Kalifomiji, poevi od rujna 1978. Certeauu je preputen izbor sadraja i metoda rada predvienih ugo vorom, samostalno je preuzeo znanstveno voenje projekta i izbor surad nika. Povjerena mu je izrada planske obrade prospektive (tehnokrati su u ono vrijeme vjerovali u takvu vrstu diskursa) i dodijeljen jedan istraiva koji je na tome trebao raditi, ah je taj ubrzo napustio rad, a Certeau je sukladno propisima ugovora, osnovao malu grupu koja e raditi na kul turalnoj prospektivi, koja se prema svom znanstvenom opisu smatrala utopijskom literaturom (kao to stoji u nekom radnom dokumentu upu enom DGRST-u).1 7Kritiko iitavanje scenarija za budunost i gran dioznih projekata sistematike za koju se smatralo da treba uvesti red u opis sadanjosti i omoguiti predvianje budunosti pokazalo se razoaravajuim, siromanim po idejama, bogatim redundancy ama i standard nom retorikom, pa tako nagovijetena studija nee biti napisana. U meu vremenu, sreom, vjetar e promijeniti smjer i DGRST e prestati vjero vati u vanost takvih ljupkih naklapanja. Potpisani ugovor predvia da e se Certeau moi sluiti dokumen tacijom i iskustvima koja je prikupila Girardova Sluba. Ona je upravo bila objavila opirnu anketu o kulturalnim praksama,1 8 uz precizan i broj ano iskazan pregled naina kulturalne konzumacije i provoenja slobod nog vremena, po ivotnoj dobi, spolu, drutvenoj kategoriji, mjestu borav ka itd. Certeau je elio da se njegov projekt razlikuje od takvog tipa statis tikih ispitivanja uoavajui njihovu ogranienost na osnovi same prirode koritenih metoda. Nije on prezirao brojke, ah takav pristup proputao je sve to je njega zanimalo: pojedinane postupke i obiaje, njihovo po vezivanje i promjenjive putanje ispitanika. Uvod u Umijee injenja saeto 13

e i jasno izloiti tu kritiku. Statistika obuhvaa grau tih praksi, ali ne i njihovu form u ; ona utvruje koritene elemente, ah ne i ono izreeno radom na svoju ruku, zanatskom inventivnou, diskurzivnou koja kombinira sve te preuzete elemente i njihovo jednolino sivilo; tako statistiko istraivanje nalazi samo ono to je homogeno. Ono repro ducira sustav kojemu pripada (str. 43/4). Certeauova kritika polazi od promiljanja epistemologije povijes ti. Bio je on jedan od rijetkih povjesniara u svojoj generaciji koji su se u isti mah oduevljavah novim metodama, koji su imah smjelosti primijeniti ih i koji su kritiki pristupah njihovim odrednicama i ogranienjima. Tako nije podlegao sirenskom zovu kvantitativnog ili modernistikim za vodljivostima informatizacije; moda gaje ljubav prema tekstu (i svijest o raznolikosti metoda iitavanja) zatitila od suvremenih iluzija. Jednako tako, uspio je ne podlei suprotnom opredjeljenju koje je sustavno pod cjenjivalo koritenje broja, raunala, formalizaciju. Napokon, njegova je lucidnost, vjerujem, bila plod njegova filozofskog obrazovanja i zanima nja za epistemologiju. Odatle njegovo inzistiranje na injenici da je jedina vrijednost i mjerodavnost brojanih danosti u okolnostima u kojima su prikupljene. Bile obraene runo ih podvrgnute sofisticiranijoj obradi stroja, danosti ostaju to to jesu u trenutku njihova proizvoenja kao takvih; nji hova kvaliteta i informativno znaenje razmjerni su onima postupaka ome ivanja i konstruiranja kategorija koje su ustrojile tu proizvodnju, pa jedne vrijede koliko i druge.1 9Povjesniar Certeau bio je oboruan potrebnim da odoh iluziji znanstvenosti koja se oslanja na brojeve, slike i postotke. Ana litiar kulture nije vidio nijednog razloga da na jednoj strani prihvati ono to je na drugoj otklonio. Nakon to je odredio okvir svog istraivanja s obzirom na ugovor sklopljen s DGRST-om, Certeau mu nastoji odrediti cilj i glavne smjer nice. Radni dokument, koji je poslao naruitelju u veljai 1975, naglaava zajedniku i svakodnevnu kulturu kao usvojenu (ili iznova preuzetu), konzumaciju ili recepciju shvaenu kao nain prakse te napokon nunost razrade modela analize koji bi odgovarah tim putanjama (ili nizovima operacija koje se jedne za drugima artikuliraju u vremenu). Na taj je nain utvreno polje predmeta, linija propitivanja, teorijski zadatak. Tekst 14

kazuje da valja zacrtati teoriju svakodnevnihpraksikako bi se iz njihova agorenja izluili naini injenja koji su, prevladavajui u drutvenom ivotu, esto tek otpori ili inercije u odnosu na razvoj sociokulturalne proizvodnje. Najvanije od onoga o emu e biti rijei u Invenciji svakodnevice ')2&no ']Qnaznaeno, a opi uvod u Umijea injenja nee rei nita vie doli da lukavstva potroaa u krajnjoj liniji tvore mreu antidis cipline koja je predmet ove knjige (str. 39). Jedini novi termin, antidisciplina, pojavio se od 1980. nadalje, kao jeka, dakako, na rad Michela Foucaulta ija se glavna knjiga (prema Certeauovu miljenju)5rve///er (Nadzirati i kanjavati) pojavila 1975. i odmah pobudila veliko zanimanje.20Pa ipak, nije sasvim tono rei da postoji neka oevidna bliskost izmeu dva djela, koja je uostalom i bila osporena,2 1 bliskost na osnovi koje bi Certeau napisao Umijea i njenja kao odgovor i u suprotnosti prema Foucaultovoj ralambi, jer su velike Certeauove teme bila jasno naznaene u njegovim tekstovima nastalima prije itanja djdaNactirati i kanjavati. Tako se on u svom ijeniku koristi pojmovima strategija i taktika ve u lanku objavljenom u travnju 1974., a taj rjenik ustrojuje unutarnju dokumentaciju rada napisanu za DGRST, u fazi utanaivanja ugovora u lipnju 1974. ih u dopisima upue nim u isto vrijeme onima koje je namjeravao okupiti u prvome krugu sugovornika (o kojima e jo biti rijei).2 2Ah, istina je daje pozivanje na Foucaulta prilino zastupljeno u djelu iz 1980. U kvantitativnom smislu, Bourdieu je tu jednako prisutan, ako ne i neto vie.2 3 Dvojica autora us tvari su tretirana na slian nain, dijele oni jednaku ulogu autora snanih teorijskih iskaza, njihovo e djelo Certeau pomno iitavati, s udivljenjem i potovanjem, o njima e brino raspravljati i naposljetku se od njih odvo jiti. Promatrani zajedno, Foucault i Bourdieu su u teorijskom smislu suprotstavljene linosti iz razloga koje rasprava o njihovim postavkama ne uspijeva dovoljno objasniti. Naime, na djeluje razlika koja prethodi teo riji, razdaljina koju bi se moglo nazvati nesrodnost po izboru i koja ne prijei zanimanje ih oaranost suprotnim postavkama. Pritom imam na umu neto svojstveno ukupnom nadahnuu neije misli, njegovu stilu, navlastitom tonalitetu, rijeju pretpostavke koje ne proizlaze iz kritike 15

svijesti autora i nikad nisu ekspiicitno iznesene, ali u kojima se korijeni ono to odreuje neiji nain opstojnosti u svijetu i nain da se svijet uini razumljivim. To se odnosi na ustroj unutarnjih snaga koje upravljaju ekonomijom neije misli, odreuju njegova opredjeljenja i sumnje.2 4U Michela de Certeaua uvijek je prisutan neki optimistiki zanos, velikodu nost inteligencije i povjerenje u drugoga na nain da mu se nijedna situa cija ne nadaje a priori kao konana ili bezizlazna. Kazali bismo da pod masivnom stvarnou vlasti i institucija i nemajui iluzija o njihovu funk cioniranju, Certeau uvijek razlikuje neki brownovski pokret mikrorezistencija, koje pak utemeljuju mikroslobode, mobiliziraju nepredvidljive snage, skrivene pod izgledom obinih ljudi, ime se pomiu istinske gra nice preuzimanja vlasti nad anonimnom gomilom. Certeau esto govori o toj inverziji i subverziji najslabijih, primjerice, u vezi s junoamerikim Indijancima, prisilno podinjenim kranstvu od strane panjolskih kolo nizatora. Iako se izvana ini da su se posve podredili i pomirili s oekiva njima osvajaa, ustvari oni su metaforizirali vladajui poredak slijedei svoje zakone i predodbe u drugom registru, u sklopu vlastite tradicije. Ta razlika koja prethodi teoriji proizlazi iz etikog i politikog uvje renja, hrani se estetikom senzibilnou koja se u Certeaua izraava preko sauvane sposobnosti za oaranost. Svakodnevica je posuta udesima, taloinom jednako zasljepljujuom (...) poput one pisaca ih umjetnika. Nemajui vlastita imena, na svim se vrstama jezika upriliuju povremene sveanosti koje se pojave, nestanu i iznova ponu.2 5 Michel de Certeau vidi posvuda udesa jer ih je spreman vidjeti, kao to je Surin u 17. stoljeu bio spreman susresti neukog konjuarskog momka koji e mu govoriti o Bogu s vie snage negoli svi autoriteti Svetog pisma ih Crkve.2 6Njegova nevjerica u dogmatski poredak, kakav uvijek nastoji ustrojiti vlast i nje zine ustanove, pozornost to je pridaje unutarnjoj slobodi nekonformista, ak i ako su prisiljeni na utnju ih izvru i obilaze nametnutu istinu, njegovo tovanje svakog otpora, ak i onoga najmanjega, i oblika pokretnosti to ga taj otpor omoguuje, sve to pospjeuje snano Certeauovo uvjerenje u izigravajuu slobodu praksi. Stoga je prirodno da uoava mikrorazlike tamo gdje toliki drugi vide poslunost i jednoobraznost; prirodno je da se njegova pozornost usredotouje na i najmanje prostore igre koje utljive i 16

istanane taktike uvlae, kao to voli kazati, poigravajui se dvama znaenjima toga glagola, u nametnuti poredak. Pritom je malo vano da se taj poredak danas odnosi na potrone proizvode koje nudi masovna raspo djela u elji da privoli mnotvo na koritenje nametnutih obrazaca potro nje, dok se juer isto pokuavalo s poretkom dogmatskih istina u koje je trebalo vjerovati i slijediti obrede njihovih proslava. Mehanizmi otpora isti su u svim razdobljima, u svim poretcima, jer na snazi ostaje ista ne ravnomjerna podjela snaga i isti postupci izigravanja preostaju slabima kao krajnji izlaz, kao i tolike dosjetke i lukavstva pradavne inteligencije, ukorijenjene u prolost vrste, u dalekih pretea ivih bia, u povijesti biljaka ili ivotinja - za Certeaua neoekivana aristotelovska tema, koji je inae poetsko pismo platonske filozofije pretpostavljao naturalistikoj logici antike Grke. Svoje stajalite Certeau saima u dosjetci koju valja shvatiti oz biljno: Uvijek je dobro prisjetiti se da ljude ne treba smatrati idiotima (str. 265). U tom povjerenju u inteligenciju i inventivnost onih najslabijih, u krajnjoj pozornosti spram njihove taktike pokretljivosti, u potovanju prema slabima, bez vlasnitva i mjesta, sposobnih da opstanu lieni svega naspram strategije monih, vlasnika pozornice djelovanja, zacrtava se neka politika koncepcija djelovanja i neravnomjernih odnosa izmeu vlasti i podanika. Ovdje mi se ini da prepoznajem trag nekog lojolistikog poima nja djelovanja. Pritom ne mislim na sadraj politikog stajalita odree nog odnosom prema vremenu, mjestu, situaciji, nego na sama sredstva djelovanja koja Ignacije de Loyola pokree u svojim naelnim iskazima (primjerice, naputci Duhovnih vjebi ili propisi Konstitucija). To je poima nje djelovanja kod Michela de Certeaua neodvojivo od pozivanja na kakvo umijee, kakav stil, dva jednako bliska pojma jezuitskoj kulturi u raz doblju renesanse. Oba su posluila Certeauu u Umijeu injenja za razu mijevanje kulturalnih praksi, kao to su mu u drugoj prigodi posluili za tumaenje mistikih tekstova. U obinoj kulturi, kazuje on, poredak se odigrava preko umijea, naime izigrava i vara; u odluke institucija uv lai se na taj nain stanoviti stil drutvenih razmjena, stil tehnikih inova cija i stil moralnog otpora. Drugim rijeima, ekonomija d a rd \ estetika udaracd i etika tvrdoglavosti", tri kvalifikativa koja zaokruuju razvoj 17

obine kulture i s punim pravom podaruju praksama status teorijskog pred meta. Preostaje jo pronai nain razlikovanja naina injenja, promi ljanje stilova djelovanja, to jest, uspostavljanje teorije praksi. Da bi se ostvario taj teki zadatak, prikupljeno je mnotvo znanja i metoda, primijenjenih sukladno razliitim procedurama, izabranih prema razlici u praksama o kojima je rije. Ali Certeau pazi da ukloni svaki ne sporazum u vezi sa svojim namjerama, on ne eli ponuditi ni povijest teorija o praksama, ni uspostavljanje neke semiotike koja bi smjerala ispunjenju sna 18. stoljea da se napokon izradi potpun i sustavan opis umijea. On se ograniava na predlaganje nekoliko naina miljenja sva kodnevnih praksi potroaa, pretpostavljajui otprve da su one taktike vrste. U toj nakani, obvezna je ralamba na tri razine: modaliteti djelova nja, formalna pravila praksi, vrste zahvata odreenih nainima injenja. Svaki se teorijski iskaz odmah provjerava u konkretnoj praksi, jednom je to hodanje gradom, drugi put opis mjesta stanovanja, trei put tiho itanje. Nije rije o tome da se izradi jedan opi model kako bi se u taj kalup izlila ukupnost praksi, nego naprotiv o utvrivanju shema djelovanja i traenju ima li meu njima zajednikih kategorija i bi U se pomou tih kategorija moglo izvijestiti o ukupnosti praksi. U svom preklapanju s konkretnim predmetom, analiza je ovdje hotimice prisiljena na neprestano dolaenje-odlaenje od teorijskoga konkretnome, potom od posebnoga i sluajnoga do opega. Certeau to jasno kae u vezi sa itanjem koje mu je sredinja paradigma, ta analiza praksi sastoji se u dolaenju i odlaenju, naizmjence uhvaena (...), radosna, pobunjenika, nestalna, po uzoru na pokretnu stvarnost koju pokuava obuhvatiti. Kako bi ostvario taj ambiciozni i sloeni program istraivanja, Michel de Certeau pokuao je organizirati tri skupa razgovora, razliita kruoka s odjelitim ulogama, ali sa zajednikim tokama, a pojedini su lanovi naizmjence odlazili s jednoga na drugi. Prvi kruok po krono lokom redu poeo je s radom u lipnju 1974. Certeau je u njemu, uz neko liko iznimaka, okupio mlade istraivae koji su jo studirah ih su netom diplomirali, koji jo nisu stekli neki institucionalni status ih su tek zapoeli istraivaki rad na polju prehrane. Oni najiskusniji u prosjeku nisu bili stariji od trideset godina, a veina nije imala vie od dvadeset i pet godina. 18

Poetni prijedlog bio je upuen Marie-Pierre Dupuy, Marie Fenier, Domi nique Julia (koja se zahvalila na pozivu, jer je bila zaokupljena svojim povijesnim radovima), Patricku Mignonu, Olivieru Monginu, Isabelle Orgogozo i meni; u srpnju, prvom kruoku pristupaju Thomas Gunther (ameriki student), Pierre Mayol i Pierre Michelin: kruok se nee dalje iriti, moda i zbog svoga povremenog odravanja. U cirkulamom pismu, Michel de Certeau predlae sugovornicima koje je izabrao promatraku i angairanu praksu u jednoj etvrti Pariza koju su zajedniki trebah istraiti. Ali, naglasio je da nije rije o tome da se poveu u neku zajednicu (ka kva je ustanovljena u ezdesetim godinama, a san o komunama jo je bio privlaan), niti da osnuju neku zatvorenu skupinu. Naprotiv, pie, naa je grupa otvorena drugima za koje mislite da bi mogli biti zainteresirani, mi predstavljamo jedno prijelazno stanite kroz koje se prolazi, iz kojeg se izlazi jednako prijateljski kao to se u nj ulazi.2 7elio je ustvari surad niki rad, sueljavanje iskustava i angamana s mladim naratajem, ali nije elio da ta pustolovina dovede uspostavljanju nekog sklonita niti osnivanju sekte, makar i u mislima. Od takvih je opasnosti titio sebe i grupu, poznatu pod neodreenim i rijetko koritenim nazivom eksperi mentalne grupe, odbijajui da postane njezinim karizmatskim voom ih mudrim uiteljem okruenim svojim uenicima.2 8 Iako je ivot prvog kruoka bio kratka vijeka, odjek tog prijedloga nalazimo iskazan gotovo istim rijeima na poetku Umijea svakodnevnog, ija su dva toma, napisana zajedno sa suradnicima, omoguila pluralizaciju istraivanja, i susret nekolicine prolaznika, ne uspostavljajui neko vlastito mjesto, niti mu je eljom bilo prikupiti blago ijim bi on ostao vlasnikom. Naprotiv, ta preplitanja u prolazu nipoto ne tvore omeen prostor, nego utiru, nadam se, nae putanje gubljenja u mnotvu (str. 33/4). Prvi kruok radio je od hpnja 1974. do proljea 1975, njegovo je djelovanje ispotiha jenjavalo, raspustio se dogovorno. Sudionici, od kojih je svaki sa svoje strane bio u upleten u svoje mree, poslove i angamane, nisu znah ih nisu mogh pronai zajedniko mjesto ulaganja i traganja, budui da su im prakse i interesi vjerojatno bih odve razliiti da bi se mogh usuglasiti u jednom projektu. Moda im je zajednika bila jedino nestrpljivost svojstvena generaciji i osobna povezanost s Michelom de 19

Certeauom, to je bilo premalo da grupa ostane na okupu s obzirom daje njezin osniva odbio da joj bude razlogom opstanka i poveznicom. Moda je Certeauov zahtjev bio ambivalentan i stoga to je dopustio da se kruok razvodnjuje u mjeri u kojoj je postajao svjesnim te ambivalencije (mislim na ambivalentnost njegove uloge u grupi koju je osnovao, ali je odbio postati njezinim polom privlanosti i razlogom postojanja). U svakom slua ju, nakon nekoliko mjeseci postalo je oevidno daje zajedniko ukljuivanje u jednu etvrt bilo tek san i da e takvim i ostati. Drugi initelj toga tihog rasputanja bila je vanost to ju je ubrzo zadobio drugi kruok i vital nost kojom je zraio. Od prvog su kruoka meu lanovima preostale snane, ali razliite veze, trajno suuesnitvo i nastojanje na potrebi bav ljenja konkretnim sluajevima kako bi se sainio njihov opis ili histori ografija, formulacija kojom se esto koristio Certeau u internoj doku mentaciji prvog kruoka. Prvi kruok nije bio beskoristan budui da je okupio ljude koji se, uz rijetke iznimke, poput nerazdvojnog dua Mignon i Mongina (ija je slinost patronima, kazah bismo, zacementirala trajnost odnosa), prije nisu poznavali; osim toga, izvrne suradnike istraivanja naposljetku je Certeau izabrao upravo meu lanovima pr vog kruoka, to su neki drugi lanovi doivjeli kao stanovito zapostav ljanje, o emu su me obavijestili mnogo godina kasnije. Drugi kruok razgovora bio je seminar 3. godine koji je na kate dri Antropologije Sveuilita Paris VII-Jussieu drao Michel de Certeau od 1974. do 1978. godine sve do predavaeva konanog odlaska u Kalifomiju. Bilo je to pravo sidrite pothvata, izvanredno mjesto na kome se uilo, suprotstavljalo steeno znanje i pitanja, crpilo teorijske sheme, obra zovalo se na irokom polju drutvenih znanosti, u sklopu francuske tradi cije, ah i upoznavalo s novijom stranom, europskom i amerikom proiz vodnjom. Tamo se svaki prijedlog podvigavao zajednikoj kritici, ah i shva ao ozbiljno, jer se a priori svako teorijsko stajalite moglo iznijeti pod uvjetom daje bilo argumentirano i stavljeno na konkretnu provjeru. Cer teau je esto spominjao osporavanje Popperovih teorija kao kriterija znanstvenosti, ah se njima i nadahnjivao, iako inae nije bio njegov pristaa (previe je u prolosti itao Hegela, odve gaje tih godina zanimao Witt genstein da bi nasjeo Popperovim pretenzijama). Na seminaru se nepri 20

strano raspravljalo o svim fazama istraivanja, od prvih jo sirovih teo rijskih pretpostavki, s kojima se polazilo u ispitivanje nekog terena, do posljednjih tumaenja, u kojima su se uobliavali dobiveni rezultati. Sve se odvijalo u klimi intelektualne slobode ijednakosti svih namjernika, nesi gurnih pripravnika i iskusnih istraivaa, koje se sve slualo i s njima raspravljalo. Nije tamo bilo nikakve ortodoksije, nije se nametala bilo kak va dogma, a jedino pravilo (implicitno, ali snano) bila je elja za rasvjet ljavanjem i zanimanje za upoznavanje konkretnog ivota. udesnije i nitelj pri svemu tome bila injenica daje na tom mjestu vladala intelektu alna klima, neka vrsta radosti u radu kakve nikad nisam susrela u znan stvenim ustanovama. Bila je to neka vrsta gaza, a osobu koja gaje naumila prijei hrabrilo se, vodilo, da bi se potom vodi sklonio u stranu, a svakoga se jednako paljivo slualo, s istom toplinom, usredotoenom pozornou, svakoga primalo kao jedinstvenog, nezamjenjivog sugovornika, s krajnjom zatajnou, punom potovanja.29 Na tom mjestu raznorodnih, pokretnih stanara, koje je privlailo strance, vladala je neka udna mjeavina bliskosti i uvanja razdaljine u odnosu na odgovornu osobu, raspoloivosti prema svakome i suzdranosti koja je u isti mah izbjegavala familijarnost, mimikriju ih stvaranje pokor nosti. Na tom se mjestu boravilo u prolazu, a potom nastavljalo svojim putem, kojiput se vraalo nakon duljeg izbivanja, kao to jedan psihoana litiar doe drugome na kontrolni pregled u tekom trenutku. Tajnu tog naina injenja, koji je oslobodio talente tolikih studenata (o emu svjedoe brojni poslijediplomski radovi i radnje polaznika seminara 3. godine), Michel de Certeau ponio je sa sobom u Kalifomiju,3 0ah je njegov vidljivi odraz sauvan i u Invenciji svakodnevice podarujui djelu neku posebnu dra. U osnovi, drugi kruok bilo je mjesto eksperimentiranja i komora odjeka u kojoj su se oblikovale i u razliitim kontekstima provje ravale teorijske postavke Umijea injenja , na raskriju brojnih ispitiva nja terena u i izvan Pariza. Seminar nije proizveo vlastite teorijske postavke, koje su u bitnim crtama, kao to sam naznaila, ve bile prisutne u Certeauovu djelu izmeu 1968. i 1974., ali bilo je to pogodno mjesto za nji hovo dotjerivanje i konano oblikovanje.

21

Trei kruok inila je mala ograniena i stabilna grupa ljudi, u kojoj su bili neposredni suradnici spomenuti u ugovoru sklopljenom s DGRST-om. Ponajprije tu smo bili Pierre Mayol i ja, potom, u posljednjoj fazi rada, Marie Ferrier. Pierre Mayol se odmah opredijelio za temu prakse grada, u odnosu izmeu etvrti i privatnog prostora stanovanja. Njegova je suradnja bila dragocjena, jer je u pariku skupinu, etvrt gradskog stanovnitva, unio razliku uvrtavanjem provincije, donijevi materijale svoga dijagonalnog istraivanja koje je pratilo tri narataja obitelji cijelo vrijeme vezane uz etvrt u kojoj je ivjela. Predmet moje suradnje najprije je bio zadatak koji mije povjerio Certeau, a nadao se nai u logici djelovanja (o mom dotadanjem radu imao je neodreena saznanja iz krugova semiotiara i lingvista Chomskijeve kole) teorijski model koji bi bio primje njiv na praksu. Prilino sam brzo dola do dosta negativne dijagnoze koju je on prilino teko prihvaao u ime logike istoe. Tada sam svoje ispitivanje proirila na logiku vremena, modalitete i norme, u nadi da u tu pronai neku vrstu i preciznu jezgru ako ne za analizu praksi, a ono ba rem iskaza koji se na njih odnose. U drugoj fazi tog razmiljanja, poela sam prouavati artikulaciju izmeu formalnog i prirodnog jezika, s poseb nim osloncem na veoma razliite Wittgensteinove postavke (u isti mah prvi i drugi Wittgenstein) i one logiara Hintikka. Dijelovi tog rada bili su ukljueni u I. dio Umijea ivljenja. Namjera mije bila izraditi posebnu tehniku studiju o pitanju logika i naina na koje one izlistavaju jezine iskaze, ah kad su 1979. bila dovre na dva toma, Michel de Certeau i ja odluili smo objaviti ih ne ekajui dovretak treega, koji smo namjeravali posvetiti problemu tih logika i pitanju jezinih praksi; taj smo posljednji dio trebah on i ja napisati etveroruno. Projekt smo najprije nazvali Logike i lukavstva, (Logiques et ruses, u dokumentaciji nastaloj u meuvremenu za DGRST), potom Rei drugo (Dire l 'autre\ po objavljivanju djela 1980.), da bi konani naslov bio Umijea kazivanja {Arts de dire). Nakon 1980. u vie smo navrata raspravljah o projektu, preraivah ga, pokuah utvrditi vrijeme potrebno za njegovu izradu, a Certeau mu je posvetio i neka svoja predavanja i seminare u Kahfomiji. Ah, on je bio zaokupljen svojom povijeu misti ka, a ja povijeu logike i jezika renesanse, vrijeme je pretjecalo, pa tako 22

trei svezak nikad nije ugledao svjetlost dana.3 1 Certeau je izrazio aljenje zbog toga, kao i zbog, kao to se izrazio, izostalih poglavlja u Umijei ma injenja koja bi se odnosila na pamenje i muzeologiju, govorila o vjerovanju (tema je u obrisima prisutna u 13. poglavlju), o muenju, te napokon o znanstvenosti (dosje na kojemu smo mnogo radili zajedno, a ja sam svoj dio objavila u razliitim lancima, primjerice, uEspritu, u razdob lju izmeu 1974. i 1981.). Ali, uskoro je moj rad u treem kruoku zadobio neoekivani obrat. Na se trio okupio na tjednom sastanku, naime pokuaju teorijske ralambe konkretnih praksi. Primijetila sam da su ene zaudno izostav ljene u toj konkretnoj glazbi, pobunila sam se, navodila razloge (bilo je to vrijeme feministikog osvjetavanja) i bila toliko uvjerljiva da smo odlui li ispraviti taj ozbiljni propust, makar se zbog toga svi drugi poslovi zaus tavili. Bila sam zaduena brzo odrediti predmet, teren, metodu, jer je ve bilo proljee 1976, vrijeme je istjecalo, DGRST je traio rezultate. Nakon razmiljanja i razliitih rasprava, izabrala sam kuhinju, zbog toga to se u njoj namiruju prvotne potrebe, zbog njezine sposobnosti da se nosi sa svim raskolima i zbog njezina osobitog odnosa premaprigodi i okolnosti, dva ma pojmovima koji su postali sredinjima u naem razumijevanju prak tiara. Da bi se upoznalo nae svakodnevne pokrete u skrivenim pojedi nostima, eljeli smo sa enama razliite dobi i poloaja povesti razgovore koji bi se temeljili na shemi dovoljno rastezljivoj da omogui usporedbe, a da odgovori pritom ne budu stereotipni. eljeli smo u razgovoru stei po vjerenje osoba kako bi one progovorile o svojim uspomenama, strahovi ma, o onome to preuuju, cijeli jedan neizreeni svijet radnji, odluka i osjeaja koji u tiini upravljaju obavljanjem svakodnevnih praksi. Taj nain davanja rijei obinim ljudima bio je jedna od osnovnih nakana istraivanja, a on je iziskivao da se pozornost pri odvijanju razgovora us mjeri na to da naa uloga u njemu nikad ne bude voditeljska, uz prisutnost neuobiajene empatije. Taj je posao ponuen Marie Ferrier, koja se tada upravo trebala vratiti iz Grke, gdje je dugo ivjela i radila, i koja je bila lanicom prvog kruoka za njegova kratkog odravanja. Ona je ponudu prihvatila, posta la stalnom suradnicom i obavljala taj posao do 1977, a umjela je sa svojim 23

sugovoraicama povesti razgovor nevjerojatne slobode, bogat neoekivanim podacima. Drugi kruok, na mali trio prije dolaska Marie, dugo je raz miljao o tehnikama promatranja-sudjelovanja i voenja produbljenih razgovora, u odnosu na klasine antropoloke metode i u odnosu na za hvaljujui lingvistici ponovno otkriveno znaenje razlike izmeu usme nog i pisanog. Marie Ferrier se tako u svom radu koristila naim prethod nim teorijskim istraivanjima, kojima se koristio i Pierre Mayol u svom prouavanju etvrti Croix-Rousse u Lyonu. Tako je bilo odlueno da se u
2.

tomu in extenso objavi jedan intervju iz svake serije (etvrt, kuhinja)

kako bismo svjedoili bogatstvu govora obinih ljudi potrudimo li se po sluati ih i potaknuti ih da se izraze.3 2 Trio, koji je na taj nain postao kvartet, nije gubio iz vida prvotnu namjeru pothvata, opovigavanje klasi nih teza o pasivnosti potroaa i omasovljenju ponaanja. Spominjanje tih triju krugova sugovornika nije dostatno za obja njenje na koji se nain istraivanje oslanjalo na konkretna iskustva steena u razliitim sredinama. Valja tome jo pridodati i doprinos istraivanja voenih u inozemstvu. U razdoblju od 1974. do 1978. godine Michel de Certeau stalno je putovao, bio pozivan da dri predavanja, sudjeluje, nad gleda brojne istraivake programe ili drutvene akcije, i te je prigode iskoristio za prikupljanje dojmljive dokumentacije o problematici, meto dama, kulturalnim i drutvenim eksperimentima.3 3 Neki od tih njegovih boravaka trajali su dulje (jedno tromjeseje) i omoguavali mu da neposred no sudjeluje u konkretnim eksperimentima, drugi krae, ostavljajui mu tek vremena da odslua i raspravlja o izvjeima drugih istraivaa. Na taj se nain uspostavila mrea neslubenih i aktivnih istraivanja od Europe do Amerike, kojoj je on bio glavni pokreta, zahvaljujui golemoj prijepisci to ju je nadasve redovno odravao, uvijek u osobnu obliku, us prkos gomili svojih zadataka i brojnim putovanjima. Doprinos te neslubene mree posvuda je vidljiv u Umijeima injenja, bilo daje rije o pothvati ma brazilskih narodnih junaka, o opisu usmene kulture u Danskoj, o gra evnom prostoru amerikog grada ih o nainu na koji Njujorani opisuju svoja stanita. Pa ipak, ti elementi, sjeanja i svjedoanstva iz drugih sre dina nemaju ulogu dekorativnih umetaka ili egzotinog dodatka, oni su

24

uvijek sastavni dio same analize i slue teorijskom cilju koji objedinjuje pothvat To raznoliko i mnotveno kolanje diljem drutvenog tkanja obu hvaalo je i prostor izvan Francuske, a u Francuskoj je imalo svoje ekvi valente u najrazliitijim drutvenim skupinama: skupine graana iz iste etvrti koji su se borili protiv velikih urbanistikih zahvata to ih je pokua vala provesti tehnokratska vlast, odgojno osoblje u zatvorskim sredinama ili u osiromaenim predgraima, udruga za pomo useljenicima, arhitekti odgovorni za gradnju novih gradova u Parikoj regiji, mlade ene koje su istaknule elju da same odluuju o svom zdravlju, manjine koje se bore da sauvaju neku tradiciju i regionalni jezik naspram centralizirajue i unificirajue drave itd. Sva ta iskustva, ti susreti, ti tekstovi i rasprave, a takoer i cijela gomila broura, povremenih publikacija i izvjetaja o ispi tivanjima koje su proizvodili majuni kanali, svi su ti mlazevi vode naplavili razmiljanje obogativi ga na isti nain kao i obilje znanstvene lite rature i sive literature naslagane u istraivakim centrima i upravnim slubama. Svim tim izvorima, kao i svim tim sugovornicima, Michel de Certeau u djelu Invencija svakodnevice mnogo duguje, iako se trag njiho va doprinosa utopio u masi prikupljene grae. Certeau je znao koliko im u tom smislu duguje, a njima su i posveene stranice na kojima se govori o kolektivnoj dimenziji svakoga znanstvenog rada; na njih se i odnosi po sveta kojom poinje I. dio: Ovaj je esej posveen obinu ovjeku. Zajed nikom junaku. Rasprenoj osobi. Neizbrojivu hodau. (str. 55) Sluaj (je li doista o njemu rije?) je htio da ja nadzirem objav ljivanje prvog izdanja iz 1980. dok je Michel de Certeau predavao punu satnicu u Kalifomiji. I evo sada, deset godina poslije, i gotovo pet godina od smrti njegova autora, iznova uranjam u tekst Umijea injenja kako bih podrobno pripremila drugo izdanje. U prvu objavljenu verziji unijela sam nekoliko manjih izmjena, bilo da bih ispravila tipografske greke iz ranijeg izdanja (iji materijalni uvjeti proizvodnje nisu omoguili savreno predstavljanje tiskanog tek sta), bilo da bih unijela kasnije ispravke koje je oznaio Michel de Certeau na svome primjerku knjige. Tako su izbaena neka nepotrebna ponavlja

25

nja izmeu razvoja analize i opeg uvoda koji je napisan kasnije kako bi se DGRST-u objasnila priroda dobivenih rezultata. Isto tako, ispravljene su manje pogreke ili nepreciznosti koje smo uoili pri ponovnom iitavanju s prevodiocima djela (na ameriki engleski 1984, na japanski i pan jolski 1987, na njemaki 1988). Kao to je autor odluio 1984. pri pripremi amerikog izdanja, tekst predstavljanja cjeline dobio je novi naslov, opi uvod, sukladno svojoj ulozi. U biljekama tog uvoda izbacila sam tri napomene koje su navjetavale dodatna budua istraivanja, za koje danas znamo da nikad nee ugledati svjetlost dana; ona su se odnosila, kao to sam ve naznaila na logike, jezine prakse i na prospektivu. Umetnula sam nekoliko biljeaka unutar stranica, uvijek popraene mojim inicijalima, kako bih pridodala manja objanjenja i prevela navode sa stranih jezika. Bavei se tim manje vanim poslom, uoila sam da su navodi, kojih je est, na est stranih je zika (njemaki, engleski, panjolski, talijanski, latinski, portugalski). Taj omjer nije bio svjestan, ali svidjela mi se znakovita uloga sluaja, i ovom prigodom, koji odaje (Michel de Certeau se uvijek volio poigravati dvo strukim znaenjem toga glagola) kolanje od Europe do Amerike, od Sta rog do Novog svijeta, slino onome to je Francois Hartog veoma sretno nazvao pisanje putovanje.3 4U pozivanjima u biljekama, povezala sam i upotpunila bibliografske podatke. Pri navoenju Certeauovih tekstova, svaki sam put spomenula najnovije izdanje ih zbirku u kojoj su prikupljeni neko raspreni lanci. Takoer sam dodala kazalo navedenih autora kako bih omoguila ukriena putovanja. itanje kazala uvijek je pouno i indiskretno, ono ra svjetljuje tajne nastajanja teksta. Ono vodi zakljuku (to ne iznenauje pozornog itatelja) daje Freud autor iji se doprinos najee i neosporivo spominje u knjizi, i koji je prisutan od poetka do kraja, to je naposljetku i prirodno odavanje poasti nadasve lucidnu autoru Psihopatologije sva kodnevnog ivota( 1901). Uz Freuda, najdublji utjecaj nije bio ni Foucaultov, ni Bourdieuov, ije se postavke odmjeravaju i propituju u istom poglav lju, ni onaj Detiennea i Vemanta ije je grko lukavstvo bilo kljuno u objanjenju lukavstava praktiara, ni onaj Levi-Straussa ije su kune radinosti bile rasvjetljujui initelj, nego utjecaj Wittgensteina, kojemu 26

se odaje najvea poast:

to djelo raspreno i strogo koje kao da nudi

filozofijsko proienje suvremenoj znanosti o obinome. Nastavak ka zala pokazuje u kojoj mjeri je misao Michela de Certeaua, koja je sazri jevala zahvaljujui doprinosu antropologije, povijesti, lingvistike ili soci ologije, bila strukturirana ponajprije svojim filozofijskim izvoritem. Cjelokupna je filozofska predaja dala svoj doprinos: antika s Heraklitom, Platonom i nadasve Aristotelom; moderno doba s Hobbesom, Descartesom, Pascalom, Diderotom, Rousseauom, Kantom i Condillacom; 19. stoljee s Hegelom, Marxom, Nietzscheom ili Peirceom; nae stoljee s Wittgensteinom, Heideggerom, Quineom, engleskom analitikom filozo fijom i njezinom francuskom inaicom, milju Merleau-Pontya, Deleuzea, Lyotarda ili Derridaa. alim to nisam mogla uvrstiti u kazalo i niz legendarnih ili fik tivnih linosti, junaka grkih mitova ili onih proizalih iz iskaza pacijena ta dr. Freuda, toga modernog mitotvorca. Oni nisu autori. Ali njihova zbijena eta prelazi s kraja na kraj Umijea injenja , kao to su to neko uinili nestali filozofi i pjesnici u Danteovim spjevovima, jednom mogui akteri, drugi put metaforiki nositelji znaenja. Antigona, Snjeguljica, Pepeljuga, Dedal ih Dear, Dora, mah Hans, Emile, Figaro, Don Juan, Lady Macbeth, Edip, Robinson u pratnji Petka, Scapin, Ulrich i toliki drugi napuuju te stranice. Arhetipski likovi s posredovateljskim ulogama, obav ljaju oni prijelazne faze izmeu poznatih autora; pojedinci zvani i ugledni, i anonimno mnotvo dosjetljivih i lukavih praktiara, nepoznatih proiz voaa, pjesnika u svom poslu. Njihova nazonost podaruje tome djelu izvan svih anrova duboku ovjenost, poetsku gustou gdje se prepozna je umjetnik, besumnje jedan od najveih u naem vremenu, zahvaljujui trajnom kontrapunktu izmeu strogosti pisanja i bogatstva metafora koje mu podaruju ivost.3 5 Djelo jezuita koji je postao zvjerokradica,3 6 ne moe se pripisati ni jednome anru, ni jednoj disciplini, te mu uspijeva vragometm pothvat da in itanja, olienje pasivnosti za tolike promatrae i uitelje, prometne u olienje djelatnosti prisvajanja, proizvodnju neovis nu od znaenja, naime paradigmu taktike djelatnosti.3 7 Pohvala sjeni i noi (obina inteligencija, prolazno stvaralatvo, prilika i okolnost), to filozofijsko putovanje du zajednikog ivota nije 27

slijepo ni za politike realnosti (o kojima govori cijelo 13. poglavlje), ni za breme vremenitosti koje se posvuda potvruje. Iznova na taj nain ii ta vaj ui tekst nakon deset godina, zaprepastila me estoka nota, skrivena, suzdrana i uporna, koja iskazuje prisutnost smrti meu ivima. Smrt Boga ija Rije vie ne nastanjuje svijet, smrt drutava, smrt vjerovanja, smrt koja nas sve oekuje (pogl. 14). U Michela de Certeaua, smrt uvijek upu uje na proces pisanja u kojemu je on vidio matricu zapadnih drutava, sredstvo pobjednike racionalnosti koja se u 16. stoljeu proiruje na Novi svijet. Ta pretpostavka ima sudbinsku vanost u njegovoj misli; uvedena u L Ecriture de l histoire (Pisanje povijesti, 1975) i ve u lancima prikup ljenima u L'Absent de l histoire (Odsutno u povijesti, 1973), nalazimo je preraenu u La Fable mystique (Mistina bajka, 1982). U naem djelu ona gradi drugu polovicu Umijea injenja , a o toj tezi ovisi mjesto pridano teoriji pripovijedanja, nerazdvojnoj od teorije praksi i sredinje Certeauove postavke. Jer pripovijedanje jest jezik djelovanja, ono otvara ka zalite legitimnosti i pravih radnji te omoguuje praenje stupnjeva ope rativnosti, odakle, primjerice, proizlazi pozornost koja se pridaje prostor nom pripovijedanju (pogl. 9.). Od renesanse, Bog se povukao iz svijeta i pisanje vie nije tuma tajnih znaenja njegove Rijei. Na taj je nain ono postalo velikim proizvoditeljem, izvorom svake moi. Savreni mitski izraz toga novoga lika povijesti Michel de Certeau je pronaao u Robinsonu Crusoeu, tekstu koji je neumorno itao i komentirao: nadalje, subjekt pisanja je uitelj, a rad nik koji posjeduje drukije orue od jezika bit e Petko. U tom novom obliku, pisanje je u neraskidivu odnosu sa smru. U tom smislu, i pisac je smrtnik koji pokuava govoriti. Ah, u smrti to je upisuju njegovi koraaji na crnoj (a ne vie bijeloj) stranici, on zna i moe iskazati elju koja od drugoga, u pozornosti to je on preinauje, oekuje aroban i prolazan izgred preivljavanja. (str. 293/9) Taj bi upis ivota u smrt, smrti u ivot, Surin nazvao sretnim uta panjem, po uzoru na obine dane bezbrojnoga mnotva ije neumorno lukavstvo nadahnjuje ove stranice.3 8 Luce Giard 28

Umijea injenja

Prije negoli svoje nakane, eljom m ije predstaviti krajolik jednog traganja i tim utvrivanjem mjesta obiljeiti prostor unutar kojega se odvija radnja. N apredovanje ralam be upisuje svoje koraaje, pravilne ili krivudave, na davno nastanjenu tlu. Poznajem tek neke od tih prisutnosti. M noge, zacijelo odlunije, ostaju implicitne postavke i dosezi slojevito su rasporeeni u tom krajoliku sjeanja i palimpsesta. to rei o toj nijemoj povijesti? A ko nita drugo, naznaujui podruja na kojima se uobliilo pitanje svakodnevnih injenja, ve sam oznaio dugovanja i u isti m ah razlike koje su omoguile rad na tim mjestima. Tekstovi od kojih je sastavljeno ovo djelo ele izvijestiti o zajednikim praksama. Uvesti ih s pojedinanim iskustvim a, obilascima, solidarnostima i borbam a to ustrojuju prostor na kojem u te naracije probijaju put znai razgraniiti jed no polje. Time e se utvrditi i nain hodanja, koji uostalom pripada nainim a i njenja o kojim a je ovdje rije. D a bi se italo i pisalo o kulturi obinoga, valja ponovno nauiti zajednike radnje i uiniti od ralambe jednu od inaica njezina predmeta. Razliiti prilozi od kojih su sastavljena ova dva sveska*, omoguili su da se istraivanje um noi i da se razliiti prolaznici

* Ovo istraivanje, koje je novano potpomogao DGRST, a vodio ga Michel de Certeau, saeto je prikazano u Opem uvodu. Ovdje je objavljen samo dio njegovih rezultata. Prvi je tom napisao Michel de Certeau, drugi Luce Giard i Pierre Mayol, u suradnji s Marie Ferrier, koja je prikupila neke intervjue. Oba je toma za tisak priredila Luce Giard. (Hrvatsko izdanje sadri samo prvi tom.)

29

sretnu. Tajni sastanci na licu mjesta. Ali ta preplitanja u prolazu nipoto ne tvore omeeni prostor, nego utiru, nadam se, nae pu tanje gubljenja u mnotvu.

30

Opi uvod

Istraivanje dijelom objavljeno u ova dva sveska potaknulo je pitanje

0 postupanjima korisnika, za koje se pretpostavlja da su pasivni i posluni. Da bismo se mogli pozabaviti tako skliskim (teko obuhvatljivim), a temeljnim predmetom, moramo ga uiniti obradi vim, naime, na osnovi ispitivanja i pretpostavki, iznai nekoliko moguih putova za analize koje tek treba provesti. Cilj e biti postignut ako postupanja ili svakodnevni nai ni injenja prestanu biti tamnom podlogom drutvenog djelovanja 1ako cjelina teorijskih pitanja, metoda, kategorija i stajalita, probi jajui se kroz tu no, omogui njezino oitovanje. Propitivanje tih praksi ne podrazumijeva povratak pojedin cu. Drutveni atomizam koji je tijekom triju stoljea sluio kao historijski postulat analize drutva, pretpostavlja temeljnu jedinicu, pojedinca, poev od kojega se oblikuju skupine i na kojeg ih se uvijek moe svesti. Zapostavljen tijekom vie od stoljea socio lokih, ekonomskih, antropolokih ih psihoanalitikih istraivanja (ah, je h to argument za povijest?), taj je postulat izvan polja naeg prouavanja. S jedne strane, analiza prije pokazuje da odnos (uvi jek drutveni) odreuje te pojmove, a obratno ne vrijedi, i da je svaki pojedinac mjesto na kojem se odigrava nepovezana (i esto protuijena) pluralnost tih relacijskih odreenja. S druge strane i nadasve, pitanje o kojem je rije odnosi se na naine postupanja ili sheme djelovanja, a ne neposredno na subjekt koji im je tvorac ih pokreta. Smjera ono operativnoj logici iji se uzori moebit poziva ju na vietisuljetna lukavstva preruavanja riba ih promjenjiva izgleda kukaca, a koju, u svakom sluaju, u nastavku zamrauje
31

prevladavajua racionalnost Zapada. Cilj je dakle naega rada izlui ti kombinatoriku postupaka takoer koji tvore (ali ne iskljuivo) kulturu, i iitati obrasce djelovanja svojstvene korisnicima ko jima se, pod stidljivim nazivom potroaa, skriva njihov poloaj onih kojima se vlada (to ne znai da su pasivni ili posluni). Sva kodnevni se ivot izumljuje tisuama naina prekoraivanja do putenog. S obzirom na nunu fragmentamost naeg istraivanja, na daj e nam se korisnim baciti pogled na njegovu ukupnost, ponuditi neku vrstu prospekta. Iz ptije perspektive, taj krajolik nadaje se tek kao siuni djeli nekog puzzlea kojemu jo mnogi dijelovi nedostaju.

1. Potroaka proizvodnja
Proizalo iz radova o popularnoj kulturi ili o maiginalnostima,1 pitanje o svakodnevnim praksama najprije je odreeno negativno, kao nunost da se kulturalna razliitost ne lokalizira u skupinama koje se nazivaju kontrakulturom - skupine ve uposebljene, e sto povlatene i dijelom folklorizirane - i koje bijahu tek simptomi ih pokazatelji. Oitovanje su te razliitosti, tovie, omoguile tri pozitivne odrednice. K oritenje ili potronja Brojni radovi, esto izvanredni, nastoje prouiti predodbe ih pos tupke nekog drutva. Zahvaljujui poznavanju tih drutvenih sadraja, ini se moguim i potrebnim utvrditi kako se njima ko riste skupine ih pojedinci. Naprimjer, ralamba slika to ih odailje televizija (predodbi) i vremena provedenog ispred prijemnika (pos tupak) valja upotpuniti prouavanjem onoga to kulturalni potro a fabricira tijekom tih sati i s tim slikama. Jednako je tako i s koritenjem gradskog prostora, proizvodima kupljenim u super market! ih s tekstovima i pripovijestima to ih razailju novine.

32

Fabrikacija je, kao to znamo, proizvodnja, poietikd ali skrivena, budui da se raspruje na prostorima koje odreuju i zauzimaju sustavi proizvodnje (televizijske, urbanistike, tigovake, itd.) i zato to sve totalitamije irenje tih sustava ne ostavlja vie potroaima mjesto na kojemu bi pribiljeili to oni ine s proizvodima. Racionaliziranoj, ekspanzionistikoj, jednako kao i centralistikoj, bunoj i spektakularnoj proizvodnji odgovara dru ga proizvodnja, koja se odreuje kao konzumacija; ona je luka va, rasuta, ali uvlai se svugdje, tiha je i govoto nevidljiva, jer je ne odreuju vlastiti proizvodi nego nain koritenja proizvoda koje namee prevladavajui gospodarski poredak. Odavno se, primjerice, prouava nesporazum koji je iznu tra podrivao uspjeh panjolskih kolonizatora kod indijanskih naroda: podjarmljeni i ak pomireni s time, ti su Indijanci esto s obrednim radnjama, predodbama i zakonima koji su im bili namet nuti inili neto drugo od onoga to su osvajai vjerovali da e njima postii; oni su ih ruili ne odbacujui ih ih ih mijenjajui, nego nainom na koji su se njima koristili u svrhe i referencije strane sustavu koji nisu mogli izbjei. Bijahu oni drukiji unutar samog sustava kolonizacije koji ih je izvana asimilirao; svojim koritenjem vladajuim poretkom izigravah su njegovu mo; nisu ga mogh sruiti, ah su mu izmicah ne naputajui ga. Snaga nji hove razlike nahodila se u postupcima konzumacije. U manjem stupnju, slina se pomutnja uvlai i u naa drutva u nainu na koji se puke sredine koriste kulturalnim dobrima koja im odailju i nameu elite proizvoditeljice jezika. Prisutnost i optjecanje odreene predodbe (koju propovjed nici, odgajatelji ih vulgarizatori nazivaju kodom drutveno-gospodarske promidbe) niukoliko ne oznaava to ona jest za svoje ko risnike. Valja jo ralaniti nain na koji njome rukuju korisnici koji nisu njezini proizvoai. Tek se tada moe procijeniti razmak ih shnost izmeu proizvoenja slike i drugotne proizvodnje koja se skriva u postupcima njezina koritenja.

33

Nae se istraivanje usredotouje na taj razmak. Njegov bi teorijski oslonac mogla biti konstrukcija pojedinih reenica s preuzetim ijenikom i sintaksom. U lingvistici performancija nije kompetencija; govorni in (uza sve iskazivake taktike koje on podrazumijeva) ne moe se svesti na poznavanje jezika. Smjesti mo li se na stajalite iskazivanja, koje je sadraj ove studije, da jemo povlasticu govomome inu; on djeluje na polju jezinog su stava; pokree on procjenu ili ponovnu procjenu jezika od strane govornika; uspostavlja relativnu sadanjost u odnosu na stanovit trenutak i mjesto; i sklapa neki ugovor s drugim (sugovornikom) u mrei mjesta i odnosa. Ta etiri obiljeja iskaznoga ina3mogla bi se pronai i u mnogim drugim postupcima (hodanje, kuhanje itd.). U toj se usporedbi barem nasluuje stanovita nakana, koja je, kao to emo vidjeti, tek djelomice valjana. Pretpostavlja ona da koris nici, na nain Indijanaca, majstorijaju s bezbrojnim i infinitezi malnim metamorfozama prevladavajue kulturalne ekonomije ne bi li je prilagodili svojim interesima i pravilima. Nama pak valja utvrditi postupke, oslonce, uinke i mogunosti te mravlje djelat nosti. Postupci svakodnevnog stvaralatva Jo jedna referencija utvruje drugo odredite naeg istraivanja. U djelu Nadzirati i kazniti Michel Foucault odmjenjuje ralambu aparata koji obnaaju vlast (naime, lokalizirajue, ekspanzionis tike, represivne i legalne institucije) ralambom dispozitiva koji su vampirizirali institucije, potajice preustrojivi funk cioniranje vlasti: siune tehnike procedure, koje se provode nad i s pojedinostima, preustrojile su prostor uinivi ga pre voditeljem opeg nadzora.4 Posve nova problematika. Pa ipak, jo jednom ta mikrofizika moi privilegira proizvodni aparat (onaj discipline), bez obzira to u obrazovanju razotkriva sustav represije i pokazuje kako, zakulisno, nijeme tehnologije odreu ju ili provode institucionalna uprizorenja. Ako je istina da se po

34

svuda iri i potvruje mrea nadzora, to je hitnije razotkriti kako joj drutvo u cijelosti izmie; koji puki postupci (i oni siuni i svakodnevni) izigravaju mehanizme discipline i podreuju joj se jedino da bije podrovali; naposljetku, koji naini djelovanja ine protuteu na strani potroaa (ili onih kojima se vlada), nijemim postupcima koji ustrojuju drutveno-politiki poredak. Te naine djelovanja ine tisue radnji kojima korisnici iznova prisvajaju prostor to su ga ustrojile socio-kulturalne teh nike proizvodnje. Postavljaju oni istovjetna ili oprena pitanja on ima kojima se bavi Foucaultova knjiga: istovjetna, budui da je rije o razlikovanju gotovo mikrobnih zahvata koji bujaju unutar tehnokratskih struktura i podrivaju im djelovanje mnotvom tak tika primijenjenih na pojedinosti svakodnevnog; oprena, uto liko to cilj vie nije utvrditi kako se silovitost poretka promee u disciplinarnu tehnologiju nego iskopati potajne oblike rasprenog stvaralatva, taktike i domiljanja skupine ili pojedinaca koji su nadalje uhvaeni u mreu nadzora. Ti postupci i lukavstva po troaa u krajnjoj liniji tvore mreu antidiscipline5koja je predmet ove knjige. Formalni ustroj praksi Moe se pretpostaviti da ti mnogooblini i fragmentarni zahvati, ovisni o okolnostima i pojedinostima, upleteni i skriveni u aparati ma iji su oni nain uporabe, pa su prema tome lieni ideologija i navlastitih institucija, slijede stanovita pravila. Drugim rijeima, mora postojati neka logika tih praksi. Time se pak vraamo na staro pitanje: Sto uope jest umijee ih nain djelovanja? Od Grka do Durkheima, preko Kanta, duga je tradicija pokuaja utvrivanja sloenih (nipoto jednostavnih ili siromanih) pravila koja bi bila kadra objasniti te operacije.6 Tom se preicom puka kultura, kao i cijela takozvana puka knjievnost razliito predouje: ona se temeljno odreuje kao umijee injenja ovoga ih onoga,7naime kao kombinirana i korisna potronja. Te prakse uvode neki popu-

35

lami ratio, nain miljenja koji se zasniva na nainu djelovanja, umijee kombiniranja neodvojivo od umijea koritenja. Da bih dokuio formalni ustroj tih praksi, primijenio sam dvije vrste ispitivanja. Prva, deskriptivnije prirode, odnosila su se na neke naine djelovanja odabiranja prema njihovoj zanimljivos ti u strategiji ralambe i kako bih dobio dovoljno razliite inaice: prakse itanja, koritenje urbanog prostora, koritenje svakodevnih ritualizacija, ponovno koritenje i funkcioniranje pamenja preko autoriteta koji omoguuju (ih doputaju) svakodnevne prakse itd. Osim toga, dvije podrobnije monografije nastoje slijediti u nji hovu ispreplitanju prakse svojstvene bilo preustroju prostora (etvrt La Croix-Rousse u Lyonu) preko obiteljskih praksi ih pak taktikama kulinarskog umijea, koji u isti mah ustrojuju mreu odnosa, poetske kune radinosti i prenamjenu trinih struktura.8 Drugi niz propitivanja odnosio se na znanstvenu literaturu kadru ponuditi pretpostavke koje doputaju ozbiljno shvaanje logi ka te misli koja sebe ne misli. Tri se polja nadaju posebno zanim ljivima. S jedne strane, socioloka, antropoloka, pa i povijesna djela (od E. Goffinana do R Bourdieua, od Maussa do M. Detiennea, od J. Boissevaina do E. O. Laumanna), razrauju teoriju tih praksi, u kojima su pomijeani obredi i kuni izdjelci, manipu lacije prostora i operateri mrea.9 S druge strane, od J. Fishmana, etnometodoloka i sociolingvistika istraivanja H. Garfinkela, W. Labova, H. Sacksa, E. A. Schegloffa itd., oslobaaju se postupci svakodnevnih meudjelovanja sa strukturama oekivanja, prego varanja i improvizacije svojstvenim svakodnevnom jeziku.1 0 Napokon, osim semiotike i filozofije konvencije (od D. Ducrota do D. Lewisa),1 1valja propitati strogo formalizirane logike i njihovo proirenje na analitiku filozofiju na poljima djelovanja (G. H. von Wright, A. C. Danto, R. J. Bernstein),1 2vremena (A. N. Prior. N. Rescher i J. Urquhart)1 3 ili modalizacije (G. E. Hughes i M. J. Cresswell, A. R. White).1 4Teka aparatura koja nastoji doseg nuti razhstalost i plastinost obinih iskaza, gotovo orkestralne kom

36

binacije logikih partitura (temporalizacija, modalizacija, nalaganje, djelatni predikati itd.) ije dominante slijedno odreuje okolnost ili trenutna hitnost. Posao istovjetan onome koji je poduzeo Chom sky u usmenoj praksi jezika mora nastojati podariti logiku i kul turalnu ozakonjenost svakodnevnim praksama, barem u onim za sad jo uskim poljima, u kojima raspolaemo oruima da o njima izvijestimo. Sloeno istraivanje zato to se te prakse naizmjence kose s naom logikom ih je iznevjeruju. Ono je na tragu aljenja pjesnika i, poput njih, bori se sa zaboravom: I zaboravih sluaj okolnosti, mir ih uurbanost, sunce ih hladnou, poetak ih kraj dana, okus jagoda ih naputenosti, poruku koju smo napol uli, prvu stranicu novina, glas preko telefona, najbezazleniji razgovor, najbezhnijeg mukarca ih enu, sve to govori, bui, prolazi, jedva nas do tie, sudara se s nama.1 5 Marginalnost veine Ta tri odreenja omoguuju prijelaz preko kulturalnog polja, pri jelaz odreen problematikom istraivanja i obiljeen prostorno odreenim propitivanjima koja bi trebala posluiti kao radne hipoteze podlone provjeri. Nastoji on utvrditi vrste operacija svoj stvenih potronji u rasteru neke ekonomije i prepoznati u praksa ma usvajanja pokazatelje takve kreativnosti koja buja upravo tamo gdje nestaje sposobnost da se iznae vlastiti jezik. Dananje obhje marginalnosti nije vie ono malih skupi na, nego je na djelu masivna marginalnost; to je kulturalna djelat nost ne-proizvodaa kulture, rieoznaena, neiitljiva, nesimbohzirana djelatnost, a koja ostaje jedinom moguom svima onima koji unato svemu plaaju, kupujui ih, proizvode-spektakle u ko jima se zacrtava proizvoako gospodarstvo. Ona se univerzalizira. Taje marginalnost postala utljivom veinom. To ne znai da ona nije homogena. Postupci preko kojih se odvija ponovno koritenje proizvoda povezanih zajedno u neku
37

vrstu obveznog jezika djeluju ovisno o drutvenim okolnostima i odnosima snaga. Radnik emigrant ne raspolae u odnosu na slike s televizije jednakim kritikim ili stvaralakim prostorom kao pro sjeni francuski uposlenik. Nedostatna informiranost, manjak novanih sredstava i svake vrste osiguranja iziskuju na istom podruju dodatnu sposobnost domiljatosti, snova i smijeha. Kada slini dispozitivi djeluju na nejednaki raspored snaga, ne poluuju iste uinke. Odatle nunost razlikovanja operacija (u vojnom smislu rijei) koje se sa sustavom proizvoda odvijaju unutar mree potroaa, kao i razlikovanja manevarskih prostora to ih okolnos ti u kojima oni obavljaju svoje umijee podaruju korisnicima. Odnos izmeu postupaka i polja snage na kojemu oni djelu ju pretpostavlja stoga uvoenje polemoloke ralambe kulture. Poput prava (koje je jedan od njezinih obrazaca), kultura artikulira sukobe i naizmjence ozakonjuje, premjeta ih nadzire razloge onog najsnanijega. Razvija se ona u initelju napetosti, a nerijetko i nasilja, kojemu podaruje simbolike ravnotee, raunovodstvene i nagodbene vie ih manje privremene sporazume. Taktike potro nje, domiljanje slabih kako bi iskoristili one jake, tako vode politizaciji svakodnevne prakse.

2. Taktike praktiara
Ova odve dihotomna shema odnosa to ih potroai odravaju s ustrojem proizvodnje razdijelila se tijekom rada na tri naina: istraivanje problema kadrih da iskau prikupljenu grau; opis nekoliko praksi (itanje, govorenje, hodanje, stanovanje, kuhanje itd.) koje se nadaju znaajnima; irenje ralambe tih svakodnevnih postupaka na znanstvena polja kojima oevidno upravlja druga vrsta logike. Predoavanjem putanja tih triju usmjerenja zacrtava se sadraj cjeline.

38

Putanje, taktike i retorike Nepoznati proizvoai, potroai proizvode svojim oznaiteljskim praksama neto to bi moglo poprimiti oblije linija hoda, to su ih nacrtah mladi autisti F. Delignya.1 6U tehnokratski sagraenom prostoru, ispisanom i fiinkcionaliziranom, u kojemu se oni kreu, njihove putanje oblikuju nepredvidljive reenice, dijelom neitke prijelaze. Iako su sastavljene od rijei preuzetih jezika i ostaju podreene propisanim sintaksama, zacrtavaju one lukavstva druk ijih interesa i elja koje nisu ni odreene ni obuhvaene sustavi ma u kojima se razvijaju.1 7 O njima ak ni statistika ne zna gotovo nita, budui da se ona zadovoljava razvrstavanjem, proraunavanjem i uspostavljan jem slike leksikih jedinica ije su putanje sastavljene, ah na koje se one ne svode, a sve to obavlja u slubi vlastitih kategorija i taksinomija. Statistika obuhvaa grau tih praksi, a ne njihovufor mu; ona utvruje koritene elemente, a ne i ono iskazano kunom radinou, zanatskom domiljatou, diskurzivnou koja kom binira elemente svega primljenoga kao jednoobrazno sivilo. Kad bi statistiko ispitivanje rastavilo ta djelotvorna lutanja u jedi nice koje ono samo odreuje, iznova sastavilo sukladno svojim kodovima rezultate tih izrezaka, takvo bi ispitivanje nalo jedino ono to mu je istovrsno. Statistika reproducira sustav kojemu pri pada i ostavlja izvan polja svog bujanja heterogene pripovijesti i operacije koje ine patchwork svakodnevnog. Snaga njezinih pro rauna ovisi o njezinoj sposobnosti dijeljenja, ah upravo tom ana litikom fragmentacijom ona gubi ono to vjeruje da trai i pred stavlja.1 8 Putanja predouje neki pokret, ah ona je i posljedica pro jekcije na neki plan, izravnavanja. Ona je transkripcija. Dijagram (koji oko moe nadzirati) nadomjestio je operaciju; reverzibilna linija (itljiva u oba smjera) na vremenski ireverzibilnom nizu; trag u inovima. Zato bih se radije posluio razlikom izmeu taktika i strategija.

39

Nazivljem strategijom proraun odnosa snaga koji postaje mogu od trenutka u kojemu se kakav voljni i sposobni subjekt moe izdvojiti od kakva okruenja. Ona odreuje mjesto koje se moe ocrtati kao vlastito i tako moe posluiti kao osnova za odravanje odnosa s razliitom izvanjskou. Politika, ekonom ska ili znanstvena racionalnost nastale su na tom stratekom obrascu. Nazivljem, naprotiv, taktikom proraun koji ne moe rau nati na neto vlastito, dakle niti na granicu koja razlikuje drugoga kao vidljivi totalitet. Jedino mjesto taktike jest ono drugoga.1 9Ona se u nj djelomino uvlai ne obuhvaajui ga u cijelosti, i ne mogavi ga drati na razdaljini. Ona ne raspolae osnovom na kojoj bi se mogla koristiti svojim prednostima, pripremiti svoja irenja i osi gurati si neovisnost u odnosu na okolnosti. Vlastito jest pobjeda mjesta nad vremenom. Naprotiv, s obzirom na svoje ne-mjesto, taktika ovisi o vremenu, spremna je u njemu uhvatiti u letu mo gunosti svoje koristi. Ono pak ega se domogne, ona ne zadrava. Valja joj neprestance koristiti dogaaje ne bi li ih prometnula u prilike. Nejako bie mora se neprestance koristiti snagama koje su mu strane. Ono to uspijeva izvesti u povoljnim trenucima, kada kombinira razliite initelje (tako se u supermarketu domaica suoava s raznorodnim i pokretnim danostima, kao to su namir nice u hladnjaku, ukus, tek i raspoloenje njenih gostiju, s najjef tinijim proizvodima i s njihovim moguim slaganjem s onim to ve ima kod kue itd.), ali oblik njihove intelektualne sinteze nije diskurs, nego sama odluka, in i nain koritenja prilike. Mnoge svakodnevne prakse (govorenje, itanje, kruenje, kupovanje ili kuhanje itd.) taktike su vrste. A takvi su, openitije, veinom naini injenja, uspjesi slaboga protiv jaega (monici, bolest, silovitost stvari ili poretka itd.), dobri zahvati, umijee zadavanja udaraca, smionost lovaca, manevarska pokretljivost, vieobline simulacije, sretna otkria, pjesnika kao i ratnika. Te operacije proizlaze iz veoma starih znanja. Grci su ih odredili kao metis.2 0 Ali ona potjeu iz mnogo davnijih vremena, od pradavne inteligencije lukavstava i simulacija biljaka i riba. Od
40

dna oceana do ulica megalopolisa, taktike predstavljaju kontinu itet i trajnost. U naim drutvima one se umnoavaju s opadanjem lokal nih stabilnosti, kao da zato to vie nisu zakoene ogranienom zajednicom ispadaju iz putanje, lutaju, i utoliko potroae ine na lik doseljenicima u odve iroku sustavu da bi mogao postati nji hovim i s odve gustom preom da bi joj mogli umaknuti. Ali one uvode neki brownovski pokret u taj sustav. Te taktike pokazuju takoer do kojeg je stupnja inteligencija neodvojiva od svako dnevnih borbi i zadovoljstava koje ona artikulira, dok strategije skrivaju ispod objektivnog diskursa svoj odnos prema moi koja ih podrava, koju odrava na snazi vlastito mjesto ili institucija. Retorika nudi modele koji omoguuju razlikovanje tipova taktika. To nimalo ne iznenauje budui da, s jedne strane, ona opisuje obrate kojima jezik u isti mah moe biti mjesto i pred met, dok, s druge strane, te manipulacije ovise o prigodama i naini ma mijenjanja (zavoenja, uvjeravanja, koritenja) volje drugoga (adresata).2 1 Zbog ta dva razloga retorika ili znanost o nainima govorenja nudi ralambi svakodnevnih naina injenja ustroj ti pinih likova, dok je sama u pravilu iskljuena iz znanstvenog dis kursa. Dvije se logike djelovanja (jedna taktike, druga strategije) izdvajaju iz ta dva naina prakticiranja govora. U prostoru jezika (kao i u onome igre) drutvo jo jasnije izraava formalna pravila djelovanja i funkcioniranja koja ih razlikuju. U golemu retorikom korpusu posveenu umijeu govorenja i injenja, sa stanovita taktika sofisti imaju povlateno mjesto. Njihovo je naelo, prema Coraxu, bilo uiniti najjaim poloaj najslabijega te su tvrdili da posjeduju umijee izazivanja obrata snaga na osnovi naina na koji se iskoristi neka prilika.2 2 Njihova nauavanja upisuju uostalom taktike u dugu tradiciju razmiljanja o odnosima to ih razum odrava s radnjom i trenutkom. Preko Sun Tzuova Umijea ratovanja u Kini,2 3 ili arapske antologije,

41

Knjiga lukavstava,2 4 ta tradicija logike koja djeluje na okolnosti i volju druge osobe vodi sve do suvremene sociolingvistike. itati, razgovarati, stanovati, kuhati... Da bi se opisale svakodnevne prakse koje proizvode ne kapita lizirajui, to jest bez vladanja vremenom, namee se jedno polazite koje je istaknuto arite suvremene kulture i njezine potronje: i tanje. Od televizije do novina, od reklame do svih trgovakih epifanija, nae drutvo metastazira vid, mjeri svekoliku stvarnost pre ma mogunosti da pokae ih da se pokae i promijeni komunikaci je u putovanja oka. itanje je epopeja oka i nagona. I sama ekono mija preobraena u semiokraciju,2 5 podrava hipertrofiju ita nja. Binom proizvodnja-potronja mogli bismo odmijeniti njegovom openitom istoznanicom: pisanje-itanje. itanje (slike ih teksta), uostalom, kazah bismo, predstavlja krajnju toku pasivnosti koja je obiljeje potroaa, preobraena u voajera (troglodita ih putni ka) u drutvu spektakla.2 6 Ustvari, djelatnost itanja posjeduje, naprotiv, sva obiljeja tihe proizvodnje: putovanje preko stranice, preobrazba teksta pu tujuim okom, improvizacija i oekivanje znaenja izvedenih iz nekoliko rijei, opkoraenja ispisanih prostora, prolazni ples. Ah nesposoban za skladitenje (izuzev ako pie ih snima), itatelj nije zatien od habanja vremenom (zaboravlja se itajui ih zabo ravlja to je proitao), osim ako kupi predmet (knjigu, sliku) koji je tek ersatz (trag ili obeanje) trenutaka izgubljenih u itanju. On u tekst druge osobe uvlai lukavstvo zadovoljstva i prisvajanja: u njemu je on u krivolovu, unosi se u nj, u njemu se umnaa, poput umova tijela. Lukavstvo, metafora, kombinatorika, taje proizvod nja takoer neka invencija pamenja. Ona od rijei stvara iz vorite nijemih pripovijesti. Vidljivo se promee u pamtivo: Bar thes iitava Prousta u Stendhalovu tekstu;2 7gledatelj iitava kra jolik svog djetinjstva u nekoj reportai o aktualnim dogaajima. I najmanji sloj (vrpca, filmska) napisanog postaje promjena mjesta,

42

prostorna igra. Drukiji svijet (onaj itatelja) uvlai se na mjesto autora. To premjetanje ini tekst nastanjivim poput iznajmljena stana. Ono preobraava vlasnitvo druge osobe u mjesto koje je prolaznik na trenutak posudio. Slinu promjenu uvode stanari u stanu koji namjetaju svojim pokretima i uspomenana, a govornici u jeziku u koji unose poruke svoga materinjeg jezika, putem na glaska i navlastitih obrata itd., uvodei u tekst vlastitu pripo vijest; pjeaci, na ulicama na kojima na njihov poticaj promiu ume njihovih elja i interesa. Jednako kao to korisnici preobraavaju drutvene kodove u metafore i elipse svojih lovova. Vladajui poredak slui kao podloga bezbrojnim proizvodnjama, a njegove vlasnike ini slijepima za to stvaralatvo (poput gazda koji ne mogu vidjeti to to se stvara razliito u vlastitu im poduzeu).2 8Naposljetku, taj bi poredak mogao odgovarati onome to su metrika i rime bih za nekadanjeg pjesnika: ukupnost prisila koje su poticale otkria, pravila kojima se koriste improvizacije. itanje tako uvodi umijee koje nije pasivnost. Nalikuje prije na ono pomou kojega su srednjovjekovni pjesnici i romanopisci stvorili teoriju: novost unesena u tekst i u sama poimanja neke tradicije. Ugraene u strategije modemiteta (koji poistovjeuje stvaranje s izumom vlastitoga kulturalnog ih znanstvenoga govo ra), procedure suvremene potronje izgleda stvaraju neko istanano umijee stanara dovoljno vjetih da unesu tisue svojih razlika u tekst koji je zakon. U srednjemu vijeku, tekst se uklapao u teoriju etiri ih est itanja koliko ih je mogao podnijeti. I to je bila knjiga. Nadalje, tekst vie ne proizlazi iz tradicije. Namee ga narataj produktivistike tehnokracije. Vie nije rije o knjizi na koju se poziva, nego je cijelo drutvo postalo tekstom, stvoreno pisanjem anonimnog zakona proizvodnje. Tom umijeu itanja bilo je korisno prispodobiti druga. Primjerice, umijee razgovaranja: retorike obinog razgovora preobrazbene su prakse situacija rijei, verbalne proizvodnje ih pre

43

pleti poloaja govornika stvarajui usmeno tkanje bez pojedina nog vlasnika, komunikaciju koja ne pripada nikome. Razgovor je prolazni i kolektivni uinak mjerodavnosti u umijeu manipuliranja opim mjestima i igranja s neizbjenim u dogaajima kako bi se oni uinili nastanjivima 2 9 Ali istraivanje se ponajprije posvetilo praksama prostora,3 0 nainima posjeivanja nekog mjesta, sloenim postupcima kuli narskog umijea i tisuama naina uspostavljanja pouzdanosti u proivljenim situacijama, to jest pokuaju otvaranja mogunosti da se u njima ivi uvodei u njih pluralnu pokretnost interesa i zadovoljstava, umijee manipuliranja i uivanja.3 1 Ekstenzije: izgledi i politike Ralamba tih taktika proirila se na dva polja koja se htjelo prouiti, ah se pristup njima preobrazio tijekom prouavanja: jedno se od nosi na prospektivu; drugo na subjekt u politikome ivotu. U radovima o prospektivi, odmah se postavlja pitanje nji hova znanstvenog znaaja. Ako je njihov konani cilj razumi jevanje prisutne stvarnosti, a pravilo briga za koherentnost, valja utvrditi, s jedne strane, neobradivo obiljeje sve veeg broja poj mova, a s druge, neprimjerenost procedura miljenju prostora (ci ljani predmet, prostor, vie se ne nalazi otkad se koriste politike ih gospodarske odrednice, o njemu nema teorije).3 2 Preobrazbe ko ritenih pojmova, razmak izmeu atomizacije koja je svojstvena istraivanju i globalizacije koja je prisila izlaganja itd., ukazuju da kao definiciju samog diskursa treba uzeti simulaciju koja je bila obiljeje njegove metode. Tako smo naposljetku pri prouavanju prospektive obavih sljedea ispitivanja: 1. odnosi to ih neka racionalnost odrava s imaginarnim (koje je u diskursu pokazatelj mjesta njegova proiz voenja); 2. razlika izmeu tapkanja, pragmatikih lukavstava i slijednih taktika koje obiljeuju praktino propitivanje i, s druge

44

strane, stratekih prikaza koji se nude adresatima kao gotov proiz vod njihovih postupaka.3 3 U diskursima se ustanovljuje potajni povratak neke retorike koja metamorfozira vlastita polja znanstvene ralambe, a u istraivakim uredima sve vea razdaljina izmeu efektivnih i sva kodnevnih praksi (koje spadaju u red kulinarskih umijea) u odno su na scenarije koji ocrtavaju utopijskim slikama mrmor naina injenja u svakom laboratoriju: sjedne strane, mjeavine znanosti i fikcije; s druge, nesklad izmeu spektakla globalnih strategija i nepronine stvarnosti lokalnih taktika. Postavlja se dakle pitanje o stvarima odispod znanstvene djelatnosti, te se valja upitati ne djeluju li one na nain kolaa koji jukstaponira, ah sve manje ar tikulira teorijske ambicije to ih istie diskurs i tvrdoglava, pre ostala upornost tisuoljetnih lukavstava u svakodnevnu radu ureda i laboratorija. U svakom sluaju, ta ucijepljena struktura, zamjetna u tolikim upravama i poduzeima, prisiljava na ponovno promi ljanje svih tih taktika koje je epistemologija znanosti dosad odve nijekala. Problem se ne odnosi samo na stvarne procese proizvodnje. On postavlja u pitanje, u drukijem obliku, p olo a j pojedinca u tehnikim sustavima, budui da se ulaganje subjekta smanjuje raz mjerno njihovu tehnokratskom irenju. Pod sve veom prisilom i sve manje marei za te prostrane okvire, pojedinac se odvaja od njih ne mogavi iz njih izai, te mu preostaje izigravati ih, zada vati udarce i iznalaziti u elektrotehniciziranu i informatiziranu megalopolisu umijee negdanjih lovaca ih seljaka. Atomizacija drutvenoga tkanja danas podaruje politiku mjerodavnost pitanju subjekta. Dokazuju to i pokazatelji kakvi su pojedinana djelova nja, lokalni zahvati, sve do ekolokog obrazovanja koje, unato svemu, ponajprije zaokuplja elja da se zajedniki upravlja odno som prema okohu. Ti naini ponovnog prisvajanja proizvedenog sustava, djela potroaa, smjeraju nekoj terapeutici razorenih drutvenosti i koriste se tehnikama ponovne uporabe u kojima se mogu prepoznati procedure svakodnevnih praksi. Valja dakle razra
45

diti politiku tih lukavstava. U perspektivi koju je otvorila Nelago da u kulturi, ona se takoer mora upitati to bi danas moglo biti javno (demokratsko) predstavljanje mikroskopskih, vieoblinih i bezbrojnih veza izmeu manipulacije i uitka, kratkotrajne (prolazne) i masivne drutvene djelatnosti koja se poigrava sa svo jim poretkom. Neumoljivi vizionar Witold Gombrowicz podario je toj po litici njezina junaka - njezina antijunaka koji progoni nae istraivanje - govorei o malom slubeniku (Musilovu ovjeku bez svojstava, obinom ovjeku, kojemu je Freud posvetio Ne lagodu u kulturi), iji je refren: Kad nemamo ono to volimo, moramo voljeti ono to imamo: Morao sam, shvaate, sve vie posezati za malim, gotovo nevidljivim zadovoljstvima, za spora d i n o stim a ..Nemate pojma koliko s tim malim pojedinosti ma postajemo golemi, nevjerojatno koliko rastemo.3 4

46

I. dio VRLO OBINA KULTURA

Posveta

Ovaj je esej posveen obinu ovjeku*. Zajednikom junaku. Rasprenoj osobi. Neizbrojivu hodau. Spominjui, na poetku svo jih pripovijedanja, onoga odsutnoga koji im podaruje poetak i nunost, pitam se o elji iji je on nemogui predmet. U to bismo eljeli uvjeriti, ili to nas ovlauje iskazati to proroanstvo koje se ispreplelo s mrmorom povijesti, kad mu posveujemo pisanje koje se neko u ime tovanja poklanjalo boanstvima i nadahniteljskim muzama? Taj bezimeni junak dolazi iz velike daljine. On je mrmorenje drutava. Od pamtivijeka, on prethodi tekstovima. On ih ak i ne oekuje. Ne mari za njih. Ali u skripturalnim prikazima, on napredu je. Malo-pomalo zauzima sredinje mjesto na naim znanstvenim pozornicama Reflektori su napustili glumce, posjednike vlastitih imena i drutvenog znakovlja, da bi se usmjerili na zbor statista nagomilanih sa strane, i naposljetku se zaustavili na mnotvu pub like. Sociologizacija i antropologizacija istraivanja povlauju anonimno i svakodnevno, pri emu zoomovi izdvajaju metonimijske pojedinosti - dijelove uzete za cjelinu. S pozornice polagano iezavaju jueranji predstavljai, koji su simbolizirali obitelj, skupinu i red, na kojoj su vladali u vrijeme kad su na snazi bila imena. Sada nastupa broj, onaj demokracije, velikoga grada, ad ministracije, kibemetike. To je gipka i neprekidna gomila, istkana
* Vie teorijski ustrojeni, Prvi i Drugi dio mogu se smatrati prospektivnim zakljukom za itanje na nekom drugom putovanju. Uvodnim Ostaje 3. poglavlje: Snalaenje: uporabe i taktike, kao skica modela ralambi koje slijede.

49

gusto poput sukna bez ispusta i razmaka, mnotvo kvantificiranih heroja koji gube ime i lice postajui pokretnim jezikom rauna i racionalizacija koji ne pripadaju nikome. Bujica ulice oznaena brojevima.

50

1. poglavlje Zajedniko mjesto: obini jezik

ovjek bez svojstava navijestio je to uruavanje i izrugivanje po jedinanoga iii izuzetnoga: Moda upravo malograanin predo sjea zoru novog heroizma, golemog i kolektivnog, po uzoru na mrave.1Ustvari, nadolazak toga mravljeg drutva poeo je s ma sama, koje su prve bile podreene rasteru uravnjujuih racional nosti. Plima je rasla. U nastavku je dosegnula vlasnike strojeva, slubenike i tehniare koje je progutao sustav kojim upravljaju da bi naposljetku preplavila slobodna zanimanja, za koja se vjerovalo da su od nje zatiena, i uzviene due knjievnika ili umjetnika. U svojim vodama kotrlja ona i rastae djela, nekad otone prirode, danas preobraena u kapi vode u mom ili u metafore rasprenosti jezika koji vie nema autora, nego postaje govorom ili neodree nim navodom drugoga. Svatko i nitko Dakako, ima prethodnica, ali njih je u zajedniko ludilo i smrt uvukla neka zajednica, a jo ne uravnavanje tehnike racionalnos ti. Tako se u osvit modemiteta, u 16. stoljeu, obini ovjek poma lja sa svojim znakovljem ope nesree koju promee u porugu. Kao lik ironine knjievnosti, uostalom svojstvene zemljama Sje vera i ve demokratskog nadahnua, on se ukrcao u tijesnu ljud sku lau sumanutih i smrtnika, obratno od Noine arke, budui da ova vodi u unitenje i propast. U njoj je on zateen zajednikom sudbinom. Nazvati tog antijunaka Svatko (rije koja prevodi odsut nost imena) znai takoer daje on Nitko, Nemo, kao sto engleski
51

Everyman postaje Nobody, ili njemaki Jedermcmn Niemand.2On je uvijek onaj drugi, lien vlastitih odgovornosti (to nije moja kriv nja nego i svakoga drugog: sudbina) i posebnih obiljeja koja razgraniavaju stanovitu vlastitost (smrt brie sve razlike). Pa ipak, u tom humanistikom kazalitu, on se jo smije. I u tome je mudar i mahnit, pronicav i podrugljiv, u sudbini koja se namee svima i svodi na nita izbavljenje koje svatko prieljkuje. Zapravo, knjievnost stjee svoj status zahvaljujui ano nimnu smijau kojega proizvodi: budui da je tek privid, ona je istina svijeta opsjena osuenih na smrt. Bilo tko ih svi ljudi ope je mjesto, filozofijski topos. Uloga je toga openitog bia (svih i nikoga) da iskae univerzalni odnos varljivih i sumanutih skripturalnih produkcija sa smru, zakonom drugoga. Ono na pozornici glumi samo odreenje knjievnosti kao svijeta i svijeta kao knjievnosti. Prije no to bi bio predstavljen na njoj, obini ovjek tako predstavlja sam tekst, u i preko teksta, i jo uz to potvruje univerzalni znaaj mjesta na kojemu se odrava sumanuti govor znalake mudrosti. On je u isti mah snomorica ih filozofijski san humanistike ironije i privid referenta (zajednike povijesti) to ovjerodostojava pisanje koje svima pripovijeda svoju smijenu nesreu. Ah kad se elitistiko pisanje koristi prostim govornikom kao travestijom metajezika nad sobom samim, ono u isti mah poka zuje to to ga hava njegove povlatenosti i izbacuje ga iz sebe: kao Drugoga koji vie nije Bog ih Muza, nego anonimac. Zalutalost pisanja izvan vlastitoga mjesta zacrtao je taj obini ovjek, metafora i nusproizvod sumnje koja ga progoni, fantom svoje ta tine, zagonetni lik odnosa to ga odrava sa svima, uz gubitak izbavljenja i vlastitu smrt. F reud i obian ovjek Nai suvremeni izvori nude zacijelo zaokruenije primjere te filo zofijske linosti. Kada Freud uzima den gemeinen Mann (obi nog ovjeka) za poetak i predmet analiza koje posveuje kulturi

52

(Nelagoda u kulturi) ili religiji ( Budunostje d n e iluzije) ,3 tim dva ma oblicima kulture, on se, vjeran Aujklarungu, ne zadovoljava time da suprotstavi psihoanalizu (metodu ispitivanja, nepristrano orue slino, da tako kaemo, infinitezimalnom raunu),4 opskurantizmu velike veine i da zajednika vjerovanja pretoi u novo znanje. On ne preuzima samo staru shemu koja neizostavno kom binira iluziju duha i drutvenu nesreu s obinim ovjekom (to je tema Nelagode, ali u Freuda, suprotno tradiciji, obini se ovjek vie ne smije). On eli povezati svoje pionirsko prosvjetljenje (Aujklarung) s tom infantilnom veinom.5 Ostavljajui po strani mah broj mislilaca i umjetnika kadrih da sublimaci jom preobraze rad u zadovoljstvo, naputajui dakle te rijetke iza branike koji ipak odreuju mjesto u kojemu se njegov tekst raz vija, potpisuje on ugovor s obinim ovjekom i zdruuje svoj govor s gomilom ija je zajednika sudbina da bude namamljena, frustrirana, prisiljena na rad, dakle podreena zakonu prevare i radu smrti. Taj je ugovor, istovjetan onome koji Micheletova povijest potpisuje s Narodom u kojemu unato svemu nikad nee dobiti rije,6 izgleda trebao omoguiti teoriji da se proiri do univerzal nog i osloni na povijesnu stvarnost. On joj podaruje sigurno mjesto.

Dakako, obinije ovjek osuen da, zahvaljujui Bogu re ligije, stvori iluziju kako e rasvijetliti sve tajne ovoga svijeta i da bude uvjeren kako neka Providnost bdije nad njegovim ivo tom.7 Tom preicom on sebi olako pripisuje znanje o totalitetu i jamstvo svog poloaja (preko onoga svoje budunosti). Ali zar freudovska teorija ne izvlai korist analognu opem iskustvu na koje se poziva? Olienje apstraktno univerzalnog bia, obini ovjek pritom jo igra i ulogu nekog boga prepoznatljivog po svojim uin cima, unato tome to se iskvario i zamijenio s praznovjernim biem zajednice: podaruje ondiskursu sredstvo generalizacije posebnoga znanja \ jam stvo njegove valjanosti diljem svekolike historije. On ga ovlauje da nadie svoje granice - one psihoanalitike mjero davnosti koja se ograniuje na nekoliko terapija, a i one ukupnosti samogajezika liene stvarnoga koje postavlja za referenta. On ga u
53

isti mah titi od njegove razliitosti (prosvijetljeni diskurs ostaje razliit od zajednikog diskursa) i njegove univerzalnosti (pro svijetljeni diskurs kazuje i objanjava zajedniko iskustvo). Bez obzira kakvo bilo osobno Freudovo miljenje o olou,8 a iju suprotnost nalazimo u optimistikim vienjima Micheleta o Na rodu, obini ovjek ini govoru uslugu da u njemu oliuje naelo totalizacije kao naelo akreditacije: on mu omoguuje da kae to je istina svih'1i to stvarnost povijesti. Djeluje on pritom poput Boga u stara vremena. Ali kasni je Freud to dobrano naslutio. Sam ismijava svoj tekst kao posve suvian, djelo nastalo u dokolici (ne moe se puiti i kartati cijeli dan), razbibrigu posveenu uzvienim duhovima koji mu omoguuju otkriti najprizemnije istine.9Raz likuje ga od svojih ranijih radova, nastalih sukladno propisima metode i sastavljenih na osnovi posebnih sluajeva. Ovdje vie nije rije o malom Hansu, Dori ih Schreberu. Obini je ovjek ponajprije Freudovo udoredno iskuenje, povratak etikih ope nitosti na polje profesionalnog, viak ih neka vrsta nadilaenja psi hoanalitikih postupaka. Time on izrijekom iskazuje obrat u spozna ji. Ustvari, Freud ismijava taj uvod u buduu patologiju civi liziranih drutava zato to je i sam obini ovjek o kojemu govori, koji raspolae s nekoliko gorkih i prizemnih istina. Svoja raz miljanja on zavrava u pirueti: Prihvaam prigovor da nisam pruio nikakvu utjehu,1 0jer, priznaje, ja je nemam. Poput svih drugih, i on je tu uhvaen u klopku i poinje se smijati. Ironina i mudra ludost povezana je s injenicom gubitka pojedinane mje rodavnosti te se iznova nahodimo, bilo tko ih nitko, u zajednikoj povijesti. U filozofskoj pripovijesti kakva je Nelagoda u kulturi, obini ovjek je govornik. U diskursu je on spojnica izmeu ue noga i obinoga - povratak drugoga (svih i nikoga) na mjesto od kojeg se on brino distancirao. Jo jednom on tu zacrtava preplavljivanje osobitosti obinou i ponovno dovoenje znanja na njego vu opu pretpostavku: o ozbiljnome ne znam nita. Ja sam poput svih ostalih.
54

Lienost, potiskivanje, Eros, Thanatos itd: ta orua tehnikoga rada oznauju u Nelagodi prijelaz od pobjednikog Aufldarunga na zajednika mjesta, ali freudovsku ralambu kul ture ponajprije odreuje putanja tog obrata. Prividno mala a ipak temeljna razlika odvaja njegov rezultat od prizemnosti to ih razailju specijalisti za kulturu: te prizemnosti ne odreuju vie p red met diskursa, nego njegovo m jesto. Trivijalan vie nije drugi (zaduen da se izbori za izuzee kod svoga redatelja), nego proiz vodno iskustvo teksta. Pristup kulturi poinje kada obini ovjek postaje naratorom, kada odredi (zajedniko) mjesto diskursa i (anonimni) prostor svog razvitka. Toje mjesto jednako namijenjeno govorniku kao i bilo kome drugome. Ono je krajnja toka neke putanje. Nije rije o stanju, nedostatku ili prvobitnoj milosti, nego o neemu p osta lom e, posljedici procesa odmicanja u odnosu na propisane i krivotvorive prakse, o prelijevanju obinoga u posebni poloaj. Tako stvari sto je s Freudom koji svoje radove dovrava (kao to se dovrava osuenog) posljednjim pripovijestima o obinom ovjeku: pogrebni postupak izveden fikcionalizacijom znanja.1 1 Znaajan je pritom ra d preplavlj ivanj a do kojega dolazi pro dorom obinoga na uspostavljena znanstvena polja. Daleko od toga da svojevoljno prisvajamo povlasticu govorenja u ime obinoga (kojeje neizrecivo), ih da umiljamo kako smo na tom opem mjestu (bila bi to lana mistika) ili, jo gore, da podarujemo konstruk ciji hagiografsku svakodnevnost, eljom nam je vratiti njegovoj historinosti pokret koji postupke analize tjera prema njihovim gra nicama, sve do toke gdje se one mijenjaju, ako ne i zamruju, pomou ironine i bezumne banalnosti koja se u 16. stoljeu iska zivala kao Nitko, a koja se iznova vratila potkraj Freudova spo znajnog procesa. eljom mije opisati eroziju koja upisuje obinost u tijelo tehnikih analiza, proniknuti otvore koji obiljeuju njezin trag na rubovima na kojima se uspostavlja znanost, naznaiti premjetanja koja vode zajednikom e m jestu na kojemu bilo tko napokon uti, osim ako ponavlja (ali drukije) banalnosti. Makar
55

je tu eroziju i usisao oceanski amor obinoga, zadatak nije u tome daje nadomjestimo predodbom ili zagluimo porugama, nego da pokaemo kako se ona uvukla u nae postupke - kao to se more vraa u upljine plaa - te je kadra preustrojiti mjesto na kojemu se stvara diskurs. Strunjak i filo z o f Tehniki put koji valja prevaliti sastoji se, u prvoj priblinosti, u ponovnom privoenju znanstvene prakse i jezika zemlji njihova ishodita, everyday lifeu, svakodnevnu ivotu. Taj povratak, danas sve vaniji, paradoksalnog je znaaja budui da je u isti mah i progonstvo u odnosu na discipline ija se neumoljivost mjeri strogom definicijom svojih granica. Otkad je znanstvenost odredi la vlastita mjesta koja se mogu zaposjesti racionalnim projektima sposobnim utvrditi svoje postupke, svoje formalne predmete i uvjete svojega krivotvorenja, otkad se utemeljila kao mnotvo ogranienih i odvojenih polja, rijeju, otkad vie nije teolokoga tipa, ustanovi la je cjelinu kao svoj ostatak, a taj je ostatak postao ono to mi nazivljemo kulturom. Taj raskol ustrojuje modemitet. On ga cjepka u znanstvene insulame tvorbe koje prevladavaju na podlozi praktinih otpora i simbolizacija nesvodivih na polje misli. Unato tome to zna nost eli osvojiti taj ostatak poevi od prostora na kojima je na snazi mo naih spoznaja, pa ak i ako, ne bi li pripremile potpuno ostvarenje toga carstva, izvidnice ve popisuju granina podruja i na taj nain povezuju svjetlo s tamom (to su suri diskursi mjeo vitih, takozvanih humanistikih znanosti, izvjea s ekspedicija koja nastoje uiniti slinima - ako ne i mislivima - i obiljeiti noi nasilja, praznovjeija i patvorina: povijest, antropologija, patologi ja itd.), ipak raskol to su ga znanstvene ustanove proizvele izme u umjetnih jezika, ijaje operativnost propisana, i govora drutve noga tijela nikad nije prestao biti leglom ratova ili kompromisa. Ta razdjelnica, uostalom promjenjiva, ostaje stratekom u borbi za

56

sama. Razdvaja ona umjetne jezike koji izraavaju procedure poseb nog znanja i prirodne jezike koji ustrojuju zajedniku djelatnost oznaavanja. Neke od tih rasprava (koje se tiu upravo odnosa svake zna nosti prema kulturi) mogu se jasno iskazati, a njihov mogui ishod naznaiti, pomou dviju osoba koje se tu sueljuju, u isti mah neo bino bliske i suprotstavljene: strunjak i filozof. Obojici je zadaa da posreduju izmeu znanja i drutva, prvi utoliko to unosi svoju specijalnost u ire i sloenije polje sociopolitikih odluka, drugi zato to iznova uspostavlja, pomou vlastite tehnike (matematika, logika, psihijatrija, historija itd.), mjerodavnost opih pitanja. U strunjaka, mjerodavnost se poistovjeuje s drutvenim autoritetom; u filozofa, obina pitanja postaju naelom sumnje na tehnikome polju. Dvosmisleni odnos (jednom oaranosti, drugi put odbojnos ti) izmeu filozofa i strunjaka, kazali bismo, esto odreuje nji hove poteze: jednom filozofijski pothvati enjivo smjeraju os tvarenju svoje stare utopije preko strunjaka (podrati u ime posebne znanstvenosti prijelaz na probleme cjeline), drugi se put, poraeni povijeu, ali uporni, odvraaju od onoga to im je oduzeto da bi u izgon otpratili (o, uspomene, o, simbolini prijestupi, o, nesvjesna carstva!) Subjekt, jueranjega kralja, danas prognanoga iz tehnokratskog drutva. Istina je da strunjaci bujaju u tom drutvu do stupnja te postaju njegovim uopenim likom, rastrgani izmeu potrebe za veom specijaliziranou i za utoliko potrebnijom komunikacijom. Strunjak ukida ( i na neki nain nadomjeta) filozofa, juer stru njaka za univerzalno. Ali njegov uspjeh nije tako spektakularan. U njemu produktivistiki zakon utvrivanja (uvjet djelotvornosti) protui]ei drutvenom zakonu optjecaja (oblik razmjene). Daka ko, svaki specijalist mora sve vie biti takoer strunjak, naime tuma i prevodilac svoje mjerodavnosti na drugome polju. To se oituje i unutar samih laboratorija: im se treba izjasniti u vezi s ciljevima, promaknuima ili novanom podrkom, strunjaci in
57

terveniraju u ime - ali izvan - svoga posebnog iskustva. Kako se uspijevaju prebaciti s polja svoje tehnike - odmjerenog i propisujueg jezika - na openitiji jezik druge situacije? Preko neobinog zahvata koji mjerodavnost konvertira u autoritet. Na djeluje raz mjena kompetencije i autoriteta. U konanici, to strunjak uiva vei autoritet, manja mu je kompetencija, sve dok mu se zalihe ne iscrpe, poput energije potrebne za pokretanje vozila. Tijekom te konverzije, on nije lien mjerodavnosti (ona mu treba ih barem mora ostaviti dojam da je posjeduje), ah se, u mjeri u kojoj mu autoritet raste, nagnan drutvenom potranjom i/ili politikim odgovornostima, odrie mjerodavnosti koju posjeduje, Paradoks (openiti?) autoriteta: povjerenje mu osigurava znanje koje mu ne dostaje upravo na polju na kojemu se autoritet primjenjuje. On je neodvojiv od zloporabe znanja:1 2 - tu moda valja prepoznati uinak drutvenog zakona koji liava pojedinca njegove mjero davnosti kako bi mu udijelio ih vratio kapital kolektivne mjero davnosti, to e rei zajednike vjerojatnosti. Budui da ne moe ostati pri onome to zna, strunjak se izjanjava u ime mjesta koje mu je namrla njegova specijalnost. Na taj se nain on upisuje ih je upisan u zajedniki poredak u ko jemu specijalizacija ima vrijednost inicijacije kao propis i hijerarhizirajua praksa produktivistike ekonomije. Nakon to se us pjeno podvrgnuo toj inicijacijskoj praksi, on se moe, kad je rije o pitanjima koja nisu u vezi s njegovom tehnikom mjerodavnou, ah jesu u vezi s moi to ju je preko nje stekao, ogledati u diskursu s autoritetom koji vie nije govor znanja, nego onaj drutveno-gospodarskog poretka. On govori kao obian ovjek koji se moe do moi autoriteta svojim znanjem, kao to se radnik domogne nad nice na osnovi rada. Upisuje se on u zajedniki jezik praksi, gdje uostalom hiperprodukcija autoriteta povlai za sobom njegovo obezvreenje, budui da ga se uvijek dobiva vie za odgovarajuu ih manju koliinu mjerodavnosti. Ah dok i dalje vjeruje ih hini da vjeruje kako djeluje kao znanstvenik, on brka drutveni status i tehniki diskurs. Jedno uzima za drugo: na djeluje qui pro quo. Ne
58

prepoznaje red koji predstavlja. Vie ne zna to to govori. Tek se poneki, nakon to su dugo vjerovali da kao strunjaci govore je zikom znanstvenika, prenu iza sna te iznenadno uvide da ve neko vrijeme, poput Maka Felixa iz starog crtia, kroe zrakom, dale ko od znanstvenoga tla. Ovjerovljen znanou, njihov diskurs nije bio drugo doli obini jezik taktikih igara izmeu gospodarske moi i simbolikog autoriteta. Wittgensteinov model obinog jezika Zbog svega toga, univerzalni jezik nekadanje filozofije ne opo ravlja svoja prava. Koliko je do jezika, filozofijsko bi se pitanje u naim tehnikim drutvima prije upuivalo problematizaciji ve like podjele izmeu diskurzivnosti koje odreuju specijalizaciju (operativnim ograivanjem, podjelama, one odravaju neku drutvenu opravdanost), i narativnosti umasovljene razmjene (one umnoavaju lukavstva koja omoguuju ih koe optjecaj u mrei moi). Neovisno o ralambama koje su i jedne i druge podvele pod zajedniku oznaku jezinih praksi,1 3 ih o istraivanju koje ra zotkriva bilo uvlaenje vjerovanja, vjerojatnoga, metafora, naime zajednikoga u znanstveni govor, bilo posloene logike to ih podrazumijeva obini jezik1 4- sve su to pokuaji da se iznova spo ji rastavljene i pretjerano hijerarhizirane dijelove jezika - takoer je mogue utei se filozofiji koja nudi model (kao to se nudi model automobila) i koja podvrgava obini jezik ozbiljnom ispitu: filozofiji Ludwiga Wittgensteina. Iz moga kuta gledanja, nju se moe smatrati radikalnom kritikom strunjaka. Zakljuak: to je u isti mah kritika filozofa kao strunjaka. eh li Wittgenstein filozofsko koritenje jezika privesti njegovoj svakodnevnoj uporabi, njegovoj everyday use}5a na tom je projektu nadasve radio u posljednjem razdoblju, on sebi zabranjuje, a zabranjuje i filozofu, svako metafiziko prelijevanje izvan onoga to govor moe iskazati. To je njegov najdosljedniji pro gram: Ne rei nita osim onoga to se moe rei... i potom, svaki

59

put kad bi netko poelio iskazati neto metafizino, dokazati mu da u svome iskazu nekim znakovima nije odredio znaenje.1 6 Wittgenstein se latio zadatka da bude znanstvenikom djelatnosti oznaavanja u obinom jeziku. Sve se drugo moe shvatiti kao jezik jedino analogijom ili poredbom s aparatom naega svako dnevnog jezika.1 7Ali valja se spram njega odnositi na nain da se ne iskazuje nita to nadilazi mjerodavnost tog jezika i prema tome da se nikad ne postane strunjakom za jezik ili tumaem na kakvu drugom jezinom polju (primjerice, metafizikome ili etikome), da se nikad ne govori drugdje u njegovo ime. Na taj se nain moe onemoguiti preobrazba kompetencije u autoritet. Ono to oarava u pothvatu tog Herkula, istaa Augijevih staja suvremene intelektualnosti, nisu ponajprije postupci ogrania vanja, uinci strasti za strogou koju Wittgenstein stavlja u slubu suzdranosti pri ralambi svakodnevnogjezika (taj everyday zamjenjuje u lingvistikom pristupu Everymana renesansne etike ah ono je nositelj istog pitanja); nego je to, u temeljnijem smislu, nain na koji, posluimo se njegovim izrazom, Wittgenstein zacrtava iz nutrine " tog jezika granice onoga to ga etiki ih mis tiki nadilazi.1 8 Jedino iznutra prepoznaje on ono izvanjsko to je po sebi neiskazivo. Njegov rad na taj nain provodi dvostruko uruavanje: ono koje iz unutarnjosti svakodnevnog govora razotkriva njegove rubove; ono koje prokazuje neprihvatljiv znaaj (ne-smisao) svakog iskaza koji se pokuava probiti do onoga to se iskazati ne moe. Ralamba obiljeuje pukotine koje podrivaju jezik i po nitava iskaze koji ih pokuavaju ispuniti. Ona dakle ima posla s onime to jezik pokazuje (zeigen), a da to ne moe iskazati (sagen). Wittgenstein propituje igru podrunih i kombiniranih sintaksi iji temelji, povezanost i globalno znaenje postavljaju mjerodavna, pa ak i bitna pitanja, ali koja se ne mogu obraditi na pravom mjestu zbog toga to jezik ne moe postati predmetom govora. Mi ne vladamo pogledom na uporabu svojih rijei.1 9Rijetko je stvar nost jezika bila shvaena s tako strogom ozbiljnou, naime i njenica da on odreuje nau povijesnost, da se nadnosi nad nas i
60

umata nas na nain obinoga, pa tako nijedan govor ne moe iz njega izai i postaviti se na udaljenosti da bi ga promotrio i iska zao njegovo znaenje. Na taj se nain Wittgenstein zadrava u sadanjosti svoje povijesnosti, a da ne mora posezati za prolou povjesniara. Odbacit e on i historiografiju zbog toga to, odvajajui prolost od sadanjosti, ona zapravo stjee povlasticu vlastitoga i proiz vodnog mjesta odakle vjeruje da moe vladati injenicama jezi ka (ili dokumentima) i razlikovati se od danosti, proizvoda za koji se jedino pretpostavlja daje podloan zajednikim propisima. Wittgenstein priznaje da je uhvaen u zajedniku jezinu povijesnost. Ah ne pristaje lokalizirati tu ovisnost u predmetu (na zvanome prolou) od kojega se historiografsko djelovanje fik tivno odvaja (fikcija koja je uostalom prostor na kojemu se raa znanstveni izazov vladanja povijeu).2 0Zapravo, njegov se poloaj ne uspostavlja ovdje, nego u dvostrukoj borbi ije oitovanje nudi formalno polazite za prouavanje kulture. Sjedne strane, Witgenstein se bori protiv profesionalizacije filozofije, naime protiv njez ina svoenja na tehniki (pozitivistiki) govor specijalnosti. ire, on odbija dezinfekciju koja, uklonivi svakodnevnu uporabu (eve ryday language), dakle ono fundamentalno, jedina omoguuje zna nosti proizvodnju i ovladavanje umjetnim jezikom. S druge strane, bori se on protiv metafizike pohlepe ili nestrpljivosti etike, koje uvijek tee da uvedu pravila ispravnosti i plate ne-smislom svojih iskaza autoritet svojega diskursa o jeziku zajednikog iskustva. Napada on nadmenost koja navodi filozofiju da se ponaa kao da ona podaruje znaenje obinoj uporabi i da samoj sebi predvi di vlastito mjesto s kojega e misliti o svakodnevnom. Mi smo podinjeni obinome jeziku, iako nismo s njime poistovjeeni. Kao na brodu luaka, ukrcah smo se bez mogunosti nadlijetanja i totalizacije. To je proza svijeta o kojoj je govorio Merleau-Ponty. Ona obuhvaa svekoliki govor iako se ljudska iskustva ne svode na ono to ona o njima moe rei. Znanstvene si metode doputaju da ga zaborave kako bi se ustanovile, a filozo
61

fije vjeruju da njime vladaju, jer su sebe ovlastile da o njemu go vore. Nijedne ni druge, utoliko, ne dodiruju filozofijsko pitanje to ga neprestance iznova postavlja taj zanos koji tjera ovjeka da se sudara s granicama jezika {an die Grenze der Sprache anzurenneri)?xWittgenstein ponovno uvodi taj jezik i u filozofiju, koja ga je dodue prihvatila kao formalni predmet, ali se i nadalje smatra njegovom fiktivnom vladaricom, i u znanosti koje su ga iskljuile kako bi se uinile njegovim uinkovitim gospodarima. Na taj nain on mijenja mjesto ralambe, nadalje odreeno univerzalnou koja je u isti mah pokoravanje svakodnevnoj upo rabi. Ta promjena mjesta mijenja i poloaj govora. Budui da je uhvaen u obini jezik, filozof vie nema ni vlastita niti prisvojiva mjesta. Oduzet mu je svaki poloaj vladara. Ralambeni govor i ralanjeni predmet u istom su poloaju da ih ustrojuje rad ko jemu svjedoe, odreeni pravilima koja niti utemeljuju niti nadvi suju, jednako raspreni u razliite naine funkcioniranja (Wittgen stein je elio da se i samo njegovo djelo sastoji jedino od fragme nata), upisani u teksturu u kojoj svaki moe povremeno apelirati na drugu nadlenost, navesti je i pozvati se na nju. Na djelu je stalna razmjena odvojenih mjesta. Filozofijska ih znanstvenika povlatenost gube se u obinome. Posljedica tog gubitka jest invalidacija istina. Kojem bi povlatenom mjestu one mogle biti oznaeno? Suoeni smo tako sa injenicama koje vie nisu istine. Njihovo bujanje nadzire, ako ne i gui, kritika mjesta autoriteta na kojima se injenice preobraaju u istine. Prokazavi ih kao mje avinu ne-smisla i moi, Wittgenstein nastoji iznova privesti te is tine jezinim injenicama i onome to, u tim injenicama, upuuje prema neizrecivoj ili mistinoj izvanjskosti jezika. Tom se stajalitu moe pridodati sve vea vanost to je Wittgenstein pripisuje jezinim postupcima i uporabama. Baviti se jezikom \i obinom govoru, bez mogunosti da se njime vla da pogledom, bez mogue vidljivosti s kakva udaljenog mjesta, znai shvatiti ga kao ukupnost praksi u koje smo upleteni i preko kojih je na djelu proza svijeta. Ralamba e stoga biti uvid u rad
62

naeg jezika (eine Einsicht in das Arbeiten unserer Sprache).2 2 Na taj je nain ona osuena reproducirati rasprivanje koje cjepka svaki sustav. Ali, nastojei precizirati morfologiju uporabe izraza, naime ispitati njihova polja uporabe i opisati im oblike,2 3 ona moe prepoznati razliite naine djelovanja svakodnevnog, kojime upravljaju pragmatika pravila, i sama ovisna o oblicima ivota (Lebensformen).2 4 Suvremena povijesnost U razradi te analize, o ijem e sociolingvistikom ili etnometodolokom razvoju jo biti rijei, Wittgenstein zacijelo duguje mno go filozofskoj tradiciji s kojom se upoznao u Cambridgeu. Od Cooka Wilsona do G. E. Moorea i J. L. Austina, ona se usredotoila na naine govorenja (ways o f speaking) svakodnevnog jezika (or dinary ili everyday language), do stupnja da je Austinov program bio utvrditi najmanje pojedinosti svakodnevnog jezika, stekavi glas apostola svakodnevnogjezika (TLS, 16. studeni 1973). Tome se navodilo vie razloga koji se i nas tiu: 1. naini obinog go vorenja nemaju istoznanica u filozofskom diskursu i nisu na nj prevodivi s razloga to u njima ima vie stvari negoli u tim diskursima; 2. oni ine zalihu razlika i veza nakupljenu povijesnim iskustvom i uskladitenu u svakodnevnu govorenju;2 5 3. kao je zine prakse, one oituju logike sloenosti nenasluene znanstve nim formalizacijama.2 6 Ali donekle profesionalne razmjene ne smiju baciti u zabo rav prvobitnu povijesnu ukorijenjenost. Zadrat u se na tri njezi na aspekta znakovite vrijednosti. Ponajprije, naporedo s reakcijom koja je arhitekta Adolfa Loosa nadahnula za nastanak djela Ukras i zloin, zagovarajui fiinkcionalistiku strogost naspram dekora tivne izroenosti Bea,2 7 ili reakcijom koja je u Musila razjarila kliniku ironinost primjedbi o Kakaniji,2 8Wittgenstein se gotovo jansenistiki gnua lane drai i novinarskih bisera trule kulture ih brbljarija koje im nalikuju.2 9istoa3 0i suzdranost

63

stilska su obiljeja angamana u suvremenoj povijesti, filozofijskoj politici kulture. Kritiki povratak obinoga, kako ga razumije Witt genstein, mora unititi sve vrste retorikih blistavila moi koja hijerarhizira i ne-smislova koji uivaju autoritet. Jednako zapanjujua analogija: s obzirom na iskustvo vr hunskog tehniara, potom matematiara, Wittgenstein je poznavao drugi pokuaj i trei, najvaniji pokuaj Ulricha, ovjeka bez svojstava. I on je posjedovao fragmente novog naina miljenja i osjeanja i vidio kako se otprve tako snani prizor novine rastae u mnotvo pojedinosti. I njemu nije preostalo drugo doli filo zofija kojoj se mogao posvetiti.3 1Ah, poput Ulricha, na polju ugla ena koritenja svojih sposobnosti (jezinih), sauvao je izvan rednu jasnou,3 2 koju je izbrusila znanstvenost - spajajui na taj nain tehniku strogost s vjernou svom predmetu. Suprotno govoru strunjaka, on se ne koristi znanjem razmjenjujui ga za pravo govorenja u njegovo ime; on zadrava njegovu zahtjevnost, ah ne vlada njime. Napokon, tu znanost obinoga odreuje trostruka stranost: stranost specijalista (i velegraanina) naspram zajednikog ivota, znanstvenika prema filozofiji, i na kraju, stranost Nijemca u odno su na obian engleski jezik (u kojemu se nikad nije udomaio). Ta se situacija moe usporediti s onima etnologa i povjesniara, ah ona njih radikalizira. Jer Wittgenstein misli o tim akcidentalnim nainima da se bude stranac, da se ne bude kod kue (poput putni ka ih arhivista), kao o metaforama analitikih pristupa koji su stranci samoj nutrini jezika koji ih omeuje. Kad se bavimo filozofijom (naime kada djelujemo na mjestu koje je jedino filozofijsko, pro za svijeta), nalik smo na divljake, primitivne ljude, koji kada uju kako se izraavaju civilizirani ljudi, to izraavanje progreno pro tumae, itd.3 3 Vie nije rije o poloaju profesionalaca za koje se pretpostavlja da su kultivirani, meu divljacima, nego o bivanju strancem kod kue, divljakom usred svakodnevne kulture, izgubljenim u sloenosti razumljenog i pod-razumljenog zajed nikoga. I budui da ne moemo izai iz tog jezika, da ne moemo
64

pronai drugo mjesto s kojega bismo ga protumaili, kada dakle nema lanih tumaenja i drugih koja su istinita, nego jedino posto je varljiva tumaenja, kada napokon nema izlaza, preostaje nam biti strancem iznutra, ali bez onoga izvana te se, u obinome je ziku / sudarati s njegovim granicama - stanje blisko freudovskom poloaju uz tu razliku to Wittgenstein ne posee za nesvjesnim referentom da bi imenovao tu stranost kod kue. Tim svojim svojstvima, ini se da ovo fragmentarno i stro go djelo, podaruje stanovit filozofijski obris suvremenoj znanosti o obinome. Ne ulazei u pojedinosti Wittgensteinovih postavki, taj e model, shvaen kao teorijska hipoteza, suprotstaviti pozi tivnim doprinosima humanistikih znanosti (sociologije, etnolo gije, povijesti itd.) poznavanje obine kulture.

65

2. poglavlje Puke kulture

Napustiti Be ili Cambridge, napustiti teorijske tekstove, ne znai odvojiti se od Wittgensteina, seoskog uitelja od 1920. do 1926. godine, nego uputiti se do najviega plimnog zamaha zajednikog iskustva koji obavija, proima te napokon odnosi diskurse, ako se u meuvremenu nismo zadovoljili time da politika umjenost odmijeni znanstvenu prosudbu. Naviru mi sjeanja, mjesta takvih mutizama u pamenju. Sjeam se uvoda u seminar o pukoj kultu ri na sjeveroistoku Brazila, hodanja u tada bunoj noi Salvadora, prema Igreji do Passo. U suprotnosti spram profinjenog kazalita Misericordie, mrano proelje uzdie u svom dostojanstvu svu prainu i znoj grada. Iznad starih etvrti punih amora i glasova, ono ostaje njihovom monumentalnom i utljivom tajnom. Dominira uskom Ladeira do Passo. Skriva se pogledu tragalaca, a ipak je tu, pred njima, jednako kao to im izmie puki govor kad mu se priblie, kao da dolazi iz prevelike daljine ih visine. Veoma razliit od crkve do Rosario, posve modre i otvorene, taj crni kamen die svoje nono lice s bahijanskim humorom. Neosvojiva stijena iako (ih upravo zbog toga) bliska, posve liena usamljenosti nalik na pjesme brazilijanskog saudadea. Na povratku s tog hodoaa, na ulicama lica, usprkos svojoj vedroj pokretljivosti, djeluju kao da u prolazu umnoavaju neodgonetljivu i blisku tajnu spomenika. B razilsko umijee " Promatranje se umnoava. Ono tapka, kao to smo i mi uinili, u interdisciplinarnim mjesnim timovima, u Riu, Salvadora, Recifu
66

(Brazil), ili pak u Santiago de Chileu, u Concepcionu (ile), u Posadasu (Argentina) itd. Tako je jedna od tih ralambi bila posveena govorenju seljaka iz Pemambuca (u mjestima Crato, Juazeiro, Itapetim itd.) o stanju u 1947. i o znaajnim pothvatima Freia Damiaoa, karizmatskog junaka toga kraja.1Govor je razvrstavao pro stor na nain uslojavanja na dvije razine. S jedne se strane, drutveno-gospodarski prostor, ustrojen prastarom borbom izmeu monih i siromanih, predstavlja kao polje stalnih pobjeda bogatih i policije, ali takoer i kao vladavina lai (nijedna se istina tamo ne iskazuje izuzev ispotiha i meu seljacima: Agora a gente sabe, mas nao pode dizer alto (Danas ljudi znaju, ah to ne mogu glasno rei, L. G.) Tamo uvijek snani pobjeuju, a rijei varaju iskustvo koje potvruje tvrdnja sindikalista iz Magreba u Billancourtu: Mi uvijek najeimo!. S druge strane, razliit od tog pole tnolokog prostora, koji se pronicavosti seljaka prikazuje kao raster bezbrojnih sukoba skrivenih ispod pokrova govora, nahodio se uto pijski prostor u kojemu se, u religijskim iskazima, potvrivala po odreenju udesna mogunost: Frei Damiao mu je bio gotovo nepo minim sreditem, to nije prestajalo navoditi uzastopne pripovijesti o nebeskim kaznama koje su pogaale njihove neprijatelje. Koliko je do stvarnog odnosa snaga, diskurs lucidnosti lu kavo se koristio lanim iskazima i zabranom govorenja otkrivajui posvuda nepravdu - ne samo onu sile na vlasti nego i, dublje, onu povijesti: prepoznavao je on u toj nepravdi neki poredak stvari, u kojemu nita nije doputalo nadu u promjenu. Ah tom stanju stvari nita nije davalo legitimnost. Naprotiv, iako je bio stalno ponavlja na stvarnost, taj odnos snaga nije time postajao prihvatljiviji. inje nica nije bila prihvatljiva kao zakon, iako je ipak ostajala injeni com. Zatoeno ovisnou, prisiljeno da slua injenice, to je uvjere nje ipak suprotstavljalo statutu poretka koji se nametao kao priro dan stanovit naum neprihvaanja i etiku pobunu protiv njegove neumitnosti (ako si neka znanost moe dopustiti drukija ijeenja odnosa izmeu injenica i zakona, ona to ponajprije moe zato to ne podlijee toj ovisnosti). Ah da bismo ustvrdili nepreklapanje
67

injenica i znaenja, valjalo je iznai drugu pozornicu, vjersku, koja, na nain nadnaravnog dogaaja, iznova uvodi povijesne sluaj nosti te prirode i omeuje nebeskim koliima prostor te po bune. Neprihvatljivost unato svemu uspostavljenog poretka oi tovala se, s pravom, u liku uda. Tamo, u jeziku kojemu je nuno strana ralamba drutveno-gospodarskih odnosa, mogla je opsta ti nada da e se onaj koga je povijest pobijedila - tijelo na koje se neprestance upisuju pobjede bogatih ili njihovih saveznika - moi, u osobi svetog ponienika Damiaoa, uzdii zahvaljujui udar cima to e ih nebo zadati njegovim protivnicima. Ne oduzimajui nita onome to se vidi svakodnevno, pripo vijedanja o udima odgovaraju mu sa strane, preicom, preko drukijega govora kojemu se moe jedino vjerovati - jednako kao to etika reakcija mora vjerovati da se ivot ne svodi samo na ono to se vidi. Jednako tako, anarhistike pjesme u filmu La Cecilia (redatelj J. L. Comolli) ine protuteu dogaajima koji jedan za drugim, u mjeri u kojoj se ona razvija, unitavaju socijalistiku zajednicu koju je u Brazilu utemeljio Tito Rossi: one ostaju netak nute i naposljetku, na samoj ruevini povijesti privedene redu, te se pjesme jo ore, izmiui popritu poraza, diui svoj glas koji e, na drugim mjestima, roditi sline pokrete: Un idea Pamante mia A cui detti braccio e cuor... Deh taflretta a sorgere O sol dell avvenir Vivere vogliam liberi non vogliam piu servir2 **

** Moja je ljubav misao/ kojoj sam poklonio ruku i srce.../ Smiluj se, pouri se dignuti/ o, sunce budunosti/ mi elimo ivjeti slobodni/ ne elimo vie sluiti. (L. G.)
68

Na nain vudua Loasa, duhovi i glasovi neke druge referencije,3pripovijesti o udima, takoer su pjesme, ali ozbiljne, koje se ne odnose na pobune, nego na ustanovljavanje njihova nepresta nog potiskivanja. Usprkos svemu, podaruju one moguemu neo svojivo mjesto, jer je ono ne-mjesto, utopija. Stvaraju one neki drugi prostor, koji supostoji s onim iskustva bez iluzije. Kazuju one istinu (ono udesno), nesvodivu na pojedinana vjerovanja koja joj slue kao metafore i simboli. Osim analize injenica, one su ekvivalent onome to politika ideologija uvodi u tu analizu. Tako seljaki vjernici izigravaju neumitnost uspostavlje nog poretka. A ine to koristei se referentnim okvirom kojeg je i samog stvorila izvanjska sila (religija koju su nametnule misije). Oni se iznova slue sustavom koji su, daleko od toga da bi bio njihov vlastiti, stvorili i rairili drugi, a tu ponovnu uporabu obiljeuju pred-rasudama, bujanjem izbojaka toga udesnoga spram kojega su civilne i crkvene vlasti uvijek bile sumnjiave, i to s pravom, sumnjajui da hijerarhiji moi i znanja suprotstavljaju neki svoj razlog. (Puka) uporaba religije preinauje joj ulogu. Nain iskazivanja toga preuzetog jezika preobraava ga u pjesmu otpora, a da ta unutarnja metamorfoza ne remeti iskrenost s kojom se u nj moe vjerovati, kao ni lucidnost s kojom se, s druge strane, sagledavaju skrivene borbe i nejednakosti u postojeem poretku. Openitije, nain koritenja nametnutih sustava predstav lja otpor povijesnoj zakonitosti stanja stvari i njegovim dogmat skim legitimacijama. Prostor mu pak preraspodjeljuje praksa po retka koji su uspostavili drugi; taj poredak on koristi barem kao prostor za igru, za manevriranje izmeu nejednakih snaga i za uto pijska uporita. Tu se oituje neproninost narodne kulture -crna stijena koja se opire asimilaciji. Ono to se tamo nazivlje mudrost {sabedoria) odreuje se kao ratno lukavstvo (trampolinagem, po jam koji se igrom rijei povezuje s akrobacijom cirkuskih umjetni ka i s njihovim umijeem skakanja na trambulinu, trampolim) i kao lopovluk (trapacaria, lukavstvo i podvala u nainu kori tenja ili izigravanja lanaka drutvenog dogovora).4 Na tisuu se
69

naina moe odigrati/izigrati igra drugoga, odnosno prostor koji su drugi uspostavili obiljeuje istanana, uporna, otporna djelat nost skupina koje se, u nedostatku vlastite, moraju snai u mrei uspostavljenih snaga i predodbi. U toj strategiji boraca na djeluje umijee zadavanja udaraca, zadovoljstvo u izigravanju propisa na prostoru prisile. Taktika i vedra umjenost postupanja. Scapin i Figaro njezini su tek knjievni odjeci. Kao to se majstorstvo voza a na ulicama Rima ili Napulja, koje ima svoje majstore, junake, strunjake i svoju estetiku, potvruje u labirintu moi, neprestance iznova proizvodei neproninosti i dvosmislice - sjenoviti zakutci i lukavstva - u svijetu tehnokratske prozirnosti, gubei se u njoj i pronalazei, a da pritom ne mora preuzeti na sebe upravljanje to talitetom. Ta kombinacija manipuliranja i izigravanja preoblikuje ak i polje nesree. Proverbijalno iskazivanje Brzopleta generalizacija? Istraivaka hipoteza, ustvari, ali utemeljena na ispitivanju drugih podruja5 i smjetena, dakako, u cjelinu prethodnih i slinih sluajeva, primjerice, nedavna istraivanja o praktinoj inteligenciji {metis) Grka6 ih o prak tinoj inteligenciji i strategijama stanovika Kabilije (Alir) i francuske pokrajine Beame.7 Ustvari, ovaj pristup narodnoj kulturi nadahnula je pro blematika iskazivanja, s trostrukim pozivanjem na ono to dugu jemo Austinovoj analizi performativnosti, semiotici manipulacije A. J. Greimasa i semiologiji Prake kole. Izvorno u vezi s govor nim crnom preko kojega govornik ostvaruje i prisvaja jeziku poseb noj situaciji razmjene ih ugovora,8ta se problematika moe pro iriti na ukupnost kulture u ime slinosti meu procedurama (is kaznima) ije su oitovanje uphtanja bilo u polje jezika, bilo u mreu drutvenih praksi. Ona se razlikuje od tradicionalnijih prouavanja koja se vezuju uz iskaze legendi, poslovica itd., ih, ire, uz objektivni oblik obreda ih postupanja, time to utvruje

70

corpuspropre puke kulture i u njemu ralanjuje promjenjive ter mine nepromjenjivih funkcija u konanim sustavima. Izmeu ta dva pristupa, postulati i metode se razlikuju. Tamo gdje jedan na stoji zabiljeiti vrste postupaka koje odreuju povijesne okolnos ti, drugi radije ustanovljuje strukturne ravnotee iju postojanost svako drutvo iskazuje drukije. Jedna se metoda sastoji u tome da se poslovice najprije iz dvoje i zatim prikupe, kao to su s pripovijetkama uinili Aame ili Propp. Potom se ili pristupa obradi sadraja te prikupljene grae, razvrstane na labels ili semantike jedinice (radnje, teme, likovi) iji su odnosi ralanjivi u strukturnim okvirima i ije konstelacije naznauju mentalnu geografiju svojstvenu odreenoj skupini,9 ili se prouava naine proizvodnje, primjerice, postupak kojim se u poslovicama (obino u distisima: Boi za vratima, Uskrs pred vratima, Daleko od oiju, daleko od srca, Tko rano rani, dvije sree grabi itd.) pojaava utjecaj znaenja umanjujui zvukovne razlike (preko rime, aliteracije itd.).1 0 Utvruju se dakle sustavi, bilo znaenja ili tvorbe. Dvostrukim ovladavanjem: corpusom koji oni ograniavaju i operacijama koje na njemu izvode, te metode uspijevaju same odrediti svoj predmet (to je poslovica?), racio nalizirati njegovo prikupljanje, rasporediti vrste i preobraziti danost u neto ponovljivo (naprimjer, ako su nam poznata pravi la tvorbe poslovica, moemo ih stvarati serijski). Te tehnike tako, objanjavajui drutvene pojave, stjeu sposobnost njihova kon struiranja, jednako kao to biologija sintetizira insulin. Budui da je analiza mitova, od Aamea do Levi-Straussa, bila razvijenija od analize poslovica, pokazala je kako je znanost o tim diskursima, izdvajajui ih i razvrstavajui, proiujui i formalizirajui najmanje jedinice koje obrauje,11omoguila svrsta vanje knjievnosti za koju se pretpostavljalo daje raznorodna, ra zotkrivanje divlje misli i logike za koje se dralo da su strane, te, napokon, dopustilo da se na taj nain obnovi tumaenje i proiz vodnja naih vlastititih diskursa.

71

Nedostatak metode, uvjet njezina uspjeha, jest u tome to dokumente izvlai iz njihova povijesnog konteksta i uklanja rad nje govornika u posebnim okolnostima vremena, mjesta i natje canja. Valja izbrisati svakodnevne jezine prakse (i prostor njihovih taktika) da bi se znanstvene prakse odvijale na njihovu vlastitom polju. Zato ne uzimamo u obzir tisue naina na koje se moe poslo vicu spretno upotrijebiti, u odreenom trenutku i u lice odreenom sugovorniku. To je umijee iskljueno, a njegovi tvorci izbaeni iz laboratorija, ne samo s razloga to svaka znanstvena obrada izis kuje ogranienje i pojednostavnjenje predmeta nego i zato to usta novljavanje znanstvenog mjesta, koje prethodi svakoj ralambi, nuno podrazumijeva da se predmeti prouavanja mogu tamo pre nijeti. Obradivo je samo ono to je prenosivo. Ono to se ne moe iskorijeniti, po odreenju e ostati izvan polja prouavanja. Odatle povlatenost to je ta prouavanja pridaju diskursima, stvarima koje se moe najlake obuhvatiti, popisati, prenijeti i obraditi na sigurnu, dok in izgovaranja nije odvojiv od okolnosti. Od samih praksi sauvat e se jedino ono to je premjestivo (alatke i proizvodi koje se moe staviti pod staklo) ili opisne sheme (izbrojivi postupci, stereotipi uprizorenja, ritualne strukture), ostavljajui postrani ono to je neiskorjenjivo u danome drutvu: naine koritenja stvari ili rijei ovisno o prigodi. U toj se pak svakodnevnojpovijesnosti odvija neto bitno, neodvojivo od ivota subjekata koji su izvritelji i tvorci odnosnih radnji. Naa pak znanja, naprotiv, nalik na Schreberova Boga, koji ima posla samo s leevima,1 2ini se, uzimaju u obzir i podnose jedino nepomine objekte drutvenoga tijela. Neminovnost? Sjeam se izvanrednoga Shelburne muzeja (Vermont, SAD), u kojemu su, u trideset i pet rekonstruiranih seos kih kua, prikupljeni svi znakovi, alati i proizvodi svakodnevnog ivota u 19. stoljeu, od kuhinjskih sprava i farmaceutskih stalaka do tkalakih radionica, toaletnog pribora i igraaka za djecu. Bez broj bliskih predmeta, ulatenih, izoblienih ili uljepanih kori tenjem, umnaah su na taj nain tragove radinih ruku i marljivih ili strpljivih tijela kojima su te stvari premreivale svakodnevicu:
72

opsesivna prisutnost posvuda ucrtane odsutnosti. Ako nita, to je selo, natrpano naputenim ili prikupljenim predmetima, prizivalo preko njih ureena mrmorenja stotina prolih ih moguih sela, i ti vas upisani tragovi navode na razmiljanje o tisuama moguih naina ivljenja. Poput oma, poslovice ih drugi diskursi obiljeeni su svojom uporabom; oni nude ralambi otiske inova ih procesa iskazivanja;1 3 oni znae radnje kojih su bih predmetom, radnje ovisne o situacijama i zamishve kao prigodne modalizacije iskaza ih prakse;1 4ire, naznauju oni dakle neku drutvenupovijesnost u kojoj se sustavi predstavljanja ih postupci proizvoenja vie ne javljaju samo kao normativni okviri nego kao orua kojima se slue njihovi korisnici. Logike: igre, prie i umijea kazivanja Ti nas otisci na jeziku ve vraaju nainima injenja izvoaa. Ah nije dostatno opisati posebne zahvate i lukavstva. Da bismo ih mogh misliti, moramo pretpostaviti da tim nainima injenja odgovara ogranien broj postupaka (inovacija nije neograniena, jer poput improvizacija na glasoviru ih gitari, pretpostavlja poznavanje i primjenu kodova) i da oni podrazumijevaju neku logiku igranja radnji ovisnu o vrstama okolnosti. Pretpostavka te logike koja dje luje ovisno o sluaju, za razliku od zapadne znanstvenosti, jest neautonomnost polja djelovanja. Nai emo njezino raskono obja njenje u kineskoj misli, od kanonske Knjige mijena do Sun Tzuove rasprave Umijee ratovanja,1 5ih pak u arapskoj tradiciji u Knjizi lukavstava.1 6Ah treba h uzore traiti tako daleko? Svako drutvo uvijek negdje pokazuje formalna pravila kojima se te prakse poko ravaju. Gdje ih onda traiti na Zapadu, kad je naa znanstvenost, nadomjestivi sloena podruja drutvenih lukavstava vlastitim mjestima a obini jezik svojim umjetnim jezicima,1 7 dopustila i nametnula razumu logiku vladanja i prozirnosti? Poput Poeova ukradenog pisma, napisi tih drukijih logika smjeteni su na tako oevidnim mjestima da ih ne vidimo. Ne vraajui se ponovno

73

obinom jeziku, ve moemo naznaiti tri mjesta na kojima se izlau, skrivena svojom oevidnou, formalna pravila tih naina injenja ovisno o prigodi. Ponajprije posebne igre svakoga drutva: te disjunktivne radnje1 8(proizvoditeljice dogaaja koji ine razliku) podaruju mjes to prostorima u kojima su zahvati razmjerni situacijama. Od igre aha, aristokratske igre rata, koja je dola iz Kine i preko Arapa dospjela na srednjovjekovni Zapad, gdje je predstavljala bit kul ture u zamkovima, do belota, lota ih pogaaljki, formuliraju (ih ve formaliziraju) pravila koja ustrojuju zahvate tvorei ujedno neko pamenje (pohranjivanje ih razvrstavanje) shema djelova nja, koje oblikuju poteze prema okolnostima. Oni tu ulogu obav ljaju upravo zato to su odvojeni od svakodnevnih borbi koje za branjuju otkrivanje igre i iji su ulozi, pravila i potezi odve slo eni. Objanjenje je uvijek obrnuto razmjerno praktinome angamanu. Otkriti u tim igrama pravila taktika (kao to je uinje no u vezi s igrom go),1 9 ih usporediti s igrama tehniku vidovitosti iji formalni okvir ima cilj prilagoditi odluku konkretnim situaci jama,2 0 znai stvoriti preliminarnu osnovicu glede racionalnosti svojstvene praksama prostora - prostora zatvorenih i historiziranih raznolikou dogaaja to ih valja obraditi. Tim igrama odgovaraju prepriavanja odigranih partija. Pripovijedamo o belotu od juer uveer ih o maloj igri pogaanja od neki dan. Te pripovijesti predstavljaju nizanje kombinacija meu svima onima koje ine moguom sinkronijsku oiganizaciju pro stora, pravila, podjele karata itd. To su paradigmatske projekcije izbora izmeu mogunosti - izbor koji odgovara nekoj osobitoj izvedbi (ih iskazu). Poput prikaza partija brida ih aha u Le Mondeu, one bi mogle biti ifrirane, tj. mogla bi se uiniti vidljivom injenica daje svaki dogaaj posebna primjena formalnog okvira. Ah, ponovno igrajui partije, pripovijedajui ih, te pripovijesti naporedo utvruju pravila i poteze. Vano ih je upamititi, jer one predstavljaju repertoar shema djelovanja meu partnerima. Sa za vodljivou koju u njih unosi initelj iznenaenja, ti podsjetnici
74

pouavaju moguim taktikama u kakvu danome (drutvenom) su stavu. ini se da prie i legende imaju istu ulogu.2 1 Odvijaju se poput igre u posebnome prostoru, izdvojenome od svakodnevnih natjecanja, u prostoru udesnoga, prologa, poetaka. U njima se tako mogu izloiti, u liku bogova ili junaka, primjeri dobrih i loih poteza koji se mogu koristiti u svakodnevnom ivotu. Pripovijeda se o potezima, a ne o istinama. Primjer takve zbirke strategija nala zimo ve u Proppa, zaetnika koji zasluuje naziv ravnatelja formalistikih istraivanja o narodnim pripovijetkama.2 2 etiri sto tine bajki, koliko ih je istraio, sveo je na temeljne nizove 2 3 funk cija, a funkcija je radnja lika, odreena sa stajalita njezina znaenja u odvijanju zapleta.2 4 Nije sigurno, kao to je primijetio A. Regnier, da se te funkcije potvruju u svojoj cjelovitosti, niti, kao to su redom pokazali Levi-Strauss i Greimas, da su izdvojene jedinice stabilne; ali prava novina u Proppa jest ralamba taktika iji popis i kombinacije nude bajke, a sainjeni su na osnovi ele mentarnih jedinica koje nisu ni znaenja niti bia, nego postupci vezani uz konfliktne situacije. Zajedno s drugim otad nastalim ra dovima, to itanje omoguuje da u bajkama prepoznamo strateke diskurse naroda. Odatle povlatenost to je pripovijetke podaruju simulaciji/disimulaciji.2 5 Formalnost svakodnevnih praksi iskazu je se u tim pripovijestima koje nerijetko obru odnose snaga i, kao u pripovijestima o udima, osiguravaju obinim ljudima pobjedu u udesnom, utopijskom prostoru. Taj prostor titi oruje slabih od stvarnosti postojeeg poretka. Takoer ih zaklanja od drutvenih kategorija koje stvaraju povijest jer njome vladaju. I tamo gdje historiografija pripovijeda u prolom vremenu o strategijama us postavljene moi, te udesne pripovijesti nude svojoj publici (pok lon dobrome sluatelju) izbor raspoloivih taktika u budunosti. Napokon, u samim tim pripovijestima, uinci, lukavstva i stilske figure, aliteracije, inverzije i igre rijeima takoer prido nose sravnjivanju tih taktika. One su, na pritajeniji nain, ivi muzeji, orijentiri za uenje. Retorika i svakodnevne prakse mogu se tako
75

er odrediti kao unutarnje manipulacije sustava - onoga jezika ili onoga postojeeg poretka. Obrati (ili tropi) upisuju u obini jezik lukavstva, pomake, elipse itd., koje je znanstveno prosuivanje iskljuilo iz operativnih diskursa da bi stvorilo prava znaenja. Ali u tim knjievnim zonama u koje su bili potisnuti (kao u san u kojemu ih je Freud iznova otkrio), ostaje ivom praksa tih lukavstava, pamenje jedne kulture. Ti obrati obiljeuju puko umijee kazivanja. Uho seljaka ih radnika tako ga ivo i pronicavo pre poznaje u govoru pripovjedaa ih ulinog prodavaa, jer u nainu nekog kazivanja umije proniknuti nain koritenja preuzetog go vora. Njegova zabavna ih umjetnika procjena odnosi se i na umi jee ivljenja na polju drugoga. Ona u tim govornim obratima razabire stanoviti stil miljenja i djelovanja - modele praksi.2 6 P raksa izvrdavanja: zabuavanje S tim primjerima s terena, prebivalitima posebnih modaliteta iskazivakih praksi, manipulacija nametnutih prostora, taktika ovis nih o posebnim situacijama, otvara se mogunost analize golemoga polja umijea ivljenja razliitog od modela koji su (u naelu) na snazi od vrha do dna kulture posredovane obrazovanjem (od najviega do najniega) i koji svi zagovaraju uspostavljanje vlasti tog mjesta (znanstvenog prostora ih bijele stranice koju treba ispi sati), neovisnog o govornicima i okolnostima, na kojemu valja usta noviti neki sustav na osnovi pravila koja osiguravaju njegovo proiz voenje, ponavljanje i provjeru. Ah dva pitanja optereuju to istraivanje. Ona se odnose na dva hca istoga politikog problema. S jedne strane: u ime ega kaemo da je umijee razliito? S druge strane: odakle (s kojega drukijeg mjesta) pristupamo njego voj ralambi? Moda bismo, posluimo h se samim procedurama tog umijea, mogh provjeriti i njezino odreenje kao puke i na poloaj promatraa. Dakako, zadravaju se drutvene, ekonomske, povijesne razlike izmeu praktiara tih lukavstava (seljaka, radnika itd.) i

76

analitiara kakvi smo mi. Nije sluajno da se svekolika njihova kultura razrauje u terminima odnosa sukobljavanja ili natjecanja izmeu jaih i slabijih, bez ustanovljenja legendarnog ili ritualnog, prostora koji bi osigurao neutralnost. Ta se razlika uostalom otkri va i unutar samog prouavanja: rez izmeu vremena solidarnosti (vrijeme poslunosti i zahvalnosti ispitivaa svojim domainima) i vremena pisanja koje otkriva institucionalne veze (znanstvene, drutvene) i korist (intelektualna, profesionalna, financijska itd.) kojoj je to gostoprimstvo objektivno sredstvo. Brazilsko pleme Bororos polako tone u kolektivnu smrt, a Levi-Strauss ulazi u Aka demiju. ak i ako je on neutjean zbog te nepravde, to nita ne mijenja na stvari. Taje povijest naa koliko i njegova. Ve samo i u tom smislu (koji je pokazatelj drugih jo vanijih), puanstvo kao neko hrani intelektualce. Ne vraajui se drutveno-gospodarskim implikacijama mjesta na kojemu se odvija etnoloko ili historijsko ispitivanje,2 7 niti na politiku koja je, od poetka suvremenog istraivanja, upisa la pojam pukoga u problematiku pritiskivanja,2 8 valja se suoiti s jednom nunou: ako ne oekujemo da neka revolucija preobrazi povijesne zakone, kako danas izigrati drutvenu hijerarhizaciju koja organizira znanstveni rad na pukim kulturama i u tome se ponav lja? Ponovna izranjanja pukih praksi u industrijskoj i znanstvenoj modemi, naznauju putanje kojima bi se mogla zaputiti preobraz ba predmeta naega prouavanja, kao i mjesta s kojega ga proua vamo. Nije mogue omeiti na prolost, na selo ili na primitivne narode operativne modele puke kulture. Oni se nahode u samom srcu vrstih toki suvremene ekonomije. To je sluaj sa zabuavanjem za radnog vremena. Pojava je openito sve prisutnija, iako je kadrovici kanjavaju ili zatvaraju oi kao da nita ne znaju. Osuen da krade, skuplja grau sebi u korist, radnik koji zabua va oduzima tvornici vrijeme (prije negoli dobra, jer on se koristi samo ostacima) u ime nekog slobodnog, stvaralakog rada, i to bez profita. Na samome mjestu na kojemu vlada stroj to ga on mora
77

opsluivati, on hini posao kako bi iz gusta stvorio nekorisne proiz vode iji je jedini cilj da njegovim djelom oznae njegovo vlastito umijee i da troenjem vremena na taj nain potvrdi njegovu rad niku ili obiteljsku solidarnost.2 9 U suuesnitvu s drugim radnici ma (koji na taj nain ukidaju meusobno natjecanje koje tvornica potie meu njima), oni zadaju udarce polju postojeeg poretka. Daleko od toga da bi bilo korak unatrag prema zanatskim ili poje dinanim nainima proizvodnje, zabuavanje iznova uvodi u in dustrijski prostor (naime u sadanji poredak) puke taktike dru gih vremena i prostora. Moglo bi se navesti stotine drugih primjera trajne prisut nosti tih praksi u najobinijoj sferi suvremenog ivota. Uz stano vite razlike, istovjetne prakse zabuavanja bujaju u upravnim ili trgovakim slubama, jednako kao i u tvornicama. Besumnje, jed nako su rairene kao i neko (njih bi jo valjalo propitati), a prema njima se odnosilo s jednakom sumnjiavou, zabranama ili se pre ko njih prelazilo u tiini. Osuuju ih ih ih ele previdjeti ne samo zanatske radionice i uredi nego i muzeji i uene publikacije. Au toritet etnologije ili folkloristike doputa skupljanje fizikih ili je zinih predmeta, s naznakama mjesta nastanka i obraenih tema, smjetene ispod vitrina, podastrte itanju i namijenjenih tome da, kao seoske vrijednosti ponuene obrazovanju ili znatielji gra ana, prikriju legitimiranje poretka koji njegovi uvari smatraju drevnim i prirodnim. Ili pak izjezika drutvene operative izvlae alatke i proizvode da bi tehnikim dosjetkama napunili izloge i tako ih, nepokretne, rasporedili na rubnicama neokrnjena sustava. Pravi je poredak stvari upravo ono to puke taktike preobru sukladno vlastitim ciljevima, bez iluzije da e se to uskoro promijeniti. Dok ga vladajua sila eksploatira, ili ga ideoloki diskurs naprosto nijee, ovdje se poredak izigrava pomou umijea. U instituciju kojoj valja sluiti, uvlai se tako stanovit stil drutvene razmjene, stil tehnikih izuma, stil moralnog otpora, naime, ekonomija poklon (velikodunosti uz uvjet uzvrata), estetika obrata (umjetnikih radnji) i etika upornosti (tisue naina na
78

koje se moe postojeem poretku zanijekati status zakona, smisla ili neminovnosti). Puka bi kultura bila upravo to, a ne tijelo koje se smatra stranim, rastrgano da bi bilo izloeno, proueno i citirano sustavom koji s predmetima ponavlja ono to ini sa ivim biima. Rastue cjepkanje vremena i prostora, disjunktivna logika specijalizacije za i preko rada, ne nalazi vie dovoljnu protuteu u povezujuim obredima masovne komunikacije. Ta injenica ne moe postati naim zakonom. Mogu je obii slube koje, konku rirajui darovima naih dobroinitelja, nude njima proizvode uzete iz zaliha institucije koja dijeli i plaa radnike. Ta praksa ekonom skog izvrdavanja ustvari je povratak drutveno-politike etike u gospodarski sustav. Ona zacijelo podsjea na potlatch * prema Maussu, igru dobrovoljnog pruanja, koja rauna na uzvrat i ustrojuje drutvenu mreu obiljeenu obvezom davanja.30 Takvo natjecanje vie ne odreuje privredu naih drutava: osnovna jedinica liberalizma jest apstraktni pojedinac i on upravlja svim razmjenama izmeu jedinica sukladno kodu uopene istovjetnosti kakav je novac. Besumnje, danas se taj individualistiki postulat postavlja upravo kao pitanje koje potresa svekoliki liberalni su stav. A prior/jedne povijesne opcije Zapada postaje tokom njego va rasprskavanja. Kako god bilo, potlatch se, izgleda, tu zadrava kao obiljeje neke druge ekonomije. Preivio je i u naoj, ah na njezinu rubu i u meuprostorima. ak se i razvija, iako izvan zako na, u naprednome liberalizmu. Tako politika poklona postaje u isti mah i taktika izvrdavanja. Jednako tako, gubitak koji je bio dobrovoljan u ekonomiji darivanja preobraava se u transgresiju u ekonomiji profita: u njoj on znai eksces (rasipanje), osporavanje (odbijanje profita) ih delikt (nasrtaj na vlasnitvo). Taj put, kojim kroi naa ekonomija, izvodi se iz jedne druge ekonomije; ona nadomjeta prvu, iako je u njoj (s tog stajalita)
* Ritual u kojem pripadnici plemenske zajednice unitavaju imovinu steenu tijekom odreenog vremenskog ciklusa, (op. ur.)
79

nezakonita i marginalna. Upravo ona omoguuje da se u propiti vanju pronae poloaj koji vie ne odreuje steena mo i promat rako umijee, uz dodatak neto malo nostalgije. Melankolija nije dostatna. Dakako, s obzirom na pisanje koje razdvaja podruja preko podjele rada i koje otkriva povezanost klasa, bilo bi arobno kada bi, kao u pripovijestima o udima, skupine koje su nam juer po darile gospodare i koje danas prebivaju u naem corpusu, ustale i same obiljeile svoje dolaske i odlaske u tekstovima koji ih slave pokapajui ih. Ta se nada izgubila zajedno s vjerovanjima, koja ve odavno ne stanuju u naim gradovima. Nema vie duhova koji podsjeaju ive na uzajamnu obvezanost. Ah u poretku ustrojenu pomou moi znanja (naega), kao i u poretku radnog vijeka ih tvornice, praksa izvrdavanja ostaje moguom. U odnosu na gospodarstveni sustav ija se pravila i hijerar hije ponavljaju, kao i uvijek, u znanstvenim ustanovama, pokuaj mo zabuavati. Na polju znanstvenog istraivanja (koje odreuje sadanje stanje znanja), s njegovim strojevima i na osnovi preostataka, moe se izigrati vrijeme koje dugujemo ustanovi; proizvesti tekstualne predmete koji oznaavaju umijee i solidarnosti; igrati se te igre nekoristoljubive razmjene, ak i ako je gazde i kolege kanjavaju kad se ne zadovoljavaju zatvaranjem oiju; podrovati na taj nain zakon koji u znanstvenoj tvornici stavlja rad u slubu stroja, i, prema istoj logici, postupno niti potrebu za stvaranjem i obvezu davanja. Poznajem istraivae vine u tom umijeu obrtanja, koje znai povratak etike, zadovoljstva i izuma u znan stvenu ustanovu. Bez profita (profit se na strani rada stvara za tvor nicu), esto uz gubitak, oni neto oduzimaju poretku znanja da bi u nj urezali umjetnike uspjehe i ispisah grafite svoga duga asti. Na taj nain baviti se svakodnevnim taktikama, znailo bi praktici rati obinu umjetnost, nai se u zajednikoj situaciji i uiniti od pisanja nain zabuavanja.

80

3. poglavlje Snalaenje: uporabe i taktike

Uspikos mjerama poduzetim da se suzbije ili prikrije zabuavanje (ili njegove istoznanice), ono se posvuda uuljava i osvaja. Samo po sebi ono je tek posebni sluaj meu svim praksama koje uvode zahvate umjetnika i natjecanja suuesnika u sustav reprodukcije i rascjepkavanja radom i razonodom. Krui, krui ovaj fant: na dje lu su tisue naina izlaenja na kraj. S tog stajalita, vie nema reza izmeu rada i razonode. Ta se dva polja djelovanja sjedinjuju. Ona jedno drugo ponavljaju i osnauju. Na radnom se mjestu ire kulturalne tehnike koje prikriva ju ekonomsku reprodukciju fikcijama iznenaenja (dogaaj), istine (obavijest), ili komunikacije (animacija). S druge strane, kulturalna proizvodnja nudi polje irenja racionalnim operacijama koje omoguuju da se upravlja poslom dijelei ga (analiza), umreujui (sinteza) i omasovljujui (generalizacija). Namee se drukije razlikovanje od onoga koje razvrstava postupke prema njihovu mjestu (rada ih razonode) i odreuje ih onda ovisno o tome na kojem su kvadratu drutvene ahovske ploe smjeteni - u ure du, u radionici ih u kinu. Postoje razlike drukije vrste. One se odnose na modalnosti djelovanja, na formalna pravila praksi. Prelaze one granice izmeu upuivanja na rad ih na razonodu. Naprimjer, zabuavanje za radna vremena nadovezuje se na sustav industrijskoga lanca (on je njegova protutea, na istome mjestu) kao inaica djelovanja koje izvan tvornice ( na drugome mjestu) ima oblik majstorijanja.

81

Iako su ovisne o mogunostima koje nude okolnosti, te po prene taktikene podreuju se zakonitosti mjesta. Ono ih ne odreu je. U tom smislu, nije im lake odrediti mjesto negoli tehnokratskim (i skripturalnim)strategijamakoje tee stvoriti mjesta primje rena apstraktnim modelima. Jedne od drugih razlikuju tipovi ope racija u prostorima koje su strategije kadre proizvesti, umreiti i nametnuti, dok se taktike mogu njima samo koristiti, manipulirati ih i izigrati. Valja stoga odrediti sheme operacija. Kao to u knjievnosti razlikujemo stilove ili naine pisanja, moemo razlikovati naine injenja - hodanja, itanja, proizvoenja, govorenja itd. Ti stilovi djelovanja interveniraju na polju koje ih ureuje na prvoj razini (primjerice, sustav tvornice), ah oni pritom u nj unose neki nain stjecanja koristi koji slijedi druge propise i koji, ini se, stvara neku drugu razinu tijesno povezanu s prvom (poput zabuavanja za radna vremena). Slini nainima koritenja, ti naini injenja upriliuju igru raslojavanjem razliitih i isprepletenih funkcionira nja. Tako naine stanovanja (u nekoj kui ih u jeziku) primjerene rodnoj Kabihji, stanovnik Magreba u Parizu ih u Roubaixu, unosi u sustav koji mu namee ivot u novogradnji ih sluenje francuskim. On se s tim sustavom nad-mee, i tom si kombinacijom stvara pro stor igre za naine koritenja prisilnoga poretka mjesta i jezika. Ne naputajui mjesto na kojemu mora ivjeti i koje mu odreuje za kon, on u nj uvodi pluralitet i stvaralatvo. Umijeem obitavanja meuprostora postie on nepredviene uinke. Ti naini koritenja - ili radije prenamjene - umnoavaju se sa irenjem pojave akulturacije, naime, s premjetanjima koja odmjenjuju identifikaciju s mjestom (ivota ih rada) nainima ih metodama prijelaza. To ne prijei da oni odgovaraju veoma sta rom umijeu snalaenja. Ja ih nazivljem uporabama, iako rije najee oznaava stereotipne postupke koje je preuzela i ponavlja ih kakva skupina, njezine obiaje i navade. Problem se nahodi u dvosmislenosti rijei, jer se radi o tome da se u uporabama pre poznaju akcije ( u vojnom znaenju rijei) koje imaju vlastita
82

pravila i inventivnost ispotiha organizirajui mravlji posao potro nje. Uporaba ili potronja Nakon mnogo izvanrednih radova koji su ralanjivali kulturalnu robu, sustav njezine proizvodnje,1 kartu njezine raspodjele i rasporeenost potroaa na toj karti,2 ini se moguim promotriti tu robu ne samo kao danost na osnovi koje se mogu izraditi statis tike tabele njezina optjecaja ih oznaiti ekonomsko funkcionira nje njezina irenja, ve i kao repertoar s kojim korisnici obavljaju sebi svojstvene radnje. Nadalje, te injenice vie nisu danosti naih prorauna, nego leksik njihove prakse. Tako kad su jednom rala njene slike to ih alje televizija i vrijeme provedeno ispred pri jemnika, preostaje pitati se to potroae//s tim slikama i tijekom tog vremena. to ini petsto tisua kupaca publikacije Information-sante, kupci supermarketa, praktiari gradskog prostora i po troai s novinskim pripovijestima i legendama, to ine s onim to apsorbiraju, primaju i plaaju? to oni s time ine? Zagonetka potroaa-sfinge. Njegova se injenja upisuju u mreu televizijske, urbanistike i trgovake proizvodnje. Ona su to manje vidljiva to je mrea okvira tjenja, podatnija, totalitamija. Promjenjiva oblika dakle, ili boje zida, nestaju ona u kolonizator skim organizacijama iji proizvodi ne ostavljaju vie mjesta na kojemu bi potroai mogli pribiljeiti svoju djelatnost. Dijete jo ara i pravi mrlje na svom kolskom udbeniku; ak i ako je kanjeno za taj zloin, ono si stvara neki prostor, oznauje postojanje autora. Telegledatelj ne pie vie nita na ekranu svog prijemnika. On je razvlaten proizvoda, iskljuen iz oitovanja. On gubi svoja autor ska prava da bi postao, kazah bismo, puki primatelj, zrcalo jed noga mnogooblinog i narcisoidnog glumca. Naposljetku e postati slika strojeva koji njega vie ne trebaju da bi djelovah, reproduk cija nekog stroja - samca.3

83

Ustvari, racionaliziranoj, ekspanzionistikoj, centraliziranoj, spektakularnoj i bunoj proizvodnji suprotstavlja se posve druki ja proizvodnja, nazvana potronjom, kojoj su obiljeje lukavstva, razdrobljenost sukladna prigodnosti, potkradanje, tajnovitost, neu morni amor, rijeju, gotovo nevidljivost, jer se ne pokazuje u vlasti tim proizvodima (gdje bi za njih nala mjesta?), nego u umijeu koritenja onih koji su joj nametnuti. Ve se dugo prouavaju pritajeni pa ipak kljuni obrati koje u drugim drutvima izaziva potronja. Tako je spektakularni us pjeh panjolske kolonizacije indijanskih domorodaca izigran tije kom potonje primjene: iako podreeni, ako ne i s time pomireni, Indijanci su se esto koristili zakonima, praksama i predodbama, koji su im bili nametnuti silom ili nagovorom, u druge svrhe od onih osvajaa; oni su s njima inili neto drugo; podrivali su ih iznutra - ne odbacujui ih ili preobraavajui (a i toga je bilo), nego na tisue naina njihova koritenja u slubi propisa, obiaja i uvjerenja stranih kolonizaciji koju nisu mogli izbjei.4Oni su metaforizirali vladajui poredak: uinili su da djeluje u drugom regis tru. Oni su ostajali drukiji, unutar sustava koji su asimilirah i koji je njih asimilirao izvana. Oni su ga izigrah ne naputajui ga. Procesi potronje zadrali su svoju razliitost na samom prostom koji je ustrojio osvaja. Je h rije o ekstremnom sluaju? Nije, unato tome to je u osnovi indijanskog otpora bilo pamenje istetovirano pritiskom, prolost upisana u tijelo.5 U manjoj mjeri, isti proces nalazimo u nainu na koji se puke sredine slue kulturalnim dobrima koje im odailju elite proizvoditeljice jezika. Nametnuta znanja i sim bolike postaju za njihove primatelje, koji nisu njihovi tvorci, pred metom manipulacije. Jezik koji je proizvela neka drutvena kate gorija posjeduje sposobnost da proiri svoje osvajanje na iroka polja svog okruenja, na pustinje u kojima se ini da nema nie ga tako artikuliranog, ali je on tamo uhvaen u stupicu svoje asi milacije gustiem procedura to su ga osvajau uinile nevidljivim njegove pobjede. Koliko god bila spektakularna, njegova povla
84

tenost lako bi mogla biti tek prividna, ako slui jedino kao okvir tvrdoglavim, lukavim svakodnevnim praksama koje se njime slue. Ono to nazivljemo vulgarizacijom ili degradacijom kulture, u tom bi sluaju bilo tek jedan vid, karikaturalan ili djelomian, osvete taktika korisnika nad vladajuom moi proizvodnje. U sva kom sluaju, potroa se ne moe identificirati ili svrstati prema novinskim ili trgovakim proizvodima koje troi: izmeu njega (koji se njima slui) i tih proizvoda (pokazatelja poretka koji mu je nametnut), postoji vei ili manji raskol otvoren njegovim upora bama. Stoga valja ralaniti samu uporabu. Primjera ima u izo bilju, nadasve u vezi s jezikom, povlatenim poljem za utvrivanje pravila svojstvenih tim praksama. Gilbert Ryle, sluei se saussirovskom razlikom izmeu jezika (sustava) i govora (ina), usporedio je prvi s kapitalom, a drugi s operacijama koje on omo guuje: sjedne strane, zaliha; s druge, poslovi i uporabe.6 U slua ju potronje, gotovo bismo mogli kazati da proizvodnja daje kapi tal, a da korisnici, poput stanara, stjeu pravo obavljanja operacija s tom glavnicom, a da pritom nisu njezini vlasnici. Ah ta uspored ba vrijedi jedino za odnos izmeu znanja jezika i govornih inova {speech acts). Samo u vezi s time, ve se postavio niz pitanja i kategorija koje su omoguile, nadasve nakon Bar-Hillela, otvoriti u prouavanju jezika {semiozi ih semiotici) posebni odjeljak {naz van pragmatika) posveen uporabi ili indexical expressions, naime rijeima i reenicama ija se referencija ne moe odrediti bez poznavanja konteksta uporabe.7 Kasnije emo se vratiti tim istraivanjima koja rasvjetljuju cijelo polje svakodnevnih praksi (uporabajezika), ah zasad e dostajati da napomenemo kako se ona oslanjaju na problematiku iska zivanja.8 Stavljajui in u odnos prema okolnostima, uporabni konteksti {contexts o f use) upuuju na tragove koji odreuju go vorni in (ih jezinu praksu) i njezini su uinci. Iskazivanje je jedan model tih obiljeja, ali emo ih jo pronai u odnosu to ga druge prakse (hodati, govoriti itd.) odravaju s nejezinim sustavima. Iska
85

zivanje naime pretpostavlja: 1. ostvarivanje jezinog sustava go vorom koji mu aktualizira mogunosti (jezik je stvaran jedino u govomome inu); 2. prisvajanje jezika od strane govornika koji njime govori; 3. uvoenje sugovornika (stvarnog ili zamiljenog), i prema tome sklapanje relacijskog ugovora ili nagovora (govori mo nekome); 4. uvoenje neke sadanjosti inom onoga ja koje govori i, slijedno tome, budui da je sadanjost pravo izvorite vremena, ogranizacija neke vremenitosti (sadanjost stvara neko prije i neko poslije) te postojanje nekoga sada koje je prisutnost u svijetu.9 Ti initelji (ostvariti, prisvojiti, stupiti u odnose, smjestiti se u vremenu) ine od iskazivanja, pa onda i uporabe, stanovit splet okolnosti, vorite neodvojivo od konteksta iz kojega ga apstrakt no luimo. Neodvojiv od sadanjeg trenutka, od posebnih okol nosti i od stanovitog injenja (proizvoditi jezik i mijenjati dinamiku odnosa), govorni je in neka vrsta stjecanja koristi od jezika, i ope racije nad jezikom. Mogli bismo pokuati primijeniti njegov mo del na mnogim nejezinim praksama, polazei od pretpostavke da sve te uporabe potjeu od potronje. Valjalo bi jo odrediti narav tili operacija sluei se drugom preicom, ne vie u ime odnosa koje one odravaju s kakvim su stavom ili poretkom, nego utoliko to odnosi snaga odreuju mree u koje se one upisuju i ograniavaju okolnosti koje mogu iskoristi ti. Nadalje, od jezinog okvira valja prijei na polemoloki okvir. Rije je o borbi ili igri izmeu snanoga i slaboga, i o akcijama koje preostaju kao mogue slabima. Strategije i taktike Nepoznati proizvoai, pjesnici svoga posla, pronalazai puteljaka u dunglama fiinkcionalistike racionalizacije, potroai proiz vode neto to posjeduje lik linije zaleta, o kojima govori Deligny.1 0One utiru neodreene putanje,1 1 prividno besmislene jer nisu sukladne sagraenu, upisanu i predoblikovanu prostoru kroz

86

koji se kreu. To su nepredvidljive reenice na mjestu ureenu organizacijskim tehnikama sustava. Iako im kao graa slue rjenici preuzetih jezika (onih televizije, novina, supermarketa ili urbanih rjeenja), iako ostaju u okvirima propisanih sintaksi, (vremenski modusi radnog vremena, paradigmatske organizacije mjesta itd.), ti prijelazi ostaju heterogeni sustavima u koje se uvlae i u koji ma si zacrtavaju lukavstva razliitih interesa i elja. Oni krue, dolaze i odlaze, preplavljuju i nasukavaju se u nametnutu reljefu, pjenuavi nanosi mora koje se probija meu stijenama i labirinti ma postojeeg poretka. Statistike ne znaju gotovo nita o toj vodi koju u naelu reguliraju institucionalne mree i koje ona zapravo malo-pomalo podlokava i premjeta. Zapravo, ne radi se o tekuini, koja krui u slobodnim poljima izmeu vrste grae, nego o drukijim pokreti ma, koji se koriste elementima terena. Statistike se, meutim, za dovoljavaju da razvrstaju, izraunaju i postave na plou te elemente - leksikejedinice, reklamne slogane, televizijske slike, izraene proizvode, sagraena mjesta itd. - a to ine s kategorijama i taksinomijama primjerenim industrijskoj ili administrativnoj proizvod nji. Zato one obuhvaaju samo grau koju koriste potroake prakse - materijal koji je oevidno onaj koji proizvodnja namee svima a ne navlastitu formu tih praksi, njihov potajni i lukavi pokret, naime samu djelatnost snalaenja. Snaga tih rauna lei u sposob nosti dijeljenja, ali ta analitika sposobnost ukida mogunost pred stavljanja prijelaznih taktika koje, prema vlastitim kriterijima, iza biru dijelove uzete iz golemih proizvodnih cjelina da bi od njih sastavile izvorne pripovijesti. Vano je ono to se koristi, a ne naini koritenja. Paradok salno, potonji postaju nevidljivi u svijetu uopene kodifikacije i razvidnosti. Od tih voda koje se posvuda uvlae vidljivi su tek uinci (koliina i mjesto potroenih proizvoda). One kolaju, a da ih se ne vidi, vidljive jedino predmetima koje pokreu ili uklanjaju. Prakse potronje sablasti su drutva koje nosi njihovo ime. Poput duho

87

va odneko, one predstavljaju vieoblini i okultni postulat proiz vodne djelatnosti. Da bih izvijestio o tim praksama, utekao sam se kategoriji putanje.1 2 Ona bi trebala prizvati vremenski pokret u prostoru, naime, jedinstvo dijakronijskoga slijeda prijeenih toaka, a ne lik to ga te toke tvore na mjestu za koje se pretpostavlja daje sinkronijsko ih akronijsko. Ustvari, to je predstavljanje nedostatno, budui da se putanja upravo zacrtava i daje vrijeme u kojemu se pokret nahodi na taj nain svedeno na crtu koju oko totalizira, itljivu u hipu: na odreeno polje projicira se hod etaa gradom. Kako god bilo korisno to oplonjenje, ono preinauje vremensku ar tikulaciju mjesta u spacijalnirnz toaka. Radnju je odmijenio crte. Reverzibilni znak (jednom projiciran na karti, iitava se u dva smjera) zamijenila je nerazdruiva praksa pojedinih trenutaka i sluajeva, dakle ireverzibilna (ne moemo se vratiti u vremenu ih obnoviti proputenu priliku). Na djelu je dakle trag umjesto i nova, relikvija umjesto performansi: ona je tek njihov ostatak, znak njihova brisanja. Ta projekcija postulira mogunost da se jedno (taj trag) uzme za drugo (radnje izvedene u danim prigodama). Na djeluje qui pro quo (jedno zamjenjuje drugo) svojstven redukcija ma koje mora provesti funkcionalno upravljanje prostorom da bi bilo djelotvorno. Valja pribjei drugom modelu. Razlikovanje izmeu strategija i taktika izgleda nudi primjereniju poetnu shemu. Nazivljem strategijom raunanje (ih manipulaciju) s odnosom snaga koje postaje mogue od trenutka kad se dade izdvojiti jedan subjekt volje i moi (poduzee, vojska, grad, znanstvena ustanova). Ona ustanovljuje mjesto koje se moe odrediti kao vlastito i biti osnovom s koje se moe upravljati od nosima s izvanjskou sastavljenom od meta ih prijetnji (muterije ili konkurenti, neprijatelji, selo u okolici grada, ciljevi i predmeti istraivanja itd.). Kao management, svaka strategijska raciona lizacija najprije nastoji razlikovati u nekom okruenju neto to joj je navlastito, naime mjesto vlastite moi i htijenja. Kartezijanski potez, ako hoete: zaokruiti neto vlastito u svijetu koji su
88

zaarale nevidljive moi Drugoga. Potez znanstvene, politike ili vojne modeme. Uvoenje raskida izmeu vlastitog mjesta i njegove drugosti prate vane posljedice od kojih neke valja odmah naznaiti: 1. Vlastito jest pobjeda mjesta nad vremenom. Ono omo guuje kapitalizaciju steenih prednosti, pripremu buduih irenja i na taj nain stjecanje neovisnosti u odnosu na promjenjivost okol nosti. Toje ovladavanje vremenom utemeljenjem neovisnoga mjes ta. 2. Toje takoer i ovladavanje mjestom pomou vida. Podjela prostora omoguujepanoptikupraksu poevi od mjesta s kojega pogled preobraava strane snage u predmete koje se moe proma trati i mjeriti, nadzirati, dakle i ukljuiti u svoje vienje.1 3Vidjeti (daleko) znai takoer predvidjeti, preduhitriti vrijeme iitavanjem kakva prostora. 3. Bilo bi opravdano odrediti mo znanja tom sposobnou preobraavanja neizvjesnosti povijesti u itljive prostore. Ali, tonije je prepoznati u tim strategijama posebnu vrstu znanja, ono koje podrava i odreuje mo da si podarimo vlastito mjesto. Zato su se vojne ili znanstvene strategije uvijek stvarale zahvaljujui uspostavi vlastitih polja (neovisni gradovi, neutralne ili neovisne us tanove, nepristrani znanstveni istraivaki laboratoriji itd.). Dru gim rijeima, stanovita moje pretpostavka tog znanja, a nije samo njegova posljedica ili atribut. Ona ga omoguuje i odreuje mu obiljeja. Ona se u tom znanju stvara. Za razliku od strategije (iji uzastopni likovi pomiu tu odve formalnu shemu i iju bi povezanost s osobitim povijesnim ustro jem racionalnosti takoer trebalo utvrditi), taktikom nazivljem pro raunato djelovanje odreeno odsutnou vlastitoga mjesta. Njego vu neovisnost dakle ne uvjetuje nikakvo izvanjsko ogranienje. Jedino je mjesto taktike mjesto drugoga. Zato ona mora postupati prema podruju koje joj je nametnuto kao da ga ustrojuje neka strana sila. Ona ne raspolae sredstvom da opstoji sama po sebi, na
89

razdaljini, u poloaju povuenosti, predvianja i okupljanja sebe: ona je pokret unutar vidnoga polja neprijatelja, kao stoje kazao von Biilow,1 4 i u prostom koji on nadzire. Ona dakle nije u mo gunosti zacrtati neki globalni projekt niti sagledati u totalu nepri jatelja u odreenom prostom, vidljivog i objektivno sagledljivog. Djeluje od zahvata do zahvata. Koristi se okolnostima i o njima ovisi, bez prostora u kome bi mogla uskladititi svoja dobra, po veati posjed i predvidjeti izlaze. To to ona stjee ne uva se. To ne-mjesto omoguuje joj besumnje pokretljivost, ali u poslunosti spram neizvjesnosti vremena, kako bi u letu uhvatila mogunosti to ih prua trenutak. Valja joj, budnoj, iskoristiti pukotine to ih otvara stjecaj posebnih prilika u nadgledanju vlasnike moi. Ona je potkrada. Stvara joj iznenaenja. Moe se zatei tamo gdje je ne oekuju. Dosjetljiva je. Ustvari, taktika je umijee slaboga. Clausewitz je to uoio u vezi s lukavstvom u svojoj raspravi o ratu. to mo vie raste, to si manje moe dopustiti pokretanje dijela svojih sredstava da bi proiz vela prijevame uinke: ustvari, opasno je upotrijebiti veliku silu za privide, budui da je ta vrsta demonstracije openito uzaludna i da ozbiljnost gorke nude ini neposredno djelovanje toliko hit nim te nema mjesta za takvu igru. Snage se raspodjeljuju i ne izlau se opasnosti da bi hinile. Mo je obvezana samom svojom vidljivou. Naprotiv, lukavstvo je mogue slabome i nerijetko je ono jedino mogue, poput posljednje slamke: to su slabije one snage koje su podreene stratekoj upravi, to im je vie na raspola ganju lukavstvo.1 5Prevedimo: to se prije strategija preobraava u taktiku. Clausewitz takoer usporeuje lukavstvo s doskoicom Jed nako kao to je doskoica potez obmane glede predobi i pojmova, lukavstvo je potez obmane glede ina.1 6Znai to navijestiti nain na koji se taktika, zapravo zahvat obmane, neoekivano uvlai u neki poredak. Umijee zadavanja udarca jest posjedovanje smisla za prigodu. Prema postupcima koje Freud navodi u vezi s do sjetkom,1 7 ona spaja smiono zbliene elemente da bi bacila ne
90

oekivano svjetlo na jezik kakva mjesta i pogodila adresata. Zebre, rasjekline, naprsline i pronalasci u mrei kakva sustava, naini djelovanja potroaa praktini su istoznanici dosjetkama. Bez vlastita mjesta, bez globalizirajueg uvida, slijepa i pro nicava kakvom se biva u dodiru tijela o tijelo bez razmaka, uprav ljana sluajem vremena, taktika je odreena odsutnou moi, kao to strategiju ustrojuje postulat moi. S tog bi se stajalita njezina dijalektika mogla rasvijetliti starim umijeem sofistike. Tvorac ve likoga stratekog sustava, Aristotel, ve se mnogo zanimao za procedure tog neprijatelja koji je, prema njemu, poremetio poredak istine. Toga mnogooblinog, brzog, iznenaujueg protivnika on je odredio tako da bismo ga, imajui na umu rastezljivost sofistike, u konanici mogli primijeniti i za odreenje taktike kako je ja ov dje razumijem: rije je, kao to je kazao Corax, o tome da se naj slabiji poloaj uini najjaim.1 8 U svojoj paradoksalnoj saetosti, taj izrijek ocrtava odnos snaga koji je u naelu duhovnog stva ralatva, jednako ustrajan koliko i istanan, neumoran, spremno oekujui svaku priliku, raspren na poljima vladajueg poretka, ne priznajui pravila koja postavlja i namee racionalnost utemelje na na pravu steenom vlasnitvom. Strategije su dakle akcije koje, zahvaljujui ustanovljenju nekog mjesta moi (posjedovanju ega vlastitoga), izboruju teorij ska mjesta (sustave i totalizirajue govore) sposobna izrei cjelinu fizikih mjesta na koja su snage rasporeene. One kombiniraju te tri vrste mjesta i nastoje ovladati jednima preko drugih. One se prema tome opredjeljuju za odnose mjesta. Ako nita, nastoje u njih uvesti vremenske odnose analitikim pridodavanjem vlasti tog mjesta svakome posebnom elementu i kombinatorikom or ganizacijom pokreta svojstvenih jedinicama ili cjelinama jedinica. Model im je bio vojniki prije no to je postao znanstveni. Tak tike su procesi ija vrijednost ovisi o vanosti to je pridaju vre menu - okolnostima to ih odreeni trenutak uplitanja preobraava u povoljnu prigodu, brzini pokreta koji mijenjaju organizaciju pro stora, po odnosima izmeu uzastopnih trenutaka udara, moguim
91

krianjima heterogenih trajanja ritmova itd. U tom smislu, razlika izmeu jednih i drugih upuuje na dvije povijesne opcije u smislu djelovanja i sigurnosti (opcije koje uostalom prije ovise o prisila ma negoli o mogunostima): strategije raunaju na otpor koji us postava nekog mjesta prua vremenskom troenju; taktike zanima spretno koritenje vremena, prigoda koje ono prua i takoer igre koju uvodi u temelje moi. ak ako se metode kojima se koristi svakodnevno umijee ratovanja nikad ne oituju u tako jasno ocr tanu liku, ipak ostaje injenica da ulog na mjesto ili na vrijeme razlikuje naine djelovanja. Retorike praksi, tisuljetna lukavstva Razliite teorijske referencije omoguit e da bolje odredimo tak tike ili polemologiju slaboga. To je posebice sluaj s figurama i obratima koje prouava retorika. Freud ih je uostalom ve oznaio u svom istraivanju dosjetke i oblika koje, na polju poret ka poprimaju, povratci potisnutoga: verbalna ekonomija i saimanja, dvostruki smislovi i besmislovi, premjetanja i aliteracije, viestruka uporaba iste grae itd.1 9 Nimalo ne ude te homologije izmeu praktikih lukavstava i retorikih pokreta. U odnosu na zakonitosti sintakse i pravog znaenja, naime, u odnosu na opu definiciju ega pravog, za razliku od onoga to to nije, dobri i loi obrati retorike odvijaju se na polju koje je na taj nain bilo stavljeno na stranu. To su manipulacije jezika ovisne o prigodi i namijenjene zavoenju, hvatanju, ili iskrivljavanju jezinog poloaja primate lja.2 0 Dok gramatika nadzire vlastitost termina, retorike prei nake (metaforika skretanja, eliptika saimanja, metonimijska umanjenja itd.) oznaavaju koritenje jezika od strane govornika u posebnim situacijama jezinih obrednih i stvarnih borbi. One su pokazatelji potronje i igre snaga. Proizlaze iz problematike iska zivanja. Nadalje, unato tome (ili zbog toga) to su ti naini go vorenja u naelu iskljueni iz znanstvenog govora, oni priskrblju ju ralambi naina govorenja niz modela i hipoteza. Napokon,

92

oni su samo inaice u sklopu ope semiotike taktika. Dakako, da bi se razradila ta semiotika, trebalo bi se utei umijeima miljenja i djelovanja razliitima od onih koja su racionalno utemeljena na razgranienju vlastitoga: od ezdeset i etiri heksagrama kineskoga I-Chinga2 1 ili grkog metisa2 2 do arapskoga hila,2 3 naznauju se druge logike. Nije mi nakanom neposredno uspostavljanje semiotike. eljom mije predloiti nekoliko naina razmiljanja o svakodnev nim praksama potroaa, otpoetka pretpostavivi da su u poetku one taktike vrste. Stanovati, kruiti, govoriti, itati, ii na trnicu ili kuhati, te djelatnosti, izgleda, odgovaraju obiljejima taktikih lukavstava i iznenadnih zahvata: smicalice slaboga u poretku koji je uspostavio jaki, umijee zadavanja udaraca na polju dru goga, lukavstvo lovca, manevarska i vieoblina pokretljivost, kliktavi, poetini i ratniki izumi. Moda su one potvrda nekoga bezvremenog umijea koje nije samo ustrajalo kroz ustanove uzastopnih drutveno-politikih poredaka nego see i mnogo dalje od naih povijesti i nadovezuje se na udne solidarnosti s onu stranu granica ovjeanstva. Te prakse predstavljaju zapravo neobine analogije i kao da pripadaju predanoj inteligenciji, zajedno s hinjenjima, potezima i obratima to ih neke ribe ili biljke izvode s nevjerojatnom spretnou. Pro cedure tog umijea nahode se u davnini ivota i kao da ne nadilaze samo strateku raspodjelu povijesnih ustanova, ve i prekid obiljeen institucijom svijesti. Osiguravaju one formalni kontinu itet i trajnost sjeanja bez jezika, od dna oceana do ulica naih megapolisa. U svakom sluaju, na ljestvici suvremene povijesti, takoer se ini da su poopenje i irenje tehnokratske racionalnosti stvori li, izmeu oica sustava, rascjepkavanje i bujanje tih praksi kojima su neko upravljale stabilne mjesne jedinice. Taktike sve vie skreu s putanje. Izglobljene iz tradicionalnih zajednica, koje su im odreivale djelovanje, poinju one lutati posvuda u prostoru koji

93

se objedinjuje i iri. Potroai se pretvaraju u doseljenike. Sustav u kojemu oni krue odve je irok da bi se negdje zaustavili, ali i odve premreen da bi mu mogli uzbjei ili prebjei drugdje. Drug dje vie ne postoji. Uslijed toga, mijenja se i strateki model, kao daje izgubljen u svojoj uspjenosti: poivao je na odreenju ega vlastitoga koje se razlikovalo od svega ostaloga; sada je on postao sve. Moglo bi se dogoditi da, malo-pomalo, iscrpi svoje preobrazbene sposobnosti i da tvori jedino prostor (jednako totalitaran kao nekadanji svemir) u kojemu bi djelovalo drutvo kibemetikoga tipa, preputeno Brownovu gibanju nevidljivih i bezbrojnih takti ka. Bih bismo suoeni s bujanjem neizvjesnih i nenadgledivih ma nipulacija unutar goleme mree dmtveno-ekonomskih prisila i osi guranja: milijarde gotovo nevidljivih pokreta, koji se odvijaju na sve istananijoj povrini jedinstvenog, stalnog i svima vlastitoga mjesta. Je li to ve na djelu ih je to tek budunost velikoga grada? Ostavljajui po strani vietisuljetnu arheologiju lukavstava, jednako kao i mogunost njihove mravinjake budunosti, prouavanje nekoliko svakodnevnih taktika u optjecaju ne smije unato svemu zaboraviti obzorje s kojega one dolaze, niti, na drugom kraju, kamo bi mogle otii. Podsjeanje na te daleke prolos ti ih budunosti omoguuje barem da se odupremo posljedicama analize, kljune, ali esto iskljuive i opsesivne, koja nastoji opisa ti ustanove i mehanizme represije. Ne udi povlatenost koju uiva problematika represije na polju istraivanja: znanstvene ustanove pripadaju sustavu koji prouavaju; prouavajui ga, one se prila gouju dobro znanome anru povijesti obitelji (kritika ideologije ne mijenja nita u njezinu funkcioniranju, budui da kritika stvara privid odmaka unutar pripadnosti); pridodaju one ak i uznemiru juu dra vragova ili vukodlaka o kojima se pripovijesti priaju uveer kod kue. AJi to pojanjenje aparata njime samime nedostat no je utoliko to ne vidi prakse koje su mu heterogene i koje po tiskuje ili vjeruje da potiskuje. Pa ipak, one imaju velike izglede da nadive takoer i taj aparat i, u svakom sluaju, one su takoer sastavni dio drutvenog ivota, to otpornije to su savitljivije i
94

podesenije stalnim promjenama. Promatrajui tu prolaznu i trajnu stvarnost, stjee se dojam da se istrauje tamna strana drutva, no dulja od dana, tamna prostirka na kojoj se pomaljaju uzastopne ustanove, morski beskraj na kojemu bi se drutveno-ekonomski i politiki aparati nadavali poput privremenih otoka. Zamiljeni krajolik istraivanja nije bez vrijednosti, ak i ako nije strogo odreen. On tako obnavlja ono to se neko oznaa valo nazivom puka kultura, ali da bi ono to se prikazivalo kao ukalupljujuu silu povijesti preobrazilo u pokretnu beskonanost taktika. On dakle zadrava prisutnom strukturu drutvenoga ima ginarnog odakle pitanje neprestance poprima razliite oblike i izno va se postavlja. On takoer titi od uinaka ralambe koja nuno zahvaa te prakse samo na rubovima tehnikoga aparata, gdje one preinauju ih pobijaju njegove instrumente. Na taj je nain i samo prouavanje marginalno u odnosu na pojave koje prouava. Krajo lik koji uprizoruje te pojave na imaginaran nain ima dakle vrijed nost korekcije i globalne terapeutike protiv njihove redukcije spo radinim propitivanjem. On barem osigurava njihovu prisutnost kao sablasti. Taj povratak na drugu pozornicu podsjea na odnos to ga iskustvo takvih praksi odrava s onime to od njih ostaje iza ralambe. To je dokaz, neizbjeno fantastian i neznanstven, ne razmjera izmeu svakodnevnih taktika i stratekoga pojanjenja. Koliko se toga upisuje od onoga to svatko ini? Razliku izmeu toga dvojega uva slika, sablast strunoga i nijemoga tijela.

95

II. dio TEORIJE UMIJEA DJELOVANJA

Svakodnevne prakse

Svakodnevne prakse proizlaze iz goleme cjeline koju je teko razgraniiti, a proizvoljno bismo je mogli oznaiti kao cjelinu pro cedura. To su sheme djelovanja i tehnikih manipulacija. Poevi od nekoliko nedavno provedenih i kljunih ralambi (Foucault, Bourdieu, Vemant i Detienne itd.), mogue ih je, ako ve ne odrediti, a ono barem tonije iskazati njihovo djelovanje u odnosu na govor (ih na ideologiju, kao to kae Foucault), na steeno znanje (Bourdieuov habitus) i na oblik vremena koji zovemo prigoda (kairos o kojemu su govorili Vemant i Detienne). Naini su to n^ koje se moe obiljeiti neka posebna tehninost, a u isti mah smjestiti njezino prouavanje u aktualnu geografiju istraivanja. Smjetajui ovaj esej u iru cjelinu, na mjesto koje je ve bilo ispisano (usprkos fikciji bijele stranice, mi uvijek piemo pre ko ve napisanog), nije mi nakanom izraditi popis, nuno iluzoran, teorijskih i deskriptivnih radova koji su ustrojili pitanje ih ga osvi jetlili u prolazu, pa ak niti naprosto priznati svoje dugovanje. U igri je status ralambe i njezin odnos prema predmetu. Kao to je sluaj u radionici ih laboratoriju, predmeti proizvedeni istraivanjem posljedica su njegova vie ih manje izvornog doprinosa polju na kojemu je bilo mogue. Upuuju oni, prema tome, na neko stanje pitanja, naime na mreu profesionalnih i tekstualnih razmjena, na dijalektiku rada u tijeku (ako dijalektikom oznaujemo, kao stoje bio sluaj u 16. stoljeu, pokrete odnosa izmeu razliitih pristupa na istoj pozornici, a ne mo pridodanu nekome posebnom mjestu da totalizira ih nadie te razlike). S tog stajalita, pred

99

meti naeg istraivanja nisu odvojivi od duhovne i drutvene trgo vine koja ustrojuje njihovu razglobljenost i njihova premjetanja. Zaboravi li na zajedniki rad u koji se upisuje, izdvoji li predmet svoga diskursa iz povijesne geneze, autor nijee svoju stvarnu situaciju. Stvara fikciju vlastitog mjesta. Usprkos suprotnim ideologijama koje je mogu pratiti, izdvajanje odnosa subjekt-objekt ili odnosa diskurs-objekt apstrakcija je koja proizvodi autor sku simulaciju. Ona brie tragove pripadnosti istraivanja stano vitoj mrei - tragove koji uvijek ustvari osporavaju autorska prava. Ona prikriva uvjete proizvodnje govora i njegova predmeta. Tu zanijekanu genealogiju odmjenjuje teatar koji kombinira privid predmeta i privid autora. Diskurs e prema tome sauvati obiljeje znanstvenosti budu li jasno izneseni uvjeti i pravila njegova na stajanja i ponajprije odnosi iz kojih je proistekao. Ovo skretanje iznova vodi dugovanju, ah kao kljunom i nitelju svakoga novog diskursa, te vie nije rije o posudbi koju iskazano tovanje ili priznanje mogu iskupiti. Tako, budimo na tre nutak lirini, Panurge bi u tome vidio znak sveope solidarnosti. Svako vlastito mjesto mijenja ono to je od drugih ve tamo bilo. Zato je jednako tako iskljueno objektivno predoavanje tih bliskih ili dalekih poloaja koje nazivljemo utjecajima. Pojav ljuju se oni u tekstu (ili u odreenju nekog istraivanja) u vidu uinaka preinake i rada koji su u njemu proizveli. Dugovanja se ne pretvaraju u predmete. Uz razmjene, itanja i suprotstavljanja koji tvore uvjete njegove mogunosti, svako je prouavanje zrcalo s tisuu faceta (druge se pojavljuju posvuda u tom prostoru), ali slom ljeno i iskrivljeno zrcalo (drugi se u njemu fragmentiraju i mije njaju).

100

4. poglavlje Foucault i Bourdieu

1. Rasprene tehnologije: Foucault


Namah se postavlja problem odnosa tih procedura i diskursa. One nemaju repetitivnu utvrenost obreda, obiaja ili refleksa - znanja koje se vie ili jo ne oituje kao diskurs. Njihova ih pokretnost neprestance prilagouje raznolikosti ciljeva i poteza, ali one pri tom ne ovise o verbalnu pojanjenju. Jesu li meutim neovisne? Taktike u govoru mogu, kao to smo vidjeli, biti formalnim zna kom taktika bez govora.1Tako ti naini miljenja uloeni u naine djelovanja ine neobian - i masivan - sluaj odnosa to ih prakse odravaju s teorijama. U knjizi u kojoj prouava kako su se ustrojile procedure zatvorskoga, kolskoga i lijenikoga nadzora na poetku 19. stoljea, Michel Foucault umnoava sinonime, rijei plesae, uzastopna pribliavanja jednome nemoguem vlastitom imenu: dispozitivi, instrumentacije, tehnike, mehanizmi, mai nerije itd.2Neizvjesnost i pokretljivost stvari u jeziku ve su jedan pokazatelj. Ali sama pripovijest koju on pripovijeda, ono o gole mom quipro quou, iskazuje i uspostavlja dihotomiju izmeu ideo logija i procedura, utvrujui njihove razliite razvoje i presije canja. Zapravo on propituje proces ukrienja: mjesto to su ga za uzimali reformistiki projekti s kraja 18. stoljea kolonizirale su, vampirizirale disciplinarne procedure koje otad ustrojuju drutve

101

ni prostor. Ta policijska pripovijest o zamjeni tijela zacijelo bi se svidjela Freudu. U Foucaulta, drama se, kao i uvijek, odigrava izmeu dviju sila kojima lukavstvo vremena obre odnos. S jedne strane, ideo logija prosvjetiteljstva revolucionarna je na polju kaznenog prava. Smrtnu kaznu Ancien Regimea, krvavi obred tijela nad tijelom, koji teatralizira pobjedu kraljevskog poretka nad zloincima iza branim zbog njihove simbolike vrijednosti, reformistiki projekti 18. stoljea ele odmijeniti kaznama primjenjivim na sve, razmjerni ma prekraju, korisnima drutvu, odgojnima za osuene. Zapravo, disciplinirane procedure koje su se polagano uvele u vojsci i u koli, ubrzo su odnijele pobjedu nad opsenim i sloenim sudskim aparatom to ga je iznjedrilo prosvjetiteljstvo. Njegove tehnike postaju istananije i proirenije, a da se ne mora posegnuti za ideo logijom. Posredujui jedno stanino mjesto isto za sve (uenike, vojnike, radnike, zloince ih bolesnike), one usavravaju pregled nost i premreenost tog prostora ne bi U ga uinili oruem kadrim da disciplinira nadzirui i tretirajui bilo koju ljudsku skupinu. Rije je o tehnolokim pojedinostima, malim ali odlunim po stupcima. Oni imaju logiku teorije: preko njih se uspostavlja univerzalizacija jednoobrazne kazne zatvora, koja iznutra obre re volucionarne ustanove i uspostavlja posvuda kaznioniko umjesto kaznenoga pravosua Foucault tako razlikuje dva heterogena sustava. On iznova upuuje na prednosti to ih je stekla politika tehnologija tijela nad razradom doktrinamog tijela. Ali ne zadovoljava se odvajanjem dviju vrsta moi. Slijedei uspostavu i pobjedniko umnoavanje te nie instrumentalnosti, pokuava on rasvijetliti opruge te nepronine moi, bez posjednika, bez povlatenog mjesta, bez nadreenih i podreenih, bez represivna djelovanja i bez dogma tizma, djelotvorne na gotovo neovisan nain svojom tehnolokom sposobnou raspodjele, razvrstavanja, ralambe i prostornog upojedinjenja predmeta koji se obrauje. (Za to vrijeme ideologija brblja!) U nizu klinikih tablica (i samih zauujue panop-

10 2

tikih!), on pokuava i sam imenovati i razvrstati razliita opa pravila, uvjete djelovanja, tehnike, postupke, operacije, mehanizme, naela i initelje koji ine mikrofiziku moi.3 Ta galerija dijagrama ima dvostruku ulogu: da razglobi jedan drutveni sloj praksi bez diskursa i da ustanovi diskurs o tim prak sama. Od ega je onda sainjena ta razina odlunih praksi koje ralamba izdvaja? Preko obrata svojstvenog strategiji njegovih istraivanja, Foucault tu razabire gestu koja je ustrojila prostor diskursa - ali ne vie, kao to je bio sluaj u Povijesti ludila, epi stemoloku i socijalnu gestu zatvaranja nekoga tko je iskljuen da bi se oblikovao prostor koji omoguuje poredak, nego malenu i posvuda ponavljanu gestu mreenja vidljivog prostora kako bi se onima koji ga zauzimaju omoguilo uoavanje i informacija. Procedure koje ponavljaju, umnoavaju i usavravaju tu gestu us trojile su diskurs koji je poprimio oblije drutvenih znanosti. Odatle se utvruje nediskurzivna gesta koja se, ovlatena povijesnim i drutvenim razlozima da prui objanjenje, oituje u diskursima suvremene znanstvenosti. S obzirom na itekako nove perspektive to ih otvara ova ralamba4 - i koje bi uostalom mogle biti osnovom nove teorije stila (stil, taj nain hodanja, netekstualna gesta, organizira tekst misli) - mogue je pridometnuti nekoliko pitanja u vezi s naim istraivanjem: 1. Upustivi se u arheologiju drutvenih znanosti (eksplicitni izrijek od objavljivanjafiz/e/' i stvari) i tragajui za zajednikom matricom, naime za tehnologijom moi, koja bi bila naelom kaznenoga prava (kanjavanja ovjeka) kao i humanistikih zna nosti (poznavanje ovjeka), Foucault je bio prisiljen provesti selek ciju u ukupnosti procedura koje tvore tkanje drutvenog djelova nja u 18. i 19. stoljeu. Taj se kirurki zahvat sastoji u preslagivanju povijesti poevi od suvremenoga bujajueg sustava - pravo sudne i znanstvene tehnologije - u izdvajanju iz cijeloga tijela

103

kancerozne tvorevine koja ga je napala, te u objanjenju njegova sadanjeg funkcioniranja preko njegove geneze tijekom dvaju pret hodnih stoljea. Iz goleme historiografske grae (kaznene, vojne, kolske, medicinske), on izdvaja optike i panoptike procedure koje u njoj postupno bujaju i prepoznaje u njima naznake, najprije rasprene, aparata iji se dijelovi malo-pomalo sve jasnije ocrtava ju, kombiniraju i ponavljaju u svoj punini drutvenoga tijela. Ta izvanredna historiografska operacija istodobno povlai dva pitanja koja, meutim, ne treba brkati: sjedne strane, odluna uloga tehnoloih procedura i dispozitiva u ustroju drutva; s druge, izuzetni razvoj posebne kategorije tih dispozitiva. Stoga se jo va lja pitati: a) Kako objasniti povlateni razvoj posebnog niza koji ine panoptiki dispozitivi? b) Kakav je status tolikih drugih nizova koji, slijedei svoje tihe putanje, nisu postali mjestom diskurzivne konfiguracije niti tehnoloke usustavljenosti? Njih bi se moglo shvatiti kao golemu zalihu koja sadri ostatke ili tragove razliitih razvoja. U svakom sluaju, djelovanje drutva nije mogue svesti na jedan prevladavajui tip procedura. Novija su istraivanja ve utvrdila druge tehnoloke dispozitive i njihove igre s ideologijom, podcrtavi, iako s razliitih oita, njihov odredben znaaj - takva su istraivanja Sergea Moscovicia, posebice u vezi s urbanistikom organizacijom,5ili pak ona Pierrea Legendrea o srednjovjekovnome pravnom ustroju.6 ini se da oni prevladavaju tijekom duljeg ili kraeg razdoblja, a potom iznova tonu u slojevitu masu procedura, dok ih drugi odmjenjuju u ulozi informatora sustava. Drutvo bi tako sainjavale neke izuzetne prakse, koje ustrojuju njegove normativne ustanove, i one druge, bezbrojne prakse koje su ostale u manjini, pa ipak uvijek prisutne iako ne ustrojuju diskurs, i koje uvaju premise ili ostatke hipoteza (institucional nih, znanstvenih) koje se razlikuju od jednog drutva do drugoga. Upravo bi u toj mnogostrukoj i utljivoj zalihi procedura trebalo
104

traiti potroake prakse s dvostrukim obiljejima moi, koja je utvrdio Foucault, kako bi se moglo, jednom na manjinski, a drugi put na veinski nain, istodobno ustrojiti i prostore i jezike.

2. Konana formacija (suvremena promatraka i discipli nama tehnologija) koja slui kao polazina toka Foucaultovoj re gresivnoj povijesti objanjava nevjerojatnu objedinjenost praksi koje on izabire i propituje. Ali, moe li se pretpostaviti daje ukup nost procedura jednako koherentna? A priori, ne moe. Iznimni, ako ne i kancerozni razvoj panoptikih procedura, nadaje se neod vojivim od povijesne uloge koje su na nj utjecale, te su bile oruje u borbi protiv heterogenih praksi i provedbi njihova nadzora. Ko herentnost je uinak izvanrednog uspjeha, a nije obiljeje sveko likih tehnolokih praksi. Monoteizam s kojim bismo mogli usporedi ti povlatenost koju su si osigurali panoptiki dispozitivi, nadivio je politeizam rasprenih praksi, kojima vlada, ah ih ne ukida pobjedniki znaaj jedne od njih. 3. Kakav je status jednog posebnog dispozitiva kad se pro metne u organizacijsko naelo neke tehnologije moi? Kako na nj utjee njegova prekomjemosf! Koji se novi odnos uspostavlja s rasprenom ukupnou procedura kad se jedna od njih institucio nalizira u kaznioniki i znanstveni sustav? Na taj nain povlateni dispozitiv mogao bi lako izgubiti djelotvornost koju, prema Foucaultovim rijeima, duguje svojim nijemim i majunim teh nikim napretcima. Izaavi iz mranog pojasa u koji Foucault smjeta odredbenu maineriju drutva, naao bi se on u poloaju ustanova koje postupno koloniziraju jo utljive procedure. Moda uistinu (barem je to jedna od pretpostavki nae studije) i sam sustav discipline i nadzora, uoblien u 19. stoljeu na osnovi ranijih procedura, danas vampiriziraju druge procedure? 4. Moe li se ii dalje? Nije li i sama injenica da, zahvalju jui svome irenju, dispozitivi nadzora postaju predmetom obja njavanja, pa su prema tome dio jezika prosvjetiteljstva, znak da oni prestaju odreivati diskurzivne institucije? Uinak ustrojujuih

105

dispozitiva, diskurs bi preko onih koje moe obraivati oznaio one koji vie nemaju ustrajavajuu ulogu. Valjalo bi se dakle pitati kojom se drugom vrstom dispozitiva on artikulira, a da ih ne moe uiniti svojim predmetom. Izuzev ako diskurs (onaj iz Nadzirati i kazniti?), ralanjujui prakse od kojih i sam potjee, na taj nain nadilazi podjelu, koju je uveo Foucault, izmeu ideologija i pro cedura. Ta pitanja, na koja emo zasad odgovoriti tek sumarno, ba rem naznauju preobrazbe to ih je Foucault uveo u ralambu procedura i perspektiva koje se otvaraju nakon njegova istraivanja. Uputivi, u jednom sluaju, na heterogenost i uzajamnost odnosa izmeu dispozitiva i ideologija, uspostavio je on to polje kao obradi vi povijesni predmet na kojemu tehnoloke procedure imaju posebne uinke moi, podreuju se vlastitim logikim djelovanji ma i mogu proizvesti fundamentalni obrat u ustanovama poretka i znanja. Ostaje pitanje to je s drugim procedurama, koje su jedna ko infinitezimalne, a povijest ih nije povlastila, a koje unato tome obavljaju bezbrojne djelatnosti meu oicama tkanja ustanov ljenih tehnologija. To je posebno sluaj s procedurama koje ne raspolau preduvjetom to ga posvuda iziskuju procedure rasvi jetljene Foucaultom, naime, nemaju vlastito mjesto na kojemu bi mogla djelovati panoptika mainerija. Te su tehnike takoer ope rativne, ah su od poetka liene onoga to ini snagu drugih, to su taktike za koje sam pretpostavio da podaruju formalno obiljeje svakodnevnim praksama potronje.

2. Ueno neznanje: Bourdieu


Svoje emo taktike izgleda uspjeti ralaniti jedino okretanjem prema nekom drugom drutvu: Francuskoj Ancien Regimea ili 19. stoljea za Foucaulta; Kabiliji ili Beamu za Bourdieua; antikoj Grkoj, za Vemanta i Detiennea itd. Kazah bismo, uostalom, daje bila potrebna neka druga pozornica kako bi, marginalizirane za padnom racionalnou, one pronale postor vidljivosti i raga106

njenja. Druga nam podruja podaruju ono to je naa kultura is kljuila iz svoga diskursa. Ali, nije li nae taktike odredilo upravo ono to smo mi uklonili ili izgubili? Kao i u Tunim tropima,7naa su putovanja usmjerena u daleke krajeve da bi tamo otkrila ono ija se prisutnost u nas vie ne prepoznaje. Ta taktika i retorika lukavstva koja je znanstvena obitelj proglasila nezakonitima, a Freud je dugo pokuavao biti njezinim posvojenim sinom, on je ponovno pronaao otkriem i istraivanjem jedne terra incognita, nesvjesnog; ali ona su mu zacijelo nadola iz nekoga starijeg i blis kijeg podruja - iz dugo odbacivane idovske stranosti, koja se s njime vraa u znanstveni diskurs, ali preruena u snove i lapsuse. Freudizam e tako biti mjeavina legitimnih strategija proizalih iz Aujklarunga i obrata koji se vraaju iz vee udaljenosti pod ogrtaem nesvjesnog. Dvije polovice Ako je Kabilija u Bourdieua trojanski konj teorije prakse; ako tri posveena joj teksta (najljepa to ih je Bourdieu napisao, nadasve Kua ih izvrnuti svijet) slue kao pluralna prethodnica dugome epistemolokom diskursu; ako poput pjesama njegove tri studije o kabilskoj etnologiji zacrtavaju jednu teoriju (vrstu komentara u prozi) i slue mu kao beskrajan fond za citate u izvanrednim obasjanjima; ako je napokon u trenutku u kojemu Bourdieu objavljuje svoja tri stara teksta njihovo referencijsko i poetsko mjesto iz brisano iz naslova (koji se vraa komentaru: teorija) i ako je, raspren u uincima koje proizvodi u autoriziranu diskursu, i sam kabilski izvornik postupno iilio, kao sunce izgubljeno u spekula tivnu krajoliku koji jo osvjetljava - onda ta obiljeja ve oznauju poloaj prakse u teoriji.8 Nije rije o sluaju. Radovi, kojima je od 1972.godine na dalje predmet praktino znaenje,9 ustrojuju se na isti nain, izuzev Budunosti klase i uzronosti vjerojatnoga.1 0 Ipak, valja naznaiti jednu razliku: Kabiliju, studiju o branim strategijama

107

(koja se poimence bavi genealokom ekonomijom), odmijenila je referencija Beama.1 1 Rije je dakle o dva referencijalna mjesta. Moe li se rei koji je od dva lokaliteta, Kabilija ili Beam, dubleta onom drugome? Oni predstavljaju dvije nadzirane - i progonjene - bliskosti, jedan udaljenou od rodnoga tla, drugi zbog stranosti kulturalne razlike. Izgleda ipak daje Beam, in-fanskao i svaki izvor, morao najprije predstavljati dubletu jednoga kabilijskog pri zora (tako bliskog rodnom tlu, prema Bourdieuovoj ralambi) da bi se dao izrei. Tako je, opredmetljiv, ponudio stvarni oslonac (i legendarni - gdje su stanovnici negdanjega Beama?) da bi se u drutvene znanosti uveo habitus, osobno obiljeje to gaje Bourdieu podario teoriji. Na taj se nain posebnost izvornog iskustva gubi u njegovoj sposobnosti da preustroji opi diskurs. Podijeljen na dvije polovice od kojih jedna omoguuje dru gu, Nacrt za jednu teoriju prakse ponajprije je praksa interdiscipli narnosti. Na djeluje dakle metafora u smislu da se iz jednoga roda prelazi u drugi: od etnologije sociologiji. Zapravo, to i nije tako jednostavno. To je djelo teko razvrstati. Je li to posljedica inter disciplinarnih suoenja to ih je neko zagovarao Bourdieu i koja, nadilazei stupanj puke razmjene danosti, smjeraju uzajamnom objanjenju pretpostavki navlastitih svakoj posebnosti?1 2Ta suoe nja iziskuju uzajamno epistemoloko pojanjenje; ona tee tome da svoje implicitne podloge izvuku na svjetlost, koja je ambicija i mit znanja. Ali, moda je ulog razliit te se svodi na intervenciju drugoga u kretnju kojom se neka disciplina vraa onome nonome to je okruuje i to joj prethodi - ne da bi to uklonio, nego upravo zbog toga to je to neuklonjivo i odredbeno? Moe se govoriti o teoriji kada znanost pokuava misliti svoj odnos prema toj izvanjskosti i ne zadovoljava se time da ispravlja svoja pravila proizvod nje ili da utvrdi svoje granice valjanosti. Je li tim putem krenuo Bourdieuov diskurs? U svakom sluaju, tek izvan granica disci pline oblikuju prakse ovu neproninu stvarnost iz koje se moe roditi teorijsko pitanje.

108

Bourdieuove etnoloke studije obiljeuje osobit stil. Pomislili bismo daje na djelu neka vrsta razbibrige sociologa, ali kao u svakoj razbibrizi, igra je vanija od zanata. Njegovi su ko madi izvedeni s rijetkom preciznou. Nikad Bourdieu jo nije bio toliko poman, pronicljiv, virtuozan. U njegovim tekstovima ima ak neeg estetikoga, u mjeri u kojoj neki ulomak, posebni i izdvojeni oblik,1 3postaje figpiomglobalnoga(a ne opeg) odnosa discipline sa stvarnou u isti mah stranom i odlunom, primi tivnom. Taj ulomak drutva i ralambe, ponajprije je kua koja je, kao to znamo, referencija svake metafore.1 4 Valjalo bi stoga rei: neka kua. Preko praksi koje artikuliraju njezin unutarnji prostor, ona izvre strategije javnog prostora i ustrojuje u tiini stanovit jezik (leksik, poslovice itd.).1 5Obrtanje javnoga poretka i zainjanje diskursa: ta dva obiljeja ine takoer od kabilske kue inverziju francuske kole, predmet u kojemu Bourdieu, od njega napravivi svoju specijalnost, razluuje tek reprodukciju drutvenih hije rarhija i ponavljanje njihovih ideologija.1 6 U odnosu na drutvo kojim se bavi sociologija, boravite smjeteno tamo dolje u svojoj je jedinstvenosti zapravo opreno i odredbeno mjesto. I samo njegovo prouavanje autor dri nezakonitim s obzirom na socio-ekonomsku normativnost discipline: ona se odve oslanja na sim boliku gamu.1 7Zapravo, ono je lapsus. Teorija e ponititi razdaljinu izmeu tih zakonitosti so ciologije i etnolokih posebnosti. Racionalnost znanstvenog polja i praksi koje bujaju izvan polja bit e ponovno ustrojena. Nacrt (i kasniji lanci) zapravo povezuju ta dva initelja. Osjetljiv pothvat koji se sastoji u tome da se etnoloku iznimku obuhvati u prazninu sociolokoga sustava. Da bi se slijedio taj zahvat, valja izbliega pogledati rad djela: sjedne strane, ralamba tih posebnih praksi; s druge, uloga koja im je dodijeljena u gradnji teorije.

109

Strategije Oznaene kao strategije, prakse koje prouava Bourdieu odnose se na nasljedni sustav u Beamu, ili na unutarnji raspored kue u Kabiliji, ili na podjelu dunosti i razdoblja tijekom godine u Kabiliji itd. To je tek nekoliko rodova vrste koja bi podrazumijevala strategije plodnosti, nasljedstva, obrazovanja, zatite, drutvenog ili gospodarskog ulaganja, braka itd., i takoer preureenja, kada doe do raskola izmeu praksi i situacija.1 8U svakom od ispitanih sluajeva, razlike omoguuju odreenje nekih od osobina stano vite logike prakse. 1. Genealoke tablice ih stabla, statistike i geometrijski planovi habitata, linearni ciklusi kalendara totalizirajui su i ho mogeni proizvodi, uinci promatrake razdaljine i neutralizaci je, u odnosu na same strategije koje stvaraju otoie uistinu prakticiranih rodbinskih veza s razloga njihove korisnosti, ih mjesta koja razlikuju obrnuti i uzastopni pokreti tijela, ih trajanja radnji izvedenih jedna za drugom sukladno vlastitim i meusobno nesumjerljivim ritmovima.1 9 Tamo gdje pregledno predoivanje, orue sabiranja i vladanja pogledom, poravnava i razvrstava sve prikupljene danosti, praksa ustrojuje diskontinuitete, jezgre vievrsnih radnji. Srodstvo, prostor i vrijeme nisu prema tome jed naki na ovoj i na onoj strani. (Dodao bih jo da se ta razlika nahodi na granici dvaju lukavstava. Svojim sintetikim tablicama, znanstvenost prikriva ope raciju povlaenja i mo koja ih ini moguima. Sa svoje strane, praktiari, podarujui danosti koje trae ispitivai, nuno pre uuju praktinu razliku stvorenu izmeu njih preko radnji koje se njima slue ili ne slue te na taj nain pridonose proizvodnji opih slika koje promatrau skrivaju njihove taktike. Poznavanje praksi bilo bi uinak te dvostruke prevare.) 2. Strategija (primjerice, vjenanja koga djeteta) ravna je potezu u partiji karata. Ona ovisi o kvaliteti igre, to jest u isti mah o podjeli karata (imati dobre karte) i o nainu igranja (biti
110

dobar igra).2 0Potez postavlja u pitanje, sjedne strane, postulate koji uvjetuju prostor igre, a s druge pravila koja podaruju podi jeljenim kartama neku vrijednost, a igrau mogunosti, te napokon manevarsku spretnost u razliitim situacijama u kojima je prvotni ulog u igri. Ta sloena cjelina raster je kvalitativno razliitih funk cioniranja: a) Postoje implicitna naela ili postavke (naprimjer, u obredu vjenanju u Beamu, primat mukarca nad enom, ili stari jega u odnosu na mlaega - naela koja osiguravaju integritet i uvanje oevine u gospodarstvu u kojemu je novac rijetkost), ali injenica da nisu odreena (eksplicitna), stvara granice tolerancije i mogunosti da se posegne za jednim na raun drugoga. b) Postoje eksplicitnapravila (primjerice, adot, naknada koja se daje mlaoj djeci zauzvrat to su se odrekla zemlje), ali ona su popraena granicom koja ih obre (primjerice, toumadot, vraa nje adota u sluaju da u braku ne bude djece). Svako koritenje tih pravila mora dakle imati na umu njihovu promjenjivost, uvijek prijetei njihovim obratima koji ovise o sluajnostima ivota. c) Strategije, istanane kombinacije (djelovati znai dovijati se), plutaju izmeu pravila, koriste se svim mogunos tima koje prua predaja, koriste se prije jednom nego drugom, nadomjetajui jedne drugima. Koristei se mekim koje prikriva tvrdo, stvaraju one u toj mrei vlastite mjerodavnosti. ak i vie, kao u razredu u kojemu se moe propitivati globalne rezultate bez obzira na postignuti prosjek u svakoj disciplini, strategije se mije njaju i klize iz jedne slube u drugu, podrivajui (prekidajui) ekonomske, drutvene i simbolike podjele: naprimjer, malom broju djece (pitanje plodnosti) protutea je lo brak (brani neuspjeh): ili zadravanjem neoenjena mlaeg sina kod kue kao sluge bez naknade (ekonomsko ulaganje i ograniavanje plodnosti) izbjega va se obveza da mu se plati adot (brana pomo). Strategije ne primjenjuju naela ih pravila. One meu njima biraju repertoar operacija.2 1

Ill

3. Sline transferima i metaforizacijama, prakse nepresta nih prelazaka s jednog na drugi rod pretpostavljaju neku logiku. Pronicljiviji no ikad, dosjetljiviji od njih kako bi ih obuhvatio u labirintnom odvijanju svojih reenica, Bourdieu meu njima raz likuje nekoliko osnovnih procedura:2 2 a) politetinost isto to i uporabe i svojstva koje se razliku ju ovisno o kombinacijama u koje ulaze; b) zamjenjivost, jedna je stvar uvijek zamjenjiva drugom, s obzirom na sklonost svake prema drugima u totalitetu koji ona pred stavlja; c) eufemizacija: treba sakriti injenicu da se radnje suprot stavljaju dihotomijama i antinomijama koje predstavlja sustav sim bola. Obredne radnje pruaju primjer takve eufemizacije obje dinjujui suprotnosti. Naposljetku, analogija bi utemeljivala sve te procedure kao prekoraenja simbolikoga poretka i granica to ih on postavlja, ah prikrivena prekoraenja, umetnute metafore, i u toj mjeri ak preuzete, za koje se vjeruje da su opravdane jer se ogijeuju o raz likovanja uspostavljena jezikom istodobno ih potujui. S tog sta jalita, priznati autoritet propisa posve je suprotno negoli primije niti ih. Temeljni raskol koji se danas okrenuo jer smo mi prisiljeni primjenjivati zakone kojima vie ne priznajemo autoritet. Kako god bilo, nije nezanimljivo da se Bourdieu, kao posljednjem utoitu svih praksi, vraa uporabi analogije, to su znanstvenici ije je tekstove sabrao 1968. godine (Duhem, Bachelard, Campbell itd.) drali kljunim manevrom teorijskog stvaralatva.2 3 4. Napokon, svim tim praksama upravlja ono to bih naz vao ekonomijom vlastitog mjesta. Ona pak, u Bourdieuovoj ralam bi, poprima dva jednako temeljna, ali neartikulirana oblija: sjedne strane, poveavanje kapitala (materijalnih i simbolikih dobara) koja u osnovi ine batinu-, s druge, razvoj tijela, pojedinanog i zajednikog, koje je generatorom trajanja (svojom plodnou) i prostora (svojim pokretima). Umnoavanje lukavstava, njihovih
112

uspjeha i poraza, upuuje na ekonomiju koja radi na umnoavanju i bujanju tih dvaju razliitih, a ipak sukladnih oblika kue:2 4 do bra i tijelo - zemlja i potomstvo. Politika toga mjesta tvori opu podlogu tim strategijama. Odatle proizlaze dva obiljeja koja te prakse ine posve svoj stvenima zatvorenu prostoru u kojemu ih Bourdieu propituje i nainu na koji ih motri: a) On uvijek pretpostavlja dvostruku povezanost tih praksi s vlastitim mjestom (batinom) i s kolektivnim naelom upravlja nja (obitelj, grupa). to se dogaa kada taj dvostruki postulat izos tane? Zanimljiv sluaj, budui daje to upravo ono to se zbiva s naim tehnokratskim drutvima, u odnosu na koje vlasnike i obiteljske otoke izdvojenosti od juer ih na drugim mjestima, postaju utopijama izgubljenih svjetova, ako ne i robinzonijadama. Meutim, kad Bourdieu susretne istu vrstu praksi kod malogra ana ih dananjih domaica, one su danas tek kratkotrajne i krat kovidne strategije, anarhistiki protuudarci koji se odnose na nepomirljivu ukupnost poluznanja, na kulturalni sabir>\ zbrda-zdola skalupljene dekontekstualizirane pojmove.2 5Tuje meutim na djelu ista praktina logika, ali neovisno o mjestu koje bi joj nadziralo primjenu u tradicionalnim drutvima. To znai da se ini kako je problematika mjesta u Nacrtu vanija od one praksi. b) Rabljenje pojma strategija nije nita manje ogranieno. Opravdava ga injenica to prakse pruaju odgovor primjeren okol nostima. Ah Bourdieu u isti mah ponavlja da nije rije o strategija ma u strogom smislu: nema izbora izmeu vie mogunosti, dakle nema strateke nakane; nema uvoda ispravaka zahvaljujui bo ljoj obavijetenosti, dakle ni najmanjega rauna; nema predvia nja, nego samo postoji neki pretpostavljeni svijet poput ponav ljanja prolosti. Rijeju, zbog toga to subjekti zapravo ne znaju to ine, to to ine ima vie smisla nego to oni znaju.2 6Na djelu je dakle ueno neznanje,2 7sposobnost koja nije znana nama sami ma.

113

S tim strategijama kojima upravlja mjesto, a oevima ne znanima, najtradicionalistikija etnologija doivljava obrat U oto nim rezervatima u kojima ih je promatrala, zapravo je elemente dane etnike zajednice doivljavala kao suvisle i nesvjesne: dva nerazdvojiva vida. Kako bi suvislost postala postulat znanja, mjes ta koje si pridaje i obrasca spoznaje na koji se poziva, valjalo bi to znanje izdvojiti od objektiviranog drutva, dakle pretpostaviti da je ono strano i nadreeno spoznaji to je drutvo ima o samome sebi. Nesvjesnost grupe koju se prouavalo bila je cijena koju je valjalo platiti (cijena koju je ta grupa trebala platiti) za njezinu suvislost. Drutvo moe biti sustav samo bez vlastitog znanja. Odatle zakljuak: bio je potreban etnolog da bi ono saznalo to to je i ne znajui bilo. Danas se etnolog vie ne bi osmjelio to izjaviti (pa niti pomisliti). Kako to da se Bourdieu ovdje izloio u ime sociologije? Teorija Ustvari, u mjeri u kojoj sociologija odreuje objektivne strukture poevi od pravilnosti koje joj podaruju statistike (a i one same temelje se na empirijskim ispitivanjima), u mjeri u kojoj ona sve koliku situaciju ili objektivnu konjunkturu dri posebnim sta njem jedne od tih struktura,2 8 ona mora razumjeti prilagodbe - ih odvajanje - praksi u odnosu na te strukture. Kako se izmeu praksi i struktura (od kojih su potonje predstavljene preko njihovih poseb nih stanja koja su konjunkture) uspostavlja podudarnost koja se openito utvruje? Odgovori jednom to objanjavaju refleksnim automatizmom praksi, drugi put subjektivnom nadahnutou nji hovih tvoraca. Bourdieu s pravom odbacuje te dvije pretpostavke. Nadomjeta ih svojom teorijom koja tei objasniti primjerenost praksi strukturama njihovom genezom. Moglo bi se primijetiti da su okviri problema prilino nateg nuti. Od triju promatranih danosti - strukture, situacije i prakse jedino se dvije posljednje (koje si odgovaraju) promatralo, dok je o prvima zakljueno na osnovi statistika i one su konstruirani mo-

114

deli. Prije no to se ogledamo s teorijskom stranom problema, namee se dvostruki epistemoloki preduvjet koji je sadran u pita njima: a) o pretpostavljenoj objektivnosti tih struktura, objek tivnosti koju podrava uvjerenje da se prava zbilja osobe iskazuje u diskursu sociologije; b) o granicama promatranih praksi ili situ acija, a nadasve o njihovu statistikom predstavljanju, u odnosu na cjeline o kojima pokuavaju izvijestiti strukturalni modeli. Ali ti se preduvjeti zaboravljaju u ime prijekosti teorije. Na nain kako Bourdieu postavlja problem, on mora pro nai neto to prilagouje prakse strukturama i to, unato tome, objanjava zijev izmeu njih. Potreban mu je dodatni pretinac. On ga otkriva u procesu koji je okosnica njegove specijalnosti kakva je sociologija odgoja, u usvajanju.- to je tragano posredovanje iz meu struktura koje ustrojuju i dispozicija koje ona proizvodi. Ta geneza podrazumijeva pounutrenje struktura (preko usvaja nja) i povanjtenje steenog (ili habitusa) u prakse. Na taj se nain uvodi vremenska dimenzija: prakse (koje izraavaju steeno) odgo varaju primjereno situacijama (koje oituju strukturu) ako, i jedino ako, tijekom trajanja pounutrenja - povanjtenja struktura ostaje stabilna; u protivnome, prakse su razdvojene, odgovarajui jo onome to je bila struktura tijekom svog pounutrenja putem habi tusa. Prema toj ralambi, strukture se mogu mijenjati i postati naelom drutvene pokretljivosti (ak i jedinim). Steeno to ne moe. Ono ne posjeduje vlastiti pokret. Ono je mjesto upisa struk tura, mramor u koji se urezuje njihova povijest. Sve to se tamo dogaa uinak je njegove izvanjskosti. Kao to je sluaj u tradi cionalnoj slici primitivnih i/ili seljakih drutava, u kojoj se nita ne mie, nema povijesti, izuzev one koju ucrtava neki strani poredak. Nepominost tog pamenja jami teoriji da e drutveno-gospodarski sustav biti vjerno reproduciran u praksama. Na taj nain, glavnu ulogu ne igraju preuzimanje ili nauavanje (vidljivi feno meni), nego steeno, habitus?9 on omoguuje objanjenje drutva

115

pomou struktura. Ali to ima svoju cijenu. Da bismo pretpostavili osloncu slinu stabilnost, on mora biti nenadzirljiv, nevidljiv. Bourdieua pak zanima geneza, nain nastajanja praksi. Ne ono to one proizvode, kao stoje sluaj u Foucaulta, nego ono to ih proizvodi. Od etnolokih prouavanja, koja bi ih propiti vala na nain sociologije koja od njih stvara teoriju, postoji pomak koji prebacuje diskurs prema habitusu iji se sinonimi (exis, ethos, modus operands zdrav razum, druga priroda itd.), definicije3 0 i opravdanja umnoavaju. Od prvih do drugog junak se mijenja. Jedan pasivni i noni initelj zamjenjuje lukavo mnotvo strategi ja. Tom nepominom mramoru, kao njegov akter, pridruuju se pojave ustanovljene u drutvu.3 1 Sredinji lik, zapravo, budui da on omoguuje teoriji njezino kruno kretanje: odsad sa struktura ona prelazi na habitus (uvijek pisan kurzivom); s njega na strate gije koje se prilagouju stjecajima, a ovi se opet vraaju struk turama ijim su uincima i posebnim stanjima. Ustvari, taj krug prelazi od konstruiranog modela (strukture) do pretpostavljene stvarnosti (ihabitusa), a od nje tumaenju proma tranih injenica (strategija i stjecaja). Ah jo vie od heterogenih statusa dijelova koje je teorija posloila u krug, iznenauje uloga koju ona pridaje etnolokim fragmentima da probiju otvor u so ciolokoj suvislosti. Drugi (Kabilija ih Beam) priskrbit e sastavnicu koja nedostaje teoriji kako bi bila djelatna i kako bi se sve objas nilo. Taj daleki stranac posjeduje sva obiljeja koja odreuju ha bitus: suvislost, stabilnost, nesvjesnost i teritorijalnost (jer steeno je istoznanica batini). On je predstavljen habitusom, nevidljivim mjestom na kojemu se, kao i u kabihjskoj kui, strukture izvru dok se pounutruju i gdje se to pisanje iznova obre dok se povanjuje u liku praksi koje imaju varljivi izgled slobodnih improviza cija. Upravo je kua, utljivo i odredbeno pamenje, smjetena u teoriji pod metaforom habitusa i ona, osim toga, donosi kao pret postavku neki referent, izgled stvarnosti. S obzirom na svoju teorij sku metaforizaciju, taj je referent ipak samo vjerojatan. Kua podani}Qhabitusu svoju formu, ah ne i sadraj. Uostalom, Bourdieuov
116

izvod manje nastoji naznaiti tu stvarnost negoli ukazati na nunost i prednosti svoje pretpostavke za teoriju. Tako habitus postaje dogmatsko mjesto, ako pod dogmom razumijemo potvrdu neeg stvar noga to diskurs treba da bi bio sveobuhvatan. Besumnje, kao to je sluaj s mnogim dogmama, to ne znai da on nema heuristiku vrijednost da premjesti ili obnovi mogunosti istraivanja. Ovi Bourdieuovi tekstovi oaravaju svojim ralambama i nasru svojom teorijom. itajui ih, osjeam se zatoenikom strasti koju ivciraju dok je uzbuuju. Nainjeni su od kontrasta. Pomno propitujui prakse i njihovu logiku - na nain koji jedino nalazimo u Maussa - oni ih naposljetku vraaju nekoj mistinoj stvarnosti, habitusu, koja bi ih trebala podrediti zakonu reprodukcije. Istana ni opisi beamekih ili kabilijanskih taktika iznenada vode potkri jepljenim istinama, kao da tako pronicljivo praenu kompleksu treba okrutna protutea dogmatske razboritosti. Tu su i kontrasti stila, pronicljiva i labirintna u svome traganju, a uvelike repetitivna u svojim tvrdnjama. Neobian splet nekakva dobro znam (to pre predeno i transgresivno bujanje) i jednoga ali, unato svemu (mora postojati neki sveobuhvatni smisao). Da bismo se oslobo dili tog silovitog zavoenja, pretpostavljam (sad je na meni red) da se u tom kontrastu mora odigravati neto bitno za ralambu takti ka. Pokriva to ga Bourdieuova teorija baca na njih kao da im eli ugasiti vatru potvrujui njihovu poslunost socio-ekonomskoj racionalnosti, ili kao da eli proslaviti njihov pogreb proglasivi ih nesvjesnima, mora nas pouiti neemu u vezi s njihovim odno som prema svekolikoj teoriji. Sudei prema kriterijima i procedurama tih taktika, kazah bismo da se tako samostalno koriste institucionalnim i simbolikim ustrojem da bi se, kad bismo ih uzeli ozbiljno, u njima, u strogom smislu rijei, izgubilo znanstveno prikazivanje drutva. Njegovi postulati i ambicije ne bi im bili kadri odoljeti. Normalnosti, ope nitosti i razudbe popustili bi pred transverzalnim i metaforizirajuim rojenjem tih razliitih mikroaktivnosti. Matematika i egzak tne znanosti neprestance dorauju svoju logiku kako bi slijedile
117

neizvjesna i mikrobna kretanja neljudskih fenomena. Drutvenim znanostima, iji je predmet jo suptilniji, a orua beskrajno grub lja, preostaje da obrane svoje modele (naime, ambiciju vladanja) uklonivi takvo bujanje. Zbog toga, prema provjerenim metodama egzorcizma, one ga dre neobinim (lokalnim), nesvjesnim (strani ma njihovu naelu) i, sebi na tetu, otkrivateljem znanja koje o njemu ima njegov sudac. Kad je promatra prilino zatvoren u svojoj pravosudnoj ustanovi, dakle dosta slijep, sve se odvija kako treba. Diskurs koji on proizvodi izgleda da prolazi. U Bourdieua, nita takova. Dakako, na prvoj razini (odve oevidnoj), on se priinja kao da izlazi (ide prema svojim taktikama), ali samo da bi se vratio (potvrdio profesionalnu racionalnost). Bio bi to tek lani izlaz, strategija teksta. Ah nije li taj brzi po vratak pokazatelj da on zna za opasnost, moda i smrtnu, kojoj te odve inteligentne prakse izlau znanstveno znanje? Mjeavina (donekle pascalovska) rascjepkanosti razuma i dogmatske vjere. Dobro su mu znani znanstveno znanje i mo koja ga utemeljuje, jednako kao i taktike u ijim lukavstvima uiva s toliko virtuoznosti u svojim tekstovima. Zbog toga e on zatvoriti ta lukavstva iza reetaka nesvjesnog i zanijekat e, preko fetia habitusa, ono to razumu nedostaje da bi bio ita osim razuma jaega. Potvrdit e on, s habitusom, suprotno od onoga to kazuje - tradicionalna pu ka taktika - i ta zatita (tovanje iskazano autoritetu razuma) pruit e mu znanstvenu mogunost da promatra te taktike na strogo omeenim mjestima. Kad bi to bilo tono (ah tko bi to mogao rei?), pouilo bi nas kako svojim dogmatizmom tako i svojim prouavanjima. Diskurs koji skriva to to kazuje (umjesto da skrije ono to ne zna) imao bi tada upravo teorijsku vrijednost utoliko to on prakticira to to kazuje. Bio bi posljedica svjesnog odnosa sa svojom neuklonjivom izvanjskou, a ne samo pozornica nekog razjanjenja. Bi h se tada pridruio uenom neznanju, koje se optuuje daje ne znajui ueno upravo zato to zna previe o onome to ne kazuje i ne moe kazati?
118

5. poglavlje Umijea teorije

Posebni se problem postavlja kada, umjesto da bude kao to je obino sluaj diskurs o drugim diskursima, teorija mora prekorai ti polje i dospjeti tamo gdje vie nema diskursa. Iznenadna nerav nina: tlo verbalnog jezika poinje izmicati. Tako radnja teorizacije dospijeva do granice terena na kojemu normalno funkcionira, pop ut automobila na rubu ponora. S one je strane more. Foucault i Bourdieu smjetaju svoje pothvate na tu obalu, artikulirajui diskurs o nediskurzivnim praksama. Oni u tome nisu prvi. Ne vraajui se predaleko unatrag, od Kanta nijedno teorij sko istraivanje nije moglo izbjei da, u veoj ili manjoj mjeri suelice, objasni svoj odnos prema toj djelatnosti bez diskursa, tom golemom ostatku sastavljenu od onoga to u ljudskom iskustvu nije prihvaeno ili simboliki iskazano u jeziku. Svaka odreena znanost izbjegava to neposredno suoenje. Ona postavlja sama sebi apriorne uvjete kako bi se suoavala sa stvarima jedino na vlastitu i ogranienu polju na kojemu ih verbalizira. Oekuje ih ona na mrei modela i hipoteza gdje moe uiniti da govore i taj pita jui aparat, poput lovake stupice, preobraava njihovu nijemost u odgovore, dakle u jezik: to je polje pokusa.1Teorijsko ispitiva nje, naprotiv, ne zaboravlja, ne moe zaboraviti da osim odnosa tih znanstvenih diskursa jednih s drugima postoji njihov zajedniki odnos s onime to su se pobrinuli iskljuiti iz svoga polja kako bi ga uspostavili. Taj drugi odnos se povezuje s bujanjem onoga to ne govori (jo ne?) i to ima, meu ostalim, izgled obinih prak si. On je sjeanje na taj "ostatak. To je Antigona onoga to nije
119

prihvatljivo znanstvenim nadlenostima. Neprestance on iznova privodi to nezaboravno na znanstvena mjesta gdje tehnike prisile ine njegov zaborav politiki (metodoloki i u naelu privremeno) nunim. Kako mu to uspijeva? Kojim blistavim zahvatom ili ko jim lukavstvom? To je pitanje. Izdvojiti i obrnuti: recept teorije Valja se vratiti radovima Foucaulta i Bourdieua. Obojica su znaajni, ali izmeu njih postoji oevidan raskorak, stoje dovoljan razlog da se zaustavimo na pragu pokuaja koji ne eli biti povijest teorija o praksama. Ta dva monumentalna lika uspostavljaju polje istra ivanja gotovo na dvama njegovim polovima. Pa ipak, kako god bila udaljena, obama je djelima, izgleda, zajedniki postupak nji hova proizvoenja. U njima se prepoznaje ista operacionalna she ma, usprkos razlici koritenih materijala, problematika u igri i ot vorenih perspektiva. Na djelu su dvije inaice naina djelovanja teorije praksi. Poput naina kuhanja, moe se ona odvijati u razno rodnim okolnostima i s razliitim interesima; ona takoer razlikuje svoje poteze i svoje dobre ili loe igrae; omoguuje i povlaenje poteza. Odredivi je prema infinitivima (ili imperativima) koji utvr uju postupke recepta, ta teorijska operacija svodi se na dva tre nutka: ponajprije izdvojiti, potom obrnuti. Najprije etnoloko izdvajanje, potom logiki obrat. Prvi pokret izdvaja stanovite prakse u beskonanom tkivu, na nain da ih tretira poput odjelitog puanstva, koje tvori pove zanu cjelinu, ali nepoznatu mjestu na kojemu se proizvodi teorija. Tako nastaju Foucaultove panoptike procedure, izdvojene u mnotvu, ili Bourdieuove strategije, koje su lokalizirane na eameane i Kabiljane. Odatle one dobivaju etnoloku formu. Osim toga, u jednom i u drugom sluaju, anr (Foucault) ili mjesto (Bourdieu) koji su bili izdvojeni i razumiju se kao metonimija ci jele vrste: dio (saglediv jer ogranien) treba predstavljati (neodredivu) cjelinu praksi. Dakako, u Foucaulta, to se izdvajanje temelji na

120

rasvjetljavanju dinamike svojstvene nekoj tehnologiji: rije je o izdvajanju proizvedenu historiografskim diskursom. U Bourdieua, pretpostavlja se da ga podaruje prostor koji ustrojuje obrana ba tine: primljen je kao drutveno-gospodarska i zemljopisna danost. Ali injenica toga etnolokog i metonimijskog izdvajanja zajed nika je dvjema ralambama, makar modaliteti njihova odree nja bili raznorodni na dvjema stranama. Drugi pokret obre na taj nain izdvojenu jedinicu. Od mrane, utljive i daleke, pretvara se ona u element koji rasvjetlju je teoriju i podupire diskurs. U Foucaulta, procedure uurene u pojedinostima kolskog, vojnikog ih bolnikog nadzora, mikrodispozitivi bez diskurzivne legitimnosti, tehnike strane Prosvje titeljstvu, postaju razlog preko kojega se rasvjetljuje u isti mah su stav naega drutva i onaj drutvenih znanosti. Preko njih i u njima Foucaultu nita ne izmie. Omoguuju one njegovu diskursu da bude samosvjestan i teorijski panoptian, da sve vidi. U Bourdieua, udaljeno i nepronino mjesto to ga ustrojuju lukave strategije, vieobline i transgresivne u odnosu na poredak diskursa, takoer je izvmuto kako bi podarilo svoju oevidnost i kljunu artikulaciju teoriji koja posvuda prepoznaje reprodukciju iste vrste. Privedene habitusu koji se tamo eksteriorizira, te strategije nesvjesne svoga znanja pruaju Bourdieuu sredstvo da sve objasni i bude svega svjestan. ak ako Foucaulta zanima uinak tih procedura na su stav, a Bourdieua jedinstveno naelo kojeg su njegove strategije posljedicom, obojica izvode isti zahvat kada pretvaraju izdvojene prakse kao afatike i potajne u glavno tijelo teorije, kada to nono stanovnitvo promeu u zrcalo na kojemu blista odluni initelj njihova objasnidbenog diskursa. Tim zahvatom, teorija pripada procedurama kojima se bavi, iako, promatrajui samo jednu kategoriju vrste, pretpostavivi metonimijsku vrijednost tom izdvojenju, i na taj nain otvarajui prolaz prema drugim praksama, teorija zaboravlja one koje osi guravaju njezino vlastito proizvoenje. U sluaju drutvenih zna nosti, Foucault je ve ralanio odreenost diskursa procedurama.
121

Ali njegova ralamba takoer, potvrena nainom proizvodnje o kojemu svjedoi, proistjee iz dispozitiva analognog onima ije djelovanje obiljeuje. Valjalo bi jo spoznati koja razlika, u odnosu na panoptike procedure iju povijest kazuje Foucault uvodi dvo struki potez ograniavanja stranog tijela praksi i obrtanja njegova mranog sadraja u blistavo pisanje. Ali valja ponajprije odrediti prirodu tih poteza i ne ogra niiti njihovo propitivanje na dva djela, to bi bilo pretjerano za potrebe predmeta. Ustvari, procedura koje su oni posljedica nipo to nije izuzetna. Rije je ak o starom receptu, esto koritenu, koji upravo zbog toga zasluuje jo veu pozornost. Dostajat e pod sjetiti na dva glasovita primjera na poetku ovog stoljea: Durk heim u Osnovnim oblicima vjerskog ivota i Freud u djelu Totem i tabu. Kad oni grade teoriju praksi, najprije ih smjetaju u primi tivni i zatvoreni prostor, etnoloki u odnosu na naa prosvijee na drutva, i tamo, na tome mranome mjestu, prepoznaju teorij sku formulu njihove ralambe. U rtvenim praksama australskih Arunta, zajednice zajameno primitivne meu primitivnima, Durkheim otkriva naelo suvremene etike i drutvene teorije: ogranienje suprotstavljeno (preko rtve) beskonanom htijenju svakog pojedinca omoguuje, s jedne strane, suivot, a, s druge, utanaenja izmeu lanova skupine; drugim rijeima, praksa odri canja i samozataje omoguuje pluralnost i ugovore, dakle drutvo: prihvaena i utemeljujua granica drutvenog ugovora.2 Sa svoje strane, u praksama primitivne gomile, Freud odgonetava temeljne pojave psihoanalize: incest, kastraciju, uvoenje zakona o smrti oca3Obrat to nevjerojatniji to ga ne opravdava nikakvo neposredno iskustvo. Nijedan ni drugi nisu promatrah prakse o kojima govore. Nikad im nisu otili posvjedoiti na licu mjesta, kao to ni Marx nije bio u tvornici.4 Zato se onda od tih praksi pravi nepronina zagonetka u kojoj valja izvmuto iitati glavnu rije teorije? Danas, te prakse koje nose u sebi tajnu naeg uma, vie nema ju tako udaljeno oblije. S vremenom, one su se pribliile. Tu etno loku stvarnost vie ne treba poi traiti u Australiju ili na poetke
122

svijeta. Nahodi se ona u naem sustavu (panoptike procedure) ili pokraj, ako ne i unutar naih gradova (strategije Beama i Kabila), ili jo blie (nesvjesno). Ali kako joj god blizu bio sadraj, nje zin etnoloki o6//ostaje. Tekou, prema tome, ponajprije pred stavlja oblik podaren tim praksama nastanjenim daleko od znanja, pa ipak uvaricama njegove tajne. Tu se nadaje oblije modeme. Etnologizacija umijea Teorijsko promiljanje ne eli da prakse budu daleko od njegova mjesta, na nain da bi mu valjalo izai kako bi ih ralanilo, nego mu ih dostaje izvrnuti da bi se opet zateklo kod kue. Izdvajanje koje obavlja, ono i ponavlja. Nametnuto mu je povijeu. Proce dure bez diskursa skupljaju se i utvruju na nekom podruju koje je prolost ustrojila i podarila im teorijski odredbenu ulogu, da budu uspostavljene u vidu divljih zaliha za prosvijeeno znanje. Njima je malo-pomalo pripala nekakva pogranina vrijed nost, u mjeri u kojoj je razum proizaao iz Aufklarunga utvrivao svoje discipline, sveze i moi. Pojavljuju se dakle kao alteriteti i otpori, u odnosu na znanstveno pisanje, ija se strogost i opera tivnost utvrdila od 18. stoljea nadalje. U ime istog tog napretka uoavamo razlikovanje, sjedne stidne, umijea (ih naina) djelova nja, iji se naslovi umnoavaju u pukoj knjievnosti,5 predmeti rastue radoznalosti od strane promatraa ovjeka,6 a s druge strane znanosti koje zacrtava nova konfiguracija znanja. Razlikovanje se vie bitno ne odnosi na tradicionalnu dihotomiju teorije i prakse, iskazanu odvajanjem spekulacije koja odgonetava knjigu svemira od konkretnih primjena, nego ima na umu dvije razliite operacije, jednu diskurzivnu (sa i preko jezika) i drugu bez diskursa. Od 16. stoljea, namisao o metodi postupno mijenja odnos izmeu znanja i djelovanja: poevi od praksi prava i retorike, koje su se postupno prometnule u diskur zivne akcije to se odvijaju na razliitim poljima, pa onda i na preobrazbenim tehnikama neke sredine, namee se temeljna she
123

ma diskursa koji ustrojuje nain miljenja u nain djelovanja, u racionalno upravljanje proizvodnjom i u operaciju voenu na pri kladnim poljima. To je metoda, klica modeme znanstvenosti. U osnovi ona usustavljuje umijee koje je Platon ve obiljeio zna kom djelatnosti.7 Ali tek preko diskursa ona ureuje znanje o djelovanju. Znai to da granica vie ne odvaja dva hijerarhizirana znanja, jedno spekulativno, drugo povezano s pojedinostima, jed no zauzeto iitavanjem poretka svijeta, a drugo usklaivanjem s pojedinostima stvari u okviru koji joj utvruje prvo, nego ona su protstavlja prakse ustrojene diskursom onima koje to (jo) nisu. Koji e biti status znanja o djelovanju bez diskursa, po glavito bez pisanja (to je diskurs metode koja je u isti mah pisanje i znanost)? Sainjeno je ono od brojnih, ali divljih zahvata. Ta buj nost ne slijedi zakon diskursa, nego ve slua onaj proizvodnje, krajnje vrijednosti fiziokratske, a potom kapitalistike ekonomije. Ona dakle osporava znanstvenom pisanju njegovu povlatenost da ustrojuje proizvodnju. Ona naizmjence razdrauje i potie tehnologe jezika. Zazivlje osvajanje ne kao prezira vrijednu praksu, nego, naprotiv, kao domiljato, sloeno i operativno znanje. Od Bacona do Christiana Wolffa ili Jeana Beckmanna uinjen je di vovski napor da se kolonizira ta golema zaliha umijea i zana ta koji se, budui da se jo nisu mogli oblikovati u znanosti, mogu ve uvesti u jezik preko Opisa", pa su samim time potaknuti na vee savrenstvo. Preko ta dva pojma - opisa, koji proizlazi iz narativnosti, i savrenosti, koja smjera tehnikoj optimizaciji poloaj je umijea utvren, blizak, ali izvan znanosti.8 Enciklopedija je rezultat tog rada na sravnjivanju i ujedno njegov stijeg: Dictionnaire raisonne des sciences, des arts et des metiers (Razloiti ijenik znanosti, umjetnosti i zanata). Ona raz vrstava bok uz bok, u susjedstvu koje obeaje kasnije spajanje, znanosti i umjetnosti: jedne su operativni jezici ija gramatika i sintaksa tvore izgraene i nadzirljive sustave, dakle skripturalne; drugi su tehnike u oekivanju prosvijetljenog znanja koje im ne dostaje. U lanku Umjetnost, Diderot pokuava odrediti odnos iz
124

meu tih raznorodnih initelja. Imamo posla s umjetnou, pie on, ako se predmet izvodi; sa znanou ako se o predmetu razmilja. Razlikovanje, prije bejkonovsko negoli kartezijansko, izmeu izvedbe i spekulacije. Ona se ponavlja unutar umjetnos ti same, ovisno o tome predstavlja U se ova ili prakticira: Svaka umjetnost posjeduje svoju spekulativnost i svoju praksu: njezina je spekulativnost nedjelatno poznavanje pravila umjetnosti; njezi na je praksa tek uobiajena nemisaona primjena tih istih pravila. Umjetnost je dakle znanje koje djeluje izvan prosvijetljenog dis kursa kojim ne raspolae. ak i vie, to znanje o djelovanju pret hodi svojom sloenou prosvijetljenoj znanosti. Tako, u vezi s geometrijom umjetnosti, Diderot biljei: Oevidno je da su ele menti akademske geometrije najjednostavniji i najmanje sastav ljeni u usporedbi s onima geometrije iz radionica, Primjerice, pri brojnim potekoama u vezi s rukovanjem polugama, trljanjem, sukanjem tkanina, satnim mehanizmima itd., raun je jo nepot pun. Rjeenje bi prije bilo posao veoma stare eksperimentalne i manualne matematike, ak unato tome to njezin jezik ostaje sirov uslijed nedostatka pravih rijei i obilja sinonima.9 Pod manualnim, Diderot oznauje, prema Girardu, umijea koja se zadovoljavaju time da prilagode svoje materijale reui ih, krojei, spajajui itd., a da im se ne podari novo bie (stapa nja, sastavljanja itd.), kao to postupaju manufakturna umijea.1 0 Ona ne oblikuju novi predmet kao to ne raspolau vlastitim jezikom. Ona se bave kunom radinou. Ali reorganizacija i hijerarhizacija znanja sukladno kriteriju proizvodnje podamju tim umijeima vrijednost referencije zbog njihove operativnosti i avan gardne vrijednosti njihove eksperimentalne i manualne istananosti. Strana znanstvenim jezicima, ta umijea uspostavljaju izvan njih neki ab-solut djelovanja (djelotvornost koja, liena dis kursa, ipak svjedoi o svome proizvodnom idealu) i neku zalihu znanja koje valja popisati u radionicama ili na selu (neki se Lo gos skriva u zanatstvu i on ve apatom navjeuje budunost zna nosti). Problem kanjenja uvlai se u odnos znanosti prema umi
125

jeima. Vremenski hendikep odvaja znanja o djelovanju od njihova postupnog rasvjetljavanja pomou epistemoloki nadmonih zna nosti. Promatrai tako urno poseu za tim praksama koje su jo udaljene od znanosti, ali im i prethode. Fontenelle se na to po zvao jo 1699: Radionice obrtnika odaju na sve strane blistavilo duha i domiljatosti koje unato tome ne privlai na pogled. Ne dostaje gledatelja tim veoma korisnim i doista domiljato smi ljenim oruima i praksama....1 1 Ti gledatelji postaju skupljai, opisivai, analisti. Ah iako prepoznaju u tome neko znanje koje preduhitruje znanstvenike, oni ga moraju osloboditi njegova neis tog jezika, pretvoriti u pravi diskurs pogreni izraz uda, ve zastupljen u svakodnevnim znanjima o djelovanju. Od svih tih Pepeljuga znanost e uiniti princeze. Nadalje je na tim praksama postavljeno naelo etnoloke operacije: njihova drutvena izdvo jenost iziskuje neku vrstu obrazovanja koje ih, zahvaljujui je zinom obratu, uvodi u polje znanstvenog pisanja. Znaajno je primijetiti da od 18. do 20. stoljea etnolozi ih povjesniari dre tehnike zaslunima tovanja po sebi: one proi zlaze iz onoga to ine. Nema ih potrebe tumaiti. Dovoljno ih je opisati. Naprotiv, oni dre legendama sve to ima drugo znae nje od onoga to kazuju, pripovijesti preko kojih skupina situira ih simbolizira svoje djelatnosti. Neobian disparitet izmeu pristupa praksama i pristupa diskursu. Tamo gdje prvi uoava istinu i njenja, drugi odgonetava lai kazivanja. Kratki opisi prve vrste razlikuju se uostalom od preopirnih tumaenja koja su od mitova ih legendi stvorila povlateno mjesto koje su prisvojili profesio nalci jezika, intelektualno odavno u tome izvjebani, s pomou hermeneutikih postupaka koje su pravnici prenijeli profesorima i/ili etnolozima, a sastoje se u komentiranju, tumaenju i prevoe nju referentnih dokumenata u znanstvene tekstove. Kocke su baene. Nijema je nadlenost praksi povijesno ograniena. Sto pedeset godina poshje, Durkheim malo ispravlja

126

tu etnoloku definiciju - i to da bi je osnaio - pri pristupanju problemu umijea (djelovanja), naime onome to je ista praksa bez teorije. Apsolut je operativnosti prisutan u svojoj istoi. On pie: Umijee je sustav naina djelovanja koji su prilagoeni posebnim ciljevima i koji su bilo proizvod tradicionalnog iskustva prenesenog obrazovanjem, bilo osobnog iskustva pojedinca. Ugraeno u posebnost, lieno openitosti koje su jedino dobro diskursa, umijee ipak tvori neki sustav i ustrojeno je ciljevima dva postulata koji omoguuju znanosti i etici da zadre vlastiti diskurs na svome mjestu kojeg je umijee lieno, to jest da se upiu na mjestu i u ime tih praksi. Znakovito je takoer zanimanje to ga za proizvodnju i stje canje umijea pokazuje taj veliki pionir koji je povezao utemelje nje sociologije s teorijom odgoja: Stjee ga se (umijee) jedino stavivi se u odnos sa stvarima na kojima se radnja mora izvriti i ako je sami obavljamo. Neposrednosti operacije Durkheim, za razliku od Diderota, vie ne suprotstavlja kanjenje teorije za ma nualnim znanjem radionica. Valja jo samo zacrtati hijerarhiju us postavljenu na temelju kriterija odgoja. Besumnje, nastavlja Durkheim, moe se postii da umijee bude rasvijetljeno (kljuni pojam Prosvjetiteljstva) razmiljanjem, ali razmiljanje nije njegov kljuni initelj, budui da moe postojati i bez njega. Ah nema nijednog umijea u kojemu bi sve bilo promiljeno.1 2 Postoji li uope neka znanost u kojoj je sve promiljeno? Kako god bilo, u rjeniku jo bliskom Enciklopediji (koja govori o promiljanju), teorija dobiva zadau da razmisli o tom sve mu. Openitije, prema Durkheimu, drutvo je tekst itljiv jedino njemu samom. Tu je znanje ve ispisano u praksama, ah jo nije prosvijetljeno. Znanost e biti zrcalo koje e ga uiniti itljivim, diskursom koji promilja neposrednu i preciznu operativnost, ah lienu govora i svijesti, ve znalaku, ah jo neobrazovanu.

127

P ripovijedanje neznanog Poput rtvovanja, blieg nama no to bi se moglo vjerovati s obzi rom na njegovu prividnu sirovost,1 3 umijee je u odnosu na zna nost znanje kljuno po sebi, ali neitko bez nje. Poloaj opasan za znanost budui da joj preostaje jedino sposobnost da iskae znanje koje umijeu nedostaje. Tako se izmeu znanosti i umijea ne gra di alternativa, nego sukladnost i ako je mogue artikulacija, naime, kao stoje mislio Wolff 1740. godine (poslije Swedenboiga, ili pri je Lavoisiera, Desaudraya, Augustea Comtea itd.), trei ovjek koji bi u sebi sjedinio znanost i umjetnost: on bi izlijeio slabosti teoretiara, oslobodio ljubavnike umijea predrasuivanja na os novi ega bi se oni mogli usavriti bez teorije....1 4 Taj posredovatelj izmeu ovjeka s teoremom i ovjeka iskustva bit e inenjer}5 Treeg ovjeka lovio je i jo ga lovi prosvijetljeni dis kurs (filozofijski ili znanstveni)1 6 , ali nije postao takav kakvim su mu se nadali. Mjesto koje mu je bilo pridrano (danas polagano udvojeno onim tehnokrata) odnosi se na rad koji je tijekom cijelog 19. stoljea, sjedne strane, izdvojio iz umjetnosti svoje tehnike, a s druge geometrizirao i matematizirao te tehnike. U znanju o djelovanju malo-pomalo se uobliilo ono to se moglo izdvojiti iz izvedbe pojedinca te se usavrilo u strojeve koji predstavljaju nadgledljive kombinacije oblika, graa i snaga. Ti tehniki orga ni povueni su iz manualnog nadmetanja (oni ga nadilaze posta jui strojevi) i smjeteni u vlastiti prostor, pod nadlenost inenjera. Njihovo je porijeklo u tehnologiji. Nadalje znanje o djelovanju postaje polako lieno onoga to ga je objektivno artikuliralo u djelovanju. U mjeri u kojoj su mu te tehnike oduzimane da bi se preobrazile u strojeve, izgleda da se ono povuklo u subjektivno znanje, odjelito od jezika njegovih procedura (koje su mu nadalje vraene i nametnute kao strojevi proizvedeni nekom tehnologi jom). Poprima ono izgled intuitivne ili refleksne, gotovo potajne sposobnosti iji status ostaje neispisan. Tehnoloka optimizacija

128

19. stoljea, crpei uzorke, razloge i prisile svojih mehanikih izu ma u riznici umijea i zanata, ostavlja svakodnevnim praksa ma tek tlo lieno vlastitih sredstava i proizvoda; ona ga uspostavlja na podruju folklora, ili pak na dvostruko nijemoj zemlji, bez ver balnog diskursa, kao to je bilo neko, a osim toga bez manualnog jezika. Znanje ostaje pri onome emu nedostaje tehniki aparat (od njega su napravljeni strojevi) ih iji naini djelovanja nemaju legitimnost u smislu neke produktivistike racionalnosti (svako dnevna umijea kuhanja, ienja, ivanja itd.). Naprotiv, taj osta tak koji je preostao nakon tehnoloke kolonizacije poprima vrijed nost privatne djelatnosti, preuzima na sebe simbolika ulaganja u vezi sa svakodnevnim ivotom, djeluje pod znakom zajednikih ih pojedinanih osobitosti, rijeju, postaje u isti mah legendarno i djelatno pamenje onoga to se sauvalo na rubu ili u meupro storu znanstvenih ih kulturalnih ortopraksija. Kao pokazatelj oso bitosti - poetski ih tragiki apat svakodnevlja - naini se djelovanja uvlae masovno u roman ih novelu. To je najprije bio sluaj s rea listikim romanom 19. stoljea. Oni tamo pronalaze novi prostor predstavljanja, onaj fikcije, napuen svakodnevnim virtuoznosti ma s kojima znanost ne zna to bi i koji itatelju postaju jasno prepoznatljivi, potpisi mikropripovijesti svih ljudi. Knjievnost se promee u repertoar tih praksi lienih tehnolokog copyrighta. Upravo e one uskoro zauzeti povlateno mjesto u pripovijestima pacijenata u dvoranama psihijatrijskih ustanova ih ordinacijama psihoanalitiara. Drugim rijeima, pripovijesti podaruju svakodnevnim praksama dragulj narativnosti. Dakako, one opisuju samo njihove fragmente. One su tek njihove metafore. Ali, usprkos rezovima meu uzastopnim konfiguracijama znanja, one predstavljaju novu inaicu u neprekidnom nizu narativnih dokumenata koji od narod nih pripovijedaka, zbirki djelatnih shema,1 7 do Descriptions des Arts (Opisa umijea) iz klasinoga doba, izlau naine djelovanja u oblikupripovijesti. Taj niz obuhvaa i suvremeni roman - a tako
129

er i mikroromane koji su vrlo esto etnoloki opisi zanatskih, kuli narskih tehnika itd. Takav kontinuitet nagovijeta teorijsku mjero davnost narativnosti u vezi sa svakodnevnim praksama. Povratak tih praksi u naraciju (valjalo bi mu propitati doseg na mnogim drugim primjerima) nadovezuje se na iru i povijesno manje odreenu pojavu koju bismo mogli oznaiti kao estetizaciju znanja stoje podrazumijeva znanje o djelovanju. Odvojeno od tih procedura, to se znanje nazivlje ukusom, taktom ako ne i genijalnou. Pripisuje mu se znaaj intuicije naizmjence umjetnike ili misaone. Rije je o takozvanom znanju koje se ne poznaje. To kognitivno djelovanje ne prati svijest o sebi koja mu podaruje ovladanost pomou udvajanja ih unutarnje refleksije. Izmeu prakse i teorije ono jo zauzima tree mjesto, ne vie diskur zivno, ah prvobitno. Ono je u povuenosti, izvorno, poput izvora onoga to se kasnije razluuje i rasvjetljuje. To znanje nije znano. Ima ono, meu praksama, poloaj is tovjetan onome kakav se dodjeljuje bajkama i mitovima te su oni iskazi spoznaja koje same sebe ne poznaju. U oba sluaja rije je o znanju o kojemu subjekti ne razmiljaju. Oni o njemu svjedoe ne mogavi ga prisvojiti. Oni su napokon stanari, a ne vlasnici vlasti toga znanja o djelovanju. U vezi s njima mi ne pitamo ima li u njima znanja (pretpostavlja se da ga treba imati), nego je ono zna no jedino drugima koji nisu njegovi nositelji. Poput znanja pjes nika ili slikara, znanje o djelovanju svakodnevnih praksi poznato je tek tumau koji ga rasvjetljuje u svome diskurzivnom zrcalu, ah koji ga takoer ne posjeduje. Ono dakle nije niije. Ono kola od nesvjesnosti praktiara do refleksije ne-praktiara, ne proizlazei ni iz jednog subjekta. To je anonimno i referencijalno znanje, uvjet mogunosti tehnikih ili uenih praksi. Freudovska psihoanaliza nudi osobito znaajnu inaicu toga povuenog znanja, u isti mah lienoga itljivih procedura (nema vlastitog jezika) i legitimnog vlasnika (nema vlastitog subjekta). Sve djeluje sukladno postulatu da su njegovi uinci shvaeni kao

130

stvarnost: ima znanja, ali ono ]qnesvjesno; i, obratno, nesvjesno je ono koje zna.1 8 Pripovijesti Freudovih pacijenata i njihove po vijesti bolesti (Krankengeschichte) pripovijedaju ga diljem strani ca. Uostalom, od Freuda, svaki gaje psihoanalitaar nauio iz svog iskustva: ljudi ve sve znaju, to s njegova stajalita pretpostav ljenog znanja moe ili bi im moglo omoguiti da artikuliraju. Sve se zbiva kao da su radionice o kojima je govorio Diderot, postale metafore povuenog i skrovitog mjesta u dnu kojega eksperimen talne i manualne spoznaje danas pretjeu diskurs to ga o njima izgovara teorija ili psihoanalitika akademija. Za te pacijente - i za sve druge - analitiar esto kae: Negdje oni to znaju, neg dje, ali gdje? Njihove prakse to znaju - pokreti, postupci, naini govorenja ili hodanja itd. Neko je znanje tu, ali ije? Ono je tako strogo i precizno da se ini kako su sve vrijednosti znanstvenosti premjetene sa svim svojim orujem i prtljagom na stranu toga nesvjesnoga, te tako svijesti preostaju samo dijelovi i uinci toga znanja, lukavstva i taktike istovjetne onima koji su prije bili svoj stveni umijeu. Tim obratom, ono to razum posjeduje jest ono to sebe ne reflektira i to ne govori, neznanje i infantilnost, dok prosvijetljena svijest posjeduje od toga znanja tek neisti jezik. Ali taj obrat smjera povlastici svijesti vie nego to bi mije njao raspodijeljenost znanja i diskursa. U tim zanatskim radioni cama kao i u onima nesvjesnoga, poiva neko temeljno i izvorno znanje koje prethodi prosvijetljenu diskursu, ali kojemu nedostaje vlastita kultura. Znanju nesvjesnoga - kao i onome umijea analitiar takoer nudi mogunost vlastitih rijei i razlikovanje izmeu sinonima. Od onoga to se nerazgovjetno promee na dnu tog bunara znanja teorija promilja jedan dio na dnevnoj svjetlosti znanstvenoga jezika. Tijekom tri stoljea, usprkos tim povijesnim utjelovljenjima svijesti ili uzastopnim odreenjima znanja, ustrojava se kombinacija izmeu dvaju razliitih pojmova, sjedne strane, referencijalna i neobrazovana spoznaja, a s druge rasvjetljujui diskurs koji proizvodi na svjetlosti izvrnuti prikaz svoga neproninog izvora. Taj je diskurs teorija. On uva rijei
131

njezino antiko i klasino znaenje vidjeti/dati da se vidi ili pro matrati (theorem). On je prosvijetljen. Primitivno znanje, u mjeri u kojoj se postupno odvojilo od tehnika i jezika koji su ga objekti virali, postaje inteligencijom subjekta, slabo definiranom, i to je dino neutralnim odreenjima (imati njuha, takta, ukusa, vjetine suenja, instinkta itd., dakle u partitivnom genitivu) koja se kole baju izmeu propisa estetike, kognitivnog ih refleksivnog, kao kad bi se znanje o djelovanju svelo na neuhvatljivo naelo znanja. Umijee miljenja: Kant Znakovita je injenica da Kant raspravlja o odnosu izmeu umi jea djelovanja (Kunst) i znanosti (Wissenschajt\ ih izmeu teh nike ( Technik) i teorije ( Theorie) tijekom istraivanja koje se od prvih redakcija o ukusu preusmjerilo na kritiku suenja.1 9 Na tom prijelazu susree on umijee koje se kree od ukusa prema sudu. Parametar praktine spoznaje nadilazi znanje i estetikog je obli ka. Kant tu ustanovljuje ono to, nadahnuto, nazivlje logikim taktom (< der logische Takt). Upisano u krivulju estetike, umijee djelovanja smjeta se pod znak suda, a-logikog uvjeta misli.2 0 Tradicionalna antinomija izmeu operativnosti i refleksije nadiena je stajalitem koje, prepoznavajui umijee u korijenu mis li, ini od suda srednji pojam (.Mittelglied) izmeu teorije i prakse. To umijee miljenja predstavlja sintetiku jedinicu izmeu dvoga. Kantovi se primjeri odnose upravo na svakodnevne prakse: Sposobnost suenja nadilazi razumijevanje. (...) Sposobnost sue nja o odjei koju treba nositi sobarica. Sposobnost suenja o do stojanstvu izgleda koji prilii nekom zdanju, ukrasi koji ne smiju biti u suprotnosti spram cilja kojemu se tei.2 1 Sud se ne odnosi samo na drutvenu primjerenost (elastina ravnotea mree pre utnih dogovora), nego, openitije, na odnos velikog broja inite lja, i on postoji jedino u inu konkretnog stvaranja nove cjeline uspostavljanjem primjerene veze tog odnosa s jednim elementom vie, kao to se dodaje crvene ili ute boje shci mijenjajui je, a ne

132

unitivi je. Preobrazba dane ravnotee u drugu ravnoteu bila bi obiljeje umijea. Da bi to pojasnio, Kant navodi opi autoritet diskursa, ali autoritet koji je uvijek lokalan i konkretan: u mome kraju, pie on (in meinen Gegenden: u mojoj pokrajini, u mojoj zemlji), obi ni ovjek (der gemeine Manri) kae (sagt) da maioniari (Taschenpieler) polaze od nekog znanja (moete to uraditi ako poznajete trik), dok se plesai na uetu (Seiltanzer) oslanjaju na umijee.2 2 Plesati na uetu znai iz trenutka u trenutak odravati ravnoteu iznova je stvarajui pri svakom koraku pomou novih intervencija; znai to sauvati odnos koji nikad nije ostvaren i koji neprestana invencija obnavlja izgledajui kao da ga zadrava. To je izvanredna definicija umijea djelovanja, to vie to je ustva ri sam praktiar dijelom ravnotee koju mijenja ne ugroavajui je. Tom sposobnou da stvara novu cjelinu poevi od unaprijed postojeeg dogovora i da odri formalni odnos usprkos razliitim initeljima, blizak je umjetnikoj proizvodnji. Na djelu je nepre stana inventivnost ukusa u praktinome iskustvu. Ali to umijee oznauje takoer ono to u samome znan stvenom radu ne ovisi o ipak nunoj primjeni pravila i modela te ostaje u krajnjem sluaju, kao to e kazati i Freud, stvar takta (eine Sache des Takts)? Kad se vraa na to pitanje, Freud ima na umu dijagnozu, pitanje prosudbe koja upravo postavlja u pitanje, u praktinoj intervenciji, odnos ili ravnoteu izmeu mnotva initelja. Prema Freudu, kao i prema Kantu, rije je o neovisnoj sposobnosti koja se usavrava, ali se ne ui: Nedostatak rasudbe, kazuje Kant, upravo je ono to nazivljemo glupou, a tom poroku nema lije ka.2 4 Taj nedostatak ne poteuje znanstvenike u veoj mjeri od ostalih. Izmeu razumijevanja koje poznaje i razuma koji eli, sposobnost suenja je dakle formalna nagodba, subjektivna ravnotea izmeu njezina zamiljanja i razumijevanja. Ima ob lik zadovoljstva, koje nije u vezi s nekom izvanjskou, nego s

133

nainom vjebe: stavlja u igru konkretno iskustvo nekog univer zalnog naela sklada izmeu uobrazilje i razumijevanja. Na djelu je jedan smisao (Sinri), ali on je zajedniki: zdrav razum (Gemeinsinn) ili rasudba. Ne zadravajui se na pojedinostima teze koja odbacuje ideoloku podjelu izmeu znanja, pa onda i njihovu drutvenu hijerarhizaciju, moemo barem istaknuti da taj takt po vezuje slobodu (udorednost), stvaranje (estetiku) i in {praksu) tri initelja ve prisutna u zabuavanju, tom suvremenom primjeru svakodnevne taktike.2 5 Pretee takve rasudbe, koja je u isti mah etiki i poetiki in, moda valja traiti u negdanjemu vjerskom iskustvu, koje je takoer bilo neka vrsta takta, doseg i stvaranje harmonije u posebnim praksama, etiki i poetiki potez povezivanja (religare) ili uspostavljanja sklada preko neodreena niza konkretnih ino va. Newman e i u tome prepoznati neku vrstu takta. Ah nakon povijesnih premjetanja koja su na neobini nain svela mogue ravnotee na religiozno umijee plesanja na uetu, postupno ga je odmijenila estetika praksa, koja je i sama bila s vremenom iz dvojena iz operativnosti i znanstvenosti toliko da, primjerice, od Schleiermachera do Gadamera, postaje rubnim iskustvom na koje se neprestance poziva hermeneutika tradicija kako bi potkrijepila svoju kritiku objektivnih znanosti. Primjer genija kojemu su po mogle okolnosti (od umjetnosti J. S. Bacha do Revolucije), Kant se smjeta na raskriju na kojemu se od konkretnoga vjerskog ina sauvao njegov etiki i estetiki oblik (dok je njegov dogmatski sadraj ieznuo), i gdje umjetniko stvaranje jo ima vrijednost udorednog i tehnikog ina. Ta prijelazna kombinacija koja se ve u njega dvoumi izmeu Kritike ukusa i Metafizike obiaja, podaruje temeljnu modemu referenciju za ralambu estetike, etike i praktike naravi svakodnevnog znanja o djelovanju. Taj takt Kant nastoji jo odrediti u tekstu prosvijedjenog novinarstva, objavljenom u jeku Francuske revolucije u Berlinische Monatsschriftu (rujan 1793. godine) u vezi s uobiajenom uzrei com: To moe biti tono u teoriji, ah je posve bezvrijedno u prak134

si.2 6Taj znaajni teorijski tekst ima dakle za predmet, i za naslov, mudru izreku i slui se jezikom novine (govorilo se o Kantovu popularnom djelu). Javlja e on u sklopu rasprave u kojoj uza stopno, nakon Kantovih odgovora na primjedbe Christiana Garvea (1792), lanci Friedricha Gentza (prosinac 1793) i Augusta Wilhelma Rehbeiga (veljaa 1794. godine) u istom asopisu komenti raju tu izreku. Taj je izrijek jedan Spruch, naime u isti mah poslovica (umotvorina), sentencija (sud) i proroanstvo (izrijek koji autorizira znanja). Je li posljedica Revolucije injenica da poslovi ca stjee filozofijsku mjerodavnost ulomka, retka {Spruch) svetog teksta te mobilizira oko sebe, kao kad je bila rije o starim izdanjima Talmuda, Kur ana ili Biblije, egzegetsko znanje teoretiara?2 7 Ta filozofska rasprava oko jedne poslovice podsjea takoer na evangeliku povijest Djeteta koj e govori okrueno pisarima ili o pukoj temi Trogodinjeg mudraca?* Ah odsad vie nije rije o djetinj stvu, a niti o starosti (kao to se pripisuje Kantu prevodei Gemeinspruch kao staru izreku ili Old Saw), nego o bilo kome ih o svi ma, o prosjenom i obinom (gemein) ovjeku iji izrijek intehgencija jo jednom propituje i obasipa. Obini izrijek ne utvruje naelo. On ustanovljuje inje nicu koju Kant interpretira kao znak ih kao nedovoljno zanimanje praktiara za teoriju, ih kao nedovoljno razvijenu teoriju u samog teoretiara. Kada teorija jo malo {noch wenig) kroi praksom, krivnja zato ne pada na teoriju, nego, naprotiv, na injenicu da nema dovoljno (nichtgenug) teorije kojoj se valjalo pouiti iskustvom....2 9 Kako god bilo s iznesenim primjerima (ponovno se suoavamo s tradicionalnim problemom trenja), Kant ustrojuje svoj izvod u ob liku predstave u tri ina u kojoj se obini ovjek pojavljuje naiz mjence u liku triju linosti (poslovni ovjek, politiar i graanin svijeta), suprotstavlja trojici filozofa (Garve, Hobbes i Mendelssohn) i omoguuje da se slijedno ralanjuju pitanja u vezi s udoreem, ustavnou i meunarodnim poretkom. Vie od tih inaica, ovdje je vano naelo formalnog slaganja u vezi sa sposobnostima rasudbe. Ono pak nije pripadno ni znanstvenom govoru, ni nekoj
135

posebnoj tehnici, ni umjetnikom izrazu. Rije je o umijeu mi ljenja ije uobiajene prakse proizlaze odakle i teorija. Poput djelat nosti plesaa na uetu, ima ono etiku, estetiku i praktinu vrijed nost. Ne udi stoga to umijee ustrojuje diskurse koji raspravljaju o praksama u ime teorije, primjerice, diskurse Foucaulta ili Bourdieua. Ali time se postavlja pitanje, u manjoj mjeri kantovsko, diskursa koji bi bio umijee kazivanja ili djelovanja teorije jedna ko kao to bi bila i teorija umijea, naime diskursa koji bi bio pamenje i praksa, rijeju pripovijest takta.

136

6. poglavlje Vrijeme pripovijesti

Uspinjui se, silazei, kruei oko tih praksi, neprestance izmie neto za to se ne moe kazati daje naueno, nego se mora prak ticirati. Tako je mislio Kant u vezi s rasudbom ili taktom. Pitanje je dodue postavio na transcendentalnoj razini u odnosu na praksu i teoriju (a ne vie na poloaju referencijskog ostatka u odnosu na prosvijeenost razuma), ne precizirajui kakav bi mu trebao biti jezik. U vezi s time, on se koristi navodom: zajednika uzreica, ili rije obina ovjeka. Ta procedura, jo pravne (a ve etnoloke) prirode, navodi drugoga da izrekne ulomak ponuen tumaenju (glosi). Puko proroanstvo (Spruch) mora govoriti o tom umi jeu, a komentar e objasniti taj izrijek. Dakako, na taj nain diskurs shvaa ozbiljno taj izrijek (nipoto ga ne drei varljivom povrinom praksi), ah on se smjeta izvan, na razdaljinu procjenjivakog promatranja. Izrijek je to o onome to drugi kazuje o svome umijeu, a ne iskaz toga umijea. Ima li se na umu da se to umijee moe jedino prakticirati i da ono nema iskaza izvan same svoje izvedbe, jezik mu takoer mora biti praksa. Bit e to umijee kazivanja: u njemu je upravo na djelu umijee djelovanja u ko jemu je Kant prepoznao umijee miljenja. Drugim rijeima, bit e to pripovijedanje. Ako je umijee govorenja i samo po sebi umi jee djelovanja i umijee miljenja, ono moe u isti mah biti umi jee praksom i teorijom.

137

Umijee kazivanja Prethodna ispitivanja vode u tom smjeru. Razlikujem u njima jed no znanje i jednu pretpostavku. 1. injenica je ponajprije znakovita. Naini injenja ne oznauju samo djelatnosti koje teorija uzima kao svoj predmet. Oni takoer ustrojuju njezinu izgradnju. Daleko od toga da se nalaze izvan teorijskog stvaranja, na vratima, Foucaultove procedure, Bourdieuove strategije i, openitije, taktike, tvore polje opera cija unutar kojega se razvija takoer i proizvodnja teorije. Ovdje se, iako na drugome polju, pribliavamo Wittgensteinovu stajali tu u vezi s obinim jezikom.1 2. Da bi se objasnio odnos teorije prema procedurama kojih je ona posljedica i prema onima kojima se bavi, nudi se jedna mo gunost: diskurs u pripovjednom tekstu. Narativizacija praksi bila bi tekstualni nain djelovanja s vlastitim procedurama i taktikama. Od Marxa i Freuda (da ne idemo dalje u prolost), ne nedo staje autoriziranih primjera. Foucault obznanjuje, uostalom, da pie samo pripovjedne tekstove. Sa svoje strane, Bourdieu ini od pripovijedanja avangardu i referenciju svog sustava. U mnogim radovima, narativnost se uvlai u ueni diskurs kao njegov opi pokazatelj (naslov), kao jedan od njegovih dijelova (ralambe sluajeva, povijesti ivota ili skupina itd.) ili kao njegova protutea (navedeni ulomci, intervjui, iskazi itd.). Ona je u znan stvenom diskursu stalna povratnica. Ne bi li joj valjalo priznati znanstvenu ozakonjenost pretpostavivi da umjesto da bude neod vojivi ostatak ili pak ostatak koji jo valja izdvojiti iz diskursa, narativnost u njemu ima nunu slubu i daje teorija pripovijeda nja neodvojiva od teorije praksi, kao njezin uvjet i u isti mah nje zina proizvodnja? Znailo bi to zacijelo prepoznati njezinu teorijsku vrijed nost u romanu koji je od nastanka modeme znanosti postao zoo loki vrt svakodnevnih praksi. Znailo bi to prije svega povratiti znanstvenu vanost tradicionalnoj gesti (a ona je takoer gesta)
138

koja oduvijek pripovijeda prakse. U tom sluaju, narodna bi pria nudila znanstvenom diskursu model, a ne samo tekstualne pred mete za obradu. Nema ona vie status dokumenta koji ne zna to kazuje, koji se navodi ispred i preko analize koja to zna. Naprotiv, ona je znanje o kazivanju tono prilagoeno svome predmetu i zbog toga nije neto drugo od znanja, nego je inaica diskursa koji zna i autoritet kad je rije o teoriji. Sada e nam biti razumljive naizmjeninosti i upletenosti procedura i drutvenih uslojavanja koje povezuju umijea kazivanja s umijeima djelovanja: iste prakse dogodit e se jednom na verbalnom, a drugi put na gestualnom polju; njihova e se igra prebacivati s jednog polja na drugo, bit e jednako taktike i istanane ovdje i tamo; dobacivat e si loptu - od rada do poinka, od kuhinje do predaja i do ogovaranja, od lukavstava ivljene povijesti do onih pripovijedane povijesti. Vodi li ta narativnost Opisu klasinoga doba? Njih raz dvaja temeljna razlika: pripovijedanje vie ne tei tome da se prila godi stvarnosti (tehnika operacija itd.) i da tekst ovjeri zbi ljom koju izlae. Naprotiv, ispripovijedana povijest stvara prostor fikcije. Ono se udaljuje od zbilje - ih, radije, hini da se podreu je stjecaju: Bilo jednom.... Upravo time, znatno prije no to opi suje udar, ono ga izvodi. Posluimo se navedenim Kantovim iska zom, ono je samo in plesaa na ici, gesta ekvilibrista u kojoj sudjeluju okolnosti (mjesto, vrijeme) i sam govornik, nain znanja rukovanja, rasporeivanja i smjetanja neega kazanoga time to se premjeta jedan sklop, ukratko, ono je posao takta. Postoji dakako sadraj pripovijedanja, ah on takoer pripa da umijeu izvoenja udara: on je obilaznica preko prolosti (neki dan, neko) ih preko navoda (neka izreka, poslovica), da bi se pomou iznenaenja uhvatila prigoda i izmijenila ravnotea. Diskurs pritom obiljeuje vie nain izvoenja negoli stvar koju pokazuje. Isto tako, valja razumjeti neto drugo od onoga to on kazuje. Proizvodi on dakle uinke, a ne predmete. On je naracija, a ne deskripcija. To je umijee kazivanja. U tome se publika ne vara. Umijee se razlikuje od trika (onoga to dostaje znati da bi se
139

izvelo), ali takoer od otkria/vulgarizacije (ono to u neodreenom smislu treba znati) kao to obini ljudi na koje misli Kant (a gdje je on sam?) lako razlikuju maioniara i plesaa na uetu. Neto u naraciji izmie poretku onoga to je dostatno ili potrebno znati i tim svojim obiljejima pripada stilu taktika. To umijee bi se lako prepoznalo u Foucaulta: umijee stva ranja napetosti, citiranja, elipse, metonimije; umijee okolnosti (ak tualnost, javnost) i prilika (epistemolokih, politikih); ukratko, umijee izvoenja udara s fikcijama pripovijesti. Uinkovitost Foucault ne treba zahvaliti ponajprije svojoj emdiciji (koja je gole ma), nego umijeu kazivanja koje je umijee miljenja i djelova nja. Najistananijim procedurama retorike, znalakim izmjenama figurativnih prikaza (primjernih pripovijesti) i analitikih tabli ca (teorijske razlike), proizvodi on uinak oevidnosti na publiku kojoj se obraa, premjeta polja na koja se naizmjence uvlai, te stvara novi raspored cjeline. Ah to umijee naracije uvlai u igru svoga drugog s historiografskim opisom i mijenja mu zakonitost ne nadomjetajui je drugom. Ono nema vlastita diskursa. Ono se ne kazuje samo. Prakticira ne-mjesto: Forti D al (Tamo? Amo?) Tamo i ne tamo. Hini da nestaje iza erudicije ih taksinomija kojima ipak manipulira. Plesa preruen u arhivara. Nietzscheov smijeh prelazi tekstom povjesniara. Da bismo shvatih odnos pripovijedanja prema taktikama, valja mu odrediti neki eksphcitniji znanstveni model, gdje e teo rija praksi zadobiti oblik naina njihova pripovijedanja. P ripovijedanje obrata: D etienne I povjesniar i antropolog, Marcel Detienne je namjerno izabrao pripovijedati. Ne pristupa on grkim pripovijestima da bi ih obra dio u ime ega drugog osim njih samih. Odbija rez koji bi od njih uinio predmete znanja, ah i predmete koje valja spoznati, spilje ih tajne u zalihi koje bi ekale znanstveno istraivanje njihova znaenja. Ne pretpostavlja da se iza svih tih pripovijesti kriju tajne

140

ije bi mu postupno razotkrivanje u pozadini podarilo vlastito mje sto, ono interpretacije. Te bajke, pripovijesti, pjesme i rasprave za njega su ve prakse. One kazuju upravo ono to ine. One jesu gesta koju znae. Nema potrebe pridometnuti im glosu koja bi znala to one izraavaju bez znanja, niti pitati se ega su one metafore. Tvore one mreu operacija ija pravila i obrate zacrtava tisuu lica. Na tom prostoru tekstualnih praksi, kao i u igri aha ije bi figure, pravila i partije bili umnoeni na skali knjievnosti, Detienne uoava u umjetniku tisuu ve izvedenih zahvata (pame nje starih udara bitno je za svaku partiju aha), ali on se s njima igra; istim repertoarom on stvara druge: sada on pripovijeda. On re-citira te taktike pokrete. Da bi kazale to to iskazuju, nema drugog diskursa doli njihova. Vi pitate to one ele iskazati? Ja u vam ih jo jednom ispripovjediti. Ako bi ga netko upitao za znaenje sonate, Beethoven bi je, navodno, iznova odsvirao. Jed nakoje s re-citiranjem usmene predaje kako je ralanjuje J. Goody: nain da se ponovno kae nizove i kombinacije formalnih opera cija, s umijeem njihove prilagodbe okolnostima i publici.2 Pripovijedanje ne izraava praksu. Ono se ne zadovoljava time da iskae pokret. Ono ga ini. Razumjet emo to pridruimo li se plesu. Tako je i s Detienneom. On kazuje grke prakse pripo vijedajui grke pripovijesti ... Bilo jednom... Adonisov vrt, Namirisana pantera, Ubojstvo Dioniza, Kuhinja rtvovanja: baj ke pripovjedaa praktiara.3 Prati on grke zahvate sam izvodei njihovo pripovijedanje na svoj nain na suvremenoj pozornici. titi ih od muzeografskih promjena umijeem koje je historiografija izgubila nakon to ga je dugo smatrala temeljnim i iju vanost iznova otkriva antropologija kod drugih, od Mtologika do Etnograflje govorenja:4 umijee pripovijedanja pripovijesti. On dakle igra izmeu onoga to je sama historiografija prakticirala u prolosti i onoga to antropologija iznova uvodi danas kao strani predmet. Izmeu toga dvojega zadovoljstvo pripovijedanja pronalazi znan stvenu mjerodavnost. Pripovjeda kroi vedrim krokom svojih pripovijesti. On od svih njih stvara okrete i zaokrete, provodei
141

tako umijee miljenja. Poput konja u ahu prelazi on golemu ahovnicu knjievnosti iskrivljenim korakom svojih pripovijes ti, Arijadnin sin, formalne igre praksi. Upravo u tome, poput pija nista, tumai on svoje bajke. Izvodi ih povlaujui u njima dvi je figure u kojima se na posebni nain odvija grko umijee mi ljenja: ples i borbu, naime same figure koje uspostavlja pisanje pripovjednog teksta. Zajedno sa Jean-Pierre Vemantom napisao je knjigu o grkom pojmu metis, Lukava inteligencija.5 Ta je knjiga zbirka pripovijesti. Posveena je jednom obliku inteligencije koja je uvi jek "uronjena u kakvu praksu, u kojoj se kombiniraju pronic ljivost, otroumnost, predvianje, okretnost duha, hinjenje, snalaljivost, pomna pozornost, smisao za koritenje prigodom, razliite sposobnosti, dugo stjecano iskustvo.6 Nevjerojatno po stojano prisutan s kraja na kraj helenizma, iako odsutan iz slike (i teorije) to ju je grka misao stvorila o sebi, pojam metis blizak je svakodnevnim taktikama svojim okretnim zahvatima, spretnosti ma i strategijama i nizom postupaka koje obuhvaa, od znanja o djelovanju do lukavstva. U toj me ralambi poglavito zanimaju tri initelja, zbog toga to jasnije razluuju metis u odnosu na druge postupke, ali i stoga jer su oni jednako svojstveni pripovijestima koje govore o toj metis. Tako je pojam metis u trostrukom odnosu: s prigodom, s preruavanjima i s paradoksalnom nevidljivou. S jedne strane, metis rauna i igra na prikladni trenutak (kairosj: ona je praksa vremena. S druge strane, ona umnoava obrazine i metafore: ona je izdaja vlastitog mjesta. Napokon, ona nestaje u samome svom inu, kao izgubljena u onome to ini, bez zrcala koje ju pred stavlja: ona nema slike o sebi. Ta obiljeja metis svojstvena su i pripovijedanju. Ona tako predstavljaju dopunu Detienneu i Vernantu: ako i pripovjedno kazivanje jest neto kao metis, tada mora postojati neka teorijska veza izmeu oblika praktine inteligencije koji oni ralanjuju i naina na koji to ine.

142

Umijee pam enja i prigoda U odnosu snaga u koji intervenira, metis je apsolutno oruje, ono koje je Zeusu osiguralo nadmo nad bogovima. To je naelo ekonomije: s minimumom snaga postii maksimum uinka. Odreuje ono i stanovitu estetiku, kao to znamo. Umnoavanje uinaka smanjivanjem sredstava jest, s razliitih razloga, pravilo koje u isti mah ustrojuje umijee djelovanja i poetsko umijee ka zivanja, slikanja ili pjevanja. Taj ekonomski odnos vie uokviruje metis no to naznauje njegov polet. Okret ih obrat koji vodi operaciju od poetka (ma njak snaga) do kraja (viak uinaka), najprije podrazumijeva posre dovanje stanovitog znanja, ah znanja oblikovana kao trajanje njego va usvajanja i beskonano prikupljanje njegovih posebnih spozna ja. Pitanje dobi kazuju tekstovi: nerazboritosti mladosti suprot stavljaju oni iskustvo starca. To je znanje sainjeno od mnogih raznorodnih trenutaka i stvari. Ono nema openitog i apstraktnog iskaza, a niti vlastitoga mjesta. Ono je pamenje1 ije su spoznaje neodvojive od vremena njihova usvajanja iz kojeg se ljute pojedi nosti. Upoznato s mnotvom dogaaja u kojima krui ne posjedu jui ih (svaki je od njih proli, gubitak mjesta, ah blijesak vreme na), ono proraunava i predvia takoer brojne putove buduno sti kombinirajui predstojee ih mogue posebnosti.8 Trajanje se tako uvodi u odnos snaga i ono e ga promijeniti. Metis ustvari rauna na akumulirano vrijeme koje je za nj povoljno, protiv ustroj stva mjesta koje mu nije povoljno. Ah njegovo pamenje ostaje skriveno (ono nema utvrdivog mjesta) do trenutka u kojem se otkri va, u prikladnom trenutku, na jo vremenski nain iako suprotan uranjanju u trajanje. Sjaj tog pamenja blista u prigodi. Enciklopedijska, po sposobnosti metis da u njoj naslae prola iskustva i popie ona mogua, prigoda pohranjuje u sebi svo to znanje u najmanjem opsegu. Ona koncentrira najvie znanja u najmanje vremena. Svedena na svoj najmanji format, u in koji metamorfozira situaciju, ta konkretna enciklopedija ima neto od
143

kamena mudrosti! Priziva ona prije svega logiku temu identiteta izmeu obodnice kruga i toke. Ali ovdje je irenje trajanje; kon centracija, trenutak. Posredujui to premjetanje prostora u vrijeme, koincidencija izmeu neograniena opsega iskustva i tonog tre nutka njegova ponavljanja bila bi doista teorijski model prigode. S obzirom na te prve initelje, mogu je shematski prikaz obrata, od njegove poetne toke (I) - manje snage - do njegove konane toke (TV) - vie uinaka. Izgledalo bi to priblino ovako:

(I) manje SNAGE vie UINCI (IV) vie PAM ENJE manje PAM ENJE

nn

U lij

U (I) snage slabe; u (II) znanje-pamenje se poveava; u (IH) vrijeme se smanjuje; u (IV) uinci se poveavaju. Ti rastovi i padovi poklapaju se u obrnutom razmjeru. Imamo sljedee odnose: - od (I) do (ET), to ima manje snaga, to vie treba znanja-pamenja; - od (II) do (III), to vie ima znanja-paraenja, to manje treba vremena; - od (IE) do (IV), to manje ima vremena, to su uinci vei. Prigoda je toliko vaan vor u svim svakodnevnim praksa ma, kao i u dodirnim pukim kazivanjima, te valja zastati i po drobnije odrediti tu prvu skicu. Unato svemu, prigoda ne prestaje izigravati definicije, jer nije odvojiva ni od jedne okolnosti, ni od jedne operacije. Ona nije injenica odvojiva od obrata koji je proizvod. Upisujui se u niz initelja, ona im izobliuje odnose. Ona se u njima prevodi u liku iskrivljenja nastalih u situaciji

144

pribliavanjem kvalitativno raznorodnih dimenzija koje vie nisu samo opreke suprotnosti ili protuijeja. Pokazatelj tog vretenastog procesa jesu gore spomenuti obrnuto razmjerni odnosi: oni se mogu usporediti s proporcijama i distorzijama koje pomou zrcal nih uinaka (inverzije, zaobljenja, skraenja ili poveanja) ili per spektive (to manje, to dalje itd.) omoguuju jukstapoziciju raz liitih prostora na istoj slici. Ali, u nizu u koji se uvlai prigoda, jukstapozicija raznorodnih dimenzija odnosi se na vrijeme i pro stor ili na stanje i djelovanje itd. Nju obiljeuju obrnuto razmjerni odnosi, analogni onima koji u Pascala uspostavljaju razliite po retke i sljedeeg su tipa: to su vie prisutni, to su manje vidljivi; to manje brojni, to su vie povlateni milou itd.9Postoji kvalita tivni prelazak u drugo preko odnosa iskrivljenih uzastopnim obrtanjem. Meu kvalitativnim razlikama koje uvoruju obrnute odnose, naglasio bih barem dvije vrste koje obvezuju na dva razliita ita nja njihova nanizivanja: 1. Razlika izmeu prostora i vremena daje paradigmatski niz: u kompoziciji prvotnoga mjesta (I), svijeta pamenja (II) na stupa dobar trenutak (HI) i proizvodi preinake prostora (IV). Pre ma toj vrsti razlike, poetak i kraj niza ini prostorni ustroj; vri jeme je smjeteno izmeu njih dvoje kao stranost, neobinost koja se pojavljuje izvana i proizvodi prijelaz s jednog stanja mjesta na sljedee. Ukratko, izmeu dviju ravnotea na djeluje prodor vre mena:

145

2. Razlika izmeu uspostavljena bitka (stanje) i djelovanja (proizvodnja i preobrazba) kombinira se s onom prvom. Ona se uostalom igra s oprekom izmeu vidljivoga i nevidljivoga, a da joj ne odgovara u cijelosti. Prema toj osovini, imamo sljedei paradig matski niz: budui da imamo vidljiv raspored snaga (I) i nevidljivo usvajanje pamenja (II), trenutana radnja pamenja (EI) uzrokuje vidljive uinke u ustanovljenom redu (TV). Prvi dio niza sastoji se od dviju injeninih situacija, gdje nevidljivo znanje izmie vidljivoj snazi; potom dolazi operacionalni dio. Razlikujui cikluse biti/i niti i vidljivo/nevidljivo, stanje je sljedee:

Pregledna slika tih nekoliko elemenata daje sljedee:


(I) mjesto V RIJEM E D JELOVANJE POJAVA + (II) pamenje + (III) kairos + + + + + (IV) uinci

Pamenje posreduje prostome preobrazbe. U modusu pri kladnog trenutka (kairos) ono proizvodi uvodei rez. Njegova stvarnost omoguuje krenje zakonitosti mjesta. Proizaavi iz nepropitljivih i pokretnih tajni, jedan potez mijenja mjesni poredak. Cilj niza, prema tome, jest operacija koja preobraava vidljivi us troj. Ali uvjet te promjene jesu nevidljive priuve vremena koje
146

slijedi druge zakonitosti i koje, iznenaujue, uskrauje neto vlas nikoj raspodjeli prostora. Ta se shema ponavlja u brojnim pripovijestima. Bila bi ona njihovom minimalnomjedinicom. Moe poprimiti i komian oblik s pamenjem koje, u pravom trenutku, preokree neku situaciju tipa: Ah... vi ste moj otac! - Mili Boe, keri moja! Pirueta do koje dolazi zahvaljujui povratku nekog vremena koje nije znalo za prostomu podjelu likova. Imamo krimiformu u kojoj prolost, vraajui se, remeti danosti hijerarhijskog poretka: On je dakle ubojica! Struktura mirakula takoer se nadovezuje: na nju iz dru gog vremena, iz vremena koje je drugo, pomalja se taj bog koji posjeduje znaajeve pamenja, utljiva enciklopedija jedinstvenih inova i iji lik, u religijskim pripovijestima, tako vjerno predstav lja narodno pamenje onih koji nemaju mjesto, ali imaju vri jeme - Strpljenje! U inaicama se ponavlja posezanje za stvar nim svijetom odakle moe, mora doi do udara koji e promijeniti uspostavljeni poredak. Ali sve bi te inaice, uveane u simbolike i narativne projekcije, lako mogle biti tek sjene baene na dnevnu praksu koja se sastoji u hvatanju prigode i u injenju od pamenja sredstva za preobrazbu mjesta. Preostaje jo utvrditi posljednju toku, koja je kljuna: kako se vrijeme oituje na ustrojenu prostom? Kako se odvija njegov prodoriu modusu prigode? Rijeju, kakvo je usaivanjepamenja na mjesto koje ve tvori cjelinu? To je ekvilibristiki i taktiki tre nutak, trenutak umijea. Meutim, tom usaivanju mjesto nije odreeno, niti ga odreuje pamenje-znanje. Prigodu se hvata, a ne stvara. Nju prua stjecaj, naime izvanjske okolnosti u kojima je dobro oko kadro prepoznati nov i povoljan sklop koji bi one mogle ostvariti posredovanjemjedne dodatne pojedinosti. Jo jedan dodir pa e biti dobro. Da doe do praktinoga sklada, nedostaje gotovo pa nita, kakva sitnica, komadi neega, stanovit ostatak koji u danim okolnostima postaje dragocjen, a kojega e podariti nevidljivo blago pamenja. Ah ulomak koji valja izvaditi iz tih zaliha moe se ubaciti jedino pri rasporedu nametnutu izvana, kako
147

bi se on prometnuo u jedan nestabilni, sklopivi sklad. U svome praktinom obliku, pamenje nema dovrena ustroja da bi se mog lo negdje pohraniti. Ono se mobilizira ovisno o tome to se dogodi - nekakvo iznenaenje koje je ono kadro preobraziti u prigodu. Ono se nastanjuje kod drugoga jedino u kakvu sluajnome susretu. Poput ptica koje nesu jaja jedino u gnijezdima drugih vrsta, pamenje proizvodi na mjestu koje mu nije vlastito. Strana mu okolnost podaruje oblik i primjenu, ak ako i sadraj (nedostajua pojedinost) potjee od njega. Njegova je pokretnost neodvojiva od preinake. ak i mnogo vie, snaga njegova upletanja dolazi upra vo od same njegove sposobnosti da bude preinaeno - premjestivo, pokretno, bez stalnoga mjesta. Trajno obiljeje: ono (i njegov kapital) oblikuje se raajui se iz drugoga (okolnosti) i gubei to drugo (ono je samo uspomena). Dvostruka preinaka, ona samog pamenja, koju izvodi da bi bilo pogoeno, i ona njezina predmeta koji uva jedino kao nestali. Pamenje nestaje kad za to vie nije sposobno. Naprotiv, ono se gradi iz dogaaja koji ne ovise o njemu, povezano s oekivanjima da e se dogoditi ih se mora dogoditi neto sadanjosti nepoznato. Daleko od toga da bude relikvijar ih smethte prolosti, ivi za to da bi vjerovalo u mogunosti i u nji hovu oekivanju, budno, vrebajui. Analogno u vremenu onome to je umijee ratovanja za prostome manipulacije, umijee pamenja razvija sposobnost da vazda bude na mjestu drugoga, a da ga ne posjeduje i da se okoristi tom preinakom a da se u njoj ne izgubi. Ta snaga nije mo (ak i ako njezino pripovijedanje to moe biti). Ona je radije pri hvatila naziv autoriteta: ono to, izvueno iz kolektivnog ih in dividualnog pamenja, autorizira (ini moguim) preobraenje, promjenu poretka ili mjesta, prijelaz k drukijemu, metaforu prakse ih diskursa. Odatle tako istanano manevriranje autoriteta u svakoj narodnoj predaji. Pamenje dolazi od drugamo, ono je drugdje od sebe samog i ono premjeta. Taktike njegova umijea upuuju na ono to ono jest i na njegovu uznemirujuu bhskost. Na kraju bih elio podcrtati neke od tih procedura, one koje sasvim
148

osobito ustrojuju prigodu u svakodnevnu postupanju: igru preinaivanja, metonimijsku praksu jedinstvenosti te (ali u osnovi to je tek opi uinak) zbunjujuu i vretenastu pokretnost. 1. Praktinim pamenjem upravlja mnogostruka igra preinaivanja, ne samo zato to se ono ustanovljuje jedino obiljeeno izvanjskim susretima i prikuplja svoje uzastopne grbove i tetovae drugoga, nego i zato to ga ta nevidljiva pisanja dozivaju na vi djelo jedino u novim okolnostima. Modus dozivanja sukladan je onome upisivanja. Moda uostalom pamenje i nije drugo doli to ponovno pozivanje ili pozivanje preko drugoga iji se utisak upisuje kao dodatni teret tijelu koje se ve stalno mijenja, a da to ne zna. To izvorno i tajno pisanje pomalja se malo-pomalo tamo gdje ga dodiri gase. Kako god bilo, pamenje je posljedica igre okolnosti, kao to glasovir isputa zvukove ovisno o dodirima prstiju. Ono je znaenje drugoga. Jednako tako, ono se razvija u odnosu - u tradicionalnim drutvima, kao i u ljubavi - a odumire ako nastupi osamostaljenje vlastitih mjesta. Prije negoli pribiljeba, ono je odaziv sve do trenutka kada, gubei svoju pokretnu krhkost, postaje nesposobnim za nove preinake, te nadalje umije jedino ponavljati svoje prvotne odgovore. Taj poredak odazivne preinake trenutak za trenutkom ustrojuje takt koji prati uuljavanje u kakav sklop okolnosti. Sama bi prigoda uhvaena u letu bila preobrazba dodira u odgovor, pre okret oekivanog iako nepredvienog iznenaenja: ono to upi suje dogaaj, kako god bio prolazan i brz, obrnuto je, vraeno mu je u rijei i pokretu. Milo za drago. ivahnost i tonost uzvratnog udarca neodvojivi su od ovisnosti u odnosu na trenutke i od bud nosti koja ih karakterizira to vie to ima manje vlastitog mjesta da se od njih zatiti. 2. Taj je odgovorjedinstven. U cjelini u kojoj se odvija, on je samo jo jedna pojedinost - pokret, rije - tako prikladna da preokree situaciju. Ali to bi pamenje drugo moglo ponuditi? Ono je sastavljeno od pojedinanih bljeskova i ulomaka. Jedna

149

pojedinost, mnogo pojedinosti i eto uspomena. Svaka od njih, kad se izdvoji uokvirena sjenom, odnosi se na cjelinu koja joj nedostaje. Blista ona poput metonimije u odnosu na to cijelo. Od slike ostala je samo milostiva rana, to duboko plavetnilo. Od tijela, ta blistavost pogleda, ili zmatost bjeline to se pomolila u rastvaranju pu kotine. Te posebnosti imaju snagu demostrativa: taj ovjek, tamo daleko, koji je proao pognut... - taj miris koji ak vie i ne zna odakle je doao... Brino izraene pojedinosti, snane posebnosti funkcioniraju ve u pamenju kao to interveniraju u prigodi. Isti je takt na djelu ovdje i tamo, isto umijee odnoenja izmeu kon kretne pojedinosti i okolnosti koja je, ovdje spomenuta, poput tra ga dogaaja, a tamo izvedena proizvodnjom neke podudarnosti ili sklada. 3. Najneobinija je zacijelo pokretnost tog pamenja u ko jemu pojedinosti nisu nikad ono to jesu: ni predmeti, jer oni iz miu kao takvi; ni ulomci, jer oni takoer stvaraju cjelinu koju zaboravljaju; ni cjeline, budui da one sebi nisu dostatne; nisu ni stabilne, budui da ih svako ponovno zazivanje mijenja. Taj pros tor pominoga ne-mjesta posjeduje istananost kibemetikoga svi jeta. On moda (ali to je pozivanje prije znakovito nego pojanjujue, upuujui na ono to ne znamo) ini model umijea djelovanja ih metis koja, hvatajui prigodu, ne prestaje obnavljati mjesta na kojima moi meu sobom dijele udnovatu mjerodavnost vremena. P ripovijesti Sve se ini slinim u strukturi u koju se uvodi pojedinost koja joj ipak mijenja djelovanje i ravnoteu. Suvremene znanstvene ralambe koje uvrtavaju pamenje u te drutvene okvire,1 0 ih klerike tehnike koje su ga u srednjemu vijeku tako vjeto preobraavale u ustroj mjesta pripremivi na taj nain modemu preobrazbu vremena u nadgledljiv prostor,1 1 zaboravljaju ih od bacuju njegove obilaznice, ak i ako su one od najveeg interesa za objanjenje preko kojih procedura i zbog kojih legitimnih strate

150

kih razloga prigodu - taj nezatajni trenutak, taj otrov - podvrgava kontroli specijalizacija uenog diskursa. Znanstveno pisanje ustanovljui vlastito mjesto neprestance privodi neuhvatljivo vrijeme u norme promotrivog i iitljivog sustava. Na taj nain nema izne naenja. Odravanje mjesta iskljuuje te objeenjake obrate. Ali oni se vraaju potajni i utljivi, ne samo u tu samu znan stvenu djelatnost,1 2ne samo u svakodnevne prakse koje, ako i nema ju vie diskursa ipak imaju opstojnost, ve i u pripovijesti jednako brbljave, svakodnevne i prepredene. Da bismo ih tamo prepoznali, dostaje ne zadovoljiti se (ipak nuni posao) time da im propitamo ponavljane oblike i ustroje. U njima je na djelu neko znanje o djelovanju, na kojemu se obiljeuju sve znaajke umijea pamenja. Samo jedan primjer. Nekoj dobro poznatoj pripovijesti, dakle onoj koju se moe razvrstati, pojedinost neke okolnosti moe obrnuti ishod. Iznova je navoditi znai raunati s tim initeljem vie, skrivenim u sretnoj stereotipnosti opeg mjesta. To nita upisa no u okvir koji mu slui kao podloga izaziva na tom mjestu druge uinke. Tko ima ui uje. Fino uho umije razabrati u kazanome ono to ovdje i sada obiljeava razlika kroz in kazivanja {toga) kazanog, i neumorno obraa pozornost na te vretenaste prepredenosti pripovjedaa. Valjat e pojasniti obrate koji prie kolektivne predaje ih svakodnevne razgovore promiu u prigode, i koji ponovno velikim dijelom proizlaze iz retorike.1 3Ali ve se moe smatrati polaznom pretpostavkom da u umijeu pripovijedanja naini djelovanja uvjebavaju sami sebe. Tako je ono primjer inteligencije u labi rintu, kao to ju je sretno nazvala Fran^oise Frontisi,1 4 iji su pripovjedai postali Detienne i Vemant. Ta diskurzivna praksa pripovijesti u isti je mah umijee naina djelovanja i njegov dis kurs. U osnovi, sve je to veoma stara pria. Stari Aristotel, kojega se ne moe doslovce shvatiti kao plesaa na uetu, rado se gubio u najlabirintinijemu i najistananijemu diskursu. Tada je bio u dobu

151

metis: to sam samotniji i izdvojeniji, to vie volim pripovijes ti.1 5 Izvanredno je objasnio razloge tome; kao i u staroga Freuda, na djeluje divljenje poznavatelja taktu koji je skladatelj harmonije i njegovu umijea djelovanja putem iznenaenja: Zaljubljenik u mit na neki je nain zaljubljenik u mudrost, jer je mit sastavljen od uenja.1 6

152

III. dio PROSTORNE PRAKSE

7. poglavlje Hodanje gradom

Voajeri ili pjeaci Vidjeti Manhattan sa 110. kata World Trade Centera. Pod izmagli com promijeanom vjetrovima, gradski otok, more usred mora, uzdie nebodere Wall Streeta, uvlai se u Greenwich, iznova podie krijeste Midtowna, slijee se u Central Parku da bi se naposljetku skutrilo podno Harlema. Burno talasanje vertikala. Na trenutak pogled zaustavlja uzburkanost. Divovska se masa smiruje pred oima. Promee se ona u teksturologiju u kojoj se preklapaju kraj nosti ambicije i propadanja, okrutne suprotnosti rasa i stilova, su protnosti izmeu buildinga podignutih juer, sada ve prometnutih u smetlita, i dananjih urbanih prostora koji presijecaju pro stor. Za razliku od Rima, New York nije nikad ovladao umijeem starenja koristei se svim svojim prolostima. Njegova se sada njost izmilja iz sata u sat, u inu bacanja steenoga i izazova budunosti. Grad stvoren od pregolemih zdanja to se niu u mo numentalnu reljefu. Promatra tamo moe iitavati svijet koji polijee u zrak. Tamo se upisuju arhitekturalni likovi coincidatio oppositorum, neko zacrtani u minijaturama i mistinim teksturama. Na toj pozornici od betona, elika i stakla, koju omeuje hladna voda dvaju oceana (Atlantskoga i Amerikoga), najvia slova globusa sastavljaju divovsku retoriku pretjeranosti u troenju i proiz vodnji.1 Kojoj erotici spoznaje pripada zanos iitavanja takvog koz mosa? Silovito uivajui u njemu, pitam se o porijeklu zadovolj
155

stva sagledavanja cjeline, nadvijanja nad, totalizacija najneumjerenijih meu tekstovima to su ih stvorili ljudi. Uzdii se na vrh World Trade Centera znai umaknuti vla davini grada. Tijelo vie nije opleteno ulicama koje ga okreu i skreu slijedei neznani zakon; niti je opsjednuto, bilo kao igra ih rtva igre, umom tolikih razlika i neurozom njujorkog prometa. Tko se uspne tamo gore, oslobaa se mnotva koje usisava i promukava u svojoj masi svaki identitet autora ih gledatelja. Ikar ponad tih voda, moe on u pokretnim i beskonanim labirintima smetnuti s uma Dedalova lukavstva. Njegovo ga uzdizanje preo braava u voajera. Postavlja ga na razdaljinu. Promee on u tekst koji je pred nama, ispod naih oiju, svijet koji je oaravao i op sjedao. Omoguuje on njegovo iitavanje, to da se bude Suna nim okom, Bojim pogledom. Zanos promatrakoga i spoznajnog nagona. Utvara je spoznaje biti pukom tokom gledanja. Hoe li potom trebati iznova pasti u mrani prostor u ko jemu kola mnotvo vidljivo odozgo, ah koje samo dolje ne vidi? Ikarov pad. Na 110. katu, natpis, poput sfinge, zadaje pjeaku za gonetku na trenutak ga promiui u vizionara: It s hard to be down when you re up (Teko je biti dolje kad si gore). elji da se vidi grad prethodili su naini njezina zadovo ljavanja. Srednjovjekovno ih renesansno slikarstvo prikazivalo je grad u perspektivnu vienju oka kakvog meutim nikad nije bilo.2 To je slikarstvo izumilo u isti mah nadlet nad gradom i panoramski pogled. Taje fikcija ve prometala srednjovjekovnog gledatelja u nebesko oko. Stvarala je ona bogove. Je h danas drukije s obzi rom da su tehnike procedure uspostavile mo svepogleda?3 Totalizirajue oko to su ga izmislili negdanji slikari preivljava i u naim ostvarenjima. Isti promatraki nagon opsjeda korisnike arhitektumih proizvoda danas, ostvarujui utopiju koja je juer bila tek naslikana. Toranj od 420 metara, koji Manhattanu slui poput pramca, nastavlja graditi fikciju koja stvara itatelje, ini itljivom

156

sloenost grada i skruuje u razvidni tekst njegovu neproninu pokretljivost. Je li golema teksturologija koja nam je pod oima drugo doli prikaz, optiki artefakt? To je analogija preslika koji, projek cijom koja je neka vrsta stavljanja na razdaljinu, stvaraju prostorni planeri, urbanisti i kartografi. Grad-panorama teoretski je (dakle vizualni) simulakrum, ukratko slika iji je uvjet postojanja zabo rav i nepoznavanje praksi. Bog voajer koji stvara tu fikciju i koji, poput onog Schreberova, poznaje jedino leeve,4mora se ispetljati iz mutnih spona dnevnih postupanja i postati im strancem. Naprotiv dolje (down), ispod pragova na kojima prestaje vidljivost, ive obini korisnici grada. Kao temeljni oblik tog iskus tva, oni su pjeaci, Wandersmanner, ije tijelo slua punine i praz nine urbanoga teksta koji ispisuju ne mogavi ga iitati. Ti se praktiari igraju s prostorima koje ne vide; poznaju ih na jednako slijep nain kao to se znaju tijela ljubavnika. Putanje koje se nadovezuju u toj isprepletenosti, neznane pjesme kojima je svako tijelo initelj to su ga potpisala mnoga druga, izmiu itljivosti. Sve se zbiva kao daje sljepilo svojstveno ustrojujuim praksama nastanjenoga grada.5Mree tih napredujuih i ukrienih ispisa tvore mnogostruku povijest bez autora i gledatelja, oblikovanu od ulo maka putanja i preinaka prostora: u odnosu na prikaze, ta povijest ostaje svakodnevno i beskonano drugom. Izmiui imaginarnim totalizacijama oka, postoji neka stranost svakodnevnice koja nema povrine ili ija je povrina tek nekakva isturena granica, rub to se izdvaja na vidljivome. U toj bih cjelini rado obiljeio prakse strane geometrijskom ih geo grafskom prostoru vizualnih, panoptikih ih teorijskih gradnji. Te prakse prostora upuuju na posebni oblik operacija (naina djelovanja), na drugu spacijalnost 6 (antropoloko, poetsko i mitsko iskustvo prostora) i na neproninu i slijepu uzgibanost na stanjena grada. Migracijski ih metaforiki, grad se na taj nain uvlai u razgovijetan tekst planirana i itljiva grada.

157

1. Od pojma grada do urbanih praksi


World Trade Center tek je najmonumentalniji lik zapadnog urba nizma. Atopija-utopija optikoga znanja ve dugo radi na projektu nadilaenja i isticanja proturjenosti nastalih urbanim okupljanjem. Valja naime upravljati poveanim sabiranjem i okupljanjem ljudi. Grad je veliki samostan, kazao je Erazmo. Perspektivni i prospektivni pogled predstavlja dvostruku projekciju nepronine prolosti i neizvjesne budunosti na povrini koju se obrauje. Takvi vidici poinju (od 16. stoljea?) preobrazbu urbane injenice i poj ma grada. Mnogo prije no to sam pojam izdvoji svoj lik u Povije sti, pretpostavlja on da se ta injenica moe obraditi kao jedinica proizala iz urbane racionalnosti. Povezanost grada i pojma nikad ne znai njihovo poistovjeivanje, ali radi na njihovoj postupnoj simbiozi: planirati grad u isti mah znai misliti samu pluralnost stvarnoga i podariti uinkovitost toj misli u mnoini; znai to znati i moi artikulirati. O perativni pojam ? Grad uspostavljen utopijskim i urbanistikim diskursom7 odre uje se mogunou trostrukog zahvata: 1. proizvodnja vlastitog prostora: racionalna organizacija mora tako ukloniti sva tjelesna, duhovna ili politika oneienja koja bi ga kompromitirala; 2. zamjena neuhvatljivih i upornih otpora tradicija ne-vremenom ili kakvim sinkronijskim sustavom; zajednike znanstvene strategije, omoguene oplonjenjem svih danosti, trebaju odmijeniti taktike korisnika koji se poigravaju s prigodama i koji preko tih dogaaja-zamki, lapsusa vidljivosti, iznova posvuda uvode neproninosti povijesti; 3. napokon, stvaranje anonimnog i univerzalnog subjekta, koji je grad sam: kao i njegovu politikom uzoru, Hobbesovu Gradu, mogue mu je malo-pomalo pridodavati sve funkcije i predikate

158

dosad rasprene i pod utjecajem brojnih stvarnih sadraja, skupi na, udruenja, pojedinaca. Tako grad, poput vlastita imena, prua mogunost poimanja i graenja prostora poevi od konanog broja stalnih, izdvojivih i meusobno povezanih svojstava. Na mjestu koje ustrojuju spekulativne i razvrstavajue rad nje8upravljanje se kombinira s eliminacijom. Sjedne strane, dola zi do razluivanja i preraspodjele dijelova i slubi grada, zahvalju jui obratima, premjetanjima, okupljanjima itd., dok je s druge strane na djelu odbacivanje onoga to nije obradivo pa prema tome predstavlja otpad fimkcionalistike uprave (nenormalnost, devi jacija, bolest, smrt itd.). Dakako, napredak omoguuje ponovno uvoenje rastueg postotka otpada u administrativni optjecaj i preobraava ak i gubitke (u zdravlju, osiguranju itd.) u sredstva zgunjavanja mrea poretka. Ali on, ustvari, ne prestaje proizvodi ti uinke suprotne onome za ime tei: sustav profita raa gubitak koji, u brojnim oblicima bijede izvan sebe i rasipanja iznutra, ne prestance obre proizvodnju u troenje. Osim toga, racionaliza cija grada uzrokuje njegovo pretvaranje u mit u stratekim diskursima, raunima koji se temelje na pretpostavci ili nunosti njegova razaranja u ime neke konane odluke.9Napokon, funkcionalistiki ustroj, zagovarajui napredak (vrijeme), baca u zaborav uvjet njegove mogunosti, prostor sam, koji postaje nemislivim za znan stvenu i politiku tehnologiju. Tako funkcionira Grad-pojam, mjesto preobrazbi i prisvajanja, objekt intervencija, ah i subjekt neprestance obogaivan novim atributima: on je u isti mah mainerija i junak modemosti. Kakve god danas bile inkarnacije tog pojma, nuno je ustvrditi da ako grad u diskursu slui kao totalizirajue i gotovo mitsko uporite drutveno-gospodarskim i politikim strategijama, urbani ivot sve ee iznova uvodi ono to je urbanistiki projekt iz njega iskljuio. Govor se moi urbanizira, ah grad je preputen proturjenim gibanjima koja se nadopunjuju i kombiniraju izvan panoptike moi. Grad postaje glavnom temom politikih legendi, ali on vie nije polje programiranih i nadziranih djelovanja. Ispod
159

diskursakoji ga ideologizirajubujaju lukavstva i kombinacije moi bez itljiva identiteta, bez uhvatljive osnove, bez racionalne pro zirnosti - kojima nije mogue upravljati. Povratak p raksi Grad-pojam se uruava. Znai li to da je boljka od koje trpi razum koji gaje uspostavio i njegovi struni zagovornici u isti mah i bolest urbanog stanovnitva? Moda se gradovi raspadaju istodobno kad i procedure koje su ga ustrojile. Ali valja biti oprezan pri naim ralambama. Ambasadori znanja uvijek su smatrali da je svijet ugroen promjenama koje bi postavile u pitanje njihove ideologije i njihova mjesta. Nesreu svojih teorija oni promeu u teoriju ne sree. Kad svoje pomutnje pretvaraju u katastrofe, kad ele puan stvo zatoiti u panici vlastita diskursa, treba li im jo jedanput ukazati povjerenje? Radije nego da ostanemo na polju diskursa koji uva svoju povlatenost izvrui svoj sadraj (koji govori o katastrofi, a ne vie o napretku), pokuajmo se uputiti drugim putem: ralaniti mikrobne, posebne i pluralne prakse kojima urbani sustav treba upravljati ili ih ukidati, i koje nadivljuju njegov raspad; slijediti gomilanje tih procedura koje panoptika uprava niukoliko nije us pjela nadzirati ili ih ukloniti, nego su jo osnaile u bujnoj neozakonjenosti, razvile se i uvukle u mree nadzora, ustrojene na os novi neitkih, ali snanih taktika, toliko da tvore svakodnevne pro pise i potajna stvaralatva to ih skrivaju jedino sumanuti dispozitivi i diskursi promatrakog ustroja. Taj bi se put mogao upisati kao nastavak, ali i kao utuk ralambi to ju je Michel Foucault proveo nad strukturama moi. On ju je usmjerio prema dispozitivima tehnikim procedurama, minornim instrumentalnostima kadrim da, jedino ustrojem de talja, preobraze ljudsku mnogostrukost u disciplinarno drutvo i da upravljaju, razluuju, razvrstavaju, hijerarhiziraju sva skreta nja koja se odnose na naukovanje, zdravlje, pravosue, vojsku ili

160

rad.1 0 Ta esto majuna lukavstva discipline, minorne ali ne pogreive mainerije, zahvaljuju svoju djelotvornost odnosu iz meu procedura i prostora to ga prerasporeuju ne bi li ga prometnuli u operatora. Ali, koje prostome prakse odgovaraju tim proizvodnim ureajima disciplinarnog prostora na polju na kojem se izigrava disciplina? U dananjim okolnostima protuijeja izme u kolektivnog naina upravljanja i pojedinanog preusvajanja, to pitanje ostaje jednako kljunim imamo li na umu da prakse prosto ra zapravo zacrtavaju odredbene uvjete drutvenog ivota. elio bih slijediti neke procedure - mnogoobline, otporne, prepredene i uporne - koje izmiu disciplini, a da ipak nisu izvan polja na ko jemu je ona na snazi, i koje bi trebale voditi teoriji svakodnevnih praksi, ivljena prostora i uznemirujue prisnosti grada.

2. amor zamrlih koraaj a


Boica se prepoznaje po hodu Vergilije,>je/fa, 1.405.

Povijest zapoinje na razini tla, s koracima. Ima ih nebrojeno, ali ne ine niz. Ne da ih se brojati, jer je svaka jedinica kvalitativna: stil taktilnog razumijevanja i kinetikog usvajanja. Njihovo je rojenje neizbrojiv skup pojedinosti. Igre koraaja oblikuju prostor. One spleu mjesta. U tom smislu, pjeaka kretanja tvore jedan od onih stvarnih sustava ije postojanje uistinu ini grad, ali koji nemaju nikakve tjelesne zapremine.1 1Oni se ne lokaliziraju, nego se ire prostorom. Ostaju isto toliko upisani koliko i ona kineska slova koje govornici vrhom prsta iscrtavaju na svojim rukama. Dakako, procesi gaenja putova mogu se prenijeti na ur bane karte tako da im se upiu tragovi (ovdje ugaeni, tamo veoma raspreni) i prijelazi (prolaze ovuda, a ne onuda). Ali te krivulje pune ih tanke poput rijei, upuuju samo na izbivanje onoga stoje prolo. U prikazima putanja gubi se ono to je bilo: sam in
161

prelaenja. Operacija hodanja, lutanja ili razgledavanja izloga, drugim rijeima djelatnost prolaznika, prenesena je u toke koje na planu ine totalizirajuu i reverzibilnu crtu. Uoljiv je dakle tek preostatak, smjeten u ne-vrijeme projicirane povrine. Kad ona postane vidljivom, njezin je uinak da uini nevidljivom radnju koja ju je omoguila. Te fiksacije ine procedure zaborava. Trag je odmijenio praksu. Oituje on (pohlepno) svojstvo geografskog su stava da djelovanje preobrazi u itljivost, ah pritom baca u zaborav jedan nain da se bude u svijetu. P jeaka iskazivanja Usporedba s inom govorenja omoguuje da se poe dalje1 2 ne ostavi samo na kritici grafikih prikaza, nego smjerajui, iznad rubova itljivosti, prema nedostinome onkraju. in koraanja u urbanu je sustavu ono to je iskazivanje {speech act) u jeziku ih u izgovorenim iskazima.1 3Na najelementamijoj razini ima on ustva ri trostruku iskazivaku ulogu: na djelu je proces prisvajanja topografskog sustava od strane pjeaka (jednako kao kad govornik prisvaja ih prihvaa jezik); nadalje dolazi do prostornog ostvare nja mjesta (jednako kao to je in govorenja zvuno ostvarenje jezika); napokon, on podrazumijeva odnose meu razluenim poloajima, naime meu pragmatikim ugovorima u obliku pokreta (jednako kao to je verbalno iskazivanje alokucija, smjeta drugog naspram govornika i utanauje ugovore meu sugovornicima).1 4 Hodanje tako, kazah bismo, dobiva svoje prvo odreenje kao prostor iskazivanja. Tu bi se problematiku uostalom moglo proiriti na odnos to ga in pisanja ima spram pisanoga i ak prenijeti na odnos ruke (potez ih junatvo kista) prema izvedenoj shci (obhci, boje itd.). Najprije izdvojeno na polju verbalne komunikacije, iskazivanje tu nalazi tek jednu od svojih primjena, a njegov bi jezini modalitet bio tek prva naznaka mnogo openitijeg razlikovanja izmeu ko ritenih oblika u nekom sustavu i naina koritenja tog sustava, to

162

jest izmeu dvaju razliitih svjetova budui da se pritom iste stvari gledaju prema suprotnim odrednicama. Promotreno tim obilaznim putem, pjeako iskazivanje ima tri obiljeja koja ga otprve razlikuju od prostornog sustava: sada njost, isprekidanost i fatinost. Ponajprije, ako prostorni odnos ustrojuje stanovit sklop mogunosti (naprimjer, na mjestu kojim se moe kruiti) i zabrana (naprimjer, zid koji prijei napredovanje), hoda aktualizira neke meu njima. Na taj nain on u istoj mjeri omoguuje njihovu op stojnost i njihovu pojavnost. Ali ih takoer premjeta i pronalazi druge budui da prijelazi, skretanja ili improvizacije hoda povlauju, mijenjaju i naputaju prostome initelje. Tako Charlie Chaplin umnoava mogunosti svojih lakrdija: ini on druge stvari s istom stvari i prelazi granice koje su odrednice predmeta postavile za njegovo koritenje. Jednako tako, hoda preobraava u neto drugo svaki prostorni oznaitelj. I ako, s jedne strane, ini djelotvornima tek neke od mogunosti utvrene poretkom (ide samo najednu stranu, a ne i na drugu), s druge, poveava broj mogunosti (primjerice, iznalaenjem preica ili obilaznica) i onaj zabrana (naprimjer, zabranjuje si koritenje putova koji se smatraju do putenima ih obveznima). Dakle, on izabire. Korisnik grada uzi ma ulomke iskaza kako bi ih potajice aktualizirao.1 5 Tako on stvara isprekidanost, bilo inei odabir meu oznaiteljima prostornog jezika, bilo premjetajui ih nainom kako se njima koristi. Neka mjesta osuuje na mirovanje ili na iezavanje, a s drugima sastavlja prostome obrate, rijetke, sluajne ih nedoputene. Ah tu se ve uvodi jedna retorika ho danja. U okviru iskazivanja, hoda tvori u odnosu na svoj poloaj nekakvo bhsko i daleko, nekakvo ovdje i tamo. injenici da su prilozi ovdje i tamo upravo u verbalnoj komunikaciji pokazatelji lokucijske instance1 6- preklapanje koje osnauje naporednost iz meu jezinog i pjeakog iskazivanja - valja pridodati da to

163

obiljeavanje (ovdje-tamo\ koje hodanje nuno primjenjuje, a ono je i pokazatelj aktualnog prisvajanja prostora od strane kakva ja, ima takoer funkciju uvesti drugoga u odnosu na ja i na taj nain ustanoviti meusobno spajanje i razdvajanje mjesta. Naroito bih pritom naglasio fatiki vid ako pod njim podrazumijevamo ulogu rijei koje uspostavljaju, odravaju ili prekidaju doticaj, poput Halo!, No dobro, dobro itd., koju su izdvojili Malinowski i Jakobson.1 7 Hodanje, koje naizmjence samo slijedi ih njega sli jede, stvara neku pokretnu oiganinost okoline, neki slijed fatikih toposa. A ako fatika funkcija, napor da se osigura komunikacija, ve obiljeuje govor ptica prialica, jednako kao to ini prvu funkciju koju djeca usvajaju u govoru, ne iznenauje da prije i naporedno s informativnim govorom, i ona poskakuje, hoda na etiri noge, plee i ee se, teka ili lagana, poput niza haloa! u labirintu jeka. Mogli bismo ralaniti modalitete pjeakog iskazivanja, koje, kao to smo vidjeh, izmie biljeenju na karti, naime rala niti vrste odnosa to ga ono odrava s putanjama (ih iskazima) podamjui im vrijednost istine (aletiki modaliteti nunog, nemo gueg, mogueg ili sluajnog), vrijednost spoznaje (epistemiki modaliteti izvjesnog, iskljuivog, prihvatljivog ili prezira vrijed noga) ih napokon vrijednost koja se odnosi na neko trebati-initi (deontiki modaliteti obveznog, zabranjenog, doputenog ih proizvoljnog).1 8 Hodanje potvruje, sumnja, nagaa, prekorauje, potuje itd., putanje koje izgovara. Svi su modaliteti ovdje na djelu, promjenjivi s koraaja u koraaj, i raspodijeljeni u obroke, u nizove i s intenzitetima koji se razlikuju ovisno o trenucima, pri jelazima, hodaima. Beskonana raznolikost tih iskazivakih ope racija. Ne mogu se, prema tome, svesti na svoj grafiki trag. Putanje retorike Promicanje prolaznika predstavlja niz okreta i zaokreta nalik na reenine obrate ih figure stila. Postoji neka retorika hodanja.

164

Umijee krivudanja reenica ima svoju istoznanicu u umijeu krivudanja putanje. Poput obinog jezika,1 9to umijee obuhvaa i kombinira stilove i uporabe. Stil odreuje jezinu strukturu koja na simbolikome polju (...) oituje temeljni nain bivanja ovjeka u svijetu;20 on konotira jedninu. Uporaba odreuje drutveni fenomen kojim se sustav komunikacija oituje kao injenica; upu uje ona na normu. Stil i uporaba smjeraju nainu djelovanja (govorenja, hodanja itd.), ali prvi u obliku jedinstvene obrade sim bolikoga, druga u obliku elementa koda. Presijecaju se da bi usta novili stil uporabe, nain bivanja i nain djelovanja.2 1 Uvodei pojam retorike obitavanja, plodnu putanju koju je otvorio A. Medam,2 2 a usustavili su je S. Ostrowetsky2 3 i J.-F. Augoyard,2 4 drimo da tropi koje je razvrstala retorika nude obrasce i hipoteze za analizu naina na koje prisvajamo mjesta. Kazao bih da dva postulata uvjetuju valjanost te primjene: 1) pret postavlja se da i prakse prostora odgovaraju manipulacijama s os novnim initeljima uspostavljena poretka; 2) pretpostavlja se da su te prakse, poput tropa retorike, odmaci u odnosu na neku vrstu doslovna znaenja odreena urbanistikim sustavom. Postojala bi homologija izmeu verbalnih figura i figura putanja (ve ima mo stilizirani odabir potonjih u figurama plesa) utoliko to se jedne i druge sastoje od obrada ili operacija koje se odnose na izdvojive jedinice2 5i od dvosmislenih rasporeda koji obru i premjetaju znaenje prema nekoj dvoznanosti,2 6na nain na koji pomaknuta slika zamuuje i umnoava fotografirani predmet. Izmeu ta dva modusa mogua je analogija. Dodao bih da se geometrijski prostor urbanista i arhitekata izgleda moe poistovjetiti s pravim znae njem to su ga ustanovili gramatiari i lingvisti kako bi raspolaga li normalnom i normativnom razinom na koju se mogu odnositi odstupanja figuralnog. Ustvari, to pravo znaenje (bez lika) ne moe se nai u svakodnevnoj, verbalnoj ili pjeakoj uporabi; ono je naprosto fikcija proizvedena uporabom koja je takoer oso bita, metalingvistika uporaba znanosti koja se uposebnjuje samim tim izdvajanjem.2 7
165

Pokret promicanja poigrava se s prostornim ustrojima, kako god oni bili panoptiki: on im nije ni stran (ne dogaa se drugdje), ni istovjetan (ne dobiva od njih svoj identitet). Stvara on u njima sjenu i dvosmislicu. Uvlai u njih mnotvo svojih referencija i ci tata (drutveni modeli, kulturalne uporabe, osobni koeficijenti). I on sam je u njima uinak uzastopnih susreta i prigoda koji ga ne prestaju mijenjati i initi od njega grb drugoga, to jest raspaavatelja onoga to iznenauje, presijeca ili privlai njegove putanje. Ti razliiti vidovi upostavljaju neku retoriku. ak je i odreuju. Ralanjujui, preko izvjea o prostornim praksama, to moderno umijee svakodnevnog izraavanja.2 J.-F. Augoyard u njemu razabire nadasve dvije osnovne figure stila: sinegdohu i asindeton. Vjerujem da ovo prevladavanje, polazei od svoja dva suk ladna pola, naznauje ustrojstvo tih praksi. Sinegdoha se sastoji u tome da se rije koristi u jednom znaenju koje je dio drugog znaenja iste rijei.2 9 U biti, ona imenuje dio umjesto cjeline koja ga obuhvaa. Tako se glavom odreuje ovjeka u izrazu: Ne poznat mi je usud te tako drage glave; jednako tako, drvena koli ba predstavlja graditeljstvo, a humak zemlje park u pripovijedanju putanje. Asindetonje uklanjanje povezujuih rijei, veznika i priloga u reenici ili izmeu reenica. Jednako se tako, pri hodanju, izabi re i rascjepkava u odjeljke prijeeni prostor; preskae veze i izostav lja cijele dijelove. S tog stajalita svako hodanje nastavlja skakati ili poskakivati, poput djeteta na jednoj nozi. Prakticira ono elip su spojenih mjesta. Ustvari, te dvije figure pjeaenja upuuju jedna na drugu. Sinegdoha iri prostorni element da bi mu podarila ulogu vika (cjeline) i nadomjestila ga (bicikl ili namjetaj na prodaji u nekom izlogu na snazi je za cijelu ulicu ili etvrt). Asindeton stvara elizijom manjak, otvara odsutnosti u prostornom kontinuitetu i zadrava tek izabrane komadie, ako ne i preostatke. Sinegdoha nadomjeta cjeline dijelovima (manjak na mjestu vika); asindeton ih oslobaa ukidajui konjunktiv i konzekutiv (nita na mjestu nee ga). Sinegdoha zgunjava: ona poveava detalj, a umanjuje cjelinu.
166

Asindeton izrezuje: on razbija kontinuitet i onestvaruje njegovu vjerojatnost. Na taj se nain praksama obraen i izvmut prostor preobraava u poveane pojedinosti i izdvojene otoke.3 0 Svojim bubrenjima, umanjenjima i cjepkanjima, to je retoriki posao, stvara se prostorna reenica antologijskog tipa (sastavljena od su protstavi)'enih citata) i eliptinog tipa (sastavljena od zijevova, lap susa i aluzija). Tehnoloki sustav jedinstvenog i objedinjenog pro stora, povezan i simultan, figure pjeaenja zamjenjuju putanja ma koje imaju strukturu mita, ako pod mitom razumijemo diskurs ovisan o mjestu/ne-mjestu (ili porijeklu) konkretne opstojnosti, pripovijedanje skrpano od estica izvuenih iz uzreica, aluzivnu i fragmentarnu pripovijest ije se praznine uglavljuju u drutvene prakse koje ona simbolizira. Figure su kretnje te sdlistike metamorfoze prostora. Ili ra dije, kao to kae Rilke,stabla kretnji u gibanju. Pokreu one ak i ukoena i mehanizirana polja medicinsko-pedagokog centra na ijem se tavanu zaostala djeca igraju i pleu svoje prostome pripo vijesti.3 1 Ta stabla kretnji giblju se posvuda. Njihove ume kroe ulicama. One preobraavaju pozornicu, ali slika ih ne moe zaus taviti na jednome mjestu. Ako bi im usprkos svemu bio potreban prikaz, bile bi to slike-prijelazi, uto-zelene i metalnoplave kaligrafije koje urlaju bez krika i zebrasto iscrtavaju podzemlja grada, vez slova i znakovlja, savrene geste nasilja naslikane pitoljem, ive pisanja, pleui grafovi ija prolazna pomaljanja prati tutanj kompozicija podzemne eljeznice: grafiti New Yorka. Ako je istina da se ume kretnji oituju, njihovo se hodanje ne moe zaustaviti na slici, niti se znaenje njihovih pokreta moe upisati u tekst. Njihova retorika migracija odnosi i dislocira anali tika i cjelovita prava znaenja urbanizma; na djeluje lutanje se mantike,3 2 proizvedeno masama koje uklanjaju jedne dijelove grada, veliaju druge, izglobljuju ga, fragmentiraju i odvraaju od njegova ipak nepomina poretka.

167

3. Mitsko: ono to pokree


Figure tih pokreta (sinegdohe, elipse itd.) u isti mah odreuju sim boliku nesvjesnog i neke postupke svojstvene subjektivnosti koja se oituje u diskursu.3 3 Slinost izmeu diskursa 3 4 i sna3 5proiz lazi iz rabljenja istih stilistikih postupaka; ona prema tome obu hvaa i trine prakse. Stari katalog tropa, koji je od Freuda do Benvenistea opskrbljivao primjeren inventar retorike dvaju prvih registara izraza, vrijedi i za trei. Naporednost ne postoji jedino zato to u tim trima podrujima prevladava iskazivanje, nego stoga to se njegovo diskurzivno odvijanje (verbalizirano, sanjano ih hodano) organizira u odnosu izmeu mjesta iz kojega proizlazi (iz vor) i ne-mjesta koje proizvodi (nain prolaenja). S tog stajalita, nakon to smo usporedili jezine tvorbe s procesima pjeaenja, moemo ih svrstati meu onirike figuraci je, ih barem razotkriti na toj drugoj strani ono to je u praksi pro stora neodvojivo od sanjanog mjesta. Hodati znai trebati mjesto. To je beskonani proces odsutnoga bia koje traga za vlastitou. Lutanje koje umnoava i sabire grad predstavlja golemo drutveno iskustvo lienosti mjesta - iskustvo dodue okrnjeno bezbrojnim i jedva zamjetnim izgonima (premjetanja i hodanja), koje na doknauju odnosi i krianja tih izlaza to se isprepliu, tvorei ur bano tkanje, iskustvo smjeteno pod znak onoga to bi najposlije trebalo biti mjesto, ah je tek ime, Grad. Identitet to ga podaruje to mjesto to je simboliniji (imenovan) to je, usprkos nejednakosti meu naslovima i dobiti graana, ovdje na djelu tek puko rojenje prolaznika, mrea boravaka stoje prisvaja kolanje, tapkanje meu paslikama vlastitoga, svijet lokacija to ga progoni kakvo ne-mjesto ih sanjana mjesta. Im ena i sim boli Pokazatelj odnosa to ih prakse prostora odravaju s tom odsutnou upravo je njihova igra na raun vlastitih imena i s njima. Odnosi izmeu znaenja hodanja i znaenja rijei uspostavljaju
168

dvije vrste prividno suprotnih pokreta, jedan izvanjskosti (hodati znai izii van), drugi unutarnjosti (pokretnost pod vrstoom oznaitelja). Hodanje se ustvari podreuje semantikim tropizmima; privlae ga ili odbijaju imenovanja nejasnih znaenja, dok se grad pak uvelike promee u pustinju u kojoj sumanuto, ako ne i uasavajue, vie nema oblik sjene nego, kao u Genetovu kazali tu, postaje neumoljiva svjetlost proizvoditeljica urbanog teksta bez nejasnoe, kakvu posvuda stvara tehnokratska mo, i koja stanovni ka stavlja pod nadzor (ega? ne zna se): Grad nas dri na oku, a njegov se pogled ne moe izdrati bez vrtoglavice, kae jedna stanovnica Rouena.3 6U prostorima okrutno osvijetljenima stranim umom, vlastita imena izdubljuju zalihe skrivenih i bliskih znae nja. Ona stvaraju znaenje; drugim rijeima, ona potiu pokrete na nain zvanja i poziva koji obru ili skreu putanju podarujui joj unaprijed nepredvidljivo znaenje (ili smjer). Ta imena stvara ju ne-mjesta na mjestima; ona ih promiu u prolaze. Prijatelj koji stanuje u gradu Sevresu, hodajui u Parizu skree prema ulicama Saints-Peres i Sevres, iako je doao posjeti ti majku u nekoj drugoj etvrti: ta imena artikuliraju reenicu koju sastavljaju njegovi koraci a da on to i ne zna. Brojevi (112. ulica ili broj 9 u Ulici Saint-Charles) jednako magnetski utjeu na putanje, kao to nas mogu progoniti u snovima. Neka druga prijateljica i ne znajui izbjegava neke imenovane ulice koje za nju znae po retke ili identitete na nain uvjeravanja i razvrstavanja, pa se zato brzo upuuje prema putanjama bez imena i oznaka, to je jo jedan primjer negativnog naina na koji vlastita imena usmjeruju hodanje. to to imena sriu? Rasporeena u sazvijea koja seman tiki hijerarhiziraju i ureuju povrinu grada, operatori kronolokih rasporeda i povijesnih osobnih iskaznica, te rijei ( Borrego, Botzaris, Bougainville...) gube malo-pomalo svoju urezanu vrijednost, poput istroenih kovanica, ali njihova sposobnost znaenja nadivljuje njihovo prvotno odreenje. Saints-Peres, Corentin Celton, Crveni trg... Podlijeu one polisemijama kojima ih obiljeuju prolaznici; odvajaju se od mjesta koja su trebale odredi
169

ti i slue za imaginarne sastanke putanja koje, preobraene u meta fore, odreuju s razloga nepoznatih njihovoj izvornoj vrijednosti, ali s razloga znanih/neznanih prolaznicima. Neobina toponimija, odvojena od mjesta, lebdei ponad grada poput oblane geografije znaenja u ekanju, i odatle upravljajui tjelesnim premjetanji ma: Place de VEtoile, Concorde, Poissonniere... Ta sazvijea posreduju kolanjima: zvijezde upravljaju putanjama. Tig de la Concorde ne postoji, kazao je Malaparte, on je ideja.3 7 On je i vie nego ideja. Valjalo bi umnoiti usporedbe da bi se izvijesti lo o arobnim snagama kojima raspolau vlastita imena. ini se da ih nose ruke putnika to ih one vode i istodobno ukrauju. Povezujui pokrete i koraaje, utirui znaenja i smjerove, te rijei djeluju upravo u ime pranjenja i troenja svoje prvotne namjene. Postaju one na taj nain slobodnim, zauzimljivim pro storima. Bogata neodreenost osigurava im, posredovanjem seman tikog umanjenja, ulogu iskazatelja druge geografije, poetske, ponad geografije doslovnoga, zabranjenog ili doputenog znaenja. U funkcionalistiki i povijesni raspored optjecaja one utiskuju druga putovanja. Hodanje ih slijedi: Taj golemi prazni prostor ispunjujem lijepim imenom.3 8 Na hodanje potiu preostaci znaenja i ponekad njihovi otpaci, izvrnuti ostaci velikih ambicija.3 9Nitavnos ti, ih gotovo-nitavnosti simboliziraju i usmjemju korake. Imena koja su upravo prestala biti vlastita. U tim simbolizirajuim jezgrama zacrtavaju se (i moda utemeljuju) tri razliita (ali povezana) djelovanja odnosa izmeu prostornih i oznaiteljskih praksi: vjerojatno, upamtivoiprimitivno. Ona oznauju to to autorizira (ih ini moguim ih vjerojatnim) prostorna prisvajanja, to to se pritom ponavlja (ih na to se pod sjea) od utljiva i uzvraena pamenja, te ono to se tamo nalazi strukturirano i ne prestaje biti oznaeno stanovitim porijeklom. Ta tri simbolika dispozitiva ustrojuju topose diskursa o gradu i grada (legenda, uspomena i san) na nain koji takoer izmie urbanis tikoj sistematinosti. Mogu se ve prepoznati u funkcijama vlas titih imena: ine oni nastanjivim ih vjerojatnim mjesto koje zaodi170

jevaju rijeju (praznei se od svoje razvrstavateljske moi, stjeu mo doputanja ega drugog); ti dispozitivi podsjeaju ili priziva ju duhove (mrtve za koje se pretpostavlja da su nestali) koji se jo vrzmaju, skriveni u pokretima i tijelima u hodu; i upravo imenu jui, naime nameui nalog prispio od drugoga (kakovu priu) i mijenjajui funkcionalistiki identitet odvajanjem od njega, stva raju oni na samome mjestu to uruavanje ili ne-mjesto koje unutar njega izdubljuje zakon drugoga. Dostojno vjerovanja i pamenja: nastanjivost Paradoksom koji je samo prividan, vjerodostojan diskurs jest onaj koji nas liava onoga emu ukazuje vjeru ili koji nikad ne daje ono to obeava. Daleko od toga da izraava prazninu, da opisuje ne dostatak, on ga stvara. On pravi mjesto praznome. Na taj nain, otvara mogunosti: omoguuje igru u sustavu odreenih mjesta. Autorizira proizvodnju prostora igre (Spielraum) na ahovnici koja ralanjuje i razvrstava identitete. On mjesto ini nastanjivim. Stoga ga odreujem kao neku vrstu lokalnog autoriteta. Na djelu je neki nedostatak u sustavu koji zasiuje mjesta znaenjem i svodi ih na to znaenje toliko da se na mjestima ne da dirati. Kao zna kovita sklonost, funkcionalistiki totalitarizam (pa i kad programi ra igre i sveanosti) nastoji dakle iskljuiti te lokalne autoritete, jer oni ugroavaju jednoznanost sustava. On se obruava na ono to s punim pravom nazivlj epredrasudama: na dodatne semantike slo jeve koji se uvlae kao viak i suviak 4 0 i otuuju u nekoj prolosti ili poetici dio podruja koji su promicatelji tehnikih raz loga i novane unosnosti pridrali za sebe. U osnovi, vlastita su imena ve lokalni autoriteti ili pre drasude. Zato se zamjenjuju brojevima: vie se ne govori o Operi nego o 073; ne o Calvadosu nego o 14. Jednako je i s priama i predajama koje progone urbani prostor poput suvinih ili dodatnih stanovnika. Oni su predmet lova na vjetice pukom logikom tehnostrukture. Ah to istrebljenje (poput ienja stabala, uma i

171

zakutaka u kojima ive te legende)4 1 ini od grada simbol pat nje.4 2 Na djelu je ukidanje nastanjivoga grada. Tako, kao to je kazala jedna graanka Rouena: Ne, ovdje nema nekoga posebnog mjesta, izuzev moga stana, i to je sve... Nema niega. Nieg speci jalnog: niega obiljeenog, niega to se otvara nekim sjeanjem ili priom, niega to je potpisao drugi. Jedino povjerenje dobiva spilja stana, jo neko vrijeme propusna za predaje, jo ispresijeca na sjenama. Osim toga, prema iskazu jednog drugog graana, pos toje tek mjesta na kojima se vie ne moe vjerovati ni u to.4 3 Upravo mogunou da smjeste u podrume bogate tiine i pohrane na tavanima pripovijesti bez rijei, ili radije svojom sposob nou da posvuda uspostave podrume i tavane, omoguuju mjesne legende (legenda: ono to treba proitati, ali i ono to se moe proitati), izlaze, naine da se ue i izie, a prema tome i nastanjive prostore. Besumnje, tumaranja i putovanja zamjenjuju izlaze, odlaske i povratke, neko osigurane korpusom legendi koji danas nedostaje mjestima. Fiziko kolanje ima ulogu ucrtavanja putanja jueranjim i dananjim predrasudama. Putovanje (poput ho danja) nadomjeta legende koje su otvarale prostor drugome. to ono konano proizvodi ako ne, nekom vrstom vraanja, istraivanje pustinja mog pamenja, povratak nekoj oblinjoj egzotici dale kim obilaznicama i otkrie preostataka i legendi (letimini pri zori francuskog sela, ulomci glazbe i poezije),4 4 rijeju, nalik je na iskorijenjenost u vlastitom porijeklu (Heidegger)? To hodalako izgnanstvo stvara upravo onaj korpus predaja koje danas nedostaje bliskome mjestu; ono je fikcija koja uostalom ima dvo struko svojstvo, poput sna ili pjeake retorike, da bude uinkom premjetanja i zgunjavanja.4 5Zakljuno, moe se procijeniti koli ka je vanost tih oznaiteljskih praksi (pripovijedati legende) kao izumiteljskih praksi prostora. S tog stajalita, njihovi sadraji samo jo vie razotkrivaju, a to je u jo veoj mjeri sluaj s naelom koje ih ustrojuje. Pri povijesti o mjestima djelo su kune izrade. Sastavljene su od osta taka svijeta. Iako knjievni oblik i aktantska shema predrasuda
172

odgovaraju stabilnim modelima iju smo strukturu i kombinacije esto ralanjivali u posljednjih trideset godina, grau (svaku re toriku pojedinost oitovanja) im podaruju ostaci imenovanja, taksonomije, herojski ili komini predikati itd., to jest ulomci rasprenih semantikih mjesta. Ti raznorodni, ako ne i suprotni elementi, ispunjavaju istorodnu formu pripovijedanja. Ono vie i drugo (pojedinosti i vikovi koji proizlaze iz drugog mjesta) uvla e se u preuzeti okvir, nametnuti poredak. Tako imamo isti odnos izmeu praksi prostora i uspostavljenog poretka. Na povrini, taj se poredak predouje kao posvuda iskolan i izrupian elipsama, skretanjima i bjegovima znaenja: to je poredak-sito. Verbalni preostaci od kojih je pripovijedanje sastavljeno, povezani s izgubljenim priama i neproninim pokretima, sloeni su jedni pokraj drugih u kolau u kojemu njihovi odnosi nisu mi ljeni i stoga tvore simbolinu cjelinu.4 6 Oni se artikuliraju preko praznina. Proizvode dakle, u ustrojenu prostoru teksta, antitekstove, uinke dvolinosti i bijega, mogue prolaze do drugih krajolika, poput spilja ih grmova: O, masivi, o, mnoine.4 7 Preko procesa rasprivanja koje otvaraju, prie se suprotstavljaju graji, jer ona je uvijek nalogodavna, poticateljska i posljedica nekog poravnava nja prostora, stvaratelj zajednikih pokreta koji uvruju poredak dodajui onome trebati-initi jedno initi-s-uvjerenjem. Prie uvode raznolikost, graja totalizira. Ako se uvijek oscilira od jednih do druge, danas je, kazah bismo, prije na djelu stratifikacija: prie se privatiziraju i uvlae u zakutke gradskih etvrti, obitelji ih pojedi naca, dok graja medija prekriva sve i pod likom Grada, rijei-vodilje anonimnog zakona, koji je postao substitutom za sva vlastita ime na, brie ih se bori protiv predrasuda krivih zato to joj jo pruaju otpor. Rasprenost pria ve naznauje rasprenost pamtivoga. Ustvari, pamenje je anti-muzej: njemu se ne moe odrediti mje sto. U legendama se izdvajaju njegovi odbljesci. Predmeti su tako er uplji, kao i rijei. U njima spava prolost, kao i u svakodnev nim pokretima hodanja, jedenja, snivanja u kojima drijemaju stare
173

pobune. Uspomena je tek kraljevi iz bajke u prolazu koji na tre nutak budi Uspavanu Ljepoticu naih pria bez rijei. Tamo je bila pekarnica; Tamo je stanovala majka Dupuis. Zapanjuje pritom injenica da su mjesta to ih ljudi obitavaju poput prisustva odsutnosti. Ono to se pokazuje oznauje ono ega vie nema: Vidite, ovdje je bilo ... - ali to se ne vidi. Demostrativi iskazuju nevidljive identitete vidljivoga: ustvari, samo je odreenje mjesta to da ono bude niz premjetanja i uinaka izmeu rascjepkanih naslaga koji ga ine i da igra na tim pokretnim slojevima. Uspomene nas vezuju uz to mjesto... Ona su neto osobno, to nikoga ne zanima, ali napokon upravo one ine duh etvrti.4 8 Svako mjesto progone brojni duhovi, skutreni u tiini, a mi ih moemo prizvati ili ne. Nastanjujemo jedino progonjena mjesta - obratna shema od one Panopticona. Ah poput gotikih skulptura kraljeva iz Notre-Damea, zazidanih ve dva stoljea u podrumu neke zgrade u Ulici Chaussee-dAntin,4 9ti duhovi, i oni slomlje ni, vie ne govore kao to i ne vide. To znanje uti. Od onoga to se zna, ah o emu se uti, izmeu nas kolaju tek polurijei. Mjesta su tek djelomine i uvraene povijesti o prolostima kojima su drugi oteh itljivost, nagomilana vremena koja se mogu rasklopiti, jedino nalik priuvnim priama ostajui u stanju rebu sa, konano i simbolizacija ugraenih u bol ih u zadovoljstvo tije la. Svia mi se ovdje:5 0 praksa je prostora to blagostanje koje se na trenutak, poput blijeska, ucrtava u jezik u povlaenju. D jetinjstva i m etafore mjesta
Metafora je prijenos na jednu stvar imena koje inae oznauje neku drugu.

Aristotel, Poetika, 1457b

Upamtivo je ono to se moe sanjati o kakvu mjestu. Ve se na tome mjestu-palimpsestu, subjektivnost vezuje za odsutnost koja je strukturira kao opstojnost i ini tubitkom, Dasein. Ah, kao to
174

smo vidjeli, taj se tubitak ostvaruje jedino u praksama prostora, naime u nainima prelaenja u drugo. Valja u njemu napokon pre poznati ponavljanje, u razliitim metaforama, odlunoga i izvor nog iskustva, kada dijete shvati razliku izmeu svog tijela i onoga njegove majke. Tu se zacrtava mogunost prostora i lokalizacije (jedno ne sve) subjekta. Ne vraajui se glasovitoj Freudovoj analizi toga matinog iskustva dok je pratio igru svoga jednoipolgodinjeg unuka, koji je odbacio kalem daleko, uz jedno o-o-o.r zadovoljstva (fort to znai tamo dolje, otilo, ili nema vie), i potom ga iznova privukao drei kraj konca s radosnim d a r (koje je trebalo znaiti ovdje, vratilo se),5 1 dostaje da uoimo to oslobaanje (pogubno i zadovoljno) od nerazlikovnosti u maj inu tijelu kojemu je kalem nadomjestak: taj izlazak iz majke (to da ona naizmjence sama nestaje ili dijete ini da ona nestane) pred stavlja lokalizaciju i eksteriorizaciju na pozadini odsutnosti. Ra dosni zahvat koji omoguuje da se majinski predmet moe po slati, a da moemo nestati i sami (budui da smo istovjetni s tim predmetom), da budemo tu (jer smo) bez drugoga, ali u nunom odnosu s time nestalim drugim - ini izvornu prostomu strukturu. Besumnje, to bi se razlikovanje moglo pratiti i dalje u prolost, do imenovanja koje ve odvaja fetus od majke kad je jedan put utvreno daje rije o mukome (ali to je tada s djevojicom, koja je od tog trenutka uvedena u drukiji odnos s prostorom?). Vaan je u toj inicijacijskoj igri, radosnom bavljenju djeteta koje se pred zrcalom prepoznaje kaojedno (to je on, vien u cjelini), ali je zapravo tek drugo {ono, slika s kojom se poistovjeuje),5 2proces toga prostornog hvatanja koji upisuje prelazak k drugome kao zakon bia i zakon mjesta. Prakticirati prostor, prema tome, znai ponavljati radosno i utljivo iskustvo djetinjstva; znai to na mjes tu biti drugi i prelaziti k drugome. Tako poinje hodanje koje Freud usporeuje s tapkanjem po majinskom tlu.5 3 Taj odnos sebe prema sebi upravlja unutar njim preinakama mjesta (igrama izmeu tih poloaja) ih pjeakim razvijanjima pria nagomilanih na jednome mjestu (kolanja i pu
175

tovanja). Djetinjstvo koje odreuje prakse prostora razvija potom svoje uinke, buja, preplavljuje privatne i javne prostore, otkriva njegove itljive povrine i stvara u planiranome gradu metaforiki grad ili grad u premjetanju, o kakvome je sanjao Kandin sky: Veliki grad sagraen prema svim propisima arhitekture i iznenadno protresen silom koja pobija proraune.5 4

176

8. poglavlje Brodski i zatvorski prostor

Putnika zatoenost Nepokretan u vagonu, gledati kako klize nepo mine stvari. to se dogaa? Nita se ne mie unutar i izvan vlaka. Nepomian je putnik smjeten u pretinac, oznaen brojem, pod kontrolom na ahovnici vagona, tom savrenom ostvarenju racionalne utopije. Nadzor i hrana kolaju iz odjeljka u odjeljak. Pregled karata ... Sendvii? Pivo? Kava?... U zatvorenom su stavu jedino WC-i nude mogunost bijega. To je san zaljubljenika, izlaz za bolesnike, nestanost djece (pipi!) - kutak iracionalnog, kao to su bile ljubavne zgode i odvodi u nekadanjim Utopijama. Izuzmemo li taj lapsus doputenih izgreda, sveje ostalo premreeno. Putuje tek jedna racionalizirana elija. Mjehur panoptike i klasifikatorske moi, modul zatvaranja koji omoguuje proizvodnja reda, zatvorene i samostalne tonosti, eto to moe prelaziti prostor i postati neovisnim od mjesnih korijena. Iznutra, nepokretnost poretka. Ovdje vladaju odmor i san. Nita ne treba initi, nalazimo se u dravi uma. Svaka je stvar tu na svome mjestu, kao u Hegelovoj Filozofiji prava. Svako je bie posloeno poput slova u tiskari na milimetarski premreenoj postaj i. Taj red, organizacijski sustav, staloenost jednog uma, jest za vagon kao i za tekst uvjet njegova optjecaja. Vani vlada drukija nepokretnost, ona stvari, koja vlada pla ninama, prostranim zelenim podrujima, zaustavljenim selima, kolonadama zgrada, crnim urbanim obrisima u veernjem rumeni lu, odbljescima nonih svjetlosti u moru ispred i iza naih pripo

177

vijesti. Vlakpoopuje Diirerovu Melankoliju, spekulativno iskustvo svijeta: biti izvan tih stvari koje ostaju tamo, odvojene, apsolutne, i koje nas naputaju ne svojom krivnjom; biti lien njih, iznenaen njihovom prolaznom i mirnom stranou. Oaranost u naputanju. Pa ipak, one se ne miu. Njihovo je kretanje jedino ono koje meu njihovim masama izazivaju promjene perspektive iz trenutka u tre nutak; mutacije u vidu varki za oko. Poput mene, one ne mijenjaju mjesto, nego jedino pogled neprestance prekida i iznova uspostav lja odnose to ih meu sobom odravaju te nepomine toke. Izmeu nepokretnosti iznutra i izvana, uvlai se neki qui pro quo, tanka britvica koja pomuuje njihovu stabilnost. Okno i tranica stvaraju hijazam. Dvije teme Jules Vemea, tog Victora Hugoa putovanja: brodski prozori Nautilusa, prozirna cezura izmeu nestalnih osjeaja promatraa i gibanja oceanske stvarno sti; eljezni put koji u ravnoj crti presijeca prostor i preobraava u brzini njihova bijega vedre identitete tla. Okno je ono to omo guuje vienje, a tranica ono to omoguuj ^prelaenje. To su dva sukladna modusa odvajanja. Jedan stvara razdaljinu gledatelja: nee dodirnuti; to vie vidi, manje posjeduje -razvlatenje ruke za poveanu putanju. Drugi trag, unedogled, nalog da se proe; to je ispisani poredak, u samo jednoj crti, ah bez kraja: idi, putuj, ovo nije tvoja zemlja, niti ono tamo - imperativ odvajanja koje obve zuje da se plati apstraktno ono ovladavanje prostorom naputa jui svako vlastito mjesto, gubei podnoje. Staklo okna i eljezna crta podijelili su, sjedne strane, unu tarnjost putnika, tobonjeg pripovjedaa, a s druge snagu bia, stvorenog kao objekt bez diskursa, snaga vanjske tiine. Ali, para doksalno, ta tiina stvari stavljenih na razdaljinu, iza stakla, izdale ka nagovara nae pamenje ih izvlai iz sjene snove naih tajni. Izdvojeni kutak stvara misli usporedo s odvajanjima. Staklo i eljezo stvaraju spekulativce ili gnostike. Potreban je taj rez da bi se rodili, izvan tih stvari, ali ne bez njih, nepoznati krajolici i udesne bajke naih unutarnjih pria.

178

Buku pravi jedino razdjeljivanje. Kako ono napreduje i stvara dvije izvrnute tiine, rez otkucava, zvidi ili stenje. Tu je i lupa tranica, titranje okana - trljanje prostora na rubnim tokama nji hove granice. Ti spojevi nemaju mjesta. Oni se zamjeuju tek kao prolazni krik, trenutana buka. Neiitljive, granice se mogu samo uti, u konanici stopljene, toliko je trajan raspor koji ponitava toke kroz koje prolazi. Ti umovi ipak kao svoje uinke naznauju naelo koje preuzima nadlenost za svekoliku radnju oduzetu i putnicima i pri rodi: stroj. Nevidljiva, kao i svekolika kazalina mainerija, loko motiva izdaleka ustrojuje sve jeke svog rada. Iako pritajen, indi rektan, njezin orkestar naznauje to ini povijest i, na nain graje, jami kako neka povijest jo postoji. A u njoj ima sluajnosti. Taj pokreta sustava proizvodi trenje, koenja i iznenaenja. Taj osta tak dogaaja dopire od nevidljiva i jedinog glumca prepoznatljiva tek po pravilnosti svoje graje ili iznenadnim udima koja remete poredak. Stroj, prvi pokreta, samotni je bog od kojega potjee svekolika radnja. Operator podjele meu gledateljima i biima, on ih u isti mah spaja, pokretni simbol izmeu njih, neumorni shifter, proizvoa promjena odnosa meu nepokretnima. Zatvorski ili brodski prostor, poput onoga Vemeovih bro dova i podmornica, vagon povezuje san i tehniku. Spekulativno se vraa u srcu mainizma. Suprotnosti se preklapaju tijekom tra janja putovanja. Neobian trenutak u kojemu drutvo proizvodi gledatelje i prekoraitelje prostora, zdrave i sretne, smjetene u aureolama-alveolama svojih vagona. Na tim mjestima dokolice i misli, rajski brodovi izmeu dvaju drutvenih sastanaka (poslovi i obitelj, gotovo nevidljiva nasilja) odravaju se atopina bogosluja, zagrade molitava koje nikome nisu upuene (kome se onda obraaju toliki snovi putnika?). Okupljanja se vie ne podvrgavaju hijerar hijama dogmatskih poredaka; njih upriliuje premreenost tehnokratske discipline, nijema racionalizacija liberalnog atomizma.

179

Kao i uvijek, valjalo je platiti da bi se ulo. Povijesni prag blaenstva: povijesti ima tamo gdje ima cijene koju valja platiti. Odmor se dobiva jedino posredstvom tog nameta. Jo su sretnici u vlaku skromni, u usporedbi s onima u avionu kojima se, za vie novca, dodjeljuje apstraktniji (izbljeivanje krajolika i snimljeni privid svijeta) i savreniji poloaj (onaj ukoenih skulptura u zra nome muzeju), ali uz uitak u izgledu koji kanjava smanjivanjem (melankolinim) zadovoljstva vienja onoga od ega smo odvo jeni. I, opet kao i uvijek, valja izii: postoje jedino izgubljeni ra jevi. Je li odredite kraj? Drugi prag, sainjen od trenutnih zagubljenosti u reetki kolodvora. Pria poinje iznova, grozniava, obuhvaajui svojim nanosima zaustavljeni oklop vagona: eljez niar po zvuku udarca ekia ustanovljuje neispravnost kotaa, nosa die pakete, kontrolor krui. Kape i uniforme iznova uklapa ju mnotvo u mreu poretka rada, dok se bujica putnika-sanjaa baca u mreu lica udesno punih oekivanja ili preventivno praved nikih. Krici bijesa. Pozivi. Veselja. U pokretnome svijetu kolo dvora, zaustavljeni vlak iznenadno se nadaje monumentalnim i gotovo neprilinim u svojoj nepokretnosti nijemog idola, razo ruanog Boga. Svatko se vraa sluiti mjestu koje mu je dodijeljeno, u ure du ili radionici. Gotovo je s prazninim zatoivanjem. Lijepu ap strakciju zatvorskog prostora odmjenjuju kompromisi, neproninosti i ovisnosti o mjestu rada. Ponovno poinje dodir prsa o prsa sa stvamime koje deloira gledatelja, lienog tranica i okana. Gotovo je s robinzonijadom lijepe putnike due koja je i sama mogla pomi sliti daje intaktna zbog toga to je bila okruena staklom i eljezom.

180

9. poglavlje Prianje prostora


ovjeanstvo je stvorila naracija. P ierre Janet , / , 'Evolution d e la m em oire et la notion du tem ps (Razvoj pam enja i pojam vrem ena), 1928, str. 261.

U dananjoj Ateni javni prijevoz oznauje rije metaphorai. Da bi se otilo na posao ili vratilo kui, koristi se metaforu autobus ili vlak. Prianja bi takoer mogla ponijeti to lijepo ime: svaki dan ona prelaze i ustrojuju mjesta; izabiru ih i spajaju; ine od njih reenice i itinerere. To su putanje prostora. U tom smislu, narativne strukture imaju vrijednost prostornih sintaksi. S cijelim nizom kodova, zapovijeenih postupaka i nad zora, one upravljaju promjenama prostora (ili kolanja) to su ih izvela prianja u obliku mjesta razvrstanih u linearne ih isprepletene nizove: odavde (Pariz) odlazi se tamo (Montargis); to mjesto (pro storija) ukljuuje drugo (san ih uspomenu) itd. ak i vie, prikau h ih opisi ih odglume glumci (stranac, graanin, duh), ta su mjesta meusobno, tjenje ili oputenije povezana, modalitetima koji odreuju vrstu prijelaza to vodi od jednoga do drugoga; na pri jelaz moe utjecati epistemiki modalitet, koji se odnosi na spoznaju (naprimjer: Nije sigurno daje ovdje Trg Republike) ih aletiki, koji se odnosi na opstojnost (naprimjer: Zemlja Dembelija je neizvjestan pojam), ih pak deontiki koji se tie ob veze (naprimjer: Od ove toke morate prijei do one)... Meu mnogim drugima, te oznake samo pokazuju s kojom istananom

181

sloenou prianja, svakodnevna ili knjievna, ine naa javna prometala, nae metaphorai. Svakoje pripovijedanje pripovijedanje o putovanju - prak sa prostora. U tom smislu, ono zanima svakodnevne taktike, nji hov je dio, od prve prostome naznake (Ovo je desno, Skrenite lijevo), poinje pria iji nastavak piu koraci, do svakodnevnih novosti (Pogodi koga sam sreo u pekarnici?), do televizijskog Dnevnika (Teheran: Homeini je sve izoliraniji...), predaja (Pepeljuge u kolibama) i ispripovijedanih pripovijesti (uspomene i romani iz stranih zemalja ih iz vie ili manje udaljene prolosti). Te ispripovijedane pustolovine, koje u isti mah proizvode zemljo pise radnji i vode zajednikim mjestima poretka, nisu samo doda tak pjeakim izrijecima i putovnim retorikama. One se ne zado voljavaju time da ih prenesu i prebace na polje jezika. Ustvari, one ustrojuju hodanja. One ine putovanje prije ih za vrijeme dok ga noge prevaljuju. Kakvoj je vrsti ralambe podlono to bujanje metafora kazivanja i prianja koja ustrojuju mjesta putem premjetanja to ih opisuju (kao to se opisuje krivulja)? Brojni radovi nude metode i kategorije ve i za sama istraivanja o uprostoravajuim operacijama (a ne o prostornim sustavima). Meu najnovijima, posebno bismo izdvojili one koji se odnose na neku semantiku prostora (tako John Lyons govori o lokativnim subjektima i o prostornim izrazima),1na psiholingvistiku percepcije (tako Miller i Johnson-Laird govore o hipotezi lokalizacije),2na sociolingvi stiku opisa mjesta (primjerice, William Labov),3 na fenomenolo giju ponaanja koje ustrojuje teritorije (npr. Albert E. Schleflen i Norman Aschcraft),4 na etnometodologiju pokazatelja smjetaja u razgovoru (npr. Emmanuel A. Schegloff),5 ih semiotiku koja doivljava kulturu kao prostorni metajezik (npr. Tartuska kola, nadasve J. M. Lotman i B. A. Uspenskij) itd.6Kao to su se neko oznaiteljske prakse koje su se odnosile na odjelotvorenje jezika propitivale nakon jezikih sustava, danas uprostorujue prakse pri vlae pozornost nakon to su se ispitah kodovi i taksonomije pro182

stomog poretka. Nae istraivanje pripada tome drugom koraku analize koji od struktura prelazi na radnje. Ali u toj veoma irokoj svezi, propitat u jedino narativna djelovanja. Ona e omoguiti da se utvrdi neke osnovne oblike ustrojujuih prostornih praksi: bipolarnost zemljovida i prohoda, procedure ograniavanja ili obiljeavanja granica i iskazivake fokalizacije (naime, indeks tijela u diskursu). Prostori i mjesta " Na polasku, izmeu prostora i mjesta, postavljam razlikovanje koje e odrediti polje. Mjesto je red (koji god bio) sukladno kojemu su initelji rasporeeni u odnosima supostojanja. Time se dakle is kljuuje mogunost da dvije stvari budu na istome mjestu. Tu vla da zakon vlastitoga: initelji o kojima je rije jedni su pokraj drugih, svaki smjeten na nekom vlastitom i odjelitom mjestu koje odreuje. Mjesto je dakle trenutni raspored poloaja. Ono pod razumijeva pokazatelj stabilnosti. Prostor nastaje im uzmemo u obzir vektore usmjerenja, koliine brzine i varijablu vremena. Prostor je krianje pokretnih tijela. On je na neki nain oivljen ukupnou pokreta koji se u njemu razvijaju. Prostor je uinak proizveden radnjama koje ga usmjeravaju, uvjetuju, vremenski odreuju i omoguuju da djeluje kao polivalentno jedinstvo sukobljenih programa ili ugovornih priblinosti. Prostor bi bio mjestu ono to postaje rije kad je izgo vorena, naime, kad je uhvaena u dvosmislenost ozbiljenja, pre metnuta u termin koji proizlazi iz brojnih konvencija, postavljena kao in neke sadanjosti (ih nekog vremena) i izmijenjena preo brazbama prouzroenim uzastopnim susjedstvima. Za razliku od mjesta, ona (rije) nema ni jednovrsnost ni stabilnost vlastitoga. Rijeju, prostor je prakticirano mjesto. Tako ulicu koju je geometrijski odredio neki urbanistiki projekt pjeaci preobraavaju u prostor. Jednako tako, itanje je prostor proizveden praksom mjes ta koje ini sustav znakova - ispisan tekst.
183

Ve je Merleau-Ponty geometrijski prostor (cjelovita i izotropna spacijalnost analogna naemu mjestu) razlikovao od druge spacijalnosti koju je nazvao antropolokim prostorom. To je razlikovanje proizalo iz drukijeg pristupa problemu ko jemu je cilj bio razdvajanje iskustva jednog izvan danog u ob liku prostora, za koje je prostor ivotan, a egzistencija prostor na, od iskustva geometrijske jednostranosti. To je iskustvo odnos prema svijetu; u snu i u percepciji, i gotovo prije njihova razliko vanja, izraava ono istu temeljnu strukturu naeg bia kao bia postavljenog u odnos prema okolini - bie postavljeno nekom eljom neodvojivom od upravljanja ivotom i smjeteno u pro stor krajolika. S tog stajalita ima onoliko prostora koliko razliitih prostornih iskustava.7Perspektivu odreuje fenomenologija op stanka u svijetu. U propitivanju svakodnevnih praksi koje artikuliraju to iskustvo, suprotnost izmeu mjesta i prostora odvest e nas, kad je rije o prianjima, dvjema vrstama odreenja: prvo odreenje, preko predmeta koji se u konanici daju svesti na biti tamo neega mrtvoga, zakonitost nekog mjesta (od oblutka do lea, nepomino tijelo na Zapadu izgleda uvijek utemeljuje neko mjesto i ini od njega figuru groba); drugo odreenje preko zahvata koji, izvreni na kakvu kamenu, drvetu ih ljudskome biu, odreuju prostore radnjama povi)Qsmhsubjekata (uvijek se ini da neki pokret uvjetuje proizvodnju prostora i povezuje ga s nekom pripovijeu). Izmeu ta dva odreenja postoje prolasci, poput usmrivanja (ih smjeta nja u krajolik) junaka prekoraitelja granica i koji, krivi zbog toga to su se ogrijeili o zakon mjesta, osiguravaju njegovu obnovu svojim grobom; ili pak, naprotiv, buenje nepominih predmeta (stol, uma, osoba iz okoline) koji, naputajui svoju stabilnost, promiu mjesto na kojemu su boravili u nepoznatosti vlastitog pro stora. Tako prianja obavljaju posao koji neprestance preobraava mjesta u prostore ih prostore u mjesta. Ustrojuju ona takoer igre promjenjivih odnosa to ih jedni odravaju s drugima. Te su igre
184

bezbrojne, u rasponu od uspostavljanja nepokretnog i gotovo mine ralnog poretka (u njemu se nita ne mie, izuzev samog diskursa koji na nain travellinga obuhvaa panoramu) do ubrzanog slijeda umnoujuih prostornih radnji (kao u krimiima ili u nekim narod nim pripovijetkama, ah ta uprostorujua grozniavost ostaje jed nako ograniena tekstualnim mjestom). Od svih bi se tih prianja mogla izgraditi tipologija po naelu identifikacije mjesta i aktualizacije prostora. Ali, da bismo utvrdili naine na koje se kombinira ju te razliite operacije, potrebni su kriteriji i kategorije ralambe - nunost koja nas vraa najosnovnijim priama putovanja. Ophodi i zemljovidi Usmeni opisi mjesta, prianja uz ognjite i na ulici tvore prvi i golemi korpus. U veoma podrobnoj ralambi opisa stanova u New Yorku, koje su opisah njihovi stanari, C. Linde i W. Labov pre poznaju dvije razliite vrste od kojih jednu nazivlju zemljovidom (map), a drugu ophodom (tour). Prva pripada modelu: Pokraj kuhinje nalazi se soba djevojica. Druga: Skrene desno i ue u dnevnu sobu. Ah, u njujorkom korpusu, samo je tri posto opisa tipa zemljovida. Sve ostalo, dakle gotovo sve, tipa je ophoda: Proe kroz mala vrata itd. Ti se opisi uglavnom odnose na ope racije i pokazuju kako ui u svaku prostoriju. U vezi s tim dru gim tipom, autori istiu kako je optjecaj ili ophod speech act (in govora) koji nudi minimalni niz putova kojima se stie u svaku prostoriju; i daje put (path) niz jedinica koje imaju oblik bilo statikih (desno, ispred vas itd.) bilo pokretnih vektora (Ako skrenete ulijevo itd.).8 Drugim rijeima, opis se koleba izmeu pojmova alterna tive: ih vidjeti (to znai poznavanje nekog rasporeda mjesta) ih ii (to su uprostorujue radnje). Ili e on predstaviti sliku (ima...), ih e ustrojiti kretanja (ti ulazi, prelazi, okree se...). Izmeu tih dviju pretpostavki, njujorki su se pripovjedai u znatno veem broju opredijelili za drugu.

185

Ostavivi po strani istraivanje Lindeove i Labova (ono se nadasve bavi interakcijama i drutvenim konvencijama koje se podreuju prirodnom govoru, problemom o kojemu e biti rijei kasnije), elio bih, preko tih njujorkih prianja - i drugih njima slinih9- pokuati odrediti odnose izmeu pokazatelja ophoda i pokazatelja zemljovida tamo gdje oni supostoje u istom opisu. Kako su povezani djelovati i vidjeti u tom obinom govoru u ko jemu prvi tako oevidno prevladava? Napokon, na osnovi tih sva kodnevnih naracija, pitanje se tie odnosa izmeu itinerera (dis kurzivnog niza operacija) i zemljovida (plona projekcija svih opaaja), naime izmeu dvaju simbolikih i antropolokih jezika prostora. Dva pola iskustva. Izgleda da se od obine kulture do znanstvenog diskursa prelazi s jednoga na drugi. U prianjima vezanim za stan ili ulicu, prevladavaju ma nipulacije prostorom ih ophodi. Najee, taj opisni oblik odreu je svekoliki stil naracije. Kad se umijea drugi oblik, njegova je vrijednost u tome da ga uvjetujeiMpretpostavlja onaj prvi. Primjeri ophoda koji uvjetuju zemljovid: Ako skrene desno, vidjet e... ih slini iskaz: Nastavi h sasvim ravno, vidjet e... U oba sluaja neko djelovanje omoguuje neko vienje. Ah ima i sluajeva da ophod preuzima naznaku mjesta: Tamo su jedna vrata, ti e ui na sljedea - element zemljovida postavlja itinerer. Narativno tka nje na kojemu prevladavaju opisivai itinerera na taj je nain istokan opisima tipa zemljovida kojima je zadaa naznaiti bilo ui nak postignut ophodom (ti vidi...), ih danost koju odreuje kao svoju granicu (ima jedan zid), svoju mogunost (nalaze se vra ta), ih obvezu (ulica je jednosmjerna) itd. Lanac uprostorujuih zahvata na taj se nain ini iskolan referencijama na ono to proiz vodi (predstavljanje mjesta) ih na ono to podrazumijeva (mjesni poredak). Tako dobivamo strukturu pripovijedanja putovanja: prie 0 hodanju i radnjama obiljeene su navoenjem mjesta koja iz njih proizlaze ili ih ovlauju. Tom preicom mogue je usporediti kombinacije ophoda 1 zemljovida u svakodnevnim prianjima s nainom na koji su
186

oni ve pet stoljea ugraivani, a potom polagano razdvajani u knjievnim i znanstvenim prikazima prostora. Posebice, uzme li se zemljovid u njegovu sadanjemu geografskom obliku, izgleda da se on tijekom razdoblja koje je obiljeilo raanje modernoga znanstvenog diskursa (15.-17. stoljea) polagano oslobodio itinerera koji mu bijahu uvjetom nastanka. Prve srednjovjekovne karte sadravale su jedino pravocrtne tragove itinerera (performativne oznake koje su uostalom ponajprije bile namijenjene hodoasnici ma), s naznakama postaja koje valja prevaliti (gradova kroz koje treba proi, zaustaviti se, prenoiti, moliti se itd.) i razdaljinama oznaenim u satima i danima, naime vremenom potrebnog hoda nja.1 0Svaka od njih memorandum je koji propisuje radnje. Nagla sak je u njima na ophodu koji treba uiniti. Obuhvaa on elemente zemljovida, kao to opise puta koji valja prevaliti danas prati na bizinu nainjen crte koji ve na papiru, uz navoenje mjesta, ucrta va ples koraaja prek<^ grada: Dvadeset koraaja udesno, potom skrenete ulijevo, potom jo etrdeset koraaja... Crte izraava uprostorujue prakse, poput urbanih putnih planova, umijea pokre ta i prianja koraaja koji slue Japancima kao adresari,1 1ih poput izvanredne asteke karte (15. stoljee) koja opisuje egzodus Totomihuakasa u nacrtu koji nije prikaz trase (nije je bilo) nego dnevnik hodanja -putanja obiljeena tragovima koraaja u pravil nim razmacima i prikazima slijeda dogaaja tijekom putovanja (obroci, borbe, prijelazi preko rijeka ih planina itd.): to nije zemljo vid nego povijesna knjiga.1 2 Od 15. do 17. stoljea zemljovid se osamostaljuje. Besumnje, bujanje narativnih likova koji su je ve dugo nastanjivah (brodovi, ivotinje i stvorenja svake vrste) jo je imalo funkciju naznaivanja radnji - putnikih, ratnikih, graditeljskih, politikih ih trgovakih - koje omoguuju proizvodnju geografskog plana.1 3 Daleko od toga da budu ilustracije, slikovne glose teksta, ti sli kovni prikazi, poput ulomaka pria, obiljeuju na karti povijesne radnje kojih je ona rezultat. Tako jedrenjak naslikan na moru kazu je o pomorskom putovanju koje je omoguilo da se prikae obala.

187

On odgovara opisivau tipa ophod. Ali zemljovid postupno pre vladava nad likovnim prikazima; on im kolonizira prostor; uklanja malo-pomalo slikovne prikaze iz praksi koje ga proizvode. Preobraen euklidovskom, apotom deskriptivnom geometrijom, usta novljen kao formalna cjelina apstraktnih mjesta, on je kazalite (tako su se nazivali atlasi) u kojemu isti sustav projekcije jukstaponira meutim dva vrlo razliita elementa: danosti koje podaruje tradicija (Ptolomejeva Geografija, primjerice) i one koje su izradili moreplovci (portolani, primjerice). Na istome planu, karta tako okuplja raznorodna mjesta, jedna preuzeta iz tradicije, a dru ga proizvedena promatranjem. Ah kljuni je ovdje nestanak itine rara, koji, pretpostavljajui prvu vrstu mjesta i uvjetujui drugu, osiguravaju zapravo prijelaz od jednih drugima. Zemljovid, sveo buhvatna pozornica na kojoj su okupljeni elementi razliitog pori jekla kako bi stvoriti sliku stanja geografskih znanja, odbacuje u svoje prije ili svoje poslije, kao iza kulisa^ operacije kojih je on posljedica ili ih je omoguio. Na pozivnici ostaje sam. Nestati su opisivai ophoda. Ustroj prepoznatljiv u prostornim priama svakodnevne kulture podlijee izvrtanju kroz rad koji je izdvojio jedan sustav geografskih mjesta. Razlika izmeu dva opisa nije dakako u prisut nosti ili odsutnosti praksi (one su na djelu posvuda), nego u inje nici da zemljovidi, oblikovani u vlastita mjesta na kojima se izlau proizvodi znanja, tvore slike itljivih rezultata. Prostorna prianja naprotiv vre operacije koje omoguuju da se nametnut, a ne vlas titi prostor ipak ispremijea, kao to je rekla neka stanovnica u vezi s prostorijama u njezinu stanu: Mogu se ispremjetati.1 4Od narodne prie do opisa stana, bujnost djelovanja (i dakle iska zivanja) oivljava prianja koja prepriavaju ophode na mjestima ije je obiljeje da su, od negdanjeg kozmosa do suvremenog ne bodera, razliiti oblici nametnutog poretka. Od preetablirane geografije, koja se iri (ako ostajemo kod kue) od soba tako malih da se s njima ne moe nita uiniti, do nestatih legendarnih tavana koji mogu posluiti za sve,1 5 sva
188

kodnevna prianja iskazuju ono to se, usprkos svemu, u njima moe proizvesti i od njih uiniti. Ona su fakture prostora. Omeivanja Operacije nad mjestima, prianja obavljaju i svakodnevnu ulogu pokretne i presudne ovlasti na polju razgranienja. Kao i uvijek, ta se uloga snanije oituje na drugome stupnju, kad je pravni diskurs iskae i ponovi. Prema lijepome tradicionalnom jeziku sud skih postupaka, suci su neko odlazili na lice mjesta (sudaki promet i metafore) kako bi sasluali u vezi sa spornim grani cama proturjene iskaze strana u sporu. Njihova privremena pre suda, kao to se kazivalo, bila je operacija razgranienja. Za pisniari bi je ispisivali krasopisom na pergament, a pisanje se ponekad nastavljalo (ili zapoinjalo?) crteom koji je utvrivao granice, te privremene presude ustvari nisu bile drugo doli metapripovijesti. One su kombinirale (posao pisara prikupljaa inai ca) suparnike pripovijesti svake od strana: Gospodin Mulatier nam obznanjuje daje njegov djed posadio tu jabuku na rub njego va polja... Jeanpierre napominje daje Bouvet imao bunjite na polju koje nije bilo podijeljeno izmeu njega i njegova brata Andrea... Genealogije mjesta, predaje o teritorijima. Nalik na kritiko izda nje, naracija suca pomiruje ta razliita tumaenja. Ona se uspostav lja na osnovi prvih pria (one gospodina Mulatiera, one Jeanpierrea i tolikih drugih) koje ve imaju ulogu spacijalnih legislacija, budui da utvruju i dijele zemljite gestama ili diskursima o radnjama (posaditi jabuku, odravati bunjite) itd.). Operacije razgranienja, narativni ugovori i kompilacije pria sastavljeni su od ulomaka izvuenih iz ranijih prianja i za jedno skrpljeni. U tom smislu, oni osvjetljuju oblikovanje mito va, kao to im je i zadaa da mu utemelje i odrede prostore. Sau vani u spremitima arhiva oni predstavljaju golemu putopisnu knjievnost, naime organizacijske radnje vie ih manje rairenih drutvenih i kulturalnih zona. Ah ta knjievnost sama ini tek bes

189

konano mali dio (onaj koji se ispisuje o spornim tokama) usme ne naracije koja ne obustavlja beskonani posao sastavljanja pro stora, provjeravanja, sueljavanja i premjetanja njihovih granica. Ta voenja prianja, kao stoje kazao Pierre Janet,1 6nude dakle veoma bogato polje ralambi prostornosti. Meu pitanjima koja se u vezi s time postavljaju, valja razlikovati ona koja se tiu dimenzije (ekstenzionalnosti), orijentacije (vektoralnosti), sklonosti (homografije) itd. Zadrat u se tek na nekoliko vidova koji se odnose na samo razgranienje, na prvo i doista temeljno pitanje: podjele prostora koji ga ustrojuje. Sve naime upuuje na razliko vanje koje omoguuje prostome igre. Od razlikovanja koje subjekt odvaja od njegove izvanjskosti, do izdvajanja koja lokaliziraju ob jekte, od habitata (koji se gradi od zidova) do putovanja (koje se gradi uspostavljanjem kakva zemljopisnog drugdje ih kakva kozmologijskog s one strane) od funkcioniranja gradske mree do onoga seoskog krajolika, svaka je prostornost ustrojena utvr ivanjem granica. U tom ustrojavanju, pripovijedanje ima odlunu ulogu. Dakako, ono opisuje. Ah, svaki je opis vie od utvrivanja, on je kulturalno stvaralaki in.1 7 On ak ima distributivnu mo i performativnu snagu (on ini to to kazuje) kada nastupi odgova rajui stjecaj okolnosti. Tada je opis utemeljitelj prostora. Obratno, tamo gdje prianja nestaju (ih se srozavaju na muzeografske pred mete) dolazi do gubitka prostora: hena naracije (kao to ustanov ljujemo nekad u gradu, nekad na selu), skupina ih pojedinac una zauju se prema uznemirujuem, kobnom iskustvu bezobline, nerazgovijetne, mrane cjeline. Pogledamo li ulogu pripovijeda nja u razgranienju, najprije uoavamo prvotnu ulogu autorizacije uspostavljanja, premjetanja ih premoivanja granica i, slijedno tome, djelujui u zatvorenom prostom diskursa, suprotstavljenost dvaju pokreta koji se preklapaju (postavljanje i prelaenje granice) na nain da od pripovijedanja ine neku vrstu reetke krialjke (dinamine razdiobe prostora) iji su bitni pripovjedni likovi grani ca i most.
190

1. Stvoriti kazalite radnje. Pripovijedanje ima ponajprije ulogu autorizacije ili, tonije, utemeljenja. U strogom smislu, ta uloga nije pravne naravi, to jest nije ovisna o zakonima i presuda ma. Ona prije potjee od onoga to je Georges Dumezil ralanio u korijenu indoeuropskoga^, postaviti, preko sankritskih ( dhatu) i latinskih izvedenica (fas). Fas, pie on, u istinskom je smislu mitska podloga u nevidljivu svijetu bez kojega bi svako postupa nje kojim upravlja ili ga odobrava ius (ljudsko pravo) i, openitije, svi ljudski postupci, bili neizvjesni, opasni, ako ne i kobni. Fas nije podlono analizi, kazuistici, poput iusa: ono se dalje ne dijeli, kao to se njegovo ime ne deklinira. Ima li ili nema zakonske podloge, fasjest ilifas nije. Za neko vrijeme ili neko mjesto kae da sufasti ili nefasti (povoljni ili nepovoljni), ovisno o tome podaruju li ili ne ljudskom djelovanju tu nunu podlogu.1 8 Za razliku od onoga to se dogodilo u staroj Indiji (gdje su razliite uloge naizmjence igrale iste osobe), ta je zadaa postala predmetom posebnoga institucionalnog izdvajanja u zapadnim di jelovima indoeuropskoga svijeta. Stvaranje Zapada, obred koji odgovara pojmu fas, obavljali su u Rimu posebno obueni svee nici, fetiales.Vrio se prije bilo kakve akcije Rima u odnosu na neki strani narod, pred obznanu rata, vojni pohod, savez s drugim narodom. Na djeluje proces u tri centrifugalne etape, prva unutar ah blizu granice, druga je na granici, trea u inozemstvu. Obredna se radnja odvija prije bilo kojeg civilnog ili vojnog djelovanja, jer je ona namijenjena stvaranju polja nunoga za politika ih ratni ka djelovanja. Na djeluje tako takoer repetitio rerum: u isti mah repriza i ponavljanje prvobitnih utemeljiteljskih inova,ponavljanje i navoenje genealogija kadrih da opravdaju novi pothvat, te pred vianje i obeanje uspjeha na poetku bitki, sporazuma ih osva jakih pohoda. Poput generalne probe prije stvarnog prikazivanja, obred, gestualna naracija, prethodi povijesnom odvijanju. Ophod fetijala otvara prostor i osigurava zakonsku osnovanost vojnim, diplomatskim ih trgovakim pothvatima koji bi se osmjehh uputiti izvan granica. Tako u Vedama, Visnu svojim koracima otvara rat
191

nikom pohodu Indre polje na kojemu se on mora odvijati. To je utemeljenje. Ono podaruje prostor radnjama koje e se poduzeti; ono stvara polje i slui im kao osnova i pozornica.1 9 To je upravo glavna uloga pripovijedanja. Ono otvara kaza lite zakonitosti stvarne radnje. Ono stvara polje koje autorizira opasne i kontingentne drutvene prakse. Ali u trostrukoj razlici spram uloge to ju je tako brino izdvojio rimski dispozitiv, pripo vijedanje osigurava ono fas u nekom rasprenom (a ne vie jedin stvenom), minijaturiziranom (a ne vie nacionalnom) i polivalent nom (a ne vie specijaliziranom) obliku. Rasprenom ne samo zbog vee raznolikosti drutvenih sredina, nego nadasve zbog poveane raznorodnosti (ili sve razvidnije raznorodnosti) ovlaujuih referencija: izopenje teritorijalnih boanstava, profanacija mjesta progonjenih duhom pripovijedanja i irenje neutralnih podruja lienih legitimnosti, obiljeili su nestanak i cjepkanje pria koje ustrojavaju granice i prisvajanja. (Slubena historiografija - povi jesne knjige, televizijske vijesti itd. - ipak nastoji svima nametnuti vjerodostojnost nacionalnog prostora). Minijaturiziranom stoga to drutveno-gospodarska tehnokratizacija svodi igru fas ili nefas na obiteljsku ili individualnu jedinicu, uz umnoavanje obiteljskih pria, prianja o ivotu ili svih psihoanalitikih naracija. (Malo-pomalo iskljuena iz tih posebnih pripovijesti, javna opravdanja premetnuta u slijepe glasine ipak se odravaju ili se, divlje, obnav ljaju u sukobima klasa ili rasa). Polivalentnom, napokon, jer im spajanje tolikih mikropria podaruje uloge koje se mijenjaju pre ma skupinama u kojima kolaju. Ta polivalentnost ipak ne dopire do odnosnih izvora narativnosti: starinski obred stvaranja polja djelovanja prepoznaje se u tim bljeskovima pripovijedanja posaenim oko negativnih pragova naeg postojanja; ti skriveni ulomci i bez njezina znanja oblikuju onu biografijsku priu iji prostor utemeljuju. Narativna djelatnost, ak i ako je mnogooblina, a ne vie jedinstvena, nastavlja se razvijati tamo gdje je rije o granicama i odnosima sa stranim prostorom. Rasprsnuta i rasprena, ona ne
192

prestance izvodi operacije omeivanja. Ona ponovno uvodi u igru fas koji autorizira pothvate i prethodi im. Poput rimskihfetijala, prianja kroe ispred povorke drutvenih praksi ne bi li im otvo rila polje. I same pravosudne odluke i kombinacije dolaze tek kas nije, jednako kao to su i iskazi i lanci rimskoga prava {ius), iz mirujui podruja djelovanja priznata svakome,2 0 sami bili sastav ni dio ponaanja kojima je fas davao osnovanost. Prema vlasti tim pravilima, privremene presude sudaca na djelu su u masi raznorodnih, ve stvorenih prostora, ovjerovljenih neizbrojivou usmene narativnosti sastavljene od obiteljskih ili mjesnih pripovi jesti, obiajnih ili profesionalnih radnji, recitacija prohodanih putova i krajolika. Te pozornice radnji presude ne stvaraju: one ih artikuliraju i obrauju. Pretpostavljaju one narativne autoritete koje suci razabiru, suprotstavljaju i hijerarhiziraju. Prije regulativne presude postoji utemeljiteljsko pripovijedanje. 2. Granice i mostovi. Prianja su oivljena proturjejem koje u njima stvara odnos izmeu granice i mosta, naime izmeu (legi timnog) prostora i njegove (strane) izvanjskosti. Da bi se to objas nilo, valja se vratiti osnovnim jedinicama. Ostavivi po strani mor fologiju (koja nam ovdje nije predmetom), smjestivi se u perspekti vu pragmatike i, tonije, sintakse koja odreuje programe ih ni zove praksi preko kojih prisvajamo prostore, moe se uzeti kao polazite odreenje koje su dah Miller i Johnson-Laird osnovnoj jedinici koju nazivaju regijom: na djeluje, kau oni, susret meu programima djelovanja. Regija je dakle prostor stvoren meu djelovanjem.2 1 Proizlazi da na istome mjestu ima toliko regija koliko je meudjelovanja ili susreta meu programima. I takoer, daje odreenje prostora dvojno i operacijsko, dakle da je u prob lematici iskazivanja u vezi s procesom razgovora. Na taj se nain uvodi dinamina proturjenost izmeu sva kog razgranienja i njegove pokretnosti. S jedne strane, pripovi jedanje neumorno postavlja granice. Ono ih umnoava, ah u smis lu meudjelovanja likova- stvari, ivotinja, ljudi: aktanti meusob no raspodjeljuju mjesta u isti mah kad i predikate (dobar, lukav,
193

ambiciozan, mrgodan itd.) i pokrete (napredovati, suzdrati se, pobjei, vratiti se itd.). Granice obiljeuju toke susreta izmeu napredujuih prisvajanja (stjecanje predikata tijekom prie) i uza stopnih premjetanja (unutarnji i izvanjski pokreti) aktanata. Pri svajanja i premjetanja ovise o dinaminoj raspodjeli moguih do bara i uloga da bi uspostavila sve sloeniju mreu razlika, kombi natoriku prostora. Ona su posljedica razlikovanja na osnovi susre ta. Tako se u noi svoje bezgraninosti, tijela razlikuju jedino tamo gdje se u njih upisuju dodiri njihove ljubavne ih ratnike bitke. Paradoks granice: stvorene dodirima, toke razlikovanja izmeu dva tijela takoer su i zajednike toke. Spajanje i razdvajanje nerazdvojivi su u njima. Koje od tijela u dodiru posjeduje granicu koja ih razdvaja? Nijedno ni drugo. Znai li to: nitko? Teorijski i praktiki problem granice: kome ona pripada? Rijeka, zid ili drvo ine granicu. Ona nema znaaj ne-mjesta to ga u konanici pretpostavlja kartografski prikaz. Ona ima posredovateljsku ulogu. Naracija je sili na govor: Stani!, kazuje uma iz koje izlazi vuk. Stop! kazuje rijeka pokazujui svog krokodila. Ali taj initelj, samom injenicom to je on govor granice, stvara komunikaciju u istoj mjeri kao i odvajanje; ak i vie, postavlja on rub jedino iskazujui tko ga prelazi dolazei od drugoga. Ona ar tikulira. On je takoer prijelaz. U pripovijedanju, granica funk cionira poput neeg treega. Ona je izmeu dvoga - meupros tori, Z wischenraum, kao to kae divna i ironina Moigenstemova pjesma o ogradi (Zaun) koja se rimuje s prostorom (Raum) i s virenjem (hinduchzuschauri). To je pria o plotu od letava ( Lattenzaun): Es war einmal ein Lattenzaun mit Zwischenraum, hindurchzuschaun*

* Bijae jednom plot od letava/ s meuprostorom za virenje. (L. G.)

194

Kao tree mjesto, igra meudjelovanja i meu-pogleda, granica je poput praznine, narativni simbol razmjena i susreta. Prolazei putem, jedan je arhitekt smjesta prisvojio taj prostor izmeu da bi na njemu sagradio veliku kuu: Ein Architekt, der dieses sah, stand eines Abends plotzlich da und nahm den Zwischenraum heraus und baute draus ein grosses Haus.* Preobrazba iz praznoga u puno, i iz meuprostora u ustanov ljeno mjesto. Nastavak ide po sebi. Senatje preuzelo spomeniko zdanje - u nj se uselio Zakon - a arhitekt je pobjegao u Afri-Ameriku: Drum zog ihn der Senat auch ein. Der Architekt jedoch entfloh nach Afri-od-Ameriko ,2 2 ** Arhitektov je nagon zabetonirati ogradu, ispuniti i sagraditi prostor izmeu dvoga; to je u isti mah i njegova iluzija jer i ne znajui radi na politikom zaleivanju mjesta, a kad toga postane svjestan, nakon stoje djelo zavreno, ne preostaje mu nego da po bjegne daleko od blokova zakona. Pripovijedanje, naprotiv, svo jim priama o meudjelovanju, privilegira logiku dvosmisleno sti. Ono promee granicu u prijelaz, a rijeku u most. Pripovi jeda ono ustvari obrate i premjetanja: vrata koja se zatvaraju upravo su ona koja se otvaraju; rijeka je ono to nudi prijelaz; stablo

* Jedan arhitekt koji je to spazio,/odjednom se stvorio jedne veeri/ izvadio je meuprostor/ nainio od njega veliku kuu. ** U to se umijeao Senat,/ ali arhitekt je pobjegao/ u Afri-Ameriku. (L. G.) 195

obiljeuje etapu napredovanja koraaja; ograda je skup razmaka kroz koje promiu pogledi. Posvuda je prisutna dvosmislenost mosta: on naizmjence spaja i razdvaja otonosti. Razlikuje ih i prijeti im. Oslobaa od zatvorenosti i unitava neovisnost. Tako se, primjerice, on uplie kao sredinji i dvosmislen lik u prie o Noirmoutrinsu prije, za vrijeme i poslije gradnje mosta 1972. godine izmeu La Fossea i Fromentinea.2 3Nastavlja on dvostruki ivot u bezbrojnim uspome nama na mjesta i svakodnevnim predajama esto saetim vlastitim imenima, skrivenim paradoksima, elipsama u priama, zagonetka ma koje valja odgonetnuti: Pont-a-Mousson, Pont-Audemer, Pontcharra, Pontchateau, Pont-Croix, Pont-de-Beauvoisin, Pont-de-lArche, Pont-de-Roide, Pont-du-Diable, Ponthieu itd. S pravom most upuuje na dijaboliku na slikama gdje Hier onymus Bosch izumljuje svoje preinake prostora.2 4 Prekoraenje granice, nepotovanje zakona mjesta, on oliuje odlazak, napad na dravu, elju za osvajakom moi, ih bijeg u progonstvo, u sva kom sluaju izdaju kakva poretka. Ah u isto vrijeme uspostavlja jedno drugdje u kojemu se gubi, doputa ih prouzrouje preporod s onu stranu granice stranosti koja je bila nadzirana unutra, podaruj e ob-jektivnost (to jest izraz i pred-stavljanje) drugotnosti koja se skrivala unutar granica, na nain da preavi most i vrativi se u ograeni prostor, putnik tamo odsad nadalje pronalazi ono drugdje koje je najprije traio kad je krenuo na put i od kojega potom bjei vraajui se. Unutar granica, stranac je ve tu, kao egzotizam ih sabat pamenja, uznemirujua prisnost. Sve se dogaa kao daje i samo razgranienje bilo most koji ono unutarnje otvara prema njego vu drugome. Prijestupi? Tamo gdje zemljovid odvaja, pripovijedanje prekorauje. Dijegeza, kae se na grkome da se oznai naraciju: ona uvodi stazu (vodi) i prelazi preko (prekorauje). Prostor djelovanja koji

196

gazi sainjen je od pokreta: on je topoloki, u vezi s izoblienjima likova, a ne topiki, odreditelj mjesta. Granica tamo ograuje jedi no na dvosmislen nain. Igra dvostruku igru. ini suprotno od onoga to kazuje. Preputa mjesto strancu dok se priinja da ga izbacuje. Ili pak, kad obiljeuje zaustavljanje, ono nije stabilno, nego prije slijedi inaice susreta meu programima. Omeenja su prenosive granice i prijenosi granica, i ona su metaphorai. U naracijama koje ustrojuju prostor, omeenja izgleda igra ju ulogu grkih xoana, kipia iji se izum pripisuje dosjetljivu Dedalu: prepredeni poput njega, kipii postavljaju granice jedino premjetajui sebe (i granice). Ti su pokazivai ravnim znakovima oznaavali zavoje i kretanja prostora. Njihov djeliteljski posao tako se posve razlikuje od podjela koje ustanovljuju vrsti kolci, tapo vi ili stupovi zabijeni u zemlju koji su krojili i sastavljali raspored mjesta.2 5Oni su i prenosive granice. Narativne operacije omeivanja danas zamjenjuju nekadanje zagonetne opisivae koji su unosili pokretljivost samim inom utvrivanja, u ime razgranienja. Miche let je ve kazao: uruavajui se potkraj antike, aristokracija velikih olimpskih bogova nije nipoto u svome padu povela sa sobom mnotvo domaih bogova, puanstvo bogova koji su jo bili u vlasnitvu golemih prostora sela, uma, planina, izvora, tijesno is prepleteni sa ivotom kraja. Ti bogovi, nastanjeni u srcu hrastova, u tekuim i dubokim vodama, nisu odatle mogli biti protjerani... Gdje su oni? U pustinji, na pustopoljini, u umi? Da, ali nadasve u kui. Oni se zadravaju u najintimnijim domaim navadama.2 6 Ali takoer na naim ulicama, u naim stanovima. Moda na posljetku oni i nisu bili drugo doli budni svjedoci narativnosti i njezinaprijestupnikog oblika. Ako i promijene ime (svaka je mo toponimijska i imenujui uspostavlja svoj raspored mjesta), nita se ne oduzima toj mnogostrukoj, prodornoj, pokretnoj moi. Ona nadivljuje utjelovljenja velike povijesti koja ih odkruje i iznova krsti. Ako prijestupniko postoji samo premjetajui se, ako mu je osobitost da ne ivi na rubovima, nego u meuprostorima kodo
197

va koje izigrava i premjeta, ako mu je obiljeje povlatenost ophoda nad stanjem (dravom), onda je pripovijedanje prijestupniko. Drutvena bi se delinkvencija sastojala u doslovnom shvaanju pripovijedanja i u tome da se od njega uini naelo tjelesnog op stanka tamo gdje drutvo vie ne nudi subjektima i skupinama sim bolike izlaze i oekivanja prostora, tamo gdje vie nema druge alternative osim discipliniranog rasporeda i nezakonitog skretanja, naime jednog ili drugog oblika zatvora i uljanja. Naprotiv, pripovi jedanje je prijestupniko u priuvi, sadrano, i samo premjeteno i mjerodavno, u tradicionalnim drutvima (antikim, srednjovjekov nim itd.), sa strogo uspostavljenim poretkom, ali dovoljno savitljivim da dopusti bujanje te osporavajue pokretnosti, koja ne potuje mjesta, naizmjence razigrana i prijetea, koja se iri od mikrobnih oblika svakodnevne naracije do karnevalskih oitova nja odneko.2 7 Preostaje, naravno, uoiti koje stvarne promjene proizvodi u nekome drutvu ta prijestupna narativnost. Kako god bilo, ve moemo rei da, kad je rije o prostoru, taj prijestup poinje s upi sivanjem tijela u tekst poretka. Neproninost tijela u pokretu, koje se kree, hoda, uiva jest ono to neprestance ustrojuje neko ovdje u odnosu na neko tamo, neku bliskost u odnosu na neku stranost. Prostorno je pripovijedanje na svome najniemu stupnju go vorni jezik, naime jezini sustav koji distribuira mjesta utoliko to j e artikuliran iskaznom fokalizacijom, inom svojeg prakticiranja. To je predmet proksemike.2 8 Dostajat e ovdje, prije no to mu iznova pronaemo naznake u ustroju pamenja, podsjetiti kako se s tim fokalizirajuim iskazivanjem prostor iznova nadaje kaoprak ticirano mjesto.

198

IV. dio UPORABE JEZIKA

10. poglavlje Skripturalna ekonomija


Jedino rijei koje optjeu, prelazei od usta do usta, predaje i pjesm e, u ograenu prostoru zem lje odravaju narod na ivotu.

N. F. S. Grundtvig1

Posveta Grundtvigu, danskom pjesniku i proroku iji svi putovi vode prema ivoj rijei (det levende ord), tom Graalu oralnosti, ovlauje danas, kao to su neko inile Muze, traganje za izgublje nim i opsjedajuim glasovima u naim skripturalnim drutvima. Pokuavam uti te krhke uinke tijela u jeziku, brojne glasove, stavljene na razdaljinu pobjednikom conquistom ekonomije koja sije od modemiteta (17. i 18. stoljee) prisvojila ime pisanja. Moj je predmet usmenost, ali promijenjena rabotom Zapada tije kom triju ili etiri stoljea. Mi vie ne vjerujemo, poput Grundtviga (ili Micheleta), da se iza vrata naih gradova, u bliskoj udaljenosti sela, nalaze prostrani pjesniki i poganski panjaci na kojima se jo izgovaraju spjevovi, mitovi i vlada bujni amor folkelighedd (neprevodiva rije zbog toga to je njezina francuska istoznanica pukost, popularnost -popularite - takoer obezvrijeena naim koritenjem, i koja se prema puku odnosi analogno kao prema narodu). Ti se glasovi danas uju jedino unutar skripturalnog sustava u koji se vraaju. Oni krue, rasplesani i prolazni, na polju drugoga. Uspostavu skripturalnih naprava modeme discipline, ne odvojive od reprodukcije koja je omoguila pojavu tiskarskog stroja, pratila je dvostruka izolacija glede puka (u odnosu na

201

buroaziju) i glasa (u odnosu na pisano). Odatle uvjerenje kako daleko, predaleko od gospodarskih i upravnih moi, puk govori. Govor naizmjence zavodljiv i opasan, jedinstven, izgubljen (us prkos silovitim i kratkim prekidima), samim svojim potiskivanjem uinjen glasom puka, predmet nostalgije, nadzora i nadasve go leme kampanje koja gaje, posredstvom kole, iznova artikulirala u pisanje. Danas se on snima, normalizira na sve naine, uje posvu da, ali ve jednom ^ucrtan, dakle obraen medijima putem radija, televizije ili ploe, i oien tehnikama svog razailjanja. Tamo gdje se sam uvlai, mrmor tijela, esto postaje imitacijom onoga to je od njega producirano i reproducirano putem medija - kopija svog artefakta. Stoga je beskorisno krenuti u traganje za tim glasom koji je novija zapadna povijest u isti mah kolonizirala i mitizirala. Nema uostalom istoga glasa budui daje on uvijek odreen sustavom (obiteljskim, drutvenim itd.) i kodificiran recepcijom. ak ako glasovi svake skupine tvore jedan zvuni krajolik - sjedite zvuka - lako prepoznatljivo, narjeje - naglasak - moe se razabrati po obiljeju koje ostavlja u jeziku, poput miomirisa; ak ako se neki posebni glas razlikuje izmeu tisuu drugih time to miluje ili razdrauje sluateljevo tijelo, glazbalo dotaknuto tom nevidljivom rukom, nema unato svemu jedinstvenosti meu umovima prisut nosti kojom iskazni in pogaa jezik govorei ga. Zbog toga valja odustati od fikcije koja okuplja sve te umove pod znakom Gla sa, vlastite kulture - ili velikoga Drugog. Usmenost se umjesto toga uvlai, kao jedna od niti od kojih je satkana, u mreu - bes konanu tapiseriju - skripturalne ekonomije. Valja poeti s ralambom te ekonomije, njezine povijesne uraslosti, njezinih pravila i orua njezinih uspjeha - golemi pro gram koji u zamijeniti pukim nacrtom! - da bi se obiljeila glasovna uvlaenja u veliku knjigu naeg zakona. elio bih naprosto ocrtati povijesnu konfiguraciju to ju je u nas stvorio rascjep izmeu pisanosti i usmenosti, da bih naznaio neke njegove uinke i otkrio

202

neka sadanja premjetanja koja imaju oblik zadatka to se postav lja pred nas. Odmah bih naglasio da pozivati se na pisanost ili usmenost ne znai postaviti dva suprotstavljena pojma iju bi protuijenost mogao prevladati neki trei, ih ija bi se hijerarhizacija mogla okre nuti. Nije rije o vraanju na jednu od tih metafizikih opreka (pisanost - usmenost, jezik - rije itd.) za koje je Jacques Derrida s pravom rekao daje njihova krajnja referencija (...) opstojnost vrijednosti ih znaenja za koje se dri da prethodi njihovoj razli ci.3U misli koja ih postavlja, te antinomije postuliraju naelo jedin stvenog porijekla (utemeljujue arheologije) ih konanog pomirenja (teleoloki pojam) i, prema tome, diskurs koji podrava to referencijalno jedinstvo. Naprotiv, iako to ovom prigodom ne moemo objasniti, pretpostavljam da je mnoina prvobitna; da je razlika konstitutivna tim pojmovima; i da je jezik osuen neprekidno skri vati ustrojujui rad dijeljenja iza kakva simbolikog poretka. Sa stajalita kulturalne antropologije ne moe se uostalom zaboraviti: 1. da su te jedinice (na primjer; pismenost i usmenost) ustvari posljedica uzajamnih razlikovanja unutar uzastopnih i povi jesnih konfiguracija. Stoga, neodvojive su od svojih povijesnih odrednica i ne mogu stei status opih kategorija; 2. da se te razlike predouju kao odnos izmeu uspostavljanjajednog polja (primjerice, jezika) ih jednog sustava (primjerice, pisanja) i, s druge strane, onoga to on stvara kao svoju izvanjskost ih svoj ostatak (govor ih usmenost), to nisu dva jednaka ih uspore diva pojma ni u onome to se odnosi na njihovu koherentnost (odreenje jednoga stavlja drugoga u poloaj neodreenosti), niti u onome to se odnosi na njihovu operativnost (jedan proizvodan, prevladavajui i artikuliran stavlja drugoga u poloaj inercije, podinjenosti i neproninog otpora). Zato nije mogue pretpostaviti da bi funkcionirah homologno kad bi se znakovi obrnuli. Razlika je meu njima kvalitativna, bez zajednikog mjerila za oboje.
203

Pisanje: "m odem a mitska praksa Skripturalna praksa steklaje mitsku vrijednost tijekom etiri posljed nja stoljea preustrojujui malo-pomalo sva podruja na koja se irila zapadna poduzetnost stvaranja vlastite povijesti i na taj nain stvaranja povijesti. Pod mitom podrazumijevam fragmentirani diskurs koji se oblikuje na osnovi raznovrsnih praksi drutva i koji ih artikulira simbolino. Na modernome Zapadu tu ulogu vie ne igra preuzeti diskurs, nego hod koji je praksa: pisanje. Porijeklo vie nije ono to se pripovijeda, nego vieoblina i mrmorea proizvod nja teksta i proizvodnja drutva kao teksta. Napredak je dakle skripturalnog tipa. Na veoma razliite naine, usmenou (ili kao usmenost) odreuje se ono od ega se legitimna praksa - znan stvena, politika, kolska itd. - mora razlikovati. Oralno je ono to ne pridonosi napretku; obratno, skripturalno jest ono to se odvaja od magijskoga svijeta glasova i tradicije. Granica (i boji nica) zapadne kulture zacrtava se tim razdvajanjem. Tako bismo mogli na proeljima modemosti proitati natpise poput: Ovdje raditi znai pisati, ili, Ovdje se razumije jedino to se napie. To je unutarnji zakon onoga to se uspostavilo kao zapadno. to je onda pisanje? Pod pisanjem podrazumijevam kon kretnu djelatnost koja se odvija na nekom vlastitom prostoru, stra nici, znai to konstruirati tekst koji vlada izvanjskou od koje je prvobitno bio odvojen. Na toj elementarnoj razini, tri su odluna initelja. Ponajprije bijela stranica: vlastiti prostor omeuje sub jektu mjesto proizvoenja. S tog su mjesta istjerane dvosmislenos ti svijeta. Ono pretpostavlja povlaenje i odvojenost subjekta u odnosu na kakvo podruje djelovanja. Mjesto je ponueno djelo minoj, ali nadgledljivoj radnji. Odvajanje cijepa tradicionalni svemir, u kojemu su subjektom vladali glasovi svijeta. Neovisna se povrina podastire oku subjekta koji si na taj nain stvara polje vlastita djelovanja. Kartezijanski potez izdvajanja koji, zajedno s mjestom pisanja, uspostavlja vladavinu (i odvojenost) subjekta nad

204

objektom . Pred svojom bijelom stranicom svakoje dijete ve stav

ljeno u poloaj industrijalca, urbanista ili kartezijanskog mislioca - poloaj s kojega mu valja upravljati vlastitim i od drugih razlii tim prostorom, gdje e provesti u djelo vlastitu volju. Potom se na tom mjestu gradi tekst. Jezini se dijelovi ili graa obrauju (tvorniki obrauju, mogli bismo kazati) na tom prostoru sukladno objanjivim metodama i tako da proizvode poredak. Niz artikuliranih radnji (gestualnih ili mentalnih) - jer je pisanje doslovce to - ostavlja na stranici trag putanja koje crtaju rijei, reenice i naposljetku sustav. Drugim rijeima, na bijeloj stranici putujua, napredujua i propisana praksa - koraanje stvara artefakt drukijega svijeta, ne vie preuzetog nego proiz vedenog. Obrazac se proizvodnog uma upisuje na ne-mjestu pa pira. U mnogim svojim oblicima, taj tekst sagraen na vlastitu pro stom temeljna je sveopa utopija modernoga Zapada. Trei initelj, ta gradnja nije samo igra. Dakako, u svim je drutvima igra kazalite u kojemu se prikazuje ustroj praksi, ali uvjet njezina postojanja jest da bude odvojena od djelatnih drutvenih praksi. Naprotiv, smisao skripturalne igre, proizvod nje sustava, prostora formalizacije jest u tome da upuuje na stvar nost od koje je bila odvojena u namjeri da je promijeni. Ona tei drutvenoj djelotvornosti. Radi na svojoj izvanjskosti. Laboratorij pisanja ima strateku ulogu: bilo da se obavijest preuzeta iz tradici je ili izvana u njoj nae prikupljena, razvrstana, uklopljena u su stav i na taj nain preobraena, bilo da razraena pravila i obrasci na tom izdvojenom mjestu omogue djelovanje na okolinu i njezi nu preobrazbu. Otok stranice mjestoje prijelaza na kojemu se odvija industrijski obrat: to u nj ulazi je neto zaprimljeno, to izlazi je proizvod. Stvari koje u nj ulaze pokazatelji su pasivnosti sub jekta u odnosu na tradiciju: one koje izlaze, obiljeja su njegove moi da proizvodi predmete. Tako skripturalni zahvat preobraava ili uva unutra ono to prima izvana i stvara u toj unutarnjosti oma za prisvajanje izvanjskoga prostora. On uskladiuje to odabere i stvara sredstva za svoje irenje. Kombinirajui mo da akumulira
205

prolost i da svojim modelima prilagodi drugost svijeta, on je kapi talist i osvaja. Znanstveni laboratorij i industrija (koju Marx tono odreuje kao knjigu znanosti),4 slijede istu shemu. Tako je i s modernim gradom: to je ogranieni prostor na kojemu se ostvaruje volja da se prikupi i uskladiti neko izvanjsko stanovnitvo i volja da se selo prilagodi urbanim obrascima. ak i sama revolucija, ta modema ideja, predstavlja skripturalni projekt na razini cijeloga drutva koje se eli uspostaviti poput bijele stranice u odnosu na prolost, pisati samo sebe (to jest proizvesti se kao vlastiti sustav) ipreraditi povijest sukladno obrascu onoga to proizvodi (to e biti napredak). Da bi se taj projekt ostvario, potrebno je jedino da elja proiri taj skripturalni zahvat na ekonomska, administrativna ili politika polja. Danas, obratom koji naznauje prekoraivanje praga u tom razvoju, skripturalni se sustav sam kree naprijed (auto-mobile): on postaje samo-pokretaki i tehnokratski; on preobraava pojedince koji su nad njim imali vlast u opsluitelje pisaeg stroja koji im izdaje naredbe i koristi se njima. Informatiko drutvo. Nije dakle bez razloga to je tijekom tri stoljea nauiti pisati znailo inicijaciju par excellence u kapitalistiko i pobjedniko drutvo. To je njegova temeljna inicijacijskapraksa. Trebale su se pojaviti zabrinjavajue posljedice tako velebnog zamaha da bismo poeli sumnjati u obrazovanost modernog djeteta na osnovi skripturalne prakse. Navest u tek jedan primjer te pisane prakse zbog njegove mitske vrijednosti. To je jedan od rijetkih mitova koje je uspjelo iznjedriti moderno zapadno drutvo (ustvari, ono je praksama odmi jenilo mitove tradicionalnih drutava): Robinson Crusoe Daniela Defoa. Roman kombinira tri elementa o kojima je bilo rijei: otok koji izdvaja jedno vlastito mjesto, proizvodnja sustava predmeta od strane subjekta gospodara i preobrazba prirodnoga svijeta. To je roman o pisanju. Uostalom, Defoeov se Robinson opredjeljuje za kapitalistiki i pobjedniki posao pisanja o svom otoku kada

206

donosi odluku da pie dnevnik, da na taj nain osigura prostor na kojemu je on gospodar vremena i stvari i da tako, zajedno s bije lom stranicom, uspostavi prvi otok na kome e provoditi svoju volju. Ne udi stoje, poevi od Rousseaua, koji je elio da njegov Emil ita samo tu knjigu, Robinson u isti mah postao lik koji se pre poruivao modernim odgojiteljima buduih tehniara bez glasa i bio san djece eljne stvoriti svijet bez oca. Analizirajui to pisanje, modemu mitsku praksu, nipoto ne nijeem to to mu svi mi dugujemo, posebice mi, vie ili manje pisari, dakle djeca, profesionalci i korisnici pisanja u drutvu koje iz njega izvlai svoju snagu. ak bih elio naznaiti jo dva njego va vida koji e pojasniti podrijetlo te snage. Oni su sastavnim dije lom mog predmeta, budui da se tiu odnosa izmeu pisanja i gu bitka identificirajueg Govora i, s druge strane, rije je o novom pristupu jeziku od strane govornog subjekta. Nije mogue precijeniti vanost temeljnog odnosa Zapada naspram onoga to se tijekom stoljea smatralo Pismom par excel lence, prema Bibliji. Pojednostavnimo li povijest (ja konstruiram artefakt znajui da se o modelu ne sudi na temelju dokaza kojima se moe potkrijepiti, nego na osnovi uinaka koje je proizveo u tumaenju), moe se rei daje prije nastupanja modernoga doba, dakle do 16.-17. stoljea, to Sveto Pismo govorilo. Posveeni je tekst glas, on pouava (prvo znaenje rijei documentum), on je proizaao iz Boje elje za kazivanjem koja oekuje od itatelja (zapravo, sluatelja) neku elju za sluanjem o kojoj ovisi pris tup istini. Meutim, s razloga koje smo ralanili na drugome mjes tu, modemosf se oblikuje otkrivajui malo-pomalo da se ta Rije vie ne uje, da se izmijenila preko iskrivljavanja teksta i povijes nih mijena. Vie ga ne moemo uti, istina vie ne ovisi o pozor nosti onoga kome je upuena, jer se priklonila velikoj poistovjeujuoj poruci. Ona e biti posljedica rada - povijesnoga, kritikoga, ekonomskoga. Proizlazi ona iz htijenja da se ini. Danas izmije njeni ili ugaeni glas, ponajprije je veliki kozmoloki Govor, za koji primjeujemo da vie ne dopire do nas: on ne premouje
207

razdaljinu vijekova. Nestala su mjesta koja je utemeljio jedan go vor, izgubili su se identiteti za koje se vjerovalo da nam ih podaruje govor. Rad alovanja. Nadalje, identitet ovisi o proizvodnji, bes konanom hodanju (ili o odvajanju i rezu) koje taj gubitak ini nunim. Bie se mjeri prema djelu. U pisanju time postupno nastupa pomutnja. Malo-pomalo, namee se neko drugo pismo u znanstvenim, obrazovnim ili politikim oblicima: ono vie nije to to govori, nego ono to proiz vodi. Jo povezano s onim to nestaje, zadueno spram onoga to se udaljuje poput prolosti, ah ostaje porijeklom, to novo pisanje mora biti praksa, beskonana proizvodnja identiteta podranajedino djelovanjem, odmicanjem koje uvijek ovisi o onome to drago nudi njegovu napredovanju u mjeri u kojoj mu vlastiti glas kranske kulture postaje njegovim dragim i gdje se sadanjost koju mu je podario oznaitelj (a to je sama definicija glasa) promee u prolost. Skripturalna kapitalistika pobjeda oituje se u tom gubitku i u divovskome napora modernih drutava da se iznova odrede bez toga glasa. Revolucionarni zadatak samo je njegova najznaajnija posljedica. On je neodvojiv od poruke koja je sve dosad uvijek oznaavala kraj dragih civilizacija (nijedna od njih nije nadivjela smrt svojih bogova): Nai bogovi vie ne govore - Bog je mrtav. Usporedo s pisanjem, izmijenio se i odnos prema jeziku. Jedno ne ide bez dragoga, ah treba naznaiti i taj dragi aspekt da bi se shvatio oblik u kojemu se danas iznova pojavljuje govor. O tome nam moe poneto navijestiti jedna draga povijesna preica. Obrat modemosti obiljeilo je najprije u 17. stoljeu obezvreenje iska za i usredotoenost na iskazivanje. Kad je govornik postao izvjestan (Bog govori u svijetu), pozornost se usmjerila na odgonetavanje njegovih iskaza, tajni svijeta. Ali kad se ta izvjesnost poela pre klapati s politikim i vjerskim ustanovama koje su joj bile jam stvom, postavilo se pitanje mogunosti iznalaenja zamjena tom jedinom govorniku: Tko e govoriti? I kome? Nestanak Prvog go vornika stvara problem komunikacije, naime, jezika koji treba biti nainjen, a ne samo razabrati i razumljen. U oceanu postupno
208

rasprenoga govora, u svijetu bez ograda i neukotvljenu (postaje sumnjivim i uskoro nevjerojatnim da bi ga jedan Jedini subjekt mogao prisvojiti kako bi ga naveo na govorenje), svaki posebni diskurs potvruje izbivanje mjesta koje je u prolosti ustroj koz mosa dodijelio pojedincu, i prema tome mogunost da on vlastitim nainom obrade nekog polja govorenja izdvoji svoje mjesto. Dru gim rijeima, pojedinac se raa kao subjekt upravo zato to gubi svoje mjesto. Mjesto koje mu je neko odreivao kozmoloki je zik, koji se razumijevao kao poziv i smjetanje u poredak svi jeta, postaje nita, nekom vrstom praznine koja tjera subjekt da ovlada nekim prostorom, da sam postane proizvoaem pisanja. Uslijed te izdvojenosti subjekta, jezik se objektivizira, posta jui poljem koje valja raskriti prije negoli odgonetnuti, neureenom prirodom koju valja obraditi. Prevladavajua ideologija promee se u tehniku, a temeljni joj je program initi jezik, a ne vie itati ga. I sam jezik treba biti proizveden, napisan. Konstruirati zna nost i konstruirati jezik za Condillaca je isti posao, jednako kao to su ljudi 1790. godine eljeli skovati i nametnuti nacionalni fran cuski jezik.5To podrazumijeva stavljanje na odmak ivljenog tije la (tradicionalnog i individualnog), pa onda i svega to je u narodu ostalo vezano uza zemlju, mjesto, uz usmenost i neverbalne za dae. Vladanje jezikom jami i izdvaja novu snagu graanstva, onu da se stvara povijest i proizvodi jezike. Ta mo, bitno skripturalna, ne osporava samo povlasticu roenja, naime onu plem stva nego odreuje kod drutveno-gospodarske promidbe i vlada, nadzire ili selekcionira, sukladno svojim pravilima, sve one koji nisu ovladali tim jezikom. Pisanje postaje naelom drutvene hijerarhizacije koja je juer povlaivala buruja, a danas tehnokra ta. Ono djeluje poput obrazovnog zakona koji uvodi vladajua kla sa kadra uiniti jezik (retoriki ili matematiki) svojim sredstvom proizvodnje. I ovdje Robinson pojanjuje stanje: subjekt je pisanja gospodar, dok je Petko radnik koji raspolae drukijim oruem od jezika.

209

Upisivanje zakona u tijelo Ta povijesna promjena ne preobraava svekolika organizaciju koja ustrojuje neko drutvo preko pisanja. Ona zainje njezino novo koritenje. Na djelu je novi nain uporabe. Drukije funkcionira nje. Valja joj dakle pridodati i rad, gotovo od pamtivijeka, kojim se tijelo (drutveno i/ili pojedinano) nastoji podvesti pod zakon pisa nja. Taj je rad prethodio povijesnom obliku to ga je poprimilo pisanje u modernome dobu. On e ga nadivjeti. On se u nj usadio i odreuje ga kao trajna arheologija kojoj ne znamo koje ime i poloaj nadjenuti. Ono to je pritom na djelu tie se odnosa prava prema tijelu - tijelu koje je i samo odreeno, razgranieno, artiku lirano onime to ga ispisuje. Nema pravosua koje se ne upisuje na tijelima. Ono ima vlast nad tijelom. I sama ideja o nekom pojedincu kojega se moe izdvojiti iz skupine nuno, za krivino pravo, pretpostavlja tijelo koje se obiljeuje kaznom, a za brano pravo, tijelo koje je obiljeeno cijenom pri razmjeni meu zajednicama. Od roenja do pogreba, pravo se laa tijela da bi od njih ispisalo svoj tekst. Za svaku vrstu inicijacije (obredne, kolske itd.), ono ih preobraava u ploice s ispisanim zakonima, u ive slike propisa i obiaja, u glumce ka zalita koje je ustrojio jedan drutveni sloj. Prema Kantu i Hegelu, ak i nema pravnog poretka bez smrtne kazne, naime bez toga da, u ekstremnim sluajevima, tijelo svojim unitenjem ne potpie apsolut slova i propisa. Sporna tvrdnja. Ah, kako god bilo, ostaje da se zakon neprestance ispisuje na tijelu. On se urezuje na perga mente nainjene od koe podanika. On ih artikulira u pravni kor pus. ini od njih svoju knjigu. Ta ispisivanja obavljaju dvije su kladne radnje: preko njih se iva bia stavljaju u tekst, premet nuta u oznaitelje propisa (na djeluje intekstuacija) i, s druge strane, razlog ili Logos nekog drutva postaje utjelovljenim (to je inkar nacija). O tome pripovijeda cijela jedna tradicija: koa sluge je per gament po kojemu pie ruka gospodara. Tako rob Dromio kazuje

210

svome gospodaru Antifolu iz Efeza u The Comedy o f Errors (Ko mediji zabuna): I f the skin were parchment and the blows you gave were ink*...6 Shakespeare je na taj nain, gestom koja preinauje kou naznaio prvo mjesto pisanja i odnos vlasti to je zakon ob nosi nad svojim podanikom. Svaka vlast, ukljuujui i onu prava, najprije ostavlja trag na leima podanika. Znanje postupa jednako. Tako se zapadna etnoloka znanost upisuje na prostoru koji joj podaruje tijelo drugoga. Moglo bi se dakle pretpostaviti da su per gament i papiri odmijenili nau kou i da su, nadomjetajui je za sretnih razdoblja, stvorili oko nje neki zatitniki brisani prostor. Knjige su tek preobrazbe tijela. Ah, u vremenima krize, papir nije dostatan zakonu i on se iznova upisuje na tijelu. Tiskani tekst upu uje na sve to se otiskuje na naemu tijelu kao znak (nainjen uarenim eljezom) Imena i Zakona, to u konanici nanosi bol i/ili uitak da bi od tijela napravio simbol Drugoga, neto reeno, pozvano, imenovano. Pozornica knjige predstavlja drutveno i lju bavno iskustvo, kao ispis onoga to se ne moe identificirati: Moje tijelo e nadalje biti tek graf koji ti na njemu ispisuje, oznaitelj neodgonetljiv svima drugima osim tebe. Ali, tko si ti, Zakone koji mijenja tijela u svoj znak? Patnju da se bude ispisan zakonom grupe zaudno prati neka vrsta uitka, da se bude prepoznat (ah nije znano od ega), da postanemo utvrdljivom i iitljivom rijeju u jeziku drutva, da se prometnemo u ulomak anonimna teksta, da budemo upisani u simboliki poredak bez vlasnika i autora. Svaka tiskovina ponavlja to dvosmisleno iskustvo tijela ispisana zakonom drugoga. Ovisno o sluaju, on je njegova daleka i istroena meta morfoza koja vie ne djeluje na utjelovljeno pisanje, ih je pak ivo pamenje tog iskustva kad itanje dodiruje na tijelu oiljke nepo znatog teksta koji su na njemu ve dugo otisnuti.7 Da bi se zakon ispisao na tijelima, potreban je ureaj koja e posredovati njihov odnos. Od orua za zasijecanje u kou, teto viranja i primitivne inicijacije do onih pravosua, alatke rade na
* kad bi koa bila pergament a modrice koje si mi nanio tinta... 211

tijelu. Juer su to bili no od kremena ili igla. Danas, naprave od policijske palice do lisica ili pregrade za optuenog u sudnici. Ta orua ine niz predmeta koji slue da se upie sila zakona u njego va podanika, da ga se tetovira kako bi postao pokazateljem poretka i bio kopija koja ini propis itljivim. Taj niz postie dvostruki cilj: on obrubljuje pravo (naoruava ga) i cilja na tijelo (da ga obiljei). Ofenzivna granica koja organizira drutveni prostor: ona odvaja tekst i tijelo, ali ih i povezuje, doputajui poteze koji e od modela to ga je reproduciralo i ostvarilo tijelo uiniti tekstualnu fikciju. Taj arsenal orua za pisanje moe se izdvojiti. On se uva kao zaliha u skladitima ili u muzejima. Moe se prikupiti prije ih poslije uporabe. On ostaje tamo, ekajui ih poivajui. Ti se tvrdi predmeti mogu koristiti na tijelima koja su jo daleka, nepoznata, a mogu se iznova upotrijebiti u slubi drukijih zakona od onih koji su doveh do njihove primjene. Ti predmeti nainjeni za stezanje, uspravljanje, rezanje, otvaranje ih zatvaranje tijela izloeni su u razliitim fantastinim vitrinama: blistavi elik ih eljezo, tvrdo drvo, stroge i apstraktne brojke naslagane poput tiskarskih slova, izvijene ili ravne alatke, koje obavijaju ih gnjee ocrtavajui pokrete njima nadreenog pravosua i ve melju dijelove tijela to ih valja igosati, ah jo nisu prisutna. Izmeu zakona koji se mijenjaju i ivih ljudi koji prolaze, galerije nepominih orua obiljeuju pro stor, tvorei mree i razgranute obrasce, s jedne strane podsjea jui na simboliko tijelo, a s druge na tjelesna bia. Kako god bio raspren (poput koica kostura), taj arsenal obiljeuje u istokanom odnose izmeu propisa i jednako pokretnih tijela. U rastavljenim dijelovima, to je stroj za pisanje Zakona - mehaniki sustav drutvenog ralanjivanja. O d je d n o g do drugoga tijela Ta mainerija preobraava pojedinana tijela u drutveno tijelo. Ona pomou tih tijela proizvodi tekst zakona. Druga je mainerija

212

sustie, naporedna s prvom, ali medicinskog ili kirurkoga tipa, a ne vie pravosudnog. Ona slui individualnoj, a ne kolektivnoj terapeutici. Tijelo koje ona obrauje razlikuje se od skupine. Nakon stoje dugo bilo tek ud - ruka, noga ili glava - drutvene jedinice, ili pak mjesto krianja kozmikih snaga ili duhova, postupno se izdvojilo kao totalitet, s vlastitim bolestima, ravnoteama, skreta njima i anomalijama. Bila je potrebna duga povijest, od 15. do 18. stoljea, da to pojedinano tijelo postane izdvojeno na nain na koji izdvajamo neko tijelo u kemiji ih u mikrofizici, da bi posta lo temeljnom jedinicom drutva, nakon prijelaznog razdoblja u kojem se nadavalo poput minijature politikoga ih nebeskog po retka- mikrokozmos.8Promjena drutveno-kulturalnih postavki nastupa kad referentna jedinica postupno prestaje biti drutvenim tijelom da bi postala pojedinanim tijelom i kada vladavinu pravo sudne politike pone odmjenjivati vladavina medicinske politike, one predstavljanja, upravljanja i dobrobiti pojedinaca. Pojedinano i medicinsko izdvajanje ograuje vlastiti tje lesni prostor u kojemu se treba ralaniti kombinatorika initelja i zakon njihove razmjene. Od 17. do 18. stoljea, medicinu op sjeda ideja o fizici tijela u pokretu u pojedinanom tijelu,9 prije no to je taj znanstveni model u 19. stoljeu odmijenila termodinamika i kemijska referencija. San o mehanici razliitih elemenata koje povezuju nagoni, pritisci, promjene ravnotee i manevri svake vrste. Opera tijela: sloena naprava pumpi, mjehova, filtera, po luga ih tekuina koje kolaju i u kojima se organi nadopunjuju.1 0 Utvrivanje dijelova i njihovih igara omoguuje da se oni koji se istroe ih pokvare nadomjeste umjetnim dijelovima, i ak da se stvore automatska tijela. Tijelo se popravlja. Ono se obuava. Ono se ak i proizvodi. Tako buja arsenal ortopedskih pomagala i alatki za interveniranje u mjeri u kojoj nadalje moemo rastaviti i po praviti, prerezati, nadomjestiti, izvaditi, dodati, ispraviti ih ponovno uspraviti. Mrea tih orua postaje sve sloenija i ira. I danas se ona zadrala na svome mjestu, usprkos prelasku na kemijsku medicinu i na kibemetike modele. Tisue osjetljivih poehenih
213

ica podeava se bezbrojnim mogunostima to ih prua meha nizacija tijela. Ah, je li njihovo bujanje promijenilo njihovo funkcioniranje? Promijenivi servis, preavi od primjene prava na onu kirurke i ortopedske medicine, ustroj alatki zadrava svoju ulogu da obiljei ih potvrdi tijela u ime zakona. Ako se tekstualni korpus (znanstveni, ideoloki i mitoloki) preobrazi, ako tijela postanu neovisna u odno su na svemir i poprime oblije mehanikih montaa, zadatak oito vanja prvoga nad drugima ostaje, besumnje, pretjeran s obzirom na mnotvo moguih intervencija, ah uvijek odreen upisivanjem teksta na tijelo, utjelovljenjem kakva znanja. Stabilnost instrumenta cije. udesna funkcionalna inercija tih orua unato svemu kadrih odrezati, stegnuti, oblikovati beskrajna tkiva podastrta stvaranju koje od njih ini tijela u drutvu. ini se da se kroz te predmete od elika i nikla naznauje neka nunost (sudbina?): ona koja pomou eljeza uvodi zakon u tkivo i ovlauje ili prepoznaje kao tijelo u nekoj kulturi tek tkivo ispisano alatkom. ak i kad medicinska ideologija postupno doivi svoj obrat na poetku 19. stoljea, kada terapeutiku uklanjanja (zlo je viak - neto previe ih suvino - koji treba ukloniti iz tijela, bilo putanjem krvi ili ienjem itd.) uglavnom odmjenjuje terapeutika dodavanja (zlo je nedostatak, teta, koju treba nadoknaditi lijekovima, podupiraima itd.), ustroj sluenja oruem nastavlja obavljati svoju ulogu pisanja na tijelu novoga teksta drutvenoga znanja na mjestu staroga, jednako kao to reetka u Kafkinoj Kanjenikoj koloniji ostaje ista, ak iako se moe promijeniti nor mativni spis koji ona ucrtava u tijelo kanjenika. Besumnje, mitski Kafkin stroj dobiva tijekom godina manje nasilne oblike - a moda je i manje sposoban proizvesti krajnji bljesak uitka to gaje svjedok Kolonije uoavao u pogledu samrtnika ranjenih pisanjem Drugoga. Ralamba sustava omoguuje nam barem da odredimo inaice i radne reime koji od tijela ini

214

gravuru teksta i da postavimo pitanje o oku kojemu je namijenjeno to pismo neitko njegovim nosiocima. Ureaji utjelovljenja Iz pokreta koji je u 17. stoljeu puritanske reformatore, jednako kao i pravnike, uputio na znanje lijenika s pravom nazvanih Phy sicians," proizala je velika ambicija: ona se sastoji u obnavljanju povijesti na osnovi nekog teksta. Mit reformacije sadran je u uvjere nju daje Sveto pismo, usred iskvarena stoljea i dekadentne Crkve, kadro podariti model na osnovi kojega je mogue re-formirati i jedno i drugo. Povratak izvorima, ne samo onima kranskoga Zapada nego i onima svijeta, radi geneze koja bi podarila Logosu tijelo i utjelovila ga tako da on iznova, ali drukije postane krv i meso. Inaice toga mita nalaze se posvuda, u tom vremenu rene sansi, s uvjerenjem, naizmjence utopijskim, filozofijskim, znan stvenim, politikim ili religijskim, da neki Razum mora moi us postaviti ili obnoviti svijet te da vie nije rije o tome da se iita tajne kakva poretka ili kakva skrivenog Tvorca, nego da se proiz vede neki poredak koji bi se upisao na tijelu divljega ili obesprav ljenog drutva. Pisanje stjee pravo nad povijeu kako bije uzvisilo, podrilo ili obuilo.1 2Ono postaje mo u rukama graanstva koje instrumentalnost pisma pretpostavlja povlastici roenja, uz pret postavku da je dani svijet razborit. Postaje ono znanou i poli tikom, s uvjerenjem, uskoro pretvorenim u prosvjetiteljski ili revo lucionarni postulat, prema kojemu teorija mora preobraziti prirodu upisavi se u nju. Ono postaje silovitim, prekrajajui i kreui ira cionalnosti praznovjernih naroda ili podruja sklonih vradbinama. Tu artikulaciju teksta na tijelu preko pisanja predstavlja tiskarski stroj. Miljeni poredak - pojmljeni tekst - proizvodi se u tijela - knjige - koje ga ponavljaju tvorei plonike i putove, mree racionalnosti preko nekoherentnosti svijeta. Taj e se proces umnogostruiti. On je tek metafora pomnije razraenih tehnika koje e preobraziti i sama iva bia u otiske poretka. Ali temeljna namisao ve je prisutna u tom logosu koji se poistovjeuje s knjigama za
215

koje stoljee prosvjetiteljstva pretpostavlja da e obnoviti povijest. Njezin bi simbol takoer mogli biti ustavi koji se umnoavaju od 18. do 19. stoljea: oni tekstu podamju status primjenjivosti na javna ili privatna tijela, definiraju ih i na taj nain postaju djelotvorni. Ta velika mitska i reformatorska strast djeluje na osnovi tri ju pojmova koji je odreuju: s jedne strane, model ili fikcija, naime tekst; s druge, instrumenti njegove primjene ili pisanja, naime orua; napokon, graa koja je u isti mah podloga i utjelovljenje modela, naime priroda, a u osnovi meso koje pisanje promee u tijelo. Tenja je, naime, pomou orua prilagoditi tijelo tome kako ga odreuje drutveni diskurs. Ona polazi od normativne namisli koju promie kod gospodarskih razmjena ih pak od inaica toga koda predstavljenih priama iz zajednike zalihe predaja ih tvore vinama znanja. Na poetku, postoji fikcija odreena simbolikim sustavom koji djeluje kao zakon, dakle prikazba (kazalite) ih baj ka (izrijek) tijela. To jest tijela koje je postavljeno kao oznaitelj (termin) nekog ugovora. Ta diskurzivna slika mora oblikovati jed nu nepoznatu zbilju, neko oznaenu kao meso. Od fikcije do nepoznatog koje e mu podariti tijelo, prijelaz se obavlja preko instrumenata koji umnoavaju i uraznohuju nepredvidljive otpore tijela koje treba (su)obhiti. Potrebna je beskonana fragmentacija aparature da bi se podesih i primijenili svaki od tih iskaza i/ih znanja tijela, izjednaujuih obrazaca, na neproninu tjelesnu stvarnost iji sloeni ustroj, u mjeri u kojoj dolazi do intervencija, razotkriva svoje opiranje. Izmeu orua i mesa na djeluje dakle igra koja se, s jedne strane, prevodi promjenom u fikciji (ispravak znanja), a s druge krikom, neiskazivom i nezamislivom boh tjelesne razlike. Proizvodi zanatstva, potom industrije, orua se ire oko sli ka kojima slue i koje su prazna sredita, puki oznaitelji drutvene komunikacije, nita - i oni ustvari predstavljaju zakrivljena zna nja, otre vijuge, probojne zaokrete koje iziskuje i proizvodi prodiranje u labirintno tijelo. Na taj nain, orua postaju metalni vokabular spoznaja to ih dopremaju s tih putovanja. Zamke eks
216

perimentalnog znanja kojim je ovladala bol tijela same se od sebe mijenjaju u gravure i zemljovide tih osvajanja. Oduzeto ili prido dano, rastavljeno ili iznova sastavljeno, meso pripovijeda o pot hvatima svih tih orua, tih nepotkupljivih junaka. Za trajanja ivo ta ili mode, ono ilustrira radnje orua. Ono je njihova pokretna i prolazna ljudska pripovijest. Ah naprave imaju instrumentalnu vrijednost jedino i isklju ivo ako se pretpostavi neka priroda izvanjska modelu, ako se neka graa razlikuje od radnji koje informiraju i reformiraju. Tom je pisanju nuna izvanjskost. Ako ne postoji razdvojenost izmeu teksta koji treba upisati i tijela koje e o tome pripovijedati, sustav ne funkcionira. A tu razliku uspostavljaju orua. Ona ustanovljuju rez bez kojega bi sve postalo raspreno pisanje, beskonana kombinatorika fikcija i simulakra, ili pak, naprotiv, kontinuitet pri rodnih sila, libidinalnih nagona i nagonskih izljeva. Operatori pisa nja, orua u isti su mah njegovi branitelji. Ona tite povlatenost koja pisanje omeuje i razlikuje ga od tijela koje valja obuiti. Nji hove mree odravaju, naspram tekstualnog upornog nastojanja iji su oni izvritelji, ontoloko polje referencije - nekakvu zbilju -koju uobliuju. Ah, ta se ograda polako uruava. Instrumenti malo-pomalo poputaju, oslabljeni i odroeni, gotovo anakronini u su vremenu poretku u kojemu pisanje i mainerija, napokon pois tovjeeni, i sami postaju neizvjesnim modalizacijama programatskih matrica obiljeenih genetskim kodom,1 3 i u kojemu od tje lesne stvarnosti, juer podreene pisanju, postoji jo moda jedi no krik - boh ili zadovoljstva - nesuvisli glas u beskonanoj kombinatorici simulacija. Ustvari, izgubivi svoju (mitsku) sposobnost organizacije mislivoga, trojni sustav teksta, orua i tijela ostaje u pozadini. On preivljava, iako nedopustiv u oima kibemetike znanstvenosti. Djelomian i razmrvljen, nagomilava se on na mnoge druge. Nikad epistemoloke konfiguracije ne nadomjeta pojava novih poreda ka, one se slau u slojeve da bi oblikovale podlogu sadanjosti. Posvuda ima ostataka i depova instrumentalnog sustava, poput
217

umanjene mirovine vojnika Carstva, koji, nakon to su simbolizirali poredak i carsku conquistu, i nadalje u razdoblju Restauracije us postavljaju mree i jezgre diljem Francuske. Orua zadobivaju sta tus folklora. To, meutim, ne prijei da i dalje predstavljaju umi rovljenu vojsku Carstva koje je pokopala mehanizacija. Ta popu lacija instrumenata dvoumi se izmeu poloaja dinih ruevina i snanoga svakodnevnog djelovanja. Tvore oni neku meuklasu predmeta ve poslanih u mirovinu (to je muzej) i jo djelatnih (to je njihova djelotvornost u mnotvu drugorazrednih zanimanja).1 4 Tu mravlju rabotu susreemo na mnogim podrujima, od javnih zahoda do najminkerskijih laboratorija, od butika do operacijskih dvorana. Djeca drugoga doba, kolaju oni unato svemu usred naega doba, gadeti ili skalpeli, izvjestitelji tijela. M ainerija predstavljanja Dvije glavne operacije obiljeuju njihova uplitanja. Jedna ponajprije eli oduzeti tijelu element koji je suvian, bolestan ih neestetian, ih mu, u drugom sluaju, dodati ono to mu nedostaje. Pritom se orua razlikuju ovisno o operaciji koju obavljaju: odrezati, iupa ti, izluiti, oduzeti itd., ili pak umetnuti, postaviti, zalijepiti, pokri ti, sastaviti, saiti, artikulirati itd. - da i ne govorimo o onima koja nadomjetaju nedostajue ih pokvarene organe, srani zalisci i regu latori, protetike spone, klinovi usaeni u bedrenu kost, nadomjestci kostiju itd. Izvana i iznutra oni ispravljaju kakav viak ih manjak, ah u odnosu na to? Kao kad je rije o depilaciji nogu ih bojenju trepavi ca, rezanju ili presaivanju kose, ta odstranjujua ih dodavaka djelatnost upuuje na neki kod. Ona odrava tijela u nekoj normi. U tom smislu, i sama odjea moe se smatrati oruem zahvaljujui kojemu neki drutveni zakon osigurava svoja tijela i udove, uprav lja njima i obuava ih promjenama mode, shno kao u vojnim manevrima. Automobil, poput korzeta, takoer ih titi i prilagou je nekom modelu tjelesnog postava. On je ortopedski i ortoprak-

218

tikd instrument. Namirnice koje je probrala predaja i prodaju se na tritu nekog drutva takoer oblikuju tijela hranei ih; one im nameu odreen oblik, tonus koji ima vrijednost osobne iskaznice. Naoale, cigarete, cipele itd., prerauju na svoj nain tjelesni por tret... Gdjeje granica mainerije kojom se drutvo predstavlja preko ljudi i ini od njih svoju predstavu? Gdje prestaje djelovati disci plinarni aparat1 5 koji premjeta i ispravlja, dodaje ili oduzima tim tijelima podlonim instrumentalizaciji tolikih zakona? Istini za volju, ona postaju tijelima tek svojom prilagodbom tim kodovima. Jer gdje i kada bi postojalo tijelo na kojemu orua drutvene sim bolike nisu nikad neto ispisala, preradila, kultivirala, identificira la? Moda, na krajnjoj granici tih neumornih upisivanja, ili proupljujui ih razmacima, preostaje samo krik: on izmie, on im iz mie. Od prvoga do posljednjeg krika, s njime prodire neto drugo, to bi bilo razlika tijela, naizmjence nemuto i neodgojeno, to je nepodnoljivo u djeteta, opsjednutog, luaka ili bolesnika - kakav propust u ponaanju, poput vritanja bebe u filmu Jeanne Dielman ili ono potkonzula u India Songu* Ta prvotna operacija oduzimanja ili dodavanja tek je, pre ma tome, zakljuak one druge, openitije, ona se sastoji u uenju tijela da izgovori kod. Kao to smo vidjeli, taj posao ostvaruje neki drutveni jezik (u engleskom znaenju rijei), podaruje mu djelotvornost. Teak je zadatak mehanizirati tijelo kako bi bilo kadro sricati poredak.1 6Liberalna ekonomija jednako je djelotvor na kao i totalitarizam za provedbu te artikulacije zakona pomou tijela. Jedino to se ona slui drugim metodama. Umjesto da zgazi skupine ne bi li im eljezom utisnula jedini ig vlasti, ona ih najpri je atomizira i umnoava im tijesne mree razmjene koje prilagouju individualne jedinice propisima (i modama) drutveno-gospodarskih i kulturalnih ugovora. Ujednom i u drugom sluaju postavlja se pitanje kako joj to uspijeva. Koja nas elja ili koja potreba na vode da od svojih tijela inimo znamenje identificirajueg zako
* Filmovi Chantal Ackerman i Marguerite Duras. (L. G.) 219

na? Pretpostavke koje odgovaraju na to pitanje pokazuju na drugi nain snagu veza to ih orua zasnivaju izmeu nae nemute nara vi i drutvene diskuizivnosti. Vjerodostojnostje diskursa ono to najprije pokree vjernike. Ona proizvodi praktiare. Uiniti da se vjeruje znai uiniti da se bude. Ali udnim krunim odvijanjem stvari, sposobnost da se nekoga navede na djelovanje - da ispisuje i mehanizira tijela upravo je ono to raa vjerovanje. Budui da je zakon ve primi jenjen sa i na tijelima, daje utjelovljen u tjelesnim praksama, on stjee vjerodostojnost te se moe povjerovati da govori u ime stvar noga. Postaje on vrijedan povjerenja kada kazuje: Taj vam tekst diktira sama Stvarnost. Vjerujemo u ono za to pretpostavljamo da je stvarno, ah to je stvarno u slubi diskursa, vjerovanjem koje mu podaruje tijelo to gaje ispisao zakon. Zakonu stalno treba predujam tijela, kapital utjelovljenja, da bi se u nj vjerovalo i da bi se mogao provoditi. On se dakle upisuje zbog onoga to je ve upisano: svjedoci, muenici ih primjeri ine ga vjerodostojnim u drugih ljudi. Na taj se nain on namee subjektu zakona: Stari su ga primjenjivah, ih: Drugi su u nj vjerovali i sukladno njemu postupah, ih: I ti ve nosi u svome tijelu moj potpis. Drugim rijeima, normativni diskurs prolazi jedino ako je ve postao pripovijest, izgovoreni tekst o stvarnome i govorei u njegovo ime, to jest, zakon pretvoren u pripovijest i povijest is prianu tijelima. Njegovo uprizorenje u pripovijesti pretpostavka je za daljnje proizvoenje pripovijesti i zato da ona izbori povje renje. A upravo orue osigurava prelazak diskursa u pripovijest preko intervencija koje utjelovljuju zakon podreujui mu tijela i pribavljajui uvjerenje da ga pripovijeda sama stvarnost. Od inici jacije do muenja, svekolika se drutvena ortodoksnost slui orui ma kako bi si podarila obhje pripovijesti i proizvela vjerodostoj nost koja je povezana s diskursom artikuliranim tijelima. Drukija dinamika upotpunjuje prvu i u nju se ugrauje, dinamika koja tjera iva bia da se prometnu u znakove, da u dis-

220

kursu pronau sredstvo preobrazbe u jedinicu znaenja, u iden titet. Iz nepronine i rasprene grae, iz ivota punog pretjeranosti i nemira najposlije se prometnuti u jasnou jedne rijei, postati dio jezika, samo jedno ime, koje drugi mogu iitati i citirati: takva strast nastanjuje asketa naoruana oruima koja se bore s njego vim tijelom, ili filozofa koji isto ini s govorom naslijepo, kao to bi kazao Hegel. Ali svatko tome moe svjedoiti, obnevidio od elje da posjeduje i napokon bude neko ime, da ostane pozvanim, da se preobrazi u kakav iskaz, makar i po cijenu ivota. Ta intekstuacija tijela odgovara inkarnaciji zakona; ona ga podrava, ini se ak da ga i utemeljuje, u svakom mu sluaju slui. Jer zakon se s njime uputa u razmjenu: Daj mi tvoje tijelo, a ja u ti podariti smisao. Uinit u te imenom i rijeju svoga diskursa. Dvije se problematike isprepliu i moda zakon ne bi imao nikakve moi kad se ne bi oslanjao na mranu elju da tkivo razmijeni za velian stveno tijelo, da bude ispisan, makar i po cijenu smrti, i da se pro metne u priznatu rije. I ovdje se toj strasti da se bude znakom suprotstavlja jedino krik, otklon ili zanos, bijes ili oduevljenje onoga to iz tijela izmie zakonu imenovanoga. Moda institucija sabire svekoliko iskustvo koje nije krik uitka ili boli. Svo iskustvo koje nije premjeteno ili razoreno tim zanosom ubire ljubav cenzora,1 7 prikuplja ga i koristi diskurs zakona. Ono je kanalizirano i instrumentirano. Ispisuje ga drutve ni sustav. Zato bi na strani krika valjalo traiti ono to nije prera dio poredak skripturalne instrumentalnosti. Samaki strojevi Nakon uvoenja nove skripturalne prakse, to ju je na nebu 18. stoljea obiljeila radina otonost ivota Robinsona Crusoea, njezi nu se generalizaciju moe sravniti s fantastinim strojevima to se u razdoblju od 1910. do 1940. godine pojavljuju u djelima Alfreda Jarrya {Le Surmale, Nadmujak, 1902. godine, Le docteur Faustroll, 1911), Raymonda Roussela {Impressions d Ajrique, Dojmovi

221

iz Afrike, 1910; Locus Solus, Samotno mjesto, 1914), Marcela Duchampa {Le Grand Verre: La mariee mise a nu par ses celibataires mqme, Veliko staklo: upravo mladenka koju su razodjenuli njezini neenje, 1911-1925), Franza Kafke (Kanjenika kolonija, 1914) itd:1 8mitovi o zatoenosti u operacijama pisanja koje se bes konano proizvodi i susree jedino samo sebe. Nema \y\*7* osim u fikciji, obojenim prozorima, staklu-zrcalu. Komedije razodijevanja i muenja, pripovijesti automati o raspadu smisla, teatralna pustoenja rastoenih lica. Te se proizvodnje ne vezuju uz fan tastino neodreenou zbilje ije bi pojavljivanje omoguile na granicama jezika, nego odnosom izmeu dispozitiva koji stvaraju priin i odsutnosti iega drugoga... Te romaneskne ili ikonike fikcije pripovijedaju o tome kako za pisanje nema ni ulaza ni izla za, nego je na djelu jedino vjena igra njihovih patvorbi. - Ako je svaki dogaaj jedan ulaz ijedan izlaz, mit kazuje ne-mjesto doga aja, ili dogaaj koji se nije zbio. Proizvodni stroj jezika ispran je od povijesti, oien od bestidnosti stvarnoga, razrijeen i bez odno sa sa samakim drugim. Na djeluje teorijska fikcija, da se posluimo Freudovim izrazom, koji je ve 1900. godine zacrtao neku vrstu samakoga stroja proizvoaa snova - danju ide prema naprijed, nou prema natrag.1 9 Ta fikcija se upisuje u jezik bez zemlje i bez tijela s cije lim repertoarom kobnog progonstva i nemogueg egzodusa. Samaki stroj pokree na djelovanje Eros smrti, ah taj pogrebni obred (bez drugoga) komedija je u grobnici odsutnoga (odsutne). Nema smrti na polju grafikih i jezinih operacija. Muka rastanka ili usmrivanja tijela ostaje literarna. Ranjavajui, muei, ubijajui - odvija se u okviru stranice. Samatvo je skripturalno. Likovi preobraeni u stoce, polukugle, pohare i uzleti postavljeni jedni pokraj drugih i naslikani na staklu, na kojemu se njihov per spektivni prikaz ispreplie s predmetima postavljenim ispred (staklo je prozor) i iza (staklo je zrcalo) ne postoje samo napainting-glass-mirroru kakav je Duchampova Ogoljena mladenka smjetena u bliblioteci seoske kue Miss Dreier,2 0 u rasprenosti sadraja slike,
222

nego u prividu komunikacije koju obeaje prozirnost okna. Komina tragedija jezika: budui da su izmijeani zahvaljujui optikome uinku, ti elementi nisu ni povezani ni rastavljeni. Sluajnost gle dateljeva pogleda povezuje ih, ali ne artikulira. Ogoljenduinkom mehaniki ustrojenog odmetanja, mladenka nikad ne sklapa brak sa stvarnou znaaja. Dakako, erotika, elja za drugim odsutnim, jedina je kadra pokrenuti proizvodni aparat, ah ona tei neemu to nikad nee biti ovdje i to ini opsjednutim pogled gledatelja obuzetog svojim Dvojnikom koji se kree usred ponuenih/zabranjenih stvari u oknu-zrcalu. Pred obnaenom slikom gledatelj opaa sebe rasprena u neuhvatljivome. Graf naslikan na staklu Marcela Duchampa var ljiv je prizor ogoljivanja od i za gledatelje koji e uvijek biti samci. Vid pokazuje i obmanjuje odsutnu komunikaciju. Druge samake naprave djeluju jednako, poistovjeujui spol s njegovom me hanikom slikom, a seksualnost s optikom iluzijom. Tako u Les Jours et les nuits (Danima i noima) Alfreda Jarrya neki natpis nadvisuje ostakljeni zid koji okruuje morsku nimfu, enu okruenu staklom u vojnikome dekoru; ona kazuje onome tko strasno lju bi njezinu Dvojnicu preko stakla: Staklo oivljuje u jednom tre nutku i postaje spolom, a bie i slika ljube se kroza zid.2 1 Na tom otoku putenoga stakla, jedna naprava patvori u svakoj dodirnu toj toki jedno spolovilo koje je puki nadomjestak. Isto tako u Les Dix mille milles (Deset tisua milja) staklo odvaja enu zatvorenu u vagonu od mujaka na biciklu koji se natjee u brzini s vlakom. Te tragikomedije, ulomci mita, priznaju nemogunost komu nikacije, iji je jezik u isti mah obeanje i fantazma. Poetika je jo jednom pretekla teoriju. Otad, misao je napredovala u tom smjeru. U Lacana, kategorija jejezika (lalangue) povezuje ustvari govo renje s nemogunou spajanja (nema spolnog odnosa) i samu mogunost jezika s nemogunou komunikacije koju bi on trebao proizvesti. Lingvist dodaje: Jednako kao toje jezik filozofa mjesto nemogunosti uzajamnog spoznavanja, tako je i jejezik {lalangue) mjesto nemogueg spolnog odnosa.2 2 eljnima ne preostaje dru223

go nego da vole jezik koji je nadomjestio njihovu komunikaciju. A to je upravo model jezika kakav podaruje stroj, sastavljen od raz liitih i kombiniranih dijelova (kao i svaki iskaz) i koji razvija, preko igre svojih mehanizama, logiku samake narcisoidnosti. Rije je o tome da se iscrpi znaenje rijei, da se poigrava s njima sve do silovitog zahvaanja njihovih najtajnijih atributa, da se napokon obznani konana rastava izmeu pojma i izraenog sadraja koji mu iz obiaja pripisujemo.2 3Nadalje, nije vano is kazano (sadraj), niti iskazivanje (in) nego preobrazba i otkrie jo nezamislivih dispozitiva koji e omoguiti umnoavanje preo brazbi.2 4 Gotovo je, prema tome, s vremenom u kome se inilo da se stvarno pojavljuje u tekstu kako bi se tamo proizvodilo i izvozi lo. Gotovo je s vremenom kad se inilo da pisanje vodi ljubav sa silovitou stvari i smjeta ih u poredak neke razboritosti. Verizam je bio privid, kazalite vjerojatnoga. Nakon Zole, dolaze Jarry, Roussel, Duchamp itd. - to jest teorijske fikcije nemogueg dru gog i pisanja preputenog njegovim mehanizmima ili samakim erekcijama. Tekst glumi vlastitu smrt i okree je u porugu. Tom pisanju, izuzetnom leu, ne odaje se vie nikakvo potovanje. Ono je tek prividni sakrament stvarnoga, prostor ismijavanja juera njih postulata.Tu se obavlja podrugljivi i brini posao alovanja. Od vremena osvajakog Defoeova pisanja, njegove su glavne sastavnice uniene: bijela je stranica tek staklo na kojemu prika zivanje privlai ono to je iskljuilo; napisani tekst, zatvoren u sebe, gubi referenta koji gaje ovlaivao; ekspanzionistika utilitamost obre se u jalovu nekorisnost neenje don Juana ih udovca, jedino sa simbolizirajuim plodom, bez ene i bez prirode, bez drugoga. Pisanje je ovdje otok-natpis, Locus Solus, kanjenika kolonija - bremeniti san, zaokupljen nemoguim kojemu ih o kojemu vjeruje da govori. Upravo tim razgohenjem modernoga mita pisanja, samaki stroj postaje bogohulan, na nain poruge. Ono se obruuje na za

224

padnjaku ambiciju da na tekstu izrazi stvarnost stvari i daje preo brazi. Ono prikriva privid bia (sadraja, smisla) koji je bio po sveenom tajnom Biblije to ju je etiri stoljea graanskoga pisa nja premetnulo u mo slova i broja. Moda je i taj antimit jo is pred nae povijesti, iako ve nalazi brojne potvrde s uruavanjem znanstvene uvjerljivosti, s masovnom dosadom kolaraca, ili s rastuom metaforizacijom administrativnih diskursa. Moda je on naprosto stavljen na stranu galopirajue tehnokratizacije, poput znakovita paradoksa, malog bijelog oblutka.

225

11. poglavlje Citiranje glasa


Vox... Nympha fiigax * G. Cossart, Orationes et Carmina, 1675.1

Robinson je Crusoe ve sam pokazao kako se pukotina uvukla u njegovo skripturalno carstvo. Nakon nekog vremena, njegov pot hvat prekida i opsjeda netko odsutan tko je stigao na obale otoka. To je otisak {the print) noge nagog ovjeka na alu. Neizvjes nost omeenja: granica uzmie pred strancem. Na marginama stra nice, trag nevidljive utvare {an apparition) remeti poredak to ga je uspostavio kapitalizirajui i metodiki rad. Ona u Robinsona izazivlje sumanute misli (fluttering thoughts), muice {whim sies) i uas {terror).2 Graanski osvaja promee se u ovjeka izvan sebe, koji je i sam postao divljim zbog toga (divljeg) poka zatelja koji ne pokazuje nita. Gotovo je pomahnitao. Sanja, ali snomorice. Gubi sigurnost u svijet kojim upravlja veliki urar. Na puta ga razum. Lien produktivne askeze koja mu je nadomjeta la smisao, proivljava mnoge avolske dane, opsjednut eljom da prodre nepoznatog ili strahom da sam bude prodrt. Na napisanoj stranici pojavljuje se tako m rlja- poput aranja djeteta po knjizi koja je autoritet mjesta. U jezik se uvlai neki odmak. Podruje prisvajanja preinauje trag neega to nije ovdje i ne posjeduje mjesto (poput mita).3Robinson e iznova stei snagu da vlada kad mu se prui mogunost vienja, naime kada znak nedostatka odmijeni obuhvatljivo bie, vidljivi subjekt: Petko. Tada
* Glas... bjena nimfa. (L.G.) 226

e on ponovno pronai svoj red stvari. Nered je pak prouzroio pokazatelj prole i prolazne stvari, gotovo nita jednog prelaenja. Silovitost koja se koleba izmeu nagona da se proguta i uasa da se bude progutan raa se iz onoga to bismo, prema Hadewijch iz Anversa, mogli nazvati prisutnou odsutnosti. Drugi ovdje ne ini sustav koji bi se skrivao iza onoga to ga ispisuje Robinson. Otok nije palimpsest u kojemu bi bilo mogue otkriti, odgonetnuti i iitati sustav prikriven poretkom koji mu je nadreen, ali je jed nake vrste kao i on. Ono to se upisuje i prolazi nema vlastita tek sta. Ono se iskazuje jedino kroz diskurs vlasnika i nastanjuje se jedino na njegovu mjestu. Jedini jezik razlike inteipretativni zanos - snovi, muice - samoga Robinsona. Roman iz 1719. godine ve naznauje ne-mjesto (trag koji nagriza rubove) i fantastiki modalitet (interpretativnu ludilo) onoga to e intervenirati kao glas u polju pisanja, iako Daniel Defoe ima na umu samo tiho biljeenje teksta od strane jednog dijela tijela (bose noge), a ne sam glas koji bi znaio obiljeavanje jezika tije lom. Taj su oblik i ti modaliteti ve dobili ime: oni potjeu, kazuje Robinson, od neega divljega (wild). Imenovanje ovdje nije vie negoli drugdje slika stvarnosti; to je performativni in koji ustrojuje ono to iskazuje. On oznauje kao to se nekome oznauje putovnica. On ini to to kazuje, i ini divljatvo koje obznanjuje. Kao to se imenujui moe izopiti, naziv divlji u isti mah stvara i odreuje ono to skripturalna ekonomija smjeta izvan sebe. Na nj uostalom odmah utjee njegov kljuni predikat: divljeje prolazno; ono se biljei (preko mrlja, razmaka itd.), ah se ne ispisuje. Ono preinauje mjesto (uznemiruje ga), ah ne utemeljuje i koje drugo. Teorijska fikcija toju je uveo Daniel Defoe zacrtava tako jednuformu drugosti prema pisanju, formu koja e takoer namet nuti svoj identitet glasu budui da e kasnije, kad se pojavi Petko, on biti prisiljen na izbor koji e imati dugorone posljedice: ili vikati (divlji izljev koji iziskuje tumaenje ih ispravljanje po mou pedagokog - ih psihijatrijskog - tretmana), ih pak svojim tijelom omoguiti ozbiljenje prevladavajuegjezika (postavi glas
227

svoga gospodara, posluno tijelo koje izvrava naredbu, utjelov ljuje razum i stjee poloaj nadomjestka za iskazivanje, te vie nije in nego odjelotvorenje izrijeka drugoga). I sam e se glas uvui poput traga u tekst, kao uinak ili metonimija tijela, citat prolazan poput nimfe G. Cossarta - Nympha fugax, privremena pribjegarica, neuviavna sablast, poganska ili divlja reminiscencija u skripturalnoj ekonomiji, uznemirujui um jedne druge tradicije i izgovor za beskonane interpretativne proizvodnje. Valja jo odrediti neke od povijesnih oblika nametnute usmenosti injenicom njezina oslobaanja. Zbog njegova iskljuivanja na osnovi ekonomske primjerenosti i djelotvornosti, glas se bitno javlja u figurama citiranja, koje je na polju pisanja istovjetno tragu bose noge na Robinsonovu otoku. U skripturalnoj kulturi, citiranje zdruuje uinke interpretacije (ono omoguuje proizvodnju tek sta) s uincima alteracije (ono uz-nemiruje tekst). Ono djeluje iz meu ta dva pola od kojih svaki odreuje te dvije krajnje figure: s jedne strane, citiranje-izlika koje slui proizvodnji teksta (pret postavlja se daje rije o komentaru ili analizi) na osnovi ostataka izabranih u usmenoj predaji koja ima snagu autoriteta; s druge strane, citiranje-podsjeanje koje u jezik ucrtava neoekivani i frag mentarni povratak (poput krhotine glasa) usmenih odnosa koji su ustrojujui, ah potisnuti ispisanim. Izgleda daje rije o graninim sluajevima izvan kojih glasa vie nema. U prvom sluaju, citira nja postaju sredstvo bujanja diskursa; u drugome, ona mu izmiu i presijecaju ga. Zadravi se samo kod tih dviju inaica, nazvao bih jednu znanou bajke (imenom koje joj je tako esto nadijevano u 18. stoljeu), a drugo vraanjima i obratima glasova (budui njiho va vraanja, poput lastavica u proljee, prate istanani modaliteti i procedure, na nain obrata ili tropa retorike, te sljeu oblik putanja koje se dokopavaju nezauzetih mjesta, filmova za glasove, kako kae Marguerite Duras, sporadinih obilazaka - un petit tour et puis sen va). Oris tih dviju figura moe posluiti kao uvod u

228

propitivanje usmenih praksi, odreujui nekoliko vidova okvira koji jo glasovima ostavlja naine govorenja. Premjeteno iskazivanje Jedno ope pitanje proima i odreuje te figure i valja na nj pod sjetiti da bismo ih uveli. Pristupit u mu preko jezine preice. S tog stajalita, Robinson sudjeluje i poziva se na neko povijesno premjetanje pitanja iskazivanja, naime govornog ina ili speech act. Pitanje govornika i njegova identiteta izotrilo se s razjedinjavanjem svijeta za koji se pretpostavlja daje govoren i govorei: tko govori kada vie nema boanskog Govornika koji utemeljuje svako pojedinano iskazivanje? Na to je pitanje prividno odgovo rio sustav koji je subjektu podario mjesto zajameno i odmjereno njegovom skripturalnom proizvodnjom.4 U liberalnoj ekonomiji u kojoj su otone djelatnosti u nadmetanju trebale teiti opoj ra cionalnosti, rad pisanja raa u isti mah proizvod i njegova tvorca. Nadalje, u naelu, vie nema potrebe za glasom u tim umjenim radionicama. Tako, tijekom klasinog razdoblja, kada je prva za daa bila stvaranje znanstvenih i tehnikih jezika odjelitih od prirode, a koji suje trebah preobraziti (pokret koji simbolizira Robin son zapoinjui svoj pothvat pisanjem dnevnika, ih knjige razu ma), svaki od tih sustava pisanja stavlja izvan sumnje svoje graanske proizvoae, osigurane osvajanjima koje im omoguu je to neovisno orue na tijelu svijeta. Pojavljuje se novi kralj: pojedinani subjekt, neuhvatljivi gospodar. ovjek prosvjetiteljske kulture dobiva povlasticu da sam bude bog koji je neko bio odvojen od svoga djela i odreen genezom. Dakako, meu atributima idovsko-kranskoga Boga, njegovi graanski nasljednici prave izbor: novi bog pie, ali ne govori; on je pisac, ah ne stjee tijelo u razgovoru. Nemir iska zivanja tako je unaprijed uklonjen, prije no to se danas iznova pojavio kao problem komunikacije. Rastua proizvodnja objek tivnih programiranja, smjetena pod zastavu napretka, moe se

229

shvatiti i kao autobiografska pripovijest njegovih promicatelja: oni u svojim ostvarenjima pripovijedaju o sebi. Povijest koja se stvara njihova je povijest; dvostrukim rezom koji, sjedne strane, izdvaja radnje, subjekte moi i znanja, a s druge svodi prirodu na puku neiscrpivu osnovu na kojoj se pojavljuju i s koje se ubiru proizvo di. Izuzimanje novih stvaralaca u njihovoj samoi i inerciji iz pri rode podastrte njihovim putovanjima: ta su dva povijesna postula ta prekinula usmenu razmjenu izmeu gospodara (oni vie ne go vore) i svijeta (on vie ne govori) i omoguila, tijekom tri stoljea, prekomjerni rad koji posreduje njihove odnose i koji, proizvoditelj ljudi-bogova, preobrazitelj svijeta, postaje sredinjom i utljivom strategijom nove povijesti. Pa ipak vraa se pitanje koje je rad naelno uklonio: Tko govori? Kome? Ali ono se iznova javlja izvan pisanja preobraenog u sredstvo i uinak proizvodnje. Ponovno se ono javlja sa strane, dolazei izvan granica dosegnutih irenjem skripturalnog pothvata.Neto drugo jo govori, to se gospodarima predouje u razliitim figurama ne-rada - divljak, luak, dijete ako ne i ena - potom, ponavljajui esto ranije figure u obliku glasa ili krikova Puanstva iskljuenog iz pisanja; jo kasnije, pod znakon nesvijes ti, taj jezik nastavlja govoriti graanima i intelektualcima, ali bez njihova znanja. Tako se neko govorenje pomalja ili se zadrava, ali kao neto to izmie vladavini socio-kulturalne ekonomije, ustroju razuma, nadmoi obrazovanja, vlasti elite i, naposljetku, nadzoru prosvijeene svijesti. Svakom obliku takva nepoznatog iskazivanja odgovara stanovita znanstvena i drutvena mobilizacija: civilizatorska kolo nizacija, psihijatrija, pedagogija, puko obrazovanje, psihoanaliza itd. - obnove pisanja u tim emancipiranim podrujima. Ali vanija je pritom injenica koja slui kao polazite (i kao toka bijega) svim tim ponovnim osvajanjima: kazivanje (govor) i djelovanje (pisanje) pomiu se iz sredita. Mjesto s kojega se govorije izvanj sko skripturalnom zahvatu. Elokucija se zbiva izvan mjesta na ko jima se proizvode iskazi. Za govor se vie ne zna odakle dolazi; za
230

pisanje, koje utjelovljuje mo, sve se manje zna kako bi moglo govoriti. Prva rtva te dihotomije bila je zacijelo retorika: ona je pokuavala pomou govora utjecati na volju drugoga, uspostaviti veze i sporazume, koordinirati ili modificirati drutvene prakse i tako oblikovati povijest. Malo-pomalo, onaje bila izbaena sa znan stvenih polja. Zato ne udi to se iznova nala na strani na kojoj bujaju predaje, i daje Freud ponovno uspostavlja na prognanim i neproizvodnim podrujima sna, u koje se vraa nesvjesni govor. Ta podjela, ve tako naznaena u 18. stoljeu u rastuoj suprotnos ti izmeu tehnika (ili znanosti) i djela,5 ili, odreenije, u jezinom razlikovanju izmeu suglasnika (koji je pisani razum) i samoglas nika (koji je dah, posebni uinak tijela),6 izgleda da je najposlije stekla svoj legitimni znanstveni status s rezom to gaje Saussure uspostavio izmeu jezika i govora. Na taj nain, prvobitna teza (po Hjelmslevu) djela Teaj ope lingvistike odvaja drutveno od pojedinanog i bitno od onoga to je sporedno ili barem akcidentalno.7Pretpostavlja ona takoer da jezik ivi samo zato da bi upravljao govoronTj Zakljuci koji odreuju tu tezu (a ona i sama ovisi o Saussureovu prvom naelu, naime, o proizvoljnosti znaka) i koji suprotstavljaju sinkronijsko dogaajnom, naznauju tradiciju koju Saussure poopuje podiui je do znanstvenosti i koja je tijekom dva stoljea povijesti inila postu latom skripturalnog pothvata raskid izmeu iskaza (ispisivog pred meta) i iskazivanja (ina kazivanja). S time da se na taj nain os tavlja po strani druga ideoloka tradicija, takoer prisutna u Saussurea, koja suprotstavlja kreativnost govora sustavu jezika.9 ak i premjeteno, stavljeno na stranu - ili stavljeno na ugar - iskazivanje se ne moe odvojiti od sustava iskaza. Prisjetimo li se samo dvaju drutveno-povijesnih oblika te re-artikulacije, moemo razlikovati, s jedne strane, nastojanje pisanja da ovlada glasom koji ono ne moe biti, ali bez kojega unato svemu ne moe opstati, i s druge strane neitljive povratke glasova iji urezi

231

reetaju iskaze i prohode kroz kuu jezika poput stranaca, poput kunih utvara. Znanost bajke Promotrimo li najprije znanost bajke, dotiemo sve eruditne ih eli tistike hermeneutike rijei - primitivne, bogobojazne, sumanute, djeje ih puke rijei - kakve ve dva stoljea propituje etnologija, religijske znanosti, psihijatrija, pedagogija i politike ili histori ografske procedure koje tee uvoenju glasa naroda u autorizirani jezik. Golemo polje, od objanjenja starih ih egzotinih pripo vijesti u 18. stoljeu, do pionirskog djela Oscara Wildea koji daje rije Sanchezovoj djeci i polazite je tolikih prianja o ivo tu.1 0Te razliite heterologije (ili znanosti o drugome) imaju kao zajedniko obiljeje nakanu da napisu glas. To to nam govori izdaleka mora nai svoje mjesto u teksta Tako bi se primitivna usmenost trebala ispisati u etnolokom diskursu: genija mitolo gija i religijskih bajki (kao to kazuje Enciklopedija) u ue nome znanju; ili glas naroda u Micheletovoj historiografiji. Ono to se uje, ali iz daljine, preobrazit e se u tekst sukladno zapadnoj elji iitavanja svojih proizvoda. Heterologijski postupak izgleda da poiva na dvama uvje tima: predmet, odreen kao bajka; te orue, prijevod. Odrediti kao bajku poloaj drugoga (primitivan, vjerski, mahniti, djeji ili puki) ne znai samo poistovjetiti ga s onime tko govori (fari), nego i s govorom koji ne zna to kazuje. Ako ozbiljna, eruditska ih prosvijetljena ralamba jasno pretpostavlja da se neto bitno navjeuje u mitu domoroca, u dogmi vjernika, u brbljanju djeteta, u rijeima izgovorenima u snu ili u pounom razgovoru ljudi, ona takoer tvrdi kako ti govori zapravo ne znaju to bitno iskazuju. Bajka je tako puni govor, ah treba priekati znanstveni izvod da bi postalo eksplicitno to to ona kazuje implicitno. Tim lu kavstvom istraivanje si unaprijed, samim svojim predmetom, odreuje nunost i mjesto. Ono je sigurno da e uvijek moi unijeti

232

tumaenje u ne-znanje koje podriva kazivanje bajke. Kradomice, udaljenost iz koje dopire strani glas pretvara se u rascjep koji odvaja skrivenu (nesvjesnu) istinu glasa od privida njegova oitovanja. Vladavina skripturalnog rada dobiva svoju pravnu osnovanost preko te strukture bajke koja je njezin povijesni proizvod. Sredstvo pomou kojega ta vladavina prelazi s prava na injenicujest prijevod. Taj se mehanizam usavravao tijekom nara taja. On omoguuje prijelaz s jednog jezika na drugi, iskljuivanje izvanjskosti njezinim prebacivanjem u unutarnjost i preobrazbu u poruke (pisane, proizvedene i razumljene) jedinstvenih ili mahnitih umova koji dolaze od glasova. Kao to je ustanovio jo Hjelmslev, prijevod pretpostavlja prevodljivost svih jezika (slikovnih, gestualnih ili zvukovnih) na prirodni svakodnevni je zik. Poevi od te postavke, ralamba moe svesti sve izraze na oblik razraen u odreenu polju, ali za koji se pretpostavlja da nije specifian, nego previen univerzalnim znaajem.1 1 Nadalje, uzastopne operacije postaju legitimne: zapisivanje, koje usmeno preobraava u pismeno; konstrukcija modela koji pristupa bajci kao jezinom sustavu; proizvodnja znaenja koje proizlazi iz funk cioniranja tog modela na onome to je bilo promijenjeno u tekst, itd. Nemogue je promotriti svaki od stupnjeva rada pogona koji grau dostavljenu mu u obliku bajke pretvara u pisane i itljive kulturalne proizvode. Naglasio bih jedino vanost zapisivanja, ra irene i, smatra se, oevidne prakse, jer, zamjenjujui najprije ne to usmeno pisanim (primjerice, zapisivanjem kakve narodne preda je), ono potom omoguuje vjerovanje da se napisani proizvod ana lize tog pisanog dokumenta odnosi na usmenu knjievnost. Jedna je neobina injenica, meutim uvjet koji omoguuje lukavstva to unaprijed jame uspjeh skripturalnih zahvata. Za raz liku od takozvanih egzaktnih znanosti, iji je razvoj podreen neo visnosti nekog polja, heterologijske znanosti stvaraju svoje proiz vode zahvaljujui prijelazu preko drugoga. Napreduju one suklad no seksualnom postupku koji nadolazak drugoga shvaa kao nunu obilaznicu u svom napredovanju. Prema naem vienju
233

stvari, to se objanjava injenicom da usmenost ostaje trajnom izvanjskou bez koje pisanje ne funkcionira. Glas navodi na pisa nje. Takav je odnos Micheletove historiografije s glasom naroda koji unato svemu, kazuje on, nije nikad mogao navesti da progo vori - ili Freudova psihoanalitikog pisanja s uitkom njegove pacijentice Dore, koji mu je uzmicao za cijelo vrijeme usmene razmjene u lijeenju. Od etnologije do pedagogije, ustanovljujemo da se osigura ni uspjeh pisanja artikulira na prvotnome neuspjehu i nedostatku, kao da se diskurs gradi tako da bude posljedica i prikrivanje nekog gubitka koji je uvjet njegove mogunosti, kao da je smisao svih osvajanja skripturalnoga bio stvaranje obilja proizvoda koji na domjetaju jedan odsutni glas, a da ga nikad ne uspiju uhvatiti, privesti ga mjestu teksta, ukinuti ga kao stranog. Drugim rijeima, moderno pisanje ne moe se zatei na mjestu prisutnosti. Kao to smo vidjeh, skripturalna je praksa nastala upravo iz raskola izme u prisutnosti i sustava. Ona se oblikovala poevi od rascjepa u starodrevnom jedinstvu Pisanja koje je govorilo. Njezin je uvjet neidentinost sa samim sobom. Svekolika heterologijska knjievnost moe se dakle sma trati posljedicom tog rascjepa. Pripovijeda ona u isti mah o tome to ini od usmenosti (preinauje je) te kako i sama biva pre inaenom od i preko glasa. Tekstovi tako iskazuju preinaen glas u (istom tom) pisanju koje glas ini nunim svojom nepremostivom razlikom. S tom knjievnou pojavljuje se dakle prva figura isto dobno citiranog (poput presude) i preinaenog - izgubljenog, glasa ponitenog u samom predmetu (bajka) iju skripturalnu tvorbu on omoguuje. Ali to seksualno funkcioniranje heterologijskog pisanja, vazda promaenog, promee ga u erotiku: njega na proizvodnju navodi nedostupnost njegova predmeta.

234

umovi tijela Izdvojit u jo jednu modemu figuru iz te formacije: glasove tije la. Primjer te druge pozornice prua opera, koja se postupno usta novila u mjeri u kojoj je skripturalni model ustrojio drutvene teh nike i prakse u 18. stoljeu. Prostor za glasove, opera, doputa go vor nekog iskazivanja koje se u najuzvienijim trenucima odvaja od iskaza, ometa i parazitira sintakse, te u gledalitu ranjava ili izaziva uivanje onih mjesta na tijelu koja ni sama nemaju jezika. Tako u Verdijevu Macbethu, u finalu arije ludila Lady Macbeth, glas, to ga najprije nosi orkestar, iskorauje, te je uskoro sam, nakon to je orkestar utihnuo, potom jo trenutak slijedi krivulju melodije, titra, polagano jenjava, slabi i najposlije se gubi u tiini. Glas je to koji meu ostalima probija diskurs stvarajui u njemu zagradu i pomutnju. Na modernoj pozornici usmene su putanje jednako jedin stvene kao i tijela, nepronine znaenju koje je uvijek openito. Tako ih je mogue prizvati (poput duhova i negdanjih glaso va) jedino na nain na koji je Marguerite Duras predstavila film glasova: Glasovi ena... Dopiru iz nonog prostora, kao da se diu s kakva balkona ponad praznine, cjeline. Povezuje ih elja. Razdiru se... Ne znaju za nas. Ne znaju da ih ujemo. Unititi, kae ona: Pisanje je prestalo.1 2 Ponovno uti taj glas, stvoriti na taj nain prostor sluanja, elja je ak i filozofije od Deleuzeova Anti-Edipa do Lyotardove Libidinalne ekonomije. Obrat navodi psihoanalizu da od znanosti o snovima postane iskustvom onoga to govorei glasovi mije njaju u nonoj spilji tijela sluatelja. Knjievni se tekst mijenja postajui dvosmislenim zadebljanjem u kojemu se neunitivi zvu kovi iznova promeu u znaenje. Pluralno tijelo u kojemu krue prolazna usmena mrmorenja, eto to postaje to rastrgano pisanje, pozornica za glasove. Ona onemoguuje svoenje nagona na znak. Nastoji ona stvoriti, kao to je uinio skladatelj Maurice

235

Ohana, krikove za dvanaest ispremijeanih glasova. Ne znamo vie stoje to ako ne preinaeni i naizmjenini glasovi. Ustvari, u uenom je pisanju na djelu tek povratak glasova preko kojih drutveno tijelo govori u navodima, u dijelovima reenica, u tonalitetima rijei, u umu stvari. Tako govore moji roditelji, kazuje Helias, tako govori moj otac:1 3 zvukovna oaranost povezana s ostacima iskaza. Ta glosolalija rasprena u glasov ne rasplamsaje sadri rijei koje iznova postaju zvuci: primjerice, Marie-Jeanne e voljeti koristiti neke rijei zbog uma koje one proizvode u njezinim ustima i u njezinim uima.1 4Ili, umovi koji postaju rijei, poput uma to ga iarka, ta igraka-plod bora, proizvodi pri padu.1 5 Ili rime, brojalice, jibidis i jabadous, zvune kutije izgubljena znaenja i prisutna uspomena: Dibedup, dibedi Evo psa to ulazi Dibedup, dibeda S macom na leima Dibedup dibedi S miem u sredini.1 6 Preko predaje i duhova koji nastavljaju pohoditi svakodnevni ivot zvukovnim citatima, odrava se neka tradicija tijela. Ona se uje, ali se ne vidi. To su ustvari preostaci tijela usaeni u obini jezik i koji ga obiljeuju, bijeli obluci u umi znakova. Ljubavno iskustvo, na pokon. Ubrizgani u prozu dana, bez komentara i mogueg prijevo da, preostaju poetski zvukovi citiranih ulomaka. Posvuda ima takvih odjeka dirnutih tijela, poput stenjanja i ljubavnih umova, krikova koji rastvaraju tekst ije e bujanje potaknuti oko sebe, procijepi iskazivanja u sintagmatskoj strukturi iskaza. To su jezi ne istoznanice erekciji ili bezimenoj boli ili suzama: glasovi bez jezika, iskazivanja koja teku iz pamteeg i neproninog tijela kad
236

vie ne raspolae prostorom to ga ljubavnome ili zahvalnom govoru nudi glas drugoga. Krici i suze: afatino iskazivanje onoga to preivljuje, a da ne zna zato (zahvaljujui kojemu mranom dugo vanju ili pisanju tijela), a da ne zna kako bi bilo kazano, bez glasa drugoga. Ti procijepi glasa bez konteksta, opscena navoenja tije la, umovi u ekanju jezika, potvruju, ini se, preko nereda koji se tajno poziva na neki nepoznati red, postojanje drugoga. Ali isto dobno oni unedogled pripovijedaju (mrmorenje ne prestaje) o ekanju na jednu nemoguu prisutnost koja u vlastitome tijelu budi tragove to ih je ono ostavilo. Ti navodi glasova upisuju se u sva kodnevnu prozu koja preko iskaza i postupaka moe proizvesti je dino njihove uinke.

237

12. poglavlje itanje: potkradanje


Teror eli zatoiti jednom zauvijek znaenje rijei. Jean-Fran^ois Lyotard, Rudiments patens (Poganski preici)

Neko je Alvin Toffler navijestio roenje nove ljudske vrste, nastale masovnom umjetnikom konzumacijom. Odreujue svoj stvo te vrste u nastajanju, to prodrljivo pase na panjacima me dija, bila bi samopokretljivost.1Vratila bi se negdanjemu nomadstvu, ali sad bi lovila po umjetnim stepama i umama. Ta se proroanska ralamba, meutim, odnosila jedino na gomilu koja konzumira umjetnost. Uostalom, ispitivanje Dravnog sekretarijata za kulturu (prosinac 1974. godine)2 poka zuje do kojeg se stupnja samo elita koristi tom proizvodnjom. Od 1967. godine (datum ranijeg ispitivanja INSEE), javna sredstva uloena u otvaranje i razvoj domova kulture poveali su kultural nu nejednakost Francuza. Umnoavaju se na taj nain mjesta izraavanja i simbolizacije, ali, ustvari, ista kategorija ljudi odatle izvlai korist: kultura, kao i novac ide samo bogatima. Veina ljudi nikad ne ee tim vrtovima umjetnosti. Ona je uhvaena i prikupljena u mreama medija, onima televizije (koja ima pod svo jom vlau 9 od 10 Francuza), tiska (8 od 10 Francuza), knjige (7 od 10 Francuza, od kojih dvoje itaju mnogo, prema ispitivanju obavljenu ujesen 1978. godine, a petero itaju prilino)3itd. Umjesto nomadizma, na djelu bi dakle bila redukcija i zatvaranje u tor: potronja, ustrojena takvim ekspanzionistikim premreavanjem, oliavala bi djelatnost svoenja ljudi na ovce, koje sve veapokret-

238

nost osvajaa prostora kakvi su mediji postupno imobilizira i tre tira. Fiksacija potroaa i kolanje medija. Mnotvu jedino preostaje sloboda da brsti obrok nadomjestaka koji sustav dijeli sva kome. Ustajem upravo protiv te namisli: takvo je predoivanje potroaa neprihvatljivo. Ideologija inform iranjaputem knjige Openito, takva se slika javnosti ne eksplicira. Ne uklapa se ona u nakanu proizvoaa da informiraju stanovnitvo, naime da podare oblik drutvenim praksama. I same pobune protiv vulgarizacije/vulgamosti medija nerijetko proizlaze iz sline pedagoke ambicije; uvjerenoj da su njihovi kulturalni modeli potrebni naro du radi obrazovanja duha i uzvienosti srca, elitu pogaa niska razina novinstva i televizije te vazda tvrdi da javnost oblikuju proizvodi koji joj se nameu. Znai to pogreno razumjeti in konzumiranja. Pretpostavlja se da asimilirati nuno znai postati slian onome to apsorbiramo, a ne uiniti to slinim onome to jesmo, uiniti to svojim, prisvojiti to ili preusvojiti. Va lja nainiti izlaz izmeu ta dva mogua znaenja, a prije svega na osnovi prie, iji obzor valja tek iscrtati. Bilo jednom... U 18. stoljeu, ideologija Prosvjetiteljstva teila je tome da knjiga preobrazi drutvo, da irenje kolstva preobrazi obiaje i navade, da elita sa svojim proizvodima, pokrije li njihovim raspanavanjem odreeno podruje, stekne mo preustroja drutva. Taj mit o Obrazovanju4 upisao je teoriju konzumacije u strukture kultu ralne politike. Dakako, logikom tehnolokog i ekonomskog razvo ja koji je potaknula, taje politika dovela do dananjeg sustava koji je obmuo ideologiju to se do juer trudila iriti prosvjetiteljstvo. Sredstva irenja odsad postaju vanija od ideja koje se odailje. Medij nadomjeta poruku. Tedagoke procedure koje su se osni vale na mrei kolstva, razvile su se do stupnja te se profesorsko tijelo koje ih je usavravalo tijekom dva stoljea naputa kao

239

nepotrebno ili slama: njih nadalje ini aparat koji, ispunjavajui davnanji san o uokviravanju svih graana i svakoga ponaosob, malo-pomalo niti ciljeve, kolnika uvjerenja i institucije Pro svjetiteljstva. Rijeju, sve se u Obrazovanju odvija kao da se for ma njegove tehnike uspostave neumjereno ostvarila, uklonivi i sam sadraj koji gaje omoguio te on nadalje gubi svoju drutve nu korisnost. Ah tijekom cijeloga tog razvoja namisao o proizvoe nju drutva preko skripturalnog sustava neprestance je kao posljedica pratilo uvjerenje kako se, uz vee ih manje otpore, javnost modelira pisanjem (verbalnim ih slikovnim), te postaje slina onome to prima, naposljetku daje otisnuta putem i poput teksta koji joj je nametnut. Juer, taj je tekst bio kolski. Danas, tekst je drutvo samo. On ima urbanistiki, industrijski, trgovaki ih televizijski oblik. Ah preobrazba koja je omoguila prijelaz od kolnike arheologije do tehnokracije medija nije ukinula postulat pasivnosti svojstvene potronji - a upravo bi o tom postulatu valjalo raspravljati. Napro tiv, ona ga je osnaila: ope uvoenje izjednaenog obrazovanja uinilo je nemoguim ih nevidljivim odnose meu subjektima tradi cionalnog naukovanja; tehniari informatori tako su se, zahvalju jui sistematizaciji poduzea, preobrazili u slubenike strogo ograniene na specijalnost sve udaljeniju od korisnika; i sama je logika proizvodnje, izdvojivi proizvoaa, dovela do shvaanja kako u potroaa nema stvaralatva; uzajamna zashjepljenost do koje je doveo sustav zavrila je time da su jedni i drugi povjeravah kako inicijativa ivi samo u tehnolokim laboratorijima. Ista ralamba pritiska to ga vre sredstva tog sustava disciplinarnog uokviravanja i opet postulira pasivnu javnost, informiranu, obraenu, obiljeenu i bez povijesne uloge. Efikasnost proizvodnje pretpostavlja inertnost potronje. Ona proizvodi ideologiju potronje-sabiralita. Posljedica klasne ideo logije i tehnoloke zaslijepljenosti, taje legenda nuna sustavu koji izdvaja i povlauje autore, pedagoge, revolucionare, rijeju proiz voae u odnosu na one koji to nisu. Propita h se potronju
240

kakva je zamiljena i (naravno) potvrena tim autorskim pot hvatima, ukazuje se prilika da se otkrije stvaralaka djelatnost tamo gdje je bila zanijekana i da se relativizira pretjerana tvrdnja kako samojedna proizvodnja (stvarana, ali posebna) moe stvarati povi jest informirajui ukupnost zemlje. Neprepoznata djelatnost: itanje itanje je samo djelomian, ali kljuan aspekt potronje. U dru tvu u kojemu se sve vie pie, koje ustrojuje mo preobraavanja stvari i struktura poevi od skripturalnih modela (znanstvenih, ekonomskih, politikih), koje se malo-pomalo promee u kom binirane tekstove (administrativne, urbane, industrijske itd.), dvolani se izraz proizvodnja-potronja esto moe zamijeniti svo jom opom istoznanicom i pokazateljem, binomom pisanje-itanje. Mo koju je uspostavila (naizmjence reformistika, znan stvena, revolucionarna ili pedagoka) elja za obnovom povijesti, zahvaljujui skripturalnim operacijama obavljenim najprije na za tvorenu polju, ima uostalom za posljedicu veliku podjelu izmeu itanja i pisanja. Modernizacija, modema, to je pisanje, kazuje Francois Furet. Generalizacija pisanja zapravo je izazvala nadomjetanje obiaja apstraktnim zakonom, zamjenu drave tradicionalnih au toriteta i usitnjavanje skupine u korist pojedinca. Meutim, ta se preobrazba dogodila u liku krianja dvaju razliitih initelja, pisa nog i usmenoga. Nedavno istraivanje F. Fureta i J. Ozoufa dijela Francuske slabije obuhvaena kolstvom, ukazalo je na pojavu polupismenosti usredotoene na itanje, koje potie Crkva i obitelj, iskljuivo namijenjene djevojkama.5 Jedino je kola povezivala, ali nerijetko krhkim spojem, dvije discipline - itanje i pisanje. Ustvari, u prolosti su one bile odvojene, sve do druge polovine 19. stoljea; danas, u ivotu odraslih kolovanih ljudi veoma se brzo, i u mnogih, odvaja samo itanje od pisanja; stoga se valja

241

upitati o vlastitim putanjama itanja ak i tamo gdje je povezano s pisanjem. Sa svoje strane pak, istraivanja posveena psiholingvistici razumijevanja6 razlikuju kod itanja leksiki in od pisanog ina. Ona pokazuju da dijete tijekom kolovanja ui itati uspored no s uenjem deifriranja, a ne nakon njega: iitati znaenje i pre poznati slova. To su dvije razliite djelatnosti, makar se one preplitale. Drugim rijeima, kulturalno pamenje steeno sluanjem, usmenom tradicijom, jedino omoguuje i postupno obogauje strategije semantikog pitanja ije odgonetavanje pisanog teksta produhovljuje, precizira ili ispravlja oekivanja. Od itanja djeteta do onoga znanstvenika, itanju prethodi i omoguuje ga usmena komunikacija, nebrojeni autoriteti koje tekstovi gotovo nikad ne navode. Sve tako navodi na zakljuak daje gradnja znaenja, kojoj je oblik oekivanje (oekivati da) ili neka anticipacija (stvarati pret postavke) povezana s usmenom predajom, te je ona bila ta prvo bitna gromada koju je odgonetanje pisane grae postupno klesalo, obezvreivalo, provjeravalo i upojedinjavalo ne bi li omoguilo itanje. Graf jedino izrezuje ili dubi u anticipaciji. Usprkos radovima na ekshumiranju samostalnosti italake prakse ispod skripturalnog imperijalizma, injenino je stanje stvoreno tijekom vie od tri stoljea povijesti. Drutveno i tehno loko djelovanje suvremene kulture hijerarhizira te dvije djelat nosti. Pisati znai proizvoditi tekst; itati znai primati ga od dru goga ne obiljeujui pritom svoje mjesto, ne obnavljajui ga. U tom smislu, itanje molitvenika ili Svetog pisma koje je sveen stvo neko preporuivalo djevojkama i majkama, branei tim vestalinkama pisanje svetoga nedodirljivog teksta, nastavlja se i da nas itanjem televizije koje se nudi potroaima, u nemo gunosti da vlastitim pisanjem obiljee ekran, jer se na njemu po javljuje proizvodnja Drugoga - kulture. Veza koja postoji iz meu itanja i Crkve7ponavlja se u odnosu izmeu itanja i Crkve medija. U tom smislu, konstrukciji drutvenog teksta od strane in telektualaca izgleda jo odgovara njegovo primanje od strane
242

vjernika, koji bi se trebali zadovoljiti ponavljanjem obrazaca to su ih izradili manipulated jezika. U pitanje, naalost, ne treba postaviti tu podjelu rada (ona je i vie nego stvarna), nego poistovjeivanje itanja s pasivnou. Ustvari, itati znai hodoastiti u kakvu nametnutom sustavu (onome teksta, istovjetnome uspostavljenom poretku u gradu ili supermarketu). Nedavne ralambe pokazuju da svako itanje preobraava svoj predmet,8da se (Borges je to davno kazao) jed na knjievnost razlikuje od druge manje po tekstu, koliko po nainu na koji se ita 9 i da je, napokon, sustav verbalnih ili slikovnih znakova zaliha oblika koji ekaju da im itatelj podari znaenje. Ako je dakle knjiga zapravo (konstrukcija) itatelja,1 0djelovanje potonje valja zamisliti kao neku lectio, vlastiti proizvod itate lja.1 1Taj pak ne zauzima niti mjesto odreena autora niti autorsko mjesto. On u tekstovima otkriva drugo od onoga to je bila njihova namjera. On ih odvaja od njihova (izgubljenog ili usputnog iz vora). On im kombinira dijelove i stvara ne-znanje na prostoru koji ustrojuje njihova sposobnost da omogue beskonano mnotvo znaenja. Je li ta italaka djelatnost pridrana za knjievnog kritiara (uvijek povlatenog u prouavanju itanja), naime ponovno za jedan sloj intelektualaca, ili se moe proiriti na svekoliku kul turalnu potronju? Na to bi pitanje povijest, sociologija ili peda gogija morale makar djelomino odgovoriti. Naalost, obilna knjievna proizvodnja posveena itanju prua tek djelomine podatke u vezi s tim pitanjem ili pak iznosi iskustva obrazovanih ljudi. Istraivanja se nadasve odnose na poua vanje itanju.1 2Ona se ijee uputaju u polje povijesti i etnologije, uslijed nedostatnih tragova to ih je ostavila praksa koja klizi pre ko svakovrsnih jo nedostatno odreenih pisanja (primjerice, krajolik se iitava kao to se ita tekst).1 3 Brojnija u sociologiji, ta su istraivanja openito statistike prirode: izraunavaju ona odnose izmeu proitanih predmeta, drutvene pripadnosti i mjes ta uestalosti vie no to ralanjuju samu radnju itanja, njezine modalitete i tipologiju.1 4
243

Ostaje polje knjievnoga, danas nadasve bogato (od Barthesa do Riffaterrea ili Jaussa), opet povlateno pisanjem, ali vi soko specijaliziranim: pisci protjeruju uitak itanja tamo gdje je artikuliran umijeem pisanja i zadovoljstvom ponovnog itanja. Tamo se, meutim, prije ili poslije Barthesa pripovijeda o skreta njima i domiljanjima koja se poigravaju s oekivanjima, trikovi ma i normativima itana djela; tamo se ve razrauju teorijski modeli kadri da o tome izvijeste.1 5 Usprkos svemu tome, povijest ovjekovih koraanja preko vlastitih tekstova ostaje velikim dije lom nepoznata. D oslovno " znaenje, proizvod drutvene elite Analize koje prate djelatnost itanja u njezinim obilaznicama, zanoenjima preko stranice, metamorfozama i anamorfozama koje uzrokuje oko putnika, u imaginarnim ih meditativnim uzletima na koje navode neke rijei, prostornim prekoraenjima na vojniki strogo rasporeenim ispisanim povrinama, privremenim plesovi ma, ini se barem, na prvi pogled, da nije mogue odrati razdaljinu koja odvaja itljivi tekst (knjiga, slika itd.) od itanja. Bilo da je rije o novinskom tekstu ih o Proustu, tekstu podaruju znaenje jedino itatelji; on se mijenja zajedno s njima; on se podeava su kladno kodovima percipiranja koji mu izmiu. Postaje on tekstom tek u svom odnosu s izvanjskou itatelja, igrom podrazumijevanja i lukavstava izmeu dviju vrsta kombiniranog ekanja: onoga koje ustrojuje itljiv prostor (doslovnost) i onoga koji organizira nuan postupak za aktualizaciju djela (itanje).1 6 Zauuje injenica da je naelo te itake djelatnosti ve postavio Descartes prije vie od tri stoljea, u vezi s tadanjim ra dovima o kombinatorici i o primjeru znaka ih ifriranih teksto va: I ako netko, ne bi li odgonetnuo neki znak ispisan obinim slovima, naumi proitati slovo B svugdje gdje stoji A, i proitati C posvuda gdje e biti B, i potom svako slovo nadomjesti onim koje je iza njega po alfabetskom redu, i ako tada, itajui na taj nain,

244

uoi da te rijei imaju nekog smisla, nee nimalo sumnjati da to nije pravo znaenje znaka koji je takvim zatekao, iako se moglo dogoditi da mu je onaj tko ga je napisao pripisivao neko posve drugo, dajui svakom slovu drukije znaenje....1 7 Zahvat de kodiranja, artikuliran ne-oznaiteljima, stvara znaenje koje, pre ma tome, nije odreeno kakvom zalihom, intencijom ili djelat nou autora. Odakle se onda raa Kineski zid koji opasuje vlastitost teksta, koji izdvaja od svega ostaloga njegovu semantiku samostal nost i koji od njega stvara tajni poredak djela? Tko podie tu pregradu koja tekst pretvara u otok uvijek izvan domaaja itate lja? Ta fikcija osuuje potroae na podreenost, budui da su odsad uvijek krivi za nevjeru ili neznanje u odnosu na nijemo bogat stvo blaga na taj nain stavljenog na stranu. Ta fikcija o blagu skrivenu u djelu, riznici znaenja, nema dakako za temelj proiz vodnost itatelja, nego drutvenu ustanovu koja nad-odreuje njegov odnos s tekstom.1 8itanje je na neki nain obiljeeno odno som snaga (izmeu uitelja i uenika, ili izmeu proizvoaa i potroaa) ijim oruem postaje. Uporaba knjige od strane povla tenih pretvara je u tajnu koje su oni jedini istinski tumai. ita nje postavlja izmeu teksta i itatelja granicu za koju putovnice izdaju samo ti slubeni tumai, preobraavajui svoje itanje (tako er legitimno) u pravovjernu doslovnost koja svodi druga ita nja (jednako legitimna) na puka krivovjeija (koja nisu primjere na znaenju teksta) ili beznaajnosti (izruene zaboravu). S tog stajalita, doslovni je smisao pokazatelj i uinak drutvene moi, one elite. Po sebi ponuen pluralnom itanju, tekst postaje kultu ralnim orujem, nadziranim lovitem, izlikom za zakon koji oza konjuje kao doslovno drutveno ovlateno tumaenje profesio nalaca i intelektualaca. Uostalom, ako se meu intelektualcima tolerira oitovanje itateljskih sloboda preko teksta (treba biti Barthes da si to dopus timo), ono je s druge strane zabranjeno uenicima (koje su uitelji strogo ili lukavo priveli u staju prihvaenog znaenja) ili javno
245

sti (koju se brino upozorava na to to treba misliti i ija se in ventivnost smatra zanemarivom, te se uutkava). Tako dakle drutvena hijerarhija prikriva stvarnost itake prakse ili je ini neprepoznatljivom. Neko je Crkva utemeljila drutveni raskol izmeu sveenstva i vjernika, dok se danas za Pisanje koje uiva status Slova pretpostavlja da je neovisno o svojim itateljima, a ustvari su ga zatoili njegovi egzegeti: sa mostalnost teksta bila je ponavljanje drutveno-kulturalnih odnosa unutar ustanove iji su pretpostavljeni odreivali to u njemu valja iitati. Slabljenjem institucije, izmeu teksta i njegovih itatelja rodila se uzajamnost koju je ona prikrivala, kao daje, povukavi se, razotkrila bezgranino mnotvo pisanja proizvedenih itanji ma. Kreativnost itatelja raste razmjerno slabljenju moi ustanove koja ju je nadzirala. Taj proces, vidljiv od Reformacije, zabrinjavao je pastore ve u 17. stoljeu. Danas, sociopolitiki dispozitivi kole, tiska ili televizije odvajaju od svojih itatelja tekst koji dri u svo jim rukama gospodar ili proizvoa. Ali iza kazalinog dekora toga novog pravovjerja (kao to je to ve bio sluaj neko)1 9 krije se utljiva, transgresivna, ironina ili poetska djelatnost itatelja (ili telegledatelja) koji uvaju svoju navlastitost u privatnosti i bez zna nja gospodara. itanje bi se dakle smjestilo na spojnici drutvene strati fikacije (odnosa klasa) i poetskih operacija (korisnik gradi tekst): drutvena hijerarhizacija radi na tome da se itatelj prilagodi in formaciji to je razailje elita (ili poluelita); itajue operacije podrivaju prvu (drutvenu hijerarhizaciju) uvlaei svoju inven tivnost u pukotine kulturalne pravovjernosti. Od tih dviju pripo vijesti, jedna zamagljuje ono to nije primjereno gospodarima i ini im to nevidljivim, druga ga raspruje u mree privatnoga. Tako one obje surauju na tome da se od itanja uini nepoznanica iz koje se, s jedne strane, pomalja, jedino obrazovano iskustvo, teatralizirano i prevladavajue, a s druge strane rijetke i djelomine, naznake zajednike poetike na nain mjehuria koji se diu s dna vode.
246

Vjebanjeposvudanjosti, te "drske odsutnosti Samostalnost itatelja ovisi o preobrazbi drutvenih odnosa koji nadodreuju njegov odnos prema tekstu. Ta je preobrazba nuna zadaa. Ali ta bi revolucija i opet bila totalitarizam elite, koja eli sama uvesti drukije pristupe i nadomjestiti prijanje obrazovanje normativnim, ukoliko ne moe raunati na injenicu da ve postoji drugo iskustvo od onog pasivnosti, mnogooblino iako potajno i potisnuto. Politika itanja treba se dakle potvrditi pomou ralambe, naime opisa ve dugo djelotvornih praksi i na taj ih nain uiniti politiki upotrebljivima. Razotkrijemo li tek nekoliko vidova djelatnosti itanja, odmah emo uvidjeti kako ona izmie zakonu informacije. itam i sanjam... Moje je itanje na taj nain drska odsut nost Bi li itanje prema tome moglo biti vjeba posvudanjosti? 2 0 Inicijalno, ako ne i inicijacijsko iskustvo: itati znai biti drugdje, tamo gdje oni nisu, u nekom drugom svijetu;2 1 znai to uspostaviti tajnu pozornicu, mjesto na koje se ulazi i izlazi po slobodnoj volji; znai to stvoriti kutke sjene i noi u opstanku podreenu tehnokratskoj prozirnosti i neumoljivoj svjetlosti koja u Geneta materija lizira pakao drutvene otuenosti. Marguerite Duras je to zabiljeila: Moda itamo u vjenoj tmini... itanje potjee iz mrkline noi. ak i ako itamo na danjoj svjetlosti, vani, oko knjige vlada no. 2 2 itatelj je proizvoditelj vrtova koji minijaturiziraju i odraavaju svijet, Robinson otoka koji tek valja otkriti, ali op sjednut i vlastitim karnevalskim uprizorenjem koje uvodi mno tvo i razliku u pisani svijet drutva i teksta. Dakle romaneskni pi sac. On se obezvlauje (deteritorijalizira), oklijevajui na nekome ne-mjestu izmeu onoga to izumljuje i onoga to ga mijenja u drugo. Ponekad ustvari, poput lovca u umi, dri pisanu grau na nianu, slijedi trag, smije se, zadaje udare, ili se, kao dobar igra, daje uhvatiti. Ponekad pritom gubi fiktivnu izvjesnost stvarnosti: njegova ga zanesenost izgoni iz sigurnosti koja razvrstava nae ja na ahovnici drutva. Tko zapravo ita? Jesam li to ja ili neki dio

247

mene? T o nisamja kao istina, nego ja kao neizvjesnost sebe, ita jui te tekstove to vode propasti. to ih vie itam, to ih manje razumijem, pa stvari idu s loeg na gore. 2 3 Zajedniko je to iskustvo, ako sam voljan povjerovati koliin ski neodredljivim i nenavodljivim svjedoanstvima, a ne samo onima obrazovanih. Vrijedi ono takoer i za itatelje i itateljice tiskovina poput Nous Deux, La France agricole ili L A mi du Bou cher, bez obzira na stupanj vulgarizacije ili tehninosti prostora to ih u svakodnevnom ivotu premouju suvremene Amazonke ili Odiseji. Daleko od toga da budu pisci, utemeljitelji nekog vlastitog mjesta, nasljednici negdanjih poljodjelaca, ali na polju govora, istraivai bunara i graditelji kua, itatelji su putnici; oni krue tuim posjedom, nomadi u nedoputenu lovu na njivama koja nisu ispisali, pustoei egipatska dobra radi vlastita uitka. Pisanje skup lja, gomila, odolijeva vremenu uspostavljajui neko mjesto i umnoavajui svoju proizvodnju ekspanzionizmom reprodukcije. itanje ne titi od zuba vremena (zaboravljamo se i zaboravlja mo), ono ne uva ili loe uva svoju steevinu, a svako od mjesta kojima proe znai ponavljanje izgubljenog raja. Ustvari, ono nema mjesta: Barthes ita Prousta u Stendhalovu tekstu;2 4 TV-gledatelj iitava krajolik svog djetinjstva u su vremenoj reportai. Koje je mjesto zatoilo TV-gledateljicu, mjes to koje ipak nije ono viene slike, da je ona za emisiju to ju je gledala dan ranije rekla: Bila je blesava, ah sam ipak ostala ispred ekrana? Isto vrijedi i za itatelja: njegovo mjesto nije ovdje ili tamo, jedno ili drugo, nego ni jedno ni drugo, istodobno unutra i vani, gubei jedno i drugo njihovim mijeanjem, povezujui nepo mine tekstove iji je buditelj i gost, ali nikada vlasnik. Na taj nain on izmie i zakonu svakoga posebnog teksta, kao i onomu drutvene sredine.

248

Prostori igara i lukav stav a Da bismo odredili tu djelatnost, poseemo za nekoliko modela. Moe se ona smatrati nekom vrstom kune radinosti koju Levi-Strauss ralanjuje u svojoj divljoj misli, naime uprizorenje stvoreno prirunim sredstvima, proizvodnja bez odnosa prema nekom projektu koja preureuje ostatke prijanjih gradnji i razgradnji.2 5Ali, za razliku od mitolokih svjetova Levi-Straussa, ako ta proizvodnja obuhvati i dogaaje, ona ne oblikuje cjelinu: na djeluje mitologija rasprena trajanja, zmjenje ne skupljenog vre mena, nego razbacanog u ponavljanjima i u razlikama uitaka, u sjeanjima i uzastopnim spoznajama. Drugi model: istanano umijee iju su teoriju ustanovili srednjovjekovni pjesnici i romanopisci; uvode oni novinu u sam tekst i u okvir tradicije. Profinjene procedure uvode tisue razlika u doputeno pisanje koje im slui kao okvir, a da njihova igra ne slua prisile zakona. Ta pjesnika lukavstva koja nisu u vezi sa stvaranjem vlastitog mjesta (pisanim), ouvala su se tijekom stoljea sve do suvremenog itanja, jednako sposobnoga da prakticira obrate i metaforizacije koje ponekad naznauje tek kakav itateljskri pih! Pruavanja provedena u Bochumu glede uspostavljanja Rezeptiomasthetik (estetike recepcije) i Handlungstheorie (teorije djelovanja) nude takoer razliite modele odnosa tekstualnih tak tika s oekivanjima i uzastopnim pretpostavkama primatelja koji dramu (ih roman) dri unaprijed smiljenom radnjom.2 6 Ta igra tekstualnih proizvodnja, koja ovisi o tome na to je navedu oekiva nja itatelja tijekom njegova napredovanja u tekstu, predstavljena je dakako tekim pojmovnim aparatom; ah ona uvodi plesove iz meu itatelja i tekstova tamo gdje je (razoaravajueg h uprizore nja) pravovjerna doktrina podigla spomenik djelu okruenom prilagoenim ih neobrazovanim potroaima. Preko tih istraivanja, i mnogih drugih, upuujemo se pre ma itanju koje vie ne obiljeuje samo drska odsutnost, nego iskoraci i povlaenja, taktike i igre s tekstom. Ono dolazi i odlazi,
249

naizmjence obuzeto (ali to ga je to uhvatilo, to se to budi u isti mah u itatelju i u tekstu?), razdragano, buntovniko, bjeno. Valjalo bi mu pronai poticaje u samome tijelu, prividno poslunom i utljivom, koje ga poprauje sebi svojstvenim pokreti ma: povlaenja u svakovrsne kabinete za itanje oslobaaju ne hotine kretnje, mrmljanja, tikove, izlaganja ih vrtnje, nepoznate umove, napokon divlju orkestraciju tijela.2 7 Ah, inae je, na najelementamijoj razini, itanje tijekom tri stoljea postalo pokret oka. Njega vie ne prati, kao prije, um glasovnog oitovanja ih po pratne miine radnje. itati ne izgovarajui ni glasno, ni polu glasno, moderno je iskustvo, nepoznato tijekom tisuljea. Ne ko je itatelj interiorizirao tekst; svojim je glasom stvarao tijelo drugoga; bio je njegovim glumcem. Danas tekst ne namee vie svoj ritam subjektu, ne oituje se vie preko glasa itatelja. Taj uzmak tijela, uvjet njegova osamostaljenja, znai postavljanje na razdaljinu od teksta. On je za itatelja njegov habeas corpus.* Zbog toga to se tijelo povlai iz teksta kako bi u njemu angairalo samo pokretljivost oka,2 8 geografska konfiguracija tek sta sve manje ustrojuje djelatnost itatelja. itanje se oslobaa tla koje ga je odreivalo. Ono se odvaja od njega. Autonomija oka ukida suuesnitvo izmeu tijela i teksta; ona ga odvaja od skripturalnog mjesta; ini ona od pisanja objekt i poveava mogunosti kolanja subjekta. Jedan pokazatelj: metode brzog itanja.2 9Kao to avion omoguuje veu neovisnost u odnosu na prisile organizacije tla, tehnike brzog itanja dobivaju, preko manjeg broja zaustav ljanja oka, ubrzanje prelaenja, neovisnost u odnosu na odrednice teksta i umnoavanje prijeenih prostora. Potie ono tako sposob nost svakog subjekta da preobrazi tekst itanjem i da ga prevali kao to se prevaljuju etape. Hvalei itateljevu drskost, zanemario sam brojne vidove. Barthes je ve razlikovao tri vrste itanja: ono koje se zaustavlja na
* Temeljni pojam engleskoga pravosua iz 17. stoljea, koji jami slobodu pojedinca i titi ga od proizvoljnih uhienja. (L. G.)
250

zadovoljstvu to ga pruaju rijei, ono koje uri kraju i ponitava ekanje, ono koje njeguje elju za pisanjem.3 0 Erotino, lovako ili inicijacijsko itanje. Ima i drugih itanja u snu, borbi, samopouavanju itd, o kojima ovdje ne moemo podrobnije govoriti. Kako god bilo, njegova poveana samostalnost ne titi itatelja, jer se upravo na njegovoj uobrazilji iri mo medija, naime nad svime to dopusti da izae iz njega i uplete se u mree teksta - njegovi strahovi, snovi, zamiljeni i nedostajui autoriteti. Na sve to djelu ju snage koje od znamenki i injenica stvaraju retoriku ija je meta ta osloboena intimnost. Ali tamo gdje je znanstveni aparat (na) prirodno sklon solidarizaciji s iluzijom moi, naime pretpostavci da mnotvo moe biti preobraeno osvajanjima i pobjedama ekspanzionistike proiz vodnje, uvijek je dobro prisjetiti se da ljude ne treba smatrati idio tima.

251

V. dio NAINI VJEROVANJA

13. poglavlje Politika vjerodostojnost


Volim glagol vjerovati. Openito, kad kaemo Ja znam, ne znamo, nego vjerujemo. Marcel Duchamp, Duchamp o znaku, Flammarion, 1975, str. 185.

idovi, kazao je jednom Leon Poliakov, jesu Francuzi koji umjes to da ne idu u crkvu, vie ne idu u sinagogu. U humomoj tradiciji Hagadaha, ta ala govori o vjerovanju u prolosti ija praksa vie nije na djelu. ini se da politika uvjerenja dananjice slijede istu putanju. Tako smo socijalisti zato to smo to bili, ne sudjelujemo u manifestacijama, sastancima, ne aljemo lanarinu, ukratko ne plaamo. Prije iskaz tovanja nego identifikacija, pripadnost se oituje onime to nazivljemo jednim glasom, tim preostatkom ri jei, jednim glasom pri godinjem glasovanju. Preivljavajui na prividu povjerenja, stranka brino pribire preostatke starih vjero vanja, i koristei se prividom zakonitosti, uspijeva prilino dobro poslovati. Treba tek, ispitivanjem i statistikama, umnoiti navode svojih fantomskih svjedoka, iznova odrecitirati njihovu litaniju. Kazalite tog povjerenja odrava se prilino jednostavnom tehnikom. Dostaje da se ispitivanja ne odnose na ono to neposredno povezuje pristae sa strankom, nego na ono to ih ne privlai drugdje - ne na snagu uvjerenja, nego na njihovu inerciju: Ako nije tono da vjerujete u neto drugo, znai da ste i nadalje na naoj strani. Rezultati tog zahvata raunaju dakle s ostacima pripad nosti. Oni raunaju na puku istroenost svakog uvjerenja, budui da ti preostaci naznauju u isti mah nataloenost onoga u to su

255

ispitanici vjerovali i izostanak snanije vjere koja bi ih odvela drug dje: glasovi se ne povlae; oni ostaju gdje jesu; borave tamo gdje su bili omoguujui isti konani zbroj. Pribrajanje postaje pria. Ta bi fikcija mogla lako biti dodatak Borgesovu djelu Esse estpercipi} To je pria o sklizanju ije se brojke ne registriraju, a koja ipak dosee vjerovanja. Kao prvo priblino odreenje kazao bih da pod vjerova njem ne mislim na predmet vjere (dogmu, program itd.), nego na injenicu da subjekt pristane uz neku pretpostavku, in njegova oitovanja daje smatra istinitom2 - drugim rijeima, modalitet potvrde, a ne njezin sadraj.3Meutim, sposobnost vjerovanja doi ma se posvuda u nazadovanju na polju politike. Ona je podravala funkcioniranje autoriteta. Od Hobbesa, filozofija politike, nada sve u njezinoj engleskoj tradiciji, drala je to stajalite kljunim.4 Tom vezom politika je objanjavala svoj odnos razlike i kontinu iteta naspram religije. Ali elja da se navede na vjerovanje, na kojoj poiva institucija, trebala je u oba sluaja osobu koja e odgo voriti na traenje ljubavi i/ili identiteta.5 Stoga je vano pitati se o idolima vjerovanja u naim drutvima i o praksama koje izviru iz tih premjetanja. O bezvreivanje vjerovanja Dugo smo pretpostavljah da su zalihe vjerovanja beskonane. U oceanu vjere, trebalo je jedino stvoriti otoie racionalnosti, izdvo jiti i osigurati krhke pobjede kritike. Ostalo, budui da se vjerovalo kako je neiscrpivo, pretpostavljalo se prenosivim na druge pred mete i druge ciljeve, kao to se voda vodopada premjeta i koristi u hidrocentralama. Nastojalo se domoi te snage prebacivi je s jednog mjesta na drugo: takozvana poganska drutva koja su njome raspolagala, privedena su kranstvu koje je ona trebala podrati; potom je iz crkava usmjerena na monarhistiku politiku; potom od tradicionalistike religioznosti prema ustanovama Republike na cionalnog obrazovanja ih prema socijalistikim poretcima. Te su

256

se konverzije sastojale u tome da se ovlada energijom vjernika premjetanjem njihova vjerovanja. Ono to nije bilo prenosivo, ili jo nepreneseno, u novim je podrujima napretka proglaeno pred rasudama; ono to je vladajui poredak mogao iskoristiti nazivalo se uvjerenjem. Podloge su bile tako bogate da se pri njihovoj eksploataciji zaboravilo na potrebu njihove ralambe. Vojne i kriarski ratovi sastojali su se u tome da se energiju vjerovanja postavi na pravo mjesto i usmjeri na prave predmete vrijedne vjerovanja. Malo-pomalo, vjerovanje se zagadilo, poput zraka ili vode. Te je pokretake snage, uvijek otporne, ali obradive, poelo ne dostajati. U istom smo trenutku postali svjesni i injenice da ne znamo u emu se ona sastoji. Zaudni paradoks: tolike rasprave i razmiljanja o ideolokim sadrajima i institucionalnim okvirima koji su joj se nametah nije pratilo (osim u engleskoj filozofiji, od Humeado Wittgensteina, H. H. Pricea, Hintikke ih Quinea), razja njenje naravi ina vjerovanja. Danas vie nije dovoljno obraivati, prenositi ih istanati vjerovanje, valja mu ralaniti sastav budui da ga se eh umjetno proizvesti. Dijelom na tome danas rade trgo vaki ih politiki marketing.6 Sada postoji previe predmeta u koje se moe vjerovati, ah nema dovoljno vjerodostojnosti. Na djeluje inverzija. Stare snage spretno su odravale svoj autoritet i na taj nain nadoknaivale nedostatnost svoje tehnike ih administrativne opremljenosti: bih su sustavi tienitva, zavjeta, legitimnosti itd. Oni su, meutim, putem racionalizacije, nadzo ra i organizacije prostora nastojah postati neovisniji od igara tih vjernosti. Krajnji doseg tog rada bio je da su vlasti naih razvijenih drutava raspolagale dovoljno istananim i zgusnutim procedura ma da nadziru sve drutvene mree: to su upravni i panoptiki sustavi policije, kole, zdravstva, osiguranja itd.7Ah postupno oni gube svaku vjerodostojnost, raspolau sa sve vie snage, a sve manje autoriteta.

257

Tehniare to u pravilu nimalo ne zabrinjava, jer su zaokup ljeni irenjem i uslonjavanjem mjera odravanja i nadzora. Var ljivo pouzdanje. Sofisticiranost discipline ne nadoknauje nezain teresiranost subjekata. U poduzeima, demobilizacija radnika odvija se bre negoli policijsko premreavanje kojeg je ona meta, razlog i posljedica. Rasipanje proizvoda, nekorisno troenje vremena, zabuavanje, premjetanje radnika ili njihovo izostajanje s posla itd., iznutra podrivaju sustav, koji, poput Toyotinih tvornica,8 nastoji postati zatvorskim ne bi li sprijeio svaki bijeg. U upravnim slubama, u uredima, i ak u politikim ili vjerskim formacijama, kancerizacija aparata odgovara zamiranju uvjerenja. Ona ga ak i raa. Korist ne nadomjeta vjerovanje.9 Vjerovanje se iscrpljuje. Ili se pak sklanja na stranu medija i razonode. Odlazi na ljetovanje; a ni tamo uostalom nije u nita manjoj mjeri predmet kojega se dokopava i obrauje ga reklama, trgovina i moda. Da bi nadoknadila vjerovanje koje odlazi i gubi se, poduzea poinju proizvoditi nadomjestke vjerovanju. Shell gradi credo vrijednosti koje nadahnjuju upravljanje te ga kadrovi i uposlenici moraju prihvatiti. A tako je i sa stotinama dru gih tvrtki, iako se one sporo bude i jo raunaju s fiktivnim kapita lom staroga obiteljskog, kunog ili pokrajinskog duha. Gdje iznai grau pomou koje bi se vjerodostojnost ubriz gavala u aparaturu? Dva su tradicionalna rudnika, jedan je politi ka, a drugi religija: u jednome, pretjerano razvijena upravljaka tijela i njihovo uokviravanje nadoknauju pokretljivost i oseku uvjerenja u boraca; u drugome, naprotiv, ustanove, koje su u tijeku raspadanja i zatvaranja u sebe same, putaju da se posvuda ire vjerovanja koja su dugo same njegovale, odravale i nadzirale. Arheologija. P rijenosi vjerovanja Odnosi izmeu tih dviju zaliha neobini su i strani. 1. Religioznost se izgleda lake eksploatira. Marketinki uredi iznova se gramzivo koriste ostacima vjerovanja protiv kojih
258

su se do juer estoko borili proglaujui ih predrasudama. Rekla ma postaje apostolskom rabotom. Brojne nositelje gospodarskog i drutvenog poretka uznemiruje polagani potop Crkve u kojoj preivljavaju ostaci vrijednosti te ih nastoje iznova staviti u svo ju slubu proglaujui ih aktualnima. Prije no to ta vjerovanja potonu zajedno s laama koje ih prevoze, na brzu se ruku iskrcava ju u poduzeima i upravama. Korisnici tih relikvija u njih vie ne vjeruju. To ih, meutim, ne prijei da, zajedno sa svakakvim integristima, utemeljuju ideoloke i novarske udruge ne bi li pokrpali te utopljenike povijesti i uinili od Crkve muzej vjerovanja bez vjernika, pohranjenih tamo kao rezerva koju e eksploatirati liberalni kapitalizam. To obnavljanje okupljanja osniva se na dvjema taktikim i vjerojatno pogrenim pretpostavkama. Jedna tvrdi da vjerovanje ostaje povezano sa svojim predmetom i da se ouvanjem prvoga moe sauvati drugo. Ustvari (a to pokazuje povijest, kao i semiotika), ulaganje u vjerovanje prelazi od mita u mit, od ideologije u ideologiju, od iskaza u iskaz.1 0 Tako se vjerovanje povlai iz mita i ostavlja ga gotovo nedirnutim, ah obesmiljenim, preobraenim u dokument.1 1Tijekom tih prijenosa, uvjerenje koje je jo povezano s podrujem koje naputa malo-pomalo nee biti sposobno oprijeti se pokretima koji ga premjetaju drugdje. Nema istovjetnosti iz meu predmeta koji uvjerenje jo zadravaju i onih koji ga pre bacuju drugdje. Druga taktika vie ne pretpostavlja da je vjerovanje ostalo povezano sa svojim prvotnim predmetom, nego da se, naprotiv, moe od njega umjetno odvojiti; da bi se na taj nain njegov bijeg prema pripovijestima medija, prema rajevima razonode, prema povlaenjima u intimu ih u putovanja itd., mogao zaustaviti ih obr nuti; da bi se, napokon, ono moglo vratiti u tor, u disciplinarni poredak koji je napustilo. Ali uvjerenje se ne vraa tako lako na polja s kojih je otilo. Nije ga lako iznova vratiti u upravne slube i poduzea koja su postala nevjerodostojna. Liturgije koje pokuavaju oivjeti i prevrednovati mjesta rada ne preobra
259

avaju lako njihovo funkcioniranje. Zato ona i ne proizvode vjernike. Javnost nije tako lakovjerna. Nju zabavljaju te proslave, ti nadomjestci. Ali ih ne kupuje. 2. Politike ustanove postupno su odmijenile crkve kao mjes ta vjernike prakse, ali samim su time, izgleda, bile prisiljene vratiti se veoma starom (pretkranskom) i veoma poganskom savezu izmeu vlasti i religije. Sve se odvilo na nain kao da je u trenutku kad je religijsko prestalo biti neovisna mo (duhovna vlast, kao to se obiavalo rei), politiko ponovno postalo religijsko. Kran stvo je proizvelo raspuklinu izmeu spona vidljivih predmeta vjere (politikih autoriteta) i njezinih nevidljivih predmeta (bogovi, duhovi itd.). Ali, to je razlikovanje uspjelo sauvati samo usposta vivi kleriku, dogmatsku i sakramentalnu vlast na mjestu koje je ostalo slobodno trenutnim uruavanjem politike potkraj antike. U 11. i 12. stoljeu, pod znakom Bojega mira, crkvena je vlast nametnula svoj poredak civilnim meusobno sukobljenim vlas tima.1 2 Stoljea nakon toga svjedoila su uruavanju tog poretka u korist kraljeva. U 17. stoljeu, monarhije Crkvi slue kao primjer i podaruju joj pravne propise, iako ona jo raspolae stanovitom religioznou koja joj ozakonjuje vlast, ali koja postupno slabi. S opadanjem crkvene moi tijekom tri posljednja stoljea, vjerova nje se iznova usmjerilo politici, ali ne ponijevi sa sobom boanske ili nebeske vrijednosti koje je Crkva uspjela odijeliti, nadzirati i drati u vlasti. Ta sloena oseka i plima, koja je nainila prijelaz od politike na kransku religioznost i od religioznog do nove politike,1 3imala je za posljedicu individualizaciju vjerovanja (okviri zajednike referencije podijelili su se na drutvena miljenja ili na pojedinana uvjerenja) i njihovo gibanje u sve raznolikijoj mrei moguih predmeta. Ideja demokracije odgovarala je elji za upravljanjem tim mnotvom uvjerenja to su nadomjestila vjeru koja je utemeljila jedan poredak. Iznenauje da je, sruivi stari poredak, naime re ligijsku vjerodostojnost politike, kranstvo naposljetku ugrozilo povjerenje u tu religioznost koju je odvojilo od politike i pridonije
260

lo obezvijeenju onoga to je prisvojilo da bi se uinilo neovisnim, i samim time omoguilo bujanje vjerovanja u politike autoritete odsad liene (ili osloboene?) svojih duhovnih autoriteta koji ne ko bijahu naelom relativizacije, i ozakonjivanja. Povratak raz metnog poganina zbio se dakle kao posljedica toga duhovnog pada. Uruavanje kranstva ostavilo je neizbrisiv trag u moder nome dobu: utjelovljenje ili historicizaciju koju ve u 18. stoljeu Rousseau nazivlje graanskom religijom.1 4 Poganskoj dravi, koja nije razlikovala ni svoje bogove ni svoje zakone, Rousseau suprotstavlja religiju graanina ije postavke treba utvrditi vla dar. Ako netko nakon to je javno priznao te iste dogme postupa kao da u njih ne vjeruje, neka bude kanjen smru. Od te civilne religije graanina, razlikovala se druga duhovna religija ovjeka, ona individualna, asocijalna i univerzalna, ona iz djela La Profes sion de lafoi du vicaire Savoyard (Propovijedanje vjere savojardskog vikara). To proroansko vienje, mnogo cjelovitije no to se tvrdilo, ve naznauje razvitak neke civilne i politike dogma tike u vezi s radikalizacijom individualne svijesti osloboenesvake dogme i liene moi. Kasnije je socioloka ralamba potvrdila tonost tog predvianja.1 5 Otad nadalje, vjerovanje se ponovno ulae jedino u politiki sustav, u mjeri u kojoj se razglobljuju, raspruju ili minijaturiziraju duhovne snage koje su jamile graansku vlast u antici i koje su se nadmetale s onima kranskoga Zapada. Od duhovne m oi do oporbe ljevice Razlikovanje, danas arheoloke vrijednosti, izmeu vremenskoga i duhovnoga kao dviju nadlenosti, ostaje unato svemu strukturalno upisano u francusko drutvo, ali nadalje unutar politikog sustava. Mjesto to gaje neko zauzimala Crkva ili crkve naspram posto jee vlasti ostaje prepoznatljivo, tijekom dva stoljea, u djelovanju oporbe nazvane lijevom. I u politikom ivotu preplitanje ideo lokih sadraja ostavlja nedirnutom drutvenu formu.1 6Povijest

261

jansenizma mogla bi biti pokazatelj tih promjena koje premjetaju vjerovanja, ali prema istoj strukturalnoj shemi: proroanska opo zicija (Port-Royal u 17. stoljeu) tamo se preobraava u politiku opoziciju jedne prosvijeene i parlamentarne sredine u 18. stoljeu. Ve se tu zacrtava sprega to je inteligencija intelektua laca i uglednika osigurava opoziciji kakvu je duhovna vlast za stupala protiv (ih na rubu) politikih ili civilnih vlasti. Kako god bilo s prolou, ostavimo li po strani olake (i apolitine) opaske o psihosociolokim obiljejima svojstvenim svakoj militantnosti,1 7 na djeluje, s funkcionalnog gledita na po stojei poredak, odnos izmeu Crkve koja je branila drugi svijet i lijevih stranaka koje od 19. stoljea obeavaju drukiju budunost. Na obje strane naziru se slina funkcionalna obiljeja: ideologija i doktrina imaju u njima vanost kakvu im ne pridaju obnositelji vlasti; projekt drugoga drutva ima za posljedicu primarnu ulogu (reformistikog, revolucionarnog, socijalistikog itd.) diskursa pro tiv neminovnosti ili normalnosti injenica; ozakonjivanje, preko etikih vrijednosti, teorijske istine ili martirologije pritom mora nadoknaditi zakonitost koju mora posjedovati svaka vlast ve samom injenicom svog postojanja; tehnike navoenja na vjero vanje igraju odluniju ulogu tamo gdje je rije o neemu ega jo nema;1 8 tvrdokornosti su i doktrinalne iskljuivosti, prema tome, snanije nego na mjestima na kojima steena mo omoguuje i nerijetko sili na kompromis; napokon, prema prividno protuijenoj logici, svaka je reformistika vlast sklona stjecanju politikih pred nosti, preobraavanja u eklezijastiku upravu ne bi li promaknula svoj projekt, gubei na taj nain svoju izvornu istou ili promeui je u ukras aparata i preobraavajui svoje zagovornike u slubenike ili u osvajae. Ta analogija ima svoje strukturalne razloge: oni ne upuuju neposredno na psihologiju militantnosti ih na kritiku sociologiju ideologija, nego ponajprije na logiku mjesta koje kao svoje uinke proizvodi i reproducira militantne mobilizacije, taktike navoe nja na vjerovanje i crkvene ustanove, a sve u odnosu udaljenosti,
262

nadmetanja i preobrazbi do kojih e doi u odnosu na postojeu vlast Prelazak kranskih poredaka u socijalistike posredova njem hereza ili sekti bio je predmet brojnih radova,1 9koji su sami bili operatori prelazaka koje su ralanjivali. Ali ako ti prelasci prenose ostatke religijskih vjerovanja u nove politike tvorevine, ne bismo zbog toga zakljuili da ti preostaci naputenih vjerovanja doputaju prepoznavanje ega religijskoga u tim pokretima. Na taj zakljuak jedino navodi neprimjereno poistovjeenje predmeta u koje se vjeruje i ina vjerovanja, te iz toga izvedeni zakljuak da se pretpostavlja prisutnost neeg religijskoga u svakoj skupini u ko joj jo djeluju initelji koji su bili religijski. Drugi obrazac ralambe ini se primjerenijim danostima povijesti i antropologije: crkve, ako ne i religije, prema njemu ne bi bile referencijalne jedinice, nego drutvene inaice u moguim odnosima izmeu vjerovanja i vjerovanog\ one bi bile posebne povijesne konfiguracije (i manipulacije) odnosa koje mogu odravati modaliteti (formalni) vjerovanja i znanja (kvazileksika) s nizovima raspoloivih sadraja. Danas su vjerovanje i znanje raspodijeljeni drukije nego u negdanjim religijama; vjerovanje vie ne modalizira vjerovano sukladno istim pravilima; napokon, predmeti vjerovanja ili znanja, nain njihova odreivanja, njihov poloaj i zalihe velikim su se dijelom obnovili. Tako ne moemo izdvojiti i upisati u kontinuitetu dvije konstelacije vjerovanja zadravajui samo, od jedne i od druge, zajedniku injenicu kakvoga Belief, pretpostavljeno nepromjenjivog initelja. Da bismo ralanili odnose izmeu diskursa i vjerovanja u njihovoj novoj politikoj i borbenoj inaici, kakvu predstavljaju lijeve stranke na mjestu jo povijesno odreenom ulogom Crkve od juer, valja, dakle, napustiti arheoloko sagledavanje, utvrditi naine na koje se danas vjerovanje, znanje i njihovi sadraji uza jamno odreuju, i preko njih pokuati dosegnuti neka funkcioniranja vjerovanja i uvjeravanja u politikim tvorevinama, u kojima se,

263

unutar sustava, razvijaju taktike koje doputaju zahtjevi poloaja i prisile povijesti. Taj pristup aktualnosti moe u njoj razlikovati dva dispozitiva pomou kojih je dogmatika uvijek uspijevala biti uvjer ljiva: s jedne strane, pretenzija da se govori u ime stvarnosti, za koju se pretpostavlja daje nedokuiva, u isti je mah naelo onoga u to se vjeruje (totalizacija) i naelo ina vjerovanja (neto vazda uzmiue, neprovjerljivo, nedostatno); s druge strane, sposobnost diskursa, zajamenog autoritetom stvarnoga, da se iri u organi zacijskim elementima praksi, naime u postavkama vjere. Danas ponovno nalazimo ta dva tradicionalna izvora u sustavu koji kom binira narativnost medija - ustanovu stvarnoga - s diskursom proiz voda namijenjenih potronji - raspaavanjem toga stvarnoga u postavke kojima treba vjerovati i kupovati ih. Prvo valja naglasi ti, dok je drugo dovoljno poznato. Ustanovljavanje stvarnoga Velika utljivost stvari promee se preko medija u svoju suprot nost. Dok je neko inilo tajnu, stvarno danas brblja. Odasvud pristiu jedino novosti, obavijesti, statistike i ispitivanja. Nikad povijest nije toliko govorila i toliko pokazivala. Doista, nikad izasla nici bogova nisu prenosili njihovu rije na tako trajan, tako pod roban i tako nalogodavan nain, kao to to proizvoai otkria i propisa ine danas u ime aktualnosti. Pripovijesti o tome to se dogaa predstavljaju nau ortodoksiju. Rasprave o brojkama nai su vjerski ratovi. Borci vie ne nose oruje napadakog ih obram benog predznaka. Oni napreduju prerueni u injenice, podatke i dogaaje. Predstavljaju se kao glasonoe stvarnosti. Njihovo je odijelo prilagoeno boji gospodarskoga i drutvenog podneblja. Kada napreduju, ini se kao da i samo tlo s njima napreduje. Ah, ustvari, oni ga stvaraju, simuliraju ga, preruavaju se njime, prido bivaju nae povjerenje i na taj nain grade pozornicu svoga zakona. Malville, Kalkar, Croissant, Le Polisario, nuklearno oruje, Homeini, Carter itd: ti se odsjeci povijesti ustrojuju u lanke

264

doktrine.utite, kazuje spiker ili politiki elnik: Tu su inje nice. Evo podataka, okolnosti itd. Stoga vi trebate... Pripovijedana stvarnost nareuje unedogled to treba vjerovati i to treba initi. I tko da se suprotstavi injenicama? Moemo im se jedino podrediti i posluati to one znae, kao daje rije o Delfijskom proroan stvu.2 0Proizvodnja simulakra tako nudi sredstvo proizvodnje vjerni ka, dakle i praktiara. Ta ustanova stvarnoga najvidljiviji je oblik nae suvremene dogmatike. Slijedno tome, o nju se stranke najvie otimaju. Ona vie ne posjeduje vlastito mjesto, niti sjedite ili akadem ski naslov. Anonimni kod, informacija premreuje i prezasiuje drutveno tijelo. Od jutra do veeri, neprestano, pripovijesti nas progone na ulicama i u zgradama. One artikuliraju nau opstojnost i pouavaju nas tome kakvi trebamo biti. One pokrivaju dogaaj, to jest od njih ine nae legende {legenda, ono to treba proitati i rei). Uhvaen od trenutka buenja radijom (glas je zakon), slu atelj cijeli dan kroi umom novinarskih, reklamnih, televizijskih naracija koje nam uveer, ve na vratima sna, dojavljuju svoju posljednju poruku. Vie no to nam se juer Bog obraao preko teologa, te pripovijesti imaju ulogu providnosti i predodreenosti: one unaprijed organiziraju nae poslove, proslave, ak i nae snove. Drutveni ivot umnoava pokrete i postupke to su ih oris//'nara tivni obrasci; on reproducira i neprestance gomila kopije teksto va. Nae je drutvo postalo drutvo prepriavanja u trostrukome smislu: njega u isti mah odreuju tekstovi (pripovijesti naih rekla ma i informacija), njihovo navoenje i njihovo neprestanoponovno navoenje. Ta prianja imaju dvostruku i udesnu mo da promijene vienje u vjerovanje i da od privida isfabriciraju stvarnost. Dvo struki obrat. S jedne strane, moderno doba, neko roeno iz pro matrake volje koja se borila protiv lakovjernosti i temeljila se na ugovoru izmeu vida i stvarnosti, preobraava sada taj odnos i podaruje vienju upravo ono to treba vjerovati. Fikcija odreuje

265

polje, poloaj i predmete vienja. Na taj nain djeluju mediji, re klama ili politiko predstavljanje. Dakako, i prije je bilo fikcije, ali na omeenim, estetskim ili kazalinim mjestima: fikcija se tamo sama oznaivala (primjerice, zahvaljujui perspektivi, umijeu iluzije); ona je uz svoja pravila igre donosila i uvjete svoje proizvodnje, navlastiti metagovor.2 1 Govorila je jedino u ime jezika. Pripovijedala je ona jednu simbo liku, ostavljajui istinu stvari neizvjesnom i gotovo u tajnosti. Danas fikcija eli prikazati stvarnost, govoriti u ime injenica, i tako nas uvjeriti da uzmemo kao referenciju privid koji ona proizvodi. Na taj nain oni kojima su te legende namijenjene (i koji ih plaaju) vie nisu obvezni vjerovati u ono to ne vide (tradicionalni poloaj), nego vjerovati u ono to vide (suvremeni poloaj). Ta promjena podruja na kojemu se razvijaju vjerovanja rezultira zamjenom u paradigmama znanja: nevidljivost stvarnoga, stari postulat, odmijenila je njegova vidljivost. Sociokulturalna pozornica modernog doba vraa se mitu. On svojom vidljivou odreuje drutveni referent (dakle i svojom znanstvenom i politikom prikazivou); na tom novom postulatu (vjerovanju da je stvarno vidljivo) on artikulira mogunosti naega znanja, naih primjedbi, dokaza i praksi. Na toj novoj pozornici, beskrajno rastez ljivu polju optikih istraivanja i tragalakog nagona, neobini dosluh izmeu vjerovanja i pitanja stvarnoga i dalje je na snazi. Ali on se nadalje odigrava u initelju vienog, promatranog ih pokazanoga. Suvremeni je simulakrum 2 2 zapravo posljednja lokalizacija vjerovanja u vienje, to je vieno poistovjeeno s oni me u to treba vjerovati - nakon to je bila naputena hipoteza koja je tvrdila da su se vode nevidljivog oceana (Stvarno) urotile kako bi provalile na obale vidljivoga i proizvele ih u svoje uinke, odgonetljive znakove ih varljive odraze svoje prisutnosti. Simulakrum je ono u to se promee odnos vidljivoga prema stvarnome kad se srui postulat nevidljive golemosti Bitka (ih bia) skrivene iza pri vida.

266

Re-citirano drutvo Suoen s priama slika, koje su sada puke fikcije, vidljivi i itljivi proizvodi, gledatelj-promatra dobro znaaje nje jedino o pri vidima, rezultatima manipulacija - Ja dobro znam da se radi o ali - ali svejedno, on pretpostavlja da te simulacije uivaju sta tus stvarnoga:2 3 vjerovanje nadivljuje odbacivanje to ga omo guuje sve to nam je poznato o njegovoj proizvodnji. Kao to je kazao neki telegledatelj, daje to la, saznalo bi se. On vjeruje da su druga drutvena mjesta kadra jamiti za ono za to se zna daje fiktivno, i to mu omoguuje da unato svemu vjeruje. Kao da se vjerovanje vie ne moe iskazati kao neposredno uvjerenje, nego jedino preko onoga to se misli da drugi vjeruju. Vjerovanje vie ne poiva na nevidljivoj drugosti skrivenoj iza znakova, nego na onome to bi druge skupine, druga polja ili druge discipline trebale biti. Stvarno je ono u to nas, na svakome mjestu, uvjerava referencija na drugo mjesto. Jednako je ak i sa znanstvenim disci plinama. Primjerice, odnos izmeu informatike i povijesti poiva na zauujuem qui pro quou. Povjesniari oekuju da im infor matika podari jamstvo neke znanstvene moi sposobne pruiti tehniku i stvarnu teinu njihovu diskursu; informatiari trae da im povijest preko stvarnoga prui vjerodostojnost kakvu kon kretno prua erudiciji. Svatko na svojoj strani, oni od drugoga oekuju jamstvo koje e potkrijepiti njihov simulakrum.2 4 U politikom smislu, stvari se odvijaju jednako. Svaka stran ka izvlai vjerodostojnost iz onoga u to vjeruje i u to uvjerava druge o svom referentu (uda revolucije osvarena na Istoku?), ili o svom protivniku (poroci i nesree zloestih koji su na drugoj strani). Svaki politiki diskurs djeluje stvarno zahvaljujui onome to pretpostavlja i navodi druge da pretpostave u vezi s ekonom skom analizom koja ga podrava (sama analiza dobiva na vrijed nosti tim vraanjem na politiku). Unutar svake stranke, profesio nalni diskursi odgovornih prolaze zahvaljujui vjerodostojnosti koju pretpostavljaju kod svojih zagovornika u bazi ili kod biraa, i,

267

obratno, ono dobro znam da se radi o ali brojnih biraa ima svoju protuteu u onome to tvrde iz uvjerenja ili iz poznavanja okvira politikog aparata. Tako vjerovanje poiva na vrijednosti stvarnoga koje unato svemu pretpostavljamo da postoji kod drugoga, ak i onda kad dobro, predobro znamo do kojeg je stup nja mjesto koje zauzimamo isto sranje. Citiranje e tako biti apsolutno oruje uvjeravanja. Budui da se ono temelji na onome za to se pretpostavlja da drugi vjeruje, ono je dakle sredstvo pomou kojega se uspostavlja stvarno. Navoditi drugoga njemu u korist znai prema tome uiniti vjero dostojnima simulakrume proizvedene na odreenom mjestu. Is pitivanja javnoga mnijenja postala su temeljni i najpasivniji po stupci takva pristupa. Stalna autocitatnost - umnoavanje ispiti vanja - fikcija je kojom se zemlju navodi da vjeruje u ono tojest. Svaki graanin pretpostavlja da sve u to vjeruje ui od vjerovanja drugih, bez obzira to sam u to ne vjeruje. Odmijenivi nauavanja koja su postala nevjerojatna, citiranje omoguuje tehnokratskom aparatu da ulije povjerenje svakome u ime drugih. Citirati znai podariti stvarnost simulakrumu koji je proizvela neka sila, uvjeriv i nas da i drugi u to vjeruju, ali ne nudei nikakav predmet dosto jan vjere. Ali, u isti mah to znai obiljeiti anarhiste ih devijantne tipove (navesti ih pred javnim mnijenjem); znai to pre pustiti javnoj agresiji one koji, potvrujui svojim postupcima da u to ne vjeruju, razaraju fiktivnu stvarnost koju svatko moe una to svemu podravati jedino u ime uvjerenja drugih. U mjeri u kojoj oruem koje stvara javno mnijenje mogu manipulirati oni koji ga posjeduju, s pravom se postavlja pitanje o njegovoj sposobnosti da vjerovanje preobrazi u sumnjiavost, sumnju, ako ne i prokazivanje, kao i o mogunosti da graani politiki nadziru ono to samome politikom ivotu pribavlja opu i besprizivnu uvjerljivost.

268

14. poglavlje Ono to izmie imenovanju: umrijeti

Bolniko osoblje ustuknjuje pred umiruim. Sindrom povlaenja od strane lijenika i bolniarki.1Distanciranje na razdaljinu prate propisi iji ijenik nekogajo ivoga ve stavlja u poloaj mrtvoga: Treba mu odmor... Pustite ga spavati. Umirui treba ostati mi ran i odmarati se. S one strane njege i umirujuih sredstava potreb nih bolesniku, taj propis postavlja pitanje nemogunosti okoline da podnese iskaz tjeskobe, oaja ili boli: to se ne smije govoriti. Umirui su iskljueni {outcasts) zbog toga to ine otklon od ustanove ustrojene od ivota i radi njegova odranja. Anti cipirani pogreb, fenomen institucionalnog odbacivanja, unapri jed smjeta umirue u komom smrti; on ih okruuje tiinom ili, jo gore, laima koje tite ive od glasa koji bi mogao sruiti tu ogradu i kriknuti: Umrijet u. Taj bi krik izazvao embarrassing ly graceless dying (neugodno nedostojno umiranje). La (Ali, ne, bit e bolje) predstavlja zatitu od komunikacije. Jer, kad bi se zabranjena rije izgovorila, ona bi izdala borbu to je vodi bolnica, koja, pretpostavljajui da njegovati maeiozdraviti, ne eli doivjeti poraz; bila bi ona srknavljenje. Nemisliva praksa ak i vie, u sluaju smrti s odgodom, umirui dospijeva na polje izvan mislivoga, koje se postovjeuje s onime to se moe uiniti. Izlazei iz polja koje ograniuju mogunosti interveniranja, on ulazi u podruje beznaajnosti. Nita se ne moe razabrati tamo gdje se

269

vie nita ne moe uiniti. Umirueg se smatra nemoralnijim od neradnika: prvi je subjekt koji ne radi; drugi je objekt na kojemu vie ne mogu raditi ni drugi; obojica su nepodnoljivi drutvu u kojem se nestanak subjekta posvuda nadoknauje i prikriva umnoavanjem zadataka. Trebao se pojaviti nacizam, logika u svom tehnokratskom totalitarizmu, da bi se bavilo mrtvima i uvelo pro cedure koje e uiniti rentabilnom granicu kojom im se suprot stavlja nepokretno tijelo, le. U toj kombinaciji izmeu subjekata beznadnosti i radnji bez autora, izmeu tjeskobe pojedinaca i upravljanja praksama, umirui vraa pitanje subjekta na krajnju granicu nedjelovanja, tamo gdje je ono najmanje primjereno i najnepodnoljivije. Kod nas izosta nak rada znai bez-smisao; treba ga ukloniti kako bi se nastavio diskurs koji neumorno imenuje dunosti i koji gradi zapadnu nara ciju iz onoga uvijek treba neto raditi. Umirui je lapsus u tom diskursu. On jest, i moe biti jedino opscen. Dakle valja ga cenzuri rati, liiti jezika, umotati u mrtvaki pokrov tiine: u ono to se otima imenovanju. Pritom ni obitelj nema to kazati. Bolesnika joj je oduzela ustanova koja ne preuzima na sebe brigu o pojedincu, nego o njego voj bolesti, izdvojenu predmetu, koji je preobrazilo ili iskljuilo tehniko osoblje posveeno zatiti zdravlja, kao to se drugi po sveuju zatiti poretka ili vlasnitva. Gurnut izvan drutva koje, sukladno negdanjim utopijama, isti svoje ulice i svoje kue od svega to parazitira smisao rada - otpad, prekraji, invalidnost, sta rost - bolesnik mora slijediti svoju bolest tamo gdje se njome bave, u specijalizirane ustanove u kojima se ona odmah preobraava u znanstveni i jezini predmet stran ivotu i svakodnevnom jeziku. On se stavlja na stranu, u jednu od tehnikih i tajnih zona (bolnice, zatvori, gradska odlagalita) koje oslobaaju ive od svega to bi moglo koiti lanac proizvodnje i potronje, i koje, u sjeni u koju nitko ne pokuava prodrijeti, popravljaju i ravrstavaju ono to se jo moe poslati na povrinu napretka. Zatoen tamo, bolesnik postaje strancem za svoje bliske. On vie ne stanuje u njihovim
270

kuama i nema ga u obiteljskom govoru. Moda e se prognanik i vratiti iz strane zemlje iji jezik njegova obitelj ne govori i koju se moe jedino zaboraviti. Ako se ne vrati, ostat e dalek, neoznaiv predmet rada i neuspjeha koji je nemogue slijediti u prostoru i bliskom jeziku. Sjedne strane doivljena kao promaaj ili privremeni zastoj medicinske borbe, s druge liena zajednikog iskustva, dopirui tako na granicu znanstvene moi i onkraj poznatih praksi, smrt je ono drugdje. U drutvu koje slubeno poznaje odmori samo kao inerciju i rasipanje, ona je preputena, primjerice, jezicima vjere koji vie nisu na snazi, vraena obredima odsad lienima vjero vanja koja su ih nastavala. Ona je razvrstana u te negdanje prostore koje je znanstvena proizvodnost uinila deplasiranima, ah koji barem nude neto pomou ega se moe sricati u nekoliko znako va (koji su postali neodgonetljivi) tu stvar lienu znaenja. Uzoran nacionalni spektakl: rasko koja je okruila De Gaulleovu smrt veina uglednika koji su joj povjerili svog pokojnika dugo je dralapraznovjeijem. Za ono to nisu mogli imenovati, zaduili su jezik u koji nisu mogli vjerovati. U vjerskom, dijabolikom, vjetijemu ih fantastinom repertoaru, u maiginaliziranim leksici ma, ono to se odlae u tajnost ili to iznova iskrsava prerueno jest smrt, koja se vie ne da misliti i imenovati.2 Rei znai vjerovati injenica da se smrt, koja je potisnuta, vraa u egzotini jezik (onaj prolosti, starih vjera ih dalekih predaja); da se o njoj govori sluei se stranim naijejima; da je jednako teko o njoj govoriti na svom jeziku kao i umrijeti kod kue - sve to odreuje iskljuenika koji se moe vratiti jedino preruen. Paradoksalni simptom te smrti bez reenica, cijela jedna knjievnost, oznauje toku u kojoj odnosi postaju sumanuti. Tekst buja oko te povrede razuma. Jo jednom, on se oslanja na ono o emu se moe samo utjeti. Smrt je pitanje subjekta.

271

Jedan pokazatelj: analitiki tretmani pokazuju do kojeg se stupnja iskustvo oituje na poloaju subjekta s obzirom na njego vu smrt. Melankolik kae: Ja ne mogu umrijeti;3opsjednuti: Ja ne mogu ne umrijeti (Prije svega, kae Freud, opsjednuti ima ju potrebu za mogunou smrti kako bi razrijeili svoje konflikte).4 Ali prije no to se pojavi na polju psihoanalitike razmjene, taj poloaj subjekta proizlazi iz Edipova pitanja: Je li uistinu tome tako da tek kad vie nisam nita postajem uistinu ovjekom? Jacques Lacan komentira: Tada poinje povijesni slijed: s onu stranu naela zadovoljstva. Ali upravo se na tom mjestu pridruuje jo jedan tiina onima pretpostavljene institucije i zajednikog jezi ka: tiina samog subjekta. Posebice on trai neko kazivanje. Boris Vian: Ne bih elio krepati Ne, gospodine, ne, gospoo prije no to sam kuao okus koji me mui, od svega najsnaniji. Ne bih elio krepati prije no to sam kuao okus smrti. Izmeu krepati u kanti za smee, to je u osnovi strugglefor life*, koja se na Zapadu poopuje, i umrijeti postoji razlika u govo ru koji na ruevini posjeda i predodbi, oblikuje pitanje: to je bitakV. Dokono pitanje. Govor koji vie ne kazuje nita, koji nema nita drugo osim gubitka iz kojega se oblikuje kazivanje. Izmeu stroja koji se zaustavi ih krepa i ina umiranja postoji mo gunost da se to iskae. Mogunost umiranja odvija se izmeu toga dvoga.

* borbe za ivot. (L. G.)


272

Zaustavljen na pragu razlike izmeu krepavanja i umiranja, umirui je sprijeen da iskae to nita koje on postaje, nesposoban za in koji bi samo proizveo njegovo pitanje. Dostajalo bi mu ak mjesto koje bi mogao stei u jeziku drugoga, u tom trenutku u kojemu vie nema ni dobara niti poklona koje bi mogao uruiti. Da ga drugi samo oslove - Lazare! - i tako njegovim vlastitim ime nom ucrtaju elju u jezik drugoga, iako mu nita vlastitoga, ni u roenju, ni u smrti, ne daje to pravo, ve bi i to bila komunikacija s onu stranu razmjene. Tada bi se iz elje mogao potvrditi njegov nuni odnos s onime to on ne moe imati, s gubitkom. Znailo bi to simbolizirati smrt, za nju pronai rijei (koje ne izvjetava ju ni o kakvu sadraju), otvoriti u jeziku razgovora uskrsnue koje ne vraa u ivot. Ali to je mjesto zabranjeno izdvojenome. Gubitak njegovih snaga i njegovih drutvenih lica brani mu i ono to se inilo da mu doputa: pristup uzajamnom odnosu o kojemu jezik kazuje samo: Ti mi nedostaje. Postoji ipak prvo i posljednje preklapanje izmeu umira nja, vjerovanja i govorenja. Zapravo, tijekom cijelog ivota, mogu konano jedino vjerovati u svoju smrt, ako vjerovati odreuje neki odnos prema drugome koji mi prethodi i neprestance nastaje. Nema nieg takodrugoga kao to je moja smrt, pokazatelj svake drugotnosti. Ah u isti mah nita ne odreuje bolje mjesto s kojega mogu iskazati svoju elju za drugim, svoju zahvalnost da sam bez jamca i dobra koje bih mogao ponuditi - prihvaen u nemoan govor njegova oekivanja; nita dakle ne odreuje tonije od moje smrti to to znai govoriti. Pisanje Posljednji trenutak tek je konana toka u koju se povlai, po jaava i obeznanjuje elja za kazivanjem. Ono to u smrti ima ob lik ekanja nesumnjivo se uvlai mnogo prije u drutveni ivot, ah valja mu uvijek skrivati svoju bestidnost. Njegovu poruku odaju

273

lica koja su u procesu rastakanja, ali raspolau jedino laima da bi izrekla ono to navjeuju (utite, vi prie o starenju to ih pripo vijedaju moje oi, moje bore i toliko teine...) i mi pazimo da ih nama ne kau (Ne kazujte nam, naa lica, ono to ne elimo zna t i ) Nemoralna tajna smrti odlae se u zatiene spilje koje im pridrava psihoanaliza ili religija. Ona nastanjuje opirne meta fore astrologije, nekromancije ili vradbine, jezike koje se tolerira tako dugo dok oblikuju podruja mranjatva od kojih se razliku ju drutva napretka. Nemogunost kazivanja tako uvelike pretho di trenutku u kojemu se napori govornika ponitavaju zajedno s njime. Ona je upisana u svim procedurama koje okruuju smrt ih je guraju izvan granica grada, izvan vremena, rada i jezika, da bi sauvah jedno mjesto. Ah, proizvodei sliku umiruega, ja postupam jednako. Sudjelujem u obmani koja smrt smjeta drugdje, u bolnicu ih u posljednje trenutke: jaje metamorfoziram u sliku drugoga; poisto vjeujui je s umiruim, inim od nje mjesto na kojemu ja nisam. Njezinim predstavljanjem, ja istjerujem smrt, smjetam je kod su sjeda, odlaem za trenutak za koji tvrdim da nije moj. Ja titim svoje mjesto. Umirui o kome govorim ostaje opscenim, ako to nisam ja. Zaokret se oituje i u samom radu pisanja iji su prikazi samo njegova posljedica i/ih otpad. Pitam se o tome to inim, budui daje znaenje skriveno u pokretu, u inu pisanja. emu pisati ako ne u ime neke nemogue rijei? Na poetku pisanja nahodi se gubitak. Ono to se ne moe rei - nemogua podudarnost izmeu prisutnosti i znaka - postulat je uvijek iznova zapoinjueg posla kojemu je naelo ne-mjesto identiteta i rtvovanje stvari. Joyceov nalog: Zapisi to, pobogu, zapisi/ 5 raa se iz prisutnosti oduzete znaku. Pisanje ponavlja taj nedostatak sa svakim svojim grafom, uitkom hoda kroz jezik. Ono srie odsutnost koja ima svog prethodnika i svoj cilj. Ono djeluje preko postupnih napu-

274

Stanja zauzetih mjesta i iskazuje se nekom izvanjskou koja mu izmie, budui daje njegov adresat doao odnegdje drugdje, posje tilac kojeg se ekalo, ali nikada ulo na skripturalnim putovima to su ih na stranici ucrtala putovanja elje. Praksa gubitka rijei, pisanje ima smisla jedino izvan sebe sama, na nekom drugome mjestu, onome itatelja, kojega proizvo di kao vlastitu nunost i samo se upuujui prema toj prisustnosti koju nije kadro dosegnuti. Ide ono prema rijei koja mu nikad nee biti dana i koja, upravo zbog toga, stvara pokret beskonane pove zanosti s nepovezanim, raz-rijeenim odgovorom drugoga. Iz tog gubitka nastaje pisanje. Ono je potez umiruega, odbacivanje ima nja prelazei preko polja nekog znanja, skromno naukovanje da vanja znaka. Na taj se nain smrt, koja se ne kazuje, moe zapisati i pro nai jezik, ak i ako se u tom poslu troenja neprestance vraa potreba za posjedovanjem preko glasa, poricanjem granice onoga nedostupnoga koje artikulira meusobno razliite prisutnosti, zabo ravljanjem u znanju one krhkosti koju ustanovljuje odnos svakog mjesta s drugima. Terapeutska mo i njezin dvojnik Od tog literarnog pisanja koje se gradi u odnosu prema smrti, razlikuje se znanstveni sustav ( i skripturalni takoer) koji po lazi od rascjepa izmeu ivota i smrti te koji doivljava smrt kao svoj neuspjeh, pad ih prijetnju. Ta podjela ivota i smrti potrebna je ve tri stoljea kako bi postali mogui diskursi proeti znan stvenim ambicijama, kadri kapitalizirati napredak, a da pritom ne trpe od nedostatka drugoga. Ah tek im je njihova preobrazba u ustanove moi omoguila da se uspostave. Tako je rez koji je smrti suprotstavio osvajaki rad i volji omoguio da preko ekonomske i terapeutske uprave zauzme gole mi prazni prostor, sela u 18. stoljeu - polje nesree, nove zemlje ivih mrtvaca - taj je rez ustrojio znanje u odnosu prema bijedi.
275

Institucionalizacija medicinskoga znanja proizvela je veliku uto piju terapeutske politike koja je, od kole do bolnice, obuhvatila sva sredstva borbe protiv rada smrti u drutvenom prostom. Opa preobrazba u moi podarila je medicinsko oblije upravi, zaduenoj da izlijei i, jo vie, ustroji poredak zatite. Ta je sanitarna kampanja trebala zabrtviti sve otvore kroz koje se neprijatelj mogao provui. Ona je ukljuila i samu kolu kao posebno polje medicinske policije; obuhvatila je podruja privatnog ivota kako bi sanitarnim mjerama pokrila sve tajne i privatne putanje koje se otvaraju prema zlu; postavila je higijenu kao nacionalni problem u borbi protiv biolokog zla. Taj se medicin ski obrazac politike spontano nadovezao na zapadnu ambiciju bes konanog napretka tijela (u ekonomiji nadmetanja koje je sport postao javnim uprizorenjem) i na opsjednutost gluhom i trajnom neplodnou (koja je ugroavala bioloki kapital na kojemu je poivalo kolonizatorsko irenje zemlje). Pisanje, mogunost da se uspostavi prostor primjeren nei joj volji, oitovalo se na tijelu poput pokretne, nepronine, klizee stranice. Od tog je oitovanja knjiga postala laboratorijski opit na polju gospodarskog, demografskog ili pedagokog prostora. Knji ga je, u znanstvenom znaenju rijei, fikcija skripturalnog tijela; ona je scenarij sastavljen u sklopu prospektive da se od tijela uini ono to drutvo moe napisati. Otad se vie ne pie na tijelu. Samo se tijelo mora preobraziti u pisanje. To tijelo-knjiga, odnos ivota prema onome to je napisano, pomalo je, od demografije do biologije, poprimilo znanstveni oblik iji je postulat svuda prisut na borba protiv starenja, koje se naizmjence shvaa kao nemi novnost ili kao ukupnost nadgledivih initelja. Taje znanost tijelo preobraeno u bijelu stranicu na kojoj skripturalni zahvat moe unedogled proizvoditi iskorak htijenja da se djeluje, napredak. Ali poput pisaeg papira, to se tijelo-oslonac troi. Ono to je proizvedeno kao upravljanje ivotom, ovladavanje ih pisanje tijela ne prestaje pri radu govoriti o smrti. Ono to izmie ih se

276

vraa u diskurs znanosti potvrda je opsjednutog protivnika kojega pokuava istjerati. I sa svih strana buja knjievnost oko politike i terapeutske ustanove. Ona iznova uvodi toga avla i pripovijeda o uznemirujuoj blizini prognanoga. Od Nietzschea do Bataillea, od Sadea do Lacana, ta knjievnost koju je od 18. stoljea usposta va znanstvenog diskursa protjerala s vlastitog polja i ustanovi la kao drugo, biljei u jeziku povratak iskljuenog. Danas je to takoer podruje fikcije. Ona objavljuje vrstu znanja o kojoj zna nje uti. Ona je razliita samo zbog toga to je, prestavi obrai vati predmete koje proizvodi skripturalna radnja, uzela za predmet samu tu radnju; ona govori o samom pisanju, radu knjige na polju smrti; ona je povratak sebi skripturalnog mita; ona je fikcija uto liko to na prostoru knjige doputa ponovno pojavljivanje indis kretnog - drugog ije je mjesto htio zauzeti drutveni tekst; na samome mjestu svoga iskljuenja, ona uprizoruje - neodvojivog iskljuenog ija nas seksualnost i smrt naizmjence iznova navode na pitanje. Odgovarajui znanosti na nain poruge jo nastanjene fantastinim koje je stvorila, ili nainom poetike alteracije i razvlatenja, skripturalni se prostor erotizira. U obliku mita o napretku - Knjige - razvija se opasna igra rekonstrukcije. I samo se tijelo napokon u nju upisuje, ali kao zanos roen iz povrede drugoga, kao troenje zadovoljstva neodvojivog od prolaznoga, kao neu hvatljiva toka bijega koji zdruuje eksces s propadljivou. U skripturalnoj problematici povezanoj sa sposobnou da se nita ne izgubi od vremena koje prolazi, da se ono broji i sku plja, da se steeno uini unosnim kako bi kapital postao zamjenom za besmrtnost, tijelo se vraa kao trenutak, naporednost ivota i smrti: oboje na istome mjestu.6 Smrtno Ostaje injenica da se smrt ne imenuje. Ah ona se upisuje u dis kurs ivota, iako joj nije mogue podariti posebno mjesto. Biolo gija iznova otkriva smrt nametnutu iznutra. Francis Jacob: S

277

reprodukcijom putem seksualnosti pojedinci moraju nestati.7Smrt je uvjet mogunosti razvoja. Zakon je prostora da pojedinci gube svoje mjesto. Prijenos kapitala i njegov napredak osiguravaju se oporukom koju uvijek mora potpisati mrtvac. S onu stranu znakova koji sa svih strana iznova uvode u pisanje njegov odnos prema seksualnosti i prema smrti, moemo se upitati nije li povijesni pokret koji premjeta potisnute figure U Freudovo vrijeme bile su to seksualnost i moralnost; danas je to neogranieno tehnoloko nasilje i apsurdna smrt 8- zapravo po stupno otkrivanje obrasca koji je artikulirao drutvene prakse i koji se pretvara u prikaz u mjeri u kojoj se smanjuje njegova uinkovi tost. Opadanje civilizacije uspostavljene na moi pisanja protiv smrti moglo bi se objasniti mogunou ispisivanja onoga to ju je ustro jilo. Jedino svretak nekog vremena omoguuje iskazivanje onoga to mu je dalo ivot, kao da je to trebalo umrijeti da bi postalo knjigom. Tada pisanje (ta knjiga) znai obvezu kroenja preko nepri jateljskog podruja, preko samog polja gubitka, izvan zatienog podruja koje je omoguilo smjetanje smrti drugdje. Znai to proiz vesti reenice s leksikom smrtnosti, u blizini, pa ak i na prostom smrti. Znai to prakticirati odnos izmeu uivanja i manipulacije, na prostom izmeu toga dvoga u kojemu gubitak (lapsus) proiz voenja dobra stvara mogunost ekanja (vjerovanja) bez prisva janja, ali ve prepoznatljivog. Od Mallarmea, skripturalno se iskustvo razvija na nain odnosa izmeu ina napredovanja i smr tonosnog tla na koje se ucrtava njegova putanja. U tom smislu pi sac je i sam smrtnik koji pokuava govoriti. Ah u smrti toje upisuju njegovi koraaji na cmoj (a ne vie bijeloj) stranici, on zna i moe iskazati elju koja od drugoga, s pomou pozornosti koju on preinauje, oekuje aroban i prolazan izgred preivljavanja.

278

Neodreenosti
Anarhija clair-obscura svakodnevice Lukacs

Teorija zagovara pluralistiku epistemologiju nainjenu od mno tva stajalita od kojih svako bjelodano raspolae istom sposobnou uopavanja kao i druga. Ona je umijee optjecaja du putanja i vlakana, umijee prometovanja i presijecanja, napredak bi joj bio meusobno ukriavanje. Ovisno o sastavu, vodio bi on filozofiji komunikacije bez supstancije, naime bez fiksnosti i referencije 1 Ali racionalna se tehnikammanje lakomislen nain razrau nava s dogmatizmom. Ona se brani od uplitanja koja stvaraju neproninost i dvosmislenost u planiranju ili razastiranju. Posjeduje ona vlastitu igru, onu itljivosti i razlikovanja funkcija na stranici na kojoj ih ispisuje ]Qnu pokraj druge, jednu nakon druge, na nain da se moe prenijeti tu sliku na tlo ili na fasadu, u gradovima ih u strojevima. itljivostfunkcionalnih odnosa izmeu dijelova i reproduk cija modela u uveanom mjerilu i u reljefu, dva su radna naela tehnike. Dakako, ona su krenula putem beskonane sofistikacije koja odgovara raznolikosti potranje, i same obuhvaene susta vom, stavljene na papir i analitiki rasporeene u prostom ija je bit (ukljuujui i kompjutor)2da bude itljiv artefakt, predmet ponu en s kraja nakraj prelaenjima nepominog oka. udno ukrienje: teorija ide prema neodreenome, a tehnologija prema funkcionalistikom razlikovanju, pri emu ona preobraava sve i preobraava sebe samu. Kao da se jedna svjesno upuuje krivudavim puteljci-

279

ma neizvjesnosti i metafore,3dok druga nastoji nametnuti kao pri rodan utilitaristiki i Junkcionalistiki zakon vlastita mehanizma. Nas ovdje zanima ono to se zbiva ispod tehnologije i to pomuuje njezinu igru. To je njezina odavno utvrena granica, ali valja joj dati drugo odreenje od onoga no mans land. Jer rije je 0 djelatnim praksama. Njihovim je tvorcima dobro znano to giba nje kojemu su nadjenuli ime otpora i koje remeti fiinkcionalistike raune (elitistiki oblik birokratske strukture). Oni nuno moraju uoiti fiktivni znaaj to se ubrizgava u poredak njegovim odnosom prema svakodnevnoj stvarnosti.4 Ali oni to ne smiju priznati. aliti se na taj nain po uredima znailo bi uvredu velian stva i poinitelj bi bio zadovoljan. Ne dirajte, umjetniki predmet! Ostavimo dakle tu funkcionalistiku racionalnost bujanju svoje ljepoijeivosti, eufemiji5 posvuda jo prisutnoj u diskursu admini stracije i vlasti, i vratimo se radije agorenju svakodnevnih praksi. One ne stvaraju depove u ekonomskom drutvu. Nemaju nita zajednikog s marginalnostima koje se ubrzo uklapaju u teh niki ustroj koji od njih ini oznaitelje i predmete razmjene. Pre ko njih se, naprotiv, u sretni odnos kakav bi sustav elio imati s radnjama za koje smatra da njima moe sigurno upravljati, uvlai neka razlika nepodlona kodu. Daleko od toga da bude lokalna pobuna, dakle, ona koju je mogue razvrstati, na djeluje zajedni ka i utljiva subverzija, mutava poput ovce - naa. Naznait u samo dva njezina pokazatelja: posvudanjost mjesta, promaaji u vremenu. Znai to nagovijestiti da su drutveni prostori nesvodivi na njihovu nadgledivu i izgradivu povrinu i da utjelovljenja iznova uvode nemislivost okolnosti u izraunano vrijeme. Neitljivosti zgusnutih slojeva na istom mjestu, lukavstava u djelovanju i povijesnih zgoda. Pisanje takvih prizivanja, podrugljivo 1prolazno, ocrtava se u grafitima, kao da se bicikl nacrtan na zidu, zatitni znak uobiajenog prometala, odvojio i uputio neodree nim putovima.6

280

Stratificirana mjesta Razlika koja odreuje svako mjesto nije poredak jukstapozicije, nego ima oblik meupovezanih slojeva. Elementi rasporeeni na istoj povrini ine broj; oni podlijeu ralambi; predstavljaju obradivu povrinu. Svaka urbana obnova ipak radije ima posla s golom plohom na kojoj bi mogla cementom ispisati kompoziciju izraenu u laboratoriju na osnovi razliitih potreba kojima bi ponudila funkcionalne odgovore. Potrebu, sirovinu te kompo zicije, sustav takoer proizvodi izdvajajui je. Taje jedinica vlas tita poput broja. ak i vie, nezadovoljstvo koje odreuje svaku potrebu unaprijed poziva i opravdava konstrukciju koja je kom binira s drugima. Logika proizvodnje: od 18. stoljea, ona stvara svoj prostor, diskurzivni i praktini, ovisno o tokama usredo toenosti - ured, tvornica, ulica. Ona ne priznaje mjerodavnost mjestima koja nije stvorila. Pa ipak, ispod proizvoakog i univerzalnog pisanja teh nologije opstaju nepronina i tvrdoglava mjesta. Revolucije povi jesti, gospodarske mijene, demografska mijeanja u njima su se stratificirale i tamo ostaju, upisane u obiaje, obrede i prostome prakse. Nestali su itljivi diskursi koji su ih neko iskazivali ih su se u jeziku sauvah tek u dijelovima. To mjesto, na svojoj povrini, nadaje se poput kolaa. Ustvari, na djeluje posvudanjost u zgusnutosti. Nagomilavanje raznovrsnih slojeva. Svaki, poput stranice istroene knjige, upuuje na drukiji nain prostornog jedinstva, drutveno-gospodarske raspodjele, politikih sukoba i identifika cijske simbolizacije. Cjelinom, sastavljenom od neistodobnih dijelova jo pove zanih s uruenim totalitetima, upravljaju istanane i ujednaavajue ravnotee koje utljivo osiguravaju komplementarnosti. Infi nitezimalni pokreti, mnogoobline djelatnosti, istovjetne mjea vini elektrona, protona, fotona... - sve bia teko odredivih svoj stava u neprestanu meudjelovanju preko kojih, prema Reneu Thomu, teorija fizike predstavlja svijet. Ti pokreti u etvrti ili na
281

selu, stvaraju privid nepokretnoga. Lana inercija. Taj rad i te igre postali su nevidljivi samo s mjesta na kojemu, s udaljenosti klase koja se odvojila od ostalih, promatranje uoava jedino odnos izmeu onoga to eli proizvesti i onoga to joj se opire. Selo, etvrt, zgrada nisu uostalom jedini koji omoguuju funkcioniranje razno rodnih slojeva. Najmanja reenica zajednikog jezika hoda na isti nain. Njezina semantika jedinstvenost djeluje na jednako istananim ujednaujuim ravnoteama, kojima sintaktika ili lek sika analiza nad-mee neki umjetni okvir, onaj elite koja svoje modele uzima za stvarnost. Bolje je ovom prigodom posegnuti za onirikim modelom (ah teorijskim, jer on artikulira praksu), koji spominje Freud u vezi s gradom Rimom ija su sva razdoblja preivjela na istome mjestu, netaknuta, i meusobno se oiv ljavajui.7 Mjesto je palimpsest. Uena ralamba poznaje tek njegov posljednji tekst; a i on je za nju tek posljedica epistemoloih odlu ka, kriterija i ciljeva. Ne udi onda to su radnje poduzete radi takve rekonstrukcije fiktivna znaaja te svoj (prolazni?) uspjeh manje duguju pronicavosti negoli svojoj moi da skre narav tih igara izmeu razliitih snaga i vremena. Neprilino vrijeme Druga figura prijenosa planifikacija prema onome to one ne odreuju; nepredvidljivost. Vrijeme koje prolazi, prekida ih pove zuje (i koje zacijelo nikad nije bilo miljeno) nije programirano vrijeme. Bilo bi to ope mjesto da ga prospektivni programi nisu stavili u zagradu ak i kad postavljaju mnogobrojne hipoteze. Ne prilino vrijeme nadaje se naprosto poput noi koja izaziva ne zgodu i zastoj u proizvodnji. To je lapsus sustava i njegov dija bolini protivnik; za njegovo se istjerivanje zaduuje historiogra fija koja treba nadomjestiti te neumjesnosti drugoga prozirnom organinou znanstvene razgovjetnosti (zakljuci, uzroci i posljedice, nizovi, kontinuiteti itd.). Ono to prospektiva ne ini, to histori

282

ografija osigurava, podreujui se istom (fundamentalnom) zahtje vu da proizvodnjom (fiktivnoga) razuma pokrije bestidnost neo dreenoga. To diskursom konstruirano vrijeme predouje se u stvar nosti kao slomljeno i zbrkano. Podreeno slubama i ovisnosti ma,8vrijeme je teorije ustvari vrijeme povezano s nevjerojatnim, s promaajima, obratima, dakle vrijeme premjeteno svojim drugim. To je istoznanica onome to optjee u jeziku kao Vremenska metaforika.91, zahvaljujui neobinom fenomenu, taj odnos nadgledljivoga s promaenim upravo ini simbolizaciju, stavljanje skupa onoga to se nadovezuje, a da nije povezano, to ini sponu, a da ona nije misliva. Promaenost ili poraz razuma upravo je slijepa toka koja ga prevodi u drugu dimenziju, onu misli, koja se oituje o razlii tom kao o svojoj neuhvatljivoj nunosti. Simbolika je neodvojiva od promaaja. Svakodnevne prakse, utemeljene na nasuminim odnosima, to jest na neprilinom vremenu, bile bi, dakle, razba cane tijekom cijelog trajanja, u poloaju inova misli. Neprestani pokreti misli. Stoga ukloniti nepredvidljivo ili ga iskljuiti iz rauna kao nezakoniti sluaj i prijestupnika protiv racionalnosti znai zabra niti mogunost ivue i mitske prakse grada. Znailo bi to do pustiti stanovnicima samo djelie programa koji je izradila mo drugoga, a preinaio dogaaj. Neprilino vrijeme jest ono to se pripovijeda u istinskom diskursu grada: neodreena bajka, snanije artikulirana na metaforikim praksama i na stratificiranim mjesti ma no to je carstvo oevidnosti u funkcionalistikoj tehnokraciji.

283

Biljeke

Povijest jednog istraivanja


1. Djelo ine dva sveska, a nastalo je iz pera troje autora: L 'Invention du quotidien. 1. Michel de Certeau, Arts de faire\ 2. Luce Giard i Pierre Mayol, Habiter, cuisiner, UGE, 10-18, Pariz, 1980. 2. Nekoliko ulomaka iz oba sveska objavljeno je u Traverses izme u 1975. i 1979. i u Espritu 1978. i 1979. Cijelo istraivanje prikazali su Michel de Certeau i Luce Giard u dva povezana lanka Manieres de faire et pratiques quotidiennes i Pratiques culinaires: une memoire, u he Progres scientifique (asopis DGRST-a), br. 193, oujak-travanj 1978, str. 45-56. 3 . Emmanuel Le Roy Ladurie, Le diable archiviste, prikaz ob javljen u Le Mondeu, 12. studenoga 1971, a ponovljen u njego voj knjizi Le Territoire de Vhistorien, Gallimard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1973, str. 404-407 . Usporedi s posve druk ijom analizom Philippea Boutrya, De lhistoire des mentalites a lhistoire des croyances. La Possession de Loudun ( 1970), Le Debat, br. 49 , oujak-travanj 1988, str. 85- 96. O mjestu to ga Certeau zauzima meu povjesniarima, vidi Dominique Julia, Une histoire en actes u Luce Giard i dr., Le Voyage mystique, Michel de Certeau, Cerf i RSR, Pariz, 1988, str. 103- 123. 4. O odnosu prema Freudu i Lacanu, vidi Michel de Certeau, His toire et psychanalyse entre science et fiction , Gallimard, Folio, Pariz, 1987, pogl. V i VID.

284

5. lanci objavljeni i u Etudes i Espritu, izmeu lipnja i rujna 1968. i ponovno objavljeni u La Prise de parole, Desclee De Brouwer, 1968. (tiskanje dovreno 22. listopada) 6. La Prise de parole, str. 71. 7. La rupture instauratrice ou le christianisme dans la culture contemporaine, 1971, ponovljeno u Michel de Certeau, La Faiblesse de croire, Seuil, Esprit, Pariz, 1987, str. 183-226. 8. La Prise de parole, str. 71. 9. Ibid., str. 22. 10. Ibid., str. 133. 11. Michel de Certeau, La Culture aupluriel, UGE, 10-18,1974.; 2. izd., Christian Bourgois, Pariz, 1980. Tekstovi sa seminara u Arc-et-Senansu pretisnuti su u 9. i 10. pogl. 12. La Culture au pluriel, 2. izd., str. 247-248. 13. Ta je sintagma posluila kao naslov lijepoj studiji Dominique Julia i Jacquesa Revela iz 1970, uvrtenoj u La Culture au plu riel, pogl. 3. 14. Ibid., str. 241-243. 15. Ibid., str. 249. 16. Ope povjerenstvo za znanstveno i tehniko istraivanje, u neposrednoj nadlenosti premijera, tada je ugovorno zadueno za voenje i upravljanje javnog istraivanja. 17. Grupu su inili ekonomisti (Bernard Guibert, Claude Menard, Alain Weil), Certeau i ja. Posao je trajao neto manje od go dine dana, a suradnici su bili naizmjence oarani i zdvojni zbog publikacija u vezi s prospektivom i luturologijom. 18. Pratiques culturelles des Frangais, Ministarstvo kulture, Sluba drutvenih ispitivanja i istraivanja, Pariz, 1974, sv. 2. Ista je sluba provela i nastavak ispitivanja s novog motrita: Les Pra tiques culturelles des Frangais, 1973-1986, La Decouverte et La Documentation frangaise, 1990.

285

19. Vidi Michel de Certeau, L Ecriture de I histoire, 3. i2d., Galli mard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1984, pogl. 1, str. 3336. (u vezi sa sociologijom religije Gabriela Le Brasa), pogl. 2, str. 84-92. (o koritenju raunala i onome stoje Francis Furet kazao o kvantitativnoj povijesti). 20. Michel Foucault, Surveiller et punir, Gallimard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1975. (tiskanje dovreno u veljai). (Nad zor i kazna, Zagreb, 1994) 21. Michelle Perrot, Mille manieres de braconner, LeDebat, br. 46, oujak-travanj 1988, str. 118. 22. Vidi zakljuak La Culture aupluriel te Actions culturelles et strategic politique u La Revue nouvelle (Bruxelles), travanj 1974, str. 351-360. Michel de Certeau je drao do tog lanka na koji upuuje u Arts defaire (uvod, biljeka 17; pogl. 2, bilje ka 5). 23. Pogl. 4 posveeno je u razmjernim dijelovima svakome od njih. U vezi sa spominjanjem jednog i drugog, vidi kazalo na kraju knjige. O odnosu prema Foucaultu, vidi Histoire etpsychanalyse entre science etfiction, pogl. I-HL 24. Gilles-Gaston Granger, Essai dunephilosopkie du style, 2. izd., Odile Jacob, Pariz, 1988. i Geral Holton, Thematic Ori gins o f Scientific Thought. Kepler to Einstein, Harvard Uni versity Press, Cambridge (Mass.), 1973 (djelomice prevedeno uL Imagination scientifique, Gallimard, Pariz, 1981) svaki su na svoj nain pokuavali odrediti ta obiljeja stila miljenja za koji je Certeau (u ovoj knjizi) rekao: Stil, taj nain hodanja, netekstualni pokret, ustrojuje tekst misli. 25. La Culture au pluriel, 2. izd., str. 244-245. 26. Michel de Certeau,La Fable mystique, sv. 1., 2. izd., Gallimard, Tel, Pariz, 1987, str. 282. i cijelo 7. pogl. 27. Taj tekst, naslovljen: Acteurs en qu?te dune piece (suite) datiran 14.7.1974, zavrava se bibliografijom koju valja proi

286

tati tijekom ljeta, podijeljenom u dva dijela, prvi s popisom openitih djela o kulturi (Pierre Bourdieu, Grard Althabe, Pierre Legendre, Richard Hoggart itd.) i drugi koji se odnosi na urbani prostor i njegovu kulturu (posebni broj asopisa AnnalesESCiz srpnja 1970, te Castells, Cl. Soucy, Ch. Alexan der i S. Chermayeff, R. Williams itd.). 28. Kasnije je neki brazilski student koji je posjeivao seminar napisao u internoj brouri na Sveuilitu Paris VII izvrstan por tret uitelja koji nije elio imati uenika. 29.0 njegovu nainu upravljanja stvarima vidi Michel de Certeau Quest-ce quun seminaire? uEsprita, studeni-prosinac 1978, str. 176-181. 30. Vidi Paul Rabinow, Un prince de lexil i Richard Terdiman, Une memoire deveilleur u Luce Giard (ur.), Michel de Cer teau, Centre Georges Pompidou, Cahiers pour un temps, Pariz, 1987, str. 39-43. i 91-96. 31. Nadam se sabrati u jednoj knjiici fragmente tih Arts de dire zajedno s drugim objavljenim radovima o obinoj kulturi na kon 1980. 32. L invention du quotidien, sv. 2., str. 235-271. o kuhinji i str. 273-295. o gradskoj etvrti. 33. Tako je radio u Italiji svake godine od 1974. do 1978.; godine 1975. u panjolskoj, Engleskoj i Danskoj; godine 1977. i 1978. u vicarskoj. Izvan Europe, bio je u Quebecu 1974. i 1975., u Brazilu 1974., u Izraelu 1976., u SAD-u 1977 (u Vermontu), a takoer i 1976. i 1978 (u Kalifomiji). Posebno valja izdvojiti stalne dodire s Belgijom, u kojoj se suradnja odvijala preko Marie Beaumont i Georgesa Thilla, u Bruxellesu i Namuru; nadasve njima dvoma, nezaboravnoj velikodunosti Marie, aktivnom i inventivnom njihovu okruenju, valja zahvaliti ire nje istraivanja o zabuavanju s radnitva na znanstvene us tanove, na mjesta gdje se ispisuju umjetniki uspjesi i grafi ti odavanja poasti (str. 49).
287

34. F ra n k s Hartog, Lecriture du voyage, u Luce Giard (ur.), Michel de Certeau, str. 123-132. 35. Francois Choay, Tours et traverses du quotidien, u istom zborniku, str. 85-90. 36. Michelle Perrot, op. cit., str. 117. 37. Anne-Marie Chartier i Jean Hebrard, L 'Invention du quotidi en. Une lecture des usages, Le Debat, br. 49, oujak-travanj 1988, str. 97, 99. i 100. 38. O Michelu de Certeau vidi tri zbornika koja mu je posvetio Centre Georges Pompidou (gore, biljeka br. 30) i pod naslovom Voyage mystique (gore, biljeka 3). U potonjem zborniku, sa stavila sam njegovu potpunu bibliografiju (op. cit., str. 191243.).

Opi uvod
1. Vidi Michel de Certeau, La Prise de parole, Desclee de Brou wer, Pariz, 1968; La Possession de Loudun, 3. iz., Gallimard, Archives, Pariz, 1990; L Absent de l histoire, Mame, Pariz, 1973; La Culture au pluriel, 2. izd., Christian Bouigois, Pariz, 1980; Une politique de la langue, zajedno s Dominique Juha i Jacquesom Revelom, Gallimard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1975; itd. 2. Iz grkoga poiein : stvoriti, izumiti, roditi. 3. Vidi Emile Benveniste, Pwblemes de linguistique generale, sv. 1, Gallimard, Pariz, 1966, str. 251-266. 4. Michel Foucault, Surveiller et punir , Gallimard, Pariz 1975. {Nadzor i kazna, Zagreb, 1994) 5 .1s tog stajalita radovi Hernija Lefebvrea o svakodnevnom ivotu znae temeljni izvor. 6 .0 umijeu od Enciklopedije do Durkheima vidi pogl. V, str. 102107.
288

7. Tu literaturu mvo&Knjiga u svakodnevnom ivotu, Bibliotheque Nationale, Pariz, 1975; i Genevieve Bolleme, La Bible bleue. Anthologie d une litterature populaire, Flammarion, Pariz, 1975, str. 141-379. 8. Jednu od tih monografija napisao je Pierre Mayol, a drugu Luce Giard (na osnovi intervjua koje je prikupila Marie Ferrier). 9. Meu djelima Ervinga Goflmana vidi prije svega, La Mise en scene de la vie quotidienne (Samoprezentacija u svakodnevnom ivotu), Minuit, Pariz, 1973.; Les Rites d interaction (Interakcij ski rituali), Minuit, Pariz, 1974; Frame analysis, Harper&Row, New York 1974.Vidi Pierre Bourdieu, Esquisse d une theorie de la pratique, Droz, eneva, 1972; Les strategies matrimoniales, Annales ESC, 27/1972, str. 1105-1127; Le language au torise, u Actes de la recherche en sciences sociales, br. 5-6, studeni 1975, str. 184-190.; Lesens pratique, u istom asopisu, br. 1, veljaa 1976, str. 43-86. Od Marcela Maussa, vidi poglavi to Techniques du coips, u zborniku Sociologie et anthropologie , PUF, Pariz, 1950; Marcel Detienne i Jean-Pierre Vemant, Les Ruses de Vintelligence. La metis des Grecs , Flammarion, Pariz, 1974. (Lukava inteligencija u starih Grka, Naklada MD, Zagreb, 2000); Jeremy Boissevain, Friends o f Friends. Networks, Manipulators and Coalitions, Blackwell, Oxford, 1974; Edward O. Laumann, Bonds o f Pluralism. The Form and Substance o f Urban Social Networks, John Wiley, New York, 1973. 10. Joshua A. Fishman, The Sociology o f Language, Newbury, Rowley (Mass.), 1972. Vidi takoer David Sudnow (ur.), Stu dies in Social Interaction, Free Press, New York, 1972; Wil liam Labov, Sociolinguistique, Minuit, Pariz, 1976; itd. 11. Oswald Ducrot, Dire et ne pas dire, Hermann, Pariz, 1972; David K. Lewis, Convention: a Philosophical Study, Harvard University Press, Cambridge (Mass.), 1974, kao i Counterfactuals, ibid., 1973.

289

12. Geoig H. von Wright, Norm and Action , Routledge&Kegan Paul, London, 1963; Essay in Deontic Logic and General The ory o f Action, North Holland, Amsterdam, 1968; Explanation and Understanding, Cornell University Press, Ithaca (N. Y..), 1971. Takoer A. C. Danto, Analytical Philosophy o f Action, Cambridge University Press, Cambridge, 1973; Richard J. Bern stein, Praxis and Action, Duckworth, London, 1972; Paul Ricoeur i Dorian Tiffeneau (ur.), La Semantique de Taction, CNRS, Pariz, 1977. 13. A. N. Prior, Past, Present and Future: a Study o f Tense Lo gic, Oxford University Press, Oxford, 1975. 14. Alan R. White, Modal Thinking, Cornell University Press, Cornell, 1975; G. E. Hughes i M. J. Cresswell, An Introduction to Modal Logic, Oxford University Press, Oxford, 1973; I. R. Zeeman, Modal Logic, ibid., 1975; S. Haacker, Deviant Logic, Cambridge University Press, Cambridge, 1976; H. Parret (ur.), Discussing Language with Chomsky, Halliday etc, Mouton, Den Haag, 1975. 15. Jacques Sojcher, La Demarche poetique , UGE 10-18, Pariz, 1976, str. 145. 16. Vidi, Fernand Deligny, Les Vagabonds efficaces, Maspero, Pariz, 1970; Nous et Tinnocent, ibid., 1977; itd. 17. Michel de Certeau, La Culture aupluriel: Des espaces et des pratiques, str. 233-251; Actions culturelles et strategies politiques, u La Revue nouvelle, travanj 1974, str. 351-360. 18. Analiza naela izdvajanja omoguuje u isti mah istananiju i toniju kritiku. Vidi zbornik, Pour une histoire de la statistique, sv.l, INSEE, Pariz, 1978, posebno, Alain Desrosieres, Elements pour lhistoire des nomenclatures socioprofessionnelles, str. 155-231. 19. Radovi Pierrea Bourdieua, Marcela Detiennea i Jean-Pierrea Vemanta omoguuju jasnije sagledavanje pojma taktike, ali

290

valja spomenuti i doprinos sociolokih istraivanja H. Garfinkela, H. Sacksa itd. (vidi gore biljeke 9 i 10). 20. Marcel Detienne i Jean-Pierre Vemant, Les Ruses de iintelli gence. (Lukava inteligencija u starih Grka, Naklada MD, Za greb, 2000) 21. Vidi, S. Toulmin, The Uses o f Argument, Cambridge Universi ty Press, Cambridge, 1958; Ch. Perelman i L. Olbrechts-Tyteca, Traite de I'argumentation, Universite libre, Bruxelles, 1970, Jean Dubois i dr., Rhetorique generale, Larousse, Pariz, 1970; itd. 22. Aristotel Retorika, U., 24, 1402a. Vidi, W. K. Guthrie, The Sophists, Cambridge University Press, Cambridge, 1971, str. 178-179. 23. Sun Tzu, L Art de la guerre (Umijee ratovanja), Flammarion, Pariz, 1972. 24. R. H. Khawam (ur.), Le Livre des ruses. La strategie politique desArabes, Phebus, Pariz, 1976. 25. Vidi Jean Baudrillard, Le Systeme des objets, Gallimard, Pariz, 1968; La Societe de consommation, Denoel, Pariz, 1970; Pour une critique de leconomie politique du signe, Gallimard, Pa riz, 1972. 26. Guy Debord, La Societe du spectacle, Buchet-Chastel, Pariz, 1967. 27. Roland Barthes, Le Plaisir du texte, Seuil, Pariz, 1973, str 58. 28. Vidi Gerard Mordillat i Nicolas Philibert, Ces Patrons eclaires qui craigrient la lumiere, Albatros, Pariz 1979. 29. Vidi, H. Sacks, E. A. Schegloff, itd., gornji navod. 30. Vidi gore, pogl. VU-DC 31. Tim smo praksama posvetili monografije u kojima se nalazi obilna i rasprena bibliografija o tom predmetu. Vidi sv. 2: Habiter, cuisiner Luce Giard i Pierrea Mayola.

291

32. Vidi, naprimjer, A. Lipietz, Structuration de lespace, prob leme foncier et amenagement du territoire, ^Environment and Planning, A, 1975, sv. 7, str. 415-425., i Approches theorique des transformations de Pespace franfais uEspaces etSocietes, br. 16,1975, str. 3-14. 33. Ralamba serije, Travaux et recherches de prospective, Docu mentation Franfaise, posebice sv. 14,59. i 66, a napose studije Yvesa Barela i Jacquesa Duranda koje su posluile kao osnova za nae istraivanje o prospektivi. 34. Witold Gombrowicz, Cosmos, Gallimard, Folio, Pariz, 1971, str. 165-168.

1. poglavlje
1. Robert Musil, L Homme sans qualites (ovjek bez svojstava), prev. Philippe Jaccottet, Gallimard, Folio, Pariz, 1978, sv.l, str.
21.

2. Robert Klein, La Forme et l 'intelligible, Gallimard, Pariz, 1970, str. 436-444. Vidi takoer Enrico Castelli-Gattinara, Quelques considerations sur le Niemand e t ... Personne, u Folie et deraison a la Renaissance, Universite libre, Bruxelles 1976, str. 109118. 3. Sigmund Freud, Gesammelte Werke, sv. XTV, str. 431-432. U tekstu Nelagoda u kulturi, prvi odsjeak, Freud se poziva na tekst Budunostjedne iluzije koji doista u prvome odsjeku tako er polazi od suprotnosti izmeu manjine i veine (gomile) koja pokree njegovu analizu. 4. L Avenir dune illusion (Budunost jedne iluzije), prev. Marie Bonaparte, PUF, Pariz, 1971, odsj. 7, str. 53. 5. Gesammelte Werke, sv. XTV, str. 431. 6. Vidi Michel de Certeau, LEcriture de l histoire, 3. izd., Galli mard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1984, str. 7-8.

292

7. Gesammmelte Werke, t. XIV, str. 431. 8. Freud, pismo Lou Andreas-Salome, Correspondence avec Sig mund Freud, Gallimard, Pariz, 1970, str. 225. 9. Ibid. 10. Gesammelte Werke, t. XTV, str. 506. 11. Vidi,Z,'Ecriture de I histoire: La fiction de lhistoire. Lecriture de Mo<fse et le monotheisme, str. 312-358. 12. Vidi ralambu strunjaka kojoj je posveeno zajedniko djelo Zloporaba znanja, Desclee De Brouwer, Pariz, 1977. 13. Vidi gore: IV. dio: Uporabejezika. 14. Vidi tom 2: Habiter, cuisiner, Luce Giard i Pierre Mayol. 15. Ludwig Wittgenstein, Philosophical Investigations, Blackwell, Oxford, 1976, par. 116, str. 48. 16. Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, Routledge&Kegan Paul, London, 1961, par. 6.53, str. 150-151. 17. Philosophical Investigations, par. 494, str. 138. 18. Vidi pismo Fickem u vezi s Traktatom: Moja knjiga zacrtava granice polja etike na neki nain iznutra, i uvjeren sam daje to jedini strogi nain da ih se obiljei (navedeno u Allan Janick i Stephen Toulmin, Wittgenstein, Vienne et la modemite, PUF, Pariz 1978, str. 165). Takoer, kazuje Wittgenstein, Traktat se sastoji od dva dijela, jednoga, napisane knjige, i drugoga, bit noga, koji nije i ne moe biti napisan, posveenoga samoj etici. 19. Philosophical Investigations, par. 122, str. 49. Vidi Jacques Bouveresse,La Parole malheureuse, Minuit, Pariz, 1971: Langage ordinaire et philosophic, str. 299-348. 20.0 tom aspektu povijesti, vidi Michel de Certeau, L Ecriture de l histoire, str. 63-122, i Ecriture et histoire u Politique aujourdhui, studeni-prosinac 1975, str. 65-77. Ostavljam po strani filozofske rasprave u vezi s Marxom i Wittgensteinom (potonji je uostalom elio ii raditi u SSSR). Vidi studije F.

293

Rossi-Landi {Per un uso marxiano di Wittgenstein), Tony Man ser {The End o f Philosophy: Marx i Wittgenstein, University of Southampton, 1973.). ili Ted Benton (Winch, Wittgenstein and Marxism u Radical Philosophy, br. 13, str. 1-6). U Wittgensteina se moe prepoznati nekakav historijski materijalizam primjeren tom graaninu, ali nikakva znanost (u marksis tikom znaenju) povijesti. 21. Vidi Ludwig Wittgenstein,Lefons et conversations (Predavanja i razgovori), Gallimard, Pariz, 1971, str. 154-155. Vidi i izjavu, koju navodi Norman Malcolm, o ovjeku koji da bi iziao iz sobe u koju vjeruje daje zatoen, poinje hodati du zidova (u Ludwig Wittgenstein, Le Cahier bleu et le Cahier brun (Plava i smea biljenica), Gallimard, Pariz, 1965, str. 369.) 22. Philosophical Investigations, par. 109: u engleskome prijevodu stoji: looking into the workings of our language, str. 47. 23. Navod prema Norman Malcolm, u Ludwig Wittgenstein, Le Cahier bleu et le Cahier brun (Plava i smea biljenica), str. 367-368. 24. Ta rije bekoga podrijetla oznaava sve mogue tipove mis li, karaktera i jezika (vidi A. Janick i S. Toulmin, op. cit., str. 198) ili, openitije, /aktualne (povijesne) strukturacije nae opstojnosti. 25. Vidi npr. J. L. Austin, Philosophical Papers, 2. izd., Oxford University Press, Oxford, 1969, str. 181-182. 26. U vezi s tim engleskim prijevodom, vidi G. J. Wamock, Eng lish Philosophy since 1900, 2. izd., Oxford University Press, Oxford, 1969, str. 19-20, 100-102. itd; i nadasve Charles E. Caton (ur.) Philosophy and Ordinary Language, Urbana (111.) 1963 i V. C. Chapel (ur.), Ordinary Language, Englewood Cliffs (N.J.), Prentice Hall, 1964. 27. Vidi tekst Adolfa Loosa preveden u Traverses, br. 7,1976, str. 15-20.

294

28. R. Musil, L Homme sans qualites (ovjek bez svojstava) 29. Glagol gnuati se objanjava njegovo nepodnoenje odree nog stila miljenja. Vidi npr. Legons et conversations (Preda vanja i razgovori), str. 63-64; i Jacques Bouveresse, Les demiers jours de lhumanite, Critique, br. 339-340. s naslovom Vi enne, debut d un siecle, kolovoz-rujan 1975, str. 753-805. 30. Vidi predgovor Remarques philosophiques, Gallimard, Pariz 1975, str. 15-20. 31. Z , Homme sans qualite(oyjek bez svojstava), sv. 1, str. 74-75. 32. Ibid., str. 75. 33. Philosophical Investigations, par. 194, str. 79.

2. poglavlje
1. Seminar uprilien na osnovi ankete voene od 1971. i prvog izvjea (Frei Damiao: sim ou nao? E os impasses da religiao popular, Recife, umnoeno); cjelina prikupljenih dokumenata nije bila podijeljena. Ralamba iste vrste odnosila se na anketu provedenu tijekom veoma poznatog hodoaa Senhora do Bonfima (Salvador, Brazil). Vidi Fernando Silveira Massote, Esplosione sociale del Sertao Brasiliano, disertacija, Urbino, 1978, str. 74-183, o religiji. 2. Dva prva stiha preuzeta su iz anarhistike pjesme Amore ribelle, ideja je bilo egalitamo drutvo; nastavak stihova preuzet je iz Canto dei Malfatorri. Dva teksta navodi Jean-Louis Comolli, La Cecilia, Daniel et Cie, Pariz, 1976, str. 99-103. U vezi s fil mom, vidi Michel de Certeau, Jacques Revel i dr., Qa cinema, br. 10-11,1976, str. 38-44. 3. Vidi Willy Apollon, Le Vaudou. Un espace pour les "voix , Galilee, Pariz, 1976. 4. Naprimjer, Tome Cabral, Dictionario de tgrmos e expressoes populares, Universidade federal do Ceara, Fortaleza, 1972.

295

5. Vidi Michel de Certeau, La Culture aupluriel, 2. izd. Christian Bourgois, Pariz, 1980: Des espaces et des pratiques, str. 233251; Actions culturelles et strategies politiques, La Revue nouvelle, travanj 1974, str. 351-360; itd.
6 . Marcel Detienne i Jean-Pierre Vemant, Les Ruses de Vlntel-

ligence. La metis des Grecs, Flammarion, Pariz 1974. (Lukava inteligencija u starih Grka, Naklada MD, Zagreb, 2000) 7. Pierre Bourdieu, Esquisse dune theorie de la pratique, Droz, eneva, 1972; i nadasve, Le sens pratique, Actes de la recher che en sciences sociales, br. 1, veljaa 1976, str. 43-86.
8. Vidi dalje, IV. dio: Usages de la langue.

9. Tako je s istraivanjima A. Charraud, F. Loux, Ph. Richarda i M. de Virvillea u Francuskom etnolokom centru: vidi njihovo iz vjee, Analyse de contenu de proverbes medicaux, MSH, Pa riz, 1972, ili lanak Fransoise Loux u Ethnologie frangaise br. 3-4,1971, str. 121 -126. Iste metode bile su ranije primijenjene u Essai de description des contes populaires, MSH, Pariz, 1970. 10. Vidi, primjerice, Alberto Mario Cirese, 1 Proverbi: struttura delle deftnizioni, Urbino, 1972, u vezi sa sardskim poslovica ma. 11. Te su jedinice bile naizmjence tipovi (Aame), motivi (Thompson) i funkcije (Propp), kunje (Meletinskij), itd. 12. Daniel Paul Schreber, Memoires d un nevropathe (Uspomene jednog neurotika), Seuil, Pariz, 1975, str. 60. 13. Ralamba je otiska procesa iskazivanja u iskazu, kao to znamo, strogi predmet lingvistike iskazivanja. Vidi Oswald Ducrot i Tzvetan Todorov, Dictionnaire encyclopedique des sciences du langage , Seuil, Pariz, 1972, str. 405. 14. U vezi s modalnou kojom govornik osigurava neki status (koji se odnosi na egzistenciju, izvjesnost, obvezu itd.) svom iskazu ((dictum et lexis), vidi, primjerice, Langages br. 43, ru jan 1976. i bibliografiju, str. 116-124.

296

15. Sun Tzu, L 'Art de la guerre (Umijee ratovanja), Flammarion, Pariz, 1972, djelo potjee iz 4. st. pr. Krista. 16. R. K. Khawam (ur.) Le Livre des ruses. La strategie politique des Arabes, Phebus, Pariz, 1976. 17. U vezi s time, znanstvenost bi bila generalizacija kakva lu kavstva: umjenost se vie ne smjeta u uporabu obinog jezi ka (s tisuu retorikih obrata), ve u proizvodnju vlastitih jezika (umjetni jezici koji osiguravaju jednoznanu i razvidnu uporabu skovanih termina). 18. Levi-Strauss suprotstavlja disjunktivnu igru, proizvoditeljicu razlika izmeu prvobitno jednakih strana, konjunktivnu ritu alu, uvoditelju i obnovitelju jedinstva. Vidi La Pensee sauvage, Plon, Pariz, 1962, str. 44-47. 19. Vidi Roger J. Girault, Traite du jeu de go, Flammarion, Pariz, 1977, sv. 2. 20. Vidi Robert Jaulin,L2 Geomancie. Analyseformelle, Plon, Pariz, 1966; A. Ader i A. Zempleni, Le Baton de l aveugle , Her mann, Pariz, 1972; Jean-Pierre Vemant i dr., Divination et Ra tionality, Seul, Pariz, 1974; itd. 21. Moglo bi se ralaniti uzajamnost izmeu igara i bajki u svjetlu istraivanja Nicole Belmont o odnosima izmeu pukih dunosti i vjerovanja: Les croyances populaires comme recits mythologique, L Homme, 10/2,1970, str. 94-108. 22. Vladimir Propp, Morphologie du conte (Morfologija bajke, 1928), Gallimard i Seul, Pariz, 1970, emu treba pridodati Le rodici storiche dei raconti di fate (Povijesni korijeni bajke), Einaudi, Torino, 1949. U vezi s Proppom, vidi naroito A. Dundes, The Morphology o f North-American Indian Folktales, Academia scientarum fennica, Helsinki, 1964; A. J. Greimas, Semantique structurale, Larousse, Pariz, 1966, str. 172-213; Claude Levi-Strauss, Anthropologie stucturale deux, Plon, Pa riz, 1973,139-173; Andre Regnier, La moiphologie selon V. J. Propp, u La Crise du langage scientifique, Anthropos, Pa297

riz, 1974, i De la morphologie selon V. J. Propp a la notion u systeme preinterpretatif u L Homme et la Societe, br. 12, str. 171-189. 23. Termin je uporabio Regnier, De la morphologie selon V. J. Propp, str. 172. 24. Morphologie du conte (Morfologija bajke), str. 31. 25. Tako u ciganskim bajkama junak ne lae, ali sebi u korist zna uiniti da dobivene zapovijedi znae neto drugo od onoga to su mu gospodar ili osoba koja obnosi vlast eljeli zapovijediti. Vidi takoer Denise Paulme i Claude Bremond, Typologie des contes africains du decepteur. Principes d un index des ruses, Urbino, 1976; ili s teorijskog stajalita. Louis Marin,Semiotique de la Passion, suizd. Aubier itd., Pariz, 1971: Semiotique du traltre, str. 97-186. 26. Prema Romanu Jakobsonu, mutacije i odnosi fonema u glosolalijama i proroanstvima u jeziku - diskurs lien smisla koji predstavlja apstraktnu narodnu umjetnost - podreeni su tako strogim pravilima da bismo, krenuvi odatle, mogli traiti kompozicijska naela (< compositionalprinciples) sloenija od stratificiranih (zvukovnih i oznaiteljskih) predstavnika vrsta usmene tradicije (Selected Writings, Mouton, Den Haag, 1966, sv. 6, str. 642). Igre sa slovima u svojim formulama bez znaenja (primjerice, Am, stram, gram..) imale bi dakle vrijednost alge barskih formula naznaujui formalne mogunosti proizvod nje teksta. Znai U to da se formalizacija tako upisuje u tu ap straktnu knjievnost priskrbljujui logike modele tvorbenih praksi pukih manifestacija? 27. Vidi kritike analize Pierrea Bourdieua, Le Metier de sociologue, 2. izd., Mouton, Den Haag, 1973, predgovor; Maurice Godelier, Horizon, trajets marxistes en anthropologie, Maspero, Pariz, 1973, itd.

298

28. Vidi Michel de Certeau, La Culture au pluriel: La beaute du mort, u suradnji s Dominique Julia i Jacquesom Revelom, str. 49-80. 29. Miklos Haraszti, Salaire auxpieces, Seuil, Pariz, 1976, str. 136145.0 skleparijama, staklenim proizvodima koje su staklari izradili za svoj raun, vidi Louis Meriaux, Retrouvailles chez les verriers, Le Monde, 22-23. listopad 1978. Takoer M.-J. i J.-R. Hissard, Henri H. perruquiste, Autrement br. 16, stude ni 1978, str. 75-83. 30. Marcel Mauss, Sociologie et Anthropologie, PUF, Pariz, 1966, Essai sur le don, str. 145-279.

3. poglavlje
1 . Vidi osobito A. Huet i dr., La Marchandise culturelle, CNRS,

Pariz, 1977, koji se ne zadovoljava ralambom proizvoda (fo tografija, ploa, otisci), nego se bavi sustavom robnog ponav ljanja i ideoloke reprodukcije.. 2. Vidi, primjerice, Pratiques culturelle des Frangais, Dravni sek retarijat za kulturu i Sluba studija i istraivanja, Pariz, 1974, sv. 2. Temeljnim i pionirskim radom, iako donekle statistikim i ogranienim na masovnu umjetnost, ostaje studija Alvina Tofflera, The Culture Consumers, Penguin, Baltimore, 1965. 3 .0 anticipativnoj tezi s poetka stoljea o samakome stroju u umjetnosti (Marcel Duchamp itd.) ili knjievnosti (od Julesa Vernea do Raymonda Roussela), vidi Jean Clair i dr., Junggesellen Maschinen. Les Machines celibataire, Alfieri, Venecija, 1975. 4. Vidi, primjerice, u vezi s Aymarasima iz Perua i Bolivije, J.-E. Monast, On les croyait chretiens: les Aymaras, Cerf, Pariz, 1969. 5. Vidi Michel de Certeau, La longue marche indienne, pogovor Yvesu Matemeu (ur.),LeReveil indien en AmeriqueLatine, Cerf., Pariz, 1977, str. 121-135.

299

6. G. Ryle, Use, Usage and Meaning , u G. H. R. Parkinson (ur.),

The Theory o f Meaning, Oxford University Press, Oxford, 1968, str. 109-116. Velik dio knjige posveenje uporabi. 7. Richard Montague, Pragmatics, u Raymond Klibansky (ur.), La Philosophy contemporaine, La Nuova Italia, Firenca, 1968, sv. 1, str. 102-122. Bar-Hillel preuzima tako jedan termin od C. S. Peircea, kojemu je istoznanik kod Russella egocentric par ticulars, kod Reichenbacha token-reflexive expressions , kod Goodmana indicator words'", kod Quinea non eternal senten ces itd. U tu se perspektivu upisuje cijela jedna tradicija. Iz nje proizlazi i Wittgenstein ije je geslo bilo ne traiti znaenje, nego uporabu (Dont ask for the meaning, ask for use), pozivajui se prije svega na uobiajenu uporabu kojom upravlja institucija jezine djelatnosti.
8 . Vidi dolje, Lenociation proverbiale, str. 36.

9. Vidi Emile Benveniste, Problemes de linguistique generale, Gallimard, Pariz, 1974, sv. 2, str. 79-88. 10. Fernand Deligny, Les Vagabonds efficaces, Maspero, Pariz, 1970, odreuje tom rijei putanje mladih autista s kojima ivi, pisanje preko drveta, lutanja kojima se vie ne moe ucrtati put u prostoru jezika. 11. Vidi u nastavku poglavlje Neodreenosti. 12. Ibid. 13. Jedina je strategija ukljuiti strategiju drugoga prema Johnu von Neumannu i Oskaru Morgenstemu, Theory o f Games and Economic Behavior, 3. izd., John Wiley, New York, 1964. 14. Strategija je znanost ratnikih pokreta izvan vidnoga polja neprijatelja; taktika pak unutar njega (von Biillow). 15. Karl von Clausewitz, De la guerre (O ratu), Minuit, Pariz, 1955, str. 212-213. Tu analizu nalazimo i kod brojnih drugih autora, od Machiavellia nadalje. Vidi Y. Delahaye, Simulation i dis-

300

simulation, u La Ruse {Cause commune, 1977/1), UGE, 1018, Pariz, str. 55-74. 16. Clausewitz, op. cit., str. 212. 17. Sigmund Freud, Le Mot d esprit et ses rapports avec Tinconscient{Vic i njegov odnos prema nesvjesnom), Gallimard, Idees, Pariz, 1969. 18. Aristotel, Retorika, D, 2 4 ,1402a: Uiniti slabiji od dva argu menta jaim. Isto otkrie pripisuje se Tiziji u Platonovu Fedru, 273b-c {Platon Oeuvres Completes, Gallimard, Pleiade, sv. 2, Pariz, 1950, str. 72-73.). Vidi i W. K. C. Guthrie, The Sophist, Cambridge University Press, Cambridge, 1971, str. 178179.0 Coraxovu techne, koji pojam Aristotel spominje u vezi s mjestima slinih entimema, vidi Ch. Perelman i L. Olbrechts-Tyteca, Traite de I argumentation, Universite libre, Brux elles, 1970, str. 607-609. 19. Freud, Le Mot d esprit (Vic i njegov odnos prema nesvjes nom), str. 19-173, u vezi s tehnikama vica. 20. Vidi, S. Toulmin, The Uses o f Argument, Cambridge Universi ty Press, Cambridge, 1958; Ch Perelman i L. Olbrechts-Tyteca, op. cit., Jean Dubois i dr., Rhethorique generale, Larousse, Pariz, 1970; itd. 21. Vidi Ji-Ding, Knjiga mijena koja pomou 64 heksagrama (nainjenih od 6 isprekidanih ili punih crta) predstavlja sve mogue situacije bia tijekom mijena svemira. 22. Marcel Detienne i Jean-Pierre Vemant, Les Ruses de Tintelligence. La metis des Grecs, Flammarion, Pariz, 1974. (Lukava inteligencija u starih Grka, Naklada MD, Zagreb, 2000) 23. Vidi Maxime Rodison, Islam et Capitalisme, Seuil, Pariz, 1972.

301

4. poglavlje
1. Vidi gore pogl. 2, str. 80ff, u vezi s taktikama kojih cijeli spektari, ali na tajnome mjestu nude puke predaje i kazivaka umijea. 2. Michel Foucault, Surveiller et punir, Gallimard, Pariz, 1987, pogl. 1 (Nadzor i kazna, Zagreb, 1994). U vezi s ranijim Foucaultovim djelom, vidi Michel de Certeau, Histoire etpsychanalyse entre science et fiction , Gallimard, Pariz, 1987, pogl. I. 3. M. Foucault, op. cit., str. 28, 96-102, 106-116, 143-151, 159161,185,189-194,211-217,238-251,174-175,276. itd.: knjigu obiljeava niz teorijskih slika; ona izdvaja povijesni predmet iznalazei mu primjeren diskurs. 4. Vidi posebno Gilles Deleuze, Ecrivain, non: un nouveau cartographe, Critique br. 343, prosinac 1975, str, 1207-1227. 5. Serge Moscovici, Essai sur l 'histoire humaine de la nature, Flammarion, Pariz, 1968.
6 . Pierre Legendre, L 'A mour du censeur. Essai sur l ordre dogma-

tique, Seuil, Pariz, 1974. 7. Claude Levi-Strauss, Tristes Tropiques, Plon, Pariz, 1958, poseb no stranice o povratku, meditacija o putovanju u obratnom smjeru premetnuta u istraivanje pamenja.
8 . Pierre Bourdieu, Esquisse dune theorie de la pratique, Droz,

eneva, 1972. Naslov knjige preuzet je iz naslova drugog dijela, teorijskoga. O Bourdieuu, za razliku od Foucaulta, francuske kritike nisu naroito brojne. Zar beameko carstvo izaziva is tovremeni uinak straha i udivljenja? Raymond Boudon zamjerio je Bourdieuu ideoloki znaaj njegovih stajalita ( L inegalite des chances, Armand Colin, Pariz, 1973; Effets pervers et ordre social , PUF, Pariz, 1977.) S marksistikoga stajalita: Christian Baudelot i Roger Establet, L Ecole capitaliste en France , Maspero, Pariz, 1974; Jacques Bidet, Question a P. Bourdieu, Dialectiques br. 2; Louis Pinto, La theorie de la pratique, La Pensee, travanj 1975; itd. Sa stajalita epistemologije: Louis
302

Marin, Champ theorique et pratique symbolique, Critique br. 321, veljaa 1974. W. Paul Vogt je predstavio Bourdieuove teze: The Inheritance and Reproduction of Cultural Capital, The Review od Education, ljeto 1978, str. 219-228, takoer, J.-M. Geng, LTllustre Inconu, UGE, 10-18, Pariz, 1978, str. 53-56, u vezi sa sociolokom totalizacijom kod Bourdieua i s proiz vodnjom socioloke vjere, kritika na koju je Bourdieu odmah odgovorio u Sur lobjectivation participante, u Actes de la re cherche en sciences sociales, br. 23, rujan 1978, str. 67-69. 9. Pierre Bourdieu, Les strategies matrimoniales dans le systeme de reproduction u Annales ESC , sv. 27/1972, str. 1105-1127; Le Language autorise, u Actes de la recherche en sciences sociales, br. 5-6, studeni 1975, str. 183-190; Le sens pratique, ibid., br. 1, veljaa 1976, str. 43-86. Jednako tako i socijalna epopeja ukusa kakvo je djelo La Distinction. Critique sociale dujugement, Minuit, Pariz, 1979, nadasve pogl. 2 i 3, str. 9-188. 10. U Revuefrangaise de sociologie 15/1974, str. 3-42. 11. Vidi Les Strategies matrimoniales. 12. Upravo su takvo suoavanje eljeli Bourdieu, Jean-Claude Passeron i Jean-Claude Chamboredon u Le Metier de sociologue, 2. izd., Mouton, Den Haag, 1973, str. 108-109. 13. Esquisse dune theorie, str. 11. 14. Vidi Jacques Derrida, Marges de la philosophie , Minuit, Pa riz, 1972: La mythologie blanche, str. 247-324. 15. Vidi Bourdieuovu analizu: Esquisse dune theorie, str. 45-69. 16. Pierre Bourdieu i Jean-Claude Passeron, Les Heritiers, Minuit, Pariz, 1964; La Reproduction, ibid., 1970; itd. 17. Vidi prigovore to ih Bourdieu upuuje toj studiji kad ju je objavio 1972 (Esquisse dune theorie, str. 11). 18. Avenir de classe, Revuefrangaise de sociologie 15/1974, str. 22,33-34,42, itd.

303

19. Esquisse d une theorie, str. 211-227; Les strategies matrimoniales, str. 1107-1108; Le sens pratique, str. 51-52; itd. 20. Les strategic matrimoniales, str. 1109; itd. 21. Ibid. 22. Vidi posebno Le sens pratique, nadasve str. 54-75. 23. Le Metier de sociologue, str. 257-264. 24. Poznato je da u tradicionalnim drutvima kua oznauje u isti mah boravite (dobro) i obitelj (genealoko tijelo). 25. Avenir de classe, str. 11-12. Bourdieu uostalom ne uzima u obzir studije o pojedinanim strategijama potroaa u naim drutvima. Vidi ibid., str. 8, bilj. 11, koja se odnosi na Alberta O. Hirschmana, Exit, Voice and Loyalty, Harvard University Press, Cambridge (Mass.), 1970. 26. Esquisse d une theorie, str. 175-177,182; Avenir de classe, str. 28-29; itd. 27. Esquisse dune theorie, str. 202. 28. Ibid., str. 177-179. 29. Ideja i termin exis {habitus) dolaze od Marcela Maussa, Sociologie et anthropologie, PUF, Pariz, 1966, str. 368-369; sa svoje strane, Panofsky, u glasovitim tekstovima koje uostalom navo di Bourdieu, istaknuo je teorijsku i praktinu vanost habitusa u srednjovjekovnim drutvima (vidi, Le metier de sociologue, str. 253-256). Kod Bourdieua, taje misao stara. Vidi Le Metier de sociologue, str. 16, 84, itd., u vezi sa shemama sociologa; ili L Amour de I art, Minuit, Pariz, 1969, str. 163, u vezi s uku som. Nju danas podupire dojmljiva aparaturaskolastikih ter mina i aksioma, koji su vrlo zanimljivi pokazatelji mogunosti iitavanja povratka srednjovjekovnog poretka u suvremenoj tehnokraciji. 30. Esquisse d une theorie, str. 175, 178-179; Avenir de classe, str. 28-29; La Distinction, str. 189-195.

304

31. Vidi pohvalu junaku u Avenir de classe, str. 28. Takoer se odsad mogu prouavati strategije habitusa, ibid., str. 30 (Podvukla L. G.).

5. poglavlje
1 . Kant je ve rekao u svojoj Kritik der mineri Vemunfc znanstvenik

je sudac koji obvezuje svjedoke da odgovore na pitanja koja je on sroio. 2. Emile Durkheim, Les Formes elementaires de la vie religieuse, PUF, Pariz, 1968. Vidi i W. S. Pickering, Durkheim on religion, Routledge&Kegan Paul, London, 1975. 3. Sigmund Freud, Totem et tabou, Payot, Pariz, 1951. 4. Vidi Fritz Raddatz, Karl Marx, une biographiepolitique, Fayard, Pariz, 1978. 5. Vidi katalog izlobe Le Livre dans la vie quotidienne, Bibliotheque Nationale, Pariz, 1975.
6. Godine 1799. Louis-Fran^ois Jouffret utemeljio je Drutvo pro

matraa ovjeka. 7. Platon, Gorgias 465a. Vidi, Giuseppe Cambiano, Platone e le technice, Einaudi, Torino, 1971.
8. U Jacques Guillerme i Jan Sebestik, Les commencements de la

technologie, Thales 12/1966, str. 1-72, navodi se niz primjera tog posrednikog statusa: Opisi (str. 2,4,32,37,41,46-47, itd.) se bave umijeima za koje se pretpostavlja da su nedovrena pa se trebaju usavriti (str. 8, 14,29, 33, itd.) 9 .Encyclopedie, Pellet, eneva, sv. 3,1773, l. Art, str. 450-455. 10. Ibid., l. Catalogue (od Davida, na osnovi jednog Girardovog rukopisa). Vidi J. Guillerme i J. Sebestik, op. cit., str. 23. 11. Fontenelle, predgovor L Histoim de I Academie royale pour 1699, gdje je objavljen tekst Sur la description des arts. Nav. u J. Guillerme i J. Sebestik, op. cit., str. 33, bilj. 1.
305

12. Emile Durkheim, Education et sociologie, Alcan, Pariz, 1922, str. 87. Vidi Pierre Bourdieu, Esquisse d'une theorie de la pra tique, Droz, eneva, 1972, str. 211, u kojemu nalazimo sa vren opis uenog neznanja. 13. Emile Durkheim, Les Formes elementaires, str. 495. 14. Christian Wolff, Predgovor njemakom izdanju Belidora4 rchitecture hydraulique, 1740, bez paginacije. Nav. u J. Guillerme i J. Sebestik, op. cit., str. 23, bilj. 2. 15. H. de Villeneuve, Sur quelques prejuges des industriels (1832). Nav. u J. Guillerme i J. Sebestik, op. cit., str. 24. 16. U mnogokojem smislu, poloaj je strunjaka jedna od inaica. Vidi gore, pogl. 1, str. 19. 17. Vidi gore 2. pogl: Logike: igre, prie i umijea kazivanja. 18. Stalna tema u Freuda, iako status tog znanja ostaje teorijski neodreen. 19. U vezi s tim razvojem od nacrta djela Une Critique du gout (Kritika ukusa, 1787) do izdanja Critique de lafaculte dejuger (Kritika moi suenja), vidi Victor Delbos,Lophilosophiepra tique de Kant, PUF, Pariz, 1969, str. 416-422. Kantov tekst se nalazi u Kritik der Urteilskraft, par. 43 Von der Kunst uberhaupt {Werke, izd. W. Weischedel, Insel Verlag, sv. 5, 1957, str. 401-402); ih Critique de lafaculte dejuger , prev. A. Philonenko, Vrin, Pariz, 1979, str. 134-136. Bourdieuova je kritika Kantove estetike temeljna (zanijekan drutveni odnos), ali je pristup socioloki i smjeta se u drugu perspektivu nego moj, iako se odnosi na Kantovo razlikovanje izmeu slobodne umjetnosti i nune umjetnosti {La Distinction, Minuit, Pa riz, 1979, str. 565-583). 20. Vidi A. Philonenko, Theorie et praxis dans la pensee morale et politique de Kant et de Fichte en 1793, Vrin, Pariz, 1968, str. 19-24; Jiirgen Heinrichs, Das Problem der Zeit in der praktischen Philosophie Kants, Bouvier, Bonn, 1968, str. 34-43 (In-

306

nerer Sinn und Bewusstsein); Paul Guyer, Kant and the Claims o f Taste, Harvard University Press, Cambridge (Mass.), 1979, str. 120-165 (A Universal Voice), 331-350 (The Metaphy sics of Taste).
2 1 . Nav. u A. Philonenko, Theorie etpraxis, str. 22, bilj. 17.

22. Kant, Kritik der Urteilskraft, par. 43. 23. Freud, Gesammelte Werke, sv. XIII, str. 330; sv. XTV, str. 66, 250, itd. 24. Kant, Kritik der reinen Vemunft, nav. u A. Philonenko, Theorie etpraxis, str. 2 1 . 25. Vidi gore, 2. pogl., str 76-80. 26. Das mag in der Theorie richtig sein, taugt aber nicht fur die Praxis. Tekst (Kant, Werke, izd. W. Weischedel, sv. 6, 1964, str. 127ff.) s cjelokupnom raspravom o odnosu teorija/praksa od kraja 1793. do poetka 1794: Kant, Gentz, Rehberg, ponovno je objavio i priredio Dieter Henrich, Uber Theorie und Praxis, Suhrkamp, Frankfurt/Main, 1967. Navodim iz tog izvanred nog pregleda. Vidi takoer dragocjeni prijevod na engleski u (s pravom) zasebnome svesku: Kant, On the Old Saw: That May Be Right in Theory, but it Won t Work in Practice, uvod G. Miller, prev. E. B. Ashton, University of Pennsylvania, Phila delphia, 1974. Vidi na francuskome: Kant, Sur Vexpression courante: ii sepeutquecesoitjuste en theorie..., prev. L. Guillermit, Vrin, Pariz, 1967. 27.0 Kantu i Revoluciji, vidi L. W. Beck, Kant and the Right of Revolution, Journal o f the History ofIdeas 32/1971, str. 411 422; i nadasve L. W. Beck (ur.), Kant on History, Library of Liberal Arts, New York, 1963. 28. Evanelje po Luki 2, 41-50, o djetetu Isusu koji sjedi meu iscjeliteljima, slua ih i ispituje. Tema je ponovljena u popu larnom izdanju Trogodinjeg mudraca, tekst koji je ve ana lizirao Charles Nisard, Histoire des livres populaires, Amyot,

307

Pariz, 1854, sv.2, str. 16-19, i nav. Genevieve Boleme, La Bible bleue, Flammarion, Pariz, 1975, str. 222-227. 29. Kant i dr., Uber Theorie und Praxis, str. 41. Podvukao Kant.

6. poglavlje
1. Vidi gore, 1. pogl., str. 59-63. 2. Jack Goody, Memoire et apprentissage dans les societes avec ou sans ecriture: la transmission du Bagre, L Homme, sv. 17, 1977, str. 29-52, i od istog autora The Domestication o f the Sa vage Mind, Cambridge University Press, Cambridge, 1977. 3. Marcel Detienne, Les Jardins d Adonis, Gallimard, Pariz, 1972; Dionysos mis a mort, ibid., 1977; Detienne i dr., La Cuisine du sacrifice, ibid., 1979. 4. Vidi, Richard Bauman i Joel Sherzer (ur.), Exploration in the Ethnography o f Speaking, Cambridge University Press, Cam bridge, 1974; David Sudnow (ur.), Studies in Social Interaction, Free Press, New York, 1972. 5. Marcel Detienne i Jean-Pierre Vemant, Les Ruses de Tintelli gence. La metis des Grecs, Flammarion, Pariz, 1974. (Lukava inteligencija u starih Grka, Naklada MD, Zagreb, 2000)
6 . Ibid., str. 9-10.

7. Pamenje u starome znaenju rijei koje podrazumijeva pri sutnost u pluralnosti vremena i na taj se nain ne ograniuje na prolost.
8. Meu navodnicima, izrazi i navodi preuzeti od Detiennea i Ver-

nanta, Les Ruses de l'intelligence, str. 23-25. 9. Vidi, Michel de Certeau, Letrange secret. Maniere decrire pascalienne, Rivista di storia e letteratura religiosa 13/1977, str. 104-126. 10. Vidi Maurice Halbwachs, Les Cadres sociaux de la memoire, Mouton, Den Haag, 1975.
308

11. Vidi Frances A. Yates, L Art de la memoire, Gallimard, Pariz, 1975. 12. Vidi dolje, 4. dio: Uporabe jezika. 13. Vidi dolje; a ve i gore, 2. pogl., Logike: igre, prie i umijea kazivanja. 14. Fran<?oise Frontisi-Ducroix, Dedale. Mythologie de Vartisan en Grece ancienne, Maspero, Pariz, 1975. 15. Aristotel, Fragmenta, izd. Rose, Teubner, Leipzig, 1886, frag.
668 .

16. Aristotel, Metaphysique, A, 2,982 b 18.

7. poglavlje
1 . Vidi izvanredni tekst Alaina Medama, New York City, Les

Temps Modemes, kolovoz-rujan 1976, str. 15-33; i njegovu knjigu New York Terminal, Galilee, Pariz, 1977. 2. Vidi Henri Lavedan, Les Representations des villes dans Vari du Moyen Age, Van Oest, Pariz, 1942; Rudolf Wittkower, Archi tectural Principles in the Age o f Humanism, Norton, New York, 1962; Louis Marin, Utopiques: jeux d espaces, Minuit, Pariz, 1973; itd. 3. Michel Foucault, LOeil du pouvoir, u Jeremy Bentham, Le Panoptique (1791), Belfond, Pariz, 1977, str, 16. un nevropathe (Uspomene 4. Daniel Paul Schreber, Memoires d jednog neurotika), Seuil, Pariz, 1975, str. 41, 60, itd. 5. Ve je Descartes, u svojim Regulae, tvrdio daje slijepac jamac spoznaje stvari i mjesta u borbi protiv iluzija i varki oka.
6. Maurice Merleau-Ponty, Phenomenologie de la perception, Gal

limard, Tel, Pariz, 1976, str. 332-333. 7. Vidi Francis Choay, Figures dun discours inconnu, Critique, travanj 1973, str. 293-317.

309

8. Urbanistike tehnike koje prostorno rasporeuju stvari daju se

povezati s umijeem pamenja (vidi Frances A. Yates, L 'Art de la memoire, Gallimard, Pariz, 1975). Sposobnost prostome organizacije znanja (s mjestima koja utjeu na svaki tip figu re ili funkcije) razvija svoje procedure poevi od tog umi jea. Ona odreuje utopije i moe se prepoznati ak i u Benthamovoj Panoptique. vrsta forma unato raznolikosti sadraja (prolih, buduih, sadanjih) i projekata (sauvati ili stvarati) koji se odnose na uzastopne statuse znanja. 9. Vidi Andre Glucksman, Le totalitarisme en effet, Traverses, br. 9, pod naslovom Ville panique, 1977, str. 33-40. 10. Michel Foucault, Surveiller et punir , Gallimard, Pariz, 1975. 11. Ch. Alexander, La cite semi-treillis, mais non arbre,u/fir/i/tecture, Mouvements, Continuity 1967. 12. Vidi naznake Rolanda Barthesa u Architecure d aujourd'hui, br. 153, prosinac 1970- sijeanj 1971, str. 11-13: O svome gradu govorimo (...) jedino nastanjujui ga, prolazei kroz njega, gledajui ga; i Claude Soucy, L 'image du centre dans qutre romans contemporains, CSU, Pariz, 1971, str. 6-15. 13. Vidi brojne studije posveene toj temi poevi od John Searle, What is Speech Act?, u Max Black (ur.), Philosophy in Ame rica, Allen&Unwin, London i Cornell University Press, Ithaca (N.Y.), 1965, str. 221-239. 14. Emile Benveniste, Problemes de linguistique generate, Galli mard, Pariz, 1974, sv. 2, str. 79-88. 15. Roland Barthes, op. cit., Claude Souy, op. cit., str. 10. 16. Ovdje i sada razgraniuju prostomu i vremensku instanciju koja je koekstenzivna i usporedna sadanjoj instanciji diskursa to u sebi sadri ja, Benveniste, op. cit., sv. 1, str. 253. 17. Roman Jakobson, Essais de linguistique generale, Seuil, Pariz, 1970, str. 217.

310

18. U vezi s modalitetima, vidi Hermann Parret, La Pragmatique des modalites, Urbino 1975, A. R. White, Modal Thinking, Cor nell University Press, Ithaca (N.Y.) 1975. 19. Vidi analize Paula Lemairea, Les Signes salvages. Une philosophie du language ordinaire, Universite dOttawa i Universite Saint-Paul, Ottawa, 1981, posebice uvod. 20. A. J. Greimas, Linguistique statistique et linguistique structurale, Le Frangais modeme, listopad 1962, str. 245.
2 1.0

susjednome podruju retorike i poetike u gestualnom jeziku nijemih, vidi E. S. Klima i U. Bellugi, Poetry and Song in a Language without Sound ", Workingpaper (UCSD, San Diego (Cal.), 1975; i E. S. Klima, The Linguistic Symbol with and without Sound, u J. Kavanagh i J. E. Cuttings (ur.), The Role o f Speech in Language, MTT, Cambridge (Mass.), 1975.

22. Alain Medam, Conscience de la ville, Anthropos, Pariz, 1977. 23. Sylvie Ostrowetsky, Logique du lieu uSemiotique de I espace, Danoel-Gonthier, Mediations, Pariz, 1979, str. 155-173. 24. Jean-Francois Augoyard, Pas a pas. Essai sur le cheminement quotidien en milieu urbain, Seuil, Pariz, 1979. 25. U svojoj analizi kulinarskih praksi Pierre Bourdieu ne smatra odlunim sastavne dijelove, nego njihovu obradu (Le sens pra tique, Actes de la recherches en sciences sociales, br. 1, ve ljaa 1976, str. 77) 26. J. Sumpf, Introduction a la stylistique du frangais, Larousse, Pariz, 1971, str. 87. 27. O teoriji vlastitoga vidi Jacques Derrida, Marges de la phi losophic, Minuit, Pariz, 1972, La mythologie blanche, str. 247-324. 28. J.-F- Augoyard, op. cit. 29. Tzvetan Todorov, Synecdoques, u Communications, br. 16, 1970, str. 30. Vidi i Pierre Fontanier, Les Figures du discours,

311

Flammarion, Pariz, 1968, str. 87-97; i Jean Dubois i dr., Rhetorique generate, Larousse, Pariz, 1970, str. 102-112. 30.0 prostoru koji prakse ustrojuju u otoie vidi Pierre Bourdieu, Esquisse d une theorie de la pratique, Droz, eneva, 1972, str. 215. itd; Le sens pratique, str. 51-52. 31. Vidi Anne Baldassari i Michel Joubert, Pratiques relationnelles des enfants a Vespace et institution, Crecele-Cordes, Pariz, 1976; i od istih autora Ce qui se trame, Paralleles br. 1, lipanj 1976. 32. J. Derrida, op. cit., str. 287, u vezi s metaforom. 33. E. Benveniste, op. cit., 1.1., 1966., str. 86.-87. 34. Diskurs je, prema Benvenisteu, jezik kako ga shvaa ovjek koji govori u uvjetima meusubjektivnosti. (ibid., str. 266) 35. Vidi, primjerice, Sigmund Freud,Interpretation des reves (Tu maenje snova), PUF, Pariz, 1973, str. 240-300. o zgunjavanju i premjetanju, postupcima figuracije svojstvenima radu sna. 36. Ph. Dard, F. Desbons i dr., La ville, symbolique en souffrance, CEP, Pariz, 1975, str. 200. 37. Vidi primjerice i epigraf Patricka Modiana, Place de VEtoile, Gallimard, Pariz, 1968. 38. Joachim du Bellay, Regrets , 189. 39. Naprimjer, Sarcelles, naziv velikog urbanistikog pothvata koji je kod stanovnika grada stekao simboliku vrijednost, a za ci jelu Francusku postao primjerom posvemanjeg promaaja. Ta je ekstremna inkarnacija naposljetku graanima podarila pres tige iznimna identiteta. 40. Superstore: postaviti se iznad, na nain onoga vie i previe. 41. F. Lugassy, Contribution a une psychosociologie de Vespace urbain. L habitat et la foret, Recherche urbaine, Pariz, 1970. 42. Ph. Dard i dr., op. cit.

312

43. Ibid., str. 174,206. 44. Claude Levi-Strauss, Tristes trvpiques, Plon, Pariz, 1955, str. 434-436. 45. Isto bi se moglo rei o fotografijama donesenim s putovanja, koje se zamjenjuju za (i preobraavaju se u) legende o mjestu polaska. 46. Termini iji se odnosi ne misle, nego postavljaju kao nuni, mogu se nazvati simbolini. U vezi s tom definicijom simbo lizma kao kognitivnog dispozitiva preko deficita misli, vidi Dan Sperber, Le Symbolisme en general, Hermann, Pariz, 1974. 47. Francis Ponge, La Promenade dans nos serres , Gallimard, Pariz, 1967. 48. Stanovnica Croix-Roussea u Lyonu (intervju Pierrea Mayola); vidi, sv. 2; Luce Giard i Pierre Mayol, Habiter, cuisiner. 49. Le Monde, 4. svibnja 1977. 50. Vidi gore, biljeka 48. 51. Vidi dvije analize u L'Interpretation des rgves (Tumaenju snova) i Au-dela du principe de plaisir (S one strane naela zadovoljstva). Isto tako Sami-Al, L Espace imaginaire, Seuil, Pariz, 1974, str. 42-64. 52. Jacques Lacan, Ecrits, Seuil, Pariz, 1966, str. 93-100. 53. Sigmund Freud, Inhibition, symptome et angoisse (Potiskiva nje, simptom i tjeskoba), PUF, Pariz, 1968. 54. V. Kandinsky, Du spirituel dans I art , Denoel, Pariz, 1969, str. 57.

9. poglavlje
1. John Lyons, Semantics, Cambridge University Press, Cambridge, 1977, sv. 2: Locative Subjects, str. 475-481; Spatial Expres sions, str. 690-703.

313

2. George A. Miller i Philip N. Johnson-Laird, Language and Per ception, Harvard University Press, Cambridge (Mass.), 1976. 3. Vidi dolje, str. 185. 4. Albert E. Scheflen i Norman Ashcraft, Human Territories. How we Behave in Space-Time, Englewood Cliffs (N. J.), Prentice Hall, 1976. 5. E. A. ScheglofF, Notes on a Conversational Practice: Formula ting Place u David Sudnow (ur.), Studies in Social Interaction, Free Press, New York, 1972, str. 75-119.
6 . Vidi, naprimjer, Tarturska kola, Travaux sur les systemes de

signes, ur. J. M. Lotman i B. A. Uspenskij, Bruxelles, Complexe, i Pariz, 1976, PUF, str. 18-39,77-93, itd.; Jourij Lotman, La Struc ture du texte artistique (Struktura umjetnikog teksta), Gallimard, Pariz, 1973, str. 309fF., itd. 7. Maurice Merleau-Ponty, Phenomenologie de la perception, Gallimard, Tel, Pariz, 1976, str. 324-344.
8 . Charlotte Linde i William Labov, Spatial Networks as a Site for

the Study of Language and Thought, Language, sv. 51,1975, str. 924-939. O odnosu izmeu djelovanja i prostora, vidi tako er Grupu 107 (M. Hammad i dr.), Semiotique de l espace, iz vjee DGRST-a, Pariz, 1973, str. 28fiF. 9. Vidi, primjerice, Catherine Bidou i Francis Ho Tham Kouie, Le Vecu des habitants dans leur logement a trovers soixante entretiens libres , izvjee Cerebe, Pariz, 1974; Alain Medam i Jean-Fran^ois Augoyard, Situations d habitat et fagons d habiter, Ecole speciale darchitecture, 1976; itd. 10. Vidi George H. T. Kimble, Geography in the Middle Ages, Methuen, London, 1938; itd. 11. Roland Barthes, L Empire des signes, Skira, eneva, 1970, str. 47-51. (Carstvo znakova, Zagreb, 1989) 12. Kartu je objavio i analizirao Pierre Janet, L Evolution de la memoire et la notion du temps, A. Chahine, Pariz, 1928, str.
314

284-287. Original je pohranjen u Cuauhtinchanu (Pueblo, Mek siko). 13. Primjerice, Louis Marin, Utopiques: jeux d espace, Minuit, Pariz, 1973: Le portrait de la ville dans ses utopiques, str. 257-290, o odnosu izmeu likova (diskurs-putanja) i zem ljovida (sustav-tekst) u tri prikaza grada u 17. stoljeu - odno su izmeu narativnog i geometrijskog. 14. Nav. u C. Bidou i F. Ho Tham Kouie, op. cit., str. 55. 15. Nav. ibid., str. 57,59. 16. Pierre Janet, L Evolution de la memoire, posebice predavanja 0 postupcima naracije i fabrikaciji, str. 249-294. A. Medam 1J.-F. Augoyard, op. cit., str. 90-95, odredili su tim jedinstvom grau svog ispitivanja. 17. J. M. Lotman, u Tarturska kola, Travaux sur les systemes de signes, str. 89. 18. Georges Dumezil, Idees romaines, Gallimard, Pariz, 1969, str. 61-78 o lus fetiale. 19. Ibid. 20. Ibid., str. 31-45. 21. G. Miller i Ph. N. Johnson-Laird, op. cit., str. 57-66,385-390, 564, itd. 22. Christian Morgenstem, Der Lattenzaun , Gesammelte Werke, R. Piper, Miinchen, 1965, str. 229. 23. Vidi Nicole Brunet, Unpont vers I Acculturation. lie de Noirmoutiers, DEA etnologije, Universite de Paris VII, 1979. 24. Vidi Michel de Certeau, La Fable mystique XVIe-XVUe siecle, sv. 1,2. izd., Gallimard, Tel, Pariz, 1987: pogl. 2, Le Jardin: delires et delices de Jerome Bosch, str. 71-106. 25. Vidi, Fran9oise Frontisi-Ducroix, Dedale. Mythologie de I artisan en Grece ancienne, Maspero, Pariz, 1975, str. 104, i

315

str. 100-101,117, itd., u vezi s pokretnou tih ukoenih kipo va. 26. Jules Michelet, La Sorciere, Calmann-Levy, s.d., str. 23-24. 27. Vidi, primjerice, u vezi s tom dvosmislenou, Emmanuel Le Roy Ladurie,Le Camaval des Romans, Gallimard, Pariz, 1979. 28. Vidi, Paolo Fabbri, Considerations sur la proxemique, Langages, br. 10, lipanj 1968, str. 65-75. E. T. Hall. Proxemics: The Study of Mans Spatial Relations, u I. Gladston (m.),Man s Image in Medicine and Anthropology, International University Press, New York, 1963, odreuje proksemiku kao the study o f how man unconsciously structures spaces - the distance be tween men in the conduct o f daily transactions, the organiza tion o f space in his houses and buildings, and ultimately the lay out o f his towns (prouavanje kako ljudi nesvjesno strukturiraju prostor - rastojanje izmeu ljudi u voenju dnevnih razmjena, organizacija prostora u njihovim kuama i zgrada ma te napokon idejno ijeenje njihovih gradova).

10. poglavlje
1. Grundtvigov prijevod, Budstikke i Hoinorden (1864), 31.x 527, nav. u Erica Simon, Reveil national et culturepopulaire en Scandinavie. La genese de la Hojskole nordique 1844-1878, Kopen hagen, 1960, str. 59. 2. E. Simon, op. cit., str. 54-59. 3. Jacques Derrida, Positions, Minuit, Pariz, 1972, str. 41. 4. Karl Marx, Manuscripts de 1844, u Marx i Engels, Werke, ur. Dietz, sv. 1, Berlin, 1961, str. 542-544. 5. Michel de Certeau i dr., Une politique de la langue, Gallimard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1975.
6 . Shakespeare, The Comedy o f Errors, HI., 1,13.

316

7. Vidi Lucette Finas, La Crue, Gallimard, Pariz, 1972, predgovor, u vezi s itanjem koje je upisivanje teksta na tijelo.
8. O toj pripovijesti, A. Macfarlane, The Origins o f English Indi

vidualism,, Basil Blackwell, Oxford, 1978; i ve C. B. Macpherson, The Political Theory o f Possessive Individualism. Hobbes to Locke, Oxford University Press, Oxford, 1964.
9. Vidi poglavito Charles Webster, The Great Instauration. Sci

ence, Medicine and Reform 1626-1660, Duckworth, London, 1975, str. 246-323. 10. Jean-Pierre Peter, Le corps du delit", Nouvelle Revue de psychanalyse, br. 3, 1971, str. 71-108. Tri uzastopne figure tijela koje razlikuje J.-P. Peter mogle bi se povezati s trima paradig mama fizike ije su one inaice i primjene, naime fizikom oko va (17. st.), fizikom djelovanja na daljinu (18. st.) i termodi namikom (19. st.).
1 1. Ch. Webster, op. cit., Conclusions, str. 484-520.

12. U vezi s tom novom moi pisanja o povijesti, vidi Michel de Certeau, L Ecriture de Thistoire, 3. izd., Galllimard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1984. 13. Vidi analize Jeana Baudrillarda, LEchange symbolique et la mort, Gallimard, Pariz 1976: Poredak simulakra, str. 75-95. i Traverses, br. 10, pod naslovom Le Simulacre, veljaa 1978. 14. Tako oni opadaju rasporeeni na ledenom papiru u lijepoj knji zi Andre Veltera i Marie-Jose Lamothe, Les Outils du corps, snimio Jean Marquis, Hier et demain, Pariz, 1978. Ali oni su zastupljeni i u tehnikim katalozima, primjerice, Chirurgie orthopedique, katalog Chevaliers Freres, Pariz, 5-7-Place de lOdeon. 15. Pozivanje na Michela Foucaulta, Surveiller etpunir, Gallimard, Pariz, 1975, ije analize upuuju na iroko polje koje valja popi sati s one strane ak i panoptikih dispozitiva. (Nadzor i kazna, Zagreb, 1994)

317

16. Durkheimova je namisao bila da se drutveni kod upisuje u pojedinanu prirodu tako stoje obogaljuje. Pisanju bi tada pr votni oblik bilo obogaljenje koje daje snagu amblema. Vidi Emile Durkheim, Les formes elementaires de la vie religieuse, PUF, Pariz, 1968. 17. Vidi Pierre Legendre, L Amour du censeur. Essai sur l ordre dogmatique, Seuil, Pariz, 1974. 18. Michel Carrouges, Les Machines celibataires, Arcanes, 1954 (i ponovljeno, ispravljeno i proireno izd. 1975); Jean Clair i dr., Junggesellen Machinen. Les machines celibataires, Alfieri, Venecija, 1975. 19. Die Traumdeutung, pogl. 7. o psychischen Apparat. Izraz theoretische Fiktion upuuje prije svega na fikciju prvobitna psi hikog ureaja. 20. Vidi Katherine S. Dreier i Matta Echaurren, Duchamps Glass La Mariee mise a nu par ses celibataires, meme. An analyti cal reflexion, 1944, u Selected Publications IB. Monographs and Brochure, Amo Press, New York, 1972. 21. Alfred Jarry, Les Jours et les Nuits, 1897, Gallimard, Pariz, 1981. 22. Jean-Claude Milner, L Amour de la langue, Seuil, Pariz, 1978, str. 98-112. 23. Michel Sanouillet, u Marcel Duchamps, Duchamp du signe. Ecrits, ur. M. Sanouillet, Flammarion, Pariz, 1975, str. 16. 24. Vidi Jean-Fran^ois Lyotard, Les Transformateurs Duchamp, Galilee, Pariz, 1977, str. 33-40.

11. poglavlje
1. Vox, pohvala glasu u zbirci pjesama nazvanih Ingenii familia, koja obuhvaa Ingenium, Liber, Vox, Memoria, Oblivio, u Gabriel Cossart, Orationes et Carmina, Cramoisy, Pariz, 1675, str. 234.

318

2. Daniel Defoe,Robinson Crusoe, Penguin, Harmondsworth, 1975, str. 162.


3 . U vezi s tim vidom mita, vidi Claude Rabant, Le mythea lavenir

(re)commence, Esprit, travanj 1971, str. 631-643. 4. Vidi gore, pogl. 10, str. 207-209.
5 . Vidi Michel de Certeau, L 'Ecriture de Vhistoire, 3. izd., Galli

mard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1984, str. 197ff.,o dvje ma praksama jezika i o pisanju i usmenosti.
6. Michel de Certeau, Thorie et fiction, potom Le monde de la

voyelle, u Michel de Certeau i dr., Une politique de la langue, Gallimard, Bibliotheque des histoires, Gallimard, Pariz, 1975, str. 82-98, 110-121. 7. Ferdinand de Saussure, Cours de linguistique generale, ur. Tullio de Mauro, Payot, Pariz, 1974, str. 30.
8. Ibid., bilj. T. de Maura, str. 420.

9. Ibid., str. 138-139. Vidi i Claudine Haroche i dr., La semantique et la coupure saussurienne: langue, langage, discours, gages br. 24,1971, str. 93-106. 10. Vidi D. Bertaux, Histoires de vies ou recits de pratiques? Methodologies de l approche biographique en sociologie, iz vjee Cordes, Pariz, 1976. 11. Louis Hjelmslev, Prolegomenes a une theorie du langage, Minuit, Pariz, 1968, str. 139-142. (Prolegomena teoriji jezika, Zagreb, 1980) 12. Marguerite Duras, Nathalie Granger, Gallimard, Pariz, 1973: uvod u La femme du Gange, str. 105; i intervju Benoita Jacquota s njom u Art Press, listopad 1973. 13. Pierre Jakez Helias, Le Cheval d orgueil, Plon, Pariz, 1975, str. 27. i 41. 14. Ibid., str. 54. 15. Ibid., str. 55.

319

16. Ibid., str. 69-75.

12. poglavlje
1. Alvin Toffler, The Culture Consumers, Penguin, Baltimore, 1965, str. 33-52. prema anketama Emanuela Dembyja. 2. Pratiques Culturellles des Frangais, Dravni sekretarijat za kul turu, Sluba studija i istraivanja, Pariz, 1974, sv. 2. 3. Prema ispitivanju Louis-Harris (rujan-listopad 1978), u posljed njih dvadeset godina broj se francuskih itatelja navodno pove ao za 17 posto: postotak velikih itaa je isti (22 posto), ali srednjih ih slabih se poveao. Vidi Janick Jossin, u L Express, 11. studenoga 1978. 4. Jean Ehrard, L 'Idee de nature en France pendant la premiere moitie duXVUle siecle, Sepven, Pariz, 1963: Naisssance dun mythe: LEducation, str. 753-767. 5. Francois Furet i Jacques Ozouf, Lire et ecrire, L alphabetisation des Frangais de Calvin a Jules Ferry, Minuit, Pariz, 1977, sv. 1, str. 349-369, i lire seulement, str. 199-228.
6 . Vidi, primjerice, Jacques Mehler i G. Noizet, Textes pour une

psycholinguistique, Mouton, Den Haag, 1974; i Jean Hebrard, Ecole et alphabetisation au XIXe siecle, na simpoziju Lire et ecrire, MSH, Pariz, lipanj 1979. 7. F. Furet i J. Ozouf, op. cit., str. 213.
8 . M. Charles, Rhetorique de la lecture, Seuil, Pariz, 1977, str. 83.

9. Jorge Luis Borges, nav. u Gerard Genette, Figures, Seuil, Pariz, 1966, str. 123. 10. M. Charles, op. cit., 61. 11. Zna se da je itatelj u srednjem vijeku obiljeavalo naslov uitelja. 12. Vidi nadasve, Alain Bentolila (ur.), Recherches actuelles sur l enseignement de la lecture, Retz, Pariz, 1976; Jean Foucam320

bert i J. Andre, La Maniere d etre lecteur, Apprentissage et enseignement de la lecture de la matemelle au CM2, Sermap, OCDL, Pariz, 1976; Laurence Lentin, Duparler au lire. Inter action entre l adulte et Ienfant , ESF, Pariz, 1977; itd. Valja tu jo pridodati barem dio goleme literature made in USA: Jeanne Stemlicht Chall, Learning to Read: the Great Debate... 1910-1965. McGraw-Hill, New York, 1967; Dolores Durkin, Teaching Them to Read, Allyn&Bacon, Boston, 1970; Eleanor Jack Gibson i Harry Levin, The Psychology o f Reading, MTT, Cambridge (Mass.), 1975: Milfred Robeck i John A.R. Wil son, Psychology od Reading: Foundations o f Instruction, John Willey, New York, 1973; Lester and Muriel Tamopol (ur.), Rea ding Disabilities. An International Perspective, University Park Press, Baltimore, 1976. itd. uz tri znaajna asopisa: Journal o f Reading, od 1957, (Purdue University, Dept, of English), The Reading Teacher, od 1953, (Chicago International Read ing Association) i Reading Research Quarterly od 1965. (In ternational Reading Association, Newark, Del.). 13. Vidi bibliografiju F. Fureta i J. Ozoufa, op. cit., sv. 2, str. 358372. Tome se moe pridodati, Mitford McLeod Mathews, Teaching to Read, Historically Considered, University of Chi cago Press, Chicago, 1966. Djela Jacka Goodya (Literacy in a Traditional Society, Cambridge University Press, Cambridge, 1968; La Raison graphique, Minuit, Pariz, 1979; itd.), otvara ju brojne mogunosti etno-historijske ralambe. 14. Osim statistikih anketa, vidi J. Charpentreau i dr., Le Livre et la lecture en France, Ed. ouvrieres, Pariz, 1968. 15. Roland Barthes, dakako: Le Plaisirdu texte, Seuil, Pariz, 1973; i Sur la lecture,LeFrangais aujourd hui br. 32, sijeanj 1976, str. 11-18. Dodajte tome, donekle nasumino, Tony Duvert, La lecture introuvable, Minuit, br. 1, studeni 1972, str. 2-21; Oc tave Mannoni, Clefs pour I imaginaire, Seuil, Pariz, 1969, str. 202-217 u vezi s potrebom za interpretacijom; Michel Mou-

321

genot, Lecture/ecriture, Le Frangais d aujoutd hui br. 30, svibanj 1977; Victor N. Smirnoff, LOeuvre lue, La Nouvelle Revue de psychanalyse, br 1, 1970, str. 49-57; Tzvetan Todorov, Poetique de la prose, Seuil, Pariz, 1971, zajedno s comment lire, str. 24 Iff; Jean Verrier, La ficelle, Poetique br. 30, travanj 1977; Litterature, br. 7. pod naslovom Le dis cours de I 'ecole sur les textes, listopad 1972; Esprit, dva broja pod s nazivom Lecture I i Lecture II, sijeanj 1976; itd. 16. Vidi, primjerice, propozicije M. Charlesa, op. cit. 17. Descartes, Principes, IV, l. 205. 18. Pierre Kuentz, Le tete a texte, Esprit, prosinac 1974, str. 946962; Lenvers du texte, Litterature br. 7, listopad 1972. 19. Dokumenti, naalost prerijetki, objelodanjuju samostalnost putanja, tumaenja i uvjerenja katolikih itatelja Biblije. Vidi u vezi s njegovim ocem ratarom Retif de la Bretonne,La vie de mon pere (1778), Gamier, Pariz, 1970, str. 29,131-132, itd. 20. Guy Rosolato, Essais sur lesymbolique, Gallimard, Pariz, 1969, str. 288. 21. Tereza Avilska smatrala je itanje molitvom, otkriem drugoga prostora ili izraavanjem elje. Tisue drugih duhovnih stvara laca misle isto, a i dijete to zna. 22. Marguerite Duras, Le Camion, Minuit, Pariz, 1977; Entretien a Michele Porte, nav. u Sorcieres br. 11, sijeanj 1978, str. 47. 23. Jacques Sojcher, Le professeur de philosophic, u Revue de l universite de Bruxelles, br. 3-4,1976, str. 428-429. 24. R. Barthes, Le Plaisir du texte, str. 58. 25. Claude Levi-Strauss, La Pensee sauvage, Plon, Pariz, 1962, str. 3-47. U kunoj radinosti itatelja, prenamijenjeni elementi, svi izvueni iz slubenog i preuzetog korpusa, mogu navesti na vjerovanje da u itanju nema niega novoga. 26. Vidi posebno, Hans Ulrich Gumbrecht, Die dramenschliessende Sprachhandlung im Aristotelischen Theater und ihre
322

Problematisienmg bei Marivaux i Karlheinz Stierle, Das Liebensgestandnis in Racines Phedre und das Verhaltnis von (Sprach)-Handlung und Tat, oba teksta u Poetica (Bochum), 1976. 27. Geoige Perec, Lire: esquisse sociophysiologique, Esprit, si jeanj 1976, str. 9-20 govori o tome izvanredno. 28. Ipak se zna da miii napetosti i stezai glasnica i glotusa osta ju aktivni za vrijeme itanja. 29. Vidi Frangois Richaudeau, La Lisibilite, CEPL, Pariz, 1969; Georges Remond, Apprendre la lecture silencieuse a lecole primaire, u A. Bentolila (ur.), Recherches actuelles, str. 147161. 30. R. Barthes, Sur la lecture, str. 15-16.

13. poglavlje
1. Joige Luis Boiges i Adolfo Bioy Casares, Chmniques de Bustos Domecq, Denoel, Pariz, 1970, za pogl. Esse est percipi, str. 139-144. 2. Vidi primjedbe W.V.Quinea i J. S. Ulliana, The Web o f Belief Random House, New York, 1970, str. 4-6. 3. Vidi u vezi s time Jaakko Hintikka, Knowledge and Belief An Introduction to the Logic o f the Two Notions Cornell University Press, Ithaca (N. Y.), 1969; Rodney Needham, Belief Language and Experience, Basil Blackwell, Oxford, 1972; Ernest Gellner, Legitimation o f Belief Cambridge University Press, Cambridge, 1974; JohnM. Vickers, Beliefand Probability, Reidel, Dordrecht, 1976; Langages br. 43, tekst naslovljen Modalites, rujan 1976; itd. 4. Vidi, naprimjer, R. S. Peters i Peter Winch, Authority, u An thony Quinton (ur.), Political Philosophy, Oxford University Press, Oxford, 1973, str. 83-111.

323

5. Pierce Legendre, L Amour du censeur. Essai sur I ordre dogmatique, Seuil, Pariz, 1974, str. 28.
6 . Vidi, primjerice, Dale Carnegie, Public Speaking and Influen

cing Men in Business, Association Press, New York, 1931; i na dasve Martin Fishbein i Icek Ajzen, Belief, Attitude, Intention and Behavior, Addison-Wesley, Reading (Mass.), 1975. 7. Michel Foucault, Surveiller et punir, Gallimard, Pariz, 1975. (Nadzor i kazna, Zagreb, 1994) itd.
8. Kamata Satoshi, Toyota, l usine du desespoir, Ed. ouvrieres, Pariz

1976; jo paleotehniki sustav u kojemu se tei nadziranju svih djelatnosti, a ne jo njihovu povezivanju preko vrijednosti u tenji da se proizvedu vjernici. Vidi, Miklos Haraszti, Salaire aux pieces, Seuil, Pariz, 1976. 9. U lokalnoj upravi i posebno u urbanom podsustavu, Pierce Gremion ustanovljuje takoer da mehanizmi legitimacije vie ne po stoje: vidi njegovo djeloLePouvoirperipherique. Bureaucrates et notables dans lesystemepolitiquefrangais, Seuil, Pariz ,1976, str. 416ff. 10. Michel de Certeau, La Culture au pluriel, 2. izd., Christian Bourgeois, Pariz, 1980: Les revolutions du croyable, str. 1532. U logikoj perspektivi, upravo tim premjetanjima vjero vanja (Belief) od iskaza u iskaz Quine i Ullian (op. cit., str. 89) posveuju svoje prve analize. 11. Analizi putovanja koja vode mit od plemena do plemena i malo ga pomalo gase u legendarnoj tradiciji, romanesknoj razradi ili politikoj ideologiji (vidi Claude-Levi Strauss, Anthropologie structurale deux, Plon, Pariz, 1973:Kako umiru mitovi, str. 301 -315), valja dakle dodati onu o tim laganim opadanjima preko kojih se vjerovanje povlai iz mita. 12. Vidi Georges Duby, Guerriers et Paysans, Gallimard, Pariz, 1976, str. 184ff.

324

13. Vidi Michel de Certeau, L Ecriture de l histoire, 3. izd., Gallimaid, Pariz, 1984: La formalit des pratiques. Du systeme religieux a lethique desLumieres (XVIIe -XVIIIe siecle), str. 152-212. 14. Jean-Jacques Rousseau, Le Contrat social, IV, 8. 15. Vidi Robert N. Bellah, Beyond Belief. Essays on Religion in a Post-Traditional World, Harper&Row, New York, 1970, str. 168-189, u vezi s civilnom religijom u SAD-u. 16. Maurice Agulhon je to potvrdio analizirajui otpornost jedne forme mediteranske drutvenosti usprkos raznolikosti njezi nih sadraja, naizmjence nabonjaka (16.-17. st.), slobodnih zidara (18. st.) i socijalista (19. st.) u Penitents et Franc-magons de Tancienne Provence, PUF, Pariz, 1968. 17. Prigovor koji se moe iznijeti istananim analizama Yvona Bourdeta, pretjerano usredotoenim na psihologiju ili etiku borbenosti, izdvojen je lik povijesnoga mjesta na kojemu se ona stvara: Qu est-ce qui fait courir les militants? Stock, Pa riz, 1976. 18. Daniel Mothe, Le Metier de militant, Seuil, Pariz, 1973., navo di daje borac pesimist glede sadanjosti i optimist u odnosu na budunost. 19. Vidi posebno brojne studije Henria Desrochea. 20. Znaiti u smislu Heraklitova fragmenta: Proroite koje je u Delfima ne govori, ne prikriva, ono znai. (Diels, fragm. 93) 21. Vidi Erwin Panofsky, La Perspective comme forme symbolique, Minuit, Pariz, 1975, E. H. Gombrich, L A rt et TIllusion, Gallimard, Pariz, 1971, str. 255-360; Robert Klein, La Forme et Tintelligible, ibid., 1970. 22. U vezi sa simulakrom, vidi Jean Baudrillard, L Echange symbolique et la mort, Gallimard, Pariz, 1976; Lordre des simulacres , str. 75-128; i od istog autora, La precession des simulacres, Traverses br. 10,1978, str. 3 -37 .
325

23. Vidi Octave Mannoni, Clefs pour I imaginaire, Seuil, Pariz, 1969: Je sais bien mais quand meme, str. 9-33. (o vjerova nju). 24. Michel de Certeau, Histoire et psychanalyse entre science et fiction , Gallimard, Folio, Pariz, 1987, pogl. IV, LHistoire, sci ence et fiction.

14. poglavlje
1. Maurice Berger i Frangoise Hortala, Mourir a I hopital, Centu rion, Pariz, 1974, str. 155. 2. Vidi Michel de Certeau, L'Absent de l histoire, Mame, Pariz, 1973. 3. Vidi Guy Le Gaufey, La douleur melancolique, la mort impos sible et le reel, Lettres de I Ecole freudienne, br. 13, prosinac 1974, str. 38-49. 4. Vidi Serge Leclaire, Demasquer le reel, Seuil, Pariz, 1971: Jerome ou la mort dans la vie obsede, str. 121-146. 5. James Joyce, Giacomo Joyce, Gallimard, Pariz, 1973, str. 16.
6.0

topolokoj strukturi dvoje na istome mjestu, strukturi raslojenog subjekta, vidi Michel de Certeau, L Ecriture de Vhistoire, 3. izd., Gallimard, Bibliotheque de lhistoire, Pariz, 1970, str. 337-352.

7. Frangois Jacob, La Logique du vivant, Gallimard, Pariz, 1970, str. 331-332.


8 . Robert Jay Lifton, Death in Life. Survivors o f Hiroshima, New

York, 1968, nav. u A. Alvarez, Le Dieu sauvage. Essai sur la suicide, Mercure de France, Pariz, 1972, str. 281.

326

Neodreenosti
1 . Michel Seires, Hermes U. L Interference, Minuit, Pariz, 1972.,

str. 12-13. 2. Manuel Janco i Daniel Fuijot, Informatique et capitalisme, Maspero, Pariz, 1972, str. 117-127. 3. Gerald Holton, Thematic Origins o f Scientific Thought. Kepler to Einstein, Harvard University Press, Cambridge (Mass.), 1974, nadasve 91-161, o imaginarnim pretpostavkama znanosti i su kladnosti koja artikulira neku logiku strogost nad imaginar nim strukturama. Vidi takoer, u vezi s ulogom metafore u znan stvenoj prosudbi, Mary Hesse, The Structure o f Scientific Infe rence, Macmillan, London, 1974, prvo i posljednje poglavlje. 4. Naprimjer, u vezi s efektivnim prijelazima koji vode projektu ili odluci, trebalo bi mnogo (pounih) pria nalik onima, naalost saetima, koje je Lucien Sfez iznio u aneksu Critique de la decision, Armand Colin, Pariz, 1973, str. 353-356. Ali moe li se to priznati? 5. Skmavljenju (koje isputa svretak iskaza i izdaje vie nego to otkriva), Benveniste suprotstavlja eufemiju (ime lule umjesto Bojeg imena) koja aludira na jezinu profanaciju, ali ju ne ostvaruje (Problemes de lingustique generale, sv. 2 , Gallimard, Pariz, 1974, str. 245-257) Dobrodoao koncept.
6. Vidi grafit Emesta Berringera u New Yorku.

7. Vidi Michel de Certeau, L Ecriture de Vhistoire, 3. izd., Galli mard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1984, str. 312-358.
8. Termini koje rabi Jean-Claude Perrot u svojoj izvanrednoj stu

diji {Genese dune ville modeme. Caen auXUIe siecle\ Mouton, Pariz, 1975, str. 54-98.) da oznai odnos teorija o razvoju grada prema stvarnome razvoju. 9. Vidi Harald Weinrich, Le Temps, Seuil, Pariz, 1973, str. 225258.

327

Kazalo

Kazalo se odnosi na tekst Michel de Certeaua, ukljuivi i biljeke, i odnosi se u isto vrijeme na imena autora, anonimna i kolektivna djela i jedino precizno pozivanje na Pismo. Djela bez imena auto ra, razvrstana su prema prvoj rijei naslova, ne raunajui lan. Pozivanja na biljeke na istoj stranici navedena su prema redu po javljivanja, a taj se red moe razlikovati od brojanog nizanja u sluajevima kad se biljeke odnose na razliita poglavlja.

Aame, Antti Ader, A. Agulhon, Maurice Ajzen, Icek Ackerman, Chantal Alexander, Ch. Alvarez, A. Andre, J. Andreas-Salome, Lou Apollon, Willy Aristotel Ashcraft, Norman Augoyard, Jean-Fran9ois Austin, John Langshaw

71,296b 297b 325b 324b 219 310b 326b 321b 292b 295b 91,151,174, 29 l b, 30 l b, 309h 182,314b 165,166,31 lb, 315b 63,70,294b

328

Bach, Johann-Sebastian Bachelard, Gaston Bacon, Francis Baldassari, Anne Barel, Yves Bar-Hillel, Barthes, Roland

134
112

Bataille, Georges Baudelot, Christian Baudrillard, Jean Bauman, Richard Beck, L. W. Beckmann, Jean Beethoven, Ludwig van Bellah, Robert Neelly Bellay, Joachim du Bellugi, U. Belmont, Nicole Bentham, Jeremy Bentolila, Alain Benton, Ted Benveniste, Emile

Berger, Maurice Bernstein, Richard J. Berringer, Ernest Bertaux, D. Bidet, Jacques Bidou, Catherine Bioy Casares, Adolfo

124 312b 292b 85,300b 42,244,245, 248,250,29 l b, 314b, 320b, 32 lb, 322b, 323b 277 302b 291b, 317b, 325b 308b 306b 124 141 325b 312b 31 lb 29T 309b, 310b 320b, 323b 294b 168,288b, 300b, 310b, 311b, 312b, 327b 326b 36,290b 327b 319b 302b 314b, 315b 323b
329

Black, Max Boissevain, Jeremy Bolleme, Genevieve Borges, Joige Luis Bosch, Hieronymus Boudon, Raymond Bourdet, Yvon Bourdieu, Pierre

Bouveresse, Jacques Bremond, Claude Brunet, Nicole Biilow, Karl von

310b 36,289b 289b, 308b 243,256,320b, 323b 196,315b 302b 325b 36,99,101,106118,119,120121,136,138, 289b, 290b, 296b, 298b, 302b, 303b, 304b, 306b, 3lOb, 31 lb, 3 12b 293b, 295b 298b 315b 90,300b

Cabral, Tome Cambiano, Giuseppe Campbell, Norman Carnegie, Dale Carrouges, Michel Castelli-Gattinara, Enrico Caton, Charles E. Chall, Jean Stemlicht Chamboredon, Jean-Claude Chapel, V. C. Chaplin, Charlie Charles, Michel Charpentreau, J.
330

295b 305b 112 324b 318b 292b 294b 321b 303b 294b 163 243,320b, 322b 32 l b

Charaud, A. Choay, Fran9oise Chomsky, Noam Cirese, Albert Mario Clair, Jean Clausewitz, Karl von Comolli, Jean-Louis Comte, Auguste Condillac, Etienne Bonnot de Corax Cossart, Gabriel Cresswell, M. J. Cuttings, J. E.

295 309b 37 296b 299b, 318b 90,300b, 301b 68,295b 128 209 41,91, 301b 226,228,318b 36,290h 31 lb

Danto, Arthur C. Dard, Ph. David Debord, Guy Defoe, Daniel Delahaye Y. Delbos, Victor Deleuze, Gilles Deligny, Fernand De Mauro, Tullio Demby, Emanuel Derrida, Jacques Desaudray Desbons, F. Descartes, Rene Desroche, Henri

36,290h 312b 305b 291b 206,224, 227, 319b 300b 306b 235,302b 39, 86,290b , 300b 319b 320b 203,303b, 311b, 312b,316b 128 312b 244,309b, 322b 325b
331

Desrosieres, Alain Detienne, Marcel

Diderot, Denis Dreier, Katherine S. Dubois, Jean Duby, Georges Duchamp, Marcel Ducrot, Oswald Duhem, Pierre(-Maurice-Marie) Dumezil, Geoiges Dundes, Alan Durand, Jacques Duras, Marguerite Diirer, Albrecht Durkheim, Emile

290b 36,99,106,140142,151,289b, 290b, 29 l b, 296b, 301b, 308b 124, 125,127, 131 222, 318b 29 l b, 301b, 312b 324b 222,223,224, 255,299b, 318b 36,289b, 296b
112

Durkin, Dolores Duvert, Tony

191,315b 297b 292b 219,228,235, 247,319b, 322b 178 35,122, 126, 127, 288b, 305b, 306b, 318b 321b 321b

Echaurren, Matta Ehrard, Jean Enciklopedija Engels, Friedrich Erazmo, Desiderius (Roterdamski) Establet, Roger
332

318b 320b 124,127,232, 288b,305b 316b 158 302b

Fabbri, Paolo Ferrier, Marie Fickei; Julius von Finas, Lucette Fishbein, Martin Fishman, Joshua A. Fontanier, Pierre Fontenelle, Bernard Le Bovier Foucambert, Jean Foucault, Michel

Freud, Sigmund

Frontisi-Ducroix, Franfoise Furet, Francois Fuijot, Daniel

316b 289b 293 317 324b 36,289** 311b 126,305b 320b 34,35,99,101106,116,119, 120-122,136, 138,140,160, 288b, 302b, 309b, 310b, 317b, 324b 46,52-55, 76, 90,92,102,107, 122,131,133, 138,152,168, 175,222,231, 234, 272, 282, 292b, 301b, 305b, 306b, 307b, 312b, 313b 151, 309b, 315b 241,320b, 321b 327b

Gadamer, Hans-Georg Garfinkel, H. Garve, Christian Gellnei; Ernest Genet, Jean

134 36,291b 135 323b 169,247


333

Genette, Gerard Geng, J. - M. Gentz, Friedrich Giard, Luce Gibson, Eleanor Jack Girard, Augustin Girault, Roger J. Gladston, I. Glucksman, Andre Godelier, Maurice Goflman, Erving Gombrowicz, Witold Gombrich, Ernst H. Goodman, Nelson Goody, Jack Greimas, Algirdas Julien Gremion, Pierre Grundtvig, N. S. F. Guillerme, Jacques Gumbrecht, Hans Ulrich Guthrie W .K.C. Guyer, Paul

320b 303b 135, 307b 289b, 291b, 293b, 313b 321b 125 297b 316b 310b 298b 36,289b 46,292b 325b 300b 141,308b, 321b 70,75,297b, 31 lb 324b 201,316b 305b, 306b 322b 291b,301b 307b

Haacker, S. Hadewijch iz Anversa Halbwachs, Maurice Hall, E. T. Hammad, M. Haraszti, Miklos Haroche, Claudine Hebrard, Jean
334

290b 227 308b 316b 314b 299b, 324b 319b 320b

Hegel, Geoig Wilhelm Friedrich Heidegger, Martin Heinrich, Dieter Heinrichs, Jiirgen Helias, Piene Jakez Heraklit Hesse, Mary Hintikka, Jaakko Hirschman, Albert O. Hissard, M.-J. i J.-R. Hjemslev, Louis Hobbes, Thomas Holton, Gerald Hortala, Frangoise Ho Tham Kouie, Francis Huet, A. Hughes, G. E. Hugo, Victor Hume, David

177,210,221 172 307b 306b 236,319b 325b 327b 257,323b 304b 299b 231,233,319b 135,158,256, 317b 327b 326b 314b, 315b 299b 36,290b 178 257

Jacob, Francois Jacquot, Benoit Jakobson, Roman Janco, Manuel Janet, Pierre Janick, Allan Jarry, Alfred Jaulin, Robert Jauss, Hans Robert Johnson-Laird, Philip N.

277,326b
319 b

164, 298b, 310b 327b 181,190,314b 293b 294b 221, 223,224, 318b 297b 244 1 82, 193 , 3 14 b} 315b
335

Jossin, Janick Joubert, Michel Jouflret, Louis-Fran9ois Joyce, James Julia, Dominique

320b 312b 305b 274,326b 288b, 299b

Kafka, Franz Kandinsky, Vasilij Kant, Immanuel

Kavanagh, J. Khawam, R. K. Kimble, George H. T. Klein, Robert Klibansky, Raymond Klima, E. S. Knjiga lukavstava Knjiga mijena Knjiga u svakodnevnom ivotu Kuentz, Pierre Kulturna praksa Famcuza

214, 222 176,313b 35,119,132135,137,139, 140,210,305b, 306b, 307b, 308b 31 lb 291b, 297b 314b 292b, 325b 300b 31 lb 42,73 73,301b 289b, 305b 322b 299b, 320b

Labov, William Lacan, Jacques Lamothe, Marie-Jose Laumann, Edward O. Lavedan, Henri Lavoisier, Antoine-Laurent
336

36,182,185, 186,289b, 314b 223,272,277, 313b 317b 36,289b 309b 128

Leclaire, Seige Lefebvre, Henri Le Gaufey, Guy Legendre, Pierre Lemaire, Paul Lentin, Laurence Le Roy Ladurie, Emmanuel Levin, Harry Levi-Strauss, Claude

Lewis, David K. Lifton, Robert Jay Linde, Charlotte Lipietz, A. Loos, Adolf Lotman, Jurij M. Loux, Fran9oise Lugassy,F. Lukacs, Geoig Lyons, John Lyotard, Jean-Fran^ois

326b 288b 326b 104,302b, 318b, 324b 31 lb 321b 316b 32 l b 71,75,77,249, 297b, 302b, 313b, 322b, 324b 36,289** 326b 185,186,314b 292b 63,294b 182,314b, 315b 296b 312b 279 182,313b 235,238,318b

Macfarlane, A. (Oxford) Machiavelli, Niccolo Macpherson, C. B. Malaparte, Curzio Malcolm, Norman Malinowski, Bronislaw (Kasper) Mallarme, Stephane Mannoni, Octave Manser, Tony

317b 300b 3 1 7b 170 294b 164 278 321b, 326b 294b

337

Marin, Louis Marx, Carl Massote, Fernando Silveira Mateme, Yves Mathews, Mitford McLeod Mauss, Marcel Mayol, Pierre Medam, Alain Mehler, Jacques Meletinskij, Eleazar V. Mendelssohn, Moses Meriaux, Louis Merleau-Ponty, Maurice Michelet, Jules Miller, George A. M ilner, Jean-Claude Modiano, Patrick Monast, J. - E. Montague, Richard Moore, G(eorge) E(dward) Mordillat, Gerard Morgenstem, Christian Morgenstem, Oskar Moscovici, Serge Moth, Daniel

298b,302b,309b, 315b 122,138,206 293b, 305b, 316b 295b 299b 321b 36,79,117, 289b, 299b, 304b 289b, 29 l b, 293b, 313b 165,309b, 31 lb, 314b, 315b 320b 296b 135 299b 61,184,309b, 314b 53,197,201, 232,234,316b 182,193, 307b, 314b, 315b 318b 312b 299b 300" 63 291b 194,315b 300b 104,302b 325b

338

Mougenot, Michel Musil, Robert

321b 46,63,292b, 295b

Needham, Rodney Neumann, John von Newman, John Henry Nietzsche, Friedrich Nisard, Charels Noizet, G.

323b 300b 134 140, 277 307b 320b

Ohana, Maurice Olbrechts-Tyteca, L. Ostrowetsky, Sylvie Ozouf, Jacques

236 291b, 301b 165,31 lb 241,320b, :

Panofsky, Erwin Parkinson, G. H. R. Parret, Hermann Pascal, Blaise Passeron, Jean-Claude Paulme, Denise Peirce, Charles Sanders Perec, Georges Perelman, Ch. Perrot, Jean-Claude Peter, Jean-Pierre Peters, R. S. Philibert, Nicolas Philonenko, A. Pickering, W. S. F.

304b, 3251 5 300b 290b, 311b 145 303b 298b 300b 323b 29 l b, 301b 327b 317b 323b 291b 306b, 307b 305b
339

Pinto, Louis Platon Poe, Edgar Allan Poliakov, Leon Ponge, Francis Praka kola Price, H. H. Prior, A. N. Propp, Vladimir Proust, Marcel Ptolomej

302b 124, 301b,305b


73

255 313b 70 257 36,290b 71,75,296b, 298b 42,244,248 188

Quine,Willard Van Orman Quinton, Antony

257,300b, 323b, 324b 323b

Rabant, Claude Raddatz, Fritz Regnier, Andre Rehbeig, August Wilhelm Reichenbach, Hans Remond, Georges Rescher, N. Retif de la Bretonne Revel, Jacques Richard, Ph. Richaudeau, Francois Ricoeur, Paul Riffaterre, Michael Rilke, Reiner Maria Robeck, Milfred
340

319b 305b 75, 297b 135, 307b 300b 323b 36 322b 288b, 295b, 299h 296b 323b 290b 244 167 32 l b

Rodinson, Maxime Rosolato, Guy Rossi-Landi, F. Rousseau, Jean-Jacques Roussel, Raymond Russell, Bertrand Ryle, Gilbert

301b 322b 294b 207,261,325b 221,224,299b 300b 85,300b

Sacks, Harvey Sade, Marquis de Sami-Al Sanouillet, Michel Satoshi, Kamata Saussure, Ferdinand de Scheflen, Albert E. ScheglofF, Emanuel A. Schleiermacher, Friedrich (Ernst Daniel) Schreber, Daniel Paul Searle, John Sebestik, Jan Serres, Michel Sfez, Lucien Shakespeare, William Sherzer, Joel Simon, Erica Smirnoff, Victor N. Sojcher, Jacques Soucy, Claude Sperber, Dan Stendhal (Henri Beyle) Stierle, Karlheinz

36,291b 277 313b 318b 324b 231,319b 182,314b 36,182,29lb, 314b 134 72,157, 29&, 309b 310b 305b, 306h 327b 327b 211,3161 * 308b 316b 322b 290b, 322b 310b 3 13 b 42,248 323b
341

Sudnow, David Sumpf, J. SunTzu Swedenborg, Emanuel

289b, 308b, 3 14b 31 lb 41,73, 291b, 297b 128

Tamopol, Lester i Muriel Tartuska kola Tereza iz Aville Thom, Rene Thompson, Stith Tiffeneau, Dorian Tizija Todorov, Tzvetan Toffler, Alvin Toulmin, Stephen Trogodinji mudrac

32 l b 182,314b, 315b 322b 281 296b 290b 30 l b 296b, 31 lb, 322b 238,299b, 320b 291b, 293b, 294b, 301b 135,307b

Ullian, J. S. Urquhart, J. Uspenskij, Boris

323b,324b 36 182,314b

Velter, Andre Verdi, Giuseppe Vemant, Jean-Pierre

Veme, Jules Verrier, Jean


342

317b 235 99,106,142, 151,289b, 290b, 29 l b, 296b, 297b, 30 l b, 308b 178,179,299b 322b

Vian, Boris Vickers, John M. Vileneuve, H. de Vergilije Virville, M. de Vogt, W. Paul

272 323b 306b 161 296b 303b

Wamock, Geoffrey James Webster, Charles Weinrich, Harald White, Alan R. Wilde, Oscar Wilson, Cook Wilson, John A. R. Winch, Peter Wittgenstein, Ludwig (Josef Johann)

Witktower, Rudolf Wolff, Christian Wright, Geoig H. von

294b 317b 327b 36,290b,311b 232 63 321b 294b, 323b 59-65, 66,138 257,293b, 294b, 300b 309b 124,128, 306** 36,290**

Yates, Frances A.

309b, 3106

Za povijest statistike Zeeman, I. R. Zempleni, A. Zloporaba znanja Zola, Emile

290b 290b 297b 293b 224

343

BIBLIOTEKA
VU diM iR B ili

POLILOC

BAHTIN I DRUCI
zboR N ik U knjizi su izabrani radovi devetero teoretiarki i teo retiara nastali u rasponu izm eu 1975. i 1990. godine, a posveeni ruskom estetiaru i filozofu jezika M ihailu B ahtinu (1895-1975). U njim a se razra uju i problem a tiziraju svi kljuni aspekti B ahtinove koncepcije, prije svega tim e to se dovode u odnos s argum entacijom m is lilaca kao to su N ietzsche, D e Saussure, Vygotski, W itt genstein, H eidegger, D errida, Lacan, F oucault, Barthes, D e M an, V attim o i dr.

P e ter SLo te r c I ijk

DOI NA SVIJET - DOSPJETI U JEZIK


fRANkfuRTskA pREdA VANjA

Zbirka tijesno povezanih, stilski prepoznadjivih i m isao no iznim no n ad a h n u tih predavanja njem akog filozofa-esejista na tem u poetike poinjanja. U njoj se prepleu, saim lju i zaotravaju opsesivne ideje poznate naoj pub lici iz njegovih ve prevedenih djela. K ao partneri u gdje kad duhovito, gdjekad nepotedno uprizorenom dijalogu figuriraju ravnopravno filozofi i knjievnici. N aizgled neobvezno razig ran a, ali m isaono duboko utem eljena knjiga.

SIh os Ihana F e I m an

SKANDAL TIJELA U COVORU


D
on

Ju a n

A u s t I n o m ili

zavo enje na

dvA jEzilov

P rv a u nas preveden a knjiga ista k n u te am erike teoretiark e d e k o n s tru k c ijs k o -p s ih o a n a liti k o g profila. N jezina je studija svojevrsna glosa uz glasovitu polem iku francuskog poststrukturalistikog filozofa Jacquesa Derri-

daa s teorijom govornog ina utjelovljenom u engleskom analitikom filozofu Johnu Austinu. N a prepletu tih dviju sukobljenih koncepcija, u koji jo uvlai nit lakanovske psihoanalize, autorica istrauje m ogunosti obnovljenog zasnivanja m aterijalizm a. Rije je o teorijskoj in terven ciji velikoga m eunarod no g odjeka.

M A N fR E d FRAISlk

ISKAZIVO I NEISKAZIVO
ESEji O NAjlNOVijOj fRANCUSkoj klERMENEUTiCi i TEORiji TEksTA Prva u nas prevedena knjiga istaknutoga njem akog filo zofa srednjeg narataja. Rije je o radovim a posveenim Sartreu, Lacanu, D erridau, F oucaultu i Lyotardu, kojih se ideje razm atraju u svjedu revidiranog itanja njem ake rom antiarske filozofije, prije svega Schleierm achera, ali takoer u svjetlu analitike filozofije, kao i iz perspektive suvrem enih kretanja u njem akoj socijalno-teorijskoj misli. Rjeenje aktualnih teorijskih nedoum ica trae se u unakrsnom itanju poetike, herm eneutike, sem iotike, sem antike, p o ststru k tu ra liz m a, p sih o an alize, kritike teorije i drugih u m ijeanih disciplina.

NikUs LuIhmainini LJUBAV KAO PAS IJA


O kodiRANjU ilMTiMNOSTi Studija istaknutog njem akog sociologa bavi se sem an tikom preobrazbom pojm a ljubavi u procesu prijelaza sa stratifikacijskog na fu n k c io n a ln o iz d ife re n c ira n o graansko drutvo. U razdoblju od 17. do 19. stoljea uvruje se sim boliki kod ljubavi koji o h rab ru je na stvaranje odgovarajuih osjeaja i stavova, tovie jam i uspjenu kom unikaciju tam o gdje se ona ini nevjerojat nom . Sistem skoteorijska analiza prad prije svega fran cusko i englesko drutvo oslanjajui se na bogatu grau rom ana, m aksim a i traktata. Ovo je m eu irokom p u b likom najitanija knjiga vodee figure dananje njemake teorijske scene.

D iETRich S c h w A N in

fEORIJA SISTEMA I KNJIEVNOST


NOVA pARAdiQMA D jelo koje na lucidan nain uvodi u prim jenu sistemskoteorijske paradigm e u knjievn oznan stv en om okviru. N akon izlaganja opeg asim etrinog konteksta na koji se svojom pojavom prikljuuje teorija sistema, ralanjuju se njezine osnovne postavke: diferencijacija, autopoieza, kom unikacija, sm isao, sam oreferencija. Slijede poglav lja s prikazom sistem skoteorijske reform ulacije analize dram e, pripovjedne knjievnosti te pitanja interpretacije knjievnih tekstova. M eu poglavlja u m etn u ti su im agi n a rn i d ijalo z i o k lju n im a sp ek tim a teo rije sistem a: razgovaraju S herlock H olm es i doktor W atson, H am let i H oracije, pshijatrijski pacijenti koji utvaraju da su Shaw, P irandello, B recht, Ionesco i Beckett, likovi iz M usilova ovjeka bez svojstava, M onsieur Teste i O scar Wilde.

M ARCEl DETiENNE/JEAN-PiERRE VERNANT

LUKAVA INTELICENCIJA U STARIH GRKA


A utori su utem eljitelji po znate kole nove klasike filolo gije koja iitava steevine starogrke kultu re u suvre m enom teorijskom okviru. O va njihova knjiga rezultat je desetogodinjeg istraivanja po dru ja nadleno sti boice M etide u starog rko j k u ltu ri, dosjetljivosti ili dom iljatosti koja se kao najprije d o m in an tan , a kasnije p o tisn u t tip m iljenja p rotezala od m ita i teogonije do razliitih oblika zn an ja, od lova i ribolova, pletenja, tkalatva i krojakih um ijea do navigacije i podm orskog ivota, stolarstva, brod og radn je, politikih, retorikih, ratnikih, atletikih i lijenikih um ijea. A utori na taj n a in o tk riv a ju n a e m p o g le d u je d n u z a n e m a re n u du h o v n u kategoriju koja je zadirala u brojne in telektu alne i d rutv ene navike, osjeaje, ocjene, stavove i p o na anja starogrkog ovjeka.

y raid M H II

Naklado MD izdavako-nakladniko d.o.o, p.p. 44,10020 Zagreb Croa,io- MB 3678814<iro-roun: 2408002-1100007789 redakcija: Vlaka 35/ 1 , lel/fax: 48 14 562,48 14 567 e-mail: md.quorum@zg.tel.hr, www.nokladomd.hr

Tematski brojevi asopisa Quorum Strast razlike tamni zvuk praznine, hrvatsko pjesnitvo osamdesetih i devedesetih Potari lakog sna, prozo Quorumovo norotojo frominutne prie, short, short story Posao dvanaestorice, romoni u nestajanju New York, New York Antologijo europske kratke prie Off-line, hrvatsko pjesnitvo devedesetih

eljko Kipke: Vodi kroz subterraneus Primo Levi: Shemo Hrvoje Pejakovi: Sjeverni ugao Branko Male: Plocebo Draen Kotunori: Kuo dekodencije Milo urevi: U zrcalu Branko egec: Fontom slobode Kreimir Bogi: ivi jezici Kornelija Pandi: uvar progo Biserko Teaki: Nedovreni razgovor Damir $odan: Glasovne promjene Zoran Feri: Miolovka Walto Disneya Mario Dabo: Od mora do mora ura Miklaui: Kartonski ljiljani: zvuk vrtnje Dubravko Belas: A-62 zo Bordeaux Ivan Boievi: itateljev svjedok Ljubo Pouzin: Hotel atributa Kreimir Pintari: Tour de force Lela B. Njatin: Netrpeljivost Hrvoje Pancer: Bijela limuzina Petar Bobi: Abecedarij Senko Karuzo: Busbuskalai Neven Uumovi: 7 mlodih

Sanja Lovreni: Wien fantastic Mladen Mochiedo: Diptih Stjepan Bolent: Vodo Milko Valent: Plava krv Borislov Pavlovski: Gospodari labirinta Tomislov Bogdan: Pristajanje Vesno Biga: ovjek koji je c'eznuo udo Kreimir Bogi: Umijee osporavanja Tatjono Peruko: Roman u zrcalu Borislav Pavlovski: Prostori kazolinih sveanosti Dubravka Belas: A-62 zo Bordeoux, II. izdanje Sanja Lovreni: Kolhida Neven Uumovi: Ekskurzijo Damir odan: Srednji svijet Vlado Mortek: Volim citati poeziju Milko Valent: Jazz, afrika vuna Alen Galovi: Srebrni leta Borislav Vujii: Tomnine Milorod Stojevi: Prostrijelne rane&other poems Rade Jarak: Vlak za Bangalore Ljubo Pauzin: Meteor je pao na Zemlju Zvjezdano Jembrih: Janusove keri sestre nevjeste Kreimir Bagi: Jezik za svaku udaljenost Sanja Lovreni: Portret kue Vesna Biga: etiri straha Rade Jarak: Kia Jurij Hudolin: Govori eno Igor Rajki: Pravilnik o stvaranju predodbi Hrvoje Pancer: Gore od odanosti ura Otran: Penthesilea Bekim Sejronovi: Fasung Boris B. Hrovat: Doivljaji prosvijetljenog Robert Mlinarec: Sve o vjetrenjaama Sanjin Sorel: Apokalipse

Damir Milo: Kapetanov dnevnik Branko egec: Ekrani praznine Zvonko Makovi: Prah Slovko Miholi: Zavodnika uma Dalibor Cvitan: Ervin i luaci Ivan Rogi Nehajev: Figure ukroene sree Kreimir Bagi: Kronja Kreimir Mianovi: Vrtlar

Vladimir Biti: Bahtin i drugi Peter Sloterdijk: Doi na svijet, dospjeti u jezik Shoshano Felman: Skandal tijelo u govoru Manfred Frank: Kazivo i nekazivo Niklas Luhmann: Ljubav kao pasija: o kodiranju intimnosti Jean Pierre-Vernont/Morcel Detienne: Lukava inteligencija u starih Grka Dietrich Schwanitz: Teorija sistemo i knjievnost

Roman Habunek: Haljina nevidljivo tijelo, antologija njemake krotke prie Bekim Sejronovi: Veliki pusti krajolik, ontologija norveke kratke prie Mitja ander: Krunski svjedoci, antologijo slovenske kratke prie Dariusz Nowacki / Ivana Vidovi: Orkestru iza lea, antologija poljske kratke prie Snjeana Husi / Tatjona Peruko: Animolije, antologijo talijanske kratke prie Joln Mann / Stjepan Lukaf / Neven Uumovi: Zastraivanje strailo, antologija maarske kratke prie Dragan Koruga / Igor tiks: Vrhunski safari / kroz carstvo engleskog jezika

Havelock Ellis: Filozofija plesa Rudolf Labon: ivot zo ples Emile Jacques-Dolcroze: Glazba i plesa Isadora Duncan: Pjesnikinja plesa Moja urinovi: Mercedes Goritz-Poveli

Gojko Beovan: Europske stambene inicijative Emil Strok: Mirni Emil Strok: Paso za ljubav Katarina Pejakovi: Deset zapovijedi ljubavi Viktor Tadi: Devetsto dana rata (u meduvjerskim odnosima) Dubravka Belas: Nedovreno ena Zvonimir Stjepanovi: Slavonska ispovijed Diana Burazer: No odmoritu izmeu dva svijeta Mirjana Smail-Pejakovi: Tvrda njenost Miro Gavran: Kako smo lomili noge Emil Strok: Rat na svagdanji Tihomir Mraovi: Slaganje bika Mupfif, Senker, krobe: 3jodo Borislav Vuji: Crne komedije

Ivica upan: Vedri Sizif Vlado Mcrtek: Akcije pisanja

Biti, Ivi, Uarevi: Trag i razlika Vedrano Spaji-Vrka: Tuepi Emil Strok: The Turkey Egg Borben Vladovi: Razderani tlocrt Nikico Mren: Pisma sinovima Igor Veerina: I psi i ptice Andrija Pukec: Tehnologija tokarenjo Lada fale Feldman: Teatar u teatru u hrvatskom teatru Robert Mlinarec: Georginine suze Sosa okljat: Magino kazalite Mario Sopina: Nula jednako dva Ivana Polonijo: Juvenilija Dubravko Puek: Ugruak utnje / Grumo di silenzio arko Mileni: Preludij Svebor erlek: Kako skinuti suvine kilograme Moja Gjerek-Lovrekovi: Posveene pjesme Biserko Teaki: Pjesnik i sjena Vinko Prizmi: Mostovi kojih nema Ivon Supek: Mene tekel fares Zoran Feri: Aneo u ofsajdu Tihomir Mraovi: Tajna povijest 21. stoljea Stipe Grgas: Ispisivanje prostora

Bronko Male: Mole ljubavi Roman Simi: Mjesto no kojem emo provesti no Evelina Rudon: Sve a mi rabi ovego prolia Zvonimir Stjepanovi: Savski brodolomi Tahir Mujii: Irski Iranec i Iranski Irec ima Zori: Vra na dvoru kralja Zvonimira Drago Glamuzina: Mesari eljko poljar: Tekoe pri gutanju Marijo Lamot: Priprema za obiteljsku fotografiju Bronko egec: Ekrani praznine, II. proireno izdonje Oto Luthar: Majstori i muze Nicanor Parra: Knjiga pjesama sumnjiva ovjeko Biserka Teaki: Vrtlog meteora, pjev ljubaznih zvijezda Lada ale Feldman: Euridikini osvrti Peter Bichsel: 0 itanju i pripovijedanju Sanjo Lovreni: Razgovor u predvoruju Zoran Roko: Paronoidnije od Ijubovi, zabavnije od zlo Milko Valent: Eurokaz - uareni suncostoj

9799532170350