You are on page 1of 120

ALBERT CAMUS

STRANAC

I
Danas je mama umrla. Ili moda juer, ne znam. Dobio sam brzojav iz ubonice: Majka preminula. Ukop sutra. S potovanjem. Ali, to nita ne znai. Moda je to ipak bilo juer. Ubonica je u Marengu, osamdeset kilometara od Alira. Krenut u autobusom u dva sata i stii tamo negdje poslije podne. Tako u moi probdjeti no uz pokojnicu, a vratit u se sutra naveer. Zatraio sam od svoga poslodavca dva dana dopusta, to mi nije mogao odbiti zbog ovakva razloga. Ali, nije mu bilo pravo. ak sam mu rekao: - Nisam ja tome kriv. - Nije mi nita odgovorio. Tada sam pomislio da nije trebalo da mu to kaem. Uostalom, nisam se imao zbog ega ispriavati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi suut. Ali, vjerojatno e to uiniti prekosutra, kad budem u crnini. Zasad kao da mama nije ni umrla. A nakon ukopa bit e to neto svreno i sve e poprimiti slubeniji izraz. Krenuo sam autobusom u dva sata. Bilo je vrlo vrue. Ruao sam bio, kao i obino, u restoranu kod Celesta. Svi su me mnogo alili, a Celeste je rekao:
2

- Samo je jedna majka. - Kad sam odlazio, ispratili su me do vrata. Bio sam malo smuen jer sam morao otii do Emmanuela da posudim od njega crnu kravatu i flor. Njemu je prije nekoliko mjeseci umro stric. Trao sam da ne zakasnim na autobus. Od te urbe i tranja pa od drndanja autobusa, vonja benzina i odsijevanja ceste i neba, od svega sam toga zadrijemao. Spavao sam gotovo za cijele vonje. A kad sam se probudio, bio sam naslonjen na nekog vojnika koji mi se osmjehnuo i upitao putujem li izdaleka. Odgovorio sam: - Da - samo da ne moram s njim razgovarati. Ubonica je na dva kilometra od sela. Taj sam put preao pjeice. Htio sam odmah vidjeti mamu. Ali mi je vratar rekao da moram najprije posjetiti upravitelja. Bio je zauzet, pa sam malo priekao. Za sve to vrijeme vratar je neto govorio, a onda sam posjetio upravitelja primio me u svom uredu. Bio je to sitan starac odlikovan Legijom asti. Pogledao me svojim svijetlim oima. Zatim mi je stisnuo ruku i toliko je zadrao u svojoj da ve nisam znao kako da je izvuem. Pogledao je u nekakve spise i rekao mi: - Gospoa je Mersault dola ovamo prije tri godine. Vi ste joj bili jedini oslonac. - Pomislio sam da mi neto zamjera, pa sam mu poeo razjanjavati. Ali me on presijee u rijei:
3

- Ne morate se, drago dijete, opravdavati! Proitao sam spise vae majke. Vi niste mogli podmirivati njezine potrebe. Njoj je bila potrebna njegovateljica. Vi imate skromnu plau, a ona je, sve u svemu, bila ovdje sretnija. Rekoh: - Jest, gospodine upravitelju. - On nadoda: - Imala je znate, ovdje prijatelja, svojih vrnjaka. S njima je imala zajednike interese koji pripadaju jednom drugom vremenu. A vi ste mladi, i ona bi se dosaivala s vama. To je istina. Dok je bila kod kue, mama me je neprestano nijemo pratila pogledom. Prvih dana u ubonici esto je plakala. Ali, to je bilo zbog navike. Nakon nekoliko mjeseci bila bi plakala da su je odveli iz ubonice. I opet zbog navike. Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uope posjeivao. Pa i zato to bih tada izgubio cijelu nedjelju - a da i ne govorim o naporu koji je bio potreban da odem na autobus, kupujem kartu i putujem dva sata. Upravitelj je i dalje govorio. Ali ga gotovo vie nisam ni sluao. Zatim mi ree: - Sigurno elite vidjeti majku. - Ustadoh bez rijei, a on poe ispred mene prema vratima. Na stubitu mi objasni: - Prenijeli smo je u nau malu mrtvanicu. Da se ostali ne uznemiruju. Kad god umre tko od njih, svi su dva-tri dana nervozni. A to oteava rad. - Proli smo
4

kroz dvorite u kojemu je bilo mnogo staraca koji su askali u malim skupinama. Uutjeli su dok smo prolazili. A iza naih lea opet su nastavili razgovore. Ba kao prigueno brbljanje papigica. Pred vratima jedne omanje zgrade upravitelj se pozdravi sa mnom. - Ostavljam vas, gospodine Mersaulte. Stojim vam na raspolaganju u svom uredu. U naelu, ukop je zakazan za deset sati prije podne. Mislili smo da ete tako moi probdjeti no uz pokojnicu. Jo neto - vaa je majka, ini se, vieput izrazila elju svojim drugovima da bude pokopana po vjerskom obredu. Ja sam poduzeo sve to treba. Htio sam vas samo o tome izvijestiti. - Zahvalih mu. Mama nije bila bezvjernica, ali nije nikad za ivota mislila na vjeru. Uah. Bijae to vrlo svijetla dvorana, obijeljena vapnom, sa stropom od arena stakla. U njoj je bilo stolica i stalaka s postoljem u obliku slova X. Na dva stalka u sredini leao je poklopljen lijes. Vidjeli su se samo blistavi, jedva utaknuti vijci kako stre iz dasaka premazanih smeom bojom. Pokraj odra sjedila je bolniarka Arapkinja u bijelu haljetku, s maramom kriave boje na glavi. U taj tren ue iza mojih lea vratar. Mora da je dotrao. Zamuckivao je: - Zatvorili smo je, ali treba samo da odvijem vijke pa da je vidite. - Primaknuo se lijesu, ali ga zaustavih. Re5

e mi: - Neete? - Odgovorih: - Neu. - Zastade, a ja se posramih jer osjetih da nisam smio to rei. Domalo me pogleda i upita: - Zato? - ali bez prijekora u glasu, kao da ga samo zanima. Odgovorih: - Ne znam. - Tada, suui svoj bijeli brk, kaza, ne gledajui me: - Razumijem. - Oi mu bijahu lijepe, svijetloplave, a put pomalo rumena. Dade mi stolac, pa i sam sjede tik iza mene. Njegovateljica ustade i poe prema vratima. Vratar mi tada ree: - Ima rak. - Nisam ga razumio, pa pogledah bolniarku i opazih da ispod oiju nosi povoj obavijen oko cijele glave. U visini nosa povoj je bio ravan. Na licu joj se vidio samo taj bijeli povoj. Kad je izila, vratar ree: - Ostavit u vas samog. - Ne znam kakvu sam kretnju uinio, ali je ostao stajati iza mene. Smetala mi je ta njegova prisutnost iza mojih lea. Prostorija je bila puna lijepog svjetla u predveerje. Dva strljena zujala su oko staklenog stropa. Osjeao sam kako me obuzima drijeme. Ne osvrnuvi se, pripitah vratara: - Jeste li ve dugo ovdje? - Umah mi odgovori: - Pet godina - kao da je neprestano ekao da ga to upitam.
6

Zatim se raspriao. Bio bi se vrlo zaudio da mu je tkogod neko rekao da e svriti kao vratar ubonice u Marengu. ezdeset etiri mu je godine, a podrijetlom je iz Pariza. Upadoh mu u rije: - A, niste odavde? - Zatim se sjetih da mi je, prije negoli me je odveo upravitelju, priao o mami. Rekao mi je da bi je trebalo brzo pokopati, jer je u ravnici vrue, pogotovo u ovom kraju. Tada mi je kazao da je ivio u Parizu i da ga ne moe zaboraviti. U Parizu ovjek ostaje uz pokojnika po tri, pa i etiri dana. Ovdje nema za to vremena, ovjek se jo nije ni snaao a ve mora juriti za mrtvakim kolima. Tada mu je ena rekla:-uti, o tome ne treba da govori pred gospodinom. Stari je pocrvenio i ispriao se. Upleo sam se i rekao: - Ma ni govora! - Mislio sam da dobro i zanimljivo pripovijeda. U mrtvanici mi je kazao da je doao u ubonicu kao ubogar. Budui da se osjeao zdrav, ponudio se da bude vratar. Napomenuh mu da je zapravo isto to i drugi u ubonici. Ree mi da nije. Ve sam se bio zaudio kako govori: oni, ostali i, rjee, starci o ubogarima od kojih neki nisu bili stariji od njega. Ali dakako da to nije isto. On je vratar i, u neku ruku, ima nekakvu vlast nad njima. Uto ue opet njegovateljica. Naglo se bilo smrklo. Vrlo se brzo mrak zgusnuo iznad staklenog stropa. Vra7

tar okrenu prekida, a iznenadni blijesak svjetla zasjeni mi oi. Pozva me u blagovaonicu na veeru. Ali nisam bio gladan. Tada mi ponudi da e mi donijeti alicu bijele kave. Kako vrlo volim bijelu kavu, pristadoh i on se zaas vrati s posluavnikom. Popih kavu. Poeljeli da zapuim. Ali sam se skanjivao jer nisam bio naisto smijem li zapuiti pred mamom. Porazmislih i zakljuih da to uope nije vano. Ponudih vratara cigaretom pa zapalismo. U jednom mi asu ree: - Znate da e i prijatelji vae gospoe majke doi da je uvaju. Takav je obiaj. Moram donijeti stolice i crne kave. - Upitah ga ne bi li se mogla ugasiti jedna svjetiljka. Zamarao me odsjaj svjetla na bijelim zidovima. Odgovorio mi je da se ne moe. Elektrine su instalacije tako ureene - ili sve ili nita. Nisam se vie mnogo obazirao na njega. Otiao je, vratio se i razmjestio stolce. Na jedan je od njih poredao alice oko kavnika. Zatim je sjeo suelice meni, s druge strane mame. Njegovateljica je bila takoer tu, u dnu dvorane, okrenuta leima. Nisam vidio to radi. Ali, po pokretima ruku zakljuio sam da plete. Bilo je ugodno, kava me bila zagrijala a kroz otvorena vrata dopirao je miris noi i cvijea. ini mi se da sam malo zadrijemao. Probudio me nekakav suanj. Kad sam otvorio oi, uinilo mi se da je prostorija zbog bjeline jo blistavija.
8

Preda mnom nije bilo ni sjene, a svaki predmet, svaki kut, sve krivine ocrtavale su se toliko jasno da su mi bole oi. U taj as uoe mamini prijatelji. Bilo ih je u svemu desetak i nijemo su stupali na tu jarku svjetlost. Vidio sam ih jasno kao to nikad nikog nisam vidio, ni jedna pojedinost na njihovim licima i odjei nije mi izmakla pogledu. Meutim, nisam ih uo i jedva da sam mogao povjerovati u njihovu opstojnost. Gotovo su sve ene nosile pregae, a vrpca koja im je stezala struk jo im je vie isticala ispupeni trbuh. Nikad dotad nisam zapazio koliko stare ene mogu biti trbuaste. Mukarci su bili gotovo svi vrlo mravi i nosili su tapove. Iznenadio sam se to im ne vidim oi, nego samo nekakvo mutno svjetlucanje u spletu bora. Kad su posjedali, veina me njih promatrala i klimala u neprilici glavom, a usne im bijahu uvuene u bezuba usta pa nisam bio naisto pozdravljaju li me ili su posrijedi nehotini trzaji. Ipak, mislim da su me pozdravljali. Tada zapazih da su svi posjeda li suelice meni, oko vratara, tresui glavama. Naas me obuze smijean dojam da su doli da mi sude. Malo zatim jedna ena zaplaka. Sjedila je u drugom redu, zaklonjena jednom svom drugaricom, pa sam je slabo vidio. Plakala je i neprestance jecala, inilo mi se da nee nikad prestati. Ostali kao da je nisu uli. Bili su skutreni, nujni i nijemi. Gledali su u lijes, ili u svoj
9

tap, ili to drugo, ali su gledali samo u to. Ona je ena svejednako plakala. udio sam se jer je nisam poznavao. Poelio sam da umukne. Ipak, nisam se usu dio da joj to kaem. Vratar se sagnuo nad nju, rekao joj neto, ali je ona zavrtjela glavom, neto promumljala i dalje plakala. Tada vratar doe na moju stranu. Sjede do mene. Nakon podosta vremena izvijesti me, ne gledajui me: - Bila je vrlo privrena vaoj gospoi majci. Kae da joj je ona ovdje bila je dina prijateljica i da sad vie nema nikoga. Ostali smo tako prilino dugo. Uzdasi i jecaji one ene bivali su sve rjei. esto je mrcala. Napokon je umuknula. Nije mi se vie spavalo, ali sam bio umoran i boljela su me kria. Sad mi je utnja svih tih ljudi bila muna. Tek od vremena do vremena zauo bih nekakav udan um, ali nisam znao to je to. Naposljetku sam se dosjetio da neki starci usisavaju obraze i tako proizvode to udno mljackanje. Oni to nisu ni zapaali, toliko su bili zadubljeni u svoje misli. ak sam imao dojam da im ta pokojnica to lei meu njima nita ne znai. Ali sad mislim da je taj moj dojam bio pogrean. Svi smo popili kavu kojom nas je posluio vratar. Poslije vie nita ne znam. No je prola. Sjeam se da sam u jednom trenutku otvorio oi i vidio kako starci spavaju zbijeni jedno uz drugo, osim jednog jedinog koji me je, naslonjen bradom na ake u kojima je vrsto
10

drao tap, netremice gledao, kao da je jedva ekao da se probudim. Zatim sam opet zaspao. Probudio sam se od sve jae boli u kriima. Danje je svjetlo prodiralo kroz arena stakla. Malo zatim probudio se jedan starac i dugo kaljao. Pljuvao je u velik kockast rupi a svaki ispljuvak kao da je upao iz sebe. Probudio je i ostale, pa im je vratar rekao da sad moraju otii. Poustajali su. Od tegobna bdjenja lica su im bila siva kao pepeo. Izlazei, svi su se, na moje veliko udo, rukovali sa mnom kao da nas je ta no, u kojoj nismo ni rijei progovorili, nekako zbliila. Bio sam umoran. Vratar me odveo u svoj stan gdje sam se malo uredio. Ponovo sam popio bijelu kavu koja je zaista bila dobra. Kad sam iziao, bilo se ve razdanilo. Ponad breuljaka to razdvajaju Marengo od mora nebo je bilo proarano rumenilom. A vjetar koji je puhao preko njih donosio je miris soli. Na pomolu je bio lijep dan. Odavno nisam bio na selu i osjeao sam kako bih, da nije majke, uivao u etnji. Meutim, ekao sam u dvoritu, ispod platane. Udisao sam miris svjee zemlje i nisam vie bio pospan. Mislio sam na kolege u uredu. U ovo doba dana ustaju da pou na posao - meni je to oduvijek bio najtei trenutak. Jo sam neko vrijeme razmiljao o tome, ali mi pozornost privue zvono to je zazvonilo negdje u zgradama. Unutra, iza prozora, razlegnu se nekakvo
11

komeanje, a onda se opet sve utia. Sunce je poiskoilo na nebu - ve mi je grijalo noge, vratar je proao kroz dvorite i rekao mi da me trai upravitelj. Odoh u njegov ured. Dao mi je da potpiem nekoliko spisa. Opazih da je obukao crn kaput i prugaste hlae. Dohvatio je telefonsku slualicu i obratio mi se: - Maloprije su stigli slubenici pogrebnog zavoda. Zamolit u ih da zatvore lijes. elite li da jo prije toga posljednji put vidite majku? - Odgovorih da ne elim. Snizivi glas, upravitelj zapovjedi u telefon: - Figeac, recite ljudima da mogu krenuti. Zatim mi ree da e prisustvovati pogrebu, a ja mu zahvalih. Sjede za svoj pisai stol i prekrii svoje kratke noge. Saopi mi da emo ja i on biti sami, s deurnom bolniarkom. U naelu, ubogari ne smiju prisustvovati pogrebima. Doputa im samo da uvaju mrtve. - Iz ovjenosti - pripomenu. Ali je u ovoj prilici iznimno odobrio jednom starom maminom prijatelju da prati lijes: Thomasu Perezu. - Tu se upravitelj nasmijei. Ree mi: - Shvaate, rije je o pomalo djetinjastim osjeajima. Ali, on i vaa majka bili su nerazdvojivi. U ubonici su se alili na njihov raun, govorili su Perezu: To vam je zarunica. A on se smijao. To im je inilo veselje. injenica je da ga se smrt gospoe Mersault duboko kosnula. Smatrao sam da mu ne smijem uskratiti to odobrenje. Ali, na savjet lijenika koji ih redovito obi12

lazi, zabranio sam mu da noas bdi. Prilino smo dugo utjeli. Upravitelj ustade i pogleda kroz prozor, a onda napomenu: - Evo ve i upnika iz Marenga. Poranio je. - Upozorio me da ima najmanje tri etvrt sata hoda do crkve koja je u samom selu. Siosmo. Ispred zgrade stajao je upnik sa dva djeaka iz crkvenog zbora. Jedan je od njih drao kadionicu, a sveenik se sagnuo da podesi duinu srebrnoga lanca. Kad smo izili, sveenik se uspravio. Obratio mi se sa sinko i rekao mi dvije-tri rijei. Zatim je uao, a ja za njim. U mah opazih da su vijci na lijesu privreni i da su u prostoriji etiri ovjeka u crnom. U isti as zauh upravitelja kako mi kae da kola ekaju na cesti, i sveenika kako poinje molitvu. Od tada je sve teklo vrlo brzo. Oni su ljudi prili lijesu s mrtvakim pokrovom. Sveenik, njegovi pratioci, upravitelj i ja iziosmo. Ispred vrata je stajala neka gospoa koju nisam poznavao. - Gospodin Mersault - ree upravitelj. Nisam dobro uo ime te gospoe, samo sam shvatio da je bolniarka odreena da prati lijes. Bez smijeka je naklonila svoju koatu i dugaku glavu. Zatim smo se sklonili da propustimo lijes. Poli smo za grobarima i izili iz ubonice. Ispred vratnica stajala su kola. Onako lakirana, duguljasta i sjajna, podsjeala su me na aku pernicu. Pokraj njih je stajao pogrebnik, smijeno obu13

en ovuljak, i neki starac koji se neprirodno drao. Shvatih da je to gospodin Perez. Nosio je mek pusten eir okrugla tuka i iroka oboda (skinuo ga je kad je lijes prolazio kroz vrata), odijelo kojem su hlae padale u naborima na cipele, i kravatu od crne tkanine s velikim bijelim ovratnikom. Usne su mu podrhtavale ispod nosa posutog crnim pjegama. Iz njegove sijede i prilino njene kose virile su udne, klapave i nepravilne ui kojih me boja crvena kao krv iznenadila na tom bljedunjavom licu. Pogrebnik nam svima odredi mjesta. upnik je iao sprijeda, a za njim kola. Oko njih ona etvorica. Iza njih upravitelj, ja i, na kraju povorke, bolniarka i gospodin Perez. Sunce je ve bilo preplavilo nebo. Poelo je pritiskivati zemlju i ega je naglo rasla. Ne znam zato smo onoliko ekali prije negoli smo krenuli. Bilo mi je vrue u tamnom odijelu. Stari koji je bio nataknuo eir ponovo ga je skinuo. Okrenuo sam se donekle na njegovu stranu i promatrao ga dok mi je upravitelj priao o njemu. Rekao mi je da su se moja majka i gospodin Perez esto etali sve do sela u pratnji bolniarke. Gledao sam krajinu oko sebe. Izmeu redova empresa koji vode na breuljke to dodiruju nebo, ona crvena i zelena zemlja, one rijetke i jasno ocrtane kue - razumio sam mamu. Veer u ovom kraju mora da je sjetno zatije. Sada je od arkog sunca treperio krajolik
14

i doimao se neovjeno i sumorno. Krenusmo. Tada opazih da Perez hramlje. Kola su se malo-pomalo sve bre kretala i starac je zaostajao. Jedan od onih koji su ili uz kola takoer je bio zaostao i poravnao se sa mnom. Zaudio sam se koliko je brzo sunce odskoilo na nebu. Opazio sam da polje ve odavno odzvanja od zujanja kukaca i pucketanja trave. Znoj mi je curio niz lice. Bio sam gologlav, pa sam se hladio rupiem. Namjetenik pogrebnog zavoda rekao mi je tada neto to nisam razumio. Istodobno je brisao glavu rupiem koji je drao u lijevoj ruci, a desnom je odigao titnik kape. Pripitah ga: - Molim? - On ponovi pokazujui u nebo: - Ala ee. - Rekoh: - Da. - Malo zatim zapita: - Je li vam to majka? - Ponovo rekoh: - Da. - Je li bila stara? - Odgovorih: - Pa, tako - nisam pravo znao koliko joj je bilo godina. Zatim je uutio. Osvrnuo sam se i spazio staroga Pereza na pedesetak metara iza nas. urio se maui eirom u ruci. Pogledah i upravitelja. Koraao je vrlo dostojanstveno, bez ijedne nepotrebne kretnje. Nekoli15

ko mu je kapljica znoja orosilo elo, ali ih nije otirao. Uinilo mi se da sprovod odmie neto bre. Oko mene svejednako jarko obasjana krajina. Nebo se nesnosno sjalo. Neko smo vrijeme ili dijelom ceste koji je nedavno popravljan. Katran se topio na suncu. Noge su upadale u nj i ostavljale trag u njegovoj sjajnoj kai. Koijaev eir od uinjene koe iznad kola kao da je bio umoen u to crno blato. Osjeao sam se nekako izgubljen izmeu modrog i bijelog neba i jednolinosti tih boja, ljepljive crnine raskvaena katrana, mutne crnine odijela i lakirane crnine kola. Sve to, sunce, miris koe i balege, miris laka i tamjana, umor od neprospavane noi, mutilo mi je pogled i misli. Osvrnuh se jo jedanput - uini mi se da je Perez, koji dobro poznaje ovaj kraj, udario preacem ne bi li nas sustigao. Na zavoju nam se pridruio. Zatim smo ga opet izgubili. Ponovo je udario poljem, i tako vie puta. Osjeao sam kako mi krv udara u sljepoonicama. Sve se nakon toga odigralo toliko brzo, sigurno i prirodno da se vie niega ne sjeam. Samo neega - kad smo ulazili u selo, obratila mi se bolniarka. Glas joj je bio neobian, nije joj pristajao licu, bio je milozvuan i drhtav. Rekla mi je: - Ako ovjek ide polako, moe dobiti sunanicu. A ako ide prebrzo, uznoji se pa ga u crkvi uhvati groznica. - Imala je pravo. Nema drugog izlaza. Sauvao sam u
16

sjeanju jo nekoliko slika od toga dana - Perezovo lice, na primjer, kad nas je posljednji put sustigao blizu sela. Krupne suze od uzrujanosti i boli kapale su mu na obraze, ali zbog bora nisu tekle niz lice. irile su se, stapale i stvarale vodenu pokost na tom oronulom licu. Tu su jo bili crkva i seljani na nogostupima, crveni geraniji na grobovima. Perezova nesvjestica (kao da se lutak razglavio), zemlja crvena kao krv to se kotrlja po maminu lijesu, bijelo korijenje izmijeano sa zemljom, pa opet ljudi, glasovi, selo, ekanje pred kavanom, neprekidno brenanje motora i moja radost kad je autobus upao u more svjetala u gradu Aliru i kad sam pomislio da u lei i spavati punih dvanaest sati.

17

II
Probudivi se, shvatio sam zato je ef bio onako nezadovoljan kad sam zatraio dva dana dopusta - danas je subota. To sam bio tako rei zaboravio, ali kad sam ustao, pala mi je napamet ta misao. On je, posve razumljivo, izraunao da u s nedjeljom imati etiri dana dopusta, a to mu nije bilo pravo. Ali, s jedne strane, nisam ja kriv to su mamu pokopali juer a ne danas, a s druge strane, ionako bih bio slobodan u subotu i nedjelju. Razumije se samo po sebi da ga ipak razumijem. Bilo mi je teko ustati jer sam bio umoran od jueranjeg dana. Dok sam se brijao, pitao sam se to da radim, pa sam na kanio da poem na kupanje. Odvezao sam se tramvajem u luko kupalite. Tu sam skoio u kanal. Bilo je mnogo mlaarije. U vodi sam naao Mariju Cardonu, daktilografkinju koja je nekad radila u naem uredu i koju sam tada elio. A i ona mene, ini mi se. Ali je uskoro otila od nas pa nismo stigli nita uiniti. Pomogao sam joj da se popne na bovu, i usput sam joj oeao rukom grudi. Bio sam jo u vodi, a ona je ve leala potrbuke na bovi. Okrenula mi se. Kosa joj je bila pala na oi i smijala se. Uspeo sam se na bovu i legao do nje. Bilo je lijepo, i
18

kao u ali zabacio sam glavu i spustio je na njen trbuh. Nije nita rekla pa sam tako ostao. Cijelo mi je nebo bilo pred oima, modro i zlaano. Ispod potiljka sam osjeao lagano kucanje u Marijinu trbuhu. Dugo smo ostali na bovi drijemajui. Kad je sunce pripeklo, ona je skoila u vodu a ja za njom. Sustigao sam je i obujmio je oko struka, pa smo zajedno plivali. Svejednako se smijala. Dok smo se na keju suili, ree mi: - Crnja sam od vas. - Upitao sam je bi li htjela naveer poi u kino sa mnom. Opet se nasmijala i rekla da bi htjela pogledati jedan film u kojem igra Fernandel. Kad smo se obukli, zaudila se to vidi na meni crnu kravatu, i upitala me jesam li u alosti. Rekoh joj da mi je mama umrla. Htjela je znati kada, pa sam joj odgovorio: - Juer. - Malko se lecnula, ali nije nita kazala. Htjedoh joj rei da nisam ja tome kriv, ali se obuzdah jer se sjetih da sam to ve rekao efu. Nije vano. Uostalom, ovjek je uvijek pomalo kriv. Naveer je Marie bila ve sve zaboravila. Film je na mahove bio smijean, a zapravo vrlo glup. Ona je pritisnula nogu uz moju. Milovao sam joj grudi. Potkraj filma sam je zagrlio, ali nespretno. Kad smo izili, pola je sa mnom u moj stan. Kad sam se probudio, Marie je ve bila otila. Rekla mi je bila da mora otii do tetke. Sjetio sam se da je
19

nedjelja, pa sam se oneraspoloio - ne volim nedjelju. Okrenuo sam se u postelji ne bih li na jastuku osjetio miris soli iz Marijine kose, i spavao sam do deset sati. Zatim sam puio u postelji sve do podne. Nisam htio ruati kod Celesta kao obino jer bi me zacijelo svata zapitkivali, a to ne volim. Isprio sam sebi jaja i pojeo ih iz same tave, bez kruha jer ga vie nisam imao, a nije mi se dalo silaziti da ga kupim. Nakon ruka sam se malo dosaivao i tumarao po stanu. Stan je bio ugodan dok je mama bila u njemu. Sad je prevelik za mene, pa sam prenio stol iz blagovaonice u svoju sobu. Boravim samo u toj sobi, meu stolicama podstavljenima poderanom slamom, ormarom na kojem je zrcalo poutjelo, toaletnim stoliem i posteljom od mjedi. Sve je ostalo zaputeno. Maloprije, da skratim vrijeme, uzeo sam neke stare novine i itao. Izrezao sam reklamu za Kruschenove soli i zalijepo je u staru biljenicu, gdje uvam stvari iz novina koje me zanimaju. Oprao sam ruke i najposlije iziao na balkon. Moja soba gleda na glavnu ulicu predgraa. Bilo je lijepo popodne. Meutim, plonik je bio zamazan, a prolaznici rijetki i jo uurbani. Bile su to uglavnom obitelji koje su izile u etnju, dva djeaka u mornarskim odijelima, s hlaicama do ispod koljena, pomalo sputani u svojoj krutoj odjei, i djevojica s velikom
20

ruiastom manom, u crnim lakiranim cipelama. Za njima golema majka, u smeoj svilenoj haljini, i otac, slabaak ovjek kojeg poznajem iz vienja. Nosio je slamnat eir ravna oboda i leptir kravatu, a u ruci tap. Gledajui ga tako sa enom, shvatio sam zato u naoj etvrti govore o njemu da je otmjen. Neto kasnije prooe mladii iz predgraa, zalizane kose i crvenih kravata, u kaputima pripijenim uz tijelo, s izvezenim rupiem u depiu i u cipelama kockastog vrha. Pomislio sam da idu u grad u kino. Zato su i krenuli tako rano i urili se na tramvaj smijui se grohotom. Iza njih je ulica malo-pomalo opustjela. Bit e da su predstave posvuda ve poele. Na ulici su ostali samo trgovii i make. Nebo je bilo vedro, ali bez sjaja, ponad smokava uz rub ceste. Na ploniku preko puta trafikant je iznio stolac, postavio ga pred vrata, opkroio ga i nalaktio se na naslon. Jo maloprije dupkom puni tramvaji bili su sad gotovo prazni. U kavanici Kod Pierotta, pokraj trafike, konobar je u pustoj dvorani meo piljevinu. Bila je zaista nedjelja. Okrenuo sam stolac i postavio ga isto onako kao i trafikant, jer sam zakljuio da je tako udobnije sjediti. Popuio sam dvije cigarete, uao u sobu da uzmem komadi okolade i vratio se da je pojedem na prozoru. Malo zatim nebo se naoblailo pa sam pomislio da e izbiti ljetna oluja. Malo-pomalo se ipak razvedrilo. Ali,
21

prolazak oblaka kao da je navijestio kiu pa je na ulici postalo mranije. Dugo sam promatrao nebo. U pet sati tramvaji su poeli buno pristizati. Dovozili su sa stadiona iz predgraa skupine gledalaca naikane na stePenicama i ogradama. Iduim tramvajima vraali su se igrai koje sam prepoznao po njihovim koveiima. Derali su se i pjevali iz sveg grla da njihov klub nee nikad propasti. Nekolicina me njih pozdravila. Jedan mi je doviknuo: - Dali smo im po repu! - Potvrdio sam: - Da - i klimnuo glavom. Tada su poeli pristizati brojni automobili. Nagao je dan. Nebo se iznad krovova zaarilo, a kako je padao mrak, ulice su oivjele, etai su se pomalo vraali. Opazio sam, medu ostalima, opet onog otmjenog gospodina. Djeca su plakala ili su ih morali vui. Odmah zatim iz kina u naoj etvrti izlio se val gledalaca. Meu njima su mladii mahali rukama odlunije nego obino, pa sam zakljuio da su gledali nekakav pustolovni film. Oni koji su se vraali iz kina u gradu stigli su neto kasnije. inili su mi se nekako ozbiljniji. Jo su se smijali, ali su na mahove bili nekako umorni i zamiljeni. Zadravali su se na ulici, hodajui goredolje po ploniku preko puta. Gologlave djevojke iz nae etvrti drale su se za ruke. Mladii su se poredali da im presijeku put i dobacivali im ale kojima su se
22

one smijale okreui glave. Neke su me od njih, moje poznanice, pozdravljale. Odjednom se upalie uline svjetiljke, a od njihova blijeska poblijedjee prve zvijezde to su sinule u noi. Osjetih da su mi se oi zamorile od gledanja plonika punih ljudi i svjetla. Vlani plonik blistao je na svjetlu, a tramvaji su u pravilnim razmacima bacali odsjaj na neiju sjajnu kosu, na pokoji smijeak ili srebrnu narukvicu. Domalo su tramvaji sve rjee prolazili, mrkla se no spustila na drvee i svjetiljke, etvrt se neopazice praznila, sve dok prva maka ne prijee lagano preko iznova opustjele ulice. Tada pomislih da bi trebalo veerati. Malo me bolio vrat to sam onoliko sjedio naslonjen na stolici. Sioh da kupim kruha i tjestenine, spravih veeru i pojedoh je stojeki. Htjedoh popuiti cigaretu na prozoru, ali je bilo zahladjelo pa mi je bilo malo hladno. Zatvorih prozore, a u prolazu opazih u zrcalu dio stola na kojem su, kraj svjetiljke na estu, leali komadii kruha. Pomislih da je prola jo jedna muna nedjelja, da je mama ve pokopana, da u ponovo na posao i da se, sve u svemu, nita nije promijenilo.

23

III
Danas sam mnogo radio u uredu. ef je bio prijazan. Pitao me nisam li umoran, i zanimalo ga je koliko je mami bilo godina. Odgovorio sam mu oko ezdeset, da ne bih pogrijeio, a ne znam zato je njemu nekako odlanulo, kao da misli da je time sve svreno. Stol mi je bio pretrpan tovarnim listovima koje je trebalo sve pregledati. Prije nego to sam otiao iz ureda na ruak, oprao sam ruke. O podne volim taj trenutak. Uveer ne uivam toliko u tome jer je smotani runik koji upotrebljavam ve sasvim mokar - slui nam cijeli dan. Jednom sam na to upozorio efa. Odgovorio mi je da mu je ao, ali da je to nevana sitnica. Iziao sam malo kasno, u dvanaest i pol, s Emmanuelom koji radi u otpremi. Na ured gleda na more pa smo izgubili neto vremena promatrajui teretne brodove u luci uarenoj od sunca. Uto je naiao jedan teretnjak zveei lancima i praskajui. Emmanuel me upita hoemo li, a ja potrah. Teretnjak je ve bio proao pa smo pojurili za njim. Utonio sam u buku i prainu. Nisam vie nita vidio, samo sam osjeao neobuzdan zanos od te trke sred dizalica i strojeva, jarbola to su poigravali na obzorju i trupova brodova pokraj kojih smo trali. Prvi
24

sam se dohvatio teretnjaka i uskoio. Zatim sam pomogao Emmanuelu da sjedne. Bili smo se zapuhali, teretnjak je Poskakivao po neravnoj kaldrmi na keju, usred praine i sunca Emmanuel se zagrcnuo od smijeha. Stigli smo uznojeni do Celesta. On je uvijek tamo, sa svojom trbuinom, pregaom i sijedim brkovima. Upitao me kako je. Rekao sam da nekako ide i da sam gladan. Smazao sam ruak na brzinu i popio kavu. Zatim sam otiao kui i malo odspavao, jer sam popio odvie vina, a kad sam se probudio, htjedoh jednu zapaliti. Bilo je kasno pa sam potrao da uhvatim tramvaj. Radio sam cijelo popodne. U uredu je bilo vrue, pa sam uveer uivao vraajui se polagano kejom. Nebo je bilo zeleno, bio sam zadovoljan. Ipak sam se vratio ravno kui jer sam htio skuhati krumpira Uspinjui se uz mrano stubite, sudario sam se sa starim Salamanom, svojim prvim susjedom. Bio je sa psom. Ve su osam godina zajedno. Prepeliar ima nekakvu konu bolest, crljenicu, mislim, pa mu je poispadala gotovo sva dlaka i tijelo mu se osulo pjegama. I smeim krastama. ivei tako s njim (njih dvojica sami u jednoj sobici), stari Salamano postao mu je napokon slian. I on ima crvenkaste kraste na licu i ute rijetke dlake. Pas je pak poprimio od svoga gospodara nekakvo pognuto dranje, njuka mu je isturena a vrat istegnut. Ba kao da su od iste pasmine, a ipak se mrze. Dva
25

puta na dan, u jedanaest i u est sati, starac izvodi psa u etnju. Ve osam godina idu uvijek istim putem. Mogu se vidjeti u Lvonskoj ulici, pas vue ovjeka sve dok se stari Salamano ne spotakne. Tada tue psa i grdi ga. Pas puzi od straha i odupire se nogama. Tada je na starcu red da njega vue. Kad pas to zaboravi, ponovo potee gospodara i ovaj ga ponovo tue i grdi. Zatim obojica zastanu na ploniku i gledaju se, pas obuzet stravom, a ovjek mrnjom. Tako svaki dan. Kad pas hoe da se pomokri, starac ga ne puta na miru nego ga vue, pa prepeliar ostavlja za sobom trag od kapljica. Ako se sluajno oneredi u sobi, opet izvue batina. Tako to traje osam godina. Celeste uvijek govori da je to alosno, ali, zapravo, tko zna? Kad sam ga susreo na stubitu, Salamano je upravo grdio psa. Tada ga zapitah to mu je pas skrivio. Nije mi odgovorio. Samo je ponavljao: Gade! Mrcino! - Dosjetio sam se kad se sagnuo nad psa da mu neto popravi na ogrlici. Progovorih glasnije. Tada mi, ne osvrui se, odgovori odajui nekakav suzdran bijes: - Uvijek je tu. - Zatim ode vukui za sobom ivotinju, koja se odupirala sa sve etiri noge i skviala. Ba u taj as ue moj drugi susjed. O njemu govore da ivi od ena. Meutim, kad ga tko upita to je po zanimanju, odgovara da je skladitar. Openito, nije ba omiljen. Ali sa mnom esto poavrlja i gdjekad
26

provede pokoji trenutak kod mene jer ga ja sluam. Mislim da je zanimljivo ono to govori. Uostalom, nemam nikakva razloga da ne razgovaram s njim. Zove se Raymond Sintes. Onizak je, pleat i ima boksaki nos. Uvijek je besprijekorno obuen. I on mi je rekao o Salamanu: - Zar nije to alosno? - Pitao me ne gadi li mi se sve to, a ja mu odgovorih da mi se ne gadi. Popesmo se i htjedoh otii u svoj stan kadli mi on ree: Imam krvavica i vina. Hoete li da prezalogajite sa mnom?... - Pomislih da bar neu morati kuhati, pa pristadoh. I on ima samo jednu sobu i kuhinju bez prozora. Iznad postelje mu visi aneo od bijelog i ruiastog tuka, fotografije prvaka i dvije-tri snimke golih ena. Soba je bila prljava, a postelja nepospremljena. Najprije je upalio petrolejku, pa je izvadio iz depa prilino sumnjiv zavoj i previo sebi desnu aku. Upitah ga to mu je. Ree mi da se pograbio s jednim tipom koji je zametnuo s njim kavgu. - Razumijete, gospodine Meursaulte - ree mi - nije da sam zao nego samo nagao. Frajer mi veli: Sii s tramvaja ako si muko. A ja njemu lijepo: Hajde, smiri se! A on e opet meni da nisam muko. Onda ja siem i velim mu: Bolje e ti biti da prestane jer u te inae nauiti pameti. A on e meni:
27

A kako?Onda sam ga tako odalamio da je pao. Htio sam ga podii, ali me on, onako leei, pone udarati nogama. Onda sam ga maznuo koljenom i dvaput akom. Raskrvario sam mu lice. Upitao sam ga je li mu sad dosta. Rekao mi je da jest.Za sve to vrijeme Sintes je namjetao zavoj, a ja sam sjedio na krevetu. Nadodao je: - Eto vidite da nisam ja zametnuo kavgu. On je mene vrijeao. - To je bila istina, i to sam mu priznao. Tada mi ree da se ba htio posavjetovati sa mnom u vezi s tim dogaajem, da sam ja muko, da poznajem ivot, da bih mu mogao pomoi i da emo onda biti dobri prijatelji. Ja sam utio, pa me ponovo upitao bih li mu htio biti prijatelj. Rekoh mu da mi je to svejedno, a on kao da je bio time zadovoljan. Izvadio je krvavicu, ispekao je na tavi i postavio ae, tanjure, pribor i dvije boce vina. Sve to bez rijei. Zatim sjedosmo za stol. Dok smo jeli, poe mi priati o svojoj dogodovtini. Isprva se malko skanjivao.-Upoznao sam se s jednom damom... bila mi je, da tako kaem, ljubavnica. - ovjek s kojim se potukao bio je njen brat. Ree mi da ju je uzdravao. Nisam nita rekao na to, pa ipak je odmah dodao da zna to se pria o njemu, ali da je njemu savjest ista i da je on skladitar. - Ali, da se vratim na svoju priu - ree mi - primijetio sam da me vara. - Davao joj je koliko je bilo potreb28

no za ivot. Sam je plaao najamninu za njenu sobu i davao joj po dvadeset franaka na dan za hranu. - Tri stotine franaka za sobu, est stotina franaka za hranu, s vremena na vrijeme po par arapa, sve skupa oko tisuu franaka. A gospoa nije nita radila. Govorila mi je da je to istina, ali da ne moe izii na kraj s onim to joj dajem. A ja joj kaem: Zato ne radi pola dana? Prilino bi me rasteretila za sve te sitnice. Ovaj sam ti mjesec kupio jedan kostim, dajem ti po dvadeset franaka na dan, plaam ti stanarinu, a ti lijepo poslije podne pije kavu s prijateljicama. Daje im kavu i eer. A ja tebi dajem pare. Ja s tobom lijepo, a ti meni tako. Ali, nije htjela raditi, uvijek je govorila da ne moe sastaviti kraj s krajem, i tako sam primijetio da me vara. Zatim mi ispria kako joj je u torbici naao sreku, a ona mu nije znala objasniti ime ju je kupila. Malo poslije je naao kod nje priznanicu zalagaonice, iz koje se vidjelo da je zaloila dvije narukvice. Sve do tada nije ni znao za te narukvice.-Bilo mi je jasno da me vara. Tada sam je ostavio. Ali sam je najprije izlemao. Rekao sam joj da joj nije ni do ega drugog stalo nego do one stvari. Ovako sam joj rekao, gospodine Meursaulte, razumijete: Ti ne vidi da ti svi zavide na srei koju ti pruam. Tek e poslije vidjeti koliko si bila sretna. Prebio ju je na mrtvo. Prije toga je nije tukao. - Mla29

tio sam je, ali njeno, da tako kaem. Malo bi se derala. Zatvorio bih kapke na prozorima i zavrilo bi se kao i obino. Ali ovaj put je za ozbiljno. A koliko je do mene, nisam je dovoljno kaznio. Zatim mi objasni da se zbog toga eli posavjetovati sa mnom. Zastao je u govoru da popravi stijenj svjetiljke koja se dimila. Neprekidno sam ga sluao. Popio sam bio gotovo litru vina i udarilo mi je u glavu. Puio sam Raymondove cigarete jer svojih vie nisam imao. Prolazili su posljednji tramvaji i odnosili sa sobom sad ve daleku buku predgraa. Raymond nastavi. Bilo mu je krivo to jo eli spavati s njom. Ali ju je htio kazniti. Isprva je kanio da je odvede u neki hotel pa da pozove policiju, izazove skandal te da je registriraju kao prostitutku. Nakon toga se obratio nekim prijateljima iz podzemlja, ali ni oni nisu nita smislili. A, kao to mi ree Raymond, muka je ivjeti u podzemlju. To je i njima rekao pa su mu predloili da je udese. Ali, ni to nije ono to on eli. Porazmislit e. Ponajprije bi me htio neto upitati. Meutim, prije nego to me upita, htio bi znati to ja mislim o svemu tome. Odgovorih da ne mislim nita, ali da je sve to zanimljivo. Upita me mislim li da ga je varala. Ja sam zaista stekao dojam da ga je varala. A smatram li da je treba kazniti, i to bih ja uinio na njegovu mjestu? Rekoh mu da ovjek nikad ne zna, ali da razumijem da je eli kazniti. Popih jo
30

malo vina. On pripali cigaretu i povjeri mi svoju zamisao. Htio bi joj napisati pismo u kojem bi je izgrdio na pasja kola, a u isto je vrijeme naveo da se pokaje. Poslije, kad mu se vrati, lei s njom i upravo u trenutku kad bi trebalo da svri, pljunut e joj u lice i izbacit e je iz stana. Smatrao sam da e je tako dobro kazniti. Ali, Raymond mi ree da se ne osjea sposoban da napie takvo pismo, i da je pomislio na mene da mu ga ja sastavim, utio sam pa me je upitao bi li mi bilo teko da to odmah uinim, a ja odgovorih da ne bi. Tada on popi jo jednu au, ustade, odgurnu tanjure i ono malo hladne krvavice to je jo ostalo. Pomno obrisa stolnjak od votanog platna. Iz ladice nonog ormaria izvadi list kockasta papira, utu kuvertu, malo crveno dralo i etvrtastu tintarnicu s ljubiastom tintom. Kad mi ree ime te ene, shvatih da je Maurkinja. Sastavih pismo. Napisao sam ga pomalo zbrdazdola, ali sam se trudio da zadovoljim Raymonda, jer nisam imao razloga da mu ne udovoljim. Zatim mu proitah pismo. Sluao me puei i klimajui glavom, a onda me zamolio da mu ga iznova proitam. Bio je potpuno zadovoljan. Ree mi. - Znao sam ja da si dobro potkovan. - Iz poetka nisam primijetio da me tika. Tek kad mi je kazao: - Sad si mi pravi prijatelj - iznenadio sam se tome. Ponovio je tu reenicu, a ja rekoh:
31

- Jesam. - Bilo mi je svejedno jesam li mu prijatelj ili nisam, a inilo mi se da je njemu zaista stalo do toga. Zatvorio je pismo pa smo popili ostatak vina. Zatim smo neko vrijeme puili bez rijei. Vani se sve smirilo, uli smo kako prolazi neki automobil. Rekoh: - Kasno je. - Raymond se sloi sa mnom. Pripomenu da vrijeme brzo prolazi, to je donekle istina. Spavalo mi se, ali mi je bilo teko ustati. Mora da sam izgledao umoran, jer mi Raymond ree da ovjek ne smije klonuti. Isprva ga nisam razumio. Tada mi objasni da je uo da mi je mama umrla, ali da se to moralo kad-tad dogoditi. I ja sam tako mislio. Ustadoh, Raymond mi vrlo vrsto stisnu ruku i ree da se mukarci uvijek razumiju. Kad sam iziao, zatvorio sam vrata za sobom i ostao asak stajati u mraku u hodniku. U kui je bio mir, a iz dubine stubita dizao se neodreen i vlaan zadah. uo sam samo kako mi damara i zuji u uima. U sobi starog Salamana prigueno je cvilio pas.

32

IV
Mnogo sam radio cijeli tjedan. Raymond mi je doao rei da je poslao pismo. Bio sam dva puta u kinu s Emmanuelom, koji katkad ne razumije to se zbiva na platnu. Tada mu treba tumaiti. Juer je bila subota i dola je Marie, kako smo se bili dogovorili. Silno sam je poelio jer je bila u lijepoj haljini s crvenim i bijelim prugama i u konim sandalama. Nazrijevale su joj se jedre dojke, a lice preplanulo od sunca bilo joj je kao cvijet. Ukrcali smo se u autobus i odvezli se na nekoliko kilometara od Alira, do ala pritijenjena hridinama i obrasla trskom s kopnene strane. Sunce u etiri sata nije suvie peklo, ali je voda bila mlaka, a valii podugaki i tromi. Marie me nauila jednu igru. Plivajui, pije se pjena s vrha valova, napuni se njome usta pa se ovjek okrene na lea i izbacuje je uvis. Tako nastaje pjenasta ipka to se gubi u zraku ili pada kao mlaka kia na lice. Ali su me nakon nekog vremena zapekla usta od gorine soli. Tada Marie dopliva do mene i priljubi se uza me. Pritisnu svoja usta na moja. Njen jezik osvjei mi usne i neko smo se vrijeme ljuljukali na valovima. Kad smo se na alu obukli, Marie me pogleda zacak33

ljenim oima. Poljubih je. Od tog trenutka nismo vie razgovarali, krivio sam je uza se i pohitali smo na autobus, da se vratimo, da odem u moj stan pa da se bacimo na postelju. Ostavio sam prozor otvoren, i bilo je ugodno osjeati kako ljetna no klizi po naim pocrnjelim tjelesima. Toga jutra Marie je ostala kod mene i rekao sam joj da emo zajedno ruati. Siao sam da kupim mesa. Vraajui se, uo sam neki enski glas iz Raymondove sobe. Malo zatim stari je Salamano izgrdio svoga psa, uli smo bat koraka i tapkanje apa po drvenim stubama, a onda: - Gade, mrcino! - Izali su na ulicu. Priao sam Mariji o starcu pa se nasmijala. Obukla je bila moju pidamu i zavrnula rukave. Kad se nasmijala, ponovo sam je poelio. Malo zatim upitala me je volim li je. Odgovorih joj da to nita ne znai, ali da mi se ini da je ne volim. Rastuila se. Ali, pripravljajui ruak, bez ikakva razloga ponovo se tako nasmijala da sam je poljubio. U taj as izbi buna prepirka kod Raymonda. Najprije smo zauli otar enski glas, a onda Raymonda: Prevarila si me, prevarila si me! Pokazat u ja tebi koga si prevarila! - Nekoliko tupih
34

udaraca, a onda je ena zajaukala, ali toliko stravino da se u hodniku na stubitu zaas okupilo mnogo svijeta. Marie i ja smo takoer izili. ena je svejednako jaukala, a Raymond ju je svejednako tukao. Marie mi ree da je to strano, ali joj nita ne odgovorih. Zamoli me neka odem po policajca, ali joj rekoh da ne volim policajce. Meutim je stigao policajac sa stanarom s drugoga kata, nekim limarom. Policajac zakuca na vrata i tada sve utihnu. Zakuca jae, ubrzo ena zaplaka, a Raymond otvori vrata. Iz usta mu je visila cigareta, a izraz lica bio mu je sladunjav. Djevojka jurnu na vrata i ree policajcu da ju je Raymond istukao. - Kako se zove? - upita ga policajac. Raymond mu ree kako se zove. - Izvadi cigaretu iz usta kad razgovara sa mnom ree policajac. Raymond se skanjivao, pogledao mene i povukao jo jedan dim. U isti tren policajac mu svom snagom opali uku tako da je sve zazvonilo. Cigareta je odletjela nekoliko metara dalje. Raymond se promijeni u licu, ali u prvi mah nita ne ree nego tek malo poslije ponizno upita smije li podii opuak. Policajac mu ree da smije, i nadoda: - Drugi put e znati da s policijom nema ale. - Dotle je djevojka plakala i neprestance ponavljala: - Istukao me je. To vam je svodnik. - Gospodine - obrati se tada Raymond policajcu - Je
35

li to po zakonu, rei ovjeku da je svodnik? - Ali mu policajac zapovjedi da zavee. Tada se Raymond okrenu djevojci i ree joj: - ekaj samo, mala, jo emo se sresti. - Policajac mu ree da umukne, da djevojka treba da ode, a on da ostane u svojoj sobi i eka dok ga ne pozovu u komesarijat. Doda da bi trebalo da Raymonda bude stid to je toliko pijan da se sav trese. Raymond mu objasni: - Nisam ja pijan, gospodine, nego se tresem samo zato to sam ovdje, pred vama, nema mi druge. - Zatim zatvori vrata i svijet se razie. Marie i ja smo zgotovili ruak. Ali ona nije bila gladna, pa sam gotovo sve sam pojeo. Otila je u jedan sat, a onda sam malo odspavao. Oko tri sata Raymond mi pokuca na vrata i ue. Ostao sam leati. On mi sjede na rub kreveta. asak je utio pa ga upitah kako je bilo. Ree mi da je uinio to je htio, ali da ga je ona uila pa da ju je onda istukao. Ostalo sam i sam vidio. Rekoh mu da mi se ini da joj se dobro osvetio i da bi morao biti zadovoljan. I on je tako mislio, i napomenuo da policajac moe raditi to hoe, ali da nita ne moe izmijeniti one udarce koje je ona primila. Doda da dobro poznaje policajce i da zna kako treba s njima. Zatim me upita jesam li moda oekivao da e vratiti policajcu milo za drago. Odgovorih da nisam nita oekivao i da, uostalom, ne volim policajce. ini se da je Raymond bio vrlo zadovoljan mo36

jim rijeima. Upita me ne bih li htio izii s njim. Ustadoh i poeh se eljati. Ree mi da bi me trebao za svjedoka. Bilo mi je svejedno, samo nisam znao to bi trebalo da kaem. Po njegovu miljenju, bilo bi dovoljno da izjavim da mu se djevojka iznevjerila. Pristadoh da mu budem svjedok. Iziosmo i Raymond me poasti dobrim konjakom. Zatim je zaelio da odigramo partiju biljara, i ja sam za dlaku izgubio. Onda je htio da odemo u bordel, ali sam rekao da neu, jer to ne volim. Potom smo se polako vratili kui, a on mi je rekao kako mu je drago to se uspio osvetiti ljubavnici. Bio je vrlo prijazan sa mnom i pomislio sam da smo se lijepo zabavili. Izdaleka sam spazio na kunom pragu starog Salamana nekako uzrujana. Kad smo mu se pribliili, opazio sam da nema psa. Gledao je na sve strane, okretao se, pokuavao proniknuti pogledom mrak u hodniku, mrndao neke nesuvisle rijei i iznova pretraivao ulicu svojim sitnim crvenim oima. Kad ga Raymond zapita to mu je, ne odgovori mu odmah. Jedva sam uo kako mrmlja: - Gade, mrcino - svejednako se uzrujavajui. Upitah ga gdje mu je pas. Naglo mi odgovori da je nestao. A onda se odjednom raspria: - Odveo sam ga, kao i obino, na Vojno vjebalite. Oko daara u zabavitu bilo je mnogo svijeta. Zastao
37

sam da pogledam Kralja izvrdavanja. A kad sam htio krenuti dalje, njega vie nije bilo. Zapravo sam mu ve odavno htio kupiti tjenju ogrlicu. Ali nikad ne bih vjerovao da bi se ta mrcina samo tako mogla izgubiti. Raymond mu tada kaza da je pas moda zalutao i da e se vratiti. Naveo mu je nekoliko primjera kako su psi prevalili na desetke kilometara da se vrate gospodaru. Pa ipak, starac se jo vie uzrujao. - Ama, oduzet e mi ga, razumijete! Kad bi ga bar tko primio k sebi! Ali to se nee dogoditi jer se svima gade njegove kraste. Policija e ga uloviti, to je sigurno. - Tada mu rekoh da treba otii u ivodernicu, i da e mu vratiti psa poto plati nekakvu taksu. Upitao me nije li ta taksa velika. Nisam znao. Tada se on raesti: - Da dam novaca za tu mrcinu! Ah! Neka samo krepa! - I poe ga opet grditi. Raymond se nasmija i ue u kuu. Pooh za njima i rastadosmo se na odmoritu naeg kata. Malo zatim zauh stareve korake. Pokuca na moja vrata. Kad otvorih, zastade asak na pragu i ree: - Oprostite, oprostite! - Pozvah ga da ue, ali ne htjede. Zagledao se u vrkove svojih cipela, a krastave su mu ruke drhtale. Ne gledajui me u oi, upita me: - Nee mi ga valjda oduzeti, je li, gospodine Meursaulte? Vratit e mi ga. Jer, to u ja inae? - Rekoh mu da u ivodernici psi stoje po tri dana na raspolaganju
38

njihovim vlasnicima, a da onda rade s njima to ih je volja. Gledao me nijemo. Zatim mi ree: - Laku no! - Zatvorio je svoja vrata i uo sam ga kako hoda gore-dolje. Postelja mu je zakripala. A po udnom tihom glasu koji je dopro kroz pregradni zid, pojmih da plae. Ne znam zato sam pomislio na mamu. Meutim, sutradan je trebalo rano ustati. Nisam bio gladan i legao sam bez veere.

39

V
Raymond mi je telefonirao u ured. Rekao mi je da me jedan njegov prijatelj (kome je priao o meni) poziva da provedem nedjelju u njegovoj vikendici nedaleko od Alira. Odgovorih mu da bih se rado odazvao, ali da sam obeao jednoj prijateljici da u taj dan provesti s njom. Raymond mi odmah ree da i nju poziva. eni njegova prijatelja bit e vrlo drago da ne bude sama meu mukarcima. Htio sam odmah spustiti slualicu, jer znam da ef ne voli da nam telefoniraju iz grada. Ali me Raymond zamoli da priekam, i ree da mi je mogao prenijeti taj poziv i veeras, ali da bi me htio obavijestiti o neemu drugom. Cijeli ga dan prati skupina Arapa, meu kojima i brat njegove bive ljubavnice. - Ako ga opazi veeras u blizini kue kad se vrati, obavijesti me! - Rekoh da hou. Malo zatim me pozvao ef, i naas sam se ozlovoljio jer sam pomislio da e mi rei neka manje telefoniram, a vie radim. Ali o tome nije bilo ni rijei. Kazao mi je da bi htio porazgovarati sa mnom o jednoj svojoj posve neodreenoj zamisli. Namjerava osnovati u Parizu zastupstvo koje bi na licu mjesta obavljalo poslove, i to
40

izravno, s velikim kompanijama, pa bi htio znati ne bih li ja pristao da se toga prihvatim. To bi mi omoguilo da ivim u Parizu, a i da jedan dio godine putujem. Vi ste mladi i ini mi se da bi vam se svidio takav ivot. Da bi, ali da mi je zapravo svejedno. Tada me upita zar ne bih elio promijeniti ivot. Odgovorih mu da se ivot ne moe nikad promijeniti, da svakako jedan ivot vrijedi koliko i drugi, i da nemam nita protiv ovakva ivota kakav ovdje vodim. Bio je nekako nezadovoljan i rekao mi da uvijek okoliam u odgovorima, da nemam ambicija, a da je to propast za poslove. Tada sam se vratio na posao. Bilo mi je krivo to sam ga ozlojedio, ali nisam vidio razloga da mijenjam ivot. Ako dobro promislim, nisam bio nesretan. Dok sam studirao, imao sam mnogo slinih ambicija. Ali, kad sam morao prekinuti studije, vrlo sam brzo shvatio da sve to zapravo nije vano. Uveer je Marie dola po mene i upitala me bih li je htio uzeti za enu. Rekoh joj da mi je svejedno, ali da se moemo vjenati ako ba eli. Htjela je znati volim li je. Odgovorih joj isto onako kako sam joj ve jednom odgovorio, da to nita ne znai, ali da je sigurno ne volim. - A zato bi me onda uzeo za enu? - pripita me. Objasnih joj da to uope nije vano i da se moemo uzeti ako ba eli. Uostalom, to je ona traila, a ja sam se zadovoljio da kaem da hou. Tada napomenu da je
41

brak ozbiljna stvar. Odgovorih joj: - Nije. - Ona naas uutje promatrajui me nijemo. Zatim opet progovori. Htjela je samo znati bih li prihvatio tu ponudu i od neke druge ene s kojom bih bio jednako vezan. Rekoh: - Naravno. - Tada upita samu sebe voli li ona mene, ali ja o tome nisam mogao nita znati. Nakon krae utnje promrmlja da sam udan, da me zacijelo upravo zbog toga voli, ali da u joj moda jednog dana i omrznuti iz istog razloga, utio sam jer nisam imao to dodati, a ona me uhvati ispod ruke smijeei se i ree da bi se htjela udati za mene. Odvratih da emo se vjenati kad god zaeli. Tada joj ispriah to mi je ef ponudio, a Marie ree da bi rado upoznala Pariz. Kazah joj da sam ivio neko vrijeme u Parizu, a ona me upita kako je tamo. Rekoh joj: - Prljavo. Ima mnogo golubova i mranih dvorita. Ljudi imaju bijelu kou. Zatim smo se proetali po glavnim ulicama grada. ene su bile lijepe, i upitao sam Mariju je li to zapazila. Ree mi da jest i da me razumije. Neko smo vrijeme utjeli. Meutim, htio sam da ostane kod mene, i rekoh joj da bismo mogli zajedno ruati kod Celesta. I ona je to eljela, ali je imala posla. Bili smo blizu moga stana pa sam joj rekao: - Do vienja. - Ona me upita:
42

- Zar ne eli znati to u raditi? - elio sam znati, ali se nisam sjetio da je pitam, a inilo se da mi je ba to zamjerila. Zatim se, gledajui me onako ukipljenog, ponovo nasmijala i nagnula se prema meni cijelim tijelom da mi prui usne. Veerao sam kod Celesta. Ve sam bio poeo jesti kad je ula nekakva udnovata enica i upitala me za doputenje da sjedne za moj stol. Dakako da sam joj dopustio. Kretnje su joj bile odsjene, a oi joj sjale na sitnom licu okruglom kao jabuka. Svukla je kaputi, sjela i grozniavo pregledala jelovnik. Pozvala je Celesta i odmah sve naruila glasom u isti mah razgovijetnim i brzorekim. ekajui predjelo, otvorila je torbicu, izvukla iz nje etvrtast komadi papira i olovku, unaprijed sve sraunala, te izvadila iz novarke toan iznos koji je imala platiti, dodala tome napojnicu i sve stavila preda se na stol. Uto joj donesoe predjelo koje brebolje pojede. Dok je ekala idue jelo, opet je izvukla iz torbice plavu olovku i asopis koji donosi program radio-emisija u toku tjedna. Vrlo je briljivo obiljeila gotovo sve emisije jednu za drugom. Kako je asopis imao dvanaestak stranica, nastavila je savjesno obavljati taj posao za cijele veere. Ja sam ve poveerao, a ona je jo jednako revno obiljeavala emisije. Zatim je ustala, obukla kaputi istim onakvim tonim pokretima automata i otila. Kako nisam imao drugog posla, iziao
43

sam i ja i pratio je neko vrijeme. Stala je na rub plonika i nevjerojatno brzo i sigurno krenula svojim putem, ne skreui i ne obazirui se. Napokon mi je iezla iz oiju pa sam se vratio istim putem kui. Pomislio sam da je udna, ali sam je prilino brzo zaboravio. Ispred svojih vrata zatekao sam starog Salamana. Pozvah ga unutra, a on mi ree da mu se pas izgubio, da ga nema u ivodernici. Tamonji su mu slubenici rekli da ga je moda netko pregazio. Pitao ih je bi li mogao to saznati na policiji. Odgovorili su mu da se o tome ne vodi rauna jer se to dogaa svaki dan. Rekoh starom Salamanu da bi mogao nabaviti drugog psa, ali je on imao pravo kad mi je odgovorio da se na onoga ve bio navikao. Skutrio sam se na krevetu, a Salamano je sjeo za stol. Sjedio je suelice meni i drao ruke na koljenima. Nije skinuo svoj stari pusteni eir. Cijedio je nevezane reenice ispod ukastih brkova. Pomalo mi je dosaivao, ali nisam imao nikakva posla i nije mi se jo spavalo. Tek toliko da togod reknem, zapitkivao sam ga o njegovu psu. Ree mi da ga je nabavio nakon enine smrti. Oenio se prilino kasno. U mladosti je elio da postane glumac - u pukovniji je igrao u vodviljima iz vojnikog ivota. Ali se na kraju uposlio na eljeznici, i nije se pokajao jer sad prima malu mirovinu. Nije bio sretan u braku, ali se, sve u svemu, bio navikao na e44

nu. Kad je umrla, bio je vrlo osamljen. Tada je zamolio jednog druga iz radionice da mu dade psa, i dobio ga je vrlo mlada. Hranio ga je na dudu. Ali kako pas ivi krae od ovjeka, na kraju su obojica zajedno ostarjeli. - Bio je zle udi - ree Salamano. - Pokatkad bismo se pograbili. Ali je opet bio dobar pas. - Rekoh da je bio dobre pasmine, a Salamanu je to, ini se, bilo drago. - A tek da ste ga vidjeli prije nego to je obolio! dometnu. Dlaka mu je bila najljepa. - Svaku veer i svako jutro, otkako je pas dobio onu konu bolest, Salamano ga je mazao nekakvom mau. Ali, po njegovu miljenju, njegova je prava bolest bila starost, a starost se ne lijei. U taj as zijevnuh, a starac mi ree da ide. Kazah mu da jo moe ostati, i da mi je ao to mu se to dogodilo sa psom, a on mi zahvali. Ree mi da je moja mama mnogo voljela njegova psa. Govorei o njoj, nazivao ju je vaa sirota majka. Nabacio je da sam jamano vrlo nesretan otkako je mama umrla, ali ja nisam na to nita rekao. Zatim mi ree, vrlo brzo i nekako snebljivo, da zna da su mi u naoj etvrti zamjerili to sam otpremio majku u ubonicu, ali me on dobro poznaje i zna da sam mnogo volio mamu. Odgovorih mu, ni sam ne znam zato, da nisam imao pojma da su mi to zamjerili, ali da mi se inilo sasvim prirodnim da to uinim, jer
45

nisam imao dovoljno novaca da plaam nekoga da uva mamu. - Uostalom - dodah - odavno mi ve nije imala to kazati i bilo joj je dosadno, onako samoj. - Jest - ree on - a u ubonici bar ovjek ima drugova. - Zatim se oprosti sa mnom. Htio je lei. Sad mu se ivot promijenio i ne zna pravo to da radi. Prvi put otkako ga poznajem, pruio mi je ruku, bojaljivom kretnjom, i osjetio sam ljuske na njegovoj koi. Ovla se osmjehnuo i na odlasku mi rekao: - Valjda noas nee psi lajati. Onda uvijek mislim da on laje.

46

VI
U nedjelju sam se jedva probudio, Marie me morala zvati i prodrmati. Nismo nita jeli jer smo htjeli rano poi na kupanje. Osjeao sam se nekako prazan i malo me boljela glava. Cigareta mi je bila nekako gorka. Marie mi se narugala i rekla da se drim kao da sam na sprovodu. Obukla je bila bijelu platnenu haljinu i raspustila kosu. Rekoh joj da je lijepa, a ona se nasmija od uitka. Kad smo silazili, pokucali smo Raymondu na vrata. Odgovorio nam je da e odmah sii. Kako sam bio umoran a nismo bili otvorili rebrenice, na ulici me zapljusnu danje svjetlo koje je ve bilo puno sunca. Marie je skakutala od radosti i neprestance je govorila kako je lijepo. Osjeao sam se malo bolje, ali sam bio gladan. Rekoh to Mariji, a ona mi pokaza svoju torbu od votanog platna u koju je bila strpala nae kupae kostime i runik. Preostalo mi je samo da se strpim, a onda smo zauli Raymonda kako zatvara vrata svoga stana. Nosio je plave hlae i bijelu koulju kratkih rukava. Meutim, na glavu je bio nataknuo slamnat eir, zbog ega se Marie nasmijala. Podlaktice su mu se bijeljele ispod crnih dlaka. To mi se malko gadilo. Fukao je silazei i
47

bio je dobre volje. Ree mi: - Zdravo, stari - a Mariju oslovi s gospoice. Dan prije bili smo na policiji, gdje sam posvjedoio da se ona djevojka iznevjerila Raymondu. Izvukao se samo s opomenom. Nisu provjeravali moj iskaz. Porazgovarali smo o tome ispred kue, a onda smo odluili da se odvezemo autobusom. Plaa nije bila ba daleko, ali emo tako bre stii. Raymond je drao da e njegovu prijatelju biti drago to smo poranili. Ba smo se spremali da krenemo kad mi Raymond odjednom dade znak da pogledam na drugu stranu ulice. Opazio sam skupinu Arapa naslonjenih na izlog trafike. Gledali su nas nijemo, ali onako kako oni umiju, ba kao da smo kamenje ili klade. Raymond mi ree da je drugi slijeva njegov neprijatelj, i kao da se zabrinu. Doda, meutim, da je sad s tim svreno. Marie nije nita shvaala pa nas je upitala o emu je rije. Rekoh joj da su ti Arapi kivni na Raymonda. Ona je htjela da odmah krenemo. Raymond se uspravi, nasmija se i ree da se valja pouriti. Poosmo prema autobusnoj stanici to je bila malo dalje, a Raymond me izvijesti da nas Arapi ne prate. Okrenuh se. Jo su bili na istom mjestu i gledali jednako ravnoduno ono mjesto gdje smo bili stajali. Ukrcasmo se u autobus. Raymondu kao da je odlanulo, neprestano se alio s Marijom. Slutio sam da mu se svia,
48

iako mu ona nije gotovo uope odgovarala. S vremena na vrijeme pogledala bi ga smijui se. Sili smo s autobusa u predgrau Alira. Plaa nije daleko od autobusne stanice, ali je valjalo prijei zaravanak to se die iznad mora, a zatim se naglo sputa prema obali. Bio je pokriven ukastim kamenjem i asfodelima, koji bijahu posve bijeli na plavetnilu ve uarena neba. Marie se zabavljala tako da im je rasprivala latice maui snano svojom torbom od votanog platna. Prolazili smo izmeu redova malih vila sa zelenim i bijelim ogradama. Neke su od njih bile sakrivene, s verandama pod tamarisima, a neke su stajale gole meu kamenjem. Jo prije nego to smo stigli do kraja zaravanka, ugledali smo nepomino more, a neto dalje dremljivi i masivni rt u bistroj vodi. Kroz mirni zrak dopiralo je sve do nas lagano brujanje motora. U daljini opazismo ribarski brodi kako neosjetno plovi po blistavu moru. Marie je ubrala nekoliko perunika. S obronka to se sputao prema moru vidjesmo da ve ima nekoliko kupaa. Raymondov prijatelj boravio je u maloj drvenoj vikendici na kraju ala. Kuica se naslanjala na litice, a stupovi koji su je sprijeda podupirali kupali su se ve u moru. Raymond nas predstavi. Prijatelj mu se zvao Masson. Bio je to visok ovjek, krupan i pleat. ena mu je bila niska, punana i prijazna, a govorila je kao
49

Parianka. On nam odmah ree da se raskomotimo i da ve ima prene ribe koje je jutros ulovio. Rekoh mu da mu je kuica vrlo lijepa. Odvrati mi da tu provodi svaku subotu, nedjelju i cijeli godinji odmor. - Sa enom se dobro slaem - nadoda. ena mu se upravo smijala s Marijom. Moda prvi put ozbiljno pomislih da u se oeniti. Masson se htio okupati, ali njegovoj eni i Raymondu nije bilo do kupanja. Nas troje siosmo i Marie odmah skoi u vodu. Masson i ja malo priekasmo. On je govorio polako, a zapazio sam da ima obiaj da svemu to kae nadoda: rekao bih, dapae, ak i onda kad zapravo ne bi nita dodao smislu svoje reenice. O Mariji mi je rekao: - Sjajna je i, rekao bih, dapae, draesna. - Poslije nisam vie svraao panju na tu smijenu naviku jer sam bio zaokupljen uivanjem u suncu. Pijesak mi je ve grijao stopala. Jo sam obuzdavao elju da uem u vodu, ali sam najposlije rekao Massonu: - Hoemo li? Zaronio sam. On je polako ulazio u vodu i bacio se tek kad se oskliznuo. Plivao je slobodnim nainom i prilino slabo, pa sam ga ostavio da se pridruim Mariji. Voda je bila hladna i plivanje mi je godilo. Slagao sam se s Marijom u pokretima i u uivanju, pa otplivasmo daleko.
50

Na puini smo se okrenuli na lea, i sunce mi je s lica skidalo posljednje koprene vode to mi je curila u usta. Vidjeli smo kako Masson izlazi iz vode da se izvali na suncu. Izdaleka se inio golem. Marie je htjela da plivamo skupa. Postavio sam se iza nje da je obujmim oko struka, ona je grabila rukama a ja sam joj pomagao mlatarajui nogama. Tih ubor vode pratio nas je cijelo jutro, sve dok me nije obuzeo umor. Tada ostavih Mariju i vratih se na obalu plivajui ravnomjerno i diui duboko. Na plai se opruih potrbuke pokraj Massona i zarih lice u pijesak. Rekoh mu da je sjajno, a on se sloi sa mnom. Malo zatim doe Marie. Okrenuh se da je gledam kako dolazi. Sva je bila ljepljiva od slane vode, a kosu je bila zabacila. Ispruila se pokraj mene, i toplina njena tijela i sunca pomalo me uspavae. Marie me prodrma i ree da je Masson otiao u kuu i da emo ruati. Odmah ustadoh jer sam bio gladan, ali mi Marie ree da je od jutros nisam poljubio. To je bila istina, a i elio sam je poljubiti. - Hodi u vodu - ree mi. Potrasmo da se izvalimo na prve valie. Zamahnusmo nekoliko puta rukama a Marie se privi uza me. Osjetih njene noge oko svojih i poeljeh je. Kad smo se vraali, Masson nas je ve zvao. Rekoh da sam gladan kao vuk, a on odmah ree svojoj eni da mu se sviam. Kruh je bio dobar i zaas sam pojeo svo51

ju porciju ribe. Zatim je bilo mesa i prenih krumpira. Svi smo utke jeli. Masson je esto posezao za aom s vinom i neprestano meni nadolijevao. Kad je dola kava, glava mi je bila teka, mnogo sam puio. Masson, Raymond i ja dogovarali smo se da mjesec kolovoz provedemo tu o zajednikom troku. Najednom nam Marie ree: - Znate li koliko je sati? Jedanaest i pol. - Svi smo se zaudili, a Masson ree da smo rano objedovali i da je to prirodno, jer je vrijeme objedu onda kad se ogladni. Ne znam zato se Marie tome nasmijala. Mislim da je malo vie popila. Tada me Masson upita ne bih li se htio proetati nakon ruka. A ja to ne volim. Moramo se progibati. Uvijek joj govorim da je to bolje za zdravlje. Ali, uostalom, to je njezino pravo. - Marie ree da e ostati da pomogne gospoi Masson oprati posue. Mala Parianka ree da radi toga treba istjerati mukarce iz kue. Sva trojica siosmo na obalu. Sunce je gotovo okomito upiralo svoje zrake u pijesak a njegov je odsjaj na moru bio nepodnosiv. Na plai nije vie bilo nikoga. Iz kuica to su obrubljivale zaravanak i dizale se nad morem dopiralo je zveckanje tanjura i jedaeg pribora. Jedva smo disali od jare to je izbijala iz kamenja. S poetka su Raymond i Masson razgovarali o stvarima i ljudima koje nisam poznavao. Shvatih da se odavno poznaju i da su ak neko vrijeme
52

zajedno stanovali. Uputili smo se prema moru i hodali du obale. Pokatkad bi nam koji val, dui od ostalih, skvasio platnene cipele. Nisam ni na to mislio jer sam bio napola uspavan suncem to mi je grijalo golu glavu. Uto Raymond ree Massonu neto to nisam razumio. Meutim, u isti mah opazih, na samu kraju plae i vrlo daleko od nas, dva Arapina u plavim kombinezonima kako idu prema nama. Pogledah Raymonda, a on mi ree: - To je on! - Hodali smo dalje. Masson zapita kako su nas mogli sve dovde slijediti. Pomislih da su zacijelo vidjeli kako se s torbom za kupanje ukrcavamo u autobus, ali ne rekoh ni rijei. Arapi su se polako primicali i ve su nam bili vrlo blizu. Mi smo i dalje ili istim korakom, ali Raymond ree: - Ako doe do tunjave, ti e, Massone, uzeti na sebe onoga drugoga, a ja u se obraunati s onim mojim. A ti, Meursaulte, ako se pojavi trei, taj je tvoj. - Rekoh: - Dobro. - Masson turi ruku u depove. Uinilo mi se da je vreli pijesak porumenio. Produili smo ukorak prema Arapima. Razmak se ravnomjerno smanjivao. Kad smo se nali na nekoliko koraka jedni od drugih, Arapi su stali. Masson i ja smo usporili korak. Raymond poe ravno na svoga protivnika. Nisam
53

dobro uo to mu je rekao, ali onaj kao da se spremao da ga udari glavom. Raymond ga tada prvi put odalami i odmah zovnu Massona. Masson nasrnu na onoga drugoga i udari ga dva puta svom snagom. Arapin se isprui u vodi, licem prema dnu, i ostade tako nekoliko trenutaka, a oko glave mu na povrini vode izbiju mjehurii. Dotle je Raymond ponovo udario svoga protivnika koga obli krv. Raymond se okrenu meni i dobaci mi: - Sad e vidjeti kako e se ovaj provesti! - Doviknuh mu: - Pazi, ima no! - Ali je Raymondu ve bila rasjeena ruka i porezana usta. Masson mu priskoi, ali se onaj drugi Arapin ve pridigao i stao iza onoga to je bio oboruan. Nismo se usudili ni prstom maknuti. Polako su uzmicali neprestano nas motrei i drei nas u strahu od noa. Kad su vidjeli da su se dovoljno odmakli od nas, pobjegoe glavom bez obzira, a mi ostadosmo kao prikovani na suncu. Raymond je stezao ruku iz koje je curila krv. Masson odmah ree da tu ima neki lijenik koji provodi nedjelju na zaravanku. Raymond htjede smjesta poi do njega, ali kad god bi progovorio, na usta bi mu izbili mjehurii od krvi iz rane. Poduhvatili smo ga i vratili se u kuicu to smo bre mogli. Tu nam Raymond ree da je samo lake ranjen i da moe poi
54

do lijenika. Ode s Massonom, a ja ostadoh da razjasnim enama to se dogodilo. Gospoa Masson je plakala, a Marie je bila blijeda kao krpa. Meni je dozlogrdilo da im dalje razjanjavam. Napokon sam uutio i puio gledajui u more. Oko jedan i pol vratie se Raymond i Masson. Raymondu je ruka bila previjena, a u kutu usana nosio je flaster. Lijenik mu je rekao da to nije nita ozbiljno, ali je Raymond bio namrgoen. Masson ga je pokuavao nasmijati, ali je Raymond svejedno utio. Kad je rekao da ide na plau, upitah ga kamo e. Odgovori mi da e se proetati. Masson i ja rekosmo da emo poi s njim. Tada se on raesti i izgrdi nas. Masson napomenu da ga ne valja ljutiti. Ipak pooh za Raymondom. Dugo smo hodali po alu. Sunce je bilo ubitano. Lomilo se u komade na pijesku i na moru. Imao sam dojam da Raymond zna kamo ide, ali zacijelo nisam imao pravo. Na mali izvor iz kojeg je tekla voda u pijesak, iza velike litice. Tu zatekosmo onu dvojicu Arapa. Leali su u onim svojim masnim plavim kombinezonima. Bili su naoko posve mirni i, rekao bi se, zadovoljni. Na dolazak nije nita izmijenio. Onaj koji je ubo Raymonda gledao ga je nijemo. Onaj drugi svirao je na sviralicu od trske i, gledajui nas ispod oka, neprestance ponavljao tri note koje je mogao izvesti na svom glazbalu.
55

Za sve to vrijeme nije bilo nieg drugog doli sunca i tiine, tihog ubora izvora i one tri note. Raymond se mai za revolver u depu, ali onaj se i ne pomaknu, samo su se gledali. Zapazih da su onome koji je svirao prsti na nogama iroko razmaknuti. Ne odvajajui oiju od svoga protivnika, Raymond me upita: - Da ga ucmekam? - Pomislih, ako kaem: Nemoj, da e se samo uzrujati i svakako opaliti. Rekoh mu samo: - Nije ti jo nita rekao. Ne bi bilo poteno da samo tako puca. - Jo sam uo tih ubor vode i svirale usred muka i vruine. Zatim mi Raymond ree: - E, onda u ga izvrijeati, a kad mi odgovori, ucmekat u ga. - Odgovorih: - Tako je. Ali, ako ne izvadi no, ne smije pucati. Raymond se poe pomalo uzrujavati. Onaj je svejednako svirao, a obadvojica su motrila svaku Raymondovu kretnju. - Nemoj - rekoh Raymondu. - Uhvati se s njim ukotac kao ovjek s ovjekom i daj mi svoj revolver! Ako se onaj drugi uplete, ili ako izvadi no, ja u ga ucmekati. Kad mi Raymond dade revolver, sunce sijevnu na njemu. Meutim, jo smo stajali na mjestu, kao da se sve zatvorilo oko nas. Gledali smo se netremice i sve se tu zaustavilo, izmeu mora, pijeska i sunca, u dvostru56

koj tiini svirale i vode. U taj tren pomislih da mogu pucati ili ne pucati. Ali iznenada Arapi uzmaknue natrake na liticu. Raymond i ja vratismo se istim putem. inilo mi se da mu je bolje, i govorio je o povratku autobusom. Dopratio sam ga sve do kuice, a dok se uspinjao drvenim stubama, zastadoh pred prvom stepenicom, u glavi mi je umilo od sunca, obeshrabrio sam se od napora koji je trebalo uiniti da se popnem na drveni kat i ponovo razgovaram sa enama. Ali je ega bila tolika da mi je isto tako bilo muka da ostanem nepomino stajati pod arkom kiom to je padala s neba. Da ostanem ili da odem, izlazilo je na isto. Nakon nekog vremena okrenuh se prema alu i pooh. Ponovo onaj isti crveni sjaj. Na pijesku je more dahtalo ubrzanim i priguenim dahom svojih valia. Hodao sam polako prema liticama i osjeao kako mi je elo nabreklo od sunca. Sva ona ega upirala je u mene i ometala me u hodu. A kad bih osjetio njen snaan i vreo dah na licu, stisnuo bih zube i stegnuo ake u depovima hlaa, upeo bih se iz petnih ila da nadvladam sunce i mutnu opojnost kojom me oblijevalo. Na svaki ma svjetla to je izbijao iz pijeska, iz pobijeljele koljke ili iz krhotine stakla, grile su mi se vilice. Dugo sam hodao.

57

Izdaleka sam spazio omanju, tamnu masu litice okruenu sjajnim kolobarom svjetla i vodene praine. Pomislih na svjei izvor iza litice. Obuze me elja da ponovo oslunem mrmor vode, elja da izbjegnem suncu, naporu i enskom plau, elja da se napokon sklonim u hlad i otpoinem. Ali, kad se pribliih, opazih da se Raymondov protivnik vratio. Bio je sam. Izvalio se bio na lea, podavio ruke pod glavu, elo mu je bilo u sjeni litice a tijelo na suncu. Plavi kombinezon isparavao se od vruine. Malo sam se iznenadio. Za mene je cijela pripovijest bila svrena i doao sam ovamo ne mislei vie na to. im me ugledao, pripodigao se i turio ruku u dep pa sam, naravno, stegnuo Raymondov revolver u depu na kaputu. Zatim se on ponovo izvalio, ali nije izvadio ruke iz depa. Bio sam prilino daleko od njega, desetak metara. Na mahove sam nazrijevao njegov pogled, izmeu napola sklopljenih vjea. Ali uglavnom je njegov lik titrao u uarenom zraku preda mnom, umor je valova bio jo tromiji i spokojniji nego u podne. Isto ono sunce, isto ono svjetlo na istom onom pijesku to se protezao i ovdje. Ve dva sata dan nije odmicao, ve dva sata bio je usidren u oceanu usijana metala. Na obzorju je proao jedan brodi, nazreo sam krajikom oka samo crnu mrlju jer sam netremice gledao Arapina. Pomislih da treba samo da se okrenem pa da se ovo svri. Ali na lea mi se bio navalio cijeli al ustreptao
58

od sunca. Uinih nekoliko koraka prema izvoru. Arapin se nije ni pomaknuo. Ipak je jo bio prilino daleko. Moda zbog sjene na licu uinilo mi se da se smije. ekao sam. Obrazi su mi gorjeli od sunca i osjeao sam kako mi se kapljice znoja sakupljaju u obrvama. Sunce je peklo isto onako kao i onoga dana kad smo pokopali mamu i, isto onako kao i onda, najvie me boljelo elo i sve su mi ile na njemu u isti mah udarale ispod koe. Zbog toga ara koji vie nisam mogao podnositi, koraknuo sam naprijed. Znao sam da je to glupo, da se neu izbaviti od sunca ako se pomaknem za jedan korak. Ipak, preao sam jedan korak, samo jedan korak. A tada, ne pridiui se, Arapin izvadi no i pokaza mi ga na suncu. Svjetlo sijevnu na eliku i kao da me duga svjetlucava otrica pogodi u elo. U isti mah znoj nakupljen u obrvama potee mi odjednom niz kapke i zastre ih mlakim i gustim velom. Taj zastor od suza i soli zasjeni mi oi. Osjeao sam samo cimbale sunca na elu i, nekako nejasno, blistavi ma uperen iz noa svejednako u mene. Taj uareni ma palio mi je trepavice i kopao bolne oi. Tada sve zaigra preda mnom. Zapahnu me teak i vreo dah mora. Uini mi se da se nebo irom otvorilo da pusti ognjenu kiu. Napeh se svim svojim biem i ruka mi se zgri na revolveru. Otponac popusti, dotaknuh glatki trbuh drka i tada sve poe, usred praska koji bijae u isto vrijeme rezak i zagluan. Stresoh sa sebe znoj i sunce. Pojmih da sam poremetio ravnoteu
59

dana, izvanrednu tiinu ala na kojem sam bio sretan. Zatim opalih jo etiri puta u nepomino tijelo u koje se meci zabijahu a da se nita nije opaalo. Bijahu to kao etiri kratka udarca kojima sam pokucao na vrata nesree. Odmah nakon hapenja vie puta su me presluali. Ali, kako je posrijedi bilo samo utvrivanje identiteta, ta presluavanja nisu dugo trajala. Prvi put, u komesarijatu, inilo mi se da moj sluaj nikoga ne zanima. Nakon osam dana, meutim, istraitelj se radoznalo zagledao u mene. Najprije me pitao samo za ime i prezime, adresu, zanimanje, datum i mjesto roenja. Zatim je htio znati jesam li izabrao sebi branitelja. Rekoh da nisam, i upitah ga je li neophodno potrebno da ga uzmem. - Zato pitate? - pripita me. Odgovorih da smatram da je moj sluaj vrlo jednostavan. On se osmjehnu i ree: - Tako vi mislite. Ali, tu je zakon. Ako ne izaberete sami sebi branitelja, odredit emo vam ga mi, po slubenoj dunosti. Drao sam da je vrlo zgodno to se sud brine o takvim pojedinostima. To mu i rekoh. On se sloi sa mnom i zakljui da je zakon sve predvidio. S poetka ga nisam ozbiljno shvatio. Primio me u sobi s navuenim zastorima, na pisaem stolu stajala je samo jedna svjetiljka to je osvjetljavala naslonja koji
60

je meni ponudio, a on je ostao u sjeni. Nekad sam u nekoj knjizi proitao slian opis, pa mi se sve to uinilo kao nekakva igra. Meutim, nakon razgovora sam ga promotrio i vidio da su mu crte lica profinjene, oi plave i duboko usaene, da je visok i da ima duge, sijede brkove i bujnu, gotovo bijelu kosu. Uinilo mi se da je vrlo razuman i, sve u svemu, simpatian, usprkos nervoznom trzanju od kojeg su mu se krivila usta. Kad sam izlazio, htio sam mu ak pruiti ruku, ali sam se na vrijeme sjetio da sam ubio ovjeka. Sutradan me u zatvoru posjetio branitelj. Bio je nizak i debeljukast, prilino mlad, pomno zalizane kose. Iako je bilo vrue (ja sam bio u koulji), nosio je tamno odijelo, ovratnik s previnutim krajevima i neobinu kravatu sa irokim crnim i bijelim prugama. Odloi na moj krevet torbu koju je nosio pod pazuhom, predstavi se i ree da je prouio moj predmet. Moj je sluaj vrlo kakljiv, ali on ne sumnja u uspjeh, pod uvjetom da mu se povjerim. Zahvalih mu, a on mi ree: - Da prijeemo odmah na bit stvari! Sjede na krevet i saopi mi da su se raspitali o mom privatnom ivotu. Znaju da mi je majka nedavno umrla u ubonici. Zatim su poveli istragu u Marengu. Istraitelji su doznali da sam se pokazao beutnim na dan mamina sprovoda. - Znate - ree mi branitelj - malo mi je neugodno da vas to pitam, ali je to vrlo vano, i bit e jak argument
61

optube ako ne budem mogao na to nita odgovoriti. Htio je da mu pomognem. Upita me jesam li taj dan mnogo patio. Neobino sam se zaudio tom pitanju, inilo mi se da bi i meni bilo vrlo neugodno kad bih ga morao kome postaviti. Odgovorih mu, ipak, da sam se uglavnom odvikao da sam sebe ispitujem, i da mi je teko o tome bilo to kazati. Svakako sam mnogo volio majku, ali to nita ne znai. Sva su zdrava bia manjevie koji put poeljela da umru oni koje vole. Tu me branitelj, vrlo uzbuen, presijee u rijei. Zatrai od mene da mu obeam da to neu rei na suenju ni pred glavnim istraiteljem. Objasnih mu, meutim, da sam po naravi takav da mi esto tjelesne potrebe potiskuju osjeaje. Onoga dana kad smo pokopali mamu, bio sam vrlo umoran i pospan, pa nisam vodio rauna o onome to se dogaalo. Jedino mogu pouzdano rei da bih radije da mama nije umrla. Ali, inilo mi se da branitelj nije time zadovoljan. Ree mi: - To nije dovoljno. Porazmisli i upita me smije li rei da sam toga dana gospodario svojim osjeajima. Rekoh mu: - Nemojte, to ne bi bila istina. - Pogledao me nekako udno, kao da mu se pomalo gadim. Ree mi gotovo pakosno da e upravitelj i osoblje ubonice biti svakako presluani kao svjedoci, i da bi mi to moglo grdno nakoditi. Upozorih ga da to nema nikakve veze s mojim sluajem, ali mi on samo odgovori da se vidi da nisam imao nikad posla s pravosuem.
62

Otiao je nekako srdit. Htio sam ga zadrati i rastumaiti mu da elim stei njegovu naklonost, ne zato da bi me bolje branio nego, ako mogu tako rei, iz prirodnih razloga. Najgore je to sam vidio da se osjea nelagodno sa mnom. Nije me razumio i malo se naljutio na mene. Zaelio sam da ga uvjerim da sam kao i drugi ljudi, ba kao i drugi ljudi. Ali od svega toga ne bi zapravo bilo velike koristi, i iz lijenosti sam odustao od svoga nauma. Malo zatim ponovo su me odveli pred suca istraitelja. Bilo je dva sata poslije podne i ovaj put je njegova soba bila puna svjetla koje prozirni zastor jedva da je priguivao. Bilo je vrlo vrue. Ponudio mi je da sjednem, i vrlo uljudno saopio da moj branitelj nije mogao doi zbog neke nezgode. Ali ja imam pravo da ne odgovaram na njegova pitanja i da priekam dok me branitelj ne bude mogao savjetovati. Rekoh da mogu i sam odgovarati. On pritisnu na jedno dugme na stolu. Ue mlad zapisniar i zauze mjesto tik iza mojih lea. Nas smo se dvojica udobno smjestili u naslonjae. Zapoe presluavanje. Najprije mi ree da o meni vlada miljenje da sam utljiv i povuen, pa ga zanima to ja o tome mislim. Odgovorih: - To je zato to nikad nemam bogzna to rei. Zato utim. - Osmjehnuo se kao i prvi put, priznao da je to posve valjan razlog i dodao:
63

- Uostalom, to ionako nije vano. Uutje, pogleda me, naglo se uspravi i ree mi kao iz topa: - Od svega me najvie vi sami zanimate. - Nisam pravo shvatio to hoe da kae, pa sam utio. - Ima poneega - nadoda - to mi nije jasno u vaem postupku. Uvjeren sam da ete mi pomoi da to shvatim. - Rekoh da je sve vrlo jednostavno. Zatraio je da mu opiem kako sam proveo cijeli onaj dan. Ponovio sam ono to sam mu ve bio ispriao - o Raymondu, alu, kupanju, svai, ponovo o alu, o onom malom izvoru, o suncu i o pet revolverskih hitaca. Uz svaku moju reenicu dometao je: - Dobro, dobro. - Kad sam doao u prianju do ispruena tijela, potkrijepio je: - U redu. - Bilo mi je ve dojadilo ponavljati uvijek istu priu, inilo mi se da u ivotu nisam toliko govorio. Nakon krae utnje on ustade i ree da bi mi htio pomoi, da ga ja zanimam i da e s Bojom pomoi uiniti neto za mene. Ali bi mi prije toga htio postaviti jo nekoliko pitanja. Onako napreac me upita jesam li volio mamu. Odgovorih: - Jesam, kao i svaki drugi ovjek. - Zapisniar koji je do tada ravnomjerno tipkao na stroju vjerojatno je uda64

rio u krivu tipku, jer se smeo i morao se vraati u pisanju. I opet naoko nelogino sudac me upita jesam li svih pet hitaca ispalio za redom. Promislio sam i tono odgovorio da sam najprije opalio jedanput, a nakon nekoliko sekunda jo etiri puta. - Zato ste ekali izmeu prvog i drugog hica? - pripita me tada. Ponovo sam ugledao u duhu onaj crveni al i osjetio kako mi sunce pali elo. Ali ovaj put nisam nita odgovorio. Za cijele te utnje koja je nastala, vidio sam kako se sudac uzrujava. Sjeo je, proao rukom kroz kosu, nalaktio se na pisai stol i nagnuo se prema meni drei se nekako udno: - Zato, zato ste pucali u tijelo koje je lealo na zemlji? - Ni ovaj put nisam znao to da mu odgovorim. Sudac prijee rukama preko ela i ponovi pitanje poneto drukijim glasom: - Zato? Morate mi to rei. Zato? - I dalje sam utio. Iznenada ustade, ode krupnim koracima na kraj sobe i otvori ladicu u ormaru za spise. Izvadi iz nje srebrno raspelo i vrati se do mene maui njime. I posve izmijenjenim, gotovo drhtavim glasom uzviknu: - Znate li tko je ovo? - Rekoh: Znam, naravno.
65

Tada mi ree brzoreicom i nekako strastveno da on vjeruje u Boga, da je uvjeren da nijedan ovjek nije toliko grean da mu Bog ne bi mogao oprostiti, ali da je za to potrebno da ovjek kajanjem postane kao dijete kojemu je dua ista i spremna da sve primi. Nagnuo se cijelim tijelom nad stol. Mahao mi je raspelom gotovo ispred nosa. Da pravo kaem, vrlo sam slabo pratio njegovo umovanje, ponajprije zato to mi je bilo vrue i to je u sobi bilo krupnih muha koje su mi sjedale na lice, a i zato to mi je pomalo ulijevao strah. U isti mah shvatih da je to smijeno, jer sam, na kraju krajeva, ja zloinac, a ne on. Meutim je nastavio. Malo-pomalo dokuih da je njemu samo neto nejasno u mom priznanju, a to je injenica to sam ekao da po drugi put ispalim hitac iz revolvera. Sve je drugo bilo u redu, ali ovo mu nikako nije ilo u glavu. Zaustih da mu kaem da grijei to toliko jae na tome - ta pojedinost nije toliko vana. Ali me on presijee u rijei i posljednji put opomenu, uspravivi se to je vie mogao, pitajui me vjerujem li u Boga. Odgovorih mu da ne vjerujem. On ogoreno sjede. Ree mi da je to nemogue, da svi ljudi vjeruju u Boga, ak i oni koji se odvraaju od njega. Takvo je njegovo uvjerenje i, kad bi ikad posumnjao u to, ivot mu vie ne bi imao smisla. - Zar vi elite - uskliknu - da mi ivot nema vie smisla? - To se mene, po mom miljenju, nije ticalo, i
66

tako mu i rekoh. Ali mi on preko stola opet turnu Krista pod nos i uzviknu izbezumljeno: - Ja sam kranin. Molim ovoga ovdje da ti oprosti tvoje grijehe. Kako moe da ne vjeruje u onoga koji je za tebe stradao? - Odmah primijetili da me tika, ali mi je bilo ve svega dosta. Vruina je bivala sve vea. Kao i uvijek kad jedva ekam da se otresem nekoga koga pravo i ne sluam, pretvarao sam se da mu povlaujem. Iznenadio sam se kad mi slavodobitno ree: - Vidi, vidi. Je li da vjeruje i da e se povjeriti u njegove ruke? - Dakako da sam mu jo jednom rekao da ne vjerujem. Skljokao se u naslonja. inilo mi se da je mrtav umoran. utio je neko vrijeme dok je stroj, koji je neprestano pratio na razgovor, zapisivao jo posljednje reenice. Zatim me pozorno i pomalo turobno pogleda i proapta: - Nisam vidio okorjelije due od vae. Zloinci koji su stupili preda me uvijek su se rasplakali pred ovom slikom boli. - Htjedoh mu odgovoriti da je to ba zato to su bili zloinci. Ali pomislih da sam i ja isto to i oni. Na tu se misao nisam nikako mogao naviknuti. Tada sudac ustade, kao da mi daje znak da je presluavanje zavreno. Jedino me isto onako pomalo umorno zapita alim li zbog svog ina. Porazmislih i kazah da bih prije rekao da osjeam nekakvo nezadovoljstvo, nego pravo aljenje. Imao sam dojam da me ne razumije. Meutim, toga dana nije se vie nita dogodilo.
67

Poslije sam esto viao suca istraitelja, samo to je svaki put uz mene bio moj branitelj. Sve se svodilo na to da se tono utvrde neke potankosti iz mojih ranijih iskaza. Ili je pak sudac raspravljao s braniteljem o iskazima svjedoka. U tim se trenucima zapravo uope nisu obazirali na mene. Kako bilo da bilo, malo-pomalo se ton presluavanja promijenio. inilo mi se da se sudac vie ne zanima za mene i da je u neku ruku zavrio istragu. Nije mi vie govorio o Bogu i nisam ga vie vidio onako uzrujana kao prvog dana. Posljedica je svega toga bila da su nai razgovori postali srdaniji. Nekoliko pitanja, dvije-tri rijei s mojim braniteljem i presluavanje je bilo gotovo. Moja je stvar, prema rijeima sama istraitelja, ila svojim tokom. Ponekad, kad bi raspravaljali o opim pitanjima, uvukli bi i mene u razgovor. Malo sam lake disao. Nitko nije u to vrijeme loe postupao sa mnom. Sve je bilo toliko prirodno, toliko dobro ureeno i toliko se jednostavno obavljalo da sam stekao smijean dojam da sam lan obitelji. A na kraju jedanaest mjeseci, koliko je trajala istraga, mogu rei da sam se gotovo zaudio to se nisam nikad niemu toliko radovao koliko onim rijetkim trenucima kad bi me istraitelj ispratio do vrata, potapao po ramenu i srdano rekao: - Za danas je gotovo, gospodine Antikriste! - Zatim bi me predao u ruke andarima.
68

VII
Ima nekih stvari o kojima nisam nikad volio priati. Kad sam dopao zatvora, shvatio sam ve nakon nekoliko dana da ne bih nikad volio priati o tom dijelu svoga ivota. Poslije nisam vie pridavao vanosti toj sustezljivosti. Prvih dana nisam zapravo ni bio u zatvoru - nekako sam nejasno oekivao da e se opet neto dogoditi. Sve je poelo tek nakon Marijina prvog i posljednjeg posjeta. Onoga dana kad sam primio njeno pismo (pisala mi je da joj vie ne doputaju da me posjeuje, jer mi nije ena), onoga sam dana osjetio da mi je elija dom i da mi se ivot zaustavio. Kad su me uhapsili, najprije su me zatvorili u jednu prostoriju u kojoj je bilo ve nekoliko zatvorenika, mahom Arapa. Zatim su me upitali to sam uinio. Rekoh da sam ubio jednog Arapina. Tada su uutjeli. Uskoro je pala no. Pokazali su mi kako da namjestim rogoinu na kojoj je trebalo da spavam. Jedan se kraj smota pa se tako napravi uzglavlje. Cijelu no stjenice su mi miljele po licu. Nakon nekoliko dana premjestili su me u samicu gdje sam spavao na daskama. Imao sam nonu posudu i eljezni umivaonik. Zatvor se nalazi navrh grada pa sam kroz prozori mogao
69

vidjeti more. Jednog dana, dok sam se rukama grevito drao za reetke i ispruio lice prema svjetlu, ue kljuar i ree mi da imam posjet. Pomislih da je Marie. I zaista je bila. Na putu do prostorije za primanje posjeta proao sam dugakim hodnikom. Uao sam u veliku dvoranu u koju je dopiralo svjetlo kroz irok prozor. Dvorana je podijeljena na tri dijela dvjema velikim reetkama to je presijecaju po duini. Izmeu reetaka je razmak od kojih osam do deset metra koji razdvaja posjetioce od zatvorenika. Suelice sebi opazih Mariju u njenoj prugastoj haljini, lica opaljena suncem. Na mojoj je strani bilo desetak zatvorenika, mahom Arapa. Marie je bila okruena Maurkinjama i stajala je izmeu dvije posjetiteljice - neke sitne starice stisnutih usana, u crnini, i krupne gologlave ene koja je neto vikala i mlatarala rukama. Zbog razmaka izmeu reetaka posjetioci i zatvorenici bili su prisiljeni da govore vrlo glasno. Kad sam uao, od larme koja je odjekivala meu visokim golim zidovima, i od otra svjetla koje je padalo s neba na okna i odbijalo se u dvorani, zavrtjelo mi se malo u glavi. U mojoj je samici bilo tie i mranije. Trebalo mi je nekoliko asaka dok se nisam prilagodio. Na kraju sam ipak mogao raspoznati sva lica to su se jasno ocrtavala na danjem svjetlu. Zapazih da jedan kljuar sjedi na kraju prolaza izmeu dvije reetke. Veina arapskih
70

zatvorenika i njihove rodbine uali su jedni suelice drugima. Oni nisu vikali. Usprkos halabuci, i premda su tiho govorili, uspijevali su se sporazumjeti. Njihov prigueni mrmor to je dopirao odozdo bio je kao kakav bas, koji je neprestano pratio razgovore to su se ukrtali vie njihovih glava. Sve sam to vrlo brzo zapazio idui prema Mariji. Ona se ve bila priljubila uz reetku i smijeila mi se koliko je mogla. Bila je vrlo lijepa, ali joj to nisam znao rei. - Onda? - priupita me vrlo glasno. - Eto, vidi. - Kako ti je, ima li sve to eli? - Imam, sve. Uutjesmo, a Marie se svejedno smijeila. Ona krupna ena dovikivala je neto mome susjedu, zacijelo svome muu, plavoj ljudeskari otvorena pogleda. Nastavili su zapoet razgovor. - Jeanne ga nije htjela uzeti - derala se ona iz sveg glasa. - Da, da - odgovarao je ovjek. - Rekla sam joj da e ga ti opet uzeti im se vrati, ali ga ona nije htjela uzeti. Marie mi doviknu da me Raymond pozdravlja, a ja rekoh: - Hvala. - Ali mi glas nadjaa susjed koji je pitao
71

kako mu je. ena se nasmija odgovarajui da mu nikad nije bilo bolje. Moj susjed slijeva, onizak mladi njenih ruku, neprestano je utio. Primijetio sam da stoji suelice onoj sitnoj starici i da se netremice gledaju. Ali nisam imao vremena da ih dulje promatram, jer mi je Marie doviknula da se valja nadati. Potvrdih: - Da. - U isti je mah pogledah i zaeljeh da joj stisnem rame pokriveno haljinom. Zaeljeh da dotaknem onu tanku tkaninu, a nisam pravo znao emu bi se jo valjalo nadati. Zacijelo je i Marie to htjela rei jer se neprekidno smijeila. Vidio sam joj samo bljesak zuba i sitne bore oko oiju. Ponovo uzviknu: - Izii e pa emo se uzeti! - Odvratih: - Misli? - Ali sam to rekao tek toliko da neto kaem. Tada ona dobaci bre bolje i isto onako glasno da u biti osloboen i da emo opet na kupanje. Ali je ona ena takoer vikala da je ostavila koaru u pisarnici. Nabrajala je to je sve strpala u nju. Trebalo je svaku stvar provjeriti jer je sve to bilo vrlo skupo. Moj drugi susjed i njegova majka svejednako su se gledali. amor se Arapa nastavljao i dalje, do naih nogu. inilo se da svjetlo izvana sve vie nadire kroz prozor. Bilo mi je pomalo muno i htio sam ve otii. Smetala me buka. Ali sam, opet, htio to bolje iskoristiti Marijinu nazonost. Ne znam koliko je vremena prolo.
72

Marie mi je priala o svom poslu i neprestano se smijeila. amor, uzvici i razgovori su se isprepletali. Jedini je otoi tiine bio pokraj mene, onaj mladi i starica koji su se samo gledali. Malo-pomalo su odvodili Arape. im je prvi iziao, gotovo su svi umuknuli. Starica se primaknula reetki, a u isti mah kljuar dade znak njenu sinu. Ovaj potonji ree: - Do vienja, mama! - a ona prui ruku kroz reetku da ga pozdravi polaganom i dugotrajnom kretnjom. Dok je odlazila, uao je neki ovjek sa eirom u ruci i zauzeo njeno mjesto. Doveli su jo jednog zatvorenika s kojim onaj poe ivo, ali potiho razgovarati jer je u prostoriji ponovo zavladala tiina. Dooe i po mog desnog susjeda kojem ena ree, ne snizujui glasa, kao da nije zapazila da vie ne treba vikati: - uvaj se i pazi na sebe! - Zatim doe na mene red. Marie mi posla poljubac. Okrenuh se jo jednom prije nego to u izii. Nepomino je stajala, lica priljubljena uz reetku, smijeei se i dalje onim iskrivljenim i zgrenim smijekom. Uskoro mi je nakon toga pisala. I upravo je tada poelo ono o emu nisam volio pripovijedati. Bilo kako mu drago, ne valja nikad pretjerivati, meni je bilo lake nego drugima. U prvo mi je vrijeme ipak bilo najtee to sam mislio kao slobodan ovjek. Obuzimala me, na primjer, elja da se naem na nekom alu i da siem u
73

more. Zamiljajui kako mi prvi valovi ume pod tabanima, kako ulazim u vodu i osjeam olakanje, odjednom bih outio koliko su mi tamniki zidovi tijesni. Ali, to je potrajalo nekoliko mjeseci. Poslije sam mislio samo kao zatvorenik. ekao sam svakidanju etnju po dvoritu, ili svoga branitelja. Ostatak sam vremena dobro rasporedio. esto sam tada mislio da bih se, kad bih morao ivjeti u kakvu upljem stablu i kad ne bih mogao nita drugo nego gledati rascvjetano nebo iznad sebe, malo-pomalo i na to priuio. ekao bih da prolete ptice ili da se oblaci sretnu, isto ovako kao to ovdje ekam da vidim udnovate kravate svoga branitelja, ili kao to sam, u jednom drugom svijetu, strpljivo ekao subotu da privijem Mariju uza se. A kad bih dobro promislio, nisam bio u upljem stablu. Bilo je i nesretnijih od mene. Tako je, uostalom, i mama mislila, i esto je ponavljala da se ovjek, na kraju krajeva, na sve priui. Meutim, obino nisam u mislima iao tako daleko. Prvi su mjeseci bili teki. Ali, upravo napor koji sam morao uloiti pomogao mi je da ih preturim preko glave. Muila me, na primjer, udnja za enom. Bilo je to prirodno, bio sam mlad. Nikad nisam mislio na samu Mariju. Ali sam toliko mislio na enu, na ene, na sve one koje sam upoznao, na sve one prilike u kojima sam ih ljubio, da mi se elija ispunila svim njihovim licima i
74

napuila mojim udnjama. To me je u jednu ruku izbacivalo iz koloteine, ali mi je u drugu ruku kratilo vrijeme. Naposljetku sam stekao naklonost glavnoga kljuara koji je za dijeljenja obroka pratio kuharskog pomonika. On je prvi progovorio preda mnom o enama. Rekao mi je da se ostali na to najvie ale. Rekoh mu da sam i ja kao oni i da mislim da je takvo postupanje nepravedno. - Ali ba zato i jeste zatvoreni - ree on. - Kako zato? - Pa da, u tome i jest sloboda. Oduzeli su vam slobodu. - Nisam nikad pomislio na to. Povladih mu: - To je istina jer u emu bi inae bila kazna? - Eto, vi razumijete o emu se radi. A ostali ne razumiju. Ali na kraju se sami snalaze kako znaju. - Zatim je kljuar otiao. Tu su bile i cigarete. Kad su me zatvorili, oduzeli su mi remen, vezice s cipela, kravatu i sve to su mi nali u depovima, napose cigarete. Kad sam ve bio u eliji, zatraio sam da mi ih vrate, ali mi rekoe da je to zabranjeno. Prvih mi je dana bilo teko. Moda me ba to najvie utuklo. Sisao sam treice koje sam otkidao s dasaka svoga leaja. Po cijeli bogovetni dan bilo mi je muka. Nisam mogao shvatiti zato mi uskrauju neto to ne moe nikome nauditi. Poslije sam shvatio da je i
75

to dio kazne. Ali dotle sam se ve bio odvikao puenja i ta me kazna nije vie pogaala. Izuzev tih neugodnosti, nisam bio odvie nesretan. Sav je problem, kaem, bio u tome kako da utuem vrijeme. Od trenutka kad sam se nauio prisjeati, nisam se vie dosaivao. Gdjekad bih pomislio na svoju sobu, u duhu poao iz jednoga kuta i, nabrajajui u sebi sve na to bih naiao na svom putu, vratio se opet u njega. Iz poetka sam to brzo obavljao. Ali, kad god bih to ponovio, trajalo bi neto dulje. Jer, prisjeao sam se svakog komada pokustva, i svakog predmeta koji se na njemu nalazio, i svake pojedinosti toga predmeta, a od svih tih pojedinosti, ukrasa, napuklina ili okrnjena ruba - njihove boje ili grae. U isto sam se vrijeme trudio da ne izgubim pregled nad svojim inventarom, da nita ne izostavim. Tako sam nakon nekoliko tjedana provodio sate i sate nabrajajui samo sve ono to se nalazilo u mojoj sobi. Na taj nain, to sam vie razmiljao, to sam vie previenih i zaboravljenih stvari izvlaio iz sjeanja. Tada sam shvatio da bi ovjek koji bi samo jedan dan ivio na slobodi mogao lako proivjeti i stotinu godina u zatvoru. Imao bi dovoljno uspomena da mu ne bude dosadno. To je u neku ruku bila prednost. Tu je bilo i spavanje. U poetku sam nou slabo spavao, a danju nikako. Malo-pomalo sam nou sve bolje spavao, i mogao sam spavati ak i po danu. Mogu
76

rei da sam posljednjih mjeseci spavao po esnaest do osamnaest sati na dan. Ostajalo mi je, dakle, est sati koje je trebalo utui jelom, prirodnim potrebama, uspomenama i priom o ehoslovaku. Izmeu slamnjae i dasaka naiao sam bio na ut i proziran komadi starih novina koji je bio gotovo slijepljen sa suknom. Tu je bio opis dogaaja, kojem je nedostajao poetak, a dogaaj se zacijelo zbio negdje u ehoslovakoj. Jedan se ovjek iz nekog ekog sela otisnuo u svijet ne bi li se obogatio. Nakon dvadeset pet godina vratio se bogat, sa enom i djetetom. Njegova majka i sestra drale su svratiste u njegovu rodnom selu. Da bi ih iznenadio, ostavio je enu i dijete u nekom drugom svratitu i otiao majci, koja ga nije prepoznala kad je doao. Palo mu je na pamet da se naali i da uzme kod njih sobu. Pokazao im je svoje novce. U noi ga majka i sestra ubie batom da ga opljakaju, i bacie mu tijelo u rijeku. Ujutro je dola ena i nehotice otkrila tko je bio onaj putnik. Majka se objesila, a sestra se bacila u bunar. Bit e da sam tu priu proitao tisuu puta. U jednu je ruku bila nevjerojatna, a u drugu ruku posve prirodna. Bilo kako mu drago, zakljuio sam da je putnik pomalo i zasluio takvu sudbinu i da se nikad ne valja igrati. I tako mi je vrijeme prolazilo u spavanju, sjeanjima, itanju onog novinskog izvjetaja i smjenjivanju svjetla i tame. Proitao sam negdje da ovjek u zatvoru
77

izgubi najposlije pojam o vremenu. Ali mi se to inilo prilino besmislenim. Nije mi bilo jasno koliko dani mogu biti u isti mah i dugi i kratki. Dugi, svakako, da ih proivi, ali toliko otegnuti da se na kraju stapaju jedan s drugim. Gube svoje ime. Rijei juer i sutra jedine su sauvale za me jo nekakav smisao. Kad mi je jednog dana kljuar rekao da sam ve pet mjeseci u zatvoru, povjerovao sam mu ali ga nisam razumio. Za me je to bio neprestano isti dan koji mi je plavio eliju, i ista zadaa koju sam obavljao. Toga dana, kad je kljuar otiao, pogledao sam se u svoju limenu zdjelicu. Uinilo mi se da mi je odraz lica ostao ozbiljan ak i kad sam se trudio da se nasmijeim. Prodrmao sam ga ispred sebe. Osmjehnuo sam se, ali je on zadrao onaj isti strogi i tuni izraz. Dan je bio na izmaku, a to je bio sat o kojem nerado govorim, bezimen sat, kad su se sa svih katova zatvora dizali veernji umovi praeni tiinom. Primaknuh se prozoriu i na posljednjim zrakama svjetla promotrih ponovo svoj lik. Bio je i dalje ozbiljan, ali to nije bilo nikakvo udo jer sam i sam u taj as bio ozbiljan. Meutim, u isti mah, prvi put nakon vie mjeseci, jasno sam zauo svoj glas. Prepoznah glas koji mi je ve dane i dane odjekivao u uima, i shvatih da sam za sve to vrijeme razgovarao sa samim sobom. Tada se sjetih to mi je bolniarka rekla na maminu sprovodu. Ne, nema drugog izlaza i nitko ne moe zamisliti kakve su veeri u zatvorima.
78

VIII
Mogu rei da je zapravo ljeto vrlo brzo smijenilo proljee. Znao sam da u, kad ponu prve vruine, doivjeti neto novo. Moj je sluaj bio predvien za posljednje zasjedanje porotnog suda, a to se zasjedanje zavravalo u mjesecu lipnju. Suenje je poelo kad je vani sunce ve peklo svom snagom. Branitelj me uvjeravao da suenje nee potrajati dulje od dva-tri dana. Uostalom - dodao je - sud e se pouriti jer va sluaj nije najvaniji u ovom zasjedanju. Odmah poslije vas sudit e se jednom ocoubojici. U sedam i pol izjutra dooe po mene i odvezoe me zatvorskim kolima u Palau pravde. Dva me andara uvedoe u prostorijicu u kojoj se osjeao miris hladovine. ekali smo sjedei pokraj vrata kroz koja su dopirali glasovi, povici, lupanje stolicama i komeanje, koje me podsjealo na proslave u naoj etvrti kad se, nakon koncerta, ureivala dvorana za ples. andari mi rekoe da moramo priekati suce, a jedan mi od njih ponudi cigaretu, ali odbih. Malo me zatim upita je li me trta. Odgovorih da nije. ak me donekle zanima da vidim suenje. Nikad u ivotu nisam imao prilike da ga vidim.
79

- Da - ree drugi andar - ali to na kraju ovjeka pone zamarati. Nakon kraeg vremena u prostoriji zazvoni zvonce. Skinue mi lisice, otvorie vrata i odvedoe me do optuenike klupe. Dvorana je bila dupkom puna. Usprkos zastorima, sunce je ovdje-ondje prodiralo u dvoranu i bilo je ve zaguljivo. Prozori su bili zatvoreni. Sjedoh, a uza me andari. U taj as spazih pred sobom niz lica. Svi me gledahu - shvatih da su to porotnici. Ali ne bih mogao rei po emu su se razlikovali jedan od drugoga. Imao sam samo dojam da sam pred klupom u tramvaju i da svi ti neznani putnici motre pridolicu ne bi li otkrili na njemu to smijeno. Dobro znam da je to bila blesava pomisao, jer oni nisu traili nita smijeno nego zloin. Meutim, razlika nije bila velika, a kako bilo da bilo, ta mi je misao pala na um. Bio sam i malko oamuen od sveg tog svijeta u zatvorenoj sudnici. Ponovo sam promotrio sudnicu, ali nisam prepoznao nijedno lice. Rekao bih da u prvi mah nisam ni pojmio da se sav taj svijet tu tiska da mene vidi. Obino se ljudi nisu obazirali na mene. Morao sam se upeti da shvatim da sam ja uzrok svom tom komeanju. Rekoh andaru do sebe: - Koliko svijeta! - Odgovori mi da je to zbog novina, i pokaza mi skupinu ljudi koji su stajali oko stola podno klupe za porotnike. Ree mi:
80

- Eno ih. - Pripitah: - Tko? - a on mi ponovi: - Novinari. - On je poznavao jednoga novinara koji ga u taj as spazi i uputi se prema nama. Bio je to ve postariji ovjek, simpatian, poneto iskrivljena lica. Rukova se vrlo srdano sa andarom. Primijetih da se svi ti ljudi sastaju, obraaju jedan drugom i razgovaraju kao u kakvu klubu, gdje su svi sretni to su se nali s ljudima iz istoga drutva. Protumaio sam takoer sam sebi udan dojam, koji sam stekao, da sam tu suvian, kao kakav uljez. Meutim se novinar obrati meni smjekajui se. Ree mi da se nada da e se na kraju sve dobro svriti. Zahvalih mu, a on doda: - Va smo sluaj, znate, malo napuhali. Ljeto je mrtva sezona za novine. A jedino va sluaj i ono ocoubojstvo neto vrijede. - Zatim mi pokaza, u skupini iz koje je doao, starkelju koji je nalikovao na ugojenu lasicu, s velikim naoalama u crnu okviru. Ree mi da je to poseban dopisnik parikih novina: - Uostalom, nije on doao radi vas. Ali, budui da je dobio zadatak da izvjetava o suenju zbog ocoubojstva, zatraili su od njega da ujedno javi neto i o vaem sluaju. - Umalo to mu nisam i na tome zahvalio, ali pomislih da bi to bilo smijeno. Srdano mi mahne rukom i ode od nas. ekali smo jo nekoliko minuta. Stigao je i moj branitelj, u togi, okruen brojnim kolegama. Otiao je do novinara i rukovao se s njima.
81

alili su se, smijali i bili, ini se, dobre volje, sve dok nije u sudnici zazvonilo zvonce. Svi odoe na svoja mjesta. Moj branitelj doe do mene, rukova se sa mnom i posavjetova me da kratko odgovaram na pitanja, da nita sam ne govorim i da se u svemu ostalome pouzdam u njega. Lijevo od sebe zauh kako netko odmie stolac i ugledah visoka, vitka ovjeka odjevena u crveno, s lornjonom, kako sjeda namjetajui paljivo togu. Bio je to javni tuilac. Podvornik najavi dolazak sudaca. U isti mah zazujae dva velika ventilatora. Tri suca, dvojica u crnom a trei u crvenom, uoe sa spisima u rukama i zaputie se hitrim koracima prema podiju koji je zauzimao najistaknutije mjesto u dvorani. ovjek u crvenoj togi sjede u srednji naslonja, odloi kapu preda se, obrisa rupiem svoju sitnu elavu glavu i objavi da rasprava poinje. Novinari su ve drali nalivpera u ruci. Svi su se doimali podjednako ravnoduno i pomalo podrugljivo. Meutim, jedan od njih, znatno mlai od ostalih, u sivom flanelskom odijelu, s plavom kravatom, ostavio je svoje nalivpero pred sobom i promatrao me. Na njegovu poneto nepravilnu licu zapaao sam samo dva bistra oka to su me pomno prouavala, ne izraavajui nita odreeno. Imao sam udan dojam da promatram samog sebe. Moda ba zbog toga, a i zato to nisam poznavao sudske obiaje, nisam pravo shvatio sve ono
82

to je slijedilo, izvlaenje porotnika drijebanjem, pitanja koja je predsjednik suda upuivao branitelju, javnom tuiocu i poroti (svaki put su se glave svih porotnika okretale u isti mah prema sucima), brzo itanje optunice u kojoj sam prepoznao imena mjesta i osoba, i opet pitanja upuena mom branitelju. Meutim, predsjednik ree da e prozvati svjedoke. Podvornik proita imena koja privukoe moju pozornost. Vidjeh kako iz donedavno posve bezlina opinstva ustaju jedan po jedan, pa nestaju za pobonim vratima, upravitelj i vratar ubonice, stari Thomas Perez, Raymond, Masson, Salamano i Marie. Ona me tjeskobno i jedva primjetno pozdravi. udio sam se to ih nisam prije primijetio kadli posljednji, na poziv, ustade Celeste. Pokraj njega prepoznah onu staru enicu iz restorana, u njenu kaputiu, sigurna i odluna dranja. Napeto me promatrala. Ali, nisam imao kad razmiljati jer je predsjednik poeo govoriti. Ree da e sad poeti sama rasprava i da smatra za nepotrebno da upozorava opinstvo na mir. Prema njegovim rijeima, on je tu zato da nepristrano vodi raspravu o predmetu koji eli objektivno razmotriti. Osuda koju e izrei porota bit e donesena u duhu pravde, a ako doe i do najmanjeg izgreda, svakako e zapovjediti da se sudnica isprazni. Vruina je rasla, opazih kako se prisutni u dvorani hlade novinama. Zbog toga se neprestano ulo ukanje zguvana papira. Predsjednik namignu podvorniku i
83

ovaj donese tri lepeze od pletene slame, kojima se sva tri suca odmah posluie. Ubrzo me poee presluavati. Predsjednik me ispitivao mirno i, tovie, kako mi se uinilo, pomalo srdano. Ponovo sam morao izrecitirati podatke o sebi, a premda me to razdraivalo, pomislio sam da je zapravo posve prirodno, jer bi bilo i te kako tragino suditi nekom drugom ovjeku, a ne pravom. Zatim predsjednik uze ponovo izlagati to sam poinio obraajui mi se nakon svake tree reenice pitanjem: - Je li tako? - Svaki put odgovorih: - Jest, gospodine predsjednie - prema uputi svoga branitelja. To je dugo potrajalo jer je predsjednikovo izlaganje bilo vrlo opseno. Za sve to vrijeme novinari su neto zapisivali. Osjeao sam na sebi pogled najmlaega meu njima i pogled one enice-automata. Svi su na tramvajskoj klupi bili okrenuti prema predsjedniku. Predsjednik se nakalja, prelista spise i okrenu se meni hladei se lepezom. Ree da sam mora naeti neka pitanja koja se naoko ne tiu moga predmeta, ali su moda ipak tijesno povezana s njim. Shvatih da e ponovo biti rije o mami, a istodobno osjetih kako mi je neugodno. Upita me zato sam smjestio mamu u ubonicu. Odgovorih da sam to uinio zato to nisam imao novaca da uzmem nekoga da je uva i njeguje. Upita me je li mi to osobno bilo teko, a ja mu odgovorih da ni mama ni ja nismo vie nita oekivali jedno od drugoga, pa ni od bilo koga, i
84

da smo se oboje bili ve naviknuli na novi nain ivota. Tada predsjednik ree da se ne eli dulje zadravati na tome, i upita javnog tuioca ima li on kakvih pitanja. Okrenuvi mi napola lea i ne gledajui me, tuilac izjavi da bi, s predsjednikovim doputenjem, htio znati jesam li se vratio sam na izvor u namjeri da ubijem Arapina. - Nisam rekoh. - A zato je onda bio naoruan, i zato se vratio ba na to mjesto? - Rekoh da je to bilo sluajno. Tuilac pripomenu, sa zlobnim prizvukom u glasu: - Zasad samo toliko. - Sve je zatim bilo pomalo zbrkano, bar meni. Meutim, nakon kratkog savjetovanja, predsjednik objavi da se rasprava prekida i da e se nastaviti poslije podne presluavanjem svjedoka. Nisam imao kad razmiljati. Odveli su me, ukrcali u zatvorska kola i odvezli u zatvor, gdje sam jeo. Uskoro zatim, upravo kad sam osjetio da sam umoran, dooe opet po mene; sve je iznova poelo i naao sam se u onoj istoj dvorani, pred onim istim licima. Samo to je vruina bila jo vea i, kao nekim udom, svi porotnici, javni tuilac, moj branitelj i nekoliko novinara drali su u rukama slamnate lepeze. Mladi novinar i ona enica bili su takoer tu. Ali oni se nisu hladili nego su me svejednako nijemo promatrali.
85

Obrisah znoj koji mi je oblio lice, a tek kad zauh kako prozvae upravitelja ubonice, postadoh ponovo donekle svjestan sama sebe i mjesta gdje se nalazim. Upitae ga je li se mama tuila kad na mene, a on odgovori da jest, ali da je i pomalo bolesna navika njegovih tienika da se tue na rodbinu. Predsjednik zatrai da poblie navede je li mi zamjerila to sam smjestio u ubonicu, a upravitelj opet odgovori da jest. Ali ovaj put nita ne doda. Na jedno drugo pitanje odgovori da se udio kako sam bio miran na dan ukopa. Pripitae ga to podrazumijeva pod rijeju miran. Upravitelj se tada zagleda u vrkove svojih cipela i ree da nisam elio vidjeti mamu, da nisam ni suzu pustio i da sam odmah nakon ukopa, ne zadravajui se na grobu, otiao. Jo se neemu zaudio slubenik pogrebnog zavoda rekao mu je da nisam znao koliko je mami bilo godina. Naas nastade muk, a onda ga predsjednik priupita je li sve to zaista o meni govorio. Upravitelj nije razumio pitanje, pa mu predsjednik ree: -Takav je zakon. Zatim predsjednik upita javnoga tuioca ima li on kakvih pitanja za svjedoka, a tuilac uzviknu: - O ne, to je dovoljno toliko buno i s takvim slavodobitnim pogledom prema meni da me prvi put nakon mnogo godina obuze glupa elja da zaplaem, jer sam osjetio kako sam svim tim ljudima mrzak.
86

Poto je jo priupitao porotu i moga branitelja imaju li oni kakvih pitanja, predsjednik saslua vratara ubonice. Ponovila se ista ceremonija kao i s ostalima. Kad je ulazio, vratar me pogleda, a onda odvrati pogled. Odgovarao je na pitanja koja su mu postavljali. Ree da nisam htio vidjeti mamu, da sam puio, spavao i pio bijelu kavu. Tada osjetih kako je neto ogorilo cijelu dvoranu, i prvi put shvatih da sam kriv. Zatraie da vratar ponovo ispria ono o bijeloj kavi i puenju. Javni me tuilac gledao s podrugljivim bljeskom u oima. Tada moj branitelj zapita vratara nije li i on puio sa mnom. Ali se tuilac estoko usprotivi tom pitanju: - Tko je ovdje zloinac, i kakve su to metode kojim se blate svjedoci optube ne bi li se obezvrijedili njihovi iskazi, koji nisu zbog toga nita manje porazni! Predsjednik ipak zatrai od vratara da odgovori na pitanje. Starac ree pomalo zbunjeno: - Znam da sam pogrijeio, ali nisam se usudio odbiti cigaretu kojom me je gospodin ponudio. - Na kraju i mene zapitae imam li to dodati. - Nemam - odgovorih - nego samo to da svjedok ima pravo. Istina je da sam ga ponudio cigaretom. - Vratar me pogleda malo zaueno i nekako zahvalno. Skanjivae se, a onda ree da je on mene ponudio bijelom kavom. Branitelj je buno likovao i ustvrdio da e porotnici to znati ocijeniti kako treba. Ali tuilac zagrmje
87

vie naih glava: - Jest, gospoda porotnici znat e to ocijeniti kako treba. I zakljuit e da je jedna strana osoba mogla ponuditi gosta kavom, ali da ju je sin morao odbiti pred tijelom one koja mu je dala ivot. - Vratar se vrati na svoje mjesto. Kad je doao red na Thomasa Pereza, podvornik ga je morao pridrati da doe pred suce. Perez ree da je dobro poznavao moju majku, a da je mene vidio samo jedanput, na dan ukopa. Upitae ga to sam radio toga dana, a on odgovori: - Bio sam, razumijete, suvie alostan pa nisam nita vidio. Od alosti nisam nita vidio. Jer, to je za me bila prevelika alost. ak sam se i onesvijestio. I zato nisam mogao vidjeti gospodina. Tuilac ga upita je li me barem vidio da plaem. Perez odgovori da nije. Tada tuilac ree: - Gospoda porotnici znat e ovo ocijeniti kako treba. - Ali branitelj se rasrdi i upita Pereza, tonom koji mi se uini pretjerano otar, je li vidio da nisam plakao. Perez odgovori da nije. Publika se nasmija, a branitelj zavrnu rukav i ree tonom koji nije doputao prigovora: - Eto vam slike ovoga procesa. Sve je istina i nita nije istina! - Lice javnog tuioca bilo je bezizraajno. Bockao je olovkom naslove svojih spisa. Nakon pet minuta prekida, za vrijeme kojeg mi je branitelj rekao
88

da sve ide kao po loju, presluae Celesta koji je bio svjedok obrane. Obrana sam bio ja. Celeste je od vremena do vremena bacao pogled na mene i vrtio panama eirom u rukama. Nosio je novo odijelo koje je oblaio kad bi gdjekad u nedjelju iao sa mnom na konjske trke. Ali, ini se da nije mogao nataknuti ovratnik jer je koulju zakopao samo jednim bakrenim pucetom. Upitae ga jesam li bio njegov stalni gost, a on odgovori: - Jest, ali i prijatelj. - Zatim, to misli o meni, a on odgovori da sam ovjek. to hoe time da kae a on ustvrdi da svi znaju to to znai. Je li zapazio da sam nekako zatvoren - on samo priznade da ne govorim kad nemam to da kaem. Tuilac ga upita jesam li mu redovito plaao hranu. Celeste se nasmija i izjavi: - To su bile sitnice meu nama. - Upitae ga jo to misli o mom zloinu. On se tada uhvati rukama za ogradu, vidjelo se da je neto smislio. Ree: - Za mene je to nesrea. A svi znaju to je nesrea. Od nesree se ovjek ne moe obraniti. E, pa za mene je to nesrea! - htio je nastaviti, ali mu predsjednik ree da je dosta i da mu zahvaljuje. Celeste se malko zbuni, ali doda da bi htio jo neto rei. Upozorie ga neka bude kratak. On opet ponovi da je to nesrea, a predsjednik mu ree:
89

- Jest, to se razumije, ali mi smo ovdje da sudimo o takvim nesreama. Hvala vam. - Tada, kao da je iscrpao sve svoje znanje i dobru volju, Celeste se okrenu meni. Uini mi se da mu se oi cakle a usne dru. Kao da me je pitao kako bi mi jo mogao pomoi. Ja nita ne rekoh, ne uinih nijedne kretnje, ali prvi put otkako znam za sebe poeljeh da zagrlim jednog ovjeka. Predsjednik mu jo dobaci neka napusti mjesto za svjedoke. Celeste se vrati na svoje mjesto. Tu ostade do kraja rasprave, malko sagnut, nalaken na koljena, s panamaeirom u rukama, sluajui sve to se govori. Ue Marie. Na glavi je imala eir i bila je opet lijepa, iako mi se vie sviala gologlava. S mjesta na kojem sam sjedio nazrijevao sam njene sitne dojke i razabirao donju usnu koja joj je uvijek bila malko ispupena. inilo mi se da je vrlo nervozna. Prvo je zapitae otkad me poznaje. Ona navede vrijeme kad je kod nas radila. Predsjednik je htio da zna u kakvim je odnosima sa mnom. Ona ree da mi je prijateljica. Na jedno drugo pitanje odgovori da je istina da je trebalo da se uda za mene. Javni tuilac, koji je prelistavao spise, iznenada je upita otkad traje naa veza. Ona navede datum. Tuilac ravnoduno pripomenu da mu se ini da je to bilo dan nakon mamine smrti. Zatim pomalo podrugljivo ree da se ne bi htio dulje zadravati na tom kakljivom pitanju, da dobro shvaa Marijine obzire, ali (tu mu glas postade trpki90

ji) da mu dunost nalae da se izdigne iznad drutvenih obzira. Zamoli Mariju da ukratko opie onaj dan kad sam se zbliio s njom. Marie nije htjela odgovarati, ali na navaljivanje tuioevo ispripovjedi kako smo se kupali, kako smo ili u kino i otili na kraju u moj stan. Tuilac ree da je, proitavi Marijin iskaz u istrazi, pregledao program kino-predstava toga dana. Doda da e i sama Marie rei koji smo film tada gledali. I zaista, gotovo bezbojnim glasom, ona navede da je to bio jedan film s Fernandelom. Kad je to rekla, u sudnici je nastao tajac. Tada tuilac ustade i, vrlo ozbiljno, glasom koji mi se uini zaista potresenim, upre prstom u mene i izusti polagano: - Gospodo porotnici, sutradan nakon smrti svoje majke, ovaj je ovjek otiao na kupanje, upustio se u nedoputen odnos i smijao se gledajui jednu filmsku komediju. Nemam vie to da vam kaem. - Kad je sjeo, u sudnici je svejednako vladao muk. Ali odjednom Marie zajeca, ree da nije bilo ba tako, da je tu bilo i kojeega drugog, da su je natjerali da kae suprotno od onoga to misli, da me dobro poznaje i da nisam uinio nikakvo zlo. Ali, na predsjednikov znak, podvornik je odvede i rasprava se nastavi. Nakon toga jedva da su sasluali Massona, koji izjavi da sam ja poten ovjek i, rekao bih, dapae, estit ovjek. Jedva da su sasluali i Salamana, koji je istak91

nuo da sam bio dobar prema njegovu psu, i koji je na jedno pitanje o mojoj majci i meni odgovorio da nisam vie imao to rei mami i da sam je zato smjestio u ubonicu. - Treba ovjeka razumjeti - ree Salamano - Treba ovjeka razumjeti. - Ali inilo se da nitko ne razumije. Odvedoe ga. Zatim doe red na Raymonda koji je bio posljednji svjedok. Raymond me jedva primjetno pozdravi i odmah ree da sam nevin. Ali mu predsjednik kaza da ga nitko ne pita za njegovo miljenje nego samo za injenice. Upozori ga neka eka na pitanja pa neka onda odgovara. Zatrai od njega da poblie opie svoje odnose sa rtvom. Raymond iskoristi priliku da kae da je rtva njega mrzila otkako je bio unuo njezinu sestru. Meutim, predsjednik ga upita nije li rtva imala razloga da i mene mrzi. Raymond ree da sam se ja sluajno zatekao na alu. Tada ga javni tuilac zapita kako to da sam ja napisao pismo od kojeg je potekla cijela drama. Raymond odgovori da je to bilo sluajno. Javni mu tuilac odbrusi da sluaj ima u tom dogaaju ve mnogo nedjela na svojoj dui. Htio je znati je li sluajno i to to se nisam umijeao kad je Raymond ukao svoju ljubavnicu, jesam li mu sluajno posluio kao svjedok na policiji, i je li sluajno to se poslije pokazalo da sam svjedoio u njegovu korist iz puke naklonosti pre92

ma njemu. Naposljetku zapita Raymonda od ega ivi, a kad Raymond odgovori da je skladitar, javni tuilac saopi porotnicima da je ope poznato da se svjedok bavi svodnitvom. Ja sam mu bio ortak i prijatelj. Rije je o gnusnoj drami najgore vrste, oteanoj injenicom to sud ima posla s moralnom nakazom. Raymond se htio braniti, a i moj je branitelj prosvjedovao, ali im rekoe da treba pustiti javnoga tuioca da dovri. Ovaj potonji ree: - Nemam vie bogzna to dodati. Je li vam on bio prijatelj? priupita Raymonda. - Jest - odgovori Raymond - Bio mi je dobar drug. - Zatim javni tuilac to isto mene upita, a ja pogledah Raymonda koji ne odvrati pogleda. Odgovorih: - Jest. - Tada se javni tuilac obrati poroti i ree: - Ovaj isti ovjek koji se sutradan nakon smrti svoje majke odao najsramotnijem bludu poinio je ubojstvo iz beznaajnih razloga, a i zato da okona jednu prljavu aferu. Zatim sjede. Moj branitelj, na rubu strpljenja, dignu ruke tako da mu rukavi spadoe i otkrie nabore ukrobljene koulje, te uzviknu: - Je li on, na kraju krajeva, optuen zbog toga to je
93

pokopao majku ili zbog toga to je ubio ovjeka? - Publika se nasmija. Ali tuilac ponovo ustade, zaogrnu se svojom togom i izjavi da bi ovjek morao biti naivan kao asni branitelj pa da ne osjeti kako izmeu ta dva niza injenica postoji duboka, potresna i bitna veza. - Da - uzviknu iz sveg glasa - Ja optuujem ovoga ovjeka da je sa zloinakim srcem pokopao svoju majku. - ini se da se ta izjava snano dojmila opinstva. Moj branitelj slegnu ramenima i obrisa znoj to mu je oblio elo. Ali reklo bi se da je i sam bio uzdrman, pa shvatih da mi se loe pie. Suenje je prekinuto. Kad sam izlazio iz Palae pravde i spremao se da se popnem u kola, razabrah ponovo naas miris i boju ljetne veeri. U mraku svoga zatvora na kotaima ponovo sam raspoznavao, jedan za drugim, kao da dopiru s dna mog umora, sve one poznate glasove voljenoga grada i odreena sata kad sam ponekad bio zadovoljan. Izvikivanje prodavaa novina u ve neto svjeijem zraku, cvrkut posljednjih ptica na trgu, povici prodavaa sendvia, cviljenje tramvaja na otrim zavojima u gradu i ono umorenje neba prije negoli se no spusti na luku, sve je to tvorilo sljepaki put koji sam dobro poznavao prije nego sam dopao zatvora. Jest, to je bio sat u koji sam, davno neko, bio zadovoljan. Tada me uvijek oekivao lak poinak bez snova. Meutim, neto se promijenilo jer sam se, oe94

kujui sutranji dan, ponovo naao u svojoj eliji. Ba kao da poznati putovi, obiljeeni na ljetnom nebu, mogu isto tako odvesti ovjeka u zatvor kao i u nedune snove.

95

IX
ak je i na optuenikoj klupi zanimljivo sluati kad govore o tebi. Mogu rei da se u govorima javnoga tuioca i moga branitelja mnogo govorilo o meni, moda i vie o meni nego o zloinu. Uostalom, je li izmeu ta dva govora bilo velike razlike? Branitelj je dizao ruke i priznavao da sam kriv, ali me je opravdavao. Javni je tuilac pruao ruke i tvrdio da sam kriv, ali me nije opravdavao. Neto me, ipak, nekako nejasno muilo. Ma koliko bio zaokupljen svojim mislima, zapadao sam katkad u kunju da se umijeam, ali mi je branitelj tada govorio: - Bit e vam bolje da utite. - Nekako se inilo kao da raspravljaju o mom sluaju bez mene. Sve je teklo bez mog sudjelovanja. Krojili su mi kapu a da me nisu pitali za miljenje. Od vremena do vremena spopadala me elja da se upletem i kaem: Ama, tko je ovdje zapravo optuenik? Vana je uloga optuenika. Imam i ja neto da kaem! Ali, kad bih dobro promislio, nisam imao to da kaem. Uostalom, moram priznati da zanimanje za tue bavljenje sobom ne traje dugo. Na primjer, govor me javnog tuioca vrlo brzo zamorio. Jedino su me neki odlomci, kretnje ili cijeli dijelovi govora, ali odvojeni od cjeline, iznenadili ili pobudili moje zanimanje.
96

Ako sam ga dobro shvatio, sr je njegove misli bila u tome da sam promiljeno poinio zloin. Bar je to pokuavao dokazati. I sam je govorio ovako: - Dokazat u to, gospodo, dokazat u vam dvojako. Najprije injenicama jasnim kao sunce, a onda na krtom svjetlu koje e mi pruiti psihologija te zloinake due. - Ukratko je izloio dogaaje nakon mamine smrti. Podsjetio je na moju beutnost, na kino, Fernandela i, napokon, na povratak kui s Marijom. Tu ga u prvi mah nisam shvatio jer je rekao s ljubavnicom, a za mene je ona bila Marie. Zatim je preao na priu o Raymondu. Pomislio sam da ima prilino jasan uvid u dogaaje. Sve to je govorio bilo je vjerodostojno. Ja sam napisao pismo u dogovoru s Raymondom ne bih li namamio njegovu ljubavnicu i predao je na milost i nemilost ovjeku sumnjiva morala. Izazvao sam na alu Raymondove protivnike. Raymond je bio ranjen. Zatraio sam od njega revolver. Vratio sam se sam da se njime posluim. Usmrtio sam Arapina, kao to sam i namjeravao. Zatim sam priekao i, da budem siguran da sam dobro obavio svoj posao, ispalio sam jo etiri hica, hladnokrvno, sabrano i, moglo bi se rei, promiljeno. - Eto, tako, gospodo - ree javni tuilac. - Izloio sam vam tok dogaaja koji je naveo ovoga ovjeka da posve svjesno poini umorstvo. To posebno istiem - ree.
97

- Jer, nije posrijedi obino umorstvo, nepromiljen postupak u kojem bi se mogle uzeti u obzir olakotne okolnosti. Ovaj je ovjek, gospodo, inteligentan. uli ste ga, je li? Zna dobro odgovarati. I ne moe se rei da nije znao to ini. Sluao sam i uo da me smatraju inteligentnim. Ali nije mi bilo jasno kako se vrline jednog obinog ovjeka mogu pretvoriti u ubitanu optubu protiv okrivljenika. To me je bar iznenadilo, pa nisam vie sluao tuioca sve do trenutka kad zauh kako govori: - Je li ikad rekao da se kaje? Nikad, gospodo. Ni jedan jedini put u toku istrage ovaj ovjek nije pokazao da mu je ao to je poinio taj gnusni zloin. - U taj as okrenu se meni, upre prstom u mene i nastavi me napadati a da nisam pravo znao zato. Dakako da sam morao priznati u sebi da ima pravo. Nisam mnogo alio zbog svoga ina. Ali sam se udio tolikoj ozlojeenosti. Najradije bih mu objasnio srdano, gotovo njeno, da nikad nisam mogao uistinu ni zbog ega aliti. Uvijek bi me zahvatilo ono to se imalo dogoditi, danas ili sutra. Ali, naravno, u poloaju u kojem sam se nalazio, nisam se nikome mogao obratiti takvim tonom. Nisam imao prava da pokaem svoje osjeaje ni dobru volju. Trudio sam se da i dalje sluam javnog tuioca, jer je poeo govoriti o mojoj dui. Rekao je da se nadnio nad nju, ali da nita u njoj nije
98

naao, gospodo porotnici. Ree da zapravo i nemam due, i da mi nita ljudsko, pa ak ni jedno od moralnih naela koja uvaju ljudsko srce, nije dostupno. - Nedvojbeno je da mu ne moemo to zamjeriti - doda. - Ne moemo ga kriviti da mu nedostaje neto to nije mogao stei. Ali, to se tie ovoga suda, posve negativnu vrlinu popustljivosti treba da nadomjesti vrlina koja je tea ali uzvienija, pravednost. Pogotovo kad praznina srca koju otkrivamo u ovoga ovjeka postaje ponor u koji se drutvo moe strovaliti. - Zatim je govorio o mome dranju prema mami. Ponovio je ono to je rekao u toku rasprave. Meutim, bio je mnogo opirniji nego kad je govorio o mom zloinu, tovie, toliko opiran da sam najposlije osjeao samo vruinu toga prijepodneva. Tako je bilo bar do trenutka kad je uutio i, nakon krae utnje, nastavio vrlo dubokim i ganutim glasom: - Sutra e, gospodo, ovaj isti sud suditi zbog najodvratnijeg od svih nedjela - ubojstva oca. - Prema njegovim rijeima, i mata mora ustuknuti od tako grozna zloina. Uzda se da e ljudska pravda kazniti taj zloin bez milosti. Ali ne sustee se kazati da uas koji mu ulijeva taj zloin gotovo i nije vei od uasa to ga obuzima pred mojom beutnou. Isto tako prema njegovim rijeima, ovjek koji je moralno ubio majku izop99

io se sam iz ljudskoga drutva, isto onako kao i onaj koji je podigao ubilaku ruku na zaetnika svoga ivota. Kako bilo da bilo, prvi je pripremio in drugoga, najavio ga u neku ruku i opravdao. - Uvjeren sam, gospodo doda povisujui glas - da neete smatrati da je moja misao suvie smiona ako ustvrdim da je ovjek koji sjedi na ovoj klupi isto tako kriv i za umorstvo zbog kojeg e ovaj sud sutra suditi. Prema tome treba da bude i kanjen. - Tu javni tuilac obrisa lice to mu se ljeskalo od znoja. Napokon ree da je njegova dunost bolna, ali da e je nepokolebljivo izvriti. Ustvrdi da ja nemam to traiti u drutvu ija bitna pravila ne priznajem, i da se ne mogu pozvati na ljudsko srce ije osnovne reakcije ne poznajem. - Traim od vas glavu ovoga ovjeka - ree - i to je traim laka srca. Jer, iako sam u toku svoje ve duge karijere vieput zahtijevao smrtnu kaznu, nikad jo nisam kao danas osjeao da tu munu zadau nadoknauje, izravnava, rasvjetljava spoznaja o neumoljivoj i svetoj dunosti, i gnuanje koje osjeam pred licem ovjeka, na kojem ne vidim nita doli udovinost. Kad tuilac ponovo sjede, nastade prilino duga utnja. Bio sam oamuen od vruine i zaprepatenja. Predsjednik se nakalja i upita me vrlo tiho imam li to dodati. Ustadoh i, kako sam elio govoriti, rekoh, uostalom nekako nasumce, da nisam imao namjeru da ubi100

jem Arapina. Predsjednik mi odvrati da je to puka tvrdnja, da mu dosad nije ba jasan nain obrane i da bi bio sretan kad bih, prije nego to saslua branitelja, poblie naveo pobude svoga ina. Zapleui se malko u govoru i uviajui da sam smijean, izvalih da je sve to bilo zbog sunca. U dvorani se razlegnu smijeh. Moj branitelj slegnu ramenima, a odmah mu zatim dadoe rije. Meutim, on izjavi da je ve kasno, da namjerava govoriti vie sati i da moli da se suenje nastavi poslije podne. Sud pristade na to. Poslije podne veliki su ventilatori neprestano tjerali zaguljivi zrak iz dvorane, a porotnici su mahali malim arenim lepezama u istom smjeru. inilo mi se da govoru moga branitelja nee nikad biti kraja. U jednom sam ga trenu ipak uo jer je rekao: - Istina je da sam ga ja ubio. - Zatim je nastavio u istom tonu, govorei ja kad god je govorio o meni. Tome sam se silno zaudio. Sagnuo sam se prema jednom andaru i upitao ga zato tako govori. On mi ree neka utim, a zatim odmah dometnu: - Svi advokati tako rade. - Pomislih da me time jo vie izdvajaju iz zbivanja, da me svode na niticu i da me, u neku ruku, zamjenjuju nekim drugim. Ali ini mi se da sam ve bio daleko od te sudnice. Uostalom, branitelj mi je bio smijean. Kratko se zadrao na povodu ubojstva, a onda je i on govorio o mojoj dui. Ali uini101

lo mi se da nije ni priblino toliko nadaren koliko javni tuilac. - I ja sam se ree - nadnio nad tu duu, ali, nasuprot cijenjenom zastupniku javnoga tuilatva, naao sam u njoj neto i mogu rei da sam itao iz nje kao iz otvorene knjige. - Proitao je da sam poten ovjek, savjestan i neumoran radnik, privren poduzeu u kojem sam radio, da su me svi voljeli i da sam suosjeao s tuom nevoljom. Po njegovu miljenju, bio sam uzoran sin koji je uzdravao majku dok je god mogao. Napokon sam se pouzdao da e mirovinski dom pruiti starici udobnost koju mi moja sredstva nisu doputala da joj pruim. - udim se, gospodo - nadoda - to se oko te ubonice digla tolika vika. Jer, napokon, ako treba dati nekakav dokaz o korisnosti i znaenju takvih ustanova, dovoljno je rei da ih sama drava potpomae. - Samo, nije govorio o sprovodu, i naslutio sam da to nedostaje njegovoj obrani. Meutim, od svih tih dugakih reenica, od svih tih dana i beskrajnih sati za kojih se govorilo o mojoj dui, stekao sam dojam da sve postaje nekakva bezbojna voda u kojoj me hvata vrtoglavica. Na kraju se samo sjeam da je, dok je moj branitelj i dalje govorio, s ulice, kroz sve sudske dvorane i prostorije, doprlo ak do mene trubljenje sladoledara. Saletjee me sjeanja na ivot koji mi vie ne pripada u kojem sam
102

nalazio svoje najsitnije i najtrajnije radosti - ljetne mirise, gradsku etvrt koju sam volio, odreeno veernje nebo, Marijin smijeh i haljine. Sve ovo to sam utaman radio na tom mjestu popelo mi se do grla, i jedva sam ekao da se sve to svri i da se opet naem u eliji i usnem. Jedva da sam uo branitelja kako na kraju uzvikuje da porota nee poslati u smrt potena radnika koji je posrnuo u asu slabosti, i kako trai da se uzmu u obzir olakotne okolnosti zloina, zbog kojeg sam ve optereen, kao najpouzdanijom kaznom, vjeitom grinjom savjesti. Sud je prekinuo suenje, a branitelj je sjeo posve iscrpljen. Meutim, prioe mu kolege da mu estitaju. uo sam kako govore: - Sjajno, dragi moj! - Jedan se od njih obrati i meni da posvjedoim: - A? - Potvrdih, ali moja pohvala nije bila iskrena jer sam bio odvie umoran. Nagao je, meutim, dan i vruina je bila popustila. Po nekim glasovima s ulice koje sam uo zakljuio sam da je veer blaga. Svi smo jo bili tu i ekali. A ono to smo zajedno ekali ticalo se samo mene. Ponovo bacih pogled na sudnicu. Sve je bilo isto onako kao i prvog dana. Ukrstih poglede s onim novinarom u sivom kaputu i enom-automatom. To me navede na pomisao da za cijelog suenja nisam potraio pogledom Mariju. Nisam bio zaboravio na nju nego sam bio samo suvie
103

zaokupljen mislima. Opazih je izmeu Celesta i Raymonda. Ona mi namignu, kao da kae: Konano! Vidjeh joj pomalo tjeskobno lice kako se smijei. Outjeh, meutim, da mi je srce nekako zatvoreno, i ne mogoh joj uzvratiti ni smijekom. Suci se vratie. Na brzinu proitae porotnicima niz pitanja. Zauh: kriv za umorstvo... s predumiljajem... olakotne okolnosti. Porotnici izioe, a mene odvedoe u onu prostorijicu gdje sam ve jednom ekao. Branitelj doe za mnom - bio je vrlo govorljiv i govorio je samopouzdanije i srdanije nego ikad prije. Mislio je da e se sve dobro svriti i da u se izvui s nekoliko godina zatvora ili robije. Upitah ga postoji li mogunost da se poniti osuda ako bude nepovoljna. Odgovori mi da ne postoji. Njegova je taktika bila u tome da ne podnosi nikakve zahtjeve kako ne bi oneraspoloio sud. Razjasni mi da se osuda ne ponitava samo tako, bez razloga. To mi se inilo jasnim pa sam se pokorio njegovim razlozima. Kad se hladno sve promotri, to je posve prirodno. Inae bi bilo i suvie nepotrebnog piskaranja. - Kako bilo da bilo - ree mi branitelj - postoji priziv. Ali uvjeren sam da e ishod biti povoljan. ekali smo vrlo dugo mislim gotovo tri etvrti sata.
104

Napokon zazvoni zvonce. Odlazei, branitelj mi ree: - Predsjednik porote proitat e najprije odgovore. Vas e uvesti tek kad se bude izricala osuda. - Lupali su vratima. Ljudi su trkarali po hodnicima o kojima nisam znao jesu li blizu ili daleko. Zatim zauh kako netko priguenim glasom ita neto u sudnici. Kad zvonce ponovo zazvoni i kad se vrata pregrade otvorie, doeka me tiina u sudnici, tiina i onaj udni osjeaj koji me obuze kad primijetih da je mladi novinar odvratio pogled od mene. Nisam pogledao na onu stranu gdje je bila Marie. Nisam imao kad jer mi predsjednik sudskog vijea nekako udno saopi da e mi glava biti odrubljena na javnom mjestu u ime francuskog naroda. Uini mi se da prepoznajem osjeaj to bijae ispisan na svim licima. Vjerujem da je to bila obzirnost. andari su bili vrlo blagi prema meni. Branitelj mi stavi ruku na zapee. Nisam vie ni na to mislio. Meutim, predsjednik me upita nemam li to dodati. Porazmislih i rekoh: Nemam. - Zatim me odvedoe.

105

X
Po trei put sam odbio da primim ispovjednika. Nemam mu to rei, nije mi do razgovora, a ionako u ga uskoro vidjeti. Ovog me asa jedino zanima kako da izmaknem onoj maineriji, da doznam ima li kakav izlaz iz neega to je neminovno. Premjestili su me u drugu eliju. Iz ove, kad se ispruim, vidim nebo i samo nebo. Dani mi prolaze tako da gledam na njegovu svodu kako se mijenjaju boje to pretvaraju dan u no. Leei tako, podavijem ruke pod glavu i ekam. Ne znam koliko sam se puta zapitao je li se ikad dogodilo da je osuenik na smrt izmakao tom neumoljivom mehanizmu, izgubio se prije smaknua, probio se kroz redove policajaca. Prekoravo sam se to nisam paljivije itao opise smaknua. Trebalo bi se uvijek zanimati za te stvari. Nikad se ne zna to se sve moe dogoditi. itao sam, kao i sve, izvjetaje u novinama. Ali zacijelo ima o tome posebnnih knjiga, a ja nisam bio dovoljno radoznao da ih proitam. Moda bih u njima naao opise bjegova. Tako bih doznao da se bar u jednoj prilici kota zaustavio, da su u toj neodoljivoj promiljenosti bar jednom sluaj i srea neto izmijenili. Bar jednom! Mislim da bi mi to, u neku ruku, bilo dovoljno. Srce bi
106

obavilo ostalo. U novinama esto piu o nekakvu dugu koji se vraa drutvu. Po njima, treba platiti taj dug. Ali to ostavlja matu hladnom. Najvanija bi tu bila mogunost bijega, izmaknue neumoljivom obredu, luda trka koja bi dala priliku nadi. Nada bi, naravno, bila u tome da te ustrijele na uglu kakve ulice, u punom trku, tanetom ispaljenim na brzinu. Ali, kad bih dobro promislio, nita mi nije doputalo taj luksuz, sve mi ga je uskraivalo i ponovo me zahvaala mainerija. Ni uz najbolju volju, nisam se mogao pomiriti s tom bezonom izvjesnou. Jer, napokon, postoji smijean nesklad izmeu osude na kojoj se ona zasniva, i njenog nepokolebljivog toka od trenutka kad je osuda izreena. injenica da je osuda proitana u dvadeset sati, a ne u sedamnaest, injenica da je mogla biti sasvim drugaija, da su je donijeli ljudi koji redovito mijenjaju rublje, da je izreena u ime tako maglovita pojma kao to je francuski narod (ili njemaki, ili kineski), inilo mi se da sve to oduzima mnogo ozbiljnosti takvoj odluci. Meutim, morao sam priznati da je onoga asa kad je donesena njeno izvrenje postalo isto toliko pouzdano, isto toliko ozbiljno koliko i postojanje ovoga zida uz koji pritiskujem svoje tijelo. U tim sam se asovima sjetio to mi je mama jednom priala o ocu. Nisam ga poznavao. Sve to sam poblie znao o tom ovjeku bilo je moda samo to to
107

mi je tada mama ispriala kako je gledao smaknue jednog ubojice. Bilo mu je muno i pri samoj pomisli da tamo ode. Ipak je otiao, a kad se vratio, povraao je dobar dio prijepodneva. Tada mi se otac malo zgadio. O, kako mi nije bilo jasno da nita nije vanije od smaknua i da je, uope, to jedina stvar koja moe uistinu ovjeku biti zanimljiva. Ako ikad iziem iz tamnice, ii u na sva smaknua. Drim da sam krivo inio to sam mislio na tu mogunost. Jer, pri pomisli da budem u rano jutro slobodan iza kordona policajaca, s one druge strane, da tako kaem, pri pomisli da budem gledalac koji je doao da gleda i koji moe poslije povraati, srce bi mi se uzburkalo od otrovne radosti. Ali to nije bilo razborito. Krivo sam inio to sam se predavao tim pretpostavkama, jer bi me ve idui as obuzela takva strana studen da bih se skvrio pod pokrivaem. Nisam se mogao suzdrati da ne cvokoem zubima. Ali dakako da ovjek ne moe biti uvijek razborit. U drugim sam zgodama, na primjer, izraivao nacrte zakona. Mijenjao sam kazne. Zapazio sam da je bitno dati osueniku neku priliku. Jednu jedinu na tisuu, i to bi bilo dovoljno da se sve uredi kako treba. Tako mi se inilo da bi se mogao nai neki kemijski spoj koji bi pacijenta (mislio sam - pacijenta), kad bi ga uzeo, usmrtio u devet sluajeva od deset. On bi to znao, to bi bio uvjet. Jer, kad sam dobro promislio, kad sam sve
108

mirno promotrio, ustanovio sam da kod giljotine ne valja to to ne daje nikakve prilike, ama ba nikakve! Ukratko, smrt je pacijentova odluena jednom zasvagda. To je neto gotovo, posve zakljuena kombinacija, uglavljen sporazum o kojem se vie ne moe raspravljati. Ako udarac nekim udom promai, poinje iznova. Prema tome, najgore je to osuenik mora eljeti da stroj dobro funkcionira. Kaem da je to ono to ne valja. To je, u jednu ruku, istina. Ali, u drugu ruku, morao sam priznati da je ba u tome cijela tajna dobre organizacije. Ukratko, osuenik je prisiljen da moralno surauje. U njegovu je probitku da sve glatko tee. Bio sam prisiljen isto tako ustanoviti kako sam sve do tada imao pogrene pojmove o tim pitanjima. Dugo sam smatrao - iako ne znam zato - da se do giljotine dolazi samo penjui se na stratite, uspinjui se uza stube. Bit e da je to zbog revolucije iz 1789. godine, mislim zbog svega onoga to su me uili ili mi pokazivali o tome. Ali jednog jutra sjetio sam se fotografije koju su objavile novine u povodu smaknua to je bilo izazvalo veliku pozornost. Stroj je zapravo stajao na zemlji, najjednostavnije to moe biti. Bio je mnogo ui nego to sam mislio. Prilino je udno to mi to nije prije palo na pamet. Taj stroj na slici iznenadio me svojom preciznom i savrenom izradbom i sjajem. ovjek uvijek preuveliava ono to ne poznaje. Morao sam,
109

meutim, ustanoviti da je sve to vrlo jednostavno - stroj je na istoj razini kao i ovjek koji stupa prema njemu. Prilazi mu kao da ide u susret nekoj osobi. A to je ono gadno. Uspinjanje na stratite, uzlaenje pod vedrim nebom, to moe podgrijati matu. Meutim, i tu mainerija sve satire - ovjeka ubijaju diskretno, pomalo stidljivo i vrlo precizno. Jo su mi dvije stvari bile neprestano na pameti svitanje i molba za pomilovanje. Meutim, trudio sam se da se urazumim i da ne mislim vie na to. Ispruivi se, promatrao sam nebo, trsio se da se usredotoim na njega. Pozelenjelo je, pala je veer. Jo sam nastojao odvratiti tok svojih misli. Oslukivao sam svoje srce. Nisam mogao zamisliti da e to kucanje koje me oduvijek prati ikad utihnuti. Nikad zapravo nisam imao dovoljno mate. Ipak, pokuavao sam predoiti sebi onaj trenutak kad mi otkucaji toga srca nee vie odjekivati u glavi. Ali uzalud. Svitanje i molba za pomilovanje bijahu svejednako tu. Na kraju rekoh sam sebi da je najpametnije da se ne suzdravam. Znao sam da dolaze u svitanje. Ukratko, provodio sam noi u iekivanju toga svitanja. Nikad nisam volio iznenaenja. Kad treba da mi se to dogodi, najvolim biti spreman. Zbog toga sam naposljetku samo malo spavao obdan, a za dugih noi strpljivo sam ekao da se javi svjetlo na oknu neba. Najtee je bilo u onaj sumor110

ni sat kad sam znao da obino obavljaju svoj posao. im bi prola pono, ekao sam i vrebao. Nikad mi uho nije razabiralo toliko umova, luilo toliko slabanih zvukova. Mogu, uostalom, rei da sam u neku ruku imao i sreu za sve to vrijeme, jer nikad nisam uo korake. Mama je esto govorila da ovjek nije nikad posve nesretan. O tome sam se osvjedoio u zatvoru, kad se nebo arilo i danje se svjetlo uvlailo u moju eliju, jer sam lako mogao zauti korake, a tada bi mi srce moda prepuklo. ak i kad bi me najmanji suanj privukao vratima, ak i kad bih prislonio uho na drvo i izbezumljeno ekao sve dok ne bih zauo svoj dah, prestravljen to je toliko potmuo i slian pseem hroptanju, srce mi ipak ne bi prepuklo i dobio bih jo dvadeset etiri sata ivota. Povazdan mi je molba za pomilovanje bila na pameti. Mislim da sam se okoristio tom milju to sam najbolje mogao. Raunao sam ono to mi je ostalo, i iz tog svog premiljanja izvlaio sam najvie koristi. Uvijek sam polazio od najgore pretpostavke - molba mi je odbijena. E, pa onda u umrijeti! Prije nego ostali, oito. Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi ivjeti. Uglavnom sam znao da je gotovo svejedno hou li umrijeti u tridesetoj ili sedamdesetoj godini ivota, jer e, naravno, u oba sluaja drugi ljudi i druge ene i dalje ivjeti, i to na tisue godina. Zaista, nita nije jasnije od toga. Uvi111

jek u ja biti onaj koji e umrijeti, bilo sada, bilo za dvadeset godina. U taj tren omeo bi me malo u prosuivanju strahovit potres koji bih osjetio u sebi pri pomisli da bih mogao poivjeti jo dvadeset godina. Ali je trebalo samo da ga svladam zamiljajui to bih mislio za dvadeset godina, kad bih se opet naao u istom poloaju. im se mora umrijeti, oito je da nije vano kako i kada. Dakle (a najtee mi je bilo da ne smetnem s uma sve ono to je to dakle znailo u mom umovanju), dakle, moram se pomiriti s milju da e mi odbiti molbu. U tom trenutku, tek u tom trenutku imao sam, da tako kaem, pravo, doputao sam u neku ruku sam sebi da razmotrim i drugu pretpostavku - da me pomiluju. Tu je bilo neugodno to to sam morao obuzdavati pomamni zanos krvi i tijela koji mi je palio oi bezumnom radou. Morao sam se truditi da zatomim taj krik, da ga urazumim. Morao sam biti prirodan ak i pri toj pretpostavci ne bi li pomirenost sa sudbinom pri onoj prvoj pretpostavci ostala to vjerodostojnija. Kad bih u tome uspio, imao sam sat mira. To je ipak valjalo cijeniti. U takvu sam trenutku jo jednom odbio da primim ispovjednika. Leao sam izvaljen i po plaventilu neba nasluivao da se blii veer. Upravo sam bio odbacio mogunost pomilovanja i osjeao kako valovi krvi pravilno krue u meni. Nisam imao potrebe da vidim ispovjednika. Prvi put nakon dugo vremena pomislio sam
112

na Mariju. Prolo je mnogo dugih dana otkako mi nije pisala. Te sam veeri porazmislio i rekao sam sebi da joj je moda dojadilo da bude ljubavnica osuenika na smrt. Pala mi je na um i misao da se moda razboljela ili umrla. To ne bi bilo nita neobino. Kako sam to mogao znati kad nas nita, osim naih tijela koja su sad odvojena, ne vee i ne podsjea jedno na drugo? Od toga bih trenutka, uostalom, ostao ravnoduan kad god bih se sjetio Marije. Mrtva me Marie nije vie zanimala. Smatrao sam da je to normalno, isto kao to sam dobro shvaao da e me ljudi zaboraviti nakon moje smrti. Nee vie imati nita sa mnom. ak ne bih mogao rei da je teko misliti na to. Upravo u taj as ue ispovjednik. Kad ga ugledah, malko zadrhtah. On to opazi i ree mi neka se ne bojim. Rekoh mu da inae dolazi u drugo doba dana. Odgovori mi da je doao u posve prijateljski posjet koji nema nikakve veze s mojom molbom, o kojoj on nita ne zna. Sjede na moj leaj i pozva me da sjednem do njega. Odbih. Ipak, zapazih da mu je izraz lica blag. Sjedio je neko vrijeme, s podlakticama na koljenima, oborene glave, i gledao u svoje ruke. Bile su tanke i miiave, podsjeale su me na ustre zvjerke. Polako ih protrlja jednu o drugu. Zatim ostade tako, svejednako oborene glave, toliko dugo da mi se naas uinilo da sam ga zaboravio.
113

Ali naglo dignu glavu i pogleda me u lice. - Zato odbijate moje posjete? - upita me. Odgovorih mu da ne vjerujem u Boga. Htio je znati jesam li u to posve siguran, a ja odvratih da nije ni potrebno da se pitam, jer mi se ini da to pitanje uope nije vano. Tada se zavali i nasloni na zid, a ruke stavi na bedra. I, gotovo kao da ne razgovara sa mnom napomenu da ovjek kadto misli da je siguran, a zapravo nije. utio sam. Pogleda me i zapita: - to vi mislite o tome? - Odgovorih da je to mogue. Kako bilo da bilo, nisam moda siguran to me uistinu zanima, ali sam posve siguran to me ne zanima. A upravo me to o emu on govori ne zanima. On odvrati pogled od mene i, ne mijenjajui poloaj, upita me ne govorim li tako iz nekog oaja. Kazah mu da nisam oajan. Samo me je strah, to je sasvim prirodno. - Tada bi vam Bog pomogao - pripomenu. - Svi oni koje sam upoznao u vaem poloaju obratili su se njemu. - Priznadoh da je to bilo njihovo pravo. To ujedno pokazuje da su imali vremena za to. to se pak mene tie, ja ne elim niiju pomo, a napose mi nedostaje vremena da se zanimam za neto to me ne zanima. U taj mah on odmahnu zlovoljno rukama, ali se zaas uspravi i popravi nabore na halji. Kad je bio gotov,
114

obrati mi se nazivajui me prijateljem - ne govori on tako zato to sam osuen na smrt; po njegovu miljenju, svi smo mi osueni na smrt. Ali mu upadoh u rije i rekoh da to nije isto, i da to, uostalom, ne moe biti nikakva utjeha. - Tako je - potvrdi on. Ali, ako ne umrete danas, umrijet ete poslije. I opet ete se nai pred istim pitanjem. Kako ete podnijeti tu stranu kunju? - Odgovorih mu da u je podnijeti isto ovako kako je sad podnosim. Na te rijei ustade i pogleda mi pravo u oi. Tu igru dobro poznajem. esto sam se tako zabavljao s Emmanuelom ili Celestom, i obino su oni prvi odvraali pogled. I ispovjednik je dobro poznavao tu igru, to sam uas shvatio - pogled mu se nije kolebao. A nije mu se ni glas pokolebao kad mi ree: - Pa zar vi nemate ba nikakve nade, i zar ivite u uvjerenju da ete itavi umrijeti? - Tako je - odgovorih. Tada pognu glavu i ponovo sjede. Ree da me ali. Dri da to ovjek ne moe podnijeti. A ja sam samo osjeao da mi ve pomalo dosauje. Ovaj put se ja okrenuh i prioh prozoriu. Naslonih se ramenom na zid. Iako ga nisam pravo razumio, razabrah da me opet poinje ispitivati. Govorio je uznemireno i uurbano. Shvatih da je uzbuen, pa ga poeh paljivije sluati. Ree da je uvjeren kako e moja molba biti prihva115

ena, ali da nosim breme grijeha kojeg treba da se oslobodim. Po njemu, ljudska pravda nije nita, a Boja je pravda sve. Napomenuh mu da me je ona prva osudila. Odgovori mi da ipak nije sprala moj grijeh. Rekoh mu da ne znam to je to grijeh. Samo su mi rekli da sam kriv. Kriv sam, platit u i od mene se ne moe nita vie traiti. U taj as on ponovo ustade, a ja pomislih da u ovako uskoj eliji, ako se eli kretati, ne moe mnogo birati. Mora sjesti ili ustati. Upro sam pogled u tlo. On koraknu prema meni i zastade, kao da se ne usuuje dalje. Pogleda kroz nebo. - Varate se, sinko - ree mi - moglo bi se od vas traiti i vie. A moda e se i traiti. - A to to? - Moglo bi se traiti da vidite. - to da vidim? Sveenik pogleda oko sebe i odgovori glasom koji mi se odjednom uini malaksalim: - Iz sveg ovog kamenja izbija bol, znam. Uvijek sam ga gledao sa zebnjom u srcu. Ali, u dubini due znam da su i najvei bijednici meu vama vidjeli kako se iz njihove tame pomalja boanski lik. Od vas se trai da vidite taj lik. Malko ivnuh. Rekoh da ve mjesece i mjesece gledam te zidine. Nita i nikoga na svijetu ne poznajem
116

bolje od njih. Moda sam nekad i traio u njima nekakav lik. Ali je taj lik bio boje sunca i gorio je od udnje - bio je to lik Marije. Uzalud sam ga traio. Sad je s tim svreno. I, bilo kako mu drago, nisam nita vidio da izranja iz ovoga oroenog kamenja. Ispovjednik me pogleda nekako tuno. Sad sam bio posve naslonjen na zid i danje mi je svjetlo oblijevalo elo. On ree nekoliko rijei koje nisam razumio, a onda me brzo upita smije li me zagrliti. - Nemojte - odgovorih. Okrenu se, poe uza zid i proe po njemu polagano rukom: - Zar toliko volite ovozemaljski ivot? - proapta. utio sam. Prilino je dugo ostao tako okrenut. Njegova me nazonost titala i razdraivala. Zaustavih da mu kaem neka ode, neka me ostavi na miru, kad iznenada uzviknu nekako praskavo, okreui se prema meni: - Ne, ne mogu vam vjerovati. Siguran sam da ste ponekad poeljeli neki drugi ivot. - Odgovorih mu da se to razumije samo po sebi, ali da to vrijedi isto toliko koliko i poeljeti da budem bogat, da vrlo brzo plivam ili da mi usta budu ljepe oblikovana. To spada u isti ko. Ali me on presijee u rijei i zapita kako zamiljam taj drugi ivot. Tada povikah: - ivot u kojem bih se mogao sjeati ovoga ovdje! I odmah mu rekoh da mi je ve svega dosta. On mi
117

htjede jo govoriti o Bogu, ali mu prioh i pokuah mu posljednji put objasniti da nemam vie mnogo vremena i da ga ne elim tratiti na Boga. On pokua skrenuti razgovor na drugu stranu i upita me zato ga zovem gospodine, a ne oe. To me razjari pa mu odgovorih da mi on nije otac - da je uz ostale. - Nisam, sinko - ree i stavi mi ruku na rame. - Uz vas sam. Ali, vi to ne moete znati jer vam je srce slijepo. Molit u se za vas. Tada, ne znam zato, kao da neto puknu u meni. Proderah se iz sveg glasa, ispsovah ga i rekoh neka se ne moli za mene. Zgrabih ga za ovratnik sultane. Istresoh na njega sve to mi je lealo na srcu koje je igralo od radosti i bijesa. On je ba tako siguran, je li? Pa ipak, cijela ta sigurnost ne vrijedi ni piljiva boba. Nije ak siguran ni da je iv, jer ivi kao mrtvac. Ja sam naoko praznoruk, ali sam siguran u sebe, siguran sam u sve, sigurniji od njega, siguran u svoj ivot i u smrt koja e uskoro doi. Da, ja imam samo to, ali bar posjedujem tu istinu isto onoliko koliko i ona mene posjeduje. Imao sam pravo, imam jo pravo, imam svako pravo. ivio sam ovako, a mogao sam ivjeti i drukije. inio sam ovo, a nisam inio ono. Ovo nisam uradio, a ono jesam. Pa onda? ini mi se kao da sam cijelo vrijeme ekao ovaj as i osvit dana kad u se iskupiti. Nita, nita nije vano, i dobro znam zato. I on zna zato.
118

Sa dna moje budunosti, za cijelog ovog besmislenog ivota koji sam vodio, die se do mene, kroz godine koje jo nisu dole, neki neodreeni dah, a taj dah izjednauje na svom putu sve ono to su mi nekad predlagali, u onim godinama koje sam proivio i koje nisu bile nimalo stvarnije. to se mene tie smrt drugih, ljubav jedne majke, to me se tie njegov Bog, ivot za koji se netko odluio, sudbina koju je odabrao, kad jedna jedina sudbina odabire mene i sa mnom na milijarde povlatenih koji, kao i on, tvrde da su mi braa. Razumije li, razumije li napokon? Svi su povlateni. Postoje samo povlateni. I ostali e jednog dana biti osueni. I on e biti osuen. to mari ako ga optue zbog umorstva i smaknu zato to nije plakao na sprovodu svoje majke? Salamanov je pas vrijedio isto toliko koliko i njegova ena. Ona enica-automat isto je toliko kriva koliko i Marie koja je eljela da se uda za mene. to mari to mi je Raymond bio isto tako pajda kao i Celeste koji vrijedi vie od njega? to mari to Marie prua danas usne nekom drugom Meursaultu? Razumije li, napokon, taj osuenik, da sa dna moje budunosti... Guio sam se viui sve ovo. Ali kljuari su mi ve oteli iz ruku ispovjednika i prijetili mi. On ih, meutim, umiri i zagleda se na asak nijemo u mene. Oi mu bijahu pune suza. Okrenu se i nestade. im je otiao, opet sam se smirio. Bio sam iznemogao i svalih se na leaj. Mislim da sam spavao, jer sam
119

se probudio sa zvijezdama na licu. Do mene su dopirali glasovi iz polja. Sljepoonice su mi osvjeavali mirisi noi, zemlje i soli. udesni mir tog usnulog ljeta nadirao je u me kao plima. U tom trenutku, na izmaku noi, oglasie se sirene. Navijetale su odlazak u svijet koji mi je postao zauvijek ravnoduan. Prvi put nakon dugo vremena pomislih na mamu. Uini mi se da razumijem zato je potkraj ivota nala zarunika, zato se pretvarala da poinje sve iznova. Tamo, tamo takoer, oko one ubonice gdje se gase ivoti, veer je bila kao neko sjetno zatije. Nadomak smrti, bit e da se mama osjeala osloboena i spremna da ponovo sve proivi. Nitko, nitko nije imao prava da za njom plae. I osjetih se spreman da ponovo sve proivim. Kao da me ona silna srdba oistila od zla, oslobodila nade, pred ovom noi krcatom znamenjem i zvijezdama, otvorih se prvi put njenoj ravnodunosti svijeta. Osjeajui da je tako slian meni, da mi je napokon bratski blizak, uvidjeh da sam bio sretan, i da sam jo sretan. A da se sve ostvari, da se ne osjeam toliko sam, ostalo mi je samo da poelim da na dan moga smaknua bude mnogo gledalaca i da me doekaju povicima mrnje.

120