You are on page 1of 6

KROATOLOGIJA 3(2012)1: 153186

PRIKAZI I OSVRTI

(Dubravka Orai Toli, 2011. Akademsko pismo: strategije i tehnike klasine retorike za suvremene studentice i studente. Zagreb: Naklada Ljevak. 680 str.)

Kako napisati dobar akademski rad?

Pitanje metodologije izrade akademskih radova nikada nije bilo aktualnije, o emu svjedoi i porast broja prirunika u posljednje vrijeme, bilo da je rije o novim izdanjima ili ponovljenim izdanjima postojeih. To i ne udi s obzirom na inflaciju jezinih prirunika, savjetnika i pravopisa koji su unijeli veliku zbrku u primjenu jezinih i stilskih pravila te u ispravnost uporabe citatnih stilova, jednoga od najveih problema u stvaranju akademske proze i akademskoga pisma. Upravo tako naslovljena je i nova knjiga Dubravke Orai Toli koja definira akademsko pismo kao novi oblik argumentacijskog diskursa retoriki pothvat koji se poduzima u akademskoj zajednici radi irenja i prenoenja, svladavanja i ovjeravanja znanja te postizanja akademskih i strunih naziva i akademskih stupnjeva. To nije jednostavno, to je priznala i sama autorica istiui kako je i sama morala rijeiti pitanja kao to su metodoloki okvir, termin akademsko pismo, izbor literature i primjena te pravopis, terminoloka pitanja i stil. Knjiga je

objavljena kao udbenik Sveuilita u Zagrebu u seriji Manualia universitatis studiorum Zagrabiensis, a poticaj za njezinu izradu nastao je iz primarne potrebe realizacije kolegija na poslijediplomskom studiju hrvatske kulture. Predavanja i nastavno iskustvo osigurali su da cjelokupna problematika bude zabiljeena na vie od est stotina stranica. Knjiga se sastoji od triju di jelova. U prvom dijelu pod naslovom Po vijest znanosti: vrlo kratak pregled autorica progovara o razvoju znanosti od antike do modernoga doba. Antika je znanost s pravom nazivana kolijevkom zapadne znanosti jer su u tom razdoblju utemeljene znanstvena terminologija i znanstvene institucije. Razdoblje srednjega vijeka koje mnogi, kako istie Orai Toli, neopravdano negativno stereotipiziraju kao mrano, obiljeila je rasprava o univerzalijama, koja vrhunac dosee u 11. stoljeu, te odmak od apsolutnih istina i priznavanje samo empirijskih injenica. Oznailo je to put ka modernoj znanosti. Ulogu Crkve kao
153

Prikazi i osvrti KROATOLOGIJA 3(2012)1: 153186

glavne obrazovne institucije zamjenjuje srednjovjekovna kola, koju e razvojem graanskoga stalea potisnuti pojava javnih gradskih kola kao pretea sveuilita. Stvaranje moderne znanosti moemo pratiti ve od 14. i 15. stoljea, pri emu sredinje mjesto kulturnoga ivota zauzimaju akademije kao odraz kulture i stanja pojedinoga drutva. Borba za autonomiju i neutralnost znanosti slikovito se ocrtava u dvjema ivotnim sudbinama Brune i Galileja, a od ostalih obiljeja izdvajaju se univerzalnost i cjelovitost znanja zabiljeena u prvim enciklopedijama (termin je u nas prvi upotrijebio Pavao Skali), a kojoj su doprinos dali opusi pojedinanih genija poput Leibniza, Newtona, Bokovia i Goethea. Razdoblje od 18. stoljea pa do Prvoga svjetskoga rata oznailo je i prva previranja u znanosti. Filozofske rasprave o nepostojanju apsolutne istine koje je predvodio Kant kao predstavnik epistemolokoga skepticizma s jedne strane, te sustav racionalnosti koji je zastupao Hegel s druge, otvorile su put odvajanju znanstvenih disciplina i stvaranju kulta znanosti. Kritizirajui apsolutno znanje i apsolutnu znanost, Nietzsche je potaknuo nezaustavljivu lavinu kritika znanosti koje e uslijediti u 20. stoljeu. Ni Prvi svjetski rat nije mogao usporiti razvoj znanosti, koja e sljedea dva desetljea biti na vrhuncu jer, kako istie Orai Toli, velikim ratovima, velikim revolucijama, velikim voama, velikim politikim idejama i velikim ideolo154

gijama odgovarale su na podrujima kulture velika znanost, velika filozofija i velika umjetnost, stoga se to doba opravdano naziva i zlatnim dobom moderne znanosti. Prirodne i drutveno-humanistike znanosti biljee velika otkria (Einsteinova teorija relativnosti, Freudovo otkrie podsvijesti) i razvoj novih teorija (Wittgensteinov logiki pozitivizam i Popperov kritiki racionalizam). Objava knjige Struktura znanstvenih revolucija Thomasa Kuhna 1962. godine promijenila je koncepciju znanja i znanosti uvoenjem pojma paradigme unutar kojega Orai Toli iitava tri znaenja: generalne paradigme, disciplinarne paradigme te paradigme u uem smislu. Kuhnovi kritiari prozvali su ga anarhistom zbog njegovih ideja i stavova, no on je bio ustrajan u tvrdnji kako se znanje moe prenijeti i ljudima koji ne pripadaju znanstvenoj zajednici, nastojei objasniti evoluciju znanosti i otro se protivei njezinoj komercijalizaciji. Postmoderne kritike znanosti temeljene na Kuhnovim idejama otvaraju pitanja objektivnosti, sustavnosti, univerzalnosti, originalnosti i autonomije znanosti, pa tako kritike dolaze iz irokog spektra humanistike i drutvenih disciplina kao to su ekoloke studije, zatim rodne studije (donose feministiku kritiku znanosti, ali i rodnu osvijetenost i korektnost u oslovljavanju), postkolonijalne studije (rasprave o androcentrinosti i eurocentrinosti znanosti te borba protiv pokuaja njezina

Prikazi i osvrti KROATOLOGIJA 3(2012)1: 153186

iskrivljavanja) te postmoderne studije (poststrukturalizam, konstruktivizam itd.). To je dovelo do eskalacije sukoba i poetka znanstvenih ratova (posebice izmeu prirodnih i drutvenih znanosti) devedesetih godina, kao i do otvaranja pitanja o budunosti znanosti, apostrofiranima u obliku brojnih konferencija i ponekih djela s apokaliptinim predvianjima o kraju znanosti. Bio je to kraj modernoga znanja, moderne znanosti i modernoga znanstvenika kakva smo dotad poznavali, ali i poetak novih teorija i znanja, tvrdi Orai Toli. Nastupio je povratak retorici u modernom miljenju, ije je izbacivanje iz nastavnih planova uspjelo prikriti njezino znaenje sve do kraja 20. stoljea. I dok je klasina retorika uvala uspomenu na postojanje ljudskoga izraavanja u razliitim komunikacijskim situacijama, nova se retorika iri na cjelokupno podruje ljudske komunikacije, ali i na znanost. Uvod je to u drugi dio knjige Retorika znanosti i akademsko pismo, koji donosi teorijski i metodoloki okvir akademskoga pisma te pregled znanosti u razliitim poljima i razliitim granama. U tom se poglavlju raspravlja o nazivu znanost koji je u hrvatskoj leksikografiji rano zabiljeen zahvaljujui Ivanu Belostencu koji je razlikovao 13 vrsta znanstvenih disciplina. Naziv znanost dugo je bio sinonim za naziv nauka, ali se rjee upotrebljavao. Tek od Deklaracije o nazivu poloaju hrvatskog knjievnog jezika 1967. godine ta se dva

naziva razjednauju pa se u znaenju scientia upotrebljava samo znanost. Definicije znanosti u domaim prirunicima o pisanju znanstvenih radova dvojake su, jer s jedne strane pretpostavljaju pojam znanosti i znanstvenosti, a s druge iznose konkretna pitanja metodologije znanstvenih radova. Istodobno, definicije znanosti u domaim se prirunicima, leksikonima i rjenicima ograniavaju na kognitivnu logiku i metodologiju, to je poetkom 20. stoljea rezultiralo dopunama i promjenama u definicijama znanosti. Stoga se znanost nastoji interdisciplinarno definirati jer je interdisciplinarnost nain za rjeavanje sloenih problema oko kojih jo nema konsenzusa o kljunim pitanjima. Autorica se nadalje bavi klasifikacijom znanosti koja ima veliku teorijsku i praktinu vrijednost i u kojoj je zapisana sr povijesti znanosti i znanja. I dok antika klasifikacija poznaje tri tipa znanosti (teorijske, poetine, praktine), srednjovjekovna klasifikacija njeguje sustav sedam slobodnih vjetina (septem artes liberales), koji je pretea dananje bolonjske reforme. Razdoblje novoga vijeka i moderne kulture, kako dalje argumentira Orai Toli, obiljeeno je uvrivanjem slike znanosti u funkciji humanizacije svijeta i njegova napretka te stvaranjem zasebnih znanstvenih polja i grana s razvijenim specijalnim jezicima (od Bacona, Kanta do Humboldta, Diltheyja i Windelbanda). Tu se raspravlja o znanstvenim anrovima poput
155

Prikazi i osvrti KROATOLOGIJA 3(2012)1: 153186

znanstvenih, strunih i akademskih radova, zatim o temeljnim pojmovima klasine retorike i njihovim znaenjima kroz povijest, argumentacijskim modusima (logos, ethos, pathos), retorikim anrovima, kao i o retorikom kanonu po kojem su se prakticirale govornike vjetine, a koji je ukljuivao tehnike (kairos, stasis, topoi). Autorica nadalje progovara o suvremenoj retorici znanosti istiui da je omoguila definiciju akademskoga pisma. Rije je o nazivu za koji Orai Toli tvrdi da nastaje gotovo istodobno s pojmovima ensko pi smo i ratno pismo, a koji obuhvaa ukupnu diskurzivnu aktivnost u akademskoj zajednici usmjerenu na stvaranje i pisanje teksta bilo kojeg oblika, anra i vrijednosti. Budui da definicija akademskoga pisma nije jednoznana, Orai Toli nudi interdisciplinarnu definiciju s ishoditem u retorici, a koja tvrdi da akademsko pismo obuhvaa sve oblike argumentacijskog diskursa koji se proizvode u akademskoj zajednici. Trei i zadnji dio knjige Strategije i tehnike akademskog pisma pragmatine je naravi i u njemu se donose strategije (konkretne upute i pravila) za izradu akademske proze, a ujedno je i najopseniji dio knjige. Podijeljen je na sedam poglavlja koja simboliziraju prilagoene i dopunjene retorike kanone. Prvi od njih je invencija kao umijee pronalaenja ili otkrivanja ideja i argumenata dostupnih u odreenoj retorikoj situaciji, pri emu se istie vanost triju strategija
156

(kairos, stasis, topoi). Ovdje autorica promatra akademsko pismo u uem kontekstu (pisanje akademskoga rada) i u irem kontekstu (izrada istraivakoga projekta), naglaavajui kako problem akademskoga pisma izvire ve iz injenice da je rije o linearnokrunom procesu koji pretpostavlja vremensku ogranienost kao i mogunost ponovne intervencije u temu. Sljedeu stepenicu u toj fazi predstavlja izbor teme koja mora ispuniti odreene preduvjete (kompatibilnost s naim potrebama i oekivanjima, poznavanje znanstvenoga podruja iz kojega se pie rad, novost u temi, optimalni opseg, dostupnost literature, vremenski, prostorni i materijalni uvjeti, poznavanje stranih jezika) te uoavanje problema, zatim postavljanje istraivakih pitanja i hipoteza te konano definiranje teme i prikupljanje izvora. Prikupljanje izvora ostvaruje se koritenjem klasinih oblika pohrane znanja poput knjinica i knjininih fondova, zatim individualnim istraivanjima koja ukljuuju autore i njihove privatne knjinice ili neobjavljene rukopise, te konano sveprisutne nove medije koji uvelike olakavaju dostupnost podataka. Izvore nije dovoljno samo pronai, ve ih treba i ukljuiti istovremenim itanjem i biljeenjem, koristei razne tehnike (od obinih biljeaka, lektirnih kartica do stvaranja umnih mapa). Ukljuivanje izvora odvija se citiranjem, parafraziranjem i saimanjem teksta. Orai Toli preporuuje citiranje kada tue rijei

Prikazi i osvrti KROATOLOGIJA 3(2012)1: 153186

podupiru vae stajalite o temi, kada tue rijei zastupaju suprotno stajalite o temi, kada imaju autora i kada su posve nove. Istodobno, parafraziranje je poeljno samo ukoliko ideju autora moemo bolje izraziti vlastitim rijeima. Rije je o vrlo osjetljivom podruju gdje je granica izmeu autorskoga djela i plagijata tanka. Osim toga, svrha svakoga rada nije samo preraivanje tuih ideja i misli, ve mora biti nov doprinos znanosti, stoga su ti procesi iznimno vani u izgradnji strukture rada. Izrada strukture rada dio je drugoga retorikoga kanona dispozicije, koja oznaava raspored i organizaciju elemenata u uvjerljiv govor. Ovdje se tekst promatra kao veliki argument. Strukturu akademske proze ine elementi poput naslova, posvete ili mota (fakultativno), sadraja, uvoda, tijela teksta, zakljuka te dodataka (rjenik manje poznatih rijei, popis suradnika/ ca, bibliografija, literatura, saetak, kljune rijei te ivotopis). Nasuprot velikoj dispoziciji nalazi se mala dispozicija, tzv. mikrostruktura odlomka gdje akademski tekst ini niz malih argumenata i male argumentacije koje stoje u funkciji glavne teze i teksta kao glavnog argumenta, pri emu je naglasak na pisanju odlomaka i uporabu konektora kao sastavnih elemenata argumentacije. Autorica nadalje upozorava na strukturu i mehaniku odlomka te na njihovu podjelu po funkciji u strukturi teksta, po tipu argumenata (jednostavni, sloeni) i na podjelu po argumentacijskim stra-

tegijama (definicijski, klasifikacijski, narativni, opisni, odlomak nabrajanja, odlomak usporedbe i kontrasta, analitiki, vrijednosni, odlomak doputenja i pobijanja). Osim toga, raspravlja se i o konektorima i modifikatorima kao sredstvu kohezije i koherencije argumentacijskog diskursa, a autorica je sistematinim tablinim prikazima jasno navela podjelu tekstnih konektora i modifikatora. Pitanje jezika i stila te uporaba odgovarajuega retorikoga okvira individualno je obiljeje svakoga znan stvenika. Jezik i stil akademskoga diskursa ovdje su prilagoeni retorikomu kanonu nazvanome elokucija. Autorica istie kako je znanstveni stil najblii normi hrvatskoga standardnoga jezika jer je maksimalno objektivan i neutralan, pa je stoga prikladan kao okvir za objavljivanje objektivne istine. Osim toga, potivanje jezine pravilnosti i normativnosti ini jedno od osnovnih pravila akademskoga diskursa. Govorei o jezinoj normativnosti, autorica se dotaknula i strategija govornoga subjekta (3. lice, bezline i pasivne konstrukcije, autorsko mi, autorsko ja), ija se uporaba razlikuje od autora do autora i koja ne mora uvijek biti pogrena. Nadalje, na jezik i stil utjeu i uporaba glagolskih vremena (prolo, sadanje) te struktura reenice i leksik. Citiranje i uporaba citata ine dio retorikoga kanona memorije. Citiranje je, uz parafraziranje i saimanje, sredinji oblik memorije kulture u akademskom pismu, a citatni je okvir
157

Prikazi i osvrti KROATOLOGIJA 3(2012)1: 153186

osnovna strategija za reprezentaciju te memorije. U toj je cjelini Orai Toli podrobno objasnila razliku izmeu citiranja, parafraziranja i saimanja teksta, elemente citatnoga okvira i ugradbenu mehaniku citata koja omoguuje preuzimanje dijela citata i njegovo uklapanje u drugi autorski rad. Tako razlikuje podtekstne citatnice (fusnote), tekstne citatnice (tekstnote) i citatnice na kraju teksta (endnote), podrobno navodei prednosti i nedostatke svih navedenih. Autorica je za izradu citatnih stilova odabrala ikaki stil jer, kako istie u predgovoru, paralelno nudi inaice obaju osnovnih citatnih stilova, oksfordskoga i harvardskoga, tzv. stil-autor i stil-autor-godina, dodajui kako je odabirom primjera nastojala odabrati neutralne vrijednosti koje pripadaju opeprihvaenoj tradiciji. Velika mehanika naziv je estoga poglavlja ovoga dijela u kojemu su iscrpno prikazani konkretni posebni sluajevi za oba stila. Tu se obrauje specifinost navoenja knjiga, lanaka u asopisima (i njihovih dodataka), lanaka u novinama, drugih tipova objavljenih izvora (Biblija i sakralna djela, prirunici, prikazi/recenzije, saeci, broure, izvjea, referati, mikrofilmovi, CD-ROM ili DVDROM, mrene/online baze podataka), neobjavljenih izvora (magistarski i doktorski radovi, predavanja i materijali sa sastanaka/konferencija, intervjui, razgovori i osobna komunikacija te rukopis), neformalnih elektroni158

kih izvora (mrene stranice, lanci i komentari na web-blogu, elektroniki adresari), izvori iz vizualnih i izvedbenih umjetnosti (vizualni izvori, izvedbe uivo, radijski i televizijski program, reprodukcije zvuka, videoreprodukcije, mreni multimedijski prirunici te tekstovi u sklopu vizualnih i izvedbenih umjetnosti). Zadnja cjelina ovoga dijela na zva na Posljednji koraci usmjerena je na tri postupka nakon zavretka rada pregledavanje, lekturu i korekturu. Pregledavanje rada najbolje je povjeriti nekomu drugomu zbog fenomena autorskoga sljepila koji onemoguuje uoavanje vlastitih pogreaka. Procesi lekture i korekture analiziraju jezik, stil i tehniku teksta jer pogreke ne smiju zasjeniti sadraj rada. Oblikovanje rada treba se odvijati prema opim naelima ili internim uputama akademskih institucija. Primjenjivanjem svega navedenoga moe se napisati izvrsna akademska proza, a ovaj prirunik, kao neizostavno tivo na kolegijima stilistike, jezika i metodologije izrade znanstvenih radova, svakako je odlian vodi namijenjen svim studenticama i studentima drutvenih i humanistikih znanosti, pa i ire, koji ele otkloniti nedoumice oko ispravnosti uporabe citatnih stilova, kao i svima onima koji ele nauiti kako napisati kvalitetan akademski rad.

Tanja Grmua